GLAVA PRVA

POSLOVNO PRAVO

I. POJAM POSLOVNOG PRAVA

Savremena dinamika poslovanja uslovljava i dinamičnu zakonodavnu djelatnost u

iznalaženju adekvatnog pojma i definisanja poslovnog prava. Naime, ni pravna nauka
razvijenih tržišnih zemalja nije mogla dati univerzalni, jedinstven pojam poslovnog prava,
iako trgovačko zakonodavstvo ima znatno dužu tradiciju, kao i dužu stabilnost i, konačno, u
1
većem dijelu i uniformnost. Međutim, i pored toga, može se istaći da je poslovno pravo
posebna (samostalna) grana prava i u našem pravnom sistemu. Ta grana obuhvata pravne
norme kojima je regulisan pravni položaj privrednih subjekata (privrednih društava,
finansijskih organizacija - banaka, osiguravajućih društava, javnih preduzeća, individualnih
trgovaca i drugih pravnih subjekata) koji se pojavljuju kao subjekti u privrednom prometu,
pravne norme o njihovom odnosu prema državi, kao i pravne norme o pravnim poslovima
koje oni obavljaju u međusobnim odnosima (poslovi privrednog – poslovnog prava). Prema
tome, poslovno pravo je samostalna grana prava o privrednim subjektima i njihovim pravnim
transakcijama (poslovima)

Smatramo da je prihvatljiva teorija definisanja poslovnog prava po kojoj ona sadrži pravne
norme o pravnom položaju privrednih subjekata, što se naziva statusno pravo, zatim norme o
privrednopravnim poslovima – poslovima prometa robe i usluga, što se u nauci naziva
poslovno pravo, i pravne norme kojima se regulišu međusobni odnosi između privrednih
subjekata u oblasti poslovanja, na jednoj strani, i državnih organa, na drugoj strani
(reglementsko pravo). 2 -

U našoj pravnoj tradiciji, za pojam grane prava koja izučava pravni položaj privednih
subjekata i poslove, u teoriji se upotrebljava više termina koji su u suštini sinonimi. Tako,
termin poslovno pravo, bio je općeprihvaćen u pravnoj nauci za označavanje ove pravne
grane, koji je zamijenio raniji termin trgovačko ili trgovinsko pravo. Termin „privredno

1
Dr. Mirko Vasijavić, Poslovno pravo, "Savremena administracija“, Beograd, 1999. str. 3.
2
Dr. Milan Bartoš, „Razvoj privrednog prava FNRJ“,“Međunarodna politika", br. 131/55, str. 13. i dr. Zoran
Antonijević, „Privredna pravo“, „Savremena adminitracija“ Beograd, 1976., str3.

1
pravo“ obuhvaća istovremeno statusno pravo, tj. izvore koji regulišu pravni status subjekata, u
pravilu, kogentne norme, zatim izvore ove grane prava, bilo državne i autonomne izvore, kao
i privredne poslove i, konačno, naučnu disciplinu koja izučava i uopćava teorijska pravila koja
se odnose na status privrednih subjekata, kao i poslovna pravila. Međutim, mora se istaći da
ima stanovišta koja osporavaju naziv ove grane prava „privrednim pravom“, jer je
neadekvatan u samom pojmu, preširok i teško obuhvatljiv. 3 Istina, naziv ove grane terminom
privredno pravo obuhvata sve ono što se pravno smatra privrednim subjektima i njihovim
imovinskopravnim odnosima, a i dovoljno je određen da se može razlikovati od drugih
srodnih pojmova i pravnih disciplina. 4

U naučnim krugovima postavlja se pitanje naziva ove grane prava. Mnogobrojni su razlozi
koji se ističu u pravnoj nauci protiv upotrebe naziva "privredno pravo", a naročito:

- da ovaj termin upućuje da su subjekti privrednog poslovanja samo privredne

organizacije, a ne i fizička lica koja profesionalno vrše djelatnost u vidu zanimanja;
- ovaj izraz upućuje na dirigovanje države - njeno uticanje na pravni status i poslovanje
na osnovu državne svojine i ograničenu poslovnu aktivnost pojedinaca;
- ograničavanje autonomije volje u privrednom poslovanju planske privrede u odnosu na
tržišno poslovanje i poslovnu utakmicu gdje potpuno vlada princip autonomije volje
svih poslovnih subjekata.

Stvorena su mnogobrojna nova rješenja u pogledu pravnog položaja privrednih subjekata

kao osnovnih nosilaca poslovne aktivnosti, u odnosu na kategoriju preduzeća, odnosno došlo
5
je do napuštanja imperativnih normi u poslovnom pravu. Nadalje, bilo je prijedloga da se
ponovo uvede termin "trgovačko pravo" ili "trgovinsko pravo" za ovu oblast pa je
prigovarano da je staleško srednjovjekovno pravo, kao i da ono ne obuhvata samo poslove
trgovine, već i druge trgovačko-privredne poslove. Međutim, s druge strane, u teoriji
poslovnog prava prisutno je i stanovište da termin trgovačko odnosno trgovinsko pravo
odgovara pojmu našeg poslovnog prava, ranije privrednog prava, koja se u uporednom pravu
nazivaju engleski commercial law ili mercantile law, ali ne law merchant ili business law;

3
Dr. Mirko Vasiljević, op. cit. str. 4.
4
Dr. Mihajlo Velimirović „Preduzeća i njihovi pravni poslovi“, Sarajevo, 2000., str. 7.
5
Dr. Milić Simić i dr. Miloš Trifković, „Poslovno pravo“, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 1999.,
str. 71-72.

2
 6
francuski droit commercial, ali ne droit des commercants, italijanski dritto commerciale.
Razlozi protivnika upotrebe termina "trgovačko pravo" su:

- da je to historijski staleško pravo trgovaca;

- da upotreba ovog termina znači prihvaćanje subjektivne teorije u određivanju pojma
poslovnih ugovora ili ugovora u privredi, u koje spadaju samo ugovori lica koja se
smatraju trgovcem, a ne i poslovi lica koja nemaju status trgovca iako ti poslovi
objektivno spadaju u trgovačko-poslovne transakcije i imaju karakteristike trgovačkog
posla po objektivnom kriteriju.

U našem ranijem privrednom pravu upotreba termina „trgovačko pravo“ se izbjegavala, jer
se polazilo od uskog shvatanja pojma „trgovine“ u pozitivnom zakonodavstvu (tj. da je samo
u pitanju razmjena robe - kupovina i prodaja robe i obavljanje trgovinskih usluga) u poslovnoj
praksi. To znači, pojam „trgovinsko pravo“ se odnosio samo na jednu privrednu granu -
trgovinu. Za razliku od našeg uskog shvatanja, u zemljama tržišne privrede trgovina, u smislu
poslovnog prava, predstavlja mnogo širi pojam od trgovine u ekonomskom smislu. Poslovno
ili trgovinsko pravo, po savremenom shvatanju, pod trgovinom podrazumijeva sve privredne,
odnosno poslovne djelatnosti koje obavljaju poslovni subjekti u oblastima trgovine,
transporta, industrije, poljoprivrede, bankarstva, osiguranja, posredovanja u prometu i tržištu
kapitala.

U savremenom shvatanju poslovnog prava, koje se bavi prvenstveno privrednim

transakcijama u poslovnom prometu, kao i položajem privrednih subjekata, a odgovara
ranijem pojmu "privrednog" odnosno "trgovačkog prava", u uporednopravnim sistemima je
beznačajno koji će se termin upotrijebiti. Ipak, smatramo da treba usvojiti termin poslovno
pravo, za ovu granu prava, jer odgovara tržišnim uslovima, kako u nacionalnim tako i
međunarodnim razmjerama, koji je sve više zastupljen i u pravnoj literaturi, kao
općeprihvaćen pojam posebne grane prava.

Vidjeli smo da je pojam trgovinskog prava vrlo širok, ali kako postoji tendencija njegovog
daljnjeg širenja i time stvaranja poslovnog prava ("droit des afaires" - business law), to
poslovno pravo obuhvata i materijalnopravne propise o stečaju, nelojalnoj konkurenciji,
industrijskoj svojini, poslovanje efektnih berzi, promet vrijednosnih papira (akcija, mjenica,
čekova i drugih vrijednosnih papira). Istina, u predmet poslovnog prava ne spadaju poslovi

6
Dr. Pavao Rastovčan: „Komparativno trgovačko pravo“, Zagreb, 1954., str. 18; dr. Aleksandar Goldštajn, nav.
djelo, str. 11 i dr. Vladimir Jovanović, nav. djelo str. 23.

3
koje obavljaju netrgovci, koji tradicionalno ne spadaju u trgovačke poslove, npr. slobodne
profesije poljoprivreda, zanatstvo i njihova udruženja. Međutim, to ne znači da se i na poslove
koji nisu predmet poslovnog prava i subjekte (netrgovce) ne primjenjuju, u sve većoj mjeri,
pravila poslovnog prava koja se odnose na poslovne subjekte, iako su u pitanju poslovi i
subjekti koji ne obavljaju poslovnu djelatnost.7

Zbog opširnosti predmeta poslovnog prava, u savremenom poslovnom svijetu, a i pravnoj

teoriji, sve izraženija je tendencija specijalizacije poslovnog prava i zbog specifičnosti iz
njega se izdvajaju samostalne pravne discipline i to: trgovačko pravo, odnosno privredno
pravo, pravo industrijske svojine, pravo osiguranja, međunarodno poslovno (privredno) pravo,
bankarsko pravo, saobraćajno pravo, berzansko pravo, mjenično i čekovno pravo, turističko
pravo, arbitražno pravo, pravo konkurencije, kompanijsko pravo i stečajno pravo.

Konačno, uzimajući u obzir tendenciju širenja predmeta poslovnog prava, kao samostalne
grane prava i naučne discipline, kao i razloge koji ukazuju na opravdanost zamjene termina
„trgovačko pravo“, odnosno „privredno pravo“ ili „trgovinsko pravo“ u označavanju ove
grane prava, smatram daje upotreba termina poslovno pravo adekvatnija, što je saglasno i
uporednopravnim sistemima i pravnoj teoriji i saobrazno našim privredno-pravnim
tendencijama i legislativi.

1. HISTORIJSKI RAZVOJ POSLOVNOG PRAVA

U starom vijeku, zbog nerazvijene trgovine nije ni postojalo poslovno pravo, već su
pravila građanskog prava zadovoljavala tadašnje potrebe prometa. Međutim, ima tragova
posebnih pravila poslovnog prava koja su specijalna (lex specialis) u odnosu na opća pravila i
u tom vremenu. Tako su poznati poslovi prodaje robe, prijevoza, posredovanja i zajma sa
kamatom, koji su bili regulisani Hamurabijevim zakonikom iz 2000-te godine prije nove ere.
Isto tako, poznati su tragovi pomorskog prava koji su nastali kod Feničana. Iz tog doba poznat
je institut poslovnog prava - bacanje robe u more zbog opće opasnosti izazvane višom silom.
Naime, na otoku Rodosu, koji je bio feničanska kolonija još u VI vijeku pr. n. e., nastao je
rodovski zakon o bacanju robe sa broda u more "lex rhodia de juctu“. Koji je preteča
modernog pojma generalne havarije u ugovoru o prijevozu robe morem. Rimsko pravo nije

7
Ripert, Roblot, „Traite elementaire de droit commercial“, 1, Paris, 1986. str. 1.

4
razvilo posebno poslovno pravo, jer su pravila obligacionog prava u potpunosti zadovoljavala
potrebe trgovačkog prometa.8

Poslovno pravo kao posebna grana prava pojavilo se tek u srednjem vijeku, razvojem
gradova u sjevernoj Italiji, gdje je bio centar evropske trgovine. Sa procvatom trgovine u tim
gradovima, u 12. i 13. vijeku, javilo se ono kao staleško pravo (ius mercatorum). Trgovci tada
sačinjavaju jednu moćnu vladajuću klasu u trgovačkim gradovima i gradovi Đenova, Piza,
Firenca, Venecija i drugi gradovi su, ustvari, bili konfederacija trgovačkih korporacija, koji su
bili veoma organizovani u posebne organizacije (cehove, gilde i esnafe). Članovi tih
organizacija imali su velike privilegije, a naročito da njihova udruženja i korporacije
samostalno regulišu međusobne trgovačke odnose i raspravljaju međusobne sporove, pred
sudijama zvanim konzulima, koji su presuđivali brzo, bez komplikovane procedure. Tako su
stvorena običajna trgovačka pravila koja su odgovarala interesima trgovaca i, unošena u
njihove „statute“, postepeno su se izuzimala od vladajućeg civilnog (rimskog) prava u Italiji,
koje im nije odgovaralo. Naime, rimsko pravo je bilo formalističko, i sadržavalo je niz
institucija koje nisu zadovoljavale trgovce (npr. zabrana kamata ili da cijena robe bude
pravična i slično). Zbog zajedničkih uslova trgovine i trgovačke povezanosti, statuti pojedinih
gradova i asocijacija trgovaca (cehova i gildi) stvorili su zajednička pravila ius mercatorum,
kao opće trgovačko pravo. To se pravo širilo i na druge gradove Sredozemnog mora, pa čak i
Njemačke i Engleske, odnosno u druge krajeve Evrope.

Razvoju trgovine, a time i trgovačkog prava u tom periodu, značajno su doprinijeli

krstaški ratovi, jer je bilo potrebno obezbijediti logistiku krstaša, zatim poznati sajmovi
(vašari) na kojima su se susretali trgovci iz raznih krajeva i kontinenata - proširenje trgovine
na Levant, gdje su se trgovačke transakcije brzo odvijale i uticaj crkve u stvaranju
univerzalnog prava, zajedničkog za cijeli hrišćanski svijet.

Otkrićem Amerike 1492. godirje, centar svjetske trgovine iz Italije proširuje se na obale
Atlantskog okeana, odnosno zapadnih mora i država: Francuske, Španije i Holandije.
Izmještanjem centra svjetske trgovine u navedene zemlje, one postaju i novi centar za daljnji
razvoj poslovnog prava. Ius mercatorum u srednjem vijeku je imao čisto staleški karakter, jer
je bio pravo trgovaca, a trgovačkim poslovima smatrali su se oni poslovi koje su obavljali
samo trgovci kao članovi asocijacija (korporacija).

8
Dr. Aleksandar Goldštajn „Privredno ugovorno pravo“, Zagreb, 1974., str. 17.

5
 Međutim, kada je razvojem trgovine i internacionalizacijom trgovačko pravo počelo gubiti
staleški karakter, jer je postalo "pravo trgovine" a ne pravo trgovca, javile su se u teoriji
poteškoće u određivanju pojma trgovačkog posla, jer srednjovjekovno univerzalno pravo nije
odgovaralo novim uslovima i pojmovima ko može biti subjekt u trgovačkim poslovima, jer je
napušten staleški sistem i zamijenjen načelom slobodnog bavljenja trgovačkim poslovima. To
se naročito pojavilo u Francuskoj, kada su kraljevi u borbi protiv feudalaca davali privilegije
predstavnicima nove trgovačke klase i potpomagali razvoj trgovine. U Francuskoj, za razliku
od srednjeg vijeka i univerzalnosti staleškog poslovnog prava, dolazi do prve nacionalne
kodifikacije poslovnog prava od strane države. To su dvije čuvene ordonanse francuskog
kralja Luja XIV:

a) Ordonansa o suhozemnoj trgovini (Ordonnance sur le commerce) iz 1673. godine i

b) Ordonansa o pomorskoj trgovini (Ordonnance sur la marine) iz 1681. godine.

Donošenjem ovih uredbi nastaje preokret u razvoju trgovačkog prava. Ordonanse, kao akt
centralnih državnih organa Francuske, stavljaju van snage sve uredbe i statute trgovačkih
udruženja i statute gradova. Kodifikovano poslovno pravo važi u cijeloj državi. Ono
postepeno gubi staleški karakter i postaje pravo trgovine, koje se iz običajnog prava pretvara u
ozakonjeno pravo.9 Za vrijeme Napoleona, početkom 19. vijeka, donijet je u Francuskoj i prvi
moderni trgovački zakonik Code de commerce, 1807. godine, koji je rađen na osnovu
ordonansi, i čijim je donošenjem poslovno pravo konačno izgubilo staleški karakter.
Donošenjem posebnog trgovačkog zakonika došlo je do odvajanja trgovačkog prava od
kodifikacije građanskog prava, jer je 1804. godine bio donesen francuski Građanski zakonik
(Code civil). Trgovački zakonik Francuske je imao veliki uticaj i poslužio je kao uzor za
donošenje trgovačkih zakona u drugim državama: Italiji, Španiji, Belgiji, Holandiji, Rumuniji,
Turskoj i državama Južne Amerike, kao i u Srbiji i Crnoj Gori.”10

Daljnja kodifikacija trgovačkog prava u 19. vijeku je nastavljena, ali nije izvršena na isti
način. Naime, ranije kodifikacije odlikovale su se dualističkim sistemom, tj. odvojeno
regulisanje poslovnog prava (poseban zakonik) od građanskog. Tako, pored francuskog
pravnog sistema, ovaj sistem prihvatila je, u prvo vrijeme, i Njemačka svojom prvom
kodifikacijom donošenjem Općeg njemačkog trgovinskog zakonika iz 1861., ali koji nije,
ipak, kopija francuskog Trgovačkog zakonika iz 1807. godine. Ovaj zakonik donijela je

9
Dr. Vladimir Kapor i dr. Slavko Carić, „Ugovori robnog prometa“, IRO „Svetozar Marković“, Beograd, 1983.
str. 18
10
U Srbiji i Crnoj Gori su, ustvari, samo skraćeni prijevodi francuskog Trgovačkog zakonika.

6
njemačka konfederacija, koji je usvojila i Austrija 1862. godine. Istovremeno, važan je u to
vrijeme i italijanski Trgovački zakonik iz 1865.g., koji je zamijenjen novim 1882. i koji je
ukinut 1942. godine. U ono vrijeme naročito je bio važan novi prerađeni Trgovački zakonik
Njemačke iz 1897. godine, koji je imao veliki uticaj na donošenje kodifikacija poslovnog
prava u Austriji, Mađarskoj, Poljskoj, Japanu, kao i Jugoslaviji između I i II svjetskog rata.

Novije kodifikacije usvajaju monističku teoriju, za razliku od starijih gdje je važio dualizam
tj. odvojeno regulisanje građanskog i poslovnog prava. Monistički sistem jedinstvenog
regulisanja poslovnog i građanskog prava prihvaćaju novije kodifikacije i to: Švajcarska:
Zakonik o obligacijama iz 1911., Italija: Građanski zakonik iz 1942. godine, kao i SAD –
Jednoobrazni trgovački zakonik iz 1962. (Uniform commercial code), kao i bivša Jugoslavija
- Zakonom o obligacionim odnosima iz 1978.godine, koji je preuzet od strane novonastalih
država disolucijom SFRJ.11 U toku je njegova sveobuhvatna izmjena i harmonizacija sa
evropskim odnosnim zakonima u oblasti obligacionog prava.12

Historijski razvoj poslovnog prava - trgovačkog prava može se svesti u tri faze:

- prvu fazu karakterizira dezintegracija;

- drugu, inkorporacija u ius mercatoria u nacionalne kodifikacije 18. i 19. vijeka, a
- treću fazu karakteriziraju ponovne tendencije integracije na regionalnom i univerzalnom
poslovnom pravu.13

Pokazalo se da u savremenom poslovanju nije moguće nacionalnim zakonodavstvom

zadovoljiti potrebe trgovačkih transakcija samo u nacionalnim ekonomijama već naprotiv,
savremena tehnologija, sredstva komunikacije i saobraćaja prevazilaze ne samo nacionalne
već i kontinentalne barijere i dolazi do pojave unifikacije poslovnog prava. Na ovaj način
novo ius mercatoria - poslovno pravo, sa univerzalnim i regionalnim međunarodnim
organizacijama i njihovom aktivnošću postaje unificirano formularno pravo. 14

11
ZOO objavljen: „Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, a preuzet: „Službeni list RBiH“, br. 2/92
i
13/93.
12
Raniji ZOO imao je 1109 članova, a novi nacrt predviđa 1141 član.
13
Dr. Aleksandar Goldštajn, op. cit. Str. 9. i 25.
14
Pomenut ćemo samo neke međunarodne organizacije: Međunarodni institut za unifikaciju privatnog prava,
Haška konferencija o međunarodnom privatnom pravu, Ekonomska komisija Ujedinjenih nacija za Evropu, za
Aziju i Daleki istok, za Afriku, Za Latinsku Ameriku, Konferencija UN za trgovinu i razvoj – UNCTAD,
EVROPSKA
UNIJA, WTO i Komisija UN za pravo međunarodne trgovine - UNCITRAL OD 1966.

7
 2. PREDMET POSLOVNOG PRAVA

Prema savremenom shvatanju, poslovno pravo nije staleško pravo već „pravo trgovine“
koja podrazumijeva mnogobrojne poslovne operacije i pravne radnje poslovnih subjekata u
pravnom prometu. Pojavile su se dileme, ipak, šta je predmet poslovnog (trgovačkog) prava.
Mora se istaći da nema jedinstvenog stanovišta u pravnoj teoriji o određivanju predmeta
poslovnog prava, odnosno pojma trgovačkog posla. Razlike se pojavljuju u načinu
određivanja pojma trgovačkog posla. Naime, u teoriji se ističu dva različita sistema:

a) sistem prema kome se krug trgovačkih poslova (privrednih poslova) određuje samim
zakonom, koji je prihvaćen u najvišem dijelu evropskih zakonodavstava, i
b) sistem gdje se sudu ostavlja da on odredi da li je određeni posao trgovački, polazeći od
općeg pojma trgovine (sistem prihvaćen u španskom trgovačkom zakoniku).

Kod ovog sistema pojavljuju se velike poteškoće u poslovnoj i sudskoj praksi kod ocjene
da li je određeni posao trgovački ili ne, jer zbog nepreciznosti i neujednačenosti shvatanja
sudova, to otežava poslovanje. Međutim, ni u sistemima, gdje se zakonom određuju trgovački
poslovi kao predmet poslovnog prava, nema jednoobraznog rješenja niti shvatanja. Naime,
zakoni u nacionalnim zakonodavstvima polaze od različitih kriterija pri određivanju šta je
trgovački posao. Tako, najstariji trgovački zakonik, čija pravila važe i danas, francuski Code
de commerce iz 1807. određuje pojam trgovačkog posla u čl. 632 i 633 na slijedeći način:

a) određeni poslovi smatraju se trgovačkim poslom sami po sebi, po svojoj prirodi, bez
obzira ko ih obavlja u pravnom prometu i bez obzira da li se obavljaju češće u vidu
zanimanja ili pojedinačno (usamljeno) kao na primjer: kupovina hrane i druge robe radi
preprodaje, bilo u naturi ili preradbeno ili obrađeno i čak samo radi iznajmljivanja,
zatim sve bankarske, mjenične i posredničke operacije kao mjenični poslovi;
b) neki poslovi su privredni (trgovački) ako se vrše putem pravnog lica (privrednog
društva) i to profesionalno, kao npr. komisioni poslovi, poslovi manufakture
(nezanatlije), prevoznički poslovi morem i kopnom, agencijski poslovi, poslovi putem
biroa, zavoda, javnih institucija itd., i
c) izvjesni poslovi se smatraju trgovačkim po odnosu ili akcesiji, kao npr. sve obligacione
transakcije između veletrgovaca, trgovaca i bankara.

8
 Slično rješenje reguliše u pogledu određivanja pojma trgovačkog posla i Opći njemački
trgovački zakonik iz 1861. godine. Tako, po ovom zakonu bili su razvrstani poslovi koji se
smatraju trgovačkim bez obzira ko ih obavlja, tj. da li je u pitanju lice sa statusom trgovca ili
bez tog statusa (netrgovac) i poslovi koji su smatrani trgovačkim samo ako ih obavlja lice sa
statusom trgovca. Prvi poslovi se nazivaju objektivnim trgovačkim poslovima, tj. Smatraju se
objektom poslovnog prava ili apsolutni trgovački poslovi nezavisno ko ih obavlja i kakav mu
je status, a drugi poslovi su subjektivni zavisno od svojstva subjekta ko ih obavlja ili relativni
samo ako ih obavlja lice sa statusom trgovca za obavljanje trgovačkih poslova.

Međutim, ovu dilemu decidno je kasnije razriješio njemački Trgovački zakonik iz 1897.
godine, tako da je pojam trgovačkog posla zavisio od trgovca, tj. da se smatraju samo
privrednim (trgovačkim) poslovima onin koje obavljaju trgovci u vidu zanimanja, odnosno
kojima je trgovina zanimanje. Ovo shvatanje je slično srednjovjekovnom ius mercatoria
(pravo trgovca).

Prema iznijetom stanovištu, nema pojma apsolutnog ili objektivnog trgovačkog posla, jer
trgovački posao zavisi od onog ko ga obavlja (trgovac) tako da novi trgovački zakon
15
Njemačke poznaje samo tzv. relativne ili subjektivne trgovačke poslove. Prema tome, ovih
relativnih poslova ima dvije vrste i to:

a) osnovni privredni (trgovački poslovi) oni poslovi čije je obavljanje u vidu zanimanja a
svako ko ih obavlja dobija status trgovca (npr. kupovina i preprodaja pokretnih stvari
vrijednosti, prerada robe većeg obima, osiguranje na premiju, bankarski i mjenjački
poslovi, poslovi prijevoza, komisionara, špeditera, skladištenja, trgovačkih posrednika
itd., i
b) akcesorni ili sporedni privredni (trgovački) poslovi, koji se ne obavljaju u vidu
profesionalnog obrta i njihovo vršenje nema uticaja da neko ko ih vrši postane trgovac,
ali se oni izvršavaju u vezi sa predmetom profesionalnog obrta jer ih trgovac preduzima
radi obavljanja svoje redovne djelatnosti.

Iz navedenog se može konstatovati da u nauci poslovnog prava i zakonodavstvu za

određivanje predmeta poslovnog prava odnosno privrednog (trgovačkog) posla, postoje dva
glavna sistema:

15
Prema čl. 343. Trgovačkog zakonika iz 1897. trgovački poslovi su: "svi poslovi koje on (trgovac) obavlja u
izvršenju svog trgovačkog obrta".

9
 a) objektivni sistem ili sistem francuskog Trgovačkog zakonika i zakonika koji su
doneseni pod njegovim uticajem. Trgovačkim poslovima se smatraju svi poslovi
poslovnog prava, nezavisno ko ih vrši i njegovog pravnog statusa (trgovac ili
netrgovac). Ovo stanovište je prihvaćeno u većini evropskih zemalja u zakonicima koji
su doneseni po uzoru francuskog Trgovačkog zakonika iz 1807., i
b) subjektivni sistem ili sistem germanskog prava (novog njemačkog Trgovačkog zakonika
iz 1897.) po kome se trgovačkim poslovima smatraju samo poslovi koje obavlja lice
koje ima status trgovca i koji je registrovan za obavljanje trgovačkih poslova.

Prema tome, predmet poslovnog prava su poslovi robnog prometa (poslovni ugovori),
poslovi platnog prometa čiji su subjekti privredni subjekti, odnosno privredna društva svih
oblika. Naime, poslovno pravo reguliše prvenstveno ekonomski promet, koji obavljaju
privredni subjekti u cilju sticanja dobiti. Oni učestvuju u ekonomskom i pravnom prometu
stalno, stručno i profesionalno, a ne povremeno.

Predmet poslovnog prava su svi poslovi i odnosi koji nastaju u poslovnom prometu i svi
odnosi koji nastaju u toku poslovanja ili su pak sa njima u funkcionalnoj vezi. Stoga se može
reći da je predmet poslovnog prava veoma širok i raznovrstan i kao takav složena kategorija.
On obuhvata ne samo status privrednih poslovnih subjekata, njihove međusobne poslovne
odnose u poslovanju — robni promet i novčani promet, kao i odnose poslovnih subjekata i
države (reglementsko pravo).

Prema tome, i pojam privrednog (trgovačkog) prava je uži jer se odnosi na trgovinu
odnosno propise koji regulišu trgovinsku djelatnost, a poslovno pravo je šire i obuhvata
pravne norme kojima se reguliše cjelokupno privredno poslovanje.16

3. ODREĐIVANJE SUBJEKATA POSLOVNOG PRAVA

Subjekti poslovnog prava su fizička i pravna lica – privredna društva, koja u vidu stalnog
zanimanja obavljaju jednu ili više djelatnosti u oblasti proizvodnje, prodaje i vršenja usluga.
To je, u pravilu, ona djelatnost kojom se bave privredni subjekti i koja je registrovana u
registar društava. Subjakti poslovnog prava u uporednom pravu su individualni trgovci i
privredna (trgovačka) društva.

16
Dr. Milić Simić i dr. Miloš Trifković, op. cit. str. 74-75.

10
 Poslovno pravo, pored ostalog, reguliše i pravni položaj privrednih (poslovnih) subjekata
od osnivanja, njihovog poslovanja do prestanka i brisanja iz registra. Međutim, u poslovnom
pravu pojam i pravni položaj poslovnog subjekta zavisi od prirode poslova koje obavlja i da li
ga obavlja profesionalno ili ne. Zbog toga, u pravnoj nauci postoje dva metoda određivanja
poslovnih subjekata:

a) objektivnom metodom određivanja poslovnog subjekta odnosno trgovca, što zavisi od

pojma trgovačkog posla. Naime, primarno po ovom metodu je pravna priroda
trgovačkog posla, pa od toga zavisi i pojam trgovačkog subjekta. To znači, po ovom
sistemu, da je trgovac – poslovni subjekt ono lice koje se bavi određenim trgovačkim
poslom. To je objektivna metoda jer je i trgovina objektivna kategorija, pa se njome
(trgovinom) može baviti svako lice koje ispunjava uslove, i
b) po subjektivnom sistemu, privrednim (trgovačkim) poslovima se mogu baviti samo ona
lica koja ispunjavaju potrebne uslove za obavljanie privrednih (trgovačkih) poslova.

Subjektivni germanski sistem, za razliku od francuskog objektivnog, polazi od lica

(subjekta) koje se bavi određenim trgovačkim poslovima. U ovom slučaju je bitno da postoji
subjekt (lice) koji se profesionalno bavi trgovačkim poslovima i da je registrovan za takvo
poslovanje. Ovim sistemom određivanja poslovnog subjekta se pooštravaju kriteriji za
ispunjavanje uslova u obavljanju djelatnosti, a time se postiže i veća pravna sigurnost u
poslovnom prometu. Zbog izloženog, u njemačkom pravu imamo pojam trgovca po
zanimanju i trgovca po upisu.

Trgovac po zanimanju je lice koje se profesionalno bavi trajno zakonom odredenim

apsolutnim privrednim poslovima. Trgovac obavlja poslovanje u vidu stalnog zanimanja u
cilju sticanja dobiti. U ovom slučaju nije nužna registracija trgovca u trgovačkom registru da
bi imao status trgovca. Sama činjenica da vrši trgovačke poslove, jednog ili više, daje mu
status trgovca. Po njemačkom pravu, kao osnovni trgovački poslovi su: kupoprodaja, poslovi
ostguranja, poslovi prijevoza, komisioni poslovi, bankarski poslovi, špediterski, skladištenje,
zastupnički i posrednički poslovi.

Trgovac po upisu je lice koje vrši neki trgovački posao koji ne spada u osnovne trgovačke
poslove, već su to sporedni (akcesorni) trgovački poslovi, koji su u vezi sa trgovačkim
poslovima i za čije obavljanje je nužna registracija u trgovačkom registru. U pravilu, trgovci
po upisu su subjekti poslovnog prava (privrednog prava) sa statusom pravnog lica, koji stiču

11
upisom, a gube pravni subjektivitet brisanjem iz registra društava, koje vode institucije
određene posebnim zakonom.

U pravu su poznati još trgovci po načinu postanka, mali trgovci i prividni trgovci. Trgovci
po načinu postanka su, ustvari, privredna društva koja nastaju po zakonom propisanom
postupku. Moraju ispunjavati zakonske uslove države gdje se osnivaju i registruju u javnom
registru. Registracijom kod nadležne institucije stiču pravni subjektivitet. Sticanjem svojstva
pravnog lica, svi ovi subjekti mogu istupati u pravnom prometu i sticati prava i preuzimati
obaveze.

Mali trgovci su lica koja vrše trajno određene delatnosti manjeg obima u vidu zanimanja.
Zbog manjeg obima djelatnosti, mali trgovci nisu obavezni organizovati se u obliku
privrednog (trgovačkog) društva kao privrednopravnog subjekta. To su kod nas bila lica koja
obavljaju dopunsku djelatnost ili individualni trgovci koji obavljaju djelatnost na osnovu
odobrenja općine do određene vrijednosti godišnjeg prometa, a kada promet ostvare preko
jednog miliona domaće valute, moraju ex lege organizovati se u formi privrednog
(trgovačkog) društva i registrovati u javnom registru. Dakle, obim i vrijednost godišnjeg
prometa je kriterij da li je u pitanju mali trgovac i po našem pravu, ovaj kriterij je napušten i u
našem pozitivnom zakonodavstvu saglasno uporednom zakonodavstvu. Na male trgovce se ne
primjenjuju sva pravila poslovnog prava, već samo osnovna koja odgovaraju obimu prirode
poslova koje vrše maii trgovci. Tako se na male trgovce ne primjenjuju pravila o firmi,
vođenju poslovnih knjiga o određenim vrstama zastupnika, npr. o prokuri ili statutarnim
zastupnicima i slično.

Prividni trgovci su subjekti koji su upisani u javni registar sa trgovačkom firmom, iako ne
ispunjavaju sve zakonom propisane uslove za takvo organizovanje. Samom registracijom ovih
lica podrazumijeva se (presumptio iuris) da imaju status trgovca, pa se zbog toga na njihovo
poslovanje primjenjuju pravila poslovnog prava. Legalnost registracije ovih lica je oboriva jer
je dozvoljeno dokazivanje da je do registracije došlo u suprotnosti sa načelom savjesnosti i
poštenja. Međutim, registracija prividnih trgovaca je dopuštena u cilju zaštite i pravne
sigurnosti trećih lica u poslovnim odnosima sa njima. Prividni trgovci su subjekti poslovnog
prava po subjektivnoj teoriji, jer se registruju i obavljaju trgovačke poslove na koje se
primjenjuju pravila trgovačkog odnosno poslovnog prava.

12
 II. IZVORI POSLOVNOG PRAVA

Kao i kod ostalih grana prava, i kod poslovnog prava u pravnoj teoriji se razlikuju
materijalni i formalni izvori prava. Pod formalnim izvorima poslovnog prava podrazumijevaju
se oblici u kojima se pojavljuju pravila koja regulišu privrednopravne odnose u robnom
prometu. To su formalni izvori poslovnog prava o kojima ćemo detaljnije izložiti materiju.
Pravna nauka poslovnog prava poznaje više vrsta formalnih izvora, koje dijeli prema
različitim kriterijima. Glavna podjela izvora poslovnog prava je na:

a) opće izvore koje donose uglavnom državni organi, i

b) autonomne izvore čija osnovanost se temelji na autonomnom regulisanju materije
poslovnog prava od nedržavnih organa.

Formalni izvori poslovnog prava su: ustav, zakon, podzakonski akti, međunarodne
multilateralne konvencije, poslovni trgovački običaji, uzanse, opći uslovi poslovanja,
formularni ugovori, sudska i arbitražna praksa i pravna nauka.

1. Ustav

Ustav kao izvor poslovnog prava, je najviši pravni akt u svakoj državi, koji se zbog
važnosti donosi po specijalnoj proceduri od strane posebnog zakonodavnog tijela –
ustavotvorne skupštine, kada se prvi put donosi u jednoj zemlji. Ustav, kao uzvor poslovnog
prava, ustvari, reguliše općim normama društveno i ekonomsko uređenje, koje je osnov za
donošenje drugih formalnih izvora za razne grane prava, pa i poslovng prava.

Ustav BiH, koji je Aneks IV. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, i
ustavi entiteta, polaze od svojine kao osnovnog (prirodnog) ljudskog prava. Zbog toga, ustav
sadrži opće norme koje uređuju imovinske odnose i služe kao osnov za zakonsko regulisanje
pojedinih pitanja na nivou države, odnosno entiteta. Iz navedenog, logično, proizilazi da se
ustavne odredbe neće direktno primjenjivati u praksi kao izvori poslovnog prava. Ustavna
načela se realizuju putem zakona koje donose skupština države ili entiteta, kao zakonodavni
organi. 17

17
U postojećoj organizaciji Federacije BiH, pored ustava i entitetskih zakona, imamo i ustave kantona i njihove
kantonalne zakone.

13
 2. Zakon kao izvor poslovnog prava

Zakoni su najmnogobrojniji i osnovni izvori poslovnog prava. Pod pojmom „zakon“

podrazumijeva se, prvenstveno, zakon u formalnom smislu, a u širem smislu, to je i Ustav. U
uporednom pravu, posebno trgovački zakoni regulišu specifična pitanja poslovnog
(trgovačkog) prava u odnosu na građanske zakone, i kao takvi imaju prednost u odnosu na
njih u materiji poslovnog prava, jer se građanski zakoni primjenjuju kada posebni trgovinski
zakoni nisu doneseni. To se odnosi posebno na opća pitanja obligacija (zaključivanje ugovora,
sredstva obezbjeđenja, promjene ugovora, raskid ugovora i slično) što je osnova i za poslovno
pravo koje se reguliše građanskim zakonima ili zakonom o obligacijama.

Poznato je da se opća pravila poslovnog prava u nekim državama za sada nalaze ili u
trgovačkim zakonima ili su obuhvaćeni jedinstvenim građanskim zakonikom. Važno je istaći
da se razlikuje starije zakonodavstvo iz 19. i početka 20. vijeka , gdje je važio princip
dualiteta (odvojenog) regulisanja trgovačkih pravila od građanskih u odnosu na novije
zakonodavno regulisanje gdje važi princip moniteta, tj. jedinstvenog regulisanja pravila, čime
se vrši i „fuzija“ građanskog i poslovnog prava. Naime, iako se poslovno pravo izdvojilo od
građanskog prava, između ove dvije grane prava postoji, ipak, jaka uzajamna veza. Građansko
pravo u odnosu na poslovno pravo smatra se kao opće, koje reguliše odnose lica uopće. Pa,
ako nema pravila u poslovnom pravu, kao specijalnom, njih treba tražiti u građanskim
zakonima, ali ne i obrnuto. Istovremeno, poslovno pravo sve jače i češće vrši uticaj na
građansko pravo i tada se u nauci govori o tzv. komercijalizaciji građanskog i privatnog prava
(npr. klauzula iz trgovačkog prava „na donosioca“ ili „po naredbi“, usvojena je i u
građanskom pravu poslovanjem vrijednosnim papirima). 18

Zakoni kao izvor poslovnog prava, u pravilu, na uopćen i jednoobrazan način regulišu
imovinskopravne odnose koji nastaju između poslovnih subjekata i tako najbolje odgovaraju
19
potrebama pravne sigurnosti u poslovnim transakcijama na tržištu. U našem pozitivnom
pravu imamo posebne zakone na nivou države koji regulišu na jedinstven način, prema
Daytonskom ustavu, slijedeću materiju iz poslovnog prava: spoljnotrgovinsku politiku,
carinsku politiku, formiranje i funkcionisanje zajedničkih telekomunikacija, međuentitetski

18
Detaljnije o odnosu građanskog i trgovačkog prava dr. Vladimir Kapor i dr. Slavko Carić, op. cit. str. 18-22.
19
Dr. Milić Simić i dr. Miloš Trifković, op. cit. 79-80.

14
transport i zračni promet.20 Za ostala pitanja iz oblasti ekonomskih odnosa odnosno privrede,
nadležni su entiteti, koji su donijeli mnogobrojne zakone kojima se reguliše oblast poslovnog
prava. Kao najvažniji zakoni u oblasti poslovnog prava su Zakon o privrednim društvima,
kojim se reguliše pravni status privrednih društava, Zakon o bankama, Zakon o društvima o
upravljanju fondovima i investicionim fondovima, Zakon o registru vrijednosnih papira,
Zakon o trgovini, Zakon o osiguranju imovine i lica i drugi mnogobrojni zakoni. Svi ovi
zakoni objavljeni su u „Službenim novinama Federacije BiH“.21

Kao izvor poslovnog prava, od posebnog je značaja i Zakon o obligacionim odnosima iz

1978. godine, koji je prvi put na jedinstven način regulisao neka pitanja iz oblasti građanskog
i poslovnog prava po uzoru na savremeno zakonodavno regulisanje privrednopravnih i
obligacionopravnih pitanja po načelima monističke teorije. Zakon o obligacijama, iako je u
toku njegova izmjena u cilju prevazilaženja neadekvatnih rješenja iz minulog pravnog
sistema, će usvajanjem savremenih rješenja evropskog harmoniziranog prava i dalje ostati
jedan od najvažnijih izvora poslovnog prava u našem pravnom sistemu.

Pored zakona, u formalnom smislu, kao izvori poslovnog prava su i višestrane

međunarodne konvencije, koje ratifikacijom od strane parlamenta države BiH, odnosno
entiteta BiH dobijaju snagu zakona i koje sudovi i drugi državni organi neposredno
primjenjuju, osim ako na osnovu njih nije donijet posebni zakon.

Zbog sve većeg ekonomskog povezivanja država i prevazilaženja mogućih barijera,

međunarodne konvencije su mnogobrojne i njima se unificira pravno regulisanje
mnogobrojnih instituta, prvenstveno iz poslovnog prava. Tako su poznate multilaterarne
međunarodne konvencije u oblasti transporta željeznicom, vazduhoplovom, morem,
međunarodne kupoprodaje, mjenice, čeka itd.22

3. Podzakonski akti kao izvor poslovnog prava

Podzakonski akti su opći akti određenih državnih organa, koji su po rangu niži od zakona,
ali se ubrajaju u formalne izvore poslovnog prava. Logično je, svi podzakonski akti moraju
biti u saglasnosti sa zakonom i za njihovo donošenje mora postojati ovlašćenje u odnosnom
20
Vidi čl. III Ustava države BiH.
21
Zakon o privrednim društvima, „Službene novine FBiH“ br. 23/99, Zakon o bankama, „Sl. Novine FBiH“ br.
39/98, Zakon o društvima za upravijanje fondovima i investicionim fondovima, „Sl. novine FBiH“ br. 39/98,
Zakon o registru vrijednosnih papira, „Sl. novine FBiH“ br. 39/98, Zakon o komisiji za vrijednosne papire, „Sl.
novine FBiH“ br. 39/98, Zakon o trgovini, „Sl. novine FBiH" br. 2/95. Dr. Jelena Vilus:
22
Dr. Jelena Vilus: „Komentar konvencije UN o međunarodnoj prodaji robe“, Zagreb 1981. g.

15
zakonu. Podzakonski akti služe za lakšu primjeni zakona i zato su oni provedbenog i
interpretativnog karaktera. Njima se, u pravilu, ne regulišu instituti iz poslovnog prava i oni
ne sadrže materijalne odredbe, već provedbene. U podzakonske akte spadaju: uredbe,
pravilnici, uputstva i naredbe.

Najvažniji od podzakonskih akata kao izvora poslovnog prava su uredbe i drugi akti vlade
države, odnosno entitetske vlade. Za poslovno pravo je bila važna Uredba o upisu u sudski
registar pravnih lica koja obavljaju privrednu djelatnost, a koja je donesena radi lakšeg
provođenja Zakona o postupku upisa pravnih lica u sudski registar društava. 23

III. IZVORI AUTONOMNOG POSLOVNOG PRAVA

1. Običaji kao izvor prava

U uporednom pravu i zakonodavstvu se upotrebljavaju razičiti termini za označavanje

običaja kao izvora poslovnog prava. Tako, može se uočiti upotreba izraza: „trgovački običaj“,
„dobri poslovni običaj i poslovni moral“, „običaj i običajno pravo“, kao i "trgovinski poslovni
običaj“. U nacionalnim zakonodavstvima se, u pravilu, ne daje definicija običaja, što je slučaj
i sa našim pozitivnim pravom. Naime, Zakon o obligacionim odnosima se na više mjesta
samo poziva na primjenu dobrih poslovnih običaja i trgovinskih poslovnih običaja (čl.
21.Z00). Međutim, izuzetak je Jednoobrazni trgovački zakonik SAD, koji definiše: "da se
trgovačkim običajem smatra svaka praksa ili način poslovanja koji se redovno može očekivati
24
da će biti poštovani u datoj transakciji. Dakle, po pravu SAD nije potrebna dugotrajna
upotreba konkretnog običaja, već se priznaju i novi običaji kojih se pridržava većina savjesnih
trgovaca.

Običaji su najstariji izvor poslovnog (trgovačkog) prava. Običaji su nepisana pravila koja
nastaju u poslovnoj praksi privrednih subjekata. Historijski značaj običaja kao izvora
poslovnog prava je veliki. Naime stalne promjene u trgovini i nove pojave u
privrednopravnim odnosima, kao i nemogućnost donošenja novih ili izmjena postojećih
zakona, uslovljavaju nastanak novih običajnih pravila kojima se popunjava zakonska

23
Uredba je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ br. 12/00.
24
Vidi „Uniform commercial code“, SAD, 1962. čl. 1 – 205 t.4., Institut za uporedno pravo, Beograd, 1966.

16
praznina. Dakle, nova običajna pravila su pogodna za blagovremeno reguilsanje trgovačkih
transakcija i njihovih potreba. Dinamiku privrednog života može bolje pratiti stvaranje novih
običaja nego novo zakonodavstvo koje se sporije mijenja u odnosu na stvaranje običaja.
Poslovne običaje prate i sakupljaju profesionalne organizacije i asocijacije (udruženja)
privrednopravnih organizacija (komore). Poslovni običaji su imali veliku ulogu u nastanku i
razvitku poslovnog prava, prethodili pisanom pravu, jer je cjelokupno poslovno pravo u
vrijeme nastajanja bilo običajno pravo. Međutim, u savremenom pravnom saobraćaju
preovlađuju pisane kodifikacije poslovnog prava ali, i pored toga, običaji ne gube na značaju,
jer se stalno stvaraju nova pravila poslovnih običaja.

Razvoj trgovine stalno uslovljava stvaranje novih odnosa među poslovnim subjektima i
potrebu za njihovim regulisanjem. Iako dominiraju pisani zakonski izvori poslovnog prava, za
razliku od ranijeg perioda kada su običajna pravila bila dominantni izvori poslovnog prava, u
nedostatku zakona za te nove poslovne odnose stvaraju se poslovni ili trgovački običaji, koji
brže popunjavaju prazninu od zakonskog regulisanja.

Običaji su dopunski izvori poslovnog prava, jer savremena zakonodavna djelatnost u

trgovačkom pravu je na zavidnoj visini i sveobuhvatnosti pravnog regulisanja poslovnog
prava. Ipak, i pored istaknutog, zakonodavna regulativa ne može sve nove odnose i potrebe
uporedo pratiti i odmah pravno regulisati zakonskim propisima, već to čini, u pravilu, nakon
proteka izvjesnog vremenskog perioda. Iz ovog jasno proizilazi da autonomno regulisanje
novih poslovnih odnosa prethodi zakonskom regulisanju, koje često običajna pravila
autonomnog prava preuzima u zakonski tekst (norme).25 Pravilo je da se ustaljena običajna
pravila i svijest o njihovom postojanju primjenjuju iz ubjeđenja o njihovoj cjelishodnosti.

U pravnoj nauci, o načinu izražavanja volje poslovnih subjekata za primjenu poslovnih

običaja, postoje dvije teorije i to: subjektivna i objektivna teorija. Po subjektivnoj teoriji,
poslovni običaji primjenjuju se isključivo po izričitoj volji poslovnih subjekata. Subjekti
poslovnih odnosa svojom izričito izjavljenom voljom određuju ili mogu odrediti da će se na
određeni poslovni odnos (ugovor) primijeniti neki poslovni običaj. U ovom slučaju nema
mjesta pretpostavljenoj volji subjekata već, naprotiv, nužno je njihovo izričito izjašnjenje da li
će se ili ne primijeniti određeno običajno pravilo na konkretan poslovni odnos. Ovom
teorijom se praktično sužava mogućnost primjene običaja na konkretan odnos, jer to
isključivo zavisi od volje subjekata i dugotrajne upotrebe običaja.

25
Običajna pravila se često stvaraju brže i jednostavnije nego pisano pravo, dr. Z. Antonijević. op. cit. str. 21.

17
 Prema objektivnoj teoriji, primjena poslovnih običaja također zavisi od volje subjekata,
koja se pretpostavlja, osim ako nije izričito isključena primjena običaja. Dakle, po objektivnoj
teoriji, do primjene poslovnih običaja će doći samo ako to nije u suprotnosti sa sporazumom
stranaka kao ni prinudnim (cogentnim) zakonskim normama. Iz ovog proizilazi da je
općeprihvaćena objektivna teorija primjene običaja prema kojoj su trgovački običaji
objektivno pravo, te će se primjeniti uvijek kad nisu u suprotnosti sa imperativnim pravilima
ili ako njihova primjena nije izričito ili prešutno isključena voljom samih poslovnih subjekata.
Prema tome, običaji, iako i sami dispozitivni u uporednom pravu imaju prednost u primjeni u
odnosu na dispozitivne norme odnosno i međunarodne konvencije.26

Međutim, suprotan je stav Zakona o obligacionim odnosima, koji daje prednost

dispozitivnim zakonskim normama u odnosu na trgovačke običaje, osim ako su ugovorne
strane izričito ugovorile primjenu trgovačkih običaja ili to proizilazi iz okolnosti da su njihovu
primjenu htjele (čl. 1107. i 21. ZOO). Donošenjem Zakona o obligacionim odnosima
propisana je obaveza učesnika u obligacionim odnosima da u pravnom prometu postupaju u
skladu sa dobrim poslovnim običajima, dok se u članu 1107. upotrebljava izraz „trgovinski
poslovni običaj“. Po našem pravu, osnovi primjene trgovinskih poslovnih običaja su različiti.
Ako poslovni običaj sadrži rješenje nekog instituta suprotno dispozitivnim normama ZOO,
običaj će se primijeniti samo ako je izričito ugovoren, a ukoliko poslovni običaj nije suprotan
dispozitivnoj normi ZOO, može se primijeniti na osnovu općih pravila, jer ZOO to pitanje ne
reguliše. 27

Poslovni običaji se mogu podijeliti po više kriterija, ali najvažnija je podjela prema
teritorijalnom principu i materiji (sadržaju). Po teritorijalnom principu primjene, poslovni
običaji mogu biti opći, koji važe za cijelu teritoriju jedne države, regionalni, koji važe za
određeno veće područje i lokalni (mjesni) koji važe u određenom mjestu. Prema sadržini,
poslovni običaji se dijele na opće (horizontalne), koji se primjenjuju u svim trgovačkim
strukama i na posebne (vertikalne), koji važe samo za određenu granu trgovine, npr. trgovina
žitaricama. Svi navedeni trgovački običaji imaju, sami po sebi, jednaku obaveznu snagu. Ali,
ako dođe do sukoba (nepodudarnosti) mjesnog ili posebnog običaja sa općim ili mjesni sa
regionalnim ili regionalni sa općim, u primjeni će doći prioritet mjesnog, odnosno posebnog u
odnosu na opa (primarno će se primijeniti mjesni u odnosu na regionalni, regionalni u odnosu
na opći (primarno će se primijeniti mjesni u odnosu na regionalni, regionalni u odnosu na
26
Dr. Jelena Vilus, op. cit. str. 26-34 i dr. A. Goldštajn „Obavezno pravo – knjiga prva“, Informator, Zagreb,
1978., str. 49-52 i „Međunarodna trgovačka arbitraža u lex mercatoria“, Zagreb, 1984., str. 27-28.
27
Vidi čl. 1107. str 3. ZOO.

18
opći), jer se pretpostavlja da su poslovni partneri pri zaključivanju poslova imali u vidu
mjesni odnosno posebni poslovni običaj, kao poznatiji i bliži.

Od poslovnih običaja, treba razlikovati „dobre poslovne običaje“, koji predstavljaju pravilo
poslovne etike i morala poslovnih subjekata. Njihova primjena je obavezna i sa njima moraju
biti u saglasnosti trgovački poslovni običaji i uzanse. Naime, na ovaj način se privredni
subjekti moraju moralno ponašati u oblasti prometa robe i usluga. U našem pravu, privredne
komore podstiču razvijanje dobrih poslovnih običaja i izdaju potvrde o njihovom postojanju, a
o njihovoj zaštiti staraju se sudovi časti pri privrednim komorama. Prema tome, pod dobrim
trgovinskim običajem podrazumijevamo u poslovnoj praksi stvoreno pravilo postupanja u
određenoj struci ili u privrednom poslovanju uopće, koje je saglasno moralu društva i
pravnim poretkom i čija se primjena očekuje, jer je običajno pravilo izvjesno, općepoznato i
prihvaćeno od većine privrednih subjekata.28

Međutim, trgovački poslovni običaji u užem smislu, ustvari, komercijalna praksa

privrednih subjekata, čija je primjena toliko široka da privredni subjekti očekuju da će
ugovorni partneri u poslovanju redovno postupati u skladu sa tom praksom.29 U
zakonodavstvu, kao i poslovnoj praksi, pa i pravnoj nauci pravi se razlika između pojma
trgovačkog običajnog prava (lex coutimes) i pojma trgovačkog poslovnog običaja (lex
usages), zavisno od osnova njihove primjene. Osnovna teorijska razlika je u tome što je kod
trgovačkog običajnog prava osnov primjene ubjeđenje i svijest o njegovoj obaveznosti, tj.
subjekt je pravno obavezan da se ponaša na određeni način (tzv. opinio iuris sive necessitatis)
bez obzira na volju subjekata. Međutim, poslovni običaji se primjenjuju iz ubjeđenja u
njihovu cjelishodnost, s tim što u tom ubjeđenju nedostaje svijest o pravnoj obaveznosti
ponašanja već postoji volja subjekata. U ovom slučaju nije u pitanju običajno pravo, već je
riječ o praktičnim trgovačkim običajima, tj. o postupcima i ponašanju koji su se dugom
praksom ustalili i uobičajili.

Međutim, praktični poslovni običaji dugotrajnom upotrebom u budućnosti se pretvaraju u

običajno pravo. Prvo se izvjesna ponašanja i postupci uobičaje u manjem krugu lica, a zatim
prihvataju i drugi, tako da dolazi do svijesti o potrebi njihove primjene i, kasnije, svijesti o
pravnoj obaveznosti primjene tih običaja (postupka ponašanja). U poslovnoj praksi teško ie
utvrditi trenutak pretvaranja faktičnog poslovnog običaja u običajno pravo. Iz istaknute
osnovne razlike između trgovinskog običajnog prava i trgovinskih običaja proizilazi da se
28
Dr. Simić Milić i dr. Miloš Trifković, op. cit. str. 83.
29
Dr. Aleksandar Goldštajn, op. cit. str. 26.

19
običajno pravo primjenjuje i bez volje subjekata – ono je za njih obavezno, kao i pisano
pravo, dok se poslovni (trgovački) običaji primjenjuju na osnovu volje subjekata.

Trgovinsko običajno pravo i poslovni običaji se primjenjuju u poslovnoj praksi kod

tumačenja izraza koje su poslovni subjekti upotrebili u ugovorima, kod pakovanja robe i njene
otpreme kao i plaćanja, odnosno prijema isporuke. Sud mora da poznaje običajno pravo i
njegova pravila, jer ga u sporovima primjenjuje neovisno od volje stranaka u sporu. Običaji
kao nepisano pravilo, mogu se dokazivati na više različitih načina i to:

a) putem uzansi ako su kodifikovani;

b) uvjerenjima trgovačkih asocijacija (komore - berze);
c) običaji se mogu dokazivati i putem sudskih odluka;
d) nekad i sam zakon upućuje na primjenu običaja, a njegova sadržina predstavlja faktično
pitanje koje sudovi ili arbitraže mogu i na osnovu vlastitih saznanja utvrditi, kao i
postojanje određenog običajnog pravila ponašanja.

2. Uzanse kao izvor prava

Uzanse su sistematizovani poslovni običaji koje su skupili i objavili ovlašćeni organi.

Kako su uzanse sakupljeni i sistematizovani pisani trgovački običaji, one se razlikuju od
poslovnih običaja koji su nepisana običajna pravila. Uzanse ne donose državni organi. Njih
donose određene privredne institucije, kao što su privredne komore i profesionalna udruženja
privrednika, javnog ili polujavnog karaktera, kao što su berze, komore, udruženja
industrijalaca itd. Kada je u pitanju postupak donošenja uzansi, organ koji ih donosi se u
pravilu ograničava na sakupljanje postojećih poslovnih običaja, radi njihove izvjesnosti i
lakše primjene. Međutim, u poslovnoj praksi u vezi sa novim potrebama pravnog i
ekonomskog prometa i poslovanja postojeći običaji se i modifikuju ili se stvaraju novi, koji do
tada nisu postojali, tako da je donošenje uzansi ponekad i kreativan posao. Sama
sistematizacija običaja predstavlja, ustvari, selekciju običaja po kriteriju cjelishodnosti. I
pored modifikacije sakupljenih trgovačkih običaja ili stvaranja novih, uzanse ne mijenjaju
pravni karakter, tj. one i dalje ostaju običajna pravila (dobri poslovni običaji), a ne pravne
norme. To pogotovo što ih donose nedržavni organi, pa se zato i svrstavaju u autonomno
poslovno pravo, bez obzira koja ih je asocijacija privrednika donijela i objavila.

20
 Uzanse, kao sistematizovani dobri poslovni običaji, dijele se na opće i posebne. Opće
uzanse važe za sve privredne grane, a posebne (specijalne) važe samo za pojedinu privrednu
granu ili za promet određenom robom, npr. za promet žitaricama. Posebne uzanse imaju
prednost u primjeni u odnosu na opće uzanse isto kao što posebni običaji (mjesni) imaju
prvenstvo u primjeni u odnosu na opće i regionalne po principu (lex specialis deregat legis
generalis).

U našoj pravnoj tradiciji, Opće uzanse za promet robom donijela je Glavna državna
arbitraža 1954. godine, a kasnije je za to bio ovlašćen Vrhovni privredni sud. 30 Opće uzanse
za promet robom, iz 1954. godine, imale su veliku ulogu do donošenja Zakona o obligacionim
odnosima 1978. godine. Naime, Opće uzanse za promet robom ne samo da su sakupile i
fiksirale postojeće običaje, što je pravilo kod uzansi, več sadrže pored postojećih običaja i
obligaciona pravila, koja ranije nisu postojala kao običajna (poslovna) pravila. Kreativna
uloga donosioca Općih uzansi za promet robom je da one ne sadrže samo postojeće običaje,
već i nova običajna prava (obligaciona), zbog toga što u vrijeme njihovog donošenja nije bilo
Zakona o obligacijama, pa je bilo neophodno obuhvatiti sva pravila koia su potrebna za
odvijanje robnog prometa. Međutim, donošenjem Zakona o obligacionim odnosima 1978.
godine, Opće uzanse za promet robom su od manjeg značaja, jer je zakon svojevrsna
kodifikacija obligacionog, odnosno poslovnog prava.

Što se tiče primjene Općih uzansi, važi princip da one sadrže dispozitivna pravila (lex
contractus) i da se primjenjuju samo kada su stranke pristale na njihovu primjenu. Naime,
uzanse se i objavljuju i pretpostavlja se da su time svakom poznate. Međutim, što je vrlo
važno, pretpostavlja se da su stranke pristale u određenim slučajevima na primjenu uzansi,
npr. pretpostavka za članove berze, komore i sličnih asocijacija. Tako je i u našem pravnom
sistemu u pogledu primjene Općih uzansi za promet robom do stupanja na snagu Zakona o
obligacionim odnosima, važila pretpostavka da su subjekti pristali na njihovu primjenu (ako
ih nisu izričito isključili ili, pak iz ugovora ne proizilazi šta drugo). Donošenjem Zakona o
obligacionim odnosima otpala je potreba za istaknutim stavom o pretpostavljenoj volji
ugovornih strana, jer zakon izričito predviđa da navedena pretpostavka da su ugovorne strane
pristale na primjenu uzansi (Uzansa 3) ne važi poslije stupanja na snagu Zakona (čl. 1107. st.
1).

30
Po Ustavnom zakonu o provođenju Ustava ex Jugoslavije od 1974. g. (čl. 9), Vrhovni privredni sud prestao je
sa radom 01. 06. 1974. g.

21
 Prema Zakonu o obligacionim odnosima, na obligacione odnose se primjenjuju uzanse ako
su učesnici u obligacionim odnosima ugovorili njihovu primjenu ili ako to proizilazi iz
okolnosti da su njihovu primjenu htjeli (ZOO, čl. 21. st. 2). Prema tome, Opće uzanse za
promet robom neće se primjenjivati u pitanjima koja su regulisana Zakonom o obligacionim
odnosima, po njegovom stupanju na snagu (čl. 1107. st. 2 ZOO), jer su uzanse supsidijarni
izvor poslovnog prava čija pravila ne mogu biti u suprotnosti sa zakonskim normama. U
slučaju suprotnosti uzansi i dispozitivnih normi Zakona o obligacionim odnosima, do
primjene uzansi može doći samo ako stranke izričito ugovore njihovu primjenu.

Opće uzanse za promet robom sadrže opća, jedinstvena i potpuna pravila za promet robom,
koja su važila na cijeloj teritoriji države ex Jugoslavije, a sada važe u cijeloj državi BiH. Kada
su uzanse kao dispozitivna pravila saglasne sa dispozitivnim pravilima Zakona o obligacionim
odnosima, prvenstvo primjene imaju odredbe Zakona, ali ga ugovorne strane mogu isključiti
svojom voljom ugovaranjem primjene Općih uzansi za promet robom. Ovo zbog toga što
stranke uvijek mogu pravne poslove koji su regulisani dispozitivnim zakonskim normama
(ius dispositivum) drugačije regulisati po svojoj slobodnoj volji, što nije moguće ako su u
pitanju imperativne zakonske norme (ius cogens).

Posebne uzanse su dispozitivna pravila poslovnog prava, koje također donose komore ili
drugi oblici udruživanja poslovnih subjekata. Posebne uzanse se primjenjuju prema izloženim
pravilima za primjenu Općih uzansi za promet robom, tj. isključena je pretpostavka prešutne
primjene, već se moraju izričito ugovoriti, što zavisi od volje ugovornih strana (načelo
dispozitivnosti). Sprecifičnost posebnih uzansi je da se mogu odnositi samo na jednu
privrednu granu, ili jednu vrstu posla odnosno robe. One se primjenjuju na području cijele
države, u našem slučaju i entiteta. Pravilo je da posebne uzanse moraju biti u saglasnosti sa
općim uzansama, jer u slučaju spora ili nepodudarnosti pravila općih i posebnih uzansi,
prvenstveno će se primijeniti posebne uzanse. Postojeće posebne uzanse mogu se
sistematizovati u tri grupe:

1. Prva grupa su posebne uzanse za promet poljoprivrednim proizvodima i to:

a) Posebne uzanse za trgovinu krompirom, pasuljem, pirinčem, pirinčanom aspom i
povrćem — objavljene u Dodatku „Sl. lista SFRJ“ br. 25/60;
b) Posebne uzanse za trgovinu žitaricama - objavljene u Dodatku „Sl. lista SFRJ“ br.
29/60;

22
 2. Drugu grupu čine posebne uzanse koje regulišu poslove vezane za određeno mjesto. Tu
spadaju Lučke uzanse - koje regulišu ukrcavanje i iskrcavanje robe u brodove -
objavljene u „Sl. listu SFRJ“ br. 2/51;
3. Treću grupu čine:
a) Posebne uzanse za promet blokova i ploča od kamena, mermera i granita - objavljene
u „Sl. listu SFRJ“ br. 9/67,
b) Posebne uzanse o građenju - objavljene u „Sl. listu SFRJ“ br. 18/77,
c) Posebne uzanse za ugostiteljstvo - objavljene u „Sl. listu SFRJ“ br. 28/63 i br.
30/63, koje regulišu ugostiteljske usluge i
d) Posebne uzanse za promet robe na malo, objavljene u „Sl. listu SFRJ“ br. 12/78.31

Opće i posebne uzanse, kao dispozitivna poslovna pravila preuzeta su od nadležnih organa
države BiH, odnosno njenih entiteta i primjenjuju se kao običajna pravila, zavisno od
dispozicije ugovornih strana.

3. Opći uslovi poslovanja i formularni ugovori kao izvor prava

Trgovački običaji i uzanse u pravnoj nauci se smatraju autonomnim pravom trgovca ili
trgovine, odnosno u našem sistemu autonomnim pravom, tj. pravom koje ne stvara
zakonodavac, već su ga stvorili trgovci odnosno privredni subjekti upravo zahvaljujući načelu
autonomije volje u oblasti ugovornog prava. U vezi sa ovim shvatanjem o autonomnom pravu
privrednih subjekata u pravnoj nauci javlja se u novije vrijeme i shvatanje o općim uslovima
poslovanja, kao izvorima prava.

Opći uslovi poslovanja su pojava modernog prava i njihova uloga, kako na nacionalnom
tako i međunarodnom planu, je velika. Opće uslove poslovanja, u pravilu, donose velike
korporacije i multinacionalne kompanije koje svakodnevno i masovno zaključuju poslove ili
pak udruženja privrednih subjekata za poslove kupoprodaje, zatim u oblasti transporta,
špediterska i skladišna društva (preduzeća), osiguravajuća društva i drugi subjekti koji
učestvuju u poslovnom prometu.

Opći uslovi poslovanja sadrže pravila i uslove poslovanja koja samostalno donose
privredni subjekti i njihove transnacionalne korporacije. Oni mogu biti izdani kao opći uslovi

31
Opće uzanse za promet robom od 18.1.1954. objavljene su u „Službenom listu SFRJ“ br. 15/54

23
na formularu ugovora (formularni ugovori) ili u obliku tipskih ugovora. Izdavanje općih
uslova i tipskih ugovora olakšano je zbog toga što je roba u prometu tipizirana,
standardizovana, pa zbog toga i ugovori mogu biti „standardizovani“, odnosno tipizirani. Opći
uslovi i tipizirani ugovori olakšavaju zaključivanje poslovnih ugovora, jer su unaprijed
pripremljeni i odštampani, pa se pomoću njih zaključuju ugovori prihvatanjem u cijelosti ili
njihovih dijelova uz posebno zaključeni ugovor. Opći uslovi su, ustvari, sastavni dio ugovora
koji subjekti zaključuju, jer se obligacioni odnos zasniva zaključenjem ugovora, npr. uz
ugovor o osiguranju dobije se i polica osiguranja koja nije ugovor, već upravo opći uslovi
osiguranja, bilo imovine ili životno osiguranje.

Sporno je, u pravnoj teoriji, da li opći uslovi poslovanja i tipski (formularni) ugovori čine
tzv. formularno pravo, mogu li biti izvori poslovnog prava i kakva je njihova pravna priroda.
U uporednom pravu iskristalisale su se tri teorije:

1. normativna teorija koja opće uslove upoređuje sa propisima

2. ugovorna teorija koja općim uslovima dodaje karakter ugovora, i
3. mješovita normativno – ugovorna teorija po kojoj opći uslovi i formularni ugovori
sadrže i javnopravne i obligacionopravne elemente. 32

Po usvojenom mišljenju, potrebno je cijeniti kakav značaj ima određeni opći uslov
poslovanja ili tipski ugovor i koliko su pravila koje oni postavljaju općeusvojena u određenoj
privrednoj branši (grani). Oni su u tom slučaju postali poslovni običaji, tj. profesionalno pravo
te branše i kao takvi spadaju u domen obligacionog prava.33

Opći uslovi poslovanja moraju biti objavljeni na uobičajeni način i ugovorna strana mora
biti upoznata sa sadržinom opčih uslova poslovanja, prije zaključivanja ugovora. Oni se
obično štampaju na poleđini formularnog ugovora ili se, pak, posebno objavljuju. Opći uslovi
poslovanja obavezuju ugovorne strane ako su im bili poznati ili su im morali biti poznati u
vrijeme zaključivanja konkretnog ugovora. U poslovnoj praksi se smatra da su opći uslovi
poslovanja bili poznati drugoj ugovornoj strani samim tim što su bili javno publikovani.
Pravilo je obligacionog prava da u slučaju razmimoilaženja (neslaganja) općih uslova
poslovanja i posebnih ugovornih klauzula (pogodbi), pravno važe posebne ugovorne klauzule.

Pravilo je našeg, a i uporednog prava, da se općim uslovima poslovanja ne smiju stvarati

monopolističke pogodnosti za određene privredne subjekte na tržištu. Ako bi se i pored
32
Dr. Jelena Vilus: “Opšti uslovi formularnih ugovora” Beograd, 1976.
33
Ovo stanovište zastupaju dr. Vladimir Kapor id r. Slavko Carić, op. cit. Str. 34-35.

24
zabrane stvaranja monopolističkog položaja iz odredaba općih uslova to omogućavalo, takve
se odredbe proglašavaju ništavim. To pogotovo, ako su odredbe općih uslova protivne cilju
zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i u slučaju ako su opći uslovi
poslovanja odobreni od strane nadležnog državnog organa. Zbog toga sud može proglasiti bez
dejstva odnosno odbiti primjenu klauzula općih uslova poslovanja koje onemogućuju drugoj
strani stavljanje prigovora, ili gubi prava iz zaključenog ugovora odnosno rokove ili su
odredbe nepravične i izrazito stroge prema strani koja nije učestvovala u njihovom donošenju
(čl. 143. ZOO). Budući da opće uslove donosi, u pravilu, jedna ugovorna strana ili određena
grupacija privrednih subjekata (njihova asocijacija) koja redovno štiti interese jedne ugovorne
strane, po pravilu ekonomski jače, a često i monopolističke, sva pozitivna zakonodavstva
uporednog prava predviđaju različite oblike njihove kontrole i to:

a) upravna kontrola prethodna i/ili naknadna radi davanja odobrenja za njihovo donošenje
ili saglasnost. Ako su odredbe općih uslova protivne samom cilju ugovora i dobrim
poslovnim običajima, upravni organ neće odobriti njihovo donošenje odnosno u tom
dijelu opći uslovi poslovanja su bez pravnog djejstva, čak i ako su odobreni (čl. 143. st.
1 ZOO);
b) sudska kontrola, gdje po našem pravu sud može odbiti primjenu pojedinih odredaba
općih uslova poslovanja koje lišavaju drugu stranu prava da istakne prigovore ili onih
prigovora na osnovu kojih gubi pravo iz ugovora (ili gubi rokove, ili koje su inače
nepravične odnosno pretjerano stroge prema njoj) (čl. 143. ZOO).

Pored istaknutih kontrola od strane upravnih odnosno sudskih organa, poznate su još i
kontrole općih uslova od strane javnog mnijenja zbog obaveznog objavljivanja i autonomna
kontrola od trgovačkih subjekata.34

Formularni ugovori, također, mogu biti izvor poslovnog prava. To su ugovori koji su
napisani na formularima, koje unaprijed sastavljaju privredni subjekti. Tako unaprijed
formulisan ugovor samo od jedne strane, iako olakšava zaključivanje ugovora u poslovnom
prometu, dovodi drugu stranu u neravnopravan položaj. Obično ekonomski slabija strana je,
bez uticaja na sadržaj formularnog ugovora, prisiljena zaključiti formularni ugovor i tako joj
se nameće volja ekonomski jače strane koja može imati i monopolski položaj. U poslovnoj
praksi a i pravnoj nauci, formularni ugovori se dijele na opće tipske ugovore i na adhezione,
odnosno ugovore po pristupu.

34
Više o kontroli, dr. Jelena Vilus, op. cit. str. 190-222.

25
 Tipski formularni (standardni) ugovor je ugovor koji se zaključuje po unaprijed
pripremljenom formularu. Tipski formularni ugovor je ponuda drugoj strani da zaključi
ugovor. Druga ugovorna (ponuđena) strana može ugovor prihvatiti u cjelini ili tražiti određene
izmjene pojedinih klauzula i uslova budućeg ugovora. Pošto druga ugovorna strana ne mora u
cjelini prihvatiti ponuđeni formularni ugovor, moguće je pregovaranje i obezbjeđenje
ravnopravnosti ugovornih strana. Ako druga strana ne dozvoljava promjene ponuđenog
ugovora, ponuđena strana može samo da ne zaključi tako ponuđeni tipski ugovor. Međutim,
najčešće u poslovnoj praksi, nakon pregovora i usaglašavanja sadržine formularnog ugovora
dolazi do zaključenja općeg formularnog ugovora jer se, u pravilu, radi o djelatnostima koje
nemaju monopolski položaj na tržištu.

Adhezioni ugovori ili ugovori po pristupu su također jedan od oblika formularnih ugovora.
Ugovor je sačinjen na formularu od jedne ugovorne strane i druga ako hoće da ga zaključi,
mora ponuđeni formular prihvatiti u cjelosti (en bloc). Nema mogućnosti izmjene niti
pregovora u tom pravcu. Međutim u poslovnoj praksi najčešće ponuđena strana je faktično
prinuđena da prihvati formularni ugovor jer, u suprotnom, ne može doći do određene robe
odnosno usluge. Brzina savremenog robnog prometa i masovnost zaključivanja adhezionih
ugovora naročito je prisutna npr. kod zaključivanja ugovora o osiguranju, o prijevozu
željeznicom, o pomorskom i vazduhoplovnom prijevozu robe i putnika, o isporuci električne
energije, o uslovima telekomunikacija (telekoma) i slično.

U poslovnoj praksi, kod zaključivanja formularnih ugovora sloboda ugovaranja je

ograničena, a kod adhezionih potpuno isključena i ukazala se potreba za modernizacijom
važnijih tipskih ugovora u međunarodnom prometu. Zbog toga je Evropska ekonomska
komisija OUN-a, sa sjedištem u Ženevi, na osnovu postojećeg ne samo neravnopravnog
položaja ugovornih strana već i različitih pravnih sistema, u cilju prevazilaženja toga, donijela
za određene robe Opće uslove i tipske ugovore, i time izjednačila zaštitu interesa kupaca i
prodavaca, koji se kao fakultativni modeli ugovora primjenjuju u međunarodnom prometu. 35

4. Sudska i arbitražna praksa kao izvor poslovnog prava

35
Detaljnije vidi dr. Aleksandar Goldštajn “Međunarodno trgovačko pravo”, Informator, Zagreb, 1970.

26
 Sudska i arbitražna praksa nije izvor poslovnog prava u pravnom smislu. Ona ima u
pravilu samo interpretativni karakter jer odluke viših sudova ne obavezuju niže sudove. Sud
ne donosi zakone i druge propise već ih primjenjuje, pa i zbog toga sudska i arbitražna praksa
ne mogu biti direktan izvor prava. Međutim, sud ne može odbiti da odlučuje o pitanjima i
sporovima za koje je nadležan zato što u postojećim pravnim izvorima nema odgovarajućih
pravnih rješenja ili ih nema nikako. U slučaju pravnih praznina, sudska uloga je kreativna, jer
sud putem analogije kreira pravno pravilo i tada je izuzetno sudska praksa izvor prava.
Međutim, iako sudska praksa nije formalni izvor prava, ne može se poreći stvaralačka uloga
sudova i arbitraža u razvitku poslovnog prava.

U tom pogledu važno je napomenuti načelna stanovišta o ujednačavanju primjene

zakonskih normi najvišeg suda (Vrhovnog suda) u zemlji. Iako mišljenja i stavovi viših
sudova nisu obavezni za niže sudove, ipak njihov uticaj se osjeća indirektno na postupanje
sudova u konkretnim spornim slučajevima. U kontinentalnim pravnim sistemima, sudska i
arbitražna praksa nisu formalni izvor prava, kao u anglosaksonskim pravnim sistemima. To je
jedan od najvažnijih izvora trgovačkog prava pored zakona. Naime, tzv. presedentski sistem
važi i danas u američkom i engleskom pravu tako da presuda suda u jednom slučaju služi za
sve buduće slučajeve iste pravne problematike.

5. Pravna nauka kao izvor prava

Pravna nauka nije izvor prava jer ona ne stvara pravo. Međutim, u pravnoj teoriji ima
shvatanja da je i pravna nauka indirektan izvor poslovnog prava zbog njenog velikog uticaja
na zakonodavstvo i sudsku praksu putem teorijske obrade i sistematizovanja pravne materije,
komentarisanja propisa i sudskih odluka, kao i kritičkog analiziranja rješenja zakonodavca ili
sudova. Istovremeno, pravna nauka ukazuje na pojave novih običaja i potrebu zakonodavnog
regulisanja materije koja to nije ili, pak, izmjenu postojećih propisa zbog neadekvatnog
zakonodavnog rješenja. Pravna nauka proučava i upoređuje pravne norme domaćeg prava sa
normama stranog prava (uporednih pravnih sistema) i na osnovu tog saznanja vrši uticaj na
zakonodavne i sudske organe u stvaranju odnosno primjeni prava od strane sudova.

Poseban uticaj pravne nauke je od velikog značaja za provođenje ukupne transformacije

pravnog i ekonomskog sistema u državi prelaskom sa socijalističkog privređivanja na tržišni

27
sistem i dominaciju privatne svojine i poduzetništva. To se posebno odnosi na oblast
poslovnog prava, pogotovo u liberalizaciji i poslovnoj povezanosti privrednih (trgovačkih)
društava, kao novih oblika privrednopravnih subjekata u našem ekonomskom sistemu.

6. Hijerarhija izvora poslovnog prava

Poslovno pravo ima više izvora pa se, logično, postavlja pitanje njihovog reda prvenstva
(hijerarhije) u primjeni. Naime, može se desiti da se u više izvora nalaze pravila o određenom
institutu, koja se međusobno razlikuju, pa se postavlja pitanje koja od njih u tom slučaju treba
primijeniti. Hijerarhija izvora poslovnog prava nije utvrđena pozitivnim propisima, pa se ona
u ovom slučaju utvrđuje na osnovu općih pravila, vodeći računa o specifičnostima poslovnog
prava. Istina, hijerarhija izvora poslovnog prava slična je redoslijedu izvora građanskog prava,
ali se od nje razlikuje posebno zbog specifičnog položaja običaja, uzansi i samog građanskog
prava kao jednog od dopunskih (supsidijarnih) izvora poslovnog prava. Pošto hijerarhija
izvora nije regulisana pozitivnim propisima, ne postoji u pravnoj nauci identično rješenje
njihove hijerarhije, koja se u svakom slučaju zasniva na pravnoj snazi svakog izvora.

Tako, po nekim autorima, redoslijed izvora poslovnog prava je slijedeći: ustavi,

ratifikovani međunarodni ugovori, zakoni, drugi obavezni opći akti zakonodavnih organa,
podzakonski akti upravnih organa općeg karaktera, opći akti poslovnih subjekata, ugovori,
36
običaji, uzanse, građansko pravo i odluke upravnih i sudskih organa. Međutim, nešto
drugačiji redoslijed izvora poslovnog prava ističu drugi autori. 37

36
Dr. Milić Simić i dr. Miloš Trifković, op. cit. str. 90.
37
Dr. Mirko Vasiljević, op. cit. str. 21.

28
GLAVA DRUGA

PRIVREDNA DRUŠTVA

IV. POJAM I OBLICI PRIVREDNOG DRUŠTVA

1. Zajednički elementi privrednih društava
2. Vrste privrednih društava
3. Pravna priroda i sistemi osnivanja privrednih društava
4. Teorije o pravnoj prirodi privrednih društava
5. Sistemi osnivanja privrednih subjekata

V. INDIVIDUALIZACIJA PRIVREDNIH SUBJEKATA U PRAVNOM PROMETU

1. Firma društva
2. Elementi firme društva
3. Upotreba firme
4. Pravna i poslovna zaštita firme
5. Zaštita firme društva po tužbi
6. Upis firme društva u javni registar društva i prijenos firme društva
7. Načela firme privrednog subjekta
8. Djelatnost privrednog subjekta
9. Sjedište
10. Jedinstveni identifikacioni broj (matični broj)
11. Imovina privrednih subjekata
12. Imovina i imovinska masa
13. Pravni promet

VI. REGISTRACIJA PRIVREDNIH SUBJEKATA

1. Predmet upisa
2. Registar podataka
3. Registar isprava
4. Pravna priroda registra
5. Prijava upisa
6. Vrste upisa
7. Načela registriranja

29
 8. Ostale vrste registra

VII. SUBJEKTI POSLOVNOG PROMETA

VIII. ZASTUPANJE PRIVREDNIH SUBJEKATA

1. VRSTE PRIVREDNIH ZASTUPNIKA

1.1. Zakonski zastupnik
1.2. Statutarni zastupnik
1.3. Zastupnici određeni aktom suda
1.4. Poslovno punomoćstvo
1.5. Punomoćstvo po zaposlenju
1.6. Trgovački putnik
1.7. Punomoćstvo
1.8. Prokura

30
GLAVA DRUGA
PRIVREDNA DRUŠTVA

IV. POJAM I OBLICI PRIVREDNIH DRUŠTAVA

Problem jedinstvenog određivanja pojma privrednog društva proizilazi iz složenosti općih

elemenata, kao i posebnih karakteristika pojedinih oblika društava. Zbog toga je teško odrediti
pravnoekonomski pojam društva sažetom i jasnom definicijom. Osim istaknutog, u
uporednom zakonodavstvu nisu jedinstveno regulisana neka od obilježja za pojedine oblike
38
privrednih društava, koja bi nužno trebala da budu dio definicije . Zbog toga se u teoriji
uporednog prava uobičajeno daju definicije pojedinih oblika privrednih društava umjesto opće
definicije privrednog društva. Na ovaj se način eliminiše mogućnost da definicija ne izražava
pravnu i ekonomsku prirodu privrednog društva ili pak da opća definicija ne bude dovoljno
jasna.

Privredno (trgovačko) društvo je poslovni subjekt sa statusom pravnog lica koji

samostalno obavlja djelatnost proizvodnje i prodaje i vršenje usluga na tržištu u cilju sticanja
dobiti. Isto tako, može se definirati da je privredno (trgovačko) društvo skup (zajednica) dva
ili više lica, pravnih i/ili fizičkih sa pravnim statusom, sa ciljem obavljanja registrovane
trgovinske djelatnosti pod personalnm ili realnom firmom (zajedničkom), na osnovu
udruživanja određenih uloga, izraženih u dionicama ili udjelima, da ostvare određenu dobit,
koju dijele međusobno prema kriterijima utvrđenim u ugovoru o osnivanju društva. Iz
navedene opće definicije privrednog (trgovačkog) društva, mogu se izraziti sljedeći zakonski
elementi:

- da je privredno društvo ugovorna tvorevina jer nastaje na osnovu ugovora, osim kad je
osnivač jedno lice,
- da je privredno društvo pravno lice, sa izuzecima u nekim pravnim sistemima,
- da privredno društvo nastaje udruživanjem kapitala osnivača,
- da privredno društvo samostalno obavlja registrovanu djelatnost u proizvodnji i prodaji i
vršenju usluga na tržištu,

38
Pravni subjektivitet, odgovornost u poslovnom prometu, cilj osnivanja, samostalnost nastupanja u poslovanju i
dr.

31
 - da je privredno društvo profitna organizacija koja obavlja djelatnost radi sticanja dobiti,
koju dijele članovi po utvrđenim kriterijima srazmjerno učešću u kapitalu društva,
- da je privredno društvo imovinskopravno odgovorno za svoje obaveze nastale u
pravnom prometu cjelokupnom svojom imovinom, kao privrednopravni subjekt (pravno
lice), sa izvjesnim specifičnim izuzecima kod društava personalnog tipa (društva lica).

1. Zajednički elementi privrednih društava

Privredna društva su veoma važni privredni subjekti u privredi svake države, i ona su
glavni nosioaci privrednih aktivnosti u savremenom svijetu. Privredna društva su veoma
pogodan oblik koncentracije i akumulacije kapitala od sitnih, srednjih i krupnih investitora
(ulagača). Koncentracijom kapitala nastaju moćni privredni subjekti koji su nosioci
ekonomskog razvoja ne samo u jednoj državi već i u svijetu i čine ekonomsku, tehnološku i
finansijsku povezanost svijeta. U domaćem i uporednom pravu usvojen je princip numerus
clausus u zakonskom određivanju broja pravnih oblika privrednih društava, što je specifično
zakonsko obilježje za svako privredno društvo.39 Stoga, pojam privrednog društva u teoriji u
potpunosti može označiti da je privredno društvo pravno lice, organizovano u jednom od
oblika utvrđenih u zakonu zemlje, koje samostalno obavlja djelatnost radi sticanja dobiti.
Svaki zakonski oblik privrednog društva ima svoja specifična obilježja koja ga čine posebnim
i samostalnim pravnim licem (privrednopravnim subjektom). Međutim, sva privredna društva
imaju određena zajednička pravna obilježja (elemente), koja su bitna za određivanje njihovog
pravnog i privrednog subjektiviteta. Bitne zajedničke zakonske osobine odnosno elementi
svih privrednih društava su: ugovor kao osnivački akt, pravni subjektivitet, udruživanje
osnivačkog kapitala, samostalno obavljanje registrovane djelatnosti, da je privredno društvo
profitna organizacija i da imovinskopravno odgovara za stvorene obaveze u pravnom
prometu.

1. Ugovor o osnivanju društva je osnivački akt za nastanak privrednog društva. Ugovor je

formalan, što znači da mora biti sastavljen u pismenoj formi, koja je uslov (bitni) za
punovažnost ugovora kao osnivačkog akta (forma ad solemnitatem). Ugovor o
osnivanju društva, ma kog oblika, pored toga što mora biti u pisanoj formi, također
mora biti potpisan od svih osnivača ili njihovih punomoćnika i ovjeren kod suda ili

39
Vidi čl. 3. Zakona o privrednim društvima FBiH, „Službene novine“, br. 23/99.

32
 40
drugog nadležnog organa u skladu sa Zakonom. Dosljednost pismene forme traži
saglasnu izmjenu i dopunu ugovora, također u pismenoj formi. U uporednom pravu u
drugim državama, po pravilu, ugovor o osnivanju privrednih društava ima oblik
javnobilježničkog akta, koji sačinjavaju javni bilježnici, što je prihvaćeno i u našem
pravu uvođenjem institucije javnih bilježnika. Međutim, kod tzv. jednočlanih društava;
tj. kad je osnivač jedno lice, umjesto ugovora o osnivanju, izuzetno osnivački akt je
odluka o osnivanju društva, koja sadrži sve elemente potrebne za osnivanje privrednih
društava. Specifičnost je kod osnivanja dioničkih društava koja kapital prikupljaju
javnim upisom dionica, da ugovor potpisuju samo osnivači dioničkog društva, ali ne u
pravilu i ostali dioničari, koji kupuju dionice na tržištu kapitala.41
2. Svojstvo pravnog lica u većini pravnih sistema imaju privredna društva. Po našem
pravu, privredna društva ex lege stiču pravnu sposobnost danom upisa osnivanja
(registracije) u registru društava (čl. 5. Zakona), a gube ga danom upisa prestanka
(brisanja) društva iz registra. Upisi osnivanja i prestanka privrednog društva u registar
privrednih društava su konstitutivnog karaktera, tako da upisom osnivanja se stiče (rađa)
pravni subjektivitet, po bilo kom osnovu, a brisanjem prestaje pravni subjektivitet
privrednog društva. Sadržina i značenje pravnog subjektiviteta privrednog društva, u
pravilu, ne proizilazi iz zakonskih normi, već to pravna teorija određuje. Tako naše
pozitivno pravo, u pogledu sadržine pravne sposobnosti privrednih (trgovačkih)
društava i njenog značenja, propisuje izričito samo pitanje imovinske odgovornosti
42
društava cjelokupnom svojom imovinom. Međutim, normalan pojam pravnog
subjektiviteta društva ima šire značenje kao društvena tvorevina. Pravni subjektivitet
privrednog (trgovačkog) društva znači da društvo može u pravnom prometu sticati
prava i preuzimati obaveze, može biti vlasnik imovine (pokretnih, nepokretnih stvari i
prava), kao i da može tužiti i biti tuženo (imati aktivnu i pasivnu legitimaciju). Prema
tome, suština pravne sposobnosti privrednih (trgovačkih) društava je u tome što su kao
društvene (pravne) tvorevine samostalni privredni subjekti, odvojeni i različiti od
članova društva i koji samostalno odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom za
preuzete obaveze u pravnom prometu prema trećim licima, osim kod društava lica, gdje
za obaveze društva odgovaraju solidarno neograničeno cjelokupnom svojom imovinom
osnivači javnog trgovačkog društva (društva sa neograničenom solidarnom

40
Vidi čl. 109. Zakona o privrednim društvima FBiH.
41
Pravno, dioničari koji upisuju i uplaćuju dionice na osnovu tendera o javnom upisu dionica postaju akcionari
osnivači, koji pristupaju osnivačkom ugovoru (adhezioni ugovor).
42
Vidi čl. 5. st. 2. ZPD FBiH.

33
odgovornošću) i komplementari komanditnog društva. U pravilu, privredno društvo ne
odgovara za obaveze članova niti članovi za obaveze društva, osim izuzetno
odgovornosti članova društva lica za obaveze društva. U našem pravu, a i inače u
uporednom pravu, mogu se istaći četiri bitna elementa kroz koja se ispoljava pravna
sposobnost privrednog društva i to:
- čvrsta i trajna organizacija sa organima putem kojih ostvaruje svoje interese i stupa
u poslovne odnose sa trećim licima,
- cilj radi koga je osnovano privredno društvo, koji nije u suprotnosti sa pravnim
poretkom,
- samostalno nastupa u pravnom prometu i stiče obaveze u svoje ime i za svoj račun,
odvojeno od članova društva, i
- društvo ima svoju posebnu imovinu koja je odvojena od imovine članova društva.

U uporednom pravu pitanje pravnog subjektiviteta privrednih društava nije jedinstveno

regulisano. Naime, pošto je pravni subjektivitet u našem pravu zakonski elemenat
definicije privrednog društva, koji se može organizovati samo u jednom od oblika
utvrđenih zakonom, i to logično znači da svojstvo pravnog lica imaju svi oblici
privrednih društava. Tako društva, u njemačkom pravu (Offeinehandelsgesellschaft),
odnosno general partnership u angloameričkom pravu, su društva koja odgovaraju
društvu sa neograničenom solidarnom odgovornošću u našem pravu. To su društva lica
koja nemaju pravni subjektivitet, tj. nisu pravna lica. Međutim, kod tih društava za
obaveze društva odgovaraju članovi društva, kao solidarni jemci. Iako nisu pravna lica
društva u istaknutim pravnim sistemima ovim oblicima društva priznaju se de facto neki
elementi „pravne sposobnosti“, posebno u pogledu fiskalnih (poreskih) obaveza. Isto
tako, u germanskom pravu komanditna društva nemaju formalno po zakonu pravni
subjektivitet, ali im se de facto u praksi priznaje pravni subjektivitet, koji je potreban u
pravnom prometu. U romanskim pravnim sistemima sva trgovačka društva (društva lica
i društva kapitala) ex lege imaju pravni subjektivitet, jer su razdvojene imovine društva
od imovine članova. U angloameričkom pravu pravni subjektivitet imaju kompanije
(COMPANY) odnosno korporacije (CORPORATION) američkog prava, koje su uvijek
društva kapitala. Međutim, druga kategorija privrednih društava koja se naziva
PARTNERSHIP su privredna (trgovačka) društva lica, koja nemaju pravni subjektivitet.
U hrvatskom i slovenačkom zakonodavstvu svi oblici privrednih društava imaju
svojstvo pravnog lica, osim tajnog društva. Tajno društvo po ovim pravima, nema status

34
 privrednog društva, niti je pravno lice, već ugovorna tvorevina na koju se primjenjuju
supsidijarno pravila obligacionog prava o ortakluku.43

3. Osnivači privrednog društva moraju udruživati - ulagati kapital, da bi društvo imalo

početni kapital – osnivački kapital sa kojim će poslovati. Ulaganje kapitala osnivača je
uslov nastanka privrednog društva. Osnivačka glavnica mora biti formirana u
minimalnom iznosu koji je propisan zakonom za pojedine oblike privrednih društava. U
pravilu, uobičajedno je da se zakonski minimum osnivačkog kapitala propisuje za
društva kapitala, a moguće je to učiniti i osnivačkim aktom, odnosno pravilima
(statutom) društva kapitala. Unošenje osnivačkih uloga u društvo je konstitutivni
element za nastanak društva, a ujedno i za sticanje statusa člana (osnivača) društva.
Osnivački ugovor je teretan, što znači obavezu osnivača unošenja uloga, bez koga nema
članstva u društvu niti prava, koja iz toga proizilaze. Obaveza unošenja uloga je
obligaciona obaveza osnivača prema društvu kao posebnom subjektu, pa čak i u slučaju
da društvo kasnije odluči da poveća kapital. Za društva lica, u pravilu, zakonom se ne
propisuje minimalni iznos osnovnog kapitala društva, već se to čini osnivačkim aktom
tog oblika društva. Ulozima osnivača formira se osnivački kapital (osnivačka glavnica)
koja, ustvari, čini početnu imovinu privrednog društva. Ulaganjem kapitala, bez obzira
na oblik uloga, osnivači gube pravo vlasništva nad uloženim sredstvima jer to postaje
imovina društva, čiji je vlasnik društvo. Sa početnom imovinom u odnosu prema trećim
licima, odgovara u pravnom prometu privredno društvo, a i članovi društva kod društva
lica. Ulozi osnivača privrednog društva mogu biti u stvarima, pravima i novcu. Ulog u
novcu, obično u nacionalnoj valuti, je u praksi najčešći, a moguće je i u naturi, koji se
sastoji od pokretnih i nepokretnih stvari, u pravima (npr. prava industrijske svojine), kao
i u vrijednosnim papirima. Ulozi u stvarima i pravima moraju biti objektivno
procijenjeni od strane nezavisne stručne finansijske institucije, a ulagač mora
garantovati za pravne i materijalne nedostatke (za evikciju i skrivene mane stvari).
Vrijednost uloga mora biti iskazana u novcu. Moguće je da ulagač zadrži pravo svojine
na uloženim stvarima, a da na privredno društvo prenese samo pravo korištenja, kada se
uspostavljaju pravni odnosi plodouživanja, upotrebe, zakupa odnosno lizinga. 44
Vrijednost uloga, bez obzira na oblik, mora biti iskazana u novcu, koji čini početni
kapital privrednog društva. Najčešće je pravilo da u trenutku registracije osnivanja
43
Vidi čl. 148. i 149. Zakona o trgovačkim društvima R Hrvatske, odnosno čl. 2. st. 1. slovenačkog Zakona o
gospodarskim društvima.
44
Kod prijenosa korištenja na privredno društvo tj. ulog uživanja znači da vrijednost prihoda od unesenog
dobra, ako je tako ugovoreno, ulazi u osnivački kapital društva, a ne i vrijednost unesenog dobra.

35
 (konstituisanja) društva imovina društva i njen osnivački kapital se poklapaju –
predstavljaju jednaku vrijednost. Osnivački kapital društva nije fiksan, bez obzira da li
je određen zakonom, ugovorom ili statutom društva. Zbog toga su sve promjene kapitala
društva (grunt kapitala) podložne strogoj proceduri, pogotovo smanjivanje kapitala i
održavanje realne vrijednosti osnivačkog kapitala. U mnogim pravnim sistemima
uporednog prava, pa i u našem pravu, postoje zabrane i ograničenja upisa i otkupa
osnovnog kapitala i fondova društva.45 Izuzetno, u uporednom pravu, kao i u našem,
ulozi osnivača mogu biti u radu i uslugama (npr. ulog firme, know-how, kredit i sl.) kod
društva lica (čl. 81. st. 1. ZPD), s tim što ne ulazi u osnivački kapital društva sa
neograničenom solidarnom odgovornošću (javnog trgovačkog društva). Ulog u radu ili
uslugama, kada je dozvoljen, dakle ne ulazi u osnivački kapital društva i treba ga
razlikovati od ugovora o radu. Osnivač sa ulogom u radu ili uslugama je ravnopravan
član i ima isti pravni status sa ulagačima (osnivačima) u novcu ili naturi. U pravnoj
teoriji ima stanovišta da ulozi u radu i uslugama ne mogu biti predmet ulaganja u
privredna društva. Ističu se u teoriji dva razloga da ulozi ne mogu biti u radu i uslugama
i to:
a. lični rad i usluga ulagača se ne može unaprijed procijeniti i
b. nije moguće provoditi prinudno izvršenje nad tim ulozima u cilju namirenja
povjerilaca društva.
Konačno, kod društva lica, kod kojih postoji neograničena solidarna odgovornost
članova, ne bi se mogla osnivati bez određenog realnog osnivačkog kapitala, koji se ne
bi mogao sastojati samo iz procijenjene vrijednosti uloga u radu i uslugama. Ovo zbog
toga što su društva lica pravni subjekti, pa moraju imati imovinu sa kojom odgovaraju
prema trećim licima u pravnom prometu.46

4. Samostalno obavljanje djelatnosti privrednog društva je jedan od bitnih elemenata za

određivanje subjektiviteta i pojma društva. U pravnom smislu, samostalnost privrednog
društva znači da ono u pravnom prometu nastupa, odnosno stiče prava i obaveze, u
pravilu, u svoje ime i za svoj račun, a za obaveze odgovara cjelokupnom svojom
imovinom. Međutim, izuzetno, društvo može nastupati u pravnom prometu u svoje ime,

45
Vidi čl. 217. gdje se ograničava izdavanje dionica za zaposlene do 5% osnovnog kapitala društva, čl. 225 po
kome dioničko društvo ne može direktno ili indirektno sticati vlastite dionice, već samo kontrolisana društva ne
više od 10% nominalne vrijednosti osnovnog kapitala društva.
46
U sistemima gdje društva lica nisu pravni subjekti, osnivački ulog može biti u radu i uslugama.

36
 a za tuđi račun, kao komisionar, odnosno u tuđe ime i za tuđi račun, kao zastupnik
(agent). Mogućnost nastupanja za treća lica (kao komisionar ili zastupnik) može biti
sporadična ili stalna na osnovu ugovora sa nalogodavcem, a da to nema uticaja na
pravnu i poslovnu samostalnost privrednog društva. Neovisno o tome na koji od
istaknutih načina privredno društvo nastupa u poslovnim odnosima u pravnom prometu
u izboru poslovnog partnera i vrste poslovnih transakcija, ono samostalno odlučuje u
odnosu na druge učesnike u pravnom prometu. Samostalno nastupanje privrednog
društva u obavljanju registrovane djelatnosti u prometu robe i usluga na tržištu se vrši u
korist društva i na njegov rizik, što izražava poslovni ekonomski aspekt samostalnosti
društva.
Pravni oblik je zakonsko obilježje svakog privrednog društva. Zbog toga što ono može
biti osnovano u jednom od oblika propisanih zakonom i to kao; društvo sa
neograničenom solidarnom odgovornošću (javno trgovačko društvo), komanditno
društvo, dioničko društvo i društvo sa ograničenom odgovornošću. Prema tome, u
našem pravu prihvaćeno je načelo zatvorenog broja pravnoorganizacionih oblika
privrednih (trgovačkih) društava (numerus clausus), što je slučaj i u uporednom pravu. 47
U uporednom zakonodavstvu postoje i druga rješenja za neke druge oblike privrednih
(trgovačkih) društava (npr. privredno interesno društvo, tajno društvo), dok u našem
pravu se predviđa transformacija komanditnog društva na akcije, tako da to predstavlja
peti oblik privrednih društava.48 Pravilo je da su osnivači slobodni u pogledu izbora koji
će oblik društva osnovati, s tim da posebnim zakonima izuzetno može biti propisano da
se određeni oblik privrednog društva može osnovati u određenim djelatnostima, samo u
određenom obliku. Tako, po našem pravu, dioničko društvo je obavezan oblik za banke,
investicione fondove, berze, osiguravajuća društva.49

5. Privredno (trgovačko) društvo je profitna organizacija. Ono se osniva radi postizanja

ekonomskih (lukrativnih) ciljeva odnosno sticanja dobiti. Međutim, ima institucija čija
djelatnost nije lukrativnog karaktera, kao ustanove u oblasti kulture, prosvjete ili
udruženja koja obavljaju razne djelatnosti, ali ne radi sticanja profita. Udruženja se
mogu osnivati i bez imovine, za razliku od privrednih društava. 50 Privredna društva
47
U sistemima gdje društva lica nisu pravni subjekti, osnivački ulog može biti u radu i uslugama.
48
Vidi čl. 1. st. 1 ZTD i čl. 1. st. 1 ZGD, kao i čl. 3 ZPD.
49
Vidi čl. 1. Zakona o bankama, čl. 71. st. 1. Zakona o vrijednosnim papirima čl. 8. Zakona o osiguranju
imovine i lica Federacije BiH.
50
Udruženja ljekara, planinarska udruženja, udruženja inžinjera i slično su organizacije koje imaju druge ciljeve,
a nikako lukrativne.

37
 poslovanjem stiču dobit, koju dijele članovi društva. Pravno na dobit (dividendu) ima
svaki član društva, srazmjerno visini svog uloga u kapitalu privrednog društva.
Međutim, u pravilu, ostvarena dobit nije uvijek izvjesna pa, u slučaju poslovnog gubitka
društva, članovi srazmjerno učestvuju u pokrivanju gubitka društva. Dakle, srazmjernost
vrijednosti uloga članova je kriterij za raspodjelu dobiti i pokrivanje gubitka društva, ali
51
to pitanje se može ugovorom o osnivanju i drugačije regulirati. U pravilu, dobit se
nikad u cjelosti ne dijeli članovima društva, već organi upravljanja jedan dio dobiti
usmjeravaju u rezervne fondove društva, radi pokrivanja gubitka i razvoja društva. U
uporednom pravu zabranjeno je ugovaranje tzv. „lavovske klauzule“, po kojoj bi neki
član društva učestvovao samo u dobiti a ne i u pokrivanju gubitka, ili obratno. Ta
mogućnost izuzetno je dopuštena samo kod društava lica, gdje je dopušten ulog članova
u radu i uslugama, član društva učestvuje samo u dobiti, a ne i pokrivanju gubitaka, jer
nema materijalnog uloga (u osnivačkom kapitalu društva) bilo u novcu, stvarima i
pravima. Zabrana lavovske klauzule je imperativne prirode, tako da onemogućuje
diskriminaciju i neravnopravnost članova društva. Ova zabrana, ustvari, pruža pravnu
zaštitu sitnijim i ekonomski slabijim ulagačima u privredna društva i njihovom učešću u
drugim aktivnostima društva (npr. u upravljanju ili broju glasova). Međutim, i ovo
pravilo trpi izuzetke u slučaju izdavanja privilegovanih (povlaštenih) akcija ili pluralnih
glasova (akcija sa više glasova). Konačno, mora se ukazati da je zabranjena lavovska
klauzula koja bi omogućavala određivanje unaprijed fiksne procentne stope raspodjele
dividende članovima društva, neovisno od ostvarene dobiti. Sve negativne posljedice
„lavovske klauzule“ koje izazivaju neravnopravnost članova društva su apsolutno
ništave, ali nemaju za posljedicu ništavost ugovora o osnivanju društva, u cjelini, jer se
radi o djelimičnoj ništavosti koja nije u suprotnosti sa osnovnim ciljem ugovora.
6. Imovinska odgovornost privrednih društava nastaje trenutkom registracije u registru
privrednih društava, kada društvo može legalno nastupati u pravnom prometu i stvarati
prava i preuzimati obaveze. Privredna društva registracijom ex lege postaju pravna lica,
bez obzira u kom obliku su organizovana. Upis u registar društava, u smislu noveliranog
člana 52. ZPD Federacije BiH i standardima Evropske unije (Prva direktiva EU /68/,
čl.3 str.5.) proizvodi pravno djejstvo prema trećim licima šesnaesti dan (15. dan po EU)
računajući od objavljivanja rješenja i izvršenoj registraciji (upisu) društva. Prije
registracije, po našem pravu, niko ne može nastupati u ime i za račun privrednog

51
Pravilo je da veći ulog donosi veće učešće u dobiti društva, a manji ulog manje učešće. Isto pravilo važi i u
snošenju rizika za gubitke društva.

38
 društva i stvarati obaveze. Ukoliko osnivači u postupku osnivanja bilo kog pravnog
oblika društva nastupaju prije registracije, što je moguće, za stvorene obaveze ne
odgovara buduće društvo, već lično osnivač cjelokupnom svojom imovinom, a ako ih je
dva ili više, za stvorene obaveze odgovaraju neograničeno solidarno prema trećim
licima (čl. 3. st. 3 ZPD).
Privredna društva, u našem pravnom sistemu, mogu osnivati domaća i strana, fizička i
pravna lica. To znači da je u našem privrednom sistemu prihvaćeno načelo slobodnog
osnivanja i tržišnog poslovanja. Dakle, zakon ne utvrđuje posebne uslove, ograničenja
ili isključenja osnivanja privrednih (trgovačkih) društava po kriteriju pravnog statusa
osim ako to ne predviđa specijalni propis (zakon). Izuzeci su mogući koje utvrđuju
posebni zakoni, da osnivač odnosno član ili dioničar privrednog društva ili pak obim
učešća u osnivačkom privrednom društvu, mogu biti sa izvjesnim ograničenjima. 52
Tržišni princip slobodnog poslovanja svodi istaknuta ograničenja na najmanju mjeru.
Osim opravdanih širih društvenih interesa, ne samo u našem već i uporednom
poslovnom pravu.

2. Vrste privrednih društava

U pravnoj teoriji poslovnog prava, tradicionalno, privredna društva dijele se na: društva
lica i društva kapitala. Podjela je izvršena po kriteriju uzajamne povezanosti i ličnih odnosa
članova društva.

Društva lica odlikuju lična svojstva koja su izražena u ličnom poznanstvu, povjerenju i čak
rodbinskoj vezi. To su društva između tačno određenih lica gdje dominiraju lični elementi in-
tuitu persone, gdje je potrebno trajno međusobno povjerenje članova društva (društvo sa
neograničenom solidarnom odgovornošću i komanditno društvo). Društva lica imaju svoju
imovinu koja je samostalna i odvojena od imovine članova društva (osnivača). Ova društva
odgovaraju za svoje obaveze cjelokupnom svojom imovinom, ali i njihovi članovi odgovaraju
neograničeno solidarno za obaveze društva, ne samo sa unesenom imovinom u osnivački
kapital društva, več i sa neunesenom imovinom. Kad društvo lica ne može izvršiti obaveze iz
svoje imovine, pored društva za njegove obaveze su odgovorni članovi solidarno i
neograničeno, pa zbog toga mogu biti tuženi kao i društvo za iste obaveze. Međutim, društvo
52
Tako, ulog stranog ulagača ne može biti veći od 49% u društvima koja proizvode naoružanje i vojnu opremu, u
oblasti saobraćaja i javnog informisanja.

39
nikad ne odgovara za obaveze svojih članova. Solidarna odgovornost članova društva lica
uslovljava jednakost njihovih uloga po vrijednosti i specifičnosti u raspolaganju ili prijenosu
udjela. Naime, u slučaju otuđenja udjela bilo kog člana, ostali imaju pravo preče kupovine na
jednake dijelove. Međutim, ako se vrši eksterni (vanjski) promet, nužna je suglasnost svih
članova društva. Istaknuti pravni režim prometa i prijenosa udjela na treća lica (nečlanove)
uslovljena je saglasnošću svih članova društva, što je posljedica međusobno lične povezanosti
i odgovornosti za obaveze društva. Isto tako, društvo lica može i prestati zbog smrti ili gubitka
poslovne sposobnosti članova društva ukoliko ne uslijedi promjena oblika, ako za to postoje
zakonski uslovi. 53

Društva kapitala su privredni subjekti gdje je odlučujući kapital, a ne lična svojstva

osnivača odnosno ulagača. Kod ovih društava imovina društva je odvojena od imovine
članova. Društva kapitala imaju samostalnu aktivnu i pasivnu legitimaciju u pravnom prometu
i time mogućnost sticanja prava i obaveza i samostalne odgovornosti za svoje obaveze. Za
svoje obaveze prema trećim licima (povjeriocima) društva kapitala neposredno odgovaraju
cjelokupnom svojom imovinom (potpuna odgovornost). Dakle, članovi društva ne mogu
odgovarati niti biti tuženi za obaveze društva, već samo snose poslovni rizik i to samo do
iznosa svog uloga. Isto tako, društva kapitala ne mogu odgovarati za obaveze svojih članova.
Kako je razdvojena imovina članova od imovine društva, to članovi društva kapitala mogu
svoje uloge prenositi na druga lica pravnim poslovima (otuđenjem, poklonom, putem
nasljeđivanja) u pravilu bez ograničenja, a pogotovo u prometu dionica, koji je potpuno
slobodan.

U društva kapitala spadaju dionička (akcionarska) društva i društva sa ograničenom

odgovornošću. Kod dioničkih društava promet uloga vrši se putem dionica na berzama i
drugim tržištima kapitala, jer je beznačajno ko je imalac dionica za društvo i ko ostvaruje
prava koja mu omogućuje dionica. Međutim, kod društava sa ograničenom odgovornošću
povezanost članova je ličnog karaktera što dolazi do izražaja kod vanjskog prometa udjelima
kada je potrebna saglasnost svih članova.

Po našem pravu, preuzetim obavezama prije registracije društva od osnivača ne nastaju

neposredno prava niti obaveze društva, već njegovih osnivača. Međutim, postavlja se pitanje
prijenosa stvorenih prava i obaveza, što naše pravo nije riješilo, pa je prepušteno da osnivači
tu prazninu razriješe osnivačkim ugovorom naknadno ili u skladu sa pravilima obligacionog

53
To se može desiti ako osnivač istupi iz društva ili bude isključen, pogotovo ako su dva osnivača.

40
prava. U uporednom pravu ovo pitanje je riješeno tako što zaključivanjem osnivačkog
ugovora nastaje posebna institucija preddruštva koja prestaje upisom društva u registar. Prava
i obaveze poslovanjem preddruštva, u ime privrednog društva, ex lege prelaze na privredno
društvo i time se osnivači oslobađaju obaveza.54

Ako su obaveze preddruštva veće od imovine društva u vrijeme registracije društva u javni
registar društava, koja je određena osnivačkim aktom ili statutom društva, osnivači društva su
obavezni u korist društva uplatiti iznos koji nedostaje. Postojanje pravila o preddruštvu, koje
je germanskog porijekla (njemačko pravo), je u cilju zaštite povjerioca i time veće pravne
sigurnosti u pravnom prometu. Ima autora koji smatraju da bez institucije preddruštva za
izvršenje nastalih obaveza u ime privrednog društva, prije njegove registracije, može se
obezbijediti primjenom pravila obligacionog prava o preuzimanju duga, pristupanje dugu ili
preuzimanjem izvršenja obaveza od strane privrednog društva, što je prihvatijivo rješenje,
pogotovo što istaknuta mogućnost postoji i u našem pravu.55

Svaki član društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću i komplementar u

komanditnom društvu, koja su društvena lica, odgovaraju za obaveze društva neograničeno
solidarno cjelokupnom svojom imovinom, pa eventualno drugačije reguliranje ili čak
isključivanje ove odgovornosti osnivačkim ugovorom je bez prevnog djejstva prem trećim
licima (povjeriocima). Njihova odgovornost je lična i neposredna (primarna) po samom
zakonu i akcesorna jer članovi društva odgovaraju za obaveze po obimu i uslovima kao i
društvo.

Odgovornost društva i članova pomenutih društava je za iste obaveze. Dug društva je

istovremeno i dug svakog člana društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću i
komplementara komanditnog društva, kao njihov dug. Suprotno od odgovornosti članova
društva lica, za obaveze društva kapitala – dioničar u dioničkom društvu, vlasnik udjela u
društvu sa ograničenom odgovornošću i komanditor u komanditnom društvu ne odgovaraju za
obaveze društva, već društvo cjelokupnom svojom imovinom. To je stanovište, kod nas i u
uporednom pravu. Izuzetno od načela da društva kapitala odgovaraju za svoje obaveze,
moguće je da u slučaju zloupotrebe dioničara u dioničkom društvu, vlasnik udjela u društvu sa
ograničenom odgovornošću i komanditor u komanditnom društvu odgovaraju za obaveze
društva i to:

54
Vidi čl. 6. st. 3, 5 i 6. ZPD.
55
Vidi čl. 446-453. Zakona o obligacionim odnosima iz 1978. god., koji je preuzet i primjenjuje se kao važeći
zakon.

41
 - kada koriste društva za ostvarenje ličnog cilja, koji nije kompatibilan sa ciljem društva,
- kada upravljaju imovinom društva kao svojom imovinom,
- kada koriste društvo za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca i
- utiču na smanjenje imovine društva u svoju korist ili korist trećih lica ili pak utiču da
društvo preuzme obaveze, a znaju ili moraju znati da društvo nije niti je u mogućnosti
da ispuni preuzete obaveze.56

3. Pravna priroda i sistemi osnivanja privrednih društava

3.1. Terminologija

U pravnoj teoriji poslovnog prava upotrebljavaju se različiti termini (izrazi) kojima se

nazivaju i izučavaju privrednopravni subjekti poslovnog prava odnosno trgovačkog prava.
Specifičnost izraza po kojima se određuje privredna društva je različita u kontinentalnim i
anglosaksonskim pravima. U romanskom pravu, za određivanje pojma privrednog društva
upotrebljava se izraz „societe“, na osnovu koga nastaje društvo, ali je samo trgovačko
(privredno) društvo sa pravnim subjektivitetom, koje je pravno nezavisno (samostalno) od
subjektiviteta osnivača. Prema tome, u ovom sistemu privrednopravna društva, za razliku od
građanskopravnih društava, nisu društva – ugovori, iako se osnivaju na ugovornoj osnovi, već
su društva institucije.57 U germanskom pravnom sistemu, također, nema jedinstvenog
stanovišta naziva privrednog društva. Tako izraz „Gesellschaft“ označava trgovačko
(privredno) društvo kada ima lukrativne ciljeve, a kada nemaju lukrativan cilj pravno su
građanskopravna društva (npr. udruženja naučnika, umjetnika, dobrovoljna ili čak udruženja
privrednog karaktera, ortačka udruženja, za izvršenje jednog ili više trgovačkih poslova, ali ne
kao stalna djelatnost). Ta udruženja (društva) u germanskom pravu se smatraju nepotpunim
trgovcima. U tradiciji kontinentalnih pravnih sistema termin „društvo“ adekvatan je pojmu
„societe“ odnosno „Gesellschaft“ koji obuhvata kako društva poslovnog, tako i društva
građanskog prava (ortačka- društva societas). U pravnoj teoriji i legislativi evropskih država
pod subjektima poslovnog prava se smatraju i nazivaju tradicionalnim izrazima „trgovačka
društva“ (societa commerciale, odnosno na njemačkom „Handelgesellschaft“, a u novije
56
Vidi čl. 6. st. 2. ZPD FBiH.
57
U romanskom pravu izraz „assocciation“ je udruženje građanskopravnog statusa, bez lukrativnih ciljeva i
pravne sposobnosti.

42
vrijeme u našem pravu privredna društva.58 Angloamerički pravni sistem, također, nema
jedinstvenog pojma koji je kompatibilan pojmu trgovačkog društva kontinentalnih prava.
Izraz „society“, u pravilu, odgovara romanskom „association“ (kao građanskopravnom
društvu – udruženju koje nema lukrativne ciljeve). U engleskom pravu, riječ „partnership“
odgovara pojmu evropskog javnog trgovačkog društva, pod uslovom da ima lukrativne
ciljeve, a u protivnom je neprofitno udruženje. Engleski naziv – pojam „company“ i američki
pojam „corporation“, kada imaju lukrativne ciljeve, odgovaraju pojmu trgovačkih
(privrednih) društava kapitala evropskokontinentalnih pravnih sistema.

Upotreba termina „preduzeće“ je uglavnom napuštena jer nije kompatibilna uporednim

pravnim sistemima. Naime, izraz „preduzeće“ ima široko pravno značenje i neadekvatan je za
određivanje pojma poslovnog subjekta. Tačnije, izraz „preduzeće“ znači poslovni poduhvat,
koji je isplaniran i organizovan, a finansira se od poslovnih subjekata (privrednih društava).
Preduzeće kao poslovni poduhvat nema značenje pravnog lica, kao pravnog subjekta sa
pravnim subjektivitetom. U našem pravnom sistemu, pojam preduzeće se još jedino zadržao u
javnom sektoru pod nazivom „javno preduzeće“ (public company). 59

4. Teorije o pravnoj prirodi privrednog društva

U teoriji poslovnog prava nema jedinstvenog stanovišta o pravnoj prirodi privrednih

društava. U kontinentalnom pravu postoje tri teorije: teorija ugovora, teorija institucije i
mješovita teorija.

Po teoriji ugovora, privredno društvo se smatra društvo – ugovor. Polazište ove teorije je
da privredno društvo nastaje na ugovornoj osnovi, ugovor je konstitutivan za nastanak
društva. Ugovorom se kao pravnim aktom određuje oblik društva, njegova organizacija,
odnosi između članova društva, organi upravljanja i druge funkcije društva. Donošenje statuta
(pravila) društva i rješenja u statutu koja se regulišu statutom: visina uloga, ako nije propisan
zakonom, njegovo povećanje ili smanjenje, oblik i visina uloga svakog osnivača, atributi
privrednog društva, prestanak članstva u društvu i druga pitanja, u pravilu, kreirana su
ugovorom i detaljnije razrađena pravilima (statutom) koja moraju biti u saglasnosti sa

58
Isti naziv se upotrebljavao u pravu ex SR Jugoslavije u Zakonu o preduzećima i Mađarskom zakonu od 1988.
59
Postoji Zakon o javnim preduzećima (Sl. list RBiH, br. 4/92, zatim Zakon o preduzećima, „Sl. novine FBiH“,
br. 2/95, odnosno Zakon o državnim preduzećima, „Sl. glasnik R Srpske“, br. 3/95.

43
ugovorom. Ako nešto nije regulisano osnivačkim ugovorom, analogno po ovoj teoriji
primjenjuju se pravila ugovornog (obligacionog) prava.

Prema teoriji institucije, privredno društvo je posebna institucija sa ekonomskom i

pravnom samostalnošću (tj. samostalno biće - entitet), regulisana zakonom. Zastupnici teorije
institucije ne negiraju da privredna društva nastaju na osnovu ugovora, kao osnivačkog akta u
pravilu, kao i da se supsidijarno po nekim pitanjima mogu primijeniti pravila obligacionog
prava. Međutim, veći i značajniji dio pitanja za svaki oblik privrednog društva regulisan je, u
pravilu, kogentnim normama zakona (kompanijskim odnosno statusnim pravom) koje su
primarne u odnosu na dispozitivne norme ugovornog prava. Zakonom je propisano:
minimalni iznos osnivačke glavnice (kod društva kapitala), način i rokovi uplate osnivačkog
kapitala, održavanje integriteta osnivačkog kapitala, način povećanja i uslovi smanjenja
osnivačkog kapitala, raspolaganje udjelima odnosno dionicama, organi upravljanja i njihove
nadležnosti (skupština dioničara), zaštita manjih ulagača, statusne promjene i promjene oblika
društava kao i druga bitna pitanja u funkcionisanju i prestanku privrednih društava. Isto tako,
zakonske norme regulišu pitanje upravljanja, zastupanja i poslovanja privrednih društava. Po
teoriji institucije, veoma često, donošenje i kasnije izmjene pravila društva od strane njegovih
organa, dovode do odstupanja od unaprijed ugovorenih rješenja u osnivačkom ugovoru, kao i
ciljeva osnivača. Interna i eksterna kontrola poslovanja privrednih društava, a posebno
društava kapitala, kao osnovnih nosilaca privrednog razvoja u ekonomiji jedne države, je ne
samo u interesu članova društva već i u općem društvenom interesu. Stoga je organizovanje
revizije i državne kontrole od strane nadležnih državnih organa zakonska obaveza koja je
nužna u cilju pravne sigurnosti i zakonitosti poslovanja društva.

Mješovita teorija podrazumijeva da je pravna priroda privrednih društava kompleksna,

tako da se uporedo primjenjuju (kombinovano) i pravila ugovornog prava, zakonske norme,
kao i autonomna pravila društva sadržana u statutima. Dakle, po ovoj teoriji privredna
(trgovačka) društva nisu isključivo ni ugovori niti institucije već, naprotiv, su posebna bića
(entiteti) na koja se odnose pravila zakona ugovora i autonomne norme statuta, kao najvišeg
pravnog akta društva. Ova teorija je najbliža realnosti u određivanju pravne prirode privrednih
društava, jer podrazumijeva (uključuje) koegzistenciju trostrukih pravila, zakonskih,
ugovornih i autonomnih, zavisno od tipa privrednog društva. Tako kod društva lica primarnu
ulogu imaju ugovorna pravila obligacionog prava, kod društva kapitala (dioničkog društva i
društva sa ograničenom odgovornošću) zakonska i autonomna pravila.

44
 5. Sistemi osnivanja privrednih subjekata

Osnivanje privrednih subjekata podrazumijeva poduzimanje više pravnih i faktičkih radnji

od strane osnivača i nadležnog državnog organa. Osnivanje privrednih društava, zavisno od
pravnog oblika, je propisani postupak koji svi osnivači (jedan ili više) moraju provesti,
svakako uz ispunjenje zakonskih uslova nužnih za svaki oblik poslovnog subjekta. Statusno
pravo čije su norme kogentne prirode je obično poseban zakon, kojim su propisani opći i
posebni uslovi za svaki tip privrednog društva, i sticanje pravnog subjektiviteta za samostalno
nastupanje na tržištu. U pravnoj teoriji uporednog prava, poznata su tri osnovna sistema po
kojima se osnivaju privredna društva:

- sistem koncesije
- normativni sistem, i
- sistem zakona ili upravnog akta

Historijski uslovi i uticaj države su određivali koji će sistem biti primjenjen u osnivanju
privrednih subjekata. Obično se to reguliše pozitivnim zakonodavstvom svake države.
Međutim, u dosadašnjoj praksi poznato je da su se primjenjivali svi istaknuti sistemi
kombinovano, ali je uvijek jedan od sistema bio dominantan, upravo zavisno od jačeg ili
slabijeg uticaja države na privredne aktivnosti. Koji će se sistem u osnivanju privrednih
društava primjenjivati, ponekad odlučuju osnivači, a češće zavisi od oblasti u kojoj se
osnivaju društva. Tako, u našem pravu, uglavnom se primjenjuje koncesioni sistem u
finansijskoj oblasti (osnivanje banaka, osiguravajućih društava, investicionih fondova), a
ostali sistemi u drugim oblastima.

Koncesioni sistem (sistem dozvole) podrazumijeva jak uticaj države na privredne

aktivnosti tako da je dozvoljeno osnivanje privrednih društava samo pod uslovima koje
država dozvoljava pripadnicima određene klase. Tako je u doba apsolutizma, bavljenje
privrednim aktivnostima bilo dozvoljeno samo pripadnicima vladajuće klase, a ostalim je, u
pravilu, postojala relativna zabranjenost.

Državni organ ne odlučuje samo da li su ispunjeni uslovi za osnivanje određenog oblika

privrednog društva već i cjelishodnost (potrebu) osnivanja društva u određenoj oblasti.
Koncesioni sistem podrazumijeva široka ovlašćenja državnog organa, tako da ne može doći

45
do osnivanja privrednog društva bez dozvole nadležnog organa. Zbog toga je ovaj sistem u
nauci dobio naziv — sistem koncesije odnosna dozvole. Dozvola državnog organa pravno je
konstitutivnog karaktera, što znači da je osnivanje privrednog društva u pojedinim oblastima
uslovljeno dozvolom državnog organa, bez koje je osnivanje društva zabranjeno, odnosno
ništavo, ukoliko bi eventualno i došlo do osnivanja društva. Čak i registracija, bez dozvole
koja je conditio sine qua non, je apsolutno ništava ako bi bila i provedena u registru
privrednih društava. U nekim pravnim sistemima sistem koncesije se primjenjuje kod
osnivanja akcionarskih društava, zbog njihovog značaja i veće koncentracije kapitala, tako što
je u postupku osnivanja društva potrebna prethodna administrativna kontrola upravnog organa
ili sudska. Koncesioni sistem u savremenim privrednim sistemima se primjenjuje, u pravilu,
ograničeno. To je slučaj i sa našim pravnim sistemom, koji je propisan posebnim zakonima za
pojedine oblike privrednih društava (npr. dozvola Agencije za bankarstvo, zatim dozvola
Komisije za vrijednosne papire za osnivanje berzi, 60 društava za upravljanje fondovima i
investicionim fondovima,61 te u oblasti namjenske vojne industrije). Isti je slučaj sa
osiguravajućim društvima. Sistem koncesije je zastupljen inače u osnivanju privrednih
subjekata u javnom sektoru, ne samo kod nas već i u uporednim pravnim sistemima. Treba
praviti razliku od koncesionog sistema osnivanja privrednih subjekata (društava) od dobijanja
dozvole za korištenje obnovljivog ili neobnovljivog prirodnog dobra (npr. rude), mineralnih
voda, hidroenergije, šuma, puteva i slično na osnovu posebnih propisa i ugovora o koncesiji,
tj. pravu korištenja dobra uz naknadu.

Normativni sistem osnivanja privrednih društava polazi od pretpostavke slobodnog

obavljanja privrednih aktivnosti. Zbog toga po ovom sistemu osnivanja privrednih subjekata i
vršenje poslovnih aktivnosti je dozvoljeno svakom licu pod istim uslovima. Suština ovog
sistema je da se samo zakonom utvrđuju uslovi osnivanja privrednih društava i to: ko može
biti osnivač, koje uslove mora ispuniti, bilo formalne i materijalne za pojedine oblike društava
i postupak osnivanja. Svako lice, domaće ili strano, ako ispunjava propisane uslove može
podnijeti zahtjev (prijavu) za osnivanje i registraciju željenog privrednog društva, nadležnom
državnom organu. Državni organ će udovoljiti zahtjevu osnivača jer se njegova uloga svodi
samo na obezbjeđenje provođenja zakona u pogledu uslova i postupka osnivanja. Po sistemu
prijave, kad osnivač ispunjava uslove, sud ili nadležni upravni organ će dozvoliti osnivanje i
registraciju, jer nije ovlašten da ocjenjuje opravdanost (oportunost) osnivanja, kao što je

60
Vidi čl. 7-14. Zakona o bankama, čl. 71. Zakona o vrijednosnim papirima, „Sl. novine FBiH“ br. 39/98.
61
Vidi čl. 10. Zakona o društvima za upravljanje fondovima i investicionim fondovima, „Sl. novine FBiH“ br.
41/98.

46
slučaj u koncesionom sistemu osnivanja društva. U praksi to znači, kada nadležni organ utvrdi
da su zakonski uslovi ispunjeni, udovoljit će zahtjevu (izvršiti registraciju), a u protivnom će
naložiti osnivačima da u određenom roku upotpune zahtjev (prijavu) i time ispune uslove za
registraciju društva. Ako podnosilac ne otkloni nedostatke u ostavljenom roku, odbit će se
upis društva u registar privrednih subjekata. Sistem prijave uvodi slobodu privređivanja i kao
takav je dominantan ne samo u našem pravnom sistemu već i u uporednim sistemima. Zbog
toga kod nas, čak i bez reciprociteta, svako lice, domaće i strano, pravno i fizičko, može
osnovati privredno društvo samo ako ispunjava zakonske uslove. Ograničenja su minimalna,
samo u pojedinim oblastima (npr. vojna industrija, telekomunikacije i sl. ili, pak, na
pojedinim dijelovima državne teritorije u graničnom pojasu, odnosno zaštićenoj ekološkoj i
prirodnoj cjelini - nacionalni park).62

Sistem zakona ili upravnog akta primjenjuje se kod osnivanja privrednih subjekata
(društava) u javnom sektoru osnivanjem javnih kompanija od strane države, kantona, grada i
općine. Navedni organi osnivaju zakonom ili odlukom javna preduzeća, naročito u oblasti
društvenih djelatnosti koje su pod tzv. „javnom rukom“, a koje obavljaju ustanove čija
djelatnost nije lukrativnog karaktera (npr. gradska biblioteka, gradska bolnica, pošte ili javna
preduzeća u gradskom saobraćaju, prodaji toplotne i elektroenergije, telekomunikacija i sl.).

Osnivački akt državnih organa može biti u obliku zakona i odluke, kojim se utvrđuju sva
bitna pitanja vezana za osnivanje i poslovanje privrednih subjekata i ustanova. U pravilu,
osnivač obezbjeđuje osnivački kapital i druge materijalne uslove, učestvuje u upravljanju i
vođenju poslovanja putem svojih predstavnika, i daje saglasnost na pravila (statute) i
imenovanje direktora (menadžmenta) javnog preduzeća odnosno ustanove. Odnosi sa
osnivačem se regulišu osnivačkim aktom ili posebnim ugovorom, tako da osnivač redovno
ima kontrolu zakonitosti rada javnih preduzeća i ustanova, koji godišnje podnose izvještaje o
svom poslovanju nadležnom organu osnivača.

V. INDIVIDUALIZACIJA PRIVREDNIH SUBJEKATA U PRAVNOM

PROMETU

62
Ograničenje izgradnje atomskih centrala u blizini gradova i ograničenje odlaganja atomskog radioaktivnog i
drugih štetnih materijala, je uobičajena praksa u svijetu.

47
 Privredni subjekti su učesnici na tržištu, za razliku od netržišnih, pa zbog toga privredni
subjekti imaju opravdani interes da postignu poslovni ugled (image) odnosno good will i
preko svojih atributa. To je vrlo važno da se na tržištu razlikuje individualnost tržišnih
subjekata za buduće poslovne partnere kao korisnike njihovih usluga ili, pak kupovinu
proizvoda. Zbog toga, atributi privrednih društava imaju višestruki značaj za njihovu
individualizaciju na tržištu.i to:

- za ostvarenje poslovnog interesa privrednog društva;

- za ostvarenje interesa potrošača odnosno korisnika usluga i njihove zaštite;
- za ostvarenje i postizanje pravne sigurnosti na tržištu; i
- konačno, radi obezbjeđenja širih društvenih interesa.

Poslovni individualitet na tržištu svako privredno društvo ostvaruje putem sljedećih

obaveznih atributa:

- imena (firme) privrednog subjekta;

- djelatnosti, (predmeta poslovanja);
- sjedišta privrednog subjekta;
- nacionalne pripadnosti (državljanstvo) i
- jedinstvenog identifikacionog broja.

U pravnoj teoriji ima teoretičara koji u fakultativne atribute kod pojedinih društava
ubrajaju i druge oznake u cilju boljeg razlikovanja na tržištu, bilo po uslužnom ili robnom
žigu (marki proizvoda) odnosno modelima ili uzorcima proizvoda. Štaviše, u savremenom
pravu, u individualitet privrednih subjekata, pored istaknutih atributa, ubrajaju se matični broj
i broj upisa u registar društava.63

1. Firma društva

Privredno društvo, kao pravni subjekt, učestvuje u pravnom prometu pod svojim
imenom. Firma je ime pod kojim privredno (trgovačko) društvo posluje, jer je njegov
subjektivitet odvojen od članova osnivača. Firma je najznačajniji znak individualizacije i

63
Prof. dr. M. Vasiljević „Poslovno pravo“, Savremena administracija, Beograd, str. 182.

48
statusni atribut neodvojiv od privrednog (trgovačkog) društva. 64 Izraz „firma“ porijeklom je iz
njemačkog prava i u poslovnoj praksi se upotrebljava najčešće kao sinonim za privredno
(trgovačko) društvo. To poistovjećivanje nije ispravno, ali se koristi zbog ve1ikog privrednog
značaja naziva firme u odnosu na druge statusne atribute (oznake) društva, tako da proizvodi i
usluge privrednog (trgovačkog) društva dobijaju svoju individualnost na tržištu preko firme.
Zbog toga je firma svakog društva i predmet posebne zaštite kao prava industrijske svojine.
To proizilazi iz čl. 1. st. 2. Pariške konvencije o zaštiti industrijske svojine iz 1882. god. 65
Firma privrednog društva se određuje u aktu o osnivanju i mora biti napisana na jeziku u
službenoj upotrebi u državi (entitetu), a prijevod na strani jezik može se upotrebljavati samo
zajedno sa jezikom firme koji je u službenoj upotrebi (čl. 14 ZPD).

Naše pravo, izražavajući za sada i spontanu internacionalizaciju, dopušta upotrebu stranih

riječi u firmi društva. Taj izuzetak za sada omogućen je zbog toga što u našem jeziku nema
odgovarajućih riječi pa se omogućuje da se u nazivu firme upotrebljavaju uobičajene strane
riječi. Upotreba stranih riječi u firmi jednog društva može biti posljedica toga da je strano
društvo suosnivač zajedničkog društva, putem ulaganja kapitala ili drugih oblika povezivanja
(npr. statusnim promjenama) i sl. Isto tako, upotreba stranih riječi u firmi domaćih društava
može biti kada su osnivači društva lica, javnog trgovačkog društva ili komplementari
komanditnog društva jer se u firmu domaćeg društva unosi i firma stranog društva u cjelini,
bez obzira što sadrži isključivo strane riječi i ime stranca. Ova situacija će se redovno dešavati
i kad strana privredna društva osnivaju supsidijarna društva na našoj teritoriji, jer strano
društvo, kao većinski osnivač, unosi sastojke svoje (strane) firme kao i robne i uslužne žigove,
što je logično za uporedna zakonodavstva. To je prihvatljivo i za našu pravnu teoriju i sudsku
praksu. U pravnoj teoriji postoji podjela firmi pod kojim posluju društva, i to na:

a) društva sa personalnom firmom, koja su, ustvari, društva lica (društvo sa

neograničenom solidarnom odgovornosti - javno trgovačko društvo, komanditno
društvo i individualni trgovac) jer se u firmu unose njihova imena, jedno ili više njih.
Međutim, individualizacija društva lica kao pravnih subjekata u pravnom prometu od
fizičkih lica, kao njihovih osnivača, vrši se tako što se uz ime firme društva obavezno
označava pravni oblik privrednog društva (npr. Čović i drugi, d.n.o.). Međutim, kod

64
Vidi čl. 22. ZPD, op. cit.
65
Po citiranaj Konvenciji, predmet zaštite je svako „trgovačko“ ime privrednog društva, koja je više puta
revidirana: Bruseles - 1900., Washington - 1911., Hague – 1925., London – 1934., Lizboa – 1958., Stockolm –
1967. i Pariz – 1999.

49
 komanditnog društva, u firmu se unosi ime i prezime jednog ili više samo
komplementara i time je oznaka društva k.d. (npr. Hodžić i drugi, k.d.), i
b) društva sa realnom firmom, po kojim posluju društva kapitala, jer se iz firme obavezno
vidi predmet poslovanja i ne unose se u sadržaj imena dioničara niti osnivača društva sa
ograničenom odgovornosti.

Firma društva kapitala, tj. dioničkog društva i društva sa ograničenom odgovornošću,

obavezno mora sadržavati oznaku oblika društva (dioničkog d.d. odnosno društva sa
ograničenom odgovornošću d.o.o.). Kod javnih kompanija (public company) odnosno javnih
preduzeća firma je, u pravilu, realna (predmetna) a ukoliko je personalna, onda je to neovisno
od osnivača. U pravu je poznato da svako privredno društvo može imati i skraćenu, s tim da i
skraćena firma mora sadržavati oznake koje isključuju mogućnost zamjene firme sa firmom
ili trgovačkim znakom drugog privrednog društva. I kod skraćene firme društva nužna je
različitost koja proizilazi iz načela isključivosti, u cilju zaštite statusnog atributa društva i
učesnika u pravnom prometu.66 Ime, odnosno firma je obavezan atribut (obilježje svakog
društva kao organizaciono-pravne cjeline, kao pravo subjekta, a ne i njegovih organizacionih
dijelova. Svako privredno društvo može imati organizacione dijelove koji su predmet upisa u
javni registar društava. Tako, po našem pravu, podružnica (pogon, filijala) je organizacioni
dio društva, koja nema pravnog subjektiviteta i može se pojavljivati u pravnom prometu samo
pod punom firmom društva. Ne samo da mora u pravnom prometu nastupati u ime i za račun
matičnog društva, čiji je organizacioni dio, već mora biti označeno u firmi da je „podružnica“
i njeno sjedište. Sjedište podružnice kao obaveznog sastojka njene firme, od značaja je jer se,
u pravilu, registruje u sjedištu institucije ili suda kod koga je registrovano društvo, a po
uporednom pravu registruje se podružnica i u sudu njenog sjedišta koje može biti različito od
sjedišta društva.67

Fakultativni sastojci firme društva ili podružnice, kao organizacionog dijela u sastavu
društva, bez pravnog subjektiviteta, mogu biti dodatni sastojci koji bliže označavaju društvo,
odnosno podružnicu (npr. „Arhitekt“ projektovanje i inžinjering, Sarajevo, d.d. ili d.n.o. ili
neki crtež odnosno zaštitni znak).

2. Elementi firme društva

66
Vidi čl. 15. i 16. ZPD FBiH, op.cit.
67
Vidi čl. 15. st. 3. ZPD FBiH, op.cit.

50
 Ime (firma) svakog privrednog (trgovačkog) društva sadrži obavezno određene elemente,
koji služe za njenu individualizaciju na tržištu. Teorijski elementi se dijele na: a) obavezne, b)
fakultativne, c) uslovno dopuštene i d) nedopuštene.

a) Obavezni element firme društva je zakonski element, tj. njih svako društvo mora
sadržavati u firmi po zakonu (ex lege). Ako firma društva ne bi sadržavala ove
elemente, sud bi odbio upis društva u registar (ex officio) po službenoj dužnosti, jer se
ne može osnovati i registrovati društvo kao privredni subjekt bez bitnog atributa, tj.
firme – imena. U obavezne elemente firme privrednog društva spadaju sljedeći
elementi:
- oznaka kojom se bliže označava ime (firma) privrednog društva, kao privrednog
subjekta (npr. „ZOI-84“, „Skenderija“ i sl.) Izbor imena je, u pravilu, slobodan
(autohtono pravo osnivača), osim u izuzetnim slučajevima;
- oznaka koja direktno označava djelatnost privrednog (trgovačkog) društva (npr.
Rudnik uglja, Tvornica namještaja, Koksara, Tržni centar, Cementara/ građevinarstvo,
Trgovina i slično);
- označavanje sjedišta privrednog društva, tj sjedište društva uz navođenje adrese;
- označavanje oblika privrednog društva (npr. dioničko društvo d.d., društva sa
ograničenom odgovornošću d.o.o., komanditno društvo k.d.)
b) Fakultativni elementi firme društva su također dopušteni, koje firma može ali i ne mora
sadržavati. Izbor ponuđenih elemenata je slobodan, a cilj im je potpunija identifikacija i
individualizacija privrednog subjekta uopće na tržištu odnosno u pravnom prometu. U
fakultativne elemente spadaju mnogobrojni dodaci u vidu slika, crteža, skica, koji se
mogu koristiti kao uslužni i robni žigovi, npr. „Sarajevska pivara 1880“, „Sodaso 1878“
i sl.) Fakultativni elementi mogu označavati i povezanost privrednih društava (npr.
holding, koncern, povezano društvo i sl.).
c) Uslovno dopušteni elementi mogu biti u firmi poslovnog subjekta samo ako postoji
odobrenje nadležnog organa odnosno ličnosti, zavisno od toga koji se elementi unose.
Tako, kao uslovno dopušteni elementi firme društva mogu biti: naziv države, „Bosna i
Hercegovina“, entitet, jedinica lokalne samouprave, „Grad Sarajevo“, „Općina Centar“,
samo na osnovu prethodnog odobrenja nadležnog organa. Isto tako, firma društva može
sadržavati i ime i prezime lica koje nije osnivač privrednog društva, ali samo uz njegovo
odobrenje ako je živo ili njegovih nasljednika. Izdavanje odobrenja od nadležnog
organa odnosno saglasnosti za unošenje ličnog imena u firmu se uskraćuje ako je

51
 djelatnost privrednog društva takva koja bi kompromitovala ugled organa ili ličnosti.
Izdato odobrenje nadležnog organa može biti povučeno uz saglasnost lica odnosno
nasljednika, pa će sud izvršiti brisanje iz registra riječi i imena, kao dodatne sastojke
firme društva. Ista pravila analogno važe i za unošenje imena historijskih i drugih
značajnih ličnosti (npr. poznatih naučnika) u firme privrednih društava, s tim što se traži
saglasnost srodnika do odredenog stepena srodstva (trećeg ili četvrtog), kao i odobrenje
nadležnog državnog organa, osim ako je osnivač živo lice koje u društvo unosi svoje
ime i prezime.68 U uporednom zakonodavstvu, također je propisano obavezno
odobravanje nadležnih organa odnosno ličnosti, za unošenje u firmu riječi i simbola
koje označavaju državu, ili bilo koju lokalnu zajednicu (kanton, grad ili općinu).69
d) Zabranjeni elementi su nedopušteni elementi, koji ne mogu biti sastavni dijelovi firme
privrednih društava. Oni su po zakonu zabranjeni. U zabranjene elemente spadaju:
- riječi i oznake koje su protivne zakonu i javnom moralu (npr. bez dozvole Agencije za
bankarstvo niko ne može u firmi koristiti naziv „banka“ ili označenje države ili
entiteta, bez prethodne dozvole nadležnog organa);
- zaštićeni robni i uslužni žigovi drugih pravnih i fizičkih lica koji su, i po domaćem i
uporednom zakonodavstvu, kao intelektualna industrijska prava vlasništva predmet
zaštite.70 Naime, Prvom direktivom Evropske unije (EU-88) i Pariškom konvencijom o
zaštiti industrijskog vlasništva, zahtijeva se od država potpisnica uspostavljanje
posebnih organa (službi) za zaštitu industrijskog vlasništva i obavezno objavljivanje,
putem posebnog glasila, zaštićenih robnih i uslužnih žigova. Zabranjena upotreba
tuđeg žiga ili znaka, predstavlja i u našem pravu nelojalnu konkurenciju jer se
neovlašteno upotrebljava tuđa firma, ime, oznaka ili druga obilježja kojom se stvara ili
može stvoriti zabuna na tržištu;71
- službeni simboli i znakovi (npr. grbovi, zastave i druge službene oznake bilo kog
nivoa i oblika državne ili političko-teritorijalne organizacije, ili sportskih i vjerskih
organizacija i udruženja građana. To se odnosi ne samo na domaće već i inostrane
države, organizacije i udruženja;
- nazivi i znakovi stranih država i međunarodnih organizacija. Dakle, isti je ratio legis
na kojem počiva zabrana upotrebe domaćih službenih simbola i znakova; i

68
Vidi čl. 15. st. 3. ZPD FBiH, op.cit.
69
Vidi čl. 14. st. 2. i 15. ZTD odnosno čl. 21. st. 3. i čl. 15. ZGD.
70
O zaštiti industrijskog vlasništva vidi Parišku konvenciju, iz 1883.
71
Na primjer, spor o upotrebi naziva sokova „Fruktal“ slovenačke firme i „Fruteks“ bosanske firme.

52
 - riječi koje bi mogle stvoriti zabunu u pogledu vrste i obima poslovanja ili dovesti do
zamjene s firmom ili znakom drugog privrednog društva ili povrijediti prava drugih
lica.

3. Upotreba firme

Društvo posluje pod svojom registrovanom firmom. Upotreba firme je logična u

svakodnevnom poslovanju, u pravnom prometu u poslovnim operacijama sa trećim licima i u
poslovnoj korespodenciji. Firma društva se mora upotrebljavati onako kako je registrovana jer
samo takva može u slučaju zloupotrebe imati pravnu zaštitu. Svaka promjena firme ili nekog
njenog elementa, mora biti prethodno registrovana jer u pravnom prometu sa trećim licima ne
samo da nema pravne zaštite firme, već i sastavni dio (element) koji se upotrebljava je bez
prethodne registracije. Firma društva se može upotrebljavati u potpunom ili skraćenom
obliku. Firma svakog privrednog subjekta (društva) mora se koristiti u poslovanju kakva je
upisana u sudski ili drugi registar i istaći na poslovnim prostorijama društva, bilo puna ili
skraćena, a može i kumulativno - obje firme. Upotreba firme društva obavezno se koristi u
poslovnoj korespondenciji, tako da poslovna pisma moraju sadržavati firmu i sjedište društva.
Navedeno - zbog toga što se iz istaknute firme saznaje mjesto obavljanja djelatnosti i poslova
društva. Da bi normiranost legislative domaćeg prava, odgovarala standardirna i rješenjima
uporednog zakonodavstva i međunarodnog prava (međunarodnim standardima), obavezno je
da se iz poslovnih papira "memoranduma" društva vidi i puna firma i adresa sjedišta društva,
sud ili nadležni organ kod koga je i pod kojim brojem je društvo registrovano, broj računa sa
nazivom banke (institucije) kod koje društvo ima račun, a za društva kapitala i iznos upisanog
i uplaćenog -osnovnog kapitala, kao i podatke (prezimena) članova uprave, te ukupan broj i
nominalni iznos dionica.

4. Pravna i poslovna zaštita firme

Svaki poslovni subjekt privrednog prava ima firmu, koja uživa pravnu zaštitu. Firma
poslovnog subjekta uživa višestruku pravnu zaštitu:

53
 a) Po osnovu zakona (zakonska zaštita) koja se provodi po službenoj dužnosti (ex officio)
od nadležnog registarskog suda ili druge unstitucije koja vodi registar privrednih
društava;
b) Po osnovu opravdanog poslovnog interesa društva, nakon registracije društva kod suda
ili druge institucije koja vodi registar sjedišta društva
c) Krivičnopravna zaštita, zbog neovlaštenog korištenja tuđe firme u pravnom prometu ili
u svoju firmu unesenih tuđih obilježja (zaštitni znak) ili ako označi svoju robu tuđim
znakom.

Ova zaštita je moguća u u zakonodavstvirna u kojima je neovlaštena upotreba tuđe firme

normirana kao posebno krivično djelo.72 Zaštita firme po službenoj dužnosti se provodi kod,
mjesno nadležnog suda na čijem području društvo ima sjedište. Ova zaštita se vodi u postupku
registracije tako što je sud ili druga institucija koja vodi registar društava dužna da po
službenoj dužnosti (ex officio) ne dozvoli da se u javni registar društava ili sudski registar
upišu dva društva pod istom ili sličnom firmorn ili pak dva društva koja obavljaju istu ili
sličnu djelatnost. To znači da institucija nadležna za registraciju neće registrovati dva
privredna društva pod istom ili sličnom firmom koja obavljaju istu ili sličnu djelatnost (npr.
neće upisati dva građevinska preduzeća pod firmom "Vranica", ili dva trgovinska društva
"Nama".

U slučaju kumulacije istih firmi i istih djelatnosti dva društva, u javni registar će se upisati
ono društvo koje je prvo podnijelo zahtjev za registraciju, po principu prior tempore potior
iure (načelo prioriteta po vremenu), a drugom društvu odbiti zahtjev za registraciju.
Istovremeno sud ili nadležni organ će, po službenoj dužnosti, u svakom konkretnom slučaju
ex officio ispitivati da li su u firmi društva koje traži registraciju sadržani zabranjeni elementi,
kao i da li postoji saglasnost nadležnog organa ili lica za uslovno dopuštene elemente.

Firma je bitan element za individualizaciju privrednog subjekta, tj. ona je subjektivno

pravo društva, pa zato uživa istaknutu zaštitu po službenoj dužnosti. Istina, ime društva
(firma) se smatra i njegovim objektivnim pravom, koje je propisano kogentnim normama
zakona, otuda, zaštita je nužna, ali teritorijalno ograničena mjesnom nadležnošću suda ili
drugog nadležnog organa, odnosno primjenom propisa o registraciji poslovnih subjekata.

72
Vidi čl. 264 i čl. 288 Krivičnog zakona FbiH „sl. Novine F BiH“, br.43/98.

54
 U uporednom zakonodavstvu, a posebno u harmoniziranom pravu EU, ova zaštita je
proširena ne samo za cijelu teritoriju država članica, već teritoriju Evropske unije, zbog
jedinstvenog registra za EU, i stvaranja supranacionalnog prava koje to pitanje reguliše.

Ovakvu praksu bi trebala slijediti i ostala pravna državam pa i naše pravo, odnosno
posebno legislativa u državi BiH, odnosno entitetskim zakonima kojima se uspostavlja i
reguliše registracija pravnih lica u registar društava (čl. 51 ZPD).

5. Zaštita firme društva po tužbi

Ovaj vid zaštite firme privrednog (trgovačkog) društva može uslijediti samo nakon
okončanog postupka registracije društva u javnom registru. Zaštita po tužbi polazi od toga da
se već registrovane firme poslovnih subjekata moraju razlikovati po principu isključivosti i
pravu prvenstva. Naime, ako jedno društvo smatra da se registrovana firma jednog društva
jasno ne razlikuje od njegove ranije registrovane firme, ima pravo putem tužbe zahtijevati
prestanak upotrebe i brisanje iz javnog registra firme drugog društva (kasnije registrovanog),
kao i naknadu pretrpljene štete. Tužbu može podnijeti tužitelj koji je aktivno legitimisan
(ranije registrovano društvo) protiv tuženog (kasnije registrovano društvo) sudu u svom
sjedištu ili sjedištu tuženog koje je različito od njegovog (forum generalis). Tužba se podnosi
u roku od tri godine, računajući od dana registracije drugog društva (firme) u pravilu kod
registarskog suda tuženog, što je pravilo uporednog prava, jer se u slučaju usvajanja tužbe
izvršenje brisanja iz registra provodi u sudu sjedišta tuženog. Dok je oficijelna zaštita društva
po službenoj dužnosti teritorijalno ograničena, ova druga zaštita putem tužbe povrijeđene
firme se odnosi, u pravilu, za cijelu teritoriju države, entiteta, pa i šire, zavisno od zabranjenih
elemenata firme jednog poslovnog subjekta u firmi drugog. Tako može doći i do
međunarodne zaštite, pod određenim uslovima. To pogotovo što zbog nejasnoće u
razlikovanju imena i drugih elemenata firme (zaštitnog znaka, crteža, žiga) i sl. neovisno od
korištenja prava na tužbu, moguće je da privredna društva kao privredni subjekti koriste
instrumente pravne zaštite na osnovu propisa o nelojalnoj konkurenciji i/ili propisa o zaštiti
intelektualnog i industrijskog vlasništva. Ova vrsta zaštite je uobičajena u uporednom
zakonodavstvu na međunarodnom planu zbog internacionalne zaštite firmi i njihovih
trgovačkih znakova i obilježavanja proizvoda odnosno robe.73

73
Vidi čl. 31. st. 3. ZTD, odnosno čl. 23. st. 4. ZGT.

55
 Naime prednost ovog oblika zaštite firme društva u odnosu na prethodno izloženo je u
tome što se zaštita firme, bilo cjeline ili pojedinih dijelova, ne traži da e njena registracija
izvršena, i što podnošenje tužbe nije vezano za prekluzivni rok, a ne isključuje se zaštita i
registrovane firme. Ova zaštita se može tražiti i van granica jedne države, tj. ne samo u
vlastitoj državi već i u inostranstvu. Za uspjeh tužbe zbog nelojalne utakmice firma tužilac
mora dokazati da je prva upotrebljavala određenu firmu na tržištu (neovisno da li je
registrovana) u dopuštenim ciljevirna za koje se firma tužilac mogla ili morala upotrebljavati i
pod uslovom da se tužena firma (slična ili ista) ponašala suprotno dobrim poslovnim
običajima, što je moglo izazvati zabunu na tržištu. Čak, nije potrebno da je tužena firrna
izazvala zabunu na tržištu, već samo da je mogla izazvati zabunu, što ne mora biti slučaj, a
niti se traži njena savjesnost ili ne (savjesnost je irelevantna). Dakle, po antimonopolskom
pravu, nužne su objektivne okolnosti i mogućnosti, a ne da su se one i dogodile, pa čak kada
je tužena firma (društvo) i registrovana.74

Svaki privredni subjekt može slobodno promijeniti svoju firmu ili neki od njenih elemenata
po svom autonomnom izboru. Promjena firme ili dijela vrši se na način propisan u
osnivačkom aktu i statutu društva. Do promjene firme obavezno dolazi ako društvo promijeni
djelatnost ili sjedište firme, zbog zahtjeva načela istinitosti firme privrednih subjekata. Firma
društva se mora promijeniti zbog tranformacije koju nalaže državni organ zabranom
određenih naziva (npr. kantona, općine), kao i odlukom suda o zabrani upotrebe firme društva
ili njenih dijelova po tužbi ranije registrovanog društva pod istom ili sličnom firmom ili zbog
nelojalne konkurencije.

6. Upis firme u javni registar društava i prijenos firme društva

Firma privrednog subjekta obavezno se upisuje u sudski registar ili javni registar
privrednih društava. Upisuje se i skraćena firma u registar. Sve promjene firme, bilo obavezno
ili fakultativno (dobrovoljno) se u cjelini ili dijelovima (promjena nekih elemenata) moraju
registrovati u kratkom roku u registru. U protivnom, izvršene promjene nemaju pravnog
djejstva prema trećim licima. Upisane promjene se moraji i objaviti u službenom glasilu

74
Vidi opširnije V. Jovanović: „Zaštita firme od nelojalne utakmice“, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, juli -
decembar 1959., str. 429-435, dr. Miloš Trifković „Pravo kunkurencije“, Svjetlost, Sarajevo, 1981. god.

56
ragistarskog organa, odnosno službenom glasilu entiteta, odnosno države, po službenoj
dužnosti. 75

Firma privrednog društva odnosno svakog privrednog subjekta se može prenijeti samo
zajedno sa društvom kao privrednopravnim subjektom. Pošto je firma privrednog društva
obavezni statusni atribut privrednog društva, koji je često sinonim za samo društvo, njegove
proizvode ili usluge, to važi princip neotuđivosti imena (firme) od društva, već samo zajedno
sa društvom. Tako, kod statusne promjene spajanja i pripajanja, važi princip univerzalne
sukcesije (pravnog sljedovanja), kada se društvo ne gasi, već nastavlja pravnu i poslovnu
egzistenciju (poslovanje, čl. 22. ZPD). Međutim, po pravilima uporednog zakonodavstva,
prijenos firme društva se veže za prijenos preduzeća (društva) ili njegovog bitnog dijela, tj.
pretežnog dijela. Taj prijenos podrazumijeva prijenos imovine, poslovnog ugleda ili tržišnog
položaja društva, odnosno tržišne ukupnosti poslovnog poduhvata koje društvo vodi. 76 Princip
neodvojivosti firme od poslovnog subjekta sprječava dovođenje u zabludu trećih lica u
pravnom prometu.

7. Načela firme privrednog subjekta

Svaki osnivač poslovnih subjekata mora poštovati načela prilikom određivanja i upotrebe
firme u poslovanju društva, kao privrednopravnih subjekata. Atribut firme privrednog
subjekta se reguliše legislativom kogentnim pravnim normama koje određuju njenu
obligatornost, istinitost, posebnost, javnost i zakonitost. Prema tome, svaka firma društva kao
privrednog subjekta ima više načela, a naročito:

1. Načelo obaveznosti (obligatornosti) firme znači da svako privredno društvo mora imati
firmu koja mora biti određena u osnivačkom aktu i upisana u registar društava (čl. 20.
ZPD). Svaki oblik društva ili trgovac posluje pod svojom firmom. Ako društvo nema
firmu, ne može biti registrovano, bez obzira o kom tipu privrednog subjekta se radi:
društva lica, kapitala ili individualnog trgovca. Firma mora biti istaknuta na poslovnim
prostorijama i upotrebljavana;
2. Načelo istinitosti znači da svi elementi firme društva moraju biti istiniti, tj. odgovarati
stvarnom stanju upisanom u javni registar. Firma se može koristiti samo u skladu sa
registracijom obaveznih elemenata iz javnog registra ili registra općina koji se vodi za
75
Vidi odredbu 65. Uredba o upisu u sudski registar pravnih lica koja obavljaju privrednu djelatnost, „Sl. novine
FBiH“, br. 12/02 i Zakon o postupku upisa pravnih lica u sudski registar, „Sl. novine FBiH“, br. 4/00; 49/00.
76
Vidi opšimije dr. Bohinc R. i drugi: Zakon o gospodarskim društvima s komentarom, „Gospodarski vestnik“,
Ljubljana, 1983.

57
 individualne trgovce (obrtnike). U protivnom, poslovni subjekt čini prekršaj za koji
slijedi administrativna ili imovinska odgovornost, zavisno od pravnih posljedica.
Formalna istinitost mora odgovarati i stvarnom stanju.
3. Načelo posebnosti (distinkcije) odnosno isključivosti, znači da se firma jednog društva
mora jasno razlikovati od firme drugih društava, radi lakše identifikacije. Zbog
provođenja ovog načela isključivosti sud ili nadležni organ u svakom konkretnom
slučaju utvrđuje da li se zahtjev za upis u javni registar firme društva razlikuje od već
registrovanih toliko jasno da ne može dovesti do zamjene sa firmom ili znakom drugog
registrovanog društva. U protivnom će se uskratiti registracija ako se radi o istoj ili
sličnoj firmi odnosno društvu koje bi obavljalo istu ili sličnu djelatnost. Da ne bi došlo
do upisa u isti registar dva poslovna subjekta sa istom ili sličnom firmom odnosno
djelatnosti, registarski sud ili druga institucija pazi po službenoj dužnosti (čl. 16. st. 5.
ZPD). Kod načela posebnosti dolazi do izražaja i primjena načela prvenstva, jer će se
takoder odbiti upis firme koja je slična ili ista, ili ima istu djelatnost kao i firma društva
koje je već registrovano (načelo prior tempore potior iure).
4. Načelo javnosti odnosno publiciteta firme privrednog subjekta podrazumijeva obavezu
društva da obavezno javno istakne puni i skraćeni naziv (firmu) na poslovne prostorije,
vrši svakodnevnu poslovnu korespondenciju sa trećim licima u pravnom prometu.
Izloženost javnosti firme društva dolazi i putem njenog upisa u javni, odnosno općinski
registar individualnih trgovaca. Podaci iz registra i sve eventualne naknadne izmjene se
javno objavljuju u službenim glasilima i postoji neograničeno pravo uvida u
registrovane podatke u javnom registru društva, što je također izraz načela publiciteta
(javnosti). Podaci i isprave upisane u registar društava moraju biti dostupni za uvid i
sačinjavanje kopija, uključujući i ovjeru vjerodostojnosti.
5. Načelo zakonitosti obavezuje registar da ne udovolji zahtjevu za upis u registar društava
firme društva koja je u suprotnosti sa odredbama zakona, tj. firme koja sadrži
zabranjene elemente. To će npr. biti ako firma nema oznaku oblika društva, imena
osnivača kod društva lica, ako nije napisana na jeziku u službenoj upotrebi ili sadrži
strane riječi koje nisu uobičajene ili za koje postoje odgovarajuće riječi (sinonimi) u
službenom jeziku države, firma koja sadrži zabranjene tuđe zaštićene znake, robne ili
uslužne žigove i nazive bez prethodnog odobrenja nadležnog organa ili lica odnosno
njegovih srodnika.

58
 Konačno, iz svih navedenih načela proizilazi da se formalno stanje iz registra i pravila
(statuta) privrednih subjekata mora podudarati sa stvarnim i tačnim materijalnim stanjem i
činjenicama iz poslovnog života privrednog subjekta u svakodnevnom poslovanju. Tako ako
je društvo registrovano pod firmom društva koje se bavi metalopreradivačkom djelatnošću, a
u stvarnosti se bavi prevozničkom ili drvnoprerađivačkom djelatnošću, to u poslovnom svijetu
stvara zabludu kod trećih lica i logično ne odgovara stvarnosti. Promjena firme društva lica
vrši se izmjenom osnivačkog ugovora, a kod društva kapitala izmjenom statuta.

8. Djelatnost privrednog subjekta

Djelatnosti privrednog subjekta su sve poslovne aktivnosti koje su pravno dopuštebe.

Međutim, svaki privredni subjekt obavlja određenu djelatnost proizvodnje i prodaje i vršenja
usluga na tržištu u cilju sticanja dobiti. Privredni subjekti mogu obavljati djelatnosti koje se
smatraju poslovnim djelatnostima, kao npr. proizvodnja i promet robe, aktivnosti u
poljoprivredi, industriji, šumarstvu, ribarstvu, vršenje usluga u ugostiteljstvu, turizmu,
stambeno-komunalne, zanatske i slično.

Svaki privredni subjekt utvrđuje predmet poslovanja, tj. svoju djelatnost u osnivačkom
aktu, slobodno, ali je moguće da se posebnim zakonom propiše da se određene djelatnosti
mogu obavljati samo na osnovu prethodnog odobrenja nadležnog državnog organa. To su
obično djelatnosti koje imaju širi značaj i nose rizike koji prevazilaze komercijalne rizike i
ciljeve samog privrednog subjekta. Te djelatnosti mogu uticati npr. na financijski ili
ekonomski sistem države u cjelini, prirodne resurse i ekologiju, javno zdravlje i javnu
sigurnost. Zbog toga, u našem pravnom sistemu je potrebno odobrenje nadležnog organa, npr.
u bankarstvu, u poslovima osiguranja, društvu za upravljanje fondovima, kod profesionalnih
posrednika u trgovini vrijednosnim papirima, u proizvodnji i prometu lijekova, naoružanja i
vojne opreme, eksploataiji ruda, električne energije, prirodnog gasa i sl.

Privredni subjekt može početi obavljanje registrovane djelatnosti danom upisa u javni
registar društava i kada je aktom (rješenjem) nadležnog organa utvrđeno da ispunjava
tehničke i druge uslove o zaštiti na radu ili zaštiti ekologije (čl. 7. st. 3. ZPD). U savremenoj
doktrini poslovnog prava napušteno je stanovište podjele djelatnosti na osnovne i sporedne,
mada se u poslovnoj praksi zadržalo. Naime, svako privredno društvo može da obavlja više
djelatnosti koje mora registrovati kao svoj predmet poslovanja. Međutim, obavljanje tzv.
59
sporednih djelatnosti je dopušteno jer one neposredno služe obavljanju osnovne djelatnosti, u
manjem obimu ili povremeno. Sporedne (tzv. akcesorne) djelatnosti doprinose racionalnom
poslovanju privrednog subjekta, tj. iskorištavanju pomoćnih materijala (npr. piljevine za
brikete ili posebne ploče) i slično. Sporedne djelatnosti se ne registruju ako se obavljaju u
manjem obimu povremeno, ali ako je to redovno poslovanje društva, to se registruje i nema
karakter sporedne već osnovne djelatnosti (čl. 8. st.2. ZPD). Registrovana djelatnost
privrednog subjekta nije statična ekonomska kategorija. Naime, djelatnost se može
promijeniti u više oblika i to:

- proširiti tako da pored dotadašnje dodaje nove djelatnosti:

- zamijeniti djelatnost, što podrazumijeva napuštanje pojedinih ili svih djelatnosti koje
su bile registrovane kao predmet poslovanja i usvajanje novih djelatnosti, koje do
zamjene privredni subjekt nije obavljao.

Za proširenje ili zamjenu djelatnosti, moraju se ispuniti uslovi za njihovo obavljanje i

dobiti potrebno odobrenje nadležnog organa, kao i izvršiti promjenu u javnom registru.
Moguće je i suženje djelatnosti kada društvo neke poslove napušta, što se također smatra
pravno zamjenom djelatnosti, jer ostaje jedan dio djelatnosti koje društvo nastavlja obavijati.
Za svaku promjenu djelatnosti odluku donosi nadležan organ privrednog subjekta, a kod
javnog sektora potrebna je saglasnost osnivača odnosno nadležnog državnog organa.

Djelatnosti privrednih subjekata klasificirane su zakonom ili podzakonskim aktom u

našem i uporednom zakonodavstvu, standardnom klasifikacijom djelatnosti (SKD), koja je u
naš pravni i ekonomski sistem uvedena posebnim Zakonom o standardnoj klasifikaciji
djelatnosti i na osnovu njega donosenoj Odluci o standardnoj klasifikaciji djelatnosti. 77
Standardna klasifikacija djelatnosti ne predstavlja pravno spisak dozvoljenih djelatnosti, već
obavezan standard radi evidentiranja, prikupljanja, obrađivanja i analiziranja i iskazivanja
statističkih podataka u cilju praćenja stanja i kretanja u ekonomskom, socijalnom i
demografskom pogledu, u cilju planiranja razvoja i donošenja i praćenja mjera ekonomske,
socijalne, političke problematike, kao i naučnoistraživačkog rada.

Obavljanje registrovane djelatnosti za privredno društvo znači ispoljavanje njegove

pravne i poslovne sposobnosti. Pri tome treba imati u vidu da to pravno znači stupanje
privrednog društva u pravne odnose sa trećim licima u cilju ostvarivanja dobiti proizvodnjom

77
Vidi Zakon o standardnoj klasifikaciji djelatnosti u Federaciji BiH („Sl. novine FBiH“ br. 6/95) i Odluku o
standardnoj klasifikaciji djelatnosti („Sl. novine FBiH“ br. 28/98).

60
i prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu, ali samo u okviru registrovane djelatnosti (tj.
specijalne pravne sposobnosti, čl. 8. st. 1. ZPD). Ovakvo stanovište pravne teorije je dosljedna
primjena anglosaksonske teorije (ultra vires), tj. da nije dozvoljeno zaključivanje pravnih
poslova sa trećim subjektima mimo registracije (preko ovlašćenja), jer su ti poslovi bez
pravnog učinka pošto prelaze predmet registrovane djelatnosti ili su ih zaključili neovlašteni
organi društva ili su ih zastupnici privrednog društva zaključili preko ovlašćenja.

Teorija ultra vires je anglosaksonskog porijekla i imala je u vidu prvenstveno ograničenje

ovlaštenja direktora (uprave društva) odnosno zastupnika privrednog društva, a ne zaštitu
trećih lica kao učesnika u pravnom prometu, pa i samog društva čiji zastupnici su prekoračili
ovlaštenje zaključivajući pravne poslove koji su eksplicitno ili implicitno bili izvan utvrđene
djelatnosti privrednog društva i bez pravnog djejstva.78 Međutim, u poslovnoj praksi se
događalo da privredni subjekti zaključe pravne poslove izvan registrovane djelatnosti, pa se
postavilo pitanje pravne valjanosti takvih poslova u teoriji i jurisprudenciji, s obzirom na
posljedice i pravnu nesigurnost na tržištu. Stoga primjena teorije ultra vires u poduzetničkom
sistemu nije odgovarala, pa se taj sistem napustio i u engleskoj pravnoj nauci i poslovnoj
praksi. Istina, postoje i danas različita stanovišta tako da jedni polaze od toga da, ako oba
subjekta zaključe posao mimo registrovane djelatnosti, posao je ništav odnosno drugi, da je
posao bez djejstva ukoliko se poslovima remeti tržište ili vrši monopolističko djelovanje.79

Zakonom o obligacionim odnosima (čl. 54.) ništavi su svi pravni poslovi ako ih je pravno
lice zaključilo mimo registrovane djelatnosti. Međutim, to nije odgovaralo potrebama
poslovne prakse zbog pravne nesigurnosti, pa se našao izlaz takođet u okviru odredaba ZOO,
tj. da je zabrana zaključivanja pravnih poslova (ugovora) jednostranog karaktera tako da se
odnosi samo na jedno privrednopravno lic, ali ne i na treća lica kao učesnike u pravnom
prometu. Pravni osnov za istaknuto stanovište proizilazi iz čl. 103. st. 2. ZOO, koji propisuje
da je ugovor punovažan (ostat će na snazi), ako je zaključenje odnosnog ugovora zabranjeno
samo jednoj ugovornoj strani, ako u zakonu nije predviđeno šta drugo za određeni slučaj.
Zbog toga ugovorna strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosi odgovornost. U
harmoniziranom pravu Evropske unije teorija ultra vires je napuštena i prihvaćeno je pravilo
da pravni posao zaključen mimo registrovane djelatnosi privrednog društva obavezuje
društvo, s tim da države članice EU mogu nacionalnim zakonodavstvom regulisati da pravni
78
Dom lordova u V. Britaniji odlukom iz 1875. g. u slučaju ASHBURY RAILWAY AND IRON COLTD protiv
RICHE ultra teorije ultra vires (SHEPARD C.: COMPANY LAW, TEXT BOOK OLD BAILEY London, 1997.
str. 45-46.
79
Opširnije: Prof. dr. Milić Simić: Sudbina pravnog posla zaključenog izvan registrovane djelatnosti, Zbomik
radova Ekonomskog fakulteta, Sarajevo, 1981. str. 193-207.

61
posao zaključen od organa društva izvan djelatnosti društva ne obavezuje ako društvo dokaže
da je treće lice (bilo nesavjesno), tj. znalo je ili je prema okolnostima moralo znati da je
zaključeni pravni posao van registrovane djelatnosti društva.

Slično stanovište po ovom pitanju zauzima hrvatska legislativa, tako da napušta u

potpunosti teoriju ultra vires, propisujući da su valjani pravni poslovi koje društvo zaključi sa
trećim licima izvan registrovane djelatnosti, dok slovenačko pravo uvažava napuštanje teorije
ultra vires time što utvrduje (kao pravo EU) da su pravni poslovi koje društvo zaključi sa
trećim licima mimo registrovane djelatnosti punovažni (pravno valjani) ukoliko je treće lice
znalo ili moralo znati za prekoračenje.80

U našem pravu prihvaćeno je stanovište u čl. 9. Zakona o privrednim društvima, kao u

harmoniziranom pravu EU. Naime, svi pravni poslovi zaključeni izvan registrovane
djelatnosti društva pravno su valjani za treća lica, ako su zaključeni od lica koja su svojim
položajem ili na drugi način ovlašćena za zastupanje i predstavljanje društva, a treće lice nije
znalo niti moralo znati da su zaključeni pravni poslovi mimo registrovane djelatnosti društva.
Ovako stanovište našeg pozitivnog prava omogućuje maksimalnu zaštitu i interese povjerilaca
u pravnom prometu, što je u skladu sa savremenim standardima evropske legislative. Drugo je
pitanje što privredno društvo može unutrašnjim pravilima propisati odgovornost ovlaštenih
zastupnika zbog prekoračenja ovlaštenja u zaključivanju pravnih poslova u ime i za račun
društva, ali ta interna utvrđena odgovornost nema pravnog djejstva prema trećim licima, jer
zaključeni pravni posao je punovažan i obavezuje privredno društvo.

9. Sjedište

Sjedište privrednog subjekta je, ustvari, određeno geografsko mjesto u domaćoj ili stranoj
državi. Sjedište privrednog subjekta je jedan od bitnih statusnih atributa (elemenata) za
individualizaciju subjekta u pravnom prometu. Svaki privredni subjekt, bez obzira na status,
tj. da li je neki od oblika privrednih društava, supsidijarnih (vezanih) društava ili individualni
trgovac, mora imati svoje poslovno sjedište. Sjedište privrednog subjekta ima višestruki
pravni i ekonomski značaj ne samo za privredno društvo već i za njegovo i društveno
okruženje. Pravno određivanje sjedišta privrednog subjekta nije jednostavno i u uporednom
pravu postoji više kriterija:
80
Vidi čl. 35 ZTD R Hrvatske, odnosno čl. 4. st. 5 ZGD R Slovenije.

62
 - sjedište društva je mjesto koje je upisano u registar društava ili sudski registar u nekim
sistemima;
- sjedište uprave privrednog društva odakle se upravlja poslovanjem društva;
- mjesto gdje društvo obavlja svoju poslovnu djelatnost;
- sjedištem se smatra mjesto koje je određeno osnivačkim aktom.

Različiti su kriteriji kombinovani u raznim pravnim sistemima ili nacionalnim pravima

kod određivanja sjedišta poslovnog subjekta. U našem pravu prihvaćen je formalni
kriterij,tako da se sjedištem privrednog subjekta (društva) smatra mjesto koje je upisano u
javni registar društava, s tim da je osnivačima društva ostavljena sloboda da u osnivačkom
aktu (ugovoru ili odluci) odrede sjedište i time izvrše izbor mjesta u kome će sjedište društva
upisati u registar društava. Naime, osnivačkim aktom ili statutom određeno sjedište društva se
ne može razlikovati od mjesta obavljanja djelatnosti koja se obavezno registruje pa, logično, i
sjedište.81

Po realnom kriteriju,82 koji je prihvatljiviji u više zemalja za određivanje sjedišta

privrednog subjekta, sjedište se određuje kao mjesto gdje privredno društvo obavlja svoju
registrovanu djelatnost ili mjesto iz kog uprava društva upravlja poslovanjem društva, a ako
društvo obavlja djelatnost u više mjesta, različito od mjesta uprave društva, kao sjedište
83
društva se pravno smatra ono koje je kao sjedište upisano u javni registar društava.
Međutim, zbog posljedica koje mogu nastati, vezano za sjedište društva, po realnom kriteriju
sjedištem za treća lica se smatra mjesto u kojem je uprava društva ili pak odakle se upravlja
poslovanjem društva, ili mjesto u kojem privredno društvo obavlja svoju registrovanu
djelatnost.

Slično rješenje je prihvaćeno u germanskom pravu, tako da je sjedište privrednog

(trgovačkog) društva mjesto utvrđeno u osnivačkom aktu, a koje može biti:

a) mjesto u kome društvo obavlja registrovanu djelatnost;

b) mjesto u kome je sjedište uprave;
c) mjesto u kome upravlja poslovima privrednog društva.84

81
Vidi čl. 10. st.1 i 2 ZPD FBiH.
82
Slovenačko zakonodavstvo usvaja formalni kriterij za određivanje sjedišta, ali dopušta da društvo može za
svoje sjedište odrediti mjesto u kome obavlja djelatnost ili pak u mjestu gdje se pretežno obavlja vođenje
poslovanja društva (čl. 29 i 30. ZGD).
83
Vidi čl. 37. ZTD.
84
Vidi čl. 5 AGG.

63
 Britansko zakonodavstvo reguliše da osnivači moraju prilikom osnivanja društva utvrditi
sjedište i registrovati ga u odgovarajući registar ali kao sjedište društva može odrediti svako
mjesto u kome društvo obavlja osnovnu djelatnost. 85 Usvajanje stvarnog kriterija određivanja
sjedišta privrednih subjekata sa ograničenjem u izboru jednog od sjedišta društva (mjesto
uprave i upravljanja poslovanjem ili mjesta obavljanja djelatnosti društva) onemogućuje
privrednim subjektima da na osnovu fiktivnog sjedišta poslovnog subjekta (društva)
izbjegavaju fiskalne obaveze ili steknu prava (olakšice), koja ne bi mogli steći prema
stvarnom sjedištu.

Opće je pravilo u poslovnom pravu da se sjedište društva (poslovnog subjekta) autonomno

određuje od osnivača u osnivačkom aktu i unosi u pravila društva i obavezno upisuje u sudski
ili drugi registar, zavisno kako je propisano nacionalnim pravom zemlje sjedišta privrednog
subjekta (čl. 10. st. 2 ZPD). Ista pravila važe i za promjenu sjedišta poslovnog subjekta
(društva) ne samo mjesta, već i bližeg odredišta ulice i broja, s tim da ta promjena ima pravno
djejstvo prema trećim licima tek po upisu promjene sjedišta u sudski registar ili registar
društava, što je pravilo i harmoniziranog prava EU.86 O promjeni sjedišta privrednog subjekta
i određivanju novog odlučuju organi upravljanja privrednog subjekta odnosno osnivači, kod
društva lica ako nemaju posebnih organa upravljanja, odnosno individualni trgovac. Sjedište
privrednog subjekta ima višestruki pravni značaj, a naročito fiskalni i poslovni i to:

- za određivanje mjesne nadležnosti sudskih i upravnih organa (u parničnom,

vanparničnom, izvršnom i upravnom postupku);
- za određivanje mjesne nadležnosti državnih organa za kontrolu zakonitosti rada
privrednih subjekata (društava);
- za ispunjenje fiskalnih obaveza poreza, catina i drugih dažbina (zemljišne rente) i
sličnih obaveza javnog karaktera;
- za određivanje mjesta zaključivanja i izvršenja poslovnih ugovora;
- za određivanje mjeroddavnog prava u slučaju sporova o punovažnosti ugovora sa
inostranim elementom i primjene kolizionih normi (pravila) međunarodnog privatnog
prava po tom pitanju i nadležnosti suda.

Naknadna promjena sjedišta društva lica uslovljava obaveznu promjenu ugovora o

osnivanju, a kod društva kapitala izmjenu statuta (čl. 123. i 317. ZPD).

85
Comparies act 1989. čl. 287, E. Vilogorac i M. Dizdar „Revicon“, 2000, op. cit. str. 32.
86
Vidi: Prva direktiva EU, čl.2. st.1. tačka (g) i čl. 38. ZTD Hrvatske.

64
 10. Jedinstveni identifikacioni broj (matični broj)

Svaki pravni subjekt mora po zakonu imati indetifikacioni broj, kao poreski obveznik, koji
dobiva od Poreske uprave Federacije BiH, odnosno matični broj u Republici Srpskoj. 87
Identifikacijski broj pravnih lica je jedinstven i dobiva se u skladu sa odredbama Pravilnika o
dobijanju indentifikacijskih brojeva i poreznoj registraciji poreskih obveznika na teritoriji
Federacije BiH, odnosno, u budućnosti, države BiH.88

11. Imovina privrednih subjekata

Svaki pravni subjekt (društvo) mora imati imovinu sa kojom posluje i stupa u pravni
promet, Imovina je bitan materijalni elemenat bez koga društvo kapitala ne može biti
osnovano niti može postojati ukoliko za vrijeme poslovanja ostvari poslovni gubitak, koji bez
unošenja dodatnih uloga znači smanjenje osnovnog kapitala (imovine) ispod minimuma
propisanim zakonom, što može dovesti do stečaja društva. Osnovni kapital ne može biti manji
od zakonskog minimuma, koji se utvrđuje osnivačkim aktom i statutom i upisuje u poseban
registar emitenata (za dioničko društvo) i registar društava. Stoga, svako povećanje ili
smanjenje osnovnog kapitala mora biti usklađeno sa statutom, tj. zahtijeva promjenu statuta,
zatim prijavu promjena iznosa osnovnog kapitala Komisiji za vrijednosne papire i
registarskom sudu, odnosno registarskom organu.

Osnivački (osnovni) kapital kod društva kapitala je novčana vrijednost uloga koji članovi
(osnivači) moraju uplatiti prilikom osnivanja društva, što je zakonska obaveza osnivača. Ta
obaveza uplate osnivačkog uloga u društvo je ustvari naknada za isključenje odgovornosti
članova (dioničara ili osnivača društva sa ograničenom odgovornošću) za obaveze društva, a s
druge strane je ekonomska i pravna, jer obezbjeđuje povjerioca društva. Temeljni kapital
društva je iznos kapitala koji su upisali osnivači društva i koji se reguliše aktima društva.
Temeljni (osnovni) kapital dioničkog društva i društva sa ograničenom odgovornošću
(minimalni), utvrđuje se zakonom. Osnovni kapital društava kapitala mora biti u cjelosti
upisan. Posebnim zakonom za društva koja obavljaju posebne djelatnosti može se utvrditi veći
87
Vidi čl. 15 i 16. Zakona o poreskoj upravi Federacije BiH („sl. Novine FBiH“, br. 33/02) i čl. 40. Zakona o
preduzećima R. Srpske („Sl. glasnik R. Srpske“, br. 24/98).
88
Pravilnik objavljen u „službenim novinama FBiH“ br. 39/02

65
iznos osnovnog (temeljnog) kapitala (čl. 38. st.3. ZPD). Kod društva lica je drugačija pravna i
ekonomska situacija, jer osnivači odgovaraju za obaveze društva ne samo unesenom već i
neunesenom svojom imovinom, pa zbog toga je pravilo da se zakonom i ne propisuje
minimum osnivačkog kapitala, društva sa neograničenom slidarnom odgovornošću (kao
javnog trgovačkog društva) i komanditnog društva, kao i komanditnog društva na akcije.
Međutim, to ne znači da društva lica nemaju osnivačkog kapitala koji je uslov nastanka tih
društava, iako je njegovo postojanje i veličina izraz volje osnivača, a ne prinudne zakonske
norme. Osnovni kapital privrednih društava nije statična kategorija, pa time ni imovina
društva kao privrednog subjekta. Povećanje osnovnog kapitala privrednih društava vrši se na
više načina a naročito:

a) Uplatom novih udjela u novcu, stvarima i pravima odnosno uslugama kod društava lica,
ili
b) po osnovu dobiti poslovanjem društva kao privrednog subjekta.

Također može doći do smanjenja osnovnog kapitala privrednih društava, bilo prinudno ili
dobrovoljno, što zahtijeva provođenje posebne procedure, kao i kod povećanja osnovnog
kapitala, u cilju zaštite povjerilaca i članova društva. Prinudno smanjenje kapitala imamo
kada društvo loše posluje pa se moraju pokrivati poslovni gubici ili osiguranje drugih izvora
(kredita) za pokriće budućih gubitaka. Dobrovljno smanjenje osnovnog kapitala je djelomično
smanjenje „viška“ osnovnog kapitala društva, koje društvo ne može upotrijebiti na povećanje
očekivane dobiti članovima društva (dioničarima).89

Osnovni kapital dioničkog društva i društva sa ograničenom odgovornošću sa jednim ili

više osnivača, za dioničko društvo iznosi 50.000 KM, a društva sa ograničenom
odgovornošću 2.000 KM, osim ako drugim zakonom nije propisano drugačije. Vrijednost
pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100 KM.90 U posnovnom pravu, kad je u pitanju
osnovni kapital privrednih društava, kao privrednih subjekata, primjenjuju se određeni
principi unošenja (ulaganja) kapitala i državanja njegove vrijednosti za vrijeme poslovanja
društva kao privrednog subjekta. Ovi principi su propisani u našem i uporednim pravima
kogentnim normama u cilju pravne sigurnosti, ne samo u postupku osnivanja već i poslovanja
privrednih društava. Načelo unošenja (ulaganja) osnovnog kapitala izražava se u slijedećem:

89
Način povećanja osnovnog kapitala kod društva kapitala (dioničkog društva) i smanjenja bit će detaljnije
obrađeni kod svakog tipa privrednog društva.
90
Vidi čl. 314. st. 1. tačka 1 .i .2. noveliranog ZPD.

66
 - osnovni kapital dioničkog društva, bez obzira na utvrđeni iznos u osnivačkom ugovoru
(može biti veći od zakonskog minimuma), mora se u cijelosti uplatiti na poseban račun
prije upisa u registar emitenata kod Komisije za vrijednosne papire;
- ulozi u novcu kod osnivanja dioničkog društva, ako se ulozi sastoje i u stvarima i
pravima, ne mogu biti manji od propisanog minimuma (50,000 KM);
- kod društava sa ograničenom odgovornošću, do datuma podnošenja zahtjeva za
registraciju društva mora biti uplaćeno najmanje zakonski minimum uloga u novcu;
- ulozi u stvarima i pravima moraju biti u cjelosti uneseni u buduće društvo do dana
podnošenja zahtjeva za upis društva u javni registar društava, kako bi društvo moglo
slobodno i trajno raspolagati jer predstavljaju imovinu društva;
- svaki član društva, kao osnivač je obavezan namiriti u novcu punu vrijednost uloga u
stvarima i pravima, ako bi vrijednost uloga u vrijeme podnošenja zahtjeva za upis u
registar društava bila manja od procijenjene vrijednosti u osnivačkom aktu ili, pak, nije
društvo steklo pravo vlasništva na ulozima (stvarima i pravima), koje je član kao
osnivač bio obavezan unijeti.

U uporednom pravu postoji (njemačko pravo) obavezna revizija procjene uloga u stvarima
i pravima, koju naređuje sud, tako da se vrijednost uloga navedena u osnivačkom aktu i
nalazu revizora mora poklapati. Izvještaj revizora mora biti identičan za registarski organ
(sud) i privredno društvo. U našem pravu, vrijednost uloga u stvarima i pravu određuje se
osnivačkim aktom ili statutom i procjena je prepuštena osnivačima kod dioničkog društva i
društva sa ograničenom odgovornošću, koju prihvataju osnivači. Ovaj pristup interne procjene
odstupa od prakse i legislative u uporednom pravu jer postoji obligatorna eksterna revizija.91

- usluge i rad članova društva ne mogu biti osnivački ulog kod društava kapitala niti kod
društva sa ograničenom odgovornošću,
- početna cijena dionice prilikom emisije ne može biti ispod nominalne vrijednosti. Isto
stanovište je i harmoniziranog prava Evropske unije.92 Razlika cijene dionice prilikom
emisije iznad njene nominalne vrijednosti je dionička premija.
- osnivači dioničkog društva ne mogu raspolagati izvršenim uplatama dionica,
- troškovi osnivanja dioničkog društva se ne mogu isplaćivati na teret osnovnog kapitala
društva,

91
Kod dioničkog društva, skupština usvaja izvještaj o osnivanju društva i potvrđuje svaki ulog, a za društva sa
ograničenom odgovornošću uz zahtjev za registraciju prilaže se procjena vještaka uloga u stvarima i pravima.
92
Vidi: Druga direktiva EU, čl. 8. i čl. 130. noveliranog ZPD Federacije BiH.

67
 - simultano osnivanje dioničkog društva podrazumijeva bezuslovnu uplatu upisanih
dionica od osnivača u cijelosti, a ništavost (neuspjelo) osnivanje društva ako osnivači i
drugi upisnici dionica ne uplate upisane a neuplaćene dionice.

Načelo održavanja vrijednosti osnovnog (osnivačkog) kapitala privrednog društva

obavezuje društvo, ne samo prilikom osnivanja već i za vrijeme poslovanja, da ima osnovni
kapital u vrijednosti zakonskog minimuma, a što se obezbjeđuje na slijedeći način:

- zabranom smanjenja osnovnog kapitala ispod minimalne vrijednosti propisane

zakonom,
- zabranom dioničkom društvu da upisuje vlastite dionice ograničenjem u sticanju
vlastitih dionica,
- zabranom povećanja osnovnog kapitala za iznos vlastitih dionica.

Osnovni kapital dioničkog društva je podijeljen na dionice, a društva sa ograničenom

odgovornošću na udjele. To su, ustvari, dijelovi osnivačkog kapitala društva sa kojim
dioničari i članovi društva sa ograničenom odgovornošću učestvuju u društvu (članstvo, pravo
upravljanja, pravo na dividendu). Njihova prava učešća u društvu, bilo upravljačka ili
imovinska, su srazmjerna učešću u osnovnom kapitalu.93

Osnovni kapital privrednih društava se iskazuje u novčanom nominalnom iznosu u novcu

(i dionice i udjeli) u poslovnim knjigama društva, a realna vrijednost dionica i udjela na
tržištu kapitala zavisi i od drugih faktora, pogotovo na sekundarnom tržištu kapitala. To je
moguće za dionice koje su pogodne za tržište i njihov prijenos, dok je prijenos udjela
specifičan i ne može se vrednovati na tržištu kod društava sa ograničenom odgovornošću.
Zbog toga i udjeli kod društva sa ograničenom odgovornošću se ne mogu ulagati niti iskazati
u vrijednosnim papirima (mjenicama) za razliku od dionice čiji je promet na tržištu kapitala
neograničen. Ulog daje pravo članu društva na dionicu ili udio u društvu sa ograničenom
odgovornošću, a dionica i udjel (ulog) daju osnivačima (članovima) pravo na dobit,
upravljanje društvom i diobu preostale imovine poslije stečaja ili redovne likvidacije društva.

12. Imovina i imovinska masa

93
Izuzetno, mogu se emitovati tzv. pluralne dionice koje odstupaju od načela proporcionalnosti (pluralne) jer
imaju dionice sa više glasova ili privilegovane dionice.

68
 Pravni pojam imovine privrednog subjekta ima šire značenje od pojma osnovnog odnosno
osnivačkog kapitala privrednog društva. Rekli smo da je osnovni (početni) kapital osnivački
kapital koji se formira u postupku osnivanja privrednog društva uplatom dionica ili uloga
osnivača, pa je to samo početna imovina, koja se samo u tom trenutku može podudarati sa
pojmom imovine društva. Inače je u toku poslovanja društva, imovina u pravili veća od
osnivačkog kapitala privrednog subjekta.

Imovina društva (privrednog subjekta) je skup imovinskih prava koja pripadaju jednom
poslovnom subjektu (privrednom društvu) ili zajednički povezanim privrednim subjektima. O
pojmu imovine privrednog subjekta postoje u pravnoj teoriji različita stanovišta. Poo nekima
imovina društva se izjednačava sa pravom vlasništva ili, po drugim teoretičarima, imovina
kao pojam skup je svih prava i obaveza jednog pravnog subjekta. Po ovom stanovištu,
imovina privrednog subjekta bi se mogla sastojati samo iz aktive ili samo od pasive, odnosno
od aktive i pasive zajedno. Međutim, može se pod pojam imovine jednog subjekta uzeti da je
to skup svih subjektivnih prava imovinskog karaktera, koja se mogu izraziti u novcu. Prema
tome, u pojam imovine privrednog subjekta spadaju pravo vlasništva na pokretnim i
nepokretnim stvarima, novčana sredstva, papiri od vrijednosti (akcije, mjenice, obveznice),
obligaciona prava (sve tražbine imovinskog karaktera, kao autorska i pronalazačka prava),
prava industrijske svojine.94 U imovinu privrednog subjekta ulazi i zahtjev za naknadu štete.

Treba razlikovati pojam imovine pravnog lica od pojma imovinske mase. Naime,
imovinska masa je ukupnost svih ekonomskih dobara koja pripadaju jednom privrednom licu
(npr. stvari, novac, razna roba, osnovna i obrtna sredstva, sredstva za proizvodnju – mašine),
koja nisu, sama po sebi, sastavni dijelovi imovine pravnog lica već dijelovi njegove
imovinske mase kao ekonomske osnove privrednog subjekta, odnosno njegove imovine.
Predmeti imovinske mase koji pripadaju jednom privrednom subjektu su dijelovi imovine kao
pravne kategorije, tj. subjektivnih prava koja se neposredno odnose na ekonomska dobra koja
sačinjavaju imovinsku masu društva kao privrednopravnog lica.

U pravnoj teoriji nije prihvaćeno stanovište po kome se imovina privrednog subjekta

sastoji od aktive i pasive, tj. od prava i obaveza, jer aktiva i pasiva može postojati samo u
imovinskoj masi, a ne i u imovini. Pravilno je stanovište savremene teorije da se samo aktiva
smatra kao dio imovine privrednog subjekta, a pasiva je teret (obaveza) imovinske mase, koja
se iz imovinske mase mora isplatiti povjeriocima, i to može dovesti do privremene
94
Početna imovina privrednih društava nastaje od uloga osnivača, što predstavlja konstitutivni elemenat
nastanka društva, kao i sticanje statusa člana društva.

69
nelikvidnosti ili trajne insolventnosti privrednog subjekta i stečaja. Imovinska prava na
stvarima i pravima koja prestavljaju imovinu privrednog subjekta su prenosiva i u prometu.
Tako, imovinu društva sačinjavaju i ulozi u druge privredne subjekte, npr. u supsidijarna
društva – zavisna društva, odnosno povezana društva putem kapitala, s tim što se gubi pravo
vlasništva na uloženim sredstvima (kapitalu) u pravilu, jer to postaje vlasništvo drugog
privrednog subjekta, ali je društvo kao ulagač steklo pravo osnivača i suvlasništva u drugom
privrednom subjektu. Imovina privrednog subjekta je jedinstvena, jer svi njeni dijelovi
pripradaju samo jednom pravnom subjektu, odnosno određenom skupu povezanih privrednih
subjekata, ako postoji zajednička imovina. Dakle, imovina privrednog subjekta je jedinstvena,
bez obzira gdje se nalaze njeni dijelovi, i pravni subjekt može imati samo jednu imovinu, bez
obzira na njenu imovinsku vrijednost, odnosno veličinu.

Predmeti koji čine imovinu privrednog subjekta na kojima postoje određena prava
sačinjavaju jedinstvenu ekonomsku imovinsku masu, na kojoj razna prava mogu pripadati
jednom ili više pravnih titulara. Imovina društva je odvojena od imovine njegovih ulagača,
odnosno članova društva, kod društava kapitala i društava sa ograničenom odgovornošću, dok
to nije slučaj kod društava lica. Identitet imovine jednog pravnog subjekta se ne mijenja
povećanjem ili smanjenjem njenih dijelova (npr. otuđenjem jedne zgrade ili nepokretne
stvari), pa čak promjenom svih dijelova. 95 To je posebna karakteristika imovine privrednih
subjekata, pored pravnog pojma jedinstvena imovine, odnosno imovinske mase. Identitet
imovine privrednog subjekta se može definisati tako da pravno imovina ostaje jednaka samoj
sebi, bez obzira što pojedini dijelovi iz nje izlaze a drugi u nju ulaze, tj.povećavaju je.
Privredni subjekti za stvorene obaveze odgovaraju cijelom imovinom, bez obzira što ona
može biti raspoređena na pojedine fondove kod društava kapitala i društava sa ograničenom
odgovornošću, što nije slučaj kod društva personalnog tipa jer postoji lična odgovornost
članova društva.

13. Pravni promet

Privredni subjekti obavljanjem svoje djelatnosti učestvuju u ekonomskom i pravnom

prometu. Identitet imovine privrednih subjekata, kao titularima raznih imovinskih prava na
predmetima imovine im omogućuje da aktivno učestvuju u prometu. Naime, oni mogu stalno

95
Dr. Boris Vizner, Građansko pravo, knjiga prva, Osijek, 1966., str. 140-143.

70
mijenjati njen sastav tako da stiču neka prava, a druga gube, a da i pored mogućih promijena
pravno imovina ostaje ista, jer promjene nisu prouzrokovale postanak neke druge imovine.
Imovina ne može biti bez titulara (nosioca) prava na imovinu, jer ako to nisu pravna ili fizička
lica, onda je titular država. Imovina privrednog subjekta je najuže vezana za njega i postoji
dok pravno lice postoji, a od imovine se pravno ili fizičko lice odvaja smrću, odnosno
stečajem pravnog lica (privrednog društva).96

Imovina privrednog društva je u prometu, bilo ekonomskom ili pravnom. Ekonomski

promet znači faktični prijenos stvari koje imaju novčanu vrijednost sa jednog subjekta na
drugi u cilju ekonomskog iskorištavanja (npr. prijenos prava korišćenja, bez prijenosa prava
vlasništva ili davanje u zakup i slično). Kako imovina znači skup subjektivnih prava, koja
pripadaju jednom privrednom subjektu, to je moguć i pravni promet, koji podrazumijeva
prijenos subjektivnih prava na predmetima imovine sa jednog na drugo privredno društvo.
Dakle, cilj pravnog prometa je prijenos prava, tj. ovlaštenja na novog sticatelja, a ne samo
predaja stvari u faktični posjed sa jednog lica na drugo. Prema tome, pravnim prometom se
postiže pravna sigurnost ekonomske razmjene dobara na tržištu. Zbog toga je nužno u
pravnom sistemu svake države ili na međunarodnom planu odrediti i precizno definisati koja
prava i ovlašćenja imaju subjekti prometa i pod kojim uslovima ih mogu prenositi na
sticatelje. Naime, iako je imovina jedinstvena, promet njenih pojedinih dijelova u pravnom
prometu ne vrši se u pravilu po jedinstvenom pravnom režimu, već po različitim pravnim
režimima, koji važe za pojedine njene dijelove odnosno pojedina prava iz kojih se imovina
pravnog lica sastoji.

Pod pravnim prometom imovine privrednog subjekta podrazumijevamo prenošenje

(prometanje) subjektivnih (građanskih) prava od jednog titulara (društva) na drugog, dok je
ekonomski promet osnova (baza) pravnog prometa i sastoii se u prenošenju raznovrsnih roba i
stvari (pokretnih ili nepokretnih) iz posjeda jednog pravnog lica u posjed drugog, a da se pri
tome određeno postojeće subjektivno pravo na ustupljenoj stvari (dijelu imovine) uopće nije
promijenilo, već je i dalje ostalo kod svog dotadašnjeg društva (titulara) u vidu tzv. golog
subjektivnog prava (nudum proprietas), bez posjeda ustupljene stvari, dok je istovremeno na
drugoj strani stečen goli posjed bez sticanja subjektivnog imovinskog prava koje se odnosi na
stvar u ekonomskom prometu. Prema tome, ekonomski promet imovine privrednog subjekta
podrazumijeva samo ekonomsku vrijednost (korist) ustupljene stvari, bez prijenosa

96
Prof. dr. Martin Vedriš i prof. dr. Petar Klarić, „Građansko pravo“, drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje,
„Narodne novine“, Zagreb, 1996., str. 78-84.

71
subjektivnog prava na konkretnoj stvari. Posljedica istaknutog razlikovanja između
ekonomskog i pravnog prometa je da se u ekonomskom prometu mijenja samo faktično a ne i
pravno stanje, te ono društvo koje je u ekonomskom prometu pribavilo neku stvar pravno se
smatra samo njegovim posjednikom i tako stečeni posjed može prenositi na druga lica samo u
posjed a ne i subjektivno imovinsko pravo. Na drugoj strani, u pravnom prometu se vrši
promet robe i stvari (kao dijelova imovine) društva i prijenos subjektivnih imovinskih prava,
koja se odnose na stvari ekonomskog prometa.

VI. REGISTRACIJA PRIVREDNIH SUBJEKATA

Privredni subjekti se registruju kod nadležnih državnih organa ili sudova. Po noveliranim
odredbama Zakona o privrednim društvima, podaci o privrednim društvima se upisuju u javni
registar društava koji vodi institucija određena posebnim zakonom kojim se uspostavlja i
utvrđuje organizacija i način rada javnog registra pravnih lica (čl. 51. st. 1. ZPD). Međutim,
registracija emitenata vrijednosnih papira kod Komisije za vrijednosne papire nema istu svrhu
i pravni značaj kao registracija u javnom registru društava. Registracija emitenata kod
Komisije za vrijednosne papire obezbjeđuje investitore i nadzor emisije i promet vrijednosnih
papira. Registracija privrednih subjekata obuhvata upis niza istinitih, zakonom propisanih
podataka o svakom registrovanom privrednom subjektu i time obezbjeđuje svim učesnicima u
pravnom prometu potrebne informacije u cilju veće sigurnosti u poslovnim transakcijama na
tržištu i time veće pravne izvjesnosti i zaštite povjerilaca. Registracija predstavlja po zakonom
propisanom postupku97 dokumentovan upis propisanih podataka i pravnih stanja privrednog
subjekta u javni ili drugi registar.98 U BiH je nadležnost sudova da vode registre privrednih
subjekata, a u uporednom pravu, u pravilu, registre vode trgovački sudovi. Tako u Francuskoj
trgovačke registre vode trgovački sudovi, a u gradovima gdje nema tih sudova, registre vode
sudovi opće nadležnosti. U Saveznoj Republici Njemačkoj registre vode prvostepeni sudovi.
U anglosaksonskom pravnom sistemu nije ujednačena pravna regulativa vođenja registracije
privrednih društava. U Engleskoj registre vode ministarstva trgovine i to samo za kompanije -
privredne subjekte, a u SAD registar korporacija vode organi saveznih država po vlastitim
zakonima, tako da nema jedinstvenog zakona na nivou savezne države.

97
Vidi Zakon o postupku upisa pravnih lica u sudski registar („Sl. novine FBiH“ br. 4/00 i 49/00).
98
Prof. dr. Milić Simić i prof. dr. Miloš Trifković: „Poslovno pravo“, str. 311. Ekonomski fakultet, Sarajevo.

72
 Po harmoniziranom pravu Evropske unije, sve države članice su obavezne uspostaviti
centralni registar privrednih subjekata, što je iz pravnoekonomskih razloga savremenije i
praktičnije rješenje. Naime, u EU nije moguća registracija više privrednih društava u bilo
kojoj državi članici sa istom ili sličnom firmom ili pak osnivanje novih društava u drugim
državama pod firmama (imenima) koje bi izazvale zabunu i nelojalnu konkurenciju na
tržištu.99 Da bi se izbjegla pravna nesigurnost i takva mogućnost registracije i poslovanja
privrednih društava odnosno privrednih subjekata u Federaciji BiH, odnosno državi BiH, što
je u sadašnjoj organizaciji vođenja sudskih registara na kantonalnom nivou moguće, nužno je
usvojiti citirani standard Evropske unije, tj. uvođenje centralnog registra privrednih subjekata
na nivou Federacije BiH, odnosno države BiH, jer su se ispoljile negativnosti dupliranja firmi,
pogotovo u entitetima.100

Međutim, približavanje evropskim standardima centralnog registra i u Federaciji BiH,

odnosno državi BiH, moguće je uvesti uvođenjem jednoobraznog elektroničkog načina
vođenja javnog registra i obrade podataka. To proizilazi iz čl. 3. Zakona o postupku upisa
pravnih lica u sudski registar ili javni registar društava gdje se propisuje da se sudski registar
ili javni registar društava vodi elektronskom obradom podataka na jednom mjestu, kome će
svi registarski organi imati pristup i obratno, tako da će se obezbijediti uslovi da svi podaci o
registrovanim društvima - subjektima budu dostupni svim zainteresovanim.101

Uspostavom sistema jedinstvenog i jednoobraznog elektronskog vođenja registrovanih

privrednih društava, onemogućit će se špekulacije, na nivou Federacije BiH, a vjerovatno,
ubuduće i države BiH. Prema našem pravu (čl. 51. ZPD), svi privredni subjekti (društva) se
obavezno upisuju u javni registar društava tako da se obezbjeđuje veći stepen pravne
sigurnosti na tržištu i učesnika u njemu, a to je osnovna svrha registracije privrednih društava
i drugih oblika privrednih subjekata.102

U javni registar upisuju se podružnice i drugi organizacioni oblici (agencije, pogoni i dr.)
kao dijelovi privrednih društava koji nemaju svojstvo pravnog lica. Dijelovi privrednih

99
Vidi odredbe Prve direktive (68), čl. 3. tačka 1.
100
Tako u Federaciji imamo „Energoinvest“, a u R. Srpskoj preduzeće „Energoinvest“ sa istom djelatnošću, što
je nedopustivo u tržišnom poslovanju.
101
Novelirani Zakon o privrednim društvima umjesto sudskog registra uvodi termin registar društava kao javni
registar (čl. 6. u vezi sa čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima („Sl. novine
Federacije BiH“, br. 29/03).
102
To su: banke, berze, zadruge, javna preduzeća, osiguravajuća društva, društva za upravljanje fondovima,
korporacije i svi oblici statusnog povezivanja.

73
društava istupaju u ime i za račun društva osnivača u pravnom prometu i pod njihovom
firmom.

1. Predmet upisa

U javni registar društava upisuju se sve relevantne činjenice i stanja privrednog subjekta
za vrijeme poslovanja, počev od osnivanja do njegovog prestanka. Tako se upisuju sva pravna
stanja koja se odnose na: osnivanje privrednog subjekta, statusni oblik i njegova promjena,
statusne promjene, spajanje, pripajanje i podjela, pokretanje stečajnog i likvidacionog
postupka, brisanje subjekta iz registra na osnovu vjerodostojne isprave, ime i prezime
likvidacionog i stečajnog upravnika, kao i datum obustavljanja ili okončanja postupka.
Postupak upisa u regustar uređuje se posebnim zakonom. Prijavu za upis u registar društava
ovlašteno je podnijeti lice koje je po aktima društva zastupnik društva. Upis u registar
društava vrši se u roku od 15 dana računajući od dana podnošenja uredne prijave i valjanih
registarskih isprava. Upis u registar društava proizvodi pravno djejstvo prema trećim licima
šesnaesti dan od dana objavljivanja rješenja o izvršenom upisu u registar, a prije toga dana
samo prema trećim licima za koje društvo na koje se upis odnosi dokaže da su znala ili mogla
znati za nedostatke i isprave predate u registarski spis ili upisane u registar društava (čl. 52.
ZPD). Registar društava, po našem noveliranom pravu, obuhvata registar podataka i registar
isprava (čl. 51. st. 2 ZPD).

2. Registar podataka

Registarski podaci, kao i njihove izmjene, su pravnorelevantne činjenice koje su zajedničke

za sve oblike privrednih društava i drugih privrednih subjekata, koji se obavezno upisuju u
registar društava. Registarskim podacima o identitetu društva, po Zakonu o privrednim
društvima i drugim propisima poslovnog (trgovačkog) prava, smatraju se:

1. Firma i sjedište privrednog društva. Podaci o firmi privrednog društva obuhvataju:

- puni i skraćeni naziv firme (npr. „Zimske olimpijske igre Sarajevo '84“ - skraćeno
„ZOI '84“);
- prijevod firme na strani jezik i firmu podružnice;

74
 - podaci o sjedištu društva sa geografskim umjesto sa nazivom ulice i broja sjedišta
društva.
2. Podaci o obliku društva upisuju se zavisno od oblika i to: društvo sa neograničenom
solidarnom odgovornošću, javni ortakluk (d.n.o.), komanditno društvo (k.d.),
dioničarsko društvo (d.d.) i komanditno društvo na akcije (k.d.a.).103
3. Djelatnost privrednog društva upisuje se u registar društava, u pravilu, u skladu sa
standardnom klasifikacijom.104
4. Registracijom podružnice ili drugog dijela privrednog društva u registar društava,
obavezno se upisuju:
- firma podružnice;
- sjedište podružnice;
- djelatnost podružnice;
- firma i sjedište društva čiji je organizacioni dio podružnica; i
- ime, prezime i bliži podaci prokuriste podružnice ili drugog lica ovlaštenog za
zastupanje osnivača (matičnog društva) u poslovanju podružnice, ukoliko za
podružnicu nije data posebna prokura.

Kako podružnica može imati sjedište u drugom mjestu, pa čak i u drugoj državi, nužno bi
bilo usvojiti pravni standard iz uporednog prava da se podružnica registruje, pored
registarskog organa matičnog društva osnivača, i u sudu, odnosno instituciji njenog
distanciranog sjedišta.

5. U javni registar društava se obavezno upisuju podaci o licima sa funkcijama i adresama

prebivališta ovlaštenih lica za zastupanje društva odnosno privrednog subjekta i to
zavisno od oblika društva:
- podaci o članovima društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću (javnim
ortacima), komplementarima kod komanditnog društva i društva sa ograničenom
odgovornošću;
- komanditora komanditnog društva ako je dana posebna punomoć (ovlašćenje)
saglasnošću svih članova društva (čl.102. st.1. ZTD i čl. 56. ZPD);
- uprave društva odnosno direktora i izvršnog direktora dioničarskog društva i društva
sa neograničenom odgovornošću (čl. 55. ZPD);
- prokuriste društva (čl. 26. ZTD); i
103
Vidi čl. 3. u vezi sa čl. 96. st. 3 ZTD.
104
Vidi Zakon o standardnoj klasifikaciji djelatnosti u Federaciji BiH, („Sl. novine FBiH“ br. 6/95) i Odluku o
standardnoj klasifikaciji djelatnosti („Sl. novine FBiH“ br. 28/98).

75
 - ovlašteno lice od nadzornog odbora društva u postupku pobijanja i poništenja odluke
skupštine dioničkog društva ili društva sa neogreaničenom odgovornošću (čl. 258. i
304. ZTD).
6. U javni registar društva upisuju se obavezno podaci o članovima, ulozima i
odgovornosti za obaveze društva, o vlasništvu, osnovnom kapitalu društva, dionicama i
udjelima, što obuhvata:
- visinu ugovorenog (upisanog) i iznos uplaćenog osnovnog kapitala dioničkog društva
i društva sa ograničenom odgovornošću;
- iznos ugovorenog (upisanog) i iznos uplaćenog uloga komanditora u komanditnom
društvu i članova društva sa ograničenom odgovornošću;
- ukupan broj udjela i visina pripadajućih udjela, iskazana procentualnim učešćem u
osnovnom kapitalu za svakog člana društva s ograničenom odgovornošću; i
- oznake klase, broj i nominalna vrijednost dionica dioničkog društva po klasama (čl.
56. st. 1. tačka 1-5 ZPD).

Kako su ulozi komanditora, komplementara i osnivača društva sa ograničenom

odgovornošću vlasništvo osnivača koji su u prometu, to je nužno uplatiti ih i upisati u javne
registre društava, zemljišne knjige i druge registre na novoosnovano društvo jer prestaje pravo
vlasništva osnivača, a titular uloga ili udjela postaje društvo kao privrednopravni subjekt. S
druge strane, ulozi i udjeli su osnov za ostvarivanje dobiti i drugih prava i izvršavanja
obaveza prema društvu.105 Kod dioničkog društva obavezno se upisuju podaci o klasi, broju i
nominalnoj vrijednosti dionica. Pored toga, zbog specifičnosti i zaštite investitora - dioničara
posebnu registraciju o dionicama kao vrijednosnim papirima, čuvanju i održavanju podataka
vodi i registar kao poseban organ. Pošto su dionice u neograničenom prometu na tržištu
kapitala, to je logično da se dioničari ne upisuju u javni registar društava.

7. U javni registar društava, pored podataka općeg karaktera, iz čl. 55. ZTD, upisuju se
podaci prema posebnom zakonu kojim se reguliše postupak registracije privrednih
subjekata i dodatni podaci potrebni za bližu identifikaciju privrednog društva i to:
- broj i datum osnivačkog akta (ugovora ili odluke), zavisno od broja osnivača;
- vrijeme na koje je osnovano društvo, ukoliko društvo nije osnovano na neodređeno
vrijeme;

Knjiga udjela i podaci iz javnog registra društava služe kao osnov uređenja odnosa između članova društva,
105

povećanja i smanjenja kapitala, te posljedice neuplate obaveza i sl.

76
 - imena i prezimena članova upravnog i nadzornog odbora dioničarskog društva
društva sa ograničenom odgovornošču;
- prestanak društva iz bilo kojeg razloga: ekonomskih, pravnih, tehnoloških ili
prirodnih i zakonskih pravnih osnova: statusnim promjenama, likvidacijom, na
osnovu odluke suda i odlukom skupštine društva, odnosno članova društva lica.

U oba slučaja, tj. likvidacije ili stečaja društva, upisuju se podaci o likvidacionom i
stečajnom upravniku i druge odluke relevantne za okončanje postupka prestanka društva koje
sud ili nadležan organ upisuje ex officio.

3. Registar isprava

Registarske isprave su dokumenti koje subjekti upisa (privredni subjekti) prilažu uz

zahtjev za registraciju – prijavu, koji se obavezno pohranjuje u zbirci isprava registarskog
organa. To su uglavnom pismene isprave koje sadrže podatke odnosno dokaze relevanzne za
upis podataka o subjektu registra izdane od zakonom ovlaštenog organa ili sudova ili
dostavljene u postupku upisa i rješenja donesenih u postupku upisa u javni registar društava.
Isprave se prilažu ne samo kod registracije upisa osnivanja, već i promjene kod podataka
upisanih u javni registar društava. 106

4. Pravna priroda registra

Registar društava je javni registar. To znači da su podaci iz registra dostupni svim trećim
licima koja mogu bez posebno dokazanog pravnog interesa, izvršiti uvid u upisane podatke u
javni registar i isprave u zbirci, kao i zahtijevati izdavanje izvoda ili ovjerene kopije ili
ovjerenog prijepisa isprava za bilo koje registrovano društvo. Uvođenjem jednoobraznog
elektronskog vođenja javnog registra privrednih subjekata (društava) na nivou entiteta,
odnosno države BiH, omogućila bi se apsolutna javnost i uvid u podatke svih registrovanih
društava u Federaciji BiH, bez obzira u kom registarskom sudu ili drugoj instituciji je društvo
registrovano. Elektronskim vođenjem javnog registra društava objedinjuje se registracija
poslovnih subjekata i time se približava standardu jedinstvenog registra u pravu Evropske
unije.
106
Uobičajene isprave su: osnivački akt, odobrenje za osnivanje društva, pravila (statut) društva, dokazi o uplati
osnivačkih uloga, rješenja o povećanju i smanjenju osnivačkog uloga (kapitala) za dioničarsko društvo, odluke o
statusnim promjenama, rješenja o pokretanju postupka likvidacije, stečaja i sl.

77
 Istinitost upisanih podataka u javni registar je zagarantovana tako da u pravnom prometu
ko savjesno postupa i pouzda se u pisane podatke ne može trpjeti (imati) štetne pravne
posljedice koje bi iz toga nastale. To znači da je opći princip u poslovnom pravu da podaci
upisani u javni registar društava moraju ex lege, u materijalnom i formalnom smislu, biti tačni
i potpuni. Prema tome, obaveza društva je da prilikom upisa podnese tačne i potpune podatke,
a registarski organ (iristitucija ili sud) može ispitati tačnost i potpunost podataka iz prijave.
Zbog navedene obaveze i odgovornosti društva prilikom registracije društva, društvo i fizičko
lice (zastupnik) na koje se odnose podaci upisani u registar društava ne mogu trećim licima
isticati prigovor drugoj strani da upisani podatak nije tačan i potpun (npr. da neko, iako je
upisan kao zastupnik, nije mogao zaključiti određeni ugovor ili drugi pravni posao). 107 U
slučaju da podaci ili isprave, koje se nalaze u registarskim spisima ili su upisane u registar
društva se razlikuju od objavljenih podataka u službenim glasilima, objavljeni podaci ne
obavezuju treća lica, ali se ona mogu pozvati na objavljene podatke, osim ako društvo na koje
se podaci odnose ne dokaže da su treća lica nesavjesna jer su znala ili mogla znati za podatke
i isprave iz registarskog spisa ili za upisane u registar društava.

Pravno djejstvo upisa u javni registar privrednih društava ima konstitutivno djejstvo, što
znači da registrovani subjekt danom upisa stiče pravnu i poslovnu sposobnost i može zakonito
obavljati registrovanu poslovnu djelatnost, preuzimati prava i obaveze sa trećim licima u
pravnom prometu. Dakle, po našem ranijem pravu pravno djejstvo prema trećim licima
nastupalo je danom upisa društva u registar, a ne danom objavljivanja u službenom glasilu ili
čak kasnije, protekom 16. dana računajući od dana objavljivanja rješenja o registraciji
određenog privrednog društva u službenom glasilu u kome se objavljuje izvod iz registra (čl.
52. i 53. noveliranog ZPD). Istaknuto stanovište nije bilo u skladu sa rješenjima u uporednom
pravu niti harmoniziranom pravu Evropske unije, tako da je noveliranjem čl. 52. prihvaćeno
stanovište EU i uporednog zakonodavstva i u pravu BiH. Upis u registar društva ima pravno
djejstvo prema trećim licima protekom 16. dana od dana objavljivanja rješenja o izvršenoj
registraciji poslovnog subjekta, a prije toga dana samo prema trećim licima koja su
nesavjesna, jer su znala za upisane podatke ili sadržaj isprava na osnovu kojih je izvršena
registracija ( čl. 52. ZPD). Upis u javni registar ima pravno djejstvo prema trećim licima
protekom roka iz službenog glasila. Sam upis u javni registar, bez valjane objave, nema
pravnog učinka- djejstva prema trećim licima, jer se niko ne može pozvati na nepoznavanje
registrovanih podataka (čl. 66. st. 1. ZTD). U slučaju nesaglasnosti između objavljenih i

107
Vidi čl. 54. st. 2. noveliranog Zakona o privrednim društvima Federacije BiH.

78
stvarno upisanih podataka, prednost imaju objavljeni podaci o privrednim društvima. To znači
da se treća lica, koja u dobroj vjeri nisu znala za nesaglasnost sa upisanim, mogu pozvati na
ono što je objavljeno (čl. 66. st. 4. ZTD). Dakle, načelo publiciteta – javnosti ne utiče na
konstitutivno djejstvo upisa u registar društava, tj. da društvo upisom stiče pravnu i poslovnu
sposobnost, a tek objavljivanjem tog upisa u odnosu prema trećim licima, koja su bila u
dobroj vjeri (bona fide) jer je bitno vrijeme objave upisa (čl. 66. st. 4. ZTD).

Prema pravu Evropske unije, za treća lica relevantan trenutak je datum službenog
objavljivanja upisanih društava u centralnom registru druptava u EU, ukoliko privredno
društvo ne dokaže da je treće lice znalo za registraciju prije objavljivanja. Također, u pravu
EU samo objavljivanje upisa u registar neće imati pravnog učinka prema trećim licima za
vrijeme 16-tog dana računajući od dana objavljivanja upisa, ako treće lice dokaže da nije
znalo niti je moglo znati da je upis objavljen.

5. Prijava upisa

Postupak za upis u javni registar društava pokreće ovlašteno lice subjekta upisa
podnošenjem prijave za: upis osnivanja privrednog društva, za upis drugih podataka za
vrijeme poslovanja društva i podnošenje prijave za promjene podataka upisanih u registar
društava sa potpunim registarskim ispravama. Prijavu za upis u registar društava ovlašteno je i
obavezno podnijeti lice koje je po aktima društva ovlašteno za zastupanje društva (čl. 59. st.1.
ZPD).

Za podnošenje prijave za osnivanje d.n.o. i komanditnog društva ovlašteni su svi članovi

društva, a za podnošenje prijave za upis osnivanja dioničarskog društva i društva sa
ograničenom odgovornošću direktor društva. Međutim, prijavu za upis podataka u toku
poslovanja društva i promjenu već upisanih u javni registar društava podnose zakonski
zastupnici. Dakle, zbog važnosti zahtjeva za pokretanje postupka registracije novog
privrednog subjekta ili njegovog prestanka – brisanja, zavisno od oblika privrednog društva,
pravi se razlika u pogledu ovlaštenja i dužnosti podnošenja pomenutih prijava registarskom
organu. To pitanje nije bez pravnog značaja, jer ako je zahtjev (prijavu) podnijelo neovlašteno
lice, registarski organ će, ako to utvrdi zaključkom, upozoriti podnosioca da nedostatak

79
otkloni u roku koji ne može biti duži od 15 dana, a u protivnom će smatrati da je prijava
povučena. 108

Prijava za upis sadrži podatke koji se po zakonu upisuju u registar društava, odnosno
evidentiranju u listove registra. Uz prijavu za upis u registar društava prilažu se propisane
isprave i dokazi predviđeni zakonom i drugim propisima, što zavisi od vrste podataka koji se
upisuju u registar društava i oblika privrednog (trgovačkog) društva koje se registruje. 109 U
postupku ispitivanja prijave, registarski sud ili druga institucija koja vodi registar društava
110
ispituje da li su za upis ispunjeni materijalni i formalni uslovi. Međutim, ako je prijava za
upis nerazumljiva ili ako ne ispunjava predviđene uslove (materijalne i formalne), sud ili
nadležni registarski organ će vratiti prijavu radi ispravke ili dopune sa određenim podacima u
roku ne dužem od 15 dana. Ukoliko prijava bude ispravljena ili dopunjena, smatrat će se
urednom od početka, u protivnom će registarski organ ili sud prijavu odbaciti. Vanparnični
postupak registracije privrednih subjekata je hitan i mora se završiti u roku od 15 dana,
računajući od dana prijema ispravne i potpune prijave za upis u javnim registar društava (čl.
32. Zakona o postupku upisa u sudski registar).

Sud ili nadležna institucija povodom prijave za upis u registar društava donosi rješenje,
kojim odlučuje meritorno, tj. udovoljava upis ili odbija zahtjev. Rješenje se dostavlja
podnosiocu zahtjeva i svim drugim koji imaju pravni intres. Protiv rješenja o upisu u javni
registar društava može se izjaviti žalba u roku od 8 dana od dana prijema prepisa rješenja.
Žalbu mogu izjaviti podnosioci prijave ili druga lica koja smatraju da je rješenjem
povrijeđeno njihovo pravo ili na zakonu zasnovan interes. U drugom stepenu odlučuje
nadležni sud (Vrhovni sud FBiH) koji može žalbu odbaciti kao neblagovremenu, nepotpunu
ili nedozvoljenu, ako to nije učinio registarski sud ili registarska institucija ili odbaciti žalbu
kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i preinačiti rješenje suda.

Konačno, protiv pravomoćnog rješenja o upisu u registar društava, federalni tužilac može
podnijeti, u roku od 30 dana, zahtjev za zaštitu zakonitosti iz propisnih razloga, po kome
odlučuje Vrhovni sud Federacije BiH.111 U vanparničnom postupku koji se vodi pred sudom
radi upisa u sudski ili registar privrednih društava, poo našem pravu nije dozvoljena revizija,
niti ponavljanje postupka (čl. 66. Zakona).

108
Dr. Jakša Barbić: Zakon o trgovačkim društvima II dio, Zagreb, 1995. str. 45.
109
Vidi čl. 58. u vezi sa čl. 51. st. 3. noveliranog ZPD.
110
Vidi čl. 30. i 31. Zakona o postupku upisa pravnih lica u sudski registar
111
Vidi čl. 63. Zakona o postupku upisa pravnih lica u sudski registar.

80
 6. Vrsta upisa

U poslovnom pravu poznate su tri vrste upisa u registar društava koji se, u pravilu,
određuju prema pravnim djejstvima:

- konačni - bezuvjetni upis,

- uslovni (privremeni), i
- obavještavajući.
1. Konačni upisi su bezuslovni upisi činjenica koje su se definitivno dogodile i nisu
vremenski ograničene. U konačne upise se svrstavaju: upisi osnivanja privrednog
društva, promjene oblika društva, statusne promjene, prestanak društva, statusno
povezivanje, upis ovlaštenih lica za zastupanje u pravnom prometu, kao i upis
zakonskog, statusnog zastupnika i prokuriste. Konačni upisi se mogu mijenjati ili brisati
samo na osnovu pismenog zahtjeva ili tužbe registarskom organu od ovlaštenih lica
odnosno lica koja imaju opravdani interes (npr. tužba za brisanje konkurentske firme
registrovane kasnije pod istom ili sličnom firmom ili djelatnošću, u roku od 3 godine od
registracije osporavane firme).
2. Uslovni ili privremeni upisi (prednotacija) određenih činjenica čije trajanje je vremenski
ograničeno tako da, kada se u određenom roku ispune potrebni uslovi, uslovni upis se
pretvara u konačni. Prednotacijom se, ustvari, upisuju određena pravna stanja koja se
mogu naknadno izmijeniti ako nastupe relevantne konačne činjenice. U ovu vrstu
uslovnog upisa registruje se otvaranje stečajnog postupka, postupka likvidacije,
uvođenje zaštitne mjere zabrane raspolaganja imovinom stečajnog dužnika (mjere
obezbjeđenja).112
Ukoliko se ispune uslovi za konačan upis određene činjenice ili pak ne nastupi konačna
činjenica u određenom roku, briše se uslovni (privremeni) upis. Brisanje vrši
registracijski sud ili drugi nadležni organ po službenoj dužnosti (ex officio).
3. Obavještavajući upis (adnotacija) je zabiljška određenih određenih činjenica ili stanja
privrednog subjekta u registru društava, ili obavještavajućeg upisa kojim se treća lica
upoznaju u poslovnom prometu o činjenicama vezanim za poslovanje subjekta upisa,
što može da utiče na izmjenu poslovnog odnosa. To su npr. zabrane bavljenja
određenim djelatnostima ili poslovima, upis privremenih mjera zaštite izrečenih od
112
Vidi čl. 15. Zakona o stečajnom postupku („Sl. novine FBiH“ br. 29/30).

81
 nadležnog organa prema subjektu (društvu) upisa ili odgovornim licima, upis
ograničenja u poslovanju i sl. Obavještavajući upisi se brišu iz registra društava kada
prestanu činjenice zbog kojih su upisi vršeni u registar društava.

Adnotacija ima deklaratoran karakter jer se upisom obavještavajućih činjenica ne stvaraju

niti mijeniaju prava subjekta upisa. Po proteku roka obavještavajućeg upisa, sud ili nadležna
institucija isti briše ex officio.

Upis u registar društava može biti konstitutivan i deklaratiran. Konstitutivan upis u sudski
ili registar društava znači stvaranje novog pravnog stanja (npr. osnivanje društva, statusno
povezivanje, statusne promjene, prestanak društva, brisanje iz registra). Deklaratorno dejstvo
upisa u javni registar društava, u pravilu, omogućava trećim licima u pravnom prometu da
saznaju određena pravna stanja subjekta upisa.

7. Načela registriranja

Registracija privrednih subjekata u sudski ili javni registar društava vrši se na osnovu više
načela, a naročito: načela obaveznosti, načela zakonitosti, načela javnosti, načela
jedinstvenosti, načela konstitutivnosti, načela istinitosti i načela pismenosti.

1. Načelo obaveznosti (obligatornosti) upisa u sudski ili javni registar društava

podrazumjeva obavezu upisa svih privrednih subjekata registracije zakonom propisanih
podataka relevantnih za pravni promet.113 Registarski organ obavezan je izvršiti upis
svih podataka ukoliko prijava za registraciju ima sve priloge (isprave) i ispunjava
uslove. Zahtjev za upis u javni registar društava podnosi ovlašćeno lice, a samo izuzetno
ex officio na zahtjev nadležnog organa. Nepodnošenje zahtjeva za registraciju povlači
odgovornost za zakonom ovlašćeno lice, jer obaveza registracije privrednih subjekata
predstavlja veću izvjesnost i pravnu sigurnost u pravnom prometu za učesnike
poslovnih operacija.
2. Načelo zakonitosti (legaliteta) znači da se u javni registar društava upisuju samo podaci
propisani zakonom za sve subjekte upisa. Sam postupak upisa propisan je zakonom ili
podzakonskim aktima (uredba).114 Sud ili nadležna institucija ex officio pazi da se

113
Načelo obaveznosti registracije privrednog subjekta je stanovište germanske subjektivne teorije tako da samo
registrovan subjekt je privredni subjekt (trgovac).
114
Zakon o upisu pravnih lica u sudski registar (čl. 8. -66.).

82
 postupak registracije provede legalno, jer subjekt upisa i treća lica imaju pravo žalbe na
odluke registarskog organa po kojem odlučuje drugostepeni sud (čl. 56. Zakona), zatim
zahtjev za zaštitu zakonitosti javnog tužioca protiv pravomoćnog rješenja o upisu u
javni registar društava u roku od 30 dana iz razloga bitne povrede materijalnog
procesnog prava (čl. 63. Zakona). Isto tako, postoji pravna mogućnost podnošenja tužbi
od strane lica koja imaju pravni interes ili po službenoj dužnosti. (čl. 49-52. Zakona).
3. Načelo javnosti (publiciteta) o upisu podataka u javni registar društava znači da se
podaci iz javnog registra i rješenje o registraciji društva javno objavljuje po službenoj
dužnosti u glasilu entiteta i/ili u drugom javnom glasilu dostupnom na cijelom području
entiteta i države BiH. Na nivou Federacije BiH vodi se jedinstvena elektronska obrada
podataka. Drugo značenje publiciteta registra društava znači da svako treće
zainteresirano lice može izvšiti uvid u registar društava, tražiti prepise isprava i izvoda
iz registra društava za svoje potrebe, bilo radi informiranja ili pak za preuzimanje
određenih pravnih radnji (npr. podnošenje tužbe za zaštitu ili utvrđivanje ništavosti
konačnog upisa). 115
Publikovanje činjenica za registrovanje subjekta upisa vrši se po službenoj dužnosti.
Oglas o publikovanju registrovanih podataka za poslovne subjekte ima derklaratoran
karakter, pa u slučaju nepodudaranja podataka iz objavljenog oglasa i stanja upisanog u
javni registar društava, mjerodavno je ono što je upisano u javni registar društava.116
Međutim, objavljivanjem podataka upisanih u registar društava pretpostavlja se da su
činjenice i stanja upisana u registar društava trećim licima poznate ili da su im dostupne,
pa se niko ne može pozivati da mu nije poznato stanje upisa u registar. Isprave izdane
od javnog registra društava su javne isprave i imaju dokaznu snagu dok se suprotno ne
dokaže (prezumpcija istinitosti i tačnosti registrovanih podataka). Izuzetno, dopušteno
je pobijanje prezumpcije istinitosti i tačnosti podataka iz javnog registra društava od
strane trećih savjesnih lica, tj. lica koja nisu znala niti su mogla i morala znati stanje
registra. Navedeno stanovište je napušteno, tako da u slučaju da su podaci i isprave u
registarskom spisu ili koji su upisani u registar društava različiti od objavljenih
podataka, objavljeni podaci iz registra ne obavezuju (nemaju djejstvo) treća lica, s tim
da se treća lica mogu pozvati na objavljene podatke, osim ako poslovni subjekt
(društvo) na koje se podaci odnose dokaže da su treća lica znala ili mogla znati za

115
Vidi čl. 54. st. 1. Zakona o privrednim društvima i čl. 48-52 Zakona o upisu pravnih lica u sudski registar
Federacije BiH.
116
Prof. dr. M. Velimirović: „Preduzeća i njihovi pravni poslovi“, Jež, Sarajevo, 2000, str. 80.

83
 podatke i isprave iz registarskog spisa, odnosno upisane u registar društava (čl. 53. st. 2.
noveliranog ZPD).
4. Načelo jedinstvenosti znači da se registar privrednih subjekata vodi u Federaciji BiH po
jedinstvenom federalnom Zakonu, koji u čl. 2. propisuje "da se registar društava vodi na
jedinstven način i obrada podataka se vrši elektronski u registarskim sudovima, odnosno
institucijama". Svi registarski organi ili sudovi su obavezni svoju kompjutersku mrežu
povezati sa jedinstvenim kompjuterskim centrom na nivou Federacije BiH, gdje se
podaci obrađuju po jedinstvenom standardu i objavljuju na internetu.
5. Načelo konstitutivnosti znači da su se faktične činjenice registracijom privrednog
subjekta pretvorile u pravne. Naime, upisi u javni registar društava u osnivanju
privrednog društva imaju konstitutivno djejstvo jer registracijom nastaje privredni
subjekt koji stiče pravnu i poslovnu sposobnost i od tog trenutka može legalno nastupati
u pravnom prometu. Isto tako, momenat brisanja privrednog subjekta ili upis statusnih
promjena, za posljedicu može imati prestanak subjekta upisa, tj. gubitak pravne i
poslovne sposobnosti. Djejstvo konstitutivnosti prema trećim licima nastupa danom
upisa u registar društava. Prije upisa u registar društava niko u ime privrednog subjekta
ne može nastupati u pravnom prometu, jer subjekt upisa još nije (registrovan) pravno
nastao kao subjekt prava pa je pravno nemoguće u njegovo ime preuzimati i prava i
obaveze. Eventualno preduzimanje obaveza osnivača prije registracije su njihove
obaveze, koje ne prelaze na budućeg subjekta upisa. Suprotno stanovište je u
uporednom pravu, gdje postoji tzv. preddruštvo (društvo u osnivanju) na koje ex lege
prelaze ranije stvorene obaveze.
6. Načelo istinitosti (stvarnosti) podrazumijeva da se podaci upisani u registar društava
smatraju tačnim i istinitim, u formalnom i materijalnom smislu. Zbog prezumpcije
istinitosti upisanih podataka, svi subjekti koji su savjesni i pouzdaju se u tačnost,
istinitost i potpunost podataka, ne mogu snositi štetne posljedice koje bi zbog toga
povjerenja mogle nastati. Za vrijeme postojanja subjekta upisa, stanje u registru
društava mora odgovarati stvarnom stanju. Svaku promjenu mora registrovati sud ili
drugi registarski organ po zahtjevu ovlaštenog lica. Međutim, i sud ili registarski organ
je ovlašten da ex officio ispituje da li prijava za upis odgovara. Zbog toga će sud ili
nadležni organ odbiti upis ili promjenu upisa određenih činjenica ako ne odgovaraju
načelu istinitosti (stvarnosti), bilo u materijalnom ili formalnom propisu. Tako će
registarski organ odbiti upis osnivanja društva u registar društava: ako je ništav
osnivački akt društva, kada prije registracije nije uplaćen ulog utvrđen osnivačkim

84
 aktom ili propisan Zakonom, kada je djelatnost i cilj društva suprotna Zakonu, ako
osnivači ne mogu biti po Zakonu i drugi razlozi iz čl. 60. ZPD. Međutim, ako upisani
podaci u registar ne odgovaraju istini u konačnom upisu pri osnivanju subjekta upisa
dozvoljeno je i naknadno brisanje neosnovanog ili ništavog upisa. Tužitelj mora
dokazati neosnovanost ili neistinitost upisa jer je na njemu teret dokaza (onus
probandi). Utvrđena ništavost upisa djeluje od početka (ex tunc), tako da protek
vremena nema uticaja na mogućnost osnaženja ništavosti upisa.
7. Načelo pismenosti (formalizma) prihvaćeno je u toku cijelog postupka registracije
subjekata upisa u registar društva. Svi zahtjevi (prijave) i prilozi za upis moraju biti u
pismenoj formi i propisanim formularima, zavisno od subjekta upisa i činjenice koja se
upisuje. Sve procesne i materijalne radnje subjekta upisa su pismene i dokumentovane
potrebnim dokumentima (ispravama), kojima se dokazuju relevantne činjenice upisa
(osnivački akt, statut, odobrenje nadležnih organa ili saglasnost o statusnim
promjenama, dozvola Komisije za emitovanje dionica, dokazi o uplati udjela i otkupa
akcija, unošenje uloga, promjene oblika i sl.). Da svi dokazi (isprave) moraju biti
pismeni i da se prezentiraju registarskom organu od subjekta upisa kao dokaz nužnih i
relevantnih činjenica upisa, je specifičnost vanparničnog sudskog postupka kod
registracije privrednih subjekata, što inače nije slučaj za opći vanparnični postupak.117

Neki autori privrednog prava izdvajaju u posebna načela:

- načelo savjesnosti i povjerenja

- načelo prioriteta (prvenstva) upisa onog subjekta upisa koji je prvi po vremenu i time
jači u pravu.118

Smatramo da se načelo savjesnosti iscrpljuje u načelu istinitosti i tačnosti upisanih

činjenica u javni registar društava, jer je logično da se trećem licu, koje postupa savjesno i
pošteno pouzdavajući se u registrovano stanje koje u određenom momentu ne mora
odgovarati stvarnom stanju (npr. zastupnik ili prokurator, a to nije blagovremeno registrovano
u javnom registru, ili neka druga činjenica), ne može staviti prigovor. Načelo prvenstvenog
upisa je logično pravo prioriteta subjekta koji je ranije podnio prijavu za upis registarskom
organu. Sam čin upisa mora se izvršiti u roku od 15 dana od dana podnošenja uredne prijave

117
Prof. dr. Milić Simić i prof. dr. Miloš Trifković izdvajaju u posebno načelo dokumentovanost upisa, str. 315,
op. cit.
118
Tako prof. dr. Milić Simić i prof. dr. Miloš Trifković izdvajaju načelo prioriteta, str. 315., prof. dr. Mirko
Vasiljević „Trgovinsko pravo“ str. 174.

85
sa potpunim registarskim ispravama, što je relevantno za prvenstvo upisa i time zaštite firme u
postupku registracije, a i kasnije, (čl. 52. st. 1. ZTD).

Interesantno je da se javne korporacije koje se osnivaju u državi BiH, prema Anexu 9

Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, registruju u specijalnom registru za javne
korporacije koji se vodi u registarskim organima entiteta u Sarajevu i Banjaluci. Registracija
je konstitutivnog karaktera, a vrši se deponovanjem osnivačkog sporazuma istovremeno
(kumulativno) kod oba entitetska suda, odnosno nadležnog registarskog organa. Korporacija
ima jednak pravni status i položaj u oba entiteta, bez obzira u kojem se entitetu nalazi mjesto
u kojem javna korporacija ima sjedište.119 Osnivački akt za javne korporacije je sporazum koji
se zaključuje između vlada entiteta BiH.

8. Ostale vrste registra

U našem pravnom sistemu, pored registra društava ili sudskog registra, vode se i drugi, u
kojima se registruju posebni upisi za privredna društva odnosno privredne subjekte.

a) Za dugoročne vrijednosne papire (akcije, certifikate, obveznice, razne investicione

vrijednosne papire). Ovu evidenciju za emitente u Federaciji BiH vodi Registar
vrijednosnih papira po posebnom zakonu. Registar obično obuhvata evidenciju o
obimu i vrsti emitovanja i promet vrijednosnih papira. Istovremeno, Registar vodi
evidenciju emitenata vrijednosnih papira, tako da je omogućena kontrola zakonitosti
emitovanja i prometa vrijednosnih papira.
b) Posebni registri su zemljišne knjige (gruntovne knjige) koje vode sudovi o stvarnim
pravima na nepokretnostima (pravo vlasništva, pravo služnosti, dugoročnog zakupa,
prava hipoteke), kao i katastarska evidencija posjedovnog stanja nepokretnosti.
Postoje posebne evidencije brodova, aviona, poslovnih znakova i sl. Posebni registri
imaju druge ciljeve i posebna pravila kojima se regulišu ovlašćenja i način vođenja
evidencija od ovlaštenih institucija.120

119
Vidi odredbe čl. 4, 5, 6 Zakona o javnim korporacijama („Sl. novine FbiH“ br. 23/00).
120
Za mikrokreditne organizacije registar vodi nadležno federalno ministarstvo (čl. 17 Zakona o mikrokreditnim
organizacijama, „Sl. novine FbiH“ br. 24/00).

86
 VII. SUBJEKTI POSLOVNOG PROMETA

Subjekti poslovnopravnog prometa su titulari subjektivnih imovinskih prava, kojima pravni

poredak priznaje status privrednog subjekta. U svakom pravnom sistemu, kada je u pitanju
privredno poslovanje, posebnim propisima (kompanijskim pravom) priznaje se fizičkim ili
pravnim licima status poslovnog (privrednog) subjekta. Privredni subjekti učestvuju u
ekonomskom i pravnom prometu, bez obzira na oblik organizovanja, stupajući u poslovne
odnose sa trećim licima, bilo na domaćem ili stranom tržištu. Normalno, poslovni promet se
odvija putem različitih poslovnih transakcija i zaključivanja poslovnih ugovora, bilo
imenovanih ili neimenovanih, što je rezultat sve veće ekonomske i saobraćajne povezanosti ne
samo između pojedinih zemalja već i kontinenata. Naročito su aktuelni, kao instrumenti
poslovnih operacija u prometu imovinskih dobara, formularni ugovori i opći uslovi
poslovanja, koji olakšavaju pravne transakcije u prometu dobara i daju veću pravnu sigurnost,
zbog prevazilaženja razlika u pravnim sistemima i usvojenja jednoobraznih pravila na
međunarodnom planu.121 Mora se konstatovati da fenomen autonomnog poslovnog prava
„formularno pravo“ ima veoma značajnu ulogu tako da tipski (standardni) ugovori, adhezioni
ugovori i opći uslovi poslovanja sve više potiskuju klasične ugovorne odnose. To važi ne
samo za ugovorne odnose između privrednih subjekata već i za ugovore između trgovine i
potrošača.

Kao subjekti privrednog poslovanja mogu se prema našem, a i uporednim pravnim

sistemima, pojaviti kao nosioci poslovnog prometa:

- individualni trgovac (samostalni obrtnik),

- vlasnici samostalnih radnji, bez pravnog subjektiviteta,
- svi oblici privrednih subjekata koji se po zakonu mogu osnovati, kao i supsidijarna
(kontrolisana) društva,
- berze svih vrsta na kojima se obavlja promet kapitala (efektne) ili drugih ekonomskih
dobara,
- javne kompanije (javna preduzeća),
- svi oblici povezivanja putem kapitala privrednih društava kao što su holding, koncern,
razni fondovi i slično,

121
Prof. dr. A. Goldštajn (Ugovori autonomnog privrednog prava), Informator, Zagreb, 1974., str. 11 i dalje.

87
 - ostali oblici pravnih lica (razne fondacije, zadruge i druge asocijacije čiji oblici su u
stalnom porastu), koji mogu biti i neprofitnog karaktera, npr. mikrokreditne
organizacije.122

U pravnom prometu na tržištu mogu se pojaviti i podružnice privrednih društava odnosno i

drugi njihovi organizacioni dijelovi (npr. prodajni centar i slično), koji su, u pravilu, izvan
sjedišta matičnog privrednog društva, što je nepotrebno ograničenje u razvoju i poslovanju
privrednog društva.123 Međutim, u njemačkom pravu podružnica se ne može fizički nalaziti u
istim poslovnim prostorijama u kojima je i sjedište privrednog društva, ali može u okviru iste
124
teritorije (istom gradu ili općini). Dijelovi privrednih društava (podružnica) nemaju status
pravnog lica iako su registrovani kao organizacioni dijelovi društva, niti imaju svoju imovinu.
Podružnice obavljaju sve poslove u okviru djelatnosti društva (čiji su dijelovi) u njihovo ime i
za njihov račun, kao i pod njihovom firmom. Ovlaštenja podružnica u pravnom prometu koja
im daju prividnu samostalnost (kvazisamostalnost) se upisuju u sudski ili registar društava
radi zaštite trećih lica sa kojima stupaju u pravni promet i stvaraju obaveze za privredno
društvo, čiji su organizacioni (sastavni) dio.

VIII. ZASTUPANJE PRIVREDNIH SUBJEKATA

Privredni subjekti učestvuju u pravnom prometu putem svojih zastupnika. Pod

zastupanjem privrednog subjekta se podrazumijevapreduzimanje pravnih radnji u ime i za
račun drugog (privrednog društva ili pojedinca), tako da zaključeni pravni poslovi ili učinjene
pravne radnje imaju neposredna pravna djejstva za zastupano pravno ili fizičko lice. Naime,
privredni subjekt, u okviru svoje pravne sposobnosti, ima i poslovnu sposobnost koju
ostvaruje posredstvom fizičkih lica, jer pravna lica, sama po sebi, ne mogu davati izjave volje
već to u njihovo ime i za njihov račuj čine ovlašteni zastupnici (fizička lica). Zatupnici
privrednih subjekata preduzimanjem pravnih radnji u ime i za račun zastupanog u pravnom
prometu sa trećim licima stiču, mijenjaju ili prestaju prava i obaveze čije se pravno djejstvo
neposredno odnosi na zastupanog. Tako, ugovori i drugi pravni poslovi koje zaključe
zastupnik u ime i za račun zastupanog ili bilo kog drugog lica (fizičkog) u okviru ovlašćenja,
obavezuju neposredno zastupanu ugovornu stranu. To znači, da svi ekonomski i pravni efekti

122
Više o ovom pitanju prof. dr. Milić Simić i prof. dr. Miloš Trifković, „Poslovno pravo“, Ekonomski fakultet
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 1999.. str. 284.
123
Vidi čl.31. st. 1 ZGD i čl. 7. st. 1. ZTD.
124
Dr. Jakša Barbić i drugi (Zakon o trgovačkim društvima II dio —vodič za čitanje zakona) Treće izdanje,
Organizator, Zagreb, 1997., str. 33.

88
zaključenog posla putem zastupnika, bez obzira da li su povoljni ili ne, obavezuju zastupanog.
Pravni osnov zastupnika privrednih društava može biti zakon, osnivački akt i/ili statut
privednog društva, ugovor o zastupanju ili akt nadležnog organa (npr. imenovanje stečajnog
upravnika ili likvidatora, čl. 23 i čl. 138. st. 2. ZPD).125

Prema tome, u savremenom poslovnom pravu razlikujemo zastupanje na osnovu ugovora o

agenturi kao profesionalne djelatnosti od zastupanja privrednog subjekta koje vrše njegovi
organi, odnosno članovi ili pak zaposleni u pravnom licu preko kojih se i realizuje (ispoljava)
poslovna sposobnost privrednog subjekta.126 Zakon o obligacionim odnosima sadrži odredbe
koje se odnose na zastupanje uopće i odredbe o ugovornom zastupanju (čl. 84-98) koje su
opća pravila obligacionog prava o zastupanju, koje se dopunjuju odredbama (čl. 23-33)
Zakona o privrednim društvima a koje regulišu zastupanje privrednih društava, kao specijalna
pravila, čineći jednu kompatibilnu cjelinu sa pravilima o zastupništvu u uporednim pravnim
sistemima.127 Funkcija zastupanja sastoji se u obavljanju pravnih radnji u ime i za račun
privrednog društva (subjekta) u pravnom prometu sa trećim fizičkim licima ili u postupcima
pred sudovima, upravnim i drugim organima. Pravna teorija poslovnog prava dijeli zastupnike
privrednih subjekata na slobodno i vezano osoblje. Svrha navedene podjele je da se zastupnici
razlikuju po pravnom osnovu i granicama ovlašćenja zastupnika. Slobodno osoblje su fizička
lica koja zastupaju privredno društvo na osnovu zakona (ex lege), akta društva (statuta) i/ili
akta suda. U krug slobodnog osoblja (zastupnika) spadaju direktor ili generalni direktor,
predsjednik uprave društva, osnivači (članovi) društva sa neograničenom solidarnom
odgovornošću (javni drugari), komplementari kod komanditnog društva i stečajni i
likvidacioni upravnik. Vezani zastupnici su lica koja društvo zastupaju po osnovu ovlašćenja
koja im daju direktor ili generalni direktor, predsjednik uprave društva. Tu obično spadaju
izvršni direktori, pomoćnici direktora, generalni i specijalni punomoćnici, razno rukovodno
osoblje društva i punomoćnici po zaposlenju. Vezano osoblje, kao zastupnici u praksi, često
se određuju statutom društva (npr. predsjednik i potpredsjednik društva ili sekretar društva).128

Prema našem pozitivnom pravu (čl. 23 ZPD), društvo zastupa uprava društva što nije
adekvatna formulacija jer društvo kao pravno lice mogu zastupati samo fizička lica, koja

125
Prof. dr. Simić Milić i prof. dr. Miloš Trifković. op. cit. st. 286.
126
Prof. dr. Mirko Vasiljević „Poslovno pravo“, Savremena administracija D.D. Beograd, 1999. str. 197, dr. V.
Fillpović i drugi, op. cit. str. 45-47, dr. V. Gorenc — Trgovačko pravo — društva, Školska knjiga, Zagreb, 1995,
str. 58-59.
127
Prof. dr. Slobodan Perović „Obligaciono pravo“, Privredna štampa, Beograd, 1980, str. 729-745 i dr. Ivan
Bukljaš i dr. Boris Vizner (Komentar Zakona o obveznim odnosima), Zagreb, 1979., str. 376-436.
128
Opširnije o ovom pitanju prof. dr. Milić Simić i prof dr. Miloš Trifković cit. str. 287 i dalje.

89
sačinjavaju i upravu. Prema posebnim odredbama Zakona o pojedinim oblicima privrednih
društava, društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću (javno trgovačko društvo)
zastupaju svi osnivači, osim ako osnivačkim ugovorom nije drugačije ragulisano (čl. 87),
zatim da komanditno društvo zastupa svaki komplementar, ukoliko ugovorom nije drugačije
ragulisano (čl. 101), a komanditor samo na osnovu posebnog ovlašćenja saglasnošću svih
članova (čl. 102). Dioničko društvo i društvo sa ograničenom odgovornošću zastupa uprava
odnosno, kao zakonski zastupnici, direktori dioničkog odnosno društva sa ograničenom
odgovornošću, a izvršni direktori zastupaju društvo u poslovima i obimu utvrđenim pismenim
aktom direktora društva (kao vezano osoblje). Kao zastupnici privrednih subjekata mogu
putem ugovora o trgovinskom zastupanju biti fizička lica koja su profesionalno registrovana
za obavljanje određenih poslova na tržištima kapitala (kao npr. brokeri i dileri). Pored
istaknutih profesionalnih posrednika na tržištu kapitala u našem a i uporednom pravu, mogu
se zastupničkom djelatnošću baviti registrovana pravna lica odnosno njihovi dijelovi (razne
zastupničke agencije, predstavništva) koji se registruju za poslove trgovinskog zastupanja na
osnovu ugovora o agenturi. Trgovinski agenti, kao zastupnici, vrše stalno više pravnih
faktičnih radnji i ime i za račun zastupanog nalogodavca, sve u cilju zaključivanja ugovora sa
trećim licima ali u okviru dobivenih ovlašrenja (naloga). Ugovor o trgovinskom zastupanju,
po našem a i uporednim pravima, mora biti pismen, tj. formalan. Cilj forme je radi
punovažnosti ugovora, jer ugovor nema pravnog djejstva ako nije zaključen u pismenom
obliku (čl. 71. st. 1 ZOO).129

Od zastupanja privrednog društva treba razlikovati predstavljanje društva. Naime,

predstavnik privrednog subjekta istupa u njegovo ime pred državnim i drugim organima i
asocijacima (npr. komorama) u odnosima koji nisu imovinskopravne prirode. Predstavnik ne
stupa u poslovne odnose sa trećim licima. On ne može zaključivati i preduzimati bilo kakve
pravne radnje u ime društva iz kojih bi društvo sticalo neka prava i obaveze imovinskog
karaktera. Izuzetno, predstavnik privrednog subjekta bi mogao preduzimati pravne radnje u
ime privrednog subjekta samo ako bi bio istovremeno ovlašten i na zastupanje. Pravilo je da
se predstavnik privrednog subjekta ne upisuje u sudski ili registar društava, jer nema
ovlašćenja za preduzimanje pravnih radnji u pravnom prometu sa trećim licima. Predstavnik
daje izjave volje koje ne proizvode imovinskopravno djejstvo za privredno društvo.

129
Dr. Ivane Bukljaš i dr. B. Vizner, op. cit. 238-242, Zakon o vanjsko-trgovinskom poslovanju, čl. 35 i 36,
„Sl. novine FbiH“, br. 2/95 i Uredba o zastupanju stranih lica, „Sl. novine FBiH“, br. 25/95.

90
 Predstavljanje društva se najčešće odvija u stupanju u prethodne kontakte sa raznim
organima i u pravilu su manifestacionog karaktera.130 Pravilo je u poslovnom pravu da
zastupnik društva uvijek može vršiti poslove zastupanja i djelovati kao predstavnik dok,
suprotno, predstavnik to ne može osim ako na zastupanje nije izričito ovlašćen. Privredno
društvo kao pravno lice (ex lege) po zakonu zastupa i predstavlja njen direktor odnosno drugi
zakonski zastupnici, koji određuje lica koja će samo predstavljati društvo ili se to u nekim
slučajevima određuje statutom privrednog subjekta. U savremenom poslovanju složenost
odnosa u privređivanju zahtijeva da se u svakom poslovnorn odnosu sa trećim licima jasno
razgraniči zastupanje društva od izjava volje koje znače samo predstavljanje subjekta.
Predstavljanje znači, ustvari, istupanje u ime društva u raznirn protokolarnim susretima,
učešće na seminarima, konferencijama, marketinškim manifestacijama, na sajmovima sa
trećim licima, ali bez stvaranja obaveza.

1. Vrsta privrednih zastupnika

1.1. Zakonski zastupnik

Zakonski zastupnici su lica čija se ovlašćenja na zastupanje zasnivanju na samom zakonu

(ex lege). Shodno tome kod društava kapitala kao zakonski zastupnici se mogu pojaviti
članovi uprave društva. U praksi to je direktor dioničkog društva i društva sa ograničenom
odgovornošću, odnosno direktor javnog preduzeća. Međutim, kod društava lica zakonski
zastupnici su svi članovi, kod društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću (javnog
trgovačkog drušrva) članova - osnivači i komplementari kod komanditnog društva. Pravna je
pretpostavka da kod društava lica javni drugari odnosno komplementari su zakonski
zastupnici, osim ako osnivačkim ugovorom nije drugačije regulisano. To znači da pravno
svaki član javnog trgovačkog društva (d.n.o.) odnosno kornplementar kod komanditnog
društva može svoje pravo zastupanja prenijeti vremenski neograničeno na druge javne
(ortake) članove, odnosno komplementare društva. Zakonski zastupnik se obavezno upisuje u
sudski ili registar društava kao i njegova promjena.

Pravilo je trgovačkog prava da privredni subjekt ne može ni postojati bez zakonskog

zastupnika, jer ne može doći ni do registracije osnivanja društva, ako nema imenovanog lica

130
Prof. dr. Milić Simić i prof. dr. M. Trifković, str. 282-287, op. cit.

91
kao zastupnika.131 Uprava privrednih društava kapitala je obavezan organ društva odnosno
zakonski zastupnik kod društava personalnog tipa. Ovo zbog toga što su zakonski zastupnici
istovremeno ovlašćeni i na vođenje (poslovanje) društva. Njihova specifična poslovodna
funkcija se ispoljava u operativnom vođenju poslovanja privrednog subjekta, tj.
svakodnevnom donošenju raznovrsnih poslovnih odluka i odgovornosti za zakonitost
poslovanja društva. Dakle, zakonski zastupnik, pored funkcije zastupanja i predstavljanja
društva, vrši po samom zakonu i poslovodnu funkciju, što logično uključuje odgovornost za
nezakonit rad društva.

Kod društava kapitala uprava društva nije samo izvršilac odluka skupštine i nadzornog
odbora društva, već u okviru zakonskih ili statutarnih ovlašćenja radi samostalno ne samo u
provođenju zacrtane poslovne politike, već i sama donosi odluke neophodne za efikasno
funkcionisanje i rad društva i predlaže skupštini odnosno nadzornom odboru odluke iz
njihove nadležnosti. Pored zastupanja i predstavljanja društva, uprava je nadležna i odgovorna
za organizaciju rada i rukovođenje poslovanjem, uz obezbjeđenje zakonitosti u radu. Uprava
društva je samostalna u radu za poslove utvrđene zakonom i statutom društva, a to
istovremeno uključuje i njenu punu odgovornost za vođenje poslovanja društva. Ona je
obavezna poslovanje društva voditi u interesu društva i njegovih članova (dioničara), s
pažnjom dobrog privrednika i u skladu sa usvojenim profesionalnim standardima.

Ovlašćenja zakonskih zastupnika mogu biti ograničena i neograničena, koja se mogu

utvrditi posebnim zakonom ili u statutu društva. Ako u javnom registru društava nije upisano
nikakvo ograničenje, pravno se smatra da je zakonski zastupnik bez ograničenja, tj. da on
može zaključivati sve pravne poslove vezano za poslovanje društva, ako zaključivanje tih
poslova nije ograničeno posebnim propisima (npr. da se ugovor može zaključiti uz prethodnu
saglasnost ili odluku nadležnog organa), u kom slučaju je u pitanju ograničenje koje ex lege
proizilazi iz zakona. Statutarna ograničenja kod zakonskog zastupnika moraju biti upisana u
javni registar društava, internog karaktera i bez pravnog djejstva prema trećim licima, tj.
prezumpcija je da je zakonski zastupnik bez ograničenja.

Inače, u pravnoj teoriji poznata su tri modaliteta ograničenja zakonskog zastupnika, koja
su propisana općim pravilima obligacionog prava, posebnim zakonom ili pravilima društva:

131
Po zakonu, zakonski zastupnici su generalni direktor, direktor ili predsjednik uprave društva, čije se ime i
prezime, adresa prebivališta, funkcija i obim ovlašćenja upisuje u javni registar društava.

92
 a) da je za zaključivanje ugovora potrebna saglasnost određenog državnog organa ili
nadležnog organa društva, koja se može dati prethodno, istovremeno ili naknadno,
ukoliko nije drugačije upisano u javni registar društava;
b) kvalitativna organičenja zastupnika znače da pojedine ugovore bez obzira na
vrijednost, zastupnik može zaključiti samo uz odobrenje ili saglasnost nadležnog
organa društva (npr. ugovore o kreditu, ugovore po licenci, o građenju i sl.). Ova
ograničenja u pravilu se utvrđuju u statutu društva i moraju biti upisana u javni
registar;
c) kvantitativna ograničenja se odnose, u pravilu, na vrijednost zaključenog ugovora, bez
obzira na vrstu, tako da zastupnik ne može samostalno zaključivati ugovore preko npr.
100.000 KM, jer mu je potrebna saglasnost (npr. ugovori o građenju ili investicioni
ugovori čije su vrijednosti obično velike, čl. 55 ZOO).

U poslovnoj praksi, svi istaknuti modeli ograničenja ovlašćenja zastupnika utvrđena

statutom društva se u pravilu kombinuju, tako da pravne poslove, određene vrste ili iznad
određene vrijednosti, po pravilu važnije ugovore za društvo, zaključuju zastupnici uz
saglasnost nadležnog organa društva, a pravne poslove (ugovore) do ograničenja, bilo po
vrijednosti ili vrsti pravnih poslova koje ta ograničenja ne obuhvataju, zaključuju sami
zastupnici. Ovlaštenja zastupnika privrednog društva bilo kog oblika, odnosno njegova
ograničenja obavezno se upisuju u javni registar društava u interesu pravne sigurnosti prema
trećim licima u pravnom prometu. Kad zakonski zastupnik prekorači ovlašćenja, redovno se
nameće pitanje punovažnosti pravnog posla zaključenog in excesso. Pravilima obligacionog
prava regulisano je da pravni posao zaključen prekoračenjem granica ovlašćenja, zastupano
društvo može i ne mora da naknadno odobri. Ako zastupano društvo naknadno odobri
(ratihabitacio) zaključeni pravni posao, postaje punovažan računajući (retroaktivno) od
njegovog zaključenja i obavezuje zastupanog.132 Međutim, u suprotnom, izostanak odobrenja
ili nedavanja saglasnosti (izričito ili prešutno u razumnom roku) smatrat će se da je odobrenje,
saglasnost odbijeno, što ima za posljedicu da pravni posao (ugovor) nije ni zaključen. U ovom
slučaju druga ugovorna strana, ako je savjesna, tj. nije znala niti je morala znati za
prekoračenje neregistrovanih internih ograničenja, ali ne i kod registrovanih, može odmah po
saznanju za prekoračenje, ne čekajući da se zastupano društvo izjasni, izjaviti da se ne smatra
pravnoobaveznim po tom ugovoru s tim da ima pravo na naknadu štete. Zbog odbijanja ili

132
U ovom slučaju ratifikacija ima povratno djejstvo ex tunc.

93
uskraćivanja saglasnosti trećem licu za štetu odgovaraju solidarno zastupnik i zastupani (čl.
87 st. 5 ZOO).133

Sva interna ograničenja zastupnika privrednih subjekata bilo registrovana ili ne, izazivaju
pravnu nesigurnost u pravnom prometu i odgovaraju anglosaksonskoj teoriji ultra vires, gdje
je postojala interna odgovornost zastupnika i ništavost pravnih poslova zaključenih preko
granica ovlašćenja. Pitanje djejstva internih ograničenja zastupnika prema trećim licima može
se prevazići, bilo da se ona ne uvode internim aktima (statutima) ili, ako već postoje, da se
problem prevaziđe naknadnim odobrenjem (ratihabitacijom) zaključenog pravnog posla od
zastupanog.

Međutim, u savremenom evropskom pravu napuštena je doktrina ultra vires, tj. da su

punovažni zaključeni ugovori preko granica ovlaščenja zastupnika i van registrovane
djelatnosti. Naime, u Evropskoj uniji uvodi se jedinstvena regulativa u poslovnom pravu u
interesu pravne sigurnosti i tržišnog poslovanja privrednih subjekata. Nužno je eliminisati bilo
kakva negativna djejstva internih ograničenja zastupnika koja nisu registrovana prema
savjesnim učesnicima u pravnom prometu. 134

1.2. Statutarni zastupnici

Statutarni zastupnik privrednog subjekta je lice koje je ovlašćeno na zastupanje pravilima

(statutom) društva ili osnivačkim ugovorom. Statutarni zastupnici mogu biti samo zaposlena
lica u privrednom društvu (da ima radni odnos), s tim da mogu biti iz slobodnog ili vezanog
osoblja (čl. 23. st. 4 ZPD). Statutarni zastupnici postoje uporedo sa zakonskim zastupnicima,
ali se međusobno ne isključuju već, naprotiv, koordiniraju. Međutim, općim aktom (statutom)
društva se utvrđuju poslovi i zadaci radnog mjesta koje obavlja lice koje se statutom ovlašćuje
za zastupanje u određenim poslovima. Statutarnih zastupnika, u pravilu, ima više u jednom
društvu tako da se moraju razgraničiti njihova zajednička ili pojedinačna ovlašćenja. Ako su
ovlašćenja zastupnika zajednička, moraju biti svi saglasni za određeni pravni posao ili pravnu
radnju, jer u protivnom ugovor odnosno pravna radnja je pravno bez djejstva, jer nije nastao
punovažan pravnoobvezujući posao za društvo.

133
Više po ovom pitanju dr. Mirko Vasiljević str. 198-201, op. cit.
134
Ovo stanovište zastupa dr. M. Vasiljević, str. 200-201, op. cit.

94
 Statutarno zastupništvo, kao i njihova eventualna ograničenja obavezno se upisuju u javni
registar društava. Ako nema upisanih ograničenja ili nije upisano da se radi o skupnom
(zajedničkom) zastupništvu kada funkciju obavlja više lica, pretpostavka je da ne postoje
ograničenja niti da se radi o skupnom već pojedinačnom statutarnom ili čak i zakonskom
zastupniku. Statutarni zastupnici društva su obično predsjednik nadzornog odbora,
predsjednik društva ili skupštine društva, razno rukovodno osoblje, sekretar društva, kao i
rukovodioci pojedinih organizacionih dijelova privrednih subjekata. Statutarno zastupništvo
se određuje statutom ili osnivačkim aktom društva ali pravno djejstvo prema trećim licima,
zbog pravne sigurnosti, nastaje registracijom i prestaje brisanjem određenog lica iz javnog
registra, kao statutarnog ili bilo kog zastupnika privrednog društva. Svaka promjena općih
pravila (statuta) u ovlašćenjima za statutarno zastupništvo ili promjena lica, mora biti
blagovremeno provedena u javnom registru društava. Što se tiče ograničenja statutarnog
zastupništva, koja mogu postojati ili ne, važe pravila navedena kod zakonskog zastupništva.
Tako, savjesno treće lice mora da ima pravnu zaštitu pa u slučaju odbijanja davanja
ratihabitacije ima pravo na naknadu pretrpljene štete odnosno na pravičnu naknadu.

Međutim, nesavjesno treće lice nema pravo na pravnu zaštitu, niti može ostvarivati bilo
kakvu naknadu, jer se pretpostavlja da je ono znalo za prekoračenja zastupnika, koja su bila
registrovana u javnom registru društava. Zato se uzima da je nesavjesno lice radilo na svoj
rizik i time na svoju štetu ako je zaključilo ugovor ili drugi pravni posao za koji je znalo ili je
pak moralo znati da se ugovor neće odobriti (ratifikovati) i time proizvesti obavezujuća
pravna djejstva iz ugovora. Za razliku od istaknutih općih pravila obligacionog prava da
ugovor nije nastao ako je izostala ratifikacija zbog prekoračenja ovlašćenja zastupnika (čl. 55.
ZOO), prihvaćeno je savremenije stanovište, ne samo u pravnoj teoriji već i u našem
zakonodavstvu, po kome kad se zaključi ugovor od strane ovlašćenog zastupnika, on je
punovažan i proizvodi prava i obaveze za ugovorne strane. Na ovaj način, napuštena je
anglosaksonska teorija ultra vires i time se postiže veća pravna izvjesnost i sigurnost za
savjesna treća lica na tržištu.

Što se tiče pitanja odgovornosti statutarnog ili bilo kog drugog zastupnika društva, koji
prekorači statutarna odnosno zakonska ovlašćenja, to je unutarnje pitanje između zastupanog i
zastupnika. To nema nikakvog pravnog djejstva na punovažnost zaključenog pravnog posla
odnosno u slučaju odbijanja izvršenja istog na odgovornost za pretrpljenu štetu, za koju
društvo odgovara ako treće lice nije znalo niti je moglo znati za prekoračenje ovlašćenja

95
zastupnika (čl. 25. st. 2 ZPD) kao lex specialis u odnosu na pravila obligacionog prava (čl. 55.
i 87. ZOO).

U pravnoj teoriji se smatra da određivanjem statutarnih zastupnika, djelimično dolazi do

razdvajanja zastupničke funkcije od poslovodne funkcije kod ove vrste zastupništva. Naime,
poslovodna funkcija obuhvata sve rukovodeće operativne poslove poslovodnog organa
(uprave društva i direktora) koji vodi računa ne samo o poreativnom rukovođenju i
organizaciji rada, već i o potrebi zaključivanja oadređenih ugovora ili preduzimanja pravnih
radnji ili izvršavanja ugovorenih obaveza, kao i na zastupničke poslove koje obavljaju
statutarni zastupnici, za razliku od njega koji vrši i zastupničku i poslovodnu funkciju, u
svojstvu zakonskog zastupnika.

1.3. Zastupnici određeni aktom suda

Provođenjem stečajnog postupka (prinudne likvidacije) privrednih subjekata, sud svojom

odlukom (rješenjem) imenuje stečajnog upravnika, kao zastupnika stečajnog dužnika u
likvidaciji. Nastupanjem pravnih posljedica stečaja, tj. danom objavljivanja rješenja o
otvaranju stečaja prestaju sve funkcije organa upravljanja i zastupnika stečajnog dužnika i
prenose se na stečajnog upravnika (čl. 51. Zakona o stečajnom postupku). Naime, stečajni
upravnik ima prava i obaveze organa stečajnog dužnika, koji ga zastupa u toku cijelog
stečajnog postupka i vodi poslovanje stečajnog dužnika, ako se ono nastavlja, do okončanja
stečajnog postupka. Stečajni upravnik, kao zastupnik i poslovodni organ stečajnog dužnika,
ima niz ovlašćenja u cilju očuvanja imovine stečajnog dužnika, njenog unovčenja, provođenja
mjera obezbjeđenja i utuženja potraživanja stečajnog dužnika uz kontrolu stečajnog sudije.135

U toku stečajnog postupka stečajni upravnik je jedino ovlašten za zastupanje stečajnog

dužnika u toku stečajnog postupka i odgovoran je za nesavjestan i nezakonit rad stečajnom
sudiji i povjeriocima.136 Međutim, u mnogim situacijama stečajni upravnik ne može
samostalno nastupati i zastupati stečajnog dužnika, već mu je potrebna saglasnost stečajnog
sudije koji provodi stečajni postupak i to:

- da može raspolagati imovinom stečajnog dužnika samo uz prethodnu saglasnost

stečajnog sudije,
135
Vidi čI. 21. i 27. Zakona o stečajnom postupku, „Sl. novine FBiH“, br. 29/03.
136
Vidi čl. 27. Zakona o stečajnom postupku FBiH.

96
 - da može dovršiti izvršenje ranije zaključenih ugovora u cilju sprečavanja štete po
stečajnog dužnika,
- da uz saglasnost stečajnog sudije može odustati od dvostrano teretnih ugovora koji
nisu izvršni,
- da može u toku stečajnog postupka zaključivati nove ugovore samo u cilju unovčanja
imovine dužnika.

Imenovanje i zastupnička ovlašćenja stečajnog upravnika se upisuju u javni registar

društava stečajnog suda i traju do okončanja stečajnog postupka ili njegove obustave u
prethodnim fazama, ako se ispune zakonski uslovi. I u slučaju redovne likvidacije solventnog
društva, sud imenuje likvidatora koji je zastupnik u toku postupka likvidacije subjekta u
likvidaciji, sve do njenog okončanja. Otvaranjem postupka redovne likvidacije, prava i
obaveze organa upravljanja i organa zastupanja prelaze na likvidatora, a prestaju ovlašćenja
ranijih organa društva u likvidaciji. Na likvidatora i postupak likvidacije, shodno se
primjenjuju odredbe o stečajnom postupku. Imenovanje i ovlašćenja likvidatora se registruju
u registru društava ili u registru suda koji provodi redovnu likvidaciju, čije pravne posljedice
djejstvuju prema trećim licima objavljivanjem oglasa o otvaranju redovne likvidacije, a
prestaju okončanjem likvidacije i brisanjem privrednog subjekta iz sudskog ili drugog javnog
registra, nakon okončanja postupka likvidacije i time likvidatora.

1.4. Poslovno punomoćstvo

Pravila obligacionog prava poznaju i posebnu vrstu poslovnog punomoćstva, koju

privredna društva, kao privrednopravni subjekti i individualni trgovci mogu dati fizičkim
licima, koja su u radnom odnosu u društvu odnosno kod individualnog trgovca. Poslovni
punomoćnik je zaposlen lice koje privredno društvo, odnosno individualni trgovac ovlašćuje
da u ime zastupanog zaključuje ugovore i druge pravne radnje, koji su uobičajeni (tj. vezani)
za obavljanje poslovne djelatnosti. To znači da se poslovnim punomoćnikom, u smislu čl.95 i
96. ZOO, smatra ono lice koje privredno društvo, odnosno neko drugo pravno lice ili
individualni trgovac (imalac radnje) ovlasti da u njegovo ime i za njegov račun zaključuje
ugovore i obavlja ostale poslove koji su uobičajeni u vršenju njihove registrovane poslovne
djelatnosti. Aktivnosti poslovnog punomoćnika za sklapanje ugovora su vezane za obavljanje
ostalih uobičajenih poslova u obavljanju registrovane djelatnosti konkretnog društva u kome

97
radi, a samim tim zakon je odredio granice njegovog ovlašćenja, pa se zbog toga poslovna
punomoć i upisuje u javni registar društava. Naime, poslovni punomoćnik ne može po samom
zakonu (čl. 95. st. ZOO) obavljati slijedeće pravne poslove:

- ne može otuđiti nekretnine zastupanog niti ih opteretiti,

- preuzeti mjenične obaveze ili obaveze jemstva, i
- ne može uzeti zajam niti voditi spor za zastupanog.

Da bi poslovni punomoćnik izuzetno mogao i gore navedene pravne poslove obavljati

za društvo individualnog trgovca, mora imati posebne (specijalne) punomoći za svaki takav
posao (npr. za prodaju poslovne zgrade u Sarajevu). 137 Pored navedenih slučajeva zakonskog
ograničenja obima poslovne punomoći, moguće je da i privredno društvo (vlastodavac)
ograniči poslovnog punomoćnika na vršenje određene vrste poslova na određene poslove
putem generalne ili specijalne punomoći (čl. 95. st. 3 ZOO). Sva ograničenja poslovnog
punomoćnika učinjena od strane vlastodavca, mogu imati pravno djejstvo prema trećim licima
samo ako su za njih znala ili morala znati, tj. da je upotrijebljena potrebna standardna pažnja
dobrog privrednika. Prema tome, mora se istaknuti da zakonska ograničenja (čl. 95. st. 2
ZOO) imaju pravno djejstvo bez obzira na savjesnost trećih lica, dok se za pravno djejstvo
ograničenja od strane vlastodavca (čl. 95. st. 3) traži savjesnost trećih lica.

Savjesnost, odnosno nesavjesnost trećih lica i pravno djejstvo vlastodavčevih

ograničenja poslovnog punomoćnika prema trećim licima, se ocjenjuje u vrijeme
zaključivanja pravnog posla sa poslovnim punomoćnikom. Ukoliko se utvrdi da je druga
ugovorna strana (sukontrahent) poslovnog punomoćnika znala ili morala znati za ograničenja,
pravila odnosno shvaćanja u poslovnom prometu, tada će se uzeti da se radi o nesavjesnom
trećem licu a ne o savjesnom. U ovom slučaju, ograničenja poslovnog punomoćnika imat će
pravno djejstvo, tj. pravni posao će biti punovažan jer nesavjestan partner nema pravne zaštite
niti može izvlačiti koristi, zbog pravne sigurnosti u poslovnom prometu.

1.5. Punomoćstvo po zaposlenju

Punomoćnik po zaposlenju je lice kome je u društvu povjereno obavljanje određenih

poslova vezanih za radno mjesto u okviru djelatnosti društva. Ovaj punomoćnik je ovlašćen
da u ime i za račun društva preduzima sve radnje i zaključuje poslove (ugovore) koji se
137
Tako, poslovni punomoćnik bi mogao zaključiti ugovor o posredovanju u pogledu namjeravanog otuđenja
nekretnine društva, a tek ako se taj ugovor prihvati, može doći do zaključenja ugovora o prodaji nekretnine. To
je stav i sudske prakse Vrhovnog suda Hrvatske (Presuda br. SL. 1658/73, dr. Vizner op.cit. str. 429).

98
uobičajeno obavljaju ili nastaju uz poslove radnog mjesta. Punomoćstvo po zaposlenju ne
zasniva se na posebnom ugovoru ili ovlašćenju, već na samoj činjenici obavljanja određenih
poslova za društvo kao radnu obavezu.

Obim ovlašćenja punomoćnika po zaposlenju određen je u skladu sa redovnim tokom

poslova uobičajeno obavljaju na određenom radnom mjestu i pravnih poslova koji uobičajeno
uz njih nastaju, tako da ugovore zaključuju i izvršavaju. Prema tome, punomoćnici po
zaposlenju su prodavači u prodavnicama, lica koja pružaju usluge u ugostiteljstvu i turizmu,
saobraćaju, zaposleni na šalterskim službama pošta, banaka, osiguravajućih društava, društava
u oblasti javnih usluga (pošta, javnim preduzećima i sl.).

Punomoćnici po zaposlenju su u radnom odnosu i nemaju posebnu pismenu punomoć,

niti se registruju u javnom registru društava. Za prekoračenje ovlašćenja punomoćnika po
zaposlenju u obavljanju povjerenih poslova u ime i za račun privrednog društva odgovara
društvo, ukoliko treće lice nije znalo niti je moglo znati za prekoračenje. To znači, savjesna
treća lica imaju pravnu zaštitu, a nesavjesna zaključuju poslove na vlastiti rizik i štetu jer
znaju ili su morala znati za prekoračenja granica ovlašćenja punomoćnika po zaposlenju ili se
pojavljuju kao lažni punomoćnik (falsus procurator). Samo u internim odnosima između
privrednog društva i punomoćnika po zaposlenju, punomoćnik za prekoračenje ovlašćenja
može snositi odgovornost za štetne posljedice, a zaključeni ugovor sa trećim licima je
punovažan ne samo kada su u pitanju nesavjesna treća lica, već i savjesna iz razloga pravne
sigurnosti.

1.6. Trgovački putnik

Trgovački putnik je lice koje u ime društva ovlašćeno preduzima samo one poslove
koji se odnose na prodaju robe i koji su navedeni u punomoći. Trgovački putnik, u pravilu,
van sjedišta društva, koje mu je dalo to ovlašćenje, pronalazi kupce i prikuplja ponude
(narudžbenice), posreduje i nastoji da dođe do zaključenja ugovora o kupoprodaji robe
proizvedene u okviru djelatnosti njegovog vlastodavca. Trgovalki putnik nema ovlašćenja da
zaključuje kupoprodajne ugovore, da vrši naplatu kupovine ili prodajne cijene robe, niti može
prodavati robu na kredit. Izuzetno, trgovački putnik može biti ovlašćen da prodaje robu, što
mora nesumnjivo proizilaziti iz pismenog ovlašćenja, jer u suprotnom se pretpostavlja da
samo može prikupljati ponude odnosno porudžbine.

99
 Međutim, u slučaju neizvjesnosti, kada se pretpostavlja da samo može prikupljati
porudžbine (ponude) ako zaključi ugovor o prodaji robe, on će biti punovažan ako ga društvo
(vlastodavac) naknadno odobri (ratihabitacija ugovora). Trgovački putnik koji je ovlašćen
prodavati robu nije ovlašćen naplatiti cijenu niti prodavati robu na kredit, osim specijalne
punomoći iz koje proizilazi ovlašćenje za prodaju robe na kredit (čl. 9. st. 3 ZOO). Ovlašćenje
trgovačkog putnika, pored prikupljanja ponuda za prodaju robe, standardno sadrži i slijedeća
ovlaštenja:

- da prima reklamacije na pravne i materijalne nedostatke isporučene robe,

- da prima izjave u vezi sa izvršenjem ugovora zaključenih njegovim posredovanjern, i
- da u ime vlastodavca poduzima potrebne mjere radi očuvanja njegovih interesa iz tog
ugovora.

Pravna priroda punomoći trgovačkog putnika u teoriji je tzv. generična specijalna pismena
punomoć (mandatum specialis) jer je, u pravilu, on ovlaščen samo na one poslove koji se
odnose na prodaju robe i koji su navedeni u pismenoj punomoći vlastodavca, a ukoliko
njegova punomoć sadrži i ovlašćenja koja su nedopuštena (prodaja robe na kredit), tada ima
pravno značenje individualne specijalne punomoći. Konačno, mogu se uporediti razlike
između poslovnog punomoćnika, koji zaključuje ugovore i vrši ostale poslove koji su
uobičajeni u obavljanju njegove poslovne djelatnosti, punomoćnika po zaposlenju koji je
ovlašten na zaključivanje i ispunjavanje zaključenih ugovora vršeći poslove radnog mjesta, i
trgovačkog putnika koji je, u pravilu, ovlašćen na posredovanje da bi došlo do zaključivanja
ugovora o prodaji ili kupovini robe, koje će zaključiti tek njegovo društvo, kao i primati
reklamacije za nedostatke robe i povodom zaključenih ugovora njegovim posredovanjem i
preduzimati radnje u interesu vlastodavca.138

1.7. Punomoćstvo

Punomoćstvo je posebna vrsta voljnog zastupanja, koje se ne zasniva na zakonu niti

statutu privrednog subjekta (društva) već na pravnom poslu nastalom izjavom volje
zastupanog. Punomoćnici su lica koja na osnovu ugovora o punomoćstvu, u ime i za račun
zastupanog zaključuju ugovore i obavljaju druge pravne radnje. Punomoć za zastupanje može
dati svako privredno društvo, kao pravno lice, odnosno njegov zakonski zastupnik ili
statutarni zastupnik. Davaoci punomoći (zakonski i statutarni zastupnici) prenose dio svojih

138
Više o ovom pitanju dr. B. Vizner, str. 431/433., op.cit.

100
ovlašćenja na punomoćnika, koje imaju po zakonu ili općem aktu (statutu) u trenutku davanja
punomoći. Druga lica ne mogu davati punomoć jer ne mogu prenijeti na drugog ovlašćenja
koja nemaju niti više prava od onih koja sami imaju po principu (nemo plus iuris ad alium
transfere protest quvam ipse habet).

Davanjem punomoći punomoćniku ne prestaje zakonsko ili statutarno zastupništvo licima

koja imaju tu funkciju u društvu, jer njihova ovlašćenja proizilaze iz zakona odnosno općeg
akta vlastodavca (društva) koja su mnogo šira od ovlašćenja punomoćnika. Punomoćstvo
izdaje zakonski odnosno statutarni zastupnik, slobodno bez ičije prethodne saglasnosti, osim
ako to nije ograničeno posebnim zakonom odnosno statutom društva, u okviru ovlašćenja lica
koja ga izdaju. Ako bi ovlašćeno lice izdalo punomoć bez prethodne saglasnosti nadležnog
organa, kada postoje takva ili slična ograničenja, zaključeni ugovor sa punomoćnikom je
nevaljan i bez pravnog djejstva. Zbog pravne sigurnosti, svako ograničenje zakonskog
odnosno statutarnog zastupništva, ako nije upisano u javni registar društava, je bez uticaja na
punovažnost zaključenih pravnih poslova sa trećim licima pa i u konkretnom slučaju u
pogledu ugovora o punomoćstvu.

Punomoćnik i njegova ovlašćenja za zastupanje ne upisuju se u javni registar društava, za

razliku od lica koja su ovlašćena davati punomoć za zastupanje (zakonski i statutarni
zastupnik). Obim ovlašćenja punomoćnika naveden je u punomoćstvu i on ne može svoja
ovlašćenja prenijeti na drugo lice, osim ako je to izuzetno dozvoljeno zakonom ili ugovorom
u granicama svojih ovlašćenja. Punomoćnik svoju obavezu zastupanja obavlja lično (tzv.
intuitu persone) jer se punomoćstvo zasniva na ličnom povjerenju zastupanog i punomoćnika
i zbog određenih kvaliteta punomoćnika, pa je to razlog neprenosivosti na drugog
(supstitucija). Supstitucija punomoćnika je moguća samo na osnovu izričitog ovlašćenja
zastupanog ili na osnovu zakona.139

Punomoć se može dati poslovnosposobnom fizičkom licu i pravnom licu, koje se

registruje za zastupničke poslove, s tim da pravno lice kao zastupnik može djelovati samo u
svojstvu punomoćnika. Ugovor o punomoćstvu odnosno punomoć mora biti u pismenom
obliku, što je bitan (konstitutivan) uslov punovažnosti punomoći. Ovo iz najmanje dva
razloga:

139
Po zakonu izuzetno je dopušteno da punomoćnik ovlasti drugo lice ako je opravdano spriječen da lično obavi
posao, a pravna radnja se u interesu zastupanog mora preduzeti bez odlaganja (npr. zastupanje na zakazanoj
raspravi).

101
 - što može doći do prevare pojavom lažnog punomoćnika (falsus prokuratora) i time
pravne nesigurnosti, i
- što je pismena forma punomoći uslovljena propisanom posebnom formom za neki
ugovor ili pravni posao (npr. za prodaju nekretnina ugovor o otuđenju je po zakonu
formalan, tako da i punomoć mora biti pismena).

Ugovori i drugi pravni poslovi koje u ime i za račun društva zaključi punomoćnik,
obavezuju društvo koje stiče prava i obaveze jer je nastao pravni odnos između zastupanog
društva i trećih lica, kao ugovornih strana. Punomoćnik je obavezan da djeluje u okviru datih
ovlaštenja u punomoći. U slučaju prekoračenja dobivenih ovlaštenja, zaključeni pravni posao
u pravilu ne obavezuje društvo (zastupanog), osim naknadnog odobrenja (čl. 87. st. 1. ZOO).

Zaključeni ugovor ili drugi pravni posao izvan ograničenja punomoćnika može izuzetno
proizvesti djejstvo, što zavisi od volje zastupanog društva. Naime, ako zastupano društvo
naknadno u razumnom roku odobri (ratificira) zaključeni ugovor takav ugovor ima pravno
djejstvo između društva i trećeg lica retroaktivno (ex tunc).

Međutim, ako zastupano društvo izričito ili prešutno, u razumnom roku odbije saglasnost,
šutnja se pravno smatra odbijanjem davanja ratihabitacije. Ugovorna strana koja nije znala niti
je morala znati za prekoračenje ovlašćenja punomoćnika može odmah nakon saznanja za
prekoračenje, ne čekajući da se zastupani izjasni o ugovoru, izjaviti da se ne smatra ugovorom
vezana (čl. 87. st. 4. ZOO).

Za sva tri slučaja nenastupanja naknadnog odobrenja ugovora, tj. u slučaju izričitog
odbijanja odobrenja, u slučaju bezuspješnog proteka roka za naknadno odobrenje i u slučaju
izjave druge ugovorne strane da se više ne smatra ugovorom vezana, zastupano društvo i
punomoćnik solidarno su odgovorni za štetu koju je druga ugovorna strana pretrpjela, ako ona
nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlašćenja (čl. 87 ZOO).

Nesporno je da, ako zastupani naknadno odobri (ratihabitacio in excesso) zaključeni

ugovor, to znači da se ne može modificirati (mijenjati) sadržaj ugovora koji su punomoćnik i
treće lice kao ugovorna strana već ugovorili, već se samo može ugovor u cjelini prihvatiti ili
odbiti. Drugo je pitanje pravnog učinka ratihabitacije, tj. da li retroaktivno djejstvo djeluje ex
tunc od zaključenja ugovora ili davanja saglasnosti.

Pravilo je da povratno djejstvo nakon ratihabitacije djeluje od zaključenja ugovora, osim

ako između zastupanog društva i punomoćnika nije drugačije ugovoreno. Iz svega dosad

102
izloženog, može se zaključiti da su u slučaju prekoračenja granica ovlašćenja u zastupanju,
bez obzira na vrstu zastupništva, u pravnoj nauci zauzeta dva stanovišta:

a) da u slučaju prekoračenja ovlašćenja zastupnika, zaključeni pravni posao odnosno

ugovor ne obavezuje zastupanog neposredno i bezuslovno, već samo onda ako ga
zastupani naknadno odobri, i
b) da tako zaključeni ugovor odnosno neki drugi pravni posao ne obavezuje ni zastupnika
koji je prekoračio granice svojih ovlašćenja, jer druga ugovorna strana nema pravo
zahtijevati od zastupnika da on umjesto zastupanog preuzme izvršenje u prekoračenju
zaključenog ugovora ili drugog pravnog posla, iako je druga ugovorna strana bila i
savjesna, već samo pravo na naknadu pretrpjele štete za koju solidarno odgovaraju
zastupani i zastupnik.140

Punomoćstvo može prestati na više načina, voljom ugovornih strana a i nezavisno od

njihove volje:

- zaključenjem pravnog posla zbog koga je data punomoć,

- istekom vremena za koje je punomoć izdata,
- opozivom punomoći od zastupanog (vlastodavca) u svako doba, bez obzira da li se tog
prava vlastodavac i odrekao,
- prestankom pravnog lica kao punomoćnika,
- otvaranjem stečaja nad punomoćnikom, kao pravnim licem, ili nad zastupanim
društvom, također kao pravnim subjektom,
- otkazom punomoći od strane punomoćnika u svako doba, osim u slučajevima kada
može nastupiti šteta po zastupanog, i
- smrću punomoćnika ili gubitkom poslovne sposobnosti.
Prema pravilima obligacionog prava postoji više vrsta punomoćstva:
1. opća (generalna),
2. posebna (specijalna),
3. poslovna punomoć po zaposlenju i
4. punomoć trgovinskog putnika.

Međutim, zakon o privrednim društvima, kao lex specialis predviđa poslovno

punomoćstvo, punomoćstvo po zaposlenju i prokuru, pored zakonskog i statutarnog

140
U njemačkom pravu, u slučaju prekoračenja ovlaščenja zastupnika druga strana ima pravo izbora, da
zahtijeva izvršenje zaključenog ugovora od strane zastupnika ili, pak, da traži naknadu štete.

103
zastupništva.141 Punomoćnik na osnovu ugovora o punomoćstvu ne stiče nikakvo subjektivno
pravo za sebe, već samo pravo da u okviru (granicama) punomoćstva, u ime i za račun
zastupanog društva, preduzima pravne radnje i zaključenje ugovora čije pravno djejstvo
zasniva prava i obaveze između zastupanog i trećeg lica, a ne obratno. Zbog toga ćemo u
daljem tekstu ukazati na pojam generalne i specijalne punomoći punomoćnika, jer su ostale
vrste zastupništva izložene.

Opća ili generalna punomoć (mandatum generalis) obuhvata ovlašćenja punomoćnika na

preduzimanje svih pravnih poslova koji se odnose na redovno poslovanje privrednog subjekta
odnosno vlastodavca. Punomoćniku se mogu davati posebna uputstva od strane zastupanog,
koja mogu biti dispozitivnog i imperativnog karaktera. Dispozitivna uputstva daju
punomoćniku mogućnost slobodnog djelovanja u obavljanju izdatog naloga, s tim da je u tom
slučaju punomoćnik obavezan da postupa kao dobar privrednik i time savjesno i pošteno štiti
interese zastupanog. Međutim, ako punomoćnik odstupi od dispozitivnog naloga, što pravno
može, i tada je obavezan postupati po pravilima struke. Imperativna uputstva takvog su
karaktera da ih se punomoćnik mora u svemu pridržavati i bez prava na odstupanje. Izuzetno,
punomoćnik može odstupati od imperativnog (limitativnog) naloga samo u cilju zaštite
interesa zastupanog, uz obavezni pristanak zastupanog nakon njegovog obavještenja.
Generalno punomoćstvo može imati dvije vrste ograničenja:

a) ograničenja koja proizilaze iz pravne prirode općeg punomoćstva, tj. da punomoćnik

može samo preduzimati pravne poslove koji su vezani za redovno poslovanje
zastupanog privrednog društva odnosno vlastodavca. Pojam redovnog poslovanja
svakog zastupanog subjekta treba procjenjivati u odnosu na registrovanu djelatnost,
što nije isto npr. kod subjekta sa proizvodnjom, uslužnom djelatnošću ili djelatnosti
finansijskih institucija (banaka) i slično, i
b) generalni punomoćnik ne može u ime i za račun zastupanog privrednog društva po
samom zakonu (zakonska ograničenja) otuđuvati ili opterećivati nekretnine,
zaključivati ugovore o investicionoj izgradnji, o licenci, raspolagati osnovnim
sredstvima, o uzimanju zajma ili besplatno raspolagati imovinom zastupanog.

Generalni punomoćnik ne može bez posebnog ovlašćenja za svaki pojedini slučaj

preduzeti mjeničnu obavezu, zaključiti ugovor o jemstvu, zaključiti poravnanje o izbranom

141
Vidi odredbe čl. 84-98 ZOO, odnosno odredbe ZTD čl. 23-31 između kojih postoji opravdana razlika u vrsti
zastupništva privrednih subjekata.

104
sudu (arbitražu), kao i odreći se nekog prava bez naknade. Generalni punomoćnik, u pravilu
treba da bude prosječna mjera ponašanja pripadnika iste struke. 142

Specijalna ili posebna punomoćstva (mandatum specialis) je takva vrsta punomoćstva u

kome se izričito punomoćnik ovlašćuje da može u ime i za račun zastupanog društva
(vlastodavca) zaključiti određene pravne poslove koji imaju poseban ekonomski značaj i to:

- preuzimanje mjenične obaveze,

- zaključenja ugovora o licenci, o jemstvu,
- zaključenja poravnanja o izbranom sudu, kao i
- svako odricanje nekog prava zastupanog bez naknade.

Za svaki navedeni pravni posao mora se dati posebna punomoć, jer u čl. 91. st. 4 ZOO se
navodi: „Punomoćnik ne može bez posebne punomoći za svaki pojedini slučaj preduzeti
poslove koji su naprijed navedeni“.

1.8. Prokura

Prokura je u poslovnom pravu najširi oblik trgovačkog punomoćstva čiji sadržaj i

ovlašćenja su određena zakonom. To je pismeno ovčašćenje prokuriste za preduzimanje svih
pravnih radnji i poslova u ime i za račun zastupanog društva koji se odnose na njegovo
cjelokupno poslovanje. Prokura kao poseban oblik trgovačkog punomoćstva primjenjuje se
samo u privrednopravnom prometu, a ne i u drugim pravnim poslovima (npr.
143
građanskopravnim, porodičnim i sl). Prokura je stara institucija germanskog prava. Nije
poznata u romanskom i anglosaksonskom pravu. Prokura je, osim u našem, prihvaćena u
bivšem jugoslovenskom, hrvatskom i slovenačkom pravu.144

Za prokuru je karakteristično da se obavezno daje u pismenom obliku, da su ovlašćenja i

ograničenja utvrđena zakonom i ne mogu se različito regulisati statutom ili drugim općim
aktom društva ili pak odlukom nekog organa društva. Prokura se obavezno upisuje u javni
registar društava i ne može se prenositi na treća lica. Postupak davanja prokure reguliše se
osnivačkim ugovorom (aktom) ili statutom društva. Prokuru daje direktor preduzeća uz
saglasnost organa upravljanja, jer bez saglasnosti ne može doći do upisa u sudski registar
društava prokuriste. Prokurista je ovlašćen da može u ime i za račun društva zaključivati sve
142
Dr. J. Barbić, op. cit. str. 483.
143
Dr. V. Filipović i drugi, op. cit. 8 str. 48 i dr. Jakša Barbić i drugi, op. cit. 23. str. 43.
144
Prokuru je poznavao i Osnovni zakon o preduzećima iz 1965. g., a regulisana je u hrvatskom zakonodavstvu
čl. 44-45 ZTD, slovenačkom čl. 33-38 ZGD i našem pravu čl. 26.-31. ZPD.

105
ugovore i preduzimati sve druge pravne radnje i zastupati privredne subjekte u svim
postupcima pred sudovima, upravnim organima i drugim institucijama.

Prokura, pravno je oblik generalne punomoći za zastupanje, s tim da po samom zakonu

prokurista ne može vršiti raspolaganje i opterećivanje nepokretne imovine zastupanog, osim
ako prokurista nije izričito posebno i za to ovlašćen. Prokurista mora, dakle, imati posebno
ovlašćenje za zaključivanje ugovora o otuđenju i opterećivanju nepokretne imovine
zastupanog privrednog subjekta. Osim navedenih zakonskih ograničenja (za promet i
opterećenja nekretnina), druga ograničenja za prokuristu nemaju pravnog djejstva prema
trećim licima, što ima za pravnu posljedicu da društvo ne može osporavati punovažnost
zakIjučenog ugovora od strane prokuriste. Karakteristično je da se pravno ovlašćenja
prokuriste ne mogu ograničavati niti uslovljavati vremenski ni sadržinski. Prokurista mora
poštovati zakonska ograničenja, koja imaju djejstvo ne samo prema trećim licima već
obavezuju i njega. Van zakonskih ograničenja, prokurista je neograničen.

Za razliku od ranijih dilema u pravnoj teoriji, da li se prokura odnosi na društvo u cjelini

ili ne, sadašnje zakonodavno rješenje našeg prava je da se prokura odnosi na privredno
društvo u cjelini i sve njegove organizacione dijelove (podružnice), osim kada je prokura data
samo za podružnicu i kao takva upisana u javni registar društava. Ako nije upisano u javni
registar da se prokura daje samo za organizacioni dio (podružnicu), pravno se podrazumijeva
da se prokura odnosi na društvo i njegove dijelove.

Prokura se može dati samo fizičkom, a ne i pravnom licu. Prokuristi mogu biti svako
punoljetno i poslovnosposobno lice, bez obzira na funkciju i poslove koje obavlja. Društvo
kao davalac prokure slobodno odlučuje kom licu će dati ovlašćenje prokuriste, s tim da to
mogu biti zaposlena lica u društvu ili lica koja nisu u radnom odnosu sa davaocem prokure. 145
Prokura se može dati jednom ili više fizičkih lica. Zbog toga u pravnoj nauci imamo
individualnu ili pojedinačnu ili zajedničku (skupnu - kolektivnu), gdje kriterij razlikovanja
nije sam broj prokurista već njihova samostalnost ili zajedništvo (saglasnost) u vršenju
ovlašćenja iz prokure.146 Pojedinačna prokura može se dati jednom ili većem broju lica pa ako
nije označeno da je skupna, pretpostavlja se da je u pitanju pojedinačna prokura. Međutim,
ako je navedeno da se više prokurista označava kao skupna prokura, znači da svi zajedno
(saglasno) izvršavaju ovlašćenja iz prokure, jer je u pitanju skupna prokura.

145
Uslove za prokuriste propisuje društvo u statutu, npr. članstvo u organima društva, školska sprema,
profesionalno iskustvo i sl.
146
Vidi: prof. dr. M. Simić i prof. dr. M. Trifković, op. cit. 5, str. 294, ZTD, čl. 46, ZGD, čl. 33.

106
 Prema tome, između pojedinačne i zajedničke (skupne) prokure razlika je u načinu vršenja
i pravnim učincima zajedničke prokure. Kada je prokura data dvoma ili više fizičkih lica, bez
oznake da je zajednička, uvijek se pretpostavlja da je to pojedinačna prokura, pa svaki
prokurista može zastupati društvo samostalno u granicama zakonskih ovlašćenja. Shodno
tome, zajedničkom prokurom se podrazumijeva prokura data dvoma ili više lica, samo ako je
to izričito navedeno u primenoj ispravi o davanju prokure i tako registrovano u sudu, odnosno
drugom javnom registru društava.

Kod zajedničke prokure pravno djejstvo izjava volje prokurista, u ime i za račun društva,
kod aktivnih radnji imaju obavezujuće značenje ako su učinjene saglasno (zajedno) ili pak od
jednog od zajedničkih prokurista, uz izričitu prethodnu ili naknadnu saglasnost ostalih
zajedničkih prokurista. Način davanja prethodne saglasnosti ili pak naknadnog odobrenja,
zavisi od prirode pravnog posla, tako da, u pravilu, za formalne pravne poslovne i saglasnosti
zajedničkih prokurista odnosno odobrenje moraju biti u odgovarajućoj formi. Dakle, u slučaju
skupne prokure za punovažnost aktivnih radnji i zaključivanja ugovora i drugih pravnih radnji
potrebna je saglasnost izjava volje svih prokurista, dok pasivne radnje (prijem izjava volje i
saopćenja trećih lica) smatraju se punovažnim iako su učinjene samo jednom od zajedničkih
prokurista i imaju pravno djejstvo kao da su date svima, što je izraz suštine zajedniče prokure.

Pojam zajedničke prokure podrazumijeva neraskidivu vezu zajedničkih prokurista

mođusobno i prema društvu, kao i njihovu zajedničku odgovornost prema trećim licima.
Analogno tome, znanje o pravnoodlučujućim činjenicama ili krivnja jednog od zajedničkih
prokurista ima pravno djejstvo za davaoca prokure bez obzira na znanje ili krivnju ostalih
zajedničkih prokurista odnosno neznanje ili nepostojanje krivnje ostalih zajedničkih
prokurista nema za posljedicu oslobađanje društva od pravnih posljedica i radnji jednog od
zajedničkih prokurista, kod pasivnih radnji. Ovo stanovište je općeprihvaćeno u pravnoj
teoriji i zakonodavstvu. 147

Bitna karakteristika prokure je da su ovlašćenja prokuriste kod nas i u uporednom pravu

regulisana zakonom i da svako ograničenje prokure mimo zakona je bez pravnog djejstva
prema trećim licima, bez obzira na to da li je treće lice bilo savjesno ili ne. Prokurista može na
osnovu pismenog ovlašćenja, po našem pravu, preduzimati sve pravne radnje i poslove u ime
i za račun zastupanog privrednog subjekta, osim:

a) prijenosa i opterećivanja nepokretne imovine bez izričite posebne punomoći;

147
Detaljnije vidi dr. Vladimir Filipović i drugi, op. cit. 8, str. 52.

107
 b) da se prokura može dati samo za podružnicu, što se izričito navodi u javnom registru
društava; i
c) da se prokura ne može dati pravnom licu (ZPD, čl. 26).

Sva druga ograničenja koja se mogu ugovoriti ugovorom između društva i prokuriste, npr.
na vrstu poslova, vrijeme i mjesto izvršenja iz prokure, su interno relevantni između društva i
prokuriste, što može izazvati pozivanje na odgovornost za naknadu štete i opoziv prokure.
Navedena ograničenja su bez pravnog učinka prema trećim licima jer su protivna pravnoj
prirodi prokure i suprotna su zakonskim ograničenjima.

Prema tome, pravni poslovi zaključeni sa trećim licem od prokuriste, u ime i za račun
davaoca prokure, čak uz prekoračenja ovlašćenja obavezuju društvo. Ovo zbog toga što je
teorija ultra vires kod prokure izričito isključena radi zaštite trećih lica i sigurnosti u pravnom
prometu. To znači da je pravni posao koji je zaključen i prekoračenjem ovlašćenja prokuriste
iz ugovora zaključenog sa društvom punovažan i proizvodi djejstvo iako je treće lice kao
ugovorna strana bila nesavjesna, tj. znala je ili je morala znati da je prokurist prekoračio
ovlašćenje, što je u skladu sa stanovištem u uporednom pravu.148 Međutim, mora se ukazati da
sudska praksa nekih pravnih sistema uslovljava punovažnost poslova zaključenih preko
ovlašćenja prokuriste, pozivanjem na njenu neograničenost poštenjem i dobrom vjerom trećih
lica (bona fide).149

U situacijama kada postoji suprotnost interesa između prokuriste i društva, što imamo
kada se prokurista društva pojavljuje i kao druga ugovorna strana (zaključenje ugovora sa
samim sobom), koja može nastati za vrijeme trajanja prokure odnosno kao komisionar
odnosno trgovinski zastupnik, nije realno očekivati da će prokurista na ravnopravan način i
profesionalno zastupati interese društva i svoje interese i/ili interese trećih lica u čije ime
nastupa kao komisionar ili zastupnik. Izlaz iz ovakve situacije, gdje očito postoji suprotnost
interesa, zakon propisuje da rokurist može zaključivati ugovore u svoje ime ili u ime i za
račun druge ugovorne strane samo na osnovu posebnog ovlašćenja društva – čiji je prokurist
(čl. 30 ZPD).

Saglasno uporednom pravu, kada se prokurista pojavljuje u ulozi druge ugovorne strane u
svoje ime ili u ime i za račun trećih subjekata, mora imati za svaki pravni posao (ugovor)
posebnu punomoć društva, koja se samo može dati izričito (pismeno) a ne prešutno ili

148
Ovo je stanovište normirano u hrvatskom ZTD, čl. 48. st. 1.
149
Dr. Vladimir Filipović i drugi, op. cit. 8., str. 55.

108
konkudentnim radnjama.150 Davanje i prestanak prokure se obavezno registruje kod nadležnog
registarskog organa. Istovremeno, prokurista deponuje svoj potpis kod registarskog organa, a
prilikom nastupanja kao prokurist mora staviti oznaku da nastupa kao prokurista (per procur
odnosno skraćeno – PP). Manjkavost potpisa prokuriste i bez oznake – PP – u pravnoj teoriji
se smatra da nema pravnog djejstva na punovažnost pravnog posla zaključenog od strane
prokuriste za društvo u čije ime i za čiji račun nastupa u pravnom prometu.

Prokurista je fizičko lice u koje davalac ima povjerenje (intuitu persone) pa zbog toga je
prokura neprenosiva na treća lica uopće (ne samo u cjelini već ne može davati punomoć
drugim licima za zastupanje društva u ime i za račun društva). On nije zakonski zastupnik, pa
i ako ima široka ovlašćenja kao prokurista, nema ovlašćenja zakonskog zastupnika, tj. davanja
punomoći trećim licima. Prokura može prestati:

- opozivom od društva i otkazom od prokuriste,

- otvaranjem stečaja ili likvidacije, prestankom društva na drugi način,
- smrću, ograničenjem ili gubitkom poslovne sposobnosti prokuriste,
- kada prokurista postane lično odgovoran kao član društva lica ili član uprave društva sa
ograničenom odgovornošću dioničkog društva koje mu je dalo prokuru i time postao
njegov zakonski zastupnik, i
- kada je prokura vezana za radni odnos u društvu, pa prestankom radnog odnosa prestaje
i prokura.

Kako je prokura izraz slobodne volje društva i prokuriste, saglasno uporednom

zakonodavstvu, prokura se može opozvati u svakom trenutku. Ništave su odredbe ugovora
ako bi se društvo odreklo prava opoziva ili se pak pravo opoziva vezuje za rok ili uslov, s tim
da se opozivom ne mogu smanjiti niti isključiti prava prokuriste koja proizilaze iz ugovora na
osnovu koga je dobio prokuru.151 Naše zakonodavstvo ne propisuje način opoziva prokure. To
se može učiniti pismenom izjavom prokuristi, trećim licima ili javnosti (objavljivanjem).
Opoziv učinjen trećim licima ili javnosti putem objavljivanja u nekom javnom glasilu ima
djejstvo prema prokuristi od trenutka kada sazna ili je morao saznati, a opoziv prokure prema
trećim licima koja nisu znala niti su morala saznati (bila su savjesna) da je prokura opozvana,
djeluje od dana upisa opoziva u sudski registar ili drugi javni registar društava. 152 Kada
prokurist otkaže prokuru, a jedini je zastupnik društva lica, otkaz prokure nema djejstvo

150
Vidi čl. 30. ZPD Federacije BiH i čl. 49. hrvatskog ZTD.
151
Dr. V. Gorenc, op. cit., 2. str. 65. i dr. V. Filipović i drugi, op. cit. 8. str. 56.
152
Vidi čl. 31 st. 1 ZPD i čl. 54 st. 3 ZTD.

109
trenutnog prestanka, pa je prokurista nakon otkaza obavezan obavljati tekuće poslove, da ne
bi nastupila šteta po društvo, sve dok jedan ili više članova društva ne preuzme zastupanje
društva.

110
GLAVA TREĆA
IMOVINSKA ODGOVORNOST PRIVREDNIH SUBJEKATA
IX. ODGOVORNOST PRIVREDNOG SUBJEKTA ZA SOPSTVENE
OBAVEZE
1. Odgovornost za drugog
2. Vrste odgovornosti za drugog
3. Odgovornost članova kod društva lica
4. Odgovornost za drugog kod statusnih promjena i oblika društva
5. Odgovornost za obaveze kod promjene oblika društva
6. Odgovornost kontrolnog za supsidijarno društvo
7. Odgovornost za štetu koju prouzrokuje organ i zaposleni u društvu

X. STATUSNE PROMJENE PRIVREDNOG SUBJEKTA

1. Vrste statusnih promjena

XI. PRESTANAK PRIVREDNIH SUBJEKATA

1. Stečaj privrednog subjekta
2. Stečajni postupak
3. Nadležnost za stečajni postupak
4. Organi stečajnog postupka
5. Stečajna masa i raspoređivanje povjerilaca
6. Izlučni i razlučni povjerioci
7. Faze stečajnog postupka

XII. PRAVNE POSLJEDICE STEČAJNOG POSTUPKA

1. Prenošenje prava upravljanja i raspolaganja na stečajnog upravnika
2. Pravne posljedice na potraživanja stečajnih povjerilaca
3. Razvrgnuće imovinske zajednice i preuzimanje sudskih i arbitražnih sporova
4. Pravne posljedice zabrane prinudnog izvršenja i obezbjeđenja
5. Pravne posljedice na ispunjenje pravnih poslova

XIII. POBIJANJE PRAVNIH RADNJI STEČAJNOG DUŽNIKA U

STEČAJNOM POSTUPKU
1. Predmet pobijanja
2. RazIozi za pobijanje pravnih radnji dužnika
3. Rok za pobijanje radnji stečajnog dužnika
4. Subjekti pobijanja u stečaju
5. Pravno djejstvo pobijanja u stečaju

XIV. PRIJAVLJIVANJE I ISPITIVANJE TRAŽBINA POVJERILACA

XV. NAMIRENJE STEČAJNIH POVJERILACA I DIOBA STEČAJNE

MASE
1. Glavna dioba stečajne mase

111
 2. Zaključivanje stečajnog postupka
3. Reorganizacija stečajnog dužnika

XVI. SEKUNDARNI I MEĐUNARODNI STEČAJ

XVII. LIKVIDACIJA PRIVREDNIH SUBJEKATA

1. Razlozi za likvidaciju i pokretanje postupka likvidacije
2. Organi likvidacionog postupka
3. Unovčavanje imovine subjekta likvidacije
4. Dioba likvidacione mase

XVIII. SUBJEKTI POSLOVNOG PRAVA

1. Određivanje subjekata poslovnog prava

112
GLAVA TREĆA
IMOVINSKA ODGOVORNOST PRIVREDNIH SUBJEKATA

Privredna društva i ostali privrednopravni subjekti stupaju u poslovne odnose, u većini

imovinskopravne prirode sa drugim privrednim subjektima i stiču prava i preuzimaju
obaveze. U poslovanju privredna društva preuzete obaveze moraju uredno izvršavati, bez
obzira na osnov nastanka obaveze i kome se obaveza mora izvršiti. Do odgovornosti
privrednog subjekta dolazi ako se ne ponaša u skladu sa dispozicijom pravne norme zbog
čega slijedi sankcija, zavisno od toga koji je delikt učinjen. Najčešće se radi o povredi
zaključenih ugovora koji se zaključuju u pravnom prometu istupajući u svoje ime i za svoj
račun, u svoje ime a za tuđi račun, kao komisionar ili pak istupajući u tuđe ime i za tuđi račun
kao agent. Osnov odgovornosti privrednih subjekata može biti zakon (zakonska odgovornost)
i ugovor (ugovorna odgovornost) kao i drugi osnovi na kojima nastaju obaveze i time
odgovornosti (razni izvori obligacija, npr. odgovornost za štetu i sl.). U poslovnom pravu
odgovornost privrednih subjekata može se klasificirati po raznim kriterijima. 153 Za povrede
ugovornih obaveza, zbog neurednog izvršavanja ili skrivljenog neizvršavanja punovažno
zaključenih ugovora i povrede drugih obligacija, slijedi ugovorna odgovornost.

Ugovorna odgovornost je imovinskopravne prirode jer je povrijeđen ugovor na osnovu

koga se stiču prava i obaveze za ugovorne strane, koje ih obavezuju na izvršenje i savjesno
postupanje. Međutim, moguće je da privredni subjekt u poslovanju povrijedi ne samo
ugovorne obaveze već i zakonske koje mu naređuju određeno ponašanje ili čak zabranjuju.
Suprotno ponašanje čini građanskopravni delikt ili čak teži delikt – krivična djela, prijestupe
ili prekršaje, a za koje postoji različita odgovornost.154 Prema tome, za građanskopravne
delikte postoji građanskopravna odgovornost, a krivičnopravna za krivične delikte, odnosno
administrativna za prijestupe i prekršaje.

Građanskopravna odgovornost je, ustvari, imovinska odgovornost privrednog subjekta koja

obuhvata ugovornu i vanugovornu odgovornost za civilne delikte kojima je prouzrokovana

153
Više o klasifikaciji i sistematizaciji odgovomosti privrednih subjekata dr. M. Simić i dr. M. Trifković, op. cit.
str. 295-302.
154
Imovinskopravna odgovornost za građanskopravne delikte a krivična za krivična djela, odnosno
administrativna za učinjene privredne prijestupe i prekršaj.

113
šteta licu ili nekom drugom pravnom subjektu.155 Privredni subjekti za svoje obaveze
odgovaraju svojom cjelokupnom imovinom. Ova odgovornost je potpuna i neograničena, što
znači da obuhvata sve obaveze u cjelini i za njihovo izvršavanje je garancija cjelokupna
imovina privrednog društva. U našem pravu se vrsta i obim odgovornosti mora vidjeti iz firme
privrednog društva, pa zavisno od oblika društva imamo različite oblike imovinske
odgovornosti, koja može biti za sopstvene obaveze i za obaveze drugih subjekata.

IX. ODGOVORNOST PRIVREDNOG SUBJEKTA ZA SOPSTVENE

OBAVEZE

Svaki privredni subjekt je ex lege pravno lice koje u pravnom prometu stiče prava i
preuzima obaveze. Privredni subjekti mogu biti vlasnici pokretnih i nepokretnih stvari, koje
čine njegovu imovinu. Prema pravilima poslovnog prava, subjekti poslovnog prava, ma u kom
obliku bili organizovani, mogu biti tužitelji i biti tuženi za nastale obaveze i njihovo izvršenje.
Suština pravne sposobnosti privrednog subjekta je u tome da je samostalan subjekt
građanskog prava, odvojen i različit od članova društva, što mu daje samostalnu aktivnu i
pasivnu legitimaciju u pravnom prometu, tj. da samostalno stiče prava i preuzima obaveze.
Samostainost privrednog subjekta se izražava njegovom imovinom, koja je odvojena od
imovine članova društva. Zbog toga, svako društvo za svoje obaveze odgovara cjelokupnom
svojom imovinom. Odgovornost privrednih subjekata je zakonska, potpuna i neograničena,
koju ni jedan privredni subjekt ne može ugovorom o osnivanju isključiti niti ograničiti. Ona se
zasniva na zakonu u našem i uporednom pravu.156 Zakonska zabrana odnosi se i na
nemogućnost isključenja ili ograničenja, kako u pogledu imovine kojom odgovara tako u
pogledu vrste obaveza, kao i u pogledu povjerilaca. Princip jednake odgovornosti znači da
privredno društvo jednako odgovara prema svim povjeriocima, bilo stranim ili domaćim, bez
razlike na pravni osnov nastanka obaveze i njenu visinu.

Potpuna odgovornost poslovnog subjekta obuhvata svu njegovu imovinu, osnivački kapital
i ostalu imovinu, kao i sredstva koja je društvo uložilo u druga privredna društva ali je na
njima zadržalo pravo vlasništva (davanje dijelova imovine i lizing, poslugu, čuvanje i sl.). Bez
obzira gdje se nalaze dijelovi imovine privrednog društva, njegova imovina je jedinstvena, sa
kojom odgovara. Zbog toga je njegova odgovornost potpuna. Izuzetno, neki objekti imovine
privrednog društva u izvršnom postupku ne mogu biti predmet izvršenja (egzekucije) jer se
155
Građanskopravni (civilni) delikt je zabranjena nedozvoljena radnja, koja ima za posljedicu štetu drugom
subjektu (npr. uništavanje tuđe imovine ili nezakonito korištenje).
156
Vidi ZPD, čl. 5 st. 2.

114
izuzimaju u cilju omogućavanja poslovanja društva, osim u slučaju otvaranja postupka
stečaja, kada se sva imovina pretvara u stečajnu masu (generalna egzekucija).157

Imovinska odgovornost privrednog subjekta je neograničena. Naime, privredni subjekt

ogovara svakom povjeriocu za svaku valjanu tražbinu u potpunom iznosu, bez obzira na
osnovu nastanka obaveze (bilo zakonska, ugovorna ili vanugovorna). Osnovno pravilo
poslovnog prava je da privredni subjekti odgovaraju za obaveze svojom cjelokupnom
imovinom. Međutim, tom principu nije u suprotnosti lična neograničena odgovornost
cjelokupnom imovinom članova javnog trgovačkog društva (društva sa neograničenom
solidarnom odgovornošću) i komplementara u komanditnom društvu, iako je i kod ovih
društava imovina društva, nastala ulozima članova i poslovanjem društva, različita, odvojena i
samostalna od imovine članova društva.158 Specifičnost imovinske odgovornosti društva
kapitala i društva lica, bit će izložena kod obrade svakog oblika privrednog društva.

1. Odgovornost za drugog

Imovinskopravna odgovornost može biti za sopstvene i tuđe obaveze, bez obzira da li se

radi o pravnom ili fizičkom licu. Ova odgovornost je za tuđe a ne za svoje obaveze, koja
nastaje na osnovu zakona i ugovora. Odgovornost za drugog podrazumijeva, u pravilu,
odgovornost za sve buduće obaveze glavnog dužnika (in apstracto), a ne za konkretno
određenu obavezu dužnika (in concreto).159 Kada je u pitanju odgovornost in apstracto,
odgovornost za drugog obuhvata sve obaveze glavnog dužnika prema svim njegovim
povjeriocima. Bitno je da se radi o obavezama dužnika koje su nastale obavljajući poslovne
aktivnosti iz registrovane djelatnosti. Odgovornost za drugog obuhvata sve povjerioce
dužnika i njegove obaveze, bez obzira da li se radi o ugovornoj ili vanugovornoj
građanskopravnoj odgovornosti.

Međusobna odgovornost privrednih subjekata može se uspostaviti na autonomnoj osnovi

zbog uzajamne povezanosti privrednih subjekata u poslovnoj saradnji koja se ostvaruje
zaključivanjern oligacionih ugovora ili, češće, na osnovu zakona zbog specifične pravne
situacije ili pravnog odnosa sa drugim fizičkim ili pravnim licima (npr. odgovornost
većinskog društva za obaveze supsidijarnog društva (čl. 48 ZPD)). Zakon predviđa

157
Zakonom o izvršnom postupku propisana su zakonska ograničenja egzekucije pojedinih dijelova imovine
društva.
158
Zakon o privrednim društvima FBiH, čl. 8.
159
Odgovornost jemca za određenu obavezu dužnika je odgovomost in concreto, bez obzira da li se radi o
solidarnom supsidijarnom jemstvu.

115
odgovornost ne samo za obaveze već i za radnje drugog lica, tako da ima više modaliteta
zakonske odgovornosti za drugog.

2. Vrste odgovornosti za drugog

Odgovornost za drugog, po vrsti, može biti solidarna i supsidijarna, a po obimu ograničena

i neograničena odgovornost. Ako je u ugovoru ili osnivačkom aktu utvrđena međusobna
odgovornost za obaveze između dva ili više privrednih subjekata, ali bez označavanja vrste
odgovornosti, pravno se pretpostavlja da je u pitanju solidarna odgovornost. Ovo zbog toga
što se međusobna odgovornost ustanovljava radi zaštite interesa povjerilaca, jer je solidarna
odgovornost povoljnija za povjerioce od supsidijarne zbog redosljeda namirenja tražbina.
Međutim, ukoliko je ustanovljena vrsta odgovornosti, ali bez označavanja obima
odgovornosti, pravno se podrazumijeva da je u pitanju neograničena solidarna odgovornost. U
suprotnom, ograničena odgovornost po obimu za obaveze drugih lica se nikad ne
pretpostavlja već izričito ugovara ili propisuje u pravnom aktu.

2.1. Solidarna odgovornost za drugog

Solidarna odgovornost je odgovornost dva ili više privrednih subjekata za obaveze

(drugog) dužnika. To je odgovornost po principu jedan za sve – svi za jednog. Solidarnost
više dužnika pravno znači da povjerilac ima pravo izbora solidarnog dužnika ili pak svih
dužnika u cilju namirenja svog potraživanja, jer svi dužnici odgovaraju istovremeno i
bezuslovno, s tim da se potraživanje povjerioca može naplatiti samo jednom. Solidarna
odgovornost se ustanovljava zakonom i ugovorom između solidarnih dužnika i upisuje u javni
ili sudski registar, kako bi se treća lica mogla upoznati da solidarnost postoji. Tako, zakonska
solidarna odgovornost se predviđa kod društva lica svih članova javnog trgovačkog društva i
komplementara kod ortačkog društva i eventualno odgovornost jednog člana, kao i statusne
promjene podjele subjekta na dva ili više novih subjekata. Svaki solidarni dužnik može prema
povjeriocu isticati objektivne i subjektivne prigovore, isto kao i glavni dužnik. Objektivni
prigovori su slijedeći:

- prigovor dospjelosti, tj. da obaveza nije dospjela,

- prigovor zastarjelosti, tj. da je obaveza zastarjela,
- prigovor kompenzacije,

116
 - prigovor da povjerilac nije izvršio svoju uzajamnu obavezu, tj. prigovor neispunjenog
ugovora (exceptio non andiplendi causa-contractus), i
- prigovor da obaveza nije punovažno nastala, tj. da je ništava i sl.

Objektivni prigovori su apsolutnog djejstva, što znači da ih može istaći svaki solidarni
dužnik jer imaju djejstvo prema svim solidarnim dužnicima, pa u slučaju neisticanja
objektivnih prigovora od dužnika koji izvrši obavezu povjeriocu, gubi pravo na regres od
sadužnika. Subjektivni prigovori su ličnog karaktera i imaju relativno djejstvo (inter partes)
jer ih mogu istaći samo određeni solidarni dužnici. Tako npr., subjektivni prigovor može
istaći solidarni dužnik da ne odgovara solidarno za određenu obavezu jer u vrijeme
preuzimanja obaveze nije bila predviđena solidarna odgovornost, tj. da nema pravnog osnova
za njegovu solidarnu odgovornost.

Prinudno izvršenje protiv solidarnog dužnika provodi se po pravilima izvršnog postupka,

samo ako izvršna isprava glasi na njega, ali ne i na osnovu izvršne isprave koja glasi na
glavnog dužnika ili nekog drugog solidarnog dužnika. To pravno znači da povjerilac mora
imati izvršnu ispravu koja, pored glavnog dužnika, mora posebno glasiti i za svakog
solidarnog dužnika (zajedno ili posebno) da bi mogao tražiti sudsko prinudno namirenje
tražbine.

Solidarna odgovornost jednog privrednog društva za obaveze drugog, bez obzira na pravni
osnov nastanka, je ustvari solidarno jemstvo. Naime, prema čl. 1004 ZOO, jemac za obaveze
nastale u privrednom poslovanju odgovara kao jemac - platac, što pravno znači da odgovara
povjeriocu isto kao glavni dužnik za cijelu obavezu tako da povjerilac može svoje
potraživanje (namirenje) ostvariti po sopstvenom izboru, bilo od glavnog dužnika ili od jemca
odnosno od obojice istovremeno jer je u pitanju solidarno jemstvo. Iako solidarna
odgovornost za drugog više privrednih subjekata po pravnoj prirodi je solidarno jemstvo
obligacionog prava, ipak postoje neke specifične razlike između solidarne odgovornosti
privrednih subjekata i klasičnog jemstva:

- u načinu nastanka tako da jemstvo nastaje samo na osnovu ugovora o jemstvu, a

solidarna odgovornost privrednih subjekata za obaveze drugih nastaje na osnovu zakona
i ugovora;
- po pravnom djejstvu jer jemac odgovara za tačno određenu postojeću obavezu (in
conkreto); a solidarni dužnik odgovara za sve buduće obaveze glavnog dužnika
(privrednog društva) in apstracto; i

117
 - u formi nastajanja jer se jemstvo nikad ne upisuje u javni registar, a solidarna
odgovornost privrednih subjekata za drugog se obavezno upisuje u javni registar
društava.

Odgovornost solidarnih dužnika za drugog je akcesorne prirode jer zavisi od obaveze

glavnog dužnika, bilo po punovažnosti nastanka, bilo po vremenu trajanja i visini, jer obaveza
jemca ne može biti veća od obaveze glavnog dužnika. Od navedenog pravila, izuzetno,
obaveza solidarnog dužnika (kao i supsidijarnog) je samostalna obaveza u stečajnom
postupku i postupku likvidacije prema glavnom dužniku. Zbog samostalnosti obaveze
solidarnog dužnika, smanjenje obaveze glavnog dužnika nema uticaja na obavezu solidarnog
dužnika, jer se ona ne smanjuje, tako da solidarni dužnik odgovara povjeriocu za cijeli iznos
obaveze glavnog dužnika.160 Solidarni dužnici i jemci dužnika mogu, kao stečajni povjerioci,
tražiti da im se regresira (vrati) ono što su za stečajnog dužnika platili prije ili poslije dana
otvaranja stečajnog postupka ili pak podnijeti zahtjev stečajnom sudu da im se obezbijedi
iznos koji će platiti za dužnike srazmjerno iznosu koji bi im pripadao kao stečajnim
povjeriocima.161

2.2. Supsidijarna odgovornost za drugog

Supsidijarna odgovornost za obaveze drugog privrednog subjekta je odgovornost za tuđe

obaveze. Ova odgovornost uspostavlja se ugovorom između privrednog subjekta (glavnog
dužnika) i drugih privrednih subjekata koji preuzimaju odgovornost za njegove obaveze. Po
svojoj pravnoj prirodi, supsidijarna odgovornost za obaveze drugog je obično jemstvo.
Supsidijarna odgovornost privrednog subjekta za obaveze drugog (glavnog dužnika) je
akcesorna. Akcesornost supsidijarne odgovornosti se izražava u tome što je u pitanju
odgovornost za obaveze glavnog dužnika (tuđi dug) i zavisna od obaveze glavnog dužnika u
pogledu nastanka, punovažnosti ili nepunovažnosti.162

Kod supsidijarne odgovornosti za tuđi dug, prvo je dužan obavezu izvršiti povjeriocu
glavni dužnik, pa ako to ne uspije, povjerilac stiče pravo da zahtijeva namirenje od običnog
jemca. Međutim, ako glavni dužnik izvrši isplatu duga povjeriocu, prestaje obaveza
supsidijarnog dužnika (jemca). Zbog toga se kaže da je supsidijarna odgovornost uslovna, jer
povjerilac može da traži isplatu svoje tražbine od jemca samo ukoliko nije uspio naplatiti se

160
ZOO, 1008.
161
Zakon o stečaju, čl. 36. st. 5 „Sl. novine FBiH“.
162
Supsidijarno jemstvo nastaje povodom garancije za tuđi dug i ne može samostalno egzistirati.

118
od glavnog dužnika. Iz navedenog se vidi bitna raziika između supsidijarne odgovornosti i
solidarne odgovornosti za obaveze drugog privrednog subjekta, jer kod solidarne
odgovornosti postoji pravo izbora dužnika od koga se traži namirenje obaveze (duga), što nije
slučaj obratno.

Supsidijarno jemstvo prestaje izuzetno u slučaju insolventnosti i stečaja glavnog dužnika.

U ovom slučaju, povjerilac je ovlašćen da traži isplatu duga od jemca iako to nije prethodno
zahtijevao od glavnog dužnika. Ne postoji jedinstveno stanovište u pravnoj teoriji niti sudskoj
praksi o vremenskom trenutku (o roku) dospijeća obaveze supsidijarnih dužnika, tj. kada
povjerilac može tražiti isplatu duga od supsidijarnih dužnika. Po jednom stanovištu, povjerilac
može tražiti naplatu duga od supsidijarnih dužnika tek ako ni u izvršnom sudskom postupku
nije uspio se naplatiti od glavnog dužnika. Po drugom stanovištu, povjerilac može tražiti
naplatu duga od supsidijarnih dužnika ukoliko mu glavni dužnik nije ispunio obavezu ni u
roku koji je odredio u pismenom pozivu glavnom dužniku, što je i prihvatljivije u interesu
povjerilaca da što prije i lakše dođu do ispunjenja nespornih i dospjelih potraživanja.163

Solidarni i supsidijarni dužnici, koji ispune obaveze prema povjeriocu umjesto glavnog
dužnika (za drugog) imaju pravo regresa prema ostalim solidarnim odnosno supsidijarnim
dužnicima po pravilima unutrašnjeg (internog) odnosa koji može biti ugovoren, u protivnom
primjenjuju se pravila obligacionog prava. Regres se može tražiti od svih solidarnih odnosno
supsidijarnih dužnika ukoliko je utvrđena različita odgovornost uključujući i glavnog dužnika.
I solidarna i supsidijarna odgovornost mogu biti ograničena i neograničena. Moguća su i
druga ograničenja kod svih istaknutih modaliteta odgovornosti za drugog, koja se regulišu
ugovorom.

3. Odgovornost članova kod društva lica

Za obaveze privrednog društva personalnog tipa, društva sa neograničenom solidarnom

odgovornošću i komanditnog društva, svaki član javnog trgovačkog društva (n.s.o.) i
komplementar u komanditnom društvu po zakonu su odgovorni za obaveze društva
neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom. Opće je pravilo da društvo odgovara
za svoje obaveze cjelokupnom svojom imovinom, kada je u pitanju odgovornost za sopstvene
obaveze, tako da povjerilac može tražiti izvršenje tražbine samo od društva kao pravnog lica,

163
Drugo stanovište je usvojeno kao načelan stav Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i
Vrhovnog vojnog suda, Načelni stav, br. 3/79, Bilten sudske prakse Višeg priv. suda Srbije br. VI-IX/79, fusnota
br. 28. str. 211. dr. M. Vasiljevič, op. cit.

119
a ne od dioničara ili vlasnika udjela kod društava kapitala. Međutim, radi zaštite povjerilaca,
zakonska odgovornost za obaveze društva lica proširuju se i na članove društva, pri čemu
dolazi do izražaja njihova različita pravna priroda kod pojedinih oblika i odnosa članova
društva međusobno, prema društvu i prema trećim licima.

Odgovornost članova javnog trgovačkog društva i komplementara za obaveze društva je

lična direktna, neograničena i solidarna, tako da oni odgovaraju u obimu i uslovima kao i
privredno društvo. Obaveza (dug) društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću je dug
svakog njegovog člana, a dug komanditnog društva je također istovremeno dug svakog
njegovog komplementara. Osim što je zakonska i solidarna, ta odgovornost je lična akcesorna
jer svaki član društva odgovara u obimu i uslovima kao i društvo. Ovo stanovište prihvaćeno
je u našem, hrvatskom, njemačkom i austrijskom pravu. 164 Međutim, slovenačko
zakonodavstvo u istim slučajevima propisuje supsidijarnu odgovornost, tako da članovi
društva lica solidarno odgovaraju za obaveze koje društvo prethodno nije ispunilo na pismeni
zahtjev povjerilaca.165

Za razliku od odgovornosti za obaveze društva personalnog tipa, izuzetno, i članovi

društva kapitala, koji u pravilu ne odgovaraiu za obaveze društva, što je stanovište i
uporednog prava (u hrvatskom i slovenačkom pravu),166 mogu u određenim situacijama
odgovarati i za obavezu društva u slučaju zloupotreba tzv. "zida subjektivnosti". Naime,
dioničari dioničkog društva, vlasnici uloga društva sa ograničenom odgovornošću i
komanditori komanditnog društva izuzetno od pravila neodgovornosti za obaveze društva će
odgovarati u slijedećim slučajevima:

a) ako koriste društvo za postizanje ličnog cilja koji nije saglasan sa ciljevima drugih
članova i društva u cjelini,
b) kad upravljaju imovinom društva kao sa svojom,
c) koriste društvo za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca, i
d) utiču na smanjenje imovine društva u svoju korist ili u korist trećih lica ili utiču da
društvo preuzme obavezu iako su znali ili morali znati da društvo nije ili neće biti
sposobno da izvrši svoje obaveze.167

164
ZPD, čl. 6. st. 1, ZTD, čl. 10., 94., 131., i 132. i dr. V. Filipović i drugi, op. cit. 8, str. 105-106.
165
ZGD, čl.101 i 136.
166
ZTD, čl. 10. st. 2., 143. st. 3 i 385. st. 2., ZGD, čl. 136, 169. st. 3 i 407.
167
ZPD, čl. 6. st. 2. tačka 1., 2., 3. i 4.

120
 Isto tako, komanditor može odgovarati kao komplementar za obavezu društva koju je bez
ovlašćenja za zastupanje zasnovao neovlašćeno u ime društva, a za komanditora koji nije
uplatio ulog u cjelini, u uporednom pravu se propisuje njegova odgovornost za obaveze
komanditnog društva do visine neuplaćenog dijela ugovorenog uloga osnivačkim
ugovorom.168

Izuzetna odgovornost članova društva kapitala za obaveze društva ustanovljena je

opravdano u cilju zaštite povjerilaca kada članovi ovih društava zloupotrebljavaju tzv. zid
pravne subjektivnosti. To će npr. biti slučaj kada dioničar, koji je ostao jedini član društva
zbog toga što su ostali prenijeli na njega svoje dionice trećim licima, prikazivati vlastitu
imovinu koja nije imovina društva, kao imovinu društva ili kada komanditor stvara privid
lične odgovornosti za obaveze komanditnog društva, i tako dovede treća lica u zabludu
zasnivajući obaveze za društvo, koje društvo ne može izvršiti. Lažni privid i zloupotreba
naročito mogu doći do izražaja kod povezanih društava, kada član većinskog društva sa
odlučujućim učešćem u kapitalu i upravljanju stvara lažni privid lične odgovornosti ili pak
odgovornosti većinskog društva za obaveze supsidijarnog društva ili privid da je ovlašćen
davati supsidijarnom društvu obavezujuća uputstva.169 Što se tiče pravne prirode i obima
odgovornosti članova društva kapitala izuzetno za obaveze društva stvorene zloupotrebom,
istovjetna je odgovornosti članova društva lica, tj. da akcionar, vlasnik uloga i komanditor
odgovaraju neograničeno solidarno.

4. Odgovornost za drugog kod statusnih promjena i oblika društva

Statusne promjene su rezultat autonomne volje članova ili organa privrednih društava, s
tim da se moraju provesti da se pruži zaštita članova i povjerilaca. Kod statusnih promjena
(spajanja, pripajanja i podjele) odgovornost nastaje do trenutka statusne promjene. Ova
odgovornost se odnosi na sve obaveze, za koje se odgovara potpuno i neograničeno.
Odgovornost za nastale obaveze, za koje se odgovara potpuno i neograničeno. Odgovornost
za nastale obaveze kod statusnih promjena zasniva se na zakonuu po principu pravnog
sljedovanja (univerzalne sukcesije), a kod podjele solidarna odgovornost više privrednih
subjekata nastalih podjelom Pošto se radi o zakonskoj odgovornosti, a statusne promjene su
izraz jednostrane autonomne volje pravnih subjekata, ipak nije moguće obaveze dužnika
jednostrano mijenjati na štetu povjerilaca, tako da odgovornost snosi svaki subjekt kao
168
ZTD, čl. 143., ZGD, čl. 146.
169
ZPD, čl. 47 i 48.

121
vlastitu obavezu. Tako npr., u slučaju spajanja više pravnih subjekata, obaveze se ex lege
prenose na novoosnovano društvo, dok se u slučaju pripajanja jednog subjekta drugom
obaveze prenose na društvo kome je izvršeno pripajanje. Pravni sukcesori odgovaraju kao
univerzalni sljedbenici potpuno i neograničeno cjelokupnom imovinom sa kojom raspolažu
do momenta prestanka obaveze za koju se odgovara, a ne samo sredstvima koja je u njih
unijelo društvo koje se pripojilo, spojilo ili podijelilo. Ova odgovornost se ne može isključiti
niti ograničiti internim aktima privrenih subjekata.

5. Odgovornost za obaveze kod promjene oblika društva

Promjenom oblika privredno društvo se transformiše iz jednog oblika (npr. dioničko

društvo u društvo sa ograničenom odgovornošću), tako što društvo nastavlja rad, samo u
drugom obliku. Pošto se društvo ne likvidira, tj. ne mijenja identitet i nastavlja poslovanje sa
istom imovinom, kao isto pravno lice samo u drugom obliku, to za ranije obaveze društva
koje se transformisalo (preobrazilo) odgovara društvo koje je steklo novi organizacionopravni
oblik. I nakon promjene oblika društva, ono ima iste članove i imovinu samo u novom obliku,
tako da se međusobna prava i obaveze ne mijenjaju ni po obimu ni sadržini međusobno, kao i
prema povjeriocima za čije obaveze odgovara preobraženo društvo.

6. Odgovornost kontrolnog za supsidijarno društvo

U našem pozitivnom pravu, kao i u uporednom zakonodavstvu, postoji više varijanti

povezanih društava. Tako mogu biti kontrolna (čeona) i supsidijarna (kontrolisana) društva,
čija međuzavisnost se ugovara. Međutim, kada su u pitanju supsidijarna društva u kojima
kontrolna društva imaju većinu dionica ili udjela s pravom glasa (većinsko društvo tipa
koncerna), može doći do toga da kontrolno društvo odgovara za obaveze supsidijarnog
društva.

U uporednom zakonodavstvu je regulisano da vladajuće društvo, ako ugovorom o vođenju

poslova nije drugačije regulisano, pretpostavlja se da može izdavati obavezujuća uputstva,
koja mogu biti i štetna za ovisno društvo, ako to služi interesima vladajućeg društva ili
društva koje je sa njim i sa supsidijarnim društvom povezano u koncernu. 170 Kako većinsko
društvo može supsidijarnom društvu davati obavezujuća pismena uputstva, ukoliko je to
utvrđeno ugovorom među njima, tada većinsko društvo za stvorene obaveze supsidijarnog
društva nastale u pravnom prometu na osnovu njegovih obavezujućih uputstava (instrukcija)
170
ZTD, čl. 493. st. 2., ZGD, čl. 474. st. 1.

122
odgovara. Odgovornost većinskog društva za obaveze supsidijarnog, zasniva se na činjenici
što većinsko društvo (koncern), na osnovu većinskog učešća u kapitalu, ima zakonsko pravo
(ili ugovorno) davati supsidijarnom društvu uputstva u vezi upravljanja i poslovanja tog
društva. Većinsko društvo odgovara neograničeno solidarno za obaveze koje je supsidijarno
društvo preuzelo u pravnom prometu, postupajući u skladu sa obavezujućim uputstvima
većinskog društva, u cilju zaštite povjerilaca supsidijarnog (ovisnog) društva. Ima stanovišta
da bi bila logičnija supsidijarna odgovornost vladajućeg društva, za obaveze koje su nastale
postupajući po obavezujućim uputstvima većinskog društva.171

Uporedno zakonodavstvo predviđa i odgovornost zakonskih zastupnika vladajućeg društva

ako pri davanju uputstava zavisnom društvu, nisu postupali sa pažnjom dobrog i savjesnog
privrednika. Ne samo da većinsko društvo odgovara za obaveze zavisnog (kontrolisanog)
društva prema povjeriocima tog društva preuzete po njegovim uputstvima, već je odgovorno i
za štetu supsidiarnom društvu i njegovim članovima (dioničarima) i vlasnicima udjela (čl. 49.
ZPD).

7. Odgovornost za štetu koju prouzrokuje organ i zaposleni u društvu

Građanskopravna odgovornost privrednog subjekta predviđena je normama obligacionog

prava za štetne civilne delikte, tj. prouzrokovanje štete trećim licima. Naime, organi društva i
njegovo zaposleno osoblje rade u ime i za račun društva pa svojim radnjama mogu nanijeti
štetu trećim fizičkim i pravnim licima. Privredno društvo odgovara za štetu koju prouzrokuju
njegovi organi trećim licima namjerno (dolusom) ili krajnjom nepažnjom (culpa lata - čl. 172.
ZOO). Isto tako, ako zaposleno ili angažovano lice, na radu i u vezi sa radom, prouzrokuje
štetu trećem licu (pravnom iii fizičkom), društvo je obavezno naknaditi prouzrokovanu štetu
koja je nanesena umišljajem ili krajnjom nepažnjom (čl. 170 i 171 ZOO).172

Kada je u pitanju individualni trgovac, on odgovara za zaposlene ili angažovane radnike za

štetu koju prouzrokuju u obavljanju poslova u ime i za račun individualnog trgovca, pod
uslovom da su štetu prouzrokovali obavljajući umišljajem ili grubom nepažnjom vršeći
poslove za koje su angažovani. Kada se radi o deliktnoj odgovornosti privrednog društva za
štetne radnje (delikte) njegovih organa odnosno zaposlenih, kao i individualnog trgovca, koje
su prouzrokovane namjerno ili krajnjom nepažnjom, to društvo odnosno individualni trgovac,
171
U pravnoj teoriji postoji stanovište uvođenja ograničenja ovlašćenja većinskog društva u davanju
obavezujućih uputstava, tako da se ne mogu dati uputstva koja mogu nanijeti pretjeranu štetu, odnosno ugroziti
opstanak supsidijarnog društva.
172
Više po ovom pitanju, dr. Jakov Radišić, „Obligaciono pravo“, opšti dio „Nolit“, Beograd, str. 250.

123
imaju pravo na regres isplaćene štete od štetnika. Štaviše, oštećeni naknadu štete može tražiti
neposredno od štetnika ako je štetu prouzrokovao namjerno (umišljajem – dolusom).

X. STATUSNE PROMJENE PRIVREDNOG SUBJEKTA

U toku poslovanja privrednog subjekta, ili unutrašnjih spoljnjih tržišnih uslova, dolazi do
promjena organizacije i pravnog položaja privrednog subjekta (društva). Promjene se
dešavaju kako unutar samog društva (interna organizacija društva), tako i one koje se odnose
na cijelo društvo (eksterne promjene). Statusne promjene privrednog subjekta
podrazumijevaju provođenje niz faktičkih i pravnih radrji koje, u skladu sa zakonom, imaju
djejstvo na izmjenu pravnog i ekonomskog identiteta društva i univerzalnu sukcesiju imovine
društva. Pozitivno pravo reguliše postupak provođenja statusnih promjena, koje mogu biti
spajanje, pripajanje i dijeljenje, s tim što može doći i do promjene oblika prethodnog društva.
U uporednom zakonodavstvu, kao zajednički pojam podrazurnijeva statusnu promjenu
spajanja i pripajanja, koji se naziva fuzija.173 Uporedno zakonodavstvo, kao i domaće, detaljno
reguliše pitanje statusnih promjena, a naročito fuzije.174

Ekonomski razlozi statusnih promjena rezultat su unutrašnjih potreba i ostvarenja ciljeva

koncentracije kapitala, uvođenja nove tehnologije i znanja (know how ili osvajanje novih
tržišta), kao i tendencija da se ojača konkurentska sposobnost i položaj na tržištu. Veličina
privrednog društva može voditi neefikasnosti i neracionalnosti u poslovanju i time potrebi
cijepanja u veći broj manjih društava koja su fleksibilnija i lakše se prilagođavaju
promjenama u poslovnom okruženju. Pored navedenog oblika u kome je društvo osnovano, u
toku poslovanja može postati nepodoban za ostvarivanje ciljeva društva, pa društvo često
mijenja oblik. Tako su u praksi poznate radikalne promjene oblika (transformacija), kao kad
se društva kapitala transformišu u društva lica.

Statusnim promjenama se postiže stvaranje većih ili manjih privrednih subjekata, jer se
spajaju, pripajaju ili dijele (cijepaju) imovine postojećih pravnih lica. Tako neki od oblika
statusnih promjena predstavljaju načine integracije i koncentracije kapitala (fuzija — spajanje
i pripajanje), dok dijeljenje ima za posljedicu cijepanie imovine pravnog subjekta i osnivanje
više subjekata u privrednom životu (podjela društva). Statusne promjene su, u pravilu, rezultat
autonomnih odluka članova i organa društva, s tim da se provode po zakonom utvrđenom
Dr. Milić Simić i dr. Miloš Trifković, op. cit. str. 267-272.
173

Francuski zakon o trgovačkim društvima iz 1966, čl. 371-389, Švajcarska — Code des obligations iz 1911. čl.
174

748-751, Njemačka Aktiengesetz iz 1965, 338-358, Engleska — Companies Act iz 1948., Sec. 206-208 i Sec.
287 i SAD — Model Business Corporation Act (Rev 1969), 71-72. ZGD, čl. 511./Rev. 1969 par. 71-72.

124
postupku, tako da se obezbijedi potpuna zaštita članova i povjerilaca društva. Statusnim
promjenama, osim u slučaju promjene oblika društva i društva sljednika kome je pripojeno
drugo društvo (fuzija), i provođenjem statusnih promjena ima za posljedicu pravni prestanak
društva, s tim da se njegova imovina prenosi na drugo društvo i nastavlja u novom ili novim
pravnim subjektima radi ostvarivanja poslovnih ciljeva. Kod statusnih promjena ex lege se
podrazumijeva i primjenjuje princip pravnog sljedovanja (sukcesije) prava i obaveza, i ne
provodi se postupak likvidacije društva koje pravno prestaje zbog statusne promjene.175

Fuzija privrednih subjekata (spajanje i pripajanje) ima značajne ekonomske prednosti, ali i
neke nedostatke. Kod fuzije dolazi do koncentracije kapitala i stvaranja većih i ekonomski
jačih subjekata u cilju rentabilnijeg poslovanja i racionalnog upravljanja tako da se
omogućuje veći razvoj, nova istraživanja i osvajanja novih tržišta. Zbog toga, kao ekonomski
jači privredni subjekti, sposobni su da sudjeluju u tokovima nemilosrdne konkurencije na
domaćem i međunarodnom tržištu. Na ovaj način se mogu likvidirati nepoželjni konkurenti.
Međutim, fuzija (spajanje i pripajanje) može voditi i stvaranju nefleksibilnih društava, koja ne
mogu dati maksimalne rezultate u poslovanju sa ekonomskog stanovišta i obima
poslovanja.176

Ekonomska povezanost svijeta i globalizacija odnosa direktno uslovljava reorganizaciju

poslovnih subjekata (statusnih promjena), a naročito dioničkih, čak u okviru više država i
kontinenata i na taj način dolazi do stvaranja transnacionalnih kompanija. Ovakvom
koncentaracijom kapitala može doći do ograničavanja slobode poslovanja i značajnog
ograničenja konkurencije i stvaranja monopolskog položaja na tržištu, rastu cijena i padu
kvaliteta proizvodnje i usluga, što nije u općem interesu. Zbog toga, sa stanovišta prava
slobodne konkurencije stvaranja monopolskih entiteta statusnopravnog karaktera u pravilu je
regulisano antimonopolskim pravom i predmet je stroge kontrole od strane države, a naročito
tzv. horizontalne fuzije društva iste ili kompatibilne djelatnosti, koja gutaju manja
konkurentna društva, sa istom ili sličnom djelatnosti proizvodnje ili pružanja usluga.177

1. Vrste statusnih promjena

175
Dr. Jakša Barbić i drugi, op. cit. str. 317-321, dr. M. Simić i dr. M. Trifković, op. cit. str. 267.
176
Dr. Jakša Barbić i drugi, op. cit. str. 317.
177
Organi kontrole, ako utvrde integraciju suprotnu principu koji omogućuju integraciju (fuziju), mogu izreći
stroge sankcije. Dr. M. Simić i dr. M. Trifković, op. cit. str. 268.

125
 Teorija poslovnog prava i pravna legislativa (zakonodavstvo) uporednog prava, kao i naše,
poznaju više vrsta statusnih promjena, i to: spajanje, pripajanje i podjelu. Već smo ukazali da
se za spajanje više i pripajanje upotrebljava termin – fuzija. U slučaju statusnih promjena
(spajanja, pripajanja ili podjele) društva, dioničari ili vlasnici udjela spojenog, pripojenog ili
podijeljenog društva dobijaju dionice ili udjele koje društvo sljednik emituje po tome osnovu
ili isplatu u novcu 10% ukupne nominalne vrijednoti dionica (udjela) društva sljednika (čl. 62.
st. 4 ZPD).

Statusna promjena spajanja društva je provođenje postupka u kome se dva ili više
privrednih društava (fuziona društva) spajaju u novo društvo (društvo sljednika), tako da
spojena društva prestaju, bez provođenja postupka likvidacije, i kreira se novo društvo. Novo
društvo je pravni sljednik spojenih društava jer preuzima prava i obaveze, kao univerzalni
sukcesor po samom zakonu (ex lege).178 Kod statusne promjene spajanja obavezno se donosi
plan reorganizacije u kome se razješavaju sva pitanja o zaštiti dioničara, članova društva i
povjerilaca, koji služi za donošenje odluke o statusnoj promjeni. Svi članovi društva i
dioničari, moraju biti prethodno upoznati sa planom reorganizacije. Sve obaveze spojednih
društava do momenta provođenja transformacije spajanja i upisa u sudski ili drugi javni
registar, po zakonu prelaze na novoosnovano društvo i ono odgovara za sve obaveze
neograničeno.

Statusnom promjenom spajanja mogu se spojiti privredna društva istog tipa (više dioničkih
društava) ili različitih oblika (npr. akcionarsko društvo i dva društva sa ograničenom
odgovornosću). Po našem i uporednom zakonodavstvu, ne mogu se spajati društva kapitala sa
društvima personalnog tipa (društvima lica). To znači, da se ne mogu spajati dioničko društvo
niti društvo sa ograničenom odgovornošću sa društvom sa neograničenom solidarnom
odgovornošču ili sa komanditnim društvom, već samo društva kapitala. 179 Prema tome, po
pozitivnom nacionalnom pravu, može doći do statusne promjene spajanjem kod društava
kapitala istog ili različitog oblika, a kod društava lica (personalnog tipa) spajanje se može
provesti kao statusna promjena samo međusobno, u skladu sa ugovorom o osnivanju (društva
sa neograničenom solidarnom odgovornošću i komanditnih društava) ili, ako to nije
ugovorom regulisano, očekuje se rješenje ovog pitanja bilo u poslovnoj ili sudskoj praksi. U
postupku spajanja društava kapitala u zamjenu za dionice ili udjele novog društva kao
pravnog sljednika, spajanje društava ima djejstvo na položaj i prava njihovih članova i
178
Dr. V. Gorenc, op. cit. str. 453, dr. M. Simić i dr. M. Trifković, op. cit. 271., dr. V. Filipović i dr. op. cit. str.
784 i dr. J. Barbić, op. cit. 318.
179
Vidi ZTD, čl. 550, ZGD, čl. 511 i čl. 533.

126
dioničara, pa se zbog toga ta pitanja razrješavaju planom reogranizacije, tako da se utvrđuju
prava dioničara i/ili članova društva prednika u novoosnovanom društvu pravnom sljedniku.
Ova zaštita dioničara ili članova je izuzetno važna, naročito ako se spaja društvo čije dionice i
obveznice nemaju redovnu kotaciju na tržištu kapitala (na efektnoj berzi ili drugim tržištima
kapitala). Isto tako, pitanje zaštite povierilaca sp_ojenih društava, bez obzira na osnovu
potraživanja (po zakonu, ugovoru ili vanugovorna odgovornost) je značajno pitanje, jer može
doći do spajanja solventnih sa insolventnim društvima, što je suprotno njihovim interesima.
Zbog toga, u našem pozitivnom zakonodavstvu se propisuje odvojeno upravljanje imovinom
spojenih društava, sve do namirenja povjerilaca ili njihovog obezbjeđenja.

Zaštita povjerilaca odvojenim upravljanjem imovinom spojenih društava postiže se tako da

se namirenje pojedinih povjerilaca spojenih društava za određeno vrijeme veže za imovinu tih
društava, čime se otklanja ili ograničava mogućnost da se prije spajanja neki povjerioci
jednog od spojenih društava isplate prije namirenja poznatih povjerilaca tog društva.
Odvojeno upravljanje ne smije se napustiti prije isteka zakonskog roka i upozorenja, da
napušta odvojeno upravljanje imovinom spojenih društava. Međutim, pošto nakon
provedenog postupka spajanja imovina spojenih društava predstavlja jedinstvenu imovinu
društva sljednika (novog društva), postoji mogućnost ipak u sudskom izvršnom postupku da
se povjerioci jednog društva isplate iz imovine društva sljednika i tako indirektno zahvati
imovina spojenih društava.180 U uporednim pravima postoje različita pravna sredstva zaštite
povjerilaca putem posebnih garancija da će biti namireni, registracijom kod nadležnog organa
ili pak saglasnost dioničara i vlasnika obveznica ili odvojeno upravljanje aktivom spojenih
društava od imovine novog društva sve dok novo društvo ne isplati povjerioce ili ne pruži
valjane garancije za njihovo ispunjenje.181

Pripajanje je oblik (fuzija) statusne promjene u kojoj se jedno ili više privrednih društava
pripaja drugom postojećem društvu, pri čemu pripojena društva prestaju postojati (gase se)
kao samostalni privrednopravni subjekti, a društvo kome su se pripojili postaje njihov pravni
sljednik ex lege. I kod ove statusne promjene ne provodi se likvidacija pripojenih društava,
koja apsorbuje društvo primalac, tako da se njegova imovina povećava za vrijednost imovine
pripojenih društava. Sukcesor svoj pravni status ne mijenja već postaje jači zbog
koncentracije kapitala. Imovina pripojenih društava predstavlja jedinstvenu imovinu sa

180
ZPD, čl. 296 i čl. 364.
181
Dr. M. Simić i dr. M. Trifković, op. cit. str. 270.

127
njegovom i time se smanjuje broj privrednih subjekata jer sva pripojena društva se brišu iz
sudskog ili drugog javnog registra društava.

Statusna promjena pripajanja se može izvršiti između društava istog oblika (tipa) ili
različitih tipova. Prema tome, dioničko društvo se može pripojiti samo društvima kapitala, što
znači da se jedno ili više dioničkih društava može pripojiti drugom dioničkom društvu, kao
što je to i u uporednom zakonodavstvu.182 Pripajanje se vrši prijenosom cjelokupne imovine
društva koja se pripaja drugom dioničkom (postojećem) društvu ili društvu sa ograničenom
odgovornošću, koje u zamjenu za dionice pripojenog društva emituje svoje dionice ili udjele.
Pripojeno društvo prestaje postojati, bez provođenja postupka likvidacije, jer njegova prava i
obaveze, kao univerzalnog sukcesora preuzima društvo sljednik, čiji pravni i ekonomski
subjektivitet ostaje nepromijenjen. Iz navedenog proizilazi da se nijedno od društava kapitala
ne može pripojiti društvu lica. Naprotiv, društva lica se mogu međusobno pripojiti (društvo sa
neograničenom solidarnom odgovornošću i komanditno društvo), kako to predviđaju
uporedna zakonodavstva. U ovom slučaju primjenjuje se princip, bez izuzetka, da se
pripajanjem društva lica ne može izbjeći niti ograničiti zakonska odgovornost članova za
obaveze pripojenog društva niti na drugi način pogoršati položaj povjerilaca. Shodno tome,
logično bi bilo da se društva lica ne mogu pripajati društvima kapitala.

Pripajanjem društava istog tipa primjenjuju se pravila samo o pripajanju, jer se ne osniva
novo društvo, za razliku od spajanja. Naprotiv, ako se pripajanje kao statusna promjena
provodi između društava različitih tipova (npr. akcionarskog i društva sa ograničenom
odgovornošću), što je moguće, tada se moraju primijeniti prvenstveno pravila o transformaciji
organizacionih oblika društava, pa tek konsolidacija osnovne glavnice postojećeg
sukcesora.183 I kod statusne promjene pripajanja pravilo je da se ne smije pogoršati položaj
dioničara ili vlasnika udjela, niti povjerilaca društva koja se pripajaju (gase se) i o zaštiti
dioničara odnosno vlasnika udjela, kao povjerilaca društva kome je izvršeno pripajanje, kao i
kod statusne promjene spajanja.

Statusna promjena podjele ili cijepanje podrazumijeva provođenje postupka podjele jednog
društva na dva ili više novih društava, tako da ono prestaje postojati kao samostalni privredni
subjekt (gasi se) i bez provođenja postupka likvidacije. Pozitivno pravo ne propisuje
ograničenja po obliku društva, tako da je pravno moguće podijeliti svaki oblik društva na dva

182
ZTD, čl. 550, ZGD. čl. 531- 533.
183
Tada se vrši povlačenje postojećih dionica i izdavanje novih ili pretvaranje udjela u dionice ili obratno,
zavisno u kom je obliku sukcesor, kome je izvršeno pripajanje.

128
ili više novih društava u istom i drugom obliku. To praktično znači da se dioničko društvo
može podijeliti ne samo na dva nova dionička društva, već i na dva ili više javnih trgovačkih
društava, odnosno komanditnih društava. Pravilo je kod statusne promjene diobe jednog
subjekta na više drugih, bez obzira koji oblik nestaje ili koji oblici novih društava nastaju, da
svi solidarno i neograničeno odgovaraju za obaveze (ex lege) podijeljenog društva. Ovo je
zakonska obaveza, koja se ne može isključiti niti ograničiti ugovorom. Na ovaj način se
obezbjeđuje zaštita povjerilaca podijeljenog društva.

Promjena oblika je statusna promjena kojom društvo ne prestaje već samo mijenja
dosadašnji obli, pa se i ne postavlja pitanje pravnog sljedovanja (sukcesije) za prava i
obaveze, nastale promjenom oblika društva. Dakle, društvo ne mijenja svoj identitet i
nastavlja poslovanje kao isto pravno lice, samo u drugom obliku. Obaveze prema trećim
licima (povjeriocima) ostaju nepromijenjene. I nakon promjene oblika društva, ono ima iste
članove. Međutim, ipak nastaje promjena pravne prirode društva (umjesto dioničkog društva
nastaje novi pravni oblik, društvo sa ograničenom odgovornošću). Naime, mijenjaju se obim i
prava i obaveze članova društva, kao i njihov međusobni odnos i odnos prema društvu.
Postavlja se pitanje, da li kod promjene društva imaju subjekti autonomnu slobodu ili postoje
neka zakonska ograničenja.

Po našem pravu, društvo lica, tj. javno društvo sa neograničenom solidarnom

odgovornošću (javno trgovačko društvo) ne može promijeniti svoj oblik (čl. 62.st. 5. ZPD).
Međutim, pomenuto ograničenje u odnosu na komanditno društvo se otklanja, tako da se
komanditno društvo može transformisati samo u komanditno društvo na akcije. Što se tiče
društava kapitala, u pravilu, nema ograničenja za promjenu oblika, tako da ova društva imaju
mogućnost izbora drugog oblika društva kapitala ili jednog od oblika društava lica, pod
uslovom da se postupak provede po zakonu. Uporedno zakonodavstvo je liberalnije u
promjeni oblika privrednih društava. Tako, po hrvatskom pravu, dozvoljeno je, po isteku dvije
godine računajući od registracije društva u javni registar ili pak od upisa posljednje promjene
oblika društva, da se dioničko društvo preoblikuje u društvo sa ograničenom odgovornošću i
obratno. Svako od društava kapitala može promijeniti svoj oblik u javno trgovačko društvo ili
komanditno društvo, s tim da se i javno trgovačko društvo i komandatno društvo može
transformirati u dioničko društvo ili društvo sa ograničenom odgovornošću. Slično rješenje je
i u slovenačkom zakonodavstvu, tako da se dioničko društvo transformiše u društvo sa
ograničenom odgovornošću i obratno. Isto tako, društva kapitala mogu promijeniti svoj oblik

129
u komanditno društvo na dionice, s tim da se i ono može pretvoriti u dioničko društvo ili u
društvo sa ograničenom odgovornošću.184

Naše zakonodavstvo, suprotno uporednom, do sada nije regulisalo mogućnost promjene

oblika društva ako je otvoren stečajni postupak ili postupak redovne likvidacije. Naime, po
uporednom pravu, ako je pokrenut postupak stečaja, nije dozvoljena promjena oblika društva.
Promjena oblika društva moguća je u postupku redovne likvidacije ukoliko je postupak
pokrenut samo na osnovu odluke nadležnog organa društva o prestanku društva putem
redovne likvidacije ali prije isplate članova odnosno dioničara iz likvidacione mase (ZPD čl.
300 i 368 st. 1). Zbog postojanja praznine u ovom pogledu, treba prihvatiti stanovište
uporednog prava o mogućnosti promjene oblika društva u stečajnom postupku. Naime, i
nakon otvaranja stečajnog postupka, moguće je odstupiti od zakonskih odredbi o unovčenju i
raspodjeli stečajne mase povjeriocima izradom stečajnog plana i provesti promjenu oblika
stečajnog dužnika njegovom reorganizacijom. To važi za sve oblike privrednih društava osim
društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću (čl. 62. st. 5 ZPD). Stečajnim planom
moguće su različite varijante reorganizacije društva, (čl. 142. st. 2), predviđa i 3 varijante.

Iz navedenih vrsta statusnih promjena mogu se izvući zajedničke karakteristike, koje

proizilaze iz našeg i uporednog prava:

- odluku o statusnim promjenama spajanja, pripajanja, podjele i promjene oblika društva

donose članovi komanditnog društva i društva sa neograničenom solidarnom
odgovornošću, odnosno skupština dioničkog društva i društva s ograničenom
odgovornošću na način utvrđen osnivačkim aktom ili statutom u skladu sa zakonom.
Sva društva odluke o statusnoj promjeni moraju donijeti u istovjetnom tekstu (ZPD 63.
st. 1 i 2);185
- prije donošenja odluka o statusnim promjenama i promjeni oblika društva donosi se
plan reogranizacije koji uprava i nadzorni odbor moraju stručno pripremiti i upoznati
članove društva i doničare prije donošenja odluke o statusnoj promjeni ili promjeni
oblika društava. Plan reorganizacije je činjenična i pravnoekonomska podloga za
donošenje odluke o statusnoj promjeni sa kojim se razješavaju sva pitanja zaštite
članova društva (dioničara) i povjerilaca, koji mora biti odobren od posebnog revizora

184
ZTD čl. 554, 564, 571, 576-578 i 582 i ZGD čl. 536, 539, 542, 546 i 551-552.
185
O statusnim promjenama odluke donose organi društva na način koji mora biti propisan osnivačkim aktom
i/ili statutom.

130
 posebnim pismenim izvještajem o računovodstvenim podacima svakog društva učesnika
u statusnim promjenama (ZPO čl. 66);
- statusna promjena fuzije (spajanja ili pripajanja različitih oblika - tipova) društva ili
promjene oblika podrazumijeva provođenje dva složena postupka, i to postupak
promjene oblika postojećeg društva i statusnu promjenu. Navedene promjene ne mogu
pravno pogoršati status članova društva niti povjerilaca, tako da dođu u lošiju poziciju,
i njihova prava i obaveze. Zbog toga, manje-više, sva zakonodavstva predviđaju zaštitne
instrumente pravne zaštite članova društva, a pogotovo povjerilaca društva koja prestaju
(gase se) tako da se traži saglasnost članova društva i povjerilaca na specijalnoj
skupštini povjerilaca za provođenje fuzije, upisom u sudski ili registar društava
garancija za isplatu povjerilaca društava koja prestaju postojati trenutkom djejstva fuzije
– upisom u sudski ili registar društava, upravljanje aktivom društva koja prestaju
odvojeno od strane novog društva do izmirenja povjerilaca učesnika fuzije ili se pak
pruže čvrste garancije plaćanja a posebno ako se statusne promjene fuzije provode
suprotno protivljenju članova odnosno povjerilaca. I povjerioci društva odnosno
članovi, kome je izvršeno pripajanje, imaju pravo na istu pravnu zaštitu kao i povjerioci
pripojenih društava. Ovo naročito može da bude aktuelno u slučaju kad je pasiva
pripojenih društava veća od njihove aktive (u pitanju je insolventnost), pa ako se i kod
njih ne mijenja dužnik, oni dobijaju „konkurenciju“ povjerilaca pripojenih društava;
- kod statusnih promjena ex lege je propisana univerzalna sukcesiia, koja podrazumijeva
preuzimanje svih prava i obaveza od društva prednika na pravnog sljednika kod spajanja
i pripajanja, a kod cijepanja novonastali subjekti solidarno odgovaraju za obaveze
pravnog prednika. Pravo sljedovanja znači da za sve nastale obaveze kod učesnika
statusne promjene do upisa u javni registar društava odgovarajuće promjene, odgovara
neograničeno i potpuno pravni sljednik;
- u postupku statusnih promjena ne provodi se postupak likvidacije imovine subjekata
privrednih društava tako da u ekonomskom pogledu ta imovina nastavlja egzistiranje u
transformiranom (novom) ili novim privrednopravnim subjektima (društvima);
- svi pravni akti, plan reogranizacije i odluke članova odnosno skupština privrednih
društava koja učestvuju u postupku statusnih promjena imaju interni karakter, tako da
nemaju pravnog djejstva i ne obavezuju povjerioce; i
- kod svih statusnih promjena ili promjena oblika društva obavezno se upisuje u sudski ili
registar društava istovremeno prestanak i nastanak društva, koji je pravno posljedica
spajanja, pripajanja i podjele društva, odnosno promjena oblika društva. Prema tome,

131
 pravno djejstvo statusnih promjena i promjene oblika društva nastupa momentom upisa
u sudski ili registar društava, kako za unutrašnje članove i dioničare tako i za sva treća
lica (povjerioce).186

XI. PRESTANAK PRIVREDNIH SUBJEKATA

Privredni subjekti se osnivaju, u pravilu, na neodređeno vrijeme, s tim što u toku

poslovanja doživljavaju poslovne uspjehe i padove zbog promjene uslova poslovanja i
kontinuirane konkurencije na tržištu. Istina, privredna društva nastaju, pripajaju se, spajaju i
dijele, mijenjaju oblik i prestaju, ali njihova imovina kontinuirano ostaje u pravnom prometu
uvijek u funkciji ostvarivanja dobiti, bez obzira na promjene vlasnika, namjene i djelatnosti u
kojoj se koristi.

U teoriji poslovnog prava, prestanak privrednih subjekata može biti u ekonomskom i

pravnom smislu. Ekonomski (poslovni) prestanak privrednog subjekta znači nemogućnost
(prestanak) obavljanja dotadašnje registrovane djelatnosti radi sticanja dobiti. Međutim, u
pravnom smislu, prestanak privrednog subjekta podrazumijeva gubitak pravnog subjektiviteta
brisanjem iz javnog registra društava. Prestanak u ekonomskom i pravnom (jurističkom)
smislu privrednih subjekata se, u pravilu, podudara, osim kod provođenja statusnih promjena
ili promjene organizacionog oblika privrednog subjekta.187 Uslovi i postupak osnivanja i
prestanka privrednih društava u poslovnom pravu regulišu se prinudnim (kogentnim)
normama statusnog odnosno kompanijskog prava, koje je sastavni dio poslovnog prava.
Zakonski razlozi koji mogu izazvati prestanak privrednih subjekata, mogu biti ekonomski,
pravni i tehnički.

a) Ekonomski razlozi dovode do prestanka privrednog društva ako iz prirodnih odnosno

objektivnih razloga društvo ne može obavljati poslovnu djalatnost, kao što je slučaj u
svim djelatnostima eksploatacije neobnovljivih prirodnih bogatstava (npr. u rudarstvu
uglja, željeza, nafte, raznih minerala, mineralnih i termalnih voda i drugo). Postojanje
prirodnog bogatstva (raznih ruda) je bitan preduslov za osnivanje privrednog subjekta
radi iskorišćavanja ali i uslov prestanka privrednog subjekta. U ekonomske razloge
prestanka privrednog subjekta spadaju i tržišni odnosno finansijski razlozi. Naime, ako
186
Odluku o namjeravanoj reorganizaciji (promjeni oblika) društvo je obavezno objaviti u sredstvima javnog
informisanja (ZPD, čl. 64 st. 2).
187
Dr. M. Simić i dr. M. Trifković, op. cit. str. 272.

132
 se privredno društvo nije u stanju prilagoditi nastalim tržišnim promjenama da bi
spriječilo gubitke i umanjenje svoje imovine, članovi društva (dioničari) mogu odlučiti
da ugase društvo odlukom nadležnog organa društva. Međutim, kako privredni
subjekti u pravnom prometu, pored sticanja prava, preuzimaju i obaveze, mogu doći u
takvu finansijsku situaciju da ne mogu blagovremeno izvršavati dospjele obaveze
prema povjeriocima u punom iznosu (nesolventnost društva), ili će nastupiti
predstojeća finansijska nesposobnost stečajnog dužnikašto je razlog da povjerioci i/ili
samo društvo pokrenu stečajni postupak kod nadležnog suda (čl. 6. i 7. Zakona o
stečajnom postupku).
b) Pravni razlozi za prestanak privrednog subjekta su razna pravna stanja ili činjenice
koje se odnose na određeno društvo i mogu uzrokovati njegov prestanak. Pravni
razlozi koji utiču na prestanak privrednog društva mogu biti različiti. To su
uskraćivanje dozvole za obavljanje određenih djelatnosti (npr. banke, osiguravajuća
društva, investicioni fondovi i sl.), zatim akti upravnih organa koji vrše nadzor u
zaštiti javnog interesa (npr. zaštita ekologije, javnog zdravija i vršenja javnih usluga) i,
napokon, akti sudova o zabrani rada i poništenju registracije.
c) Ova grupa razloga ima tehnički karakter i mogu imati uticaja na prestanak privrednog
društva. Ustvari, radi se o ispunjavanju dodatnih (posebnih) uslova tehničko-
tehnološke prirode, koje svako društvo, zavisno od djelatnosti koju obavlja, mora
ispunjavati da bi moglo početi sa radom ili pak ako prestanu postojati ti uslovi, društvo
ne može obavljati registrovanu djelatnost. To su npr. uslovi u pogledu adekvatnog
poslovnog prostora, tehničke opremljenosti, broja i kvalifikacije zaposlenih u društvu,
zaštite na radu, protivpožarne zaštite i zaštite života ljudi i ekologije. Dodatni uslovi su
utvrđeni posebnim zakonima i drugim pravnim (podzakonskim) aktima, čije
ispunjavanje utvrđuju i kontrolišu upravni organi (inspekcije). Ako privredno društvo
ne ispunjava dodatne posebne uslove u vrijeme osnivanja i registraciji, ne može početi
sa radom dok nadležni upravni organ ne utvrdi da se ispunjavaju posebni uslovi. U
suprotnom, kad društvo ne ispunjava posebne uslove, jer su u toku rada prestali
postojati, društvu se izriču administrativne mjere, zavisno od društvene opasnosti i
štetnosti rada društva bez propisanih uslova, trajna zabrana rada određenom
djelatnošću ili djelatnostima.188

188
ZPD čl. 7. st. 3 i Zakon o prikupljanju, proizvodnji i prometu sekundarnih sirovina i otpadnih materijala, „Sl.
novine FBiH“, br. 35/98 čl. 5 st. 1 propisuje da lica registrovana za promet i prikupljanje otpadnog materijala
moraju ispunjavati tehničko-tehnološke uslove i imati odgovarajući poslovni prostor.

133
 Privredni subjekti, po našem pozitivnom pravu, mogu prestati:

- istekom vremena za koje je društvo osnovano,

- statusnom promjenom (spajanjem, pripajanjem i podjelom),
- okončanjem stečajnog postupka i postupka redovne likvidacije,
- prestankom na osnovu odluke suda, i
- odlukom članova odnosno skupštine društva.

Ovo su opći zakonski razlozi kad privredno društvo može prestati, uz koje treba imati u
vidu i posebne razloge i načine prestanka društva lica i društava kapitala.189 Pruvredno društvo
može biti osnovano za određeno vrijeme i istekom tog vremena utvrđenog u osnivačkom aktu
i/ili statutu društva, ono prestaje. Zbog toga su članovi, kod društva lica, a u društvima
kapitala skupštine obavezne donijeti odluku o prestanku društva redovnom likvidacijom i
imenovanjem likvidatora. (ZPD, čl. 73 i 74).

Ako odluka o prestanku društva istekom vremenskog perioda čije je postojanje vremenski
ograničeno nije donesena, ukoliko odredba o ograničenju nije prethodno mijenjana, pravna
teorija poslovnog prava predviđa mogućnost da u takvoj situaciji svaki član (dioničar) društva
može tražiti pokretanje postupka redovne likvidacije, uključujući i mogućnost podizanja tužbe
kod nadležnog suda.190 Prestanak društava na osnovu statusnih promjena spajanja, pripajanja i
podjele znači prestanak dotadašnjeg pravnog subjektiviteta, uz kontinuitet njegovog
poslovnog i imovinskog sadržaja u pogledu prava i obaveza prema trećim licima u drugom
pravnom subjektu, tj. u drugoj ili novoj pravnoj i poslovnoj organizaciji (društva), sa istim ili
drugim oblikom, pod drugom ili novom firmom, kao i sa drugom ili potpuno novom
strukturom upravljanja i vođenja poslovanja. Odluka o svakoj statusnoj promjeni je
istovremeno i odluka o prestanku spojenog, pripojenog ili podijeljenog društva.

Društvo može prestati na osnovu odluke suda u slučajevima kada se ostvare razlozi
propisani zakonom i posebnim propisima, a na zahtjev nadležnog organa ili lica koje dokaže
pravni interes u slijedećim slučajevima:

- kada najviši organ upravljanja utvrđen osnivačkim aktom ili statutom ne vrši svoja
ovlašćenja ili ako nije vršen reizbor organa čiji je prethodni mandat istekao preko dvije
godine,

189
ZPD, čl. 71.
190
Dr. V. Gorenc, op. cit. str. 361., dr. V. Filipović i drugi, op. cit. str. 498.

134
 - kada privredno društvo ne ostvaruje prihod duže od dvije godine, jer i pored registracije
faktički ne vrši djelatnost i normalno ne ostvaruje prihode,
- kada je društvu oduzeto odobrenje za obavljanje određenih djelatnosti (npr. Komisija za
vrijednosne papire ili Agencija za bankarstvo, Ured za nadzor društva osiguranja,
nadležno ministarstvo i sl.), i
- kada više ne postoje zakonski uslovi za daljnje poslovanje društva (npr. kada kod
društva lica ostane samo jedan član, a ne pokrene likvidaciju društva), ili se kod društva
kapitala osnovni kapital smanji ispod zakonskog minimuma.

Prema tome, kada se ostvare zakonski razlozi, društvo može prestati na osnovu odluke
suda ili drugog državnog organa (npr. odluka Komisije za vrijednosne papire o izdavanju,
obustavljanju i ukidanje dozvole za obavljanje poslova profesionalnog posredovanja u
prometu vrijednosnim papirima), a ne i sam način konačnog prestanka društva.191

1. Stečaj privrednog subjekta

Stečaj je zakonom utvrđen postupak koji se provodi nad imovinom dužnika radi namirenja
povjerilaca. Stečaj je, ustvari, oblik generalnog (općeg) izvršenja nad cjelokupnom imovinom
stečajnog dužnika, koji se provodi radi skupnog namirenja povjerilaca unovčenjem njegove
imovine i podjelom prikupljenih sredstava (stečajne mase) povjeriocima (čl. 2. ZOSP).
Istovremeno, pored namirenja povjerilaca, cilj stečaja je da se privrednim subjektima koji loše
posluju onemogući da učestvuju dalje u privrednom poslovanju i spriječe u stvaranju
poslovnih gubitaka i time dalje štete poslovnim subjektima sa kojima posluju odnosno
stečajnim povjeriocima.

Institut stečaja podrazumijeva oobezbjeđenje ravnomjernog namirenja povjerilaca i time

međusobnu zaštitu, zatim zaštitu svih povjerilaca od insolventnog dužnika, kao i zaštitu
stečajnog dužnika od povjerilaca koji nastoje svim sredstvima, prije stečaja, da namire svoja
potraživanja. Institut stečaja ima više načela prema kojima se obezbjeđuje ravnopravnost
povjerilaca (načelo jednakosti povjerilaca, načelo univerzalnosti, načelo unovčenja imovine
stečajnog dužnika, načelo atrakcije i načelo ekonomičnosti stečajnog postupka (hitnost
postupka).

Načelo ravnopravnosti (jednakosti) povjerilaca podrazumijeva njihov ravnopravan i jednak

tretman tako da se onemogućuju nedozvoljene transakcije i time pogodnosti za pojedine
191
U navedenim slučajevima društvo prestaje, u pravilu, redovnom likvidacijom.

135
povjerioce u odnosu na druge. Istina, postoji izuzetak od ovog načela za privilegovane
povjerioce štečajnog dužnika (izlučne i razlučne povjerioce), tako da se načelo jednakosti
odnosi na sve ostale povjerioce koji se svrstavaju u kategoriju neprivilegovanih povjerilaca
stečajnog dužnika. Ovo načelo isključuje princip prior tempore potior iure (prvi po vremenu,
jači u pravu) i time se obezbjeđuje red i pravičnost u izmirenju dugova u stečajnom postupku.
Naime, po načelu jednakosti i ravnopravnosti, svi povjerioci potražuju skupno (kolektivno) i
srazmjeno namirenje iz stečajne mase dužnika, po isplatnim redovima.

Načelo univerzalnosti u stečajnom postupku se odnosi na svu imovinu stečajnog dužnika.

Sadržina ovog načela sastoji se u tome što sva imovina stečajnog dužnika služi za kolektivno
i srazmjerno namirenje potraživanja povjerilaca. Po načelu univerzalnosti, stečajnu masu
sačinjava cjelokupna dužnikova imovina koju sačinjavaju sve pokretne i nepokretne stvari
(imovinska masa) i njegova imovinska prava, bez obzira gdje se imovina nalazi u vrijeme
otvaranja stečaja, u zemlji ili u inostranstvu. Klasično je pravilo stečajnog prava da sva
pokretna imovina stečajnog dužnika ulazi u stečajnu masu, bez obzira gdje se nalazi u
trenutku otvaranja stečaja, a od nepokretnih stvari samo koje se nalaze u zemlji stečajnog
dužnika. Nepokretna imovina dužnika koja se nalazi u inostranstvu nije bila obuhvaćena u
stečajnu masu, jer pravno djejstvo stečaja je prostorno ograničeno samo na teritoriju države
kojoj pripada stečajni dužnik. Stečajni postupak i njegovo pravno djejstvo određuje se prema
pravu države u kojoj je postupak pokrenut, ako kolizione norme zakona ne upućuju na
drugačije rješenje. Po kolizionim normama Međunarodnog privatnog prava za nekretnine važi
princip teritorijaliteta (lex rei site), što znači pravo zemlje u kojoj se nepokretnost nalazi, pa
zbog toga ne može doći do obuhvata nepokretne imovine u stečajnom postupku koji se vodi u
domicilnoj državi dužnika, a nepokretnost se nalazi u drugoj državi. Međutim, uvođenjem
zakonom pojma međunarodnog stečaja (glavnog i sporednog), stečaj obuhvata cjelokupnu
imovinu stečajnog dužnika, bez obzira gdje se nalazi, u zemlji ili inostranstvu. Ovo pitanje
detaljno je regulisano noveliranim odredbama stečajnog prava u BiH (čl. 195-229 Zakona o
stečajnom postupku).

Načelo unovčenja imovine stečajnog dužnika vrši se u stečajnom postupku putem

stečajnog upravnika, u pravilu, prodajom javnim nadmetanjem. Sva imovina stečajnog
dužnika se pretvara u novčani oblik tako da stečajnu masu čini cjelokupna imovina stečajnog
dužnika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovina koja se stekne u toku stečajnog
postupka (naplata tražbina) stečajnog dužnika koju utužuje i naplaćuje stečajni upravnik. Sva
novčana sredstva i sredstva dobivena prodajom imovine stečajnog dužnika čine stečajnu masu

136
u novčanom obliku koja se dijeli stečajnim povjeriocima i podmiruju troškovi stečajnog
postupka.

Načelo ograničenja stečajnog dužnika podrazumijeva nemogućnost raspolaganja

imovinom stečajnog dužnika. Naime, otvaranjem stečajnog postupka ograničava se poslovna
sposobnost stečajnog dužnika tako da upravljanje i raspolaganje imovinom prelazi na
privremenog ili stalnog stečajnog upravnika. Štaviše, stečajni sudija uvodi mjere obezbjeđenja
kojima zabranjuje raspolaganje imovinom dužnika ili ograničava raspolaganje u cilju zaštite i
održavanja postojeće imovine stečajnog dužnika. U stečajnom postupku sva dužnikova prava
i ovlašćenja ex lege prenose se na organe stečajnog postupka, tako da on nema nikakvog
uticaja na radnje i tok postupka.

Načelo atrakcije (forum atractionis) sastoji se u tome što nadležni sud koji provodi stečajni
postupak privlači u svoju nadležnost sve druge sporove koji nastanu u vezi sa štečajnim
postupkom, u kojima je stečajni dužnik aktivno ili pasivno legitimisan. Naime, stečajni sud po
ovom načelu atrakcije postaje nadležan i za sporove za koje, da nije u pitanju stečajni
postupak, nije ni mjesno niti stvarno nadležan.

Međutim, iz razloga ekonomičnosti, to se izuzetno dopušta koncentracija nadležnosti istog

suda za sve sporove koji su u vezi ili proizilaze iz stečajnog postupka. Forum atractionis
dolazi do izražaja obavezno ako u fazi utvrđivanja osnovanosti potraživanja povjerilaca, ista
ospori stečajni upravnik ili neki od povjerilaca, kada stečajni sudija upućuje povjerioca čije je
potraživanje osporeno na parnicu radi utvrđivanja osnovanosti i punovažnosti osporene
tražbine. Tako osporeno potraživanje, bilo kog od povjerilaca, rješavat će stečajni sud u
posebnoj parnici, bez obzira na vrijednost spora i svojstva stranaka u sporu.

Načelo ekonomičnosti stečajnog postupka ogleda se u tome što je on hitan, tako da kratko
traje, sa što manje troškova. Zbog toga u stečajnom postupku se ne može tražiti povraćaj u
pređašnje stanje (restitution in integrum) zbog propuštanja rokova ili izostanka sa ročišta, niti
podnositi prijedlog za ponavljanje postupka niti izjaviti reviziju (ZPD čl.8 st. 1 i 2). Prijedlozi,
izjave i prigovori ne mogu se davati, odnosno podnositi ako se propustio rok, odnosno
izostane sa ročišta, kod stečajnog suda, na kome ih je trebalo dati, odnosno podnijeti.

2. Stečajni postupak

137
 Stečajni postupak se pokreće pismenim prijedlogom stečajnog dužnika ili bilo kog
povjerioca koji ima pravni interes za provođenje stečajnog postupka. Ako povjerilac podnosi
prijedlog za pokretanje stečajnog postupka, mora priložiti potrebnu dokumentaciju (dokaze),
tj. isprave sa kojima dokazuje osnovanost svog potraživanja i insolventnost stečajnog dužnika.
Ako je stečajni dužnik pravno lice, zakonski zastupnik tog poslovnog subjekta u slučaju
nastupanja insolventnosti pravnog lica dužan je ex lege, bez odlaganja podnijeti prijedlog za
pokretanje stečajnog postupka. Ovaj prijedlog zakonski zastupnik mora podnijeti u roku od 30
dana računajući od nastupanja insolventosti. Svaki prijedlog za pokretanje stečajnog postupka
nadležni sud je obavezan uzeti u razmatranje u roku od 15 dana računajući od prijema
prijedloga. Neuredan prijedlog, bez priložene dokumentacije, sud će vratiti predlagaču s
nalogom da nedostatke otkloni u roku od 15 dana, a u slučaju da se to ne učini, odbacit će
rješenjem prijedlog kao neuredan. Međutim, ako predlagač uopće ne povrati prijedlog u
ostavljenom roku, smatrat će se da je prijedlog povučen. Prijedlog za otvaranje stečajnog
postupka predlagač može povući do otvaranja stečajnog postupka i pravomoćnog odbacivanja
ili odbijanja prijedloga.

U pravnoj teoriji poznato je da, iako postoje prezaduženost i insolventnost, sva lica ne
mogu biti pasivno legitimisani subjekti stečajnog postupka. Naime, pravni sistemi u
uporednom pravu uvode veća ili manja ograničenja u tom pogledu tako da se stečajni
postupak može voditi samo za određene kategorije pravnih fica (npr. privredne subjekte a ne i
u slučaju insolventnosti i prezaduženosti tzv. javnopravnih lica). Zbog izloženog, postoje
dvije grupe pravnih sistema kojima se reguliše koja sve lica odnosno njihova imovina može
biti objektom stečaja. Tako, po prvoj grupi pravnih sistema stečaj se može provoditi protiv
svih lica privatnog prava, neovisno od toga kakvom se djelatnosti bave.

Međutim, u drugu grupu se svrstavaju oni pravni sistemi koji dozvoljavaju provođenje
stečajnog postupka samo u odnosu na subjekte koji se bave proizvodnjom, prodajom i
vršenjem usluga na tržištu radi sticanja dobiti. Zbog toga se u uporednom pravu razlikuju
građanski (ili civilni) stečaj od privrednog stečaja.

Subjekti stečajnog postupka nad čijom se imovinom može provesti stečajni postupak, po
našem pravu, su:

a) svi privrednopravni subjekti sa pravnim subjektivitetom;

b) dužnik pojedinac, tj. komplementar u komanditnom društvu i osnivač društva sa
neograničenom solidarnom odgovornošću (član javnog trgovačkog društva); i

138
 c) javnopravni subjekti (javna preduzeća).

Stečaj se ne može otvoriti, po našem pravu, nad imovinom entiteta (Federacije BiH i R
Srpske), općina, grada, kantona i javnih fondova koji se u cijelosti ili djelimično finansiraju iz
budžeta (čl. 5. st. 2 ZOS). Međutim, postoje zakonska ograničenja, kada je u pitanju otvaranje
stečaja nad imovinom stečajnog dužnika koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu, jer se traži
prethodna saglasnost ministarstva odbrane. Međutim, ako se nadležno ministarstvo ne izjasni
u određenom roku (30 dana) računajući od obavještenja stečajnog sudije, smatra se da je
saglasnost dalo za provođenje prethodnog stečajnog postupka. U slučaju da entitetsko
ministarstvo odbrane ne da svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka iako postoje
zakonske pretpostavke (insolventnost) stečajnog dužnika, za njegove obaveze solidarno
odgovaraju entiteti BiH i stečajni dužnik. Također, po našem pravu, ukoliko je izuzetno
isključena mogućnost vođenja stečajnog postupka nad imovinom nekog pravnog lica, za
obaveze tog lica solidarno odgovaraju osnivači, s tim što se ovo izuzeće ne odnosi na sve
subjekte organizovane u obliku dioničkog društva.

Osnovanost (razlozi) za pokretanje stečajnog postupka je insolventnost stečajnog dužnika

(platežna nesposobnost) i predstojeća insolventnost. Stečajni dužnik se smatra insolventnim u
slijedećim slučajevima:

a) ako nije u stanju izvršavati dospjele i potraživane obaveze povjeriocima u cijelosti. Ako
stečajni dužnik može izvršiti u cijelosti ili djelimično tražbine samo nekih povjerilaca ne
može se smatrati platežno sposobnim. Pravno se smatra da je stečajni dužnik
insolventan ako u neprekidnom trajanju od 30 dana nije u mogućnosti isplaćivati
dospjele novčane obaveze svim povjeriocima; i
b) zbog prijeteće (očekivane) insolventnosti stečajnog dužnika. Ova nesposobnost postoji
ako stečajni dužnik prema predviđanjima u vrijeme dospjelosti tražbina neće biti u
mogućnosti da ih u cijelosti ispuni prema svim povjeriocima u zakonskom roku. Zbog
očekivane insolventnosti za buduće obaveze, prijedlog za pokretanje stečajnog postupka
može podnijeti samo stečajni dužnik. Stečajni razlozi insolventnost i predstojeća
insolvetnost ne moraju se ostvariti kumulativno, jer je dovoljan samo jedan od njih da se
pokrene stečajni postupak.

3. Nadležnost za stečajni postupak

139
 Stečajni postupak provodi stvarno nadležni sud na čijem području se nalazi sjedište
poslovnog subjekta (privrednog društva) ili prebivalište dužnika pojedinca. Stečajni postupak
vodi stečajni sudija kao sudija pojedinac. Nadležnost za stečajni postupak se određuje prema
registarskom sudu, tako da to mogu biti sudovi opće nadležnosti ili posebni sudovi (privredni
- trgovački) sudovi, koji su nadležni kao specijalni sudovi za privredne sporove. Stečajni sud
je po načelu atrakcije stvarno i mjesno nadležan i za slijedeće sporove:

- za sve pravne sporove osporenih tražbina od stečajnog upravnika na ročištu za

ispitivanje i utvrđivanje tražbina povjerilaca;
- za sve pravne sporove pobijanja pravnih radnji u stečaju paulijanskom tužbom kojima
se remeti princip ravnomjernog namirenja povjerioca ili se pojedini povjerioci stavljaju
u povoljniji položaj; i
- druge pravne radnje o kojima se povede spor u stečajnom postupku.

Stečajni postupak regulisan je entitetskim zakonima, koji su novelirani i usaglašeni, po

čijim odredbama se provodi stečajni postupak. U stečajnom postupku u našem pravu
supsidijarno se primjenjuju odredbe Zakona o praničnom postupku, ako stečajnim zakonom
nije drugačije regulisano. Stečajni postupak je hitan i stečajni sudija provodi ex officio sve
radnje u stečajnom postupku, tako da može saslušati stečajnog dužnika, njegove zakonske
zastupnike, vještake i svjedoke prije donošenje odluka u formi rješenja.

Stečajni postupak je dvostepen, jer je protiv rješenja stečajnog suda dopuštena žalba. Rok
za žalbu je 8 dana računajući od objavljivanja odluke ili od dana dostavljanja odluke, ako
odluka suda nije objavljena. Žalba na odluke suda (rješenja) ima odložno (devalutivno)
dejstvo, osim ako zakonom o stečajnom postupku nije drugačije regulisano. Stečajni sudija
može ako nađe da je žalba osnovana i sam odlučiti o žalbi, a ako to ne uradi žalbu bez
odlaganja dostavlja najkasnije u roku od 15 dana od njenog prijema drugostepenom sudu. Po
žalbi u drugostepenom postupku odlučuje vijeće sastavljeno od trojice sudija drugostepenog
suda. Vijeće po žalbi mora donijeti odluku u roku od 15 dana od prijema žalbe (čl. 11. ZPD).

U stečajnom postupku, po našem noveliranom zakonu, moraju učestvovati stečajni dužnik,

njegovi zakonski zastupnici i svjedoci i davati potpune i tačne informacije od interesa za
stečajni postupak. Istovremeno, stečajni dužnik i njegovi zakonski zastupnici su obavezni
obezbijediti stečajnu masu (imovinu dužnika) i uzdržavati se od nanošenja štete ili
zaključivanja štetnih ugovora i drugih pravnih radnji.

140
 Ako stečajni dužnik ili drugo lice koje je obavezno na davanje informacija ili vrši štetne
radnje po imovinu stečajnog dužnika, stečajni sudija može po slobodnom nahođenju ili na
prijedlog privremenog stečajnog upravnika ili stečajnog upravnika odrediti prema tim licima
prinudne mjere i to:

- prinudno privođenje na sud i

- izricanje novčane kazne od 500 - 1700 KM, koje se, u pravilu, izriču zbog neuspjelog
privođenja.

U stečajnom postupku, zbog ekonomičnosti postupanja svih učesnika i veoma kratkih

rokova, nisu dopuštena slijedeća pravna sredstva:

- povraćaj u predašnje stanje,

- podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka (obnova postupka),
- niti izjavljivanje revizije, kao vanrednog pravnog sredstva.

Sve odluke u stečajnom postupku sud dostavlja po službenoj dužnosti adresatima na koje
se one odnose. Dostavljanje se smatra izvršenim javnim oglašavanjem odluka, uključujući i
slučajeve u kojima je po zakonu obavezna licima (posebna) dostava. Dostava odluka se
pravno smatra izvršenom istekom dva slijedeća dana od dana oglašavanja.

4. Organi stečajnog postupka

Organi stečajnog postupka, prema novirn entitetskim zakonima su; stečajni sud, stečajni
sudijа, privremeni stečajni upravnik, stečajni upravnik, skupština povjerilaca, privremeni
odbor povjerilaca i odbor povjerilaca.

4.1.Stečajni sudija

Stečajni sudija vodi stečajni postupak kao sudija poјedinac, od podnošenja prijedloga za
pokretanje do završetka stečajnog postupka. Stečajni sudija vodi stečajni postupak i poduzima
potrebne radnje u skladu sa zakonom. Stečajni sudija je nadležan da imenuje: vješake u
stečajnorn postupku, privremenog stečajnog upravnika, članove privremenog odbora

141
povjerilaca i stečajnog upravnika. Stečajni sudija nadzire rad privremenog upravnika i
stečajnog upravnika.

4.2, Stečajni upravnik

Stečajni upravnik je organ stečajnog postupka koga imenuje stečajni sudija, rješenjem о
otvaranju stečajnog postupka. Za stečajnog upravnika može biti imenavano samo fizičko lice
koje ima stručno i poslovno iskustvo, da bi moglo uspješno obavljati funkciju stečajnog
upravnika čija su ovlaštenja raznovrsna i odgovorna. Stečajni upravnik mora imati
odgovarajuće stručno obrazovanje i роložen stručni ispit u skladu sa podzakonskim aktom
entitetskog ministarstva pravde. Za stečajnog upravnika ne mogu biti imenovana siijedeća
fizička 1ica:

 koja se moraju izuzeti iz istih razloga kao i sudija u stečajnom postupku po odredbama
ZPP-a;
 koja su bІiski sradnici stečajnog sudije;
 koja su odgovorna za obaveze u stečaju ili su članovi organa za zastupanje stečajnog
dužnika (članovi uprave i1i menadžmenta);
 koja su povjerioci u stečajnom postupku i1i su u konkuretskom odnosu sa stečajnim
dužnikom, i1i lica kaoa se po pose bnom zakonu ne bi mogla imenovati za člana
nadzornog organa i1i organa za zastupanje stečajnog dužnika,
 kao i lica koja su bila zaposlena i1i su zaposlena kad stečajnog dužnika i vezana su
za imovinu i kapital stečajnog dužnika.

Mnogobrojna su prava i obaveze stečajnog upravnika tako da je njegova uloga značajna i

odgovorna u stečajnom postupku. To se posebno vidi iz novog stečajnog zakona jer on vrši
poslove organa upravljanja, a ako stečajni dužnik nastavlja sa poslovanjem do okončanja
stečajnog postupka, on obavlja i poslovodnu funkciju stečajnog dužnika. Zbog ovakve uloge
stečajnog upravnika u teoriji poslovnog prava sporna је pravna priroda stečajnog upravnika.
Po ovom pitanju postoje različita stanovišta u teoriji poslovnog prava, odnosno stečajnog
(bankrot) prava.

Prema teoriji zastupanja, stečajni upravnik je zastupnik stečajne mase, jer sve pravne radnje
preduzima kao zastupnik u ime i za račun stečajnog dužnika, koje proizvode pravno dejstvo
prema trećim licima. Međutim, po drugoj tzv. Publicističkoj teoriji, stečajni upravnik je organ
stečajnog postupka, koji preduzima samostalne pravne radnje iz svoje nadležnosti upravo kao

142
organ stečajnog postupka. Iz određenih funkcija stečajnog upravnika proizilazi da je on, s
jedne strane, organ stečajnog dužnika a sa druge strane organ stečajnog postupka. Čini se da
je logičnije stanovište da se u funkciji stečajnog upravnika istovremeno objedinjuju elementi
zastupnike i poslovodne funkcije, tako da bi najbolje rješenje odgovaralo mješovitoj teoriji o
pravnoj prirodi stečajnog upravnika.

Nadležnosti stečajnog upravnika proizilaze iz njegovih prava i obaveza, a naročito:

 da stupi u posjed imovine stečajnog dužnika koja sačinjava (spada) stečajnu masu;
 da upravlja imovinom i po mogućnosti, nastavi poslovanje stečajnog dužnika do
izvještajnog ročišta, ukoliko to nema štetnih posljedica za stečajne povjerioce;
 da unovči imovinu stečajnog dužnika u skladu sa odlukom skupštine stečajnih
povjerilaca;
 da na osnovu izvršenog rješenja o otvaranju stečajnog postupka izuzme važne
pokretne stvari koje su u posjedu stečajnog dužnika, kao i poslovnu dokumentaciju
čak kad se ona nalazi u posjedu trećih lica i da to sve posebno pohrani i sačuva;
 da obavezno izvrši detaljan popis stečajne mase i taj popis preda stečajnom sudiji,
najkasnije u roku od 45 dana računajući od njegovog imenovanja. Ovaj popis mora
sadržavati knjigovodstvenu vrijednost svakog predmeta i očekivanu cijenu prilikom
unovčenja imovine;
 da izvrši popis svih povjerilaca stečajnog dužnika na osnovu dokumentacije stečajnog
dužnika;
 da vodi poslovne knjige i sačini početni bilans na osnovu inventarisanja prema stnaju
na dan otvaranja stečajnog postupka i o tome izvijesti nadležne organe.

Stečajni upravnik ima pravo na naknadu za rad, koju propisuje entitetski ministar pravde,
podzakonskim aktom. Stečajni upravnik je odgovoran za svoj rad i funkciju stečajnog
upravnika mora obavljati stručno i savjesno kao dobar domaćin, jer odgovara za štetu koju
prouzrokuje svojom krivicom svim učesnicima u stečajnom postupku. Od istaknutog pravila
izuzima se njegova odgovornost za obaveze stečajne mase koje nisu u potpunosti izvšene iz
mase, ako stečajni upravnik prilikom nastanka obaveze nije objektivno mogao predvidjeti da
stečajna masa neće biti dovoljna za njeno ispunjenje. Stečajni upravnik je naročito obavezan
da odmah po stupanju na dužnost stečajnog upravnika izvrši osiguranje kod osiguravajućeg
društva za sve rizike njegove odgovornosti, koji su u vezi sa njegovom funkcijom i

143
nadležnostima u stečajnom postupku. Visniu osigurane sume određuje stečajni sudija,
uzimajući u obzir očekivanu vrijednost stečajne mase i posebne okolnosti postupka.

Stečajni sudija kontroliše rad stečajnog upravnika i može zahtjevati od njega informacije o
stanju i poslovanju. Ako stečajni upravnik ne ispunjava svoje obaveze, stečajni sudija može
nakon prethodno bezuspješne opomene, stečajnom upravniku izreći novčanu kaznu.

Međutim, ako postoji važan razlog, stečajni sudija može i smijeniti stečajnog upravnika i
imenovati drugog. Protiv odluke o smjeni, stečajni upravnik ima pravo žalbe, koja ne odlaže
izvršenje rješenja o njegovoj smjeni.

4.3. Skupština povjerilaca

Skupštinu povjerilaca sačinjavaju povjerioci stečajnog dužnika, bez obzira na visinu tražbine.
Prvu skupštinu povjerilaca saziva stečajni sudija i to odlukom o otvaranju stečajnog postupka.
Ostale skupštine povjerilaca moraju se sazivati na zahtjev stečajnog upravnika, odbora
povjerilaca ili najmanje pet povjerilaca koji zajedno zastupaju najmanje petinu prijavljenih
potraživanja (tražbina9. Pravo glasa uskupštini povjerilaca imaju oni povjerioci koji su
prijavili blagovremeno svoje tražbine stečajnom sudu a koje nije osporio stečajni upravnik ili
neko od povjerilaca s pravom galsa. Povjerioci nižih isplatnih redova nemaju rpavo glasa u
skupštini.

Međutim, pravo glasa razlučnih povjerilaca je ograničeno na iznos koji oni nisu uspjeli
ostvariti odvojeno, djelimično ili u cjelini iz stečajne mase, pa se mogu pojaviti sa pravom
srazmjernog namirenja u visini neispunjenog dijela svoje tražbine, kao stečajni povjerioci.

Na ročištu za utvrđivanje tražbina prisutni povjerioci, stečajni dužnik i stečajni upravnik

mogu tražiti hitno preispitivanje odluke o pravu glasa o čemu odlučuje stečajni sudija na
istom ročištu prema stanju spisa (predmeta). I na osporenu tražbinu stečajnog povjerioca,
ukoliko je osnovana i dokaže se izvjesnom (vjerovatnom), stečajni sudija može odlučiti da
priznaje tom povjeriocu pravo glasa u skupštini.

Skupštinom povjerilaca rukovodi stečajni sudija. Skupština donosi odluke iz svoje nadležnosti
većinom glasova prisutnih članova, s tim da vrijednsot tražbina povjerilaca koji su glasali za
odluku mora biti veća od polovine vrijednosti (sume) iznosa tražbina prisutnih povjerilaca.

Na prvoj skupštini koja se zakaže nakon postavljanja stečajnog upravnika, skupština može
izabrati drugog stečajnog upranvika koga treba imenovati stečajni sudija. Izbor drugog

144
stečajnog upravnika može predložiti najmanje pet povjerilaca koji zajedno predstavljaju
najmanje jednu petinu prijavljenih iznosa (vrijednosti) tražbina. Stečajni sudija rješenjem
odlučuje o imenovanju novog stečajnog upravniak i smjeni dosadašnjeg.

Protiv odluke o odbijanju imenovanja stečajnog upravnika izabranog od skupštine povjerilaca

ili imenovanju drugog, imaju pravo žalbe dosadašnji stečajni upravnik, stečajni dužnik i svaki
povjerilac. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja sudije koje je izvršeno, iako nije pravomoćno.

4.4. Odbor povjerilaca

Radi zaštite interesa povjerilaca, stečajni sudija može do izbora odbora povjerilaca imenovati
ako se ukaže potreba, privremeni odbor povjerilaca, koje skupština povjerilaca može i
promijeniti. Inače, skupština povjerilaca bira odbor povjerilaca iz kruga povjerilaca. U odboru
povjerilaca moraju biti zastupljene sve strukture povjerilaca i to:

 stečajni povjerioci s najvišim potraživanjima;

 stečajni povjerioci sa malim tražbinama:
 predstavnik zaposleni radnika stečajnog dužnika; i
 razlučni povjerioci.

Članovi odbora povjerilaca mogu biti i lica koja nemaju status povjerioca ako svojim stručnim
znanjem mogu unaprijediti rad odbora. Odbor povjerilaca se sastoji od neparnog broja koji ne
može imati više od sedam članova. Stečajni sudija može smijeniti člana odbora povjerilaca po
službenoj dužnosti ili na zahtjev člana odbora ili skupštine povjerilaca. Stečajni sudija saziva
prvu sjednicu odbora povjerilaca, koja odlučuje iz njegove nadležnosti. Na prvoj sjednici
odbor povjerilaca bira svog predsjednika. Stečajni sudija i stečajni upravnik mogu
prisustvovati i učestvovati u radu odbora povjerilaca, ali bez prava odlučivanja. Kvorum za
sjednicu odbora povjerilaca je propisan zakonom tako da se sjednica može održati ako je
sjednici prisutna većina članova odbora od ukupnog broja članova odbora. Odluke se donose
većinom glasova prisutnih članova (prosta većina) a ako su glasovi podijeljeni, odlučuje
stečajni sudija. Djelatnsot odbora povjerilaca sastoji se u slijedećem:

 vrši kontrolu stečajnog upravnika u vođenju poslovanja stečajnog upravnika;

 ima pravo zahtjevati od stečajnog upranvika podnošenje izvještaja i polaganje računa
o poslovanju i neposredne kontrole;

145
  daje saglasnots za važnije pravne radnje stečajnog upravnika, kao što su raspolaganje
nekretninama i sticanje nekretnina, za pokretanje i preuzimanje parnica i zastupanje u
parničnom postupku, za izradu nacrta stečajnog plana prije njegovog podnošenja sudu
ili povjeriocima, kao i prekid poslovanja stečajnog dužnika ako predstoje negativne
posljedice (gubici i štete) po stečajnog dužnika.

Navedene saglasnosti daje odbor povjerilaca ako je izabran kao poseban organ, a ukoliko ga
nema, saglasnost stečajnom upravniku daje skupština povjerilaca, odnosno u krajnjem slučaju
stečajni sudija, ako dvije uzastopne sjednice skupštine povjerilaca ne donesu odluku o
davanju saglasnosti. Odbor povjerilaca je neobavezan organ stečajnog postupka, koji se može
obnoviti u cilju zaštite interesa povjerilaca u stečajnom postupku, a ako se ne obrazuje,
njegovu funkciju vrši skupština povjerilaca. Članove odbora povjerilaca kao fakultativnog
organa bira skupština povjerilaca, koji je kolektivni organ. Članovi odbora povjerilaca imaju
pravo na naknadu, koju određuje ministar pravde entiteta u BiH, podzakonskim aktom.

5. Stečajna masa i raspoređivanje povjerilaca

5.1. Pojam stečajne mase

Stečajna masa obuhvata cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme
otvaranja stečajnog pastupka. Stečajnu masu sačinjava i imovіna koјu dužnik stekne za
vrijeme stečajnog postupka. Ona se sastoji od svih pokretnih i nepokretnih stvari, imovinskih
prava stečajnog duznika i njegovih tražbina, koje mogu biti novčane i nenovčane. Stečajna
masa dužnika služi za podmirenjе troškova stečajnog postupka, povjerilaca koji u vrijeme
otvaranja stečajnog postupka imaju osnovane i рunovažne imovinѕke zahtjeve (stečajni
povjerioci) prema stečajnom dužniku, kao i povjerioci stečajne mase koji su u toku stečajnog
postupka stekli punovažne tražbine prema stečajnoj masi ( povjerioci stečajne mase).

Iz stečajne mase , prije stečajnih povjerilaca, isplaćuju se troškovi stečajnog postupka i

dugovi stečajne mase. Troškovi stečajnog postupka saѕtoje se iz sudskih troškova, naknada za
naknada za vještake, privremenog i stečajnog upravnika, kao i naknade za članove
privremenog odbora i odbora povjerilaca. U dugove stečajne mase spadaju obaveze koje
nastaju radnjama stečajnog upravnika u upravljanju, unovčavanjem i rasporedom stečajne
mase i obaveze iz dvostranoobaveznih ugovora ukoliko se traži njihovo ispunjenje prije i1i
poslije otvaranje stečajnog postupka. U dugove stečajne mase spada i neosnovano obogaćenje
stečajne mase, koje se mora isplatiti osiromašenom.

146
5.2. Isplatni redovi stečajnih povjerilaca

Stečajni povjerioci rangiraju se u isplatne redove, zavisno оd vrste njihovih potraživanja

(tražbina). Zbog toga, povjerioci kasnijeg ispatnog reda (ranga) mogu se isplatiti tek pošto se
u cijelosti isplate povjerioci prethodnog isplatnog reda. Međutim, stečajni povjerioci istog
ranga (isplatnog reda) isplaćuju se srazmjerno visini njihovog potraživanja. Isplata
povjerilaca iz slobodnih sredstava stečajne mase vrši se po slijedećem redosljedu:

1) Prvi isplatni red obuhvata stečajne povjerioce viših isplatnih redova u koje spadaju isplate
prlje ostalih tražbina:

a) Izmirenje tražbina koje je zasnovao za vrijeme privremene uprave privremeni stečajni

upravnik ili uz njegovu saglasnost stečajni dužnik, osim ako nije drugačije ugovoreno;
b) Izmirenje (poslije povjerilaca pod tačkom a) cjelokupnih potraživanja zaposlenih
radnika iz radnog odnosa a1i samo do visine zakonom utvržene naniže plate, kao i
doprinose po osnavu rada zaposlenih radnika i naknada ukupne štete zbog
prijevremenog prestanka radnog odnosa i šteta zbog povreda na radu. Ovo pravo se
odnosi samo na radnike koji su ostali u radnom odnosu nakon otvaranja stečaja.
Potraživanja ostalih radnika, čiji radni odnos prestane zbog stečaja, koja se odnose na
sve naknade i doprinose iz radnog odnosa ne prestaju već se mogu potraživati kao
stečajna potraživanja; i
c) Potraživanja iz trajnih obligacionih odnosa, ako je tako dogovorio privremeni stečajni
upravnik. U protivnom, ta potraživanja spadaju u drugi isplatni red (opći isplatni red).

2) Stečajni povjerioci općeg isplatnog reda u koji se svrstavaju stečajni povjerioci koji imaju
osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka,
ukoliko ne spadaju u višee i niže isplatne redove; i

3) Stečajni povjerioci nižih isplatnih redova. Po ovom trećem isplatnom redu iza ostalih
tražbina stečajnih povjerilaca isplaćuju se tražbine, ako su u istom rangu srazmjerno njihovom
iznosu kako slijedi:

a) kamate koje teku od otvaranja stečajnog postupka na tražbine stečajnih povjerilaca;

b) Troškovi koji su pojedinim stečajnim povjeriocima nastali njihovim učešćem u stečajnom

postupku;

147
c) Novčane kazne i prekšajne novčane kazne, kao i imovinska šteta prouzrokovana
izvšenjem krivičnog djela, prijestupa ili prekršaja;

d) Tražbine koje se odnose na neku besplatnu obavezu stečajnog dužnika; i

e) Potraživanja koja se odnose na vraćanje zajma koji zamjenjuje kapital nekog osnivača ili
potraživanja koja su sa tim izjednačena.

Potraživanja za koja je između povjerilac i stečajnog dužnika ugovoren niži rang ( isplatni
red) u stečajnom postupku, isplaćuju se u slučaju sumnje nakon potraživanja nižeg isplatnog
reda regulisanim zakonom (trećeg isplatnog reda).

5.3. Izdržavanje stečajnog dužnika

Kada se stečajni postupak pokrene nad imovinom dužnika pojedinca (komplementar ili člana
društv sa neograničenom solidarnom odgovornošću), nužno je obezbijediti iz sredstava
njegovo izdržavanje. Zbog toga prva skupština povjerilaca obavezno donosi odluku o iznosu
potrebnih sredstaa za izdržavanje stečajnog dužnika koja se isplaćuju iz njegovih prihoda ili
se, u nedostatku prihoda, odobravaju i isplaćuju iz stečajne mase. Ako skupština povjerilaca
po ovom pitanju ne donese nikakvu odluku, stečajni upravnik može odobriti, primjereno
potrebama stečajnog dužnika, sumu za njegovo izdržavanje i lica prema kojima je obavezan
po zakonu izdržavati ih.

Ako je stečajni dužnik pojedinac, stečajni sudija određuje iznos koji je odgovarajući za
njegovo izdržavanje na teret njegovog prihoda ili iz stečajne mase u nedostatku prihoda, ali u
visini koji bi mu pripadao po propisima izvršnog prava kao egzistencioni minimum, koji je
izuzet od prinudnog izvršenja i ograničeno izvršeno samo na dio prihoda ( dio plaće i
penzije ) naknade umjesto plaće, potraživanje zakonskog izdržavanja i naknade štete zbog
narušenog zdravlja i slično.

6. Izlučni i razlučni povjerioci

6.1. Izlučni povjerioci

Izlučni povjerioci (separatisti ех iure domini ) su pavjerioci koji imaju izlučno pravo nad
određenim dijelovima (stvarima) imovine stečajnog dužnika, koja mu ne pripada a nalazila se
privremeno po nekom pravnom osnovu kod dužnika na korišćenju. Тo mogu biti pokretne i
nepokretпe stvari, koje ne pripadaju stečajnom dužniku već su vlasništvo trećih 1ica, koja kao

148
izlučni povjerioci mogu tražiti njihovo vraćanje. Izlučno pravo na izdavanje iz stečajne mase
individualno određenih stvari imaju vlasnici, koji su ih ranije po nekom pravnom poslu
ustuрili na korišćenje prije otvaranja stečajnog postupka.

Pošto određene stvari nisu vlasništvo stečajnog dužnika to su izlučni povjerioci kao vlasnici
tih stvari legitimisani da traže da se one izuzmu iz popisa imovine stečajnog dužnika i povrate
vlasniku. То pravo imamo i po pravilima obligacionog prava - izlučno pravo komitenta na
stvarima koja se nalaze kod komisionara, a koji je pao pod stečaj, kod ugovora o komisionu.

Naime, раo čl. 789 Z00, u slučaju stečaja komisionara komitent može tražti izlučenje
(izuzimanje) iz stečajne mase stvari koje je isporučio komisionaru radi prodaje za njegov
račun odnosno kod komisione kupovine stvari koje je kupio za račun komitenta. Izlučni
povjerioci svoje pravo ostvaruju izlučnom tužbom, koja se podnosi stečajnom sudu. Tuženi је
uvijek stečajni dužnik.

Novac ne može biti predmet izlučnog prava jer su novčane obligacije obligacionopravnog a
ne stvarnopravnog karaktera i pravnog dejstva (erga оmnes). Kod distancione kupoprodaje,
vlasnik stvari ima pravo potrage i povraćaja stvari, ako detentor padne pod stečaj. Naime,
prodavac ili komisionar mogu tražiti povraćaj robe koja је poslana kupcu u drugo mjestao
(mjesto isporuke je određeno u mjestu opredjeljenja odnosno sjedištu kupca) prije otvaranja
stečaja nad kupcem i1i subjektom kome se roba treba isporučiti, pod uslavom da roba nije
stigla u mjesto opredjeljenja ili pak dа dužnik, ili оd njega ovlašćeno lice, nije primio
isporuku robe do dana otvaranja stečajnog postupka.

Izlučni povjerilac ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku, jer
njegovo pravo na izlučenje određenog predmeta regulisano je posebnim propisima. Izlučno
pravo se ne može ostvariti u prethodnom postupku, već nakon otvaranja stečajnag postupka i
to naјranije nakon održanog izvještajnog ročišta. Ako je stvar čije se izlučenje traži
neophodna za nastavak poslovanja stečajnog dužnika, stečajni upravnik može zahtijevati da se
izlučenje odgodi za 90 dana računajući od izvještajnog ročišta, a uz saglasnost stečajnog
sudije još za slijedećih 90 dana.

Za vrijeme do izvještajnog ročišta, izlučni povjerilac ima samo pravo potraživanja naknade
zbog prekomjerne istrošenosti stvari čije se izlučivanje traži, a nakon izvještajnog ročišta,
naknadu zbog korišćenja predmeta izlučivanja. Izlučni povjerilac ima konačno pravo na
naknadu potpune vrijednosti stvari za koju mu pripada izlučno pravo. Ako je izlučni

149
povjerilac mogao ostvariti izlučenje stvari prije otvaranja stečajnog postupka neovlaštena
prodatih od strane stečajnog dužnika, privremenog upravnika i1i nakon otvaranja stečajnog
postupka od strane stečajnog upravnika, izlučni povjerilac može zahtijevati cesiju (ustupanje)
prodajne cijene (tražbine) ako ona nije isplaćena stečajnom dužniku od kupca stvari i1i
izdvajanje iz stečajne mase iznosa u posebnu stečajnu masu za njegovo namirenje. U slučaju
da izlučni povjerilac nе može povratiti svoju stvar krivicom stečajnog dužnika jer је otuđena
ili uništena, ima pravo na tržišnu protuvrijednost odnosno na naknadu štete.

6.2. Razlučni povjerioci

Razlučni povjerioci (separatist ex iure crediti) su privilegovani povjerioci koji imaju razlučno
pravo odvojenog namirenja iz predmeta razlučnog prava za takvu tražbinu, kamate i troškove,
prije drugih povjerilaca stečajne mase. Princip stečajnog prava је da, i pored otvaranja
stečaja, razlučno pravo posebnog namirenjа ostajе prioritetno za povjerioce koji su ga do
otvaranja stečaja stekli. Naime, ako su neka potraživanja povjerilаса, prije otvaranja stečaja
na dužnikom, bila obezbijeđena putem instituta zaloge (pignusa i hipoteka) i рravom
pridržajа (retencije) za potraživanje prema dužniku, mogu se neovisno od stečaja namiriti iz
predmeta zaloge odnosno stvari koje drži povjerilac, bilo ро osпovu zaloge i i retencije.

Dak1e, razlučni povjerioci ostvaruju svoje pravo namirenja neovisno od stečajnog postupka,
pod uslovom da je blagovremeno stečeno. Ne može se priznati razlučno prava povjeriocima
stečeno prinudnim izvršenjem i obezbjeđenjem poslijednjih 60 dana prije otvaranja stečajnog
postupka, jer је neblagovremeno i prestaje važiti.

Ovo je logično, jer bi u protivnom bio poremećen princip ravnomjernog namirenja povjerilaca
iz stečajne mase, a privilegovani razlučni povjerioci dovedeni u povoljan роložај iako je
razlučno pravo stečeno u nedozvoljeno vrijeme i čak pravno prestalo. Zbog toga je to
isključeno, jer bi povjerioci koji saznaju za loše imovinsko stanje dužnika, prije otvaranja
stečaja prinudnim založnim pravom opteretili dužnikovu imovinu u svoju korist, a na štetu
ostalih povjerilaca.

U razlučne povjerioce spadaju: hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga, povjerioci

koji su zakonom, pljenidbom, sporazumom pred sudom ili pravnim poslom stekli neko
založno pravo i povjerioci kojima je stečajni dužnik radi obezbjeđenja prenio neko pravo i
povjerioci kojima pripada pravo pridržaja (retenciјe).

150
Izuzetno, razlučni mogu biti stečajni povjerioci ako im je stečajni dužnik lično odgovoran. U
tom slučaju oni irnaju pravo na srazmjerno namirenje iz орće stečajne mase samo pod
uslovom ako se odreknu odvojenog namirenja i1i se nisu uspjeli odvojeno naplatiti, u cjelini
i1i djelimično, i u tom slučaju razlučni povjerioci imaju pravo srazmjernog namirenja
nenaplaćenog dijela svog potraživanja.

7. Faze stečajnog postupka

Stečajni postupak је veoma složen institut stečajnog prava koji se pokreće na prijedlog
ovlašćenih lica i dаlје vodi u pravilu ex officio do okončanja, koji vodi stečajni sudija. Zbag
toga, stečajni postupak ima više faza za koje su karakteristične određene radnje koje se mogu
preduzimati od strane učesnika u postupku. Faze stečajnog postupka, po noveliranim
entitetskim zakonima u BiH, su slijedeće:

a) prethodni postupak,

b) otvaranje stečajnog postupka,

c) prijavljivanje i ispitivanje tražbina,

d) unovčavanje imovine stečajnog dužnika,

e) namirenje stečajnih povjerilaca diobom stečajne rnase,

f) zaključivanje stečajnog postupka,

g) i reogranizacija stečajnog dužnika.

7.1. Prethodni postupak

Inicijativu (prijedlog ) za pokretanjе stečajnog postupka mogu podnijeti stečajnom sudu

povjerioci i stečajni družnik а izuzetno, i druga ovlaštena lica na osnovu zakonskog
ovlaštenja. Ako prijedlog za pokretanje stečajnog postupka podnose stečajni povjerioci,
moraju predujmiti troškove stečajnog postupka u visini koju odredi stečajni sudija u
zakonskom roku od 15 dana, a u slučaju neuplate predujmа, sudija ćе rјešenjem odbaciti
prijedlog. Međutim, ako јe podnosilac prijedloga stečajni dužnik, stečajni sudija ga može
osloboditi uplate predujma troškova, ako dužnik dokaže dа ima dovoljno sredstava za
fіnansiranje prethodnog postupka.

151
Ako se otvori stečajni postupak po prijedlogu povjerioca, predujmljeni troškovi uračunavaju
se u troškove stečajnog postupka, na koje stečajni povjerioci imaju pravo potraživanja na teret
stečajne mase. Na osnovu primljenog prijedloga od ovlaštenog lica za pokretanje stečaja,
stečajni sudija, bez odlaganja, utvrđuje dа 1i postoji jedan od razloga za otvaranje stečaјnog
postupka (insolventnost ili predstojeća insolventnost) i da 1i је prijedlog pravnoosnovan i
podnesen od ovlaštenog 1ica. U ovoj fazi stečajni sudija može imenovati privremenog
upravnika i1i odgovarajućeg vještaka. Ovo pogotovo ako stečajni dužnik nastavlja
poslovanje, jer je tada obavezno postavljanje privremenog upravnika. Radi očuvanja buduće
stečajne mase, stečajni sudija u ovaj fazi možе rješenjem odrediti slijedeće rnjere
obezbjeđenja i ograničenja stečajnog dužnika:

а) odrediti zađtitne mjere osiguranjem pojedinačnih imovinskih vrijednosti, novčanih iznosa

na računima i1i potraživanjima, čak iako to pripada razlučnim iii izlučnim povjeriocima,
zabranu raspolaganja;

b) usloviti raspolaganja imovinom stečаjnom dužniku prethodnom saglasnošću stečajnog

suda ili na drugi način ograničiti ga;

c) narediti privremenu zabranu prijema pošte da bi se spriјečile pravne radnje dužnika koje
mogu biti štetne za povjerioce. U ovom slučaju stečajni sudija ex officio i1i na zahtjev
stečajnog upravnika rješenjem određuje da se sve poštanske pošiljke umjesto stečajnom
dužniku moraju dostavljati stečajnom upravniku. Stečajni upravnik otvara pošiljke i one koje
se nе odnose na stečajnu masu dostavlja dužniku;

d) postaviti privremenog stečajnogupravnika;

e) privremeno obustaviti sva i1i samo neka prinudna izvršenja pokrenuta na imovini stečajnog
dužnika.

Izlučna i razlučna prava se nе mogu ostvariti u prethodnom postupku. Sve pravne radnje
privremenog stečajnog upravnika koje on poduzima u ime i za račun stečajnog dužnika, imat
će pravno dejstvo samo uz prethodnu saglasnost privremenog stečajnog upravnika. Ukoliko
postoje specifične okolnosti koje mogu biti štetne ро stečajnog dužnika, stečajni sudija u ovoj
fazi može narediti орću zabranu raspolaganja imovinom i u tom slučaju pravo upravljanja i
raspolaganja imovinom stečajnog dužnika prelazi u cijelosti na privremenog stečajnog
upravnika. Žalba protiv ove odluke stečajnog dužnika ne оdlaže izvršenje rješenja stečajnog
sudije o potpunom ograničenju stečajnog dužnika u poslovanju i upravljanju (ograničena

152
posebna sposobnost dužnika). Оdluka о ograničenju upravljanja i raspolaganja stečajnog
sudije dostavlja se stečajnom dužniku I javno se oglašava kao i upisuje u javne registre
(ograničenje raspolaganja u zemljišnje knjigе) kao i brisanje mjera ograničenja u slučајu
njihovog ukidanja.

7.1.1. Zadaci i pravni роložај privremenog stečajnog upravnika

Ako se nastavljа pos1ovanje stečajnog dzžnika u cijelini i1i pojedini orqanizacioni dijelovi
(npr. pogoni, fabrike, prodavnice i s1.), prijedlog privremenog stečajnog upravnika, uz
njegove obaveze I pravni položaj, је veoma bitan da se spriјeči daljnija šteta i poslovni gubici
stečajnog dužnika i sačuva njegova imovina. Zbog toga, on ima naročito slijedeće obaveze:

a) privremeni stečajni upravnik dužan је osigurati imovinu stečajnog dužnika kod

društva koje se bavi imovinskim osiguranjem i starati se о njoj;

b) da ispita da li ćе imovina stečajnog dužnika moći pokriti troškove stečajnog

postupka i da 1i postoје razlozi za otvaranje stečajnog postupka i о tome podnijeti
izvještaj stečajnom sudu u roku оd 30 dana, računajući od njegovog imenovanja;

c) da izvrši procjenu dа 1i se poslovanje stečajnog dužnika u cjelini i1i u pojedinim

dijelovima može nastaviti. Ako bi nastavkom poslovanja bilа prouzrakovana šteta
za dužnika i buduću potencijalnu stečajnu masu, privremeni stečajni upravnik
mora podnijeti prijedlog stečajnom sudiji za privremenu obustavu poslovanja;

d) Privremeni stečajni upravnik mora izmiriti poztraživanja koje je on zasnovao ili

stečajni dužnik uz njegovu saglasnost, osim ako nije drugačije ugovoreno;

e) Privremeni stečajni upravnik nije obavezan isplatiti dospjele poreske i druge javne
(fiskalne) obaveze nastale u toku prethodnog postupka. Оva potraživanja su
stečajne tražbine općeg isplatnog reda.

Za vrijeme privremene uprave, privremeni stečajni upravnik da bi izvršavao svoje obaveze,

ovlašten је ući u poslovne prostorije stečajnog dužnika da bi mogao provoditi određene radnje
poslavodstva i upravljanja imovinom dužnika. Zа vгijeme trajanja privremene uprave,
stečajnom dužniku ugovorni partneri ne mogu otkazati trajne obligacione odnose zasnovane
punovažnim ugovorima. Privremeni stečajni upravnik obavezan је isplatiti potraživanja

153
zaposlenih radnika koja su dospjela i nesporna (zaostale zarade), kao i doprinose samo za one
radnike koji su ostaii u radnom odnosu. Patraživanja iz radnog odnosa, kao i tražbine
doprinosa za radnike čiji је radni odnos prestao se ne gase, ali se mogu ostvariti samo kao
stečajna tražbina prvog isplatnog ranga. Druga potraživanja iz trajnih obligacionih odnosa,
privremeni stećajni upravnik obavezan је isplatiti samo ako је tako ugovoreno, u protivnom,
to su tražbine stežajnih povjerilaca općeg isplatnog reda drugog ranga., Privremeni stečajni
upravnik obavezan је položiti račun i podnijeti izvještaj o svom radu za period privremene
uprave I za svoj rad ima pravo na naknadu. Ako stečajni sudija ukine privremenu upravu,
prestaje dužnost privremenog stečajnog upravnika tek kada оn iz imovine stečajnog dužnika
kojom je upravljao podmiri troškove i obaveze koje је on zasnovao i1i stečajni dužnik uz
njegovu saglasnost, i1i pak kad obezbijedi adekvatno sredstvo obezbjeđenja za isplatu
neisplaćenih ili osporenih potraživanja koje је on zasnovao.

lnače, redovno otvaranjem stečajnog postupka (druga faza) prava i obaveze privremenog
stečajnog upravnika ex lege prelaze na imenovanog stecajnog upravnika, ukoliko on nije
imenovan i za stečajnog upravnika, sto је pravno moguće i logično. Međutim, ako otvaranjem
stečajnog postupka privremeni stečajni upravnik niје imenovan za stečajnog upravnika, dužan
је izvršiti primopredaju dužnosti stečajnom upravniku i predati mu svu imovinu kojom je
upravljao i poslovnu dokumentaciju koju je dobio i оn sačinio. Konačno, privremeni stečajni
upravnik odgovoran je za povredu i neizvršenje svojih obaveza i dužan је nadoknaditi
prouzrokovanu štetu svim učesnicima u stečajnom postupku, analogno odgovornosti
stečajnog upravnika.

7.2.Otvaranje stečajnog postupka

Stečajni sudija, nakon prijema izvještaja privremenog stečajnog upravnika zajedno sa

mišljenjem vještaka zakazuje ročište radi utvrđivanja postojanja uslova za otvaranje druge
faze, tj. otvaranje stečajnog postupka. Na ročište sud poziva predlagača, stečajnog dužnika,
privremenog stečajnog upravnika i, ukoliko је neophodno, vještaka. Stečajni sud, nakon
provedenog ročišta, u roku od tri dana donosi odluku o otvaranju stečajnog postupka i1i
odbijanja prijedloga, ako nema zakonskih razloga za usvajanje prijedloga za otvaranje stečaja.
Stečajni sudija otvara stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika ako je prijedlog
dopušten (podnešen od ovlaštenog lica) i ako postoji stečajni razlog, s tim da je imovina
stečajnog dužnika u tom trenutku dovoljna za pokriće troškova stečajnog postupka. Međutim,

154
ako imovina stečajnog dužnika ne može pokriti troškove stečajnog postupka, a prijedlog је
dopušten I osnovan, stečajni sudija može otvoriti postupak ako zainteresovano lice predujmi
dovoljan novačani iznos, koji se kasniie uključuje u obavezu stečajne mase. Меđutim, ako u
ovom slučaju imovina stečajne mase nije dovoljna za vraćanje predujma uplaćenog za
troškove postupka, lice koje je up1atilo predujаm može tražiti povrat оd svakog lica koje је
bilo obavezno da podnese prijedlog ex officio za pokretanje stečajnog postupka, a svojom
krivicom je to propustilo (to su npr, zakonski zastupnici stečajnog dužnika). Izuzetno, u
određenim slučajevima stečajni sudija možе, direktno i bez prethodnog postupka i bez
ispitivanja zakonskih razloga za otvaranje stečajnog postupka, donijeti odluku o otvaranju
stečajnog postupka u dva slučaja:

a) ako je prijedlog za otvaranje stečajnog pastupka podnio likvidacioni upravпik i

b) ako је prijedlog podnio povjerilac koji ima pravomoćno rješenje za prinudnu naplatu
potraživaпјa od dužnika i prinudna naplata nije se mogla provesti u roku od 60 dana.
U ovom slučaju stečajni sudija prihvata dokaznim pretpostavku da obaveza dužnika је
nesporna i da je dužnikova insolventnost očigledna (dokazana).

Ako stečajni sudija udovoljava prijedlogu za otvaranje stečaјnog postupka istovremeno

imenujе stečajnog upravnika. Rješenje o otvaranju stečajnog postupka obavezno sadrži: firmu
i sjedište privrednopravnog subjekta ili prebivalište fizičkog lica stečajnog dužnika, lično ime
stečajnog upravnika i datum i sat otvaranja stečajnog pastupka. Ukoliko tačno vrijeme
otvaranja stečajnog postupka nije navedeno u rješenju (određeni sat), pravno se smatra da je
stečajni postupak otvoren u podne (12 sati) onog dana kada je rješenje o otvaranju stečajnog
postupka doneseno. Vremenski trenutak otvaranja stečaјnog postupka је veoma važan zbog
trenutka nastupanja pravnih posljediса stečaja koje imaju pravno dejstvo i prema stečajnom
dužniku i stečajnim povjeriocima i drugim učesnicima u postupku. Rješenjem o otvaranju
stečajnog postupka pozivaju se povjerioci da poduzmu, u roku 30 dana računajući od prijema
i1i oglašavanja rješenja, sliedeće radnje:

a) prijave stečajnom sudu svoja potraživanja (tražbine);

b) dа obavijeste stečajnog upravnika kojа prava obezbjeđenja traže na imovini

(predmetima) stečajnog dužnika i1i koja obezbjeđenja već postoje na pojedinim
dijelovima imovine (npr. hipoteka na zgradi) ili koje su tražbine osigurane (npr.
pravom zaloge).

155
Istovremeno, rješenjem o otvaranju stečajnog postupka pozivaju se svi dužnici koji imaju
dugovanja (obaveze) premа stečajnom dužniku da dugovanja bez odlaganja izvrše stečajnom
dužniku. Rješenjem o otvaranju stečajnog postupka stečajni sudija određuje ročišta za:

a) održavanje skupštine povjerilaca na kojoj stečajni upravnik podnosi izvještaj o

toku stečajnog postupka (tzv. izvještajno ročište), koje se održava poslije ročišta
za ispitivanje i utvrđivanje potraživanja (tražbina), a1i ne i kasnije od 15 dana
računajući od dana održanog ročišta za ispitivanje prijavljenih tražbina
povjerilaca, i

b) za skupštinu povjerilaca na kojoj se utvrđuju i ispituju tražbine (ročišta za

ispitivanje) koje su blagovremeno prijavili stečajnom sudu.

7.2.1. Objavljivanje i dostavljanje rješenja o otvaranju stečajnog postupka

Stečajni sud je obavezan javno objavitі rješenjе o otvaranju stečajnog postupka na dan
donošenja rješenja, na oglasnoj table suda i u službenom entitetskom glasilu. Stečajni sud
obavještava i povjerioce dužnika dostavom kopija rješenja, а stečajnom dužniku i podnosiocu
prijedloga ličnom dostavоm. Kopija rješenja dostavlја se i nadležnom tužilaštvu, ne samo
kada je otvoren stečajni postupak, već i u slučaju obustave zbog nedostatka stečajne mase.
Ukoliko је stečajni dužnik i1i dijelovi njegove imovine upisani u javne registre (zemljišne
knjige, brodske registre i s1.), stečajni sud je obavezan narediti slijedeće upise:

a) upis otvaranja stečajnog postupka;

b) upis odbijanja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka zbog nedostatka mase kada
se privrednopravni subject briše iz sudskih I drugih registara.

c) upis (registraciju) okončanja stečajnog postupka.

Ako prijedlog za otvaranje stečajnag postupka bude odbijen, podnosilac možе izjaviti žalbu, a
ako prijedlog bude prihvaćen, žalbu može uložiti stečajni dužnik.

XII PRAVNE POSLJEDICE STEČAJNOG POSTUPКA

Opće dejstvo otvaranja stečajnog postupka ogleda se u nastupanju mnogobrojnih pravnih

posljedica koje imaju različit uticaj na pravnu i poslovnu sposobnost, tj pravni subjektivitet

156
stečajnog dužnika. Dejstvo pravnih posljedica nastupa u roku koji odredi stečajni sudija u
rješenju о otvaranju stečaјnog postupka odnosno polovinom dana (u podne) kadа je rješenje
doneseno I objavljeno istovremeno na oglasnoj tabli stečajnog suda, ako sat otvaranja u
rješenju niје izričito naveden. Navedeni vremenski trenutak mora se precizno odrediti јer se
оd tog trenutka pravno smatra da je stečajni postupak otvoren, kada nastupa dejstvo
mnogobrojnih pravnih posljedica koje imaju uticaj na pravni položaj stečajnog dužnika,
potraživanja povjerilaca, na organe upravljanja I zastupanja stečajnog dužnika i radne odnose
zaposlenih.

Dejstvo pravnih posljedica nastupa trenutkom otvaranja stečajnog postupka ali one mogu
prestati i prije okončanja stečajnog postupka ukoliko se rješenje o stečajnom postupku poništi
ili stečaj obustavi. Npr. Zbog usvojene reorganizacije, konverzije potraživanja ili statusne
promjene. Međutim, ako se rješenje o otvaranju stečajnog postupka po zalbi ovlaštenih lica
ukine pravomoćnom odlukom drugostepenog suda, pravne posljedice koje je prouzrokovalo
pravomoćno rješenje ostaju na snazi. Pravomoćna odluka o ukidanju rješenja o otvaranju
stečajnog postupka se javno oglašava ex officio, radi upoznavanja učesnika u stečajnom
postupku. Međutim, ako se postupak vraća nа ponovno odlučivanje stečajnom sudiji i ako se
u ovom slučaju stečajni postupak ponovo otvori, pravne posljedice ranije otvorenog stečajnog
postupka imaju retroaktivno djejstvo, tj. njihovo pravno djejstvo se računa od trenutka
nastupajućih pravnih posljedica prvim otvaranjem stečaja (djejstvo ex tunc).

1. Prenošenje prava upravljanja i raspolaganja nа stečajnog upravnika

Trenutkorn otvaranja stečajnog poѕtupka ex lege pravo upravlianja i raspolaganja nad

imovinom stečajnog dužnika, koja pripada stečajnoj masi, prestaje i prelazi na stečajnog
upravnika. To znači, da prestaje ovlašćenje organa upravljanja u privrednim subjektima, kao i
pravo zastupanja poslovodnih organa (direktora, prokuriste zastupnika i punomoćnika). Sva
raspolaganja imovinom koja sačinjava stečajnu masu nakon otvaranja stečajnog postuрka od
strane stečajnog dužnika, nedozvolјena su i bez pravnog djejstva tako da se ne mogu pravnim
poslom prenijeti nikakva prava trećim licima. U slučaju raspolaganja dijelovima imovine od
strane stečajnog dužnika nа dan otvaranja stečajnog postupka, pretpostavlja se da su izvršena
nakon otvaranja stečajnag postupka i pravno su ništava.

U slučaju nedozvoljenog raspolaganja na dijelovima imovine po otvaranju stečajnog

postupka, stečajni upravnik može zahtijevati vraćanje otuđenjih dijelova imovine
reivindikacionom tužbom, a druga strana ima pravo na vraćanje izvršene protivčinidbe (npr.

157
vraćanje kupoprodajne cijene) ukoliko protivčinidba postoji u stečajnoj masi i1i postoji
povjerilac stečajne mase da ne bi nastupilo neosnovano bogaćenje na strani stečajnog dužnika
u visini vrijednosti njegove činidbe. Izuzetno, raspolaganja stečajnog dužnika predmetima
nepokretne imovine (stečajne mаse) nakon otvaranja stečajnog postupka su punovažna za koja
važe орćа pravila о zaštiti principa povjerenja u zemljišne knjige I druge javne registre, jer
se radi o apsolutnom povjerenju i neoborivoj pravnoj pretpostavci (presumptio iure et de
iure).

Ako nakon otvaranja stečajnog postupka neko od dužnika stečajnog dužnika (koji je u ovom
slučaju povjerilac) neposredno ispuni svoje obaveze stečajnom dužniku, oslobađa se obaveze
da istu obavezu izvrši stečajnom upravniku pod uslovom da je bio savjestan u vrijеmе
izvršnja tj. dа nije znao niti је mogao znati da je оtvoren stečajni postupak nad imovinom
stečajnog dužnika. Тo znači da ako je neko znао dа је otvoren stečajni postupak i pored toga
izvrši svoju obavezu stečajnom dužniku umjesto stečajnom upravniku, da mu obaveza nije
prestala i da njeno izvršenje može tražiti stečajni upravnik.

2. Pravne posljedice na potraživanja stečajnih povjerilaca

Otvaranje stečajnog postupka sva nedospjelа patraživanja povjerilaca od stečajnog dиžnika

ргavno se smtraju dospjelim. Рotraživanja povjerilaca рod raskidnim uslovim u stečajnom
postupku, sve dok raskidni uslov ne nastupi, smatraju se bezuslovnim tražbinama. Međutim,
potraživanja povjerilaca pod suspenzivnim (odložnim) uslovom mogu učestvovati u raspodjeli
ako odložni uslov nastupi prije konačne роdјеlе stečajne mase.

Nenovčana potraživanja povjerilaca i1i ona potraživanja čija novčana vrijednost nije izražena
izražava se u vrijednosti koju bi mogla imati na osnovu procjene, u vrijeme otvaranja
stečajnog postupka. Sva potraživanjа povjerilaca u stranoj vatuti i1i u nekoj drugоj
obracunskoj jedinici, pretvaraju se u nacionalnu valutu prema kursnoj vrijednosti koja je
važila u trenutku otvaranja stečajnog postupka, u mjestu plaćanja.

Solidarni dužnik i јеmас mogu potraživanja koja ćе steći prema stečajnom dužniku ostvarivati
samo u stečajnom рostupku роd uslovom da stečајni povjerioci ne traže isplatu svaje tražbine
od stečajnog dužnika, jer im je prestala isplatom od solidarnog dužnika i1i jemca koji se
subrogiraju umјesto dužnika u stečajne povjerioce jer su platili tuđі dug. Stečajni povjerioci
mogu svoјa potraživanja prema stečaјnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

3. Razvrgnuće imovinske zajednice i preuzimanje sudskih i arbitražnih sporova

158
3.1. Razvrgnuće imovinske zajednice

Ako je stečajni dužnik u imovinskoj zajednici sa trećim licima npr; suvlasnik, zajednički
vlasnik ili u ortakluku, razvrgnuće (роdјеlа) te imovine ne može se ostvariti u stečajnom
postupku, već van stečajnog postupka.

Pravo na razvrgnućе imovinske zajednice je nezastarivo. Eventualne ugovorne klauzule o

trajnom isključenju i1i za određeno vrijeme prava na raskidanje imovinske zajednice su
nezakonite (ništave) i bez pravnog deјstva u stečajnom postupku, kao i bilio kakva
uslovljavanja.

3.2. Prekid i preuzimanje sudskih i arbitražnih sporova

Otvaranjem stečajnog postupka prekidaju se svi sudski i arbitražni postupci protiv stečajnog
dužnika (kao tužene strane) аkо se sporovi odnose na imovinu dužnika koja sačinjava stečajnu
masu.

Međutim, pravne sporove koje vodi stečajni dužnik kao tužilac protiv tuženih koji su u toku i
za vrijeme otvaranja stečaјnog рostupkаa odnose se na stečajnu masu, stečajni upravnik i
tužena strana mogu nastaviti pred sudom ili arbitražom. Prekid i nastavak sporova, bilo da je
stečajni dužnik tuženi i1i tužilac, odnose se kako na sporove u zemlji tako i u inostranstvu.

Sudske i1i arbitražne sporove u kojima je stečajni dužnik tužena strana a nisu okončani u
vrijeme otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravnik i tužena strana mogu
рreuzeti_(nastaviti) ako se odnose na:

a) izlučenje dijelova imovine dužnika iz stečajne mase;

b) prava na odvojenu isplatu, neovisno o toku stečajnog postupka, iz posebne mase i1i
dugova stečajne mase (npr. obaveze koje zasnuje stečajni upravnik u toku stečajnog
postupka upravljanjem i unovčavanjem imovine stečajnog dužnika – ZOSP, č1. 5).

Stečajni povjerioci sudske i arbitražne sporove, koji se odnose na stečajne tražbine, mogu
nastaviti protiv stečajnog dužnika samo ako је stečajni upravnik na ročištu za ispitivanje
prijavljenih potraživanja iste osporio.

4. Pravne posljedice zabrane prinudnog izvršenja i obezbjeđenja

4.1. Izvršenje prije otvaranja stečajnog postupka

159
Razlučno pravo i1i pravo nа bilo koje drugo sredstvo obezbjeđenja stečјnih povjerilaca
stečeno 60 dana prije рodnošenja prijedloga za pokretanјe stečajnog postupka i1i nakon isteka
tog гоkа otvaranjem stečajnog postuрka рrestaju ako se odnose na imovinu stečajnog dužnika
koja ulazi u stečaјnu masu. Međutim, ako je u toku izvršni poѕtupak za prinudno sudsko
izvršenje prioritetnog razlučnog prava ili prava za nјegovo prinudno izvršenje radi
obezbjeđenja stečenog 60 dana priјe pokretanja stečajnog postupka, izvršni postupak se
prekida otvaranjem stečajnog postupka. Nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni
povjerioci nе mogu protiv stečajnog dužnika pokretati postupak prinudnog izvršenja dospjelih
tražbina niti prinudno njihovo obezbjeđenje radi izvršenja nа dijelovima imovine stečajnog
dužnika koja ulazi u stečajnu masu, a izvršni postupci koji su u toku prekidaju se.

lzuzetno, samo razlučni povjerioci mogu za nesporna i dospjela potraživanja pokretati

postupak prinudnog izvršenja i obezbjeđenja i nakon otvaranja stečajnog postupka protiv
stečajnog dužnika po pravilirna izvršnog postupka. Isto tako, svi pokrenuti izvršni postupci
radi prinudnog namirenja i1i obezbjeđenja pokrenuti od razlučnih povjerilaca, prije otvaranja
stečajnag postupka, mogu se ponovo pokrenuti na stečajnom sudu i vodit ćе se po pravilima
izvršnog postupka.

Stečajni sud po prijemu prijedloga od razlučnih povjerilaca možе odlučiti da ne pokrene

izvršni postupak ili da izvršenje odloži, ako stečajni upravnik da odgovarajuće obezbjeđenje
za potraživanja razlučnih povjerilaca tako da oni nесе pretrpjeti nikakvu štetu zbog odlaganja
izvršenja i naplate razlučnih potraživanja.

4.2. Zabrana izvršenja potraživanja i sticanja prava na stečajnoj masi

Naplata dugova stečajne mase, kојi nisu nastali radnjama stečaјnog upravnika ne možе se
рrinudno izvršiti u roku od šest mjeseci računajući od otvaranja stečajnog postupka. Međutim,
navedeno odlaganje isplate dugova stečajne mase ne odnosi se nа: obaveze stečajne mase iz
dvostranih ugovora čije је is ispunjenje odredio stečajni upravnik, na isplatu obaveza I
trajnih obligacionih odnosa po isteku prvog roka od 90 dana u kome је stečajni upravnik
mogао jednostrano otkazati ugovor (raskinuti ga) i obaveza iz radnog odnosa ili drugog
trajnog obligacionog odnosa, ako je stečajni upravnik zahtijevao ispunjenje obaveze drugе
ugovorne strane u korist stečajne mase.

Nakon otvaranja stečajnog postupka pravilo је stečajnog prava da se punovažno ne mogu

sticаti imovinska prava na diielovima stečajne mase. Оvo pravilо izuzetno ne odnosi se na

160
sticanje imovinskih prava na dijelovima stečajne imovine (mase) dužnika u slučaju sticanja
prava zbog povjerenja u zemljišne knjige i druge javne registre.

5. Pravne posljedice na ispunjenje pravnih poslova

Otvaranjem stečajnog postupka postavlja se pitanje izvršavanja i1i pravne mogućnosti

jednostranog raskidanja punovažno zaključenih а neizvršenih dvostranoobaveznih poslovnih
ugovora, kao i mogućnost zaključivanja novih poslovnih ugovara. Pošto se ograničava
poslovna sposobnost stečajnog dužnika a time i njegova poslovna djelatnost u cilju konačne
likvidacije, tо је logіčno da se ovo pitanјe razriješi primjenom općih ugugovornih pravila
obligacionog prava. Zbog toga je nužno praviti raziiku u pogledu pravnog režima postoјećih
ugovora zaključenih dо otvaranje stečaјnog postupka i onih koji se zaključe poslije i u toku
stečajnog postupka.

6. Pravne posljedice na teretne ugovore zaključene prije otvaranja stečaja

Dvostranoobavezni ugovori zaključeni priie otvaranja stečajnog postupka između stečajnog

dužnika i trećih liса su punovažni, samо se postavlja pitanje njihovga izvršrnјa. Otvaranjem
stečajnog postupka, stečajni upravnik ima pravo izbora da, zaključene dvostranoobavezne
ugovore prije otvaranja stečajnog postupka koje stečajni dužnik ili njegov saugovarač nisu
ispunili u cjelosti ili djelimično, umjesto stečajnog dužnika ispuni i zahtijeva od saugovarača
iрunnjenje ugovora. Ako stečajni upravnik bez odlaganja nе izvršii izbor da li namjerava
tražitі ispunjenje takvih ugovora, saugovarač ga može pozvati dа izvrši izbor jer u protivnom
stečajni upravnik gubi pravo izbora da traži ispunjerije ugovora od saugovarača. Međutim,
ako stečajni upravnik odbije ispunjenje punovažnih а neizvršenih ugovora, ugovorna strana
svoja potraživanja naknade štetе, zbog neispunjenja ugovora (jednostranog raskida), možе
ostvariti samo kao stečajni povjerilac. Međutim, u situacijama ako је jedna od ugovornih
strana ispunila svoju obavezu ili je jedna od njih dužna prva ispuniti svoju ugovornu obavezu,
različita su rješenja:

a) ako je stečajni dužnik ispunio svoju obavezu saobrazno ugovoru, drugа ugovorna
strana jе dužna također ispuniti svoju obavezu stečajnom dužniku, jer otvaranjе
stečajnog postupka nenmа uticaja na obavezu druge ugovorne strane, osim što se
njegova obaveza, bez obzira na ugovoreni rok ispunjenja, smatra dospjelom sa
danom otvaranja stečajnog postupka;

161
 b) ako je druga ugovorna strana izvršila svoju obavezu stečajnom dužniku, tada ne može
tražiti da stečajni dužnik kao saugovarač izvrši svoju obavezu iz ugovora, vec svoju
tražbinu mоžе samo prijaviti radi namirenja iz stečajne mase.

Kada je u pitanju uzajamni teretni ugovor, gdje su obje ugovorne strane dužne istovrerneno
izvršiti mešusobne ugovorne obaveze, ni jedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu dok to
ne učini i saugovarač i može uložiti prigovor neispunjenоg ugovora (exceptio non andijlendi
contractus). Međutim, ukoliko је kod uzajamnih ugovora druga ugovorna strana obavezna
prva ispuniti ugovornu obavezu, može odbiti ispunjenje ugovora dok stečajni dužnik ne ispuni
svoјu obavezu iii na zahtjev druge strane stečajni dužnik nе da adekvatno obezbjeđenje (npr.
zalogu) i1i drugim sredstvom obezbjeđenje tražbine saugovarača. Kad su u pitanju poslovni
ugovori sa fiksnim rokom izvršenja, druga ugovorna strana ne možе tražiti izvršenje fiksnih
ugovora od stečajnog dužnika ako fiksni rok isporuke dospijeva poslije otvaranja stečajnog
postupka, već samo naknadu štete, kao stečajni povjerilac. Naime, u ovom slučајu ugovori sa
fiksnim rokom (fiksni ugovori) se raskidaju (ex lege) po samom zakonu (ZPD čl. 72 st. 5) ра
druga ugovorna strana može tražiti naknadu pretrpljene štete, kao stečajni povjerilac. Naknada
zbog neispunjenja fiksnih i drugih teretnih ugovora sastoji se u razlici između ugovorne i
tržišne cijene koja bi važilа u mjestu ispunjenja za fiksne ugovore na dan otvaranja stečajnog
postupka.

7. Pravne posljedice па mogućnost zaključivanja novih ugovora i jednostrane pravne

poslove

Stečajni dužnik, u pravilu, ne možе zaključivati nove ugovоre nаkоn оtvаrаnја stečajnog
postupka. Naime, njegova ograničena pravna i poslovna sposobnost u stеčaju omogućuje
samo okončanje započetih poslova čije је izvršenje neophodno da bi se spriječilo nastajanje
stete po imovinu stečajnog dužnika. Кoji se poslovi smatraju neophodnim čije je izvršenje
nužno, određuje stečajni sudija. Naime, od otvaranja stečajnog postupka stečajni dužnik može
izuzetno zaključivati nove poslove i ugovore samo u cilju likvidacije postojećeg poslovanja,
unovčavanja imovine dužnika i radi okončanja započetih neophodnih poslova u cilju
sprječavanja štete na imovini stečajnog dužnika. Pravo zaključivanja novih ugovora
neophodnіh za sprječavanјe štete ро imovinu dužnika ima samo stečajni upravnik, kao organ
stečajnog postupka koji rukovodi poslovanjem stečajnog dužnika do okončanja postupka. Ovo
pravo stečajnog upravnikа može ograničiti stečajni sudija svojom saglasnošću.

162
Каd su u pitanju jednostrani pravni poslovi, otvaranje stečaja ima uticaja nа izdane naloge i
ponude za zaključivanje ugovora sa trećim licima budućim saugovaračima, i to.

a) Ograničena pravna i poslovna sposobпost stečajnog dužnika ima za posljedicu dа

nalozi koji su izdani prije otvaranja stečaja а koji se оdnose na imovinu koja ulazi u
stečaјnu masu, prestaju danom otvaranja stečajnog postupka. Nalogoprimac je
obavezan radi sprečavanja nastupanja štete da nastavi obavljanje poslova vezanih za
nalog i nakon otvaranja stečajnog postupka sve dok stečajni upravnik ne preuzme
obavljanje posla. Potraživanje nalogoprimca nastalo iz nastavljenog poslovanja
namiruje se iz stečajne mase. A ukoliko nalogoprimac nije znao za otvaranje
stečajnog postupka i obavio je poslove naloga, ima pravo na potraživanje kao stečajni
povierilac. Isto tako, ponude za zakjučivanje ugovara koje su upućene dužniku i1i
ponude kоје је uputio dužnik trećim licima, prestaju važiti (ne obavezuju) trenutkom
otvaranja stečajnog рostupka, osim ako do dana otvaranja stečaja nisu prihvaćene.
Naime, ponude trećih lica upućene budućoj ugovornoj strani - privrednom subjektu
prije njegovog stavljanja pod stečaj obavezuju davaoca ponude, ako je bio savjestan,
tj. nije znao niti morao znati za imovno stanje ponuđenog jer, u protivnom, ne bi ni
uputio ponudu da je znao za njegovu insolventnost ili bi blagovremeno opozvao
ponudu.

b) Pravo na potragu robe (stvari) iма poslodavac koji je poslao robu kupcu koji je u
međuvremenu рао pod stečaj a nije platio kupovnu cijenu. Također, prodavac može
da traži da mu se vrati roba kојu je iz drugog mjеѕtа poslao dužniku, prije otvaranja
stečaja, ukoliko roba nije do tog dana prispjela u mjesto isporuke (mjesto
opredjeljenja), kao i ako dužnik (kuрас) nije primio isporuku robe. Pravo na potragu
robe ima I komisionar za kupljenu ili prodanu robu u svoje ime а za račun komitenta,
kod komisione prodaje i1i kupovine. Međutim, ako је dužnik preuzeo robu samo na
čuvanje (detenciju) koja je stigla u mjesto opredjeljenja prije otvaranja stečajnog
postupkа, prodavac nema pravo na potragu robe; a1i ima pravo na izlučnu tužbu
protiv stečajnog dužnika, kao izlučni povjerilac, odnosno na naknadu štete ako roba
propadne njegovom krivicom.

8. Pravne posljediсе na ugovore o zakupu na nekretninama

Ugovori о zakupu ili najmu nepokretnih stvari ili poslovnih prostorija zaključenim prije
otvaranja stečajnog postupka sa zakupodavcima, stečajni upravnik može bez obzira na

163
vrijeme trajanja zakupnog odnosa, na kraju svakog mjeseca uz otkazni rok оd dva mjeseca.
Ovo se odnosi na ugovore čije izvršenje је u toku i stečajni dužnik јe u posjedu tuđe
nерokretne stvari, koja је predmet zakupa. Ako stečajni upravnik jednostrano otkaže ugovore
о zakupu (i1i naјmu), zakupodavac kao druga ugovorna strana može samo kaо ѕtečajni
povjerilac potraživati neisplaćenom zakupninu i naknadu štete prouzrokovanu prijevremenim
jednostranim prestankom ugovornog odnosa.

Međutim, ako se zaključeni ugovori o zakupu prije otvaranja stečajnog postupka nisu počeli
izvršavati, stečajni upravnik i zakupodavac (druga ugovorna strana) mogu sporazumno i1i
jednostrano raskinuti ugovor (odustati od ugovora). U slučaju da stečajni upravnik
jednostrano odustane (raskine) ugovor o zakupu, zakupodavac kao druga ugovorna strana ima
prava na naknadu ugovorne štete nastale zbog prijevremenog raskida ugovora. Pravilo је и
stečajnom pravu da se ugovorne strane međusobno obavijeste u roku od 15 dana o tome dа
1i namjerava jednostrano raskinuti (odustati) od zaključenih а neizvršenih ugovora о zakupu
јer u рrotivnom se gubi pravo na jednostrani raskid ugovorа.

Zabranjeno је zakuрodаvсu ili najmodavcu da otkažu ugovor o zakupu stečajnom dužniku

kao zakupcu ili najmoprimcu, čije izvršenje јe u taoku, nakon podnošenja prijedloga za
pokretanje stečajnog postupka u slijedećim slučajevima:

-zbog docnje stečajnog dužnika u plaćanju zakupnine (najamnine) koja jе nastupila prije
podnošenja prijedloga zа otvaranje stečajnog postupka i zbog pogoršanja odnosa stečcajnog
dužnika.

Ugovore o zakupu u kojima је stečajni dužnik zakuрodavac, stečajni uрravnik možе raskinuti
bez obzira dа 1i su u toku i1i njihovo izvršenje nije ni počelo s tim što zakupac, kao druga
ugovorna strana, ima pravo na naknadu štete zbog prijevremenog raskida ugovornog odnosa.
Potraživanja štete zakupci mogu ostvariti nakon otvaranja stečajnog postupka samo kao
stečajni povjerioci ili svoje pravo na isplaćene zakupnine kompenzirati sa potraživanjem koje
im pripada od stečaјnog dužnika.

9. Pravne posljedice stečaja na ugovore o radu

Danom otvaranja stečajnog postupka prestaju ugovori o radu radnika stečajnog dužnika s tim
da ih o tome pismeno obavijesti stečajni upravnik. Otvaranjem stečajnog postupka nastao је
ex lege opravdan razlog za prestanak ugovora o radu, bezuslovno i definitivno. Stečajni
upravnik možе zadržati patreban broj radnika i zaključiti sa njima nove ugovore o radu na

164
određeno vrijeme radi nastavka poslovanja stečajnog dužnika i1i do njegovog okončanja.
Р1аćе i druga primanja iz radnog odnosa zadržanih radnika određuje stečajni upravnik u
skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, koja se isplaćuju iz stečajne mase. Potraživanja
zaposlenih radnika čiji je ugovor o radu prestao u vidu naknade štete zbog prijevremenog
prestanka radnog odnosa (ugovora o radu) ili otpremnine, mogu se ostvariti samo kao stečajne
tražbine radnika općeg isplatnog reda (ZOSP, čl. 32).

10. Pravne posijedice na račune i firmu stečajnog dužnika

Danom otvaranja stečajnog postupka gase se kod banaka i drugih finansijskih institucija
računi stečajnog dužnika i prestaju ovlašćenja (prava) lica koja su bila ovlašćena da raspolažu
imovinom dužnika na tim računima. Stečajni upravnik otvorit ćе nove račune stečajnog
dužnika nа koje se prebacuju sredstva sa sa ugašenih računa i ovlastiti lica koja mogu
raspolagati sredstvima na tim računima. Nakon otvaranja stečajnog postupka, uz firmu i naziv
stečajnog dužnikа dodaje se oznaka “u stečaju”, što se upisuje i u registar kod nadležnog suda,
odnosno registarske institucije nаdlеžnе za vođenje registra društava.

11. Kompenzacija u stečajnom postupku

Kompenzacijа (prebijanje) potraživanjа povjerioca sa potraživanjem stečajnog dužnika је

moguća ukoliko је povjerilac u vrijeme otvaranjа stečajnog postupka imao na osnovu zakona
ili ugovora pravo na kompenzaciju, jer pokretanje stečaja postupka nema negativnog uticaja
na pravo kompenzacije stečajnog povjerioca.

Međutim, ako je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, potraživanje povjerioca koje se treba
kompenzirati vezano za odložni (suspenzivni) uslov, uslovljena tražbina se može
kompenzirati tek kada se odložni uslov ispuni. Povjerilac koji ima uslovljenu tražbinu
odložnim uslovom možе onemogućiti izvršenje protivpotraživanja stečajnog upravnika ako da
odgovarajuće obezbjeđenje da će obavezu izvršiti. Kompenzacija u stečajnom postupku nije
isključena zbog toga što potraživanja subjekata kompenzacije glase nа različite valute iii
obračunske jedinice, ako se ove valute i obračunske jedinice u mjestu рlаćаnја slobodno
mijenjaju jer se preračunavanje vrši ро kursnoj listi vrijednosti različitih valuta koja važi u

165
mjestu plaćanja u vrijeme zaključenja ugovora o kompenzaciji ili dobijanja izjave o
prebijanju.

Karakteristično је da su silom zakona u stečajnom postupku nad imovinom stečajnog dužnika

uslovi za kompenzaciju blaži, u odnosu na poslovanje dužnika prije otvaranja stečajnog
postupka.

Naime, dok se za zakonsku kompenzacіju u normalnim uslovima, po pravilima obligacionog

prava, traži kumulativno isрunjenјe pozitivnih uslova: uzajamnost, istorodnost, dosрijelost i
utuživost, u stečajnom postupku nije uslov za kompenzaciju istorodnost i dospjelost. Ovo
zbog toga što se sve nenovčane tražbіne pretvaraju u novčane i sve nedospjele tražbіne
otvaranjem stečaja pravno smatraju dospjelim. U ovom slučaju i pod izloženim uslovima,
kompenzacija je nastupila ро sili zakona (ex lege) jer se radi o zakonskoj kompenzaciji.

Prema tome, sva uzajamna potraživanjа povjerilaca i protivpotraživanjа stečajnog dužnika,

koja su se mogla kompenzirati prije otvaranja stečajnog postupka, po pravilu obligacionog
prava, pravno se smatraju ex lege prebijenim i ne priјavlju se u stečajnu masu, jer su
izvršenom kompenzacijom međusobna potraživanja se ugasila. То pogotovo ako se radi o
potpunoj kompenzaciji.

Kompenzacija određenih potraživanja povjerilaca je nedopuštena nakon otvaranja stečajnog

postupka u slijedećim slučajevima:

a) ako je obaveza stečajnog povjerioca prema stečajnoj masi nastala nakon otvaranja
stečajnog postupka;

b) ako je povjerilac svoju tražbinu stekao nakon otvaranja stečajnog postupka (cesijom)
od drugog povjerioca;

c) ako je stečajni povjerilac stekao moućnost prebijanja pravnom radnjom koja se mоžе
pobijati;

d) ako povjerilac, čija tražbina treba biti ispunjena iz imovine stečajnog dužnika koja ne
ulazi u stečajnu masu, duguje nešto stečajnoj masi;

e) i ako је povjerilac povezano lice (npr. bračni drug stečajnog dužnika, srodnici bračnog
druga i stečajnog dužnika ili članovi pravnog lica u upravnim i nadzornim organima i
s1.) a stečajni dužnik prema tom licu ima neko potraživanje koje је nastaio i1i

166
 dospjelo u periodu od šest mjeseci prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog
postupka, osim ako povjerilac ne dokaže da je u vrijeme mogućnosti kompenzacije bio
savjestan jer nije znao za prijeteću insolventnost i1i čak nastalu insolventost stečajnog
dužnika.

XIII POBIJANJE PRAVNIH RADNJI STEČAJNOG DUŽNIKA U STEČAJNOM

POSTUPKU

1. Predmet pobijanja

Predmet pobijanjа su pravne radnje stečajnog dužnika koje su učinjene prije otvaranja
stečajnog postupka a koje su imale uticaja na smanjenje imovine stečajnog dužnika i povredu
načelа ravnomjernog namirenja povjerilaca. Navedene radnje se mogu pobijati zbog оštećenja
povjerilaca ili su pojedini povjerioci određenim radnjama dovedeni u povoljniji položaj, što
predstavlja pogodovanje pojedinih povjerilaca. То mogu biti radnje stečajnog dužnika koje su
aktivnе (facere), npr. odricanje od tužbenog zahtjeva ili pasivne (non facere) прr.
nepodnošenje tužbe za potraživanje, što se izjednčava sa pravnom radnjom propuštanja.

Pobojnom pravnom radnjom stečajnog dužnika smatra se svaka radnja koja ima pravno
djejstvo na povredu pravnog роlоžаја povjerilaca i1i stavljanje u povoljniji položaj nekih
povjerilaca suprotno zakonskim normama stečajnog prаva. То imamo u slučaju ako pojedini
povjerioci budu іsplaćeni za tražbine nа koje nisu imali pravo (npr. isplata zаѕtarjelog duga,
isplata nepostojećeg i1i neutuživog potraživanja, kompenzacijom tražbina koje se ne mogu
prebiti, cesijom potraživanja povjeriocu koje dužnik ima prema svom dužniku i sl. Oštećenje
jednih ili pogodovanje drugim povjeriocima postaje očigledno kada insolventni dužnik
isplaćuje neke povjerioce ili im daje neke olakšice putem obezbjeđenja potraživanja
osnivanjem prava ili omogućavanje prava pridžaja (retencije) na dijelovima imovine
stečajnog dužnika koja ulazi u stečajnu masu.

2. Razlozi za pobijanje pravnih radnji dužnika

Pobijati se mogu sve pravne radnje dužnika koje su dale ili omogućile stečajnom povjeriocu
obezbjeđenje i1i isplatu (namirenje) potraživanja i to:

a) ako је radnja dužnika učinjena u posljednjih šest mjeseci prije podošenja prijedloga za
pokretanje stečajnоg postupka, s tim da je u vrijeme роdizanja stečajni dužnik bio

167
 insolventan i1i je povjerilac u to vrijeme znao za insolventost i1i pak to nije znao
zbog grube nеpažnje (culpa lata);
b) ako je radnja stečajnog dužnika učinјena nakon роdnоšеnја prijedloga za otvaranje
stečajnog postupka a povjerilac je u to vrijeme znao za insolventnost dužnika ili da je
podnesen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka ili to zbog grube nepažnje nije
znao.

Pobijati se može i pravna rаdnја dužnika koja је dala ili omogućila stečajnom povjeriocu
neuobičajeno obezbjeđenje ili isplatu potraživanјa koје povіerilac u to vrijeme nije mogao na
taj način potraživati, jer је pobojna pravna radnja preduzeta u posljednjem mјesecu prije
podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka odnosno u toku rećeg ili drugog
mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečaja a dužnik je u to vrijeme bio
insolventan. Pravno se smatra da je povjerilac znao za insolventnost dužnika i1i za prijedlog
za pokretanje stečajnog postupka ukoliko je znao za okolnosti iz kojih se objektivno moralo
zaključiti da je nastupila insolventost dužnika i nesposobnost za izvršenje dospjelih obaveza
iii da je podnesen prijedlog stečajnom sudu za otvaranje stečajnog postupka.

Mogu se pobijati sve pravne radnje stečajnog dužnika sa kojima je imovinom koja ulazi i
stečajnu masu raspolagao besplatno ili u bescijenje, bez obzira na savjesnost subjekata pravne
radnje. Besplatnim raspolaganjem i1i prodaјom dijelova imovine u bescijenje (zа neznatnu
naknadu) smanjuje se imovina stečajnog dužnika а time mogućnost namirenja povіerilaca.
Besplatnim raspolaganjem se smatra svaka pravna radnja kojom se pribavlja bilo koja
imovinska korist drugim, bez naknade ili uz neznatnu naknadu kadа stečajni dužnik odustane
od neke imovinske vrijednosti, a da za to ne primi odgovarajuću protivvrijednost kao i
pružanje besplatnih usluga.

U slučaju da je stečajni dužnik poduzeo pravnu radnju u poslijednjih pet godina prije
podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon tog roka, s namjerom da
ošteti povjerioce pod uslovom da je protivnik pobijanja bio nesavjestan jer je znao u vrijeme
poduzimanja radnje za namjeru stečajnog dužnika, radi se o nesavjesnosti stečajnog dužnika i
povjerioca kao druge ugovorne strane. Stoga, za pobijanje štetne rdnje dužnika je bitno da se
radi o besplatnom raspolaganju ili u bescijenje u posljednjih pet godina prije otvaranja
stečajnog postupka ( čl.82. U vezi sa čl.83 ZOSP).

Pretpostavlja se da je druga ugovorna strana znala za namjeru (bila nesavјеsna ako je znalа dа
stečajnom dužniku prijeti insolventnost dužnika kao i da se radnjom nanosi šteta

168
povjeriocima. Pravne radnje kojom se u teškoj finansijskoj i poslovnoj krizi privrednom
društvu umjesto novog uloga članova u osnovni kapital daje zajam ili učine druge pravne
radnje koje u ekonomskom pogledu odgovaraju davanju zajma, se mogu pobijati. Naime,
pravna radnja kojom se clanovima društva za potraživanje za vraćanje zajma koji je dat
umjesto uloga u kapital daje obezbjeđenje (nрr. osnivanje založnog prava), može se pobijati
ako je učinjena pet godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stecajnog postupka (čl. 84.
ZOSP).

3. Rok za pobijanje radnji stečajnog dužnika

Pau1ijanska tužba za pobijanje pobojnih pravnih radnji stečajnog dužnika može se podnijeti u
roku od dvije godine računajući od otvaranja stečajnog postupka. Navedeni rok je
prekluzivan, što znači ako ovlaštena lica ne podnesu stečajnom sudu pobojnu tužbu, gube
рravo podnošenja tužbe i time pobijanja pravnih radnji za koje postoje zakonski razlozi i
uslovi da se mogu pobijati. Pravna radnja možе se pobijati i podnošenjem protiv tužbe i1i
prigovora u parnici, koje pokrenu treća lica protiv stečajnog dužnika sa kojima je dužnik
poduzimao pobojne radnje.

U slučајu protivtužbe ili prigovora, koje u parnicama u toku protiv stečajnog dužnika vode
treća lica kao tužitelji, stečajni upravnik za podnošenje protivtužbe i1i prigovora nije vezan
dvogodišnjim rokom.

4. Subjekti pobijanja u stečaju

Stečajni upravnik i povjerioci su ovlaštena lica (imaju aktivnu 1egitimaciju) za podnošenje

tužbе (actio раuliаnа) u zakonskom dvogodišnjem roku za pobijanje pravnih radnji u stečaju
koje je stečajni dužnik učinio pet godina prije podnošenja prјjedloga za otvaranje stečaja i
koje imaju za posljedicu oštećenje povjerilaca ili povredu njihovog ravnomjеrnog namirenjа.

Stečajni upravnik pobojnu tužbu ili prigovor podnosi u ime stečajnog dužnika. Stečajni
povjerioci mogu pobijati pobojne pravne radnje stečajnog dužnika tužbom i1i prigovorom,
pod uslovom da stečajni upravnik na njihov poziv ne pokrene sudski spor u roku od 30 dana,
računajući od primljenog poziva povjerilаса za pokretanje spora. Tužba se podnosi protiv lica
prema kome je ili u čiju korist је pobojna radnja učinjena (to lice je рrotivnik pobijanja).
Protivnik pobijanja je pasivno legitimisan tj. tuženа strana protiv koje se tužba podnosi. To
nije stečajni dužnik već uvijek protivnik pobijanja je lice sa kojim je i1i u čiju korist је
preduzeta pobojna radnja i1i njegov pravni sukcesor.

169
5. Pravno djejstvo pobijanja u stečaju

Cilj pobijanja u stečaju је eliminisanje negativnog djejstva pravnih radnji dužnika na njegovu
imovinu. Pobijanje se poduzima radi vraćanja u dužnikovu imovinu onog što је pobojnom
pravnom radnjom iz nje izašlo i umanjilo njenu vrijednost. Zbog toga je i pobijanje
usmјereno prema trećim licima sa kojima је dužnika preduzeo pobojnu pravnu radnju, a nе
prema dužniku. Kako se pobijanje ne odnosi na pravni оdnоs zasnovan između dužnika i
tгеćeg lica u čiju korist је роbojna radnja preduzeta i kojom је treće lice uvećalo svoju
imovinu, to se i neponištava pravna radnja koja ostaje između dužnika i protivnika pobijanja.
Usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u sporu, sud ne ponіštava pravnі posao zasnovan
između dužnika i protivnika pobijanja, već samo oglašava da je bez pravnog djejstva prema
stečajnoj masi. Ako se radi o pobijanju van stečaja, pobojna pravna radnja se oglašava samo u
odnosu na tužitelja, а nе i na ostale povjerioce, koji nisu tužitelji u istom sporu kao
suparničari.

Ako zahtjev za pobijanje pravne radnje bude usvojen pobijana pravna radnјa je bez pravnog
djejstva prema stečajnoj masi dužnika i protivnik pobijanja jе dužan vratiti u stečajnu masu
sve imovinske koristi stečene na osnovu pobojne radnje. U navedenom slučaju, prativnik
pobijanja је nesavjestan posjednik ро samom zakonu (presemptio iuris et de iure), ра ako
dođe do propasti i1i oštećenja stvari i plodova, odgovara za svu materijalnu štetu (damnum
emergens i lucrum cessans) , osim аko dokaže da bi dо propasti i1i oštećenja stvari došlo i da
stvar nije bila kod nјega već kod dužnika. Оdgovornost sukcesora kao protivnika pobijanja za
propast i oštećenje stvari је blaža. Naime, оn se smatra kao pošteni detentor tuđe stvari
(posjednik) ako је bio savjestan jer nije znao niti mogao znati za razloge na kojima se zasniva
pobijanje. Međutim, аkо је bio nesavjestan, tj. znao је i1i je mogao znati za pobojne
okolnosti, kao nesavjestan odgovarat ćе kao nepošteni posjednik tuđe stvari.

Međutim, u slиčајu besplatnih raspolaganja i1i u bescijenje, protivnik pobijanja mora vratiti
оnо što je primio samo аkо se time obogatio. Ako protivnik pobijanja vrati ono što је stekao
na osnovu pobojne radnje, svoje patraživanje nа protivčinidbu može ostvariti kao stečajni
povjerilac.

XIV PRIJAVLJIVANJE I ISPITIVANJE TRAŽBINA POVJERILACA

1. Prijavljivanje tražbina povjerilaca

170
Svi povjerioci prijavljuju svoja potraživanja sudu, koji vodi stečajni postupak, pismeno. U
prijavi potraživanja moraju biti označeni: firma (ime) i sjedište, odnosno prebivalište ili
boravište povjerioca, pravni osnov i iznos potraživanja, kao i brој žiro računa povjerioca.
Stečajni povjerioci podnose prijave svojih potraživaпja u dva primjerka, uz dokaze
osnovanosti potraživanja. Povjerioci koji imaju potraživanje u stranoj valuti prijavljuju ih u
domaćој valuti.

Prijaviti se mogu i potraživanjа ро kojima je u toku sudski spor. U prijavi ćе povjerioci

navesti sud pred kojim se vodi рotraživanje i oznaku spisa (broj predmeta). Izlučni i razlučni
povjerioci označavаju u prijavi dio imovine dužnika nа koji se njihov zahtjev odnosi i iznos
do koga njihova potraživanja neće biti pokrivena izlučnim i razlučnim pravom.

Solidarni dužnici i jemci dužnika mogu, kao stečajni povjerioci tražiti da im se vrati ono što
su za dužnika platili prije ili poslije dana otvaranja stečajnog postupka ukoliko im pripada
pravo na regres od dužnika. Isto tako, oni mogu tražiti da im se obezbijedi iznos koji ćе platiti
za dužnika srazmjerno iznosu koji bi im pripao kao stečajnim povjeriocima.

Stečajni sud je dužan svako blagovremeno prijavljeno potraživanje u zakonskom roku od 30

danа računajući od otvaranja stečaja sa potrebnim podacima unijeti u tabelu, koja se sa
prijavama i priozima (ispravama) izlaže u prostorijama stečajnog suda radi uvida svim
učesnicima u stečajnom postupku, najmanje osam dana prije održavanja ročišta za ispitivanje
tražbina povjerilaca.

2. Ispitivanje prijavljenih tražbina

Prijavljena potraživanja povjerilaca іspituje stečajni sudija na posebnom (ispitnom) ročištu

zakazanom za ispitivanje blagovremeno prijavljenih tražbina povjerilaca u zakonskom roku
od 30 dana računajući od dana otvaranja stečajnog postupka. Na ročištu za ispitivanje
potraživanja , pozivaju se i mogu učestvovati stečajni upravnik, povjerioci koji su prijavili
svoja potraživanja, kao i druga lica koja, s obzirom na poslove koje su obavljali kod
steča'jnog dužnika mogu dati podatke o postoјanju i visini potraživanja.

Naknadno prijavljena potraživanja ро isteku roka za prijavljivanje mogu se ispitati nа

ispitnom ročištu suda, ako to predloži stečajni upravnik, jer se pretpostavlja da se i o
neblagovremenim prijavama može izjasniti. Neblagovremena potraživanja koja iako
naknadna nisu ispitana nа prvom іspitnom ročištu, kao i potraživanja prijavljena najkasnije trі
mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta, a1i ne posliје poziva završno ročište mogu se ispitati

171
kasnije na jednom ili više posebnih ispitnih ročišta. Posebna ispitna ročišta predlažu sudiji
povjerioci, koji nisu blagovremeno prijavili potraživanja koje stečajni sudija zakazuje pod
uslovom da u roku od 15 dana solidarno uplate predujam za pokriće troškova tog ročišta. U
suprotnom, posebno ispitno ročište se neće održati a neblagovremene prijave će sud odbaciti.
Stečajni upravnik nа ispitnom ročištu mora se izjasniti o svakom potraživanju da li ga priznaje
u cijelosti ili djelimično, i1i ga osporava. Takoder i stečajni povjerioci mogu priznati ili
osporavati tražbine drugih povjerilаса koje se ispituju.

Međutim, prigovor stečajnog upravnika ili stečajnih povjerilaca ne sprečava da stečajni sudija
prizna osporeno potraživanje. Na ispitnom ročištu stečaјni sudiјa u listu sa tabelom
potraživanja evidentira zabilješku о rezultatima ispitivanja za svaku tražbinu iz tabele, kao i to
ko je uložio prigovor. Utvrđeni iznosi nespornih potraživanja i njihov isplatni red se upisuje u
tabelu kao priznata tpotraživanja što ima pravno djejsivo pravosnažne sudske presude, na
osnovu koga možе tražiti i prinudno izvršenjе.

U slučaju dа stečajni povjerilac naknadno prijavi svoje potraživanje u manjem iznosu, to se

evidentira u tabeli potraživanja povjerilaca. Stečajni upravnik možе osporena potraživanja na
ročištu za ispitivanje i utvrđivanje tražbina, na zahtjev povjerioca to potraživanje priznati na
naknadnom ispitnom ročištu ili pismenom izjavom stečajnom sudu. Ako је stečajni upravnik
osporio neka potraživanja, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđivanja osnovanosti
potraživanja. Ukoliko stečajni sudijа ospori potrazivanje povjerioca za koje povjerilас ima
izvršni naslov, stečajni upravnik je obavezan pokrenuti sudski spor radi dokazivanja
osnovanosti osporavanja tražbine povjerioca.

Međutim, ako stečajni dužnik ili povjerilac nа ispitnom ročištu ospore prijavljeno
potraživanje, mogu pokrenuti sudski spor radi dokazivanja osnovanosti osporavanja tražbine.
Stranka koja је obavezna pokrenuti i spor zbog osporenih potraživanja mora tužbu sudu
podnіjetі u roku od 30 dana računajući od dana održavanjа ispitnog ročišta nа kome je
tražbina osporena. U slučaju da se u zakonskom roku ne pokrene sudski postupak (parnica),
pravno se uzima da se zainteresovana strana (dužnik ili povjerilac) odrekla prava za
pokretanje spora i to pravo više ne možе koristiti jer rok za tužbu od 30 dana je prekluzivan.

Sve sudske sporove učesnici u stečajnom postupku pokreću kod stečajnog suda po načelu
atrakcije, bez obzira dа 1i је stečajni sud stvarno i mјesno nadležan. Pravosnažna оdluka suda
sa koјom su utvređena potrživanja povierilaca i njihov isplatni red ili kojom se neki prigovor
proglašava osnovanim i usvojenim, ima pravno djejstvo prema stečajnom upravniku i svim

172
stečajnim рovjeriocima. Stranka osporenog potraživanja koja uspije u sudskom sporu, može
tražiti od stečajnog upravnika da ispravi tabelu potraživanja i uvrsti dokazano potraživanje u
cilju naplate.

3. Unovčavanje imovine stečajnog dužnika

Nakon što je utvrđen popis stečajne mase i povjerilaca od strane stečajnog upravnika i pregled
imovine stečajnog dužnika, stečajni upravnik na ispitnom ročištu podnosi izvještaj o
ekonomskom stanju stečajnog dužnika i uzrocima ekonomsko-finansijskog stanja.
Istovremeno, u ovoj fazi stečajnog postupka prije unovčavanja imovine stečajnog dužnika,
stečajni upravnik je obavezan izjasniti se da li postoje osnovani izgledi i mogućnosti da se
poslovanje stečajnog dužnika nastavi upotpunosti ili djelimično i kao i to da li postoje i koje
mogućnosti podnošenja prijedloga za reorganizaciju stečajnog dužnika. Ovo stoga, jer stečajni
upravnik po otvaranju stečaja upravlja imovinom stečajnog dužnika, vodi poslovne knjige i
poslovanje, pa je logično da osnovano može na ispitnom ročištu argumentovano predložiti
nastavak poslovanja, reorganizacije ili nastavak stečajnog postupka unovčavanjem njegove
imovine. Stečajni dužnik i povjerioci se mogu izjasniti na izvještajnom ročištu o izvještaju
stečajnog upravnika. Nakon izvještaja stečajnog upravnika, skupština povjerilaca na
izvještajnom ročištu donosi odluku:

a) Da li će stečajni dužnik poslovanje obustaviti ili privremeno nastaviti i

b) Odlučiti o načinu i uslovima unovčavanja dužnikove imovine.

Nakon održanog izvještajnog ročišta i odluke skupštine povjerilaca, stečajni upravnik bez
odlaganja unovčava imovinu stečajnog dužnika koja ulazi u stečajnu masu. Stečajni upravik
može unovčiti imovinu stečajne mase samo u skladu sa odlukom skupštine povjerilaca ili
odbora povjerilaca o načinu i uslovima prodaje. Nepokretna imovina unovčava se po
pravilima izvršnog postupka javnom prodajom a ukoliko to ne uspije, stečajni upravnik može
nekretnine unovčiti neposrednom pogodbom. U slučaju da prodaja nekretnina nije uspjela,
stečajni upravnik može izdvojiti tu nekretninu iz stečajne mase i ponuditi je povjeriocima
srazmjerno njihovim potraživanjima, ako oni to prihvate. Međutim, ako se imovina nije mogla
rasporediti povjeriocima, stečajni upravnik je može predati licima koja imaju udjele u kapitalu
stečajnog dužnika kao pravnog lica odnosno dužniku - povjeriocu. Ako je nepokretna imovina
koja se prodaje opterećena razlučnim pravom, za prodaju neposrednom pogodbom potrebna je
prethodna saglasnost razlučnog povjerioca.

173
Stečajni upravnik može prodati pokretne stvari na kojima postoji razlučno pravo javnom
licitacijom ili neposrednom pogodbom ukoliko ima u posjedu pokretnu stvar. Prije prodaje
pokretne stvari trećem licu ili prava, stečajni upravnik obavještava razlučnog povjerioca na
koji način će prodati pokretnu stvar (javnom licitacijom ili neposrednom pogodbom) ili dati
mogućnost razlučnom povjeriocu da u roku od 8 dana predloži povoljniju prodaju
konkretnom kupcu i garanciju za platežnu sposobnost budućeg kupca. Ako prodaja ne uspije
po uputama razlučnog povjerioca, stečajni upravnik može ustupiti pokretnu stvar razlučnom
povjeriocu i tako ga namirit. Međutim, može i razlučni povjerilac u slučaju odugovlačenja
prodaje opterećene pokretne stvari ili prava nakon izvještajnog ročišta, izvršiti prodaju ako tu
stvar ima u posjedu ili ako mu je stečajni upravnik ustupio potraživanje na prodaju. Ako
razlučni povjerilac u određenom roku ne proda stvar ili pravo, pravo na prodaju prelazi
ponovo na stečajnog upravnika. Nakon prodaje pokretne stvari ili prava na kojima postoji
razlučno pravo, ostvareni iznos se dijeli na troškove stečajne mase koji se prvo namiruju a
ostatak razlučnom povjeriocu.

4. Pravne radnje od posebne važnosti u stečaju

Pravne radnje koje su od posebne važnosti za stečajni postupak stečajni upravnik može
obavljati kad obezbijedi prethodnu sagalsnost odbora povjerilaca. Međutim, ako odbor
povjerilaca nije osnovan, saglasnost daje skupština povjerilaca. U pravne radnje stečajnog
upravnika od posebne važnosti za stečajni postupak za koje je potrebna prethodna saglasnost
odbora povjerilaca, odnosno skupštine povjerilaca, spadaju naročito:

a) kada se namjerava raspolagati (otuđiti) poslovni subjekt (privredno društvo, javno

preduzeće) ili neki organizacioni dio, npr. pogon, podružnica, robno skladište,
poslovni objekat, brodovi, avioni, učešće (udjel stečajnog dužnika u kapitalu drugog
privrednog subjekta), ako su u pitanju povezana društva putem kapitala;

b) Ako se namjerava uzeti zajam, sa kojim bi stečajna masa dužnika bila znatno
opterećena sredstvom obezbjeđenja za uzeti zajam; i

c) Ako se namjerava pokrenuti ili preuzeti sudski spor velike (znatne) vrijednosti
predmeta spora, ako se preuzimanje sudskog ili arbitražnog spora želi odbiti (ne
miješati se) ili se radi izbjegavanja sudskog spora velike vrijednosti želi zaključiti
poravnjanje ili pak zaključiti ugovor o arbitraži, koja će rješavati spori odnos.

174
Ukoliko stečajni upravnik i bez sagalsnosti odbora ili skupštine povjerilaca preduzme važne
pravne radnje, one koje će proizvoditi pravno dejstvo, jer nepostojanje sagalsnosti nema
uticaja na punovažnost radnji stečajnog upravnika. Ovo zbog toga što je potrebna pravna
sigurnost u pravnom prometu, jer je stečajni upravnik zakonski zastupnik stečajnog dužnika u
stečajnom postupku sa širokim zakonskim ovlaštenjima.

Ujedno, stečajni upravnik odgovara za štetne radnje koje mu se mogu staviti u krivicu, pa je
dužan naknaditi štetu stečajnoj masi za iznos za koji je ona umanjena.

XV. NAMIRENJE STEČAJNIH POVJERILACA I DIOBA STEČAJNE MASE

Namirenje povjerilaca iz stečajne mase može početi tek po završenom ročištu za ispitivanje
prijavljenih potraživanja. Prije diobe stečajne mase stečajni upravnik sačinjava diobeni popis
potraživanja povjerilaca koji se uzimaju u obzir prilikom diobe stečajne mase.

Diobeni popis potraživanja stavlja se na uvid učesnicima u stečajnom postupku u stečajnom

sudu, iz koga se mora vidjeti ukupan zbir potraživanja i unovčeni iznos stečajne mase koji se
može dijeliti. Diobeni popis potraživanja, sa unovčenim iznosom diobene mase koja je na
raspolaganju za diobu, stečajni upravnik pored omogućavanja uvida u stečajnom sudu
obavezan je i javno objaviti u sredstvima informisanja u cilju obavještenja zainteresiranih
učesnika u stečajnom postupku i njihovom pravu prijavljivanja spornih potraživanja, zatim
uzimanja u obzir zahtjeva razlučnih povjerilaca koji imaju odvojenog namirenja da svoje
zahtjeve postave u roku od 15 dana nakon javnog objavljivanja diobenog popisa. Ako su
zahtjevi osnovani i blagovremeni, stečajni upravnik je obavezan da u roku od tri dana izvrši
promjene u diobenom popisu potraživanja.

Na diobeni popis stečajnog upravnika učesnici u stečajnom postupku, kao zainteresovana lica,
mogu izjaviti prigovor u roku od 8 dana nakon isteka zakonskog roka od 15 dana u kome su
mogli naknadno prijaviti svoja osporena potraživanja ili razlučno pravo odvojenog namirenja.
Odluku o podnesenim prigovorima na diobeni popis i podjelu tražbina donosi stečajni sud,
koja se dostavlja povjeriocima i stečajnom upravniku. Protiv odluke kojom su odbijeni
prigovori povjerilaca, nezadovoljni povjerilac može uložiti žalbu drugostepenom sudu u roku
od 8 dana. Odluka drugostepenog suda kojom se naređuje ispravka diobenog popisa, dostavlja
se povjeriocu i stečajnom upravniku i u prostorijama prvostepenog stečajnog suda stavlja na
uvid učesnicima stečajnog postupka.

175
Stečajni upravnik može po vlastitoj procjeni vršiti djelimičnu diobu uz saglasnost odbora
povjerilaca, a ako ovog nema uz saglasnost skupštine povjerilaca. U pravilu, ova dioba se vrši
iz posebne stečajne mase, a glavna dioba iz opće stečajne mase stečajnog dužnika.

1. Glavna dioba stečajne mase

Prije davanja saglasnsoti za glavnu diobu stečajne mase, stečajni sudija održava ročište za
glavnu diobu. Na ovo ročište se pozivaju stečajni upravnik i povjerioci sa kojima će stečajni
sudija raspravljati o prijedlogu diobe stečajne mase. Povjerioci mogu izjavljivati prigovore na
prijedloge glavne diobe u skladu sa pravilima stečajnog prava, o kojima odlučuje viši sud.

Na ročištu za glavnu diobu prijedlog diobe se može mijenjati ili dopunjavati. Ako nema
prijedloga na izmjenu ili dopunu ili nakon što su oni usvojeni kao opravdani, stečajni sudija
daje saglasnost na prijedlog glavne diobe stečajne mase.

Nakon što je stečajni sudija dao saglasnost na prijedlog diobe, stečajni upravnik izvršava dio
isplatom povjeriocima u usvojenim iznosima i isplatnim redovima prema usvojenom
prijedlogu glavne diobe stečajne mase. Stečajni sudija na ročištu vraća podnesenu
dokumentaciju i obavještava povjerioce čija potraživanja nisu u cjelini ili djelimično
ispunjena, da se sva neostvarena potraživanja mogu naplatiti od stečajnog dužnika iz posebne
stečajne mase po pravilima izvršnog postupka. Stečajni upravnik je obavezan na istom ročištu
za glavnu diobu podnijeti završni račun i izvještaj o poslovanju stečajnog dužnika za vrijeme
njegove uprave.

Dijelovi imovine koji se nisu mogli unovčiti, mogu se podijeliti povjeriocima po procijenjenoj
vrijednsoti do visine priznatih potraživanja ako oni na to pristanu. U protivnom, neprodati i
nepodijeljeni dijelovi imovine se predaju stečajnom dužniku odnosno članovima društva koji
imaju pravo na dio preostale imovine stečajnog dužnika, bilo po kapitalnom ili personalnom
principu, zavisno od toga da li je u pitanju imovina društva kapitala ili društva lica. Konačno,
stečajni upravnik podnosi sudu dokaz o izvršenoj diobi stečajne mase.

2. Zaključivanje stečajnog postupka

Nakon glavne diobe stečajne mase i izvještaja stečajnog upravnika o izvršenju diobe, stečajni
sudija donosi rješenje o zaključivanju stečajnog postupka. Prije zaključenja stečajnog
postupka, stečajni upravnik je obavezan isplatiti nesporne tražbine stečajne mase a za sporne
pružiti odgovarajuće obezbjeđenje. Rješenje o zaključenju stečajnog postupka, stečajni sudija

176
naređuje, po službenoj dužnosti, brisanje stečajnog dužnika iz registra a u slučaju
obustavljanja stečajnog postupka stečajni sudija naređuje brisanje zabilježbe “firma u
stečaju”, jer obustavljanjem stečajnog postupka, stečajni dužnik ponovo stiče pravo da
raspolaže imovinom koja sačinjava stečajnu masu. U slučaju obustave postupka, stečajni
povjerioci mogu svoja nepodmirena potraživanja nakon zaključenja stečajnog postupka
obustavom ostvarivati prema dužniku po općim pravilima građanskog prava. Međutim,
povjerioci koji su učestvovali u stečajnom postupku svojim potraživanjima, mogu nakon
zaključenja postupka provoditi prinudna izvršenja protiv stečajnog dužnika samo na osnovu
izvršne isprave (izvoda) iz tabele koju izdaje stečajni sud.

Danom upisa brisanja stečajnog dužnika u registru na osnovu pravomoćnog rješenja o

zaključivanju stečajnog postupka, stečajni dužnik prestaje pravno postojati kao
privrednopravni subjekt tj gubi pravni subjektivitet. To ima za posljedicu prestanak stečajnog
dužnika, ekonomski i pravno.

3. Reorganizacija stečajnog dužnika

Zakonom o stečaju umjesto instituta prinudnog poravnanja u stečajnom postupku uvodi se

institut reorganizacije stečajnog dužnika i time njegove sanacije i nastavljanja poslovanja pod
posebnim nadzorom. Reorganizacija stečajnog dužnika je moguća nakon otvaranja stečajnog
postupka do završnog ročišta za glavnu diobu stečajne mase. U slučaju usvajanja stečajnog
plana za reorganizaciju stečajnog dužnika ne provodi se unovčavanje (prodaja) imovine
stečajnog dužnika niti raspodjela stečajne mase.

Stečajni plan za reorganizaciju dužnika može podnijeti sudu stečajni dužni zajedno s
prijedlogom za otvaranje stečajnog postupka a nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni
plan mogu podnijeti stečajnom sudu stečajni upravnik i stečajni dužnik. Stečajni plan
podnesen nakon završnog ročišta za glavnu diobu, ukoliko se i podnese, ne uzima se u obzir
već se provodi stečajni postupak.

Stečajnim planom ovlašćeni podnosilac može predložiti da umjesto stečaja nad imovinom
stečajnog dužnika se omogući a naročito:

 da se ostavi stečajnom dužniku sva ili dio njegove imovine radi nastavljanja
poslovanja stečajnog dužnika;
 da se prenese dio ili sva imovina stečajnog dužnika na jedan ili više postojećih
poslovnih subjekata ili subjekata koji će se tek osnovati;

177
  da stečajni dužnik statusnom promjenom spajanja ili pripajanja jedan ili više
privrednih subjekata prestane postojati, na koje prelaze sva prava i obaveze stečajnog
dužnika;
 da se proda sva ili dio imovine stečajnog dužnika sa ili bez razlučnih prava;
 da se raspodijeli sva ili dio imovine stečajnog dužnika između povjerilaca;
 da se izvrši pretvaranje (konverzija) potraživanja u uloge;
 da se odredi način isplate (namirenja stečajnih povjerilaca);
 da se isplate ili izmjene razlučna prava privilegovanih razlučnih povjerilaca;
 da se smanje ili odgode isplate obaveza stečajnog dužnika;
 da se obaveze stečajnog dužnika pretvore u kredit;
 da će neko preuzeti jemstvo ili dati drugo obezbjeđenje za ispunjenje obaveza
stečajnog dužnika;
 regulisati odgovornost stečajnog dužnika nakon završetka stečajnog postupka; i
 emitovati nove dionice i sl.

Stečajni plan sadrži dva dijela i to: pripremne osnove i osnove za sprovođenje plana.
Pripremne osnove stečajnog plana sadrže mjere koje su preduzete prije otvaranja stečaja ili se
još trebaju preduzeti u cilju stvaranja realne osnove za planirano ostvarenje prava učesnika u
stečajnom planu. Međutim, osnove za provođenje stečajnog plana sadrže uslove za promjenu
pravnog položaja stečajnog dužnika i drugih učesnika. Svi učesnici u stečajnom planu
razvrstavaju se na osnovu njihovih prava u grupe, a povjerioci sa razlučnim pravima u
posebne grupe.

Prava razlučnih povjerilaca ne mogu se stečajnim planom mijenjati na pravo odvojenog

namirenja, bez njihove saglasnosti, niti smanjivati. Stečajnim planom ostvaruje se načelo
jednakog postupanja prema svim učesnicima i stečajni dužnik je obavezan da u skladu sa
planom isplaćuje sve povjerioce. O stečajnom planu se mogu izjasiti svi učesnici, koji se daje
na uvid u prostorijama stečajnog suda u roku od 30 dana, a naročito: odbor povjerilaca,
dužnik, ako je plan podnio stečajni upravnik i stečajni upravnik, ako je plan podnio stečajni
dužnik. Stečajni sud zakazuje i javno objavljuje ročište za glasanje i raspravljanje o stečajnom
planu. Ovo ročište se ne može održati prije ročišta za ispitivanje prijavljenih potraživanja.
Ova ročišta se mogu spojiti. O stečajnom planu glasa se odvojeno po grupama sa pravom
glasa. Poslije prihvatanja stečajnog plana od strane povjerilaca i stečajnog dužnika, stečajni
178
sud donosi odluku da li prihvata (potvrđuje) stečajni plan ili ga odbacuje. Rlešenje stečajnog
suda sa kojim se stečajni plan potvrđuje ili se uskraćuje, javno se oglašava i
dostavljapovjeriocima i stečajnom dužniku, koji imaju pravo žalbe. Rješenje o potvrđivanju
stečajnog plana ima pravno dejstvo prema svim učesnicima. Na osnovu pravosnažnog rješenja
o potvrđivanju stečajnog plana, stečajni povjerioci čija su prava utvrđena, mogu svoja
potraživanja ostvarivati po pravilima izvršnog postupka prinudnom naplatom od stečajnog
dužnika. Nakon pravosnažnosti rješenja o prihvatanju (potvrđivanju) stečajnog plana, stečajni
sud donosi rješenje o zaključivanju stečajnog postupka. Prije zaključivanja stečajnog
postupka, stečajni upravnik isplaćuje nesporne obaveze stečajne mase, a za sporne daje
adekvatno obezbjeđenje.

Donošenjem rješenja o zaključenju stečajnog postupka prestaje funkcija stečajnog upravnika i

članova odbora povjerilaca, osim ako je predviđena kontrola izvršenja stečajnog plana od
dužnika, pa oni nastavljaju svoju funkciju i po zaključenju stečajnog postupka. Ako stečajni
dužnik ispuni obaveze iz stečajnog plana ili je za njihovo ispunjenje dato obezbjeđenje i ako
je od zaključenja stečajnog postupka prošlo tri godine a nije podnesen zahtjev za otvaranje
novog stečajnog postupka, stečajni sud ukida nadzor. Rješenje o ukidanju nadzora se javno
objavljuje i na osnovu njega u javnim registrima (npr. Zemljišnim knjigama) se briše upis
nadzora i ograničenja u vezi sa nadzorom, tako da stečajni dužnik ponovo stiče potpuno pravo
raspolaganja svojom imovinom i s punim pravnim subjektivitetom.

XVI. SEKUNDARNI I MEĐUNARODNI STEČAJ

1. Sekunardni stečaj

Prema nacionalnom stečajnom pravu, stečaj je generalno egzekucija nad cjelokupnom

imovinom koja se nalazi u državi sjedišta stečajnog dužnika, a ne proteže se na imovinu koja
se nalazi u inostranstvu. Isto tako, pravilo je stečajnog prava da važi samo na teritoriji
odnosne države, kao i odluke stečajnog suda. Međutim, postavilo se pitanje šta je sa
imovinom stečajnog dužnika koja se nalazi u inostranstvu i koja nije obuhvaćena provedenim
stečajnim postupkom. Ovaj problem se postavlja i uporednom pravu i nacionalnom
zakonodavstvima. Da bi se ovaj problem riješio, na međunarodnom planu pristupilo se

179
donošenju – Evropske konvencije o nekim međunarodnim aspektima bankrotstva – (stečaja)
privrednih subjekata. Ovom Konvencijom obezbjeđuje se članicama Evropske unije minimum
kooperacije u postupcima stečaja, koji se odnosi na međunarodne aspekte, a naročito:

a) Prema citiranoj multilateralnoj konvenciji, sekundarni stečaj se može pokrenuti na

teritoriji zemlje potpisnice Konvencije, tj. stečaj van nacionalne teritorije u kojoj je
pokrenut osnovni (primarni) stečaj, i
b) da povjerioci mogu prijaviti svoja potraživanja i u postupcima stečaja pokrenutim u
inostranstvu.

Prema Konvenciji, svaki dužnik koji se proglasi od strane suda ili drugog nadležnog organa
da je bankrotirao, tj. otvoren je osnovni stečaj, ima pravnu mogućnost samom činjenicom da
je otvoren primarni stečaj, da istvoremeno bude proglašen bankrotnim (insolventnim) u
svakoj drugoj državi članici. Dakle, pokreće se sekundardni stečaj u inostranstvu, bez obzira
da li je dužnik platežno sposoban (solventan) u drugoj državi, pod uslovom da je osnovni
stečaj otvoren saglasno Konvenciji od nadležnog suda, odnosno drugog nadležnog organa u
zemlji sjedišta stečajnog dužnika. Povjerilac koji je na osnovu prijave u stečajnom postupku u
jednoj od zemalja potpisnica namirio u određenom postotku svoja prijavljena potraživanja, ne
može učestvovati u stečajnoj masi u stečajnom postupku koji se vodi u drugoj zemlji, sve dok
su isplate koje su drugi povjerioci u toj zemlji dobili manje od isplate koju su povjerioci već
dobili. Konvencijom su utvrđeni prioriteti naplate potraživanja i to:

a) potraživanja povjerilaca koja su obezbjeđena dozvoljenim sredstvima obezbjeđenja:

b) javnopravna potraživanja prema državi (npr. Dugovanja poreza državi ili doprinosa za
penziono i zdravstveno osiguranje koja se isplaćuju po zakonu, iz plaća);
c) potraživanja iz poslovanja organizacionog dijela dužnika (npr. podružnice u
inostranstvu) nad kojim se vodi sekundardni stečajni postupak; kao i
d) potraživanja koja su nastala iz ugovora o radu u zemlji potpisnici u kojoj se vodi
sekundardni stečaj.

Tek po isplati navedenih potraživanja, preostali dio imovine predstavljat će dio stečajne mase
u osnovnom stečaju, pa će sekundardni upravnik u sekundardnom stečaju poduzeti potrebne
radnje da bi obezbijedio transfer (prijenos) preostale imovine, koja ulazi u stečajnu masu
osnovnog stečaja.

180
 2. Međunarodni stečaj

Pravila za provođenje međunarodnog stečajnog postupka, u pozitivnom pravu BiH, regulisana

su usaglašenim entitetskim zakonima o stečajnom postupku. Međunarodni stečajni postupak
provodi se po pravu države u kojoj je stečajni postupak pokrenut. To je opći princip
Međunarodnog privatnog prava. U slučaju sukoba zakona u pogledu nadležnosti za
provođenje stečajnog postupka i mjerodavnog prava nad imovinom stečanog dužnika po
kolizionim normama domaćeg prava, regulisana su slijedeće pitanja za provođenje
međunarodnog stečaja:

a) da je isključivo nadležan domaći sud entiteta za provođenje stečajnog postupka protiv

stečajnog dužnika čije se sjedište nalazi u entitetima BiH;
b) da, ako je sjedište poslovanja stečajnog dužnika u inostranstvu a njegovo sjedište je
registrovano u entitetima, su isključivo nadležni entitetski sudovi za provođenje
stečajnog postupka nad imovinom stečajnog dužnika ako se prema pravu države u
kojoj stečajni dužnim ima središte poslovanja ne može otvoriti stečajni postupak u toj
državi po tom osnovu;
c) da glavni stečajni postupak za koji su isključivo nadležni nacionalni entitetski sudovi
obuhvata cjelokupnu imovinu stečajnog dužnika, bez obzira da li se imovina stečajnog
dužnika nalazi u entitetima BiH ili inostranstvu;
d) ako je središte stečajnog dužnika upisano u inostranstvu, a središte njegovog
poslovanja u entitetima BiH, za provođenje stečajnog postupka isključivo su mjesno
nadležni stečajni sudovi entiteta na čijem području se nalazi središte poslovnih
aktivnosti stečajnog dužnika (npr. firma registrovana u inostranstvu, a poslovanje
obavlja u jednom od entiteta u BiH).

2.1. Međunarodna nadležnost prema poslovnoj jedinici, odnosno imovini

stečajnog dužnika u entitetima BiH

Ako stečajni sud entiteta nije isključivo nadležan za provođenje stečajnog postupka protiv
stečajnog dužnika, ipak će, po kolizionim normama zakona, biti nadležan za provođenje
stečajnog postupka protiv dužnika koji ima poslovnu jedinicu (podružnicu) bez svojstva
pravnog lica u entitetima BiH.

181
Međutim, kada se u entitetima BiH ne nalazi ni središte poslovnog djelovanja a ni poslovna
jedinica stečajnog dužnika, već samo njegova imovina, stečajni postupak u entitetima BiH se
može pokrenuti u slijedećim slučajevima:

- kada se u državi u kojoj dužnik ima središte poslovnog djelovanja stečajni postupak
protiv njega ne može otvoriti po pravu te države, iako postoji stečajni razlog;
- kada bi, prema pravu države u kojoj stečajni dužnik ima središte poslovanja i
djelovanja, stečajni postupak obuhvatio samo imovinu stečajnog dužnika koja se
nalazi u toj državi; i
- kada se otvaranje posebnog (sekundarnog) stečajnog postupka predlaže u entitetima
BiH u okviru postupka za priznanje strane odluke o otvaranju stečajnog postupka.

2.2. Priznanje strane odluke o otvaranju stečajnog postupka

Prijedlog za priznanje odluke stranog suda ili drugog nadležnog organa o otvaranju stečajnog
postupka mogu podnijeti strani stečajni upravnik ili povjerilac stečajnog dužnika. Prijedlog se
podnosi stečajnom sudu entiteta BiH na čijem se području nalazi poslovna jedinica stečajnog
dužnika, a ako stečajni dužnik nema poslovnu jedinicu na području entiteta BiH, stečajnom
sudu na čijoj teritoriji se nalazi imovina ili njen dio stečajnog dužnika.

Ukoliko stečajni dužnik ima poslovnu jedinicu na području više stečajnih sudova ili se
njegova imovina nalazi na području više stečajnih sudova, mjesno je nadležan za donošenje
odluke onaj sudi koji je prvi primio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.

Na priznanje stranih odluka o otvaranju stečajnog postupka shodno se primjenjuju opća

pravila eniteta o priznanju stranih sudskih odluka, ako odredbama stečajnog zakona nije
drugačije regulisano.

XVII. LIKVIDACIJA PRIVREDNIH SUBJEKATA

Likvidacija privrednih subjekata je jedan od načina prestanka pravnog subjektiviteta pravnih

lica. Likvidacioni postupak se provodi nad imovinom pravnih lica, u cilju potpunog namirenja
svih povjerilaca pravnog lica pretvaranjem njegove imovine u novčani oblik. Do likvidacija
privrednopravnih subjekata može doći dobrovoljno, na osnovu odluke nadležnog organa

182
pravnog lica ili članova društva lica i likvidacije koju provodi nadležni likvidacioni sud.
Osnovni cilj likvidacionog postupka je razrješenje imovinskopravnih odnosa u pravnom licu i
potpunog namirenja svih povjerilaca iz likvidacione mase. Ako preostane imovine
likvidacione mase nakon podmirenja povjerilaca, ona se dijeli članovima pravnog lica u
likvidaciji, srazmjerno njihovom učešću u imovinu pravnog lica. Likvidaciju provodi
likvidacioni sud na čijem području subjekt likvidacije ima sjedište koje je upisano u registar
tog suda.

1. Razlozi za likvidaciju i pokretanje postupka likvidacije

Likvidacija se provodi nad imovinom pravnog lica koje je solventno tako da se iz njegove
imovine mogu potpuno namiriti svi povjerioci, a ostatak unovčene likvidacione mase dijeli se
članovi privrednog društva srazmjerno njihovim ulozima. Likvidacioni postupak se provodi
nad imovinom pravnog lica u slijedećim slučajevima:

a) Kada je pravnom licu rješenjem nadležnog državnog organa trajno zabranjeno

obavljanje djelatnosti. U ovom slučaju, zastupnik organa koji je izrekao mjeru trajne
zabrane podnosi ex officio prijedlog za pokretanje likvidacionog postupka pred
nadležnim sudom;
b) Kada je pravnosnažnim rješenjem suda utvrđena ništavost upisa u sudskog registru ili
ništavost osnivanja pravnog lica. U ovom slučaju, sud rješenje o ništavosti registracije
ili osnovanja pravnog lica dostavlja likvidacionom sudu, koji po službenoj dužnosti
pokreće likvidacioni postupak;
c) U slučajevima kada se po zakonu mora provesti likvidacioni postupak, i to:
- Ako je protekao rok na koji je privredno društvo osnovano;
- Zbog provedenih statusnih promjena;
- Kad ne postoje zakonski uslovi za dalje postojanje privrednog društva u obliku
u kojem je osnovano i upisano u javni registar društava. U ovom slučaju,
osnivač ovlašćen za zastupanje ili organ ovlašćen za zastupanje privrednog
društva, obavezan je pokrenuti prijedlog za pokretanje likvidacionog postupka.

Odluka likvidacionog suda o provođenju likvidacionog postupka se objavljuje na oglasnoj

tabli suda i u službenog glasilu entiteta. Istovremeno, pokretanje postupka likvidacije se

183
upisuje u sudski registar ili registar društava i firmi pravnog lica dodaje u registru dodatak „u
likvidaciji“. Danom upisa u sudski ili registar društava pokretanja postupka likvidacije,
prestaje mandat uprave i drugih organa pravnog lica i njihova ovlašćenja prelaze na
likvidatora.

2. Organi likvidacionog postupka

Organi likvidacionog postupka su: likvidacioni sudija i likvidator. Likvidatora imenuje organ
pravnog lica koji je donio odluku o prestanku društva kod dobrovoljne likvidacije, a kod
obligatorne likvidacije likvidatora imenuje sud. Za likvidatora se, u pravilu, imenuje lice ili
član organa pravnog lica koji su bili zakonski zastupnici. Sud može postaviti neko drugo lice
koje je pogodno za likvidatora, tako da svaki ima potpuno ovlašćenje, osim ako odlukom o
imenovanju nije drugačije određeno. Obaveze likvidatora u likvidacionom postupku su:

a) Da uđe u posjed imovine pravnog lica u likvidaciji;

b) Da obavezno izvrši popis imovine pravnog lica u likvidaciji i njegovih obaveza;
c) Da se iz popisa imovine koji obuhvata popis svih imovinskih vrijednosti subjekta
likvidacije posebno prikažu prava trećih lica na dijelovima imovine;
d) Da izvrši popis povjerilaca i obaveza i to bez odlaganja dostavi likvidacionom sudiji.

Pravni položaj i ovlašćenja likvidatora jednaka su pravnom položaju stečajnog upravnika.

Likvidator je ovlašćen da u ime subjekta u likvidaciji može preduzimati i zaključivati samo
one pravne radnje i poslove koji se odnose na likvidaciju. U vršenju svojih ovlašćenja
likvidator izmiruje obaveze i naplaćuje potraživanja pravnog lica, zastupa ga. Nove ugovore
može zaključivati samo ako se odnose na raskidanje neizvršenih poslova. Prema likvidatoru
koji ne izvršava zakonske obaveze likvidacioni sud može odrediti prinudne mjere (prinudnog
dovođenja na sud i novčano kazniti).

3. Unovčavanje imovine subjekta likvidacije

Nakon ulaženja u posjed imovine pravnog lica u likvidaciji i popisa sa obavezama i

povjeriocima, likvidator je kao dobar privrednik obavezan okončati tekuće poslove, naplatiti
184
potraživanja i unovčiti imovinu i time obezbijediti likvidacionu masu. Likvidator je obavezan
unovčiti imovinu privrednog društva prvenstveno javnom licitacijom, a izuzetno
prikupljanjem ponuda ili neposrednom pogodbom. Unovčenje imovine se odnosi na svu
imovinu pravnog lica u likvidaciji, bez obzira na vrstu i iznos obaveza, s tim što se prava
trećih na odvojeno namirenje i prava na dijelovima imovine koje ne pripadaju pravnom licu,
moraju uzeti u obzir.

Po našem pravu, likvidator je odgovoran za skrivljeno postupanje, naročito ako imovinu ne

unovči po najpovoljnijim uslovima, i odgovoran je za sve štete koje povjeriocima i članovima
privrednog društva nastanu. Po uporednom pravu, za skrivljenu štetu likvidator odgovora do
visine peterostrukog iznosa naknade koju je primao za rad, dok solidarnog odgovaraju za svu
štetu ako je bilo više likvidatora (kolektivni likvidator). Odgovornost likvidatora u
likvidacionom postupku za skrivljenu štetu prema članovima privrednih društava utvrđuje se
po općim pravilima obligacionog prava. Odgovornost podrazumijeva potpunu odgovornost.

Ako likvidator u postupku unovčavanje imovine pravnog lica u likvidaciji ustanovi da su

ispunjeni uslovi za stečaj zbog insolventnosti ili prijeteće insolventnosti, obavezan je po
službenoj dužnosti u roku od 15 dana podnijeti prijedlog o pokretanju stečajnog postupka
stečajnom sudu. Ako likvidator ne bi pokrenuo stečajni postupak uopće ili to učini
neblagovremeno, odgovoran je za sve štetu povjeriocima i članovima pravnog lica zbog
zakašnjenja podnošenja prijedloga.

4. Dioba likvidacione mase

Iz likvidacione mase likvidator podmiruje obaveze slijedećim redoslijedom:

a) Prvo se isplaćuju troškovi likvidacije, sudski troškovi i troškovi likvidacione uprave;

b) Potraživanja povjerilaca srazmjerno njihovim potraživanjima:
c) Potraživanja povjerilaca koja nemaju izvršni naslov spora, likvidator im daje rok od 15
dana da pokrenu sudski spor radi utvrđivanja osnovanosti potraživanja. Ako povjerilac
pokrene spor u ostavljenom roku i obavijesti likvidatora prilikom diobe zadržava
odgovarajući iznos za sporne tražbine. Međutim, ako povjerilac ne obavijesti

185
 likvidatora o blagovremenom pokretanju spora ili ga uopće ne pokrene, osporene
tražbine se neće uzeti u obzir prilikom diobe likvidacione mase.

Preostala imovina, nakon podmirenja onih koji po zakonu imaju prava prvenstvene naplate
(troškova likvidacionog postupka, troškova uprave i povjerilaca), dijeli se članovima društva
lica, prvo do iznosa uplaćenog uloga a ostatak na jednake dijelove. Međutim, preostala
imovina likvidiranog društva kapitala dijeli se dioničarima (članovima društva) srazmjerno
nominalnoj vrijednosti dionica. Nakon raspodjele likvidacione mase i izvještaja likvidatora
koji podnosi sudu najkasnije do okončanja diobe likvidacione mase, sud rješenjem razrješava
likvidatora njegove funkcije i zaključuje postupak likvidacije. Rješenje o zaključenoj
likvidaciji se javno objavljuje i sud naređuje brisanje pravnog lica u svim javnim registrima.
Na ovaj način je likvidirano pravno lice ekonomski i pravno prestalo jer brisanje iz registra
ima konstitutivno pravno djejstvo, tj. prestanak pravnog subjektiviteta pravnog lica.

XVIII. SUBJEKTI POSLOVNOG PRAVA

Subjekti poslovnog prava su pravne i fizička lica koja objavljaju poslovne aktivnosti u raznim
ekonomskim oblastima u cilju sticanja dobiti. Djelatnost privrednih društava može biti
proizvodnja, prodaja proizvoda i vršenje usluga na tržištu. Za razliku od poslovnih subjekata
svih oblika, postoje i ustanove koje prvenstveno obavljaju tzv. „neprivredne“ aktivnosti
(djelatnosti) u oblasti kulture, zdravstva, sporta i slično. Prema tome, cilj osnivanja i
funkcionisanja poslovnih subjekata je obavljanje lukrativne djelatnosti svih pravnih oblika
organizovanja, bez obzira da li je u pitanju neki oblik privrednog društva, banke, javnog
preduzeća, berze, investicionog fonda i sl. Međutim, karakteristično je za ustanova da u
pravilu imaju nelukrativne ciljeve, mada mogu poslovati po tržišnim principima. Ustanove
posluju vršeći (tzv. neprivredne) djelatnosti u općem društvenom interesu radi zadovoljenja
korisnika njihovih usluga. Prema tome, od cilja osnivača razlikuju se poslovni subjekti čiji je
cilj da poslovanjem ostvare dobit (profit) i posluju samo kao dobitne organizacije, bez obzira
ko je osnivač, za razliku od ustanove koja je u pravilu nedobitna organizacija, iako u
poslovanju može ostvariti pozitivne poslovne rezultate. Pozitivni poslovni rezultat ustanova
nema pravni niti ekonomski pojam dobiti (profita) jer ne pripada osnivaču već se raspoređuje,

186
nakon podmirenja rashoda ustanove, na fondove radi unapređenja djelatnosti ustanove i druge
razvojne i edukativne potrebe.

U uporednom pravu, bitan kriterij za razlikovanje pravnog statusa ustanove od klasičnog

poslovnog subjekta (npr. bilo kog privrednog društva) i poslovnih subjekata koji obavljaju
djelatnosti u općem interesu (npr. javne kompanije – javna preduzeća u komunalnim
oblastima) je cilj organizovanja poslovnih subjekata, bez obzira da li obavljaju privrednu ili
tzv. neprivrednu djelatnost. Štaviše, i ustanove i poslovni subjekti se mogu organizovati u
istim oblicima privrednih društava svih oblika, ali je bitno da li je u pitanju lukrativan ili
nelukrativan karakter osnivanja i poslovanja (tako npr. klinička bolnica može biti privredno
društvo d.o.o. ili d.d.), ali isključivo nelukrativnog karaktera.

Iz navedenog se može zaključiti da određivanje subjekata poslovnog (trgovinskog prava) nije

jedinstveno ni u pravnoj teoriji niti zakonodavstvu, mada se pojam poslovnog subjekta može
definisati sa ekonomskog i pravnog stanovišta. Tako, poslovni subjekt, kao ekonomska
kategorija, je subjekt koji obavlja stručno i profesionalno ekonomske (privredne) poslove, a
kao pravna kategorija je društvena tvorevina sa pravnim statusom regulisana normama
pravnog poretka.

1. Određivanje subjekata poslovnog prava

U određivanju pravne prirode poslovnih subjekata postoje različite teorije poslovnog prava.
Tako, klasična teorija pravnu prirodu subjekta poslovnog prava određuje na osnovu pojma
trgovinskog posla i osobina lica koja vrše poslovne aktivnosti. Na osnovu određivanja pojma
trgovinskog posla postoje (vladajuće) tri teorije (kriterija) po kojima se prosuđuje pravna
priroda poslovnih subjekata i to:

a) Prema objektivnoj teoriji, koja je prihvaćena u francuskom pravu u „Code de

commerce“ iz 1807. cl. 1 „pojam trgovca ima poslovni subjekt, bez obzira na oblik
organizovanja, koji je pravno ili fizičko lice koje se bavi trgovačkim poslom u vidu
redovnog zanimanja“ (obrta). Prema legislativi, trgovinski poslovi su uvijek oni koji
su, sami po sebi, poslovi poslovnog prava (tzv. bezuslovni, objektivni i apsolutni

187
 trgovački poslovi)192. U objektivne privredne poslove se svrsatvaju bankarski poslovi,
kupovina i prodaja robe radi preprodaje, izdavanje robe radi preprodaje, mjenični
poslovi (izdavanje mjenice), posrednički poslovi i sl. Prema tome, po ovoj teoriji
poslovni subjekt – trgovac je lice koje vrši trgovačke poslove kao svoje redovno
zanimanje, tj. njegovu profesije, bez obzira da li taj posao obavlja samo prvi put –
povremeno ili stalno. Po našem ranijem zakonodavstvu193, a i pozitivnom: „trgovcem
se smatraju pravna i fizička lica koja se bave trgovinom na osnovu registracije kod
suda, odnosno odobrenja nadležnog organa“194.
b) Subjektivna teorija, čije je porijeklo iz njemačkog prava, određuje pravnu prirodu
(svojstvo) trgovca, neovisno od poslova koje obavlja. Prema ovoj teoriji, trgovac je
lice koje obavlja trgovačku profesiju, koje je osnovano po uslovima propisanim
zakonom za vršenje trgovačkih poslova. Prema tome, po subjektivnoj teoriji, trgovac
je ono lice koje je osnovano po zakonu da obavlja poslove kao svoje osnovno
zanimanje, tj. trgovac po zanimanju. Po ovoj teoriji, također, razlikujemo trgovce,
zavisno od načina osnivanja i forme (trgovce po formi) ili pak ako poslove obavljaju u
određenom obimu i na propisani način (trgovci po upisu ili obimu poslovanja). Tako,
po njemačkom pravu, svojstvo trgovca se definiše tako da je trgovac svako lice koje se
bavi trgovačkom profesijom195.

Subjektivna i objektivna koncepcija određivanja svojstva trgovca, odnosno trgovačkog

posla, ne primjenjuje se u čistoj formi. Zbog toga i u pravima koja se zasnivaju na
objektivnoj teoriji, izvjesni poslovi su trgovački jer ih obavlja trgovac, dok se u
pravima koja prihvataju subjektivnu teoriju, skoro bez izuzetka, izvjesni poslovi
smatraju trgovačkim bez obzira na svojstvo lica koje ih obavlja. Iz navedenog
proizilazi da, i pored razlika u objektivnoj i subjektivnoj koncepciji (teoriji), nije
moguće definisati pojam trgovca bez definicije pojma trgovačkog posla.

c) Mješovita teorija šire određuje pojam poslovnog subjekta, odnosno trgovca, jer uzima
više karakteristika (osobina) za definisanje pojma trgovca. Na ovaj način se
omogućuje elastičnije i šire pojmovno definisanje pojma odnosno statusa trgovca. Ova
teorija je prihvaćena u američkom pravu. Uzimajući mješovite kriterije u određivanju

192
Dr. Juraj Vrbanić - Trgovačko zakonoslovlje, Zagreb, 1909., str. 5.
193
Trgovački zakonik BiH (TZ BiH) od 1883. čl. 282./284.
194
Vidi čl. 2. st. 2. Zakona o trgovini - "Sl. novine FBiH" br. 2/95.
195
Vidi par. 1. Njemačkog zakonika iz 1857. god.

188
 (definisanju) statusa trgovca, američka legislativa (pravo) alternativno uzima u obzir
slijedeće osobine:
- Poslovanje trgovca određenom robom,
- Zanimanje lica koje ima znanje ili vještinu karakterističnu sa poslovanjima ili robama
koje su obuhvaćene poslovnim transakcijama, i
- Profesiju ili zaposlenje lice koja svojim radom (angažovanjem) ispoljavaju svoje
znanje ili vještinu za vršenje tih poslova.

Po elektivnoj tj. mješovitoj teoriji, svako lice ima status poslovnog subjekta (trgovca), bilo
fizičko ili pravno lice, samo ako ispunjava bilo koji od navedenih kriterija pojedinačno, a ne
kumulativno196. Iz izloženih teorija o pojmu određivanja poslovnog subjekta odnosno trgovca,
u savremenom pravu je izvršena tendencija napuštanja klasičnog određivanja trgovca po
sistemu tzv. zatvorenog sistema trgovca, i time prevazilaženje tradicionalnog prava
trgovačkog, odnosno poslovnog prava197. U pravnoj nauci poslovnog prava postoji više
kriterija prema kojima se određuje pojam i sistematizacija poslovnih subjekata koje autori u
pravnoj teoriji različito upotrebljavaju u svojim udžbenicima198. Smatramo da je osnovni
kriterij za sistematizaciju poslovnih subjekata, bez obzira na oblik organizovanja i vlasništvo
kapitala, vrsta djelatnosti u kojima se mogu organizovati poslovni subjekti u raznim
privrednim oblastima i to:

1) Samostalni obrtnik (preduzetnik);

2) Privredna (trgovačka) društva;
- Personalna društva – društva lica, društvo sa neograničenom solidarnom
odgovornošću, (javno trgovačko društvo) i komanditno društvo,
- Društva lica i kapitala – komanditno društvo na akcije,
- Društva kapitala – dioničko društvo i društvo sa ograničenom odgovornošću;
3) Povezana društva – zavisna i supsidijarna;
4) Finansijske institucije i tržišta kapitala;
- Banke i druge finansijske institucije,
- Osiguravajuća i reosiguravajuća društva,
- Društva za upravljanje fondovima,

196
Vidi Uniform Commercial Gode (UCC), iz 1962., čl. 2-204, Institut za uporedno pravo Beograd.
197
Prof. dr. Milić Simić i prof. dr. Miloš Trifković, op. cit. 93-98.
198
Detaljnije o sistematizaciji vidi prof. dr. Milić Simić i prof. dr. Miloš Trifković, op. cit. str. 95 -98 i prof. dr.
Mirko Vasiljević, koji sistematizuje privredne i neprivredne subjekte kako slijedi - preduzetnik, trgovac
preduzeća, ustanove, udruženja, fondacije, zadruga, finansijske organizacije, berze, organizacije finansijskog
tržišta, fondove i neimenovane organizacije, op. cit. str. 23-25

189
 - Berza i druga uređena javna tržišta kapitala,
- Fondovi kao posebni institucionalni oblici kapitala u tržišnoj ekonomiji:
5) Mikrokreditne organizacije i agencije za osiguranje depozita;
6) Javne kompanije (javna preduzeća);
7) Zadruge i njene organizacije;
8) Privredne komore i poslovna udruženja;
9) Ostali neimenovani i neprofitni subjekti – razna udruženja i njihove asocijacije;
10) Zadužbine i fondacije.

U teoriji poslovnog prava postoje i drugi kriteriji u sistematizaciji poslovnih subjekata. U

komunitarnom pravu Evropske unije uzima se više kriterija kod određivanja pojma evropskog
preduzeća tako da imamo, zavisno od broja zaposlenih i obima poslova, po Preporuci
Evropske komisije mikropreduzeće do 10 zaposlenih, malo preduzeće do 20 zaposlenih i
srednje preduzeće do 250 zaposlenih radnika199. Konačno, u komuniratnom pravu Evropske
unije ima, kao opći pojam evropskog preduzeća (societas europae), i evropsko kooperativno
društvo, evropsko uzajamno društvo, evropsko udruženje i evropska ekonomska interesna
grupacija, kao novi institucionalni oblici u okviru zajedničkog tržišta200.

GLAVA ČETVRTA

XIX. SAMOSTALNI PODUZETNIK – OBRTNIK

1. Terminologija i pojam
2. Pravni položaj obrtnika
3. Uslovi za obavljanje samostalnog poduzetnika
4. Prestanak rada individualnog poduzetnika

199
Fondovi kao posebni institucionalni oblici kapitala u tržišnoj ekonomiji.
200
Vidi Uredbu Savjeta Evropske zajednice broj 2137/85.

190
XIX. SAMOSTALNI PODUZETNIK – OBRTNIK

1. Terminologija i pojam

U teoriji i zakonodavstvu poslovnog prava upotrebljavaju se različiti termini kojima se

označava fizičko lice (obrtnik) kao subjekt poslovnog prava (ius mercatorum), tj. pravo
trgovca. Tako, na primjer, u literaturi se upotrebljavaju izrazi trgovac pojedinac, mokosni
trgovac, solo trgovac, samostalni obrtnik, poduzetnik, inokosna firma, solo trader, a u užem
smislu zanatlija ili obrtnik201.

Pojam samostalnog poduzetnika (obrtnika) u domaćem i uporednom zakonodavstvu je, u

pravilu, identično definisan. Tako, po Zakonu o privrednim društvima: "Samostalni
poduzetnik (obrtnik) je fizičko lice koje obavlja privrednu djelatnost i posluje u skladu sa
posebnim propisima". Međutim, samostalni poduzetnik, prema posebnom zakonu koji

201
Dr. Milić Simić i dr. Miloš Trifković, op . cit. str. 98.

191
detaljno reguliše njegov pojam i pravni položaj je "obrtnik - fizičko lice koje obavlja
djelatnost u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih lica" 202.
Francusko pravo „Code de commerce“ definiše pojam trgovca kao lice koje se bavi
trgovačkim poslom u vidu redovnog zanimanja, obrta203. Sličnu definiciju ima i njemački
Trgovački zakonik iz 860. godine, drugi njemački Trgovački zakonik iz 1897. godine
određuje da svojstvo trgovca ima "svako lice koje se bavi trgovačkom profesijom" 204. Prema
jugoslovenskom pravu (Trgovački zakonik iz 1937. godine), "trgovac je lice (pravno ili
fizičko) koje u svoje ime, ali ne uvijek za svoj račun, u vidu privrednog zanimanja (trajno)
obavlja, lično ili preko zastupnika (prokuriste - punomoćnika), neke od poslova kupovina i
prodaja odnosno prodaja pokretnih stvari, papira od vrijednosti, osiguranje, bankarske poslove
i sl."205. Noviji trgovački zakonici daju definiciju trgovca. Po Jednoobraznom trgovačkom
zakoniku SAD iz 1962. godine: "Trgovac je lice koje radi sa određenom robom ili inače u
svom poslu posjeduje znanje ili vještinu koja se očekuje u poslovanju ili robu koja je u vezi sa
trgovačkim poslom, odnosno lice kome se može pripisati takvo znanje ili vještina na osnovu
toga što je zaposlen kao zastupnik, mešetar ili bilo kakav drugi posrednik koji u svojoj
profesiji pokazuje da posjeduje takvo znanje ili vještinu"206.

Prema našem pozitivnom pravu (Zakonu o trgovini) po čl. 2 st. 2: "Trgovcem se smatraju
pravna i fizička lica koja se bave trgovinom na osnovu registracije. Odnosno odobrenja
nadležnog organa. Međutim, pod trgovinom se smatraju kupovina i prodaja robe i obavljanje
trgovinskih usluga207. Prema tome, samostalni poduzetnik (obrtnik) po našem pravu je fizičko
lice koje samostalno i trajno, pod svojim imenom, obavlja dopuštene registrovane djelatnosti
u osnovnom i dopunskom zanimanju u cilju postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom,
prometom ili pružanjem usluga na tržištu (ZOT čl. 2 st. 2). Međutim, po našem pravu,
samostalni poduzetnik (obrtnik) može biti sa pravnim statusom i bez pravnog statusa. Naime,
individualni poduzetnik nije ex lege subjekt poslovnog prava trgovac po obliku kao privredno
društvo, već on može steći pravni subjektivitet osnivanjem jednog od oblika privrednog
društva. Fizičko lice je trgovac kada trajno i samostalno obavlja djelatnosti: proizvodnje,
prodaje robe i vrši usluge na tržištu radi sticanja dobiti, kao svoju isključivu djelatnost. U
uporednom zakonodavstvu zemalja nastalih disolucijom SFRJ, pravi se razlika između

202
Zakon o obrtu, čl. 2 st. 2. "Službene novine FBiH'', br . 52 /02 (ZOOB).
203
Code de commerce (1807, čl. 1. )
204
Njemački trgovački zakonik (HGB) par. 1.
205
Dr. Mirko Vasiljević, op. cit. str. 27.
206
Jednoobrazni trgovački zakonik SAD 1962, čl. 2-104, Institut za uporedno pravo, Beograd.
207
Zakon o trgovini (ZOT) FBiH "Službene novine FBiH'', br. 14/97.

192
"velikih” i "sitnih - malih” poduzetnika, na osnovu godišnjeg prihoda, ali ne i automatsko
brisanje iz registra obrtnika, već eventualne sankcije zbog neispunjenja obaveza obrtnika da
po sticanju zakonom propisanih uslova, podnese prijavu za obavezan upis u sudski ili registar
društava jednog od mogućih trgovačkih društava (društava kapitala) po našem pravu208.

Međutim, pravni i ekonomski smisao pojma samostalnog poduzetnika, odnosno obrtnika

pojedinca, u uporednom zakonodavstvu je u tome što registracijom kod suda, pored
subjektiviteta stiče i koristi određena pravna sredstva, koje obrtnik sam po sebi nema, kao npr.
zaštita firme, davanje prokure, kao i pravo osnivanja podružnica, uz pojačanu zaštitu trećih
lica koja u pravnom prometu stupaju u poslovne odnose sa samostalnim poduzetnicima.

2. Pravni položaj obrtnika

Pravni položaj individualnog poduzetnika u našem privrednom sistemu je regulisan posebnim

Zakonom o obrtu tako da on ima status posebnog poslovnog subjekta, što znači da je pravni
režim u suštini za njega isti kao i za društva lica. Karakteristično je, u pravnoj teoriji i
uporednom zakonodavstvu, da se pravni pojam trgovca, bez obzira da li je u pitanju
objektivni ili subjektivni sistem, uz određene specifičnosti, u pravilu određuje primjenom
mješovite teorije, slično određivanju pravne prirode privrednih društava. Zbog toga, značenje
izraza "trgovac” i "trgovina” se podrazumijeva u širem značenju. Naime, nikad pod
"trgovinom” se ne podrazumijeva, kao što je slučaj u našem zakonodavstvu 209, samo razmjena
robe - kupovina i prodaja, već i vršenje industrijskih, transportnih, bankarskih i drugih
djelatnosti i usluga (osiguranje, špedicija, posredovanje i sl.). Prema tome, i pojam trgovca tj.
individualnog obrtnika se šire shvaća tako da je to lice koje u svoje ime i za svoj račun,
neposredno i profesionalno obavlja razne djelatnosti u proizvodnji, prometu i pružanju usluga,
bilo lično ili uz angažovanje drugih fizičkih lica u cilju sticanja dobiti.

Za određivanje pravnog položaja individualnog obrtnika (poduzetnika) u smislu posebnog

zakona u našem pravu, karakteristično je slijedeće:

- individualni poduzetnik može biti domaće fizičko lice koje ispunjava zakonom
predviđene uslove; Strani državljanin može u našoj državi obavljati obrt pod uslovom
da ima radnu dozvolu od federalnog organa uz primjenu načela uzajamnosti (ZOOB
čl. 6 st. 1);

Zakon o preduzećima SRJ (ZOP), čl. 3 u vezi sa čl. 7, 9, 24, 25, 53 i 62; ZGD čl. 1 u vezi sa čl. 72-76.
208

Zakon o trgovini Federacije BiH, čl. 2 st. 1; Zakon o trgovini SRJ "Sl. list SRJ" br. 32/93, 50/93, 41 /94 i
209

29/96.

193
 - firma individualnog poduzetnika (obrtnika) je ime pod kojom on posluje, bilo kao
svoje redovno ili dopunsko zanimanje. Firma mora sadržavati: lično ime i prezime
poduzetnika (obrtnika), naziv odnosno djelatnost obrtnika, npr. autolimar, slastičar i
sl., sjedište poduzetnika (čl. 13. ZOOB). Firma individualnog poduzetnika može
sadržavati i posebne nazive i oznake, osim ako nisu zabranjeni (u suprotnosti) važećim
propisima ili međunarodnim konvencijama (ZOOB čl. 14 st. 2);
- promjenu naziva firme individualni poduzetnik dužan je prijaviti nadležnom organu,
koji o tome donosi rješenje;
- poduzetnik odnosno njegov poslovođa ili privremeni poslovođa, su dužni istaknuti
firmu na ulazu poslovnih prostorija u sjedištu poduzetnika ili na izdvojene poslovne
prostorije u kojima se djelatnost obavlja ili pak na mjestu gdje se obrt (djelatnost)
obavlja, ako se radi o djelatnostima za koje nije potreban poslovni prostor (ZOOB čl.
14. st. 5 i 6);
- na firmu individualnog poduzetnika primjenjuju se odredbe Zakona o privrednim
društvima210, s tim što on posluje pod personalnom firmom kao i javna trgovačka
društva, odnosno društva lica;
- sjedište samostalnog poduzetnika se određuje u dozvoli za rad (obrtnici), u kome
obavlja registrovanu poslovnu djelatnost.

Ako samostalni obrtnik obavlja djelatnost na više mjesta ili za obavljanje djelatnosti nije
potreban poslovni ili stambeni prostor (za vršenje kućne radinosti ili dopunske djelatnosti -
razne agencije), tada je sjedište poduzetnika mjesto njegovog prebivališta. Sjedište
individualnog poduzetnika se može promijeniti, s tim što se taj postupak reguliše propisom
kantona i ta promjena se mora prijaviti nadležnom organu koji je izdao odobrenje za rad, kao i
nadležnim organima za poreze, inspekciji, obrtničkoj komori kantona i organima
zdravstvenog i penzionog osiguranja211.

Individualni poduzetnik, da bi mogao dobiti status obrtnika i obavljati registrovanu djelatnost,

mora imati obrtnicu odnosno dozvolu za rad koju izdaje nadležni kantonalni organ za privredu
odnosno općina na čijoj teritoriji želi obavljati svoju obrtničku djelatnost (ZOOB čl. 11.). Sva
pitanja oko sticanja statusa obrtnika, postupak izdavanja dozvole za rad, njene izmjene,
početak rada, privremenog obustavljanja ili sezonsko obavljanje zanimanja, domaće radinosti,
prestanak rada samostalnog poduzetnika, kao i bavljenje obrtom u izdvojenom poslovnom

210
ZPD čl. 12-22.
211
Vidi čl. 13. u vezi sa čl. 15. Zakona o obrtu FBiH.

194
prostoru, regulišu se propisima kantona u Federaciji BiH. Dozvola za rad izdaje se u obliku
rješenja koje se obavezno upisuje u obrtni registar, koji vodi organ uprave nadležan za
izdavanje obrtnice (dozvole za rad) Oblik i način vođenja obrtnog registra samostalnih
poduzetnika i registra saglasnosti za obavljanje posebnih obrtničkih djelatnosti propisuje
federalno ministarstvo trgovine212. Normalno je da se i za samostalnog obrtnika u registar kao
relevantne činjenice unose statusna obilježja, a naročito: firma (lično ime i prezime),
djelatnost, sjedište, uz potrebnu pismenu dokumentaciju. Registracija samostalnog
poduzetnika ima deklaratorni karakter, jer status obrtnika se stiče pravnomoćnošću izdatog
rješenja - dozvole za rad.

Samostalni poduzetnik, nakon dobijanja dozvole za rad, registracije i ispunjenja posebnih

uslova potrebnih za vršenje obrtničke djelatnosti može otpočeti sa radom. Međutim, ukoliko
su potrebni posebni uslovi (npr. specifična oprema, izgradnja poslovnog prostora ili specifična
izobrazba), samostalni obrtnik obavezan je otpočeti sa radom najkasnije u roku od šest
mjeseci računajući od dana dobijanja dozvole za rad (obrtnice)213.

Prema našem pozitivnom zakonodavstvu, samostalni poduzetnici mogu obavljati sve

privredne i druge djelatnosti koje nisu zakonom zabranjenje. Dakle, napušten je sistem
emumeracije (ograničavanja) djelatnosti koje ranije nisu mogli obavljati samostalni obrtnici,
što predstavlja pozitivnu liberalizaciju ne samo za pravna već i fizička lica (obrtnike).
Međutim, po Zakonu o obrtu, djelatnosti koje mogu obavljati obrtnici se dijele na: slobodne,
vezane i posebne obrtne djelatnosti (ZOOB čl. 4).

Slobodne obrtne djelatnosti su one za čije se obavljanje ne traži stručna sposobnost odnosno
stručna sprema, ili majstorski ispit samostalnog poduzetnika. Međutim, vezane obrtne
djelatnosti su one za čije obavljanje se traži stručna osposobljenost, odgovarajuća stručna
sprema i majstorski ispit samostalnog poduzetnika.

Posebne obrtne djelatnosti su one koje mogu obavljati samo samostalni obrtnici koji su
stručno osposobljeni, kao i kod vezanih djelatnosti (vezani obrti), pod uslovom da imaju
prethodnu pismenu saglasnost federalnog ministarstva, zavisno od vrste obrtničke djelatnosti.
Međutim, specijalni zakoni, pored opće podjele obrtničkih djelatnosti (na slobodne, vezane i
posebne), preciznije regulišu dodatne uslove i način obavljanja raznih djelatnosti (npr. u
oblasti turizma, transporta, trgovine, zdravstva i sl.), koje će vjerovatno biti razvrstane po
212
Vidi čl. 10. u vezi sa čl. ii. Zakona o obrtu Federacije BiH.
213
Zakon o obrtu čl. i 2., a napušten je princip iz čl. 18. Zakona o samostalnom privređivanju, "Sl. list SRBiH".
br. 26/89 i 29/90, koji je važio do donošenja novog Zakona o obrtu iz 2002. godine.

195
složenosti i javnom interesu u pomenutu podjelu: slobodnih, vezanih i posebnih djelatnosti,
podzakonskim aktom nadležnog upravnog organa Federacije odnosno kantona.

Nesporno je, u poslovnom pravu, da se nacionalni propisi o klasifikaciji djelatnosti koji se

odnose na poslovne subjekte ne primjenjuju na djelatnosti samostalnih poduzetnika.
Samostalni poduzetnik može obavljati samo one djelatnosti za koje ima odobrenje, a u slučaju
vršenja posebnih djelatnosti (posebnog obrta), samo one za. koje je dobio saglasnost
nadležnog federalnog odnosno kantonalnog upravnog organa. Međutim, samostalni
poduzetnik može obavljati i druge djelatnosti koje služe obavljanju dozvoljene i registrovane
djelatnosti ili se uobičajeno obavljaju uz dozvoljenu (registrovanu) djelatnost, u manjem
obimu. Za obavljanje drugih uobičajenih djelatnosti uz dozvoljenu, mimo dozvole, samostalni
poduzetnik ne mora imati stručne kvalifikacije niti položen majstorski ispit. Obavljanje
sporedne (dopunske) djelatnosti je dozvoljeno pod uslovom: da služi obavljanju dozvoljene
djelatnosti, da obrtnik po osnovu tih djelatnosti ne ostvaruje više od 25% u godišnjem
prihodu, kao i da to mora prijaviti organu koji je izdao dozvolu za rad radi upisa u obrtni
registar (ZOOB čl. 16).

Samostalni poduzetnik može obavljanje obrtničke djelatnosti privremeno obustaviti iz

opravdanih razloga (npr. zbog bolesti, vojne obaveze ili druge javne obaveze) za razliku od
privrednih društava koji to ne mogu. Prekid rada poduzetnika se mora prijaviti i konstatovati
rješenjem nadležnog organa i dostaviti poreskim i drugim organima radi umanjenja fiskalnih
(poreskih) obaveza (ZOOB čl. 11 i 13).

Samostalni obrtnik mora imati u posjedu poslovni prostor u vlasništvu ili u zakupu ili
saglasnost vlasnika poslovnog prostora, ovjerenu od nadležnog organa kada je specijalnim
zakonima za pojedine obrtničke djelatnosti (oblasti) to uslov za sticanje svojstva samostalnog
poduzetnike (npr. dućan za trgovine na malo ili veći poslovni prostor (magacini) za prodaje na
veliko ili radnja za opravku raznih uređaja, mašina, automobila i sl.). Poslovne prostorije, koje
su uslov za obavljanje nekih poduzetničkih djelatnosti moraju udovoljavati propisima o
tehničkoj opremljenosti, zaštiti na radu, zaštiti i unapređenju čovjekove okoline, zaštiti od
buke, zdravstvenim i sanitarnim uslovima te i drugim propisima koji se odnose na obavljanje
određene djelatnosti. Samostalni poduzetnik može neke djelatnosti obavljati i u stambenim
prostorijama ili uopće bez poslovnog prostora (npr. poslovi kućne radinosti) što se, zavisno od
djelatnosti, reguliše kantonalnim propisima od strane nadležnog ministarstva (ZOOB čl. 8).
Samostalni poduzetnik može obavljati djelatnost u više odvojenih poslovnih prostora, koji se

196
nalaze van njegovog sjedišta, s tim da zavisno od vrste djelatnosti mora imenovati poslovođu
koji je u radnom odnosu kada su u pitanju slobodne djelatnosti, a stručnog poslovođu kada su
u pitanju vezane i posebne djelatnosti.

Vođenje slobodnog i vezanog obrta putem poslovođe, samostalni poduzetnik mora prijaviti
nadležnom organu kantona na teritoriji sjedišta poduzetnika, koji to utvrđuje rješenjem i to se
upisuje u obrtnički registar.

Zaposlene poslovođe vode i vrše poslovanje u ime i za račun samostalnog poduzetnika.

Samostalni poduzetnik odgovara za njihov izbor (culpa in eligendo) i za zakonitost vršenja
obrtničke djelatnosti zaposlenih, pa time i za štetne posljedice prema trećim licima, uz pravo
na regres zbog nezakonitog rada poslovođe, odnosno zaposlenih radnika (čl. 18. st. 2. Zakona
o obrtu).

Samostalni poduzetnik, za sve obaveze nastale u pravnom prometu obavljajući dozvoljenu

obrtničku djelatnost, odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Odgovornost obuhvata ne
samo ugovorne i zakonske obaveze već i deliktnu građanskopravnu odgovornost (imovinsku)
i prekršajnu za povrede propisa koji se odnose na obavljanje samostalne obrtničke djelatnosti.

Svi predmeti imovine, kao i oni sa kojima se ne vrši obrtnička djelatnost (npr. zemljište, stan
ili porodična kuća) mogu biti, kao sastavni dio jedinstvene imovine poduzetnika, predmet
pljenidbe (prinudnog izvršenja) za sve obaveze samostalnog poduzetnika prema trećim licima
(povjeriocima) nastale vršenjem obrta, kao i za obaveze nastale nezavisno od obrta u
građanskom prometu kao netrgovac (npr. obaveze iz ugovora o poklonu ili naknade štete zbog
nanošenja štete u saobraćaju i sl.).

Po našem pozitivnom pravu, ne samo da samostalni poduzetnik za stvorene obaveze u

obavljanju imovinskopravno odgovara cjelokupnom imovinom (ZOOB čl. 18 st. 1), već i
angažovane poslovođe, koji obavljaju poslovanje u ime i za račun samostalnog obrtnika, za
nezakonito protivpravno poslovanje odgovaraju za svu nastalu štetu cjelokupnom svojom
imovinom (ZOOB čl. 22 st. 2 u vezi sa st. 5). Zakon ništa ne kaže, da li samostalni poduzetnik
i angažovani poslovođa (koji su u radnom odnosu) odgovaraju solidarno prema trećim licima
za obaveze nastale u pravnom prometu vršenjem obrtničke djelatnosti ili pak poslovođe
samostalno odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom za skrivljeno (nezakonito) vršenje
povjerenog vođenja obrtničkog poslovanja u ime i za račun samostalnog poduzetnika. Mada
samostalni poduzetnik odgovara za zakonitost rada samostalne radnje i uposlenih trećih lica,

197
smatramo da odredbe čl. 22. st. 5. Zakona o obrtu treba tumačiti tako da ne samo individualni
obrtnik (solo trade), već i angažovane poslovođe odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom
solidarno za imovinskopravne obaveze prema trećim licima, analogno odgovornosti svih
članova kod društva lica (javnog trgovačkog društva) i kamplementara kod komanditnog
društva. Na ovo stanovište upućuju rješenja i stanovišta u uporednom pravu, što pojačava
odgovornost samostalnih poduzetnika i ˙veću zaštitu subjekata koji stupaju u poslovne odnose
s njima, jer je njihova djelatnost i pored visokog stepena razvijenosti savremene tehnologije
(informatika, automatizacija putem robota i serijske proizvodnje) potrebna u organizaciji
pojedinca, a naročito u sektoru usluga214.

Kako samostalni poduzetnik lično odgovara za sve imovinskopravne obaveze, pravilo je u

poslovnom pravu da jedno lice može biti subjekt samo jedne solidarne neograničene
odgovornosti, a budući da on za preuzete obaveze u tom svojstvu odgovara neograničeno
cjelokupnom svojom imovinom, to je logično da on ne može biti član javnog trgovačkog
društva niti komplementar u komanditnom društvu.

Pored samostalnog obrtnika, u pravnoj teoriji i zakonodavstvu poznato je vođenje i

zajedničnog obrta (zajednička radnja) odnosno kolektivni poduzetnik.. Naime, dvoje ili više
fizičkih lica mogu zajednički osnovati i voditi zajedničku radnju. Međusobne odnose i
odgovornost lica koja imaju zajedničku radnju regulišu pismenim ugovorom, koji je osnivački
akt i uslov za dobijanje dozvole za rad. Na ugovorne odnose zajedničke radnje (kolektivnog
poduzetnika) primjenjuju se pravila obligacionog prava o ortakluku. Međutim, zajednička
radnja (ortačka), kao kolektivni poduzetnik više lica, se pravno razlikuje od ortačkog društva,
jer ona nema pravnog subjektiviteta (nije pravno lice), dok društvo sa neograničenom
solidarnom odgovornošću (javno trgovačko društvo) to svojstvo ima po samom zakonu (ipso
iure). Nadalje, javno trgovačko društvo ima pravni oblik poslovnog subjekta (društva) koji
može da obavlja poslovne djelatnost koje mogu da obavljaju prema klasifikaciji djelatnosti
samo poslovni subjekti, a ne i zanatske radnje215.

Zajednički poduzetnik (zajednička radnja) posluje pod zajedničkom firmom s tim da za

stvorene obaveze iz zajedničkog poslovanja odgovaraju svi osnivači radnje, neograničeno
solidarno cjelokupnom svojom imovinom, ako se ugovorom drugačije ne reguliše216.

3. Uslovi za obavljanje samostalnog poduzetništva

214
Dr. Mirko Vasiljević, op. cit. str. 28 i dr. Mihajla Velimirović, op. cit. str. 61.
215
Vidi ZOOB čl. 31.
216
Šire o pojmu "radnje" i "zajedničke rad nje" vidi dr. Milić Simić i dr. Miloš Tritković, op. cit. str. 102-103.

198
Da bi fizičko lice moglo obavljati poslove obrtničke djelatnosti i steći status samostalnog
poduzetnika (individualnog trgovca), mora ispunjavati potrebne uslove i to:

a) formalne uslove, što znači pokrenuti zahtjev kod nadležnog upravnog organa uz
potrebne dokaze da ispunjava opće i posebne materijalne uslove i
b) opće materijalne uslove (čl. 5 Zakona o obrtu):
- da je državljanin Bosne i Hercegovine;
- da je poslovno sposobno;
- da zadovoljava opće i posebne zdravstvene uslove;
- da mu pravomoćnom sudskom presudom, rješenjem o prekršaju ili drugim upravnim
aktom nije izrečena zaštitna mjera zabrane bavljenja obrtničkom djelatnosti i
- da dokaže da nema neizmirenih finansijskih, poreskih i drugih obaveza prema državi.
c) dopunski posebni materijalni uslovi koji mogu biti, pored Zakona o obrtu, propisani
posebnim propisima za pojedine djelatnosti, pored općih uslova, su:
- stručna sprema, stručna osposobljenost ili položen majstorski ispit za obavljanje
vezanog obrta, kako za samostalnog poduzetnika tako i druga zaposlena lica (npr.
poslovođe) koja se mogu zaposliti kod individualnog trgovca, i
- poslovni prostor (dućan, radnju, magazine) u vlasništvu ili zakupu i/ili saglasnost
vlasnika poslovnog prostora u pismenom obliku ovjerenu od nadležnog organa, sa
odgovarajućom opremom prema posebnim tehničkim propisima i zaštiti na radu i
čovjekove sredine.

Strani državljanin može obavljati obrtničku (poduzetničku) djelatnost pod uslovom da ima
radnu dozvolu uz primjenu principa uzajamnosti, koju utvrđuje nadležni organ.

Opće uslove dokazuje individualni trgovac odgovarajućim javnim ispravama, a posebne

utvrđuje nadležni kantonalni i/ili općinski organ u svakom slučaju u postupku izdavanja
odobrenja za rad (obrtnice). Međutim, kada je u pitanju otvaranje i vođenje zajedničke radnje,
osnivači moraju imati zaključen pismeni ugovor između lica koja namjeravaju u njoj vršiti
registrovanu djelatnost (ZOOB čl.31). Dozvola za rad (obrtnica), bilo da glasi na
individualnog ili kolektivnog poduzetnika, je prenosiva na druga fizička lica, osim ako je u
pitanju vršenje posebnog obrta - poduzetništva, koje je vezano ličnost obrtnika (intuitu
persone)217. Prijenos dozvole za rad samostalnog obrtnika, kada je u pitanju vršenje slobodnog
i vezanog obrtništva, vrši se u slučaju smrti poduzetnika na njegove nasljednike, a u slučaju

217
Vidi čl. 17. st. 2 Zakona o obrtu Federacije BiH (ZOOB).

199
djelimičnog ili potpunog gubitka poslovne sposobnosti poduzetnika na njegovog bračnog
druga ili na djecu, odnosno na roditelje i braću i sestre, ako nema djece i supružnika.

4. Prestanak rada individualnog poduzetnika

Osnivanje samostalnog ili kolektivnog poduzetnika u principu je slobodno u našem

privrednom sistemu, kako za domaće tako i za strane državljanje pod uslovom da ispunjavaju
opće i posebne uslove propisane zakonom. To znači da se primjenjuju normativni i/ili sistem
prijave. Samostalni poduzetnik osniva radnju na neodređeno ili na određeno vrijeme.
Pretpostavlja se da je radnja osnovana na neodređeno vrijeme, ako u osnivačkom aktu
(zahtjevu i/ili ugovoru, nije ništa izričito određeno. Prestanak obavljanja poslova samostalnog
poduzetništva može uslijediti njegovom voljom i bez njegove volje (prinudno) i to:

a) Voljom samostalnog poduzetnika obrt prestaje:

- u slučaju isteka vremena na koje je radnja osnovana ili postizanjem određenog cilja;
- odjavom za trajni prestanak rada iz razloga koje ne mora navoditi upravnom organu; i
b) prestanak neovisno od volje samostalnog poduzetnika (obrtnika) nastupa u slijedećim
slučajevima:
- u slučaju smrti ili gubitka poslovne sposobnosti, a nasljednici, odnosno roditelji, braća
i sestre, ako nema nasljednika, ne nastave lično ili putem poslovođe rad samostalnog
poduzetništva;
- kada prestanu prirodni i drugi uslovi za obavljanje djelatnosti (iscrpljena ruda);
- trajnom zabranom bavljenja registrovanom djelatnosti zbog nezakonitog rada ili
neispunjavanja zakonskih uslova;
- ako je poduzetnik osuđen na kaznu zatvora pravomoćnom presudom suda duže od 6
mjeseci zatvora;
- ako mu je odlukom suda časti izrečena mjera zabrane samostalnog obavljanja
djelatnosti zbog teže povrede dobrih poslovnih običaja i kodeksa profesionalne etike; i
- poništenjem rješenja o upisu u obrtnički odnosno sudski registar. U svim slučajevima,
kada nastupi razlog za prestanak samostalnog poduzetnika, on gubi to svojstvo
brisanjem iz obrtničkog registra. Što se tiče obaveza, u slučaju prestanka samostalnog
obrtnika, prema trećim licima, po sadašnjem našem pravu, samostalni obrtnik,
odnosno njegova radnja nisu pravni subjekti pa, prema tome, nisu ni subjekti stečajnog
postupka. Povjerioci se namiruju u izvršnom postupku (prinudnom egzekucijom) na
imovine poduzetnika na osnovu pravomoćnih sudskih odluka i drugih podobnih i

200
 vjerodostojnih isprava Zakona o izvršnom postupku (ZOIP čl. 16-20)218 čija se pravila
noviraju (osavremenjavaju) da bi se omogućilo lakše izvršenje na imovini
individualnog trgovca, i time zaštitili povjerioci. Međutim, u nekim pravima, bez
obzira na neograničenu odgovornost cjelokupnom imovinom za obaveze koje nastanu
iz poduzetničke djelatnosti, individualni trgovac može obaviti bankrot sa ciljem da se
sudskim putem provede stečaj - likvidacija. Ovo stanovište je prihvaćeno u
germanskom pravu a i našem kad individualni obrtnik ima status pravnog lica koji
stiče registracijom u registru društava (čl. 5. Zakona o stečajnom postupku) Federacije
BiH219.

GLAVA PETA

DRUŠTVA LICA

XX. DRUŠTVO SA NEOGRANIČENOM SOLIDARNOM ODGOVORNOŠĆU (JAVNO

TRGOVAČKO DRUŠTVO)

1. Pojam društva sa neograničenom solidarnog odgovornošću

2. Osnivanje društva

XXI. PRAVNI ODNOSI IZMEĐU ČLANOVA DRUŠTVA

1. Osnivački kapital i imovina društva

2. Ulozi članova javnog trgovačkog društva
3. Upravljanje javnim trgovačkim društvom
3.1 Poslovanje javnog trgovačkog društva
3.2 Pravo na dobit i pokrivanje gubitaka
3.3 Zabrana konkurencije
3.4 Istupanje iz društva i pristupanje društvu
4. Pravni odnosi između društva i članova prema trećim licima
4.1 Zastupanje i predstavljanje javnog trgovačkog društva

218
Zakon o izvršnom postupku ("Sl. list SFRJ" br. 20178, 6/82, 74 /87, 57/89, 20/90 i 35/91 preuzet je kao
republički zakon "Sl. list RBiH' br. 16/92 i 13/94).
219
Dr. Mirko Vasiljević, op . cit. str. 30.

201
 4.2 Odgovornost za obaveze društva
5. Prestanak javnog trgovačkog društva
5.1 Opći i posebni osnovi prestanka
5.2 Opći osnovni prestanka društva
5.3 Posebni osnovi prestanka javnog trgovačkog društva

DRUŠTVA LICA

Prema našem i uporednim pravima, privredna društva kao poslovni subjekti u pravnoj teoriji
dijele se na dvije osnovne grupe, i to na društva lica i društva kapitala.

Kod društava lica karakteristična su personalna svojstva, poznanstvo i međusobno povjerenje

članova i zbog toga je uveden princip neograničene, lične, neposredne i solidarne
odgovornosti članova za obaveze društva. Kod ovog oblika društva dominantna su obilježja
"intuitu persone". Zbog toga i ustupanje udjela članova ovih društava zahtijeva saglasnost
svih članova, a smrt i poslovna nesposobnost nekog od članova, u pravilu, ima za posljedicu
prestanak društva. Međutim, kod društava kapitala, nisu bitna lična svojstva članova već je
dominantan interes kapitala. Udjeli u društvima kapitala se relativno lahko prenose na treća
lica, a pogotovo dionice (akcije) na novčanom tržištu putem efektnih berzi. Ova društva ne
prestaju smrću članova, gubitkom poslovne sposobnosti, niti istupanjem odnosno
isključenjem članova društva. Članovi društava kapitala ne odgovaraju za obaveze društva
prema trećim licima (povjeriocima), već samo obavezu snošenja rizika poslovanja do iznosa
uloga u osnivačkom kapitalu društva.

Prema našem pozitivnom pravu, privredna društva mogu biti organizovana u četiri oblika
(društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću, komanditno društvo, dioničko društvo i
društvo sa ograničenom odgovornošću). Međutim, u Federaciji BiH, Zakonom o privrednim

202
društvima omogućuje se da se komanditno društvo može transformisati u komanditno društvo
na dionice220. U drugom entitetu, za razliku od Federacije BiH, preduzeća su privredna
društva i javna preduzeća, pri čemu se privredna društva mogu organizovati kao: ortačko
društvo, komanditno društvo, akcionarsko društvo i društvo sa ograničenom odgovornošću. I
u ovom entitetu predviđa se samostalni poduzetnik221.

Zbog toga se ukazuje potreba da se u državi BiH donese jedinstven zakon za cijelu državu
koji će biti harmoniziran sa Direktivama Evropske unije ili, ako to nije ostvarivo, oba zakona
u entitetima moraju biti međusobno usaglašeni, što podrazumijeva njihovu izmjenu i
ugrađivanje savremenih rješenja komunitarnog prava Evropske Unije. Time bi se obezbijedilo
slobodno osnivanje, poslovanje i djelotvorno upravljanje društvima od strane odbora direktora
i garantovalo pravo dioničara - posebno manjinskih. To je već učinjeno usaglašavanjem
entitetskog zakonodavstva značajnim noveliranjem u odgovarajućim zakonima, što je uneseno
i u tekst ove knjige.

U društvo lica, u teoriji poslovnog prava, svrstavaju se u domaćem i uporednom pravu

društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću (javno trgovačko društvo) i komanditno
društvo.

XX. DRUŠTVO SA NEOGRANIČENOM SOLIDARNOM ODGOVORNOŠĆU

(JAVNO TRGOVAČKO DRUŠTVO)

1. Pojam društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću

Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću ili javno trgovačko društvo je poslovni

subjekt sa pravnom sposobnošću, gdje osnivači odgovaraju neograničeno i solidarno za
obaveze društva cjelokupnom svojom imovinom. Oba naziva su sinonimi za isti oblik
privrednog društva i u daljnjem tekstu će se upotrebljavati termin "javno trgovačko društvo",
koji je adekvatniji u odnosu na naziv "društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću".

Javno trgovačko društvo posluje pod personalnom firmom jer se imena njegovih osnivača
(članova) javno objavljuju i upisuju u firmu društva. Zbog toga se i naziva, u uporednom
pravu, javno trgovačko (ortačko) društvo. Društvo sa neograničenom solidarnom
odgovornošću je tipičan oblik društva lica pogodan za osnivanje malih tzv. porodičnih
220
Vidi čl. 3 i čl. 96 st. 3 ZPD
221
Vidi čl. 2 Zakona o preduzećima ZOP, "Službeni glasnik" RS br. 24/98.

203
preduzeća, sa manjim obimom osnivačkog kapitala i manjim brojem osnivača. Za njegovo
osnivanje, po našem a i uporednom pravu, potrebno je najmanje dva osnivača. Tako, prema
zakonskoj definiciji Zakona o privrednim društvima čl. 78: "Društvo sa neograničenom
solidarnom odgovornošću je društvo sa najmanje dva lica koja su neograničeno solidarno
odgovorna za obaveze društva". Iz ove definicije mogu se sagledati osnovne karakteristike
ovog društva:

- javno trgovačko društvo posluje pod personalnom firmom, tj. u firmi se navode
obavezno imena svih članova ili više njih, odnosno može samo i jednog člana uz
obaveznu oznaku i "ostali" (npr. ortaci, zajedničari, partneri i sl.). Iz firme se
navođenjem imena "ortaka" vidi o kojem se obliku društva radi;
- firma ovog društva mora obavezno sadržavati skraćenu oznaku, po našem pravu
d.n.o.;
- svi članovi ovog društva imaju jednake uloge, koji postaju imovina društva odvojena
od imovine njegovih članova;
- društvom upravljaju članovi društva ravnopravno, s tim što neki član može svoje
upravljačko pravo ugovorom, u potpunosti ili djelimično, prenijeti na jednog ili više
članova;
- društvo se obavezno registruje i ima pravnu sposobnost, po našem pravu, za razliku od
nekih pravnih sistema uporednog prava gdje ovaj tip društva nema cjelovito svojstvo
pravnog lica, (npr. u germanskom i angloameričkom pravnom sistemu). Nasuprot
tome, romanski pravni sistem priznaje javnom trgovačkom društvu svojstvo pravnog
lica;
- za obaveze društva prema trećim licima odgovara društvo cjelokupnom svojom
imovinom i članovi javnog trgovačkog društva, tako da je svaka obaveza ovog društva
prema povjeriocima istovremeno i obaveza članova društva.

Dobit društva se dijeli na jednake dijelove svim članovima, s tim da podjednako snose
poslovni rizik, kao i obavezu pokrivanja gubitaka društva.

2. Osnivanje društva

Društvo s neograničenom solidarnom odgovornošću (javno trgovačko društvo) osniva se

ugovorom. Po našem i uporednom pravu ugovor je osnivački akt, a istovremeno i najviši opći
akt društva, jer ovo društvo ne donosi statut (pravila) društva kao posebni akt. Osnivački

204
ugovor zaključuju osnivači u pismenom obliku jer se radi o formalnom ugovoru čija je forma
propisana zakonom (čl. 79. ZPD). Djejstvo forme je ad solemnitatem, što znači, samo
pismeno zaključen ugovor između osnivača društva, kao ugovornih strana, će proizvoditi
pravno djejstvo punosnažnog ugovora, pod uslovom da sadrži najmanje propisane elemente
potrebne za osnivanje i rad budućeg društva.

Ugovor o osnivanju javnog trgovačkog društva je konstitutivan osnivački akt jer se na osnovu
ugovora osniva novi poslovni subjekt sa pravnom sposobnošću. Osnivački ugovor o osnivanju
javnog trgovačkog društva mogu, po našem pravu, zaključiti najmanje dva osnivača, bilo
fizička ili pravna lica. Kao osnivači mogu se pojaviti sva pravna i fizička lica, domaća i
strana.

Svi osnivači moraju se saglasiti sa sadržajem ugovora i lično ga potpisati ili preko ovlašćenog
punomoćnika, kao i sve kasnije izmjene i dopune. U uporednim pravnim sistemima, osnivački
ugovor društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću ima pravni značaj javne isprave
koji, u pravilu, sačinjavaju javni bilježnici (notari), a u našem pravu bila je to privatna isprava,
s tim da se potpisi osnivača moraju legalizovati (ovjeriti) kod suda odnosno nadležnog
općinskog organa. Istina, i u našem pravnom sistemu postoji Zakon o notarima (javnim
bilježnicima) čija harmonizacija je izvršena sa Evropskim kodeksom prava notarske profesije
iz februara 1995. g222. Pored ostalog, notari su nadležni sačinjavati osnivačka akta privrednih
društava, utvrđivanje njihovih statuta i drugih isprava iz njihove nadležnosti koje notari
sačinjavaju, obrađuju i ovjeravaju (čl. 4 ZON). Sve isprave notara imaju dokaznu snagu javne
isprave, a pravni poslovi su ništavi ako ih notar ne sačini iz njegove nadležnosti223.

Osnivački akt javnog trgovačkog društva mora sadržavati sve statusne atribute društva kao
poslovnog subjekta sa pravnom sposobnošću, u cilju njegove identifikacije i registracije kod
nadležnog suda ili druge institucije.

Elementi osnivačkog akta koji ex lege proizilaze iz zakona su:

- odredbe o podacima o osnivačima, odnosno članovima društva, što podrazumijeva ime

i prezime i adresu fizičkih lica, odnosno firme i sjedište pravnih lica;

222
Vidi Zakon o javnom bilježništvu ("Sl. novine Federacije BiH" br. 49/99) u vezi sa čl. 30 i 69. Zakona o upisu
pravnih lica u sudski registar ("Sl. novine FBiH" br. 4/00).
223
Vidi Zakon o notarima FBiH, ("Sl. novine FBiH") br. 45/02.

205
 - odredbe o firmi pod kojom društvo posluje. Firma ovog društva mora sadržavati
prezime najmanje jednog člana, uz navođenje da ih ima više (npr. ostali ili dr.) i
oznaku oblika društva ("d.n.o");
- odredbe o sjedištu društva, kao važnom statusnom obilježju društva, za koje se vežu
mnogobrojne važne pravne posljedice, kao što su: nadležnost suda (mjesna i stvarna),
primjena prava, fiskalne i druge obaveze, nadzor nad zakonitošću rada i sl. Sjedište
društva utvrđeno u osnivačkom aktu (ugovoru) upisuje se kao sjedište društva u javni
registar društava;
- odredbe o djelatnosti društva, tj. predmetu poslovanja društva, koja se određuje u
skladu sa standardnom klasifikacijom djelatnosti224.

Iz registrovane djelatnosti društva se može vidjeti cilj osnivanja društva i predmet poslovanja,
sa čime se unaprijed saglase osnivači, jer se ovaj oblik društva ne može u našem pravnom
sistemu osnovati u nekim djelatnostima, s obzirom da postoje zakonska ograničenja bilo u
Zakonu o privrednim društvima ili posebnim zakonima (npr. u bankarskim poslovima,
poslovima osiguranja), zatim se ne može osnovati društvo za upravljanje fondovima,
investicijskim fondovima i dr225. Ugovorom o osnivanju javnog trgovačkog društva treba
detaljnije regulisati prava i obaveze članova društva s neograničenom solidarnom
odgovornošću i time njihove međusobne odnose, jer osnivački ugovor kod ovog tipa društva
ima širi značaj od osnivačkog akta pošto je ugovor istovremeno i opći akt društva, s obzirom
da društvo ne donosi statut. Tako, ugovorom članovi društva sa neograničenom solidarnom
odgovornošću trebaju regulisati, pored obaveznih statusnih atributa, i pitanja koja nisu
detaljno regulisana zakonom posebnim odredbama u ugovoru: u pogledu osnivačkih uloga,
upravljanja i zastupanja, način diobe dobiti i pokrivanja gubitaka, zabrane konkurencije
djelovanja, odgovornost za obaveze društva i obim odgovornosti članova društva, istupanje i
pristupanje društvu i, konačno, trajanje i prestanak društva.

Prijavu za upis javnog trgovačkog društva za registraciju osnivanja društva u sudski ili
registar društava potpisuju svi članovi (osnivači) društva. To je logično da svi osnivači
obavezno lično ili putem punomoćnika potpisuju zahtjev za registraciju društva, jer svi
solidarno i neograničeno odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom (unesenom kao
osnivački ulog) i neunesenom u imovinu društva, za obaveze društva (čl. 78 ZPD). Kako

224
Vidi Zakon o Standardnoj klasifikaciji djelatnosti, "Sl. novine Federacije BiH" br. 6/95.
225
Vidi Zakon o bankama ZOB čl. i "Sl. novine Federacije BiH " br. 39/98 , Zakon o osiguranju imovine i lica
ZOIL čl. 8., "S l. novine FBiH" br. 2/95 i i4/97 i Zakon o društvima za upravljanje fondovima i investicijskim
fondovima ZDUIF čl. 6 i 6i. "Sl. novine FBiH" br. 4 i /98.

206
Zakon o privrednim društvima nema detaljnih odredbi o upisu ovog tipa društva u javni
registar društava, to se podrazumijeva da će se obligatorni statusni podaci o društvu iz
osnivačkog ugovora i odredbama posebnog zakona u javni registar društava upisati:

- statusna obilježja društva: firma, sjedište i djelatnost društva,

- podaci o osnivačima društva, ime i prezime, odnosno firma i adresa prebivališta
odnosno sjedište pravnog lica kao osnivača, oblik društva, prava i obaveze članova
društva, podaci o podružnicama, podaci o licima ovlašćenim za zastupanje društva i
eventualnim ograničenjima ukoliko se radi o zastupnicima (prokuristima) koji nisu
članovi društva226.

Imovina društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću se ne upisuje u sudski registar.

Naime, to proizilazi iz posebnog Zakona o podacima koji se obavezno upisuju u javni registar
društava tako da se u javni registar ne upisuju ulozi članova javnog trgovačkog društva koji za
obaveze društva lično odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom 227. Ovakvo stanovište
našeg zakonodavstva saglasno je uporednom zakonodavstvu 228. Da se imovina društva sa
neograničenom solidarnom odgovornošću ne registruje odnosno ulozi osnivača, proizilazi iz
čl. 18. Zakona o upisu pravnih lica u sudski registar, koji detaljno nabraja podatke koji se
upisuju u registar, ali u stavu dva ne spominje direktno osnivače - članove društva sa
neograničenom solidarnom odgovornošću i komplementare kod komanditnog društva, dok se
upisuju podaci za ostale osnivače o vlasništvu, osnovnom kapitalu, ulozima, dionicama i
udjelima229. Istina, samo spominjanje udjela i uloga može stvoriti dilemu jer u čl. 81. ZPD se
govori da: ulozi članova društva mogu biti", što mislim da će sudska praksa i pravna teorija tu
dilemu otkloniti i time doprinijeti otklanjanju dileme između materijalnih odredaba ZPD i
procesnih Zakona o upisu pravnih lica u sudski registar (čl. 18 st. 2)230.

Registracija društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću, po našem pravu. je

obavezna i konstitutivna, jer registracijom društvo stiče pravni subjektivitet kao poslovni
subjekt (čl. 5 st. 1 ZPD). U postupku osnivanja i registracije javnog trgovačkog društva, u
našem pravu, primjenjuje se normativni sistem jer registarski organ nakon primljene prijave
od osnivača sa prilozima, ispituje samo da li su za upis ispunjeni propisani formalni i
materijalni uslovi, pa od toga zavisi da li će zahtjevu udovoljiti i društvo registrovati ili ne,
226
Vidi čl. 18 st. 1 Zakona o postupku upisa pravnih lica u sudski registar "Sl. novine Federacije BiH" br. 4/00 i
čl. 56 ZPD.
227
Vidi čl. 56 citiranog zakon a Federacije BiH.
228
V. Gorenc, op. cit. str. 84
229
Vidi čl. 18 st. 2 tačka 1-4 Zakona o upisu pravnih lica u sudski registar.
230
Vidi čl. 29 Zakona o upisu pravnih lica u sudski registar.

207
bez prava da ocjenjuje svrsishodnost osnivanja društva, tj. da li je osnivanje društva od opće
koristi za društvo ili za osnivače, ili ne. Bitno je da su ispunjeni uslovi i da nema zakonskih
smetnji, bilo formalnih ili materijalnih.

Društvo se smatra osnovanim, po našem pravu danom upisa u javni registar društava, jer tada
stiče pravnu i poslovnu sposobnost, odnosno pravni subjektivitet, dok po nekim pravima ovaj
tip društva nema pravnog subjektiviteta, već faktički subjektivitet mu omogućuje poslovanje.

XXI. PRAVNI ODNOSI IZMEĐU ČLANOVA DRUŠTVA

1. Osnivački kapital i imovina društva

Prema domaćoj i uporednoj legislativi, nije propisan minimum osnivačkog kapitala (stated
capital) za javna trgovačka društva. Ovo zbog toga što njegovi osnivači (članovi) odgovaraju
(ex lege) po samom zakonu neograničeno i solidarno za obaveze društva prema povjeriocima.

Osnovni (osnivački) kapital je iznos kapitala koji upišu osnivači društva i koji se navede u
osnivačkom ugovoru. Osnivački kapital društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću
predstavlja imovinu društva koju osnivači utvrđuju osnivačkim ugovorom, čija se vrijednost
izražava u novčanom obliku. Naime, početni ulozi osnivača, čija se vrsta i vrijednost, također,
utvrđuju autonomno u osnivačkom ugovoru, predstavljaju osnov za formiranje osnovnog
(temeljnog) kapitala društva. Osnivački kapital društva podijeljen je na jednake udjele
osnivača. Osnivački kapital društva predstavlja zbir jednakih uloga osnivača odnosno članova
društva, tako da učešće (participacija) svakog člana društva u osnivačkom kapitalu nije
identično učešću u ukupnoj imovini društva.

Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću ima svoju imovinu, koja je odvojena od

imovine članova društva. Imovina društva sastoji se od osnivačkih uloga članova i
ekonomskih vrijednosti koje društvo stekne svojim poslovanjem. Zbog toga se, u pravnoj

208
teoriji, pravi razlika između pojma imovine društva, kao pravnog subjekta, što ima šire
značenje od pojma osnivačkog (temeljnog) kapitala društva. Imovina društva je ukupnost svih
subjektivnih prava imovinskog karaktera koja mu pripadaju, a sastoji se od pokretnih i
nepokretnih stvari, prava industrijske svojine i sl.

2. Ulozi članova javnog trgovačkog društva

Osnivački kapital javnog trgovačkog društva (društvo sa neograničenom solidarnom

odgovornošću) se formira iz uloga članova društva. Ulozi članova društva mogu biti u novcu,
stvarima, pravima i uslugama. Vrijednost uloga u stvarima, pravima i uslugama se utvrđuje u
osnivačkom ugovoru, jer moraju biti jednake vrijednosti. Princip jednake vrijednosti uloga
članova mora se zadržati dok društvo postoji i posluje, osim ako ugovorom nije drugačije
regulisano. Naime, u pravilu, kod javnog trgovačkog društva ulozi članova su jednake
vrijednosti jer se time izražava jedna od osnovnih karakteristika društva sa neograničenom
solidarnom odgovornošću, tj. da su njegovi članovi pravno (ipso iure) jednako odgovorni,
solidarno i neograničeno, cjelokuponom svojom imovinom. Međutim, iako ulozi osnivača
„ predstavljaju jednake i trajne doprinose (kontribucije) koje osnivači unose u društvo radi
formiranja osnovne glavnice“231, u pravnoj teoriji i uporednom zakonodavstvu daje se veća
sloboda ugovornim stranama (osnivačima) da ugovorom odrede nejednake uloge članova
javnog trgovačkog društva. Po mišljenu nekih autora, „ulozi društva ne moraju biti jednaki,
ali ako “ugovorom o osnivanju javnog trgovačkog društva nije ništa drugo predviđeno,
pretpostavlja se da su ulozi članova jednaki po vrijednosti. Isto tako, ulog se može povećavati
i smanjivati, ali ako ugovorom o osnivanju nije ništa posebno predviđeno o tim
mogućnostima, član društva nije obavezan da naknadno poveća svoj ulog u društvo, niti da
dopuni u slučaju poslovnog gubitka, bez svoje krivice232.

Napuštanje principa jednakosti udjela osnivača javnog trgovačkog društva, iako je u čl. 81. st.
3 ZPD propisano da su ulozi članova jednake vrijednosti, je moguće i po našem pravu, jer tu
zakonsku odredbu treba smatrati dispozitivnom, tako da članovi društva mogu ugovorom
utvrditi i drugačiji (nejednak) omjer uloga. U tom slučaju osnivačima se daje veća sloboda
ugovaranja u regulisanju međusobnih odnosa, s tim da osnivači ne mogu ugovorom isključiti
primjenu prinude (cogentne) zakonske norme (čl. 6 st. 1 ZPD – zakonska odgovornost) u
pogledu neograničene solidarne odgovornosti članova društva prema povjeriocima društva.

Prof. dr. Milić Simić i prof. dr. Miloš Trifković, op. cit. str. 115.
231

Vidi čl. 114 Zakona o preduzećima SRJ, čl. 11 o i 111 Zakona o preduzećima R Srpske ("Sl. glasnik" RS br.
232

24/98) ili par. 61 tačka 1 Zakona o privrednim društvima Mađarske - Dr. Mirko Vasiljević, op. cit. str. 73.

209
Navedeno stanovište i tumačenje čl. 81 st. 3 Zakona je i u skladu sa dispozitivnom normom
istog zakona u pogledu učešća članova društva u raspodjeli dobiti i pokrivanju gubitka
društva, po kojoj članovi javnog trgovačkog društva učestvuju: „u raspodjeli dobiti i pokriću
gubitaka u jednakim iznosima, osim ako ugovorom nije drugačije regulisano“233. Slična
rješenja postoje i u uporednom zakonodavstvu (Hrvatska i Slovenija)234.

Kako smo istakli, za razliku od ranijih zakonskih rješenja u našem zakonodavstvu, u

sadašnjem pozitivnom zakonodavstvu (čl. 81 st. 1 ZPD), ulozi u javnom trgovačkom društvu
mogu biti u radu i uslugama koji mogu imati, zavisno od okolnosti i ciljeva društva, određenu
vrijednost u ostvarivanju cilja i predmeta poslovanja društva. To znači, da neki član društva sa
neograničenom solidarnom odgovornošću može da nema uloga u novcu, stvarima ili pravima,
već kao fizičko lice, samo kao član društva, može unijeti samo svoj rad ili pravno lice unosi
samo svoju renomiranu firmu i finansijsku/kreditnu sposobnost, npr. "Coca Cola" ili druge
poznate svjetske firme, odnosno "dobro ime" (goodwill) u poslovnom svijetu. Prema tome,
ulog u javnom trgovačkom društvu, po rješenjima uporednog i našeg pozitivnog
zakonodavstva, mogu biti samo neposredne usluge i rad članova društva, a nikako trećih lica.
U pravilu, društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću osniva se simultano, što znači
da su osnivači obavezni da svoje ugovorom određene uloge, po obliku i vrijednosti, unesu u
osnivački kapital društva odjednom i to prije upisa društva u javni registar društava koji vodi
poseban državni organ (institucija). To znači da osnivači ne mogu u ovom slučaju svoj ulog
unositi djelimično niti sukcesivno, jer se ne bi konstituisala osnivačka glavnica u obimu
predviđenom osnivačkim ugovorom, što može izazvati različite posljedice, koje ugovorom
treba sankcionisati. Ako nema dokaza o uplati i prijenosu stvari i prava, po ovom stanovištu
neće doći do osnivanja društva već raskida ugovora235.

Po sistemu (simultanog) unošenja uloga osnivača, do trenutka registracije društva, ako su u

pitanju dva osnivača i jedan ne unese svoj ulog u cijelosti do registracije, društvo se ne može
osnovati jer jedan osnivač ne može osnovati javno trgovačko društvo, čak kad bi i doplatio
ugovorenu glavnicu. Ista bi posljedica bila i ako je rok uplate uloga ugovoren simultano prije
registracije društva236. Međutim, u uporednim pravima je moguće javno trgovačko društvo
233
Vidi čl. 88 ZPD Federacije BiH i stanovište E. Vilogorca i M. Dizdara, "Komentar Zakona o privrednim
društvima", "Revicon", op. cit. str. 142.
234
Vidi čl. 72 st. 1 ZTD i čl. 81 st. 1 ZGD.
235
Tako, po nekim, moguće je sporazumno produženje roka uplate, raskid ugovora u odnosu na osnivače koji ne
uplate ulog u roku ili smanjenje osnivačkog kapitala za neuneseni dio ili povećati uloge ostalih osnivača, ako ih
je više, da bi došlo do osnivanja društva. Prof. dr. Mirka Vasiljević, op. cit. str. 72-73.
236
Ovo stanovište zastupa prof. dr. Milić Simić i prof. dr. Miloš Trifković, prema čl. 74 bivšeg ZOP-a, op. cit.
str. 116, odnosno prof. dr. Mihajla Velimirović, "Preduzeća i njihovi pravni poslovi", štamparija "Jež", Sarajevo

210
osnovati i registrovati a da ulozi osnivača ne moraju biti uplaćeni prije registracije društva.
Tako, po federalnom zakonodavstvu BiH, ne samo da nije propisan minimalni osnivački
kapital za javno trgovačko društvo, već se ne traži da ulozi budu uplaćeni, odnosno uneseni
odmah prilikom osnivanja odnosno prije registracije društva u javni registar društava. Rok
uplate odnosno unošenja uloga osnivači regulišu osnivačkim ugovorom, a ukoliko rok
unošenja uloga nije utvrđen, zakonom je propisano da je krajnji rok za uplatu, odnosno
unošenje uloga dva mjeseca, računajući od dana upisa društva u javni registar društava (čl. 81
st. 4 ZPD). Svaki osnivač dužan je uložiti svoj ugovoreni ulog u cjelosti u ugovorenom
odnosno zakonskom roku, bilo prije registracije društva, ako je tako ugovoreno ili propisano,
odnosno roku koji se računa nakon registracije društva (bilo ugovorni ili zakonski rok) 237.
Osnivačkim ugovorom mora se razriješiti i pitanje pravnih posljedica u slučaju da neki od
osnivača ne unese ugovoreni ulog u ugovorenom ili zakonom propisanom roku. U ovom
slučaju moguća su različita rješenja:

 sporazumno produženje roka,

 smanjenje osnivačkog kapitala za neuplaćeni dio,
 povećana uplata od drugih osnivača, ako ih je više od dva, i
 konačno, raskid ugovora.

Međutim, docnja sa uplatom odnosno unošenjem udjela može se sankcionisati i plaćanjem

moratorne (zatezne) kamate, kada su u pitanju ulozi u novcu i više osnivača, a kada je u
pitanju kašnjenje sa unošenjem uloga u stvarima i imovinskim pravima, može se ugovoriti
plaćanje ugovorne kazne238. Pravilo je da unošenje uloga, kod javnog trgovačkog društva od
strane osnivača ne može biti djelimično niti sukcesivno jer se ne može konstituisati osnivačka
glavnica u obimu kako je to ugovoreno u osnivačkom ugovoru, što ima za posljedicu
nemogućnost osnivanja javnog trgovačkog društva. Ulozi osnivača javnog trgovačkog
društva, u pravilu, ulaze u imovinu društva, a ulagači dobijaju status članova društva sa
određenim pravima i obavezama. Izuzetno, ulog u određenim stvarima (bilo nepokretne ili
pokretne stvari, npr. neka mašina, kamion i sl.), može ulagač dati samo na korišćenje društvu,
uz zadržavanje prava vlasništva, bilo po osnovu zakupa ili lizinga.

2000. str. 48.

237
Vidi čl. 81 st. 4 ZPD Federacije BiH.
238
Sve navedene mogućnosti sankcionisanja neizvršenja ugovorne obaveze unošenja odnosno blagovremene
uplate uloga u imovinu javnog trgovačkog društva, važe samo ako je više osnivača i ako se ugovor ne raskida.

211
Uplatom u novcu, odnosno unošenjem uloga u stvarima i pravima, član društva gubi pravo
svojine (stvarnopravna ovlašćenja) na stvarima, a novac i prava prenosi na društvo. Uplaćeni,
odnosno uneseni ulozi članova tim trenutkom postaju imovina društva. To ima za posljedicu,
da članovi društva nakon unošenja odnosno uplate novčanih uloga u imovinu društva, gube
pravo vlasništva i ne mogu sa ulozima raspolagati kao raniji vlasnici, već samo kao članovi
društva u funkciji upravljanja kao imovinom društva pa i raspolaganja sa njom. Član društva
ne može jednostrano smanjiti niti povećati svoj ulog, kao ni povući ga dok traje društvo 239.
Naime, za vrijeme postojanja (trajanja) statusa člana javnog trgovačkog društva, član društva
ne može svoj ulog koji je dao samo na korišćenje društvu povući iz imovine društva, sa njim
raspolagati (otuđiti) ili opteretiti (dati u zalogu ili hipoteku), bez saglasnosti svih članova
društva, s tim da i pored toga ulog ostaje u imovini društva. Isto tako, nije dopušteno
povlačenje uloga ili njegove vrijednosti, datog u svojinu društva, jer se mora očuvati
ekonomski integritet imovine društva. Također, član javnog trgovačkog društva ne može
tražiti diobu ili izdvajanje svog udjela, koji sačinjavaju imovinu javnog trgovačkog društva,
dok društvo postoji.

Članovi javnog trgovačkog društva, uloge date u svojinu ovog društva, mogu tražiti
prestankom rada društva ili članskog statusa, kada ga, u pravilu, prodaju ostalim članovima
društva ili trećim licima, uz saglasnost preostalih članova društva. Prema tome, imovina
javnog trgovačkog društva sastoji se iz uloga članova i imovine koju društvo stekne
obavljanjem svoje djelatnosti. Imovina društva je promjenjiva kategorija i u pravilu je uvijek
veće vrijednosti od osnivačkih uloga odnosno udjela članova društva. Javno trgovačko
društvo, prema tome, ima svoju imovinu, koja nastaje uplatom uloga članova i poslovanjem
društva, koja se razlikuje od imovine njegovih članova. Imovina društva javnog trgovačkog
društva se ne upisuje u javni registar društava.

Raspolaganje udjelima članova društva je pravno moguće. Međutim, potrebno je razlikovati

dvije vrste raspolaganja (prijenosa) udjelima i to:

a) unutrašnji (interni) prijenos udjela na članove društva je slobodan i transfer udjela

može biti na jednog ili više članova društva, zavisno da li je ugovorom o osnivanju
omogućeno da ulozi odnosno udjeli mogu biti različite vrijednosti. Međutim, ako ta
mogućnost nije predviđena, zakonsko rješenje je (čl. 81 st. 3 ZPD) "da ulozi članova
moraju biti jednake vrijednosti", što znači da kod internog prijenosa uloga (udjela) se

239
Dr. V. Filipović i ostali, op. cit. str. 82 i dr. Mirko Vasiljević, op. cit. str. 72-73.

212
 mora poštovati princip istovremenog prijenosa na sve postojeće članove društva u
jednakim dijelovima (jednakoj vrijednosti). Na ovaj način se održava načelo
jednakosti udjela svih članova društva i pored prijenosa udjela nekog od članova
(partnera) društva; i
b) eksterni (vanjski) promet udjela trećim licima (nečlanovima) je pravno moguć ali je
ograničen. Ovaj promet nije slobodan kao interni promet između članova društva.
Naime, kod ovog prometa udjela omogućava se ulazak trećih lica (subjekata) u
društvo putem "ustupanja svog mjesta“, pa ostalim članovima nije beznačajno ko ulazi
u društvo kao novi partner (član) društva 240. Zbog toga članovi društva imaju pravo
preče kupovine, pa tek ako nisu zainteresovani moguće je ulog prenijeti na treće lice
(izvan društva) uz njihovu saglasnost. Prijenos na treće lice mora biti pod istim
uslovima iz ranije ponude članovima, s tim da se odražava princip jednake vrijednosti
uloga.
3. Upravljanje javnim trgovačkim društvom

Za razliku od društava kapitala, domaće i uporedno zakonodavstvo ne predviđa organe

upravljanja kod javnog trgovačkog društva. Svaki član javnog trgovačkog društva ima pravo i
obavezu da upravlja društvom, u skladu sa ugovorom, za razliku od društava kapitala gdje
dioničari imaju pravo ali ne i obavezu, učešća u upravljanju društvom. Iz ovog proizilazi
specifičnost javnog trgovačkog društva kao društva lica, da ovaj oblik društva nema posebne
organe upravljanja i zastupanja društva241.

Sadržina, obim i način upravljanja javnim trgovačkim društvom određuje se, u pravilu,
osnivačkim ugovom društva. Osnivačkim ugovorom, kao i kasnijim njegovim izmjenama i
dopunama, može se regulisati da društvom upravlja samo jedan član ili nekoliko članova, s
tim da se pravno smatra da se ostali članovi odriču prava upravljanja. Odricanje nekih članova
na učešće u upravljanju je dobrovoljno, jer društvom mogu upravljati i svi članovi društva.
Isto tako, odricanje ostvarivanja prava upravljanja može biti vremenski ograničeno, kako to
predviđaju dispozitivne odredbe čl. 82 st. 2 ZPD, kao i uporedna zakonodavstva 242. Svaki član
društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću može, pismenom izjavom, odreći se
svog prava upravljanja u korist ostalih članova za određeno vrijeme, ali i dato pravo

240
Prof. dr. Milić Simić i prof. dr. Miloš Trifković, op. cit. sir. 117-118.
241
Vidi čl. 199, st. 1 ZPD.
242
Vidi ZTD čl. 78 st. 2, ZGD čl. 86 st. 2.

213
upravljanja jednom ili više članova društva opozvati saglasnošću svih ostalih članova, osim
ako nije drugačije ugovorom određeno. U slučaju da nema odricanja od prava upravljanja u
korist jednog ili više članova društva, ili ako ima pa se opozove, tada se podrazumijeva da
društvom upravljaju svi članovi. Pošto domaće zakonodavstvo, a i uporedno, ovo pitanje
detaljnije ne reguliše, a radi se o unutrašnjim odnosima i slobodi ugovaranja članova društva,
to je logično da se ova pitanja detaljnije regulišu osnivačkim ugovorom. Međutim, opoziv
ovlašćenja upravljanja u uporednom zakonodavstvu regulisan je zakonom i u nadležnosti je
suda, dok u našem pravu to treba regulisati ugovorom243.

U pravnoj teoriji i uporednom zakonodavstvu postavlja se pitanje, da li član javnog

trgovačkog društva može svoje pravo upravljanja, pored na člana ili članove društva, prenijeti
i na treća lica (nečlanove). Savremeno stanovište je da svaki član javnog trgovačkog društva
može svoje pravo upravljanja društvom prenijeti i na lica koja nisu članovi društva, samo uz
saglasnost ostalih članova pod uslovom da zakon to ne isključuje niti osnivački ugovor 244. U
slučaju prijenosa ovlašćenja upravljanja na treća lica, član društva koji prenosi ovlašćenja
odgovoran je samo za izbor lica na koje prenosi ovlašćenje. Prenosilac ovlašćenja na treće lice
nije odgovoran za njegov rad i poslovanje već samo za njegov izbor (culpa in eligendo)245.

3.1. Poslovanje javnog trgovačkog društva

Kod javnog trgovačkog društva upravljačka i poslovodna funkcija, u pravilu, skoncentrisana

je u ovlašćenju istih lica. Tako, u uporednom zakonodavstvu, pa i u našem. termin upravljanje
društvom odgovara i terminu vođenje poslovanja društva. Ovo zbog toga, što ista ovlašćenja i
obaveze imaju lica koja upravljaju odnosno vode poslovanje društva. U tom smislu je i
formulisan čl.82 st. 4 ZPD, koji glasi: "Ako članovi ili više njih imaju pravo upravljati
društvom, svako od njih ima pravo voditi poslovanje". Vođenje poslovanja društva ili
menadžment uključuje donošenje odluka i preduzimanje svih drugih pravnih radnji i
aktivnosti u interesu društva, koje proizilaze iz zajedničkog cilja i djelatnosti društva,
uključujući rukovođenje procesom rada u društvu, vođenje poslovnih (trgovačkih) knjiga,
poslovnu korespondenciju, promociju društva i slično. Dakle, pod poslovanjem društva se
podrazumijevaju svi poslovi koji se, u pravilu, svrstavaju u pojam menadžmenta.

243
Vidi ZTD čl. 82; ZGD čl. 91.
244
Vidi ZPD čl. 82 st. 3.
245
Ako je dopušteno da umjesto člana javnog trgovačkog društva poslovodstvo vodi treće lice, za učinjenu štetu
društvu ne odgovara član društva već treće lice na koga je preneseno pravo upravljanja, odnosno vođenje
poslovanja.

214
U poslovnoj praksi vođenje poslovanja javnog trgovačkog društva i zastupanje su povjereni
istim licima, ali ih treba razlikovati pojmovno i funkcionalno. Poslovodstvo podrazumijeva
(obuhvata) unutrašnje odnose između članova koji vode poslove jednih prema drugim (interni
pravni odnosi), a zastupanje znači (reguliše) pravne odnose društva prema trećim subjektima
(externi) odnos prema trećim licima, van društva. Istaknuto razlikovanje pojmova: vođenje
poslovanja i zastupanje društva, ne isključuje mogućnost da su isti članovi koji vode
poslovanje istovremeno i zastupnici javnog trgovačkog društva, što je u poslovnoj praksi
najčešći slučaj. Mada, sa pravnog stanovišta, objedinjavanje poslovodne i zastupničke
funkcije u istom licu nije obavezno nužno, ono je cjelishodno jer su ista lica upoznata sa
poslovanjem, potrebama i stanjem u društvu. Ako svi članovi javnog trgovačkog društva ili
više njih imaju pravo upravljanja društvom, svaki od njih ima pravo voditi poslovanje društva.
Međutim, svaki član javnog trgovačkog društva ima pravo i obavezu voditi poslovanje
društva. To pravno znači, ako se ne prenese na nekog člana društva ili treća lica, može se u
slučaju uskraćivanja utužiti sudu, s tim da se tužba podnese protiv svih ostalih članova
društva. Za podizanje tužbe ovlašćen je svaki član društva pojedinačno u ostvarivanju svog
prava upravljanja i prava vođenja poslovanja društvom246.

U pravilu, cjelokupna materija prava i obaveza vezanih za upravljanje i poslovodstvo reguliše

se ugovorom o osnivanju društva, pa je moguće da se prave kombinacije da pojedini član
društva može prenijeti svoje pravo upravljanja i vođenja poslovanja na člana i/ili članove
društva i treća lica, uz njihovu saglasnost, kao i to da se pojedini član može osloboditi
obaveze vođenja poslovodstva, a da zadrži samo pravo na zastupanje društva. Ako je član
javnog trgovačkog društva pravno lice, koja nije oslobođeno vođenja poslovodstva,
poslovodstvo za njega obavljaju lica koje odredi ovlašteni organ pravnog lica. Međutim, ako
je pak član fizičko lice koje nema poslovnu sposobnost, a nije isključeno iz poslovodstva,
poslove društva umjesto nesposobnog lica vodi zakonski zastupnik. Način vođenja poslovanja
društvom može biti organizovan, zavisno da li svi članovi ili više članova imaju pravo
upravljanja društvom, prema ugovoru, na:

a) pojedinačno (individualno) i
b) skupno (kolektivno).

246
Prof. dr. Jakša Barbić: Komentar ZTD li dio, "Organi zator" Zagreb, 1995. str. 55.

215
Ako osnivačkim ugovorom ili njegovom naknadnom izmjenom nije ništa izričito regulisano o
kom se načinu vođenja poslovanja radi, pretpostavlja se da je vođenje poslovanja društva
pojedinačno (individualno).

Poslovodstvo je pojedinačno kada su svi članovi društva ili neki od njih ovlašteni voditi
upravljanje i poslovanje društva tako da je svaki od njih ovlašten sam voditi cjelokupno
poslovanje društva. Međutim, ako se neki od članova s ovlašćenjem prava na upravljanje
odnosno vođenje poslovanja društva protivi preduzimanju neke radnje ili izvršenja nekog
posla, ostali članovi nemaju pravo preduzeti takvu radnju ili izvršiti taj posao, odnosno
inokosni poslovodni organ mora odustati od tog posla. Pojedinačno poslovodstvo društva
može biti organizovano od jednog lica (inokosni poslovodni organ - obično direktor ili
generalni direktor) ili od više lica, s tim da je svako lice pojedinačno ovlašćeno voditi
cjelokupno poslovanje društva ili imati tačno ugovorom određena ovlašćenja poslovanjem
društva.

Pravo protivljenja za poduzimanje pravne radnje ili nekog pravnog posla (zaključivanje ili
izvršenje ugovora) od inokosnog organa poslovodstva, imaju svi ostali članovi društva sa
pravom upravljanja odnosno vođenja poslovanja. Pravo protivljenja neki autori nazivaju
svojevrsnim pravom veta247. Ono je predviđeno za zaštitu svih članova društva od
neograničenih ovlašćenja koja svaki pojedini član može imati u vođenju poslovanja društva.
Pravom protivljenja ne može se poslužiti član koji je svoja prava odnosno ovlašćenja za
upravljanje i vođenje poslovanja društvom prenio na druge članove društva, odnosno na treća
lica. To znači da se pravom veta kod individualnog poslovodstva može poslužiti samo lice
koje je ovlašćeno na upravljanje i vođenje poslovanja društva. Pravo protivljenja (veta) je dio
prava vođenja poslovanja javnog trgovačkog društva248. Protivljenje (pravo veta) ovlaštenih
nosilaca poslovodne funkcije društva mora se odnositi na određeni posao ili pravnu radnju,
bez obzira na opasnost od odlaganja izvršenja određenog posla i radnje, osim davanja prokure
u konkretnom slučaju. Suprotno navedenom, protivljenje nije dopušteno za preduzimanje
mjera i radnji koje su nužne za opstanak društva ili njegove imovine. Također, član društva se
ne može protiviti preduzimanjem radnji poslovodstva usmjerenih na ostvarivanje bilo kog
prava društva prema njemu samom (npr. utuživanje naknade štete koju član prouzrokuje
društvu).

Dr. Pavao Rastovčanin, "Trgovačka društva", Zagreb 1958. str. 16.

247

O pravu protivljenja šire vidjeti: dr. V. Filipović, dr. V. Gorenc i Z. Slakoper "Zakon o trgovačkim društvima
248

skomentarom", Zagreb 1995., str. 88.

216
Pravilo je u poslovnom pravu da je član društva (inokosni poslovodni organ ili više njih) kod
pojedinačnog poslovodstva, ako preduzme neku radnju ili pravni posao uprkos protivljenju
(vetu) drugih ovlašćenih članova, odgovoran za štetu koju je takvim postupanjem
prouzrokovao društvu i može zbog toga biti isključen iz društva. Pravni posao i obavljena
pravna radnja, uprkos blagovremenom protivljenju (vetu) ovlaštenih lica, je punovažan prema
trećim licima radi pravne sigurnosti i izvjesnosti u poslovanju poslovnih subjekata (privrednih
društava). Nedopušteno protivljenje jednog člana ne obavezuje druge ovlašćene članove
poslovodstva društva, s tim da za štetne posljedice društvu odgovara član koji je izjavio
nedopušteno protivljenje. On zbog toga može biti i isključen iz društva. Svaki član javnog
trgovačkog društva mora izvršavati svoje obaveze savjesno, stručno, i postupati sa pažnjom
dobrog privrednika. Uporednim zakonodavstvom regulisano je da pažnja nosioca poslovodne
funkcije u javnom trgovačkom društvu mora odgovarati pažnji koja se pridaje vlastitim
poslovima (diligentia quam in suis rebus)249.

Skupno (kolektivno) poslovodstvo odnosno kolegijalni poslovodni organ javnog trgovačkog

društva znači upravljanje i vođenje poslova društva od strane svih članova zajedno, tj. kada je
za poduzimanje svakog posla potrebna saglasnost svih ovlaštenih članova 250. Skupno
poslovodstvo mora biti utvrđeno osnivačkim ugovorom. Tako, po našem pravu, je predviđeno
da: "ako je ugovorom određeno da članovi društva ovlašteni za upravljanje mogu samo
zajedno djelovati, svaka radnja i posao se može izvršiti samo saglasnošću svih ovlaštenih
članova” (čl. 82 st. 6 ZPD). Prema tome, ako ugovorom nije izričito određen kolektivni
(skupni) poslovodni organ, tada je prezumpcija da su svi članovi društva ovlašteni voditi
poslovodnu funkciju društva i svaki je od njih ovlašten sam voditi poslovanje (individualno
poslovodstvo). Pri skupnom poslovodstvu za svaki je posao potrebna saglasnost svih
ovlaštenih članova za vođenje poslovanja društva. Ako se ne saglase svi ovlašteni članovi
kolektivnog poslovodnog organa društva, bez obzira na razloge (npr. jedan ovlašteni član
smatra da zaključenje posla nije profitabilno za društvo), posao se ne smije zaključiti niti
izvršiti. Princip je da se kod kolektivnog poslovodstva saglasnost ne može dati unaprijed za
sve buduće poslove, jer se ona traži za svaki pojedinačan posao. Blanko saglasnost koja bi se
dala unaprijed je bez pravnog dejstva, jer se saglasnost mora odnositi na pojedinačni i
konkretan posao. Izuzetno, jedan ili neki od ovlaštenih članova kolektivnog poslovodnog
organa može poduzeti neku radnju ili posao i bez saglasnosti ostalih ovlaštenih članova
poslovodstva samo u slučaju docnje društva u izvršenju dospjelih obaveza (periculum in
249
Vidi ZGD čl. 8 st. 1.
250
Vidi ZTD čl. 79 st. 2.

217
mora) ili kad predstoji stvarna šteta ili gubitak dobiti za javno trgovačko društvo. U ovom
slučaju, izuzetno, ovlašteni član za vođenje poslova može i sam poduzimati radnje, iako in
concreto postoji skupno poslovodstvo.

Kako su odredbe o organizovanju poslovodnog organa i vođenju poslovodne funkcije javnog

trgovačkog društva dispozitivne prirode, mogu se ugovoriti i drugi načini vođenja poslova
društva. Tako se npr. može odrediti da svi članovi društva imaju pravo veta (protivljenja) ali
se i za sve vrste poslova može predvidjeti ugovorom i skupno poslovodstvo (kolektivni
poslovodni organ). Eventualni interni dogovor ovlaštenih članova poslovodstva o međusobnoj
podjeli vršenja poslova u upravljanju društvom, npr. po sektorima ili pojedinim funkcijama,
nema pravnog značaja dogovora o skupnom vođenju poslova, niti dogovor o isključenju
pojedinih članova iz vođenja poslova. Kod takvog dogovora, svaki ovlašteni član može
odlučivati o cjelokupnom poslovanju društva, odnosno može izjaviti protivljenje na konkretne
odluke (poslove) drugih ovlaštenih članova poslovodstva. Takav dogovor valjan je samo ako
se prethodno utvrdi u ugovoru o osnivanju društva, pa samo u tom slučaju jedan ovlašteni
član može samostalno odlučivati i voditi poslove u određenim oblastima ili funkciji društva,
ali kao inokosni poslovodni organ251.

Iz navedenog se može zaključiti da, u pogledu načina upravljanja i vođenja poslova javnog
trgovačkog društva, u poslovnoj praksi je dopušteno da se poslovodni organ može
organizovati kao inokosno vođenje poslova za koje mogu biti ovlašteni svi ili samo neki
članovi i kolektivni (skupni) poslovodni organ sa ovlašćenjima vođenja poslovanja svih ili
samo nekih članova, gdje se traži njihova saglasnost. U oba modaliteta organizovanja
poslovodnog organa društva može se pojaviti vođenje poslova u nuždi u slučaju neposredne
konkretne opasnosti od nastupanja štete po društvo, kada moraju, bez obzira na protivljenje ili
saglasnost, dejstvovati. Također, u svakom od pomenutih modaliteta organizovanja
upravljanja i vođenja poslovanja društva, mogu se pojaviti ovlaštena (imenovana) treća lica
umjesto jednog ili više ovlaštenih članova društva, koja nisu članovi društva, ali su na njih
prenesena ovlašćenja u skladu sa Zakonom odnosno ugovorom (čl. 82 st. 3 ZPD).

Karakteristično je da članovi javnog trgovačkog društva ovlašteni za vođenje poslovanja

društva, imaju veliku samostalnost u odlučivanju, pogotovo kada je u pitanju inokosni
poslovodni organ (pojedinačno poslovodstvo), a ugovorom se može predvidjeti da se oni
moraju pridržavati uputa ostalih članova društva252. Međutim, ovlašteni član poslovodstva ne
251
Dr. V. Filipović i drugi , op. cit. (8), str. 89.
252
ZTD čl. 81 st. 1.

218
mora se pridržavati uputstva ako prema okolnostima smatra da nisu opravdane, o čemu
izvještava sve članove društva, koji o tom pitanju moraju donijeti odluku i svoj stav.
Poslovodni organ odnosno njegov član može djelovati bez obzira na upute, odnosno ako
ocijeni da ne može čekati odluku društva jer postoji opasnost od odgađanja i nastupanja štete,
kao i kad smatra da bi ostali članovi odobrili njegovo postupanje kada bi im bilo poznato
stvarno stanje i okolnosti u vrijeme preduzimanja radnji u nuždi253.

Prema obimu ovlašćenja, u vođenju poslovodne funkcije javnog trgovačkog društva

razlikujemo redovno i vanredno poslovodstvo. Redovno poslovanje odnosno poslovodstvo
obuhvata sve radnje koje se uobičajeno i redovno vrše u poslovanju društva u okviru
registrovane djelatnosti (npr. kupovina i prodaja robe, finansijske poslovne transakcije,
osiguranje imovine, odlučivanje o zasnivanju i prestanku radnog odnosa, o naknadama
zaposlenim i njihovoj disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti). Redovno poslovanje odnosi
se na pojedinačnog i na skupnog poslovodnog organa, a o načinu poslovanja i odlučivanja
primjenjuju se zakonske odnosno ugovorne odredbe. Vanredno poslovanje odnosno vođenje
poslovanja je ono koje prevazilazi okvir redovnog poslovanja. To su npr. kupovina i prodaja
nekretnina iz imovine društva, osnivanje podružnica kao organizacionih dijelova društva ili
društva kćerke, vršenje statusnih promjena i oblika društva (spajanje sa drugim društvom ili
pripajanje drugom društvu, podjela društva, kao i promjena sjedišta i djelatnosti društva). Za
sve poslove vanrednog poslovanja ovlašteni inokosni ili skupni poslovodni organ mora tražiti
saglasnost svih članova javnog trgovačkog društva, dakle i onih koji nisu ovlašteni za vođenje
poslovanja društva254. Ovaj princip - obavezne saglasnosti svih članova društva za vanredne
poslove, zasniva se na zakonskoj i ličnoj i neograničenoj solidarnoj odgovornosti svih članova
društva za obaveze društva i time njihovoj zainteresovanosti za ostvarivanje ciljeva društva.

Članovi javnog trgovačkog društva ovlašteni za obavljanje poslovodne funkcije mogu

obavljati redovno poslovanje samostalno, a za sve ostale poslove moraju imati saglasnost svih
članova društva (vanredno poslovanje). U poslovnoj praksi, teško je precizno odrediti koji su
redovni a koji vanredni poslovi društva, u svakom konkretnom slučaju, pa je to za svako
trgovačko društvo questio facti i mora se prosuđivati od slučaja do slučaja (tzv. faktičko
pitanje). Prilikom rješavanja o tome, da li je neki posao redovan ili vanredan, moraju se uzeti
u obzir odredbe osnivačkog ugovora i faktično poslovanje društva. Ipak, određivanje da li je
neki posao redovni ili vanredni ima interno djejstvo između članova poslovodstva (pro foro

253
ZTD čl. 80 st. 2.
254
Dr. V. Fllipović i drugi, op. cit. (8) str. 91 -92; dr. R. Bohinc i drugi , op. cit. (2), str. 174 i ZTD čl. 81. st. 2.

219
interno), za unutrašnje poslovanje, a ne prema trećim savjesnim licima koja su sa
zastupnikom zaključila neki pravni posao, koji društvo obavezuje. Članovima poslovodstva
javnog trgovačkog društva može se oduzeti ovlašćenje za vršenje poslovodne funkcije,
privremeno ili trajno. Oduzimanje prava na vođenje poslovanja treba razlikovati od
oduzimanja prava na zastupanje, jer jedno ne uključuje drugo255. Isto tako, član javnog
trgovačkog društva može se odreći ovlašćenja za vođenje poslovanja i otkazati vođenje
poslovanja sa otkaznim rokom, s tim da se društvu omogući daljnje vođenje poslovanja
društva, kako ne bi nastupila šteta za društvo. Za odricanje i otkazivanje vođenja poslovanja
mora postojati opravdan razlog jer, u protivnom, postoji odgovornost za svu štetu koja je zbog
toga nastala ako je otkaz dat neopravdano ili u nezgodno vrijeme256.

Za davanje prokure u javnom trgovačkom društvu potrebna je saglasnost svih članova

ovlaštenih da vode poslovanje društva, dakle i onda kada je poslovodni organ organizovan
pojedinačno (inokosni) od više ili svih članova društva. Međutim, izuzetno, ako postoji
opasnost od odgađanja, prokuristu može postaviti svaki član poslovodstva koji ima
pojedinačno poslovodstvo, dakle i samo jedan ovlašteni član poslovodnog organa 257. Prokuru
može opozvati svaki član koji ima ovlašćenje za pojedinačno poslovanje, ali i svaki član
skupnog poslovodstva, koji inače može raditi samo uz saglasnost svih članova skupnog
poslovodnog organa. Svaki član javnog trgovačkog društva koji ima pravo na upravljanje
društvom i vršenje poslovodne funkcije, obavezan je informisati sve članove društva o svim
poslovima na njihov zahtjev (ZPD čl. 86). Također, svaki član društva ima pravo uvida u
poslovne knjige i isprave društva. Prema tome, pravo na informisanje je pravo članova
društva da saznaju sve o poslovima društva, i svaki član poslovodstva dužan je redovno, u
roku i na način utvrđen ugovorom, izvještavati članove o preduzetim radnjama i obavljenim
poslovima. Pravo na informisanje o poslovanju društva i uvida u poslovne knjige i ostalu
dokumentaciju je, ustvari, svojevrsno pravo nadzora poslovanja društva, jer svaki član ex lege
odgovara za obaveze društva cjelokupnom svojom imovinom. U pravilu, pravo na
informisanje o poslovanju društva i uvida u poslovne knjige, donesene odluke, zaključene
ugovore, ne može se isključiti niti ograničiti, i takva klauzula u nekim pravnim sistemima je
ništava u ugovoru ex tunc (od početka), dok neka prava to dopuštaju. Smatram, pošto naše
pravo ne reguliše detaljno pravo upravljanja, poslovanja i pravo informisanja članova javnog

255
ZTD čl. 93.
256
Vidi ZTD čl. 83 st. 3, austrijski trgovački zakonik par. 7„ br. 7„ st. 2 - Jakša Barbić i dr. "Komentar Zakona
trgovačkim društvima", II dio, op. cit. str. 59 i dalje.
257
ZTG čl. 81 stav 3.

220
trgovačkog društva, da se treba rukovoditi rješenjima iz uporednog zakonodavstva, koja su
naprijed o tim pitanjima izložena.

Kako članovi društva, ovlašteni za upravljanje i poslovanje društva, ne čine poseban organ
javnog trgovačkog društva, kao što je npr. skupština kod dioničkog društva ili nadzorni odbor,
a redovno odlučuju u funkciji upravljanja i odlučivanja, to se ugovorom reguliše pitanje
donošenja odluka. Zbog toga su u poslovnoj praksi moguća različita rješenja, kako u pogledu
lica koja donose odluke, tako i u pogledu predmeta o kojima se odlučuje. Za donošenje
odluka, u većini pravnih sistema, prihvaćeno je načelo saglasnosti svih članova ovlaštenih da
učestvuju u upravljanju društvom, tj. njihova jednoglasnost. Međutim, osnivačkim ugovorom
je dopušteno da se odluke mogu donositi pored jednoglasnosti i većinom glasova 258. Kada
pristupi novi član javnom trgovačkom društvu uz saglasnost svih ostalih članova, mora se
razriješiti trenutak sticanja njegovih prava i odgovornosti za obaveze društva prema trećim
licima. Pitanje postupka i međusobnih odnosa članova, u vezi sa pristupanjem društvu i
istupanjem iz društva, detaljnije se reguliše osnivačkim ugovorom. Pravilo je da novi član
društva, iako je naknadno pristupio, odgovara za imovinske obaveze društva prema trećim
licima (povjeriocu) od trenutka nastanka obaveze, a ne od momenta njegovog pristupanja.
Međutim, ako bi novi član ispunio sam obavezu društva, nastalu prije njegovog pristupanja,
ima pravo regresa od ostalih članova kao i troškove koje je imao u vezi sa tim (ZPD čl. 80 st.
1 i 2).

3.2. Pravo na dobit i pokrivanje gubitka

Članovi javnog trgovačkog društva imaju pravo da učestvuju u raspodjeli dobiti i obavezu
pokrivanja gubitaka, u pravilu, u jednakim iznosima, ako osnivačkim ugovorom nije
regulisano drugačije. Naime, cilj osnivanja društva je da svojim poslovanjem ostvaruje dobit
(korist) jer svaki član društva očekuje određenu imovinsku korist, u kojoj ima pravo učešća
(participacije). Javno trgovačko društvo obavezno je voditi poslovne knjige po zakonu u
kojima može vršiti promjene (npr. pripisivanje dobiti i otpisivanje gubitaka), a naročito zbog
mogućnosti uzimanja novca iz blagajne društva tokom poslovne godine. Iz ovog proizilazi da
u nekim pravnim sistemima važi princip promjenjivog udjela članova u kapitalu javnog
trgovačkog društva259. To znači da je u tim sistemima kapital društva stalno promjenjiv pa
time i dobit članova društva odnosno obaveza pokrivanja gubitaka.

258
Većina može biti utvrđena različito: većina svih članova društva, većina ovlašćenih članova ili kvalifikovana
većina.
259
Ovo stanovište je prihvaćena u germanskom pravu HGB par. 120„ st. 2 i hrvatskom ZGD čl. 95 st. 2.

221
U našem pravu, udjeli pojedinih članova javnog trgovačkog društva u kapitalu društva su
stalna nepromijenjena vrijednost, što je bitno za ekonomski status društva, kao pravnog lica,
jer se obim vrijednosti osnovnog kapitala društva ne mijenja bez odluke članova. Naravno,
riječ je o relativnoj stalnosti (obimu) kapitala društva, jer se udjeli, a time i kapital javnog
trgovačkog društva, mogu mijenjati, kao i u drugim oblicima trgovačkih društava, sve u
skladu sa osnivačkim ugovorom, odlukama članova društva, specifičnostima ovog oblika
društva lica, ali ne automatskom računovodstvenom operacijom260.

Dobit i gubitak javnog trgovačkog društva može se dijeliti na dva načina (principa):
kapitalnim i personalnim ili njihovoj kombinaciji. Podjela dobiti, ako je ima, vrši se u dvije
faze:

a) Kapitalni način podrazumijeva da se jedan dio (obično 1/3) ukupne dobiti društva za
tekuću poslovnu godinu dijeli na članove društva srazmjerno njihovim udjelima u
kapitalu društva ili jednakom procentu primjenjenom na sve udjele članova (npr. 4%
ili 5% - kamata na kapitalni udjel članova) 261. Kod ovog (kapitalnog) načina raspodjele
dobiti, članovi sa većim udjelima dobivaju veće iznose (veći udjel veća dobit), a oni sa
manjim udjelom, manje. Članovi društva koji nemaju udjel u kapitalu po toj osnovi ne
učestvuju (ne dobivaju ništa) u podjeli dobiti jer je u pitanju kapitalno načelo (imaš
ulog u kapitalu imaš i dobit). U suprotnom, oni koji imaju ulog u radu i uslugama su
bez učešća u dobiti društva, po kapitalnom načelu. Finansijsko-računovodstvenim
propisima, to mu omogućuje da svake poslovne godine sačinjava polugodišnje i
godišnje obračune dobiti i gubitaka sa računovodstvenim iskazima. Na osnovu
godišnjeg obračuna utvrđuje se godišnja dobit ili gubitak društva, a svakom članu
utvrđuje (izračunava) njegov udio u dobiti ili gubitku, srazmjerno njegovom udjelu u
društvu.
Za svakog člana javnog trgovačkog društva vodi se poseban konto, (račun kapitala) u
kome se evidentiraju: ulog, isplaćena dividenda, isplaćeni avansi, kao i učešće u
pokrivanju gubitaka društva. U pravnim sistemima u kojima javna trgovačka društva
nisu pravna lica, kao udio u kapitalu društva svakog člana evidentira se sve što član
pridonese društvu, ali i ono što tokom godine može uzeti od društva. Zbog toga,
kapital javnog trgovačkog društva je, ustvari, zbir računa kapitala svih članova. Kako
neki članovi ne moraju imati račun kapitala, to osnovni kapital društva prema trećim
260
Dr. V. Gorenc, op. cit. str. 105.
261
HGB par. 121 ., st. 1 švajcarskog Obligationenrecht (OR), čl. 558 st. 2 i ZGD čl. 96 st. 1„ dr. Jakša Barbić i
dr. op.cit. str. 63.

222
 licima nije po vrijednosti stalna već promjenjiva kategorija. On se novim ulozima,
uzimanjem novca (avansa) mijenja i bez posebne odluke društva. Prilikom
izračunavanja udjela u dobiti koja pripada članu društva srazmjerno njegovom ulogu,
uzimaju se u obzir i promjene vrijednosti uloga članova nastale tokom poslovne
godine. Povećanje ili smanjenje uloga računa se od vremena kada je nastalo.262
b) Personalni princip podjele dobiti društva se primjenjuje na preostali dio godišnje
dobiti (obično 2/3) tako što se prvo pokrije eventualni poslovni gubitak društva pa se
ostatak dijeli na sve članove društva u jednakim iznosima „po glavama“ 263. U ovoj
podjeli dobiti učestvuju i članovi javnog trgovačkog društva koji nemaju udjele u
kapitalu društva (personalni princip podjele dobiti), jer nisu dali uloge u novcu,
stvarima ili pravima264. Što se tiče omjera učešća članova javnog trgovačkog društva u
podjeli dobiti i pokrivanju gubitaka (bez obzira na primjenu samo kapitalnog 1/3 ili
personalnog 2/3 principa), dispozitivne norme domaćeg i uporednog prava omogućuju
utvrđivanje ugovorom i drugačijeg omjera, npr. 3/10 i slično. Jednom utvrđeni omjer
učešća u raspodjeli dobiti i pokrivanju gubitaka je stalan i može se promijeniti samo
promjenom (naknadnom) osnivačkog ugovora.

Zakonska odredba (čl. 88 ZTD Federacije BiH) o raspodjeli dobiti i pokrivanju poslovnih
gubitaka na jednake dijelove (u jednakim iznosima - po glavama) se podrazumijeva ako
ugovorom nije drugačije određeno. To znači, pretpostavlja se personalni princip, osim ako
nije drugačije ugovorena raspodjela dobiti i pokrivanje gubitaka. Izuzetno, dopušteno je da
članovi društva učestvuju samo u diobi dobiti, samo ako se njihov ulog sastoji isključivo od
ličnog rada i pružanja usluga, kada se tako ugovori, ali su pravno nedopuštene (ništave)
ugovorne klauzule koje obavezuju članove samo u snošenju poslovnih gubitaka društva. Isto
tako, nisu pravno valjane (dopuštene ugovorne klauzule da članovi društva, čiji se ulog ne
sastoji iz rada ili usluga već iz novca, stvari i prava, učestvuju samo u dobiti društva (zabrana
lavovske klauzule). Međutim, ako bi osnivački ugovor javnog trgovačkog društva i sadržavao
nedopuštene klauzule da neki članovi učestvuju samo u raspodjeli odnosno pokrivanju
gubitaka, to će se pravno smatrati da svi članovi učestvuju u istom omjeru u podjeli dobiti i
pokrivanju gubitaka društva. Čak i kad iz osnivačkog ugovora proizilazilo da neki član
društva učestvuje samo u dobiti odnosno u pokrivanju gubitaka društva, takva ugovorna

262
ZTD čl. 87. st . 2„ ZGD čl. 96„ 2„ HGB par. 121. st. 2.
263
Vidi ZPD čl. 88 „ ZTD čl. 87 . sl. 3„ ZGD čl. 96. st. 3 i HGB par. 121. st. 3.
264
Dr. R. Bohinc i drugi, op. cit. (2), str. 105.

223
klauzula, u pogledu odgovornosti svakog člana za obaveze javnog trgovačkog društva, je bez
pravnog djejstva (ništava je)265.

Svako pravilo ili princip ugovoren za učešće u raspodjeli dobiti odnosi se i za učešće u
pokrivanju poslovnih gubitaka javnog trgovačkog društva čak ako to u ugovorom nije izričito
regulisano266. Svaki član društva može raspolagati svojom dobiti (imovinsko pravo
potraživanja) prema društvu, bilo ono dospjelo ili nedospjelo. Potraživanje dobiti se može
ustupiti ili založiti, bez saglasnosti ostalih članova, jer se radi o obligacionom zahtjevu, sa
kojim bez ograničenja član društva može raspolagati, osim ako to ugovorom nije ograničeno.
Svaki član društva srazmjerno svom ulogu, stiče određeni udjel u kapitalu društva i udjel u
pravima društvima267.

3.3. Zabrana konkurencije

Karakteristično je za javno trgovačko društvo da za obaveze društva, odgovara društvo i svaki

njegov član neograničeno solidarno cjelokupnom imovinom. Zbog toga je potrebno da se
integritet kapitala javnog trgovačkog društva održava konstantno (nesmanjeno) kao garancija
povjeriocima da će eventualna potraživanja prema društvu moći ostvariti jer imovinski i
članovi društva garantuju (odgovaraju) za obaveze društva. S tim u vezi, svako smanjenje
imovine (udjela) članova istovremeno znači i smanjenje osnovnog kapitala društva, što može
nanijeti štetu društvu. Također, svako smanjenje neunesene imovine jednog člana društva
nastalo preuzimanjem i izmirenjem obaveza izvan poslovanja društva, može imati za
posljedicu da ostali članovi društva snose veći ekonomski teret, pogotovo ako su ulozi i udjeli
jednaki. Stoga je pravilo, u našem i uporednom zakonodavstvu, da član javnog trgovačkog
društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću može obavljati druge poslove izvan
društva i stvarati imovinske obaveze samo uz saglasnost svih članova društva 268. Suprotno
ponašanje člana i/ili članova društva podliježe institutu zabrane konkurencije, osim ako
ugovorom nije drugačije regulisano. Institut zabrane konkurentnog djelovanja odnosi se na
svakog člana javnog trgovačkog društva, bez obzira da li obavlja poslovodnu funkciju ili ne u
društvu, čak i ako nije ništa uložio u društvo. Zabrana konkurencije ispoljava se u dva pravca:

a) Član javnog trgovačkog društva ne može van društva, bez izričite saglasnosti ostalih
članova, voditi poslove iz registrovane djelatnosti društva (zabrana djelatnosti).

265
Vidi ZTD čl. 94 st. 2.
266
Dr. V. Filipović i drugi , op. cit. (8), str. 99-100.
267
Svaki član javnog trgovačkog društva može imati samo jedan udjel u osnovnom kapitalu društva.
268
ZPD čl. 81.

224
 Zabrana obuhvata svaku aktivnost člana ili članova, bez obzira da li to obavlja u svoje
ime ili u tuđe ime, za svoj ili tuđi račun;
b) Član javnog trgovačkog društva ne može biti član drugog trgovačkog društva u kome
je lično odgovoran (zabrana članstva). To znači, da član društva sa neograničenom
solidarnom odgovornošću ne može bez saglasnosti ostalih članova postati ili biti član
javnog trgovačkog društva ili komplementar u komanditnog društvu, niti može
obavljati bilo koju djelatnost kao samostalni obrtni (poduzetnik), jer u svakom od
pomenutih društava za njihove obaveze u pravnom prometu odgovara solidarno i
neograničeno cjelokupnom svojom imovinom. U ovom slučaju, član javnog
trgovačkog društva može i bez saglasnosti ostalih članova biti komanditor u
komanditnom društvu, dioničar u dioničkom društvu, član društva sa ograničenom
odgovornošću, član tajnog društva, jer ni u jednom od njih ne odgovara za obaveze
društva269.

Prema tome, institut zabrane konkurencije, u pravnoj teoriji i uporednom zakonodavstvu, ima
u vidu i opća pravila prema kojima je zabranjeno članu javnog trgovačkog društva da
učestvuje u djelatnostima koje su ili bi mogle biti konkurencija registrovanoj djelatnosti
društva, kao član drugog takvog društva u svojstvu komplementara komanditnog društva, ili
član društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću. Opća zabrana u ovom slučaju
odnosi se i na članstvo u upravu ili nadzornom odboru u dioničkom društvu ili društvu sa
ograničenom odgovornošću, obavljanje samostalne djelatnosti (samostalni obrtnik – trgovac),
zatim zaposlenje u drugom društvu, kao njegov prokurist ili komisionar270.

Zabrana konkurencije ne odnosi se samo dok postoji i posluje društvo, već se ugovorom
može, ili statutom društva kapitala, propisati da zabrana traje i nakon prestanka svojstva;
člana javnog trgovačkog društva, člana uprave društva sa ograničenom odgovornošću, člana
nadzornog odbora i uprave dioničkog društva odnosno prokuriste ili samostalnog
poduzetnika. Tako, po našem pravu, osnivačkim aktom zabrana konkurencije se može
produžiti za naprijed navedena lica najduže dvije godine, računajući od dana gubitka članstva
ili svojstva, na koje se zabrana odnosi.

Zabrana konkurencije može se osnivačkim aktom (ugovorom) ograničiti, isključiti ili čak i
pooštriti za sve ili samo neke članove u nekim pravnim sistemima (slovenačko pravo) 271.
269
(Slovenačko pravo daje mogućnosti javnom trgovačkom društvu da osnivačkim aktom proširi ograničenje
učešća svojih članova na komanditore, dioničare i gospodarskog interesnog organizovanja) ZGD čl. 76.
270
Ovu zabranu propisuje i naše zakonodavstvo (čl. 34 st. 1 ZPD).
271
Dr. Jakša Barbić i drugi, op. cit. str. 54

225
Zabrana bilo koje djelatnosti, koja ne predstavlja konkurenciju javnom trgovačkom društvu, je
protivna poslovnom moralu, stav je sudske prakse „jer se mogu obavljati nekonkurentske
djelatnosti“272.

Opće je stanovište u teoriji da se zabrana konkurencije ne odnosi na člana javnog trgovačkog

društva koji je istupio iz društva, jer on može biti član bilo kog društva ili obavljati svaku
dozvoljenu djelatnost.

U slučaju povrede zakonskih ili ugovornih odredaba o zabrani konkurencije, tj. Ako bi član
javnog trgovačkog društva postao ili već bio član drugog društva lica, ili komplementar bez
udjela u kapitalu komanditnog društva već samo po osnovu rada i usluga, društvo ima pravni
osnov da traži:

- naknadu štete,
- ustupanje zaključenih poslova kao da su zaključeni za društvo i
- prijenos ostvarene koristi ili prava iz zaključenih poslova od lica koje prekrši
zabranu273

Po našem pravu, u slučaju da treće lice ne pristane da ustupi zaključene ugovore, društvo
može pored naknade štete tražiti prijenos ostvarene koristi ili prava iz zaključenih poslova.
Svako društvo može tražiti prijenos ostvarene koristi ili prijenos prava i u slučaju da nije
nastupila šteta po društvo274. Zbog povrede zabrane konkurencije, javno trgovačko društvo
može postaviti zahtjev prema prekršiocu zabrane (odgovornom licu) u roku od tri mjeseca
računajući od saznanja za povredu zabrane, a najkasnije u objektivnom roku od 5 godina,
računajući od trenutka povrede zabrane konkurencije.

U hrvatskom pravu, zbog povrede zabrane konkurencije (utakmice) ostali članovi društva,
pored prava društva na štetu odnosno stečene koristi i prijenos poslova na društvo, mogu
tražiti da prekršiocu zabrane:

- prestane rad u društvu (ZTD čl. 77 st. 4);

- isključenje člana iz društva (ZTD čl. 108);
- oduzeli članu društva pravo na vođenje poslova društva (ZTD čl. 8) i
- oduzeti ovlašćenje na zastupanje društva (ZTD čl. 93).

272
Presuda njemačkog suda BGB-a 37, 38 , 384„ dr. Jakša Barbić i drugi, op. cit. str. 54.
273
ZPD čl. 35 ; ZTD čl. 77 st. 1.
274
Naknadu štete i ostala prava društvo može ostvariti po odredbama ZOO, čl. 145-147, ("Sl. list SFRJ" br.
29/78 ,39/85 i "Sl. list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94).

226
3.4. Istupanje iz društva i pristupanje društvu

Članstvo u javnom trgovačkom društvu je promjenjiva kategorija, s tim da to nema uticaja na

identitet (oblik) društva. Društvo može imati više ili manje članova, ali ne ispod zakonskog
minimuma (najmanje dva lica). Prestankom članstva u društvu i stupanjem ili pristupanjem,
mijenja se personalni sastav društva. U pravnoj teoriji i uporednom zakonodavstvu poznata su
tri osnovna načina prestanka članstva u javnom trgovačkom društvu i to:

a) Dobrovoljno, voljom člana društva, njegovim istupanjem ili otkazom ugovora ako je
društvo osnovano na neodređeno vrijeme. Dakle, svaki član društva sa neograničenom
solidarnom odgovornošću, pa i onaj koji ne vodi poslovanje društva ili ga ne zastupa,
može otkazati (raskinuti) ugovor ako je društvo osnovano na neodređeno vrijeme, s
tim da obavijesti sve članove pismeno i da otkazni rok traje najmanje šest mjeseci.
Otkazni rok mora isticati posljednjeg dana poslovne godine. Davanjem otkaza, u
pravilo ne moraju se navoditi razlozi zbog kojih se traži raskid ugovora otkazom.
Istaknuto stanovište prihvaćeno je u slijedećim pravnim sistemima: hrvatskom,
njemačkom, austrijskom i slovenačkom pravu o trgovačkim društvima. U navedenim
pravima ne postavlja se pitanje, da li je otkaz ugovora i prestanak članstva zatražen u
nezgodno vrijeme, što je logično u obligacionom i trgovačkom pravu. To znači da se
ugovor o osnivanju javnog trgovačkog društva, zaključen na neodređeno vrijeme,
može otkazati u svako doba. Međutim, u ovim slučajevima stanovište njemačke
jurisprudencije je da se ugovor može otkazati i u nepogodno vrijeme, ali davalac
otkaza odgovora za naknadu štete. Suprotno tome, neka prava zastupaju stanovište da
se otkaz ugovora mora dati u dobroj vjeri (bona fide) i u pogodno vrijeme.
Otkaz ugovora mora biti jasan, pismen i bezuslovan, što se mora urediti detaljno
ugovorom o osnivanju društva. Otkaz ugovora se može i opozvati, ali opoziv mora
stići prije otkaza, ili zajedno s njim 275. Pravo člana javnog trgovačkog društva na otkaz
ugovora ne može se osnivačkim ugovorom isključiti, ali ni otežati, tj. Vezati za
odobrenje ostalih članova društva ili pak uz naknadu troškova zbog prestanka
članstva, odnosno društva, ako ostane samo jedan član i slično. Takva bi odredba u
ugovoru bila bez pravnog djejstva (ništava)276. Dobrovoljno članstvo u društvu može
prestati i raspolaganjem (prijenosom) udjela na postojeće ili nove članove,
sporazumom o istupanju člana koji istupa i ostalih članova ili pak jednostranim

275
Vidi ZOO čl. 358 st. 1.
276
ZTD čl. 98 st. 2 i ZGD čl. 107 st. 2

227
 raskidom ugovora uz supsidijarnu primjenu obligacionog prava (u slučaju da
osnivačkim ugovorom društva ovo pitanje nije uređeno)277.

b) Drugi način prestanka članstva u javnog trgovačkom društvu je isključenjem člana iz

društva. Do isključenja obično dolazi zbog krivice člana koji se isključuje, bilo da je
nesavjestan u radu, da svojim poslovanjem narušava poslovni ugled društva, postupa
suprotno zabrani konkurencije ili svojim radnjama nanosi štetu društvu ili se pak
promete međusobni odnosi povjerenja, što je bitno za društva lica uopće. Ovo pitanje
u većini prava nije detaljno regulisano pa se ono mora osnivačkim ugovorom
regulisati, jer se po ovim pitanjima ne mogu primijeniti pravila ugovornog prava.
Ugovorom se naročito trebaju regulisati: razlozi za isključenje, način donošenja
odluke – najčešće saglasnošću svih ostalih članova preuzimanje udjela isključenog
člana, kao i sudbina imena (firme) društva 278. Ovdje se može postaviti pitanje i
naknade štete društvu;
c) Konačno prestanak članstva može nastupiti neovisno od volje člana javnog trgovačkog
društva, zbog smrti ili gubitka poslovne sposobnosti fizičkog lica i stečaja pravnog
lica.

Pravilo je da se u javnom trgovačkom društvu status člana može steći i naknadnim

pristupanjem, uz suglasnost svih članova. Isto pravilo važi i kada nasljednik odnosno pravni
sljednik (kada je u pitanju pravno lice) želi postati novi član društva umjesto prethodnika
(prednika). Član javnog trgovačkog društva koji istupi ili bude isključen odgovara za obaveze
društva nastale do trenutka prestanka članstva. Međutim, član društva, čije je članstvo prestalo
na bilo koji način (njegovom voljom ili bez), ima pravo zahtijevati od društva:

a) Obračun na kraju svake poslovne godine dok se ne završe poslovi zaključeni do

trenutka njegovog istupanja odnosno isključenja;
b) Isplatu dobiti koja mu pripada prema godišnjim obračunima (bilansima poslovanja).

4. Pravni odnosi između društva i članova prema trećim licima

4.1. Zastupanje i predstavljanje javnog trgovačkog društva

277
ZOO čl. 124 i čl. 133.
278
Detaljnije po ovom pitanju prof. dr. Milić Simić i prof. dr. Miloš Trifković, op. cit. str. 126· 127.

228
U zakonodavstvu, u pravilo su odvojene pravne norme koje uređuju pravne odnose između
članova javnog trgovačkog društva od pravnih odnosa članova društva prema trećim licima.
Ovo zbog toga što se interni odnosi među članovi društva regulišu dispozitivnim pravnim
normama i pretežno osnivačkim ugovorom, a vanjski (externi) odnosi prema trećim se, u
pravilu, regulišu prinudnim (kogentnim) pravnim normama.

Pravi se razlika između upravljanja i vođenja poslovanja društva, jer to predstavlja unutrašnje
odnose između članova u odnosu na zastupanje društva. Pod zastupanjem se podrazumijeva
preduzimanje pravnih radnji i aktivnosti u ime i za račun društva sa kojima nastaju, mijenjaju
se ili prestaju pravni odnosi između (prava i obaveza) društva i trećih lica. Zastupanje društva
se ne mora podudarati sa poslovodstvom tj. Član društva ovlašten za vođenje poslova društva
ne mora biti istovremeno i zastupnik društva. Međutim, u poslovnoj praksi sjedinjavanje
funkcije zastupnika i poslovodnog organa je kompatibilno tako da isti član i/ili članovi
istovremeno obavljaju zastupničku i poslovodnu funkciju. Načelno, svaki član javnog
trgovačkog društva je ex lege ovlašten za zastupanje društva, ali se osnivačkim ugovorom
može i drugačije regulisati279. To znači, da se ugovorom mogu ovlastiti samo neki članovi da
zajedno ili pojedinačno zastupaju društvo, a ostali (jedan ili više) članovi su izuzeti iz prava
zastupanja društva (ZPD čl. 87 st. 2 i ZTD čl. 91 st. 1). U ovom slučaju, u javni registar
društava se obligatno (obavezno) upisuju članovi ovlašteni za zastupanje društva, s tim da
zahtjev za upis podnose i potpisuje svi članovi društva, po našem pravu (ZPD čl. 80).
Zastupanje javnog trgovačkog društva može biti pojedinačno ili skupno.

Pojedinačno zastupanje imamo ako članovi društva ništa posebno ne ugovore, tj. ako svaki
član društva bez posebne punomoći može zastupati društvo. U ovom slučaju pojedinačno
zastupanje je pravilo, jer su svi članovi javnog trgovačkog društva zakonski zastupnici društva
(zastupnici ex lege). To se pretpostavlja. Međutim, skupno zastupanje podrazumijeva da je za
poduzimanje svakog pravnog posla, u ime i za račun društva, sa trećim licima, potrebna
suglasnost svih ovlaštenih zastupnika, što se mora ugovorom izričito regulisati. Osnivačkim
ugovorom skupno zastupništvo se može regulisati u dvije varijante:

a) Skupno zastupništvo svih članova društva i

b) Skupno zastupništvo samo nekih članova društva, ali najmanje dva.

Prema tome, skupno zastupanje imamo kada su svi ili samo neki članovi ovlašteni za
zastupanje društva osnivačkim ugovorom na to ovlašteni (obavezni skupno zastupništvo), iz
279
ZPD čl. 87 st. 1.

229
čega proizilazi da samo ovlašteni članovi mogu zajedno zastupati društvo. Naše pravo i
uporedna prava dozvoljavaju da se osnivačkim ugovorom javnog trgovačkog društva utvrdi
skupno umjesto pojedinačnog zastupanja, samo ako članovi društva odluče i odluke o
zaključivanju pravnog posla mogu donositi samo svi skupni zastupnici zajedno, čak i onda
kada postoji opasnost od odlaganja ili nastupanja štete. Međutim, skupni zastupnici mogu
ovlastiti, putem pismene punomoći, pojedine članove skupnog zastupništva, da u ime društva
mogu zaključivati i izvršavati određene pravne poslove ili pravne poslove određene vrste. U
ovom slučaju imamo ograničeno zastupanje, koje mora proizilaziti iz posebne pismene
trgovačke punomoći, koja se može i opozvati, što treba regulisati ugovorom (ZPD čl. 87. st.
3). Član skupnog zastupništva ne može ovlašćenje skupnog zastupanja prenijeti na drugog
člana, jer se ono određuje osnivačkim ugovorom, saglasnošću svih članova društva, a ne
pojedinačnim pravnim poslom skupnog zastupnika. Pravilo je poslovnog prava, bez obzira da
li je ugovorom utvrđeno pojedinačno ili skupno zastupanje društva od svih ili samo nekih
članova društva, da izjave volje, pozivi, obavještenja i slično, koje treća lica upućuju prema
društvu za koje sazna ili je obaviješten samo jedan od zastupnika, proizvode pravni učinak
prema društvu (tzv. pasivno zastupanje)280.

Osnivačkim ugovorom ne samo da se mogu isključiti svi članovi javnog trgovačkog društva iz
obavljanja i vođenja poslovodstva društva i da poslove vodi treće lice koje nije član društva
(ZPD čl. 82. st. 3), nego je moguće da se ugovorom isključe svi članovi iz zastupanja tako da
društvo zastupa jedan ili više prokurista (ZPD čl. 26-31). U ovom slučaju, ugovorom se može
regulisati da članovi društva ovlašteni za pojedinačno zastupanje (ali ne i skupni zastupnici)
mogu zastupati društvo samo zajedno sa prokuristom. Tada se primjenjuju pravila o skupnom
zastupanju u zaključivanju određenih pravnih poslova ili vrste poslova, kao i primaju izjave
od trećih lica (tzv. Nepravo skupno zastupništvo)281. Kod skupnog zastupanja nije moguće
zastupanje zajedno sa prokuristom, pa se nepravo skupno zastupanje ne može predvidjeti ni
osnivačkim ugovorom. U suprotnom, takve odredbe ugovora bi bile bez pravnog djejstva,
tako da skupni zastupnici obavljaju funkciju zastupanja nezavisno od postojanja prokuriste i
nikad ne nastupaju zajedno sa prokuristom. Međutim, kad pojedinačni (individualni)
zastupnik zastupa društvo sa prokuristom, u tom slučaju prokurist ne zamjenjuje bilo kog
ovlaštenog od članova, već je učešće prokuriste obavezno u zaključivanju svakog pravnog
posla za društvo282. Ovo stanovište zastupljeno je u uporednom pravu, što je prihvatljivo

280
ZTD čl. 91 st. 2.
281
ZTD čl. 91 st. 2 i 3.
282
Dr. V. Filipović i drugi, op. cit. (8), str. 103.

230
rješenje i za naše pravo, jer zakon nije ovo pitanje detaljno regulisao. U pitanju su
dispozitivne norme, pa je moguće to regulisati ugovorom kao osnivačkim aktom društva,
analogno njemačkom i austrijskom, slovenačkom i švajcarskom pravu283.

Što se tiče obima ovlašćenja koje ima i/ili imaju članovi javnog trgovačkog društva, analogno
je upravi društva kapitala. To znači, da član društva, kao ovlašteni zastupnik, može
preduzimati sve pravne radnje i zaključivati poslovne ugovore, uključujući opterećenje i
raspolaganje nepokretnom imovinom društva. Kod zastupanja ne pravi se razlika da li su u
pitanju redovni ili vanredni poslovi, što nije slučaj kod vršenja poslovodne funkcije, gdje se
pravi razlika u obimu ovlašćenja (ZPD čl. 82 st. 2). Što se tiče prokure, nju može dati i
opozvati svaki ovlašteni član za zastupanje javnog trgovačkog društva. Ovlašćenja zastupnika
javnog trgovačkog društva mogu se ugovorom ograničiti, s tim da ta ograničenja važe samo u
unutrašnjim odnosima članova, a nema pravnog djejstva prema trećim licima. To znači da će
društvo obvezivati zaključeni pravni posao bez obzira koji ga je ovlašteni član (zastupnik)
zaključio. Shodno tome, svaki član javnog trgovačkog društva odgovara trećim licima za sve
obaveze društva, pod uslovom da je treće lice savjesno. Međutim, u slučaju da je treće lice
nesavjesno i da zna, ili je moglo znati, da zaključuje pravni posao sa neovlašćenim
zastupnikom društva, zaključeni pravni posao neće djejstvovati (obvezivati) društvo. To
pogotovo, ako se ostali članovi društva protive zaključenju pravnog posla i ne daju naknadnu
suglasnost, za obaveze iz takvog pravnog posla odgovara trećem licu član društva koji je
zaključio pravni posao bez ovlašćenja (ZPD čl. 87 st. 4) ili je prekoračio ovlašćenje (ZPD čl.
25 st. 2), a treće lice je nesavjesno (znalo je za prekoračenje).

Svi članovi javnog trgovačkog društva podnose i potpisuju zahtjev organu za registraciju
ovlaštenih zastupnika društva i njihova eventualna ograničenja, jer u protivnom ograničenja
nemaju pravnog djejstva prema trećim licima. Ograničenja zastupnika mogu biti po
vrijednosti pravnog posla i vrsti pravnih poslova, što se mora vidjeti iz javnog registra
društava. Ako registrovani zastupnik ili zastupnici u javnom registru društava nemaju
ograničenja pretpostavka je da su bez ograničenja i da će svaki zaključeni pravni posao
obvezivati društvo u čije ime nastupaju u pravnom prometu. Izuzetak je nesavjesnost trećeg
lica u pogledu ličnosti zastupnika i njegovih ovlašćenja, tj. da zna da lice sa kojim zaključuje
pravni posao nije ovlašteno za zastupanje određenog javnog trgovačkog društva284.

283
HGB par. 125 st. 3; slovenačko pravo ZGD čl. 99 st. 3; i švajcarsko pravo DR čl. 555 ; dr. Jakša Barbić i dr.
op. cit. st. 66.
284
Ograničenja zastupnika po vrijednosti mogu biti da može zaključiti pravne poslove do milion KM , a za preko
je potrebna saglasnost svih članova društva ili da ne može raspolagati nekretninama društva.

231
Konačno, važno je istaknuti da član i/ili članovi društva ovlašteni za zastupanje ne mogu
preduzimati pravne radnje kojima bi se mijenjao pravni status javnog trgovačkog društva. To
znači da zastupnik nije ovlašćen da kao zastupnik prihvati pristupanje novog člana u društvo,
niti može zastupano društvo spojiti sa drugim društvom, odnosno provoditi statusne promjene
i promjenu oblika društva, jer o tim pitanjima odlučuju saglasno svi članovi javnog
trgovačkog društva, bez obzira imaju li ovlašćenje za zastupanje ili ne.

Od zastupanja treba razlikovati predstavljanje društva, koje ne podrazumijeva preuzimanje

prava i obaveza za društvo, već nastupanje na raznim sastancima, npr. U komorama,
promociji društva na sajmovima i slično. Svaki član društva, kao zakonski zastupnik, može
istovremeno i predstavljati društvo, a ovlašteni predstavnik ne mora imati ovlašćenje za
zastupanje društva. Pravilo je da se lica ovlaštena za zastupanje upisuju u sudski ili registar
društava.

4.2. Odgovornost za obaveze društva

Pravilo je poslovnog prava da svaki poslovni subjekt sa pravnom sposobnošću, pa i javno

trgovačko društvo, za stvorene obaveze odgovara cjelokupnom imovinom. Prije upisa društva
u javni registar društva, po našem pravu, niko ne može nastupati u ime društva i zasnivati
obaveze za buduće društvo čije je osnivanje u toku. Osnivač ili osnivači, koji zasnuju obaveze
prije registracije društva i sticanja pravnog subjektiviteta, odgovaraju za tako stvorene
obaveze cjelokupnom svojom imovinom, a ako ih je dva ili više, odgovornost je neograničena
i solidarna (ZPD čl. 5 st. 1 i 3). Međutim, kada je pitanje imovinskopravne odgovornosti za
obaveze javnog trgovačkog društva, zakonska odgovornost društva proširuje se kod društva
lica i na članove društva. Iako, kod javnog trgovačkog društva za obaveze društva odgovara
svaki član društva i komplementar u komanditnom društvu, za sve obaveze društva
neograničenom solidarnom cjelokupnom svojom imovinom. To je zakonska odgovornost koja
u našem pravu proizilazi iz kogentne norme čl. 6 st. 1 ZPD, i ne može se ugovorom isključiti
niti ograničiti. Pravilo je da svaki član javnog trgovačkog društva odgovara cjelokupnom
svojom imovinom, a ne imovinom drugih lica sa kojima živi (npr. Posebnom imovinom
bračnog druga, roditelja, djece ili lica koje doživotno izdržava).

U pogledu pravne prirode imovinskopravne odgovornost javnog trgovačkog društva i

njegovih članova, postoje različita shvatanja u pravnim sistemima (uporednom pravu) kako
slijedi:

232
 a) Sistem primarne odgovornost članova je prihvaćena u germanskom pravu, u kome
javno trgovačko društvo nema pravnog subjektiviteta već taktički, i time odvojene
imovine društva od imovine članova društva. Odgovornost članova društva nije
jemstvo za obaveze društva niti odgovornost za drugog, već neposredna lična –
primarna odgovornost, neograničena i solidarna. Ovo stanovište neposredne, lične i
solidarne odgovornosti prihvaćeno je u našem i bivšem jugoslovenskom pravu, iako u
ovim pravima javno trgovačko društvo je subjekt prava koje ima odvojenu imovinu od
imovine članova285.
b) Sistem supsidijarne odgovornosti za tuđe obaveze, tj. obaveze društva, u kojem je, za
obaveze prvenstveno odgovorno javno trgovačko društvo, a članovi odgovaraju
supsidijarno, kao supsidijarni jemci. U ovom sistemu prvo povjerioci moraju pokušati
namirenje obaveze iz imovine društva, pa tek ako to ne uspje, uopće ili u cjelosti,
dospjele obaveze prema društvu mogu naplatiti iz cjelokupne imovine članova
društva. Ovaj sistem je prihvaćen u francuskom pravu286. Zanimljivo je stanovište
slovenačkog prava gdje je prihvaćeno načelo neograničene supsidijarne odgovornosti
člana, tako ako društvo ne ispuni obavezu, svi članovi društva postaju solidarni
dužnici287.
c) Anglosaksonski pravni sistem – u kome se društvu ne priznaje pravni subjektivitet
javnog trgovačkog društva, pa se u pogledu odgovornosti za obaveze društva pravi
razlika da li je obaveza društva ugovorna ili ne (vanugovorna – deliktna). Ako je
obaveza društva ugovorna (tzv. „joint“), povjerioci mogu tražiti izvršenje obaveze
(isplatu) od bilo kog člana društva, i ako odabere jednog, nema pravo da isplatu traži
od ostalih članova društva (odabir je definitivan). Međutim, ako je u pitanju
vanugovorna (deliktna odgovornost) iz nedopuštenih radnji (tzv. „joint and several“),
povjerioci mogu zahtjev za isplatu štete uputiti prema bilo kom članu društva288.

Karakteristično je kod javnog trgovačkog društva, bez obzira na istaknute razlike u uporednim
pravnim sistemima, da je odgovornost članova za obaveze društva opća i odnosi se na sve
obaveze društva (ugovorne i vanugovorne) i prema svim povjeriocima. Pravna odgovornost
članova društva za njegove obaveze je akscesorna jer zavisi od odgovornosti društva, ako
društvo ima obaveze (njihov nastanak, promjene i prestanak), istovremeno podjednako se
285
ZPD čl. 6 st. 1., i Zakon o preduzećima bivše SRJ čl. 135, dr. Mirko Vasiljević, op. dt. str. 78 i njemački HGB
par. 128.
286
Francuski zakon o trgovačkim društvima čl. 10 st. 2.
287
ZGD čl. 101st.1 , Kobek, M. "Zakon o gospodarskih družbah s komentarom", Ljubljana, 1993„ str. 183.
288
Stevens - Jakobs "Elements du droit commercial", Pariz , 1909„ str. 316-325. , dr. Mirka Vasiljević, op. cit.
str. 78.

233
odnose i na obaveze članova. Ako je obaveza društva ništava ili je prestala na bilo koji način,
ništava je i za njegove članova odnosno prestala je ne samo za društvo već i članove (npr.
zastarjelošću). Sve prigovore koje prema povjeriocima može izjaviti društvo, može izjaviti
svaki član ili članovi društva, osim ako nisu strogo lične prirode. Svaki član društva može
izjaviti, pored objektivnih, i lične prigovore (npr. prigovor kompenzacije). Međutim,
uzajamne kompenzacije između društva i članova nisu dopuštene (isključene su). I sam član
može biti povjerilac društva ali ne iz svog statusa člana društva. On može tužiti društvo za
neplaćenu isporučenu robu, što ju je društvo od njega kupilo, ali ako ne uspije realizovati
potraživanje od društva, može to tražiti od ostalih članova društva. U ovom slučaju,
potraživanje člana društva kao povjerioca se obavezno umanjuje za iznos koji bi otpao na
njega ako bi članovi društva imali pravo regresa za izmirenu obavezu društva.

Za odgovornost članova javnog trgovačkog društva mjerodavno je stanje članstva u društvu

koje je bilo u trenutku pravnog odnosa (pravnog posla) iz koga nastaje pravna obaveza, a ne
momenat dospjelosti obaveza. Zbog toga i član društva koji istupi iz društva (bez obzira na
osnov) odgovoran je za obaveze društva nastale do brisanja njegovog članstva u javnom
registru, istina, zajedno sa ostalim članovima društva. Međutim, kada je u pitanju odgovornost
novog člana društva (koji je pristupio u članstvo naknadno saglasnošću svih članova –
osnivača), on odgovara za nastale obaveze kao i ostali članovi društva (osnivači), koje su
nastale prije njegovog pristupanja društvu. Ovo stanovište je prihvaćeno u uporednom i
domaćem zakonodavstvu, a ima pravnu prirodu pristupanja tuđem dugu iz obligacionog prava
(ZOO čl. 451)289.

5. Prestanak javnog trgovačkog društva

Javna trgovačka društva, kao i ostali oblici privrednih društava, u pravilu se osnivaju na
neodređeno vrijeme. Međutim, osnivačkim ugovorom osnivači se mogu dogovoriti da se
društvo osniva za određeno vrijeme, odnosno radi ostvarenja određenog poduhvata (npr.
izgradnje određenog pita) ili postizanja određenog cilja (npr. iscrpljeni izvori rude soli na
jednom lokalitetu). Jednom utvrđeno vrijeme trajanja javnog trgovačkog društva, može se
naknadnom izmjenom ugovornih odredbi o trajanju društva izmijeniti, bilo da se vrijeme
skrati ili produži, o čemu odlučuju svi članovi društva.

5.1. Opći i posebni osnovi prestanka

Vidi ZPD čl. 90 st. 1 i 2; ZOP čl. 138; njemačkom HGB par. 130 ; švajcarskom Zakonu o obligacijama čl.
289

569.

234
Javno trgovačko društvo može prestati po svim osnovima predviđenim za prestanak poslovnih
subjekata (opći osnovi) i to: istekom vremena za koje je društvo osnovano, statusnim
promjenama (spajanje, pripajanje i podjela), okončanjem stečajnog postupka, na osnovu
odluke suda i odlukom članova društva290. Posebni osnovi za prestanak javnog trgovačkog
društva su specifični jer se odnose na društva lica gdje su međusobni odnosi članova (intuitu
persone) i za prestanak društva mjerodavna je volja članova.

Pored općih zakonskih osnova za prestanak privrednih (trgovačkih) društva, u uporednom

zakonodavstvu, kao posebni osnovi su:

- na osnovu pismenog zahtjeva jednog člana društva, najkasnije šest mjeseci prije isteka
(kraja) kalendarske godine, o istupanju iz društva ili raskidu ugovora zaključenog na
neodređeno vrijeme, ako ugovorom nije drugačije regulisano;
- zbog smrti člana društva (fizičkog lica), osim ako se ugovorom omogućuje da
nasljednik postaje član društva;
- prestanak pravnog lica kao člana društva;
- gubitak ili prestanak pravne sposobnosti jednog od članova društva;
- odluke suda o prestanku društva291.

5.2. Opći osnovi prestanka društva

Javno trgovačko društvo, kao i svaki drugi poslovni subjekt, može prestati istekom perioda za
koje je osnovano (određenog datuma ili izvršenjem određenog posla). Prestanak društva zbog
isteka vremena može uslijediti samo ako je osnivačkim aktom (ugovorom) i/ili statutom
odnosnog društva izričito predviđeno ograničeno trajanje društva, tj. na određeno vrijeme,
koje prije isteka tog perioda nije mijenjano. To znači, da je pravno dopušteno da članovi
društva mogu jednoglasnom odlukom odlučiti da produže trajanje društva na novi određeni ili
neodređeni period, a ukoliko nije precizirano da li se produžava trajanje društva na određeno
ili neodređeno vrijeme, pretpostavlja se da je rad društva produžen na neodređeno vrijeme.
Istekom vremena za koje je društvo osnovano, kod društva lica (javnog trgovačkog društva)
članovi društva su obavezni donijeti odluku o otvaranju redovne likvidacije društva i
imenovati likvidatora. Međutim, ako članovi javnog trgovačkog društva ne donesu odluku o
pokretanju likvidacije, u pravnoj teoriji i uporednom zakonodavstvu omogućuje se svakom

290
Vidi ZPD čl. 71.
291
Vidi ZPD čl. 92 i ZTD čl. 11 3-128, HGB par. 131 -158; ZGD čl. 106-133.

235
članu društva pokretanje postupka likvidacije, odnosno, mogućnost podizanja tužbe kod
nadležnog trgovačkog suda292.

Kad postoje važni razlozi, svaki član javnog trgovačkog društva ima pravo tužbom protiv svih
ostalih članova tražiti od suda donošenje odluke o prestanku javnog trgovačkog društva i to:

a) ako je javno trgovačko društvo osnovano na određeno vrijeme, prije isteka tog
vremena, ako se ugovor ne produži izričito ili prešutno nastavkom rada društva, i
b) ako je društvo osnovano na neodređeno vrijeme, čak i bez otkaznog roka, u nekim
pravima293.

Odluka suda o prestanku društva ima konstitutivno djejstvo, ali će društvo pravno prestati
brisanjem na osnovu te odluke u javnom registru društava (ZPD čl. 70 st. 2). Odluku suda o
prestanku javnog trgovačkog društva treba, zbog zakonom ili ugovorom utvrđenih razloga,
razlikovati od zahtjeva bilo kog člana za pobijanje osnivačkog ugovora iz općih razloga (npr.
zbog zablude ili prevare) nekog od članova društva pri zaključivanju ili naknadnoj izmjeni
osnivačkog ugovora. Pravilo je da su ništave odredbe osnivačkog ugovora ili, kasnije,
sporazum članova javnog trgovačkog društva, kojima se isključuje ili ograničava pravo člana
društva da tužbom zahtijeva zaštitu svojih prava, odnosno prestanak društva iz "važnih
razloga" utvrđenih zakonom odnosno osnivačkim aktom294. Tužbu član i/ili članovi društva
moraju podnijeti protiv svih članova društva, kako protiv onih koji su protiv prestanka, tako i
onih koji su za prestanak društva. Pošto je u pitanju kogentna norma, logična je da se ne može
ograničiti niti isključiti pravo članova trgovačkih društava, da tužbom u zakonom odnosno
ugovorom predviđenim razlozima, traže svoju zaštitu, pa i prestanak društva. Na osnovu
odluke suda javno trgovačko društvo ne prestaje već se pokreće postupak likvidacije
društva295.
Javno trgovačko društvo može prestati statusnim promjenama: spajanjem, pripajanjem ili
podjelom, uz postojanje kontinuiteta poslovnog i imovinskog sadržaja, ali uz prestanak
pravnog subjektiviteta. U ovom slučaju važi načelo pravnog sljedovanja (zakonska
univerzalna subrogacija) u pogledu svih prava i obaveza prema trećim licima (povjeriocima) u
drugom (novonastalom) trgovačkom društvu ili drugom poslovnom subjektu, sa istim ili

292
Kada su u pitanju društva kapitala, svaki dioničar, odnosno član društva sa ograničenom odgovornošću može
podnijeti tužbu za prestanak društva.
293
Vidi ZTD čl. 98 i 99
294
ZTD čl. 99 st. 3.
295
Dr. V. Gorenc, op. cit. (2), str. 361; dr. V. Filipović i drugi, op. cit. (8), str. 498.

236
drugačijim oblikom, pod drugom ili novom firmom. Odluka o statusnoj promjeni je pravni
osnov (titulus) o prestanku spojenog, pripojenog odnosno podijeljenog društva, čije
provođenje ima za posljedicu promjene u javnom registru društava i time prestanak pravnog
subjektiviteta spojenih, pripojenog i podijeljenog društva, a nastanak novog subjekta
spajanjem i novih subjekata podjelom društva.
Stečajem, javno trgovačko društvo prestaje njegovim okončanjem, zbog njegove
prezaduženosti ili insolventnosti (nemogućnost plaćanja dospjelih novčanih obaveza
neprekidno u cijelosti prema svim povjeriocima) ili odbijanjem zahtjeva za otvaranje
stečajnog postupka zbog nedostatka imovine ni za pokriće troškova stečajnog postupka.
Otvaranjem stečajnog postupka ekonomski identitet, upravljačka struktura i pravna
sposobnost prestaju, tako da sva ovlaštenja organa upravljanja i zastupnika ex lege prelaze na
stečajnog upravnika. Otvaranjem stečaja nastupaju pravne posljedice prema kojima prestaje
radni odnos zaposlenim, zatvaraju se računi i otvara se novi jedinstveni račun za stečajnog
dužnika, a firma društva u sudskom ili registru društava dobija dodatak "u stečaju". Prema
tome, društvo u stečaju, u poslovnom i ekonomskom smislu, prestaje otvaranjem stečaja nad
njegovom imovinom, što je saglasno rješenjima i u uporednom zakonodavstvu odnosno
pravnoj teoriji296, s tim da juristički (pravno) pravni subjektivitet društva u stečaju prestaje
njegovim brisanjem iz javnog registra društava nakon pravomoćnosti rješenja o provedenom
stečajnom postupku297.
Međutim, moguće je da stečajni sudija nadležnog suda odluči da odbije otvaranje stečajnog
postupka kada ocijeni da je imovina društva neznatna ili nedovoljna za izmirenje troškova
stečajnog postupka. U tom slučaju, iako nisu jedinstvena rješenja (stanovišta) u uporednom
zakonodavstvu, jedino preostaje da se pravno preostala imovina društva (dužnika) iskoristi za
podmirenje već nastalih troškova u prethodnoj fazi stečajnog postupka, a eventualni ostatak
podijeli članovima društva koji su imali svoje uloge u društvu, kao u postupku likvidacije
društva bez preuzimanja obaveza odnosno nadležnom organu sjedišta dužnika. Stečaj je jedan
od općih razloga, koji povlači gubitak pravnog subjektiviteta jednog od članova društva, pa to
i nije poseban razlog za prestanak javnog trgovačkog društva, što je stanovište uporednog
zakonodavstva. Shodno tome, ugovorom se može predvidjeti da u slučaju stečaja pravnog
lica, kao člana društva, ostali članovi mogu donijeti odluku da društvo isplati stečajne
povjerioce po pravilima za istupanje člana i nastavi poslovanje ili odluku o prestanku društva,

296
Dr. V. Gorenc, op. cit. (2), str. 362; dr. V. Filipović i drugi , op. cit. (8 ), str. 500.
297
ZPD čl. 70 st. 1 i 2.; ZGD čl. 11 6 st. 2.: ZTD čl. 103 st. 1.

237
pri čemu stečajnim povjeriocima člana društva pripada dio preostale imovine društva koji bi
njihovom dužniku pripao nakon izmirenja dugova društva.
Javno trgovačko društvo može prestati odlukom suda na osnovu zahtjeva nadležnog organa ili
lica koje dokaže pravni interes u slijedećim slučajevima:
- samo ako duže od dvije godine društvo ne ostvaruje prihode, ili je javnom trgovačkom
društvu oduzeto odobrenje za obavljanje djelatnosti, ili pak
- više ne postoje zakonski uslovi za daljnje postojanje društva u obliku u kome je
registrovano (ZPD čl. 72 st. 1 tačka 2, 3 i 4).
Ima slučajeva kada je bavljenje određenim djelatnostima i osnivanje društva uslovljeno
odobrenjem nadležnog državnog organa (ZPD čl. 7 st. 2) kao u javnom sektoru (komunalne
djelatnosti), gdje se društva osnivaju po sistemu koncesije (dozvole nadležnog organa) zbog
javnog interesa, pa oduzimanje odobrenja za obavljanje dozvoljenom djelatnosti
podrazumijeva razlog za prestanak rada društva. U konkretnom slučaju, zahtjev sudu podnosi
nadležna institucija koja je društvu oduzela dozvolu. Isto tako, poseban osnov za donošenje
odluke suda o prestanku društva predstavljaju činjenice i okolnosti usljed čijeg nastanka ili
prestanka više ne postoje zakonski uslovi za daljnje postojanje javnog trgovačkog društva, ili
drugog društva, u obliku u kome je registrovano. Takav slučaj je ako kod javnog trgovačkog
društva ili komanditnog društva ostane samo jedan član, koji sam ne pokrene postupak
likvidacije ili transformacije u drugi mogući oblik, ako je to pravno dozvoljeno. Međutim, po
našem važećem zakonodavstvu, društvo sa neograničenom odgovornošću (javno trgovačko
društvo) se ne može transformisati u druge oblike kada ostane samo jedan član, što nije
isključeno u uporednom zakonodavstvu298. Kod društva kapitala, društvo mora također
prestati ako se smanji iznos osnovnog kapitala ispod zakonskog minimuma (ZPD čl. 127 st. 1
i čl. 314 st. 1 )299.
Odlukom članova javnog trgovačkog društva, ono može prestati u svako doba. Istina, članovi
trgovačkih društava mogu to odlučiti koristeći autonomiju volje koja je zastupljena u pravu
javnih trgovačkih društava, s tim da je kod društava lica nužna saglasnost svih članova, a kod
društava kapitala odluku donosi skupština društva, obično dvotrećinskom većinom. To,
praktično, znači da članovi trgovačkih društava uopće, bez obzira na oblik društva (članovi
društva lica odnosno dioničari dioničkog društva), mogu odlučiti o razvrgavanju društva
(prestanku) bez obaveze traženja saglasnosti bilo kog organa (npr. registarskog organa,
komisije, agencije ili drugog organa - institucije).

298
Vidi ZPD čl. 62 st. 4
299
Odlukom Komisije za vrijednosne papire može prestati dioničko društvo, ZPD čl. 297 st. 1 tačka 3.

238
Za donošenje odluke o prestanku društva odlukom članova, u uporednom zakonodavstvu nisu,
u pravilu, propisane posebne materijalnopravne pretpostavke, osim u pogledu postupka
donošenja. Za društva lica jednoglasnost svih članova a za društva kapitala po postupku
propisanom za dioničko društvo odnosno društvo sa ograničenom odgovornošću predviđeno
zakonom, s tim što odluku donosi skupština društva, kao organ upravljanja300. Svaki član
javnog trgovačkog društva, lično ili putem organa upravljanja, učestvuje u donošenju odluke
o prestanku društva, ali ima pravo i mogućnost pobijanja odluke ako smatra da nisu postojali
uslovi ili opravdani razlozi iz ugovora ili zakona za prestanak društva 301. Odluka o prestanku
društva, donesena u propisanoj proceduri, je pravni osnov (titulus) na temelju kojeg se
društva, po zahtjevu, brišu iz registra društava, a kod društava kapitala, pored toga, odluka o
prestanku društva se dostavlja i Komisiji za vrijednosne papire (ZPD čl. 298 i čl. 366).

5.3. Posebni osnovi prestanka javnog trgovačkog društva

Javno trgovačko društvo, osnovano na neodređeno vrijeme, može prestati otkazom ugovora i
istupanjem jednog člana (ZPD čl. 91 st. 1) ako ugovorom nije drugačije regulisano. Kako se
radi o društvu lica gdje je karakterističan neposredan lični i imovinski odnos članova društva,
ugovorom o osnivanju društva na neodređeno vrijeme mora se izričito regulisati da, iako se
smanji broj članova (jednog ili više) društva istupanjem, isključenjem ili otkazom, društvo
nastavlja sa radom, pod uslovom da ostaju najmanje dva člana 302. Štaviše, ukoliko osnivači
nisu unaprijed prilikom osnivanja društva to predvidjeli, pravno je dopušteno da povodom
otkaza ugovora i istupanja jednog člana ostali članovi mogu revidirati ugovor i predvidjeti da
društvo nastavlja sa radom (ZPD čl. 91 st. 1 ).
Svaki član društva može, ako je društvo osnovano na neodređeno vrijeme, otkazati ugovor, s
tim da je otkazni rok najmanje šest mjeseci i mora isticati posljednjeg dana poslovne godine,
bez obzira da li je dat 1. jula ili 30. juna tekuće godine, jer pravni učinak otkaza ima samo sa
posljednjim danom poslovne godine303. Otkaz ugovora se može dati u svako doba i bez
navođenja razloga i ne postavlja se pitanje u trgovačkom pravu (uporedno zakonodavstvo) da
li je ugovor otkazan u nezgodno vrijeme, što je suprotno stanovištu u građanskom odnosno
obligacionom pravu304. Otkaz ugovora o osnivanju društva na neodređeno vrijeme mora se
300
ZPD čl. 83: ZTD čl. 97 st. 1 t. 2, a za društva kapitala ZPD čl. 245-249 i čl. 343-345.
301
ZPD čl. 258 i čl. 346.
302
ZPD čl. 78.
303
ZTD čl. 98 st. 1.
304
Prema čl. 358 st. 3 ZOO: "Otkaz trajnog dugoročnog odnosa se može dati u svako doba, samo ne u
nevrijeme".

239
saopćiti svim članovima društva bilo pismeno, usmeno, telefonski, telefaksom i slično. Da bi
se izbjegli nesporazumi, razlozi i uslovi otkaza moraju se detaljno regulisati osnivačkim
ugovorom. Najbolje je da otkaz bude pismen, jasan i bezuslovan, što je stanovište
obligacionog prava.
Jedan od razloga prestanka javnog trgovačkog društva je smrt fizičkog lica, osim ako nije
unaprijed osnivačkim ugovorom predviđeno da nasljednik može stupiti na njegovo mjesto,
svakako pod uslovima iz ugovora i uz saglasnost svih članova društva. Međutim, ako
ugovorom nije dopušteno uključivanje nasljednika, on ima pravo na isplatu naslijeđenog
udjela po pravilima koja važe za slučaj otkaza ugovora ili istupanja člana društva, a društvo
nastavlja poslovanje sa preostalim članovima, pod uslovom da ih ima najmanje dva. Međutim,
ako nijedna od navedenih mogućnosti nije izričito ugovorom predviđena, smrt člana društva
je pravni osnov za prinudni prestanak javnog trgovačkog društva305. Kada nastupi smrt člana
javnog trgovačkog društva, po uporednom zakonodavstvu, nasljednik je obavezan bez
odgađanja o tome obavijestiti ostale članove društva. Od tog trenutka za društvo nastaje nova
situacija, bez obzira da li su se članovi društva poslužili svojim pravom i uredili moguće
uključivanje nasljednika u članstvo. Ako to nisu regulisali ili su isključili mogućnost da
nasljednik postane član društva umjesto umrlog i subrogacijom stupi u njegov pravni položaj,
počinje postupak prestanka društva. Isto tako, ako postoji opasnost od odgađanja, nasljednik
mora nastaviti poslove ostavitelja u društvu sve dok ostali članovi zajedno sa njim ne odrede
nešto drugo306. U ovom slučaju, zbog opasnosti od odgađanja, zbog smrti člana društva,
društvo dalje postoji jer poslovanje vrši nasljednik sa ostalim članovima društva, ali samo
privremeno307.
Prestanak društva zbog smrti odnosno prestanak članstva pojedinog člana, mora se prijaviti i
blagovremeno registrovati u javnom registru društava (ZTD čl. 111 st. 1). Pored smrti
fizičkog lica, razlog za prestanak javnog trgovačkog društva je i prestanak nekog od članova
društva koja su pravni subjekti (poslovni subjekti). Prema tome, logično je ako su samo dva
osnivača javnog trgovačkog društva, da društvo prestaje ex lege smrću člana, odnosno zbog
otvaranja stečaja nad članom društva ili prestanka iz drugih razloga njihovog subjektiviteta,
osim ako društvo ne nastavlja rad sa nasljednikom odnosno pravnim sljednikom 308. Ugovorom
se može predvidjeti nastavak postojanja javnog trgovačkog društva i njegovog poslovanja i
nakon prestanka nekog od članova kao pravnog lica. U ovom slučaju, društvo može nastaviti

305
ZPD čl. 92 st. 1 tačka 2.
306
ZTD čl. 103 st. 1 tačka 1. ; HGB par. 137 st. 1tačka 1.
307
ZTD čl. 103 st. 1tačka 2 i 3. ; HGB par. 137 st. 1tačka2 i 3.; ZGD čl. 111st.2.
308
ZTD čl. 104.

240
opstanak i poslovanje ne samo sa preostalim članovima, već po istim pravilima kao sa
nasljednikom umrlog člana, kao i sa pravnim sljednikom (pravnog lica) čije je članstvo
prestalo, pod uslovom ukoliko ta lica (nasljednik i/ili pravni sljednik) ne otkažu ugovor ili pak
ne istupe iz društva. Ovakvo stanovište zastupljena je u uporednom zakonodavstvu309.
Jedan od načina prestanka javnog trgovačkog društva je i njegova likvidacija. Nastupanjem
nekog od općih ili posebnih razloga, koji predstavljaju pravne osnove za prestanak poslovnog
subjekta, ne znači pravno i istovremeni prestanak društva. Samim nastankom razloga za
prestanak društva, javno trgovačko društvo ne prestaje automatski u tom trenutku, već
prestaje njegovo ekonomsko poslovanje i obavljanje registrovane djelatnosti (ekonomski
prestanak) društva. Kada nastupi ekonomski prestanak društva, provodi se postupak
likvidacije u kome se razrješavaju prioritetno pravni odnosi (obaveze) između društva i trećih
lica (povjerilaca) i međusobni odnosi članova društva. U pravilu, likvidacioni postupak se
pokreće u slučaju prestanka poslovanja javnog trgovačkog društva, kao i u slučaju kada
društvo nema pravnog sljednika. Međutim, likvidacija se ne provodi ako javno trgovačko
društvo prestaje statusnim promjenama (spajanjem, pripajanjem i podjelom) niti u slučaju
stečaja društva. Postupak likvidacije javnog trgovačkog društva pokreće se kad nastupi neki
od općih razloga za prestanak društva, i to:
- protek vremena na koje je društvo osnovano;
- odluka suda o prestanku društva, i
- odluka članova o prestanku društva.
Postupak likvidacije se također provodi ako osnivačkim ugovorom ili kasnijom dopunom nije
predviđeno da, iako se smanjio broj članova, društvo nastavlja sa radom, nakon nastanka
nekog od posebnih razloga za prestanak društva:
- kada šest mjeseci prije isteka kalendarske godine član društva pismeno obavijesti
ostale članove o istupanju i raskidanju (otkaz ugovora) ugovora zaključenog na
neodređeno vrijeme;
- kada nastupi smrt člana društva;
- kada prestane pravno lice kao član društva zbog stečaja ili drugih razloga zasnovanih
na zakonu; i
- gubitak ili ograničenje poslovne sposobnosti jednog od članova društva (fizičkih lica).

Likvidaciju javnog trgovačkog društva, u pravilu, provodi sud koji je po zakonu nadležan da
provodi stečajni postupak310. Pokretanje postupka likvidacije poslovnog subjekta se vrši na
309
Dr. R. Bohinc i drugi , op. cit. (2) str. 188-190; dr. Jakša Barbić i drugi, op. cit. (23), str. 74 i dalje.
310
ZTD čl. 114 i čl. 3 Zakona o likvidacionom postupku Federacije BiH.

241
prijedlog članova društva (osnivača), dužnika i povjerilaca311. Likvidacija svakog poslovnog
subjekta, pa i javnog trgovačkog društva, se provodi na osnovu zakonskih razloga (općih i
posebnih), uz pretpostavku da poslovni subjekt (javno trgovačko društvo) ima dovoljno
imovine iz koje se povjerioci društva mogu namiriti u cijelosti u svojim potraživanjima, a u
suprotnom se provodi stečaj društva.

Kako se statusnopavna pitanja društva regulišu Zakonom o privrednim društvima, postupak

likvidacije se provodi po posebnim odredbama tog zakona (materijalnopravne odredbe), i
Zakona o likvidacionom postupku312 uz supsidijarnu primjenu Zakona o stečajnom
postupku313. Prema našem zakonodavstvu, pokretanje postupka likvidacije društva se upisuje
u sudski ili registar društava i za vrijeme likvidacije firma društva sadrži dodatak "u
likvidaciji" (ZPD čl. 73 st. 2 i 3). Odluka o provođenju likvidacije se oglašava na oglasnoj
tabli suda i u entitetskom službenom glasilu.

Danom upisa u javni registar pokretanja postupka likvidacije nastupaju pravne posljedice za
privredno društvo:

- prestaje mandat uprave društva kao organa društva, te članovi uprave ex lege postaju
likvidator društva sa pravima i ovlašćenjima likvidatora;
- likvidator je zakonski zastupnik društva u postupku likvidacije, pa se njegovo ime i
adresa obavezno upisuju u javni registar društava.

Likvidatora imenuje organ društva koji je donio odluku o prestanku društva i to kod društva
lica - članovi, a kod društva kapitala - skupština. Likvidator se imenuje istovremeno sa
donošenjem odluke o prestanku društva. Likvidator može biti samo fizičko lice, po našem
pravu (ZPD čl. 74 st. 3). Međutim, po uporednom pravu, likvidator društva može biti i pravno
lice, koje se specijaliziralo kao društvo za provođenje postupka likvidacije {društvo ima
specijalizirane profesionalne stručnjake). Ukoliko društvo prestaje na osnovu odluke suda,
istom odlukom sud imenuje likvidatora (ZPD čl. 7 4 st. 2). Po našem pravu, likvidator kao
zakonski zastupnik, u ime i za račun društva, u likvidaciji može preduzimati samo radnje i
zaključivati pravne poslove koji se odnose na likvidaciju društva i to:

- izmirivanje obaveza i naplata potraživanja;

311
Zakon o likvidaciji, "Sl. novine FBiH" br. 21/03.
312
ZP D čl. 73-77: 95: 104-105: 300-308 i 368-374.
313
U uporednom zakonodavstvu, postupak likvidacije u potpunosti se reguliše zakonom o trgovačkim društvima,
a samo postupak stečaja posebnim zakonom o stečaju. Kod nas i u Sloveniji je slučaj kombinovanog regulisanja
uz primarnu primjenu posebnog Zakona o likvidacionom postupku.

242
 - zaključivanje poravnanja;
- zaključivanje ugovora o promjeni i prestanku obaveze društva; i
- zaključivanje novih ugovora u cilju raskidanja neizvršenih ugovora.314

Pravilo je da likvidator unovči svu imovinu društva i to prodajom, najčešće javnom

licitacijom, a tek poslije ostatak, prodaje prikupljanjem ponuda i neposrednom pogodbom315.
Redovna likvidacija se provodi nad solventnim poslovnim subjektom (društvom), što
podrazumijeva potpuno namirenje svih povjerilaca društva, a što nije slučaj u stečaju kada se
povjerioci namiruju po prioritetnom rangiranju i srazmjerno obimu stečajne mase, uvijek u
smanjenom iznosu potraživanja. Stoga, ako likvidator utvrdi da društvo nije u mogućnosti iz
likvidacione mase izvršiti isplate svih povjerilaca u punom iznosu, obavezan je, bez
odlaganja, podnijeti stečajnom sudu prijedlog za otvaranje stečajnog postupka (ZPD čl. 75 st.
3). Likvidator društva je obavezan, po zakonu, obavijestiti sve poznate povjerioce da je
društvo u likvidaciji i objaviti javni poziv povjeriocima za prijavu potraživanja u roku koji ne
može biti kraći od tri mjeseca računajući od dana objavljivanja poziva 316. Isto tako, likvidator
je obavezan u roku utvrđenom u aktu o imenovanju podnijeti na odobrenje članovima društva,
odnosno organu, finansijski izvještaj i prijedlog za raspodjelu preostale imovine članovima
društva (bilo dioničarima ili članovima društva lica). Međutim, ukoliko je neko potraživanje
prema društvu u postupku likvidacije osporeno, preostala imovina može se podijeliti tek
nakon što se izdvoji odgovarajući iznos kao osiguranje povjerilaca za sporno potraživanje
(ZPD čl. 77 st. 2). Preostala imovina javnog trgovačkog društva, nakon izmirenja obaveza
društva prema svim povjeriocima u punim iznosima i obezbjeđenja povjerilaca za osporena
potraživanja, dijeli se članovima društva. Naime, članovi javnog trgovačkog društva imaju
pravo na srazmjeran dio ostatka imovine nakon likvidacije društva (ZPD čl. 95 st. 1). Ostatak
imovine društva prvo se dijeli članovima do visine uplaćenih uloga, a ostalo na jednake
dijelove. Međutim, ako preostala imovina nije dovoljna za povrat uplaćenih uloga, dijeli se
članovima društva srazmjerno njihovim ulozima, ako to ugovorom nije drugačije regulisano.

Postavlja se pitanje, šta ako vrijednost imovine društva u likvidaciji nije dovoljna za izmirenje
obaveza društva i udjela članova u kapitalu društva, a ne otvori se stečajni postupak? U
uporednom zakonodavstvu nalazimo rješenje po kome je u tom slučaju svaki član društva
dužan nadoknaditi dio nedostajućeg iznosa, srazmjerno njegovom učešću u pokriću gubitaka

314
ZTD čl. 371 st 2 u vezi sa čl. 239.
315
Zakon o stečaju i li kvidaciji (ZSL) čl. 96 st. 1 i čl. 39 st. 1.
316
ZPD čl. 76 st. 1 i 2, s tim što javni poziv objavljuje najmanje u jednom domaćem dnevnom listu i to tri puta
urazmacima od 15 do 30 dana.

243
društva317. Štaviše, ako se od nekog člana ne može naplatiti pripadajući dio, obaveza je ostalih
članova društva da u tom slučaju nadoknade dio koji se nije mogao naplatiti od članova
društva. To je logične, da bi se prvenstveno podmirile obaveze društva prema povjeriocima i
time održala pravna sigurnost u poslovnom prometu.

Prema uporednom zakonodavstvu, moguće je poslije nastanka razloga za prestanak javnog

trgovačkog društva, da se ne provodi likvidacija. Naime, pravno je moguće predvidjeti,
osnivačkim ugovorom ili odlukom, odnosno čak i ad hoc sporazumom članova društva i
drugačiji način obračuna i podjele preostale imovine po prestanku društva. Drugačiji način
obračuna i podjele imovine umjesto likvidacije može biti prodaja društva s aktivom i
pasivom, preuzimanje društva s aktivom i pasivom od pojedinog člana društva uz otpremninu
ostalim članovima, dioba u naturi, a u nekim pravima se omogućuje promjena oblika (javnog
trgovačkog društva) u kapitalni tip društva318. Opravdanost istaknutog stanovišta da
likvidaciju ili obračun i raspodjelu imovine javnog trgovačkog društva provode članovi
društva a ne sudovi, nalazi opravdanje u rasterećenju sudova, s jedne strane, i zakonske zaštite
povjerilaca, s druge strane, jer članovi društva odgovaraju neograničeno solidarne
cjelokupnom svojom imovinom za obaveze društva. Njihova odgovornost zastarijeva pet
godina po prestanku društva odnosno istupanja člana iz društva, osim ako pojedinačno
potraživanje, zbog svoje pravne prirode, ne zastarijeva u kraćem roku319. Zastarni rokovi se
odnose na zastaru potraživanja prema članu i/ili članovima društva, a ne prema društvu koje je
prestalo kao poslovni subjekt. Opći zastarni rok od pet godina dovoljan je da bi se zaštitili
povjerioci društva, a kraći rok zastarijevanja imaju potraživanja iz mjeničnopravnih
obaveza320. Pomenuti zastarni rokovi od pet godina, ne odnose se na međusobna potraživanja
iz odnosa između članova društva, odnosno javnog trgovačkog društva i članova, jer za njih
važe redovni rokovi općeg građanskog odnosno obligacionog prava. To izričito utvrđuje
švajcarsko pravo321.

Prema našem pozitivnom pravu, 30 dana po odobrenju finansijskog izvještaja i prijedloga za

raspodjelu preostale imovine društva u likvidaciju, likvidator je dužan podnijeti zahtjev za
upis prestanka društva u javni registar društava s tim da uz prijavu, po okončanju postupka
likvidacije, preda poslovne knjige i dokumentaciju društva na čuvanje nadležnom organu na

317
ZTO čl. 125; ZGD čl. 131.
318
ZTD čl. 113.
319
ZTD čl. 129. st. 1., ZGD čl. 134. st. 1.
320
ZTD čl. 129 i 130; ZGD čl. 134 i 135; HGB par. 159 st. 1.
321
Zakon o mjenici, čl. 80 "Sl. novine FBiH" br. 36/99 i čl. 78 Zakona o mjenici "Narodne novine RH" br. 74/94.

244
čijem području je sjedište društva322. Dokumentacija se može pohraniti i kod člana društva ili
trećeg lica, uz saglasnost članova društva ili odluke suda323. Javno trgovačko društvo prestaje
kao pravno lice u trenutku brisanja iz javnog registra društava324.

322
Švajcarski OR čl. 59 1 st. 3.
323
ZPD čl. 77; ZTD čl. 127 st. 1 tačka 1; HGB par. 157 st. 1; ZGD čl. 133 st. 1 i švajcarski OR čl. 589 .
324
ZPD čl. 70 st. 1 i 2; ZTD čl. 127 st. 1 i ZGD čl. 133. i čl. 15 Zakona o likvidacionom postupku Federacije
BiH .

245
 GLAVA ŠESTA

XXII. KOMANDITNO DRUŠTVO

1. Pojam i karakteristike komanditnog društva

2. Karakteristike komanditnog društva
3. Osnivanje komanditnog društva
4. Pravni odnosi između članova društva
4.1 Osnivački kapital komanditnog društva
5. Raspolaganje udjelima komanditnog društva
6. Upravljanje komanditnim društvom
7. Učešće u dobiti i snošenju poslovnog rizika komanditnog društva
8. Zabrana konkurencije članovima komanditnog društva
9. Pravni odnosi komanditnog društva i članova prema trećim licima
9.1 Zastupanje komanditnog društva
9.2 Odgovornost za obaveze komanditnog društva
10. Prestanak komanditnog društva

XXIII. KOMANDITNOG DRUŠTVO NA DIONICE

1. Pojam komanditnog društva na dionice (akcije)

2. Osnivanje i upravljanje komanditnim društvom na dionice
3. Organi upravljanja komanditnog društva na dionice
4. Raspolaganje udjelima i dionicama komanditnog društva na dionice
5. Učešće u dobiti i snošenju rizika
6. Prestanak komanditnog društva na dionice

246
 GLAVA ŠESTA

XXI. KOMANDITNO DRUŠTVO

1. Pojam i karakteristike komanditnog društva

Komanditno društvo je pravno lice koje se osniva ugovorom između najmanje dva lica koja
ulažu svoj kapital (uloge) radi obavljanja registrovane djelatnosti u cilju sticanja dobiti, s tim
da društvo ima dvije vrste članova: komplementare i komanditore. Komplementari upravljaju
društvom i odgovaraju za njegove obaveze neograničeno solidarne cjelokupnom svojom
imovinom, a komanditori ne odgovaraju za obaveze društva, već samo snose poslovni rizik do
visine ugovorenog uloga i ne učestvuju u upravljanju društvom. Komanditno društvo posluje
pod zajedničkom personalnom firmom jer se u firmu unose samo ime i/ili imena
komplementara. Zbog dvojnog članstva komanditnog društva, sporna je njegova pravna
priroda. Međutim, iz pojma komanditnog društva, većina teoretičara smatra da je to društvo
lica, iako ima i suprotnih stanovišta, da je u pitanju društvo sa elementima društva lica i
društva kapitala. Ipak, vladajuće je stanovište da personalni elementi komplementara
preovlađuju u komanditnom društva pa se u uporednom pravu svrstava u društvo lica, uz
supsidijarnu primjenu pravila o društvu sa neograničenom solidarnom odgovornošću ili
javnom trgovačkom društvu.

Komanditno društvo, po našem pravu, je pravno lice, koje pravni subjektivitet stiče upisom u
sudski ili javni registar društava. Po nekim uporednim pravima, komanditnom društvu se ne
priznaje pravni subjektivitet (npr. njemačkom, engleskom, italijanskom i mađarskom
pravu)325. Ipak, u pravima gdje se komanditnom društvu ne priznaje pravni subjektivitet,
priznaje mu se imovinska autonomija (faktički subjektivitet zbog imovine društva) tako da
društvo može u poslovnom prometu učestvovati i preuzimati prava i obaveze. Komanditno
društvo ima svoju imovinu koja se formira od osnivačkih uloga, s tim da se ona kasnije,
zavisno od poslovanja društva, može povećavati i smanjivati. Pravilo je, u pravnim sistemima
koji priznaju pravni subjektivitet komanditnom društvu, da je imovina društva odvojena od
imovine članova.

2. Karakteristike komanditnog društva

325
Dr. Mirka Vas iljević, op . cit. str. 84.

247
Komanditno društvo, kao društvo lica sa složenom strukturom odnosa između članova i u
odnosima prema trećim licima, ima opće i specifične karakteristike u odnosu na ostale oblike
privrednih društava. Specifičnost komanditnog društva ogleda se u tome što ima dvije
kategorije članova, komplementare i komanditore. Komplementari su javni članovi (javni
ortaci), a komanditori su tajni ortaci. Dakle, komanditno društvo je društvo lica (personalno
društvo), tj. prilikom osnivanja moraju postojati najmanje dva člana, i to dvije kategorije
(vrste) članova:

a) komplementari (lično odgovorni članovi) koji odgovaraju za obaveze društva,

neograničeno cjelokupnom svojom imovinom, dakle i onom koja nije uložena u društvo, a
međusobni odnosi komplementara regulisani su po pravilima kao u društvu sa neograničenom
solidarnom odgovornošću (javnom trgovačkom društvu); i

b) komanditori koji ne odgovaraju za obaveze društva, već snose poslovni rizik do visine svog
uloga. Izuzetno, ako komanditori ne uplate u cjelini ugovoreni ulog, odgovorni su
povjeriocima društva i to do iznosa ugovorenog uloga umanjenog za uplaćeni dio, neposredno
i solidarne sa ostalim članovima (ZTD čl. 143 st. 1 i 2).

Prema tome, ako su kod ovog društva u pitanju samo dva člana, najmanje samo jedan član -
komplementar odgovara za obaveze društva solidarne i neograničeno cjelokupnom imovinom,
a najmanje jedan član komanditor ne odgovara za obaveze društva, ako je u cjelini uplatio
ulog na koji se obavezao osnivačkim ugovorom. Članovi društva, kako komplementari tako i
komanditori, mogu biti pravna i fizička lica, kako domaća tako i strana, s tim da je najmanji
broj dva lica, a maksimalni broj nije ograničen 326. To znači da je za komanditno društvo
dovoljno samo po jedan komplementar i jedan komanditor, ali je moguće da uz samo jednog
komplementara ima više komanditora i obrnuto, kao što i na obje strane može biti više
članova u svojstvu komplementara i komanditora. Po nekim pravima (bivšem jugoslavenskom
i švajcarskom), komplementar može biti samo fizičko lice, a komanditor može biti fizičko i
pravno lice327. Ranije po našem pravu, komanditor je mogao biti samo fizičko lice. Međutim,
po važećem zakonodavstvu, kao i u uporednom pravu, nema ograničenja, tj. i komplementari i
komanditori mogu biti pravna i fizička lica, osim navedenih izuzetaka. Za komanditno
društvo zakon ne propisuje minimalni osnivački kapital jer komplementar garantuje sigurnost
prema trećim licima za obaveze društva. Osnivački kapital čine ulozi osnivača, koji se

ZPD čl. 2 i 78: ZGD čl. 136 . st. 1; ZTD čl. 131 i čl. 733; HGB par. 161 st. 1.
326

ZOP jugoslavenski čl. 168; švajcarski OR čl. 594, st. 2., ZOP R Srpske čl. 164 st. 2 ("Sl. glasnik RS” br.
327

24/98).

248
određuju osnivačkim ugovorom. Ulozi osnivača mogu biti u novcu, stvarima i pravima. Po
nekim, ulozi mogu biti u radu i uslugama ali samo komplementara, što je dopušteno i u
našem, njemačkom i francuskom pravu. Međutim, ulog komanditora ne može biti u radu i
uslugama, jer ovakav ulog ne može biti predmet prinudnog izvršenja, pa bi to imalo za
posljedicu da komanditori ne snose nikakav rizik za poslovanje društva, a što ne odgovara
prirodi njihovog članstva. Naprotiv, ima sistema koji izričito zabranjuju da ulog komanditora
bude u radu i pružanju usluga (npr. u francuskom, bivšem jugoslovenskom i pravu Republike
Srpske)328. Isto tako, po nekima, ulozi komanditora mogu biti samo u novcu, što nije u većini
uporednih prava, s tim da ako su u stvarima i pravima, moraju se procijeniti i novčano iskazati
u sudskom ili registru društava.

Komplementari i komanditori imaju različit položaj (status) u društvu, koji se manifestuje

između njih u odnosima prema trećim licima, kao i međusobnim unutrašnjim odnosima.
Naime, komplementari učestvuju u upravljanju, predstavljanju i zastupanju društva i ex lege
solidarne odgovaraju za obaveze društva cjelokupnom imovinom, a komanditori ne učestvuju
u upravljanju, zastupanju i predstavljanju, niti pak odgovaraju za obaveze društva. Prema
tome, komanditno društvo, prema vani i unutra, u pravilu vode komplementari (javni ortaci).
Unutrašnji odnosi u komanditnom društvu regulišu se dispozitivnim normama, a pravni
odnosi prema trećim licima pretežno prinudnim (kogentnim) normama zakona.

Komanditno društvo ima svoju imovinu i kao pravno lice odgovara prema trećim licima
cjelokupnom svojom imovinom neograničeno (potpuna odgovornost), a članovi odgovaraju
prema svom statusu u društvu, tako da komplementari odgovaraju za obaveze društva
(također neograničeno solidarne cjelokupnom imovinom), a komanditori ne odgovaraju za
obaveze društva. Komanditno društvo nema obaveznih posebnih organa upravljanja društvom
jer komplementari, koji su ovlašćeni da upravljaju društvom, vode poslovanje i zastupaju
društvo, nisu poseban organ društva.

3. Osnivanje komanditnog društva

Komanditno društvo se osniva pismenim ugovorom koji zaključuju osnivači, s tim da se mora
odrediti član ili članovi koji imaju status komplementara odnosno komanditora. Zaključeni
ugovor između komplementara i komanditora je konstitutivni osnivački akt za osnivanje
komanditnog društva. Ugovor o osnivanju društva je jedini osnivački akt komanditnog
328
Francuski Zakon o trgovačkim društvima, čl. 23 st. 2 i bivši jug oslavenski ZOP čl. 171 .

249
društva, jer društvo ne donosi statut, što je karakteristično za društva lica. Ugovor je formalan
(forma ad solemnitatem), što nije slučaj u pravnim sistemima u-kojima ovo društvo nema
pravnog subjektiviteta. U ovim zemljama se traži pisana forma ugovora samo kada je predmet
uloga nepokretna stvar329. Pravila koja važe za ugovor o javnom trgovačkom društvu važe i
za osnivački ugovor komanditnog društva. Zakonom je određen minimalni sadržaj ugovora
tako da on obavezno treba da sadrži:

- statusna obilježja i firmu: firmu i sjedište društva;

- ime, prezime i adresu prebivališta fizičkih lica odnosno članova, odnosno firmu i
sjedište pravnih lica kao članova;
- određenje koji članovi su komplementari a koji komanditori;
- vrstu i vrijednost uloga svakog člana;
- djelatnost društva (ZPD čl. 97).

Pored navedenih elemenata, ugovor treba da sadrži način podjele dobiti među osnivačima,
zavisno od njihovog statusa i visine uloga, način pokrivanja gubitaka, način upravljanja
društvom, prestanak članstva, promet udjelima i prestanak društva. Ugovor o osnivanju
komanditnog društva moraju potpisati svi članovi, bez obzira na različit pravni status
(komplementar - komanditor) ako ga oni sačinjavaju, a u slučaju da ga sačini javni bilježnik
(notar), važe pravila kao i kod zaključivanja ugovora o osnivanju javnog trgovačkog društva.
Ugovor ima status javne (notarske) isprave, a za njegovu punovažnost mjerodavna su pravila
obligacionog prava. Kako je potrebna saglasnost svih članova društva za zaključivanje
ugovora, isto tako je potrebna i za njegovu kasniju promjenu (ZPD čl. 98. st. 1 ). U ugovoru,
pored vrste i visine uloga svakog člana, mora se utvrditi ukupna visina osnivačkog kapitala
društva sa rokom uplate, a ako rok nije ugovoren, najkasnije dva mjeseca nakon upisa
osnivanja društva u javni registar (ZPD čl. 81 ). Za treća lica, iako je ugovorom određena
vrsta i iznos uloga svakog člana, to nema pravnog značaja kada su u pitanju ulozi
komplementara, s obzirom na njihovu ličnu neograničenu odgovornost za obaveze društva, jer
u sudski ili registar društava se samo upisuju podaci o ulozima komanditora (ZPD čl. 56).
Zaključenjem ugovora o osnivanju komanditnog društva, osnivači su preuzeli obaveze prema
društvu, tj. da će ugovoreni ulog unijeti u imovinu društva, u ugovorenom odnosno
propisanom roku, ako to nije ugovorom regulisano i ugovorenim sankcijama eventualnog
neizvršenja odnosno zakašnjenja (i to kod novčanih uloga zatezna kamata a ugovorna kazna

329
To je slučaj u njemačkom i švajcarskom pravu, dr. Jakša Barbić , op. ci!. str. 12.

250
za nenovčane uloge). Kako se radi o društvu lica, u pravilu, ulozi treba da se uplate odnosno
unesu do registracije društva, jer je logične da društvo ima osnivačku imovinu, koja se u
momentu osnivanja može sastojati samo iz uloga komanditora, a komplementari mogu svoje
uloge uplatiti ne samo prije registracije već i poslije, zbog solidarne i neograničene
odgovornosti, ali ipak u ugovorenom roku.

Prijavu za upis osnivanja komanditnog društva u javni registar društava potpisuju svi članovi,
bez obzira na njihov različit pravni status (komplementar i komanditor) 330. Komanditno
društvo pravno se smatra osnovanim danom registracije kod nadležnog kantonalnog
(trgovačkog) suda. Registracija kod suda ili u registru društava je konstitutivnog karaktera jer
je društvo registracijom steklo pravnu i poslovnu sposobnost (pravni subjektivitet) i može
legalno poslovati, ako ispunjava posebne uslove za obavljanje registrovane djelatnosti.
Posebni uslovi nisu uslov za osnivanje i registraciju svakog privrednog društva pa i
komanditnog, već samo za početak rada, što ustanovljavaju upravni organi (inspekcije).

U sistemima u kojima ovo društvo nema pravnog subjektiviteta, društvo se registruje s tim da
je sudska registracija deklarativnog djejstva. Prijava za registraciju komanditnog društva u
sistemima gdje se priznaje pravni subjektivitet je obavezna. Prijavu, po našem pravu,
potpisuju svi članovi društva (osnivači), bez obzira na različit pravni status.

4. Pravni odnosi između članova društva

4.1. Osnivački kapital komanditnog društva

Osnovni kapital (temeljna glavnica) komanditnog društva utvrđuje se ugovorom jer zakon nije
propisao minimalni iznos osnivačkog kapitala, pošto se radi o društvu lica, gdje
komplementari odgovaraju za obaveze društva. Visina osnivačkog kapitala kod ovog društva
utvrđuje se osnivačkim ugovorom, koji mora biti izražen u novčanom obliku nacionalne
valute. Inače, imovina (početna) se formira od uloga osnivača (komplementara i
komanditora). Komanditori moraju unijeti svoje uloge, koji mogu biti u stvarima, pravima i
novcu, ali ne i u radu i pružanju usluga društvu. Ulozi komplementara mogu da budu samo u
radu i u pružanju usluga društvu. Ovo zbog toga, što oni odgovaraju neograničeno solidarne

330
ZPD čl. 99.

251
za obaveze društva, pa je logične da oni svojim angažovanjem i sposobnostima mogu
doprinijeti uvećanju i održavanju imovine društva.

Osnivači moraju svoj ulog unijeti u ugovorenom roku, a posebno komanditori, svakako prije
registracije društva ako su ulozi komplementara u radu i uslugama društvu, jer društvo mora
imati svoju početnu imovinu. Pravilo je da se ovo društvo osniva simultano, što znači da
osnivači moraju uloge unijeti prije registracije društva, osim ako ugovorom o osnivanju nije
drugačije regulisano, a svakako u roku od dva mjeseca nakon registracije društva. Po nekim
pravima (bivšem jugoslavenskom), ako komanditor ne unese svoj ulog ili novčani dio ne
uplati u ugovorenom roku, protiv njega društvo, kao pravno lice, i povjerilac mogu podnijeti
tužbu radi namirenja ugovorenog uloga. Isto tako, pravilo je u poslovnom pravu, ako
komanditor ne uplati uopće ili u cjelini svoj ulog u roku, da solidarne odgovaraju svi
komanditori radi uplate uloga. Komanditor i komplementar su obavezni po ugovoru uplatiti
ugovorene uloge društvu u novcu a prenijeti pravo vlasništva i posjeda na stvarima odnosno
pravo korišćenja, ako zadržavaju pravo vlasništva. Uneseni ulozi postaju imovina društva sa
kojom društvo raspolaže. Osnivači društva se ne mogu osloboditi od obaveze uplate
ugovorenog uloga, ni djelimično niti u cjelini, kao ni odgoditi uplata uloga. To pogotovo važi
za komanditore ako je ulog komplementara u radu i uslugama, koji se izvršava radom u
poslovanju društva. Eventualne oslobađajuće odredbe u osnivačkom ugovoru ili naknadni
sporazum komanditora u pogledu uplate uloga, su apsolutno ništave i time bez pravnog
djejstva prema trećim licima (povjeriocima) za obaveze nastale iz poslovnih odnosa sa
društvom, kao pravnim subjektom.

U toku poslovanja društva njegova imovina se može povećavati ili smanjivati, ali ne ispod
ugovornog minimuma. Imovina društva je promjenjiva kategorija, tako da se pravi razlika
između pojma imovine i osnovnog (početnog) kapitala društva, jer je imovina širi pojam i
obuhvata sve vrijednosti koje društvo ostvari poslovanjem ili mu pripadaju po bilo kom
osnovu (npr. donacijom). Pravilo je da društvo, kao poslovni subjekt, odgovara prema trećim
licima cjelokupnom svojom imovinom, a komplementari odgovaraju također neograničeno
(potpuno) cjelokupnom svojom imovinom za obaveze društva. To znači, da povjerioci mogu
tužiti za dospjele obaveze društvo i komplementare (pasivni suparničari-tuženi) ili, po svom
izboru, prvo društvo pa komplementare, kao supsidijarne jemce.

5. Raspolaganje udjelima komanditnog društva

252
Osnivači (članovi) komanditnog društva mogu raspolagati svojim pravima i obavezama i
prenositi ih na članove ili na treća lica. U pravnoj teoriji pravi se razlika da li se prijenos
udjela (transfer) vrši između članova (interni prijenos) ili između članova društva i trećih lica
izvan društva - nečlanova (eksterni prijenos).

Interni prijenos udjela između članova iste kategorije je, u principu, slobodan, jer se ne
mijenja njihova pozicija u komanditnom društvu ali se smanjuje broj komplementara, koji
neograničeno odgovaraju za obaveze društva, odnosno komanditora, koji snose rizik za
poslovne gubitke. Pravilo je u sistemima kod kojih ulog komplementara mora biti iste
vrijednosti da se međusobni (interni prijenos) vrši na preostale komplementare na jednake
dijelove, a moguće je i samo na jednog, kada udjeli nisu jednaki, jer član komanditnog
društva, kao u svakom drugom društvu, ima prava i obaveze srazmjerno svom ulogu. Interni
prijenos udjela komplementara na jednog od komanditora je rizičan jer komplementar na taj
način gubi status i smanjuje se broj komplementara koji odgovaraju za obaveze društva.

Na kraju, internim prijenosom udjela između istih kategorija članova, ne mijenja se imovinska
situacija u društvu, ali se prijenosom između različitih kategorija mijenja broj komplementara
odnosno komanditora.

Eksterni prijenos udjela u komanditnom društvu je pravno ograničen kogentnim pravnim

normama. Prema zakonu, prijenos udjela komplementara na treća lica je moguć samo uz
saglasnost svih ostalih članova društva (komplementara i komanditora), čime se izražava
pravna priroda društva lica. To pravilo važi i za prijenos udjela komanditora na treća lica
(ZPD čl. 98. st. 1.). Ovakvo stanovište prihvaćene je u njemačkom i bivšem jugoslovenskom
pravu331.

Međutim, za razliku od istaknutog pravnog režim potrebne saglasnosti svih članova društva za
eksterni prijenos, u nekim pravnim sistemima predviđen je različit pravni režim za prijenos
udjela komplementara i udjela komanditora na treća lica.

Tako, po našem pravu, može se osnivačkim ugovorom predvidjeti da za prijenos "vlasničkih

prava" komanditora na treća lica nije potrebna saglasnost svih članova društva, što je
nemoguće kod komplementara, jer imaju pravni položaj kao i članovi društva sa
neograničenom solidarnom odgovornošću (ZPD čl. 98 st. 2). Slično rješenje je zastupljeno i u
francuskom pravu tako da se prijenos udjela trećim licima članova, u načelu, vrši saglasnošću

331
ZOP čl. 184, vidi: dr. Jakša Barbić, Komanditno društvo ep. cit. str. 22.

253
svih članova društva, ali se statutom i/ili ugovorom može predvidjeti da se udjeli komanditora
mogu ustupati trećim licima uz saglasnost svih komplementara ili većine, po broju i kapitalu,
komanditora. Isti princip važi i za prijenos udjela komplementara trećim licima i
komanditorima, dok je interni prijenos udjela između komanditora slobodan332.

je, u domaćem i uporednom pravu, da kod eksternog prometa udjelima u komanditnom

društvu svi ostali članovi komplementari i komanditori, imaju pravo preče kupovine, jer
prodajom treća lica subrogacijom stiču pravni status prethodnika komplementara odnosno
komanditora.

6. Upravljanje komanditnim društvom

Komanditnim društvom upravljaju i poslovanje vode komplementari333. Komanditori nemaju

pravo upravljati društvom, ali nemaju ni obavezu334. Međutim, za komplementara je
upravljanje i vođenje poslova u društvu u skladu sa ugovorom pravo i obaveza,
komplementari prema društvu i ostalim članovima, za slučaj odbijanja, mogu se prisiliti
tužbom.

Upravljati poslovima komanditnog društva podrazumijeva donošenje odluka i preuzimanje

svih radnji i aktivnosti u interesu društva. Osnivačkim ugovorom ali i njegovom naknadnom
izmjenom u toku poslovanja, saglasnošću svih članova, može se regulisati da se upravljanje
društvom povjeri jednom ili nekolicini komplementara. Upravljanje se, kao i kod javnog
trgovačkog društva, može povjeriti i trećem licu, uz saglasnost svih komplementara. I kod
ovog društva treba razlikovati redovno vođenje poslovanja društva, koje obuhvata sve pravne
i faktične radnje koje se uobičajeno redovno obavljaju u okviru redovne djelatnosti društva i
vanredno vođenje poslova, koje podrazumijeva radnje koje prelaze okvir redovnog
poslovanja. Zbog toga, ako društvom upravlja samo jedan ili neko od komplementara ovlašten
za upravljanje komanditnim društvom, za vanredne poslove mora tražiti saglasnost svih
ostalih komplementara (ZPD čl. 82 st. 2). Sve ostalo u vezi sa upravljanjem komanditnim
društvom i vođenjem poslova, važi što je rečeno naprijed o tome za javno trgovačko društvo,
s tim što će se istaknuti specifičnosti statusa komanditora. Dakle, komanditnim društvom
upravljaju i vode poslovanje komplementari, jer u uporednom zakonodavstvu komanditori, na
332
Francuski Zakon o trgovačkim društvima, čl. 30; Italijanski Građanski zakonik čl. 2315, 2293 i 2332, dr.
Mirko Vasiljević, op. cit. str. 90.
333
ZPD čl. 100 st. 1.
334
ZTD čl. 136 st. 1 tačka 2; ZGD čl. 139 st. 1; švajcarski (OR) čl. 600 st. 1 i HGB par. 164 st. 1 po kome su
komanditori isključeni iz upravljanja društvom.

254
osnovu svog uloga i pravnog položaja u komanditnom društvu, ne mogu upravljati poslovima
društva, a niti se mogu protiviti odlukama i postupcima komplementara ako su u granicama
redovnog poslovanja društva335. Protivljenje komanditora je dopušteno samo na odluke i
postupke u slučaju vanrednog poslovanja, a to praktično znači poziv komplementarima da
preispitaju svoju odluku.

Komplementari, ovlašteni za upravljanje društvom, nisu dužni obavještavati komanditore o

poduzetim radnjama i obavljenim poslovima niti na njihov zahtjev podnijeti poseban izvještaj
o poslovanju društva, ali su to obavezni učiniti na zahtjev komplementara, koji nisu ovlašteni
upravljati poslovima društva (ZPD čl. 86). Komanditori imaju pravo uvida u poslovne knjige i
isprave društva i godišnji finansijski izvještaj. Prema tome, pravo nadzora komanditora se
iscrpljuje u pravu protivljenja odlukama i postupcima komplementara kod vanrednog
poslovanja i pravu uvida u poslovne knjige i finansijske izvještaje, a u opravdanim
slučajevima da i putem suda traže da im društvo preda fotokopije ili prijepise finansijskog
plana i drugih isprava. Komanditori pravo nadzora i uvida u poslovne knjige mogu izvršiti u
pravilu lično, a izuzetno, ako je komanditor spriječen, svoje pravo može ostvariti i putem
stručnih lica (npr. knjigovodstveni stručnjaci, advokati i sl.)336.

7. Učešće u dobiti i snošenju poslovnog rizika komanditnog društva

Kod komanditnog društva, svi članovi, bez razlike na pravni status, i komplementari i
komanditori imaju pravo na dobit (dividendu). Dobit društva se utvrđuje godišnjim bilansom
(obračunom), koji se sastavlja na kraju poslovne godine. Godišnjim bilansom utvrđuje se
dobit ili gubitak društva, kao i učešće svakog člana društva u raspodjeli dobiti ili snošenju
gubitka društva. Dobit komanditnog društva dijeli se na dva dijela i to: na dio za
komplementare i dio za komanditore, u omjeru utvrđenom u osnivačkom ugovoru (ZPD čl.
103 st. 1 ). To znači da se osnivačkim ugovorom, učešće u dobiti društva detaljnije reguliše
ugovorom, prije svega međusobni odnosi komplementara, s jedne strane, i komanditora, s
druge strane.

Naše pozitivno pravo reguliše samo raspodjelu dobiti, u nedostatku posebnih odredaba
ugovora, tako da se dobit među komplementarima dijeli na jednake dijelove, a dio dobiti
namijenjen komanditorima dijeli među njima srazmjerno uplaćenim ulozima, ako ugovorom

335
ZTD čl. 136; ZGD čl. 139.
336
ZPD čl. 100 st. 2; ZTD čl. 137; ZGD čl. 141 .

255
nije drugačije regulisano (ZPD čl. 103 st. 2 i 3). lako odredbe našeg zakonodavstva ne govore
ništa o pokrivanju gubitaka, pa u nedostatku posebnih normi po tom pitanju, logično je da ista
pravila se mogu primijeniti i na snošenje (pokriće) poslovnih gubitaka, ako to nije ugovorom
drugačije regulisano između članova društva. Na ugovorno uređivanje odnosa, u uporednom
zakonodavstvu, kod komanditnog društva, u pogledu utvrđivanja učešća članova u dobiti i
gubitku, primjenjuju se pravila javnog trgovačkog društva337.

Prema istaknutim načelima, njihovom primjenom kod komanditnog društva i to kapitalnog

načela, prvo se učešće dijela dobiti (gubitka) svih komplementara dijeli među njima na
jednake dijelove, a ukupan dio dobiti (gubitka), koji se odnosi na komanditore, dijeli se
srazmjerno njihovim uplaćenim ulozima.

Kako su u pitanju unutrašnji odnosi u komanditnom društvu, za koje važi princip slobode
ugovaranja, jer su odredbe (ZPD čl. 103) dispozitivne prirode, tako je za utvrđivanje ukupnog
udjela komplementara u dobiti i gubitku moguća primjena samo kapitalnog načela u odnosu
na ukupan udio komanditora i dobiti (gubitka) društva. Dobit komanditora se isplaćuje
zavisno od visine ugovorenog i uplaćenog uloga u društvo. Dobit mu se isplaćuje ako je u
cijelosti uplatio ulog na koji se ugovorom obavezao. Ako to nije učinio, dobit tekuće godine
se pripisuje njegovom udjelu u osnivačkom kapitalu društva sve dok se ne namiri ugovoreni
iznos, a poslije mu se isplaćuje dobit u cijelosti (ZTD čl. 139 st. 2).

Komanditor učestvuje i u snošenju gubitka društva, ali samo do visine svog udjela u kapitalu
društva. Međutim, ako komanditor nije u cijelosti uplatio ugovoreni ulog, u pokrivanju
gubitka društva učestvuje i s neuplaćenim dijelom iznosa do koga se osnivačkim ugovorom
obavezao338. Komanditor nema pravo na isplatu udjela u dobiti kada se njegov udio u kapitalu
smanjio ili bi mogao biti smanjen ispod iznosa ugovorenog uloga zbog pokrića ranijeg
gubitka, s tim da nije dužan ranije primljene iznose dobiti vratiti u slučaju kasnijih gubitaka
društva.

Obračun učešća članova komanditnog društva u dobiti i snošenju gubitka može biti i drugačije
ugovoren, neovisno od visine udjela, po glavama ili kapitalu, odnosno konkretnim
okolnostima o čemu odlučuju komplementari339.

337
ZTD čl. 139 i 140; ZGD čl. 142 i 143.
338
ZTD čl. 139 st. 3.
339
ZTD čl. 140.

256
Drugačija raspodjela u pokrivanju gubitaka komanditnog društva je pravno moguća jer su, u
pravilu, odredbe u zakonodavstvima dispozitivne prirode. Međutim, interni dogovor članova
društva o pokrivanju gubitaka nema pravnog djejstva za neograničenu odgovornost
komplementara prema trećim licima. Institut neograničene odgovornosti komplementara
proizilazi iz zakona (ipso iure) i ne može se ograničiti niti isključiti nikakvim internim
sporazumom o njihovom učešću u poslovnom gubitku društva, iako je to unutrašnje pitanje
članova komanditnog društva. Poslovni gubitak komanditnog društva se pokriva ili iz dobiti,
tako što se ona umanjuje ili uopće ne isplaćuje, ili smanjenjem uloga (osnovne glavnice)
članova društva.

8. Zabrana konkurencije članovima komanditnog društva

Zabrana konkurencije vlastitom društvu, u pravilu, odnosi se na komplementare komanditnog

društva, a ne i na komanditore 340. Komanditori u komanditnom društvu učestvuju samo
svojim ulogom u osnovnom kapitalu društva, a inače nisu toliko lično povezani sa društvom
kao komplementari, koji vode poslovanje i zastupanje društva. Stoga je, u pravilu,
komanditorima dopušteno da izvan društva vode poslove iz djelatnosti društva.

Međutim, odredbe o zabrani konkurencije, u uporednom pravu, su dispozitivne prirode, što

znači da članovi društva osnivačkim ugovorom mogu regulisati i drugačije, tj. ako bi se
komanditoru povjerilo vođenje poslova ili unijelo njegovo ime u firmu društva, u tom slučaju
zabrana konkurencije (utakmice) odnosi se i na komanditore 341. Ovo pitanje u uporednom
pravu nije jedinstveno regulisano. Tako, u njemačkom pravu i predratnom jugoslovenskom
pravu, zabrana konkurencije ne odnosi se i na komanditore, ili neka prava nemaju uopće
posebne odredbe o zabrani konkurencije svih članova komanditnog društva342.

Zbog toga, u pravnoj teoriji poslovnog prava se smatra da se odredbe o zabrani konkurencije,
koje se odnose na članove javnog trgovačkog društva i ortačkog društva, odnose i na sve
članove komanditnog društva343.

Ima autora koji smatraju da je neprihvatljivo stanovište zabrane konkurencije za komanditore,

jer status komplementara odgovara poziciji članova javnog trgovačkog društva i ortačkom
društvu, ali ne i položaj komanditora, što je prihvatljivo i osnovano 344. U pravilu, zabrana

340
ZPD čl. 89; ZTD čl. 138; ZGD čl. 140 i par. 165 HGB.
341
HGB par. 165, jugoslavenski Trgovački zakon čl. 169.
342
Švajcarski zakon o obligacijama čl. 561 ; italijanski Građanski zakonik čl. 2301 i 2317, op. cit.
343
Vidi: dr. Jakša Barbić, "Komanditno društvo" , op. cit. st. 20.
344
Dr. Mirka Vasiljević, op. cit. str. 90.

257
konkurencije vlastitom društvu propisana je za komplementare, što ne znači da se osnivačkim
ugovorom može uvesti (obuhvatiti) i za komanditore, bez obzira na to da li oni vode poslove
društva ili ne345.

9. Pravni odnosi komanditnog društva i članova prema trećim licima

9.1. Zastupanje komanditnog društva

Komanditno društvo ex lege zastupa svaki komplementar, ako osnivačkim ugovorom nije
regulisano drugačije. Zastupanjem se zasnivaju pravni odnosi između komanditnog društva i
trećih lica, zasnivaju, mijenjaju i prestaju pravni poslovi u poslovnom prometu. Prema našem
pravu, svi komplementari su zakonski zastupnici komanditnog društva, neovisno od toga da li
su svi istovremeno ovlašteni za upravljanje i vođenje poslova društva. Međutim, neki
komplementari se mogu ugovorom isključiti iz zastupanja, što se obavezno upisuje u sudski
registar ili registar društava. (ZPD čl. 99 i čl. 101 ). Iz navedenog proizilazi, po našem pravu,
da nije isključena mogućnost da isti komplementari koji upravljaju poslovima društva
(unutrašnji odnosi) i zastupaju društvo. To je u poslovnoj praksi i najčešći slučaj, ali pravno
nije obavezno, pa je zbog toga zastupanje i regulisano posebnim kogentnim normama zakona
o zastupanju komanditnog društva koje su harmonizirane sa uporednim zakonodavstvom346.

Pravilo je da komanditno društvo zastupaju komplementari, dok komanditori nisu ovlašteni da

zastupaju društvo347. To znači da komanditori ne mogu biti zakonski zastupnici komanditnog
društva niti se to može osnivačkim ugovorom uspostaviti, jer bi bilo suprotno kogentnim
normama uporednog i domaćeg zakonodavstva. To isključenje važi za pojedinačno i skupno
zastupništvo za komanditore, a ne i za komplementare. Svaki komplementar može, i bez
posebne punomoći, zastupati komanditno društvo, s tim da se ugovorom može uvesti i skupno
zastupništvo, što znači da ovlašteni komplementari mogu samo zajedno zastupati društvo.
Ostala zastupnička ovlašćenja komplementara identična su ovlašćenjima zastupnika javnog
trgovačkog društva, jer se i na njih primjenjuju ista pravila.

Kako komanditori ne mogu biti zakonski zastupnici, nema pravne zapreke da im se da

posebna punomoć ili trgovačka prokura. Za davanje punomoći (trgovačka punomoć) odnosno
prokure, potrebna je saglasnost svih članova komanditnog društva. To znači da komanditor

345
Klauzula konkurencije može se ugovoriti za komanditore - ZOP R Srpske čl. 169 u vezi sa čl. 88, op. cit. i
jugoslavenski ZOP čl. 92 i 173, op. ci!.
346
ZPD čl. 101 i 102; ZTD čl. 41 švajcarsko pravo (OR) čl. 603.
347
ZTD čl.142 .st. 1 ; ZGDčl.145; HGBpar.170.

258
može zastupati komanditno društvo samo na osnovu pismene punomoći ili prokure, ali uz
saglasnost svih komplementara i ostalih komanditora. U navedenim slučajevima, komanditor
društvo zastupa u svojstvu punomoćnika, odnosno prokuriste, a ne komanditora348.

Njemačko pravo (HGB) nema odredaba o mogućnosti ugovorenog zastupanja komanditnog

društva od komanditora, ali pravna literatura (teorija) i sudska praksa dopuštaju mogućnost
dodjele prokure i trgovačke punomoći komanditoru. Komanditor koji bez ovlašćenja zaključi
ugovor u ime društva, odgovara za obaveze iz tako zaključenog ugovora kao komplementar,
tj. neograničeno solidarne cjelokupnom svojom imovinom.

9.2. Odgovornost za obaveze komanditnog društva

Komanditno društvo, kao i svaki poslovni subjekt, odgovara za svoje obaveze cjelokupnom
svojom imovinom prema trećim licima (ZPD čl. 5 st. 2). Odgovornost komanditnog društva
za obaveze ne isključuje odgovornost istovremeno i komplementara za sve obaveze društva,
neograničeno solidarno cjelokupnom imovinom.

Pravilo je, u poslovnom pravu, da u ime društva, kao budućeg poslovnog subjekta, osim
institucije preddruštva, niko od članova ne može nastupati u ime društva i zasnivati obaveze.
U suprotnom, po našem i uporednom pravu, lice koje bi stvorilo obaveze za buduće društvo
lično je odgovorno cjelokupnom svojom imovinom, a ukoliko to učini više lica, za stvorene
obaveze odgovaraju svi neograničeno i solidarno cjelokupnom svojom imovinom.

Prema tome, odgovornost za obaveze komanditnog društva je zakonska i povjerioci se mogu

kao treća lica namiriti, bilo iz imovine društva i komplementara (koji su solidarni jemci) ili
samo iz imovine društva, odnosno imovine komplementara. Ta odgovornost je zakonska i
komplementari se ne mogu osloboditi niti ograničiti kada je u pitanju zakonska odgovornost
prema trećim licima349.

Primarno, za obaveze komanditnog društva odgovara društvo, svojom imovinom, koja je

odvojena od imovine članova, a supsidijarna, solidarno i neograničeno komplementari.
Pravilo je u poslovnom pravu da komanditori ne odgovaraju za obaveze komanditnog društva,
već snose samo rizik do visine svog uloga, pod uslovom da je uplatio u cjelini ugovoreni
ulog350.

348
ZPD čl. 102 st. 2; ZTD čl. 55 (punomoćnik) i čl. 45 - prokurista.
349
Komplementari odgovaraju za obaveze društva po istom pravnom režimu kao i članovi javnog trgovačkog
društva, koji se ne može voljom članova izmijeniti.
350
ZTD čl. 143 st. 1; ZGD čl. 146; HGB par. 171 st. 1.

259
Izuzetno, u uporednom pravu postoje slučajevi kad i komanditor može odgovarati za obaveze
komanditnog društva i to:

- ako se u firmu komanditnog društva upiše ime komanditora uz njegovu saglasnost, on

odgovara kao komplementar, jer je s tim promijenjen njegov status u
komplementara351;
- ako komanditor nije uplatio u cjelini svoj ulog (dug prema društvu) odgovoran je
povjeriocima (trećim licima) kao i ostali članovi (komplementari), neposredno i
solidarno cjelokupnom svojom imovinom, do visine ugovorenog uloga umanjenog za
uplaćeni dio352;
- komanditor odgovara neograničeno solidarno kao i komplementar za obaveze nastale
iz ugovora koji zaključi u ime društva bez ovlašćenja, kao lažni punomoćnik ili
prokurator (falsus prokurator) pod uslovom da je druga strana bila savjesna353;
- konačno, komanditor odgovara za obaveze nastale iz poslova zaključenih uz njegovu
saglasnost, prije registracije komanditnog društva u javni registar društava354.

Za odgovornost komanditora prema trećim licima u izuzetnim slučajevima, osim kada

promijeni status u komplementara, mjerodavan je iznos registrovanog uloga u sudskom ili
registru društava, koji je limitirajući faktor u snošenju poslovnog gubitka društva. Smanjenje
uloga komanditora do koga komanditor snosi rizik (odgovara) nema uticaja na povjerioce sve
dok se ne upiše u javni registar. Kad se to upiše, nema djejstva prema onim povjeriocima čija
su potraživanja nastala prije upisa355. Prijavu upisa o smanjenju ili povećanju uloga bilo kog
člana komanditnog društva, moraju sudu ili drugom organu podnijeti svi članovi društva. Na
ovaj način zakonodavac ja zaštitio povjerioce prinudnom normom od mogućih šteta, zbog
smanjenja uloga komanditora.

Komanditno društvo ne odgovara za lične obaveze svojih članova, jer su njihove imovine
razdvojene.

351
Bivši jugoslovenski ZOP čl. 180 st. 1; francuski Zakon o trgovačkim društvima čl. 25 st. 2; švajcarski
Zakonik o obligacijama čl. 607 i ital ijanski Građanski zakonik čl. 2314 st. 2.
352
ZTD čl. 143 st. 2; HGB par. 171 st. 1.
353
Jugoslavenski ZOP čl. 180 ; švajcarski Zakonik o obligacijama čl. 605.
354
ZPD čl. 5 st. 2 ZOP čl. 181; švajcarski Zakonik o obligacijama čl. 606 i HGB par. 176
355
ZTD čl. 145 st. 1.

260
 10. Prestanak komanditnog društva

Komanditno društvo spada u društvo lica pa se izložena pravila o prestanku javnog

trgovačkog društva (društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću) primjenjuju i na
prestanak komanditnog društva, kada je u pitanju promjena statusa komplementara. Shodno
tome, ako komanditno društvo prestane iz nekog od općih (ZPD čl. 72 i 73) ili posebnih
razloga (ZPD čl. 92-95), primjenjuju se pravila i na prestanak komanditnog društva. Međutim,
ako u tom slučaju imovina komanditnog društva ne pređe u cijelosti na pravnog sljednika
(ZPD čl. 73 st. 1 ), društvo prestaje likvidacijom u kojoj se razrješavaju odnosi društva prema
trećim licima, kao i međusobni odnosi članova društva, prije brisanja društva iz sudskog ili
registra društava.

U postupku likvidacije članovi društva imaju pravo na povrat stvari koje su unijeli kao svoj
ulog, s tim da se moraju povratiti i stvari koje su članovi dali društvu samo na upotrebu (u
zakup, lizing (leasing) i sl.), bez prava na naknadu za slučajnu propast, oštećenje ili smanjenje
vrijednosti stvari.

Pravilo je da u likvidacionom postupku, nakon podmirenja povjerilaca i obezbjeđenja za

njihove osporene tražbine, svi članovi društva imaju pravo na srazmjeran udio u ostatku
imovine, nakon provedene likvidacije (ZPD čl. 104). Ako je ostatak imovine nakon
likvidacije komanditnog društva nedovoljan za povrat uplaćenih uloga, komanditori imaju
pravo prvenstva na povrat uloga, s tim da eventualno preostali dio imovine pripada
komplementarima.

U slučaju da nakon postupka likvidacije i izmirenja obaveza društva i obezbjeđenja

povjerilaca za sporna potraživanja, preostala imovina bude veća od vrijednosti (sume) svih
uplaćenih uloga, tada se ta imovina dijeli tako da svi članovi učestvuju u raspodjeli po
principima (kriterijima) iz ugovora za raspodjelu dobiti (ZPD čl. 103). Kako se radi o
dispozitivnom pravilu u našem pravu (ZPD čl. 103 st. 3), članovi društva mogu autonomno
osnivačkim ugovorom odrediti i drugačiji način raspodjele imovine društva nakon njegove
likvidacije.

Specifičnost komanditnog društva je postojanje druge kategorije članova, tj. komanditora pa

se, logično, postavlja pitanje uticaja promjene njihovog statusa na status komanditnog
društva. Prema stanovištu pravne teorije i uporednog zakonodavstva, komanditno društvo ne
prestaje u slučaju:

261
 - otkaza (raskida) ugovora od strane komanditora;
- u slučaju smrti, gubitka ili ograničenja poslovne sposobnosti komanditora;
- u slučaju prestanka pravnog lica kao komanditora, osim u slučaju stečaja i
likvidacije356;
- u slučaju istupanja komanditora iz društva.

Posljedica smrti fizičkog lica ili prestanka pravnog lica u svojstvu komanditora, ne predstavlja
razlog za prestanak komanditnog društva jer ih mogu zamijeniti nasljednici odnosno pravni
sljednik, kada je u pitanju pravno lice - komanditor, osim ako je došlo do prestanka pravnog
lica zbog stečaja i likvidacije, jer tada nema pravnog sljednika 357. Ako svi komanditori
odnosno njihovi nasljednici i pravni sljednici istupe iz komanditnog-društva, po hrvatskom
pravu, ono može nastaviti rad promjenom oblika; umjesto komanditnog kao javno trgovačko
društvo358. Po bivšem jugoslavenskom pravu, komanditno društvo može se transformisati u
bilo koji drugi oblik društva lica i kapitala ili čak i u samostalnog poduzetnika. U tom slučaju,
promjena statusa se vrši bez likvidacije društva, transformacijom u novi pravni oblik, tako da
je novonastalo društvo pravni sljednik ranijeg komanditnog društva, na koje prelaze sva prava
i obaveze (univerzalna sukcesija).

Istaknutom transformacijom komanditnog društva u nove oblike, položaj povjerilaca ranijeg

komanditnog društva se ne mijenja, jer komplementari i dalje odgovaraju neograničeno i
solidarne za obaveze ranijeg društva nastale do upisa transformacije u javni registar društava.
Tako se u ovom slučaju, uz produženu odgovornost komplementara pridodaje i odgovornost
pravnog sljednika komanditnog društva (novog društva).

Po našem pozitivnom pravu, komanditno društvo se može transformisati u komanditno

društvo na akcije (dionice), što ne isključuje mogućnost njegove transformacije u društvo lica
ili koji drugi oblik privrednih društava, kada jednoglasno odluče svi članovi društva ili se
steknu zakonski uslovi saglasno rješenjima u uporednom zakonodavstvu359.

356
ZPD čl. 106 - uključuje i stečaj "prinudnu prodaju i naplatu" kao razlog koji ne dovodi do prestanka
komanditnog društva, što je suprotno drugim pravima.
357
ZPD čl. 106; njemački HGB par. 177; francuski, Zakon o trgovačkim društvima čl. 32-33; ZTD čl. 147; ZGD
čl. 152; švajcarski Zakon o obligacijama OR čl. 619.
358
ZTD čl. 107 st. 1.
359
Više o tome vidi dr. Mirko Vasiljević , op. cit. str. 93-94.

262
XXIII. KOMANDITNO DRUŠTVO NA DIONICE

1. Pojam komanditnog društva na dionice (akcije)

Komanditno društvo na dionice poznato je, u uporednim pravima, kao poseban oblik
privrednog društva pod nazivom "societe commandite par akcions", "societa in accomandite
per aziom" ili "Komandite sellsehaft aut Aktien". U našem pravu se ono uvodi kao poseban
oblik društva tako što se komanditno društvo može transformisati u komanditno društvo na
dionice (ZPD čl. 96 st. 3)360.

U pravnoj nauci i legislativi uporednih prava, komanditno društvo na dionice se ubraja, u

pravilu, u društva personalnog tipa, mada ono ima dvojne elemente, komanditnog društva i
akcionarskog društva. Ovaj oblik društva bio je rasprostranjen u 19. vijeku u Francuskoj, tzv.
komanditna "groznica", jer su se u to vrijeme akcionarska društva mogla osnivati samo po
koncesionom sistemu (sistem dozvole), a ova društva slobodno. U savremenom svijetu,
komanditna društva na dionice se sve rjeđe koriste u tržišnoj ekonomiji, kao prevaziđen
pravnoogranizacioni oblik, posebno u germanskom pravu u odnosu romanski pravni sistem.
Pored toga, ovaj oblik društva poznat je u mnogim pravnim sistemima361.

Komanditno društvo na dionice se može definisati kao poseban oblik društva koje mogu
ugovorom osnovati najmanje dva ili više lica, pravna i/ili fizička, u kome komplementari
lično odgovaraju i jamče za sve obaveze društva cjelokupnom imovinom i vode poslovanje i
zastupanje komanditnog društva na dionice, a komanditori ne odgovaraju za obaveze društva,
već snose poslovni rizik društva ograničeno do visine svog uloga. Komanditori su komanditni
dioničari, sa pravima i obavezama dioničara, jer se na njih primjenjuju pravila koja važe za
dioničko (akcionarsko društvo).

Prema tome, komanditno društvo na dionice, imajući u vidu različit status članova, je društvo
posebnog oblika čiji osnivački kapital predstavlja zbir uloga svih članova, i podijeljen je na
dionice. Pri tome, najmanje jedan član za obaveze društva odgovara neposredno, lično i
neograničeno cjelokupnom svojom imovinom u svojstvu komplementara, a drugi član i/ili
članovi koji imaju udio u osnivačkom kapitalu društva nisu odgovorni trećim licima
360
Po hrvatskom zakonu, komanditno društvo na dionice odlukom skupštine dioničara, uz saglasnost svih
komplementara, može promijeniti oblik u dioničko društvo, čl. 638 st. 1 ZTD iz 1993. koji se primjenjuje od
1.1 .95.
361
Francuski Zakon o trgovačkim društvima iz 1966. čl. 251-262; njemački Zakon o akcionarskim društvima iz
1965. čl. 278-290; švajcarski Zakon o obligacijama iz 191 1. i dopunama iz 1996. čl. 764 - 771; italijanski
Građanski zakonik Codice civile iz 1942 čl. 2462 - 2469; hrvatski Zakon o trgovačkim društvima iz 1993. čl.
638.

263
(povjeriocima) za obaveze društva, koji imaju svojstvo komanditora - dioničara. I pored
različitog stanovišta o pravnoj prirodi komanditnog društva na dionice, gdje jedni teoretičari
daju prednost personalnim a drugi elementima kapitala, mora se priznati da se radi o
posebnom obliku privrednog društva, kao poslovnog subjekta sui generis, sa pravnim
subjektivitetom u svim pravnim sistemima362. Zbog toga je logično da je komanditno društvo
na dionice poseban oblik poslovnog subjekta (privrednog društva) čiju pravnu prirodu
karakterišu kombinacija pravnih elemenata komanditnog društva, kao društva lica, i
dioničkog društva kao društva kapitala sa pravnim subjektivitetom.

2. Osnivanje i upravljanje komanditnim društvom na dionice

Komanditno društvo na dionice osniva se ugovorom, kao i komanditno društvo. Imajući u

vidu specifičnu karakteristiku ovog oblika društva, u ugovoru se moraju odvojeno regulisati
pitanja koja važe za komplementare, a drugi dio ugovora koji se odnose na komanditore -
akcionare, po pravilima koja važe za osnivanje dioničkog društva. To znači da se ugovorom i
statutom može propisati da se dionički dio kapitala (komanditora dioničara) može pribavljati
prilikom osnivanja društva javnim ili bez javnog upisa (zatvoreni otkup dionica) i to
sukcesivno i simultano, kada je u pitanju osnivački kapital.

Pravilo je da osnivači mogu biti domaća pravna i fizička lica, mada ima razlike u uporednom
zakonodavstvu ko može imati status komplementara a ko komanditora - dioničara, što je
izložene naprijed kod komanditnog društva, ali se ograničenja u pogledu komanditora
dioničara ne mogu na njih odnositi jer svako može otkupiti dionicu. Isto tako, broj osnivača je
uslov, najmanje dva u različitim statusima (komplementar i komanditor dioničar), dok gornji
broj u pravilu nije ograničen. Jedino po francuskom pravu za osnivanje komanditnog društva
na dionice minimum osnivača mora se sastojati od tri komanditora i jednog komplementara,
da bi se od komanditora - akcionara, mogao formirati nadzorni odbor, kao organ
upravljanja363.

Komanditno društvo na dionice je pravno lice u svim pravima koja regulišu ovaj oblik
društva, pa čak i u pravima koja komanditnom društvu ne priznaju pravni subjektivitet (npr. u
Njemačkoj). Društvo stiče pravni subjektivitet registracijom kod suda ili kod institucije koja
vodi registar poslovnih subjekata.

362
Dr. Milić Simić i dr. Miloš Trifković, op. cit. str. 147.
363
Francuski Zakon o trgovačkim društvima čl. 251 st. 2.

264
Ako se komanditno društvo na dionice osniva po pravilima komanditnog društva, kao društva
lica, na simultan način osnivači ugovoreni osnivački kapital, i komplementari i komanditori -
akcionari, moraju u pravilu unijeti kao osnivački kapital, do registracije društva kod
nadležnog organa. U ovom slučaju nije dozvoljeno (kantribuciju) uloge osnivača unositi
odnosno vršiti otkup dionica djelimično. U suprotivnom, ako se društvo osniva sukcesivno,
tada se ugovorom odnosno statutom društva mora regulisati detaljno sastav i iznos uloga
komplementara, odnosno klasa i vrsta dionica, što sve čini osnivački kapital364.

3. Organi upravljanja komanditnog društva na dionice

Zbog mješovite pravne prirode komanditnog društva na dionice i primjene pravila dva
različita oblika privrednih društava, i upravljanje i odlučivanje u ovom društvu je specifično.
Zbog toga kod ovog društva se moraju u osnivačkom ugovoru ili statutom društva
harmonizirati zakonska i ugovorna rješenja u pogledu organa upravljanja i njihovih ovlašćenja
u kojima pravo upravljanja imaju i mogu imati svi članovi, bez obzira što imaju različit status
(komplementara i komanditora). Po nekim, na upravljanje i vođenje poslovanja komanditnog
društva na akcije, zbog prevage ličnih (personalnih) elemenata, primjenjuju se pravila koja
važe za tzv. "obično komanditno društvo", što bi bilo i moguće ako bi komanditori akcionari
imali isključivo dionice koje ne daju imaocima pravo upravljanja.

Međutim, u slučaju ako se radi o akcionarima društva koji imaju dionice po kojima imaju i
upravljačka prava u društvu (pravo na upravljanje u organima društva), onda oni moraju
učestvovati u organima upravljanja. Zbog toga se, u pravilu, pravima koja ima ovaj tip
društva, predviđa donošenje statuta i skupštine, odnosno nadzornog odbora kao organa
akcionara (komplementara i komanditora)365.

Statut dioničkog društva na dionice u postupku osnivanja kao osnivači donose i usvajaju svi
komplementari i oni komanditni dioničari koji otkupljuju (preuzimaju) dionice prilikom
osnivanja društva, kao osnivači - dioničari. U ovom slučaju, statut je osnivački akt
komanditnog društva na akcije kojim se utvrđuje osnivački kapital, klasa, vrsta i broj dionica
koje preuzimaju komanditni dioničari, kao i podaci o svakom komplementaru pojedinačno i
njihovim ulozima u novcu, stvarima. i pravima.

364
Osnivački kapital komanditnog društva na dionice se može povećavati i smanjivati. Povećanje se obično vrši
reinvestiranjem od postojećih članova ili ulaskom novih članova - komplementara, i novom emisijom dionica.
365
Švajcarski Zakon o obligacijama

265
Skupština komanditnog društva na dionice, za razliku od skupštine dioničkog društva koju
sačinjavaju dioničari, sastoji se od dioničara komplementara i komanditora - dioničara.
Komplementari u ovom društvu imaju upravljačka (glasačka) prava u skupštini srazmjerno
svom udjelu u osnovnom kapitalu društva366.

Pravilo je, da za odluke skupštine komanditnog društva na dionice je nužna saglasnost svih
komplementara, u svim slučajevima gdje je potrebna njihova saglasnosti o svim pitanjima u
komanditnom društvu (npr. promjena ugovora ili statuta, o povećanju ili smanjenju osnovnog
kapitala društva i sl.). Skupština komanditnog društva je nadležna kao i skupština dioničkog
društva i na njen rad se i način donošenja odluka, osim gdje je potrebna saglasnost svih
komplementara, primjenjuju pravila o dioničkom društvu. Nadzorni odbor imenuje skupština
društva, bez učešća komplementara i on vrši nadzor rada svih organa društva i o tome
obavještava skupštinu društva. Nadzorni odbor ima najmanje tri člana koji se upisuju u
registar Komisije367. Komplementari u komanditnom društvu na dionice su, ustvari, uprava
društva (menadžment), koja vodi poslovanje i zastupanje društva. Na njih se, kao upravu
društva, analogno primjenjuju pravila zakona o upravi dioničkog društva.

Iako naše pozitivno zakonodavstvo izričito ne propisuje osnivanje komanditnog društva na

dionice, kao posebnog oblika, i saobrazno uporednom zakonodavstvu, već transformaciju
komanditnog društva, to pravno ne isključuje mogućnost neposrednog osnivanja ovog oblika
društva. Karakteristično je u tom slučaju, kao i u slučaju transformacije komanditnog društva
na dionice, da se analogno primjenjuju istovremeno odgovarajuća pravila odredaba zakona o
komanditnom i dioničkom društvu, kao i norme Zakona o vrijednosnim papirima368.

4. Raspolaganje udjelima i dionicama komanditnog društva na dionice

Raspolaganje udjelima komplementara, u pravilu, vrši se kao i kod komanditnog društva, s

tim što se ugovorom odnosno statutom društva može dati i određena nadležnost skupštine
dioničara. Međutim, raspolaganje dionicama je u pravilu slobodno, zavisno od njihove vrste,
ali se može također osnivačkim ugovorom, odnosno statutom regulisati da osnivači
(komanditni dioničari) ili pak svi postojeći dioničari društva imaju pravo preče kupovine.

366
I komplementari mogu imati akcije, ako se to ugovorom odnosno statutom dozvoli jer, u pravilu, oni imaju
svoje uloge koji se mogu pretvoriti u dionice.
367
ZPD čl. 259 st. 2: mandat članova nadzornog odbora je 4 godine, s tim da se ista lica mogu imenovati bez
ograničenja.
368
Zakon o vrijednosnim papirima , "Sl. novine Federacije BiH" br. 39/98.

266
Prestanak članstva kod komanditnog društva na dionice je predmet autonomnog regulisanja u
osnivačkom ugovoru odnosno statutu. Komplementari prestaju biti članovi po svim osnovama
i razlozima, kao kod komanditnog društva (smrt, gubitak pravnog subjektiviteta pravnog lica,
što ima veći značaj kada su u pitanju komplementari u odnosu na komanditore - akcionare).
Njihov status prestaje po pravilima o prestanku članstva u dioničkom društvu, najčešće
prodajom svih dionica, a logično i smrću odnosno gubitkom statusa pravnog lica -
komanditora zbog stečaja i likvidacije.

Komanditno društvo na akcije može se transformisati u druge oblike društva po pravilima

koja važe za svaki oblik privrednog društva, s tim što se dionice (dionički kapital) pretvaraju
u udjele, ako se transformacija vrši u društvima koja nisu dionička.

Međutim, u slučaju transformacije u dioničko društvo potrebno je, uz ostale uslove, povući
postojeće dionice i na osnovu temeljnog kapitala novoosnovanog društva emitovati (izdati)
nove dionice.

5. Učešće u dobiti i snošenju rizika

Učešće u dobiti članova komanditnog društva na dionice je, u pravilu, zasnovane na

srazmjernom učešću u osnivačkom (temeljnom kapitalu) društva tj. po kapitalu. Komanditori
- akcionari, u pravilu, učestvuju u dobiti društva po kapitalnom načelu, ako je ostvarena.

Međutim, komplementari mogu, pored kapitalnog načela (zavisno od veličine uloga),

učestvovati u raspodjeli dobiti i po drugim kriterijima ("prema okolnostima"), ukoliko je to
omogućeno ugovorom ili statutom. Učešće komplementara prema okolnostima u pravilu se
zasniva na njihovom neposrednom angažovanju u poslovanju društvom, a pogotovo ako su
njihovi ulozi u radu u društvu ili uslugama ili po glavama na jednake dijelove.

Snošenje poslovnih rizika i gubitaka pogađa sve članove komanditnog društva na dionice.
Razlika je u tome što komplementari odgovaraju za obaveze društva neograničeno, solidarne i
neposredno cjelokupnom svojom imovinom, a komanditori - akcionari ne odgovaraju za
obaveze već samo snose ograničen rizik za poslovne gubitke, do visine svog uloga. Učešće u
gubicima ovog društva, kako je naprijed istaknuto, provodi se u neisplaćivanju dobiti ili
smanjenju, odnosno potpunom gubitku uloga, ako je društvo insolventno i prestaje
provođenjem stečajnog postupka.

267
Zabrana konkurencije, koja se naročito odnosi na komplementare, razrješava se po pravilima
koja se primjenju za društva lica. što se tiče imovinskopravne odgovornosti društva i članova
prema trećim licima, važe opća pravila, tj. da komanditno društvo, kao i ostali oblici društva,
za svoje obaveze nastale u poslovanju odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Kao i u
pogledu učešća u dobiti odnosno pokrivanju gubitaka, tako je specifičnost ovog društva da
komplementari odgovaraju lično ex lege za obaveze društva. To je ista odgovornost kao i
komplementara kod komanditnog društva, da odgovaraju unesenom i neunesenom svojom
cjelokupnom imovinom. Suprotno, komanditori - akcionari ne odgovaraju za obaveze društva,
već samo snose ograničen poslovni rizik, tj. ako dođe do smanjenja ili nestanka osnovne
glavnice (stečaja društva).

6. Prestanak komanditnog društva na dionice

Komanditno društvo na dionice može prestati kao i ostali poslovni subjekti (privredna
društva) stečajem, odlukom organa upravljanja, statusnim promjenama, protekom vremena,
zabranom rada, odlukom suda i sl. Specifičnost za prestanak komanditnog društva na akcije je
i u tome što može prestati na isti način kao i komanditno društvo iz razloga koji su vezani za
ličnost komplementara, kada svima prestane članstvo, odnosno i komanditora - akcionara,
ukoliko je to predviđeno ugovorom. Ako ostane samo jedna kategorija članova komanditnog
društva na akcije, oni bi morali promijeniti oblik društva pod uslovom da postoji ekonomska
opravdanost.

Ako akcionarsko društvo na dionice treba da prestane odlukom skupštine akcionara, za takvu
odluku potrebna je saglasnost svih komplementara. Komanditno društvo na dionice može
prestati i istupanjem svih članova društva osim jednog, neovisno od njegovog statusa
(irelevantno je da li je ostao samo jedan komplementar ili samo jedan komanditor - dioničar),
jer društvo ne može nastaviti poslovanje kao komanditno odnosno društvo lica, već se samo
transformisati kao društvo kapitala (dioničko i/ili društvo sa ograničenom odgovornošću) pa
čak i u samostalnog poduzetnika. U navedenim slučajevima, transformacija društva se vrši u
nove oblike bez provođenja postupka likvidacije društva, jer novo društvo nastalo
transformacijom je univerzalni pravni sljednik ranijeg društva i odgovara za obaveze nastale
do transformacije i registracije novog društva. Ta odgovornost je zakonska, koja se ne može
izbjeći niti umanjiti. Novo društvo odgovara povjeriocima cjelokupnom svojom imovinom.

268
GLAVA SEDMA

DRUŠTVA KAPITALA

XXIV. DIONIČKO DRUŠTVO

1. Pojam i karakteristike
2. Karakteristike dioničkog društva
3. Osnivanje dioničkog društva
4. Osnivačka skupština dioničkog društva
5. Status dioničkog društva
6. Registracija dioničkog društva
7. Osnovni kapital dioničkog društva
8. Povećanje i smanjivanje osnovnog kapitala dioničkog društva

XXV. DIONICE I DIONIČARI

1. Dionice (akcije)
2. Članska uprava i obaveze dioničara
3. Klasa dionica

XXVI. UPRAVLJANJE DIONIČKIM DRUŠTVOM

XXVIII. ORGANI DIONIČKOG DRUŠTVA

1. Skupština dioničkog društva

2. Zaštita manjina u odlučivanju i pobijanju odluka skupštine
3. Nadzorni odbor
4. Uprava dioničkog društva
5. Odbor za reviziju
6. Prestanak i likvidacija dioničkog društva
7. Statusne promjene i promjene oblika dioničkog društva

269
GLAVA SEDMA

DRUŠTVA KAPITALA

Sistematizacijom privrednih društava kao poslovnih subjekata, u pravnoj nauci i legislativi

uporednog prava društva se dijele na društva lica i društva kapitala, s obzirom na specifičnosti
koje su karakteristične za svaki tip društva. Jedinstvene je stanovište u pravnoj nauci
poslovnog (trgovačkog prava) da se u društva kapitala svrstavaju dioničko (akcionarsko)
društvo i društvo sa ograničenom odgovornošću.

XXIV. DIONIČKOG DRUŠTVO

1. Pojam i karakteristike

Dioničko društvo je tipičan oblik privrednog društva kapitala, koji se pojavio u XV vijeku u
Italiji, a intenzivan ekonomski razvoj doživljava u XIX vijeku u zemljama tržišne privrede.
Ovaj oblik privrednog društva omogućuje prikupljanje i koncentraciju većeg obima kapitala
od ogromnog broja malih ulagača, zbog isključenja odgovornosti za obaveze dioničkog
društva. Istina, svi dioničari snose rizik da uloženi kapital u kupovinu dionica izgube
djelimično ili u cijelosti, u slučaju lošeg poslovanja društva. Svi dioničari ulažu kapital u
dionička društva radi sticanja dobiti. Dioničko društvo ima svoju imovinu, koja je odvojena
od imovine dioničara, kao ulagača kapitala (mnogobrojnih sitnih investitora), sa kojom
dioničko društvo odgovara prema trećim licima. Zbog toga se dioničko društvo razlikuje od
društva lica kod kojih članovi lično odgovaraju sopstvenom imovinom369.

Osnivački kapital dioničkog društva obezbjeđuje se u postupku osnivanja društva ulozima

članova, čija se vrijednost iskazuje u novcu (nacionalnoj valuti). Ulozi osnivača (dioničara)
postaju osnivački (temeljni) kapital društva tako što dioničari upisuju i otkupljuju dionice.
Dioničko društvo je poseban oblik privrednog društva čiji je osnovni kapital unaprijed

Lična odgovornost vlastitom imovinom predviđena je za članove javnog trgovačkog društva i komplementara
369

komanditnog odnosno komanditnog društva na dionice.

270
određen i podijeljen na dionice, sa pravnim subjektivitetom, koje za svoje obaveze prema
trećim licima odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Dioničko društvo ne odgovara za
obaveze dioničara, niti dioničari za obaveze društva, što je opće pravilo uporednog
zakonodavstva, osim u izuzetnim slučajevima, zbog zloupotrebe. Dioničar, vlasnik udjela u
društvu sa ograničenom odgovornošću i komanditor u komanditnom društvu će odgovarati:

- kada koristi društvo za postizanje ličnog cilja koji nije u saglasnosti sa ciljevima
drugih članova i privrednog društva u cjelini;
- kada članovi društva lica (dioničar, član društva sa ograničenom odgovornošću) i
komanditor upravljaju imovinom društva kao sa svojom imovinom;
- kada dioničar i drugi pomenuti članovi drugih društava, koriste društvo za prevaru ili
oštećenje svojih povjerilaca;
- kada utiče na smanjenje imovine društva zloupotrebom u svoju korist, u korist trećih
lica, ili utiče da društvo preuzme obaveze iako je znao ili morao znati (nesavjesnost)
da društvo nije niti će biti u mogućnosti da izvrši svoje obaveze370.

U uporednom zakonodavstvu i poslovnoj praksi, dioničko društvo posluje pod različitim

nazivima (terminima) tako da se u francuskom, švajcarskom i talijanskom pravu označava
izrazom "societe anonyme", u engleskom pravu izrazom "public company', u američkom
pravu kao "private corporation", u germanskom pravu "Aktiengesellschaft', a u pravu koje je
važilo na našim prostorima je označavano kao "bezimeni ortakluk", "bezimena i anonimna"
društva.

Treba praviti distinkciju u angloameričkom pravu, jer engleski pojam "company' odgovara
(ekvivalentan je) američkom pojmu "corporation" dok se "public company' u SAD-a smatraju
kompanije (društva) koje osniva država ili njeni organi u javnom sektoru, a "private company'
su u rukama privatnika u cilju bavljenja biznisom "business" 371. Bez obzira na različite nazive
i izraze kojima se označava dioničko društvo, ovaj oblik društva je poslovni subjekt
(privredno društvo) po svom postanku i pravnom obliku, neovisno od toga kojom se
djelatnošću bavi.

U savremenom poslovanju, dioničko društvo je veoma zastupljen oblik privrednih društava

putem kojih se obavljaju mnogobrojne poslovne transakcije. Zbog toga u svim pravnim

370
ZPD čl. 6 st. 2 tačka 1-4 ; ZTD čl. 10 str. 3.
371
U Engleskoj se društva u javnom sektoru ne označavaju "public" već "chares company by chares" što
odgovara američkom pojmu "stock corporation", dr. Mirko Vasiljević, op. cit. str. 99 i dr. Milić Simić i dr. Miloš
Trifković, op. cit. str. 183-184.

271
sistemima, ovo društvo je predmet detaljnog pravnog regulisanja, u pravilu sa više zakonskih
odredaba372.

2. Karakteristike dioničkog društva

Specifične pravne karakteristike dioničkog društva proizilaze iz njegovog pojma jer lične
osobine članova (dioničara) za njegovo osnivanje i poslovanje su irelevantne (beznačajne) u

odnosu na osnivački kapital društva, koji je bitan za društva kapitala. Prema tome, osnovne
pravne karakteristike dioničkog društva su slijedeće:

- Ono je društvo kapitala u kome nije bitno ko u njemu učestvuje u kapitalu, već je bitan
ulog dioničara u osnovnom kapitalu, čija pravna sudbina u društvu nije vezana za
ličnost koja ga je u društvo unijela tako da, u principu, kapital ostaje u društvu i onda
kada se dioničari mijenjaju. Ova karakteristika važi za sva dionička društva, jer ih ono
čini otvorenim zahvaljujući negocijabilnosti (prometljivosti) dionica kao dijelova
osnovnog kapitala. Zbog toga, personalni sastav (dioničari) se može lahko i brzo
mijenjati, pogotovo ako su u pitanju dionice na donosioca čiji prijenos i promet na
tržištu kapitala (berzama) je najlakši, njihovom prodajom odnosno kupovinom373.
Ulozi dioničara u osnovnom (temeljnom) kapitalu ne moraju biti jednaki, izražavaju se
u dionicama. One su sastavni dio osnovnog kapitala društva.
- Dioničko društvo mora imati osnovni (temeljni) kapital čiji je minimum propisan
zakonom. Tako, po našem pravu, osnovni kapital iznosi 50.000 KM (pedeset hiljada
nacionalne valute - konvertibilnih maraka), a po hrvatskom, minimum temeljnog
kapitala izražen u protivrijednosti nacionalne valute (kune) u iznosu od 30.000
njemačkih maraka, odnosno sada zajedničke evropske valute u Evropskoj uniji -
eura374. Za finansijske institucije, posebnim zakonima utvrđen je mnogo veći zakonski
minimum osnivačkog kapitala (npr. za banke 15,000.000 KM375, a za osiguravajuća
društva od 1,000.000 do 2,000.000 KM, zavisno od toga da li se radi o životnom

372
ZPD čl. 107-308; ZTD čl. 159-384; francuski Zakon o trgovačkim društvima iz 1966. sa dopunama 1978 . čl.
70-250; njemački Zakon o dionicama iz 1965. 1-410; talijanski Građanski zakonik iz 1942, čl. 2325 -2468;
švajcarski Zakon o obligacijama iz 1911. sa dopunama iz 1936., čl. 620.-763; Zakon o preduzećima čl. 183-326,
op. cit.
373
ZPD čl. 127; ZTD čl. 161 st. 1.
374
Detaljnije o zakonskom minimumu osnivačkog kapitala u pojedinim državama vidi, dr. Vasiljević, op. cit. str.
101.
375
Zakon o bankama sa izmjenama i dopunama, čl. 4 "Sl. novine Federacije BiH" br. 32/00.

272
 osiguranju ili ostalim osiguranjima i reosiguranjima (ZOIL sa dopunama čl. 5) 376. Isto
tako, osnivački kapital po Zakonu o društvima za upravljanje fondovima je minimum
jedan milion KM, s tim da se temeljni kapital mora povećavati za propisani iznos (npr.
250.000 KM) za svaki novi fond kojim društvo upravlja (čl. 12 i 13 Zakona)377.
- Osnovni (temeljni) kapital dioničkog društva je podijeljen na dionice, čiji nominalni
zbir čini osnovnu glavnicu dioničkog društva. Dionice su investicioni vrijednosni
papiri koje emituju dionička društva i komanditno društvo na akcije (dionice) čiji je
promet, u pravilu, slobodan jer su negocijabilne i zamjenjive (fungibilne). Promet
dionicama (tj. njihov transfer) sa jednog na drugog dioničara se vrši na novčanim
(efektnim) berzama i drugim tržištima kapitala. Promjena imaoca dionica nema ni
pravnog niti ekonomskog uticaja na rad dioničkog društva. One ostaju u sastavu
osnovnog kapitala, bez obzira na promjenu imaoca (dioničara) jer važi princip
održivosti kapitala dok društvo postoji.
- Dioničko društvo posluje pod realnom firmom vezano za djelatnost društva (npr.
osiguravajuće d.d. društvo, banka d.d.) Firma mora sadržavati i oznaku "O.O." po
našem pravu, a u germanskom pravu "A.O.", i romanskom pravu "S.A".
- Dioničko društvo je pravno lice koje pravni subjektivitet stiče registracijom kod
nadležnog registarskog organa.
- Dioničko društvo mogu osnovati jedno ili više domaćih stranih fizičkih ili pravnih
lica, mada ima pravnih sistema gdje se propisuje najmanji broj osnivača 378. Međutim,
unifikacijom prava Evropske unije, uvodi se harmonizacija i liberalizacija u odnosu na
najmanji broj osnivača dioničkog društva. Tako, po našem i jugoslavenskom i
hrvatskom pravu, za osnivanje dioničkog društva dovoljan je i samo jedan osnivač
(one man company)379.
- Dioničko društvo ima posebne organe upravljanja (skupštinu) koju sačinjavaju
dioničari i nadzorni odbor, kao i upravu društva.
- Dioničko društvo, pored osnivačkog ugovora, mora imati i statut (pravila društva) koji
je u nekim pravima i osnivački akt. Kad jedno lice osniva društvo, osnivački akt je
odluka odnosno statut društva.

376
"Sl. novine FBiH" br. 6/98.
377
"Sl. novine FBiH" br. 41 /98.
378
Da bi se osnovalo dioničko društvo, po francuskom pravu, traži se sedam osnivača (čl. 37 ); švajcarskom tri
osnivača (čl. 625); njemačkom i austrijskom pravu dva osnivača (par. 2); a u engleskom pravu traži se dva člana
za privatne kompanije, odnosno za javne sedam, što je od 1980. godine izjednačeno bez obzira na karakter
društva (kompanije) tako da su potrebna dva osnivača.
379
ZPD. čl. 109 st. 1, ZOP čl. 189; ZTD čl. 173 .

273
 3. Osnivanje dioničkog društva

3.1. Osnivači i osnivački akt društva

Dioničko društvo mogu osnovati domaća i strana fizička i pravna lica, ukoliko posebnim
zakonom nije drugačije određeno. Eventualno ograničenje ili pak isključenje da neka lica,
naročito strana fizička ili pravna, ne mogu osnivati dionička društva, može biti samo kada je u
pitanju obavljanje određenih djelatnosti (npr. u vojnoj industriji i sl.). što se tiče broja
osnivača, različito je regulisano u uporednom pravu, ali mnoga prava dozvoljavaju da osnivač
dioničkog društva može biti jedan ili više osnivača (pravnih i fizičkih lica). Dioničko društvo
spada u društva kapitala za čije osnivanje nema značaja broj i lična svojstva osnivača,
odnosno članova društva. Cilj udruživanja je koncentracija kapitala, zbog toga ono može
imati samo jednog osnivača. Isto tako je moguće, da zbog neograničene prenosivosti dionica
kao vrijednosnih papira, čiji transfer u pravilu se vrši na tržištima kapitala izvan društva, da
sve dionice društva u toku poslovanja, sa više osnivača i dioničara stekne samo jedno lice,
fizičko ili pravno. U ovom slučaju, moguće je da dioničko društvo osnuje više lica i ostane
samo jedan dioničar ili, obrnuto, da društvo osnuje jedan a kasnijom prodajom dionica
društvo stekne više dioničara koji kupe dionice društva.

U pravnoj teoriji, pravi se razlika između osnivača dioničkog društva i ostalih dioničara.
Naime, osnivači su obavezno i dioničari dioničkog društva, a dioničari koji steknu dionice
kasnijom emisijom dionica, nakon osnivanja društva, imaju status dioničara ali i ne status
osnivača dioničkog društva. Pravilo je u poslovnom pravu da osnivači, prilikom osnivanja
dioničkog društva (simultano osnivanje), upišu i uplate najmanje zakonski minimum
osnovnog kapitala. Međutim, nije dozvoljeno da neko kao osnivač donese osnivački akt o
osnivanju dioničkog društva (donese odluku, usvoji statut ili se zaključi osnivački ugovor) i
pozove javnim pozivom (tenderom) treća lica (investitore) za upis i uplatu dionica, a da

274
prethodno nije lično upisao i otkupio dionice društva, zavisno od načina osnivanja ovog
društva. U slučaju kada osnivači otkupe sve dionice prilikom osnivanja društva (simultano
osnivanje), tada su osnivači istovremeno i dioničari, ali kada se prilikom osnivanja dioničkog
društva ugovorom reguliše da određeni broj dionica otkupljuju osnivači, a preostale dionice
mogu otkupiti treća lica javnim pozivom za upis i uplatu dionica (sukcesivno osnivanje), oni
nisu osnivači već samo dioničari. Ova distinkcija se pravi zbog toga što osnivači imaju
posebne obaveze prema ostalim dioničarima, javnosti i Komisiji za vrijednosne papire,
odnosno raznim agencijama380. U historijskom razvoju dioničkog društva, kao društva
kapitala, primjenjivana su sva tri poznata sistema, zavisno od historijskih uslova i uticaja
države na osnivanje ovog tipa društva. Sistem koncesije (dozvole) zasnivao se na diskrecionoj
ocjeni nadležnog državnog organa da se dozvoli osnivanje dioničkog društva određenim
osnivačima (pripadnicima određene privilegovane klase). Međutim, koncesioni sistem je
uglavnom napušten u savremenom tržišnom poslovanju, osim u nekim slučajevima, npr. u
bankarstvu i javnom sektoru (djelatnostima od šireg društvenog značaja - javni prijevoz,
zdravstvo, prosvjeta, kultura i slično)381.

Po sistemu slobodnog udruživanja, dioničko društvo se smatra osnovanim donošenjem

statuta, odnosno osnivačkog akta, s tim da se osnivanje društva prijavljuje sudu ili drugom
državnom organu. Tako upis društva u registar ima samo deklaratorni karakter, a ne i
konstitutivno pravno djejstvo. Po ovom sistemu, dioničko društvo je pravno osnovano
donošenjem osnivačkog akta. Sistem slobodnog udruživanja omogućio je slobodu osnivanja
dioničkih društva, s tim da je država mogla zabraniti osnivanje samo ako su ciljevi društva
protivni pravnom poretku. S druge strane, ovaj sistem je zbog razlika u pravnim sistemima i
precizne nenormiranosti stvarao izvjesnu pravnu nesigurnost, naročito u pogledu trenutka
osnivanja društva, sticanja pravnog subjektiviteta, uplate dionica i preuzimanja obaveza.

Konačno, prihvaćen je u savremenom zakonodavstvu, pored prethodna dva sistema, i

normativni sistem (sistem normativnog akta). Po ovom sistemu, osnivači društva slobodno
odlučuju da osnuju bilo koje privredno društvo, pa i dioničko, kao i o tome koliki je ulog
svakog osnivača i iz čega se sastoji. Osnivačkim aktom osnivači su obavezni regulisati
međusobne odnose i organizaciju društva kogentnim zakonskim normama. Po normativnom
sistemu, registarska institucija ne može odbiti registraciju društva zbog cjelishodnosti
osnivanja, jer za to nije ovlaštena, već samo kontroliše da li su ispunjeni zakonski uslovi. To
ZPD , vidi č lan ov e 114-119 i čl. 25 i 29.
380

Za osnivanje banke, po našem pravu , bankarsku dozvolu izdaje Agencija za bankarstvo, čl. 7 Zakona o
381

bankama, "Sl. novine FBiH" , br. 39/98.

275
znači da se po sistemu normativnog akta dioničko društvo pravno smatra osnovanim i stiče
pravni subjektivitet registracijom, jer je sud ili drugi ovlašteni organ svojim aktom (u pravilu,
rješenjem) to utvrdio i dozvolio registraciju društva. Registracija dioničkog društva po
normativnom sistemu ima konstitutivno djejstvo, što znači da društvo kao pravno lice može
poslovati i preuzimati prava i obaveze sa trećim subjektima.

3.2. Osnivački akti dioničkog društva

Osnivački akti dioničkog društva mogu biti: ugovor o osnivanju dioničkog društva, kada su
osnivači dva ili više lica, i odluka o osnivanju društva ako je osnivač jedno lice, odnosno
statut koji može usvojiti jedno ili više lica, zavisno od broja osnivača. Prema našem pravu,
osnivački ugovor dioničkog društva, odnosno odluka jednog osnivača i statut moraju
sadržavati slijedeće elemente (podatke):

- podatke o identitetu osnivača: ime i prezime sa adresom prebivališta fizičkog lica,

odnosno firma i sjedište pravnog lica;
- statusna obilježja društva: firma, sjedište i djelatnosti dioničkog društva i jedinstveni
identifikacioni broj;
- iznos osnovnog kapitala društva; - ukupan broj, klasa i nominalna vrijednost dionica; -
o ulozima osnivača u stvarima i pravima i broju dionica plaćenim tim ulozima, kao i
njihov opis i procjena vrijednosti;
- postupak i rokove prodaje i banku kod koje se vrši uplata dionica; - prava i obaveze
osnivača;
- način naknade troškova osnivanja društva;
- pravne posljedice zbog neizvršenja obaveza osnivača;
- način rješavanja sporova između osnivača i
- podatke o licu koje predstavlja i vrši radnje u ime osnivača za buduće dioničko
društvo382.

382
ZPD čl. 110 u vezi sa čl. 113 i Druge direktive Evropske unije čl. 2 i 3. iz 1976. godine.

276
Osnivački akt dioničkog društva mora sadržavati opis i prava dioničara koja proizilaze iz
sadržaja dionice zavisno od vrste dionice, a koja mogu. biti upravljačka i imovinska 383. Prema
našem pravu, ugovor o osnivanju društva, pa i dioničkog, moraju potpisati svi osnivači i
legalizovati potpise kod nadležnih organa ili priložiti ovjerene punomoći ako su ugovor
potpisali punomoćnici (ZPP čl. 110). Međutim, saglasno uporednom zakonodavstvu i našem
Zakonu o notarima, ugovor o osnivanju privrednih društava i utvrđivanju statuta, kao i
njihove promjene, jedino su nadležni sačinjavati ili ovjeravati notari. U tom slučaju, osnivački
akti privrednih društava imaju svojstvo javne isprave384. Po našem pravu, osnivački ugovor ili
odluka kao osnivački akt prethode usvajanju statuta o osnivanju dioničkog društva, za razliku
od stanovišta u uporednom zakonodavstvu po kome svojstvo osnivačkog akta ima statut
dioničkog društva zajedno sa pismenim izjavama osnivača o usvajanju statuta 385. To znači da,
po našem pravu, osnivački ugovor u postupku osnivanja dioničkog društva zaključuju samo
osnivači, s tim da svi dioničari usvajaju statut na osnivačkoj skupštini. Nasuprot tome, prema
hrvatskom i slovenačkom pravu, osnivači usvajaju statut, a ostali dioničari kod sukcesivnog
osnivanja samim upisom dionica se pravno podrazumijeva da su prihvatili statut, s tim da na
osnivačkoj skupštini mogu tražiti njegovu izmjenu.

Ima autora koji smatraju da izjave date kod javnog bilježnika, koje su usmjerene na osnivanje
dioničkog društva i na osnovu kojih stiču prava na uloge izražene u dionicama i preuzimaju
obaveze da uplate uloge, su ustvari svojevrstan ugovor, ukoliko je izjave dalo više osnivača.
U tom slučaju, ne primjenjuju se na takav ugovor pravila obligacionog prava o zaključivanju
ugovora. Izjave volje (očitovanja) svih osnivača po sadržini moraju biti iste (saglasne).
Međutim, ako društvo osniva samo jedno lice kao osnivač, ne može se govoriti o ugovoru,
već o jednostranom očitovanju volje usmjerenoj na osnivanja dioničkog društva386. Izjave date
kod javnog bilježnika (notara) od osnivača društva ne moraju se dati istovremeno ali je bitno
da ih daju svi osnivači i istog sadržaja. Očitovanje volje kod notara da se usvaja statut
dioničkog društva podrazumijeva istovremeno i upis i preuzimanje dionica. Kada nastane
dioničko društvo, statut kao najviša pravila društva odnosi se ne samo na osnivače - dioničare
već i na sve ostale (kasnije) dioničare.

383
ZPD za učešće u upravljanju čl. 199 i 240-258 , za učešće u dobiti čl. 206 i 207, za učešće u diobi preostale
imovine nakon stečaja ili likvidacije društva , čl. 206. i pravo preče kupovine nove emisije dionica čl. 213-215.
384
Zakon o notarima Federacije BiH iz 2002. g. čl. 4 st. 3 u vezi sa čl. 73 st. 1 tačka 5; ZTD čl. 173 ; ZGD čl.
184.
385
ZTD čl. 173 u vezi sa čl. 177 i 195; ZGD čl. 184 u vezi sa čl. 189 i čl. 205.
386
Dr. Jakša Barbić, komentar Zakona o trgovačkim društvima, op. cit. str. 125-130.

277
 3.3. Način osnivanja dioničkog društva

U pravnoj teoriji, poslovnoj praksi kao i uporednom pravu, poznata su dva načina osnivanja
akcionarskog društva u pribavljanju osnovnog kapitala društva, i to: simultani i sukcesivni
način. Razlikovanje dva načina osnivanja dioničkog društva vezano je za krug upisnika,
vrijeme i način upisa dionica. Naime, prilikom osnivanja dioničkog društva, sve dionice mogu
otkupiti osnivači - dioničari (simultano osnivanje) ili ugovoreni broj dionica otkupljuju
osnivači, a preostale dionice mogu otkupiti druga lica, budući dioničari na osnovu javnog
poziva (tendera) za upis i otkup dionica (sukcesivno osnivanje)387.

3.3.1. Simultano osnivanje društva

Simultano osnivanje dioničkog društva podrazumijeva da samo osnivači otkupljuju sve

dionice. Naime, osnivači istovremeno sa potpisivanjem ugovora o osnivanju društva stiču
status dioničara. Dakle, simultano osnivanje društva podrazumijeva zatvoreni upis dionica
tako da osnivači, potpisivanjem osnivačkog ugovora ili odluke o osnivanju dioničkog društva,
postaju upisnici dionica i osnivači društva. To znači da kod simultanog osnivanja dioničkog
društva dioničari mogu biti samo osnivači, koji međusobno rasporede broj i iznos dionica tako
da sve one budu upisane. U ovom slučaju, treća lica ne mogu preuzimati dionice (zatvoreni
otkup) dionica.

Kod simultanog osnivanja dioničkog društva osnivački akt (ugovor, odluka) o osnivanju
dioničkog društva ujedno predstavlja odluku o prvoj emisiji dionica kao vrijednosnih papira.
Pošto se, u pravilu, emisija dionica vrši po odredbama posebnog zakona i nadzorom
regulatornih institucija (Komisije za vrijednosne papire), to se postavlja pitanje, da li i kod
simultanog osnivanja društva treba prethodno odobrenje Komisije. Po zakonu o vrijednosnim
papirima, emisija vrijednosnih papira vrši se javnom ponudom ili zatvorenom prodajom 388.
Simultani postupak osnivanja dioničkog društava ne podrazumijeva provođenje postupka
javne ponude dionica, i nije potrebno prethodno odobrenje regulatorne komisije, već samo
blagovremena prijava o emisiji na osnovu koje Komisija rješenjem utvrđuje uspjeh emisije
dionica i time osnivanje dioničkog društva.

Simultano osnivanje dioničkog društva, u pravnim sistemima gdje je statut društva osnivački
akt, podrazumijeva usvajanje i potpisivanje statuta i obavezu o uplati (preuzimanje) svih

387
ZPD čl. 111; ZTD čl. 177; francuski Zakon o trgovačkim društvima , čl. 74 i 84; švajcarski Zakon o
obligacijama, čl. 629, italijanski Građanski zakonik čl. 2329.
388
Vidi Zakon o vrijednosnim papirima (ZVP) čl. 13 u vezi sa čl. 36, "Sl. novine FBiH" br. 39/98.

278
dionica, s tim da je društvo osnovano kada se upiše u sudski ili registar društava kod
institucije koja vodi registar društava. Izjava o preuzimanju svih dionica mora sadržavati
nominalni iznos dionica koje se uplaćuju (preuzimaju), rod dionica, kao i podatke da li se
izdaju na ime ili na donosioca389.

Uplata dionica kod simultanog osnivanja dioničkog društva ne samo što mora biti u cijelosti
izvršena preko banke - depozitora ili izvršena procjena uloga u stvarima i pravima u pravilu
prije registracije društva, već je i bezuslovna. Bitno je da se ugovorom ili odlukom ne mogu
propisivati nikakvi posebni uslovi za uplatu dionica, jer se ulog u cijelosti mora uplatiti.

Naime, potpisivanjem ugovora, odluke ili statuta, kao osnivačkih akata, nastala je obaveza o
uplati uloga, tako da nakon uplate i unosa stvari i prava u osnivački kapital društva, osnivač ili
osnivači ne mogu više raspolagati unesenim ulogom jer je to postala imovina dioničkog
društva odmah nakon registracije društva. Prema odredbama zakona i uslova iz osnivačkog
akta (ugovora, odluke i statuta) o osnivanju dioničkog društva, osnivački ulozi mogu se
sastojati iz stvari, prava i novca, s tim da moraju biti uplaćeni u novcu ili unesene stvari i
prava prije registracije društva. Novčani zakonski minimum osnivačkog kapitala od 50.000
KM mora biti uplaćen samo u novcu u cijelosti (ZPD čl. 127 i čl. 128)390.

3.3.2. Sukcesivno osnivanje društva

Drugi način osnivanja dioničarskog društva imamo kada je osnivačkim aktom (ugovorom,
odlukom ili statutom) omogućeno da jedan određeni dio dionica otkupe osnivači a za preostali
dio dionica se upućuje javni poziv (prospekt) trećim licima za upis i uplatu dionica
(sukcesivno osnivanje) koje oni upisuju na osnovu javnog poziva (ZPD čl. 111 u vezi sa čl.
113). Prema tome, dioničko društvo se osniva na sukcesivni način, kada osnivači upućuju
javni poziv anonimnim budućim investitorima (akcionarima) za upis i uplatu dionica, s tim da
je javnu emisiju dionica prethodno odobrila regulaciona agencija (Komisija za vrijednosne
papire).

Osnivački (temeljni) kapital dioničkog društva kod sukcesivnog (postepenog) osnivanja

dioničkog društva se formira (konstituiše) djelimično iz uloga osnivača i uloga trećih lica koja

389
ZTD čl. 177 u vezi sa čl. 178 i 179.
390
Po bivšem jugoslovenskom pravu minimalni novčani iznos osnivačkog kapitala je 10.000 USA dolara u
dinarskoj protivrijednosti na dan uplate za dioničko društvo , a minimalni osnivački ulog jednog akcionara je 500
USA dolara, s tim da se kod simultanog osnivanja do registracije mora uplatiti polovina propisanog minimuma a
ostatak za 2 godine.

279
odluče da prihvate prospekt i javni poziv, s tim da iznos dijela dionica koje upisuju osnivači,
odnosno treća lica na osnovu javnog poziva, mora biti detaljno regulisan osnivačkim aktom
odnosno prospektom. Kod sukcesivnog načina osnivanja dioničkog društva, kao tipičnog
društva kapitala, nije dopušteno da osnivači društva imaju samo osnivački akt ili statut a da
bez vlastite uplate ugovorom određenog ili zakonom propisanog minimuma, upute javni poziv
anonimnoj masi budućih dioničara, jer bez osnivačkog kapitala ne mogu registrovati društvo
niti emitovati dionice bez prethodnog odobrenja regulatorne institucije.

Za razliku od simultanog načina osnivanja i pribavljanja osnivačkog kapitala dioničkog

društva, sukcesivni način je pogodniji način za veću koncentraciju kapitala, pogotovo kada su
potrebna veća finansijska sredstva za realizaciju velikih poduhvata (npr. izgradnja autoputa ili
velikih industrijskih kompleksa)391. Sukcesivni način osnivanja i pribavljanja kapitala javnim
prospektom je mnogo složeniji i skuplji u odnosu na simultani način, jer se emisija dionica
vrši putem javne ponude (ZPD čl. 114). Postupak sukcesivnog osnivanja dioničkog društva
ima više specifičnih faza koje su vezane za javnu ponudu dionica. Osnivači moraju poduzeti
slijedeće radnje i postupke:

- podnijeti zahtjev Komisiji za odobrenje javne ponude dionica radi osnivanja dioničkog
društva, koji podnose osnivači uz propisanu dokumentaciju i to: ugovor o osnivanju
dioničkog društva, prijedlog statuta društva, prijedlog prospekta, sa detaljnim
podacima o dionicama budućeg dioničkog društva (ZPD čl. 114 st. 2 i ZVD čl. 28);
- rješenje Komisije o odobrenju emisije dionica putem javne ponude (oferte) u cilju
osnivanja dioničkog društva, koje je Komisija dužna donijeti u roku od 30 dana, a u
slučaju šutnje, ako se rok ne produži uz saglasnost osnivača, može se pokrenuti
upravni spor (ZPD čl. 114 st. 2 i ZVD čl. 28);
- objavljivanje javnog poziva za upis i uplatu dionica i prospekta dionica, s tim da rok
ne može biti duži od 90 dana, računajući od dana objavljivanja poziva putem
službenog glasila i dnevne štampe (ZPD čl. 115 st. 1 i ZVD čl. 30 i 31);
- izdavanje privremenih potvrda o upisu i uplati dionica (privremenica), koju izdaje
banka kao depozitar putem koje se vrši upis i uplata dionica. Upisniku na osnovu
privremenice pripada pravo na dionice nakon uplate pune cijene upisanih dionica i
registracije društva (ZPD čl. 117 i čl. 137);
- izvještaj o broju i iznosu upisanih i uplaćenih dionica, koji sačinjava depozitar i
obavezno dostavlja Komisiji i osnivačima društva, koji osnivači moraju objaviti
391
Engleska i Francuska su osnovale dioničarska društvo za izgradnju tunela ispod kanala Lamanša.

280
 najmanje u jednom domaćem dnevnom listu u roku od 8 dana nakon prijema rješenja
Komisije da je emisija dionica uspjela. Izvještaj sadrži detaljne podatke o ukupnom
iznosu i broju upisanih i uplaćenih dionica, kao i cijenu dionica nakon emisije (ZPD
čl. 116 i ZVD čl. 33 st. 1 );
- rješenje Komisije kojim se utvrđuje da je javna ponuda dionica uspjela, sa podacima o
ukupnom broju i iznosu upisanih i uplaćenih dionica (ZVP čl. 34 st. 1 i 2).

U slučaju prekomjernog upisa na osnovu javnog poziva, osnivači moraju odbiti prekomjerni
upis i povratiti novac uplatiocima, jer on ne može biti veći od dozvoljenog aktom Komisije i
utvrđenog u osnivačkom aktu392. Kod sukcesivnog načina upis dionica na osnovu javnog
poziva budući dioničari vrše potpisivanjem izjave o upisu (upisnice) čiji je sadržaj u
uporednom pravu za razliku od našeg, obavezno detaljno regulisan 393. U pravnim sistemima
gdje se dioničko društvo osniva usvajanjem statuta, upisnica sadrži i izjavu da je budući
dioničar upoznat sa statutom i prospektom dionice tako da se njihovim prihvatanjem
podrazumijeva da je saglasan sa osnivanjem dioničkog društva pod objavljenim uslovima iz
javnog poziva. Zbog toga, u ovim sistemima upisnica istovremeno ima pravno svojstvo
privremenice. Pravilo je da upisnica u pomenutim pravima predstavlja izjavu o prihvatu
(akceptu) ponuda i preuzimanju obaveze u obimu koji odgovara broju i iznosu upisanih
dionica. Upisnica može biti i ništava, ako ne sadrži sve zakonom propisane podatke ili bilo
kakva ograničenja, odnosno javni poziv, po hrvatskom pravu394.
Prema našem i uporednom pravu, ako sve dionice na osnovu javnog poziva nisu upisane u
objavljenom roku, osnivači i ostali upisnici mogu upisati preostale dionice u naknadnom roku,
najkasnije od 15 dana računajući od isteka objavljenog roka za upis (ZPD čl. 118 st. 2).
Međutim, ako osnivači i druga lica ne upišu sve dionice ni u naknadnom roku, smatra se da
osnivanje dioničkog društva javnom ponudom nije uspjelo. Zbog toga su osnivači obavezni
objaviti izvještaj o neuspjelom osnivanju dioničkog društva sukcesivnim postupkom i u
kratkom roku povratiti upisnicima izvršene uplate sa kamatom uz solidarnu odgovornost
(ZPD čl. 118 st. 1 i 2) 395. Također, kod sukcesivnog osnivanja, nakon upisa dionica do iznosa
osnovnog kapitala iz javnog poziva za upis i uplatu dionica, osnivači su dužni odbiti daljni
upis dionica, ako je tako regulisano osnivačkim aktom. Upis dionica iznad iznosa iz javnog

392
ZVP, čl. 33 st. 2 i ZPD čl. 129 st. 2.
393
ZPD , čl. 115. st. 3; ZTD čl. 198. st. 2 i ZGD čl. 207. st. 2.
394
ZTD čl. 19 6 st. 2 u odnosu na javni poziv odnosno čl. 198. st. 3; ZGD čl. 207 st. 3.
395
Dr. Mirko Vasiljević, op. cit. 108.

281
poziva je ništav i osnivači su neograničeno solidarna odgovorni za povrat sredstava
uplatiocima uplaćenog iznosa iznad osnovnog kapitala sa kamatom396.

3.3.3. Kvalifikovano osnivanje društva

U pravnoj nauci poslovnog prava poznat je i kvalifikovani način osnivanja dioničkog društva.
Međutim, on se ne smatra posebnim načinom osnivanja dioničkog društva, jer i simultani i
sukcesivan način osnivanja društva mogu biti kvalifikovani. Kvalifikovano osnivanje
dioničkog društva može biti predviđeno osnivačkim aktom tako da određeni dioničari ili
određena kategorija upisnika dionica, umjesto u novcu, svoje uloge (akcije) uplate isključivo
u naturi unošenjem stvari i pravima (pokretnih i nepokretnih, razne opreme, mašina, objekata,
prava industrijske svojine i dr.).

Pošto uplata uloga u novcu podrazumijeva najmanje iznos minimalnog (osnivačkog) kapitala,
osnivačkim aktom (ugovorom ili statutom) o osnivanju dioničkog društva, bez obzira na način
osnivanja, mora se regulisati da li su dozvoljeni ulozi u stvarima i pravima, kojim upisnicima i
do kog iznosa. U ovom slučaju, osnivači u skladu sa djelatnošću društva i ciljevima
poslovanja određuju koje stvari i prava kao ulog mogu unijeti u dioničko društvo. U poslovnoj
praksi, ulozi u stvarima i pravima obično se unose kod simultanog osnivanja dioničkog
društva, pošto su osnivači unaprijed međusobno poznati i povezani zajedničkim interesima i
upoznati sa raspoloživim mogućnostima u stvarima i pravima koje žele koristiti u
zajedničkom poslovanju. Isto tako, kod sukcesivnog osnivanja dioničkog društva sa
specifičnim predmetom i ciljevima poslovanja, uobičajeno je da stvari i prava kao ulog unesu
osnivači, a javnim pozivom se uglavnom traži uplata dionica u novcu od budućih dioničara, u
cilju obezbjeđenja obrtnog kapitala. Zbog toga, osnivačkim aktom se mora jasno odrediti i
detaljno regulisati vrsta uloga kojim se, u kom iznosu i od koga mogu platiti dionice.

Smatra se da kvalifikovano osnivanje društva može biti nepovoljno za buduće akcionare

(kupce akcija sljedećih emisija), zbog toga što prilikom osnivanja dioničkog društva mogu biti
utvrđene privilegije za osnivače ili pojedine kategorije upisnika akcija. Pogodnosti su vezane
obično u sticanju privilegovanih (preferencijalnih) dionica u postupku osnivanja društva ili
učešću u menadžmentu i nadzornom odboru društva.

4. Osnivačka skupština dioničkog društva

396
ZPD čl. 129 i ZVD čl. 32.

282
Posebna faza u postupku osnivanja dioničkog društva je po redosljedu sazivanje i održavanje
osnivačke skupštine društva. Sazivanje osnivačke skupštine od strane osnivača je zakonska
obaveza, bez obzira da li se radi o simultanom ili sukcesivnom osnivanju. Sazivanje
osnivačke skupštine i njene održavanje mora se obaviti u propisanom roku jer, u protivnom, u
slučaju da se to ne ostvari (izostane sazivanje i održavanje), nastupaju pravne posljedice
ništavosti izvršenog upisa dionica i time neuspjele osnivanje dioničkog društva. Ovo je
stanovište u našem pravu397.

U uporednom pravu, kod simultanog osnivanja društva, gdje su osnivači istovremeno i

dioničari, nije obavezno sazivanje osnivačke skupštine, već osnivači u tim sistemima
pismenim izjavama o usvajanju statuta istovremeno imenuju i prvi nadzorni odbor sa
mandatom do prve skupštine dioničkog društva398. U ovom slučaju osnivači ujedno usvajaju i
izvještaj o osnivanju dioničkog društva. Što se tiče pravila o sazivanju osnivačke skupštine,
zakonodavstva nemaju posebnih odredaba, tako da se osnivačka skupština obično saziva po
pravilima propisanim za sazivanje redovne (godišnje) skupštine dioničkog društva, o čijem
zasjedanju i materijalu sa dnevnim redom moraju blagovremeno biti upoznati svi osnivači.
Kvorum za rad osnivačke skupštine, u našem pravu, je strožiji u odnosu na redovnu skupštinu
dioničkog društva, tako da prva osnivačka skupština može legalno donositi odluke ako
učestvuje više od polovine dioničara ili njihovih punomoćnika koji imaju dionice sa pravom
glasa. Međutim, u slučaju ponovnog sazivanja osnivačke skupštine, skupština može odlučivati
ako je prisutno ili zastupljene više od jedne trećine ukupnog broja dionica sa pravom glasa
(ZPD čl. 120). Uporedna zakonodavstva ne prave razliku u kvorumu između prvog i
ponovnog sazivanja osnivačke skupštine (ako prvi saziv ne uspije), pa je kvorum isti, tj.
nadpolovična većina ukupnog broja dionica sa pravom glasa, što odgovara kvorumu za prvu
skupštinu dioničkog društva u našem pravu399.

Osnivačka skupština se zakazuje javnim oglasom kojim se pozivaju osnivači, sa utvrđenim

dnevnim redom i materijalom u koji moraju imati uvid upisnici dionica i to: ugovor o
osnivanju (osnivački akt) društva, prijedlog statuta, izvještaj o osnivanju društva tj. upisu i
uplati dionica sa procjenom uloga u stvarima i pravima, spisak broja, vrste i klase dionica i
cijenu po kojoj su dionice upisane sa popisom izvršenih uplata, kao i podatke o upisnicima

397
Osnivačka skupština mora se sazvati u roku od 60 dana računajući od dana prijema rješenja Komisije o
uspjelom upisu dionica (ZPD čl. 119).
398
ZTD čl. 177 i 180.; ZGD čl. 189 i 192-193.
399
ZPD čl. 245 u vezi sa čl. 214 i 295.

283
dionica koji nisu izvršili uplate. Osnivačka skupština dioničkog društva nadležna je da
odlučuje o slijedećim pitanjima:

- usvaja izvještaj o osnivanju društva;

- usvaja prvi statut društva;
- bira predsjedavajućeg skupštine;
- imenuje prve članove nadzornog odbora i
- potvrđuje vrijednost uloga u stvarima i pravima i utvrđuje broj dionica emitovanih po
tom osnovu400.
Odluke iz svog djelokruga osnivačka skupština donosi nadpolovičnom većinom, osim
usvajanja statuta gdje se odluka donosi dvotrećinskom (kvalifikovanom) većinom 401. Pravilo
je, u uporednom zakonodavstvu, da se u pogledu utvrđivanja broja dionica i njihove
vrijednosti uplaćenih u stvarima i pravima na osnivačkoj skupštini glasa odvojeno za svaki
ulog, s tim da upisnici dionica o čijim se naturalnim ulozima glasa ne učestvuju u glasanju
(nemaju pravo glasa) zbog sukoba interesa402. Za razliku od uporednog zakonodavstva, naše
pravo nema izričitih odredbi o zabrani učešća u glasanju ulagača čiji su ulozi u stvarima i
pravima, pa je logične da se to reguliše propisima regulatorne Komisije za vrijednosne papire,
odnosno osnivačkim aktom društva. Nakon održane osnivačke skupštine, u slučaju
simultanog ili sukcesivnog osnivanja, uprava dioničkog društva obavezna je podnijeti zahtjev
za upis u registar emitenata vrijednosnih papira kod Komisije, najkasnije 15 dana računajući
od dana održavanja osnivačke skupštine (čl. 124. st. 1 ZPD).

5. Statut dioničkog društva

Karakteristično je da društva kapitala moraju imati statut (dioničko društvo i društvo sa

ograničenom odgovornošću). Statut dioničkog društva je po hijerarhiji najviši pravni akt
društva, pa svi drugi opći (autonomni) akti moraju biti u skladu s njim. Statut je opći akt
društva koga prvi put, u nekim pravnim sistemima, donosi osnivačka skupština (sukcesivno
osnivanje), a u nekim, u kojima je statut osnivački akt, osnivači dioničkog društva pismenim
izjavama usvajaju statut, što je redovno slučaj ako se dioničko društvo osniva simultano.
Bitno je da sve kasnije izmjene i dopune statuta donosi vanredna ili redovna skupština
društva, a kad je osnivač pojedinac, njegovom odlukom.

400
ZPD čl. 245 ; ZTD čl. 205 u vezi sa čl. 289; ZGD čl. 214 i čl. 295.
401
ZPD 248.; ZTD čl. 208.; ZGD čl. 217
402
ZTD čl. 208 st. 2.; ZGD čl. 217 st. 2.

284
Statutom dioničkog društva se regulišu odnosi u društvu i njegova unutrašnja organizacija,
koji u pravilu odgovaraju odredbama osnivačkog akta (ugovora i odluke). Kada se osnuje
dioničko društvo gdje statut nije osnivački akt i uslov za njegovu registraciju, njegovo
donošenje je kasnije obavezno, ne samo za osnivače već i sve buduće dioničare koji otkupe
dionice. Sporno je u pravnoj nauci, da li odredbe statuta mogu biti u koliziji sa osnivačkim
aktom, jer se donose kasnije. Pravilo je da statut sadrži identična rješenja kao i osnivački akt
(ugovor ili odluka) ali je moguće da odredbe statuta mogu i sadržavati rješenja koja odstupaju
od onih iz osnivačkog akta, odnosno dispozitivnih normi i rješenja propisanih zakonom 403.
Statutom dioničkog društva, po zakonu, moraju se regulisati (obavezni elementi statuta)
slijedeća pitanja:

- firma, sjedište i djelatnost društva,

- iznos osnovnog kapitala, klasa, broj i nominalna vrijednost dionica,
- oznaka vrste dionica kao i to da li su izdate na ime ili na donosioca,
- postupak u slučaju neuplate upisanih dionica,
- način povećanja i smanjenja osnovnog kapitala,
- raspodjela dobiti i pokrivanje gubitaka, - način formiranja i korišćenja fonda rezervi,
- broj glasova po klasi dionica,
- način sazivanja skupštine i donošenja odluka,
- sastav, način imenovanja i razrješenja i ovlaštenja nadzornog odbora i uprave društva,
- postupak statusnih promjena i promjene oblika društva,
- prestanak društva
- postupak izmjena i dopuna statuta društva.

Pored obaveznih elemenata, statut dioničkog društva može sadržavati i fakultativne elemente
kojima se ostala pitanja uređuju slobodno (kao npr. o poslovnoj tajni, zaštiti okoline i sl.), s
tim da i ti elementi, kao sastavni dio statuta, imaju obavezno djejstvo za sve dioničare i
organe upravljanja404.

6. Registracija dioničkog društva

Da bi mogla uslijediti registracija dioničkog društva, prethodno je potrebno da se nakon

osnivačke skupštine izvrši upis u registar emitenata kod Komisije za vrijednosne papire
emitovanih dionica, što je uslov za registraciju kod nadležnih organa. Naime, do upisa u
403
Dr. Jakša Barbić i dr. "Komentar ZTD", op. cit. str. 127 i dr. Milić Simić i dr. Miloš Trifković, op. cit. str.
202.
404
ZPD čl. 123.

285
registar emitenata, sve emitovane dionice moraju biti u uplaćene. Međutim, dionice čija je
uplata dospjela a uplate nisu izvršene, ne upisuju se u registar emitenata, jer nisu bile preuzete
niti uplaćene od osnivača ili drugih upisnika. Osnivači su obavezni neuplaćene dionice
proglasiti nevažećim i o tome pismeno obavijestiti Komisiju (ZPD čl. 125)405.

Dioničko društvo se obavezno, kad ispuni zakonske uslove, upisuje u sudski ili registar
društava, na zahtjev uprave društva (ZPD čl. 5 st. 1). Registracijom kod suda ili nadležnog
registarskog organa, dioničko društvo stiče pravni subjektivitet, što znači da je registracija
konstitutivnog karaktera jer je pravno nastao poslovni subjekt sa pravnom i poslovnom
sposobnošću.

7. Osnovni kapital dioničkog društva

Osnovni kapital je početni kapital dioničkog društva. Bez osnovnog kapitala, dioničko društvo
ne može biti osnovano niti može postojati. Zbog toga se osnivački kapital ne može smanjivati
ispod zakonskog minimuma. Međutim, ako u toku poslovanja dioničko društvo iskaže
poslovni gubitak koji se ne može pokriti iz osnovnog kapitala društva i fonda rezervi, društvo
kao prezaduženo (insolventno) ide u stečaj. Dioničko društvo mora imati osnivački kapital
koji nije statična kategorija, i može se smanjivati (ne ispod zakonskog minimuma) ali se može
i povećavati. On je garancija trećim licima za zaštitu njihovih interesa. Osnovni kapital
dioničkog društva formira se iz uloga i uplate dionica, budućih akcionara. Vrijednost uloga i
uplata dionica čine vrijednost osnivačkog kapitala društva, koji je podijeljen na dionice.
Pravilo je da se minimalni iznos osnovnog (osnivačkog) kapitala društva utvrđuje zakonom, s
tim što se može uvećavati izmjenom osnivačkog akta (ugovora, odluke i statuta) samo na
osnovu odluke skupštine društva

Prema odredbama Zakona o privrednim društvima, osnivački kapital dioničkog društva iznosi
najmanje 50.000 (pedeset hiljada KM), što predstavlja prihvaćen standard uporednog prava i
prava Evropske unije (ZPD, čl. 127)406. Osnovni kapital se uplaćuje u domaćoj valuti, s tim
što se može i preračunavati. Usvajanjem jedinstvene valute EU unificira se ne samo valuta
već i minimalni iznos osnivačkog kapitala, harmonizacijom prava EU.

405
ZVD, čl. 14 st. 2.
406
U Evropskoj uniji minimalni iznos osnovnog kapitala je 25.000 ECU čl. 6 Druge direktive EU , u Njemačkoj
100.000 DEM - AckG par. 7, u Švajcarskoj 100.000 SHF, u Francuskoj 500.000 FRF, u Austriji 1.000.000 ATS,
u Sloveniji tri miliona SIT ZGD čl. 172 i Hrvatskoj 30.000 DEM ZTD čl. 162.

286
Minimalni nominalni iznos dionice iznosi, u našem pravu, 10 (deset) KM, što je također
standard uporednih prava i EU407. Dionica se ne može emitovati ispod propisanog minimuma,
a dopuštena je mogućnost na veći iznos nominalne vrijednosti408. Iz propisanog minimalnog
iznosa dionica kao prihvaćenog standarda uporednog prava i prava EU, logična proizilazi
ništavost emisije dionica ispod utvrđene nominalne vrijednosti u pojedinim pravima. Također,
cijena dionice nakon okončane emisije ne može biti manja od njene emitovane nominalne
vrijednosti (ZPD čl. 130). Zbir nominalne vrijednosti upisanih i uplaćenih dionica predstavlja
vrijednost osnovnog kapitala društva.

Ulozi osnivača odnosno dioničara u dioničko društvo mogu se sastojati iz novca, stvari i
prava, a osnovni kapital se iskazuje u novčanoj vrijednosti, u pravilu, u nacionalnoj valuti ili u
eurima u EU. Nenovčani ulozi (stvari i prava) moraju se procijeniti i iskazati u novčanoj
vrijednosti. Međutim, kada se radi o pravima kao ulozima u dioničko društvo, tu se ustvari
radi o pravima industrijske svojine (npr. patent, licenca, know how (znanje) firma, zaštitni
znak, žig i sl.). Ulozi u stvarima i pravima moraju se unijeti u zakonskom odnosno
ugovornom roku, ali svakako do upisa društva u registar društava, a s tim da se sve dionice
moraju u cjelini uplatiti prije upisa u registar emitenata.

Osnovni kapital dioničkog društva je novčana vrijednost osnovnog kapitala dioničkog

društva, koji dioničari moraju unijeti u društvo. On je svojevrsna naknada dioničarima zbog
toga što po zakonu ne odgovaraju za obaveze društva, istovremeno pruža sigurnost
povjeriocima da društvo raspolaže imovinom najmanje u vrijednosti osnivačkog kapitala i da
time može podmiriti njihova potraživanja. Zbog toga se mora održati cjelovitost osnovnog
kapitala društva za sve vrijeme njegovog postojanja. Osnovni kapital dioničkog društva je
trajna vrijednost, koja se iznad zakonskog minimuma utvrđuje osnivačkim aktom odnosno
statutom. Temeljni kapital dioničkog društva je "garancijski" kapital društva, određen
njegovim statutom, pa svaka promjena osnovnog kapitala (povećanje ili smanjenje) zahtijeva i
promjenu statuta društva. Osnovni kapital dioničkog društva se iskazuje u pasivi društva, a
imovinu sačinjava njegova aktiva. Vrijednost aktive mijenja se poslovanjem društva i ne
iskazuje se u statutu. Ona nije stalna imovinska vrijednost, jer poslovanje društva je podložno
promjenama, zavisno od uspjeha u poslovanju. Imovina dioničkog društva je odvojena od
imovine dioničara, kao što je slučaj i kod drugih privrednih društava.

407
U Federaciji BiH 10 KM - ZPD; čl. 127. st. 2; u Njemačkoj 5 DM - AckG par. 8; u švajcarskoj 10 SHF, u
Francuskoj 100 FRF, u Austriji 100 ATS, u Sloveniji 1.000 SIT - ZGD, čl. 173 i u Hrvatskoj 10 DM. Podaci po
fusnoti 1. 2. E. Vilogorac i M. Dizdar, op. cit. str. 224.
408
ZPD čl. 195 st. 4. i ZTD čl. 163 st. 1 i 2.

287
Emisiona nominalna vrijednost dionica ne može biti na iznos koji je manji od utvrđenog
minimalnog osnivačkog (temeljnog) kapitala dioničkog društva. Zbog toga je zabranjene
izdavanje i prodaja dionica ispod njihove nominalne vrijednosti ("ispod pari"), i time ne
postigne visina uloga koji odgovara osnovnom kapitalu društva čiji je minimum utvrđen
osnivačkim aktom odnosno statutom dioničkog društva. Međutim, na iznos osnivačkog
kapitala ne utiče emisija dionica za iznos koji je viši od nominalnog minimuma. To znači, da
se dionice mogu emitovati iznad njihove nominalne vrijednosti ("iznad pari"), pa se time
uvećava imovina društva iznad iznosa utvrđenog minimuma osnivačkog kapitala. Razlika
između cijene dionica nakon emisije i njihove emisione nominalne vrijednosti ("agio") je
dionička premija koja nije sastavni dio osnovnog kapitala, već kapitalna dobit društva koja se
u bilansu iskazuje odvojeno od osnovnog kapitala društva. Prema tome, teorijski se pravi
razlika između nominalne vrijednosti dionice (emisione) i prodajne cijene koja može biti
različita. Zbog toga, prodaja dionica na tržištu kapitala iznad nominalne vrijednosti (po većoj
cijeni) ne znači dodatnu uplatu osnovnog kapitala, već posebnu dobit koja ne ulazi u osnovni
kapital društva.

Emisija dionica u cilju pribavljanja osnovnog kapitala društva, može biti:

a) emisija dionica na tender i

b) zatvorena prodaja dionica.

Emisija, tj. javna ponuda dionica može se vršiti na dva načina i to:
- ponuda po fiksnoj cijeni i
- ponuda na tender.

U prvom slučaju, javna ponuda dionica podrazumijeva prodaju dionica po nominalnoj

vrijednosti. Međutim, javna ponuda putem tendera podrazumijeva da nominalna vrijednost
dionica predstavlja minimalnu cijenu dionice po kojoj upisnici daju ponude za kupovinu
dionica. U ovom slučaju dionice se, u pravilu, prodaju na tržištu po najvišoj ponuđenoj cijeni,
pa eventualno i nižoj, do konačne prodaje svih emitovanih dionica. Tržišna kupoprodajna
cijena dionica je ona po kojoj je moguće prodati sve dionice i nju su dužni platiti svi upisnici,
bez obzira na pojedinačne ponude. Jednaka kupoprodajna cijena dionica olakšava prodaju
dionica na sekundarnom tržištu i pravilo je da se svi dioničari jednako tretiraju.

288
Pod zatvorenom prodajom dionica podrazumijeva se prodaja dionica bez javne ponude,
između unaprijed određenog kruga kupaca ili grupe (osnivača), do najviše 40 kupaca. U
zatvorenoj prodaji dionice se prodaju po cijeni koja je jednaka njihovoj nominalnoj
vrijednosti409.

Dionički kapital je trajna vrijednost i sastoji se iz nominalnog zbira svih dionica društva, s tim
da ga dioničko društvo može mijenjati, povećavati i smanjivati, ali ne ispod zakonskog
minimuma.

8. Povećavanje i smanjivanje osnovnog kapitala dioničkog društva

8.1. Povećanje osnovnog kapitala

Dioničko društvo nakon osnivanja, u slučaju pozitivnog poslovanja i prosperitetnog razvoja,

ima potrebu za dodatnim kapitalom u cilju povećanja osnovnog kapitala društva. Povećanje
osnovnog kapitala vrši se na osnovu odluke koju, na prijedlog nadzornog odbora, donosi
skupština dioničkog društva dvotrećinskom većinom zastupljenih dioničara s pravom glasa,
po svakoj klasi dionica. Kako su iznos osnovnog kapitala, klasa, broj i nominalna vrijednost
dionica obavezni elementi statuta društva, svako povećanje istovremeno podrazumijeva i
izmjenu statuta. Glasanjem o povećanju osnovnog kapitala posebno po svakoj klasi dionica
sprečava se mogućnost da dioničari koji imaju jednu klasu dionica ili dioničari koji imaju više
klasa dionica, a koje predstavljaju većinu zastupljenih dionica s pravom glasa, donesu odluku
koja nije u skladu sa interesima dioničara koji imaju dionice drugih klasa. Ovo pravilo važi
(odvojeno glasanje) ne samo za obične dionice različitih klasa, već i za privilegovane
(prioritetne) i dionice zaposlenih.

Ovaj princip je zastupljen i u harmoniziranom pravu Evropske unije i uporednim pravima,

tako da odluku o povećanju osnovnog kapitala donosi skupština društva odvojenim glasanjem
dioničara sa različitim klasama dionica na čija prava utiče povećanje osnovnog kapitala
(Druga direktiva EU, čl. 25 tačka 3)410.

Povećanje osnovnog kapitala dioničkog društva može se izvršiti na više načina (opcija):

409
ZOV čl. 13 st. 1.
410
ZPD č l. i 31 .; Druga direktiva EU , čl. 25 tačka 1.; ZTD čl. 304. st. 2.; ZG D čl. 309. st. 3.

289
 - emisija novih dionica u javnoj ili zatvorenoj prodaji na osnovu novih uloga,
- uslovno povećanje,
- povećanje iz vlastitih sredstava i
- integrisano povećanje.

Povećanje osnovnog kapitala dioničkog društva, bez obzira na način, postaje pravnovaljano
tek upisom u registar emitenata (ZPD čl. 134).

8.1.1. Emisija novih dionica

Osnovni kapital dioničkog društva može se povećati emisijom novih dionica samo ako su sve
dionice društva ranijih emisija uplaćene u cjelini. Ovaj princip ne važi ako se dionice nove
emisije plaćaju isključivo u stvarima i pravima (ZPD čl. 141 st. 1 i 2). Dakle, prvi uslov koji
mora biti ispunjen za povećanje osnovnog kapitala je da su dionice prethodnih (ranijih)
emisija uplaćene u cjelini, odnosno da u opticaju nema privremenica koje je društvo izdalo.
Ovim pravilom se onemogućuje da dioničari donose odluke za novu emisiju dionica i time
pribave dodatni kapital prije izvršenja obaveze za uplatu prethodne emisije dionica u cjelini.
Drugo načelo, kod emisije novih dionica, iako dionice ranijih emisija nisu uplaćene u cjelini,
je da društvo može emitovati nove dionice pod uslovom da se emisija novih dionica može
plaćati isključivo u stvarima i pravima (kvalifikovano pribavljanje kapitala). Povećanje
osnovnog kapitala dioničkog društva emisijom novih dionica može se obaviti putem javne
ponude, ako ugovorom nije drugačije uređeno, tj. putem zatvorene prodaje (ZPD čl. 143 i
ZVP čl. 13 st. 3 i 4).

U savremenom uporednom zakonodavstvu, pravilo je da dioničari imaju pravo preče kupnje

srazmjerno njihovom učešću u osnovnom kapitalu društva, ako se dionice nove emisije
plaćaju isključivo novcem411. Isti princip je zastupljen i u harmoniziranom pravu Evropske
unije tako da "pri svakom povećanju kapitala po osnovu uplata u novcu, nove dionice moraju
biti ponuđene na osnovu prava preče kupnje dioničarima u srazmjeri osnovnog kapitala koji
predstavljaju njihove dionice"412. Međutim, pravo preče kupnje, po pravu EU, proširuje se i na
druge vrijednosne papire zamjenjive za dionice ili pak koji sadrže pravo upisa dionica413.

411
ZPD čl. 214; ZTD čl. 308. st. 1; ZGD čl. 313; AckG par. 186.
412
Druga direktiva EU, čl. 29.
413
Druga direktiva EU, čl. 29 tačka 6.

290
Pravo preče kupnje dionica se ne može prenijeti na druge dioničare i na taj način se
omogućuje svakom dioničaru da izmijeni učešće u osnovnom kapitalu koje je imao prije nove
emisije dionica (čl. 214 st. 2 ZPD). Pravo preče kupnje je zakonsko pravo dioničara, i ono se
ne može ograničiti niti isključiti statutom dioničkog društva ili općom odlukom skupštine
društva. Međutim, pravo preče kupovine dionica pojedinačne emisije može se isključiti ili
ograničiti odlukom skupštine dioničkog društva, koja se donosi nadpolovičnom većinom
glasova, ako je na skupštini zastupljeno više od polovine ukupnog broja dionica sa pravom
glasa ili dvotrećinskom većinom glasova, ako je na skupštini društva zastupljena manje od
polovine ukupnog broja dionica s pravom glasa (ZPD čl. 215). Dioničko društvo nema pravo
preče kupnje na osnovu posjedovanja vlastitih dionica, jer je princip da dioničko društvo ne
može ostvarivati prava koja proizilaze iz tih dionica (ZPD čl. 232).

8.1.2. Uslovno povećanje kapitala društva

Pod uslovnim povećanjem osnovnog kapitala dioničkog društva podrazumijevamo zamjenu

(konverziju) potraživanja određenih lica i ostvarivanje prava i to: imalaca zamjenjivih
(konvertibilnih) obveznica, davaoca kredita, potraživanja prioritetnih dioničara i dioničara
zbog nepovučene ostvarene dividende, tako što se njihova novčana potraživanja po osnovu
dividende uračunavaju po osnovu emisije novih akcija kao ulozi u osnovni kapital, zatim u
slučaju sprovođenja statusnih promjena spajanja i pripajanja više društava, konverzije
potraživanja trećih lica u trajne uloge, kao i konverzije potraživanja zaposlenih također u
trajne uloge osnovnog kapitala. Pošto kod ovog načina povećanja osnovnog kapitala
dioničkog društva, u pravilu, povjerioci društva daju svoju saglasnost da se njihova
potraživanja (konvertuju) pretvore u trajne uloge osnovnog kapitala društva, on se i zove
uslovno povećanje osnovnog kapitala društva. Uslovno povećanje osnovnog kapitala društva
poznato je i u uporednom pravu, s tim da je uslovno povećanje kapitala ograničeno najčešće
do polovine nominalne vrijednosti osnovnog kapitala društva u vrijeme donošenja odluke414.

Uslovno povećanje osnovnog kapitala društva zasniva se na emisiji novih dionica, pri čemu
nije moguće unaprijed utvrditi obim povećanja, jer povećanje je uslovljeno obimom
korišćenja prava zamjene (konverzije) i/ili prava preče kupnje postojećih povjerilaca društva.

414
ZOP bivše SRJ , čl. 287; francuski Zakon o trgovačkim društvima čl. 216.; ZTD čl. 313 st. 2; ZGD čl. 318 ,
prema kojima nominalni iznos uslovnog povećanja osnovnog kapitala ne može biti veći od polovine iznosa
osnovnog kapitala u vrijeme donošenja odluke, a po našem pravu može, ako je izglasano dvotrećinskom
odlukom ukupnog broja zastupljenih dioničara s pravom glasa (ZPD čl. 155 st. 2).

291
S pravnog stanovišta, korištenjem prava konverzije obligacionopravni odnos se transformiše u
vlasnički. Pravo konverzije potraživanja i/ili pravo preče kupovine odnosi se na povjerioce
dioničkog društva a ne dioničare, pa uslovno povećanje osnovnog kapitala, u pravilu, ima
uticaja i na promjenu učešća dioničara u osnovnom kapitalu društva.

Konačno, važno je istaći da se kod uslovnog povećanja osnovnog kapitala dioničkog društva
vrši zamjena duga (obaveza) društva prema povjeriocima u dionice, tako da i nema realnog
(dodatnog) povećanja osnovnog kapitala osim promjene učešća dioničara u osnovnom
kapitalu društva. I ovaj vid povećanja kapitala ostvaruje se tako da vlasnik zamjenjivih
obveznica to pravo zamjene ostvaruje pismenim zahtjevom dioničkom društvu za zamjenu
obveznica u dionice, a upis dionica na osnovu prava preče kupnje, ako je društvo donijelo
odluku o emisiji novih dionica (ZPD čl. 158).

8.1.3. Povećanje osnovnog kapitala društva iz vlastitih sredstava

Povećanje osnovnog kapitala dioničkog društva iz vlastitih sredstava se vrši na teret sredstava
društva iz posljednje poslovne godine, bez dodatnih uloga (uplata) društvu. Naime, u ovom
slučaju se vrši pretvaranje (transformacija) poslovne dobiti zadnje poslovne godine,
akumulirane dobiti i najčešće iz rezervnog fonda društva, iznad minimalnog zakonskog iznosa
samo iz sredstava preko 25% rezervnog fonda (ZPD čl. 188 st. 2).

Da bi moglo uslijediti povećanje osnovnog kapitala društva na teret vlastitih sredstava,

prethodno je potrebno ustanoviti da li društvo posluje uspješno sa poslovnim dobitkom iz
koga se prvenstveno izdvajaju sredstva za rezervni fond do zakonskog minimuma od 25%
osnovnog kapitala društva i usvojenog godišnjeg finansijskog izvještaja sa izvještajem
revizije. Pravni osnov za donošenje odluke o povećanju osnovnog kapitala na teret vlastitih
sredstava društva je samo finansijski izvještaj sa izvještajem revizora o pozitivnom
poslovanju, s tim da izvještaj revizora ne može biti stariji od tri mjeseca od dana donošenja
odluke o povećanju osnovnog kapitala iz vlastitih sredstava. Povećanje osnovnog kapitala iz
vlasititih sredstava, u pravilu, može se vršiti samo iz rezervnog fonda društva i to samo za
iznos iznad obavezne zakonske visine od 25% fonda rezervi. Međutim, dio rezervnog fonda
društva, namijenjen za pokrivanje poslovnih gubitaka, ne može se koristiti za povećanje
osnovnog kapitala dioničkog društva iz vlastitih sredstava (ZPD čl. 162 st. 1 i 2).

292
Odluku o povećanju osnovnog kapitala na teret sredstava društva donosi skupština društva
dvotrećinskom većinom, u kojoj se reguliše iznos povećanja osnovnog kapitala, kao i to da li
se povećanje vrši povećanjem nominalne vrijednosti dionica ili emisijom novih besplatnih
dionica (ZPD čl. 161 ). Povećanje osnovnog kapitala iz vlastitih sredstava raspoređuje se na
sve dionice društva, srazmjerno njihovoj nominalnoj vrijednosti, jer se time održava odnos
između učešća dioničara u osnovnom kapitalu dioničkog društva.

Promjena nominalne vrijednosti dionica obavezno se upisuje u registar emitenata kod

Komisije za vrijednosne papire (ZVP čl. 36). Pravno djejstvo povećanja osnovnog kapitala
dioničkog društva (povećanje nominalne vrijednosti dionica i izdavanje besplatnih dionica)
nastaje registracijom kod nadležnog suda ili druge institucije koja je nadležna da vodi registar
društava (poslovnih subjekata)415.

8.1.4. Integrisano povećanje osnovanog kapitala društva

lntegrisano povećanje osnovnog kapitala dioničkog društva je specifičan način povećanja

osnovnog kapitala društva na teret sredstava društva. Naime, u pravilu, integrisano povećanje
osnovnog kapitala društva se vrši emisijom novih dionica u nepovoljnim uslovima zbog
poremećaja na tržištu, kao posljedice lošeg stanja ekonomije uopće i smanjenog povjerenja
investitora (budućih dioničara) u poslovnu budućnost društva. Zbog toga, dioničko društvo u
takvim uslovima pokušava emisijom dionica intervenisati na sekundarnom tržištu kapitala u
cilju stabilizacije poslovanja.

Pravilo je da u nepovoljnim uslovima prodajna cijena dionica u prometu na berzi ili u drugim
uređenim javnim tržištima na dan donošenja odluke o povećanju kapitala bude niža od
njihove nominalne vrijednosti, što društvo snosi na teret vlastitih sredstava. Naime, ako je
cijena dionice na dan donošenja odluke o emisiji novih dionica za povećanje osnovnog
kapitala niža od nominalne vrijednosti dionica, društvo je dužno iz vlastitih sredstava platiti
razliku između cijene dionice nakon emisije i njene nominalne vrijednosti (npr. ako je na dan
donošenja odluke o povećanju osnovnog kapitala na tržištu 7 KM, a njena nominalna
vrijednost 10 KM, društvo je dužno platiti iz vlastitih sredstava razliku od 3 KM za svaku
dionicu).

Ekonomska opravdanost integrisanog povećanja osnovnog kapitala društva u nepovoljnim

uslovima ima za cilj pribavljanje dodatnog kapitala društva, isključivo u novčanom obliku.

Promjena nominalne vrijednosti dionica znači da sve dionice , ako su glasile na 10 KM, ubuduće će glasiti
415

npr. na 100 KM.

293
Investitori otkup dionica kod integrisanog povećanja osnovnog kapitala društva ne mogu
vršiti u stvarima i pravima, već samo u novcu (čl. 165 st. 1 i 2). Dioničko društvo kod
integrisanog povećanja osnovnog kapitala ne može razliku između tržišne cijene i nominalne
vrijednosti dionica pokrivati iz dijela rezervnog fonda namijenjenog za pokrivanje gubitaka
društva, već iz sredstava koja premašuju iznos nominalnog iznosa sredstava rezervnog fonda
društva.

8.2. Smanjenje osnovnog kapitala društva

Smanjenje osnovnog kapitala dioničkog društva nastaje iz ekonomskih razloga, zbog tzv.
ekonomske slabosti društva i pokrivanja poslovnih gubitaka. Da bi došlo do smanjenja
osnovnog kapitala dioničkog društva, mora se provesti složena procedura, koja je regulisana
imperativnim normama u cilju sprečavanja manipulacija i zaštite povjerilaca i dioničara.
Smanjenje osnovnog kapitala dioničkog društva vrši se na osnovu odluke skupštine društva
donesene dvotrećinskom većinom zastupljenih dioničara sa pravom glasa, s tim što se glasa
odvojeno za svaku klasu dionica i to javno objavljuje u zakonskom roku416.

Prema uporednom zakonodavstvu, potrebno je da su za odluku skupštine društva dati glasovi

koji predstavjalju najmanje - osnovnog kapitala zastupljenog na skupštini dioničkog
društva417. Smanjenje osnovnog kapitala dioničkog društva ne može se izvršiti ispod
zakonskog minimuma, po našem pravu (50.000 KM), odnosno u uporednim pravima kako je
to utvrđeno za dionička društva i pravu Evropske unije ispod 25.000 ECU. Izuzetno od
navedenog pravila, u zemljama EU data je mogućnost da se nacionalnim propisima dozvoli
smanjenje ispod minimuma smanjenja osnovnog kapitala samo ako se istovremeno osnovni
kapital poveća do minimalno propisanog iznosa418.

Slično rješenje postoji i u našem pravu; u slučaju smanjenja osnovnog kapitala ispod
minimalnog iznosa od 50.000 KM, društvo, ako namjerava nastaviti poslovanje, obavezno je
donijeti odluku o istovremenom povećanju i smanjenju osnovnog kapitala društva ili pak u
suprotnom odluku o promjeni oblika (transformaciji) dioničkog društva u društvo sa
ograničenom odgovornošću419. Međutim, ako u navedenom slučaju ne postupi u skladu sa
istaknutim mogućnostima ili ne poveća osnovni kapital do zakonskog minimuma, slijedi

416
ZPD čl. 169 st. 1. ; Druga direktiva EU čl. 30. i 40.
417
ZTD čl. 342 i 289. ; ZGD čl. 347 i čl. 295.
418
ZPD čl. 12 7.
419
Vidi ZPD čl. 186, 187 u vezi sa čl. 287.

294
prestanak društva odlukom regulatorne komisije ili suda, jer ne postoje zakonski uslovi za
postojanje dioničkog društva420.

Pravilo je da smanjenje osnovnog kapitala dioničkog društva ne smije onemogućiti izvršenje

svih obaveza prema povjeriocima društva (ZPD čl. 169 st. 4). Naime, dioničko društvo je
obavezno obavijestiti povjerioce o smanjenju osnovnog kapitala u zakonskom roku, jer
povjerioci mogu tražiti obezbjeđenje za svoja dospjela potraživanja. U slučaju da se ne
udovolji zahtjevu povjerilaca (sporazumom između društva i povjerilaca), povjerioci zaštitu
svojih interesa mogu ostvariti tužbom kod suda421. Smanjenje osnovnog kapitala dioničkog
društva vrši se povlačenjem dionica na osnovu javnog poziva dioničarima za otkup dionica, u
skladu sa propisima Zakona o emisiji i prometu vrijednosnih papira i statuta dioničkog
društva (ZPD čl. 181). Postupak smanjenja osnovnog kapitala se provodi slijedećim
redosljedom:

a) povlačenjem vlastitih dionica, koje ima društvo na dan donošenja odluke,

b) smanjenjem nominalne vrijednosti dionica koje drže dioničari do minimalnog iznosa
od 10 KM,
c) otkupom i povlačenjem ostalih dionica od dioničara,
d) odustajanjem od emisije dionica koje nisu u cjelini plaćene do dana donošenja odluke
o smanjenju osnovnog kapitala i povlačenjem izdatih privremenica422.

Smanjenje osnovnog kapitala dioničkog društva može biti nominalno i efektivno. Razlika
između nominalnog i efektivnog smanjenja ogleda se u tome da li dioničari dobivaju ili ne
naknadu (isplate) iz imovine društva. Naime, kod nominalnog smanjenja osnovnog kapitala
društva dioničari ne primaju nikakvu naknadu iz imovine društva, za razliku od efektivnog
smanjenja kapitala, kada se vrši isplata naknade dioničarima do iznosa nominalne vrijednosti
dionica. Efektivno smanjenje kapitala podrazumijeva ne samo isplatu nominalne vrijednosti
dionica, već i uplaćenih iznosa po osnovu uplate u ratama, s tim da se upisnici oslobađaju
daljnih uplata po osnovu upisanih dionica koje nisu u cjelini plaćene.

Prema tome, nominalno smanjenje osnovnog kapitala dioničkog društva obuhvata: povlačenje
vlastitih dionica društva i smanjenje nominalne vrijednosti u cjelini plaćenih dionica i
djelimično plaćenih dionica za koje su izdate privremenice. Smanjenje osnovnog kapitala
420
ZPD čl. 72 st. 1 tačka 4 u vezi sa čl. 297 st. 1 tačka 3.
421
ZPD čl. 172; ZTD čl. 345; ZGD čf. 350; AckG par. 225 i Druga direktiva EU, čl . 32 tačka 2.
422
ZPD, čl. 175.

295
smanjenjem nominalne vrijednosti dionica odnosi se na sve dionice (ZPD čl. 176). Efektivno
smanjenje osnovnog kapitala dioničkog društva, uz isplatu naknade dioničarima iz imovine
društva, obuhvata:
- otkup i povlačenje ostalih dionica (osim vlastitih) i
- odustajanje od emisije dionica koje nisu u cjelini plaćene i povlačenje izdatih
privremenica.

Smanjenje osnovnog kapitala dioničkog društva mora se iskazati u registru kod Komisije za
vrijednosne papire i sudskom ili registru društava. Istovremenom povećanju i smanjenju
osnovnog kapitala dioničkog društva se pribjegava u specifičnim slučajevima, u cilju
obezbjeđenja minimalnog iznosa osnovnog kapitala društva, odnosno zbog obezbjeđenja
većeg iznosa od minimalnog kapitala, potrebnog za poslovanje društva. Skupština dioničkog
društva može donijeti odluku o povećanju istovremeno sa odlukom o smanjenju osnovnog
kapitala, u slučaju:

- ako se osnovni kapital društva smanjuje odustajanjem od emisije dionica koje nisu
uplaćene,
- radi naknade poslovnog gubitka i
- prijenosa osnovnog kapitala u fond rezervi najviše do 10% osnovnog kapitala za
pokriće budućih gubitaka.

U nekim pravima, istovremeno povećanje i smanjenje osnovnog kapitala dioničkog društva je

moguće samo u slučaju kada se osnovni kapital smanjuje ispod zakonskog minimuma, a ne i u
slučaju pribavljanja većeg iznosa od minimalnog423.

Kod istovremenog povećanja i smanjenja osnovnog kapitala, ako se ne obezbijedi minimalni

iznos osnovnog kapitala dioničkog društva, društvo se mora transformisati u pravno mogući
oblik (društvo sa ograničenom odgovornošću) ·a u protivnom, prestaje sa radom zbog
nepostojanja zakonskih uslova za status dioničkog društva. Naprotiv, ako u slučaju
istovremenog povećanja i smanjenja osnovnog kapitala društva ne podrazumijeva
obezbjeđenje zakonskog minimuma osnovnog kapitala, neuspjela povećanje kapitala iznad
najmanjeg iznosa, nema djejstva na postojeći pravni status dioničkog društva i njegovo
poslovanje, jer društvo ispunjava zakonske uslove da opstane u postojećem obliku. O
smanjenju osnovnog kapitala dioničko društvo je obavezno obavijestiti regulatornu komisiju i
upisati smanjenje kapitala kod registra.

423
ZTD čl. 348. ; ZGD čl. 35 3.

296
XXV. DIONICE I DIONIČARI

1. Dionice (akcije)

Dionice se pojmovne vežu za dioničkog društvo i komanditno društvo na dionice. Dionica je

vrijednosni papir koji emituju jedino pomenuta društva, dok ostala privredna društva, ni
fizička lica, ne mogu ih izdavati već samo sticati, ostvarivati prava sadržana u dionicama i
trgovati.

Dionica je dugoročni vrijednosni papir, koju emituje dioničko društvo kao korporacija i
kojom se izražava dio osnovnog kapitala društva i pravo članstva u dioničkom društvu. Po
našem pravu, dionica se može definisati kao vrijednosni papir u kojem su sadržana prava
dioničara. Prema tome, dionica je skup prava i obaveza koje pripadaju dioničaru, kao članu
dioničkog društva. Svaka dionica glasi na određeni nominalni iznos koji, po našem pravu, ne
može biti manji od 10 KM (ZPD čl. 127 st. 2).

Nominalni iznos dionice je različit u savremenim pravnim sistemima. Nominalni iznos

dionice je osnov za utvrđivanje obaveza i prava dioničara. To je minimalni (donja granica)
iznos koji dioničar mora uplatiti u dioničko društvo, a dodatne obaveze proizilaze iz cijene
dionice iznad njene nominalne vrijednosti.

Obim prava svakog dioničara srazmjeran je (proporcionalan) odnosu nominalne vrijednosti

njegovih dionica u osnovnom kapitalu dioničkog društva. Nominalna vrijednost dionice, u
pravilu, razlikuje se od njene tržišne vrijednosti. Naime, dionica će imati onoliku vrijednost
koliko se može za nju na tržištu dobiti novca i vrijednosnih papira, što može ali ne mora
odgovarati nominalnoj vrijednosti dionica. Promjenjiva (fluktuirajuća) vrijednost dionice
nema uticaja na promjenu njene nominalne vrijednosti. Međutim, promjena tržišne vrijednosti
dionice utiče na vrijednost imovine dioničara, ali ne i na osnovni kapital dioničkog društva
niti na obaveze društva po osnovu emitovane dionice. Ovo zbog toga, što je nominalni iznos
dionice samo jedan dio osnovnog kapitala društva, jer zbir nominalnih iznosa svih dionica
društva jednak je nominalnoj vrijednosti osnovnog kapitala društva. Štaviše, i sve dionice
društva iste nominalne vrijednosti ne moraju na tržištu imati istu vrijednost, jer ona zavisi od
raznih uslova na tržištu kapitala (spremnost kupca da otkupi paket akcija sa pravom glasa, što
je bitno za odlučivanje u skupštini društva). Dionicom se iskazuje pravo članstva u dioničkom
društvu, koje se bez dionice (privremenice) ne može ostvariti. Članstvo u dioničkom društvu,
pored prava, uključuje i odgovarajuće obaveze dioničara.

297
Uplatom dioničara u temeljni kapital društva, on stiče pravo članstva u dioničkom društvu.
Obim članskih prava dioničara zavisi od visine uplate u temeljni kapital društva, i ona su
nezavisna od imaoca dionice. Ipak, članska pravo (prava i obaveze dioničara) ne može se
potpuno odvojiti od dioničara, iako za društvo nije bitno ko je dioničar. Dioničko društvo
funkcioniše kao privredni subjekt i kad se dioničar odrekne članskih prava. To pravno znači,
da odricanje od članskih prava nema za posljedicu istupanje dioničara iz društva. On je i dalje
član društva.

Pravo članstva dioničara u društvu može prestati na više načina i to:

a) transferom (prijenosom) dionice na treće lice - dioničara (npr. prodajom, poklonom i

sl.) što ima za posljedicu i transfer dioničkih prava;
b) isključivanjem iz društva zbog neizvršavanja obaveza, tj. uplate cijene dionice (ZPD
čl. 202);
c) prestankom dioničkog društva (ZPD čl. 297), osim u slučaju statusne promjene
spajanja i pripajanja sa drugim društvom (ZPD čl. 291-295).

Prestanak članstva u dioničkom društvu ne mora značiti istovremeno i prestanak obaveza

dioničara prema društvu, ako društvo ima potraživanja prema dioničaru koja likvidator
društva mora naplatiti kao i od ostalih dužnika društva (ZPD čl. 304). Pravo članstva, pored
prava dioničara, uključuje i njegove obaveze prema društvu, prvenstveno uplatu upisanih
iznosa nominalne vrijednosti dionica ili pak cijenu dionice nakon emisije i na doplatu u
slučaju konverzije, obične u prioritetnu dionicu (ZDP čl. 201 st. 1 i 2).

Dionica kao vrijednosni papir, za razliku od ostalih vrijednosnih papira (mjenice, čeka,
obveznice i sl.) ima specifične pravne karakteristike:
- izdavalac (emitent) dionice, kao vrijednosnog papira, može biti samo dioničko društvo
i komanditno društvo na dionice;
- dionica je dugoročni investicioni papir na osnovu koga se prikuplja kapital društva za
ostvarivanje ciljeva društva;
- dionica je pisana isprava (certifikat), odnosno dematerijalizovani elektronski zapis, u
kojoj su inkorporirana prava dioničara (ZPD čl. 194 st. 1) koja se ne mogu ostvarivati
ni prenositi bez certifikata (ZVP čl. 2). Dionice su deponovane i u pravnom prometu
se pojavljuju samo u obliku elektronskih zapisa kod Registra (ZVP čl. 5);

298
 - dionica kao dematerijalizovani elektronski zapis, po odredbama Zakona o
vrijednosnim papirima, je determinisan (predodređen) oblik tako da sve glase na ime,
čiji je promet i prijenos uprošćen. Umjesto dionice i/ili drugog vrijednosnog papira u
materijalizovanom obliku, imalac dionice vlasništvo dokazuje prema trećim licima u
prometu certifikatom koji izdaje Registar (ZVP čl. 8);
- dionica je korporativni vrijednosni papir koji daje vlasniku pravo na promjenjivu dobit
(pravo na dividendu ili superdividendu). Po tome se dionica razlikuje od obveznice,
također vrijednosnog papira, koja u pravilu donosi imaocu fiksni prihod. Dividenda
dioničara zavisi od toga da li društvo posluje pozitivno ili sa poslovnim gubitkom.

Pored toga, vlasnik dionice ima i druga prava (upravljačka i imovinska) što imaoci (vlasnici)
drugih vrijednosnih papira nemaju. Dionica je nedjeljivi vrijednosni papir u odnosu na
dioničko društvo (bez izdavanja frankcionisanja) tako da prava i obaveze prema društvu daje
samo dionica u cjelini. Međutim, više lica u slučaju nasljeđivanja, po osnovu dionice može
nastupati prema društvu ili odrediti jednog od nasljednika koji će u njihovo ime kao
punomoćnik izvršavati prava iz dionice. Prema tome, nedjeljivost dionice ne isključuje
mogućnost da na jednoj dionici ima više ovlaštenika, a zakon izričito utvrđuje ovu
mogućnost, naročito u slučaju ostvarivanja prava preče kupovine i smanjivanja nominalne
vrijednosti dionica koje su uplaćene u cjelini prilikom smanjivanja osnovnog kapitala društva.
Ovu opciju da više lica može koristiti prava iz dionice, iako je nedjeljiva u odnosu na društvo,
poznaju i hrvatsko i slovenačko pravo, s tim da oni mogu prava iz dionice ostvarivati samo
preko zajedničkog zastupnika424. Također, nedjeljivost dionice ne isključuje da se pojedina
imovinska prava koja proizilaze iz sadržaja dionice (npr. pravo na učešće u dobiti ili pravo na
učešće u diobi preostale imovine nakon stečaja ili likvidacije društva), mogu prenositi na treća
lica. Prema tome, bitno je da prijenos imovinskih prava nema pravnog djejstva u odnosu na
dioničko društvo.

Dionica je negocijabilan vrijednosni papir na osnovu kojeg se lahko vrši prijenos

inkorporiranih (utjelovljenih) imovinskih prava odnosno i dionice na treća lica. Kao
elektronski zapis (nematerijalizovan) dionica uvijek glasi na ime, jer bez tog svojstva ne bi
bilo moguće voditi evidenciju i identifikaciju vlasnika dionica. Prijenos vlasništva na
vrijednosnom papiru stiče se na dan zaključenja pravnog posla sa kojim se prenosi vlasništvo
na određenom vrijednosnom papiru (derivatno sticanje u slučaju prodaje, poklona i sl.), s tim
424
ZTD čl. 228. st. 1.; ZGD čl. 234.

299
da prijenos vlasništva vrši Registar upisom na račun novog vlasnika (ZVP čl. 11 st. 2).
Međutim, prava na dionicu dioničari stiču danom registracije društva, odnosno povećanja
osnovnog kapitala, u sudski ili registar društava. Dionica je zamjenjiva (fungibilna) kao
vrijednosni papir, što je conditio sine qua non za berzanski promet. Kupcu dionica je bitno da
je kupovinom dionica stekao prava koja sadržava dionica, bez obzira na seriju i kontrolni
broj425.

2. Članska prava i obaveze dioničara

Članstvo u dioničkom društvu stiče se na dva načina: originarno i derivativno. Originarno

sticanje članskog prava (dioničara) je prilikom osnivanja društva ili povećanja osnovnog
(temeljnog) kapitala, a derivativno kad neko stiče dionicu od ranijeg dioničara (kupovinom,
poklonom i sl.)426. Članska prava koja proizilaze iz sadržaja dionice, u pravilu, dijele se na
upravljačka i imovinska, mada u pravnoj teoriji ima i drugih klasifikacija. Upravljačka prava
dioničara (pravo učešća u upravljanju društvom) obuhvataju:

- učešće u radu i odlučivanju u skupštini dioničkog društva, lično ili putem

punomoćnika (ZPD čl. 199);
- pravo glasa tako da svaki dioničar ima pravo na jedan glas za svaku običnu dionicu
(ZPDčl.199 st. 2);
- podnošenje zahtjeva za sazivanje skupštine društva (ZPD čl. 244);
- pravo izmjene dnevnog reda i prijedloga odluke skupštine (ZPD čl. 243);
- pravo uvida u isprave i drugu dokumentaciju društva o poslovanju (ZPD čl. 216, 247 i
253);
- pravo pobijanja odluka skupštine društva (ZPD čl. 258);
- pravo predlaganja kandidata za člana nadzornog odbora (ZPD čl. 261 st. 1) i
- pravo na informisanje o radu i poslovanju dioničkog društva (ZPD čl. 242).

Upravljačka prava imaju, u načelu, svi dioničari pod jednakim uslovima, s tim što se pravo
glasa ostvaruje prema obimu učešća u osnovnom kapitalu društva. Izuzetak su povlašćene
dionice bez prava glasa, kao i pravo na imenovanje članova nadzornog odbora, po nekim
pravima, koje se može dati statutom, pa se zbog toga i ne smatra općim upravljačkim pravom.

425
ZVP čl. 10.
426
Dr. Milić Simić i dr. Mi loš Trifković, op . cit. (3) str. 203·218

300
Pravilo je da se upravljačka prava dioničara uređuju kogentnim normama zakona, pa zbog
toga nema mnogo prostora da se ona daju statutom427. Imovinska prava dioničara su:
- pravo učešća dioničara u dobiti dioničkog društva, naplatom dividende ili sticanjem
novih dionica, srazmjerno učešću nominalne vrijednosti dionica u osnivačkom
kapitalu društva (ZPD čl. 206 st. 1 i 2);
- pravo učešća u podjeli preostale imovine iz stečajne i likvidacione mase, u slučaju
stečaja i likvidacije društva;
- pravo preče kupovine postojećih dioničara prilikom emisije novih dionica (ZPD čl.
213);
- pravo prijenosa (transfera) dionica na druge dioničare ili treća lica.

Dioničar ima pravo bez ograničenja raspolagati svojim dionicama, uključujući prodaju,
davanje u zakup ili pokloniti, bez ičije saglasnosti (ZPD čl. 210). Međutim, iako zakon ne
predviđa ograničenja u pogledu raspolaganja dionicom, to ne isključuje mogućnost da se
ograničenja utvrde statutom društva u skladu sa zakonom (ZPD čl. 194 st. 2)428.
Po zakonu, međutim, nema mogućnosti da se statutom društva utvrdi potreba davanja
saglasnosti društva za prijenos dionice ili prava iz nje na treća lica, a ako bi bila i uvedena,
bez pravnog djejstva je, jer je neotuđivo pravo prijenosa dionice svakog dioničara. Suprotno
rješenje imaju prava Hrvatske i Slovenije, koja dopuštaju mogućnost da se statutom dioničkog
društva utvrdi da je za prijenos dionice potrebna saglasnost društva429.
Međutim, prodaja ili prijenos dionica po drugom osnovu, osim nasljeđivanja, može se
isključiti za određeno vrijeme ili na drugi način ograničiti odlukom o emisiji dionica kod
zatvorene prodaje, što se odnosi na sve kupce tih dionica. Navedeno ograničenje privremeno
se može regulisati i putem ugovora zaključenim između dioničara, s tim da ugovorena
ograničenja prodaje i prijenosa dionica se odnose samo na potpisnike ugovora među
ugovornim stranama - inter partes (ZPD čl. 210 st. 2).
Prijenosom dionice prenose se i sva prava koja dionica sadrži i, u principu, zakon u tom
pogledu ne predviđa nikakva ograničenja ili isključenja. Shodno tome, logične je da kupac
dionice preuzima i sve obaveze prethodnika, kao i to da prijenos dionice, ako je data u zalogu

427
Wienser G. Hoffmann · Becking, M.„ Munchener Handbuch des Gesellschaftsrechts , Bd. 4.
Aktiengesellschaft, Munchen, 1998. fusnota 1„ str. 114
428
Statutom društva ne može se ograničiti ili isključiti mogućnost da se ograničenjem ili zabranom prenosivost i
dionica, onemogući sticanje dionica od trećih lica ili preuzimanje dioničkih društava
429
Vidi ZTD, čl. 227 st. 2 i ZGD, čl. 233

301
ili su pak pojedina prava prenesena bez prijenosa dionice, nema uticaja na pravo raspolaganja
dionicom430.

Dioničari čije su dionice i privremenice proglašene ništavim, imaju pravo zahtijevati od

društva isplatu uplaćenih iznosa dionica i obaveza iz privremenica, kao i u slučaju da dioničko
društvo ne emituje nove dionice i privremenice (ZPD čl. 205) i pravo da društvo na osnovu
zahtjeva dioničara otkupi mu dionice. Dioničar koji se ne složi sa odlukom skupštine koja je
usvojena, može tražiti da mu društvo otkupi sve dionice, uz isplatu po prosječnoj tržišnoj
cijeni (ZPD čl. 255).
Obim imovinskih prava srazmjeran je učešću svakog dioničara u osnovnom kapitalu društva.
Međutim, osim normalnih općih članskih prava, koja pripadaju svim dioničarima, posebna se
prava mogu statutom dati vlasnicima privilegovanih - dionica bez prava glasa, s tim da se
povlašćenim dioničarima, u skladu sa zakonom, mogu nametnuti dodatne obaveze mimo
obaveze o uplati upisanih dionica. Tako, po hrvatskom pravu, to se može nametnuti svakom
dioničaru čije se dionice mogu prenositi samo uz saglasnost društva na treća lica431.

3. Klasa dionica
Savremeno zakonodavstvo i pravna nauka poznaju više klasa dionica, zavisno od kriterija
sadržanih prava koja stiče dioničar. Inače, u pravnoj teoriji postoji više kriterija po kojima se
vrši klasifikacija vrijednosnih papira, npr. o načinu prenosivosti, obimu prava, povlaštenih
prava, vremenu emitovanja, broju glasova i sl., što se odnosi i na dionice.
Dioničko društvo može emitovati dionice različitih klasa pa dionice mogu sadržavati različita
prava. Međutim, dionice koje sadrže ista prava čine jednu klasu. Sve dionice, osim običnih,
moraju sadržavati oznaku klase dionice (ZPD čl. 195 st. 1 i 2). Dioničko društvo može
emitovati dionice ne samo sa različitim pravima, već i sa različitim nominalnim
vrijednostima, ali ne ispod zakonskog minimuma od 10 KM. Ne mogu se emitovati dionice
koje bi sadržavale pravo na fiksni procenat dobiti (zabrana lavovske klauzule)432.
Istaknute razlike po sadržini i nominalnim iznosima dionica nisu u suprotnosti sa načelom da
za jednake uslove dioničari imaju jednak pravni položaj u dioničkom društvu, jer za sticanje
različitih prava potrebno je ispuniti i različite uslove. Shodno tome, razlikujemo različite klase
dionica, od kojih je najpoznatija podjela na:
a) obične dionice (ZPD čl. 194 st. 3);
430
. Vidi odredbe NP, čl. 41.
431
ZTD čl. 218 .
432
ZPD čl. 195 st. 3 i 4.

302
b) prioritetne dionice (ZPD čl. 219);
c) dionice bez prava glasa;
d) dionice zaposlenih (ZPD čl. 217) i
e) vlastite dionice dioničkog društva (ZPD čl. 225).

3.1. Redovne obične dionice

Obične ili redovne dionice (common shares) su klasa dionica po kojima dioničari stiču
normalna prava (ZPD čl. 194) i to:

- prava upravljanja u dioničkom društvu jer daju pravo glasa dioničaru,

- pravo na učešće u dividendi društva i
- pravo na isplatu dijela ostatka likvidacione odnosno stečajne mase društva po
okončanju tih postupaka.

U klasi običnih dionica mogu postojati razlike (diferencijacije) pa se onda obične dionice
nazivaju klasifikovanim običnim dionicama. One se u pravnoj nauci, u pravilu, dijele na dvije
klase i to klasu "A" i klasu "B". Obične dionice klase "A" su bez prava glasa, ali daju imaocu
pravo prvenstvene naplate dividende. Ovu klasu dionica u pravilu kupuju mali dioničari, koji
nisu zainteresovani za učešće u upravljanju društvom. Klasa "B" običnih dionica daje pravo
glasa dioničaru i time učešće u upravljanju društvom (po pravilu jedna dionica, jedan glas).

3.2. Povlašćene (prioritetne) dionice

Prioritetne, preferencijalne ili povlašćene dionice (preferred shares) su klasa dionica koja
sadrži pravo prioritetne naplate dividende i srazmjernog dijela ostatka imovine nakon
likvidacije ili stečaja društva, uz ograničeno pravo glasa (ZPD čl. 219 st. 1). Pravo glasa po
osnovu prioritetnih dionica ne može se ograničiti u slučajevima odvojenog izjašnjavanja za
svaku klasu dionica u skupštini društva (ZPD čl. 221). Prioritetne dionice daju imaocima
prioritet (prvenstvo) u ostvarivanju imovinskih prava u odnosu na obične dionice, koja su u
njima sadržana, a naročito:

- prvenstveno pravo naplate dividende zaposlenih pet godina, prije isplate dividende za
obične dionice,
- učešće u raspodjeli ostatka imovine nakon likvidacije dioničkog društva,

303
 - pravo koje pripada dioničarima s pravom glasa i za prioritetne dionice koje čine 5%
svih dionica s pravom glasa,
- prioritetno pravo konverzije (pretvaranja) u obične dionice, ako dividenda za
prioritetne dionice nije isplaćena za dvije uzastopne godine, sve do isplate zaostale
dividende (ZPD čl. 220 i čl. 222).

Prioritetna prava, sadržana u privilegovanim dionicama, amortizuju se i većom obavezom

prilikom sticanja povlašćenih dionica. Zbog toga dioničko društvo može od dioničara
zahtijevati doplatu za svaku dionicu prilikom njene konverzije u prioritetnu dionicu (ZPD čl.
201 st. 2). Kako može biti širok krug preferencijalnih prava sa različitim obimom, u pravilu,
uporedna prava ograničavaju (limitiraju) obim emisije privilegovanih dionica. Shodno tome, i
naše pravo ograničava emisiju povlašćenih dionica čija nominalna vrijednost ne može iznositi
preko 50% osnovnog kapitala dioničkog društva. Na ovaj način se ograničavaju manjinski
dioničari (čije je učešće ispod 50%) u osnovnom kapitalu da upravljaju društvom.
Istovremeno, istaknuto ograničenje na određen način predstavlja zaštitu i vlasnika običnih
dionica, kojima se dividende isplaćuju uvijek nakon isplate dividende vlasnicima prioritetnih
dionica.

U okviru klase prioritetnih dionica, pravna nauka vrši daljnju klasifikaciju ovih dionica,
zavisno od vrste i obima prava (privilegije - preferencije) koje one mogu sadržavati i to:
- preferencijalne kumulativne i nekumulativne dionice,
- preferencijalne participativne i neparticipativne dionice,
- preferencijalne konvertibilne i preferencijalne aukcijske dionice.

Kumulativne prioritetne dionice daju pravo prvenstva (prioriteta) naplate zaostalih

neisplaćenih dividendi za posljednjih pet godina prije isplate dividende imaocima
(vlasnicima) običnih dionica, dok nekumulativne prioritetne dionice onemogućuju da se
neisplaćena dividenda kumulira i isplaćuje u narednim godinama, osim ostalih prioritetnih
prava. Preferencijalne participativne daju pravo na veću dividendu u odnosu na dionice ostalih
klasa (pravo na superdividendu). Vlasnici ovih dionica, osim dijela dividende koja pripada
prioritetnim dionicama, učestvuju i u raspodjeli dijela dobiti (dividende) koja pripada običnim
dionicama. Neparticipativne prioritetne dionice isključuju pravo učešća u dijelu dobiti običnih
dionica, jer se odlukom o emisiji dionica odredi obim zarade za vlasnike prioritetnih odvojeno
od dobiti za obične dionice i to posebnom klauzulom u odluci koja glasi "ne više". Shodno

304
tome, najčešće se i razlikuju preferencijalne dionice, da li su participativne ili
neparticipativne. Pravilo je u poslovnoj praksi da neparticipativne dionice učestvuju u podjeli
dobiti (dividende) nakon isplate prioritetnih dionica433. Konvertibilne prioritetne dionice
utvrđuju unaprijed pravo imaocima (vlasnicima) tih dionica uslove za zamjenu (konverziju)
prioritetnih dionica u obične dionice. Aukcijske prioritetne dionice su one u kojima se prihod
(dobit) određuje na tržištu kapitala (berzi) putem aukcije, zavisno od boniteta emitenta (npr.
veća će cijena biti dionica "Telekoma" Sarajevo od dionica nekog privrednog preduzeća).

3.3. Dionice bez prava glasa

Dionice bez prava glasa ("dividende") daju vlasniku isključivo pravo na naplatu dividende.
Kako su dionice bez prava glasa, vlasnik ovih dionica ne može učestvovati u upravljanju
dioničkim društvom. Kupovinom ovih dionica (bez prava glasa) zasniva se klasičan
obligacionopravni odnos između dioničkog društva i vlasnika dionice, pa se zbog toga, po
nekim pravima, vlasnici ovih dionica i ne smatraju članovima dioničkog društva. Ipak, ovo
stanovište nije općeprihvaćena jer dionica pored prava glasa sadrži i druga članska prava, pa
čak ima dionica i sa više glasova (tzv. pluralne dionice).

3.4. Dionice zaposlenih radnika

Radničko akcionarstvo je posebna klasa dionica čije emitovanje je dopušteno u mnogim

državama, sa tendencijom proširenja. Ovo dioničarstvo motivisano je različitim aspektima
(npr. povećanje produktivnosti, odnos plaća i zaposlenosti, korporativna upravljanje i slično).
Masovnom privatizacijom u zemljama Centralne i Istočne Evrope koje su u tranziciji, počev
od 1990. godine, povećava se radničko akcionarstvo. Shodno tome i pozitivnim iskustvima, i
naš pravni sistem omogućuje emitovanje posebne klase dionica za zaposlene i penzionisane
radnike (ZPD čl.217 st.1).

Savremeno uporedno zakonodavstvo omogućuje emitovanje dionice zaposlenim radnicima,

koja se kao posebna klasa razlikuje od ostalih u pogledu uslova i načina sticanja, lica koja ih
mogu steći (samo zaposleni radnici društva), kao i ograničenog prava raspolaganja u
prometu434.

433
Dr. Milić Simić i dr. Miloš Trifković, op. cit. str. 215-218.
434
Radničko dioničarstvo je uvedeno u Njemačkoj od 1891„ Engleskoj 1929„ Francuskoj, Holandiji, Italiji,
Španiji, Švedskoj. Austriji, Norveškoj, SAD, Kanadi, Finskoj, Maroku, Nigeriji i drugim državama (Podaci
prema Komentaru Zakona, Esad Vi logorac i Mihret Dizdar, op. cit. st. 335-336).

305
Po našem pravu, dioničko društvo može statutom utvrditi mogućnost emitovanja posebne
klase dionica za zaposlene na teret dobiti društva u slučaju uslovnog povećanja osnovnog
kapitala (ZPD čl. 217 st. 1 u vezi sa čl. 155 st. 1 tačka 3). To su besplatne dionice, jer ih
radnici ne plaćaju svojim sredstvima već dioničko društvo, kada se povećanje osnovnog
kapitala vrši upisom dionica za zaposlene (ZPD čl. 165 st. 1 ). Dionice zaposlenih sadrže ista
prava kao i obične dionice, osim ako zakon ne propisuje izuzetke (ZPD čl. 271 st. 2).
Emitovanje dionica za zaposlene je ograničeno tako da zbir nominalne vrijednosti svih
dionica za zaposlene ne može biti veći od 5% osnovnog kapitala dioničkog društva, pa se na
taj način istovremeno ograničava uticaj zaposlenih na rad i odlučivanje u skupštini dioničkog
društva435.

Dionice zaposlenih mogu se prenositi samo na druge zaposlene i penzionisane radnike

dioničkog društva, što je opravdano, jer ih plaća dioničko društvo, pa je sticanje dionica
zaposlenih privilegija za ograničen krug zaposlenih. Zbog toga i prava sadržana u dionicama
za zaposlene prestaju danom smrti (intuitu persone), odnosno prestankom zaposlenja kod
emitenta tih dionica436. Ograničena prenosivost dionica zaposlenih nije apsolutna već
relativna, jer se prijenos ograničava na zaposlene i penzionisane radnike društva (ZPD čl.
218). Ograničenje transfera i prestanka prava iz dionica zaposlenih zbog smrti, odnosno
prestanka rada kod emitenta, je posljedica toga da se ove dionice stiču besplatno. Društvo je
obavezno otkupiti dionice zaposlenih, kada vlasnik tih dionica izgubi svojstva zaposlenog
(zbog smrti ili prestanka rada) jer njihov prijenos nije moguć na "vanjske" dioničare niti se
mogu naslijediti. Pravilo je, u pravnoj nauci a i poslovnoj praksi uporednog prava, da se način
sticanja, prijenosa i otkupa dionica zaposlenih bliže reguliše statutom dioničkog društva.

3.5. Vlastite dionice dioničkog društva

Dioničko društvo ne može upisivati vlastite dionice, jer je to u suprotnosti sa emisijom

dionica na osnovu kojih se obezbjeđuje osnovni kapital. Zabrana sticanja vlastitih dionica
društva odnosi se na zabranu direktnog upisa dionica od društva, kao indirektni upis,
posredstvom lica koje upis vrši u svoje ime a za račun društva (komisioni upis). Ova zabrana
je pravilo koje je prihvaćene ne samo u našem pravu već i u uporednim pravima i pravu
EU437. Ipak, u nekim slučajevima sticanje vlastitih dionica društva predstavlja potrebu da bi
društvo spriječilo štetu i naplatilo svoja potraživanja. Zbog toga je u savremenom
435
ZPD čl. 244 st. 1 u vezi sa čl. 256.
436
Standardi EU olakšavaju podjelu dionica zaposlenih u posjedu dioničkog društva (Druga direktiva EU, čl.
41 ).
437
ZPD čl. 225. st. 1 i Druga direktiva EU čl. 18.

306
zakonodavstvu dopušteno da u izuzetnim uslovima dionička društva mogu na osnovu odluke
skupštine društva sticati vlastite dionice, ali ne putem upisa438. Sticanje vlastitih dionica
dioničkog društva je ograničeno, tako da nominalna vrijednost vlastitih dionica, koje društvo
može steći na osnovu odluke skupštine, ne može biti veća od 10% vrijednosti osnovnog
kapitala društva (ZPD čl. 225 st. 2). Slično ograničenje poznaju hrvatsko i slovenačko
zakonodavstvo, kao i pravo EU439. Zabranu upisa ograničenja u sticanju sopstvenih dionica
poznaje i jugoslovensko zakonodavstvo, u slučaju sprečavanja znatne štete za dioničko
društvo (npr. nagli pad vrijednosti akcija na tržištu) i kada dionice treba da se ponude na
otkup zaposlenima u društvu440.

Dioničko društvo, po našem pravu, ne može, direktno ili indirektno upisivati vlastite dionice
što odgovara standardima zabrane Evropske unije441. Indirektno sticanje vlastitih dionica se
vrši posredovanjem:

- ovisnog društva kojim dioničko društvo direktno ili indirektno upravlja;

- društva sa uzajamnim udjelima, u kojima dioničko društvo ima više od 10% dionica ili
udjela sa pravom glasa i obratno;
- društva čije vođenje poslovanja je povjerene dioničkom društvu (podređeno društvo) i
- društva u kome dioničko društvo ima najmanje 10% dionica sa pravom glasa442.

Po pravu EU, sticanje dionica društva u kome dioničko društvo direktno ili indirektno ima
udlučujući poslovni uticaj, znači sticanje vlastitih dionica društva443. Po našem pravu,
specifičnost u sticanju vlastitih dionica je da se odlukom skupštine društva mora precizno
utvrditi:
- broj vlastitih dionica koje dioničko društvo može steći i način sticanja;
- rok u kome dioničko društvo može sticati vlastite dionice, koji ne može biti duži od 12
mjeseci računajući od dana donošenja odluke i
- cijenu ili način određivanja cijene po kojoj društvo može sticati dionice, ako sticanje
uključuje plaćanje vlastitih dionica (ZPD, čl. 226).

438
ZTD čl. 233; ZGD čl. 240; Druga direktiva EU čl. 19
439
ZTD čl. 233; ZGD čl. 240; Druga direktiva EU čl. 20 tačka 2.
440
Dr. Mirko Vasiljević , op. cit. str. 113-114.
441
Druga direktiva EU č l. 24a.
442
ZVP čl. 12 tačka 8.
443
ZPD čl. 227

307
Što se tiče načina sticanja vlastitih dionica, po našem pravu, društvo ih može steći na slijedeće
načine:
- povlačenjem vlastitih dionica,
- besplatno i
- komisionim putem.
Vlastite dionice dioničko društvo može sticati, osim. na osnovu odluke skupštine, i po sili
zakona (ZPD čl. 230) izuzetno i na osnovu odluke nadzornog odbora društva u slučaju kada je
to neophodno radi sprečavanja znatne štete koja neposredno predstoji društvu. Sticanje
dionica na osnovu odluke nadzornog odbora i onih stečenih na osnovu odluke skupštine, sve
zajedno ne može preći zakonsko ograničenje od 10% vrijednosti osnovnog kapitala. Isto tako,
sticanjem vlastitih dionica, po bilo kom osnovu, ne može se smanjivati osnovni kapital i
rezervni fond dioničkog društva ispod zakonskog minimuma 444. Međutim, pravilo je da
dioničko društvo kada stiče vlastite dionice, mora smanjiti osnovni kapital za iznos nominalne
vrijednosti vlastitih dionica, ali ne ispod zakonskog minimuma osnovnog kapitala i fonda
rezervi (ZPD čl. 231 ). Kada nadzorni odbor donosi odluku o sticanju vlastitih dionica
društva, obavezan je pismeno obavijestiti prvu narednu skupštinu dioničkog društva, s tim da
skupština ne može poništiti niti osporiti sticanje vlastitih dionica, ali može odlučivati o
odgovornosti predsjednika i članova nadzornog odbora povodom sticanja i/ili prodaje vlastitih
dionica (ZPD čl. 273 st. 4). Izvještaj nadzornog odbora o razlozima donošenja odluke za
sticanje vlastitih dionica mora biti detaljan, saglasno odredbama zakona i harmoniziranom
pravu EU445.

Konačno, pravilo je da sticanje vlastitih dionica podliježe posebnom pravnom režimu. Naime,
dioničko društvo ne može ostvarivati pravo po osnovu stečenih vlastitih dionica, bez obzira na
osnov sticanja446. Dakle, dioničko društvo ne stiče akcionarska prava i moraju biti otuđena u
određenom roku447.

3.6. Lista dioničara

444
ZPD čl. 127 predviđa minimum 50.000 KM osnovnog kapitala, a čl. 188 st. 3 za rezervni fond je minimum
25% osnovnog kapitala dioničkog društva.
445
ZPD čl. 233; Druga direktiva EU čl. 22 tačka 2 po kojoj godišnji izvještaj o poslovanju društva obavezno
sadrži podatke koji se odnose na: razloge sticanja, broj i nominalnu vrijednost stečenih vlastitih dionica u posjed
u društva i njihovo učešće u osnovnom kapitalu i iznose plaćene za dionice po osnovu pripajanja društva.
446
Dr. Šefkija čović, "Dionice", Godišnjak Pravnog fakulteta XL , Sarajevo 1998. str. 31-48.
447
Druga direktiva EU, č l. 22; Švajcarski zakon o obligacijama, čl. 659 njemački Zakon o akcionarskim
društvima par. 21 7; francuski Zakon o trgovačkim društvima čl. 217.

308
Dioničko društvo je obavezno da, po pravilima Komisije za vrijednosne papire i odredbama
posebnog zakona, zaključi ugovor sa Registrom i dostavi mu podatke o dionicama i
dioničarima u zakonskom roku (30 dana) računajući od dana upisa u registar emitenata (ZPD
čl. 196 st. 1 ), a da bi dioničko društvo moglo imati evidenciju o dionicama i dioničarima,
obavezno je kao emitent dionica blagovremeno izvještavati Registar, koji vodi i evidentira sve
podatke u listu dioničara. U listu dioničara upisuju se vlasnici, dioničari dionica koje glase na
ime. Shodno tome, dioničar je samo ono lice koje je upisano u listu dioničara i samo on može
ostvariti prava na dionice.

U listu dioničara upisuju se podaci o dioničaru i dionicama i to:

- ime i prezime ili firma dioničara,

- adresa prebivališta ili sjedište dioničara,
- klasa dionica sa iznosom osnovnog kapitala i broj dionica,
- nominalna vrijednost dionica,
- datum sticanja dionica, procentualno učešće dioničara u ukupnom iznosu svih
emitovanih dionica, i broj dionica s pravom glasa i procentualno učešće dioničara u
ukupnom broju svih dionica s pravom glasa.

Registar vodi listu dioničara za svakog dioničara, čiji elementi su utvrđeni posebnim
zakonom. Opravdanost vođenja liste dioničara je višestruka jer društvo mora znati ko su
njegovi dioničari, da li su izvršili obaveze po osnovu otplate dionica na rate, o emitovanim,
povučenim i poništenim dionicama. Istovremeno, društvo vodi i evidenciju o izdanim
privremenicama koje služe kao dokaz otplate upisanih dionica i kao legitimacija članstva u
društvu. Privremenica je prenosiva, ali nije vrijednosni papir. Dionička lista sadrži podatke o
prometu dionica i njihovom prijenosu448. Dioničko društvo je obavezno uredno dostavljati
podatke Registru ali nije odgovorno za štetu prouzrokovanu zbog propusta Registra ili
dioničara u vezi sa upisom promjena u listi dioničara 449. Upis u listu dioničara je
deklarativnog karaktera. Pravo uvida u listu dioničara ima samo dioničar i to samo u podatke
koji se odnose na njega kao dioničara.

U našem privrednom sistemu, posebnim zakonom entiteta (Federacije BiH i R Srpske)

konstituisana je jedinstvena institucija kao dioničko društvo "Registar vrijednosnih papira
entiteta BiH", koji vrši poslove registrovanja, čuvanja i održavanja podataka o vrijednosnim

448
Dionice na ime prenose se punim indosamentom a dionice na donosioca tradijom (predajom) .
449
ZTD čl. 22 6 tačka 3.

309
papirima i njihovom prijenosu (prometu)450. Zbog toga je svako dioničko društvo obavezno da
u skladu sa posebnim zakonom zaključi ugovor sa Registrom koji uspostavlja listu dioničara i
registruje sve promjene vlasništva na dionicama svakog dioničkog društva (ZPD čl. 196).
Registar je dužan voditi evidenciju (elektronski zapis) za svaki emitovani vrijednosni papir
(dionicu) sa podacima propisanim Zakonom o vrijednosnim papirima, kao i sadržaj certifikata
koji Registar izdaje vlasniku vrijednosnog papira odnosno dionice 451. Registar vrijednosnih
papira emisiju dionica javnom ponudom u svoju evidenciju upisuje na osnovu rješenja
Komisije za vrijednosne papire, a kada je u pitanju zatvorena prodaja dionica, na osnovu
prijave emitenta452. Međutim, kada je u pitanju promjena vlasništva na dionici odnosno
ostalim vrijednosnim papirima, Registru je obavezan u zakonskim roku prijaviti kupac, koji je
i zainteresovan, jer bez upisa i isprave (certifikata) se ne može koristiti pravima
inkorporiranim u dionicu odnosno vrijednosni papir. Konačno, Registar mora uspostaviti listu
dioničara i registruje promjene vlasništva na dionicama dioničkog društva, kao i drugim
vrijednosnim papirima koje je dioničko društvo emitovalo (npr. obveznice i sl.). Pravo uvida
u račun vlasnika vrijednosnog papira (dionice) ima samo vlasnik i ovlašteno lice Registra. Na
ovaj način se obezbjeđuje kontrola korišćenja informacija, kako o vlasniku vrijednosnih
papira tako i o emitentima (ZVP, čl. 8. st. 4).

XXV. UPRAVLJANJE DIONIČKIM DRUŠTVOM

Upravljanje dioničkim društvom u savremenim uslovima poslovanja je veoma komplikovano

i kompleksne, jer broj učesnika i preplitanje interesa učesnika zahtijeva kreativnost i
odgovornost, srazmjerno interesima pojedinih učesnika u upravljanju. U savremenoj teoriji i
uporednim zakonodavstvima, zavisno od kriterija, poznata su tri modela korporativnog
upravljanja dioničkim društvom i to: angloamerički, njemački i japanski. Suštinska razlika
između pomenutih modela upravljanja je u strukturi vlasništva (u učešću sitnih dioničara ili
učešću banaka i drugih institucionalnih investitora), stabilnosti kontrolnih prava posredstvom
tržišta kapitala ili unutrašnja povezanost i stabilnost, strukturi organa upravljanja i njihovom
međusobnom odnosu a naročito između vanjskih ili unutrašnjih članova odnosno vlasnika453.

450
Zakon o registru vrijednosnih papira (" Sl. novine Federacije BiH" br. 39/ 98) i Zakon o centralnom registru
hartija od vrijednosti (" Sl. glasnik RS", br. 24/98).
451
ZVD čl. 6 i 8.
452
ZVP čl. 34. st. 2 u vezi sa čl. 36. st. 1.
453
Istaknuta podjela zasniva se, u pravilu , na dominantnom uticaju u donošenju odluka u dioničkim društvima,
bilo vanjskih i/ili unutrašnjih vlasnika.

310
Pitanje izbora jednog od modela korporativnog upravljanja dioničkim društvom zavisi, u
pravilu, od strukture upravljanja koja se održava u unutrašnjoj organizacionoj strukturi organa
upravljanja i kontrole, kao i prava i odgovornosti organa dioničkog društva i njihovih
međusobnih odnosa. Struktura organa upravljanja dioničkih društava i njihov sastav
(upravnog i/ili nadzornog odbora) se razlikuje, zavisno od tri poznata modela, kao jednoslojna
i/ili dvoslojna ili uz mogućnost kombinacije. To znači, da dioničko društvo može imati
paralelno upravni i nadzorni odbor ili samo jedan od tih organa.

Angloamerički model korporativnog upravljanja je isključivo jednoslojan i uključuje upravni

odbor (board of directors), s tim da u Americi (SAD) većinu članova sačinjavaju zaposlena
lica u društvu ili pak imaju interes u društvu; za razliku od toga, u Engleskoj veći dio članova
upravnog odbora su lica koja nisu zaposlena u društvu, ali su profesionalni stručnjaci sa
poslovnim ugledom (reputacijom). Također, slična situacija je i u zemljama Evrope, tj. sa
jednoslojnom strukturom organa, sa eventualnim razlikama u pojedinim državama. Tako u
Belgiji, Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Luksemburgu i Portugaliji struktura kontrolnih organa je
jednoslojna, uz mogućnost dvoslojne strukture u Francuskoj i Portugaliji. Njemački model
(korporativnog upravljanja) odlikuje se dvoslojnom strukturom organa upravljanja, koji je
zastupljen u Njemačkoj i državama pod uticajem tog sistema: u Danskoj, Holandiji, Španiji i
Švedskoj, uz mogućnost jednoslojne strukture u Španiji. Prema harmoniziranom pravu
Evopske unije, članicama je data mogućnost izbora između dvoslojne i jednoslojne strukture
organa upravljanja454.

Japanski model korporativnog upravljanja dioničkim društvima formalno predviđa

jednoslojnu strukturu organa upravljanja (board of directors) s tim da u praksi, pored
upravnog odbora društva, paralelno djejstvuje predsjedničko vijeće koje ima značajan (čak i
presudan) uticaj na donošenje odluka, iako formalno nije sastavni dio strukture organa
korporativnog upravljanja.

Razlike, kao što smo vidjeli, ne očituju se samo u tome da li dioničko društvo ima, kao organe
upravljanja, paralelno istovremeno dva organa (upravni i nadzorni odbor) što podrazumijeva
dvoslojno korporativno upravljanje, i/ili samo jedan od tih organa (jednoslojno upravljanje),
već one postoje i unutrašnjoj strukturi upravnih i/ili nadzornih odbora dioničkih društava.
Tako, sastav upravnog odbora u angloameričkom i japanskom modelu korporativnog
upravljanja, u pravilu čine pretežno zaposleni u dioničkom društvu, dok u njemačkom

454
Ovu opciju predviđa Peta direktiva EU.

311
modelu, upravni odbor je sastavljen samo od članova društva. Isto tako, po njemačkom
modelu u nadzorni odbor se biraju predstavnici dioničara i zaposlenih radnika, za razliku od
japanskog modela gdje "predsjedničko vijeće" sačinjavaju menadžeri iz industrijskih
preduzeća i finansijskih institucija. Dvojna struktura korporativnog upravljanja u Njemačkoj
uvedena je posebnim zakonima, tako da nadzorne odbore u industriji uglja i čelika, od
ukupnog broja članova predstavlja polovina dioničara a drugu polovinu predstavnici
zaposlenih. Jedan član upravnog odbora mora zastupati interese zaposlenih, s tim da je kasnije
učešće zaposlenih u nadzornim odborima prošireno na sva dionička društva, osim društava u
porodičnom vlasništvu sa manje od 500 zaposlenih.

Prema Zakonu o privrednim društvima u Federaciji BiH, struktura upravljanja dioničkim

društvima zasniva se na njemačkom modelu, sa dva nivoa, što znači da postoji upravni i
nadzorni odbor. Uprava (menadžment) je nadležna da vodi poslovne operacije i odgovorna je
za poslovanje društva. Zakonom je utvrđeno da su organi dioničkog društva: skupština,
nadzorni odbor, uprava i odbor za reviziju. Međutim, navedena struktura odgovara
savremenom standardu jednoslojnog sistema upravljanja i kontrole dioničkim društvima jer
skupština društva je centralni organ bez koga se dioničko društvo ne može osnovati, a uprava
dioničkog društva nije organ kontrole već rukovođenja svakodnevnim poslovanjem. Uz to, u
Federaciji BiH, u dioničkim društvima formira se odbor za reviziju (ZPD čl. 283-286).
Nasuprot tome, u drugom entitetu (R Srpska) organi upravljanja su: skupština, upravni odbor,
direktor i nadzorni odbor, s tim da upravni odbor i direktor čine upravu društva (preduzeća) i
da direktor ne može biti član upravnog odbora (ZOP čl. 60). Osim toga, utvrđeno je da se u
društvu kapitala sa više od 100 zaposlenih obligatorno biraju upravni i nadzorni odbor.

Oba entitetska sistema poistovjećuju se sa njemačkim modelom u kome su organi upravljanja

dioničkim društvom: 1. skupština (Hauptversammlung); 2. nadzorni odbor (Aufsichtsraft; i 3.
upravni odbor (Vorstand). Samo nabrajanje organa upravljanja upućuje na sličnost, ali ne i
identičnost strukture upravljanja u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Njemačkoj. U odnosu
na Njemačku, u R. Srpskoj "višak" je direktor, a razlika između Federacije BiH i Njemačke je
u strukturi i načinu odlučivanja upravnog odbora i uprave. Naime, prema njemačkom Zakonu
o dioničkim društvima, upravni odbor sastoji se od jednog ili više članova, uz obavezu da se u
dioničkim društvima sa osnovnim kapitalom iznad tri miliona DEM (sada preračunate u ECU)
upravni odbor sastoji od najmanje dva člana, uz mogućnost imenovanja radničkog direktora u
upravni odbor. Osim toga, upravni odbor, po njemačkom pravu, donosi odluke većinom
glasova, uz nemogućnost da se bilo koji član i "javno izjasni" protiv odluke većine. Konačno,

312
članove upravnog odbora imenuje nadzorni odbor. Nasuprot istaknutog, u Federaciji BiH, po
sadašnjem pravu, upravu društva čine direktor i izvršni direktori, koje na prijedlog direktora
društva imenuje i razrješava nadzorni odbor, što znači da upravu može činiti samo direktor
društva. Osim toga, uprava ne odlučuje glasanjem već odluke donosi direktor.

Smatramo potrebnim ukazati da ni u zemljama u tranziciji ne postoji jedinstven pristup

utvrđivanja strukture upravljanja dioničkim društvima. Tako, u Sloveniji i Hrvatskoj struktura
upravljanja, u formalnom smislu, je identična strukturi upravljanja u Federaciji BiH, uz
suštinsku razliku koja se ogleda u položaju uprave društva kao kolektivnog organa koji
odlučuje glasanjem, što je u skladu sa njemačkim modelom.

Moramo, također, ukazati na potrebu međusobnog usaglašavanja entitetskog zakonodavstva

ili donošenja jedinstvenog zakona, .na državnom nivou, sa ciljem da se korporativno
upravljanje i funkcionisanje dioničkih društava u državi BiH prilagodi savremenim
tendencijama, u pravcu većeg povezivanja sa tržištem kapitala i ugrađivanjem iskustava u
domaći zakonodavni pravni okvir anglosaksonskog pravnog sistema. Pri tome, također treba
imati u vidu i princip korporativnog upravljanja OECED-a i pravila EU, po kojima je moguć
izbor jednoslojne ili dvoslojne strukture organa korporativnog upravljanja.

U pravnom sistemu Federacije BiH, za razliku od uporednog prava, struktura korporativnog

upravljanja nije ista za sva dionička društva, što je uvedeno posebnim zakonima. Tako, u
bankama je zadržana dvoslojna struktura organa, u okviru koje, uz skupštinu banke, postoje i
upravni i nadzorni odbor, sa osobinama odbora za reviziju, dok bankom rukovodi generalni
direktor (ZOB čl. 29). Prema važećem pravu u Federaciji BiH, organi dioničkog društva su:
skupština, nadzorni odbor, uprava i odbor za reviziju. To su obavezni organi po zakonu, tako
da se nijedan od njih ne mogu ugovorom ili statutom isključiti.

Organizaciona struktura organa upravljanja i vođenja poslova dioničkog društva zasniva se na

svojinskoj osnovi. Zbog toga je skupština društva u vlasničkom smislu (organ vlasnika)
najviši hijerarhijski organ upravljanja u dioničkom društvu. Dioničari lično ili preko
zastupnika (punomoćnika) putem skupštine ostvaruju svoje interese i učestvuju u donošenju
bitnih odluka o funkcionisanju i poslovanju društva, kao i njen uticaj na ostale organe društva.
Ipak, iako je dominantan položaj skupštine, kao najvišeg organa u društvu, ne čini je stručno
najvišim organom. Zbog toga, u funkcionalnom smislu, odlučujuću ulogu ima stručna uprava
i nadzorni odbor društva. Uprava društva vrši poslovodnu funkciju i organizuje svakodnevni

313
rad, zastupa i predstavlja dioničko društvo i odgovara za zakonitost rada, uz veći stepen
samostalnosti u donošenju operativnih odluka (ZPD čl. 275).

Nadzorni odbor je centralni faktor za efikasno upravljanje dioničkim društvom. On

predstavlja svojevrsnu sponu između skupštine dioničkog društva i uprave, uz veliku
odgovornost skupštini društva, ali i prava u odnosu na upravu društva.

Osim toga, nadzorni odbor je odgovoran za generalno nadziranje poslovnih aktivnosti svih
organa, usvajanje finansijskog godišnjeg izvještaja za dioničare, odobravanje transakcija
velike vrijednosti, kao i izbor menadžmenta (uprave). Naš sistem korporativnog upravljanja,
dakle, u pogledu ovlašćenja i odgovornosti organa, zasniva se na hijerarhijskom odnosu u
kome skupština ima najviši položaj, zatim nadzorni odbor i na kraju uprava društva
(menadžment).

XXVII. ORGANI DIONIČKOG DRUŠTVA

1. Skupština dioničkog društva

Skupština dioničkog društva je organ vlasnika uloženog kapitala (dioničara). Ona je

hijerarhijski najviši organ u društvu. Skupština dioničkog društva je organ upravljanja u kome
se izražava volja dioničara i donose najvažnije odluke o dioničkom društvu i dioničarima.
Skupštinu dioničkog društva sačinjavaju svi dioničari. Zbog toga, ona se ne bira i nema
određenog mandata trajanja, niti se može raspustiti. Svi dioničari imaju pravo da budu članovi
skupštine i imaju neotuđivo pravo da učestvuju u radu skupštine, koje im se ne može uskratiti.
Dioničari u radu i odlučivanju u skupštini lično učestvuju ili putem punomoćnika, s tim, da u
donošenju odluka glasaju samo dioničari imaoci dionica sa pravom glasa, a ne i vlasnici
dionica bez prava glasa (bezglasne dionice).

U pravima nekih država, pa i pravnoj literaturi, postoji više vrsta skupština dioničkog društva
i to: osnivačka (konstitutivna) skupština, redovna i vanredna skupština, te glavna i sporedna.
Istaknuta podjela nema pravnog značaja za funkcionisanje skupštine i validnost donesenih
odluka, osim u načinu sazivanja. Uporedna prava, prema kriteriju sazivanja razlikuju
generalnu, redovnu i vanrednu (englesko) ili redovnu i vanrednu (kontinentalno) pravo.

Pozitivno pravo u BiH (Federacija BiH) poznaje osnivačku skupštinu (ZPD čl. 119-123) i
skupštinu dioničkog društva. Navedeno razlikovanje proizilazi iz posebnih (specifičnih)

314
uslova i načina sazivanja, nivoa zastupljenih dionica potrebnih za odlučivanje (pitanje
kvoruma), kao i dnevnog reda osnivačke skupštine u odnosu na redovnu skupštinu0
Održavanje osnivačke skupštine, bez obzira da li se dioničko društvo osniva simultano ili
sukcesivno, je obavezno jer, u protivnom, bez njenog održavanja društvo se ne može osnovati
(ZPD čl. 119 st. 2). Ima mišljenja u pravnoj literaturi da se osnivačka (generalna) skupština
održava samo kod sukcesivnog osnivanja dioničkog društva.

Redovna skupština dioničkog društva održava se najmanje jedanput godišnje, u pravilu, na

kraju poslovne godine, u cilju odlučivanja iz njenog djelokruga a naročito: o finansijskom
izvještaju o poslovanju za prethodnu godinu, sa izvještajem revizora i nadzornog odbora i
odbora za reviziju, o podjeli dobiti i pokrivanju gubitaka, izdvajanju u rezervni fond, utvrđuje
poslovnu politiku za narednu poslovnu godinuavu, o povećanju i smanjenju osnovnog
kapitala, statusnim promjenama i slično. Skupštinu saziva nadzorni odbor u svim slučajevima
u kojima se skupština mora izjasniti (odlučiti), osim izuzetno u četiri slučaja kada skupštinu
mogu po zakonu sazvati drugi organi. O sazivanju skupštine, dnevnom redu, mjestu, datumu i
vremenu održavanja, dioničari moraju biti obaviješteni putem dnevne štampe najmanje 30
dana prije održavanja (ZPD čl. 242). Međutim, ako se skupština održava van mjesta sjedišta
dioničkog društva, svaki član (dioničar) mora u istom roku biti obaviješten preporučenim
pismom, telefaksom ili elektronskom poštom.

Pravilo je da dioničar ili grupa dioničara, sa najmanje 5% ukupnog broja dionica s pravom
glasa, ima pravo pismeno predložiti izmjenu dnevnog reda i prijedloga odluka skupštine, u
kratkom roku od 8 dana. Po našem pravu, zahtjev za sazivanje skupštine nadzornom odboru
mogu podnijeti:

- dioničar ili grupa dioničara sa više od 10% ukupnog broja dionica sa pravom glasa,
- svaki član nadzornog odbora i
- odbor za reviziju.

Ako nadzorni odbor u zakonskom roku ne sazove skupštinu i to ne objavi, po zahtjevu

ovlaštenih lica, podnosioci zahtjeva mogu neposredno sazvati skupštinu društva i o tome
obavijestiti regulatornu Komisiju (ZPD čl. 244).
Sastav skupštine, bila ona redovna ili vanredna, čine svi dioničari, bez obzira na klasu dionica
koje imaju. U radu skupštine ne učestvuju povjerioci društva i vlasnici zamjenjivih obveznica
i obveznica s pravom preče kupnje dionica. Međutim, vlasnici prioritetnih dionica mogu

315
učestvovati u radu skupštine, ali bez prava na odlučivanje, osim u slučajevima predviđenim
zakonom (npr. smanjenju osnovnog kapitala, statusnih promjena i promjeni oblika društva i
izmjene i dopune statuta - ZPD čl. 221 ). Prema tome, sastav skupštine (članstvo u društvu)
temelji se na uloženom kapitalu u dioničko društvo, a nikako u radu ili zaposlenju. Ako je
osnivač dioničkog društva jedno lice ili je jedno lice imalac svih dionica društva, funkciju
skupštine vrši to lice kao jedini dioničar.

Pravo učestvovanja u radu skupštine i donošenju odluka je jedno od glavnih upravljačkih

prava koja dioničari imaju iz dionica. Ovo pravo se ne može, osim u zakonom propisanim
slučajevima, oduzeti niti ograničiti. Logične je da se pravo glasa stiče uplatom cijene dionice
u cjelini. Međutim, pravo odlučivanja u skupštini dioničkog društva ima dioničar koji se
nalazio na listi dioničara kod Registra 30 dana prije datuma održavanja skupštine ili
posljednjeg radnog dana koji prethodi tom roku, ako on pada u neradni dan (ZPD čl. 241 st.
1). Svaki dioničar ima onoliko glasova koliko srazmjerno učestvuje u nominalnoj vrijednosti
dionica s pravom glasa u osnovnom kapitalu dioničkog društva. Pravo glasa dioničar ne gubi
ako svoje dionice založi ili ih da trećem licu koje ih u ime i za račun dioničara (vlasnika) drži
na svom računu kod Registra, što znači da i taj dioničar može učestvovati u radu i donošenju
odluka na skupštini društva. Dioničar ima pravo na jedan glas za svaku običnu dionicu. Pravo
glasa ne pripada, bez obzira na klasu, ni društvu na osnovu vlastitih dionica koje društvo
stekne (ZPD čl. 232).

Da bi se utvrdilo ko ima pravo učešća u radu i odlučivanju u skupštini bliže se reguliše

statutom društva, ali depo nova nje certifikata o vlasništvu dionica i pismenih ovlašćenja
punomoći (za zastupanje dioničara) je logično rješenje i radi utvrđivanja kvoruma. Kvorum za
odlučivanje na skupštini dioničarskog društva postoji ako su na skupštini zastupljeni, lično ili
putem punomoćnika, dioničari sa više od 30% ukupnog broja dionica sa pravom glasa, a u
slučaju neuspjelog održavanja zbog nedostatka kvoruma, ponovljeno zasjedanje može se
održati ako je zastupljene više od 10% ukupnog broja dioničara s pravom glasa. Statutom
dioničkog društva može se utvrditi veći, ali ne i manji procenat kvoruma propisan Zakonom.
Prema tome, skupština društva punovažno odlučuje ako su prisutni ili su predstavljeni
dioničari koji imaju više od 30% ukupnog broja glasova.

Međutim, skupština može odlučivati većinom glasova prisutnih članova (dioničara) ukoliko
zakonom ili statutom nije drugačije određeno (ZPD čl. 248), osim u slučajevima dvotrećinske

316
većine. Skupština dioničara odluke donosi kvalifikovanom većinom (dvotrećinskom)
zastupljenih dioničara s pravom glasa u slijedećim slučajevima: o smanjenju i povećanju
osnovnog kapitala društva, o promjenama statuta, o statusnim promjenama i promjeni oblika
društva, o prestanku društva. Statutom društva može se predvidjeti kvalifikovana ili neka
druga većina i po drugim važnim pitanjima za društvo i dioničare. Ako se odlukama skupštine
dioničarskog društva nameću dodatne obaveze dioničarima ili im se smanjuju prava koja su
utvrđena zakonom i statutom društva, za punovažnost odluka potrebna je saglasnost dioničara
na koje se te odluke odnose.

Pravilo je da se nadležnost skupštine dioničarskog društva propisuje zakonom u većini

zemalja, s tim da se, pored toga, ona može proširiti statutom društva i na druga pitanja. što se
tiče zakonske nadležnosti skupštine dioničkog društva, princip je da se skupštini ne može
statutom oduzeti ili ograničiti nadležnost (djelokrug poslova) utvrđena zakonom. Isto tako,
zakonska nadležnost skupštine društva ne može se prenijeti (delegirati) drugim organima
društva niti se zakonska nadležnost nadzornog odbora i uprave mogu prenijeti na skupštinu,
jer svaki organ ima svoju zakonsku nadležnost, koja je regulisana prinudnim normama zakona
(ius cogens), pa se ne mogu mijenjati ugovorom niti statutom društva.
Skupština dioničkog društva odlučuje, u smislu važećih zakonskih odredbi, o:
- povećanje i smanjenje osnovnog kapitala,
- emisiji novih dionica postojeće ili nove klase i emisiji obveznica i drugih vrijednosnih
papira;
- ograničenju ili isključenju prava preče kupovine novih dionica u okviru odluke o
emisiji novih dionica postojeće ili nove klase;
- usvajanju godišnjeg izvještaja društva, koji uključuje finansijski izvještaj i izvještaj
revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju;
- raspodjeli dobiti i isplati dividende dioničarima i načinu pokrivanja gubitaka;
- statusnim promjenama dioničkog društva i promjeni oblika društva;
- podjeli i prestanku društva
- kupovini, prodaji i zamjeni, uzimanju u lizing (leasing) i drugim transakcijama
imovinom, direktno ili posredstvom supsidijarnih društava u toku poslovne godine u
obimu većem od trećine knjigovodstvene vrijednosti imovine dioničkog društva;
- izboru i razrješenju članova nadzornog odbora pojedinačno;
- izboru vanjskog revizora i izboru i razrješenju članova odbora za reviziju;

317
 - osnivanju, reorganizaciji i likvidaciji supsidijarnih društava, i odobravanju njihovih
statuta;
- naknadama članovima nadzornog odbora i odbora za reviziju;
- izmjenama i dopunama statuta i - drugim pitanjima važnim za poslovanje dioničkog
društva u skladu sa zakonom i statutom društva (ZPD čl. 246).

Skupština donosi odluke javnim glasanjem većinom zastupljenih dioničara sa pravom glasa,
kako je propisano zakonom odnosno statutom društva, a samo izuzetno tajnim glasanjem.

2. Zaštita manjina u odlučivanju i pobijanju odluka skupštine

U uporednom pravu, vladalo je stanovište da manjinski dioničari nemaju mogućnosti da

preduzmu bilo kakve aktivnosti protiv volje većine. Vremenom, ovo stanovište je napušteno i
evoluiralo prvenstveno u judikaturi (na osnovu sudskih presuda) u anglosaksonskom pravnom
krugu. Stav da manjiski dioničari, osim u slučaju da se radi o kršenju zakona i
nepravilnostima u upravljanju, ne mogu pokrenuti sudski spor protiv volje većine, zasnivao se
na presedanu u slučaju "FOSS HARBOTLE" iz 1843. godine, u kome je sud presudio da
pojedinačni dioničar nije ovlašten da pokreće postupak protiv direktora zbog pogrešnog
korišćenja imovine društva. Presedan se zasnivao na stanovištu da kada je šteta nanesena
društvu zbog pogrešnog korišćenja imovine, samo je društvo imalo aktivnu legitimaciju
(ovlašćenje) za podnošenje tužbe ili se u tom slučaju stvar smatrala okončanom ako većina
članova društva odobri "štetno djelovanje" direktora (odluči da se ne pokreće spor). Ako bi
direktor odbio da pokrene tužbu, skupština društva, a ne mali dioničari i/ili pojedinac, je
jedino ovlaštena da odluči da li će se spor pokrenuti ili ne u ime društva, kao pravnog lica.
Međutim, presudom u slučaju ("ESTMANCO Ltd V GREATER LONDON COUNCIL" iz
1982., sud da bi onemogućio kršenje ugovora na štetu društva od strane lica (članova) koja
kontrolišu društvo i provode po društvo štetnu politiku, dozvolio je derivatnu tužbu i u slučaju
"FFI FINANCE Ltd V LADY GAGAN" iz 1982. godine) i dioničarima. Prema tome, kada je
nešto učinjeno u namjeri "prevare" manjine i zloupotreba u kontroli društva, dopušteno je da
oštećena manjina može pokrenuti sudski spor, kao i u pitanjima o kojima se na skupštini ne
može odlučiti prostom većinom, već kvalifikovanom većinom, odnosno u krajnjem slučaju
posebno i odlukom skupštine, kao i kada društvo povrijedi pravo člana koji je punopravni član
društva i kome pripadaju sva prava koja proizilaze iz članstva u dioničkom društvu.

318
S obzirom na kompleksnost, institut derivatne tužbe u zaštiti manjinskih prava, i pored
različitog pristupa u uporednom pravu i nejedinstvene savremene sudske prakse, je evoluirao i
u pravilu prihvaćen u pravnoj nauci i zakonodavstvu. Vezano za to i u našem pravu, prije
svega u odnosu na zabranu konkurencije, provođenju statusnih promjena društva, propisana je
odgovornost članova nadzornog odbora u izvršavanju obaveza kao i obaveza direktora i
izvršnih direktora društva (uprave društva), da ih u slučaju štete može tužiti ne samo društvo
već i dioničari. Ovo zbog toga da bi se povećao uticaj i moć dioničara u pitanju kontrole
organa društva, a naročito nadzornog odbora i uprave društva, pa se u slučaju štete po društvo
ili dioničare mogu pojaviti ne samo društvo već i dioničari i/ili samo jedan dioničar putem
instituta derivativne tužbe. U ovom pogledu nužno je usaglasiti pojedine odredbe zakona sa
uporednim zakonodavstvima. To posebno, kada se dioničar izjasni protiv prijedloga odluke
koja uzrokuje značajne promjene u društvu ili pravima dioničara koju je skupština usvojila
(ZPD čl. 225), ima pravo zahtijevati da mu društvo mora, a ne može, u roku od tri mjeseca
otkupiti ponuđene dionice računajući od prijema zahtjeva. Ovo pravo dioničarima bi trebalo
proširiti i u slučaju da se ne saglase sa izmjenama i dopunama statuta i u drugim opravdanim
slučajevima.

Problem zaštite manjina posebno se ističe kod dioničkog društva sa javnim upisom dionica,
kao i kod društava čije dionice kotiraju na tržištima kapitala (berzi). To zbog toga što se samo
sukcesivnim načinom javnim otkupom dionica javlja mnoštvo anonimnih dioničara, čiji broj
je ponekad vrlo veliki, čak i veći od većinskih akcionara, ali oni zbog manjeg obima kapitala
ne mogu odlučujuće uticati na rad dioničkog društva, jer se odluke u skupštini donose
većinom glasova. Zbog toga, po pravu, manjinski dioničari mogu da traže zaštitu svojih
interesa ukoliko su ugroženi ponašanjem većine dioničara, kao i kad je ponašanje većine
dioničara protivno zakonu i statutu društva, odnosno ako je na štetu dioničkog društva kao
pravnog subjekta.

Prema našem pozitivnom pravu, zaštita manjine dioničara ogleda se u slijedećem:

- da dioničar, ili grupa sa više od 10% ukupnog broja dionica sa pravom glasa, može
podnijeti zahtjev nadzornom odboru za sazivanje skupštine i predložiti dnevni red
(ZPD čl. 244), naročito vanredne skupštine;
- da dioničar, odnosno grupa dioničara sa najmanje 5% ukupnog broja dionica s pravom
glasa, može pismeno predložiti promjenu dnevnog reda i prijedloga odluka skupštine,

319
 ako ocijeni da su im ugroženi interesi ili interesi društva, kao i predložiti člana
nadzornog odbora (ZPD čl. 261).

Pored istaknute mogućnosti, po našem pravu, ex lege svakom dioničaru ili manjini dioničara
pripada pravo:
- da zahtijeva od društva otkup i isplatu njegovih dionica po pravičnoj tržišnoj cijeni,
ako glasa ili se izjasni protiv prijedloga odluke skupštine društva, koja se odnosi na
sva pitanja iz nadležnosti skupštine (ZPD čl. 255 u vezi sa čl. 246);
- da predlažu imenovanje vanjskog revizora za vanredno ispitivanje postupka osnivanja
dioničkog društva i poslovanja društva posljednjih pet godina. Osim redovnog nadzora
nad osnivanjem i poslovanjem dioničkog društva, koju provode organi društva (odbor
za reviziju, nadzorni odbor i skupština), organi i lica imenovani u skladu sa zakonom
čija je to zakonska obaveza, i Komisije za vrijednosne papire, dozvoljeno je odredbom
čl. 256 da kvalifikovana manjina dioničara od 20% zahtijeva vanredno ispitivanje
cjelokupnog poslovanja društva za posljednjih pet godina računajući od osnivanja
društva (ZPD čl. 256);
- da dionička manjina ima pravo (kao i svi ostali dioničari) redovnog informisanja o
radu društva i njegovih organa, kao i pravo pristupa svim dokumentima o poslovanju
društva (pregled poslovnih knjiga), bilansa o poslovanju, izvještaja revizora i
nadzornog odbora, gubicima društva, prije održavanja redovne godišnje skupštine i,
konačno, dionička manjina ima pravo, pored ostalih članova nadzornog odbora i
uprave, da pokrene sudski postupak za utvrđivanje ništavosti odluke skupštine društva
zbog toga što je donesena suprotno propisanoj zakonskoj ili statutarnoj proceduri ili je
u suprotnosti sa zakonom.

U pravilu, odluka skupštine društva je ništava ako:

- skupština društva nije sazvana na propisani način, ako sadržina odluke skupštine nije
unesena u zapisnik skupštine i
- ako ništavost utvrdi sud iz bilo kojih razloga.

U hrvatskom pravu, odluka skupštine se može pobijati ako je donesena protivno zakonu i
statutu društva, a u Sloveniji, svaki dioničar može pobijati odluku skupštine ako je ona u
suprotnosti sa ciljevima društva ili dobrim poslovnim običajima.

320
Za vođenje sudskih sporova, radi pobijanja ili utvrđivanja ništavosti odluka skupštine
dioničkog društva, nadležan je registarski sud kod koga je društvo registrovano (ZPD čl. 258)
ili sud na čijoj teritoriji je sjedište tuženog društva. Radi objektivnosti i izbjegavanja
konfliktnih interesa pravilo je da, ako odluku pobija član uprave (tužitelj), dioničko društvo
zastupa u sporu lice imenovano od nadzornog odbora, u slučaju da su tužitelji nadzorni odbor
i uprava ili njihovi članovi, zastupnika dioničkog društva imenuje sud, ukoliko ga nije
imenovala skupština dioničkog društva, u slučaju kad dioničko društvo nije ispunilo obavezu
otkupa dionica, dioničar ima pravo da svoje pravo ostvari putem tužbe nadležnog suda.

3. Nadzorni odbor

Nadzorni odbor je obavezan organ dioničkog društva. Nadzorni odbor je organ čiji se položaj
nalazi između skupštine i uprave dioničkog društva. On je odgovoran da se obezbijedi
optimalni poslovni odnos između skupštine i uprave društva. Nadzorni odbor je, ustvari,
predstavnik dioničara, koji djeluje između ta dva organa. U skladu s tim, nadzorni odbor
predstavlja transformaciju posredstvom koje se volja dioničara održava (transformiše) u
svakodnevnom poslovanju društva. Naime, uloga i funkcija nadzornog odbora ne može se
svesti samo na nadzor poslovanja društva već i učešće u donošenju poslovodnih (operativnih)
odluka, koje su u pravilu u nadležnosti uprave društva.
Ovlašćenja i odgovornosti nadzornog odbora u odnosu na skupštinu i upravu dioničkog
društva vrlo su široka. Tako, u odnosu na skupštinu, nadzorni odbor je obavezan da djeluje u
interesu dioničara, priprema prijedloge odluka za skupštinu društva i obezbjeđuje njihovo
provođenje. Provodeći odluke skupštine, nadzorni odbor utvrđuje tekuću politiku društva,
imenuje i razrješava članove uprave i kontroliše rad uprave. Nadzorni odbor je stručan organ
društva jer njegovi članovi moraju imati odgovarajuća stručna i profesionalna znanja i
iskustva. Konačno, iz izloženog i pozitivnopravnih rješenja, može se definisati da je nadzorni
odbor obavezni stručni organ dioničkog društva, koji bira i razrješava skupština dioničkog
društva iz reda zaposlenih i vanjskih članova i koji vrši funkciju upravljanja društvom između
dva zasjedanja skupštine i donosi bitne odluke iz oblasti operativnog upravljanja. Nadzorni
odbor je samostalni i nezavisan organ čija funkcija i položaj su regulisani zakonom i statutom
društva. On je poseban organ koji nije vezan uputama skupštine.
U uporednom pravu, pitanje nadzornog odbora je regulisano na različite načine. U nekim
pravnim sistemima, on je obavezan organ, a u nekim fakultativan organ, jer je pitanju
kontrolne funkcije u uporednim pravima poklonjeno dosta pažnje. Shodno tome, u uporednim

321
pravima, u pravilu, pored nadzornog odbora postoje posebni revizori (kontrolori računa).
Svojstvo člana nadzornog odbora i njihov broj je također različito riješeno u uporednom
pravu. Tako, po nekim pravima, član nadzornog odbora može biti samo fizičko lice, a ne i
pravno lice. Po našem pravu, svojstvo člana nadzornog odbora može biti samo fizičko a ne i
pravno lice. Pravno lice, kao člana nadzornog odbora, predstavlja njegov predstavnik
(kontrolor) koji mora ispunjavati propisane uslove, što se tiče stručnosti i nezavisnosti.
Po našem pravu, članove nadzornog odbora bira i razrješava skupština dioničkog društva
(ZPD čl. 246 st. 1 tačka 2). Međutim, u nekim pravima, prvi nadzorni odbor biraju isključivo
dioničari (hrvatsko pravo) prilikom usvajanja statuta, a u drugim, osnivačka skupština. Ima
prava gdje u nadzornim odborima učestvuju i predstavnici radnika zaposlenih u dioničkom
društvu, i njih oni i biraju. Shodno tome, u njemačkom pravu 1/3 članova nadzornog odbora
biraju radnici, a u francuskom pravu se predviđa da statutom društva se može omogućiti da
radnici biraju članove nadzornog i upravnog odbora, ali najviše do 1/3 ovih organa mimo
zakonom utvrđenog broja. Harmonizirane pravo EU predviđa obavezno učešće (participaciju)
predstavnika radnika u nadzornom odboru dioničkog društva i to u društvima koja
zapošljavaju do 500 radnika do 1/3 članova (Peta direktiva EU). Po našem pravu razlikuje se
faza predlaganja kandidata za člana nadzornog odbora od faze izbora (čl. 261. st. 1. i čl. 262.
ZPD)

Broj članova nadzornog odbora redovno je različito određen u savremenom zakonodavstvu,

kako minimum tako često i maksimum. U zemljama u kojima je jednoslojna struktura
upravljanja, nacionalnim zakonima je utvrđen minimalan broj članova nadzornog odbora (npr.
u Italiji, Belgiji i Luksemburgu 3 člana, Irskoj 1 član, dok u Francuskoj je minimalan broj
članova nadzornog odbora 3, a maksimalan 12. U njemačkom pravu minimalan broj članova
je 3 i 21 zavisno od broja članova u dioničkom društvu i visine kapitala društva. Slično
rješenje, kao i u njemačkom pravu, je i u Hrvatskoj tako da se broj članova nadzornog odbora
razlikuje zavisno od iznosa osnovnog kapitala i može biti od 3 do 21 člana. Karakteristično je
da je u pravu SAD ovo pitanje regulisano zakonima saveznih država, ali prosječan broj
članova menagement board je 12 članova.

Po našem i slovenačkom pravu, najmanji broj članova nadzornog odbora utvrđen zakonom je
od 3 člana, s tim što ukupan broj članova nadzornog odbora mora biti neparan.

322
Nadzorni odbor sačinjavaju predsjednik i najmanje dva člana, koji se imenuju na 4 godine i
mogu biti imenovani više puta bez ograničenja. Predsjednik i članovi nadzornog odbora
upisuju se u registar Komisije za vrijednosne papire. Broj mandata članova nadzornog odbora
nije ograničen i ne može se ograničiti statutom društva. Status člana nadzornog odbora može
steći fizičko lice koje je poslovno sposobno i ima odgovarajuću školsku spremu i
profesionalno iskustvo, zavisno od specifičnosti društva. Tako npr., član nadzornog odbora
investicionih fondova mora imati visoku školsku spremu, pravne ili ekonomske struke, i
višegodišnje odgovarajuće iskustvo (ZDKIF, čl. 80). Za člana nadzornog odbora mogu se
birati samo ona lica koja ispunjavaju uslove propisane zakonom i statutom, jer mnoga
zakonodavstva imaju restriktivne klauzule koja lica ne mogu biti članovi nadzornog odbora
po samom zakonu, kao i zbog konfliktnih interesa. Shodno tome, po našem pravu, fizičko lice
ne može biti predsjednik i član nadzornog odbora: ·

- koje je osuđivano za krivična djela i privredne prijestupe nespojive sa dužnošću u

nadzornom odboru,
- lice kome je presudom suda zabranjene obavljanje aktivnosti iz nadležnosti nadzornog
odbora, lice starije od 70 godina na dan imenovanja,
- lice koje je direktor ili član uprave dioničkog društva i
- lice koje je već predsjednik ili član nadzornog odbora u tri dionička društva.

U uporednim pravima je proširena nemogućnost sticanja statusa člana nadzornog odbora zbog
izbjegavanja konfliktnih interesa, što je prihvatljivo i za naše pravo. Ovo pitanje, pošto nije
regulisano zakonom, može se propisima regulatorne Komisije i i/ili statutom društva proširiti
na zabranu obavljanja funkcije predsjednika i člana nadzornog odbora i uprave u:

- supsidijarnom društvu i društvu u kome supsidijarno društvo ima većinu dionica ili
udjela sa pravom glasa i
- u ovisnom društvu ili društvu sa uzajamnim udjelom, kao i društvu u kojem društvo
ima direktno ili indirektno uticaj.

Nesporno je da se za člana ili predsjednika nadzornog odbora može imenovati kako dioničari
društva tako i treća lica koja nisu dioničari niti su zaposlena u društvu, pod uslovom da
nemaju zakonskih odnosno statutarnih smetnji. Međutim, pravilno bi bilo da i zaposleni u
dioničkom društvu ne mogu biti predsjednici odnosno članovi nadzornog odbora društva.

323
Naime, kao što je nespojiva (inkompatibilna) istovremena funkcija (članstvo) u upravi i
nadzornom odboru (inkompatibilne je spojiti u jednom licu da vodi poslovanje i nadzire
poslovanje društva), tako bi članstvo zaposlenih iz uprave u nadzornom odboru zapravo bilo u
konfliktu sa upravom. Ovo stanovište izraženo je u odredbama posebnog zakona o društvima
za upravljanje investicionim fondovima, tako da u nadzorni odbor investicionog fonda ne
može biti izabran član organa (nadzornog odbora i uprave) društva koje upravlja
investicionim fondom ili zaposleni u tom društvu, kao i obratno, članovi uprave i nadzornog
odbora odnosno zaposleni društva i investicionog fonda ne mogu biti u toj funkciji u drugim
društvima za upravljanje uzajamnim i investicionim fondovima.

Nadzorni odbor radi u sjednicama koje zakazuje predsjednik po svom nahođenju, na zahtjev
direktora dioničkog društva ili dva člana nadzornog odbora. Sjednice nadzornog odbora
održavaju se najmanje jednom u tri mjeseca. Za održavanje sjednica nadzornog odbora
potreban je kvorum od dvije trećine ukupnog broja članova, a odluke donosi većinom članova
prisutnih članova uključujući i predsjednika (ZPD čl. 268). Predsjednik i član nadzornog
odbora ne mogu glasati o pitanjima koja se na njih lično odnose (npr. kod dodjele kredita
predsjedniku ili članu nadzornog odbora ili zaključivanju ugovora između društva i njih koja
nisu u vezi sa članstvom u nadzornom odboru (ZPD čl. 268 st. 3).

Nadzorni odbor dioničkog društva nadležan je da:

- nadzire poslovanje dioničkog društva,
- nadzire rad uprave,
- usvaja izvještaj uprave o poslovanju po polugodišnjem i godišnjem obračunu sa
bilansom stanja i bilansom uspjeha i izvještajem revizije,
- podnosi skupštini godišnji izvještaj o poslovanju dioničkog društva, koji obavezno
uključuje izvještaj revizora, izvještaj o radu nadzornog odbora i odbora za reviziju i
plan poslovanja za narednu poslovnu godinu,
- imenuje upravu dioničkog društva,
- predlaže i način upotrebe dobiti i način pokrića gubitaka,
- odobrava kupovinu, prodaju, zamjenu, uzima u lizing i druge transakcije imovinom,
direktno i posredstvom supsidijarnih društava u toku poslovne godine u obimu od
15%- 33% knjigovodstvene vrijednosti ukupne imovine dioničkog društva,
- imenuje predsjednike i članove za naknade i odbora za imenovanje,
- obrazuje povremene komisije i utvrđuje njihov sastav i zadatke,

324
 - saziva skupštinu dioničkog društva,
- odobrava emisiju novih dionica postojeće klase u iznosu do trećine zbira nominalne
vrijednosti postojećih dionica i određuje iznos, vrijeme prodaje i cijenu ovih dionica,
koja ne može biti manja od prosječne tržišne vrijednosti postojećih dionica iste klase,
u 30 uzastopnih dana prije dana donošenja odluke.

Osim navedenog, nadzorni odbor se može statutom društva ili odlukom skupštine dioničkog
društva ovlastiti da odlučuje i o drugim pitanjima koja, po prirodi stvari, dolaze u njegovu
nadležnost, kao na primjer privremeno ovlašćuje da donese odluku o povećanju osnovnog
kapitala uz ograničenje iznosa i načina povećanja kapitala društva. (ZPD čl. 132). Iz
navedenog djelokruga vidi se da su ovlašćenja nadzornog odbora široka u skladu sa njegovom
ulogom, tako da se odnose uglavnom na tri područja:
- nadzor nad poslovanjem društva i obaveze prema skupštini društva (sazivanje
skupštine, podnošenje izvještaja o sticanju vlastitih dionica, provođenje odluka
skupštine i sl.);
- nadzor nad poslovanjem društva odnosi se, ustvari, na nadzor uprave društva i
uključuje kontrolu njenih odluka i pravo uvida u sve dokumente koji se odnose na
poslovanje društva, s tim da ne može preuzeti poslove koji su zakonom isključivo dati
u nadležnost uprave društva (ZPD, čl. 275);
- imenovanje i nadzor nad radom uprave društva i odbora;
- donošenje odluka o poslovanju društva (ZPD, čl. 269. zakona).

Članovi nadzornog odbora dioničkog društva moraju svoju dužnost obavljati stručno,
odgovorno i profesionalno, sa pažnjom dobrog i savjesnog privrednika, u skladu sa zakonom i
statutom u interesu dioničara i dioničkog društva. Stoga, predsjednik i članovi nadzornog
odbora odgovaraju neograničeno solidarno za sve štete koje prouzrokuju društvu
neizvršenjem ili neurednim izvršenjem svojih obaveza (ZPD čl. 272). Međutim, njihova
odgovornost za štetu može biti i individualna, zavisno od toga čijim radnjama je šteta
prouzrokovana. To znači da njihova odgovornost može biti individualna u odnosu na organ a
solidarna u odnosu na dioničko društvo i/ili dioničara, bez obzira ko je od njih ili čijim
radnjama je šteta prouzrokovana. Ovakvo rješenje o odgovornosti nadzornog odbora odnosno
njegovih članova za štetu prisutno je i u uporednom pravu Hrvatske i Slovenije.

325
Da bi se izbjegli konfliktni interesi između nadzornog odbora i dioničkog društva, zabrana
konkurencije odnosi se i na članove nadzornog odbora, uključujući i predsjednika, tako da oni
ne mogu:
- u drugim društvima obavljati poslove slične ili iste iz okvira djelatnosti društva.
Međutim, ova zabrana se proširuje pa se konkurentnom djelatnošću podrazumijeva i
obavljanje djelatnosti različite od djelatnosti društva, ako je društvo u kome je
predsjednik i član nadzornog odbora dioničar ili član povezan sa konkurentnim
društvom i
- drugo, predsjednik i članovi nadzornog odbora ne mogu imati direktni ili indirektni
finansijski interes u drugim društvima koja obavljaju konkurentsku djelatnost društvu.

Da bi mogli uspješno kontrolisati upravu dioničkog društva, predsjednik i članovi nadzornog

odbora imaju pravo zahtijevati sve podatke o poslovanju od uprave, pozvati ih na svoje
sjednice, kao i to da oni imaju pravo prisustvovanja sjednicama uprave društva (ZPD čl. 274).

U cilju garantovanja nezavisnosti i stabilnosti rada nadzornog odbora u uporednom pravu su

utvrđena mnogobrojna ograničenja za opoziv članova nadzornog odbora. Razlozi za opoziv
moraju biti opravdani i vezani za krivicu ili neku zabranu za vršenje dužnosti u nadzornom
odboru dioničkog društva, jer su propisane pravne posljedice. Tako npr. u francuskom pravu,
prestanak funkcije kontrolora (opozivom, ostavkom ili razrješenjem) ima za posljedicu da ne
mogu slijedećih pet godina postati članovi upravnog odbora, direktor ili izvršni direktori
društva koje su kontrolisati ili grupe društava u koje je društvo udruženo. Slično rješenje
može se prihvatiti i u našem pravu, bilo dopunom zakona ili propisima regulatorne Komisije
za vrijednosne papire, jer postojeći zakon nema posebnih odredaba po pitanju prestanka
funkcije člana nadzornog odbora iz razloga koji mu se mogu upisati u krivicu. Noveliranim
Zakonom o privrednim društvima, skupština dioničkog društva može razriješiti predsjednika i
članove nadzornog odbora i prije isteka mandata (ZPD čl. 259 st. 5).

4. Uprava dioničkog društva

Uprava dioničkog društva je poseban organ koja vrši funkciju vođenja operativnog poslovanja
društva ili menadžment u užem smislu. Uprava društva organizuje rad i rukovodi poslovanjem
društva, zastupa i predstavlja dioničko društvo i odgovara za zakonitost poslovanja (ZPD čl.
275). Zakonom su, u pravilu, općenito utvrđena ovlašćenja uprave društva, pa ih zbog toga

326
treba detaljnije regulisati statutom društva. Međutim, djelatnost uprave je vrlo široka i ona
nije puki izvršilac odluka skupštine i nadzornog odbora, već samostalno djeluje u okviru
zakonskih i statutarnih ovlašćenja u provođenju tih odluka i donošenju svakodnevnih odluka
neophodnih za efikasno funkcionisanje i poslovanje društva. Uprava u vođenju poslova
društva mora da djeluje u najboljem interesu dioničara i dioničkog društva i svi članovi
uprave su dužni postupati sa pažnjom dobrog i savjesnog privrednika i voditi poslovanje
stručno i profesionalno po najvišim standardima.
U uporednom pravu, imenovanje uprave dioničkog društva nije jedinstvene riješeno. Tako,
prema jednom sistemu, organ upravljanja (skupština društva) imenuje od svojih članova
(dioničara) i djelimično nečlanova upravu (izvršne direktore), kojom obično rukovodi
predsjednik organa upravljanja koji je ujedno i predsjednik društva (kompanije). Međutim, po
drugom modelu, nadzorni odbor imenuje generalnog direktora, na njegov prijedlog i izvršne
direktore, koji sačinjavaju upravu (menadžment) društva. Uprava društva je zakonski
zastupnik dioničkog društva, osim ako uprava ili član uprave dođe u sukob sa društvom, u
kom slučaju, izuzetno, društvo, zastupa nadzorni odbor. Zastupnička ovlašćenja uprave
društva se ne mogu ograničiti statutom ili odlukom skupštine društva. U pravilu, uprava je
kolektivni (skupni) zastupnik društva, s tim da se obim ovlašćenja za pojedinačno zastupanje
društva utvrđuje statutom odnosno odlukom direktora društva. Društvo mogu zastupati i
druga lica utvrđena osnivačkim ugovorom i statutom (ZPD čl. 23). Uprava društva odgovara
za zakonitost rada društva, pa je zbog toga obavezna da upozori skupštinu i nadzorni odbor na
nezakonitost u donošenju odluka i može odbiti njihovo izvršenje.
Po našem pravu, upravu imenuje nadzorni odbor (ZPD čl. 269 st. 1 tačka 5). Uprava
dioničkog društva se sastoji od direktora i izvršnih direktora, zavisno od toga kako je ovo
pitanje regulisano statutom. Princip je u pravnoj teoriji i zakonodavstvu da je za rad uprave
odgovoran direktor dioničkog društva čije saradnike (izvršne direktore) imenuje i razrješava,
također, nadzorni odbor društva, na njegov prijedlog. U našem pravu, zakon ne propisuje
način rada i odlučivanja u upravi, za razliku od nekih prava (npr. hrvatskog i slovenačkog)
koji utvrđuju kvorum potreban za donošenje odluka glasanjem članova uprave. Struktura
uprave i način imenovanja izvršnih direktora, kao i odnos prema nadzornom odboru, ne
zahtijeva donošenje odluka uprave glasanjem jer iza svih odluka uprave društva stoji direktor,
bez obzira da li su sa konkretnom odlukom saglasni ostali članovi uprave. Direktor
predsjedava upravom, rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja dioničko društvo i
odgovara za zakonitost rada. Nadzorni odbor imenuje direktora na četiri godine i nije
ograničen broj mandata. Položaj, ovlašćenja i odgovornosti i prava direktora uprave društva

327
regulišu se ugovorom između direktora i nadzornog odbora (ZPD čl. 276). Izvršni direktori
uprave organizuju rad, zastupaju i predstavljaju dioničko društvo i odgovaraju za zakonitost
rada u poslovima i obimu utvrđenim pismenim aktom direktora društva, s tim da direktor
ugovorom sa izvršnim direktorima reguliše pitanje plaće i drugih materijalnih prava, uz
prethodna odobrenja nadzornog odbora (ZPD čl. 277). Članovi uprave društva ne mogu biti
lica koja ne mogu biti članovi nadzornog odbora zbog zakonskih smetnji, a moraju ispunjavati
stručne i profesionalne sposobnosti propisane zakonom, odnosno statutom dioničkog društva.
Zabrana konkurencije odnosi se i na članove uprave. U skladu s tim, članovi uprave ne mogu
u drugim privrednim društvima obavljati poslove iz djelatnosti društva i djelatnosti različite
od djelatnosti društva, pri čemu je društvo u kome je član uprave dioničar ili član povezan sa
konkurentnim društvom (ZPD čl. 255). Prema tome, članovi uprave dioničkog društva ne
mogu imati direktni ili indirektni finansijski interes u drugom društvu koje obavlja
konkurentnu djelatnost društva, osim ako im za to izričito ne da saglasnost direktor i
predsjednik nadzornog odbora. Članovi uprave su, također, dužni prijaviti svom direktoru i
nadzornom odboru svaki direktan ili indirektan finansijski interes u pravnom licu s kojim
dioničko društvo ima ili namjerava da stupi u poslovni odnos, s tim da u tom slučaju ne mogu
ni učestvovati u odlučivanju o pitanjima koja su u vezi dioničkog društva i drugih pravnih lica
(ZPD čl. 279).
Članovi uprave odgovaraju za štetu nanesenu društvu i dioničarima isto kao i članovi
nadzornog odbora. Svojstvo člana uprave u dioničkom društvu prestaje otkazom i opozivom,
zavisno od razloga, koji se regulišu ugovorom odnosno statutom dioničkog društva.

5. Odbor za reviziju

U cilju zaštite dioničara, investitora (ulagača) i povjerilaca, odnosno dioničkog društva u

cjelini, uvodi se kontrola u dioničkim društvima. Kontrola je važna za rad, poslovanje i
upravljanje društvom u cilju ostvarivanja poslovnih interesa društva. Kontrola u dioničkom
društvu može se organizovati, kao i kod drugih poslovnih subjekata, na dva načina i to kao:
unutrašnja (interna) i vanjska (eksterna), bilo kao stalna ili povremena. Unutrašnju kontrolu u
dioničkom društvu vrši posebno izabrani organ (odbor za reviziju) čija je funkcija stalna
(permanentna), a eksterna kontrola vrši se povremeno i povjerava se stručnoj profesionalnoj
instituciji, odnosno vanjskom revizoru.
Pravilo je, u uporednim pravima, da se za unutrašnju kontrolu formira poseban organ u
dioničkom društvu, kao obavezan, koji vrši generalnu kontrolu organa upravljanja dioničkog

328
društva (nadzorni odbor i upravu). Prema našem pozitivnom pravu, saglasno rješenjima
uporednog prava, u dioničkom društvu formira se odbor za reviziju, kao poseban organ stalne
unutrašnje kontrole (ZPD čl. 283). Odbor za reviziju vrši kontinuiranu kontrolu finansijskog
upravljanja dioničkim društvom, s ciljem da preventivnom kontrolom, primjenom
računovodstvenih standarda, sprečava finansijske prekršaje i prijestupe i ujedno predlaže
mjere za provođenje finansijske politike. Odbor za reviziju je poseban, stalan i kolektivan
organ, čije članove bira i razrješava skupština dioničkog društva (ZPD čl. 246 st. 1 tačka 12).
On vrši finansijsku kontrolu rada i poslovanja dioničkog društva. U svom radu odbor za
reviziju je nezavisan od uprave i nadzornog odbora, s tim da je pod direktnim nadzorom
(podređenosti) skupštine društva. Karakteristično je za samostalnost odbora za reviziju da po
svojoj kontrolnoj funkciji sarađuje sa vanjskim revizorom direktno, bez posredstva nadzornog
odbora i uprave društva. Naš zakon ne reguliše bliže odredbe o broju i strukturi ovog odbora,
što znači da to treba urediti statutom društva. Najmanji broj članova za reviziju obično je tri
lica, s tim da se statutom svakog društva konkretno utvrđuje broj, mandat i pravila rada
odbora.

S obzirom na status, članovi odbora za reviziju mogu biti samo fizička lica sa stručnim
znanjem i profesionalnom sposobnošću u finansijskoj struci. Kontrolna funkcija odbora za
reviziju je inkompatibilna sa članstvom u nadzornom odboru i u upravi društva, tako da u
odboru ne mogu biti: predsjednik i članovi nadzornog odbora, direktor i članovi uprave
(izvršni direktori), kao i zaposleni u dioničkom društvu, i lica koja imaju direktni ili indirektni
finansijski interes u dioničkom društvu (ZPD čl. 284). Iz ovog proizilazi da članovi odbora za
reviziju mogu biti stručna lica, koja nemaju nikakvu vezu niti finansijski interes u dioničkom
društvu (moraju biti vanjski članovi). Smatra se da bi logično bilo da se ograničenje proširi i
na članove nadzornog odbora i uprave supsidijarnih društava i društava koja su sa društvom
povezana kapitalom (uzajamnim udjelima). Na ovaj način bi se onemogućio konflikt interesa i
obezbijedili uslovi odboru da internu reviziju vrši stručno, objektivno i profesionalno, po
savremenim standardima.
Odbor za reviziju obavezan je izvršiti reviziju polugodišnjeg i godišnjeg obračuna i reviziju
finansijskog poslovanja dioničkog društva, na zahtjev dioničara sa najmanje 10% dionica sa
pravom glasa i o tome podnijeti pismeni izvještaj skupštini i nadzornom odboru u kratkom
roku od 8 dana (ZPD čl. 285).
Navedena obaveza odbora za reviziju doprinosi većoj zaštiti manjinskih dioničara, mada je sa
aspekta dioničkog društva i zaštite interesa dioničara značajnija stalna kontrola finansijskog

329
poslovanja i upravljanja društvom od strane nadzornog odbora i uprave društva. Posebno
ovlašćenje odbora za reviziju, u našem pravu, je da može tražiti sazivanje skupštine dioničkog
društva kada smatra da su ugroženi interesi dioničara ili kad utvrdi nepravilnosti u radu
predsjednika ili članova nadzornog odbora, direktora ili članova uprave (ZPD čl. 244 st. 1
tačka 3). Ako nadzorni odbor ne udovolji zahtjevu odbora za reviziju i ne sazove skupštinu
društva u zakonskom roku, odbor za reviziju može neposredno sazvati skupštinu (vanredna
skupština) i o tome obavijestiti regulatornu Komisiju za vrijednosne papire (ZPD čl. 286).

6. Prestanak i likvidacija dioničkog društva

Dioničko društvo, kao i ostali poslovni subjekti, može prestati dobrovoljno, odlukom
dioničara ako su ostvareni ciljevi, ili pak kada procijene da nemaju daljeg interesa za
ostvarivanje zacrtanih ciljeva društva jer društvo nije u stanju obezbijediti očekivanu stopu
povrata uplaćenih ulaganja. Međutim, pored autonomne volje dioničara (članova društva)
društvo može prestati i zbog razloga koji su predviđeni kogentnim zakonskim normama, kao
npr. otvaranje stečajnog postupka ili oduzimanje dozvole društvu (koncesije) za obavljanje
određene djelatnosti, koja je bila uslov za osnivanje društva.

Prema domaćem i uporednom pravu, dioničko društvo može prestati:

- odlukom skupštine dioničkog društva,
- statusnim promjenama (spajanjem, pripajanjem i podjelom),
- odlukom Komisije za vrijednosne papire i nadležnog suda i
- stečajem.

Bez obzira na razloge prestanka i postupak koji se provodi, u pravnoj teoriji se pravi
distinkcija (razlika) između ekonomskog i pravnog prestanka društva. Ekonomski prestanak
dioničkog društva znači prestanak obavljanja registrovane djelatnosti i time ograničavanja
ostvarivanja cilja za određeni period do okončanja likvidacije, bilo sudske ili vansudske. Tek,
nakon toga slijedi juristički prestanak dioničkog društva brisanjem iz javnog registra društava,
što znači gubitak pravnog subjektiviteta (ZPD čl. 70). Pravni prestanak, tj. brisanje iz javnog
registra, bez obzira na razlog prestanka dioničkog društva, po svim pravima znači apsolutni
prestanak poslovnog subjekta u ranijem obliku.

Kad je u pitanju prestanak dioničkog društva na osnovu odluke skupštine, bitno je da je

skupština donijela odluku dvotrećinskom većinom zastupljenih dioničara s pravom glasa. Za

330
donošenje navedene odluke ne traži se saglasnost nikakvih organa (npr. suda, Komisije za
vrijednosne papire i drugih državnih institucija). Na ovu odluku nemaju uopće uticaja imaoci
običnih dionica bez prava glasa, jer ne učestvuju u donošenju odluke kao ni vlastite dionice
društva. Društvo može prestati i istekom vremena na koje je osnovano ili ostvarenjem cilja,
što također zahtijeva odluku skupštine društva i njegovu likvidaciju. Ako skupština ne donese
odluku, nakon isteka perioda na koji je društvo osnovano ili je ostvaren cilj, naše pravo nema
pravnih normi koje to pitanje izričito regulišu. Zbog toga je logične da će se u praksi
primijeniti rješenje iz uporednog prava, prema kojem u takvoj situaciji svaki dioničar ima
pravo tražiti pokretanje postupka likvidacije društva ili pokretanje sudskog spora. Prema
hrvatskom i slovenačkom zakonodavstvu, glavna skupština mora donijeti odluku glasovima
koji predstavljaju najmanje - osnovnog (temeljnog) kapitala, osim ako se statutom ne traži
veća većina ili ispunjenje dodatnih pretpostavki. Potrebna je, u ovom slučaju, saglasnost po
svim klasama dionica.

Odluka skupštine o prestanku dioničkog društva dostavlja se Komisiji za vrijednosne papire i

registarskom organu, najkasnije u roku od 8 dana od dana donošenja. Odluka o prestanku
društva upisuje se i u Registar emitenata, s tim da se istovremeno u sudski ili registar društava
gdje je društvo registrovano i Registar emitenata kod Komisije upisuje pokretanje postupka
likvidacije društva (ZPD čl. 57., 73 u vezi sa čl. 298). Nakon provedenih registracija o
postupku likvidacije društva, uprava društva daje nalog Registru da obustavi promet dionica i
drugih vrijednosnih papira društva u likvidaciji. Dioničko društvo prestaje odlukom i suda u
slijedećim slučajevima:

- na osnovu tužbe povjerilaca čija dospjela a neizmirena potraživanja premašuju trećinu

osnovnog kapitala dioničkog društva
- kad skupština dioničkog društva nije održana osam mjeseci od isteka roka za
podnošenje godišnjeg obračuna;
- kad društvo i poslije kažnjavanja nastavlja poslovanje suprotno zakonu i drugim
propisima kojima se ugrožavaju interesi povjerilaca ili vlasnika (dioničara) i drugih
vrijednosnih papira koje je društvo emitovalo; okončanjem stečajnog postupka ili
njegovim obustavljanjem zbog male vrijednosti imovine, koja nije dovoljna ni za
pokriće troškova stečajnog postupka,
- kada nadležni državni organ ili lica koja imaju pravni interes (dioničari) podnesu
zahtjev za prestanak dioničkog društva u slučaju: kada društvo duže od dvije godine
ne ostvaruje prihode (ZPD čl. 72 tačka 2), kada je društvu oduzeto odobrenje za

331
 obavljanje registrovane djelatnosti (ZPD čl. 72 tačka 3) i kad ne postoje zakonski
uslovi za daljnje postojanje dioničkog društva u obliku u kome je registrovano u
sudski registar (ZPD čl. 72 tačka 4).

Ako dioničko društvo prestaje na osnovu odluke skupštine dioničkog društva i odluke
Komisije i suda, provodi se postupak likvidacije, s tim što likvidaciju provodi uprava društva.
U slučaju prestanka odlukom suda, likvidatora imenuje sud. Postupak likvidacije, bez obzira
ko imenuje likvidatora, provodi se djelimično po odredbama Zakona o privrednim društvima,
uz supsidijarnu primjenu posebnog Zakona o stečajnom postupku. Logično je da likvidaciju
društva provodi uprava društva kada društvo prestaje istekom vremena na koje je društvo
osnovano. Posljedice pokretanja postupka likvidacije nastupaju upisom u sudski ili registar
društava:
- da se uz firmu društva upisuje dodatak "u likvidaciji";
- prestaje mandat uprave kao organa društva ex lege, i likvidaciju provode članovi
uprave u svojstvu likvidatora;
- imena likvidatora se upisuje u sudski ili registar društava, s tim da to može biti samo
fizičko lice (ZPD čl. 74 st. 3). Međutim, ovo rješenje nije saglasno uporednom pravu.
Naime, po hrvatskom i njemačkom pravu, likvidator može biti i pravno lice, a
slovensko zakonodavstvo daje mogućnost da se za likvidatora može odrediti i
likvidacijsko društvo kao specijalna institucija.

Naše zakonodavstvo ne utvrđuje uslove koje moraju ispunjavati likvidatori pa ovo pitanje
treba regulisati statutom društva, pogotovo ako se odlukom skupštine za likvidatora imenuje
isključivo treće lice. U tom slučaju, regulaciona Komisija svojim propisima treba regulisati
pitanje uslova za likvidatore imenovane od trećih lica, saglasno rješenjima uporednog
zakonodavstva. U njemačkom i hrvatskom zakonodavstvu, za sticanje (izbor) statusa
likvidatora primjenjuju se uslovi koji se traže za članove uprave. Uprava i likvidator
dioničkog društva obavezni su objaviti najmanje u jednom dnevnom listu da je pokrenut
postupak likvidacije, uz poziv povjeriocima da prijave svoja potraživanja u roku od 3 mjeseca
od dana posljednjeg obavještenja.

Likvidator je obavezan, najkasnije do kraja poslovne godine u kojoj je pokrenut postupak

likvidacije, sačiniti i podnijeti skupštini društva na odobrenje početni likvidacioni bilans.
Skupština društva istovremeno sa odobrenjem početnog likvidacionog bilansa razrješava

332
nadzorni odbor i upravu društva (ZPD čl. 303). Nadalje, likvidator je dužan na kraju poslovne
godine skupštini podnijeti bilans stanja, bilans uspjeha i izvještaj o toku likvidacije (ZPD čl.
303 st. 3). Zadatak likvidatora je da u toku postupka likvidacije okonča tekuće poslove
dioničkog društva, naplati potraživanja, unovči svu ostalu imovinu i isplati obaveze društva
povjeriocima, kao i naplati sva dospjela potraživanja društva u likvidaciji od svih dužnika,
uključujući i članove i dioničare društva. Likvidator može obaveze društva likvidirati i putem
poravnanja i kompenzacijom, kada za to postoje zakonski uslovi. Nove ugovore može
zaključiti samo ako se odnose na raskidanje neizvršenih ugovora, a one čije je izvršenje u
toku okončati. U toku likvidacije dioničkog društva -ne može se povećavati rezervni fond
dioničkog društva, već se samo mogu unositi u posebne rezerve prihodi na osnovu odluke
skupštine za isplatu obaveza prema zaposlenim prije namirenja povjerilaca i dioničara (ZPD
čl. 305 st. 1 i 2). Iz likvidacione mase likvidator je obavezan deponovati, na posebnom
računu, sredstva potrebna za izmirenje:
- poznatih obaveza koje povjerioci nisu prijavili u zakonskom roku,
- obaveza povjerilaca koje su nesporne, ali nisu dospjele do okončanja likvidacije i
- spornih obaveza.

Iz likvidacione mase podmiruju se pored povjerilaca i dioničari do punog iznosa (po kapitalu),
a ikoliko (preostala) imovina društva nije dovoljna za isplatu punog iznosa dioničarima,
imovina se dijeli srazmjerno izvršenim uplatama (ZPD čl. 306).

Konačno, likvidator je obavezan nakon okončanja tekućeg poslovanja društva, isplate

obaveza svim povjeriocima društva i deponovanja novca na posebni račun za posebne
namjene, sazvati skupštinu društva i podnijeti završni račun. Skupština društva, na prijedlog
likvidatora, donosi odluku o raspodjeli preostale imovine društva. Međutim, ako se skupština
društva ne bi sastala da odluči o raspodjeli preostale imovine ili ne odobri izvještaj
likvidatora, to pitanje treba regulisati propisima regulatorne Komisije za vrijednosne papire,
saglasno rješenjima iz uporednog prava, tj. da se pravno prijedlog likvidatora smatra
usvojenim i time ova pravna nedorečenost (pravna praznina) otkloni.

7. Statusne promjene i promjene oblika dioničkog društva

Statusne promjene i promjena oblika dioničkog društva, su mnogo složenije u odnosu na

druge oblike privrednih društava što je posljedica specifičnih osobinama dioničkog društva.

333
Dioničko društvo, po svojoj pravnoj prirodi, je tipično društvo kapitala, u pravilu, sa velikim
kapitalom kojim raspolaže u poslovanju sa odvojenom imovinom od upravljanja, slobodnim
transferom prava koje imaju dioničari na osnovu dionica, kao i jakog nadzora regulatornih
agencija nad emisijama i prometom dionica. Zbog toga, statusne promjene i prestanak
dioničkog društva zahtijevaju provođenje složenih procedura i različite pravne i faktične
operacije sa dionicama uz učešće većeg broja učesnika.
Savremeno poslovanje zahtijeva sigurnost i zaštitu dioničara, pa se u poslovnom svijetu,
umjesto klasičnih statusnih promjena spajanja i pripajanja, sve više vrši preuzimanje
dioničkih društava otkupom većinskog dijela dionica posredstvom tržišta kapitala i mimo
kontrole i uticaja organa društva. Ova pitanja su uređena harmoniziranim standardima
komunitarnog prava EU, što treba da je uzor našem zakonodavstvu ili propisima Komisije.
Dioničko društvo se spaja prijenosom imovine i obaveza na novo dioničko društvo ili društvo
sa ograničenom odgovornošću, koje u zamjenu za dionice spojenih društava emituje svoje
dionice ili udjele. Društvo se pripaja prijenosom imovine i obaveza (pripojeno društvo)
drugom dioničkom društvu ili društvu sa ograničenom odgovornošću (društvo sljednik), koje
emituje svoje dionice ili udjele u zamjenu za dionice pripojenog društva (ZPD čl. 291 st. 1 i
2). Statusnom promjenom pripajanja prestaju subjekti pripajanja bez provođenja postupka
likvidacije i nastaje novo društvo (društvo sljednik). Društvo sljednik je univerzalni sukcesor
ex lege svih prava i obaveza spojenih društava. Karakteristično je kod statusne promjene
spajanja dva ili više dioničkih društava da se to odražava na interese i pravni položaj
povjerilaca i članova (dioničara spojenih subjekata), pa je pravilo da se imovinom spojenih
društava upravlja odvojeno svakog od spojenih društava (ZPD čl. 296 i 364). Međutim,
statusna promjena pripajanja podrazumijeva postupak u kome se jedno ili više društava
(pripojena društva) pripajaju drugom društvu (društvo sljednik) i prenose svoja prava i
obaveze na društvo sljednika, a prestaju postojati društva ili društvo koje se pripaja, bez
postupka likvidacije. Pravni subjektivitet društva sljednika kod pripajanja ostaje
nepromijenjen, osim u obimu i strukturi imovine i kapitala (povećava se koncentracijom za
imovinu pripojenih društava ili društva).
Prema našem pravu, dioničko društvo može se spojiti odnosno pripojiti samo sa društvima
kapitala, tj. drugim dioničkim društvima i društvima sa ograničenom odgovornošću, tako da
nastane novo dioničko društvo ili društvo sa ograničenom odgovornošću, odnosno kod
pripajanja ostane društvo sljednik u prvobitnom obliku, zavisno da li je pripajanje izvršeno
dioničkom ili društvu sa ograničenom odgovornošću. Pravilo je da regulatorna Komisija, prije

334
provođenja statusnih promjena pripajanja i spajanja, kontroliše da li su provedene slijedeće
radnje:
a) kod pripajanja:
- da li su skupštine pripojenog društva i društva sljednika donijele istovjetne odluke o
pripajanju;
- da zahtjev za pripajanje potpišu svi članovi nadzornih odbora koji su glasali za
prijedlog odluke i uprave koji predlažu plan reorganizacije pripojenog društva i
društva sljednika;
- da Komisija ocijeni da pripajanje ne ugrožava prava dioničara i povjerilaca dioničkog
društva (ZPD čl. 292);
b) kod statusne promjene spajanja, pored izvršenih prethodnih radnji kod pripajanja iz
člana 292. Zakona, dioničko društvo koje se spaja sa drugim društvom mora obaviti
slijedeće dodatne radnje:
- zaključiti ugovor o spajanju, koji reguliše prestanak spojenih društava na dan
(konstituisanja)
- registracije novoosnovanog društva (sljednika) u registar društava;
- pripremi statut društva;
- većinom glasova svih dionica s pravom glasa izabere organe društva sljednika (ZPD
čl. 293).

U uporednim zakonodavstvima regulisana je i procedura i redosljed registracije provedenih

statusnih promjena spajanja i pripajanja. Naime, upisom društva sljednika u sudski registar
pravno prestaju spojena ili pripojena društva, radi zaštite interesa svih učesnika u postupku
spajanja i pripajanja. Dakle, upisom u registar suda društva sljednika prestaju spojena društva,
a njihova imovina i obaveze ex lege preuzima društvo sljednik, tako da i povjerioci spojenih
društava postaju povjerioci društva sljednika (novoosnovanog društva). Isto tako, kod
spajanja društava imamo spajanje tražbina i obaveza različitog kvaliteta, rokova dospijeća i
eventualno obezbjeđenja bankovne garancije, zaloga, mjenica i sl„ što utiče da se položaj
pojedinih povjerilaca spojenih društava može bitno promijeniti ili čak doći u nepovoljniji
položaj. Zbog toga je propisano da se u cilju zaštite učesnika u postupku spajanja, njihovih
povjerilaca i dioničara, upravlja i vodi odvojeno imovinom svakog od spojenih društava i u
odnosu na obaveze prema povjeriocima, određeno vrijeme.
Naš zakon propisuje posebno i odvojeno upravljanje imovinom spojenih dioničkih društava
(ZPD čl. 296), za razliku od uporednog zakonodavstva koja to predviđaju po istim kriterijima

335
i za slučaj pripajanja, što je logično primjenjiva i u našoj poslovnoj praksi. Shodno tome,
višestruk je cilj i opravdanost odvojenog vođenja i upravljanja imovinom spojenih i/ili
pripojenih društava, i nakon provedenih statusnih promjena (spajanja i pripajanja), zbog toga
što to predstavlja:
- dodatnu zaštitu povjerilaca i time eliminisanje pogoršanja njihovog položaja,
- sprečavanje oštećenja dioničara (članova) spojenih i pripojenih društava, po osnovu
grešaka u omjeru zamjene dionicama odnosno udjela, i
- utvrđivanje odgovornosti nadzornog odbora (njihovih članova) i uprave društva i
ostalih učesnika koji su izradili plan reorganizacije, kao i revizora koji su izvršili
pregled i dali ekspertno mišljenje za učesnike u statusnim promjenama.

Dioničko društvo može promijeniti oblik u društvo sa ograničenom odgovornošću na osnovu

odluke skupštine donesene dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica sa pravom glasa, tako
da dioničari umjesto dionica steknu uloge u društvu sa ograničenom odgovornošću. Visina
uloga bivših dioničara mora biti u srazmjeri sa njihovim učešćem u osnovnom kapitalu
dioničkog društva (ZPD čl. 287). To znači, da promjenom oblika društva, ono ne prestaje i ne
provodi se postupak likvidacije niti se postavlja pitanje pravnog sljednika. Kod promjene
oblika, shodno tome, društvo prema trećim (povjeriocima) ne mijenja pravni i ekonomski
subjektivitet i nastavlja poslovanje kao isto društvo, samo umjesto dioničkog sada imamo
društvo sa ograničenom odgovornošću.
Naše zakonodavstvo je restriktivna u odnosu na uporedna, jer ne predviđa mogućnost
promjene oblika dioničkog društva u komanditno društvo na dionice (akcije), pa čak i u
društvo lica, osim u društvo sa ograničenom odgovornošću. Navedena ograničenja ne poznaju
hrvatsko i slovenačko zakonodavstvo već, naprotiv, tu mogućnost predviđaju, s tim da
onemogućava preoblikovanje (promjenu oblika) prije isteka dvije godine od registracije
osnivanja društva u registarski organ ili od upisa posljednje promjene oblika društva (ZTD čl.
554).
Za promjenu oblika dioničkog društva u društvo sa ograničenom odgovornošću, moraju se
ispuniti zakonski uslovi, tako da novi oblik društva mora imati najmanje osnovni kapital
utvrđen u iznosu za taj oblik, odnosno 2.000 KM, ako je u pitanju društvo sa ograničenom
odgovornošću (ZPD čl. 314 st. 1). Također, i obratno, ako društvo se sa ograničenom
odgovornošću transformiše u dioničko društvo, ulozi se pretvaraju u dionice u minimalnom
iznosu od 50.000 KM osnivačkog kapitala. Dioničko društvo podnosi zahtjev Komisiji za
vrijednosne papire za odobrenje promjene oblika društva. Zahtjev za promjenu oblika

336
potpisuju svi članovi nadzornog odbora koji su glasali za prijedlog odluke o promjeni oblika i
članovi uprave koji su predložili plan reorganizacije i odluku o promjeni oblika (ZPD čl. 289
st. 1 ).

XXVIII. DRUŠTVO SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU

1. Pojam i karakteristike društva sa ograničenom odgovornošću

2. Karakteristike društva sa ograničenom odgovornošću
3. Osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću
4. Osnivački akt društva sa ograničenom odgovornošću
5. Osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću
6. Statut društva sa ograničenom odgovornošću

XXIX. PRAVA I OBAVEZE ČLANOVA DRUŠTVA SA OGRANIČENOM

ODGOVORNOŠĆU

1. Imovinska prava članova društva

2. Pravo sticanja udjela u društvu
3. Sticanje udjela od strane društva i njegovo zalaganje
4. Zalaganje udjela društva i članova
5. Nasljeđivanje udjela članova društva
6. Prijenos udjela članova društva sa ograničenom odgovornošću

337
 7. Knjiga udjela članova društva
8. Pravo na dobit (dividendu)

XXX. UPRAVLJAČKA PRAVA ČLANOVA DRUŠTVA SA OGRANIČENOM

ODGOVORNOŠĆU

1. Pravo upravljanja i prava glasa u organima upravljanja društva

2. Pravno informisanja
3. Pravo pobijanja odluka društva
4. Pravo na istupanje člana društva
5. Pravne posljedice zbog istupanja i isključenja člana društva
6. Obaveze članova društva sa ograničenom odgovornošću

XXXI. UPRAVLJANJE DRUŠTVOM SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU

1. Skupština društva
2. Nadležnost skupštine društva
3. Kvorum za donošenje odluka skupštine društva
4. Sazivanje skupštine društva
5. Nadzorni odbor društva
6. Uprava društva
7. Povećanje i smanjenje osnovnog kapitala društva
8. Povećanje osnovnog kapitala društva
9. Efektivno povećanje osnovnog kapitala
10. Povećanje osnovnog kapitala iz sredstava društva (nominalno)
11. Smanjenje osnovnog kapitala
12. Efektivno smanjenje osnovnog kapitala
13. Nominalno smanjenje osnovnog kapitala
XXXII. PRESTANAK DRUŠTVA SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU
1. Prestanak društva protekom roka
2. Prestanak društva odlukom članova (skupštine) društva
3. Prestanak društva statusnim promjenama
4. Prestanak društva odlukom suda
5. Promjena oblika društva
6. Prestanak društva likvidacijom

338
GLAVA OSMA

XXVIII. DRUŠTVO SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU

1. Pojam i karakteristike društva sa ograničenom odgovornošću

U pravnoj nauci poslovnog prava postoje neujednačena stanovišta u pogledu definisanja

društva sa ograničenom odgovornošću. Teškoće u definisanju pojma i pravne prirode društva
sa ograničenom odgovornošću u direktnoj su vezi sa njegovom pravnom prirodom, jer ovaj
oblik društva spaja elemente društva lica s elementima društva kapitala, a ipak se smatra
društvom kapitala. Dvojnost osobina društva lica i društva kapitala se kod ovog društva, kao
relativno novijeg oblika, znatno odrazila i u uporednim zakonodavstvima, koja u većini
slučajeva izbjegavaju davanje definicija društva sa ograničenom odgovornošću, već se to
prepušta pravnoj nauci. Međutim, i pored poteškoća u uporednom i domaćem zakonodavstvu,
u novije vrijeme, učinjeni su pozitivni pokušaji u definisanju pojma društva sa ograničenom
odgovornošću.

339
Društvo sa ograničenom odgovornošću, kao podesan oblik privrednog društva koji spaja
obilježja društva lica i društva kapitala, se razvilo iz potrebe za postojanjem neke vrste
elastičnijeg i primjerenijeg privrednog subjekta u odnosu na javno trgovačko društvo, sa
manjim ličnim rizikom. Naime, razvoj društva sa ograničenom odgovornošću rezultat je
potrebe i mogućnosti osnivača da mogu sa manjim poduzetničkim kapitalom biti u obliku
ovog društva, kao posebnom, koji pruža osnovne prednosti dioničkog društva zbog
ograničenja rizika za uloženi kapital (ulog) jer isključuje odgovornost članova društva za
obaveze društva prema povjeriocima. Zbog toga se u poslovnoj praksi društvo sa
ograničenom odgovornošću pokazalo kao pogodan oblik za tzv. "porodično poduzetništvo ili
zajedničko poslovanje osnivača koji su međusobno bliže povezani".

U novije vrijeme, društvo sa ograničenom odgovornošću je veoma privlačan

pravnoorganizacioni oblik organizovanja poslovnih subjekata (manjih ili srednjih) putem
ličnog poduzetništva, jer pravno je moguće da ovo privredno društvo može osnovati jedno ili
više lica. Isto tako, u mnogim pravima je dopušteno, pa i našem, da jedno lice kao osnivač
može osnovati više takvih društava. U poslovnoj praksi imamo pojavu da je društvo sa
ograničenom odgovornošću ne samo podesan oblik za manji poduzetnički kapital u vlasništvu
jednog ili manjeg broja osnivača (članova), već se često pojavljuje i kao oblik angažovanja
krupnog poduzetničkog kapitala s manjim brojem članova - osnivača. Ovakvo stanje je
rezultat pravne elastičnosti u odnosu na dionička društva, jer se u upravljanju i regulisanju
unutrašnjih odnosa u manjem obimu primjenjuju kogentne pravne norme u odnosu na
dispozitivne, i time se naglašava primjena principa slobode ugovaranja i autonomnog
regulisanja međusobnih unutrašnjih odnosa članova. Zbog toga je omogućeno da osnivači u
osnivačkom ugovoru slobodno odlučuju kojim će elementima (kapitalnim ili ličnim) dati
prevagu prilikom osnivanja društva sa ograničenom odgovornošću, kao i statutu društva.

Na osnovu izloženog, po našem pravu, društvo sa ograničenom odgovornošću je poseban

oblik društva čiji je osnovni kapital podijeljen na udjele, s tim da članovi društva mogu imati
različite udjele i ne odgovaraju za obaveze društva (čl. 309 ZPD). Međutim, pravni teoretičari
daju nešto širu definiciju, ugrađujući pravne karakteristike ovog tipa privrednog društva.
Prema tome, društvo sa ograničenom odgovornošću je poseban oblik privrednog društva
(poslovnog subjekta) sa pravnim subjektivitetom, koga mogu osnovati jedno ili više pravnih
i/ili fizičkih lica koja, ulažući svoja sredstva u osnivački (temeljni) kapital društva, stiču
udjele u cilju sticanja dobiti s tim da ne odgovaraju za obaveze društva. Istina, članovi ovog
društva snose poslovni rizik u slučaju poslovnog gubitka, zbog lošeg poslovanja ili stečaja,

340
koji je ograničen do visine uloga svakog člana društva. Uzimajući u obzir osnov i predmet
udruživanja kapitala članova d.o.o. i isključivanje njihove odgovornosti za obaveze društva,
ovo se društvo, po svim pravima, svrstava u društvo kapitala koje ima propisani minimalni
osnivački kapital, podijeljen na udjele koji se ne mogu izraziti u negocijabilnim vrijednosnim
papirima. Iz navedenog proizilazi da društvo sa ograničenom odgovornošću ima svoju
imovinu i da za svoje obaveze odgovara cjelokupnom imovinom društva (potpuna
odgovornost), s tim da njegovi članovi ne odgovaraju za obaveze društva prema trećim licima
(povjeriocima) društva.

U pravnoj teoriji se smatra da je naziv društva sa ograničenom odgovornošću neadekvatan, jer

ne izražava oblik i obim odgovornosti u odnosu na društvo sa neograničenom solidarnom
odgovornošću. Ovo zbog toga što kod d.o.o. za obaveze odgovara samo društvo, cjelokupnom
svojom imovinom, dakle, neograničeno do ukupne vrijednosti imovine koju društvo ima u ma
kom obliku, a članovi društva uopće ne odgovaraju. Polazeći od mješovite pravne prirode
društva sa ograničenom odgovornošću, mnogi autori u pravnoj nauci smatraju da se naziv
društva sa ograničenom odgovornošću upotrebljava kao rezultat poslovne tradicije.

2. Karakteristike društva sa ograničenom odgovornošću

Polazeći od definicije društva sa ograničenom odgovornošću sa mješovitim svojstvima

(specifičnostima) koje kao privredno društvo (poslovni subjekt) obavlja lukrativne privredne
djelatnosti, mogu se, u odnosu na ostale oblike privrednih društva, istaći slijedeće
karakteristike:

- Društvo sa ograničenom odgovornošću je privredno društvo, koje se svrstava, po

domaćem i uporednim pravima, u društva kapitala, čiji minimalni iznos osnivačkog
kapitala je propisan zakonom. Minimalni osnivački kapital, u našem pozitivnom
pravu, za društvo sa ograničenom odgovornošću je 2.000 KM, sa jednim ili više
osnivača (čl. 314 st 1 ZPD). Posebnim zakonima za društva sa ograničenom
odgovornošću koja obavljaju posebne djelatnosti može se utvrditi veći iznos osnovnog
kapitala. Osnovni kapital prilikom osnivanja društva sa ograničenom odgovornošću
obezbjeđuju osnivači ulozima u novcu, stvarima i pravima, čija se vrijednost izražava
u novcu, s tim da ulozi u novcu ne mogu biti manji od 2.000 KM, a vrijednost
pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100 KM;
- Društvo sa ograničenom odgovornošću ima osnovni kapital koji čini zbir uloga
članova. Osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću dijeli se na udjele

341
 osnivača tako da svaki osnivač stiče samo jedan udio u kapitalu društva, srazmjerno
učešću svog uloga u osnovnom kapitalu društva. Zbog toga, udjeli osnivača društva sa
ograničenom odgovornošću mogu biti različite vrijednosti, s tim što se ne mogu
izraziti u vrijednosnim papirima, saglasno rješenjima u uporednom zakonodavstvu;
- Društvo sa ograničenom odgovornošću ima status pravnog lica koji stiče upisom u
registar nadležnog organa (institucije) koja vodi registar društava;
- Društvo sa ograničenom odgovornošću obavlja lukrativne privredne (poslovne)
djelatnosti;
- Društvo sa ograničenom odgovornošću ima svoju imovinu odvojenu od imovine
članova društva, kojom obavlja registrovanu djelatnost;
- Za obaveze društva sa ograničenom odgovornošću odgovara društvo cjelokupnom
svojom imovinom, a članovi društva ne odgovaraju za obaveze društva, osim u izričito
propisanim slučajevima (čl. 309 st. 2 u vezi sa čl. 6 st. 2 ZPD). Međutim, članovi
društva snose rizik za poslovanje društva do visine svog uloga, ako društvo posluje sa
gubicima, tako da član društva može izgubiti samo ono što je uložio;
- Društvo sa ograničenom odgovornošću, pored ugovora odnosno odluke kao
osnivačkog akta, zavisno od broja osnivača, ima i statut koji je najviši
organizacionopravni akt. Statut donose osnivači u zakonom propisanom roku (čl. 311 i
čl. 371 ZPD).
- Društvo sa ograničenom odgovornošću se može osnivati za obavljanje bilo koje
privredne djelatnosti, pa i u oblasti javnog sektora (javna preduzeća), dok se, prema
posebnim zakonima kod nas i uporednom zakonodavstvu, mogu neke djelatnosti
obavljati samo u organizacionom obliku ovog društva (d.o.o.) ili dioničkog društva.
- Firma društva sa ograničenom odgovornošću, pored djelatnosti, mora sadržavati i
oblik društva (d.o.o. - čl. 13 st. 3 ZPD) i jedinstveni identifikacioni broj.

Jedna od karakteristika društva sa ograničenom odgovornošću je da su udjeli članova društva

prenosivi putem pismenog ugovora i nasljeđivanjem (čl. 328 ZPD). Prijenos udjela je, dakle,
slobodan, uz moguća specifična ograničenja koja se regulišu ugovorom, što je u skladu sa
uporednim zakonodavstvom.

3. Osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću

Društvo sa ograničenom odgovornošću, po našem i uporednom zakonodavstvu, mogu

osnovati jedan ili više osnivača. Osnivači mogu biti pravna ili fizička lica, domaća i strana.

342
U uporednim pravnim sistemima, odranije je poznato jednočlano društvo po načelu "one man
company" sa pravnim statusom društva sa ograničenom odgovornošću ili kao dioničko
društvo. Također, u mnogim uporednim sistemima je ograničen broj članova društva sa
ograničenom odgovornošću, tako da broj članova varira od 10 - 99 (SCG, Čehoslovačka i sl.),
što nema uticaja na pravnu prirodu ovog oblika privrednog društva, već prirodu poslova koje
društvo obavlja (njegova registrovana djelatnost).
Pravilno je stanovište da naše zakonodavstvo nije uvelo ograničenje broja članova, jer se time
izbjegavaju mnoge dileme. To pogotovo, što broj članova društva sa ograničenom
odgovornošću nije njegova karakteristika (specifično obilježje), bez obzira na broj osnivača.
Isto tako, pravna priroda društva se ne mijenja, bez obzira na svojinski režim uloga članova u
osnovni kapital društva jer u svim pravima (članovi društva) gube pravo vlasništva, osim ako
se ulog ne sastoji u davanju stvari (mašina) na korišćenje (zakup ili lizing).
Osnivači društva sa ograničenom odgovornošću su istovremeno i članovi društva a lica koja
kasnije stupe u društvo stiču pravni položaj članova društva, ali ne i status osnivača.
Navedeno razgraničenje kod ovog oblika privrednog društva, nije tako značajno kao što je
slučaj kod dioničkog društva sa javnim upisom dionica, jer osnivači dioničari imaju
privilegiju u otkupu dionica (pravo preče kupovine).
U evropskom zakonodavstvu, u nekih državama, kao osnivači društva sa ograničenom
odgovornošću mogu se pojaviti samo dva osnivača, s tim da je kasnije moguća fuzija
(spajanje) svih udjela tako da vlasnik postane samo jedan osnivač. U ovom slučaju, stvarni
osnivači (investitori - poduzetnici) postaju prividni (simulirani) multilateralni osnivači.
Naime, prividni osnivač, odmah nakon osnivanja društva, prenosi svoj udio na "stvarnog"
osnivača, tako da se društvo sa ograničenom odgovornošću svede na jednog osnivača (člana).
Dakle, i u zemljama u kojima se za osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću traže
najmanje dva osnivača, moguće je, po njihovom zakonodavstvu, da nakon osnivanja d.o.o.
radi i samo sa jednim članom. Međutim, naš zakonodavac nije smatrao da je navedeni privid
(simulacija) potreban, jer je omogućio da za osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću
može biti samo jedan član prilikom osnivanja društva kao i kad sve udjele u tom društvu
stekne jedno lice. Ovakvo praktično rješenje prihvaćene je u savremenom zakonodavstvu
mnogih zemalja, kao i dato Dvanaestom direktivom EU.
Što se tiče načina osnivanja društva sa ograničenom odgovornošću, u skladu sa uporednim
zakonodavstvom, društvo sa ograničenom odgovornošću se osniva zaključivanjem ugovora u
obliku javno bilježničke isprave, koju svi osnivači potpisuju, s tim da ako društvo osniva

343
jedan osnivač, ugovor zamjenjuje izjava osnivača o osnivanju d.o.o. koja se daje pred javnim
bilježnikom (notarom). Međutim, ugovor odnosno izjava se može zaključiti i putem
punomoćnika čija punomoć mora biti ovjerena kod javnog bilježnika (notara).
Društvo sa ograničenom odgovornošću se osniva simultano, jer se minimalni osnivački ulog
mora uplatiti u cijelosti prije registracije društva. Neka prava direktno isključuju mogućnost
sukcesivnog osnivanja ovog oblika društva, dok to druga regulišu na indirektan način, tako da
se zakonski minimum osnivačkog kapitala mora uplatiti do registracije. Ovo zbog toga, što se
isključuje prikupljanje kapitala javnim oglašavanjem i pozivanjem šire javnosti da uloži novac
u osnovni kapital društva, što je slučaj kod sukcesivnog osnivanja. Nadalje, simultano
Osnivački akt društva sa ograničenom odgovornošću (ugovor ili odluka - izjava o osnivanju)
društva, u pravilu, po zakonu svake države sadrži ili mora sadržavati:
- podatke o osnivačima: ime i prezime i prebivalište fizičkog lica odnosno firmu i
sjedište pravnog lica i podatke o njegovom zastupniku;
- firmu, sjedište i djelatnost društva. Pored firme (imena) mora sadržavati oznaku
"d.o.o.", a ne smije sadržavati zabranjene elemente već, naprotiv, riječi i izraze koji
upućuju na djelatnost društva i jasno razlikovanje od imena drugih poslovnih
subjekata (društva);
- ukupni iznos osnovnog kapitala društva, iznos uloga u novcu, opis i vrijednost uloga u
stvarima i pravima, kao i broj i visinu udjela svakog člana društva;
- prava i obaveze članova društva; - postupak kada neko od osnivača ne uplati svoj ulog
do ugovorenog roka ili ne ispuni druge obaveze;
- način snošenja i podmirenja troškova osnivanja društva;
- imenovanje lica ovlaštenih za vođenje poslovanja i zastupanja društva, kao i prijavu za
upis osnivanja društva u javni registar;
- posljedice neuspjelog osnivanja;
- posebnu odredbu da li se društvo osniva na određeno ili neodređeno vrijeme.

Svi pomenuti podaci moraju biti detaljno navedeni i obavezan sadržaj ugovora odnosno
odluke, kao osnivačkog akta. Međutim, pored obaveznih elemenata, osnivači mogu u
osnivačkim aktima predvidjeti i autohtono (samostalno) regulisati neka pitanja, kao npr.
određivanje obima ovlašćenja punomoćnika i njihova ograničenja, i članova uprave, zatim da
li će društvo imati prokuriste, kao i to da li će i gdje društvo osnivati podružnice. Samostalno
regulisanje pitanja u osnivačkom aktu ne može biti u suprotnosti sa prinudnim normama
zakona jer ima za posljedicu ništavost osnivačkog akta. Ništavost može biti djelimična ili

344
potpuna, zavisno od toga da li osnivački akt sadrži minimalni zakonski sadržaj odredbi, a u
protivnom njihova ništavost povlači ništavost osnivačkog akta u cjelini. Samostalne odredbe
osnivača u osnivačkom aktu društva, pa i u nekim pitanjima, koje su u saglasnosti sa zakonom
su fakultativne i u pravilu su dopuštene u uporednom zakonodavstvu, kao i našem. Istina,
Zakon o privrednim društvima, kao u uporednom pravu nekih zemalja, ne reguliše direktno
ništavost odredaba osnivačkog akta koje su u suprotnosti sa njegovim odredbama, pa ih treba
tumačiti po općim pravilima obligacionog prava.
Pravilo je da odredbe osnivačkog akta društva moraju biti precizne i ne mogu se osnivači
samo pozivati na prinudne norme zakona. Naime, u praksi se postavilo pitanje prilikom
zaključivanja i određivanja sadržaja osnivačkog akta (ugovora ili odluke), da li osnivački akt
mora sadržavati, tj. u njemu se ponavljati tekst prinudnih normi zakona ili je dovoljno da se
osnivački akt u tom pogledu samo pozove na odgovarajuće odredbe zakona jer su one, samim
tim što su prinudne prirode, sastavni dio osnivačkog akta privrednog društva. I pored
suprotnog stanovišta, tj. da se ugovor kao osnivački akt može pozivati na prinudne norme
zakona, smatramo da ponavljanje prinudnih odredbi Zakona doprinosi preglednosti i
potpunosti osnivačkog akta svakog privrednog društva, kao jednog od konstitutivnih akata
koji služe kao pravila za budući rad društva, pa i donošenje statuta i drugih općih akata
(pravila) društva.

4. Osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću

Društvo sa ograničenom odgovornošću mora imati osnivački kapital kojim društvo, kao
poslovni subjekt, jamči (garantuje) povjeriocima da imaju imovinsku zaštitu stupajući u
poslovne odnose sa društvom. Minimalni osnivački (temeljni) kapital ovog društva je
protivteža ograničenoj odgovornosti društva kao poslovnog subjekta za čije obaveze ne
odgovaraju članovi, već samo snose poslovni rizik za uloge. Pošto se društvo sa ograničenom
odgovornošću svrstava u društvo kapitala, obavezno je, u uporednom zakonodavstvu,
propisan minimalni osnivački kapital, s tim što je visina temeljnog kapitala različita i mijenja
se. Tako, po našem pozitivnom pravu, osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću
mora iznositi najmanje 2.000 KM, s jednim ili više osnivača društva, osim ako posebnim
zakonom nije drugačije određeno.
Pravilo je, u našem pravu, da vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100 KM,
bez obzira na broj osnivača društva. Osnivači su obavezni u skladu sa važećim pravom, do
dana podnošenja zahtjeva (prijave) za upis osnivanja društva u javni registar društava, uplatiti

345
u novcu, ali ne manje od 2.000 KM. Ulozi osnivača mogu biti, pored novca, u stvarima i
pravima. Kada se ulozi osnivača sastoje iz stvari i prava, oni moraju biti u cijelosti uneseni u
društvo i prenijeti se stvarnopravno ovlašćenja do dana podnošenja zahtjeva za registraciju
osnivanja društva u javni registar društava, tako da kao svojom imovinom društvo može
vremenski (trajno) neograničeno i slobodno raspolagati.
Osnivački kapital, po našem pravu, društva sa ograničenom odgovornošću može biti u sva tri
oblika (novac, stvari i imovinska prava) ali ne samo u jednom obliku (npr. u stvarima) bez
minimalno pripisanog novčanog iznosa od 2.000 KM. Međutim, i po hrvatskom pravu ukupni
iznos svih uplata u novcu i vrijednost unesenih stvari i prava ne mogu biti manji od 2.500
DEM izraženih u nacionalnoj valuti (kunama). Iz navedenog proizilazi da se d.o.o., po
hrvatskom pravu, može osnovati samo ulaganjem stvari i prava, bez novčanog uloga, pa stoga
minimalni ulog u osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću u cijelosti može biti
u stvarima i pravima, što po našem pravu ne može. Po našem pravu, svaki član društva je
obavezan namiriti u novcu vrijednost uloga u stvarima i pravima, ako bi se u vrijeme
podnošenja prijave za registraciju osnivanja društva pokazalo da je vrijednost uloga (stvari i
prava) manja od procijenjene vrijednosti u osnivačkom aktu ili pak društvo nije steklo pravo
neograničenog raspolaganja stvarima i pravima, koje je osnivač (član) bio obavezan unijeti
kao svoj ulog (ZPD čl. 42).
Prema tome, zbir uloga svih osnivača društva sa ograničenom odgovornošću, bez obzira iz
čega se sastoje, predstavlja upisani osnivački kapital društva, a vrijednost unesenih uloga
uplaćeni osnivački kapital. Zbog toga, po našem pozitivnom pravu, jednak je zakonski
minimum upisanog i uplaćenog kapitala za osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću
(ZPD čl. 314). Ovakvo stanovište našeg prava je, ustvari, opći zakonski minimum, koji važi
ukoliko drugim posebnim zakonom nije propisan viši iznos za d.o.o. koja obavljaju druge
specifične djelatnosti (npr. društva za upravljanje fondovima čiji minimalni kapital je jedan
milion KM). Minimalni upisani i uplaćeni osnovni kapital iz čl. 314 ZPD, u našem pravu, kao
opći zakonski minimum, nije saobrazan rješenjima u uporednim pravima. Naime, po
uporednim zakonodavstvima, prije upisa osnivanja društva u registar, mora se u cijelosti
unijeti ulog u stvarima i pravima od svih osnivača, a što se tiče novčanog uloga, svaki ulagač
pojedinačno mora uplatiti jednu četvrtinu u novcu, ali ukupno ne manje od polovine
propisanog minimuma.

Kada je riječ o visini osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću u odnosu na

dioničko društvo, za osnivače je lakše i oni su u povoljnijem položaju jer se traži ili propisuje

346
manji osnovni kapital iako je on bitan materijalni elemenat bez koga društvo sa ograničenom
odgovornošću ne može biti osnovano, niti može dalje postojati ako se ne održava njegov
minimum tokom poslovanja društva.
Osnovni kapital ovog društva utvrđuje se osnivačkim aktom i statutom društva i upisuje u
sudski ili registar društava. Međutim, osnovni kapital svakog oblika društva po i ovog d.o.o.,
nije statična kategorija i može se mijenjati tokom postojanja društva kao poslovnog subjekta.
Naknadna smanjenja ili povećanja osnovnog kapitala društva, logično ima za posljedicu
izmjenu statuta društva i upis u javni registar društava nastale promjene u pozitivnom ili
negativnom slučaju (smanjenju temeljnog kapitala), ali ne ispod zakonskog minimuma, što je
razlog za prestanak društva sa ograničenom odgovornošću.
Povećanje osnovnog kapitala društva s ograničenom odgovornošću vrši se na tri načina i to:
a) uplatom novih uloga članova društva,
b) sticanjem novih udjela na osnovu novih uloga članova i
c) povećanjem nominalne vrijednosti postojećih udjela. Što se tiče smanjenja osnovnog
kapitala društva, ono može biti po dva osnova:
a) dobrovoljno smanjenje, u cilju svađenja osnovnog kapitala na nivo koji će članovima
društva donijeti očekivanu dobit i
b) prinudno smanjenje osnovnog kapitala, što je posljedica lošeg poslovanja društva,
kada se moraju pokriti poslovni gubici i izdvajanja u rezervni fond za mogućnost
pokrivanja budućih poslovnih gubitaka društva.
Pravilo je da se mora održavati nivo osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću
u interesu ekonomskog položaja društva na tržištu u pravnom prometu i time poslovnog
ugleda društva u odnosu na buduće poslovne partnere (povjerioce). Kod ovog oblika društva
troškovi osnivanja društva ne mogu se isplaćivati na teret osnovnog kapitala, niti pripisati
osnovnom (temeljnom) kapitalu, kao i ograničenje sticanja i uzimanja u zalog vlastitih udjela
koji su u cijelosti uplaćeni, niti sticati udjele na teret osnovnog kapitala.
Osnivačkim aktom društva sa ograničenom odgovornošću mogu se ugovorom odrediti, za
jednog ili više članova društva, dodatne nenovčane obaveze (činidbe) koje pravno nisu ulog
niti su pravni osnov za sticanje članskih prava u društvu. Naime, u ovom slučaju, saglasno
uporednim pravima, radi se o činidbama koje, iako nenovčane, imaju imovinsku vrijednost
(npr. vođenje poslova društva ili prioritet na isporuke neke robe društvu ili obratno). Ovo
pitanje oko dodatnih obaveza, koje mogu biti dare, facere, non facere i pati, moraju se
detaljno regulisati, naročito njihov obim i pretpostavke, kao i naknade koje društvo treba
platiti.

347
Troškove osnivanja društva snose osnivači srazmjerno svojim udjelima, ako osnivačkim
ugovorom nije drugačije regulisano. Troškovi osnivanja društva ne mogu opteretiti osnovni
kapital društva ali se društvo može obavezati da članovima naknadi troškove osnivanja samo
na teret prihoda koje društvo ostvari poslovanjem. Sve ovo oko troškova i mogućnosti njihove
naknade po vrsti i obimu, mora prethodno biti regulisano osnivačkim ugovorom. To praktično
znači, saglasno uporednim pravima koja to izričito propisuju, da se troškovi osnivanja i
nagrade za rad u postupku osnivanja društva mogu isplaćivati samo iz dobiti društva.

5. Statut društva sa ograničenom odgovornošću

Društvo sa ograničenom odgovornošću, za razliku od društva lica, pored osnivačkog akta ima
i statut društva. Statut je obavezan akt društva sa ograničenom odgovornošću. Statut društva
sa ograničenom odgovornošću donose članovi društva (osnivači), na način i u roku kako je to
predviđeno osnivačkim aktom o osnivanju društva. To čak može biti i osnivačka skupština
svih članova društva, ako se ona predviđa, ili pak to mogu biti članovi društva kao ugovorne
strane iz osnivačkog ugovora, kada se ne predviđa postojanje osnivačke skupštine.
Po našem pozitivnom pravu, društvo se može registrovati u sudskom ili registru društava bez
statuta, s tim da osnivači moraju statut donijeti u zakonskom roku od najmanje 60 dana
računajući od registracije društva. Međutim, po nekim pravima, statut društva se mora donijeti
u ugovorenom roku, ali svakako prije registracije društva sa ograničenom odgovornošću, jer
je donošenje statuta nužan uslov za registraciju društva. U uporednim zakonodavstvima, u
vezi sa donošenjem statuta pored osnivačkog akta (ugovora) kod društva sa ograničenom
odgovornošću, postoje i drugačija stanovišta (rješenja). Naime, u nekim pravima, osnivanje i
funkcionisanje društva sa ograničenom odgovornošću reguliše se samo jednim aktom, koji se
naziva, u hrvatskom pravu, društveni ugovor. Tako isto, prema njemačkom i austrijskom
pravu, prihvaćen je sistem jedinstvenog akta (ugovor u obliku notarskog dokumenta, u
francuskom u obliku statuta, za razliku od engleskog prava gdje su potrebna dva akta
"Memorandum of association" i "Artikles of association". Pravilo je da statut društva sa
ograničenom odgovornošću mora biti u skladu sa osnivačkim aktom društva, jer se statutom
kasnije detaljnije uređuju sva pitanja vezana za rad i funkcionisanje društva kao poslovnog
subjekta.
Prema našem pravu, statut društva sa ograničenom odgovornošću sadrži obavezno odredbe
kojima se regulišu (uređuju) slijedeća pitanja društva:
- podaci o firmi, sjedištu i djelatnosti društva,

348
 - iznos osnovnog kapitala društva i visina udjela svakog člana društva,
- vođenje poslovanja i zastupanja društva,
- način utvrđivanja i diobe dobiti i pokrivanja gubitaka društva,
- prava i obaveze članova društva,
- ogranizacija društva, - upravljanje i način donošenja odluka, organi društva, njihov
sastav i odgovornost, ako se formiraju,
- način informisanja članova o poslovanju društva i vođenju knjige udjela,
- mogućnost i način promjene osnovnog kapitala društva (povećanje i/ili smanjenje),
- mogućnost i način pristupanja društvu, nasljeđivanja i prestanka članstva u društvu,
prestanak društva i postupak izmjene i dopune statuta društva.

Statut društva sa ograničenom odgovornošću sadrži obavezne i fakultativne elemente.

Obavezni elementi su propisani zakonom i u našem pravu određeni su (ZPD čl. 317). U
pravilu, obavezni elementi ranije nabrojani su dugoročnog karaktera i preuzimaju se iz
osnivačkog akta a naročito: artibuti društva, firma, sjedište, djelatnost, iznos osnovnog
kapitala, broj i visina udjela članova društva (ZPD čl. 313 st. 1 tačka 2. i 3). Fakultativni
elementi statuta su rezultat autonomne volje osnivača, a mogu biti različiti zavisno od vrste
djelatnosti društva, međusobnih odnosa članova i potreba za potpunijim regulisanjem
mnogobrojnih pitanja društva. Fakultativni elementi statuta se u nauci smatraju dopunskim,
pored obligatornih zakonskih elemenata. U fakultativne elemente obično spadaju odredbe
statuta o vrstama ugovornih zastupnika društva i njihova ograničenja, sastav uprave društva,
način imenovanja i razrješenja članova uprave, ograničenja u izboru za članove organa
društva, kao i načelne odredbe o organizaciji društva.
Statutom društva sa ograničenom odgovornošću moraju se bliže (detaljnije) urediti, u
saglasnosti sa načelnim odredbama zakona, slijedeća pitanja:
a) način sazivanja, rada i odlučivanja skupštine društva sa ograničenom odgovornošću, a
posebno postupak pismenog izjašnjavanja članova društva, bez sazivanja skupštine;
b) sastav, način imenovanja i razrješenja, kao i nadležnost nadzornog odbora, bilo da se
formira po sili zakona ili pak voljom članova društva;
c) sastav, način imenovanja i razrješenja, kao i nadležnost uprave društva, obaveze i
odgovornost uprave u pogledu informisanja društva o poslovanju;
d) odredbama statuta o prestanku društva regulisati pitanje zaštite povjerilaca i članova
društva od štetnih rizika, kao i u slučaju statusnih promjena i

349
 e) statutom društva sa ograničenom odgovornošću potrebno je detaljnije regulisati
postupak izmjene i dopune statuta, a posebno ovlašćenja, ko može pokrenuti i u kojim
slučajevima promjenu statuta, kao i način i rokove sazivanja i odlučivanja skupštine
društva u vezi sa promjenama statuta društva.

XXIX. PRAVA I OBAVEZE ČLANOVA DRUŠTVA SA OGRANIČENOM

ODGOVORNOŠĆU

1. Imovinska prava članova društva

Prava i obaveze članova društva sa ograničenom odgovornošću utvrđuju se, u svim

sistemima, zakonom i osnivačkim aktom (ugovor i/ili odluka). U pravnoj nauci poslovnog
prava, članovi privrednih društava imaju, bez obzira o kom obliku društva se radi, uglavnom
dvije vrste prava, i to:
a) imovinska prava i
b) upravljačka prava ili članska prava u privrednim društvima.

Imovinska prava članova društva sa ograničenom odgovornošću obuhvataju:

- pravo na udio u društvu,
- pravo učešća u dobiti društva (pravo na dividendu).

2. Pravo sticanja udjela u društvu

Svaki član društva sa ograničenom odgovornošću ima pravo na udio u društvu, koji stiče na
osnovu svog uloga u osnovni kapital društva. Udio člana društva je srazmjeran učešću
njegovog uloga u osnovnom kapitalu društva. Svaki član društva ima samo jedan udio, po
principu "koliko uloga toliko udjela" (ZPD čl. 325. st. 2). Udio člana društva se može
povećavati i smanjivati. Povećanje udjela člana društva slijedi uvijek kad član društva uplati
novi ulog ili stekne udio drugog člana društva (teretnim ili dobročinim pravnim poslom) na
osnovu prava raspolaganja. Do smanjenja udjela člana društva može doći na osnovu njegovog
prava raspolaganja (djelimičnog) ili pokrivanja gubitaka društva, kada se za to ispune uslovi.
Poznato je da je osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću podijeljen na udjele
(ZPD čl. 309 st. 1 ), a udio predstavlja (izražava) skup svih prava koja pripadaju članu društva
s ograničenom odgovornošću. Sticanje udjela na osnovu uloga je osnovno pravo člana društva

350
sa ograničenom odgovornošću, što je analogno pravima koje stiče dioničar u dioničkom
društvu. lako se udio člana sa ograničenom odgovornošću ne može izraziti u dionicama, ipak
on, slično kao i dionica, daje članu pravo na: učešće u raspodjeli dobiti (dividende - ZPD, čl.
338), pravo upravljanja društvom (ZPD čl. 344) i pravo učešća u diobi imovine preostale
nakon provedenog stečaja ili likvidacije društva. Pored toga, ugovorom o osnivanju društva
može se predvidjeti da udio omogućuje i pravo na naknadu za dodatke imovinske ili lične
činidbe (prestacije) odnosno, pravo da društvo u njegovu korist nešto da (dare), čini (facere)
ili propušta (non facere). Karakteristično je za društvo sa ograničenom odgovornošću da
udjeli osnivača mogu biti različiti, s tim da svaki član može steći samo jedan udio, a po nekim
pravima, članovi društva mogu imati i više "poslovnih udjela". Udjeli članova društva sa
ograničenom odgovornošću su djeljivi, tako da više lica mogu biti suvlasnici jednog udjela.
Djeljivost udjela obično nastaje u slučaju nasljeđivanja, pravnog sljedništva (subrogacija)
člana društva, kao i prijenosa dijela udjela na drugog člana društva. Po našem pravu, udio
svakog člana društva obavezno se povećava kada on uplati novi ulog ili stekne udio drugog
člana društva. Međutim, to stanovište našeg pozitivnog prava odstupa od rješenja uporednog
zakonodavstva, po kojem svaki novi udio koji po bilo kom osnovu stekne jedan član društva,
ima svoju samostalnost, što znači da jedan član ima više udjela.
Društvo sa ograničenom odgovornošću može izdati članu društva potvrdu o udjelu na osnovu
evidencije iz knjige udjela. Potvrda glasi na ime i nema pravno svojstvo vrijednosnog papira.
Zbog toga se na osnovu potvrde kao dokazne isprave ne može uslovljavati članu društva
ostvarivanje prava u društvu analogno dioničarima (imaocima dionica) u dioničkom društvu,
kao i drugim vrijednosnim papirima. Potvrda, pošto nije vrijednosni papir, je neprenosiva niti
može poslužiti kao osnov ili proizvesti pravni učinak za ostvarivanje prava iz udjela. Prijenos
potvrde je pravno irelevantan jer to nije zakoniti titulus za prijenos udjela na drugo lice, pošto
se udjeli članova društva mogu prenositi isključivo ugovorom ili aktom suda o nasljeđivanju.

3. Sticanje udjela od strane društva i njegovo zalaganje

Pravno je moguće da, pored članova društva, i društvo sa ograničenom odgovornošću može
steći vlastiti udjel. Društvo može steći vlastite udjele samo za koje je u cijelosti uplaćen ulog,
s tim da to ne može direktno ili indirektno uticati na smanjenje osnovnog kapitala društva. To
znači, da privredno društvo ne može sticati vlastite udjele na teret osnovnog kapitala društva,
što je u saglasnosti sa rješenjima u uporednom zakonodavstvu. Pošto društvo ne može
smanjivati osnovni kapital ispod propisanog minimuma već, naprotiv, mora održavati nivo

351
osnovnog kapitala kao bitnog uslova za opstanak društva (conditio sine qua non), i zaštite
povjerilaca, to ne može ugovornim ili statutarnim odredbama niti odlukama organa društva
umanjivati osnovni kapital jer njegov minimum je zaštićen kogentnim normama, kod nas i
uporednom zakonodavstvu. lako zakonodavstvo, pa i naše pravo, ne regulišu detaljnije
sticanje vlastitih udjela društva, ipak ta mogućnost postoji u slučaju da niko od članova niti
treće lice, neće da kupi udio sa kojim neko od članova raspolaže ili u slučaju isključivanja
člana društva. U navedenim slučajevima, a u cilju zaštite interesa društva i njegovog
kredibiliteta, da bi se izbjegla prodaja udjela trećim licima za neadekvatnu cijenu, uprava
društva i članovi mogu odlučiti i otkupiti udio za cijenu koja neće ugroziti poslovnu
likvidnost i kredibilitet društva u poslovnom svijetu. Prema tome, društvo može steći i isplatiti
vlastite udjele teretnim pravnim poslom samo iz sredstava imovine društva koja prelaze
osnovni kapital društva, i to najmanje za iznos cijene koja se plaća za vlastiti udio. U
uporednim zakonodavstvima, sticanje vlastitih udjela društva sa ograničenom odgovornošću
je moguće pod dva uslova:

a) da društvo može steći vlastiti udio samo koji je u cijelosti uplaćen teretnim pravnim
poslom, samo iz slobodnih rezervi stvorenih za te namjene i
b) da ne smanjuje osnovni kapital i rezerve (stalni rezervni fond) koje je društvo
obavezno formirati na osnovu osnivačkog akta, slično obaveznom rezervnom fondu
kod akcionarskog društva (ZPD čl. 188 i 190). Udio koji je steklo privredno društvo
(vlastiti udio) pravno ne prestaje i zadržava svoju samostalnost, samo je posljedica što
prestaje vlasništvo prethodnika, odnosno on prestaje biti član društva i time se gase
njegova prava i obaveze koje je imao na osnovu udjela po sistemu: "prestaje
vlasništvo udjela, prestaju i prava koja se zasnivaju na udjelu". Samostalnost vlastitog
udjela društva znači da udio i dalje postoji i imovinska i druga prava vezana za udio se
zadržavaju i ne mijenjaju se, osim što prestaju eventualna lična prava i obaveze ranijeg
vlasnika. lako društvo stekne vlastite udjele, ono nema imovinskopravni položaj kao
raniji vlasnik udjela, jer je pravno nemoguća fuzija u istoj osobi (društvu) prava i
obaveza, tj. društvo ne može ostvarivati imovinska prava i druga članska iz vlastitog
udjela (ne može biti samom sebi član). Zbog toga za vrijeme dok društvo ima vlasititi
udio i/ili udjele, prava i obaveze iz tog udjela miruju, što je stanovište i u uporednim
zakonodavstvima. Međutim, privredno društvo nema ograničenja da vlastiti udio
proda, bilo članovima društva ili trećim licima, i time se ponovo aktiviraju sva prava i
obaveze koje iz njega proizilaze za novog sticaoca i u istom obimu. Zabranjene je da

352
 društvo sa ograničenom odgovornošću stekne sve udjele, jer bi tada bilo "društvo bez
člana odnosno članova", što je suprotno pravnoj prirodi društva sa ograničenom
odgovornošću i njegovoj poslovnoj (ekonomskoj) funkciji, a ovo izričito zabranjuje
slovenačko zakonodavstvo.

U pravnoj teoriji, pravi se razlika (distinkcija) između pojma i uslova sticanja vlastitih udjela
od društva u odnosu na slučaj povlačenja (amortizacije) udjela. Amortizacija udjela ima za
posljedicu poništenje udjela i prestanak svih prava i obaveza koja su vezana za udio, dok to,
kako smo vidjeli, nije slučaj kod sticanja vlastitih udjela od strane privrednog društva (udio
ostaje, samo miruju prava i obaveze i mijenja se titular). Kako naše pravo direktno ne
predviđa amortizaciju (povlačenje) udjela, analogno rješenjima odredaba uporednog
zakonodavstva, to je logične da to nije zabranjene da se osnivačkim ugovorom predvide i
uvedu uslovi za povlačenje udjela članova društva kod društva sa ograničenom odgovornošću.
Povlačenje udjela članova društva teoretski može biti dobrovoljno i prinudno, zavisno od toga
da li član društva istupa dobrovoljno ili je u pitanju isključenje, smrt fizičkog odnosno stečaj
pravnog lica, kao člana društva.
Dobrovoljno povlačenje udjela, uz saglasnost vlasnika, može se ostvariti u svako doba, a kada
je u pitanju povlačenje bez saglasnosti člana društva (prinudna amortizacija), udjele je
moguće povlačiti samo kada se za to ispune uslovi predviđeni osnivačkim ugovorom, prije
nego što je član društva stekao udio koji se povlači. U svakom slučaju, kod amortizacije
(povlačenja) udjela, bez obzira da li je dobrovoljno ili prinudno, član društva (vlasnik udjela)
ima pravo na isplatu protivvrijednosti uplaćenog uloga, do iznosa koji neće uticati na
umanjenje osnovnog kapitala društva.

4. Zalaganje udjela društva i članova

Društvo sa ograničenom odgovornošću ne samo da može sticati, već može i zalagati vlastite
udjele, koji su u cijelosti uplaćeni za obezbjeđenje svojih potraživanja, pod sljedećim
uslovima, odnosno ograničenjima:
- da se ne smije smanjiti imovina odnosno osnovni kapital društva,
- da vrijednost uloga mora u cijelosti obezbijediti potraživanje društva u svakom
pojedinačnom slučaju,
- da ukupna vrijednost udjela uzetih u zalog, odnosno iznos potraživanja obezbijeđenih
zalogom, ne smije premašiti polovinu iznosa osnovnog kapitala društva.

353
U uporednom zakonodavstvu, također je dozvoljeno obezbjeđenje potraživanja društva sa
ograničenom odgovornošću putem vlastitih udjela s tim da iznos potraživanja privrednog
društva obezbijeđenih vlastitim udjelima uzetim u zalog ne smije premašiti razliku između
vrijednosti ukupne imovine društva i iznosa osnovnog kapitala društva.
Pravno, svaki član društva sa ograničenom odgovornošću može imati udio u društvu. Udio je
sastavni dio imovine člana društva kojom on može raspolagati prijenosom na drugo lice
(člana ili nečlana) ili davati ga u zalog. Prema odredbama ZOO, osim stvari, mogu se zalagati
i potraživanja, kao i druga imovinska prava. Moguće je da član društva da i svoj ulog društvu
u zalog radi obezbjeđenja potraživanja društva od svog člana i/ili članova. Logične je da u
ovom slučaju društvo kao zalogoprimac ne stupa u pravni položaj vlasnika udjela, već udjel
može prodati ili steći, ako dužnik (član) društva ne izvrši obavezu prema društvu. I nadalje je
vlasnik založnog udjela dužnik (član društva), njega terete obaveze i on stiče prava iz udjela, a
ne društvo.

5. Nasljeđivanje udjela članova društva

Prema našem i uporednom zakonodavstvu, udjeli članova društva sa ograničenom

odgovornošću se mogu nasljeđivati i to se pravo ne može ugovorom ili statutom društva
ograničiti. Naime, osnivačkim ugovorom nije pravno moguće zabraniti niti isključiti ili
ograničiti pravo nasljednika u slučaju smrti vlasnika udjela, koje ex lege prelazi na njegove
nasljednike, ako prethodno vlasnik udjela nije sa njim raspolagao pravnim poslom inter vivos
ili mortis causa (testamentom). U uporednom pravu, također je omogućeno da se osnivačkim
ugovorom reguliše sudbina naslijeđenog udjela na jedan od sljedećih načina:
- obavezivanjem nasljednika da udio proda društvu ili nekom od članova društva ili licu
koje odredi (nominira) društvo, ako članovi nisu zainteresovani;
- da o prodaji naslijeđenog udjela odlučuje vlasnik udjela pošto se prethodnim
predugovorom obaveže da u slučaju smrti (mortis causa) u korist trećeg lica omogući
sticanje udjela.

Iako je udio u društvu sa ograničenom odgovornošću jedna cjelina, ipak je on djeljiv, dok je
dionica dioničkog društva apsolutno nedjeljiva. Naime, moguće je u praksi, bilo pravnim
poslom, a pogotovo aktom suda o nasljeđivanju, da više lica postanu vlasnici - suvlasnici
jednog udjela, pa je potrebno regulisati njihove odnose prema društvu, kao i međusobne
odnose. Zbog toga je u nas zakon izuzetno omogućio podjelu udjela u društvu s ograničenom

354
odgovornošću na idealne dijelove, tako da svaki suvlasnik može tražiti diobu udjela u više
novih samostalnih udjela, i time ukinuo suvlasništvo, pod uslovom da se poštuju odredbe
zakona o najmanjoj vrijednosti pojedinačnog udjela koji ne može, po našem pravu, biti manji
od 100 KM. Slično stanovište je i uporednog zakonodavstva (ZPD čl. 314 st. 2).
Djeljivost udjela člana društva na idealne dijelove kod društva sa ograničenom odgovornošću,
može biti osnivačkim ugovorom ili statutom čak i isključena ili ograničena, odnosno
dozvoljena isključivo uz saglasnost privrednog društva. Isto stanovište je i u uporednom
zakonodavstvu, tako da nasljednici umrlog člana društva i/ili više članova društva koji koriste
pravo preče kupovine mogu postati suvlasnici jednog udjela (ZPD čl. 332). Međutim, ako je
osnivačkim ugovorom potpuno isključena podjela udjela, što je pravno moguće, izuzev u
slučaju nasljeđivanja, prijenosa udjela pravnim poslovom za života (inter vivos) člana društva
na druge članove ili treća lica samo u cjelini. U tom slučaju, nije potrebna saglasnost društva
za podjelu udjela kod nasljeđivanja i prijenosa udjela na druge članove, bilo po osnovu preče
kupovine ili neposredne prodaje udjela dvojici ili više drugih članova društva koji ne žele biti
suvlasnici jednog udjela. Zbog toga, u svakom drugom slučaju podjele u cilju prijenosa udjela
na treća lica (nečlanove), ili ako nisu nasljednici umrlog člana društva, to mora biti
omogućeno pravilima statuta ili osnivačkim ugovorom. U ovom slučaju podjela i prijenos
udjela mora biti izvršena samo uz pismenu saglasnost društva, uz navođenje imena sticaoca i
iznosa (vrijednost) udjela koji stiču. Štaviše, po našem pravu, postoji ograničenje da, osim u
slučaju nasljeđivanja i prijenosa udjela na ostale članove društva, se ne može vršiti podjela
udjela i njihov prijenos prije isteka jedne godine, računajući od dana registracije društva.

6. Prijenos udjela članova društva sa ograničenom odgovornošću

Društvo sa ograničenom odgovornošću se, u pravilu, svrstava u društva kapitala

korporativnog tipa sa pravnim subjektivitetom, gdje su odnosi svakog člana prema društvu
važniji (dominantni) od međusobnih odnosa članova. Ovo se očituje posebno u tome što
članovi društva ne upravljaju društvom neposredno, već posebni organi društva, tako da rad i
učešće u odlučivanju u organima upravljanja (skupštini) društva je pravo, ali ne i obavezno
učešće članova društva. Iz navedenog proizilazi, da su udjeli članova društva sa ograničenom
odgovornošću depersonalizirani, tako da je u principu prijenos udjela slobodan, uz mogućnost
uvođenja specifičnih ograničenja, u pravilu, osnivačkim ugovorom. Pravilo je u poslovnom
pravu, da članovi društva sa ograničenom odgovornošću slobodno raspolažu svojim udjelima
u društvu. Udjeli su individualizirani dio imovine članova društva, koja se može naslijediti i

355
prenijeti na drugo lice, člana društva ili treća lica (nečlanove). Prema našem pozitivnom
pravu, udjeli članova društva sa ograničenom odgovornošću su prenosivi, s tim što se prijenos
može izvršiti ugovorom i nasljeđivanjem (ZPD čl. 358 st. 1 i 2). Raspolaganje udjelima
članova društva sa ograničenom odgovornošću podrazumijeva prijenos udjela ili njegovog
dijela i zalaganje udjela. Prijenos udjela članova društva je moguće izvršiti pravnim poslom
inter vivos ili mortis causa. Nasljeđivanje udjela je moguće putem oporuke i na osnovu
zakona. Nasljednik umrlog člana društva (univerzalni sukcesor) stupa u pravni položaj umrlog
prednika (vlasnika udjela). Raspolaganje udjelom među živima vrši se ugovorom o cesiji, koji
je po zakonu formalan i dvostrani pravni posao. To je, ustvari, obligacionopravni posao
(ugovor) u pogledu međusobnih prava i obaveza prenosioca (cedenta) i sticaoca (cesionara)
udjela, kao ugovornih strana. Međutim, ugovor o prijenosu udjela ima i djejstvo prema
društvu sa statusnopravnim učinkom u pogledu pravnog odnosa prenosioca i sticaoca, prema
društvu kao pravnom licu i položaja u društvu. Prenosiocu prestaje članstvo a sticaoca postaje
član društva sa pravima i obavezama prenosioca.
Raspolaganje udjelima u društvu sa ograničenom odgovornošću, može biti uz naknadu i bez
naknade, što zavisi od volje vlasnika udjela. Isključena je mogućnost prijenosa udjela
jednostranim pravnim poslom zbog toga što vlasnik udjela može, uz pripadajuća prava, imati i
neispunjene obaveze prema društvu, koje se ne mogu prenijeti na sticaoca udjela bez njegove
saglasnosti, tj. jednostranim pravnim poslom. U pravnoj nauci i uporednom zakonodavstvu,
pravi se razlika da li se prijenos udjela vrši unutar društva (interno raspolaganje) na člana i/ili
članove društva ili na treća lica nečlanove (eksterni prijenos) udjela društva. Interni prijenos
udjela između članova je, načelno, slobodan, osim u slučaju ako ugovorom ili statutom nisu
predviđena neka ograničenja koja se odnose na sprečavanje majorizacije u društvu, obaveze
diobe udjela koji se prenosi na članove na koje se vrši prijenos ili redosljeda članova na koje
se odnosi prijenos udjela. Izuzetak od principa slobode prijenosa udjela (slobode prenosivosti)
i u internom prijenosu čini prijenos udjela za koje je vezana ugovorna obaveza dodatne
činidbe (imovinske ili lične) u korist društva (ZPD čl. 328 st. 3). Za prijenos udjela u
navedenom slučaju za koje su vezane obaveze članova u korist društva, mora se imati izričita
saglasnost u pismenom obliku od strane društva (nadležnog organa). Samo u tom slučaju
prijenos bi bio pravnovaljan i mogao bi proizvesti djejstvo prijenosa takvih udjela na novog
sticaoca.
Navedeno ograničenje prenosivosti udjela je relativno jer važi samo do ispunjenja obaveze
dodatnih obaveza (činidbi), ako ona po svojoj prirodi nije trajne prirode. Ako je činidba
jednokratna ili vremenski ograničena, i vlasnik udjela ispuni dodatne obaveze, ograničenje i

356
nužna saglasnost prijenosa i udjela sa dodatnim obavezama postaju prenosivi bez ograničenja.
Isto tako, kod društva sa ograničenom odgovornošću, nasuprot udjelima za koje su vezane
dodatne obaveze članova društva i/ili samo jednog člana ili određenog broja članova prema
društvu, u poslovnoj praksi mogu postojati udjeli za koje ugovorom može biti vezana obaveza
društva na neku činidbu u korist jednog ili više vlasnika udjela. Za prijenos udjela po kojima
društvo ima obaveze prema članovima društva, u slučaju prijenosa tih udjela, dopušteno je da
se ugovorom o osnivanju društva unaprijed reguliše pitanje, da li dodatne obaveze društva
prestaju, i pod kojim uslovima, prijenosom tih udjela, ili se zajedno sa udjelom i one prenose
(transferišu), automatski ili uz saglasnost društva. Smatramo da je logične i pravično, jer
nema zakonske zabrane, da se ugovorom o osnivanju d.o.o. predvidi također obaveza
saglasnosti društva za prijenos udjela u svakom slučaju, bez obzira da li su za udjele (udio)
vezane dodatne obaveze (činidbe) prema društvu ili posebne obaveze društva prema vlasniku
udjela i/ili vlasnicima udjela. Ovo stanovište je saglasno i rješenjima u uporednom
zakonodavstvu, kada je za prijenos udjela potrebna saglasnost društva. Štaviše, dopuštena je i
tužba člana društva u slučaju uskraćivanja saglasnosti, jer se niko ne može prisiliti da ostane
član društva protiv svoje volje. Naime, radi se o tužbi za istupanje iz društva, što praktično
podrazumijeva dozvolu prijenosa udjela (ZPD čl. 340. st. 2).
Raspolaganje udjelima prema trećim licima (eksterni - vanjski prijenos na nečlanove društva)
je ograničeno i formalizirane. Naime, u pravilu, zakonom nije ograničen prijenos udjela
između članova društva (unutrašnji-interni) jer su odnosi između članova u znatnoj mjeri
personalizirani (intuitu persone), pošto se zasnivaju na uzajamnom povjerenju, pa članovi
društva imaju pravo da kontrolišu na koga se prenosi neki udio i ko će biti novi član društva.
Pravilo je da svaki član društva sa ograničenom odgovornošću ima pravo raspolagati svojim
udjelom, ne samo unutar društva već i prijenosom na treća lica, ali uz saglasnost ostalih
članova društva. Međutim, kad je u pitanju eksterni prijenos udjela na treća lica, zakonom je
utvrđeno pravo preče kupnje (pravo preče kupovine) u cilju zaštite interesa članova društva.
Kod internog prometa vlasnik udjela nije obavezan tražiti saglasnost društva niti ostalih
članova društva. To znači da ih ne mora pismeno obavještavati da namjerava prenijeti svoj
ulog niti o uslovima prijenosa na bilo kog člana društva, dok kod eksternog prijenosa, to mora
(ZPD, čl. 329. st. 2).
Pravo preče kupovine udjela, u slučaju eksternog raspolaganja, imaju svi članovi društva sa
ograničenom odgovornošću (ravnopravno), pod jednakim uslovima, ako prihvate pismenu
ponudu za kupovinu udjela i ugovor zaključe u roku od 30 dana. U suprotnom, ako na
upućenu ponudu putem uprave društva, članovi ne pokažu interes niti bude zaključen ugovor

357
o kupovini udjela, vlasnik udjela može ga prodati (prenijeti) trećim licima, pod uslovima koji
ne mogu biti povoljniji od uslova iz ponude (ZPD čl. 329. st. 2). Prema tome, pravno se
smatra da je protek roka od 30 dana obavezan zakonski uslov za prodaju (prijenos) udjela
članovima društva na osnovu zakonskog prava preče kupovine, pa tek bezuspješnim protekom
roka od 30 dana, računajući od dana dostavljanja pismene ponude članovima društva, vlasnik
udjela (ponuđač) može prodati svoj udio licu ili licima nečlanovima (izvan društva) pod
uslovom koji ne mogu biti povoljniji iz ponude. Da bi se održali uslovi prodaje udjela, logične
je da prodavac udjela zaključi ugovor o prijenosu u razumnom roku, jer prodaja udjela ne bi
se mogla smatrati zakonitom po isteku dužeg vremenskog perioda (npr. 6 mjeseci ili godine
dana) sa istim ili drugim kupcem, a da se prethodno ne ponovi opet pismena ponuda
članovima društva.
U slučaju da udio nekog člana društva bude predmet prinudnog izvršenja za njegove obaveze
jer je i udio dio imovine, zakonom je, također, priznato pravo članovima društva preče
kupovine i kada se udio prodaje u izvršnom postupku. Naime, članovi društva imaju interesa
da znaju i imaju uticaja ko će kupovinom udjela steći udio i time postati član društva.
Međutim, u ovom slučaju, povjeriocu i izvršnom postupku nije bitno ko je kupac predmeta
izvršenja (udjela) jer nije sa njim u neposrednom ugovornom odnosu, već samo da bude
namiren u svojim potraživanjima, od prodajne cijene članova društva ili trećeg kupca. Zbog
toga je priznato pravo preče kupovine članovima društva pa je sud obavezan, kada se udio
prenosi uz saglasnost društva prodajom u izvršnom postupku ili stečaju, da procijeni udio i
obavijesti društvo, koje se mora izjasniti u kratkom roku (obično 15 dana) da li kupuje udio ili
ne (ZPD, čl. 331 st. 1 i 2).
Prijenosom udjela na treća lica nastupaju određene pravne posljedice, tako da za obaveze
društva iz članskog odnosa sa društvom sa ograničenom odgovornošću solidarno odgovaraju
prenosilac i sticalac udjela. Prijenos udjela izaziva i promjenu ugovora o osnivanju društva sa
ograničenom odgovornošću i izvrši se promjena vlasnika udjela u knjizi udjela koje vodi
uprava društva. Ako su vlasnici jednog udjela više lica (suvlasnici), zajednički ostvaruju
prava i solidarno odgovaraju za obaveze koje se odnose na taj dio (ZPD čl. 332. st. 1 ).
Prema tome, po našem pravu, nije ograničen prijenos udjela između članova društva, a pravo
preče kupovine predviđeno je u cilju zaštite članova društva u odnosu prema trećim licima.
Zbog toga, obavezna saglasnost za eksterni prijenos udjela na treća lica se odnosi na prodaju
odnosno prijenos udjela na konkretno određeno fizičko odnosno pravno lice, koja nisu članovi
društva. Međutim, ako društvo odbije dati saglasnost za prijenos udjela na određeno treće
fizičko ili pravno lice, ili se pak ne izjašnjava (oglasi) o zahtjevu za saglasnost koja je

358
potrebna po ugovoru ili zakonu, član društva može tužbom, putem suda, zahtijevati dozvolu
za namjeravani prijenos udjela trećim licima. Član društva kao tužitelj mora u sudskom sporu
dokazati da je namjeravani transfer udjela u cijelosti uplaćen, da je za prijenos na treća lica
nužna saglasnost iz razloga koji proizilaze iz osnivačkog ugovora ili iz zakona, kao i da se
društvo oglušilo ili izričito odbilo dati saglasnost u razumnom roku. Ako sud utvrdi da nema
opravdanog razloga što je društvo uskratilo davanje saglasnosti za prijenos udjela na određeno
(nominirano) fizičko ili pravno lice, kao i da prijenos udjela neće prouzrokovati štetu društvu,
ostalim članovima niti povjeriocima, udovoljit će tužbenom zahtjevu i time omogućiti
prijenos udjela na treća lica.
Međutim, i pored toga što je udovoljeno tužbenom zahtjevu i dozvoljen prijenos (prodaja)
udjela, još uvijek društvo ima pravo da u daljem roku od 30 dana, računajući od prijema
odluke suda, obavijesti svog člana da umjesto licu određenom u njegovom zahtjevu i presudi
suda, svoj udio proda licu koje društvo odredi. Tek, kad društvo u navedenom roku od 30
dana ne označi drugo lice ili se izričito izjasni da neće nominirati treće lice, tada je stvorena
mogućnost da se prijenos (prodaja) udjela može bez ikakvih daljih ograničenja izvršiti na
imenovane treće fizičko ili pravno lice, označeno u zahtjevu odnosno odluci suda. U
odredbama našeg zakona, ne samo da je zaštićen član društva koji tužbom može ishoditi
putem suda dozvolu za prijenos udjela trećem licu, nego i društvo sa ograničenom
odgovornošću, jer i ono ima pravo na tužbu sudu radi dozvole prijenosa udjela, ako član
društva svoj udio koji namjerava otuđiti bez opravdanog razloga, odbije prenijeti na lice
(fizičko ili pravno) koje društvo imenuje (nominira).
Saglasnost za eksterni prijenos udjela kod društva sa ograničenom odgovornošću implicite
proizilazi iz zakona (pozitivnog prava) kod ovog društva jer, iako je u pitanju društvo kapitala
dolaze do izražaja i elementi društva lica, upravo kod eksternog prijenosa udjela, pa je
obavezna istaknuta procedura za saglasnost, naročito u sljedećim slučajevima:
- za prijenos udjela za koje su vezane dodatne činidbe članova,
- ako je društvo uzelo udio člana u zalog,
- ako je član društva podnio zahtjev za vanjsku reviziju i
- ako je vlasnik udjela podnio zahtjev prema članovima uprave i nadzornom odboru
društva za prijenos svojih udjela.

Navedena ograničenja u eksternom raspolaganju udjelima kod društva sa ograničenom

odgovornošću (personalni elementi) dolaze do izražaja ne samo po zakonu već iz ugovora o
osnivanju društva, tako da su svi članovi aktivno legitimisani i zainteresovani u zaštiti

359
prvenstveno svojih interesa, a time i društva, pa je logične da imaju pravo da imaju uticaja ko
će postati novi član društva u slučaju eksternog prijenosa udjela na nečlanove.
Dosljednost zaštite interesa članova društva sa ograničenom odgovornošću dolazi do izražaja i
u slučaju da se udjeli, za koje je potrebna saglasnost društva, prodaju i u stečajnom ili
izvršnom postupku. Naime, i u tom slučaju sud je obavezan ex officio procijeniti udio i/ili
udjele (kao dijelove imovine društva) i obavijestiti društvo, povjerioce koji imaju izvršni
naslov (dozvolu) za provođenje prinudnog izvršenja putem suda i lica koja imaju registrovano
bilo koje stvarno pravo (pravo zaloge) na dijelu koji se prodaje putem sudske egzekucije ili
stečaja, radi ostvarenja prava preče kupovine ili označenog trećeg lica. Smisao ovakvog
postupanja suda upravo je zaštita članova društva i samog društva, da se i u sudskom
izvršnom odnosno stečajnom postupku omogući pravo preče kupovine od članova ili od
nominiranog člana, pa tek ako to bude bezuspješno, sud može u oba postupka (stečajnom ili
izvršnom) prodaje izvršiti bilo kom licu, ali samo za novac, jer oba postupka pretpostavljaju
unovčavanje imovine dužnika u cilju podmirenja povjerilaca (ZPD, čl. 331. st. 1 i 2) .
7. Knjiga udjela članova društva

Društvo sa ograničenom odgovornošću obavezno je voditi knjigu udjela članova društva.

Knjiga udjela je registar suvlasničkih udjela u društvu i mora biti tačna i ažurna evidencija
društva i njihovih udjela. Uprava društva je obavezna uspostaviti i voditi knjigu udjela u
društvu, u kratkom roku od 8 dana, računajući od registracije društva, u registar društava
institucije koja vodi registar poslovnih subjekata. Knjiga udjela mora sadržavati:
- podatke o članovima društva: imena i prezimena odnosno firmu i adresu prebivališta
ili sjedišta članova društva,
- vrstu i iznos ugovorenog uloga i uplaćeni iznos i
- posebna prava i obaveze članova vezane za udio.

Uprava društva je odgovorna za blagovremeno uspostavljanje i tačno vođenje podataka u

knjizi udjela, jer svaki akt, izdan od društva trećim savjesnim licima o podacima iz knjige,
pretpostavlja se tačnim i niko ne može zbog pouzdanja u podatke trpjeti štetu. Isto tako, licu
koje ima opravdan pravni interes treba omogućiti uvid u knjigu udjela. Pravno se smatra da je
jedno lice postalo član društva sa ograničenom odgovornošću samo ako je ispunilo obaveze iz
osnivačkog akta (uplata uloga i drugih obaveza) i upisano u knjigu udjela. Smatra se, također,
da je upis u knjigu udjela izvršen sa danom kada društvo primi prijavu za upis, ako ona
ispunjava uslove koji se traže za takav upis, bez obzira kada je upis stvarno izvršen. Uprava

360
društva obavezna je odmah upisati svaku izmjenu podataka upisanih u knjigu udjela i prijaviti
promjenu za upis u javni registar društava. Razlog za promjenu podataka upisanih u knjigu
udjela je i raspolaganje sa udjelima, istupanje članova ili člana i prodaja udjela, povećanje i
smanjenje osnovnog kapitala.
Raspolaganje udjelom i prijenos vlasništva na osnovu ugovora ili prijelaz udjela na
nasljednike na osnovu akta suda, proizvodi pravni učinak (djejstvo) prema društvu u trenutku
upisa u knjigu udjela, tako da je sticalac udjela, bilo kupovinom ili nasljeđivanjem, u odnosu
na društvo novi član samo lice koje je upisano u knjigu udjela. U praksi je moguće da se
promjena vlasništva izvrši istovremeno kada se dogodi činjenica za koju zakon veže promjenu
(ZPD čl. 235. st 1 ). Međutim, ako prijenos ili prijelaz nije upisan u knjigu udjela, pravni
učinak (djejstvo) prema društvu teče od dana zaključivanja pravnog posla ili od dana
pravosnažnosti odluke (rješenja) suda o nasljeđivanju. Ovo zbog toga što zahtjev za upis
promjene u knjigu udjela, može uslijediti nakon proteka izvjesnog vremena od zaključenja
ugovora o prijenosu udjela, naročito pravosnažnosti sudskog akta o nasljeđivanju, do
podnošenja prijave društva za upis promjena zbog prijenosa udjela odnosno nasljeđivanja.
Ovo rješenje je prihvatljivije ako promjena prijenosa nije izvršena istog dana u knjizi udjela
kada su se stekli uslovi. U praksi je moguće, što je prihvaćeno u uporednom zakonodavstvu,
da je odlučujuća okolnost i najraniji trenutak za koji se može vezati pravno djejstvo prijenosa
udjela sa jednog člana na sticaoca prema društvu sa danom podnošenja prijave (zahtjeva)
društvu za upis prijenosa u knjigu udjela.
U zakonodavstvima je prihvaćena načelo subrogacije (pravnog sljedovanja), tj. da sva prava i
obaveze, osim lične prirode, prelaze ex lege na sticaoca udjela prema društvu. To znači da sve
pravne radnje, koje je do trenutka prijenosa udjela društvo preduzelo prema članu društva koji
je udio prenio, kao i pravne radnje koje je taj član poduzeo prema društvu, obavezuju novog
člana (sticaoca) udjela prema društvu i u društvu. Istaknuto stanovište saobrazno je izričitim
odredbama uporednog zakonodavstva, s tim da prenosilac udjela i sticalac, pored ostalog,
solidarno odgovara za sve obaveze prema društvu koje su postojale u vrijeme izvršenog
prijenosa udjela na novog člana, bilo prodajom ili nasljeđivanjem. To načelo je prihvatljivo i
u našem zakonodavstvu, kao opšti princip. Isti princip i kod statusnih promjena (subrogacija
ex lege).

8. Pravo na dobit (dividendu)

361
Iz prava na udio u društvu, član društva sa ograničenom odgovornošću stiče imovinsko pravo
učešća u dobiti (dividendi) društva. Dobit društva se utvrđuje godišnje bilansom, tako da se
prvo podmire obaveze društva (fiskalne i druge), a ostatak dijeli između članova društva
srazmjerno njihovim udjelima, ako osnivačkim ugovorom nije drugačije regulirano. Pravo
učešća u raspodjeli proizilazi iz članskog prava koje je sadržano u udjelu, koje se stiče
istovremeno sa sticanjem udjela prilikom osnivanja ili za vrijeme poslovanja društva. Učešće
u dobiti svaki član ostvaruje u obimu i na način utvrđen osnivačkim ugovorom i statutom
društva. Članovi društva imaju pravo na dobit ako posluje pozitivno, s tim što se obim
raspodjele dobiti reguliše ugovorom, statutom i odlukom organa upravljanja, ali u srazmjeri sa
visinom udjela svakog člana (ZP čl. 338). Pravo na dio dobiti, odnosno učešće u raspodjeli
dobiti, je samostalno imovinsko pravo članova izraženo u važećoj valuti države, sa kojim
svaki član može raspolagati. Ovo pravo svakog člana društva, bez istovremenog prijenosa ili
drugog raspolaganja udjelom je:
- prenosivo i može se naslijediti,
- može se davati u zalog i na uživanje (usus),
- podobno je za kompenzaciju (prebijanje) potraživanja društva po općim pravilima
obligacionog prava, osim za neuplaćeni ulog.

Da bi član društva ostvario pravo učešća u raspodjeli dobiti, nužno je da se prvenstveno

poslovanjem ostvari dobit u skladu sa računovodstvenim propisima. To istovremeno znači da
privredno društvo sa ograničenom odgovornošću ne može članovima društva isplaćivati
(dijeliti) dobit u toku poslovne godine. Logične je da na osnovu godišnjeg obračuna, skupština
društva donese odluku o raspodjeli dobiti, s tim da je moguće da se u skladu sa osnivačkim
ugovorom i statutom društva dobit djelimično ili u cijelosti podijeli, nakon podmirenja
obaveza društva za: troškove osnivanja društva, isplate naknade članovima uprave i/ili
nadzornom odboru društva, izdvajanja u rezervni fond, pokrića gubitaka i, konačno,
raspodjela dividende članovima društva. Raspodjela preostale dobiti članovima društva se vrši
po mjerilima utvrđenim osnivačkim ugovorom ili statutom, a ako to nije regulisano, dio dobiti
se dijeli članovima u srazmjeri međusobne velične udjela, što je saobrazno slovenačkom i
njemačkom pravu.
Povrat iznosa isplaćenog članu društva na ime dobiti, može se zahtijevati samo kada usljed
isplate dobiti društvo nije u mogućnosti da ispuni obaveze prema trećim licima
(povjeriocima), i to ograničeno, do iznosa potrebnog za podmirenje obaveza povjerilaca
društva.

362
Povrat isplaćene dobiti članovima društva može se tražiti u roku od tri godine, računajući od
dana isplate dobiti. U protivnom, nastupa zastarjelost.
U uporednom pravu, za razliku od iznesenog stanovišta u našem pravu, zabranjena je bilo
kakva isplata članovima društva iz njegove imovine zbog čega bi uslijedilo umanjenje
osnovnog kapitala društva, uključujući solidarnu odgovornost svih članova društva i uprave
društva, uz zastarni rok od pet godina.

XXX. UPRAVLJAČKA PRAVA ČLANOVA DRUŠTVA SA OGRANIČENOM

ODGOVORNOŠĆU

Upravljačka prava članova društva sa ograničenom odgovornošću su: pravo upravljanja

učešćem u organima upravljanja društva i pravo glasa u organima društva, pravo na
informisanje, pravo pobijanja odluka organa društva i pravo istupanja iz društva.

1. Pravo upravljanja i pravo glasa u organima upravljanja društva

Jedno od najvažnijih članskih prava članova društva sa ograničenom odgovornošću je učešće

u odlučivanju i upravljanju društvom. Ova prava članovi društva ostvaruju na skupštini
društva sa ograničenom odgovornošću. Skupštinu društva čine svi članovi društva. Pravo
učešća u upravljanju je zakonsko pravo članova društva sa ograničenom odgovornošću, a ne i
njihova obaveza. Zbog toga, skupština društva može odlučivati i bez učešća svih članova
društva, i to zavisno od kvoruma, većinom glasova prisutnih članova odnosno zastupljenih na
skupštini. Kako se radi o društvu kapitala, a ne društvu lica, to se u skupštini društva odlučuje
"po kapitalu", a ne "po glavama". Shodno tome, princip je u društvima kapitala da svaki član
društva ima broj glasova srazmjeran učešću u osnovnom kapitalu društva (ZPD, čl. 343 st. 2).
Po našem pravu, ukupan iznos osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću
predstavljen je u skupštini društva sa 100 glasova, tako da svaki član društva ima broj glasova
srazmjeran njegovom udjelu u osnovnom kapitalu društva (ZPD, čl. 343 st. 2). Međutim, iako
važi isti princip srazmjernosti učešća u osnivačkom kapitalu, u uporednim pravima je to
pitanje drugačije riješeno. Naime, rješenje se sastoji u tome da član dobija jedan glas za
određeni iznos (50 KM) uloga, s tim da je osnivačkim aktom moguće regulisati da neki
članovi imaju veće ili manje (ograničeno) pravo glasa.

363
U cilju objektivnosti i izbjegavanja sukoba interesa, pravilo je u uporednom pravu, što je
prihvatljivo i za naše pravo, da član društva ili punomoćnik drugog člana ne može glasati po
pitanjima ako im se odlukom skupštine omogućuje neka korist ili se oslobađa obaveza ili se
odlučuje o nekom pravnom poslu u pokretanju spora društva protiv svih članova.

2. Pravo informisanja

Svaki član društva sa ograničenom odgovornošću ima posebno pravo da bude informisan o
radu društva i njegovih organa. To se posebno odnosi na poslovanje društva, a naročito
godišnji obačun, izvještaje revizora, kao i uvid u poslovne knjige. Članovi društva mogu
pravo informisanja ostvarivati lično, putem angažovanja eksperata i posebnog organa, što je
saobrazno rješenjima uporednog zakonodavstva.

3. Pravo pobijanja odluka društva

Da bi se spriječila zloupotreba prava većine i zaštitila prava i interesi članova društva sa

ograničenom odgovornošću, a naročito članova sa manjinskim udjelima, zakonom je
utvrđeno, kao posebno pravo, pravo na pobijanje odluke skupštine tužbom, pod određenim
uslovima. Svaki član društva može pobijati odluku skupštine pod sljedećim uslovima:
- pravo pobijanja može se ostvariti podnošenjem tužbe nadležnom registarskom sudu u
roku od 30 dana, računajući od dana donošenja odluke;
- odluka skupštine je pravni akt kojim se odlučuje o bitnim pitanjima za članove društva
i za društvo, pa može biti predmet pobijanja, bez obzira da li je donesena na sazvanoj
skupštini ili pismenim izjašnjenjem članova.

Rok za podnošenje tužbe od 30 dana je prekluzivni i počinje teći od dana održane skupštine,
odnosno od dana obavještenja o odluci, ako je odluka donesena bez sazivanja skupštine
pismenim izjašnjavanjima članova odnosno njihovih punomoćnika. Bezuspješnim protekom
roka gubi se pravo na podnošenje tužbe. Pored prava pobijanja odluke skupštine protiv koje je
član društva glasao, lično ili putem pismenog izjašnjavanja, odluke skupštine društva mogu se
proglašavati i ništavim analognom primjenom odredaba o ništavosti odluke dioničkog

364
društva. Naime, po našem a i uporednom zakonodavstvu, odluka skupštine društva ima
djejstvo na članove društva kao pravni akt, ako je donesena u predviđenoj proceduri i
pitanjima za koja je nadležna skupština. Međutim, ako odluka nije donesena u zakonom i
statutom predviđenom postupku i svojom sadržinom je u suprotnosti sa zakonom, može se
proglasiti ništavom u sljedećim slučajevima:
- ako skupština društva nije sazvana po zakonu i članovi obaviješteni o vremenu i
mjestu održavanja, i to objavljena najmanje u jednom dnevnom listu 30 dana prije
održavanja skupštine,
- ako odluka skupštine nije unesena u zapisnik o održavanju skupštine koji je validan
dokument, i
- ako se ništavost utvrdi odlukom suda.
Osim u navedenim slučajevima, odluka skupštine je ništava i u mnogim drugim slučajevima
koji predstavljaju povredu postupka donošenja i materijalnih propisa. Postupak za pobijanje i
poništenje odluke skupštine društva sa ograničenom odgovornošću (kao i dioničkog društva)
pokreće se kod suda kod koga je društvo registrovano. Odluka skupštine društva protiv koje je
pokrenut postupak pobijanja i poništenja je punovažna (valjana) do donošenja pravosnažne
odluke suda. U slučaju da je tužba člana društva ili organa društva (uprave) odbijena kao
neosnovana, odluka je validna od dana njenog donošenja, a u slučaju poništenja odluke,
ništavost djeluje retroaktivno (ex tune) tako da je ona bez pravnog djejstva od njenog
donošenja.

4. Pravo na istupanje člana društva

Instituti istupanja i isključenja člana društva su više vezani za društva lica, jer je lični odnos
bitan, tako društvo može i prestati ako se smanji broj članova. Međutim, po našem
zakonodavstvu, svaki član društva sa ograničenom odgovornošću ima pravo da istupi iz
društva (ZPD, čl. 342 st. 1). Mnoga prava uporednog zakonodavstva ne regulišu slučajeve
istupanja i isključenja člana društva, već to prepuštaju da se reguliše osnivačkim (društvenim)
ugovorom. Shodno tome, ako je institut istupanja i isključenja regulisan ugovorom, onda
istupanje i isključenje člana društva nastupa na osnovu ugovora a ne zakona. U sistemima koji
nisu posebno regulisali problematiku istupanja odnosno isključenja, poslovna i sudska praksa,
npr. u njemačkom pravu, to omogućuje, dok austrijsko pravo ne dozvoljava istupanje i
isključivanje člana društva sa ograničenom odgovornošću.

365
Prema tome, pravilo je u našem pravu i uporednim pravima da svaki član društva sa
organičenom odgovornošću može (ima pravo) da istupi iz društva, a i društvo ga može
isključiti, kad se ispune uslovi predviđeni zakonom, ugovorom, odnosno statutom društva i na
osnovu odluke suda. Ugovorom i statutom društva utvrđuju se uslovi, postupak i pravne
posljedice istupanja iz društva. Za istupanje na osnovu ugovora, odnosno saglasnosti i
sporazuma člana koji istupa sa ostalim članovima društva, bitan je uslov da osnivački ugovor
i/ili statut društva sadrži odredbe koje dozvoljavaju mogućnost prestanka članstva istupanjem
odnosno isključenjem iz društva. Član društva, bez obzira na uslove iz ugovora ili statuta
društva, može svoje pravo istupanja iz društva ostvariti tužbom kod suda, ukoliko su mu ostali
članovi ili organi društva prouzrokovali štetu ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze,
odnosno ako mu se nameću nesrazmjerne obaveze. Ostvarenje istupanja iz članstva društva na
osnovu tužbe sudu mora se zasnivati na opravdanim razlozima koji se svode na nezakonito i
nepošteno postupanje organa i/ili članova društva, zbog kojih je povrijeđenom članu nanesena
šteta i onemogućena ravnopravno učešće u društvu. Prema našem i uporednim
zakonodavstvima, član društva ne može se unaprijed odreći prava na tužbu radi istupanja iz
društva, bez pravnog djejstva je svaka odredba ugovora statuta ili izjava člana društva u tom
pogledu.
Svaki član društva može biti isključen iz društva sa ograničenom odgovornošću iz razloga i u
postupku koji moraju biti unaprijed regulisani osnivačkim ugovorom ili statutom društva.
Razlozi i uslovi za isključenje (kaduciranje) člana društva moraju biti detaljno regulisani i
objektivizirani, tako da se ne može član društva šikanirati i bez opravdanog razloga isključiti.
Razlozi za isključenje moraju biti pravični i specificirani. Prema tome, kao razlozi isključenja
člana društva mogu biti zloupotrebe i/ili postupci člana društva koji prekoračuje ovlašćenja ili
pak ne izvršava obaveze prema društvu utvrđene zakonom, ugovorom ili statutom društva, što
može imati za posljedicu:
- da se prouzrokuje šteta društvu i/ili ostalim članovima društva,
- da se onemogućuje organima društva i/ili članovima društva izvršavanje obaveza i
ostvarivanje prava i
- društvo i/ili članove društva opterećuje nesrazmjernim obavezama.

Nadležni organ (skupština) odlučuje o isključenju članova iz društva i odluka o isključenju se

dostavlja isključenom članu u pismenom obliku, koju isključeni član može pobijati tužbom
kod suda u roku od 30 dana, računajući od dana dostavljanja odluke.

366
 5. Pravne posljedice zbog istupanja i isključenja člana društva

Istupanjem i isključenjem člana društva sa ograničenom odgovornošću prestaje njegovo

članstvo i sva prava koja iz toga proizilaze, kao njegovog ovlaštenika (titulara). Međutim,
postavlja se pitanje šta je sa njegovim udjelom. Kako je društvo sa ograničenom
odgovornošću društvo kapitala u kome udjeli članova nisu čvrsto vezani za članove kao
vlasnike već je, naprotiv, svaki udio prenosiv i može se nasljeđivati, pa zbog toga, ako je
titularu prestalo članstvo, pravni status udjela se ne mijenja. Naime, iako je član društva
istupio odnosno isključen iz društva, udio ne prestaje niti prava vezana za njega. Dakle, udio i
dalje ostaje i zadržava svoju pravnu samostalnost i sva imovinska i druga članska prava i
obaveze koje proizilaze iz udjela se ne mijenjaju. Samo prestaju lična prava i obaveze
dotadašnjeg vlasnika udjela čije je članstvo prestalo istupanjem ili njegovim isključenjem.
Ovakvo stanovište je zastupljena u našem i uporednim pravima, za razliku od slovenačkog
prava, koje propisuje prestanak udjela i time, logične, obavezu društva na smanjenje
osnovnog kapitala u slučaju istupanja ili isključenja člana društva, s tim da postoji mogućnost
prodaje udjela člana koji je istupio ili isključen. Svaki član društva sa ograničenom
odgovornošću koji istupi iz društva i član koji je isključen iz društva, imaju pravo da im se
naknadi tržišna vrijednost njihovog udjela, kakva je bila u vrijeme njihovog prestanka
članstva u društvu, s tim da ne može biti veća ili manja od vrijednosti (iznosa) uloga.
Međutim, ako je ulog člana društva bio u stvarima ili pravima datim samo na korišćenje
(lizing) društvu, on ima pravo da mu se uložene vrati po proteku roka određenog osnivačkim
ugovorom ili statutom, koji ne može biti duži od tri mjeseca, računajući od trenutka istupanja
odnosno isključenja iz društva. Pravilo je da član društva nema pravo na naknadu štete u
slučaju da je stvar koju je uložio na korištenje uništena, oštećena ili joj je smanjena vrijednost
njenom redovnom upotrebom (amortizacijom).
Naše pravo ne utvrđuje zakonski rok u kome je društvo obavezno isplatiti naknadu za udio
članu društva čije članstvo je prestalo isključenjem odnosno istupanjem iz društva, već to
prepušta da se reguliše ugovorom o osnivanju društva ili statutom društva. Međutim, kako
isplata tržišne vrijednosti udjela članu koji je istupio ili je isključen iz društva može za društvo
odnosno njegove članove biti ozbiljna finansijska obaveza van redovnog poslovanja, to je
logičnije rješenje uporednog zakonodavstva, naročito slovenačkog. Slovenačko
zakonodavstvo predviđa da se tržišna vrijednost udjela, zajedno sa kamatom obračunatom po

367
stopi za štedne uloge po viđenju, isplati u roku od tri godine od dana istupanja, a isključenom
članu u roku od 6 godina bez prava na kamatu, jer je skrivio svoje isključenje.
Po našem pravu, društvo ima pravo nastaviti korišćenje stvari člana društva čije je članstvo
prestalo istupanjem ili isključenjem i nakon proteka roka za povraćanje stvari, sve dok bivši
član ne izvrši obaveze prema društvu. Slično rješenje je prihvaćeno i u slovenačkom i
hrvatskom zakonodavstvu pa društvo ima pravo zadržati isplatu tržišne naknade za udio dok
član, koji je istupio ili je isključen, ne izvrši obaveze koje ima prema društvu (npr. naknada
štete) i svaki drugi zahtjev zbog prestanka članstva istupom ili isključenjem. Pravilo je da
istupanjem ili isključenjem člana društva sa ograničenom odgovornošću udjel se ne gasi već
zadržava svoju samostalnost i društvo može, uz saglasnost članova društva, raspolagati
udjelom na jedan od sljedećih načina:
a) da udio stekne društvo kao vlastiti udio, s tim da ne ide na teret osnovnog kapitala
društva. To znači, da društvo prvo stiče pravo na sticanje vlastitog udjela, a ne
raspodjela na članove društva, pod uslovom da isplatom naknade (tržišne vrijednosti)
nema uticaja na smanjenje imovine društva ispod vrijednosti osnovnog kapitala
društva, već iz tzv. rezervi društva (ZPD čl. 336);
b) prodati udio ostalim članovima društva ili trećim licima i iz prodajne cijene isplatiti
tržišnu naknadu članu koji je istupio ili je isključen. Naime, ako društvo nije u
mogućnosti isplatiti udio isključenom članu ili onom koji je istupio bez umanjenja
svoje imovine ispod iznosa osnovnog kapitala, logične je da ga proda i iz postignute
cijene isplati naknadu članu društva koji na to ima pravo ili njegovim sljednicima; i
c) da se povuče (amortizuje) udio čime se smanjuje osnovni kapital društva, poništava
udio i time prestaju sva prava i obaveze vezane za udio, s tim što se naknada isplaćuje
iz imovine društva koja prevazilazi iznos osnovnog kapitala društva.

Pošto naše pozitivno pravo ne predviđa odredbe o amortizaciji udjela članova, logično je da se
to mora predvidjeti osnivačkim ugovorom i/ili statutom društva i tako prevazići ovu prazninu
i saobraziti rješenjima uporednog zakonodavstva. Pravilo je da društvo sa ograničenom
odgovornošću može povući (amortizovati) udio člana u kapitalu društva, što ima za posljedicu
gašenje (prestanak) udjela. Povlačenje poslovnog udjela člana društva mora biti unaprijed
predviđeno osnivačkim ugovorom i regulisane sve ostale pretpostavke (npr. zbog smrti člana
društva ili stečaja pravnog lica kao člana, prinudnog izvršenja nad imovinom člana društva).
Povlačenje udjela u uporednom zakonodavstvu, može biti dobrovoljno i prinudno.
Dobrovoljno povlačenje udjela člana društva, uz njegovu saglasnost, je moguće u svako doba,

368
dok se prinudno povlačenje udjela vrši bez saglasnosti člana društva, pod uslovom da je
mogućnost i pretpostavka za prinudno povlačenje udjela člana društva bila unaprijed
predviđena osnivačkim ugovorom, prije nego što je član društva stekao udio u osnovnom
kapitalu društva sa ograničenom odgovornošću. Bez obzira da li se radi o dobrovoljnom ili
prinudnom povlačenju udjela (poslovnog udjela), član društva ima pravo na povrat uplaćenog
uloga, ali samo pod uslovom da isplata nema uticaja na smanjenje osnovnog kapitala, tako da
u mnogim slučajevima prinudne amortizacije isključeni član neće dobiti pripadajuću naknadu
("neće dobiti ništa").

6. Obaveze članova društva sa ograničenom odgovornošću

Pored prava, članovi društva sa ograničenom odgovornošću imaju i obaveze koje proizilaze iz
zakona ili ugovora o osnivanju privrednog društva. Članovi društva sa ograničenom
odgovornošću imaju sljedeće obaveze: obavezu uplate osnivačkog uloga, obavezu dopunske
uplate, obavezu ispunjenja dopunskih činidbi i obavezu poštivanja klauzule o zabrani
konkurencije.

6.1. Obaveza uplate osnivačkog uloga

Svaki osnivač društva sa ograničenom odgovornošću obavezan je u roku i na način utvrđen u

osnivačkom aktu (ugovoru ili odluci), pravilima statuta društva i odlukama skupštine izvršiti
uplatu uloga. To je najvažnija i osnovna obaveza člana društva, na osnovu koje stiče i
zadržava status člana društva.
Uplaćeni ulozi, bez obzira na oblik, predstavljaju osnovni kapital društva, što postaje imovina
društva sa ograničenom odgovornošću. Registracijom društva sa ograničenom odgovornošću,
društvo stiče status pravnog lica, čiji pravni subjektivitet i imovina su odvojeni od pravnog
subjektiviteta i imovine članova, bez obzira da li je u pitanju više ili samo jedan osnivač,
odnosno član. Zbog toga je, u našem pravu a i u uporednom zakonodavstvu, regulisanje
međusobnih odnosa između članova društva i društva, veoma važno pitanje koje je
prvenstveno regulisano kogentnim normama, tako da ih osnivači ne mogu mijenjati ugovorom
ili statutom, jer su bez pravnog djejstva. Obaveza uplate uloga svakog osnivača društva sa
ograničenom odgovornošću se mora izvršiti u roku i na način propisan zakonom ili
osnivačkim aktom društva, u iznosima i oblicima kako je propisano ili ugovorene ili, u

369
pravilu, prije registracije društva. Do upisa osnivanja društva u sudski ili registar društava,
obaveza uplate uloga je predmet međusobnih potraživanja osnivača društva. Zbog toga se na
međusobne odnose između osnivača primjenjuju pravila obligacionog (ugovornog) prava,
tako da se međusobno mogu sporiti zbog neispunjenja obaveza iz osnivačkog ugovora.
Međutim, po upisu osnivanja društva u sudski ili registar društava, obaveza člana društva za
neuplaćeni dio uloga je potraživanje privrednog društva sa ograničenom odgovornošću prema
članu društva. Kako ulozi u stvarima i pravima moraju biti uneseni (prenijeti) na društvo, prije
upisa osnivanja društva u sudski ili registar društava, to u pravilu samo dio uloga u novcu
može biti potraživanje društva prema članu društva.
Pošto osnivač društva mora prenijeti pravo raspolaganja na stvarima i pravima koja ulaže, da
bi društvo moglo raspolagati, to je logična da ulagač odgovara za pravne (evikcija) i
materijalne nedostatke, uključujući obavezu namirenja ugovorene vrijednosti uloga, ako je
nepravilno procijenjen. Obaveza uplate ne odnosi se samo na osnivački (početni) ulog već i na
uplatu iznosa u slučaju povećanja osnovnog kapitala društva uplatom novih uloga, što je
pravilo i u uporednim zakonodavstvima (ZPD, čl. 355).
Pravilo je da društvo sa ograničenom odgovornošću ne može sa neuplaćenim dijelom uloga,
koji predstavlja tražbinu društva prema članu društva (dužniku), raspolagati na štetu društva.
Naime, zakonskim odredbama društvo je ograničeno tako da se ne može odreći tog
potraživanja od člana (dužnika) društva, ni osloboditi obaveze, niti može prolongirati uplatu
uloga. Isto tako, potraživanje za neuplaćeni ulog član društva ne može prebijati
(kompenzirati) sa bilo kojim potraživanjem člana društva prema društvu ili drugim članovima
društva, a niti se ulog može povući samovoljno. Društvo ne može umjesto uplate uloga
primati nešto drugo, osim onog što je ugovorene osnivačkim aktom, jer bi se na taj način
promijenio sadržaj obaveze (identitet obligacije) nastale ugovorom. Štaviše, na stvarima i
pravima koje se unose kao ulog u cijelosti društvo stiče trajno i slobodno pravo raspolaganja,
tako da član društva ne može imati (zadržati) stvarnopravna ovlašćenja (npr. pravo vlasništva,
usus fructus) niti društvu može nametnuti bilo koja ograničenja (realne terete ili pravo
retencije). Svako drugačije rješenje u ugovoru je ništavo (contra legem).
Jedini izuzetak kad društvo može osloboditi člana društva uplate dijela uloga u slučaju
smanjenja osnovnog kapitala, na osnovu odluke skupštine društva je pod slijedećim uslovima
- da se radi o smanjenju osnovnog kapitala društva, ali ne ispod zakonskog minimuma;
- da nije nastupila dospjelost uplate uloga;
- da o oslobađanju uplate odlučuje skupština društva;
- da iznos oslobađanja bude srazmjeran iznosu za koji je smanjen osnovni kapital.

370
Izuzetak od zabrane oslobađanja obaveza za uplatu osnivačkog (temeljnog) uloga je
stanovište i hrvatskog zakonodavstva tako da, u smislu čl. 398. st. 4. ZTD: "Smanjenjem
temeljnog kapitala društva članovi se mogu osloboditi uplate uloga najviše do iznosa za koji
je smanjen taj kapital". Ako član društva sa ograničenom odgovornošću ne izvrši uplatu u
ugovorenom roku, zbog docnje pogađaju ga posljedice i to:
- obavezan je platiti zatezne kamate društvu za neizmireno potraživanje društva uplate
uloga i eventualnih obaveza zbog povećanja osnovnog kapitala;
- naknaditi društvu i ostalim članovima društva sve štete koje nastanu zbog njegove
docnje (zakašnjenja) izvršenja dospjelih uplata.

Neizvršavanjem obaveza uplate uloga u osnovni kapital ili obaveze zbog povećanja kapitala,
društvo trpi štetu jer je dobit izgubljena, što pogađa i članove društva zbog neostvarenja ili
smanjenja prihoda (dobiti). Zbog pretrpljene štete društvo može, putem suda, tražiti od
odgovornog člana naknadu štete, a ukoliko to ne utuži ili ne uspije u sporu, svaki član društva
je aktivno legitimisan da podnese tužbu sudu za naknadu pretrpljene štete. Ovu tužbu actio
pro socio, može podnijeti jedan ili više članova. Naknada štete se određuje po pravilima
obligacionog prava, s tim da štetnik odgovara po principu subjektivne (kulpozne)
odgovornosti.
Isključenje iz društva je najznačajnija posljedica za člana koji ne uplati novčani iznos uloga u
ugovorenom roku, koje nastupa ex lege. Obaveza društva je da pismeno opomene dužnika
(člana) društva i pozove da obavezu ispuni u naknadnom roku od 30, a u našem pravu u roku
od 60 dana, jer u protivnom, zbog neizvršenja obaveze, će biti isključen iz društva (ZTD čl.
400., ZPD, čl. 320 st. 2 i GmbHG čl. 21 ). Pravna posljedica isključenog člana je gubitak svih
prava u društvu, s tim da član i dalje odgovara društvu za uplatu neuplaćenog dijela osnovnog
kapitala, kao i za štetu društvu.
Iako za ispunjenje obaveze uplate osnovnog kapitala jamče (odgovaraju) i ostali članovi
društva, kod kaduciranja, njezino ispunjenje društvo ne može tražiti od drugih članova, sve
dok ne pokuša ostvariti prodaju udjela člana koji je u docnji sa uplatom. Udio isključenog
člana društva mogu otkupiti jedan ili više članova društva, uz njegovu saglasnost. Međutim,
ako ne uspije otkup udjela unutar društva, uprava društva može putem javne licitacije prodati
trećim licima i iz ostvarenog prihoda podmiriti: troškove prodaje, zatezne kamate i naknadu
štete zbog docnje i zaostalih uplata uloga. Ako je prodajom ostvaren prihod veći od ukupnog
potraživanja društva, iz ostatka se isplaćuje isključeni član društva i to do iznosa izvršenih

371
uplata. Međutim, ako prihod ostvaren prodajom udjela ne može podmiriti neuplaćeni dio
uloga isključenog člana, razliku do pune vrijednosti njegovog udjela obavezni su uplatiti
ostali članovi društva i to kao solidarni jemci, pod sljedećim uslovima:
- da je uslijedilo punovažno isključenje (kaduciranje) člana društva koji ni u naknadnom
roku nije uplatio zaostali udio;
- da je nemoguće naplatiti zaostali udio od prednika isključenog člana;
- da nije uspjela prodaja udjela isključenog člana ili je ostvarena prodaja ispod cijene -
udjela, što nije dovoljno za podmirenje dospjelog potraživanja društva;
- da je protekao rok od 6 mjeseci a da društvo nije podnijelo tužbu protiv isključenog
člana, ni postavljen zahtjev njegovim prednicima da dug podmire, niti je pokrenut
postupak javne prodaje udjela isključenog člana.

Za iznos isključenog člana, koji nije uplatio na ime osnivačkog uloga i zateznu kamatu zbog
docnje, društvu odgovaraju prednici isključenog člana koji su u knjigu udjela bili upisani kao
članovi društva u toku posljednje tri godine prije upućivanja poziva za uplatu udjela
isključenog člana. Međutim, u nekim uporednim zakonodavstvima, za odgovornost prednika
propisan je duži rok od pet godina, s tim što se rok računa od trenutka upisa prednika u knjigu
udjela, ili je odgovornost uvedena za sve pravne prethodnike isključenog člana u općem
zastarnom roku od pet godina. Pravilo je, u pravnoj nauci, da za uplatu uloga svakog člana
društva sa ograničenom odgovornošću supsidijarno odgovaraju prethodnici (obično jemstvo),
pa ako naplata ne uspije od prednika, uvedena je solidarna odgovornost ostalih članova
društva. Međutim, u slučaju stečaja društva sa ograničenom odgovornošću, odgovornost za
uplatu uloga je strožija (pooštrena) tako da za neuplaćeni dio uloga koji je potreban za
izmirenje tražbina stečajnih povjerilaca, odgovaraju solidarno članovi društva i stečajni
prednici.

6.2. Obaveze članova društva za dopunske uplate

Institucija dopunskih uplata obavezuje članove društva na osnovu odluke skupštine društva,
kojom se uvodi ta obaveza, kao visina tih uplata. Cilj dopunskih uplata je sticanje vlastitih
sredstava društva od svojih članova, s tim da se tim uplatama ne povećava osnovni kapital
društva, niti se povećavaju ulozi odnosno udjeli članovima društva. Dopunske uplate određuju
se srazmjerno ulozima članova društva. Pravilo je da član društva sa ograničenom

372
odgovornošću ne može obavezu dopunske uplate kompenzirati svojim potraživanjima prema
društvu. Obaveza dopunskih uplata za članove društva sa ograničenom odgovornošću se
prethodno ustanovljava osnivačkim aktom, a obaveza postaje operativna kad skupština
društva donese odluku o toj uplati.

Namjena dopunskih uplata članova društva je, u pravilu, određena za pokrivanje poslovnih
gubitaka društva, kao i usvajanja novih tehnologija i proizvoda društva ili osvajanja novih
tržišta.
Dopunske uplate članovima društva mogu se i povratiti pod uslovom da one ne služe za
pokriće osnovnog kapitala društva u slučaju poslovnog gubitka, tj. za pokrivanje gubitaka
privrednog društva.

6.3. Obaveza članova društva za ispunjenje drugih činidbi (prestacija) društva

Članovi društva sa ograničenom odgovornošću mogu, osnivačkim ugovorom ili posebnim

ugovorom kojim se regulišu prava i obaveze između društva i njegovih članova, preuzeti
obavezu za ispunjenje raznih imovinskih obaveza prema društvu. Ispunjenje sporednih
(akcesornih) imovinskih činidbi nije uslov za osnivanje društva sa ograničenom
odgovornošću kao poslovnog subjekta.
Predmet sporednih činidbi mogu biti sve činidbe koje su pravno dozvoljene, npr. obaveza
prodaje robe društvu ili snabdijevanje repromaterijalom društva (sirovinama) za proizvode
društva, obaveza člana društva da vodi poslovanje ili poslovne knjige društva, obaveza
pružanja određenih usluga društvu, obaveza davanja kredita društvu, ustupanje licence
društvu i slično. Pravilo je poslovnog prava da, ako su dodatne činidbe vezane samo za
određene članove društva, oni ne mogu prenositi svoje udjele u društvu na treća lica (eksterni
promet) bez saglasnosti društva sa ograničenom odgovornošću.

6.4. Obaveza članova društva da neće konkurisati društvu (zabrana konkurencije)

Naše pozitivno pravo predviđa klauzulu konkurencije, saglasno uporednom zakonodavstvu

(ZPD čl. 34). Bitan kriterij za utvrđivanje lica kojima je zabranjene nelojalno (konkurentske)
ponašanje je njihova uloga u vođenju poslova društva, s tim da osnovi nastanka
konkurentskog odnosa mogu biti različiti i odnose se na:
- članove društva lica i društva sa ograničenom odgovornošću;

373
 - članstvo u upravi i nadzornom odboru društva kapitala;
- ugovorno zastupanje društva (punomoćnici i prokuristi);
- samostalne poduzetnike (obrtnici) i
- zaposlenje.

Klauzula konkurencije se sastoji u tome da član društva sa neograničenom odgovornošću,

komplementar komanditnog društva, vlasnik udjela i član uprave društva s ograničenom
odgovornošću, član nadzornog odbora i uprave dioničkog društva i prokurist, ne smiju u tom
svojstvu, ili kao zaposleni u drugom društvu i kao samostalni trgovac (poduzetnik),
učestvovati u djelatnostima koje su ili bi mogle biti u konkurentnom odnosu sa djelatnostima
(poslovanjem) društva (ZPD čl. 34. st. 1).
Osnivačkim aktom, odnosno statutom društva sa ograničenom odgovornošću, može se utvrditi
da zabrana konkurencije traje i poslije prestanka navedenih svojstava, ali ne duže od dvije
godine (ZPD čl. 34. st. 2). Klauzula o zabrani konkurencije može, u odnosu na lica na koja se
odnosi zabrana, imati različite posljedice i to:
a) da društvo od lica koje je postupilo suprotno zabrani traži naknadu štete,
b) ustupanje zaključenih poslova i/ili prijenos ostvarene koristi ili prava društva iz
zaključenih poslovnih ugovora.
Zahtjevi društva iz prethodnih tačaka, pod a) i b), mogu se ostvariti u subjektivnom roku od
tri mjeseca, računajući od saznanja za povredu zabrane konkurencije, i objektivnom roku od
pet godina, računajući od učinjene povrede i klauzule o zabrani konkurencije. Po hrvatskom
zakonodavstvu, subjektivni zastarni rok od tri mjeseca počinje teći od saznanja za povredu
zabrane bilo kog drugog člana društva, člana uprave i nadzornog odbora. Objektivni rok
zastare nastupa, bez obzira na saznanje, u roku od pet godina od učinjene povrede.
Klauzula konkurencije uključuje obavezu vođenja računa o interesima društva, ali i interesima
ostalih članova društva, zbog toga ona sadrži i pravila (odredbe) kojima se regulišu i pitanja
sukoba interesa u vođenju poslovanja društva (klauzula konfliktnosti interesa). Na osnovu
klauzule o konfliktnosti interesa, član društva sa ograničenom odgovornošću može zaključiti
sa društvom slijedeće ugovore: o kreditu, o garanciji, o kauciji i jemstvu (avalu), samo po
odobrenju ostalih članova društva i nadzornog odbora.
Pravilo je poslovnog prava da zainteresovani član društva ne može učestvovati u glasanju,
povodom navedenih ugovora, u nadzornom odboru i drugim organima društva sa
ograničenom odgovornošću.

374
XXXI. UPRAVLJANJE DRUŠTVOM SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU

Društvo sa ograničenom odgovornošću, kao pravno lice, djeluje preko svojih organa. Organi
društva sa ograničenom odgovornošću su: skupština društva, uprava i nadzorni odbor.
Skupština društva i uprava su obavezni organi, a nadzorni odbor mora postojati samo u
zakonom predviđenim slučajevima, a inače ne, osim ako se ne predvidi osnivačkim ugovorom
ili statutom društva.
1. Skupština društva

Jedno od najvažnijih prava članova društva sa ograničenom odgovornošću je donošenje

odluke o upravljanju društvom. Članovi društva izražavaju svoju volju putem učešća u
donošenju odluka na skupštini društva. Prema našem i uporednim pravima, skupštinu društva
sačinjavaju svi članovi društva sa ograničenom odgovornošću. Pravo upravljanja je pravo a ne
i obaveza članova društva. Prema tome, skupština kao organ upravljanja svih članova društva,
može odlučivati i bez učešća svih članova društva. Skupština može donositi punovažne
odluke većinom glasova prisutnih članova ili zastupljenih na skupštini (ZPD, čl. 345). Svaki
član društva sa ograničenom odgovornošću ima broj glasova srazmjerno učešću u osnovnom
kapitalu društva tako da, po našem pravu, osnovni kapital društva predstavlja 100 glasova. Po
uporednom pravu, moguća su i drugačija rješenja, npr. da se jedan glas određuje za određeni
iznos (npr. 50 KM) ili pak da se ugovorom odredi da neki članovi društva imaju veći ili manji
broj glasova. Članovi društva sa ograničenom odgovornošću mogu donositi odluke na dva
načina:
- donošenjem odluka na skupštini društva koja zasjeda, u pravilu, jednom godišnje i
- donošenjem odluka pismenim putem.

Naime, osnivačkim ugovorom i/ili statutom društva, može se predvidjeti da o nekim ili svim
pitanjima iz nadležnosti skupštine članovi društva odlučuju pismenim putem (glasanjem), bez
sazivanja skupštine.

2. Nadležnost skupštine društva

Skupština, odnosno članovi društva sa ograničenom odgovornošću na skupštini ili pismenim

glasanjem odlučuju o slijedećim pitanjima:
- o godišnjem obračunu, raspodjeli dobiti i pokrivanju poslovnih gubitaka,

375
 - donošenju, izmjenama i dopunama statuta društva, o imenovanju i opozivu članova
uprave društva,
- o imenovanju i opozivu članova nadzornog odbora,
- o podnošenju zahtjeva za naknadu štete od članova uprave i nadzornog odbora,
- o razmatranju izvještaja revizora po nalogu suda,
- o davanju prokure za društvo i organizacione dijelove (podružnice),
- o povećanju i smanjenju osnovnog kapitala društva,
- o povećanju (amortizaciji) udjela članova društva,
- o statusnim promjenama (spajanju, pripajanju i podjeli) društva i promjeni oblika
društva
- o prestanku društva na osnovu odluke skupštine,
- o davanju saglasnosti za prijenos udjela na treća lica (nečlanove) društva,
- o podjeli udjela članova društva radi prijenosa raspolaganja,
- o sticanju vlastitih udjela i
- o istupanju i isključenju članova društva.
Osnivačkim ugovorom ili statutom društva može se proširiti ili čak i smanjiti nadležnost
skupštine društva, ali se ne može izuzeti iz njene nadležnosti da odlučuje o pitanjima koja su
naprijed navedena.

3. Kvorum za donošenje odluka skupštine društva

Podobnost za odlučivanje (kvorum) ne određuje se prema broju prisutnih članova društva, već
prema zastupljenim udjelima, tj. broju glasova koji im pripadaju. Tako, po našem pravu,
skupština društva sa ograničenom odgovornošću može punovažno donositi odluke ako su,
lično ili putem punomoćnika, zastupljeni članovi čiji udjeli čine polovinu osnovnog kapitala
društva, odnosno ukupnog broja glasova svih članova društva (ZPD čl. 345). Slično rješenje u
pogledu kvoruma je i u slovenačkom zakonodavstvu, dok su blaži uslovi u pogledu kvoruma
u hrvatskom zakonodavstvu, gdje se traži zastupljenost najmanje 1 /10 osnovnog kapitala
društva, pod uslovom da: "zakonom i društvenim ugovorom nije drugačije određeno,
skupština donosi odluke većinom od danih glasova". Dakle, radi se o običnoj većini glasova
na skupštini, koja je prihvaćena u mnogim uporednim zakonodavstvima. Švajcarsko pravo za
donošenje odluka u skupštini društva traži apsolutnu većinu datih glasova, a kada se radi o
pismenom glasanju bez sazivanja skupštine, potrebna je saglasnost svih članova.

376
Ako se u poslovnoj praksi dogodi da se na zasjedanje skupštine društva ne odazovu pozvani
članovi društva sa potrebnim brojem glasova, skupština je nepodobna za odlučivanje, jer
nema kvoruma. Zbog toga je zakonodavac predvidio da se skupština ponovo sazove, sa istim
dnevnim redom, najkasnije za 15 dana računajući od prvobitnog dana održavanja. U ovom
slučaju, ponovno zakazana skupština može donositi punovažne odluke (odlučivati) ako su na
skupštini zastupljeni udjeli članova društva koji čine petinu (1/5) osnovnog kapitala društva
(ZPD, čl. 345. st. 3). Na ponovoljenoj skupštini, po uporednim pravima, odluke se mogu
donositi bez obzira na to koliko je temeljnog (osnovnog) kapitala društva na njoj zastupljeno,
tako da je dovoljno da je zastupljen ili prisutan samo i jedan član društva. Članovi društva
mogu glasati u skupštini društva i preko punomoćnika, na osnovu posebne pismene punomoći
koja važi samo za glasanje u skupštini društva. Logično je da članovi društva ne mogu glasati
lično, niti putem punomoćnika, u vlastitim pitanjima ako se na skupštini odlučuje o davanju
neke koristi ili oslobađanju člana društva neke obaveze (npr. od naknade štete i sl.).
U slučaju da društvo sa ograničenom odgovornošću ima samo jednog člana, bilo da je tako
osnovano ili ako su ostali članovi istupili ili isključeni, odnosno ako je njihove udjele stekao
samo jedan član, ovlaštenje skupštine vrši jedini član društva, s tim da neodložno mora
sastaviti zapisnik i potpisati ga za svaku odluku koju je donio. Ovakvo stanovište zastupljena
je u pravu Evropske unije i uporednim pravima, što je logične i za naše pravo, jer tada nema
ograničenja zbog konfliktnih interesa.

4. Sazivanje skupštine društva

Skupštinu društva sa ograničenom odgovornošću mogu sazvati: uprava društva, svaki član ili
više članova društva čiji udjeli sačinjavaju najmanje jednu desetinu (1/10 ) osnovnog kapitala
društva (ZPD, čl. 344. st. 1 ). Međutim, u uporednim zakonodavstvima članovi društva sa
udjelima u visini jedne desetine osnovnog kapitala, mogu prvo zahtijevati od uprave društva
da sazove skupštinu pa tek, ako uprava ne postupi po zahtjevu (ogluši se), članovi društva
mogu neposredno sazivati skupštinu društva. Uprava društva može sazvati skupštinu uvijek
kada ocijeni da to zahtijevaju interesi društva.
U pravilu, uprava je obavezna sazvati skupštinu društva najmanje jednom godišnje,
prvenstveno radi usvajanja godišnjeg obračuna i donošenja odluke o raspodjeli dobiti ili
pokriću poslovnih gubitaka, kao i u svim drugim slučajevima predviđenim zakonom,
ugovorom ili statutom društva. Po našem pravu, uprava društva obavezna je sazvati skupštinu

377
društva u toku poslovne godine u slučaju da društvo ostvari poslovni gubitak veći od jedne
petine (1/5) osnovnog kapitala prema posljednjem godišnjem obračunu.
Međutim, po uporednom zakonodavstvu, uprava društva mora bez odlaganja sazvati
skupštinu društva kada utvrdi da je društvo izgubilo polovinu osnovnog kapitala.
Poziv za skupštinu, po našem pravu, ako ugovorom ili statutom nije drugačije propisano, se
dostavlja članovima društva preporučenom pošiljkom, najmanje 15 dana prije dana
održavanja, sa dnevnim redom i materijalom za svaku tačku dnevnog reda. Član ili članovi
društva čiji udjeli čine jednu desetinu osnovnog kapitala društva, pored toga što mogu sazvati
skupštinu društva, imaju i pravo da izvrše dopunu dnevnog reda u roku od 8 dana računajući
od prijema poziva za skupštinu društva.
Kod društva sa ograničenom odgovornošću koje ima nadzorni odbor u čijoj je nadležnosti
imenovanje i opoziv (razrješenje) uprave društva, logična je da u tom slučaju i nadzorni odbor
može sazvati skupštinu društva.

5. Nadzorni odbor društva

Nadzorni odbor je fakultativan organ društva sa ograničenom odgovornošću, jer ga društvo ne

mora imati. Osnivačkim ugovorom i/ili statutom društva može se odrediti da društvo sa
ograničenom odgovornošću ima nadzorni odbor, što je stanovište našeg i uporednog
zakonodavstva.
Po našem pozitivnom pravu, društvo sa ograničenom odgovornošću koje ima više od 10
članova, obavezno je imati nadzorni odbor, i društvo koje ima osnovni kapital u iznosu većem
od jednog miliona i najmanje dva člana društva (ZPD, čl. 348. st. 2). Bitno je, dakle, ako
društvo ima preko deset zaposlenih, bez obzira na visinu osnovnog kapitala, da mora imati
nadzorni odbor. Prema tome, u našem kao i hrvatskom pravu, kriterij za obavezno formiranje
nadzornog odbora nije veličina osnovnog kapitala, već broj zaposlenih (u pravu Federacije
BiH preko 10, a u pravu R Hrvatske prosječan broj zaposlenih tokom godine veći od 300
zaposlenih) ili ako je za određena društva koja obavljaju specifične djelatnosti propisana
obaveza formiranja nadzornog odbora (npr. u oblasti bankarstva). Druga alternativa, po našem
pravu, je da se nadzorni organ obavezno formira kod društva sa ograničenom odgovornošću
kada se kumulativno ispune uslovi da društvo ima osnovni kapital preko jednog miliona KM i

378
najmanje dva člana društva (ZPD čl. 348. st. 2). Ovo rješenje je slično austrijskom pravu,
samo što su iznosi osnovnog kapitala i broj zaposlenih veći.
Sastav, način formiranja i razrješenja, ovlaštenja i odgovornosti nadzornog odbora moraju se
regulisati detaljno statutom društva s ograničenom odgovornošću. Međutim, kada društvo
formira nadzorni odbor, ukupan broj članova mora biti neparan (3 ili 5), koje imenuje i
razrješava skupština društva pojedinačno. Mandat članova nadzornog odbora je četiri godine s
tim da se mogu imenovati na više mandata, bez ograničenja. Član nadzornog odbora može biti
samo fizičko lice koje je poslovno sposobno i ne može biti starije od 70 godina, niti lica koja
su osuđivanja za privredni kriminal. Djelatnost nadzornog odbora se propisuje osnivačkim
ugovorom i/ili statutom društva ali nadzorni odbor ne samo da nadzire zakonitost i poslovanje
uprave i društva u cjelini, već učestvuje u donošenju operativnih odluka, čija priprema i
izvršenje je u nadležnosti uprave društva. Nadzorni odbor društva sa ograničenom
odgovornošću, ako nije osnivačkim ugovorom ili statutom društva drugačije regulisano,
nadležan je:
- da saziva skupštinu društva,
- da priprema prijedloge i izvršava odluke skupštine,
- imenuje i razrješava upravu društva,
- nadzire rad uprave i njeno poslovanje
- usvaja izvještaje uprave društva o poslovanju društva /polugodišnji i godišnji/
obračun,
- podnosi skupštini društva godišnji izvještaj o poslovanju društva,
- podnosi skupštini društva prijedlog odluke o raspodjeli i upotrebi dobiti društva,
- podnosi izvještaj skupštini društva o radu nadzornog odbora i predlaže plan za
poslovanje nadzornog odbora za slijedeću poslovnu godinu,
- predlaže način pokrivanja poslovnih gubitaka društva,
- odobrava transakcije sa imovinom društva (kupovinu, prodaju, zamjenu i uzimanje u
lizing) i druge transakcije u obimu većem od ugovorom i zakonom utvrđenog limita
(ZPO čl. 269. st. 1 tačka 7).

Članovi nadzornog odbora dužni su svoje obaveze, uključujući i predsjednika, izvršavati

zakonito u interesu društva i njegovih članova i zabranjene im je da, dok su članovi
nadzornog odbora, obavljaju kokurentske djelatnosti (ZPO, čl. 270). Predsjednik i članovi
nadzornog odbora za svoj rad su pojedinačno odgovorni skupštini društva. Svaki član društva
sa ograničenom odgovornošću, koje nema nadzorni odbor kao posebni organ društva, ima

379
pravo da neposredno nadzire poslovanje društva i pravo uvida u poslovne knjige i spise, kao i
blagajničko poslovanje i sačini bilans društva za svoje potrebe (ZPD, čl. 349). To pripada
svakom članu društva koje ima od dva do deset članova i osnovni kapital manji od 1.000.000
KM.
U slučaju teže povrede zakona, ugovora ili statuta društva od strane uprave i/ili drugih
članova društva, koju neće da otklone, svaki član ili više njih čiji udjeli čine desetinu
osnovnog kapitala društva mogu od suda tražiti da odredi vanjskog revizora radi utvrđivanja
nezakonitosti. Isto tako, bez obzira na visinu udjela, član i/ili članovi mogu tražiti istupanje iz
društva dobrovoljno, a u protivnom, putem tužbe kod suda (ZPO. čl. 350). U ovom slučaju
vrši se zaštita prava manjine jer se izvještaj revizora podnosi sudu. U slučaju ozbiljne povrede
zakonitosti, sud može naložiti društvu da održi skupštinu radi razmatranja izvještaja revizora i
poduzimanja odgovarajućih mjera za otklanjanje nezakonitosti i eventualno tražiti naknadu
pričinjene štete. Ako društvo ne podnese zahtjev prema članovima uprave i nadzornog odbora
za naknadu pričinjene štete ili o takvom prijedlogu nije blagovremeno odlučene, član društva
ima pravo da tužbom kod suda zahtijeva naknadu štete u roku od 90 dana. U toku spora za
naknadu štete koji vodi član društva ili je tražio reviziju, ograničen je u raspolaganju svojim
udjelom, bez saglasnosti društva.
6. Uprava društva

Uprava društva sa ograničenom odgovornošću je organ koja vodi poslovanje društva

(poslovodstvo) i zastupa društvo. Sastoji se od jednog ili više članova (lica), od kojih je jedan
direktor a ostali izvršni direktori. Oni mogu biti samo fizička lica, koja su poslovno sposobna
i stručna, što znači da pravno lice ne može biti član uprave. U uporednim pravima, umjesto
uprave društva sa ograničenom odgovornošću, postoji i često se naziva poslovođom
(Geschaftstohrer), a u slovenačkom pravu se govori o poslovođi kao direktoru, dok austrijsko
pravo upotrebljava oba naziva (i uprava i poslovođa).
Upravu društva sa ograničenom odgovornošću imenuje i razrješava skupština ili nadzorni
odbor, a izvršne direktore na prijedlog direktora. Direktor uprave predstavlja društvo,
rukovodi poslovanjem i odgovara za zakonitost rada. Kod uprave ne odlučuje se glasanjem,
već iza svake odluke stoji direktor društva, bez obzira da li su ili ne saglasni ostali članovi
uprave. Ako statutom društva nije posebno utvrđeno, mandat direktora je četiri godine, bez
ograničenja za ponovno imenovanje. Prava i obaveze direktora, kao i njegova odgovornost,
regulišu se ugovorom koji direktor zaključuje sa nadzornim odborom ili članovima društva.
Direktor društva je odgovoran skupštini i nadzornom odboru, a izvršni direktori pored toga su

380
u podređenom položaju u odnosu na direktora društva. Član uprave društva (menadžmenta) ne
može biti lice koje je osuđivano za krivična djela i privredne prijestupe inkopatibilne
(nespojive) sa članstvom u upravi društva, kao i da nisu stariji od 70 godina, niti da im je
zabranjene obavljanje poslova iz nadležnosti uprave društva. Također, članovi uprave ne
smiju učestovati u djelatnostima koje bi mogle biti u konkurentnom odnosu s djelatnošću
društva. Uprava društva svoju funkciju obavlja samostalno i na vlastitu odgovornost, sa
pažnjom dobrog i savjesnog privrednika.
Uprava društva je zakonski zastupnik društva i njena ovlašćenja se ne mogu ograničiti
ugovorom, statutom ili odlukom članova društva. Ona obavlja svoje poslovanje profesionalno,
u skladu sa poslovnim standardima, i odgovara za zakonitost rada i poslovanja društva.
Uprava društva može biti organizovana na dva načina i to: skupno i pojedinačno. Ako uprava
društva ima više članova, a osnivačkim ugovorom nije drugačije određeno, članovi uprave
zajedno poduzimaju radnje potrebne za vođenje poslovanja (skupno poslovodstvo). Jedino
ako postoji opasnost da se potrebne nužne radnje neće blagovremeno preduzeti, i kod skupnog
poslovodstva može potrebnu radnju obaviti svaki član uprave i time spriječiti nastupanje štete
po društvo. Međutim, ako se osnivačkim ugovorom predvidi pojedinačno poslovodstvo
izričito, onda je logične da svaki član uprave može sam poduzimati potrebne radnje iz
nadležnosti uprave o vođenju poslova društva.
Uprava društva zastupa društvo u sudskim i vansudskim poslovnim transakcijama. U pogledu
zastupanja postoji opće načelo u uporednim pravima, da je u pitanju skupno zastupništvo ex
lege, ako osnivačkim aktom (društvenim ugovorom) nije predviđeno pojedinačno zastupanje.
Ako uprava društva ima više članova, osnivačkim aktom će odrediti da društvo zastupa jedan
član uprave s prokuristom ( nepravo skupno zastupanje). Punovažno je očitovanje volje prema
društvu ako je učinjeno samo jednom od članova uprave, koji su skupno ovlašteni za
zastupanje. Unutrašnja ograničenja u zastupanju za članove uprave moguća su, ali su bez
pravnog djejstva prema trećim licima, jer se radi o zakonskom zastupniku, čija ovlašćenja
proizilaze iz zakona (ex lege).
Članovi uprave društva mogu biti razriješeni (direktor i izvršni direktori "menadžment
društva") i prije isteka mandata, kada se ostvare pretpostavke predviđene osnivačkim
ugovorom ili statutom društva i to sporazumno sa društvom ili ostavkom, s tim da član uprave
koji je dao ostavku mora nastaviti raditi najmanje otkazni rok od 30 dana, radi sprečavanja
nastupanja štetnih posljedica po društvo i njegove članove.

7. Povećanje i smanjenje osnovnog kapitala društva

381
Društvo sa ograničenom odgovornošću je dinamična pravna tvorevina, pa u toku njegovog
poslovanja, u pravilu, događaju se promjene, koje uslovljavaju i izmjene osnivačkog akta i
statuta, pored ostalog i zbog povećanja ili smanjenja osnovnog kapitala društva. Pod
promjenama se podrazumijevaju izmjene i dopune bilo koje odredbe osnivačkog ugovora ili
statuta, bez obzira da li nove odredbe nalaže zakon ili su ih članovi društva unijeli autonomno,
po svojoj volji.
Pravilo je da osnivači društva sa ograničenom odgovornošću, osnivačkim ugovorom ili
odlukom o osnivanju društva, utvrđuju obim (iznos) osnovnog kapitala društva, vrstu i iznos
uloga za svakog osnivača. Navedene materijalne odredbe regulišu odnose članova društva
međusobno i prema društvu u odnosu prema trećim licima (povjeriocima), čija
materijalizacija se reflektuje u obavezi društva da vodi knjigu udjela. Iz knjige udjela se vidi,
za svakog člana: vrsta i iznos uloga, kao novčanog izraza vrijednosti, procentualna vrijednost
udjela i analogno broj glasova člana u skupštini društva, kao i novčana vrijednost uloga
unesenih u stvarima i pravima. Povećanje i smanjenje osnovnog kapitala društva sa
ograničenom odgovornošću izaziva i promjenu materijalnih odredbi osnivačkog akta i/ili
statuta društva u obliku javnobilježničke isprave, ali na osnovu odluke skupštine društva.
Izmjena materijalnih odredbi u osnivačkom aktu društva, mora uslijediti saglasno rješenjima u
uporednom zakonodavstvu, dok po našem pravu, izmjena osnivačkog akta ili statuta.
Statutom društva, pored ostalog, obligatna se utvrđuje visina osnovnog kapitala pa je,
formalnopravno zbog povećanja i smanjenja kapitala, morala uslijediti izmjena materijalnih
odredaba statuta i/ili ugovora kao osnivačkog akta po uporednom zakonodavstvu.
Odluku o povećanju ili smanjenju kapitala donose članovi društva na skupštini ili pismenim
putem bez sazivanja skupštine, većinom glasova koja se, u našem pravu, propisuje statutom
društva (ZPD, čl. 317. st. 3). Međutim, u uporednom zakonodavstvu, traži se kvalifikovana
većina (npr. švajcarsko pravo 3/4 traži svih članova društva s tim da oni čine 3/4 osnovnog
kapitala društva), a hrvatsko i njemačko zakonodavstvo traži većinu datih glasova na skupštini
dok slovenačko zakonodavstvo zahtijeva kvorum na skupštini društva većine glasova svih
članova društva.
U većini prava, za povećanje obaveza i smanjenje prava članova društva utvrđenih
osnivačkim aktom, traži se saglasnost svih članova društva na koje se odnosi povećanje
obaveza ili smanjenje prava. Povećanje i smanjenje osnovnog.kapitala društva može biti
efektivno, kada se osnovni kapital povećava ili smanjuje uz istovremeno stvarno povećanje ili
smanjenje imovine društva.

382
 8. Povećanje osnovnog kapitala društva

Povećanje osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću može biti na dva načina i
to:
a) efektivno povećanje osnovnog kapitala društva putem novih ulaganja: uplatom ili
unošenjem novih uloga i
b) nominalno povećanje kapitala pretvaranjem dijela dobiti ili rezervi u osnovni kapital
društva, tako da se na osnovu odluke o povećanju kapitala ne mijenja struktura i
vrijednost imovine društva. U oba slučaja, za povećanje osnovnog kapitala društva sa
ograničenom odgovornošću je odluka članova društva, što ima za posljedicu izmjenu
osnivačkog akta (društvenog ugovora), a kod nas, odredaba statuta društva. Odluku o
promjeni materijalnih odredaba ugovora odnosno statuta društva donosi skupština
društva. Povećanje osnovnog kapitala društva istovremeno znači i povećanje obaveza
članovima društva, kao i povećanje imovine društva sa ograničenom odgovornošću.

9. Efektivno povećanje osnovnog kapitala

Efektivno povećanje osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću može se

ostvariti unošenjem (uplatom) novih osnovnih uloga ili povećanjem postojećih osnovnih
uloga, što u oba slučaja predstavljaju realno povećanje imovine društva. Odlukom skupštine
društva mora se utvrditi ukupan iznos povećanja osnovnog kapitala društva, vrsta, način i rok
uplate, što predstavlja povećanje osnovnog kapitala.
Kod efektivnog povećanja osnovnog kapitala društva, povećanjem postojećih osnovnih uloga
članova, radi se o uvođenju (stvaranju) nove obaveze za članove društva i, u pravilu, odluka
skupštine društva se mora donijeti jednoglasno. Po našem i uporednom pravu, nove uloge
mogu uplatiti ili preuzeti obavezu uplate ne samo članovi društva, već i treća lica koji na taj
način postaju članovi društva.

Ako osnivačkim ugovorom i/ili statutom, odnosno odlukom skupštine nije izričito drugačije
određeno, postojeći članovi društva imaju pravo prvenstva uplate novih uloga u srazmjeri
postojećim udjelima u osnovnom kapitalu društva, prije povećanja. Pravo prvenstva uplate
postojeći članovi ostvaruju u roku od 30 dana, računajući od dana donošenja odluke o
povećanju osnovnog kapitala društva. Nove uloge članovi društva upisuju pismenom

383
javnobilježničkom izjavom o iznosu, vrsti, načinu i roku uplate novog uloga, u skladu sa
odlukom skupštine o povećanju osnovnog kapitala. Uplatom novog uloga, po našem pravu,
povećava se udio svakog člana društva za iznos uplate, što se razlikuje od rješenja u
uporednim zakonodavstvima, prema kojima svaki novi udio koji stekne svaki član društva
zadržava svoju samostalnost. Isto tako, prava trećih lica kao i posebna prava ili obaveze člana
društva vezane za raniji udio u osnovnom kapitalu društva, ne proteže se na ostatak udjela, po
našem pravu (ZPD, čl. 325).

Ako po proteku roka od 30 dana od donošenja odluke o povećanju osnovnog kapitala, po

osnovu prava prvenstva uplate, nije ostvareno očekivano povećanje osnovnog kapitala, to
mogu učiniti treća lica pozivom da uplate nove uloge ili se pravo trećih lica može odlukom
unaprijed predvidjeti, da od ukupnog povećanja osnovnog kapitala ona uplate određeni dio.
Treća lica mogu biti unaprijed pozvana ili određena javnom ponudom na predkvalifikaciju za
davanje ponuda, radi upisa novih uloga u skladu sa odlukom skupštine društva. Treća lica,
kao novi članovi koji uplatom novog uloga pristupaju društvu, moraju u izjavi navesti iznos
koji uplaćuju u osnovni kapital društva, kao i preuzeti (prihvatiti) sva prava i obaveze koja
proizilaze ili su utvrđena za sve članove društva, u osnivačkom ugovoru i statutu društva.

Novi ulozi koji uplaćuju članovi duštva ili treća lica, na osnovu odluke o povećanju osnovnog
kapitala društva sa ograničenom odgovornošću, ne moraju nominalno biti jednaki postojećim
osnovnim ulozima, jer se odlukom skupštine o povećanju osnovnog kapitala može odlučiti da
budu veći a nikako manji od pojedinačnog zakonskog minimuma od 100 KM, što je
saobrazno rješenjima u uporednom zakonodavstvu. Osnovni kapital društva sa ograničenom
odgovornošću može se povećati novim ulozima (unošenjem ili uplatom) u novcu, stvarima i
pravima, pod uslovima propisanim i utvrđenim u osnivačkim aktom društva, odnosno u odluci
o povećanju osnovnog kapitala. Pravilo je da se osnovni kapital efektivno može povećati kod
društva sa ograničenom odgovornošću samo novim uplatama, odnosno unošenjem uloga
(stvari i prava), za razliku od dioničkog društva kod koga je moguće i uslovno povećanje
osnovnog kapitala. Izuzetno, neka prava analogno uslovnom povećanju osnovnog kapitala
kod dioničkog društva, dozvoljavaju i kod društva sa ograničenom odgovornošću (npr.
njemačka pravna nauka) .

Osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću pravno se smatra povećan kada je ne

samo uprava društva to upisala u knjigu udjela, već kada je visina ugovorenog (upisanog) i
uplaćenog kapitala registrovana u sudskom registru. Dakle, radi se o promjenama koje se

384
moraju upisati u javnom registru društava. Upis povećanja osnovnog kapitala društva mora se
objaviti, što je pravilo u uporednom zakonodavstvu.

10. Povećanje osnovnog kapitala iz sredstava društva (nominalno)

Nominalno povećanje osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću je povećanje

osnovnog kapitala iz sredstava društva pretvaranjem rezervi u osnovni kapital. Povećanje
osnovnog kapitala društva iz rezervi, vrši se povećanjem nominalnih iznosa udjela članova
društva. Za razliku od efektivnog povećanja što podrazumijeva uplatu novih uloga i time
istovremeno povećanje osnovnog kapitala i imovine društva, nominalno povećanje osnovnog
kapitala nema uticaja na promjenu strukture i vrijednosti imovine društva. Shodno tome, kod
nominalnog povećanja imamo samo promjenu visine i strukture osnovnog kapitala društva.
Dakle, kod nominalnog povećanja osnovnog kapitala društva nema dodatnih (novih) uplata
društvu, niti se povećanje osnovnog kapitala vrši iz postojećih udjela, već se povećanje
ostvaruje iz postojeće imovine (rezervi) društva.

Nominalno povećanje osnovnog kapitala je vezano sa usvajanjem godišnjeg finansijskog

izvještaja i izvještaja revizora za posljednju poslovnu godinu, sa kojima se utvrđuje da u
poslovanju nema poslovnih gubitaka niti ima nepokrivenih gubitaka iz prethodnih godina.
Zbog toga se za nominalno povećanje osnovnog kapitala društva sa ograničenom
odgovornošću mogu koristiti sredstva rezervi, kao i dio dobiti. Naše zakonodavstvo predviđa
da nominalno povećanje osnovnog kapitala može biti samo iz rezervnih sredstava društva, za
razliku od uporednih zakonodavstva koja, pored rezervnih sredstava, omogućuju povećanje i
iz dobiti društva, koju društvo može zadržati u cilju povećanja osnovnog kapitala. Nominalno
povećanje osnovnog kapitala društva iz rezervnih sredstava i/ili dijela dobiti (dividende)
društva, može se izvršiti pod slijedećim uslovima:

a) da odluka o povećanju osnovnog (temeljnog)-kapitala ne može se donijeti prije nego

što vanjski revizor (ili više njih) ne potvrde finansijski godišnji izvještaj, koji je
prethodno utvrđen na skupštini društva, i
b) da, prema finansijskom izvještaju i godišnjem obračunu za posljednju poslovnu
godinu, društvo nema nepokrivenih gubitaka i da ima slobodnih rezervi koje se mogu,
u skladu sa zakonom, ugovorom i statutom, koristiti za povećanje osnovnog kapitala
društva odnosno iz dijela dobiti koja se zadržava za tu svrhu.

385
Povećanje osnovnog kapitala (nominalno) vrši se knjigovodstvenom promjenom u bilansu
stanja, tako da se istovremeno i za isti iznos smanjuju rezerve i/ili zadržava dobit i povećava
osnovni kapital društva. Zbog toga, povećanje osnovnog kapitala mora biti u srazmjeri sa
povećanjem nominalne vrijednosti svih udjela društva. To znači, da se u povećanje uključuju i
vlastiti udjeli društva, kao i udjeli za koje su ulozi samo djelimično uplaćeni.
Po našem pravu, nominalno povećanje osnovnog kapitala društva iz sredstava rezervi se
odnosi samo na nominalno povećanje postojećih udjela, dok u uporednom zakonodavstvu je
dozvoljeno nominalno povećanje osnovnog kapitala i stvaranjem novih udjela. Isto tako, u
uporednom zakonodavstvu i pravnoj nauci novi udjeli, na osnovu odluke članova društva,
mogu biti dodijeljeni ne samo postojećim članovima društva u srazmjeri sa njihovim
postojećim udjelima, već te nove udjele mogu sticati i treća lica (nečlanovi), koji time postaju
novi članovi društva sa ograničenom odgovornošću. Vlastiti udjeli društva učestvuju u
nominalnom povećanju osnovnog kapitala (ZTD, čl. 456. st. 6).
Povećanje osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću nema uticaja na članska
prava, koja imaju članovi na osnovu udjela u osnovnom kapitalu društva. Međutim, na osnovu
povećanih udjela, članovi društva učestvuju u dobiti društva koja se ostvari u cijeloj poslovnoj
godini u kojoj je donesena odluka o povećanju osnovnog kapitala. Pravno djejstvo povećanja
osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću, bez obzira da li je u pitanju
efektivno ili nominalno, računa se od upisa u sudski ili registar društava nastale promjene, s
tim da se podrazumijeva da se dodatne uplate odnosno nominalno povećanje kapitala, smatra
provedenim jer su uplate izvršene u cijelosti.

11. Smanjenje osnovnog kapitala

Povećanje osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću, bez obzira na motive,

uvijek ima za posljedicu realno povećanje osnovnog kapitala društva, a njegovo smanjenje se
vrši iz različitih poslovnih ciljeva. Smanjenje osnovnog kapitala društva ne vrši se samo kada
društvo ima previše kapitala pa ga želi smanjiti, već i u slučaju kada je privredno društvo
pretrpjele poslovni gubitak, koji ne može u nekom kratkom roku nadoknaditi, pa umjesto da
posluje sa nominalnim osnovnim kapitalom koji je realno (objektivno) smanjen, društvo vrši
smanjenje osnovnog kapitala na stvarnu vrijednost imovine društva. Osnovni kapital društva
sa ograničenom odgovornošću može se smanjiti odlukom skupštine društva, u skladu sa
zakonom, osnivačkim aktom i statutom društva. Odluka o smanjenju osnovnog kapitala utiče
na izmjenu osnivačkog akta ili statuta društva, jer je osnovni kapital i osnovni ulog svakog

386
člana definisan pa se to mora usaglasiti. U odluci o smanjenju osnovnog kapitala društva mora
se navesti obim i cilj smanjenja osnovnog kapitala.

Smanjenje osnovnog kapitala mora se registrovati u sudskom ili registru društava, pa se

odluka o smanjenje dostavlja registarskom organu i objavljuje u službenom glasilu Federacije
BiH (ZPD, čl. 35. st. 1 i 2). Istovremeno, oglasom o smanjenju osnovnog kapitala društvo
obavještava povjerioce o spremnosti za isplatu i obezbjeđenje obaveza društva, što je
zakonska pretpostavka za validno (zakonito) smanjenje osnovnog kapitala, jer u suprotnom bi
povjerioci mogli biti oštećeni.
Povjerioci se i obavještavaju da se saglase sa smanjenjem osnovnog kapitala (izričito ili
prešutno) ili pak da zahtijevaju izmirenje ili obezbjeđenje svojih tražbina od društva. Tek po
proteku objavljenog roka koje društvo određuje u oglasu u kome se povjerioci mogu izjasniti
da li traže isplatu ili samo obezbjeđenje tražbina, društvo može podnijeti prijavu registarskom
organu za upis smanjenja osnovnog kapitala društva. Naše pravo nije saobrazno uporednim
zakonodavstvima, prema kojima se odluka o smanjenju osnovnog kapitala društva mora dva
puta javno objaviti ili neposredno dostaviti obavještenje poznatim povjeriocima, propisujući
rok od 3 mjeseca za izjašnjenje povjerilaca, odnosno rok od jedne godine, računajući od
posljednje objave obavještenja povjeriocima do podnošenja registarskom organu za upis
smanjenja osnovnog kapitala društva.
Smanjenje temeljnog (osnovnog) kapitala društva sa ograničenom odgovornošću nije moguće
ispod zakonskog minimuma potrebnog za osnivanje ovog društva, tj. 2.000 KM, niti
pojedinačni udio ispod 100 KM (ZPD, čl. 314). U poslovnom pravu, slično i povećanju
osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću, i smanjenje osnovnog kapitala
može se izvršiti na dva načina:
a) efektivno i
b) nominalno smanjenje osnovnog kapitala trgovačkog društva.

12. Efektivno smanjenje osnovnog kapitala

Efektivno smanjenje osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću ima za

posljedicu i istovremeno smanjenje imovine privrednog društva, u istom iznosu za koji se
smanjuje osnovni kapital društva. Efektivno smanjenje osnovnog kapitala može se izvršiti na
dva načina i to:
- vraćanjem dijela uplaćenih uloga i

387
 - oslobađanjem plaćanja dijela neuplaćenih uloga. Efektivno smanjenje u oba slučaja
ima za posljedicu vraćanje unijetih uloga, odnosno oslobađanje od uplate dijela
neplaćenih uloga, što je inače zabranjeno, već naprotiv, obaveza ostalih članova je
uplata nedostajećeg iznosa.

U poslovnoj praksi privrednih društava sa ograničenom odgovornošću, smanjenje osnovnog

kapitala vraćanjem uloga ili njihovog dijela je izuzetak, dok se češće primjenjuje postupak
oslobađanja od obaveze daljnih uplata dijela neuplaćenog osnovnog kapitala. Naime,
efektivna smanjenja osnovnog kapitala imamo u slučaju istupanja ili isključenja članova
društva. U tom slučaju privredno društvo stiče udio člana društva koji je istupio ili je pak
isključen i u tom slučaju društvo je obavezno isplatiti naknadu tržišne vrijednosti udjela
(ZPD, čl. 342).

Sticanjem vlastitog udjela društvo ne može smanjiti osnovni kapital društva i naknadu tržišne
vrijednosti stečenog udjela može isplatiti samo pod uslovom da time ne smanjuje vrijednost
imovine društva ispod iznosa osnovnog kapitala. To znači da privredno društvo može
naknadu za udio isključenog, odnosno člana koji je istupio, isplatiti samo na teret slobodnih
rezervnih sredstava, koja su nastala u skladu sa zakonom, osnivačkim ugovorom i statutom
društva. U suprotnom, privredno društvo mora udio prodati drugim članovima društva ili
trećim licima i iz ostvarene cijene isplatiti članu koji je istupio ili je isključen, odnosno povući
udio. Shodno tome, u ovom slučaju udio se poništava i prestaju sva prava i obaveze vezane za
njega, s tim da za iznos udjela se redovno smanjuje osnovni kapital društva jer se iz imovine
društva koja premašuje iznos smanjenog osnovnog kapitala isplaćuje član koji je istupio ili je
isključen iz društva.

Drugi način efektivnog smanjenja osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću je

vraćanje dijela uplaćenih uloga ili pak oslobađanje od obaveze uplate dijela neuplaćenih
uloga, što također utiče na smanjenje imovine društva. Ovom načinu smanjenja osnovnog
kapitala privrednog društva se pribjegava, u pravilu, kada se ustanovi da je prilikom osnivanja
društva upisan nepotrebno visok osnovni kapital. Prema uporednom zakonodavstvu, u cilju
pravne sigurnosti i zaštite povjerilaca, zakonom je propisan postupak za provođenje
smanjenja osnovnog kapitala društva i to u dvije faze:

a) podnošenje prijave registarskom sudu ili drugom registarskom organu nakon

donošenja odluke o namjeri smanjenja osnovnog kapitala, i

388
 b) nakon proteka roka u kojem se pozivaju poznati povjerioci i oglasa u službenom
glasilu i nakon što registarski organ ispita da li su ispunjeni zakonski uslovi, vrši se u
drugoj fazi tj. registracija izvršenog smanjenja osnovnog kapitala.

Isplata razlike vrijednosti udjela članovima društva na osnovu odluke o smanjenju osnovnog
kapitala može se vršiti, po našem pravu, tek nakon upisa smanjenja osnovnog kapitala u
registru društava ili sudskom registru, što znači da je i naše rješenje kompatibilna sa rješenjem
iz uporednog zakonodavstva. Prema tome, od dana upisa smanjenja osnovnog kapitala u
registru društava ili suda, prestaju obaveze uplate neuplaćenih dijelova uloga kojih su članovi
društva oslobođeni. Shodno tome, tek nakon provedenog upisa smanjenja osnovnog kapitala
društva u registru društava ili suda, uprava društva isto provodi u poslovnim knjigama društva
i knjizi udjela tako da se iskazuje smanjeni iznos osnovnog kapitala i nominalni iznosi udjela,
kao i prestanak obaveze uplate za oslobođene obaveze.

13. Nominalno smanjenje osnovnog kapitala

Nominalno smanjenje osnovnog kapitala provodi se u društvu sa ograničenom odgovornošću

kod koga je, zbog gubitaka, nominalna vrijednost osnovnog kapitala iznad njegove stvarne
vrijednosti. Zbog toga se nominalna vrijednost osnovnog kapitala mora izbalansirati
(uravnotežiti), jer društvo iskazuje poslovni gubitak. U tom se slučaju bilans ravnoteže postiže
knjigovodstvenom operacijom izravnavanjem vrijednosti, tako da se viša nominalna
vrijednost osnovnog kapitala izjednači (izravna) s nižom, stvarnom vrijednošću osnovnog
kapitala. Prema tome, bilans ravnoteže u ovom slučaju se postiže smanjenjem iznosa
osnovnog kapitala i nominalnih iznosa udjela članova i to bez isplata ili oslobađanja od
obaveza uplate neuplaćenih uloga, odnosno bez smanjenja imovine privrednog društva.
Karakteristično je da mnoga uporedna prava, pa i naše, dozvoljavaju efektivno smanjenje
osnovnog kapitala kod društva sa ograničenom odgovornošću izričito, dok pitanje nominalnog
smanjenja ne regulišu posebnim normama zakona. Međutim, to ne znači, zbog nepostojanja
odgovarajućih zakonskih odredbi, da se ne mogu supsidijarna primijeniti odredbe zakona o
nominalnom smanjenju osnovnog kapitala dioničkog društva.

XXXII. PRESTANAK DRUŠTVA SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU

389
Društvo sa ograničenom odgovornošću može prestati iz više razloga, koji se navode u
domaćem i uporednom zakonodavstvu. Razlozi koji vode prestanku društva sa ograničenom
odgovornošću su:
- istekom vremena određenom u osnivačkom aktu;
- odlukom skupštine odnosno članova društva;
- statusnim promjenama i promjenom oblika društva; - pravomoćnom odlukom suda;
- provođenjem stečajnog postupka (stečajem).

Nastupanje zakonskih razloga, kao pravnih činjenica, nema automatski za posljedicu

prestanak društva sa ograničenom odgovornošću, jer se mora provesti odgovarajući postupak
koji ima za posljedicu gubitak pravnog subjektiviteta društva i time pravni (juristički)
prestanak i to u trenutku upisa prestanka društva u sudski ili registar društava (ZPD, čl. 70).

1. Prestanak društva protekom roka

Ako je društvo osnovano na određeno vrijeme, što je ekonomski i pravno moguće, logična je
da istekom vremena iz osnivačkog akta, bez obzira da li je društvo osnovalo jedno lice ili
više, ono može prestati istekom vremenskog perioda na koji je društvo osnovano. To
pogotovo ako se, eventualno, osnivači prije isteka vremenskog perioda ne odluče na
produženje roka ili da društvo ostaje da radi bez vremenskog ograničenja (npr. neodređeno
vrijeme), što dovodi do promjena ugovora. Osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću
na određeno vrijeme, mora biti uređeno u osnivačkom aktu (ugovorom i/ili odluci jednog
osnivača odnosno u statutu društva). Međutim, ako bi se rok za prestanak društva mijenjao
(skratio ili produžio), u pitanju je promjena (revizija) materijalnopravnih odredaba osnivačkog
akta, i za tu promjenu može biti propisana ili ugovorena kvalifikovana većina glasova.

Protek vremena na koje je društvo osnovano predviđaju mnoga zakonodavstva, pa i naše, kao
opći ugovorni osnov prestanka svakog privrednog društva, pa i društva sa ograničenom
odgovornošću. Prestanak društva zbog proteka perioda na koji je društvo osnovano, može
uslijediti samo kada je osnivačkim aktom i/ili statutom društva to izričito predviđeno, dakle,
vremenska klauzula ograničenja trajanja društva, ako se prije isteka ugovorenog perioda ne
promijeni. Istekom roka na koji je društvo osnovano, skupština društva sa ograničenom
odgovornošću, po našem pravu, donosi odluku o otvaranju postupka likvidacije i imenuje
likvidatora. Međutim, po hrvatskom pravu, ako društvenim ugovorom nije drugačije

390
određeno, odluka se donosi u obliku javnobilježničke isprave, sa većinom od najmanje tri
četvrtine (3/4) datih glasova na skupštini. Isto rješenje sadržano je u švajcarskom pravu.
Odluka skupštine društva, po našem pravu, o prestanku društva sa ograničenom odgovornošću
u pogledu osnova prestanka, koji proizilazi iz osnivačkog akta ili statuta, je deklarativne
prirode jer je nastupanje određenog roka ili ispunjenje postavljenog cilja unaprijed
predviđeno. Međutim, u uporednim pravnim sistemima donošenje odluke o prestanku društva,
zbog proteka roka, nije neophodno. Naime, dovoljno je, ali i obavezno, da uprava društva i
predsjednik nadzornog odbora prijave registarskom organu nastanak razloga za prestanak
društva. Ako bi oni to propustili, registarski organ će po službenoj dužnosti (ex oficio) upisati
nastanak razloga za prestanak društva i imenovati likvidatora.
Prestanak društva sa ograničenom odgovornošću istekom perioda na koje je društvo
osnovano, kao što smo istakli, nema za posljedicu automatski prestanak društva već, naprotiv,
društvo mora provesti niz pravnih i faktičnih radnji (npr. likvidaciju) u cilju razrješenja
odnosa i podmirenja obaveza društva prema povjeriocima (trećim) licima i, konačno, društva i
njegovih članova. Provedeni postupak likvidacije i izvršeni upis akta o prestanku društva sa
ograničenom odgovornošću u sudskom ili registru društava ima konstitutivno djejstvo, tj.
društvo i pravno prestaje (gubi pravni subjektivitet).

2. Prestanak društva odlukom članova (skupštine) društva

Društvo sa ograničenom odgovornošću nastaje voljom osnivača, u skladu sa zakonom

predviđenim uslovima. Shodno tome, a u skladu sa načelom autonomije volje, društvo može
prestati i na osnovu odluke članova, odnosno skupštine društva, koja je "parlament" osnivača
članova društva. Pravilo je u poslovnom pravu da je odluka članova (skupštine) legitiman
zakonski razlog za prestanak društva. U ovom slučaju, članovi društva ne moraju tražiti
saglasnost registarskog organa ili suda, regulatorne komisije i drugih institucija. Ovaj način
prestanka društva sa ograničenom odgovornošću, u pravilu, nije zakonom regulisan niti su
propisani uslovi, već samo postupak donošenja odluke uključujući i mogućnost pobijanja
odluke o prestanku društva.

Prestanak društva sa ograničenom odgovornošću odlukom članova društva predviđaju i

uporedna zakonodavstva. Za prestanak društva odlukom članova traži se da odluku donesu
članovi odnosno skupština društva dvotrećinskom većinom datih glasova na skupštini, s tim
što zaposleni nemaju pravo odlučivanja, osim ako nisu dioničari odnosno vlasnici udjela u

391
društvu sa ograničenom odgovornošću, jer samo radnopravni odnos mu ne daje pravo
odlučivanja o prestanku društva. O prestanku društva sa ograničenom odgovornošću mogu se
primjenjivati supsidijarno odredbe zakonodavstva o dioničkom društvu, ako posebnim
odredbama zakona i/ili ugovora nije drugačije regulisano.

3. Prestanak društva statusnim promjenama

Društvo sa ograničenom odgovornošću može prestati i statusnim promjenama: spajanjem,

pripajanjem i podjelom. U ovom slučaju društvo prestaje donošenjem odluke o statusnoj
promjeni. U uporednom zakonodavstvu, statusne promjene su zakonski razlozi za prestanak
društva s ograničenom odgovornošću. Upisom u sudski ili registar društava odluke skupštine
o statusnim promjenama istovremeno upisuje se u sudski ili registar društava prestanak
pripojenog, spojenog ili podijeljenog društva, čija prava ex lege prelaze na pravnog sljednika
(univerzalna zakonska subrogacija - ZPD, čl. 69). Prema tome, prestanak pravnog
subjektiviteta društva sa ograničenom odgovornošću zbog statusnih promjena nema za
posljedicu i njihov ekonomski prestanak, jer funkcija društva, odnosno njegova imovina služi
i dalje za obavljanje ekonomske djelatnosti u cilju ostvarivanja dobiti. Istina, prema našem
pravu, pored općih odredaba o statusnim promjenama privrednih društava (ZPD, čl. 62-71 ),
za statusne promjene društva sa ograničenom odgovornošću imaju i posebne odredbe koje
propisuju specifičnosti po ovom pitanju kod ovog društva, koje se razlikuju od dioničkog
društva zbog pravne prirode ovog društva. Tako, po našem pravu, društvo sa ograničenom
odgovornošću se može spojiti sa drugim društvom sa ograničenom odgovornošću ili
dioničkim društvom ili se pripojiti jednom od njih (d.o.o. ili d.d.), ali ne prije isteka dvije
godine od dana upisa u sudski ili registar društava, što nije uslov po uporednom
zakonodavstvu, već za promjenu oblika društva.
Pripajanjem društva sa ograničenom odgovornošću drugom društvu sa ograničenom
odgovornošću ili dioničkom društvu, vrši se prijenos cjelokupne imovine sa pripojenog
društva na društvo sljednika koje emituje svoje udjele ili dionice u zamjenu za udjele
pripojenog društva. Ovo stanovište prihvaćene je i u harmoniziranom pravu Evropske unije
(Treća direktiva, čl. 3. st. 1 ), kao i u uporednom zakonodavstvu. Pripojeno društvo prestaje
prijenosom svoje imovine na društvo sljednika, prestaje i bez provođenja postupka likvidacije,
a pravni subjektivitet društva sljednika ostaje neprimijenjen. Društvo sljednik je univerzalni
sukcesor tako da se kod njega samo mijenja obim i struktura imovine odnosno kapitala
društva, jer to u suštini predstavlja poseban oblik povezivanja društva i koncentraciju kapitala.

392
Spajanje je takav oblik povezivanja u kome se dva ili više društava mogu spojiti a da se ne
provodi postupak njihove likvidacije, osnivanjem novog društva na koje prelazi cijela
imovina svakog društva koja se spajaju, u zamjenu za dionice, odnosno udjele novog društva.
Shodno tome, spajanjem prestaje pravni subjektivitet spojenih društava i bez provođenja
postupka likvidacije. Prava i obaveze spojenih društava preuzima novo društvo kao
univerzalni pravni sljednik. Kako spajanje ima za posljedicu promjenu položaja članova i
povjerilaca spojenih društava, to provođenju ove statusne promjene prethodi izrada plana
reorganizacije, kojim se rješavaju (utvrđuju) prava članova spojenih društava u društvu
sljednika, kao i omjeri u zamjeni prava. Zbog toga se imovinom spojenih društava upravlja
odvojeno.
Zaštita povjerilaca odvojenim upravljanjem imovinom spojenih društava ostvaruje se tako da
se namiruje povjerilac spojenih društava za određeno vrijeme za imovinu svakog društva i
time otklanja mogućnost da se prije spajanja nepoznati povjerioci jednog od spojenih društava
namire prije poznatih povjerilaca tog društva. Po našem pravu, odvojeno upravljanje
imovinom spojenih društava ne može se napustiti prije isteka šest mjeseci od posljednjeg
(trećeg) objavljivanja da je napušteno odvojeno upravljanje i isplate obaveza prema
povjeriocima koji su od društva sljednika zahtijevali isplatu, ili pak obezbjeđenje potraživanja
(ZPD, čl. 364. st. 3). Isplata ili obezbjeđenje potraživanja povjerilaca odnosi se samo za
potraživanja od spojenih društava koja su nastala prije registracije društva sljednika u
sudskom ili registru društava, tako da se i ranija data obezbjeđenja prije provedenog postupka
spajanja pravno smatraju (nasljeđuju), kao da su data od društva sljednika, i tada nije potrebno
novo obezbjeđenje povjerilaca od sljednika. Za razliku od našeg neograničenog prava
povjerilaca da od društva sljednika mogu tražiti isplatu svih potraživanja, uporedna
zakonodavstva u ovom slučaju uvode mnoga ograničenja. Zbog toga, pravo na isplatu
potraživanja mogu zahtijevati, u slučaju spajanja društva, samo povjerioci društva sljednika
koji mogu dokazati da je pripajanjem ugrožena mogućnost namirenja njihovog potraživanja,
isključujući stečajne povjerioce koji imaju prioritetno pravo namirenja.

Specifičnosti statusnih promjena društava kapitala (dioničkog i društva sa ograničenom

odgovornošću) je u tome što se fuzija može ostvariti samo između njih, kako istog oblika tako
i dioničkog i društva sa ograničenom odgovornošću. Drugo, bez obzira na različitost
postupka, uvijek imamo univerzalnu sukcesiju tako da društvo sljednik, odnosno
novoosnovane društvo, u cijelosti prelazi imovinu pripojenih, odnosno spojenih društava.

393
U našem pravu, švajcarskom, hrvatskom i slovenačkom pravu, statusne promjene društva su
regulisane jednim zakonom, dok u njemačkom i austrijskom, ovi instituti (statusne promjene)
su regulisani posebnim zakonima. Međutim, u Evropskoj uniji sve članice su smjernice EU
(odredbe Treće direktive), u pogledu fuzije ugradile u nacionalna zakonodavstva. Opći princip
u svim uporednim zakonodavstvima je da se kod provođenja postupka statusnih promjena
vodi računa o zaštiti povjerilaca, ali i članova društava koja učestvuju u spajanju, pripajanju i
podjeli privrednih društava.

4. Prestanak društva odlukom suda

Društvo sa ograničenom odgovornošću može prestati i na osnovu odluke suda, kada nastupe
činjenice koje su zakonski razlog za prestanak društva. Prema našem i uporednom pravu,
razlozi za prestanak društva sa ograničenom odgovornošću su opći i posebni.
Opći razlozi za prestanak društva sa ograničenom sposobnošću, koji se utvrđuju odlukom
suda, su:
- pravomoćna odluka suda kojom se utvrđuje da je upis (registracija) društva u sudski ili
javni registar društava nezakonita (ništava);
- pravomoćnom odlukom suda o otvaranju stečajnog postupka ili o odbijanju zahtjeva
za otvaranje stečajnog postupka zbog nemogućnosti da se iz stečajne imovine dužnika
pokriju troškovi stečajnog postupka (nedostatak imovine), ili se stečaj obustavlja zbog
nedovoljne imovine;
- provođenjem stečajnog postupka tako da se stečaj završi diobom stečajne mase
povjeriocima.

Posebni razlozi za prestanak društva sa ograničenom odgovornošću na osnovu odluke suda,

izvan stečajnog postupka, koja je donesena na zahtjev nadležnih organa ili tužbi lica koja
dokažu opravdani pravni interes, su slijedeći: na osnovu tužbe jednog ili više povjerilaca čija
dospjela a neizmirena potraživanja premašuju polovinu osnovnog kapitala, tako da ona ne
moraju posebno dokazivati postojanje loše finansijske situacije društva, niti da čekaju
otvaranje stečaja. Na ovaj način zainteresovani povjerioci blagovremenom tužbom
ograničavaju društvo za preuzimanje novih obaveza, a istovremeno obezbjeđuju svoja
dospjela potraživanja (ZPD, čl. 367. st. 1. tačka 1);
- ako skupština društva nije održana osam mjeseci do isteka roka za izradu godišnjeg
obračuna. Neodržavanjem skupštine društva i neusvajanjem godišnjeg obračuna

394
 ugrožavaju se članovi društva sa manjinskim udjelima u osnovnom kapitalu društva,
javni interes ili interes trećih lica (povjerilaca). Zbog toga zakonite interese navedenih
subjekata, čiju su interesi ugroženi, moraju u općem interesu štititi nadležni organi,
tako da se to tužbom sudu može obezbijediti i time onemogućiti nefunkcionisanje
organa društva (ZPD, čl. 367. st. 1 tačka 2);
- ako se nadzorni odbor društva ne sastaje i ne vrši svoja ovlašćenja, ili ih vrši
nezakonito, ili pak nije izvršen izbor nadzornog odbora, zbog isteka mandata, duže od
dvije godine, koji se obavezno formira po zakonu (ZPD, čl. 348. st. 29 ili po
odredbama osnivačkog akta i/ili statuta društva. Zbog toga, oni koji smatraju da svoja
članska prava ne mogu zaštititi u društvu, to mogu tužbom kod suda, a naročito
članovi sa manjinskim udjelima;
- ako društvo i poslije izricanja kazni nastavlja nezakonito poslovanje povredom zakona
i drugih propisa, takvim vršenjem djelatnosti i postupanjem ugrožava interese ne samo
društva i svojih članova već i interese povjerilaca, što se mora zabraniti odlukom
nadležnog organa ili tužbom zainteresovanih lica (ZPD, čl. 367. st. 1. tačka 3);
- ako društvo, kao poslovni subjekt, ne ostvaruje prihode duže od dvije godine, jer je
osnovano za ostvarivanje dobiti, pa nerentabilne subjekte (društva) treba eliminisati ne
samo iz poslovanja već i iz sudskog ili javnog registra drugih institucija (čl. 72. st. 1.
tačka 2);
- ako je društvu oduzeto odobrenje za obavljanje registrovane djelatnosti. To je
zakonski razlog da sud može donijeti odluku o prestanku društva sa ograničenom
odgovornošću u svim slučajevima gdje je prethodno odobrenje (koncesija) zakonski
uslov za osnivanje i registraciju društva kod suda (ZPD, čl. 7. st. 2). To imamo npr.
kod društava za upravljanje fondovima ili kod obavljanja finansijskih djelatnosti, ako
regulatorna agencija oduzme dozvolu za obavljanje djelatnosti društva;
- ako više ne postoje zakonski uslovi za daljnje postojanje društva sa ograničenom
odgovornošću. Ovaj razlog se odnosi, po našem pravu, na smanjenje osnovnog
kapitala ispod zakonskog minimuma (ZPD, čl. 314. st. 1 ).

U naprijed navedenim slučajevima kada se ostvare zakonski razlozi, bez obzira da li je

postupak kod suda pokrenut po tužbi zainteresovanih subjekata (članova društva ili
povjerilaca) ili zahtjevu nadležnih organa, sud svojom odlukom istovremeno odlučuje o
prestanku društva sa ograničenom odgovornošću i imenuje likvidatora. Naime, pošto društvo
nema pravnog sljednika, pa ostvarenje zakonskih razloga za prestanak društva nema

395
automatsko djejstvo da društvo prestaje, već opstaje do provođenja postupka likvidacije,
izmirenjem obaveza prema svim povjeriocima društva (trećim licima) i članovima društva,
odnosno raspodjelom cjelokupne njegove imovine. Tužba za prestanak društva podnosi se
protiv društva sa ograničenom odgovornošću, a ne protiv članova društva, s tim što je
isključivo nadležan registarski organ na čijem području je sjedište društva sa ograničenom
odgovornošću. Statusni sporovi za prestanak društva sa ograničenom odgovornošću, što važi i
za ostale poslovne subjekte, ne mogu se prenositi u nadležnost drugih sudova ili arbitraža.
Pravomoćnu odluku o prestanku društva sa ograničenom odgovornošću, zbog posebnih
razloga, provodi sud po službenoj dužnosti, brisanjem društva iz sudskog ili registra društava
(ZPD, čl. 367. st. 2), jer društvo gubi svojstvo pravnog lica.
Odluku o prestanku društva sa ograničenom odgovornošću sa jednim članom donosi taj član
društva. Ovo stanovište zasniva se na zakonu jer ovo društvo može imati samo jednog člana,
ne samo prilikom osnivanja već u slučaju kad od više članova udjele stekne samo jedan član
društva. Društvo s jednim članom nema skupštine već ovlašćenja skupštine društva vrši jedini
član društva, što je logično rješenje koje je zastupljena i u uporednom zakonodavstvu i pravu
Evropske unije.
5. Promjena oblika društva

Društvo sa ograničenom odgovornošću može se transformisati (promijeniti oblik) u dioničko

društvo na osnovu odluke skupštine društva. Da bi odluka skupštine bila punovažna, po
našem pravu, mora biti donesena dvotrećinskom većinom svih članova društva. Promjenom
oblika društva sa ograničenom odgovornošću prestaje dotadašnji pravni subjektivitet društva i
nastaje novi oblik, tj. dioničko društvo na koje prelazi imovina ranijeg društva. To znači da i
kod promjene oblika, iako prestaje pravni subjektivitet društva sa ograničenom odgovornošću,
to nema za posljedicu i njegov ekonomski prestanak, jer imovina nastavlja funkciju, samo u
drugom obliku tj. dioničkom društvu. Drugi uslov, po našem pravu, da bi dioničko društvo
nastalo promjenom oblika društva sa ograničenom odgovornošću je donošenje plana
reorganizacije (preoblikovanja) i pismeni izvještaj revizora koji mora odobriti Komisija za
vrijednosne papire (ZPD, čl. 362).
Naše pravo ograničava promjenu oblika društva sa ograničenom odgovornošću samo u
dioničko društvo dok, i pored restriktivnih ograničenja, neka zakonodavstva dozvoljavaju
promjenu oblika u društva kapitala i to dioničko društvo i komanditno dioničko društvo
(komanditno društvo na dionice), a hrvatsko pravo je fleksibilnije pa se društvo sa
ograničenom odgovornošću može preoblikovati u sve oblike privrednih društava (dioničko,

396
komanditno i društvo lica), odnosno da svako privredno društvo može, na osnovu odluke
organa društva, u skladu sa zakonom, promijeniti svoj oblik i nastaviti poslovati "kao društvo
drugog oblika", s tim da su zakonom predviđeni uslovi za promjenu oblika (preoblikovanje)
za svako društvo.
Na osnovu odluke društva sa ograničenom odgovornošću o promjeni oblika u dioničko
društvo, članovi društva stiču dionice u dioničkom društvu u srazmjeri njihovog učešća u
osnovnom kapitalu ranijeg društva sa ograničenom odgovornošću (ZPD, čl. 361. st. 2). Ove
promjene moraju se provesti i u poslovnim knjigama, tako da se stečene dionice umjesto
udjela moraju upisati na račun kod registra vrijednosnih papira. Nadalje, promjena oblika
podrazumijeva da novonastalo dioničko društvo mora imati osnovni kapital najmanje u
minimalnom zakonskom iznosu utvrđen za dioničko društvo. Po našem pozitivnom pravu
50.000 KM, a po uporednim pravima, kako je to predviđeno nacionalnim zakonima.
Rješenjem Komisije za vrijednosne papire, kojim se dozvoljava promjena oblika društva sa
ograničenom odgovornošću u dioničko društvo, istovremeno se odlučuje i o upisu novog
dioničkog društva u registar emitenata kod regulatorne komisije. Uprava mora izvršiti i u
registru društava upis promjene oblika društva. Tek tada je promjena oblika, nakon upisa
promjene oblika u registru društava konstitutivna, tj. prestalo je ranije društvo i nastalo
preoblikovano, tj. dioničko društvo.

6. Prestanak društva likvidacijom

Društvo sa ograničenom odgovornošću može prestati i likvidacijom. Ako odluku o prestanku

društva donese skupština društva ili sud, pokreće se postupak likvidacije. Kako u ovom
slučaju imovina društva ne prelazi na pravnog sljednika (sukcesora), to se u postupku
likvidacije razrješavaju imovinski odnosi između društva i povjerilaca, a zatim između
članova društva. Pokretanjem postupka likvidacije upisuje se u sudski ili registar društava
poseban dodatak pored firme društva - "u likvidaciji" (ZPD, čl. 73. st. 2 i 3).
Ako je odluku o likvidaciji donijela skupština društva, likvidaciju provodi uprava društva, kao
i kod društva koje prestaje likvidacijom zbog proteka vremena na koje je društvo osnovano, a
rok nije produžen. Međutim, u ovom slučaju registracijom pokretanja postupka likvidacije u
registru društava prestaje mandat uprave društva (ex lege) tako da ona dalje postupa kao
zakonski likvidator, a ne kao organ društva (članovi društva). Ovlašćenja uprave kao

397
likvidatora su svedena na provođenje postupka likvidacije i mora postupati po odredbama
zakona koje regulišu postupak likvidacije. U slučaju prestanka društva sa ograničenom
odgovornošću na osnovu odluke suda ili drugog organa, tada likvidatora imenuje sud,
odnosno drugi ovlašćeni organ. Bez obzira, ko imenuje likvidatora društva, dalji postupak
likvidacije odvija se po odredbama Zakona o likvidacionom postupku i općim odredbama
Zakona o stečajnom postupku.
Nakon provedenog postupka likvidacije, likvidator je obavezan podnijeti zahtjev za brisanje
likvidiranog društva iz sudskog ili registra društava (ZPD čl. 374. st. 2), a ako likvidaciju
provodi sud, brisanje iz registra provodi likvidacioni sud (ex officio).

GLAVA DEVETA

XXXIII POVEZANA DRUŠTVA

1. Vrste povezanih društva

2. Oblici povezivanja društva (kapital učešća)
3. Društvo sa većinskim udjelom i većinskom pravom odlučivanja
4. Ovisno i vladajuće društvo
5. Koncern i koncernsko društvo
6. Osnivanje koncerna
7. Povezana društva sa uzajamnim udjelima

398
GLAVA JEDANAESTA

XXXVI. FINANSIJSKE INSTITUCIJE I TRŽIŠTE KAPITALA

1. Banke

Banke su finansijske institucije depozitnog i kreditnog karaktera. Po našem pravu, banka se

može osnovati i poslovati samo kao dioničko društvo (ZOB, čl. 1. st. 2/.741 ). Banka
samostalno obavlja svoju djelatnost radi ostvarivanja dobiti. Poslovanje banke zasniva se na
principima likvidnosti, rentabilnosti i sigurnosti. Niko ne može upotrebljavati riječ "banka" u
firmi ako ne vrši bankarsku djelatnost, osim ako je takva upotreba utvrđena i dozvoljena
posebnim zakonom ili međunarodnim ugovorom.
399
 2. Osnivanje banke

Banku mogu osnovati domaća i strana pravna i fizička lica, pod uslovima propisanim
nacionalnim zakonom. Banka kao tržišni subjekt finansijskog poslovanja, osniva se po
sistemu dozvole (koncesioni sistem).
Prije osnivanja banke, mora se pribaviti bankarska dozvola (čl. 7 Zakona), od Agencije.
Naime, Agencija za bankarstvo provjerava da li se ispunjavaju uslovi za obavljanje
bankarskih poslova, tj. da li može, u svoje ime i za svoj račun, primati i omogućiti primanje
depozita u novcu i davati kredite na području države BiH, odnosno entiteta BiH. Koncesija
(dozvola) Agencije može uslijediti tek nakon što osnivači podnesu zahtjev Agenciji,
dokumentovan slijedećim propisanim dokazima i ispravama:
- potpisan ugovor o osnivanju banke od strane svih osnivača;
- nacrt statuta i drugih osnivačkih akata prema uputstvu Agencije;
- podatke o stručnosti i iskustvu rukovodećih radnika banke;
- iznos dioničkog (osnivačkog) i drugih oblika kapitala banke;
- plan i projekcije poslovanja i djelatnosti banke i organizacije banke;
- popis vlasnika banke.

Agencija može donijeti pozitivno rješenje na zahtjev osnivača u roku od 60 dana od dana
podnošenja zahtjeva. Pozitivno rješenje Agencije je uslov za registraciju banke u sudski ili
registar društava. Dakle, radi se o koncesiji koja je conditio sine qua non, za osnivanje i
registraciju banke.
Bankarska dozvola se izdaje za neodređeno vrijeme i njom se određuje djelatnost banke, tj.
koje bankarske poslove može obavljati i registrovati se. Ako banka u svojoj organizacionoj
strukturi ima filijale i predstavništva ili druge organizacione dijelove, također mora imati
prethodno odobrenje Agencije (član 36. Zakona). U zakonom propisanim uslovima Agencija
Federacije BiH, može stranoj banci, sa sjedištem van teritorije države BiH ili Federacije BiH,
izdati dozvolu za osnivanje filijale i supsidijarnog lica u Federaciji BiH samo pod uslovom da
strana banka ili banka iz drugog entiteta, R Srpske, kao osnivač ima bankarsku dozvolu za
obavljanje bankarskih poslova od nadležne državne institucije, sjedišta banke i superviziju
odnosne banke. U cilju pravne sigurnosti, stranoj banci se omogućuje osnivanje filijale i

400
supsidijarnog lica uz prethodnu provjeru i izvještaj o kontroli banke osnivača od nadležne
institucije za izdavanje koncesije (dozvole) i supervizije osnivačkoj banci.
Agencija u Federaciji BiH može ukinuti bankarsku dozvolu ex officio ako su ispunjeni uslovi
iz člana 17. Zakona ili na zahtjev same banke. Ovim rješenjem se određuje i dan prestanka
važnosti bankarske dozvole i zabrana rada bankarskim poslovima. U slučaju zabrane rada,
zbog ukidanja bankarske dozvole, banka je obavezna likvidirati poslovanje: da okonča
postojeće ugovore o depozitu, isplati svoje obaveze i likvidira svoju aktivu u roku od 90 dana,
računajući od ukidanja bankarske dozvole.

3. Registracija banke

Po našem pravu, banka stiče svojstvo pravnog lica upisom u sudski ili registar društava. Upis
je konstitutivan, što znači da banka može legalno poslovati i stupati u pravne odnose tek po
registraciji. U sudski ili registar društava sjedišta banke upisuju se i organizacioni dijelovi
banke sa navođenjem ovlašćenja u pravnom prometu predstavništva ili filijale banke.
Osnivači banke obavezni su podnijeti zahtjev nadležnom registarskom organu sjedišta banke
za registraciju u roku od 30 dana računajući od dana dobijanja bankarske dozvole. Osnivački
kapital, po našem pravu, u minimalnom iznosu je 15,000.000 KM. To je, ustvari, dionički
kapital banke, koji osnivači moraju uplatiti prije dobijanja bankarske dozvole. Propisani
minimum osnivačkog kapitala je neto kapital koji banka mora održavati, tj. ne može se
smanjiti niti pogoršati njegovu strukturu otkupom vlastitih dionica bez prethodnog pismenog
odobrenja Agencije. To je logično da bi se osnivačka glavnica očuvala i izbjegle finansijske
malverzacije uprave banke i time obezbijedio poslovni ugled banke. Zbog toga je zakonom
zabranjene da banka smanjuje ili pogoršava strukturu osnovnog kapitala otkupom vlastitih
dionica, bez prethodnog pismenog odobrenja Agencije za bankarstvo. Zabrana smanjenja
dioničkog osnivačkog kapitala ili promjene strukture osnivačkog kapitala se odnosi i na
filijale matične banke.

4. Upravljanje bankom

Bankom upravljaju dioničari, zavisno od visine dioničkog kapitala, u skladu sa osnivačkim

ugovorom i statutom banke. Organi upravljanja su: skupština banke, upravni odbor i nadzorni
odbor banke. Prema tome, upravljačka struktura banke je dvoslojna. Skupštinu banke čine
dioničari koji imaju dionice sa pravom glasa.

401
Pravo glasa dioničara je ograničeno visinom učešća u kapitalu banke. Tako ono može biti:
20%, 33% i 50% učešća u kapitalu banke ili u ukupnom broju dionica banke, s pravom glasa,
a veće samo uz prethodno odobrenje Agencije. Naime, sticanje ili povećanje značajnog
glasačkog prava u banci preko pomenutih ograničenja, iako je faktički postignute, samostalno
ili u sporazumu sa ostalim dioničarima, je bez pravnog djejstva, ako nije dobijeno odobrenje
Agencije. Dakle, Agencija može na osnovu opravdanog zahtjeva dozvoliti povećanje
glasačkih prava dioničara banke, ali može i odbiti u opravdanim slučajevima, što slobodno
procjenjuje Agencija. To naročito, ako je podnosilac zahtjeva lošeg finansijskog stanja ili je
dao netačne podatke, ili bi to omogućilo vršenje nelojalne konkurencije na finansijskom
tržištu.

4.1. Skupština banke

Skupština banke je obavezan organ upravljanja. Nju sačinjavaju dioničari banke koji imaju
dionice sa pravom glasa. Djelatnost skupštine banke je:
- imenuje članove upravnog odbora i nadzornog odbora;
- utvrđuje naknadu za njihov rad iz neto dobiti banke;
- odlučuje o povećanju kapitala banke;
- donosi strateški plan banke i generalnu politiku;
- odlučuje o statusnim promjenama banke;
- pregleda i odobrava godišnje izvještaje upravnog i nadzornog odbora;
- donosi pravilnik o radu skupštine.

Skupština banke donosi odluke većinom glasova ili drugom većinom, kako je to propisano
statutom banke.

4.2. Upravni odbor

Upravni odbor banke upravlja poslovanjem banke u skladu sa zakonom, propisima Agencije i
pravilima banke. Upravni odbor banke ima neparan broj, od 5-11 članova, čiji mandat traje
četiri godine, uz mogućnost ponovnog imenovanja. Određena lica zaposlena u banci ne mogu
biti članovi upravnog odbora (mogu - generalni" direktor banke, član nadzornog odbora ili
službenik banke) u više od pet drugih dioničkih društava registrovanih u Federaciji BiH
(ZOB, čl. 31).

Djelatnost upravnog odbora banke propisana je zakonom i sastoji se iz slijedećih aktivnosti:

402
 - saziva skupštinu dioničara banke;
- priprema sve prijedloge za skupštinu dioničara banke i provodi njene odluke;
- razmatra i usvaja izvještaje o poslovanju banke tokom poslovne godine;
- podnosi skupštini dioničara izvještaj o poslovanju banke;
- donosi planove i utvrđuje poslovnu politiku banke u skladu sa strateškim planom i
generalnom politikom banke;
- odobrava godišnji obračun banke;
- obezbjeđuje provođenje interne kontrole poslovanja banke;
- obezbjeđuje provođenje interne i vanjske revizije u banci;
- imenuje i razrješava generalnog direktora banke i vanjskog revizora banke;
- donosi normativne akte o unutrašnjoj organizaciji banke, radnim odnosima, plaćama i
druge opće akte.

Funkcije upravnog odbora su neprenosive u cjelini, niti njegovi članovi pojedinačno mogu
prenositi na druge organe ili lica, svoja ovlašćenja.

4.3. Nadzorni odbor

Nadzorni odbor banke sastoji se od neparnog broja izvršilaca, od 5-7, čiji mandat traje četiri
godine, sa mogućnošću da budu ponovno imenovani. Članovi nadzornog odbora ne mogu biti
zaposleni u banci niti generalni direktor banke. Djelatnost nadzornog odbora sastoji se u
slijedećim aktivnostima:

- nadzire poslovanje banke i primjenu zakona i drugih finansijskih propisa, o čemu

upoznaje upravni odbor;
- daje stručna mišljenja na pitanja upravnog odbora banke;
- daje naloge organima banke za otklanjanje novčanih nepravilnosti o radu banke;
- daje informacije Agenciji i drugim nadležnim državnim institucijama o utvrđenim
nepravilnostima u poslovanju banke;
- podnosi godišnji izvještaj o svom poslovanju skupštini banke uz godišnji izvještaj o
poslovanju banke.

Rad nadzornog odbora se reguliše statutom i drugim općim aktima banke.

4.4 Generalni direktor

Generalnog direktora banke imenuje upravni odbor, uz obaveznu prethodnu pismenu

saglasnost Agencije. Za generalnog direktora banke ne može biti imenovana lice koje je član
403
upravnog odbora iste banke ili druge banke sa područja Federacije BiH, kao i lice koje je u
posljednje dvije godine bilo na funkciji direktora ili zamjenika direktora Agencije, osim ako
je prethodno dobilo saglasnost Upravnog odbora Agencije. Generalni direktor banke je
odgovoran za zakonito poslovanje i provođenje utvrđene poslovne politike banke. Generalni
direktor banke obavlja slijedeće poslove:

- predstavlja i zastupa banku;

- izvršava odluke skupštine, upravnog odbora i nadzornog odbora;
- organizuje rad i rukovodi poslovanjem banke;
- odlučuje o svim pitanjima koja nisu u nadležnosti organa upravljanja banke;
- obavlja sve druge poslove u skladu sa zakonom, statutom i općim aktima banke.

Dio ovlašćenja generalni direktor može prenijeti na druga lica, ali ne sva.

5. Poslovanje banke

Banka je dužna poslovati u skladu sa zakonom, propisima Agencije, uslovima i ograničenjima

utvrđenim bankarskom dozvolom i drugim finansijskim propisima i standardima. Poslovanje
banke mora biti organizovano tako da stalno održava svoju solventnost, potreban obim
likvidnih sredstava i sposobnost da izvršava tekuća plaćanja, kao i davanje kredita.
Istovremeno, banka mora obezbijediti diverzifikaciju svoje aktive putem ulaganja -
investiranja i plasiranja svojih sredstava u više različitih privrednih djelatnosti, kao
privrednopravnih subjekata. Banka u svom poslovanju mora održavati dionički kapital
neumanjen i neto kapital i ponderisanu aktivu, kako je utvrđeno dozvolom Agencije. Također,
banka i njeni organi moraju voditi računa da se ne izlažu kreditnom riziku preko 49%
osnovnog kapitala banke. Zabranjene su transakcije banke i učestvovanje u bilo kojim
djelatnostima, što bi moglo predstavljati nelojalnu konkurenciju na tržištu (finansijskom).

Djelatnost banke propisana je zakonom i odobrenjem Agencije, a sastoji se u slijedećem

- primanje svih vrsta novčanih depozita i drugih novčanih sredstava;

- davanje i uzimanje kredita i finansijski lizing;
- davanje svih oblika (garancija) novčanog jemstva;
- učestvuje u kupovini i prodaji instrumenata tržišta novca i kapitala za svoj i tuđi račun;
- vrši usluge platnog prometa i prijenosa novca; - vrši kupovinu i prodaju stranog novca;
- izdaje i upravlja sredstvima plaćanja: kreditne kartice, putne i bankarske čekove i sl.;
- pohranjivanje i upravljanje vrijednosnim papirima i drugim vrijednostima;

404
 - vrši usluge finansijskog menadžmenta;
- vrši kupovinu i prodaju vrijednosnih papira.

Banka je obavezna o svom poslovanju redovno obavještavati svoje klijente. Isto tako, banka o
svom poslovanju mora imati urednu dokumentaciju i evidenciju o obavljenim transakcijama.
O poslovanju banke mora se voditi propisano knjigovodstvo, ažurno i kontinuirano i podnositi
godišnje finansijske izvještaje. Svi finansijski izvještaji moraju iskazivati finansijsko stanje
banke i njenih supsidijarnih lica.

Banka mora obezbijediti provođenje revizije i kontrole poslovanja i o tome obavještavati

Agenciju. Izvještaj Agenciji, koji banka obavezno godišnje podnosi, mora biti potpun i
pregledan, da se iz njega vidi - likvidnost, solventnost i rentabilnost poslovanja banke i
supsidijarnih lica (organizacionih dijelova).

Banka može prestati sa radom zbog statusnih promjena o čemu odluku donosi skupština
banke, uz prethodnu saglasnost Agencije. Međutim, banka može prestati stečajem i
likvidacijom, koji se provode u posebnom postupku, po Zakonu o stečajnom postupku i
Zakonu o likvidacionom postupku.

Prije provođenja stečaja, u slučaju nezakonitog poslovanja banke i pogoršanja njenog kapitala
ili finansijskog stanja, Agencija može imenovati privremenog upravnika banke. To se
obavezno događa kad Agencija ukine bankarsku dozvolu i kad utvrdi da je banka nesolventna,
tj. kada je vrijednost obaveza (pasive) veća od vrijednosti njene aktive.

Privremeni upravnik preduzima sve radnje radi zaštite imovine banke i odgovoran je i za
nastavak poslovanja banke.

Privremeni upravnik, kad ustanovi stanje banke, podnosi pismeni izvještaj o finansijskom
stanju banke i budućim perspektivama i projekcijom bilansa stanja i dokumentovanim
pretpostavkama, koje ukazuju na eventualno saniranje banke i nastavak poslovanja. U
navedenom izvještaju privremeni upravnik mora predložiti jednu od slijedećih mjera:

- konačno ukidanje bankarske dozvole i likvidaciju banke;

- sanaciju banke, uključujući i povećanje kapitala banke do propisanog minimalca;
- prodaju dijelova imovine ili otkup obaveza banke, odnosno prodaju banke;
- spajanje ili pripojenje banke sa drugom bankom.

405
Ako ima nade za nastavak poslovanja, samo Agencija može donijeti odluku za sanaciju,
prodaju ili statusnu promjenu, a ako to nema, Agencija podnosi zahtjev nadležnom organu za
provođenje stečaja, kada prestaje funkcija privremenog upravnka a imenuje se likvidacioni
upravnik. Likvidacioni postupak se provodi po posebnim propisima Zakona o likvidacionom
postupku.

GLAVA ČETRNAESTA

XL. SPECIJALNI OBLICI POSLOVNIH SUBJEKATA

1. Javna preduzeća (public company)

Javno preduzeće je poslovni subjekt koji obavlja djelatnosti od općeg interesa. Tradicionalno,
putem javnih kompanija, država je ostvarivala u mnogim oblastima svoje "javne ciljeve",
obavijajući djelatnosti pod kontrolom tzv. "javne ruke". Međutim, funkcija države se u
savremenom poslovanju izmijenila ne samo u komercijalnom sektoru privrede, već i u
sektorima djelatnosti od općeg interesa (tzv. javni sektor), tako da se više država ne pojavljuje
kao isključivi osnivač javnih preduzeća. Javna preduzeća tradicionalno su se mogla definisati
kao preduzeća u javnom vlasništvu (države, kantona, grada, općine, distrikta) ili jedinica
lokalne samouprave. U uporednom pravu, tj. u većini država javna preduzeća su osnivana u
cilju zadovoljavanja javnog interesa u oblastima: energetike, vodoprivrede, telekomukacija,
radija i TV saobraćaja, pomorskog, riječnog i vazdušnog saobraćaja, zatim u komunalnim
djelatnostima (gradski saobraćaj, gradska čistoća, snabdijevanje građana vodom, električnom
energijom, gasom i drugim uslugama od javnog interesa).

Karakteristično je da se država postepeno povlači iz privredne funkcije, jer ne može da bude

konkurentna sa kompanijama u javnom sektoru u svojstvu privrednika sa privatnim
poduzetnicima, pa je proširena mogućnost obavljanja tzv. javnih djelatnosti svim oblicima
privrednih društava, bez obzira na vlasništvo kapitala. Istina, država je za sebe zadržala javni
nadzor odnosno tzv. "područje korisne intervencije" . Država, kao privredni subjekt, nije se
povukla samo iz komercijalnog sektora privrede, već i sve više i iz tzv. javnog sektora, tako
da se funkcija države svela na propisivanje pravila tržišne igre za sve učesnike na tržištu, ali
uz strogu državnu kontrolu primjene propisanih pravila. Ipak, država u javnom sektoru u
određenoj mjeri ostaje u privrednoj funkciji ali je, u pravilu, sve više prinuđena, zbog
budžetskog deficita i neefikasnosti javnog sektora, da prestaje biti isključivi osnivač i vlasnik

406
u djelatnostima javnog sektora, kako na državnom nivou, tako i na nivou teritorijalnih jedinica
(jedinica lokalne samouprave).

Međutim, u slučaju da država, iz određenih razloga, mora da ostane jedini vlasnik nekih
javnih preduzeća (javnih kompanija) koje obavljaju djelatnost javnog sektora, zbog
neatraktivnosti programa privatizacije i pronalaženja strateških investitora, ona mora izvršiti
prethodnu demonopolizaciju i uvesti tržišnu konkurenciju, kako jedan prethodni državni
monopol ne bi zamijenio drugi, tzv. privatni monopol koji je opasniji. Zbog toga je i dalje u
svim državama, bez obzira na provedenu vlasničku transformaciju u javnom sektoru, obaveza
države da interveniše i time obezbijedi ravnopravnost svih poslovnih subjekata na tržištu i
transparentnost poslovanja javnih kompanija.

I po našem pravu zadržana je kategorija javnih preduzeća, koja se definišu kao "preduzeća
koja obavljaju djelatnosti proizvodnje i prometa određenih proizvoda i pružanje usluga koje
su nezamjenjiv uslov života i rada drugih preduzeća u određenom području ili, ako je to
neophodno, za rad kantona, grada, entiteta odnosno države i jedinica lokalne samouprave".

2. Osnivanje javnog preduzeća

Javna preduzeća mogu osnovati sva domaća i strana pravna i fizička lica, u skladu sa
zakonima kojima se reguliše postupak osnivanja i poslovanja javnih preduzeća. Prema našem
pozitivnom zakonodavstvu, pravni položaj, javnih preduzeća regulisan je samo djelimično
Zakonom o privrednim društvima, kao općim zakonom za sve oblike privrednih subjekata, a
detaljnije regulisanje njihovog pravnog položaja izvršeno je posebnim zakonima i to:
Zakonom o javnim preduzećima, o željeznicama, elektroprivredi, radio i televiziji, javnim
korporacijama u oblasti željezničkog i telekomunikacijskog saobraćaja i drugim
organizacijama iz javnog sektora, bilo državnim, entitetskim i kantonalnim propisima
(zakonima).

Javna preduzeća mogu se osnivati u svim oblicima privrednih društava: kao dioničko društvo,
društvo sa ograničenom odgovornošću, javno trgovačko društvo (sa neograničenom
solidarnom odgovornošću i komanditno društvo). Međutim, u našem pravnom sistemu,
zadržao se i pojam javnog preduzeća i javne korporacije, bilo na kantonalnom, entitetskom ili
državnom nivou, zavisno od interesa osnivača, dok u R Srpskoj se nazivaju preduzeća koja
obavljaju djelatnosti od javnog interesa (čl. 125-129). Osnivač obezbjeđuje sredstva za
osnivanje i početak rada javnog preduzeća.

407
Kad društvo osniva javno preduzeće u obliku dioničkog društva, ono može biti jedini
dioničar, a u slučaju da ima i drugih osnivača, ono kao akcionar u dioničkom društvu, u
pravilu, ima položaj kao i svi ostali dioničari. Naime, za dobit i upravljanje, važi princip
srazmjernosti učešća u kapitalu. Međutim, ako se radi o djelatnostima za koje je zakonom
(posebnim) utvrđeno da postoji naročito izražen javni interes, onda država ili uža teritorijalna
jedinica lokalne samouprave može steći i posebna prava u društvima kapitala koja obavljaju
tu djelatnost, pa čak i u slučaju da u tim društvima imaju manje učešće u kapitalu ili ga uopće
nemaju. To se, u pravilu, odnosi na društva čijim radom se mora obezbijediti jednak tretman
korisnika usluga iz odnosne djelatnosti.

Osnivači mogu biti jedno ili više fizičkih i pravnih lica, zavisno od oblika u kojem se osniva
javno preduzeće. Osnivački akt može biti odluka (kod jednog osnivača) bilo državnog organa
ili pojedinca ili ugovor. Zavisno od oblika privrednog društva u javnom sektoru, za društva
kapitala je propisan zakonski minimum osnivačkog kapitala, dok za društva lica to nije slučaj
niti je posebnim zakonom o javnim preduzećima propisan minimum osnivačkog kapitala.
Logično je da osnivač mora obezbijediti osnivački kapital, zavisno od oblika u kome će
funkcionisati javno preduzeće, čija visina zavisi od djelatnosti koju će obavljati buduće javno
preduzeće kao privredno društvo.

3. Pravni status javnog preduzeća

Po našem i uporednom pravu, javna preduzeća su subjekti prava, bez obzira ko ima većinski
ili isključivi udio u osnivačkom kapitalu. Javna preduzeća pravni subjektivitet stiču
registracijom kod nadležnih registarskih institucija ili trgovačkih sudova na čijoj teritoriji
imaju sjedište. Svako javno preduzeće, kao pravni subjekt, je samostalni nosilac prava i
obaveza u pravnom prometu, pa je logična da i odgovara za svoje obaveze svojom imovinom.
Prema tome, za obaveze javnih preduzeća ne odgovara osnivač ili kasnije sticalac, ali svi
osnivači snose rizik poslovanja do visine uloženog kapitala. Javno preduzeće, kao pravni
subjekt poslovnog prava je subjekt stečaja, što znači može biti likvidirano u stečajnom
postupku, kada se steknu zakonski uslovi, ako nije drugačije propisano. I po našem pravu,
javna preduzeća mogu prestati likvidacijom u stečajnom postupku, što ranije nije bilo
moguće, jer se obavezno provodila sanacija.

Odnos između osnivača i javnih preduzeća u pogledu međusobnih prava i obaveza reguliše se
ugovorom, koji se zaključuje u pismenom obliku, po našem pravu. Međutim, po uporednom
pravu, svako javno preduzeće (privredno društvo) u državnoj svojini, bez obzira na

408
statusnopravni oblik, u državama tržišne privrede je samostalno finansijski i ravnopravno sa
drugim preduzećima odnosno privrednim društvima. Isto tako, svaka javna kompanija (javno
preduzeće) donosi poslovne planove u okviru opće poslovne politike koju postavlja država
odnosno drugi osnivači, uz prethodnu konsultaciju društva osnivača. Zbog toga, javne
kompanije imaju svoj budžet i završni račun, što je slično rješenje i u našem pravu. Shodno
tome, u Evropskoj uniji odnosi između država kao osnivača privrednih društava u javnom
sektoru i ovih društava uređuju se također tzv. ugovornim planovima. Ovi ugovorni planovi se
zaključuju između vlada država kao izvršiocima prava vlasništva na društvima tzv. javne ruke
i direktora, odnosno uprave društva sa kojima se preciziraju obaveze, prava i odgovornosti
ugovornih strana. Ovim planovima (ugovorima) posebno se reguliše pitanje kompenzacija za
obavljanje nekomercijalnih djelatnosti, jer ta društva ne posluju na tržišnim principima i svoje
prihode ostvaruju djelimično iz cijene usluga, a dijelom iz budžeta, da bi ostvarili planom
postavljene ciljeve. U navedenom slučaju, ova privredna društva moraju obezbijediti
finansijsku ravnotežu i transparentnost finansijskog poslovanja. Prema tome, ako država i
opći interes zahtijeva da se cijene usluga ili proizvoda ovih društava (npr. u gradskom javnom
saobraćaju ili centralnom grijanju) formiraju na netržišnom nivou, država je obavezna da za
potrebnu razliku obezbijedi sredstva iz. budžeta i da to javno objavi. To rješenje
primjenjivana je i u našem sistemu, a sada uglavnom javna preduzeća izlaz nalaze u
povećanju cijena usluga, kada se troškovni elementi povećaju (npr. povećanje cijene struje ili
benzinskih goriva), uz prethodnu saglasnost nadležnih državnih organa.

Interesantno je stanovište komunitarnog prava Evropske unije u pogledu državnih subvencija

(državne pomoći), u smislu čl. 92 - 94 Rimskog ugovora o osnivanju EZ-e je propisano: "ako
ovim ugovorom nije drugačije određeno, smatraće se da su nespojivi sa zajedničkim tržištem
u mjeri u kojoj ugrožavaju trgovinu između država članica, svi oblici državnih sredstava ili
državnih subvencija, koji putem povlašćivanja određenih društava ili proizvodnih grana
prijete da dovedu ili dovode do nedozvoljene nelojalne konkurencije". Prema tome, čl. 92 st. 1
Rimskog ugovora propisuje uslove za koncept državne pomoći (subvencija), iz čega se može
zaključiti da državna potpora implicira za jedno ili nekoliko preduzeća uključujući i javna
preduzeća, kao i to da li dodjela državne pomoći (subvencije) narušava ili prijeti da naruši
konkurenciju i trgovinu među državama članicama. To znači, ako državna pomoć ima uticaja
samo na nacionalnom (unutrašnjem) tržištu države članice, takva pomoć nije zabranjena
komunitarnim pravom, što ne znači da neće doći pod udar nacionalnog prava o zabranjenoj
konkurenciji. Međutim, čl. 92 st. 1 Rimskog ugovora istovremeno propisuje uslove pod

409
kojima se državna pomoć i javnim preduzećima smatra inkompatibilnom (zabranjenom) sa
zajedničkim tržištem Unije jer izaziva konkurenciju između država. Veoma je strogo
zabranjena državna pomoć, koja je suprotna čl. 92 - 94 Rimskog ugovora, jer se smatra
zabranjena i pomoć koja nije finansirana iz "državne kase" ili mjere koje nisu finansirane
putem državnih resursa, ali su dodijeljene javnim preduzećima na osnovu pritisaka javnih
vlasti.

Prema komunitarnom pravu EU, državna pomoć (subvencija) ne mora biti transformirana
samo u materijalnom obliku, već može biti u različitim oblicima, npr. poreska oslobađanja i
druge olakšice, garancije države za povraćaj zajmova, garancija isplate dividende i slično.
Komparativna prednost za društva koja obavljaju javne djelatnosti, kao posebne društvene
djelatnosti od javnog interesa, može proizilaziti iz pravnih ili administrativnih mjera, ali koje
također nisu direktno kvalificirane u novčanom obliku i, u pravilu, ne potpadaju pod koncept
državnih subvencija u komunitarnom pravu EU.

U teoriji poslovnog prava ne postoji jedinstven pojam (definicija) javnog preduzeća jer nije
ujednačen stav (kompromisno rješenje) između stepena državne intervencije i potreba
poslovne preduzimljivosti i samostalnosti društava koja obavljaju javne djelatnosti u općem
interesu. Zbog toga, iako nema posebne kategorije javnog preduzeća, komunitarno pravo
Evropske unije definiše javne kompanije, kao društva koja svoju imovinu (svojinu) stiču iz
tzv. javne ruke i koja na osnovu finansijskog učešća osnivača, odlučivanja i davanja
saglasnosti neposredno ili posredno provode vladajuću politiku države, odnosno osnivača. To,
u pravilu, važi i za naše pravo, ne samo ranije kada su preduzeća isključivo bila u državnoj
svojini, već i sada, bez obzira na svojinu osnivača. Javna preduzeća u našem i uporednom
pravu osnivaju se na osnovu dozvole državnih organa (koncesioni sistem), bez obzira ko je
osnivač i čiji je osnivački kapital.

Rekli smo da pravni status poslovnih subjekata koji obavljaju djelatnosti od općeg interesa
nije jedinstvene uređen u uporednim pravima, iako su članice Evropske unije. Tako se, u
francuskom pravnom sistemu, pravi razlika između javnih preduzeća (LES ENTREPRISES
PUBLIOUES) i preduzeća koja vrše industrijske i trgovačke usluge, koja imaju status javne
službe i nemaju pravni subjektivitet. Javna preduzeća u Francuskoj se dijele na preduzeća
nacionalnog i lokalnog značaja, zavisno od interesa osnivača. Preduzeća koja su osnovana za
obavljanje djelatnosti od općeg interesa imaju status javne ustanove sa industrijskim ili
trgovačkim karakterom ili u obliku privrednih društava. Javna preduzeća koja imaju status

410
privrednog društva, mogu biti privredna društva sa javnim kapitalom (to su, ustvari,
nacionalizovana preduzeća (društva), društva osnovana od države, kao i privredna društva sa
mješovitim kapitalom, bilo nacionalna ili lokalna).

U anglosaksonskom pravnom sistemu (u Engleskoj), društva koja obavljaju djelatnost od

općeg interesa su, u pravilu, društva kapitala koja se osnivaju zakonom (npr. željeznice, voda,
gas, električna energija i infrastruktura i slično). U Engleskoj, većina javnih kompanija su
privatizirane i postaju tzv. registrovana društva (kompanije) sa pravnim subjektivitetom.
Međutim, kompanije koje nisu privatizirane iz područja javnog sektora, daju se putem
ugovora o koncesiji društvima u privatnoj svojini (manje u mješovitoj svojini: javnoj i
privatnoj). Koncesionim ugovorom regulišu se precizno međusobna prava i obaveze
ugovornih strana, s tim da se obavezno mora obezbijediti stalnost (kontinuitet) obavljanja
javnih djelatnosti i kvalitetno zadovoljiti korisnike usluga javnih djelatnosti. Društva
koncesionari moraju, pored sticanja profita vršenjem djelatnosti iz javnog sektora ostvariti i
javni interes što je državni javni cilj, bez obzira na formu organizovanja vršenja ovih
djelatnosti.

4. Upravljanje javnim preduzećima

Upravljanje javnim preduzećima zasniva se, u pravilu, zavisno od uloženih sredstava u

preduzeće. Kako javna preduzeća obavljaju djelatnosti od općeg (javnog) interesa, bez obzira
na oblik organizovanja poslovnih subjekata (javnih preduzeća), država mora obezbijediti
zaštitu javnog interesa. Osim ako je ugovorom o koncesiji data mogućnost privatnim
koncesionarima da obavljaju javne djelatnosti, u svim drugim slučajevima država ima u
pravilu određene upravljačke ingerencije u javnim preduzećima, koja obavljaju djelatnosti od
općeg interesa. Prema tome, u slučaju javnih preduzeća čiji kapital je državni, onda je logično
da država upravljački uticaj ostvaruje na svojinskoj osnovi.

Pravilo je u našem pravu i drugim pravima da javnim preduzećima upravljaju osnivači ,

odnosno članovi društava (dioničari ili vlasnici udjela) srazmjerno učešću u kapitalu (ZOJP,
čl. 6). Struktura organa upravljanja javnih preduzeća, koja posluju u formi društava kapitala,
bez obzira da li je učesnik država ili druga lica, je istovjetna strukturi organa upravljanja
društava kapitala koja obavljaju druge poslovne (komercijalne) djelatnosti koje nisu javnog
karaktera i od općeg interesa. Jedina specifičnost kod privrednih društava koja obavljaju
djelatnost od općeg interesa je što se daje mogućnost da i zaposleni u ovim društvima imaju
pravo učešća (participacije) u upravljanju u ovim preduzećima, po nekim pitanjima od

411
njihovog interesa. Tako radnici javnog preduzeća ostvaruju svoja prava upravljanja i
učestvuju u odlučivanju u skladu sa zakonom, statutom i kolektivnim ugovorom.

5. Organi upravljanja javnog preduzeća

Zavisno od oblika organizovanja javnih preduzeća, organi upravljanja mogu biti:

a) kod društava kapitala skupština, upravni odbor i direktor, i

b) ako se radi o drugim oblicima organizovanja, organi upravljanja i rukovođenja su:
upravni odbor i direktor preduzeća (ZOJP, čl. 10).

Osnovna podjela organa upravljanja i poslovanja u javnim preduzećima zasniva se na

vlasničkoj i funkcionalnoj osnovi. Pri tome treba razlikovati tri bitne funkcije, i to:
upravljačku, izvršnu (poslovodnu) i nadzornu. Zbog toga organi upravljanja u društvu u kome
vlasnici učestvuju ili čiji kapital predstavlja osnovu za osnivanje i funkcionisanje društva daje
pravo da putem organa učestvuje u odlučivanju o vitalnim funkcijama društva. Na ovaj način,
zavisno od nadležnosti pojedinog organa društva, oni se dovode u međusobnu veću ili manju
zavisnost ili se strogo rukovode funkcije upravljanja, rukovođenja i nadzora. Dakle, u javnom
sektoru (društvima) postoji hijerarhijska povezanost organa skupštine kao najvišeg organa,
koja bira upravni odbor (upravu), a upravni odbor imenuje direktora, kao izvršnog organa.
Skupština kao organ vlasnika društva, da bi vlasnici kapitala imali uvida u poslovanje društva,
imenuje nadzorni odbor, čiji je zadatak da nadzire cjelokupni rad privrednog društva (javnog
preduzeća) i time omogućuje vlasnicima odnosno skupštini saznanja o stanju i poslovanju
društva. Ipak, mora se istaknuti da su vlasnici kapitala (ulagači) u društvima kapitala uvijek
odvojeni od društva (javnih preduzeća), ali moraju, po pravilu, zadržati hijerarhijsku (ne i
stručnu) vodeću ulogu i konačnu riječ. Skupštinu javnih preduzeća sačinjavaju vlasnici
uloženog kapitala, odnosno njihovi ovlašteni predstavnici. Nadležnost, način rada i
odlučivanja u skupštini uređuje se statutom javnog preduzeća. Prema tome, skupština javnog
preduzeća, kao društva kapitala, je hijerarhijski najviši organ društva, koju sačinjavaju
dioničari ili imaoci udjela, kod društava sa ograničenom odgovornošću. Skupština ili osnivači
imenuju članove upravnog odbora srazmjerno osnivačkom ulogu u javnom preduzeću.
Upravni odbor javnog preduzeća ima najmanje tri člana. Sastav i nadležnost skupštine
odnosno upravnog odbora, u pravilu je, ista kao kod društava općeg tipa (društava kapitala),
što se detaljnije uređuje statutom javnog preduzeća. Upravni odbor javnog preduzeća
sačinjavaju i članovi, zaposleni u preduzeću i lica koja imenuju osnivači, odnosno vlasnik

412
preduzeća (mješoviti sastav - od unutrašnjih i vanjskih članova). Skupština, odnosno upravni
odbor javnog preduzeća odlučuju o najvažnijim pitanjima, a naročito:

- o razvojnim planovima i poslovanju;

- o statusnim promjenama;
- o osnivanju ili učešću u drugim društvima;
- o raspodjeli dobiti; odlučuje o emisiji i kupovini dionica odnosno udjela;
- donosi statut preduzeća i druge opće akte;
- vrše i druge poslove utvrđene zakonom i statutom javnog preduzeća.

Karakteristično je za poslovanje javnih preduzeća i njihov status, da je specijalnim propisom

ili aktom osnivača u pravilu predviđeno davanje saglasnosti ili odobrenja nadležnog državnog
organa na razvojne planove i osnove poslovne politike, na statut preduzeća, na godišnje
izvještaje, statusne promjene, cijene usluga, imenovanje direktora, proširenje djelatnosti i
slično. Prema tome, samostalnost javnih preduzeća zavisi od toga da li je propisana veća
ingerencija države ili ne, u pogledu davanja saglasnosti ili odobrenja na unutrašnju
organizaciju, proširenje djelatnosti, zavođenja mjera ograničenja u raspolaganju određenim
sredstvima. Zakonima ili osnivačkim aktima regulisana je nadležnost državnih ili entitetskih,
odnosno kantonalnih organa i općinskih za kontrolu zakonitosti rada javnih preduzeća.
Direktora javnih preduzeća imenuje i raz8ešava upravni odbor preduzeća, uz saglasnost
izvršnog organa (vlade) države, entiteta, odnosno kantona, zavisno od toga ko je osnivač
javnog preduzeća (ZOJP, čl. 13. st. 1).

Direktor javnog preduzeća (društva) ima funkciju kao i svaki direktor drugih preduzeća, s tim
što je ograničen ovlašćenjima koje ima osnivač u javnom preduzeću. Najvažnija funkcija
direktora je poslovodna i zastupnička. On je zakonski zastupnik preduzeća i odgovara za
zakonitost rada preduzeća.

Javna preduzeća mogu biti u državnom, mješovitom i privatnom vlasništvu, ali ona kao
poslovni subjekti imaju svoju imovinu, koja je odvojena od imovine osnivača. Za stvorene
obaveze u pravnom prometu javno preduzeće odgovara svojom imovinom, koja se formira od
uloga osnivača (dioničara ili vlasnika udjela). Javno preduzeće odgovara cjelokupnom
imovinom za ugovorne i vanugovorne obaveze (delikte) imovinskom sankcijom, a za kaznenu
odgovornost (privredne prestupe) odgovara javno preduzeće i odgovorno lice. Osnivač javnog
preduzeća može osnivačkim aktom (država, entitet ili kanton) dati na upotrebu (korištenje)
prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi. Javno preduzeće na dobrima u opštoj upotrebi i

413
prirodnim bogatstvima ne može steći vlasnička prava, već samo pravo korišćenja po zakonu,
tako da u slučaju stečaja javnog preduzeća ona ne ulaze u stečajnu masu (izuzeta su) niti
mogu biti predmet individualne ili generalne egzekucije (prinudnog izvršenja) za obaveze
javnog preduzeća (ZOJP, čl. 21. st. 3). Prema tome, prirodna bogatstva i dobra u općoj
upotrebi koja koriste javna preduzeća su izuzeta iz stečajne odnosno likvidacione mase, ako
se ispune uslovi za provođenje stečaja odnosno likvidacije javnog preduzeća.

Vlasnici kapitala (osnivači odnosno ulagači) učestvuju u raspodjeli dobiti koju ostvari javno
preduzeće, kao i snošenju rizika i poslovnih gubitaka, srazmjerno učešću u osnovnom kapitalu
javnog preduzeća (ZPJP, čl. 18). Ova pitanja se detaljnije uređuju osnivačkim aktom i
statutom javnog preduzeća. Statut donosi skupština kod društava kapitala, odnosno upravni
odbor, ako nema skupštine kao organa upravljanja, uz saglasnost izvršnog organa (vlade)
države odnosno entiteta ili kantona.

Javna preduzeća u savremenom poslovanju, u pravilu, izjednačena su sa ostalim poslovnim

subjektima (privrednim društvima) poslovnog prava. Ipak, kako obavljaju djelatnosti od
javnog interesa, država mora da obezbijedi kontinuirano vršenje javnih djelatnosti, pogotovo
ako je u pitanju državna svojina, pa kad i ispunjava uslove za pokretanje stečajnog postupka,
država raznim povlaštenim instrumentima vrši svojevrsnu socijalizaciju poslovnih gubitaka
javnog preduzeća, jer je to korisnije (jeftinije) od osnivanja novog poslovnog subjekta za
obavljanje iste djelatnosti. Intervencija države može se sastojati u raznim subvencijama,
fiskalnim pogodnostima, direktnoj participaciji u snošenju poslovnog gubitka, uvođenju
diferenciranih tarifa i slično. Međutim, vidjeli smo da državna intervencija putem subvencija,
ne smije biti inkompatibilna i izazivati poremećaj na tržištu i nelojalnu konkurenciju već,
naprotiv, ravnopravnost subjekata na tržištu i ekonomsku ravnotežu.

6. Zaštita javnog interesa države

Cilj osnivanja javnih preduzeća od strane države, samostalno ili zajedno sa drugim pravnim i
fizičkim licima, bez obzira na državljanstvo vlasnika kapitala, je obezbjeđenje javnog interesa
u svim djelatnostima koje se obavljaju putem javnih preduzeća. Bez obzira da li se javna
preduzeća osnivaju ili postojeća transformišu samo sa privatnim, državnim ili mješovitim
kapitalom, država nastoji obezbijediti javni interes. Kada je u pitanju javno preduzeće, gdje se
država pojavljuje kao osnivač i obezbjeđuje sredstva za rad, najlakše se ostvaruje interes
države i nadzor u zaštiti istog. Međutim, kada se država pojavljuje kao suosnivač sa drugim
pravnim i fizičkim licima, pa i stranim ili čak privatnim kapitalom (mješovita društva), država

414
putem propisa kao dominium mora obezbijediti, bez obzira na veličine uloga, dominantan
uticaj. To se mora ostvariti i kada je za javno preduzeće privatno lice obezbijedilo kapital u
cijelosti, propisivanjem uslova koje mora zadovoljiti preduzeće u javnom interesu.

Ukazano je u dijelu upravljanja javnim preduzećima da, bez obzira na nivo organizovanja
javnih preduzeća i tip (mješovito javno preduzeće ili privatno), pa čak i visinu uloženog
kapitala, država može propisati da ima veći broj glasova u organima društva, u odnosu na
druge osnivače iako "posjeduje manjinski kapital". Dakle, država može svoj interes
ostvarivati putem pluralnog prava glasova i time u organu upravljanja imati veći broj glasova
u odnosu na akcionare sa jednostrukim pravom glasa, iako imaju većinski kapital u javnom
preduzeću. Prema tome, interes države kao osnivača - jedinog ili saosnivača, ne mora biti
identičan u svim javnim preduzećima, što zavisi od djelatnosti koju obavljaju i zaštite
potrošača, kao korisnika. Zbog toga, država svoja prava i njihov obim može propisati
posebnim propisom ili osnivačkim aktom, za sva ili pojedino javno preduzeće. Svoj uticaj
država ostvaruje putem nadležnih organa na teritorijalnom principu i putem izvršnih i
nadzornih organa, bilo unutar javnih preduzeća ili vanjskom kontrolom.

Intervencija države na osnivanje i rad javnih preduzeća, kod nas i u svijetu, ogleda se naročito
u:

- propisivanju općim ili pojedinačnim (specijalnim) propisom mogućnost osnivanja

javnih preduzeća ili osnivačkim aktom;
- propisivanjem djelatnosti i uslova kojima moraju udovoljiti javna preduzeća, bez
obzira na vlasništvo osnivačkog kapitala i oblik organizovanja;
- mogućnost da samostalno ili zajedno sa drugim pravnim i fizičkim licima, bez obzira
na državljanstvo, osniva javno preduzeće;
- mogućnost države da na teritorijalnoj osnovi, po osnovu uloženog ili
individualiziranog državnog kapitala, upravlja javnim preduzećima putem svojih
predstavnika, pa čak i sa više prava u odnosu na uloženi kapital;
- država može propisati da imenuje i razrješava članove organa upravljanja ili upravnog
odbora odnosno nadzornog odbora;
- država može svojom ekonomskom politikom i mjerama uticati na položaj javnih
preduzeća, posebno u odnosu na ostale privredne subjekte;
- država utiče na sadržaj pravila (statuta) javnih preduzeća dajući saglasnost na ista i
time vrši svojevrsnu kontrolu;

415
 - odobrava cijene (tarife), propisuje ili daje saglasnost za usluge javnih preduzeća koje
ne moraju biti tržišne, ali ni isključivo monopolske zbog opasnosti od stalnog
povećanja;
- imenuje svoje predstavnike u organe upravljanja u javnim preduzećima i reguliše
njihov status ili utiče da bude regulisan u pravilima društva;
- imenuje ili daje saglasnost za imenovanje poslovnog organa, bilo članova kolegijalnog
ili inokosnog poslovnog organa;
- imenuje i razrješava članove nadzornog organa i razmatra njegov izvještaj, ako se
predvidi posebnim propisima ili statutom preduzeća, što je moguće;
- donosi ili češće daje saglasnost na opće uslove poslovanja pod kojima javna preduzeća
vrše proizvodnju i promet proizvoda, odnosno vrše usluge korisnicima;
- podnošenje periodičnih izvještaja o radu i poslovanju nadležnim organima na čijoj
teritoriji je sjedište preduzeća;
- podnošenje godišnjeg izvještaja osnivaču o poslovanju na usvajanje ili saglasnost;
- odobravanje za nabavku ili otuđenje osnovnih sredstava javnih preduzeća;
- odobravanje ili davanje saglasnosti na statusne promjene javnih preduzeća;
- davanje mišljenja na određene opće akte javnih preduzeća;
- preventivno uvođenje određenih privremenih mjera u javnim preduzećima u općem
interesu za kontinuirano obavljanje djelatnosti;
- uvodi ograničenja u raspolaganju imovinom i zaključivanju ugovora (npr. sa
inostranstvom i sl.).

Iz navedenog se može uočiti da osnivač, a posebno država kao osnivač ili ne, ima široka
ovlašćenja odnosno prava u javnim preduzećima, a posebno pitanje višestruke kontrole, što je
predmet daljnjeg izlaganja.

7. Kontrola nad javnim preduzećima

Svi privredni subjekti, bez obzira na pravni status, su pod određenom kontrolom. Kontrola
preduzeća je poznata u svim savremenim privrednopravnim sistemima u svijetu, iako je
osnovni princip privrednog poslovanja samostalnost subjekta u poslovanju.

Poznato je da je i u periodu liberalizma (laisser faire laissre passer) država putem kontrole
imala uticaj na privredno poslovanje preduzeća, a sada je to posebno izraženo zbog zaštite
ekologije i zdravlja ljudi od savremenih prljavih tehnologija i složenih tehnoloških procesa.

416
Kontrola uopće može biti interna i eksterna. Internu kontrolu provode organi preduzeća koji
se posebno obrazuju ili po samoj funkciji pojedinih radnih mjesta (npr. direktora, rukovodioca
pogona i sl.). Eksternu kontrolu preduzeća vrši vlasnik preduzeća privredni inspektorat, ili pak
za određene djelatnosti posebno organizovana inspekcija (institucija). Sve navedene kontrole
međusobno se znatno razlikuju, zavisno od cilja i forme, tako da čine zaokruženi sistem
kontrole. U tržišnoj privredi, stalna konkurencija privrednih subjekata na tržištu je
najintenzivniji i nemilosrdan kontrolor, jer ko nije u stanju da opstane svojim načinom
privređivanja i pružanja usluga, biva odbačen i slijedi likvidacija. Međutim, kada su u pitanju
djelatnosti od posebnog državnog (javnog) interesa i za naročite svrhe, kao što je zaštita
čovjekove okoline, ili pak zaštita potrošača, postoji obavezno klasična državna kontrola, koja
je naročito potencirana u Evropskoj uniji donošenjem nadnacionalnih propisa ili
ujednačavanjem nacionalnih.

Javna preduzeća izložena su u svom poslovanju tržišnom kontrolnom sistemu u svakoj državi
onoliko koliko posluju i podliježu tržišnim zakonima. Međutim, u savremenom svijetu u
pitanju je relativno mali broj javnih preduzeća, jer većina ima monopolni položaj koji na taj
način isključuje kontrolu od strane tržišta koja proizilazi iz konkurencije. To se naročito
odnosi na subvencionirana javna preduzeća u tzv. socijalnom ili parasocijalnom sektoru koja
pružaju svoje usluge daleko povoljnije od tržišnih uslova. Pošto ova preduzeća, kako smo
istakli, u pravilu ne podliježu kontroli tržišta, moraju biti podvedena pod posebni sistem
kontrole. U svijetu je poznato da se za javna preduzeća uvodi državna kontrola ili od strane
društvene zajednice, iako je njihovo oblikovanje problematično u pogledu obuhvatnosti
specifičnosti i efikasnosti.

Pravilo je u svijetu, pa i Bosni i Hercegovini, da je opći zahtjev i zadatak, bilo vlasnika ili
osnivača preduzeća, da svoje preduzeće kontroliše na adekvatan način u cilju ostvarenja
ciljeva zbog koga je i došlo do osnivanja. Istina, kod nas, pa i u svijetu, ne postoje takvi
kontrolni sistemi i za javna preduzeća kojima je apsolutno sve obuhvaćeno i predviđeno, što
zavisi i od uređenja države. Naime, kod državnog uređenja kao što je u Bosni i Hercegovini,
kontrolni sistem može biti na nivou: države, entiteta, kantona i općine (grada), zavisno od
značaja javnog preduzeća, odnosno njegove djelatnosti. Iz navedenog proizilazi da se, zavisno
od osnivača i značaja javnog preduzeća, ona odvojeno vode i kontrolišu.

Navedena kontrola države, bez obzira na nivo, može se uporediti sa kontrolom koju vlasnici
privatnih preduzeća vrše nad svojim preduzećima, mada i oni podliježu državnoj kontroli,

417
zavisno od djelatnosti koju obavljaju. Međutim, dok se kontrola nad privatnim preduzećem
vodi, prije svega, u odnosu na poslovni uspjeh (rezultat), kontrola nad javnim preduzećem,
pored kontrole poslovnog uspjeha, mora obuhvatiti i kontrolu ispunjavanja javnih interesa i
zadataka, zbog kojih su i osnovana.

Kod javnih preduzeća izražena je tendencija u savremenim kretanjima, da tzv. javnopravna

kontrola države za "ispunjavanje zadataka - djelatnosti" mora da stupi na mjesto postojeće
kontrole od strane tržišne kontrole, koja je bila zanemarena i neadekvatne se razvijala i
funkcionisala. Nužno je da bude sveobuhvatnija i efikasnija u svim njenim oblicima
(vrstama).

Da bi se imao detaljniji uvid i saznanja o kontroli javnih preduzeća u evropskim državama,

prvo interne od strane posebnih organa, a zatim eksterne od strane osnivača i javne kontrole
države u ispunjavanju javnih funkcija, potrebno je izložiti navedenim redosljedom, a naročito
u odnosu na SR Njemačku, koja je relativno najefikasnija u Evropi.

8. Interna kontrola javnih preduzeća

Javna preduzeća u evropskim državama, a naročito u SR Njemačkoj, osnivaju se i posluju kao

javnopravne ustanove pretežno, a djelimično kao društva kapitala privatnog prava, tj. privatna
društva sa povjerenom javnom funkcijom. Dakle, javna preduzeća su organizovana kao javna
preduzeća sa državnim kapitalom ili privatnim kapitalom. Interna kontrola u javnim
preduzećima, bez obzira na vlasništvo kapitala i status, je odvojena funkcija poslovodstva
rukovođenja preduzećem. Dakle, postoje posebni organi poslovodnog rukovodstva (tzv.
uprava) preduzeća koji mogu biti upravni odbor, direktor ili odbor direktora javnog preduzeća
i organ interne kontrole. Interni kontrolni organi se u njemačkom sistemu nazivaju upravni ili
nadzorni savjeti u javnim ustanovama, a u gradskim i općinskim javnim preduzećima
formiraju se kao odbor proizvođača.

Bitno je da je upravljačka funkcija javnim preduzećima obavezno odvojena od kontrolne

funkcije iako se radi o organima interne kontrole. To znači, da niko ne može istovremeno
obavljati funkciju poslovodstva i biti član nadzornog organa (nadzornog savjeta ili upravnog
savjeta). Interni kontrolni organi u javnim preduzećima, bez obzira na naziv, pravno su
ovlašteni, tj. imaju pravo i dužnost da potpuno kontrolišu vođenje poslova javnog preduzeća.
Naime, oni imaju ovlašćenje da kontrolišu cjelokupnu djelatnost preduzeća, ali u praksi to nije
moguće dosljedno sprovesti, tako da se ipak ta kontrola, u pravilu, svodi (ograničava) na

418
nadzor značajnih i krupnijih poslova, a kod svakodnevnih, kontrola se vrši po uzorku, zavisno
od vrste javne funkcije koja je povjerena preduzeću. Istraživanja pokazuju, i pored
nemogućnosti sveobuhvatne kontrole od internih, kontrolnih organa, da se članovi nadzornog
organa (savjeta ili odbora) korektno i objektivno ponašaju u obavljanju kontrole iz svoje
nadležnosti.

Prema saznanjima pravne nauke, u njemačkom pravu u praksi se pojavio problem što zakon
nije striktno odvojio obavezu sveobuhvatne kontrole i način njenog provođenja od internih
nadzornih organa, tako da organi poslovodstva - upravni odbori ili savjet pogrešno zaključuju
da se može i odustati od te kontrole, tj. da nije obligatno već arbitriraju, što se može izbjeći
samo propisivanjem obaveze i ove kontrole u republičkom propisu - zakonu. Zbog toga je u
preduzećima zapaženo odsustvo interne kontrole (deficit kontrole). To se pokazalo i u našoj
dosadašnjoj praksi sa organima interne kontrole u netržišnom sistemu i poslovanju sredstvima
u društvenoj svojini. Izmjenom vlasničkih odnosa i uvođenjem tržišnog poslovanja i
propisivanjem obaveznosti kontrole, izbjegli bi se istaknuti nedostaci u zemljama netržišne
privrede.

Članove organa interne kontrole (upravnih ili nadzornih organa - savjeta) u pravilu imenuje
osnivač javnog preduzeća, a manji broj, do 1/3, biraju radnici zaposleni u preduzeću. Svi
članovi nadzornih organa imaju tzv. slobodni mandat, tj. nisu vezani ugovorom niti nalogom i
djeluju kao nezavisni kontrolori. Međutim, ipak oni u praksi vrše kontrolnu funkciju za
osnivače preduzeća tako da se često ili u većini identifikuju sa upravom preduzeća
(poslovodstvom) u interesu preduzeća. Kontrolišući poslovodstvo, čak i finansijske
transakcije poslovodstva, oni su često restriktivni u raspolaganju imovinom ili pak na tome
insistiraju, a što je u interesu osnivača ili osnivačima kada je u pitanju mješovito javno
preduzeće. Prema zakonodavstvu Njemačke, kontrolni organi su čak i obavezni da u interesu
osnivača (vlasnika) kapitala u javnim preduzećima vode računa o racionalnom poslovanju,
računajući da se ono obavlja i sredstva troše samo u okviru djelatnosti preduzeća, jer suprotno
poslovanje je zabranjeno i strogo kažnjivo za nenamjensko trošenje sredstava. Konačno,
zapaženo je da je u poslovima kontrole javnih preduzeća u obavljanju djelatnosti i kontrole
poslovnog uspjeha uloga nadzornih organa (nadzorni ili upravni savjeti) veoma korisna i
značajna za razliku od kontrole ispunjenja funkcije (zadataka), koja je takoreći beznačajna.

9. Kontrola poslovnih organa preduzeća

419
Svi privredni subjekti pa i javna preduzeća, u svijetu i u Bosni i Hercegovini, obavezni su
najmanje jedanput godišnje analizirati poslovanje i o tome položiti račun osnivaču, državi ili
svom organu upravljanja. Na taj način se, tj. izradom godišnjeg bilansa poslovanja (završnim
računom), putem uporednih pokazatelja vrši upoređivanje planiranog i ostvarenog rezultata
poslovanja kao i efikasnost poslovanja preduzeća. Izradu godišnjeg obračuna (završnog
računa) i tačnost unesenih podataka, u zapadnim zemljama vrše samostalni i nezavisni
privredni inspektorati. U privatnim preduzećima ovaj način kontrole je dovoljan u cilju zaštite
i funkcionisanja tržišta, jer ostvarena dobit pokazuje uspješnost poslovanja i može se uporediti
sa drugim preduzećima u užoj ili široj regiji u istoj ili sličnoj branši. U tržišnim sistemima i na
javna preduzeća odnosi se navedena kontrola samostalnih privrednih inspektora. Međutim,
ona je nepotpuna, naročito kod monopolskih preduzeća, kod kojih se teško može utvrditi
(procijeniti) rezultat privrednog poslovanja. Naime, rezultat poslovanja, tj. dobit ili gubitak,
uglavnom kod ovih preduzeća ne pokazuje ono što je bitno:

a) da li su sve mogućnosti racionalnog poslovanja iscrpljene, što je gorući problem u

kontrolnim i drugim djelatnostima od općeg interesa u državi, i
b) da li su rashodi poslovanja za odnosnu godinu ili kraći vremenski period bili adekvatni
raspoloživim sredstvima.

Zbog istaknutog se nastoji kod svih javnih preduzeća provoditi obavezna sveobuhvatna
(cjelovitija) kontrola. Ova tzv. sveobuhvatna privredna kontrola detaljnije se u svijetu reguliše
finansijskim propisima (tzv. budžetskim pravom) i u slučaju nepravilnosti, sporove i postupke
razrješavaju privredni sudovi, tako da imamo i sudsku kontrolu. Istina, o efikasnosti privredne
kontrole javnih preduzeća nisu ujednačena stanovišta i u pravnoj teoriji ima mnogo dileme.
Naime, kod subvencioniranih i monopolskih preduzeća teško je utvrditi da li bi se boljom
organizacijom poslovanja javnog preduzeća mogao postići veći stepen iskorištenosti sredstava
i bolja usluga. Vezano za pomenutu kontrolu od strane privrednog sudstva u odnosu na javna
preduzeća, ističe se da je formalna tako da se banalizuje prigovorima na skupocjenu
kancelarijsku opremu, obim korišćenja poslovnih prijevoznih sredstava pa čak i držanje
skupocjenih slika. Naprotiv, eksperti privrednih inspektorata vrše pravu kontrolu uspješnosti
poslovanja, pa to ukazuje da je njihova kontrola osnovna, a da se sudska provodi samo
izuzetno kad se za to ukaže potreba. To pogotovo, što je institucija privrednog inspektorata
opremljena specijalnom opremom i specijalistima (inspektorima) za razne vrste javnih
(komunalnih) preduzeća, kao i sudski zakleti vještaci koji pružaju usluge u ime i za račun
organa vlasti (skupština države, entiteta, kantona i općine).

420
Na nivou države može se organizovati, ili entiteta u BiH, udruženje privrednih kontrolora, čiji
bi se specijalisti angažovali na teritoriji cijele države za privrednu kontrolu bilo kojeg javnog
preduzeća. Ova institucija ne postoji u našem sistemu, osim sudskih vještaka, tako da će
vjerovatno u budućem ustrojstvu privrednog sistema na tržišnim principima biti
instucionalizirana i ova vrsta eksterne privredne kontrole nad poslovanjem, ne samo javnih
preduzeća već i poslovnih subjekata uopće svih oblika organizovanja.

10. Eksterna kontrola u javnom sektoru

Ova vrsta vanjske kontrole javnih preduzeća novijeg je datuma u svijetu. Ona pruža
mogućnost osnivaču, u pravilu državi, određena prava čija sadržina je ujednačena, jer nije
tipizirana i detaljnije propisana. To je i logične jer je ona rezultat poslovne prakse. Naime, cilj
osnivanja javnih preduzeća prvenstveno od države ili entiteta (samostalno ili zajedno sa
drugim pravnim i fizičkim licima tzv. mješovito javno preduzeće) je obezbjeđenje njenog
interesa za funkcioniranje javnog sektora i vitalnih sektora privrede. Neovisno od toga da li se
osnivaju javna preduzeća sa državnim ili privatnim kapitalom ili s mješovitim, svaka država
nastoji obezbijediti ostvarenje svog interesa, tj. da javna preduzeća kontinuirano obavljaju
povjerenu djelatnost i pod jednakim uslovima pružaju usluge korisnicima, kvalitetno i
blagovremeno. Da bi ostvarila svoj interes, država osniva javna preduzeća ili dozvoljava
osnivanje mješovitih pa čak i privatnih preduzeća u djelatnostima od tzv. općeg interesa i
povjerava izvršavanje javnih zadataka radi proizvodnje i prometa proizvoda i obavljanja
usluga koji su nezamjenjiv uslov života i rada građana, drugih subjekata i državnih organa.

Dakle, javna preduzeća osnivaju se radi izvršenja povjerenih javnih zadataka, u pravilu,
trošenjem budžetskih sredstava pa se kontrola države i sastoji u tome da li javna preduzeća
izvršavaju i u kojoj mjeri povjerenu djelatnost uz racionalne korištenje javnih (budžetskih)
sredstava, osim javnih preduzeća sa privatnim kapitalom. Ovo zbog toga što se u tržišnoj
privredi postojanje javnih preduzeća ili transformacija drugih u javna, opravdava isključivo
ako ispunjavaju povjerene djelatnosti i zbog toga cjelokupno njihovo poslovanje mora biti
pod kontrolom. Nedostaci navedene kontrole pokazuju se u praksi zbog toga što se povjerene
djelatnosti javnim preduzećima i ciljevi uopćeno definišu, kao i zbog toga što osnivač, država
- njen nadležni organ i izvršioci, to dalje bar iskustveno ne konkretizuju. Ovakvo stanje
ukazuje da je potrebno preispitati postavljene ciljeve i stvarati iskustvene normative ili čak
propisivati standarde za pojedine javne djelatnosti ili proizvođačke specifikacije i tako dolaziti

421
do racionalnog i kvalitetnog pružanja proizvodnih, trgovinskih i drugih usluga u javnom
sektoru, a time i efikasne kontrole.

Ako izostane sveobuhvatna kontrola, ne samo što se neracionalne troše povjerena sredstva
(koeficijent iskorištenosti slab) već osnivač, u pravilu država, rizikuje da u slučaju gubitaka
mora obezbijediti dodatna finansijska sredstva, umjesto da samo preduzeće obezbjeđuje ne
samo prostu već proširenu reprodukciju, jer debija nepovratna sredstva koja nisu opterećena
anuitetima. Naime, u pravnoj državi bi se morale općim ili posebnim zakonom u sferi
obavljanja javnih djelatnosti putem javnih preduzeća pravno regulisati ono što je bitno, da bi
postupci javnih preduzeća kao izvršilaca bili ispravni, a prilikom uskraćivanja raznih
odobrenja ili saglasnosti obavezno navesti u aktu po kojim kriterijima, standardima, pa i
propisima se traženo odobrenje daje ili uskraćuje. Primijećene je, nažalost, da većina
specijalnih zakona o javnim preduzećima ne sadrži takve kriterije unaprijed propisane. Zbog
toga, uprave javnih preduzeća često zavise od arbitriranja državnih organa, što može imati
negativno i štetno djejstvo na poslovodstvo i poslovanje javnog preduzeća. U evropskim
pravima, kada su u pitanju javna preduzeća sa privatnim kapitalom, kontrola je dosta sužena,
mada ne i isključena, jer državi je veći interes kada je u pitanju trošenje njenog kapitala, ali ne
nauštrb kvaliteta i bezbjednosti usluga. Kvalitet usluga javnih preduzeća, bez obzira na
vlasništvo kapitala, mora biti isti, na zadovoljavajućem bezbjedonosnom i kvalitetnom nivou.

11. Stručna kontrola javnih preduzeća

U svakoj državi javna i privatna preduzeća, bez obzira na vlasništvo kapitala, podliježu,
zavisno od djelatnosti koju obavljaju, intenzivnoj stručnoj kontroli od strane nadležnih
inspekcijskih organa. Ovo je svugdje vanjska i obligatorna kontrola države u općem interesu.
Tako, naročito je pojačana kontrola države kada su u pitanju opasne materije, životne
namirnice, proizvodi farmaceutske industrije, opasne djelatnosti hemijske industrije i slično.
Istina, posebno se vodi kontrola o zaštiti životne okoline i kontrola zagađivača, u cilju
izbjegavanja štetnih havarija i otpadaka. Za pojedine djelatnosti postoje specijalne stručne
institucije sa opremom i specijalistima za privredni stručni nadzor (npr. rudarstvo, saobraćaj,
preduzeća za snabdijevanje energijom, toplotom) i drugim oblastima javnih djelatnosti koja, u
pravilu, obavljaju javna preduzeća. Ima djelatnosti u kojima se vrši ili postoji
institucionalizovano višestruka stručna kontrola nad javnim preduzećima. U savremenom
tržišnom sistemu u svijetu, sva preduzeća podliježu i poreskoj obavezi na dobit pa ih
kontrolišu i nadležni finansijski organi države.

422
Konačno, može se zaključiti da, i pored veoma razvijene interne i eksterne kontrole - nadzora
poslovnih subjekata u svijetu, a posebno javnih preduzeća, ipak se pitanje ispravne i
cjelishodne kontrole ne smatra razriješenim. Dakle, i pored više vrsta kontrola, uočeno je da je
potrebno usavršavati pravnu regulativu, standardizaciju kvaliteta i uslova usluga u javnim
djelatnostima i pojačati i poboljšati kontrolu ispunjavanja zadataka, tj. uspješnog i racionalnog
poslovanja javnih preduzeća i time opravdati njihovo postojanje. Djelovanje Evropske
zajednice, a kasnije Unije, na unifikaciji i standardizaciji ne samo propisa već-obavljanja
djelatnosti u svim sektorima privređivanja, a pogotovo u javnom sektoru putem tzv. javnih
preduzeća (nadleštara), tendencija je podsticaja unapređenja kontrolnog sistema i države
članice u tom pravcu su dobile određena uputstva od Evropske komisije EEZ-a, odnosno EU-
e. Konačno, zajedničko je, pored istaknutih specifičnosti i raznovrsnosti kontrole javnih
preduzeća, i pojačana uloga države kao simbola organičenja statusne autonomije javnih
preduzeća. Mjera uticaja države na osnivanje, organizovanje i funkcionisanje javnih
preduzeća u odnosu na druge poslovne subjekte je upravo i mjera smanjene autonomnosti
javnih preduzeća u odnosu na druga preduzeća, koja sada nije ista ne samo od države do
države, već i od jednog javnog preduzeća do drugog, čak i u okviru iste države.

GLAVA ŠESNAESTA

XLII. PRIVREDNE KOMORE

423
 1. Privredna komora

Privredne komore su asocijacija poslovnih subjekata po pojedinim privrednim područjima

(industrija, poljoprivreda, trgovina, obrtništvo i slično), a unutar tog udruživanja vrši se
udruživanje po strukama (metalci, građevinari, tekstilci i slično). Prve trgovačke komore
nastale su u Francuskoj, tako da je njihov prvobitni oblik osnovan u XVII vijeku, pod
nazivom "Savjet za trgovinu" koji su sačinjavali poznati trgovci. Oblik udruživanja trgovaca u
komore nije u poslovnom svijetu isti. U nekim državama postoje jedinstvene privredne
komore, odnosno trgovačke ili trgovačkoindustrijske komore koje obuhvataju razne
industrijske grane (npr. trgovinu, industriju, poljoprivredu, saobraćaj itd.), a u drugim se
komore formiraju za pojedine privredne grane, tako da u tim zemljama postoje tzv. strukovne
komore. S obzirom na područja za koja se osnivaju, komore se dijele na:

- lokalne (za jedan grad ili područje);

- regionalne, za jednu širu oblast;
- mješovite, sastavljene od privrednih subjekata (privrednika) dviju država u cilju
razvijanja trgovinske razmjene među njima i
- međunarodne (npr. Međunarodna trgovačka komora osnovana 1919., sa sjedištem u
Parizu, čiji je zadatak da razvija ekonomske odnose između članica na međunarodnom
tržištu i stvaranje unifikacije međunarodnih poslovnih običaja odnosno prava).

U uporednom pravu, komore se osnivaju na dva načina i to:

a) u evropskokontinentalnom sistemu komore se, u pravilu, osnivaju zakonima.

Učlanjenje poslovnih subjekata u komore je obavezno. Sve komore podliježu državnoj
kontroli;
b) angloamerički sistem u kome se komore osnivaju privatnom inicijativom. Članstvo
poslovnih subjekata u ovom sistemu je dobrovoljno i nema službeno značenje, kao u
evropskim pravnim sistemima.

Djelovanje komora i njihovi zadaci su uglavnom isti, bez obzira na različite načine
osnivanja, a sastoji se u slijedećem:

- komore zastupaju interese svojih članova, rade na unapređenju određenog privrednog

područja, pomažu svojim članovima u rješavanju organizacionih i poslovnih pitanja,
nadležnim državnim organima podnose izvještaje, mišljenja i prijedloge i u ime

424
 državnih organa obavljaju određene poslove (npr. izdavanje različitih uvjerenja i
slično).

Prema našem pozitivnom zakonodavstvu, privrednu komoru možemo definisati kao

asocijaciju poslovnih subjekata sa pravnim subjektivitetom neprofitnog karaktera. Članovi
privrednih komora mogu biti privredna društva svih oblika, finansijske institucije, banke,
osiguravajuća i reosiguravajuća društva, društva za upravljanje fondovima (investicioni
fondovi, berze itd.). Statusni oblici povezivanja društava (holding, poslovno udruženje i pul),
zadruge i individualni obrtnici (trgovci). Također, po našem pravu, članovi komore mogu biti
razna udruženja građana, fondacije i zaklade (zadužbine) ako obavljaju privrednu djelatnost,
kao i druge institucije koje se učlane u komore.

Svaka komora vodi knjigu - registar svojih članova, koji ima status javne knjige. Izvodi iz
registra komore su javne isprave, dok se suprotno ne dokaže (ZPK, čl. 7). Komore, i u
našem pravnom sistemu, organizuju se na teritorijalnom principu pa imamo: kantonalne
komore i Privrednu komoru Federacije i Spoljnotrgovinsku komoru BiH.

Karakteristično je da je, u uporednom zakonodavstvu i nekim nacionalnim zakonodavstvima

članstvo poslovnih subjekata u komorama dobrovoljno. Međutim, ima pravnih sistema u
kojima je članstvo privrednih subjekata u komorama obavezno. Naše zakonodavstvo je
evoluiralo tako da se od obaveznog članstva u federalnom zakonodavstvu uvodi princip
dobrovoljnog članstva poslovnih subjekata i obrtnika u komorama. Komore kao asocijacije
poslovnih i drugih subjekata svoje funkcije ostvaruju u saradnji između svojih članova i
organa vlasti, u cilju unapređenja pravnog okvira u ekonomskoj sferi a naročito u pripremanju
propisa iz ekonomske oblasti i drugih propisa i mjera ekonomske politike, kao i instrumenata
kojima se uređuje ekonomski položaj poslovnih subjekata, zaštita domaće proizvodnje i
donošenje mjera za unapređenje izvoza roba i usluga, promocija privrede u zemlji i
inostranstvu.

Privredna komora Federacije BiH u oblasti unapređenja ekonomije i poduzetništva, vrši

koordinaciju zajedničkih aktivnosti kantonalnih komora, usklađuje dugoročne programe rada,
organizuje izvođenje zajedničkih projekata od interesa za sve članove, donosi i posebne
uzanse. Učestvuje u donošenju i izgradnji normativa i standarda u određenim oblastima
privrednih aktivnosti.

425
Komorama, u našem pravu, upravljaju članovi putem organa komore. Organi komore su:
skupština, upravni odbor, nadzorni odbor i predsjednik (ZPK, čl. 12). Statutima komora
utvrđuju se sastav organa, način izbora, vodeći računa o strukovnoj, teritorijalnoj i
nacionalnoj zastupljenosti. Izbori za organe komora vrše se istovremeno u Federaciji BiH na
period od 4 godine. Skupštine komora imaju slijedeće nadležnosti:

- donose statut komore,

- donose smjernice za godišnje i dugoročne programe rada,
- utvrđuju visinu članarine članova komore,
- usvajaju izvještaj o radu, finansijski plan i završni račun, kao i druge poslove od
interesa za komoru.

U okviru komore djeluju sudovi časti, koji vode postupak i odlučuju o povredama poslovnih
običaja, ugovora, trgovačkih pravila, uzansi i drugih propisa. Statutom komora se utvrđuje
sastav, način izbora, postupak i mjere koje može izreći sud časti prema odgovornom
poslovnom subjektu (ZPK, čl. 16). Sredstva za rad komora obezbjeđuju se iz članarine,
kotizacije i drugih izvora, u skladu sa statutom i drugim propisima komora. Pored navedenog,
sredstva za rad komora obezbjeđuju se i iz naknada za vršenje usluga u oblasti javnih
ovlaštenja koje obavljaju za svoje članove.

U našem pravu (zakonu) daje se mogućnost formiranja strukovnih udruženja, sekcija ili
privrednih vijeća sa statusom koji se utvrđuje statutom komore i pravilima o radu. To su, u
suštini, interesne asocijacije. Ove asocijacije mogu formirati najmanje 30 pravnih lica iz iste
ili srodnih djelatnosti. Interesne komorske asocijacije imaju status pravnog lica, koje se
registruju kod nadležnog organa, prema sjedištu komore. Prema tome, posebne strukovne
asocijacije, u našem pravu, mogu biti bez pravnog subjektiviteta jer djeluju i organizuju se u
okviru komora (npr. udruženje ili sekcija voćara, pčelara i slično) i komorske asocijacije sa
pravnim subjektivitetom (strukovne komore). Strukovne komore, kao specifične asocijacije
svoju funkciju komora izvršavaju zastupanjem interesa svojih članova u zemlji i inostranstvu.

U sastavu Privredne komore Federacije BiH obrazovan je stalni izbrani (arbitražni) sud. Ovaj
sud nadležan je za rješavanje sporova između članova komore koje arbitražnom klauzulom u
ugovoru ili drugim aktom povjere arbitraži. Odluke stalnog izbranog suda imaju snagu
izvršnog naslova, kao pravosnažne i izvršne odluke redovnih sudova. Ove odluke objavljuju
se u javnim sredstvima informisanja.

426
 2. Spoljnotrgovinska komora BiH

Spoljnotrgovinska (vanjskotrgovinska) komora BiH je pravni sljednik Privredne komore BiH.

Spoljnotrgovinska komora BiH je integralni dio organizovanja privrednog sistema u BiH i
djeluje u saradnji sa entitetskim komorama Federacije BiH i Republike Srpske i
Ministarstvom spoljne trgovine i ekonomskih odnosa države BiH. Spoljnotrgovinska komora
BiH je nevladina nepolitička i neprofitna javnopravna asocijacija privrednih subjekata i
privrednih asocijacija sa teritorije BiH, sa zakonom određenom funkcijom (čl. 2. Zakona).
Transformacija Privredne komore BiH u Spoljnotrgovinsku komoru BiH, uslijedila je kao
nužnost za objedinjavanje i koordinaciju svih poslovnih subjekata i njihovih asocijacija
(komora) u državi, u cilju unapređenja spoljnotrgovinskih aktivnosti.

Djelatnost Spoljnotrgovinske komore BiH sastoji se u slijedećem:

- utiče na razvoj i unapređenje vanjskotrgovinske politike (podsticaj izvoza, uvozni i

izvozni režim, zaštitne mjere, strana ulaganja, bilateralna saradnja i multilateralna
saradnja sa komorama i drugim asocijacijama u inostranstvu) i sa WTO i Evropskoj
uniji;
- utiče na razvoj carinske politike i tarifa određivanja carinskih teritorija, vrste carina i
carinske dokumentacije;
- utiče na razvoj i unapređenje saradnje sa međunarodnim finansijskim institucijama;
- utiče na razvoj i unapređenje međunarodnog transporta i komunikacija, razvoj i
unapređenje avioprometa, regulisanje međunarodnog transporta, kao i članstvo u
međunarodnim strukovnim asocijacijama FIATA, IRU, poslovi u vezi sa ATA i TIR
(karneta);
- zastupa interese članova iz oba entiteta i partnerstvo u kreiranju ekonomskog sistema,
donošenju mjera i propisa sa državnim organima BiH;
- postaje član i zastupa interese privrede tj. članova u međunarodnim komorskim i
strukovnim asocijacijama, odnosno organizacijama (npr. ICC, Ekrokomorana);
- koordinira saradnju privrednih komora i asocijacija u zemlji, a posebno Privredne
komore Federacije BiH i Privredne komore Republike Srpske u oblasti izgradnje
ekonomskog sistema i ujedinjavanja položaja članova komore, harmonizaciju propisa
u oblasti privatizacije, poreza, stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora u državi i
realizaciji projekata u zemlji i inostranstvu od zajedničkog interesa;

427
 - vrši poslove javnih ovlašćenja utvrđenih posebnim propisima, aktima i odlukama
državnih organa, aktima komorskih asocijacija i slično (kontingenti, izvozno-uvozni
certifikati, uvjerenja o bonitetu), kao i edukacija kadrova.

Spoljnotrgovinska komora BiH ima statut i organe upravljanja, čija nadležnost je regulisana
statutom Komore.

428
 GLAVA OSAMNAESTA

XLIV. EVROPSKO PREDUZEĆE I EVROPSKA INTERESNA GRUPACIJA

1. Evropsko preduzeće

1.1. Pravo nastanjivanja i sloboda osnivanja privrednih subjekata

U pravnom smislu, suština nastanjivanja čini pravo fizičkih i pravnih lica država članica
Evropske unije da, po nacionalnom režimu, mogu na teritoriji drugih država članica EU vršiti
komercijalne aktivnosti putem osnivanja preduzeća, kao generičkog pojma privrednog
poduhvata. To pravo podrazumijeva osnivanje privrednih društava, njihovih organizacionih
dijelova (podružnica, filijala, agencija i pogona). Iz tog prava, ustvari, indirektno ili direktno
proizilazi pravo svakog subjekta (pravnog ili fizičkog) i pravo direktnog investiranja u drugoj
državi članici EU.

1.2. Sloboda osnivanja preduzeća i pravo privrednih društava

U ekonomskom smislu, pravo nastanjivanja znači pravo fizičkih i pravnih lica, odnosno
privrednih društava, da osnivaju preduzeće u članicama EU. Ovo pravo se naziva primarnim
pravom, jer omogućuje osnivanje privrednopravnih subjekata, kao nosilaca privredne
aktivnosti. Međutim, pravo da osnovana privredna društva mogu osnivati razne organizacione
oblike i u drugim državama članicama EU, kao filijale, podružnice i poslovnice, je
sekundarno pravo nastanjivanja. Ovim pravima (primarnim i sekundarnim) omogućena je
sloboda kretanja ljudi i kapitala u EU. Prema tome, osnivačima preduzeća i privrednih
društava, u smislu čl. 52. i čl. 54. Ugovora o osnivanju EEZ iz 1957. god., se ukidaju potpuno
restrikcije i daje sloboda osnivanja preduzeća (privrednih društava na teritoriji države članice
EEZ-e, kao njihovih organizacionih dijelova (filijala i agencija). Dakle, slobodom osnivanja
preduzeća državljana države članice EEZ-e u drugim državama ostvaruje se ne samo sloboda
nastanjivanja, već samostalnog obavljanja raznih djelatnosti ličnim radom. To dalje znači i
mogućnost upravljanja privrednim društvima i preduzećima bez obzira da li su privredna
društva građanskog ili trgovačkog prava, uključujući i zadružna društva, kao i druga pravna
lica, koja su osnovana i rade u skladu sa javnim ili privatnim pravom (čl. 58. st. 2. Ugovora).
Štaviše, privredna (trgovačka) društva koja su osnovana po propisima država članica EEZ
imaju registracijom određeno sjedište, organe upravljanja ili glavno sjedište poslovanja
društva unutar teritorije Zajednice, izjednačavaju se po Ugovoru EEZ sa fizičkim licima

429
država članica (čl. 58. Ugovora). To znači, ukinuta je diskriminacija, bez obzira ko je osnovao
i po kojim propisima postojeća društva prije osnivanja EEZ, ili će pristupiti osnivanju novog
privrednog društva, odnosno filijale po pravilima Rimskog ugovora EEZ-e. Odredbama čl. 58.
st. 1. Ugovora obezbjeđuje se nacionalni tretman za osnovana društva prije organiziranja
Zajednice i postavlja obaveza postupnog ukidanja nacionalnih prava u toku prijelaznog
perioda i zabrana uvođenja novih ograničenja za državljane drugih država članica Zajednice
(čl. 52. st. 1 Ugovora). Iz ovog proizilazi da proklamovano pravo nastanjivanja nije samo sebi
cilj, već neophodan uslov slobode poduzimanja komercijalnih aktivnosti trajnog karaktera
državljana članica EEZ-e. To dalje znači, da pravo nastanjivanja isključuje razne oblike
restrikcija i diskriminacije na teritoriji EEZ-e, koja postoje u nacionalnim pravima članica i
putem raznih mjera harmonizira nacionalne legislative, kojima se reguliše pravo osnivanja i
poslovanja takozvanih "primarnih i sekundarnih centara" privrednih (ekonomskih) aktivnosti.
Pravo nastanjivanja, u širem smislu, obuhvata i pravne norme o harmonizaciji prava
privrednih društava (statusnog prava) u EEZ.

1.3. Harmonizacija prava Evropske unije

Harmonizacija prava EU o privrednim društvima zasniva se na čl. 54. st. 3-6. Ugovora o
osnivanju EZ-e, prema kome su Vijeće i Komisija Evropske zajednice uskladile u potrebnoj
mjeri ujednačavanje pravila uopće, a posebno pravila o zaštiti interesa privrednih društava i
trećih lica u odnosu na postojeća pravna pravila nacionalnog prava države članice EZ-e. Sam
postupak usklađivanja dopušten je i čl. 100. Ugovora o osnivanju EZ-e. Tako Vijeće (Savjet)
EZ-e na prijedlog Komisije, ima široka ovlaštenja da nakon obavljenih konsultacija sa
Evropskim parlamentom i Ekonomskim i socijalnim komitetom donosi uputstva o
približavanju zakonskih, podzakonskih i administrativnih propisa država članica koje imaju
neposredan uticaj na uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkog evropskog tržišta. Sloboda
funkcioniranja zajedničkog tržišta, sloboda kretanja svih faktora proizvodnje, odnosno
trgovine (sloboda prometa roba, kapitala i radne snage, jedinstvene carinske tarife, ukidanje
carina između država i količinskih ograničenja u izvozu i uvozu) i stvaranje lojalne
konkurencije pretpostavlja, međutim, ne samo harmonizirane (usklađene) propise, već u
cjelini unificirane komunitarne propise. Ovim ujednačenim propisima unutar EZ-e, nezavisno
od nacionalnih prava država članica, regulišu se uslovi osnivanja i poslovanja posebnih tipova
(oblika) evropskih preduzeća. Na taj način, evropsko nadnacionalne pravo je omogućilo da se
u Evropskoj uniji, pored tradicionalnih privrednopravnih oblika organizovanja trgovaca

430
(trgovačka društva), osnivaju i posluju novi oblici evropskih preduzeća (društava) kao
privrednih subjekata.

Razvitak evropskog prava o trgovačkim (privrednim) društvima odvijao se uglavnom u tri

etape:

- od Rimskog ugovora 1957 - 1985;

- od 1985. do početka 1990., i treća etapa
- od 1990. do 1995. god.

Evropsko se pravo o privrednim društvima razvijalo najčešće putem smjernica, tako da se

harmonizacija odnosila na ukupnost pravila, od osnivanja, upravljanja do likvidacije.
Postupalo se u harmonizaciji prava (pravnog ujednačavanja) postupno i polahko i tek nakon
deset godina, smjernice, počev od 1964. god., uvode termin za novi tip društva "societas
europea" (SE).

Proces standardizacije i harmoniziranja u najvažnijim oblastima prava privrednih društava,

bio je često blokiran (npr. pravo organizovanja privrednih društava i inače oko pravne
strukture smjernica i njihove obaveznosti). Države se nisu lahko doticale nacionalnog
zakonodavstva. Međutim, Komisija EZ-e je 1985. god. započela realizaciju ideje "Evropa
1992" i provođenje njenog normativnog djelovanja putem 10 donesenih smjernica.
Jedinstvenim evropskim aktima iz 1986. god., donošenjem čl. 100-A, pomognuto je
ostvarenje ideje zajedničkog unutrašnjeg tržišta bez granica koje omogućavaju slobodan
protok roba, ljudi, usluga i kapitala. Kao pravni instrument harmonizacije prava predviđene su
uredbe, smjernice i odluke, ali u tumačenju čl. 100-A Ugovora Vijeće je preporučilo Komisiji
da se prvenstveno služi smjernicama, tako da savremeno harmonizirane evropsko pravo
obuhvata sveukupnost prava o društvima novog oblika u EZ.

1.4. Evropsko pravo privrednih društava

U sistematizaciji i klasifikaciji evropskog prava privrednih društava, iako nezahvalan posao,

niti jednostavan, ipak je prihvaćena tzv. Lutterova klasifikacija, koja pojmovne obuhvata
sljedeća pravila:

- sadržinsku harmonizaciju i koordinaciju nacionalnih prava privrednih društava,

posebno dioničkih društava i dijelova privrednih društava sa ograničenom
odgovornošću;

431
 - obostrano priznavanje nacionalnih privrednih društava, kao poslovnih subjekata;
- uspostavljenje pravnih mogućnosti za nacionalna privredna društva, pod podnošljivim
i u praksi izvodljivim uslovima dobivanja dozvola za osnivanje filijala (podružnica) u
drugim državama članicama Unije, osnivanje kćeri društava, spajanje i promjenu
sjedišta;
- donošenje nadnacionalnih (supranacionalnih) pravnih normi o privrednim društvima;
- učestvovanje u upravljanju društvima (participacija radnika i države);
- garantovanje tržišne lojalne utakmice;
- osnivanje i rad berzi;
- pitanje oporezivanja i
- pitanje osnivanja kreditnih i finansijskih institucija.

Svaka usvojena (donijeta) smjernica Komisije pravno obavezuje državu članicu EU na

odgovarajuće harmoniziranje nacionalnog prava u određenom roku. Dakle, smjernice nisu
propisi koji se direktno primjenjuju u državama članicama, već ih države članice na osnovu
svojih ustava uvode u nacionalni pravni sistem, koji normalno primjenjuju u praksi.

Nadnacionalna (harmonizirana) evropsko pravo isključuje primjenu nacionalnog prava koje je

u suprotnosti sa evropskim nadnacionalnim pravom. Harmonizacija evropskog prava znači da
države članice moraju u istom obimu da preuzmu smjernice Komisije, bez prava na rezerve.
Sporno je u praksi evropskih država, i jedan od teških problema sa kojima se susreću
nacionalni organi, da li smjernice Komisije EU kao harmonizirana pravila obuhvataju (sadrže)
samo minimalne standarde harmonizacije ili su istovremeno gornja limitirajuća granica
harmonizacije. Zauzeto je stanovište da smjernice često izričito limitiraju gornju granicu
ponašanja, tako da nacionalno zakonodavstvo ne može uvoditi posebne uslove i razloge
ništavosti pored navedenih u smjernici.

Konačno, mora se zaključiti da u primjeni i tumačenju evropskog prava o privrednim

društvima, uvijek se radi o primjeni nacionalnog prava koje primjenjuju nacionalni sudovi
članica EU, ali je njihovo pravo evropski harmonizirano (standardizirano) u skladu sa
smjernicama Komisije EU, u čijem se tumačenju Evropski sud pridržava pravila i zahtjeva
smjernica EZ, odnosno EU. Zbog toga, Evropski sud utiče na ujednačavanje primjene
harmoniziranog prava i ima kontrolnu funkciju rješavajući sporove iz svoje nadležnosti u
ovom domenu prava o privrednim društvima.

1.5. Novi oblici evropskog preduzeća

432
Pored tradicionalnih oblika privrednih društava u EU, harmoniziranim nacionalnim pravom
omogućeno je osnivanje i poslovanje novih organizacionih oblika preduzeća na jedinstvenom
evropskom tržištu, bez diskriminacije, na tržišnim principima. Novi oblici evropskih
preduzeća i privrednih društava podrazumijevaju:

- evropsku ekonomsku interesnu grupaciju (EEIG);

- evropsko društvo, kao profitabilnu organizaciju.

Neprofitabilne organizacije su:

- evropsko zadružno društvo;

- evropsko društvo za osiguranje i
- evropska asocijacija.

Svi navedeni organizacionopravni oblici su regulirani posebnim i odgovarajućim pravilima

harmoniziranog prava koja, ustvari predstavljaju materijalne pravne norme, koje su
unicifirane kao supranacionalno evropsko pravo.

1.6. Evropsko preduzeće (societas europea)

Ideja o osnivanju evropske kompanije (latinski societas europea ili skraćeno SE), datira
još od 1948. god. kada je Udruženje za međunarodno pravo predložilo donošenje
Konvencije o reguliranju privatnih i javnih međunarodnih kompanija. Ustvari, ideja je bila
da se iznađe pravni okvir za formiranje posebnog tipa tzv. "transnacionalne kompanije".
Zbog toga je bilo osnovano oko 50 ad hoc eksperimentalnih međunarodnih
transnacionalnih kompanija, kao npr. transnacionalna kompanija za izgradnju tunela ispod
Mon Slana, koji je povezao Italiju i Francusku, ili za izvođenje radova na rijeci Mosel,
kako bi se omogućio međunarodni prijevoz i prodaja uglja iz Francuske i Njemačke.

1.7. Statut evropske kompanije

Za donošenje statuta (pravila) evropskog preduzeća, korištena su iskustva već osnovanih

transnacionalnih kompanija. Na osnovu analizirane prakse, Komisija je predložila Vijeću
Evropskog parlamenta memorandum o potrebi stvaranja novog evropskog tipa kompanije
(preduzeća) koja bi imala pravni status nadnacionalnog karaktera i bila u cijelosti
regulirana evropskim (komunitarnim) pravom. Ekspertna grupa stručnjaka 1967. god. je
konačno ponudila prijedlog svojevrsnog "zakona" u obliku statuta o evropskom tipu
akcionarskog društva sa kojim su obuhvaćena i regulirana sljedeća pitanja:

433
a) da je evropsko preduzeće (company) nadnacionalnog karaktera i da za njeno
osnivanje, poslovanje i likvidaciju važi nadnacionalne (harmonizirano) evropsko
pravo;
b) da se harmonizirano evropsko pravo zasniva na postignutom kompromisu između
francuskog i njemačkog nacionalnog prava, tako da nova pravila isključuju
nacionalno pravo; da je evropska kompanija regulirana u potpunosti evropskim
jedinstvenim pravom; Prema izmijenjenom prijedlogu pravila Komisije 1975.
god„ predložen je dvostruki sistem upravljanja i koncepcija postepenog uvođenja
tripartitnog saodlučivanja (upravljanja) od predstavnika vlasnika kapitala, radnika
(participacija radničkog upravljanja) i države (zaštita javnog interesa u nadzornom
odboru). Učešće radnika i zaposlenih u upravljanju kompanijama u upravnom odboru
ili radničkom savjetu nije bilo predviđeno. Mnoge izmjene i dopune uputstava su se
odnosile na uključivanje zaposlenih u odlučivanju zaposlenih u evropskim
kompanijama.

Statut Evropske kompanije konačno je usvojen u oktobru 2001. godine. Pravila statuta
evropske kompanije reguliraju sljedeća pitanja:

- način i uslove osnivanja evropskog preduzeća. Statut se mora donijeti u propisanom

obliku sa propisanim minimalnim odredbama, a naročito o preuzimanju dionica,
imenovanju organa ovlaštenih za zastupanje, postupak prijavljivanja (registracije) u
javni registar, konstitutivno djejstvo registracije, javnost (publicitet) registracije i
način otklanjanja ništavosti upisa u javne registre trgovačkih sudova;
- pravo na zastupanje privrednog društva putem lica koja moraju biti jednoobrazno
upisana u javni registar i njihova ovlaštenja.

Organi i lica koja zastupaju moraju nastupati u okviru ovlaštenja u cilju zaštite i pravne
sigurnosti nacionalnog i međunarodnog prometa. To proizilazi iz Smjernice iz 1968. god.
u tri pravca:

- ovlašćena lica moraju biti registrirana u javnom registru društava;

- načelo povjerenja u registar tako da se ne može isticati da neko nije zastupnik zbog
greške u imenovanju ili zbog naknadnog opoziva i
- da se ovlašćenje za zastupanje uprave dioničkog društva i poslovođe društva sa
ograničenom odgovornošću pravno ne mogu ograničiti, sve dok se ti podaci ne upišu u
sudski ili registar društava i javno ne objave;

434
 c) Ulozi u kapitalu i očuvanju osnivačke glavnice U cilju zaštite prometa i povjerilaca sa
aspekta legalnosti osnivanja i provjere u ovlašćenja zastupnika, uvodi se treći aspekt
zaštite povjerilaca dioničkog društva, postojanje osnivačkog kapitala, obezbjeđenje
stvarnog unošenja i očuvanja. Propisan je minimum osnivačkog kapitala 25.000 ECU,
s tim da se prije registracije društva mora uplatiti 25% temeljnog kapitala (čl. 179/3
ZTD). Ulog može biti i u stvarima (ulaganje stvari) i obavezna procjena po vještaku,
tj. da li uložene stvari imaju navedenu vrijednost i da li se sa uloženom stvari
obezbjeđuje realna vrijednost uloga. U slučaju neslaganja označene vrijednosti i njene
procjene, za manju vrijednost (razliku) odgovara ulagač lično i svi članovi uprave
društva. Ovo pravilo ne vrijedi samo kod osnivanja društva već i u slučaju povećanja
kapitala društva, kada zakon propisuje pravo prvenstva radi zaštite dioničara. Na
izloženi način, strogošću pravila iz EU se obezbjeđuje realno ulaganje osnivačkog
kapitala u ugovorenoj vrijednosti (ili propisanom minimumu), i očuvanje realne
vrijednosti kapitala društva. Dobit se može dijeliti dioničarima samo kada se pokrije
pasiva, pa tek od ostvarenog viška aktive iznad stvarne pasive, iskazani kapital se
može dijeliti kao dobit društva. Detaljno je uređeno pitanje sticanja vlastitih dionica i
sticanja dionica vladajućeg društva od ovisnog društva. Sticanje navedenih dionica je
pravno moguće samo iz slobodnih sredstava koja se kao dobit mogu podijeliti
dioničarima, a nikako na teret fondova društva. Apsolutno je zabranjena izdavanje
fiktivnih dividendi, što je samo po sebi logična zabrana.

d) Organi dioničkog društva Odredbe o upravi i organima evropskog dioničkog društva

propisane su Smjernicom br. 5. Predviđa se kao organ glavna skupština, način odlučivanja
(saodlučivanja) dioničara, radnika i države, organizacija uprave društva i njena kontrola.
Međutim, u ovom pogledu nisu izgrađena standardna pravila, a naročito o imenovanju i
opozivu članova uprave društva i članova nadzornog odbora. To pitanje se reguliše pravilima
društva kao i nadležnost skupštine, pitanje prava glasa, kao i pravo pobijanja odluka
skupštine.

e) Polaganje računa i revizija poslovanja Pravilima je regulirano ujednačena pitanje

podnošenja izvještaja o godišnjem poslovanju društva, ispitivanje i revizija poslovanja i
javnog publiciranja rezultata poslovanja i nalaza revizije. Ujednačavanje navedenih pravila u
smjernicama br. 4. i 8. o javnosti rada evropskog društva se smatra velikim uspjehom, i time
zabrane stvaranja tajnih rezervnih fondova društva. U američkom pravu, istaknute odredbe o

435
javnosti rada i obavještavanja o rezultatima poslovanja omogućuju prodaju dionica na
njujorškoj berzi, jer u suprotnom, američko pravo ne dozvoljava prodaju dionica na njujorškoj
berzi, ako odredbe o poslovanju nisu standardizovane i ako onemogućuju tajne rezerve. To je
naročito značajno za velika dionička društva iz EU, da mogu njihove dionice kotirati na
američkom novčanom tržištu.

f) Izvještaj na nivou koncerna Prema Smjernici br. 7 EZ-a, ne samo da postoji obaveza
pojedinačnog izvještaja dioničkog društva o godišnjem poslovanju, već se to pravo nalaže i
koncernu, kao složenom obliku organiziranja privrednih društava. I ovaj izvještaj ima za cilj
javno obavještavanje povjerilaca i ulagača koncerna, kao vladajućeg društva, i time
eliminiranje međudobiti. Izvještaj koncerna se pravno ocjenjuje daje mnogo važniji od
pojedinačnog člana koncerna, jer se time obavještava i šira javnost o cjelokupnom
ekonomskom položaju koncerna (npr. DAIMLER koncern u SR Njemačkoj, GENERAL
MOTORS u SAD), zbog mogućnosti i olakšanja interkontinentalnog poslovanja.

1.8. Metod pravnog reguliranja

Iako je evropsko preduzeće zamišljeno kao novi organizacionopravni oblik privrednog

društva, koji bi trebao u cijelosti biti reguliran evropskim harmoniziranim pravom, dugo
vremena se to pitanje usaglašavalo, sve do donošenja Jedinstvenog evropskog akta 1987. god.
Po citiranom Jedinstvenom aktu, evropsko preduzeće (kompanija) se tretira kao jedno od
bitnih sredstava za uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkog (unutrašnjeg) tržišta EZ.

Međutim, pravni osnov za donošenje pravila kojima bi se izvršila unifikacija nacionalnih

propisa o privrednim društvima, je ocijenjena kao neadekvatna (čl. 100-A u vezi sa čl. 54. st.
3- G Osnivačkog ugovora) jer je davala pravo Komisiji samo za usklađivanja (harmonizaciju)
zakonskih i administrativnih propisa postojećih nacionalnih prava država članica EZ, tj.
ovlaštenje za donošenje uputstava. Zbog toga je Vijeće Zajednice kvalificiranom većinom
usvojilo potrebne mjere i time onemogućilo blokadu jednoglasnim odlučivanjima, za
stvaranje pretpostavki za uspostavljanje jedinstvenog tržišta, i harmoniziranog prava u
mnogim oblastima, pa i po pitanju evropskog preduzeća.

Što se tiče metoda reguliranja evropskog preduzeća SE, tako je i dalje ostalo evropski tip
kompanije, za koje nije bilo dovoljno samo evropsko komunitarno (harmonizirano) pravo
nastalo u pravilu iz uputstava Komisije, već su neka pitanja ostavljana mimo harmoniziranih
pravila i uputstava da se riješe pravom država članica EZ-a. Tako je ostala cjelokupna

436
materija po pitanju participacije zaposlenih u upravljanju evropskim preduzećem da se
regulira pravilima iz nacionalnih prava koja su veoma složena, neujednačena i često nejasna,
koja će biti regulirana putem sistema opcija i upućivanja. Pravila iz opcija i upućivanja
nacionalnih država su, ustvari, kolizione norme nacionalnog prava država, što je izazvalo
poteškoće u praksi.

U metodu reguliranja pravila o evropskom preduzeću putem kolizionih normi država članica,
poznata su dva metoda:

a) sistem upućivanja, po izmijenjenom prijedlogu Jedinstvenih pravila iz 1991. godine, znači

da se primjenjuje nacionalno pravo države članice u kojoj SE ima regulirano sjedište kao
privredno društvo. Međutim, nacionalno pravo će se primijeniti samo ako određeno
(konkretno pitanje) nije regulirano ujednačenim Pravilima EZ-a ili u statutu evropskog
preduzeća.

b) sistem opcija: imajući u vidu razlike koje postoje u nacionalnim pravima država članica
EZ-a o privrednim društvima, pa kako to nije moglo biti regulirano na jedinstven način,
Pravilima, ponuđene su opcije kao metod razrješenja slijedećih pitanja:

- za izbor jedinstvenih ili dvostrukih organa upravljanja (čl. 61. Pravila);

- četiri različita modela učešća u evropskom preduzeću, s tim da izbor može biti ograničen
pravom države članice u kojoj evropsko preduzeće ima sjedište (čl. 3 Uputstva); izbor načina
računovodstvene kontrole i sastavljanja završnih računa;

- ovlašćenje države članice ili evropskog preduzeća da izaberu pravo one države članice EZ-a
u kojoj evropsko preduzeće ima sjedište u vezi poslova za koje se zahtijeva prethodno
odobrenje nadzornog odbora (čl. 72. Pravila).

1.9. Osnovne karakteristike evropskog preduzeća

Osnivači evropske kompanije (preduzeća) mogu biti dioničarska društva, društva sa

ograničenom odgovornošću, kompanije i firme koje imaju to svojstvo u skladu sa odredbama
čl. 58. Ugovora o osnivanju EEZ-e, pod uslovom da su osnovana u skladu jedne države
članice i ako imaju registrirano ili statutarno sjedište i glavnu upravu u Zajednici. Po
Jedinstvenim pravilima evropsko preduzeće (kompanija) ima oblik dioničkog društva za
obavljanje komercijalnih aktivnosti sa pravnim subjektivitetom u svim državama članicama.
Minimalni osnivački kapital evropske kompanije je 120.000 eura. Svi organizacionopravni

437
oblici društva mogu, po pravilima evropskog prava, osnovati evropsko preduzeće (društvo)
sami ili međusobnim povezivanjem na jedan od slijedećih načina i to:

- spajanjem (fuzijom) najmanje dva dionička društva iz različitih država;

- formiranjem zajedničkog holdinga evropskog preduzeća od najmanje dva dionička
društva iz različitih država članica EU:
- osnivanjem zajedničkog društva kćeri evropskog preduzeća od već postojećeg
evropskog preduzeća;
- osnivanjem holding privatnih preduzeća (kompanija sa ograničenom odgovornošću);
- osnivanjem zajedničkog društva kćeri od strane društava sa ograničenom
odgovornošću;
- promjenom pravnog oblika (transformacijom) nacionalnih dioničkih društava u
evropsko preduzeće (društvo); i
- omogućavanjem društvima kćerima evropskog preduzeća da mogu formirati drugo
društvo kćeri evropskog preduzeća.

Osnivanje evropskog preduzeća po Pravilima harmoniziranog prava, mora se objaviti u

službenom glasilu (Sl. listu) Zajednice. Evropsko preduzeće, koje je osnovano u smislu čl.
17. st. 4. Jedinstvenih pravila evropskog prava, ima nacionalni tretman, kao i sva
akcionarska društva osnovana po pravu država članica EU.

1.10. Osnivanje evropskog preduzeća spajanjem

Svi načini osnivanja evropskog preduzeća spajanjem (fuzijom) polaze od pretpostavke da dva
već postojeća preduzeća (kompanije), osnovana po pravilima država članica sa registriranim
sjedištem i glavnom upravom u Zajednici, mogu pravno osnovati evropsko preduzeće (SE)
spajanjem, s tim da najmanje dva od osnivača imaju centralnu upravu odnosno registrirano
sjedište u različitim državama Zajednice. Spajanje ne podrazumijeva provođenje postupka
likvidacije, već se imovina (aktiva i pasiva) prenosi na novoosnovana evropsko preduzeće
(SE) i u zamjenu se dobivaju akcije novog evropskog preduzeća (SE).
Spajanje kontroliraju specijalni eksperti, koji se angažiraju u ime društava koja se spajaju, bilo
od osnivača ili nezavisno od njih, ili su postavljeni od strane sudskih ili upravnih organa
država članica. Eksperti kontroliraju postupak spajanja i njegovu zakonitost, o čemu se izdaju
i posebni certifikati.

438
Ako nije vršena kontrola zakonitosti spajanja na propisani način, spajanje je bez pravnog
djejstva tj. ništavo je, s tim što se postupak poništenja može pokrenuti u prekluzivnom roku
od 6 mjeseci računajući od dana upisa spajanja u odgovarajući registar. Zakonito proveden
postupak spajanja dva ili više dioničarskih društava u novo evropsko društvo ipso iure dovodi
do univerzalne sukcesije, tj. prijenosa cjelokupne imovine (prava i obaveza) osnivača na
novoosnovanu evropsku kompaniju (preduzeće). Pravovaljanim osnivanjem putem spajanja
evropskog preduzeća ekonomski i pravno postaju učesnici (osnivači) evropskog preduzeća.

1.11. Osnivanje evropskog preduzeća formiranjem holding kompanije

Evropsku kompaniju, u bilo kom obliku, mogu osnovati dva ili više dioničkih društava ili
društava sa ograničenom odgovornošću, ako su osnovana po pravu jedne od država članica
EU-e i imaju registrirano sjedište i glavnu upravu na teritoriji Zajednice, pod uslovom:
a) da imaju glavnu upravu u različitim državama članicama, ili
b) da imaju društva kćeri ili filijale u različitoj državi članici EU-e, od one u kojoj imaju
glavnu upravu.
Preduzeća osnivači evropske kompanije (holdinga) ne prestaju sa radom, bez obzira na
rješenja u nacionalnim pravima država članica EU-e, po kojima se zahtijeva postojanje više
od jednog akcionara. Programom osnivanja osnivači moraju regulirati učešće u osnivačkom
kapitalu fiksiranjem procenta akcija osnivača, koje će biti zamijenjene formiranjem evropskog
preduzeća, a koji ne može biti manji od 5% sa pravom glasa u skupštini evropskog preduzeća.
Novu evropsku kompaniju mogu osnovati i putem holdinga dva ili više već osnovanih
evropskih preduzeća (SE) međusobno ili zajedno, jednim ili više različitih oblika društava.

1.12. Osnivanje transformiranjem

Osnivanje transformiranjem znači da jedno dioničko društvo, osnovano po pravu jedne od

država članica, a koje ima registrirano sjedište i glavnu upravu u Zajednici, može formirati
evropsko preduzeće (SE) sopstvenom transformacijom (promijeniti oblik) ako ima društvo
kćer ili filijalu u drugoj državi članici EU-e, različitoj od one u kojoj ima glavnu upravu.

439
Ostali modaliteti osnivanja evropskog preduzeća su detaljno regulirani Pravilima EU-e, na
izloženim principima različitog sjedišta osnivača u državama ali obligatorno, koje su članice
Zajednice, kao i da su osnivači konstituirani po nacionalnim pravima država članica.

1.13. Organi upravljanja evropskog preduzeća

Kao organ upravljanja obavezna je skupština preduzeća, što se detaljno regulira statutom
(članstvo, nadležnost i postupak donošenja odluka). Ostavljena je sloboda osnivačima da li će
postojati dva organa upravljanja: upravni i nadzorni odbor, ili jedinstveni organ upravljanja.
Nadzorni odbor kontrolira rad upravnog odbora. Članove nadzornog odbora bira skupština
dioničara. Broj članova nadzornog odbora određuje se statutom društva ili to može biti
propisano nacionalnim pravom države članice na čijoj je teritoriji evropsko preduzeće (SE)
registrirano. Kada je u pitanju organiziran organ upravljanja po sistemu jedinstvenog organa,
on je sastavljen, u pravilu, od najmanje tri člana, čiji je mandat reguliran statutom kompanije.
Izuzetno, jedinstven organ upravljanja SE može imati dva, pa čak i samo jednog člana,
ukoliko sa relevantnim uputstvom ne postoji obaveza participacije (uključivanja) predstavnika
zaposlenih SE.
Članove ovog organa postavlja i opoziva generalna skupština preduzeća, odnosno zaposlenih
u evropskom preduzeću. Nadležnost skupštine je propisana generalne, tj. da za sve što nije
nadležan upravni odbor i nadzorni odbor odnosno radnici - zaposleni u preduzeću, odgovorna
je skupština dioničara i to: usvajanje godišnjeg obračuna, podjela dobiti, snošenje gubitaka.
Generalna skupština se sastaje najmanje jedanput godišnje, najkasnije 6 mjeseci od završene
finansijske godine. Upravni i izvršni odbor mogu sazvati skupštinu kada ocijene potrebnim, a
izuzetno, to može učiniti nadzorni odbor i akcionari koji raspolažu sa najmanje 10% upisanog
osnivačkog kapitala. To je, ustvari, pravo manjinskih (sitnih) akcionara, pa ako se skupština
ne sazove u roku od 30 dana, sud može naložiti njeno sazivanje u cilju njihove zaštite.
Ako postoji sistem dvostrukog organa upravljanja, podijeljena je nadležnost između upravnog
i nadzornog odbora. Tako, upravni odbor društva upravlja društvom, predstavlja i zastupa
društvo prema trećim licima u pravnom prometu. Članove upravnog odbora imenuje i opoziva
nadzorni odbor. Zabranjeno je da član upravnog odbora bude istovremeno član nadzornog
odbora. Članstvo u jednom ili drugom organu istog člana je inkompatibilno.

1.14. Odgovornost članova organa upravljanja

440
Svi članovi organa evropskog preduzeća su obavezni funkcije obavljati u interesu evropskog
preduzeća, imajući posebno u vidu interese zaposlenih i akcionara. Članovi organa u
upravljanju dužni su i po prestanku funkcije i članstva u evropskom preduzeću čuvati
poslovnu tajnu i povjerljive informacije do kojih su došli vršeći svoje funkcije. Svim
članovima upravnog i nadzornog odbora ili pak jedinstvenog administrativnog odbora
propisana je zajednička solidarna odgovornost za poslovne gubitke i štete počinjene
evropskom preduzeću, zbog kršenja obaveza (nezakonitog rada) u vršenju povjerenih
funkcija. Odluku o utuženju za naknadu štete donosi skupština preduzeća običnom većinom, a
tužbu za naknadu štete može podnijeti jedan ili više akcionara koji imaju najmanje 10%
upisanog kapitala u evropskom preduzeću. U oba slučaja zastarjelost za utuženje nastupa
protekom roka od 5 godina, računajući od dana štetne radnje koja ima za posljedicu gubitak ili
štetu preduzeću.

1.15. Učešće zaposlenih u upravljanju evropskim preduzećem

Participacija zaposlenih u upravljanju evropskom kompanijom nije naišla na prihvatanje

nekih članica EZ-e. Međutim, uprkos otporima u praktičnom poslovanju velikih kompanija
kao što su npr. "AIRBUS" ili "VOLKSWAGEN AG", počela se praktikovati svojevrsna
radnička participacija u upravljanju putem tzv. "evropskih radničkih savjeta". Istaknuta praksa
u nekim evropskim kompanijama je uticala na Komisiju EU-e da uputstvima iz 1989. god.
predloži mogućnost učešća radnika u upravljanju evropskim preduzećem u više opcija, što je
kasnije i prihvaćene Izmjenom predloženog uputstva 1991. god. Prema izmjenama uputstva,
članice EU su se generalne obavezale da će prema čl. 2. izmijenjenog uputstva omogućiti
participaciju zaposlenih, što se, u smislu člana 4., 5. i 6. citiranog uputstva, svodi na sljedeće:
- da zaposleni u evropskom preduzeću imaju pravo postavljanja i opozivanja najmanje
1/3, ali ne i više od 1/3 članova nadzornog odbora u dvostrukom sistemu organa
upravljanja ili u upravnom odboru jedne polovine evropskog preduzeća u
jedinstvenom sistemu upravljanja;
- ako pravo postavljanja i opoziva članova nadzornog ili upravnog odbora pripada ovim
organima, onda generalna skupština i predstavnici zaposlenih imaju pravo:

a) da predlažu kandidate za nadzorni ili upravni odbor, ili

441
 b) stave prigovore na izbor određenih kandidata, koji ne mogu biti izabrani ako
nadležan sud ili drugi organ utvrdi osnovanost prigovora;
c) mogu voditi pregovore i zaključivati kolektivne ugovore sa upravnim i nadzornim
odborom o učešću zaposlenih u kapitalu društva i profitu evropskog preduzeća;
d) kad je organiziran tzv. "odvojeni organ" koga sačinjavaju samo zaposleni radnici,
propisana je uzajamna obaveza "odvojenog organa" da najmanje tromjesečno
izvještava nadzorni obor ili upravni odbor o svim pitanjima od značaja za posebni
"radnički organ", kao i obratno, da upravni odnosno nadzorni odbor upozna
radnički "posebni organ". Radi se o uzajamnom obavještavanju od značaja za
evropsko preduzeće.

1.16. Prestanak evropskog preduzeća

Evropsko preduzeće može pravno i ekonomski prestati na jedan od sljedećih načina:

- istekom roka na koji je osnovano ili postizanjem zacrtanog cilja;

- odlukom generalne skupštine preduzeća;
- odlukom suda na čijem je području registrirana kompanija; - kada se osnivački kapital
smanji ispod zakonskog minimuma;
- ako godišnji izvještaj o poslovanju nije podnijet nadležnim organima u posljednje tri
godine neprekidno ili u rokovima koje propisuje mjerodavno pravo države registracije
evropskog preduzeća.

2. Evropska ekonomska interesna grupacija

Evropska unija promoviše jedinstvene tržište uklanjanjem pravnih, poreskih ili psiholoških
poteškoća, i već duže vremena uvodi moguće pravne oblike koji bi mogli da se koriste u
evropskoj poslovnoj saradnji. Jedan od takvih oblika je evropska ekonomska interesna
grupacija (EEIG), koja omogućuje licima iz jedne države - članice da sarađuje sa drugim, još
uvijek zadržavajući svoju pravnu i ekonomsku samostalnost. Zakonodavstvo koje omogućuje
osnivanje EEIG je već na snazi. Drugi pravni oblik, tzv. Evropska kompanija ili "Societas
Europea" (SE) je kasnije regulisano, uglavnom zbog nesaglasnih pogleda na stepen obavezne
participacije radnika u upravljanju koje je ovo zakonodavstvo trebalo da reguliše.

442
Na osnovu Regulative 2137/85 Evropskog savjeta od 25. jula 1985. god (EEIG Regulativa) i
od 1. jula 1989. god„ moguće je formirati EEIG. Inspiracija za EEIG bila je francusko pravno
lice "GROUPMENT D INTERET ECONOMIQUE", koje je steklo veliku popularnost odmah
nakon svog uvođenja u 1967-oj godini, i čiji je najistaknutiji primjer "AIRBUS
INDUSTRIE".

2.1. Cilj osnivanja

Cilj EEIG-ja je" da omogući i razvije ekonomske aktivnosti svojih članova i poboljša i uveća
rezultate ovih aktivnosti; njezin cilj i nije u sticanju dobiti za sebe." EEIG može sticati dobit
ali dobit će se smatrati dobitom njezinih članova i bit će raspodijeljena među njima onako
kako je predviđeno ugovorom o osnivanju ili, u slučaju odsustva bilo kakvih odredaba o tome,
na jednake dijelove. S obzirom da su aktivnosti jednog EEIG preduzeća sporedne u odnosu na
aktivnosti njegovih članova, takvo preduzeće ne može:
- da ima ovlašćenja i vrši nadzor nad aktivnošću svojih članova, kao i ovlašćenja u
pogledu zapošljavanja, finansiranja i investicija;
- da posjeduje dionice bilo kakve vrste kod svojih članova; dioničarstvo kod drugih
kompanija je moguće onoliko koliko je potrebno EEIG-ovom predmetu poslovanja i
samo ako je u ime svojih članova;
- da zapošljava više od 500 radnika;
- da ne izdaje kredite direktoru preduzeća ili osobama povezanim sa njim, niti da
prenosi bilo kakva imovinska prava od preduzeća na direktora, osim ako domaće
pravo zemlje sjedišta preduzeća to izričito dozvoljava;
- da bude dioničar u drugom EEIG preduzeću.

Uz to, nijedno EEIG preduzeće ne može da prikuplja sredstva upućivanjem javnog poziva za
investiranje u isto. Iz naprijed navedenog se očigledno vidi da je ova forma preduzeća
specifično namijenjena za zajedničko poslovanje (joint venture). Osnivanje grupacija EEIG
preduzeća je zabranjeno da bi se izbjegle poteškoće u nalaženju krajnjeg pravnog i poreskog
obveznika. lako restrikcija u vezi sa brojem radnika koji jedno takvo preduzeće može da
zapošljava odgovara sličnoj restrikciji u njemačkom pravu u vezi sa obaveznim učešćem
radnika u upravljanju, očigledno je da Evropska komisija promoviše EEIG, kao naročito
pogodnu formu za mala i srednja preduzeća.

443
Članstvo u EEIG je ograničeno na pravna lica sa centralnom administracijom u okviru
Evropske zajednice (i ako se zahtijeva registrovano predstavništvo). Fizičko lice koje se bavi
industrijskom, privrednom, zanatskom ili kulturnom aktivnošću ili koje pruža profesionalne
ili ostale usluge na zajedničkom tržištu, može također postati član ovakvog preduzeća. U
svakom slučaju, EEIG regulativa ne prejudicira primjenu pravnih pravila ili etičkih kodeksa u
pogledu poslovnih i profesionalnih aktivnosti na nacionalnom nivou. U slučaju potrebe zaštite
javnog interesa, bilo koja zemlja članica može zabraniti ili ograničiti učešće određenih
pravnih i fizičkih lica u ovakvoj jednoj grupaciji. Restrikcija da samo pravna i fizička lica iz
Evropske zajednice mogu učestvovati u osnivanju EEIG nije tako stroga kao što na prvi
pogled može da izgleda.

Vrlo je jednostavno formirati društvo sa ograničenom odgovornošću u većini zemalja

zajedničkog tržišta. U Engleskoj, ovo je naročito jednostavno. Minimalna osnovna glavnica
takvog preduzeća je sto funti, ali u momentu osnivanja samo dvije dionice od, recimo, jedne
funte treba da budu izdate. Ovo bi bio jedan ako ne i glavni put za BiH preduzeća za njihovu
participaciju u jednoj evropskoj ekonomskoj interesnoj grupaciji.
EEIG preduzeće se mora sastojati od najmanje dva pravna lica sa administrativnom
kontrolom u dvije različite države članice ili dva fizička lica koja obavljaju svoje glavne
poslovne aktivnosti u različitim državama članicama, ili između fizičkog lica i pravnog lica
koji obavljaju svoje privredne aktivnosti u različitim zemljama. Država članica može propisati
da EEIG registrovana u registar preduzeća te zemlje ne može imati više od 20 članova i da se
svaki član pravnog lica registrovanog u toj državi tretira kao poseban član grupacije. Ovdje se
ponovo pojavljuje potencijalno ograničenje u veličini. Intencija je da određena ograničenja u
veličini komanditnih društava (20 je maksimalno dozvoljeni broj u engleskom pravu, osim u
slučajevima advokatskih i računovodstvenih firmi, članova berzi i pojedinih podosigurača) ne
budu izbjegnuta korišćenjem EEIG-a. No i pored svega toga, član grupacije može prenijeti
cjelokupan ili dio svog udjela na druge, pod uslovom da se na to saglase svi ostali članovi
grupacije.

2.2. Osnivanje EEIG-a

Procedura osnivanja preduzeća je relativno jednostavna. Ugovorne strane koje namjeravaju da

formiraju jednu ovakvu grupaciju, moraju zaključiti ugovor o osnivanju i registrovati
preduzeće. Preduzeće se registruje u onoj državi gdje ima svoju zvaničnu adresu i u svakoj

444
drugoj državi - članici u kojoj ima sopstveno preduzeće. Registracija ovakvog preduzeća mora
se zvanično objaviti u Službenom listu Evropske zajednice. Dokumenti kojim se formira
jedno EEIG preduzeće, uključujući ugovor o osnivanju i njegove eventualne amandmane, su
javni. Grupacija mora imati svoje oditore koji će provjeravati računovodstvene i druge
podatke. Sadržaj ugovora o osnivanju određuju ugovorne strane ili, u svakom slučaju, on
mora sadržavati slijedeće:
- ime preduzeća poslije kojeg slijedi "Evropska ekonomska interesna grupacija" ili
"EEIG";
- zvanična adresa preduzeća koja, iako se može prenositi u okviru Zajednice, mora biti
gdje grupacija ili jedan od njezinih članova ima svoju centralnu administraciju;
- ciljeve preduzeća;
- detalje o svakom članu (dioničaru);
- trajanje preduzeća, osim ako je bez ograničenja.

Od dana registracije EEIG ima poslovnu sposobnost da zaključuje ugovore u svoje sopstveno
ime, da zasniva prava i obaveze i da tuži i bude tuženo. Članstvo u grupaciji podrazumijeva
solidarnu i neograničenu odgovornost članova, ali sve dok grupacija ne padne pod stečaj
njezini oditori ne mogu povesti parnicu protiv članova osim u slučaju ako je grupacija
propustila da plaća svoje dugove "u određenom vremenskom periodu". Osnivači grupacije su
neograničeno, zajednički i solidarne odgovorni ako grupacija nakon registracije ne preuzme
obaveze svojih osnivača.

2.3. Oporezivanje EEIG-a

U članu 40 EEIG Regulative se kaže: "Dobit i gubici koji su proizvod aktivnosti grupacije
oporezuju se "u rukama" njezinih članova. Ovo je taj mnogohvaljeni koncept "fiskalne
providnosti" koji bi trebalo da bude jedna od najatraktivnijih osobina Evropske ekonomske
interesne grupacije. Ali, član 40 treba da bude tumačen u zajednici sa XIV recitalom koji
kaže: " s obzirom da se u obrnutom slučaju primjenjuje nacionalno poreske pravo naročito u
pogledu raspodjele dobiti, poreske procedure i bilo kakvih obaveza nametnutih od strane
nacionalnog poreskog zakonodavstva".
Poresko zakonodavstvo Velike Britanije gleda na EEIG, kao na zastupnika svojih članova i
smatra se da članovi obavljaju svoje poslovne aktivnosti u društvu sa neograničenom
solidarnom odgovornošću (partnership). Raspodjela dobiti je računovodstvena operacija i

445
EEIG Regulativa ne stimuliše način na koji računovodstvo preduzeća treba da bude vođeno.
Odbici od ukupnog prihoda koji se dozvoljavaju u odnosu na oporezovani prihod variraju u
Evropskoj zajednici. U odsustvu bilo kakvih zajedničkih metoda računanja profita i gubitaka,
moguće je da poreski organi neke države - članice ne prihvate završni račun napravljen na
osnovu pravila koja dozvoljavaju odbitke od oporezive dobiti koja se široko razlikuje od
računovodstvenih pravila dozvoljenih u toj zemlji. Tako, može se desiti da članovi jedne iste
grupacije i sa istim dioničarskim udjelom, ali sa sjedištima u različitim državama, budu
oporezovani na različite načine. Jedna od fundamentalnih odlika EEIG koncepta je sigurno
omogućavanje saradnje između država članica, izbjegavajući u isto vrijeme ponekad
kontroverzni izbor pravnih formi jednog pravnog sistema preko kojih bi trebalo ostvariti
poslovanje, suočavajući na taj način druge učesnike u poslu sa manje poznatim pravnim
sistemom i mogućnošću da budu dva puta oporezovani za istu dobit. Uklonivši ovaj
nedostatak EEIG Regulativa može, osim ako organi država - članica ne prihvate saglasnu
politiku o tome, kreirati novi nedostatak - različitu stopu oporezivanja.
Ova "fiskalna providnost" nije ni u kakvoj pomoći u utvrđivanju poreskog tretmana
međunarodnih transakcija od strane EEIG. Nejasno je da li zemlju registracije grupacije ili
nekog njezinog preduzeća treba uzeti u razmatranje kod ugovora o dvostrukom oporezivanju.
Isto tako je moguće da EEIG ne bude "rezident" u okviru značenja člana 4. OECD model
ugovora o dvostrukom oporezivanju, zato što i sama nije oporeziva u zemlji registracije ili
zemlji stalnog sjedišta u okviru Evropske zajednice. Kao rezultat, prihod grupacije ostvaren u
okviru Evropske zajednice, ukoliko je oporeziv u zemlji porijekla, može da ne potpada pod
odredbe ovog OECD modela.

2.4. Poslovanje i upravljanje

Iako poreski aspekti EEIG ostaju problematični zbog nedostatka detalja u EEIG Regulativi,
poslovanje i upravljanje grupacijom ima velike koristi od namjernog izbjegavanja pretjeranog
detaljisanja. Fleksibilnost je jedno od osnovnih pravila u slučaju EEIG. U ovoj oblasti EEIG
Regulativa ostvaruje vrlo visoki domet.
Postoje dva organa preko koje grupacija funkcioniše - članovi koji kolektivno učestvuju u
radu i direktor ili direktori. Direktor se imenuje u samom ugovoru o osnivanju. Ukoliko se
zahtijeva postojanje drugih organa, kao što je recimo nadzorni odbor, ugovor o osnivanju
mora odrediti njegovo ovlašćenje. Svaki član ima jedan glas. Ugovor o osnivanju može dati
pojedinim članovima više od jednog glasa pod uslovom da nijedan član ne posjeduje većinu

446
glasova. Odluke moraju biti jednoglasne, osim ako ugovor o osnivanju ne predviđa nešto
drugo. U svakom slučaju, jednoglasnost se zahtijeva za:
- izmjenu poslovanja grupacije;
- izmjenu glasova svakog člana;
- izmjenu načina donošenja odluka;
- produženje trajanja grupacije;
- izmjenu doprinosa za finansiranje grupacije;
- izmjenu drugih obaveza članova ukoliko nisu predviđene ugovorom o osnivanju;
- izmjene ugovora o osnivanju, ukoliko njime nije nešto drugo predviđeno.

Iako član 17. (4) EEIG Regulative omogućuje da, na inicijativu direktora ili na zahtjev jednog
od dioničara, direktor ili direktori moraju konsultovati ostale dioničare u procesu donošenja
odluka, detalji o sazivanju i rukovođenju dioničarskom skupštinom su namjerno ostali
neregulisani kao oblast ugovorne autonomije. Terminologija prava preduzeća je izbjegnuta da
bi se zaobišao uvoz bilo kod nacionalnog zakonodavstva - zato što će materijalno pravo
ugovora o osnivanju biti interno pravo države (ili teritorijalne jedinice u okviru te države)
gdje se i nalazi zvanična adresa grupacije.
Imenovanje i opoziv direktora i njihova ovlašćenja trebalo bi da budu uređeni ugovorom o
osnivanju ili u slučaju propusta jednoglasnom saglasnošću svih članova. Direktor je osoba
koja predstavlja EEIG u pravnim poslovima sa trećim licima i koja obavezuje EEIG, čak i
onda kada je zaključeni ugovor izvan okvira djelatnosti za koju je grupacija upisana u registar,
osim ako je treća strana bila nesavjesna. Podaci iz sudskog ili javnog registra ili bilo koja
druga publikovana informacija o grupaciji, nemaju uticaja na treća lica. Ukoliko društvo ima
više direktora, oni djeluju nezavisno, osim ako ugovor o osnivanju ne predviđa zajedničku
djelatnost direktora. Grupacija se može oslanjati na ovu restrikciju u odnosu na treća lica
samo ukoliko je ona bila publikovana u skladu sa članom 8. EEIG Regulative. Direktor može
biti jedan od dioničara u grupaciji ili treće lice i ne zahtijeva se da bude fizička osoba. Osobe
kojima je izrečena zabrana da budu direktori kompanija, ne bi mogle također, da budu
direktori u EEIG.

Sloboda ugovaranja, također, postoji u odnosu na finansiranje grupacije. Ne postoji nikakav

zahtjev da EEIG mora da ima uplaćeni kapital. Ukoliko ugovor o osnivanju ne predviđa nešto
drugo, dioničari učestvuju u gubicima u jednakim dijelovima. Mogućnost da se EEIG formira
bez uplate glavnice, omogućuje članovima da se dogovore o doprinosu koji neće biti u novcu

447
- može biti u pružanju usluga. Takva fleksibilnost ovog korporacijskog oblika trebalo bi da
bude naročito atraktivna za buduće investitore, naročito onda kada investitor ima devizne
probleme.
Odredbe EEIG Regulative koje uređuju zasnivanje i prestanak statusa dioničara u jednoj
grupaciji su također vrlo jednostavne. Novi dioničari mogu da budu primljeni u grupaciju
samo nakon jednoglasne odluke i novi članovi preuzimaju dužnosti i odgovornosti grupacije,
čak i one koje su nastale prije njihovog prijema osim ako ugovor o osnivanju ne predviđa
nešto drugo. Da bi jedna takva restrikcija bila efektivna u odnosu na treća lica, ona mora biti
publikovana u skladu sa članom 8 EEIG Regulative. Na osnovu člana 27. dioničar se može
povući iz grupacije u skladu sa ugovorom o osnivanju a u slučaju da to nije regulisano ovim
ugovorom, samo na osnovu jednoglasne saglasnosti svih ostalih članova. Ova restrikcija na
prvi pogled izgleda vrlo oštra, ali služi da naglasi potrebu da sve odredbe ove joint venture
treba da budu jasno unijete u ugovor o osnivanju - naročito zbog toga što u ovom upravo
pomenutom stavu postoji jedna dosta nejasna rečenica, "svaki član grupacije može da se
povuče zbog naročitih i opravdanih razloga". Šta sačinjava "naročite i opravdane razloge" nije
definisano, pa se to mora regulisati osnivačkim ugovorom.

2.5. Prestanak dioničarstva i grupacije

Dioničari prestaju da pripadaju grupaciji smrću ili kada prestanu da se pridržavaju kriterijuma
za članstvo iz člana 4.(1). Članovi također prestaju da budu članovi grupacije u slučaju
njihove likvidacije, stečaja ili prinudnog poravnanja, od momenta kako to određuje pravo
njihove države. Nasljednici umrlog člana ne nasljeđuju članstvo u grupaciji, osim ako je
ugovorom o osnivanju tako predviđeno ili se preostali članovi jednoglasno saglase. Na drugoj
strani, osim ako ugovor o osnivanju ne predviđa nešto drugo, EEIG nastavlja da postoji
između preostalih dioničara i nakon što je neki dioničar prestao biti član u grupaciji. Dioničar
koji se povukao iz grupacije nastavlja da bude odgovoran za dugove (obaveze) grupacije
nastale prije njegovog povlačenja iz grupacije. Rokovi zastarjelosti za naplatu potraživanja od
bivših dioničara sudskim putem regulišu se njihovim nacionalnim pravom, s tim da taj rok ne
može biti duži od 5 godina ukoliko njihovo nacionalno pravo predviđa duži rok zastarjelosti.
Vrijednost prava i obaveza članova koji napuštaju grupaciju ne moraju biti određeni unaprijed
ali, u svakom slučaju, trebaju da budu određeni uzimajući u obzir cjelokupnu imovinu i
odgovornosti grupacije u momentu njihovog napuštanja. lako je ova odredba dosljedna
konceptu zajedničke i solidarne odgovornosti, neopravdano je restriktivna u odnosu na prava

448
članova da se saglase u pogledu njihovih međusobnih doprinosa. Prestanak grupacije vodi
njezinoj likvidaciji. Ova odredba se odnosi na prestanak na osnovu odluke jer su stečaj i
prinudno poravnanje regulisani nacionalnim pravom. Početak postupka stečaja ili prinudnog
poravnanja protivu EEIG-a, samo po sebi, ne povlači početak takvih postupaka protivu
članova grupacije.

To podvlači posebnu prirodu ove forme preduzeća i ona je od naročitog značaja u pravnom
sistemu kao što je engleski, koji ne priznaje odvojenost imovine društva sa neograničenom
solidarnom odgovornošću od imovine njegovih članova.
EEIG može prestati samo jednoglasnom odlukom svih članova osim ako ugovor o osnivanju
ne predviđa što drugo. Članovi moraju likvidirati grupaciju ako je njezino trajanje isteklo ili
se pojavio bilo kakav razlog za njezinu likvidaciju predviđen ugovorom o osnivanju, ili je
svrha grupacije ostvarena ili ne postoje uslovi da ista bude ostvarena. Ako članovi ne odluče
tako u roku od tri mjeseca od nastanka takvog događaja, bilo koji član može zahtijevati od
suda da pokrene postupak likvidacije. EEIG mora da bude likvidirana od strane svojih
članova ili jedinog dioničara ukoliko se ne ispunjavaju kriteriji za članstvo iz člana 4.(2).
Svaki dioničar može podnijeti zahtjev sudu za likvidaciju grupacije zbog "naročitih i
opravdanih razloga". Sud će, na zahtjev bilo koje zainteresovane osobe ili nadležnog
državnog organa likvidirati EEIG, osim ako grupacija ne počne ispunjavati uslove za
obavljanje svoje djelatnosti ukoliko su sljedeći članovi EEIG Regulative bili povrijeđeni: član
3 (svrha EEIG-a); član 12 (mjesto zvanične adrese); član 31 (3) (ako je preostao samo jedan
dioničar).
Nacionalno pravo može da propiše da sud može, na zahtjev ovlašćenog organa, da likvidira
grupaciju sa zvaničnom adresom u toj državi ukoliko grupacija djeluje u suprotnosti sa javnim
interesima te države. U vezi sa ovim, vrijedno je pomenuti da član 38. omogućuje da nadležan
državni organ može, također, da zabrani bilo koju aktivnost grupacije koja je u suprotnosti sa
javnim interesom te države.

449