O.K.T.

( OSNOVNE KINEZIOLOŠKE TRANSFORMACIJE )

OSNOVE KINEZIOLOŠKE TRANSFORMACIJE( OKT )su

znanstveno nastavna disciplina koja eksperimentalno
proučava transformacijske procese u kineziologiji, pomoću
kojih je moguće unaprijediti i održavati na dostignutoj razini
funkcionalne, motoričke i promijenjive morfološke dimenzije
ljudi.

ANTROPOLOŠKI STATUS su antropološke osobine kod

kojih se ne može definirati da li veća razina neke osobine
definira i veću razinu kvalitete ili ne( konativne, morfološke,
socijalne i zdravstveni status )i antropološke sposobnosti
glavna značajka im je da veća razina određene sposobnosti
definira određenu kvalitetu i obrnuto( motoričke, funkcionalne i
kognitivne ).
KONATIVNE OSOBINE su odgovorne za modalitete ljudskog
ponašanja, a postoje normalni i patološki konativni faktori.
MORFOLOŠKE OSOBINE su osobine građe tijela( ukazuju na
aktualno stanje građe tijela, odnose između mekih i tvrdih tkiva
), a četiri su osnovne, longitudinalna i transverzalna
dimenzionalnost skeleta, volumen mišićnog tkiva i potkožno
masno tkivo.
SOCIJALNE OSOBINE su prilagođenost u okolini
ZDRAVSTVENI STATUS je optimalizacija zdravlja sportaša, a
primarni cilj je smanjenje broja i težine ozljeda.
MOTORIČKE SPOSOBNOSTI su reakcije koje se mogu
izmjeriti i opisati, a pomoću njih izvršavamo složene motoričke
zadatke.
FUNKCIONALNE SPOSOBNOSTI su sposobnost
oslobađanja odgovarajuće količine energije u stanicama koja
organizmu omogućava održavanje homeostatskih uvjeta i
odvijanje specifičnih funkcija pojedinih njegovih dijelova.
KOGNITIVNE SPOSOBNOSTI omogućuju primanje, prijenos i
preradu informacija što se ostvaruje u kontaktu ličnosti s
okolinom.
Cilj kineziološkog ransformacijskog djelovanja( u OKT-u )
mogu biti samo motoričke sposobnosti, funkcionalne
sposobnosti, promjenjive morfološke osobine. Osnovne vrste
kinezioloških transformacijskih procesa su opći kineziološki
transformacijski procesi i specifični kineziološki
transformacijski procesi.
OPĆI KINEZIOLOŠKI TRANSFORMACIJSKI PROCESI su
procesi kojima je cilj djelovati na promjene u općim
sposobnostima i osobinama ljudi( opća snaga, opća
koordinacija, opće funkcionalne sposobnosti ), a njima se bavi
OKT.
SPECIFIČNI KINEZIOLOŠKI TRANSFORMACIJSKI
PROCESI u kineziologiji se koriste kako bi se utjecalo na
specifične antropološke osobine i sposobnosti( statička snaga
stiska šake u judu, eksplozivna snaga izbačaja loppte u
rukometu, specifična kordinacija u zraku kod skokova u vodu )
Osnovni uvjeti da bi se ostvarila transformacija pod
utjecajem kinezioloških stimulansa jesu dovoljna učestalost i
adekvatna trenažna opterećenost.
Kineziološki transformacijski procesi izvode se uz poznavanje
formalnog modela općih kinezioloških transformacijskih
procesa, a to su trenažni operatori( ili kineziološki stimulansi
omogućuju mijenjanje subjekta od početnog, preko prijelaznog
do finalnog stanja, a ako se promjene događaju bez trenažnih
operatora, primjer rast i razvoj onda ne govorimo o
kineziološkom transformacijskom procesu )i tri stanja,
početno stanje( stanje subjekta u početnoj fazi rada ),
prijelazno stanje( ili tranzitivno i služi kao kontrolna točka da
vidimo do kakvih promjena dolazi kineziološkim
transformacijskim procesom, ovih je stanja veći broj )i finalno
stanje( završno stanje subjekta nakon provedenog
kineziološkog transformacijskog procesa i njime se definira
učinkovitost procesa ), dok remeteći faktori mogu biti
ubrzavajući( spolno sazrijevanje, rast i razvoj )i usporavajući(
bolest, ozljede, socijalni problemi, rast i razvoj )
Kako bi postigli transformacijske rezultate potrebna je serija
treninga koji se trebaju primjenjivati dovoljno često, a nakon
svakog treninga organizmu treba dovoljno vremena da se
oporavi. Treniranje u uvjetima SUBKOMPENZACIJE je kada
subjektu ne bi dopustili dovoljan odmor i to ne bi dovelo do
poboljšanja njegovih sposobnosti. Treniranje u uvjetima
KOMPENZACIJE je kada bi subjektu dali previše vremena za
odmor i tada bi ga doveli do ''održavanja'' treniranosti, bez
napretka, dok treniranje u uvjetima SUPERKOMPENZACIJE
dovodi do razvoja treniranosti i najidealnije je jer subjektu
dajemo dovoljno vremena da se oporavi i već sljedeći trening
dolazi pravovremeno. Superkompenzacija je fenomen
postizanja veće razine treniranosti od inicijalne nakon
apliciranog treninga i adekvatog odmora.
OSNOVNI UVJETI TRENINGA U SUPERKOMPENZACIJI su
potpuno precizno poznavanje osobina, sposobnosti i znanja
subjekta, poznavanje mogućnosti transformacija pojedinih
antropoloških dimenzija, poznavanje mogućnosti pojedinih
vrsta treninga u transformaciji pojedinih antropoloških obilježja
i poznavanje remetećih faktora.
Jedan od osnovnih uvjeta postizanja transformacijskih učinaka
jest primjena adekvatnih transformacijskih( trenažnih )
operatora.
Temeljni principi trenažnog procesa su ŠTO, KAKO i
KOLIKO trenirati, a tri pretpostavke da se cilj treninga ostvari
su:
 Odabrati najprimjerenije sadržaje rada( vježbe )
 Odabrati pravu metodu( modalitet )rada
 Odabrati prikladan volumen rada

SADRŽAJI RADA U KINEZIOLOGIJI dijele se na

konvencionalne kineziološke sadržaje koji su određeni
pravilima te su karakteristični za određene sportske discipline i
nekonvencionalne kineziološke sadržaje koji nisu određeni
pravilima i gdje vježba mora biti učinkovita. OKT se bavi
nekonvencionalnim kineziološkim sadržajima, a ona se
dijele na biotička motorička znanja, opća motorička znanja i
radno manipulativna motorička znanja. Motoričko znanje
može biti usvojeno na razini grubog motoričkog
programa( neefikasan, prostorno neracionalan, vremenski
neracionalan )i na razini preciznog motoričkog programa ili
dinamičkog stereotipa gibanja( efikasan-ovisno o namjeri,
energetski racionalan, prostorno racionalan ) Grub motorički
program izuzetno je učinkovit u razvoju koordinacije,
ravnoteže i povećanja kinetičke memorije, pa tako svako
prethodno stečeno motoričko znanje u većoj ili manjoj mjeri
omogućava lakše i kvalitetnije svladavanje novog motoričkog
znanja. Precizan motorički program ili dinamički stereotip
gibanja primjenjiv je tek u transformacijama energetskih
sposobnosti, snaga, brzina, sila.

RADNO MANIPULATIVNA MOTORIČKA ZNANJA nama su

konkretno najmanje važna, ali neka od njih se mogu vrlo
efikasno primjenjivati u transformacijskim procesima i
postupcima.

BIOTIČKA MOTORIČKA ZNANJA ili prirodni oblici kretanja

obuhvaćaju sve one motoričke programe pomoću kojih je
moguće svladavati prostor, prepreke i otpor, te manipulirati
objektima, pa ih prema tome dijelima na:
BMZ ZA SVLADAVANJE PROSTORA su valjanja( vrlo
kompleksna motorička znanja koja se prva uče u životu
čovjeka, angažiraju muskulaturu na vrlo specifičan način, a
mogu se primjeniti kod razvoja koordinacije i ravnoteže, te
razvoja dimenzija snage, s vanjskim opterećenjem ),
puzanja( uče se nakon valjanja i potrebna je određena količina
snage, kod odraslih vrlo specifično angažiraju muskulaturu i
zbog toga imaju visok utilitet ili primjenjivost koja se očituje u
mogućnosti primjene u urgentnim situacijama i u visokoj
transformacijskoj učinkovitosti. Puzanje razvija lokomotorne
strukture koje se nikad više poslije neće razviti ), hodanja i
trčanja( visoko efikasna motorička znanja čiji su elementarni
preduvjeti dovoljna razina snage, razvijenost muskulature i
dovoljna razina koordinacije i ravnoteže, a razvijaju se
primjenom bmz koja prethode hodanja i trčanju ).
BMZ ZA SVLADAVANJE PREPREKA uče se nakon što se na
određenoj, barem minimalnoj razini, usvoje znanja za
svladavanje prostora, to su preskoci( postoje konvencionalni i
nekonvencionalni preskoci. Elementarna kretna struktura ovisi
o nizu motoričkih faktora, koordinaciji, ravnoteži, snazi, brzini,
a ako one nisu dovoljno razvijene teško ćemo realizirati
preskok. Ako su navedene sposobnosti razvijene i podignemo
zahtjevnost preskoka preko limita možemo očekivati efikasno
razvijanje tih sposobnosti ), naskoci i saskoci( vezani su
jedan uz drugi i služe za svladavanje prepreka koje nismo u
mogućnosti preskočiti a potrebna je i dodatna snaga, više vjere
u sebe i svoje sposobnosti, pa je tako potrebno znati kada ih
primjenjivati u trenažnom sustavu djece, a pogotovo starijih ),
penjanja( raspon penjanja kreće se od relativno jednostavnih
pa do vrlo kompleksnih i zahtjevnih. Osnovni preduvjet za
penjanje je kordinacija, potom snaga, a onda sve ostalo ),
provlačenja( premda često ne izgleda tako radi se o vrlo
kompleksnim motoričkim radnjama, pogotovo kad ih treba
raditi brzo i ukomponirano s nekim drugim motoričkim znanjem
BMZ ZA SVLADAVANJE OTPORA su nošenja( imaju vrlo
visoku primjenu pogotovo u urgentnim situacijama i vrlo visoku
transformacijsku efikasnost ), dizanja( u prvom redu se
suprostavljaju sili teži, ali nije isključeno da imamo i dodatni
problem ), guranja( koordinacijski su uz upiranja, vučenja i
višenja manje složena motorička znanja, ali su zato puno
iskoristivija u pogledu transformacija dimenzija snage ),
vučenja( vrijedi isto kao i za guranja, manje su koordinacijski
zahtjevnija, a više energetski, bolji trening snage ), upiranja i
višenja( kod ovih dvaju prevladava čista snaga, ukoliko nema
dovoljno snage, ne mogu se izvesti niti otprilike ). Znači
biotička motorička znanja za svladavanje otpora možemo
podijeliti na nošenja i dizanja gdje prevladava koordinacija, a
tek onda snaga, na guranja i vučenja gdje manje prevladava
koordinacija, a više snaga i moguće je dozirati opterećenje, te
na višenja i upiranja gdje prevladava samo snaga i gdje je
teško dozirati opterećenje jer se radi o vlastitoj težini tijela.
BMZ ZA MANIPULIRANJE OBJEKTIMA su precizne strukture
koje osiguravaju uvjete za razvoj koordinacije, a tu pripadaju
hvatanja, dodavanja i bacanja, žongliranja, vođenja.

OPĆA MOTORIČKA ZNANJA su još jedna grupa

nekonvencionalnih motoričkih znanja koja nisu dogovorena ali
postoje pravila vezana za maksimalnu učinkovitost. Nastala su
temeljem želje i potrebe za maksimiziranjem kinezioloških
transformacijskih efekata. Dijele se na vježbe funkcionalnih
sposobnosti( aerobna, aerobno-anaerobna i anaerobna
izdržljivost ), snage( apsolutna i relativna repetitivna,
eksplozivna i statička ), kordinacije i agilnosti, brzine,
ravnoteže, preciznosti, fleksibilnosti.

METODE TRENAŽNOG RADA dijelimo na metode

učenja i usavršavanja( koriste se grubim motoričkim
programom )i na metode vježbanja ili treniranja( koriste se
preciznim motoričkim programom ili dinamičkim stereotipom
gibanja ).
METODE UČENJA I USAVRŠAVANJA su metodički postupci
koji omogućuju učenje novih motoričkih zadataka ili
usavršavanje već naučenih, a postoje sintetička metoda
učenja kada se pokret uči u cijelosti, analitička metoda
učenja kada se pokret rastavlja na dijelove i usavršava dio po
dio, kombinirana metoda učenja sastavljena je od sintetičke i
analitičke, a primjenjuje se u složenim motoričkim zadacima.
METODE VJEŽBANJA ili treniranja su metodički postupci
kojima se ostvaruju uvjeti da se motoričko znanje koje je već
naučeno na zadovoljavajućoj razini, upotrijebi u smislu razvoja
i održavanja pojedinih dimenzija antropološkog statusa. Ako
motoričko znanje nije dovoljno naučeno, dolazi do
neadekvatnog trenažnog utjecaja i ozljeda. Postoje dvije
podjele metoda vježbanja:
-prema uvjetima u kojima se trening odvija-
 Metoda standardno ponavljajućeg vježbanja(izvodi se u
stalnim, nepromijenjenim uvjetima, trčanje po ravnom)
 Metoda promjenjivog vježbanja( metoda treniranja u
raznolikim uvjetima )
 Metoda situacijskog vježbanja( treniranje u situacijskim
uvjetima )
-na temelju dinamike fiziološkog opterećenja-
 Kontinuirana metoda rada( brzo hodanje, sporo trčanje,
ubrzano trčanje )
 Diskontinuirana metoda rada
 Intervalna metoda rada

VOLUMEN RADA je ukupna količina rada koja je izvedena

u jednoj trenažnoj jedinici ili u određenom vremenskom
periodu. Definiran je intenzitetom, intervalima rada i odmora
te ekstenzitetom( trajanjem )rada. Intenzitet rada je potrošnja
energije u jedinici vremena, kod aerobnog treninga bi to bila
brzina izvođenja nekog motoričkog zadatka, a kod treninga
snage težina utega.
Volumen opterećenja može biti neadekvatan( previsok-
organizam se ne uspijeva dovoljno efikasno oporaviti i povećati
treniranost, tzv. supraliminalni volumen i prenizak-ne izaziva
transformaciju jer se radi o volumenu ispod praga podražaja,
tzv. subliminalni volumen )i adekvatan( optimalan-odgovara
i po pitanju cilja treninga i po pitanju treniranosti. Primjenom
ovakvih volumena, uz adekvatan oporavak povećava se razina
treniranosti, tzv. liminalni volumen ).
Glavna podjela metoda za utvrđivanje volumena
opterećenja u trenažnim jedinicama sa primarnim ciljem
usvajanja i unapređenja motoričkih znanja( aditivni model
volumena opterećenja, volumen=fiziološko+psihološko
opterećenje )i transformacije sposobnosti i
osobina( produktivni model volumena opterećenja,
volumen=ekstenzitet x intenzitet ).
ADITIVNI MODEL procjene volumena opterećenja je kada se
provode programi kojima je primarni cilj učenje motoričkih
znanja, a karakteristično je definiranje volumena opterećenja
na temelju fiziološko-energetskog i psihološkog( emotivnog i
intelektualnog )opterećenja. VOL.=FIZ.+PSIH. Pretpostavke su
da dva treninga mogu imati jednaki ukupni volumen, a da
imaju potpuno različite pojedine podkomponente, ovisno o
ciljnoj usmjerenosti treninga mijenja se i odnos između
pojedinih podkomponenti u aditivnom modelu.
PRODUKTIVNI MODEL procjene volumena opterećenja je
kada se trenažni programi provode s primarnim ciljem da se
utječe na transformaciju pojedinih antropoloških osobina i
sposobnosti, a tada ukupni volumen ovisi o  trajanju
rada( ekstenzitetu )i težini rada( intenzitetu ). VOL.=EKST. x
INT. Pretpostavke su da ako su dva treninga jednakog
ekstenziteta, intenzitet je taj koji određuje volumen i obrnuto,
ako su i intenzitet i ekstenzitet veći, bitno je koliko su veći od
istih parametara usporednog treninga.
Potrebno je poznavati parametre volumena opterećenja, jer
volumen opterećenja definira dinamiku superkompenzacije,
efekte rada( dva treninga mogu se razlikovati u efektima samo
zbog razlike u volumenu opterećenja, na primjeru trčanja od 45
minuta laganog i srednjeg intenziteta. Kod laganog je efekt na
promjene morfološke građe, smanjenje potkožnog masnog
tkiva, a kod srednjeg intenziteta efekt na promjene aerobnih
sposobnosti ), utječe na neke od remetećih faktora( veći
volumeni opterećenja izraženo mijenjaju, povećavaju, rizik od
ozljeđivanja i obrnuto ).

KRIVULJA RAZVOJA opisuje veličinu promjena pojedinih

dimenzija antropološkog statusa, a pod utjecajem trenažne
aktivnosti. Kod visoko treniranih osoba je prag podražaja visok,
a transformacije su minimalne. Kod nisko treniranih osoba
prag podražaja je nizak, a transformacije pojedinih dimenzija
antropološkog statusa su naglašene i izražene.
PRAG PODRAŽAJA predstavlja najmanju veličinu
opterećenja koju je potrebno primjeniti kod pojedine osobe, a
da bi se izazvale transformacije u pojedinoj dimenziji
antropološkog statusa.

CILJ KINEZIOLOŠKOG TRANSFORMACIJSKOG

DJELOVANJA u OKT-u mogu biti samo dimenzije
antropološkog statusa koje se mogu mijenjati primjenom
kinezioloških transformacijskih stimulansa.
 MOTORIČKE SPOSOBNOSTI
 FUNKCIONALNE SPOSOBNOSTI
 PROMJENJIVE MORFOLOŠKE OSOBINE

PROMJENJIVE MORFOLOŠKE OSOBINE

-struktura i kineziološke transformacije promjenjivih
morfoloških antropometrijskih osobina-
MORFOLOGIJA je znanstvena disciplina koja proučava
strukturu i razvitak živih organizama i njihovih sastavnih
dijelova na razini vidljivosti golim okom i mikroskopom.
ANTROPOMETRIJA je skup metoda i rezultata mjerenja koja
se mogu izvesti na živu čovjeku ili na kosturu i koja omogućuju
kvantitativno određivanje njegovih morfoloških značajki.
MORFOLOŠKE OSOBINE su dimenzije koje opisuju građu
ljudskog tijela, a dijele se na dimenzije tvrdih
tkiva( longitudinalna i trasverzalna dimezionalnost skeleta ),
dimenzije mekih tkiva( volumen mišićnog tkiva i potkožno
masno tkivo ).
LONGITUDINALNA DIMENZIONALNOST SKELETA je
morfološka dimenzija koja opisuje rast kostiju u dužinu, pod
izuzetno je snažnim genetskim utjecajem tako da se teško
može mijenjati primjenom kinezioloških stimulansa. Premda
ovu dimenziju nije moguće trenažno mijenjati postoje određeni
dokazi da nedostatna tjelesna angažiranost, kineziološka
aktivnost, izravno negativno djeluje na rast kostiju u duljinu.
TRANSVERZALNA DIMENZIONALNOST SKELETA je
morfološka dimenzija koja opisuje rast kostiju u širinu i nju se
može povećavati kineziološkom aktivnosti. Transverzalna
dimenzionalnost samo je djelomično promjenjiva morfološka
dimenzija, a kineziološka aktivnost ima dokazanu učinkovitost
u sprečavanju pojave osteoporoze.
VOLUMINOZNOST ili volumen mišićnog tkiva s kineziološkog
aspekta je najvažnija dimenzija jer izravno utječe na motoričku
i funkcionalnu uspješnost( volumen mišića izravno definira
mogućnost manifestiranja sile u mišiću ). Do transformacije
voluminoznosti dolazi usred visoko intenzivnog
transformacijskog stimulansa( podražaja ), kvalitetnog
oporavka i kvalitetne prehrane, znači treniranjem u uvjetima
superkompenzacije, aplikacija treninga ustvari znači
iscrpljivanje mišićne strukture, a oporavak ustvari
podrazumijeva nadoknaditi potrošeno, hrana i odmor.
POTKOŽNO MASNO TKIVO je količina masnog tkiva u
ukupnoj masi ljudskog tijela, dok su ostali dijelovi kosti i mišići,
a voda se nalazi u sva tri dijela, kosti, mišići i masno tkivo. Ova
dimenzija se vrlo efikasno mijenja primjenom kinezioloških
stimulansa. Masno tkivo je posebno uskladištena energija koja
se može trošiti samo aerobnim putem, uz prisustvo kisika, tek
kada su iscrpljene zalihe ugljikohidrata i ono se ne gubi
zauvijek.
FUNKCIONALNE SPOSOBNOSTI
-struktura i kineziološke transformacije funkcionalnih
sposobnosti-
FUNKCIONALNE SPOSOBNOSTI su odgovorne za transport i
iskorištavanje energije u ljudskom organizmu, a dijele se na
aerobne i anaerobne.
AEROBNA SPOSOBNOST je sposobnost sustava za
transport i iskorištavanje kisika da dopremi i u biokemijskom
procesu za proizvodnju energije iskoristi kisik, a radi obavljanja
mišićnog rada. Aerobne sposobnosti ovise o nizu faktora kao
što su količina kisika u zraku, prohodnost velikih i malih dišnih
puteva, veličina kapaciteta pluća, difuzijski kapacitet pluća,
količina crvenih krvnih zrnaca, količina hemoglobina,
razgranatost krvnih žila, snaga srčanog mišića, količina
mioglobina... Zajedničke karakteristike vježbi koje su posebno
pogodne za razvoj aerobnog kapaciteta su sljedeće:
 u svakom trenutku rada aktivira se relativno mali
postotak ukupne mišićne mase ili nešto veći postotak
muskulature vrlo malim intenzitetom
 vrijeme kontrakcije svih aktiviranih mišićnih stanica je
kraće, a vrijeme relaksacije je dulje
  aktivnost se izvodi na račun rada velikog broja mišićnih
grupa
 redoslijed uključivanja i isključivanja različitih mišićnih
grupa je takav da pomaže protoku krvi u krvožilnom
sustavu
Kategorije vježbi za razvoj aerobnog kapaciteta:
 klasične monostrukturalne cikličke aktivnosti i
njihove kombinacije( monostrukturalne aktivnosti su
one kod kojih se čitava aktivnost sastoji od jedne kretne
strukture, a pojam cikličke označava aktivnosti kojima
se kretna struktura opetovano ponavlja – trčanje,
veslanje itd., prednosti – cijena, pristupačnost, znanje,
nedostaci – primjerenost, vremenski uvjeti, doziranje
opterećenja ).
 suvremene monostrukturalne cikličke
aktivnosti( isto što i klasične, samo ovise o tehnologiji,
trčanje na traci, veslanje na spravi... prednosti –
znanje, doziranje opterećenja, primjerenost, nedostaci
– cijena, pristupačnost, monotonost )
 polistrukturalne cikličke aktivnosti( nije jedna kretna
struktura, već više njih, ali je uvijek ciklus kretnji,
programi suvremene aerobike, prednosti – vođenje,
glazba, voditelj, grupa, nedostaci – pristupačnost,
neinteres, doziranje opterećenja )
ANAEROBNA SPOSOBNOST je sposobnost organizma da
iskoristi glikolitičke izvore u anaerobnoj proizvodnji energije za
obavljanje mišićnog rada i da efikasno tolerira promjene koje
pri tom nastaju u mišićnoj stanici, a aktivnosti koje su pogodne
za razvoj anaerobnog kapaciteta, mogu se podijeliti u dvije
skupine, ovisno o ciljnoj usmjerenosti:
 aktivnosti koje su pogodne za razvoj anaerobnih
energetskih depoa
 aktivnosti koje su pogodne za poboljšanje tolerancije na
biokemijske promjene koje se događaju prilikom
anaerobnih energetskih reakcija
AKTIVNOSTI ANAEROBNOG FOSFAGENOG KAPACITETA
kratko traju, ali se primjenom njih iskorištava iznimno velika
količina energije i s tim povezano djeluju na povećanje
anaerobnih energetskih depoa u organizmu vježbača.
AKTIVNOSTI ANAEROBNOG GLIKOGENSKOG
KAPACITETA stvaraju nepovoljnu biokemijsku situaciju u
mišićnim stanicama u kojima se proizvodi energija za
obavljanje mišićnog rada. Stoga su ove aktivnosti iznimno
povoljne za razvoj tolerancije na nepovoljnu biokemijsku
situaciju koja je nužna posljedica anaerobnog funkcionalnog
rada.
METODE RADA U RAZVOJU FUNKCIONALNIH
SPOSOBNOSTI su:
KONTINUIRANA METODA RADA, kontinuirani aerobni rad,
dolazi do razvoja aerobnih sposobnosti samo pod uvjetom da
je postignut prag podraža, što je teško primjenjivo kod visoko
treniranih osoba.
DISKONTINUIRANA METODA RADA, prelasci iz aerobnog u
anaerobni rad, izuzetno efikasna metoda, potrebna je dobra
baza jer mora dovoljno trajati i pogodna je za iskusne
vježbače, koji znaju slušati organizam
INTERVALNA METODA RADA gotovo stalno radimo u
anaerobnom režimu, a aerobni razvijamo samo kad se
odmaramo, preporučljiva je samo kod visoko treniranih
iskusnih sportaša, u protivnom je opasno.

MOTORIČKE SPOSOBNOSTI
-struktura i kineziološke transformacije motoričkih sposobnosti(
osnove motoričkih transformacija )-
MOTORIČKE SPOSOBNOSTI su sposobnosti koje određuju
potencijal osobe u izvođenju motoričkih manifestacija, tj.
jednostavnih i složenih voljnih kretnji koje se izvode
djelovanjem skeletnog mišića. Procjena motoričkih
sposobnosti jedan je od najkompleksnijih problema
biomehanike, znanstvene discipline koja se bavi mjerenjem
ljudskih osobina i sposobnosti. Motoričke sposobnosti vrlo su
često ''maskirane'' i to najčešće morfološkom građom
pojedinca ili eventualno znanjem o izvođenju nekog
motoričkog zadatka koji se izvodi prilikom testiranja pojedine
motoričke sposobnosti. Većina motoričkih sposobnosti su
anaerobne, manifestiraju se u anaerobnim uvjetima rada,
izuzeci su ravnoteža i preciznost( mada se manifestiraju u
kratkim vremenskim periodima, zbog male potrebe za
energijom nema potrebe pokretati anaerobne mehanizme ), ali
to ne znači da aerobni mehanizmi dobivanja energije uopće ne
sudjeluju u manifestaciji motoričkih sposobnosti, već znači da
se veći dio energije za manifestaciju dobiva kroz anaerobne
procese.
Postoji više tumačenja motoričkih sposobnosti, a najčešći je
hijerarhijski model tumačenja motoričkih sposobnosti, a
sastoji se od mehanizma za reguliranje kretanja i
mehanizma za energetsku regulaciju.

MEHANIZAM ZA REGULIRANJE KRETANJA

MEHANIZAM ZA STRUKTURIRANJE KRETANJA još se
naziva i generalnim faktorom koordinacije, a o njemu ovisi
efikasnost izvođenja čitavog niza vrlo složenih radnji i kojom
brzinom osoba može formirati vlastite motoričke programe, tj.
kojom brzinom može usvajati nove kretne strukture.
 Koordinacija nogu
 Koordinacija ruku
 Koordinacija tijela
 Brzina izvođenja kompleksnih motoričkih zadataka
 Reorganizacija stereotipa gibanja
 Koordinacija u ritmu
 Agilnost
 Brzina učenja novih motoričkih zadataka
 Brzina frekvencije pokreta
MEHANIZAM ZA SINERGIJSKU REGULACIJU I
REGULACIJU TONUSA je regulativni i integrativni sustav koji
istovremeno kontrolira redoslijed, omjer i intenzitet uključivanja
i isključivanja agonističkih i antagonističkih mišićnih skupina,
kao i veličinu sile koja se u njima generira. Sinergijska
regulacija podrazumijeva pravovremeno zajedničko djelovanje
većeg broja mišićnih grupa, znači pravovremeno uključivanje i
isključivanje mišićnih grupa koje su potrebne da bi se kretnja
izvela. Regulacija i upravljanje tonusom podrazumijeva
regulaciju napetosti muskulature.
 Preciznost ciljanjem
 Preciznost gađanjem
 Ravnoteža otvorenim očima
 Ravnoteža zatvorenim očima
 Brzina jednostavnog pokreta
 Fleksibilnost
MEHANIZAM ZA ENERGETSKU REGULACIJU
dosta se često naziva i generalnim faktorom snage. Pod
regulativnim i integrativnim djelovanjem ovog mehanizma
nalaze se sve manifestacije sile i snage. Ovaj mehanizam
kontrolira energetski izlaz iz organizma, a dijeli se na:
MEHANIZAM ZA REGULACIJU TRAJANJA EKSCITACIJE o
njemu izravno ovisi koliko dugo netko može svladavati otpore
koristeći maksimalnu silu. Ima centralni, upravljački dio koji je
smješten u središnjem živčanom sustavu i radni dio koji čine
zglobovi, kosti i mišići.
 Repetitivna snaga nogu
 Repetitivna snaga trupa
 Repetitivna snaga ruku i ramenog pojasa
 Statička snaga nogu
 Statička snaga trupa
 Statička snaga ruku i ramenog pojasa
MEHANIZAM ZA REGULACIJU INTENZITETA EKCITACIJE
odnosi se na pobuđenje motoričkih živčanih stanica što
uvjetuje aktiviranje mišićnih vlakana.
 Eksplozivna snaga
 Sila mjerena dinamometrom

Pojednostavljena struktura motoričkih sposobnosti:

SPOSOBNOSTI REGULACIJE KRETANJA

KOORDINACIJA je sposobnost brzog, efikasnog i

svrsishodnog izvođenja kompleksnog motoričkog zadatka.
Senzibilne faze za razvoj koordinacije su od 6-12 godine
života. Faktori koordinacije su koordinacija ruku, nogu, tijela,
brzina izvođenja kompleksnih motoričkih zadataka,
reorganizacija stereotipa gibanja, agilnost, koordinacija u ritmu,
brzina učenja novih motoričkih zadataka, brzina frekvencije
pokreta. Vrste koordinacije su opća, specifična, situacijska, a
metode učenja koordinacije učenje novih motoričkih gibanja i
izvođenje već naučenih motoričkih gibanja u izmijenjenim
uvjetima.
Koordinacija cijelog tijela, ruku i nogu je sposobnost
energetski, prostorno i vremenski racionalnog izvođenja
motoričkog zadatka uz korištenje cijelog tijela, ruku i nogu.
Izravno ovisi o morfološkoj građi, količini prethodno usvojenih i
usavršenih motoričkih programa. Trenažni postupci za razvoj
koordinacije cijelog tijela, ruku i nogu su učenje što većeg broja
motoričkih programa, uvježbavanje motoričkih programa u
nepoznatim uvjetima, uvježbavanje motoričkih programa sa
izmijenjenim karakteristikama objekta.
Brzina izvođenja kompleksnih motoričkih zadataka je
sposobnost energetski, prostorno i vremenski racionalnog
izvođenja motoričkih zadataka, koji su u osnovi sastavljeni od
većeg broja zadataka, a čije pojedinačno izvođenje zahtjeva
korištenje različitih koordinacijskih sposobnosti. Izravno ovisi o
pojedinačnim koordinacijskim sposobnostima koje su važne za
izvođenje elemenata kompleksnog motoričkog zadatka.
Trenažni postupci za razvoj sposobnosti brzine izvođenja
kompleksnih motoričkih zadataka su učenje što većeg broja
motoričkih programa, uvježbavanje motoričkih programa u
nepoznatim uvjetima, uvježbavanje motoričkih programa sa
izmijenjenim karakteristikama objekta.
Reorganizacija stereotipa gibanja je sposobnost efikasnog
prilagođavanja( reorganizacije )motoričkih programa koji su
usvojeni na razini dinamičkog stereotipa gibanja, novonastalim
i nepoznatim uvjetima izvođenja. Izravno ovisi o kvaliteti
usvojenosti motoričkog programa i inteligenciji. Trenažni
postupci za razvoj reorganizacije stereotipa kretanja su učenje
što većeg broja motoričkih programa, uvježbavanje motoričkih
programa u nepoznatim uvjetima, uvježbavanje motoričkih
programa sa izmijenjenim karakteristikama objekta.
Koordinacija u ritmu je sposobnost efikasnog izvođenja
složenih motoričkih zadataka u zadanom ritmičkom obrascu, ili
prilagođavanja ritmičkog obrasca izvođenom motoričkom
zadatku. Izravno ovisi o sposobnosti percepcije,
prepoznavanja ritma, sposobnosti usklađivanja kretnje sa
zadanim ritmom. Trenažni postupci za razvoj koordinacije u
ritmu su naučiti prepoznavati ritam i izvoditi što više kretnih
struktura u najrazličitijim ritmičkim obrascima. Treba započeti
što ranije jer to generira mogućnost da se osoba upozna sa
velikim brojem ritmičkih obrazaca i izvođenjem različitih kretnih
struktura u ritmu.
Agilnost je sposobnost brze, precizne i svrsishodne promjene
pravca kretanja. Izravno ovisi o brzini, brzini frekvencije
pokreta i brzini jednostavnog pokreta, morfološkoj građi i
eksplozivnoj snazi. Trenažni postupci za razvoj agilnosti,
razmotriti utjecaj pojedinih nabrojenih podkomponenti i raditi
na razvoju onih elemenata koji su nedostatno razvijeni ili
predstavljaju otežavajući faktor u manifestaciji agilnosti.
Brzina učenja novih motoričkih zadataka je sposobnost
efikasnog usvajanja i savladavanja nepoznatih motoričkih
zadataka, što u osnovi ima energetski, prostorno i vremenski
najracionalnije izvođenje motoričkog zadatka. Izravno ovisi o
količini prethodno usvojenih motoričkih programa, inteligenciji,
drugim motoričkim sposobnostima koje se nalaze u osnovi
izvođenog motoričkog zadatka. Trenažni postupci za razvoj
brzine učenja novih motoričkih zadataka su učenje što većeg
broja kompleksnih motoričkih zadataka, što je potrebno
provoditi od najranijeg djetinjstva, kroz rast i razvoj neprestano,
motoričke zadatke učiti i usavršavati do dinamičkog stereotipa
gibanja.
Brzina frekvencije pokreta je sposobnost maksimalnog,
višekratnog savladavanja puta u jedinici vremena, što je
određeno savladavanjem relativno male mase. Brzina
frekvencije pokreta ovisi o pravovremenosti uključivanja
odgovarajućih mišićnih jedinica, pravilnom intenzitetu
ekscitacije odgovarajućih mišićnih jedinica i efikasnom
transferu ekscitacije između agonističkih i antagonističkih
mišićnih jedinica. Trenažni postupci za razvoj brzine
frekvencije pokreta svode se na trenažne postupke koji su
vezani za razvoj brzine jednostavnog pokreta.
BRZINA je sposobnost izvođenja pokreta u najkraćem
vremenu u zadanim uvjetima, a tipovi brzine su brzina
reakcije, brzina pojedinačnog pokreta, maksimalna frekvencija
pokreta, startna brzina, maksimalna brzina, brzinska
izdržljivost.
Brzina jednostavnog pokreta je sposobnost maksimalnog,
jednokratnog savladavanja puta u jedinici vremena, što je
određeno savladavanjem relativo male mase. Genetski je
visoko uvjetovana, a ovisi o pravovremenosti uključivanja
odgovarajućih mišićnih jedinica, pravilnom intenzitetu
ekscitacije odgovarajućih mišićnih jedinica, kvaliteti
karakterističnih motoričkih programa. Trenažni postupci za
razvoj brzine jednostavnog pokreta svode se na učenje
motoričkog znanja koje se nalazi u osnovi kretnje, veliki broj
ponavljanja motoričkog zadatka u istim ili sličnim uvjetima.
RAVNOTEŽA otvorenim očima je sposobnost održavanja
ravnotežnog položaja uz analizu informacija o položaju tijela
koje dolaze putem kinestetičkih i vidnih receptora, a ravnoteža
zatvorenim očima je sposobnost održavanja ravnotežnog
položaja uz analizu informacija o položaju tijela koje dolaze
samo putem kinestetičkih receptora. Obje ravnoteže izravno su
vezane za pravovremenost uključivanja odgovarajućih mišićnih
jedinica, pravilnom intenzitetu ekscitacije odgovarajućih
mišićnih jedinica, morfološku građu. Trenažni postupci za
razvoj ravnoteže su održavanje ravnoteže u statičkom,
dinamičkom( kretanju )položaju, održavanje ravnoteže u
uvjetima narušene ravnoteže, a sve sa i bez vidne percepcije
položaja tijela.
PRECIZNOST ciljanjem je sposobnost efikasnog pogađanja
vanjskog objekta vođenim projektilom, a preciznost gađanjem
je sposobnost efikasnog pogađanja vanjskog objekta
izbačenim projektilom. Vjerovatno su visoko genetski
uvjetovane sposobnosti, a obje su izravno ovisne o
pravovremenosti uključivanja odgovarajućih mišićnih jedinica,
pravilnom intenzitetu ekscitacije odgovarajućih mišićnih
jedinica. Trenažni postupci za razvoj preciznosti su početi što
ranije, u najranijem djetinjstvu, potrebno je vježbati što više
različitih oblika preciznosti, različito postavljanje meta, različiti
oblici i težine objekata sa kojima se gađa.
FLEKSIBILNOST je sposobnost izvođenja maksimalne
amplitude pokreta u jednom ili više zglobnih sustava. Vrste su
statička, aktivna i pasivna statička i dinamička.

SPOSOBNOSTI ENERGETSKE REGULACIJE

Repetitivna snaga je sposobnost ponovljene ekscitacije
mišićnih jedinica, određena je medijalnim i submaksimalnim
opterećenjem, a manifestira se ponavljanjem određene kretnje.
Dijeli se na apsolutnu repetitivnu snagu, savladavanje težine
utega različitih težina i relativnu repetitivnu snagu,
savladavanje težine vlastitog tijela. Ovisi o količini aktivnih
mišićnih jedinica, efikasnosti aktivnih motoričkih jedinica,
sposobnosti da se aktivne mišićne jedinice i pripadajuća
živčana struktura odupru zamoru. Trenažni postupci za razvoj
repetitivne snage su izvođenje repetitivnih manifestacija do
otkaza i preko otkaza, razmotriti utjecaj morfološke građe na
repetitivne manifestacije, razmotriti utjecaj sinergističkih
mišićnih skupina na repetitivne manifestacije, zbog pozitivnog
djelovanja spolnih hormona pogodnije ju je razvijati nakon što
je spolni razvoj uznapredovao.
Statička snaga je sposobnost održavanja ekscitacije mišićnih
jedinica, zadržavanje položaja koji je zauzet aktivacijom
mišićnih jedinica. Dijeli se na apsolutnu i relativnu statičku
snagu, a izravno ovisi o količini energetskih spojeva
pohranjenih u mišićnim jedinicama koje obavljaju rad,
sposobnosti živčane strukture da u nepovoljnim uvjetima
ekscitira muskulaturu. Trenažni postupci za razvoj statičke
snage su statički izdržaji u svim potencijalno zanimljivim
položajima, razmotriti utjecaj sinergista, razmotriti utjecaj
morfološke građe, efikasnije se djeluje na razvoj ovih
sposobnosti nakon početka spolnog razvoja.
Eksplozivna snaga i sila je sposobnost apsolutne ekscitacije
maksimalnog broja mišićnih jedinica u jedinici vremena, u
kretnji koja je određena potrebom za jednokratnim davanjem
ubrzanja vlastitu tijelu ili vanjskom objektu, a što rezultira
efikasnim svladavanjem prostorne udaljenosti. Dijeli se na
apsolutnu eksplozivnu snagu koja je neovisna o vlastitoj
tjelesnoj masi, npr. bacanje kugle i relativnu eksplozivnu snagu
koja je ovisna o vlastitoj tjelesnoj masi, npr. skok u dalj i vis.
Eksplozivna snaga kombinacija je sile i brzine, što već sila u
jedinici vremena.
Sila mjerena dinamometrom je sposobnost apsolutne
ekscitacije maksimalnog broja motoričkih jedinica u vidu
postizanja sile uz svladavanje supramaksimalnog otpora.
Trenažni postupci za razvoj sile mjerene dinamometrom su
trenažni postupci ''pokušanih pokreta''( savladavanje
nesavladivog otpora ), trening snage sa maksimalnim i
submaksimalnim težinama( težine koje vježbač može podići
samo jednom ili dvaput ), trening sa forsiranim
ponavljanjima( podizanje utega uz pomoć partnera ). Svi ovi
trenažni postupci su visoko intenzivni pa je osnovna
pretpostavka da vježbač ima visoku opću treniranost.

IZDRŽLJIVOST je sposobnost organizma da neki rad obavlja

duže vremena bez smanjenja učinkovitosti, određena je
psihičkim, biomehaničkim, motoričkim i biokemijskim
čimbenicima, a postoji aerobna izdržljivost, anaerobna
izdržljivost i aerobno-anaerobna izdržljivost.
PROPRIOCEPTORI su završeci živčanih stanica koji odašilju
informacije o mišićnokoštanom sustavu u središnji živčani
sustav.
AGONISTI( glavni pokretači )su najvažniji mišići za izvođenje
nekog pokreta, ANTAGONISTI su mišići koji djeluju u
suprotnom smjeru od agonista, SINERGISTI su mišići koji
djeluju na zglob tako da u njemu proizvode ili pomažu pri
izvođenju iste kretnje, a FIKSATORI( stabilizatori )su mišići
koji osiguravaju i stabiliziraju tijelo pri izvođenju nekog pokreta.

IZOMETRIJSKA KONTRAKCIJA kada mišić zadržava duljinu

prilikom obavljanja rada, ali se povećava tonus, IZOTONIČKA
KONTRAKCIJA kada mišić zadržava napetost prilikom
obavljanja rada i naizmjenično se skraćuje i izduljuje,
EKSCENTRIČNA KONTRAKCIJA kada mišić ne uspijeva
savladati silu kojoj se suprotstavlja, pa premda mišić biva
maksimalno napet, dolazi do njegovog istezanja.
 
METODIČKI SLIJED UČENJA TEHNIKA tijekom dužeg
razdoblja:
 Učenje tehnika osnovnih kretnji pri malim brzinama
 Postupno povećanje brzine
 Povećanje složenosti vježbi
 Trening u otežanim uvjetima
 Trening bea u specifičnim uvjetima
 Trening bea u situacijskim uvjetima

ISTEZANJE I ZAGRIJAVANJE
Ograničavajući faktori istezanja su vrsta zgloba, elastičnost
mišićnog tkiva, tetiva i ligamenata, kože, dob, spol, otpor
odjeće, doba dana, temperatura zgloba, stadij oporavka.
Učinci istezanja su unapređenje tjelesne pripremljenosti,
povećanje tjelesne i mentalne relaksacije, poboljšava se
krvotok, smanjuje se nastajanje upale, umanjuje se umor,
povećava se gipkost.
Neurofiziologija istezanja kaže što je veći broj istegnutih
mišićnih vlakana to je i veća duljina mišića.
Zagrijavanje se sastoji od aerobne aktivnosti 5-10min i
rotacije zglobova, počevši od članci prstiju, ručni zglobovi,
laktovi, ramena, vrat, trup, kukovi, noge, koljena, skočni zglob.
7 FAZA U JEDNOM TRENINGU
 Dinamička fleksibilnost
 Ponavljanje tehničkih kretnji za konkretan sport
 Inervacija( buđenje nervnog sustava )
 Akumulacija potencijala
 Eksplozivnost
 Iskazivanje potencijala
 Smirivanje organizma na kraju treninga

TRENING kojim se utječe na razvoj MIŠIĆNE MASE:

 Izazvati iscrpljenje zaliha mišićnog goriva( tzv.
glikogenskih depoa )
 Izazvati napad na proteinsku strukturu od koje su
građeni mišići

Modeli TRENINGa SNAGE:

 Podjela treninga snage prema porijeklu sustava
treninga
o Body building sustav treninga
o Lakoatletski sustav treninga
o Teškoatletski sustav treninga
 Podjela treninga snage prema obliku mišićne
kontrakcije
o Izometrijska kontrakcija
o Izotonična kontrakcija
o Ekscentrična kontrakcija
 Podjela treninga snage prema veličini opterećenja
o Metoda medijalnog opterećenja( 50-70% 1RM )
o Submaksimalnih opterećenja( 70-90% 1RM )
o Maksimalnih opterećenja( 90-100% 1RM )
o Supramaksimalnih opterećenja( 110-120% 1RM)

3 VRSTE SAQ TRENINGA( brzina, agilnost, eksplozivnost )

 Samostalni trening
 Brzinsko-eksplozivna svojstva kao dio tehničko-
taktičkog treninga
 Inervacijski trening

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA je proces

unapređenja motoričkih i funkcionalnih sposobnosti,
morfoloških karakteristika, zdravstvenog statusa,te za neku
svrhu potrebnih motoričkih znanja, a vrste kondicijske pripreme
su:
VIŠESTRANA KONDICIJSKA PRIPREMA usmjerena je na
poboljšanje sposobnosti svih topoloških regija tijela, na
podizanje efikasnosti svih organa i organskih sustava, na
podizanje funkcionalnih sposobnosti, kao i primarne jakosti,
brzine, izdržljivosti i fleksibilnosti. Metodički parametri kreću se
u okviru upotrebe najšireg repertoara trenažnih sadržaja,
minimalnog i medijalnog intenziteta opterećivanja, znatnog
trajanja podražaja te dovoljno dugog trajanja pauza.
BAZIČNA KONDICIJSKA PRIPREMA podrazumijeva razvoj
sposobnosti najvažnijih za uspjeh u konkretnom sportu
primjenom za tu svrhu najučinkovitijih metodičkih postupaka.
Metodički parametri su intenzitet u rasponu od srednjeg do
maksimalnog, ekstenzitet ostaje naglašen, ali se prilagođava
usmjerenosti treninga, a karakter i trajanje odmora stavljaju
sportaše u sve zahtjevnije energetske situacije.
SPECIFIČNA KONDICIJSKA PRIPREMA izravno je vezana
za izvedbu različitih struktura tehničkih elemenata u
kondicijskim uvjetima. Integrira kondicijski i tehnički trening.
Metodički parametri su sadržaji vezani isključivo uz tehniku,
intenzitet je submaksimalan do maksimalan, ekstenzitet se
smanjuje u odnosu na višestranu i bazičnu pripremu, a
karakter i trajanje odmora bliski su realnim natjecateljskim
uvjetima.
SITUACIJSKA KONDICIJSKA PRIPREMA integrira taktički i
kondicijski trening. Vježbe se odvijaju u uvjetima suradnje i
suprostavljanja sportaša na sportskom terenu. Metodički
parametri su intenzitet je identičan, a ekstenzitet jednak ili
nešto veći od realnih natjecateljskih opterećenja, dok su
odmori jednaki ili kraći od realnih.
Vrste kondicijskih programa mogu biti:
 RAZVOJNI KONDICIJSKI PROGRAM
 ODRŽAVAJUĆI KONDICIJSKI PROGRAM
 OBNAVLJAJUĆI KONDICIJSKI PROGRAM
 OPORAVLJAJUĆI ILI REGENERACIJSKI KP
 PREVENCIJSKI KONDICIJSKI PROGRAM
 REHABILITACIJSKI KONDICIJSKI PROGRAM