LEKTIRA + O DJELU AUTOR SAŽETAK LIKOVI

Vrsta, mjesto radnje, tema, Bilješke o piscu Sadržaj u kratko + analiza likova
vrijeme radnje

ANTIGONA Sofoklo se rodio oko 496. Prvi čin Antigona

godine p.K. a umro je 406. g.
Vrsta djela: p.K. Napisao je 123 drame, a
Drama, tragedija od njih se sačuvalo samo 7 i
to: Antigona, Kralj Edip,
Mjesto radnje: Filoklet, Elektra, Edip na
Teba Kolonu i Trahinjanke. Bogovi
ga kao pisca nisu zanimali,
Vrijeme radnje: iako je bio religiozan
V. stoljeće tradicionalista. Istinu o životu
tražio je u ljudima i
Tema: međuljudskim
Sukobljavanje Božjih i odnosima. Sofoklo je pojačao
ljudskih zakona dramsku radnju tako što je
uveo 3. glumca.
Poslije smrti Polinika i Eteokla, koji su poginuli u
međusobnom sukobu, vlast u Tebi preuzima
njihov ujak Kreont. On je zabranio da se
Polinikovo tijelo pokopa, jer je Polinik izdao
domovinu, borio se protiv nje. Onaj tko prekrši tu
zapovijed bit će kažnjen, i to smrću.
Drugi čin
Dolazi stražar i donosi lošu vijest da je netko
prekršio zapovijed i pokopao Polinika. Stražar
dovodi krivca za to djelo, Antigonu.
Treći čin
Kreont ju zbog tog čina osuđuje na smrt. Kreont i
Antigona se suprostavljaju jedno drugom u
nepomirljivom sukobu. Antigona objašnjava za
što se ona bori, za Božji zakon, ali moć je
na strani novog vladara i Antigona mora umrijeti s
Ismenom, sestrom, koja joj se sad pridružila.
Vrlo hrabra, odgovorna, ali ipak i
osjetljiva i vrlo ranjiva. Izuzetna
osoba koja i danas može poslužiti kao
primjer ljudske savjesti i
odgovornosti.
Kreont
Okrutan čovjek koji zastupa samo
zakon bez obzira na osjećaje
i ljudskost.
Hemon
Sin Kreontov, koji je bio razapet
između ljubavi prema Antigoni i
štovanja prema ocu. Ali ljubav je
nadvladala štovanje.

Četvrti čin
Antigonin zaručnik, Hemon, traži od oca Kreonta
milost za Antigonu. Sva ta Hemonova preklinjanja
nisu uspjela. Antigonu će za kaznu živu pokopati.

Peti čin
Tu počinje njezina tužaljka. Ona zajedno sa
zborom oplakuje svoj život, kojem je uskraćena
udaja. Antigona završava tužaljku
sažeto, obrazloženim opravdanjem.

Šesti čin
Tiresije, prorok, dolazi i objavljuje da je Kreont
zabranjujući sahranu, okaljao sebe i svoj grad. Ali
i tada Kreont odbija da odstupi. Jedino pred
prijetnjom nesreće on žurno, ali uzaludno mijenja
odluku da Antigonu oslobodi.

Sedmi čin
Hemon dolazi u zatvor, nalazi Antigonu mrtvu i
sam se ubija. Euridika, Kreontova žena, umire čim
je saznala za sinovo samoubojstvo. I tako Kreont
ostaje sam kao puka sjena.
HAMLET William Shakespeare rođen
je 1564. godine u gradiću
Mjesto i vrijeme Stratfordu na Avonu. Osim
radnje: da je bio jedan od najvećih
Radnja se odvija oko svjetskih dramatičara, malo
1600. godine, u se toga zna o njegovom
Danskoj. životu. Mlad se oženio i s
23 godine otišao
Teme: u Londonu gdje je u
U djelu ima pet tema: početku radio beznačajne
tragična sudbina poslove. Kasnije je
Hamletova postao glumac, pisac, a
tragična ljubav prema možda čak i suvlasnik
Ofeliji kazališta “The Globe”.
prijateljstvo Hamleta i Napisao je mnoga djela, ali
Horacija se zbog nedostatka
borba za vlast i podataka o njegovom
pohlepa životu sumnja do on nije
Hamletov odnos pisao svoje drame. To bih
prema čovjeku čak nazvao
Shakespeareovim pitanjem.
Temeljni sukob u Najjača teorija u prošlosti
djelu: je bila ona koja je tvrdila da
Temeljni sukob u je Shakespeareova djela
djelu je sukob pisao Bacon. Danas se u
Hamleta i Klaudija. njegov opus ubraja
37 djela. Najpoznatije
Osvrt na fabulu: Shakespearove drame
Fabula je dinamična i su: Romeo i Julija,
sama daje poticaj za Mlatački trgovac, Julije
daljnje čitanje. Cezar, Na Tri kralja, Kralj
Lear, Hamlet…
Danski kralj iznenada umire. Njegov brat Hamlet:
Klaudije nasljeđuje prijestolje i ženi se Hamlet je u svakom slučaju sretna mješavina
njegovom udovicom. Duh kralja se prikazuje sanjara i realista. Bez njegove bujne mašte
kraljevom sinu Hamletu i kazuje mu da ga je ovo djelo svakako ne bi bilo ni sjena Hamleta
Klaudije ubio da bi dobio prijestolje i ženu. Da kakvog danas poznajemo, ali ni bez njegove
bi lakše dokazao stričevu krivnju Hamlet odluči realne strane, djelo ne bi imalo nimalo
glumiti luđaka. Svi na dvoru misle da je to dinamičnosti.
posljedica njegove nestretne ljubavi prema
Ofeliji, kći dvorskog savjetnika Polonija. Kada Klaudije - danski kralj
na dvor dođe putujuće kazalište, Hamlet Hamlet - danski kraljević, sin pokojnoga, a
upriličuje predstavu s temom ubojstva svoga sinovac sadašnjega kralja
oca. Klaudiju se budi grižnja savjesti i on Polonije - kraljev komornik i glavni državni
prekida predstavu. Hamletu je to dovoljan tajnik
dokaz. Horacije - Hamletov prijatelj
Klaudije počinje sumnjati da Hamlet zna istinu. Laert - Polonijev sin
Hamlet priča s majkom o situaciji ali Polonije Danski poslanici norveškom kralju -
prisaluškuje razgovor te ga Hamlet ubije. Voltimand i Kornelije
Kralj odlučuje ubiti Hamleta, te ga šalje u Nekadašnji Hamletovi drugovi na sveučilištu –
Englesku, uz tajni nalog da ga se ubije. Hamlet Rosencrantz i Guildenstern
na brodu za Englesku prozre plan Klaudijev i Osric - budalast dvorski kicoš
vraća se u Dansku. Ofelija za to vrijeme poludi Jedan plemić
od tuge za ocem i ljubavi prema Hamletu te se Svećenik
utapa. Njen brat Laert se vraća iz Pariza i želi se Časnici na straži:
osvetiti Hamletu. Izaziva ga na prijateljski Marcel
dvoboj, ali svoj mač namoči u otrov. Za vrijeme Bernard
dvoboja zamjene im se mačevi te ih obojicu Francisco
ranjava otrovna oštrica. Umirući Leart priznaje Reynaldo - Polonijev sluga
Hamletu što je učinio, a Hamlet na to Četiri ili pet glumaca
ubija Klaudija. Kraljica na to ispija otrovano Dva grobara
vino, namjenjeno Hamletu, a Hamlet umire Fortinbras - norveški kraljević
Horaciju, svom prijatelju, na rukama. Norveški kapetan
Engleski poslanici
Gertruda - danska kraljica i Hamletova majka
Ofelija - Polonijeva kći
Plemići, plemkinje, vojnici, mornari, glasnik i
pratnja
Duh Hamletova oca
OTAC GORIOT Honorè de Djelo počinje opisom penziona gđe Eugène Rastignac:
Balzac je jedan od Vauquer. Pisac pomno opisuje penzion, Citat: (str. 34.)
»Čestit čovjek – građanski pansion – 600 franaka najvećih okoliš, prostorije u penzionu itd. U Pariz “Eugène de Rastignac, tako se
rente – lišio se svega u korist svojih kćeri, od kojih predstavnika je došao mladić iz plemićke obitelji koji zvao, bio je jedan od onih
svaka ima po 500 000 franaka rente, umire kao realističkog želi studirati pravo, nastanio se i on u mladića koji se iz nevolje
pas.« Balzac je paralelno razvio dvije fabule, jedna romana u penzion. U penzionu se nalaze još i privikavaju na rad, koji od
je bijedan pansion gđe Vauquer a druga je u svjetskoj bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te najranije dobi shvaćaju nade
bogatim i elegantnim salonima pariških književnosti, rodio bivši trgovac Vautrin. Na početku su se što ih roditelji u njih polažu, te
četvrti. Balzac najprije daje detaljan opis same se 20. V. 1799. u svi divili čiči Goriotu na njegovoj odjeći sebi pripremaju lijepu
sredine u kojima se njegovi likovi kreću, opis Toursu, a umro i na srebrnini koju je imao u ormaru, ali budućnost već
okoliša, kuće, opis vanjskog izgleda zgrade, opis 18. VII. 1850. u nakon nekog vremena on se preselio iz sada proračunavajući buduće
unutarnjih prostorija i onda postepeno razvija Parizu. Trebao je skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot kretanje društva, kako bi bili
atmosferu u kojoj se pojavljuju i sami likovi. I u postati bilježnik ili ima i dvije kćeri koje je uspio udati u prvi koji će ga dokraja
opisu likova Balzac najprije polazi od vanjskog odvjetnik, ali se za bogato društvo, i na njih je potrošio i iskoristiti.”
opisa koje veže s psihološkim osobinama, onda rana dao na zadnji novčić. Mladi Rastignac napušta Citat: (str. 38.)
karakter pojedinog lika, njegovo matrijalno stanje, književni rad. svoje ideale i okreće se Parizu i Eugène de Rastignac – „imao je
njegovo porijeklo… Napisao je njegovom otmjenom društvu. On posve južnjačko lica, bijelu put,
U Čiči Goriotu nailazimo na tri fabule: stotinjak romana doznaje da u Parizu ima rođakinju po crnu kosu, plave oči. Njegov
i pripovijedaka, imenu Beausèant i od nje traži pomoć način izražavanja, ponašanje i
Prva fabula vezana je uz nesretnu sudbinu bivšeg ocrtao sve da mu ona pokaže put do uspjeha uobičajeno držanje odavali su
tvorničara rezanaca, koji se odrekao svega samo da društvene slojeve u bogatom društvu. Ona ga upoznaje sa sina plemenite obitelji gdje su
bi bogato udao svoje dvije kćeri. Međutim one svog doba i jednom od kćeri čiče prvim odgojem bile
nakon što su postigle uspjeh počinju se stidjeti stvorio Goriota, Anastasie. Grofica Anastasie je obuhvaćene samo tradicije
vlastitog oca i pošto su mu izvukle i poslijednji preko dvije tisuće imala svog ljubavnika Maxa koji je dobrog ukusa. Ako se i štedio
novčić puštaju ga da umre u bijedi i samoći kao lica. Njegova dolazio kod nje. Jednom prilikom dok je na odjeći, ako je u obične dane
napušten pas. djela: “Les kod nje bio Rastignac iz jedne i nastojao pohabiti odjela
choauans”, prostorije izađe Čiča Goriot i Rastignac sašivena prošle godine,
Druga fabula je priča o mladom provincijskom “Etudes des je upita šta ona ima s Goriotom, i od svejedno je pokatkad mogao
plemiću Eugène de Rastignacu, koji je došao u moeurs”, “Le tada su vrata za Rastignaca zatvorena izaći i kao otmjen mladić.
Pariz pun ideala i očaran pariškom scenès dela vie kod gđe de Restaud. Kad je Rastignac Obično je nosio stari
gospodom odlučuje da napusti svoje ideale i da se privèe”, “Le curè to ispričao svojoj rođakinji kako se gđa kaput, iznošen prsluk,
suoči sa životom kakvim ga on želi. de Tours”, “L’ de Restaud ponijela prema njemu, ona neuglednu crnu, izblijedjelu,
illustre odluči da će ga upznati sa drugom nemarno svezanu
Treća fabula se vrti oko bivšeg robijaša Vautrina gaudissart”. Goriotovom kćerkom studensku kravatu, hlače u
koji uvjerivši se u pokvarenost ljudskog društva
odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke ne posustajući
ni pred ubojstvom ako je potrebno za postizanje
ciljeva. U tako komplicirano razrađenom romanu
teško je raspoznati koji je od njih glavni lik.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: 1819. godina
Mjesto radnje: Pariz
groficom Delphine de Nucingen. U
međuvremenu pojavio se tu i Vautrin
koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti
do svog cilja, on mu savjetuje da
ako treba ubiti neka ubije samo da
ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i
žrtvu koja bi to mogal biti, trebao je to
biti brat gđice Victorine. Međutim
Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne
se večeri u talijanskoj operi upoznao sa
Delphine, a ona ga je očarala na prvi
pogled. Od tog dana Rastignac je
mnogo vremena provodio kod nje
razgovarajući o njenom ocu. A kad je
dolazio doma odmah je odlazio reći čiči
Goriotu šta je rekla za njega, a on je bio
presretan, iako su ga obje kćerke
odbacile on je živio samo za njihovu
sreću. Vautrin se nije slagao s
Rastignacovim načinom na koji on
pristupa tom svijetu jer je rekao da je
svijet pokvaren i ako ti njega ne uništiš
da će on tebe. Rastignac je tražio novac
i od majke i od sestara da mu posude
da uspije u tom visokom društvu, one
su mu poslale i zaželile mu sreću.
Nakon toga u penzionu se doznalo da je
Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga,
tako da je Vautrin zauvijek nestao iz
penziona. Delfine nikad nije dolazila
vidjeti oca, tek pred njegovu smrt ga je
došla vidjeti. Goriot je cijelo vrijeme
mislio na njh kako se zabavljaju, kako je
sretan zato jer su i one, a nikad nije
rekao ništa protiv njih iako su ga
»pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na
pogreb su došle samo prazne kočije
njihovih kćeri sa slugama unutra jer one
nisu mogle, jer su došle rano ujutro sa
skladu s ostalim i zakrplljene
čizme.”
Čiča Goriot - Citat: (str. 41.)
“Čiča Goriot, starac otprilike od
šezdeset i devet godina“
Citat: (str. 43.)
“Uostalom, njegovi su mesnati,
nabrekli nožni listovi, kao i dugi
istaknuti nos, nagovještali neke
duševne osobine do kojih je
udovicama, čini se, bilo stalo,
koje je potvrđivalo njegovo
mjesečasto i
bezazleno, dobrodušno lice.
Mora da je bio čvrsto građena
životinja kadra da svoj duh
izoštri u osjećaju. Kosa,
počešljana na razdjeljak, koju
mu je vlasuljar politehničke
škole svako jutro dolazio
naprašiti, na pet mu se mjesta
spuštala na nisko čelo i lijepo
ukrašavala lice. Premda je
djelovao malčice neotesano,
bio je tako pomno dotjeran,
tako je obilato trošio duhan,
pušio ga kao čovjek siguran u
to da će mu kutija za duhan
uvijek biti puna makube.”
Vautrin - Citat: (str. 34.)
“… čovjek od svojih
četrdesetak godina koji je nosio
crnu vlasulju, boji zaliske,
izdavao se za bivšeg trgovca, a
zvao se gospodin Vautrin.”
Citat: (str. 40.)
“Znao je ili je ponešto nagađao
 plesa i morale su spavati. Mladi
Rastignac platio je i pogreb jedinom
prijatelju koji nije nikad protiv nikog
rekao ništa loše, i vidio je da je Vautrin
imao pravo da protiv takvog svijeta ne
možeš ići »pješice« i okrene se prema
veličanstvenom Parizu i reče:
»Sad je na nama dvoma red!«
o poslovima onih koji su ga
okruživali, dok nitko nije mogao
proniknuti ni u njegove mislini
ni u njegove poslove.”
Likovi - Eugene de Rastignac,
otac Goriot, gospođa Vauquer,
stanovnici pansiona, Delphine i
gđa Restaud

BIJEG Milutin Cihlar Nehajev rođen
je 1880. godine u Senju, u
Mjesto radnje: doseljeničkoj češkoj obitelji.
Trst Njegov otac kao učitelj,
došao je u Kraljevicu i oženio
Vrijeme radnje: se Ludmilom Polić iz ugledne
Krajem siječnja kraljevičke obitelji. Gimnaziju
1909. Godine je pohađao u Kraljevici i
Zagrebu, a studij kemije
Tema: završio u Beču, gdje je stekao
Bijeg od doktorat znanosti. Bio je
svakodnevnog gimnazijski profesor u Zadru.
života i odluka o U Zagrebu radi kao novinar i
smrti književnik. Godine 1926.
Izabran je za predsjednika
Problematika koja se Društva hrvatskih
obrađuje u djelu: književnika. Umro je u
Opis prilika i života Zagrebu 7. travnja 1931.
ljudi koji se oblikuju godine. On je svestrani
Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja Đuro Andrijašević je
putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se mladi daroviti
naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog intelektualac koji
putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između studira u Beču da
mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati postane doktor.
u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući Njegov lik odražava
na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za raspoloženje jednog
doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak dijela mlade
doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga generacije koja se,
promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je mnogostruko
bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu obrazovana i puna
neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga snova, nije mogla
posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak potpuno snaći u
krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj konkretnim
zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu društvenim
prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno prilikama, već je
raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se naginjala skepsi i
pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza depresiji. Kroz
njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da njegov lik se izražava
u neposrednom stvaralac: novelist, će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće tragični nemir
odnosu prema romanopisac, dramatičar, moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo modernog čovjeka.
društvenim književnik i kazališni kritičar, viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako Propast talentiranog
zbivanjima prevoditelj, publicist, zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina čovjeka nije izazvan
Retrospekcija svestrano obrazovan potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog uskim prilikama
događaja glavnog intelektualac kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene provincijskog
lika iz dana (poznavatelj likovne i formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o mjestanca u kojem
školovanja glazbene umjetnosti, svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje živi, već je samo
Opis unutrašnjeg poznavatelj prirodnih je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje tragičan finale
života glavnog lika znanosti). U trideset godina je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena uslijedio nešto brže.
koji je bio bujan i književnog rada stvorio je mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje. On u svojoj duši nosi
raznolik, bez silnih pozamašan broj djela (novela, Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k klicu sloma svojom
događaja sa dva romana, drame, kritike i prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći jako razvijenom
mladenačkim dobom veliki broj članaka). Zanimao i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, prevlašću misli i
jakih kriza koje su se i za hrvatsku političku a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, konstantne
udarile biljeg prošlost. Nehajev pripada jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i autoanalize. Ne
njegovom kasnijem čelnicima hrvatske moderne, prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio predstavlja
naziranju na svijet osobito svojim esejističko- zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević prosječnu ličnost,
Rađanje sumnje da kritičkim tekstovima i je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno zamišljen je kao izraz
je književnost vrlo romanom Bijeg. To je jedan završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, tragičnih nemira
malo vrijedna prema od prvih romana u Hrvatskoj da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se modernog čovjeka,
vrijednosti života književnosti u kojemu dolazi da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav nervoznog,
Opis Nietzschea sa do značajne defabularizacije, priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora tjeskobnog i
svojom pri čemu se pisac poslužio ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i umornog, koji je ovu
anarhističkom mišlju modernom tehnikom pisanja, udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao baštinu primio u
o ubijanju samoga pokušajem zatvaranja otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi nasljeđe, pa nije
sebe (nadčovjek sam interesnog kruga na bitne im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo imao dovoljno snage,
sebe žrtvuje, probleme čovjeka. Pri tome rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi ni bioloških uvjeta,
odričući se sve drugo ostaje u drugom najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se da aktivnošću ispuni
čovještva) planu, a posebno nacionalna kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije život.
Opis nastupa i socijalna motivacija. bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u Bartol Andrijašević je
inferiornosti prema omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i Đurin otac i
životu koja se dade pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi pomorski kapetan
izvrsno složiti u veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. koji je plovio
«apsolutno istinite» Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom godinama po morima
ideje mišljenju novi pravac. i na kraju je dobio
Pribjegavanje Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica službu lučkog
alkoholu kao Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je kapetana u Kraljevici.
jedinome rješenju iz upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo Toma njegov stric
nastale situacije, jer postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se (bivši trgovac drvima
on opija, omamljuje i pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena iz Like) koji je bio bez
savladava sve, trza blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između obitelji i zavolio je
iz ružne sadašnjosti dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao Đuru kao svoje dijete
Smiješna istina o majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno i pomagao mu u
potiskivanim istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju školovanju koliko je
frazama o okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki mogao.
materijalnosti pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka Teta Klara je
duševnih funkcija osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako ukazivala da će od
Sjećanje na muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa Đure postati veličina
posljedica duševne niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina i da se od majčine
klonulosti, nemoći iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. strane sva obitelj
živaca nakon jedne Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve sastojala od duševno
krize se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do silno razvijenih ljudi,
Napola rezignirani usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar koji su više ili manje
čovjek prisjeća se naglo rođene ljubavi. pustolovno završili
svoje ljubavi i Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na život. Rekla je da će
zbivanja, koji su se tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše od dječaka biti ili
isprepletali sa na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio nešto ili ništa.
dojmovima prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju Zora Marakova bila je
sadašnjeg slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta kći doseljenog Čeha,
osamljenog, rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema ravnatelja tvornice u
dosadnog, vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i D. Stasita i
besmislenog samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog koštunjava djevojka
njegovog života i čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi s licem opaljenim od
beznadni položaj u dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i sunca i zvonkim
kojem je sada tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu smijehom. Nije bila
Prevladava moderna djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u baš lijepa, ali je
pripovjedačka omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, sasvim suvereno
tehnika (autoanaliza) da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas istupala u društvu i
Psihološka ozbiljnih obaveza. svojim otvorenim
razmatranja i Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam načinom općenja
priželjkivanje kraja sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam začarala svoju
života i smrti star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao okolinu. Odijevala se
Struktura djela: se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije sa mnogo ukusa i
Roman kao se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. uvijek bila spremna
pripovjedačko Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, na svaki pothvat ako
sredstvo, kojim se dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz je s tim bilo spojeno
lik predstavlja u noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa nešto novo i osobito.
prvome licu i služi se poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao. Vera Hrabarova je
pismom i dnevnikom Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što djevojka i dobre
u oblikovanju je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz obitelji koju su
romana. Roman gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste. preporučali Đuri,
našeg vijeka, Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših darovita, završila
psihološki, navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je gimnaziju, naučila
realistički, socijalni mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi govoriti tri strana
sa mnogo ustaljenog i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i jezika, svirala
oblika i nove treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama glasovir, a u društvu
književne forme – kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje znala besprijekorno
defabulativni roman. je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika voditi konverzaciju.
Inspiracija iz sličnog Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao Bila je visoka, suha
djela: da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog djevojka sa zlatnom
U autorovim djelima prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa kosom i mirnim
se osjeća utjecaj pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i zelenim očima.
Turgenjeva i njegovo netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Tošo njegov najbolji
opisivanje filozofije Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više prijatelj, koji ga je
utučenih ljudi u stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u uvijek razumio u
malograđanskom susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, teškoćama.
životu, sa vječno veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim Jagan novi znanac,
istim brigama i pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu bio je nabit, nizak,
nikakvim nadama, te frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti debeo, kratko
praznim razgovorima u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao podrezane kose i
o idealima i je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plav, oštar brk činili
neizvjesnoj plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj su crvenu, dosta
budućnosti. Netko za stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin ćelavu glavu
sve životne što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da karakterističnom.
probleme pronalazi je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na Bijele, vodene oči i
svoje gotove brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja podbuhli obrazi
formule, no jedino je sam spremna. » govorili su da se ne
istina da se život ne Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik bavi puno ozbiljnim
da strpati u formule. događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i poslovima, nego veći
Nadahnjivale su ga premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na dio svog vremena
pjesme Nordsee od višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao provodi u krčmi. Tu
Heina u hrvatskom učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. je bilo njegovo
prijevodu, te Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i carstvo. Po ulici se
Homerova djela. smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer vukao tromo,
Veoma su ga se se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne pospano, gotovo
dojmila djela da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio plašljivo, kao da se
Tolstoja čiju je formu mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga stidi svog odrpanog
pisanja i on koristio. sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod odijela. A u krčmi,
Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve što je bila prostija,
crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za jače ga je dojmila.
Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. Bio je uman čovjek,
No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj nego što se na prvi
sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba pogled moglo
da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti. zaključiti. Sa pregršt
Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar duhovitih paradoksa
zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako znao je braniti svoje
će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za mišljenje oštrom
njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga poraznom
drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju dijalektikom. Bio je
napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na kruta pijanica i
filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se navikao na neuredan
zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno život. Jeo je vrlo
odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi malo i to najprostija
odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio jela, a odijevao se
čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao više nego siromašno.
svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje Za prijatelja dao bi
tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne sve, pod uvjetom da
povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno se taj slaže s
poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu njegovim običajima
aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod kada se nazdravljalo.
nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo
dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer Likovi: Đuro
vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono Andrijašević, stric
na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te Tomo, Zora, Vera,
budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi Toša, Lukačevski,
od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, Darinka, Minka,
klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, Jagan
pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i
onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima
pod stare dane.
Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je
njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne
smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je
u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne
budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu
kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i
savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni
osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa
užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio
besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga
prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes
na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove.
Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj.
Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje
novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo
dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima
(filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u
malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i
popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega
nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na
drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez
osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći
živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti
nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo
malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše
pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla.
Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge.
Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još
novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi
zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za
Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što
ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi
ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako
dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije,
otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se
suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale
svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve
više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu,
njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se
na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala
nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju
dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je
novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad
konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od
svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo
od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu
više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje
zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine
pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a
poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati
sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca.
To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća
poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve
to.»
Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio
je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja
vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu.
Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu
bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove
ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog,
dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je
sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana
takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti.
Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj
situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se
službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni
slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog
trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva
tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i
napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu,
naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje
mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi.
List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo
prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa
Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide
odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.
Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije
bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka.
Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su
zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak.
Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama
Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj
diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli
poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je
bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj
vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.
U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu
radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava
bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se
svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na
pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj.
Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa
navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se
pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je
komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog
odjeka sve do biskupa.
Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se
prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao
nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno.
Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više
se opijajući.
Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio
obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on
učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.
Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati
se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti
sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i
tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa
potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je
ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za
izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je
od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i
da ga rješavaju službe namjesnog učitelja.
Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim
propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica.
Vera se udala, a on od života ne može pobjeći.
Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli,
valjda ju je bura odnijela u dubine mora.
POSLJEDNJI STIPANČIĆI
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: 1834. Doba ilirskog
preporoda
godina
Mjesto radnje: Senj
Posljednji Stipančići se kao roman
mogu svrstati u socijalnu, ali i
Vjenceslav Ante Stipančić bio je sin jedinac Ante Stipančić
Novak postavlja bogatih roditelja koji su imali Njegove je karakteristike najbolje opisao
granice u svojoj krčmu. Kao mladić je postao njegov sin Juraj u pismu koje je pisao svom
umjetnosti preko natporučnik, ali je napustio službu i prijatelju:
kojih ne ide, iako bi živio od očeve imovine. Zagledao se ,,Moj tatica nije bio, čini mi se, od najčistijih
mogao ako bi se u Valpurgu Domazetović iz također karaktera. Htio je pošto poto plivati na
koncentrirao, što ugledne, ali ne i tako bogate obitelji. površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti i
možemo ustvrditi Valpurga je bila mnogo mlađa od izvan kuće ono što je bio u kući: prvi autoritet
samo malo dubljim Ante, a kad su se vjenčali bilo joj je u svemu i svačemu, ali nije išlo. A nije
proučavanjem samo 16 godina. 1806. godine išlo zato što je u isti čas tražio uporište na
obiteljsku, političku i društvenu
kategoriju. Tematika romana bavi
se životom u Senju, a objavljen je
1899. godine. Cijela radnja vrti se
oko života patricijske obitelji, a to
je naveo i sam pisac u podnaslovu
djela.
U knjizi su obuhvaćena čak dva
desetljeća 19. stoljeća, no ona
sadrži i sadržaj i opis koji se
dogodio na samom početku 18.
stoljeća pošto je obuhvaćena i
obitelj Stipančić.
Roman se bavi političkih i
društvenim pitanjima u Senju te
samim životom obitelji Stipančić.
Sve to povezano je u cjelinu
jednim likom – Antom
Stipančićem. Događaji su
povezani, a sve to objašnjeno je
kroz društvena, politička i
ekonomska zbivanja.
Roman ima 16 poglavlja i napisan
je tako da nas pisac prvotno
upoznaje s događajima koji su
aktualni i trenutno se zbivaju pa
nakon toga prelazi na događaje
koji su se dogodili u prošlosti u
obitelji Stipančić.
Kraj romana pisac je ostavio
ponovo za opis trenutih događanja
u sadašnjosti da bi i opisao
tragičnu sudbinu i završetak
ženskih likova. Likovi koji se
pojavljuju u romanu pripadaju
različitim slojevima pa tako imamo
i plemiće, patricije i građane. No,
sudbina likova povezana je s
njihovim staležom.
njegovog djela. Valpurga je rodila sina Jurja koji je
Novak više Anti bio sve. Dugo je pripremao
pripovijeda nego gozbu povodom njegova krštenja.
što iznosi svoje Trebala je to biti gozba koju će Senj
likove pred naše oči. dugo pamtiti, a zacijelo je i bila
On slijedi literaturnu zapamćena po skandalu koji se tamo
tradiciju koju odigrao.
su osnovali Šenoa, Naime, pijani Winter je Valpurgi
Gjalski i drugi. Što izjavio ljubav zbog čega je
se više odmičemo Stipančić poludio i napao ga sabljom,
od nakon čega se društvo razišlo. Winter
Novakova vremena, je napustio Senj. Jednom prilikom
toliko su nam manje kada Stipančić nije bio kod
stvarni modeli kuće Valpurga je pronašla njegove
njegovih ličnosti i spise. Čitala je o njegovim željama
stvarni problemi za usponom i pronašla je spis o
njegova vremena. Jurjevom krštenju i sudskoj parnici
Novak je u sebi zbog napada na Wintera. O tome joj
sjedinjavao iskustvo Ante prije nije ništa rekao, ali je ona
čitača koji zna unatoč tome što je vidjela vlastitim
uživati u djelima i očima spise još uvijek vjerovala da je
iskustvo profinjenog Ante savršen. Juraj je od malih nogu
umjetnika. provodio mnogo vremena sa svojim
Djela: ocem. Majka ga nije smjela ljubiti da
Romani: ne bi postao razmažen. U
Pavao Šegota međuvremenu je Valpurga rodila i
Posljednji Stipančići kćer Luciju za koju Ante nije mario.
Dva svijeta Sva Antina osjećajnost, pažnja, stvari
Tito Dorčić i iskustvo bilo je preneseno na Jurja.
Pod Nehajem Otac je svog “veoma inteligentnog”
Nikola Baretić sina poslao na školovanje u Beč, a za
Pripovijetke: Luciju nije htio niti malo novca
Iz velegradskog odvojiti da bi se školovala iako je
podzemlja imala mnogo afiniteta, a da i nije
Nezasitnost i bijeda imala učinila bi to da pokaže da i ona
U glib to može. Na Valpurgin zahtjev da i nju
Pripovijest o školuju je rekao da nemaju novaca za
Marcelu Remeniću oboje, no ona je ipak učila talijanski i
njemački jezik. Juraj nikako nije
raznim stranama – jer vlastitog nije imao. Nije
bio ni političar. Da je poživio, ja kriv ako ga ne
bi lako našao i među našim ilirima. Bio je
Austrijanac, Francuz, Taljan i Mađar u isti čas.
Otac i mati bili su mu zapravo krčmar i
krčmarica, za svoj stalež i u ovo doba vrlo
bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio
svoju taštinu koja mu je ostala neotklonjiva
volja na svakom koraku života. Morao je
naravno zaboraviti što su mu otac i mati
zaista bili i gledati u davninu da potraži
plemićki list svojih pradjedova, kojeg nije
mogao naći. Ali držao se svejedno plemićem.
Kako je učio, rekao sam ti: znao je od
svačega nešto, a od svega ništa. Zato je ipak
držao sebe čovjekom učenim. Kod kuće je bio
strah ukućana, a mali su ga ljudi na ulicama
pozdravljali dubokim poklonima na koje nije
nikada pozdravom odvraćao. Bio je ipak
nesiguran na svakom svom koraku i nigdje
nije uspijevao. Lebdio je tako neprestance i
bio naravno svojim položajima nezadovoljan.’’
Osim toga, brinuo se previše za sina, a svoju
kćerku i ženu je zanemarivao. Ustvari je želio
da Jurja napravi ono što od sebe nije uspio, tj.
da se Stipančićev san ostvari preko Jurja što
naravno nije uspjelo. Na kraju je njegov jadni
život svršio na ruševinama zbog
nepravde koju je nanio svojoj ženi i kćeri, a
samo zato jer je smatrao da ga je
Juraj iznevjerio. Umro je onako kako je živio.
Okružen svojom ženom i kćeri koje su ga
jedine donekle voljele i o njemu se brinule.
Lucija Stipančić
Za njenu sudbinu kriv je njen otac i samo to
patrijahalno društvo. Zbog prestrogog odgoja
nije znala za okrutnost i nepoštenje
vanjskog svijeta jer je između ostalog stalno
Obitelj Stipančić je detaljno
prikazana te je svaki njezin član
opisan i okarakteriziran kao
individua te je dobio psihološki,
socijalni i etički karakter. Pisac je
sve likove prikazao detaljnim
opisom, a u knjizi se mogu vidjeti i
njihove karakteristike kroz
prikazan život ili kroz neke njihove
privatne forme kao što su
memoari, dnevnici i pisma.
Radnja romana opisana je napeto i
to upotrebom dijaloga, monologa,
pripovijedanja i pisama te
upotrebom različitih dnevničkih
zapisa i memoara. Novak je vrlo
vješto opisao mjesto radnje, kako
ono unutarnje tako i vanjsko te je
sve to pridonijelo i što boljem
razumijevanju i dinamici radnje.
Ovaj roman je pravo djelo
realizma. U njemu ima pravih
povijesnih činjenica, prikaz likova i
radnje je opisan objektivno,
realističnom metodom.
mogao završiti studij. Četiri su se
godine školovanja otegle u deset, a
troškova je bilo sve više i više. Dio po
dio imovine Stipančić je prodavao
uvijek pronalazeći opravdanja za
Jurjevo ponašanje. Pustio je Luciju
na jedan ples i mnogi su se mladići
zanimali za nju. Ona je željela češće
izlaziti i družiti se sa svojim
vršnjacima, a to je njoj bilo
zabranjeno. Andrija Bukovčić, stari
mornar koji je spasio Antin
brod, došao je u posjet Stipančićima i
zamolio Antu za glas u saboru što mu
je Ante obećao, ali nije poštivao
svoju riječ. Ante nije bio izabran za
suca, što je žarko želio. Za suca je
izabran Čolić. U gradu su počeli
nemiri. Senj se podijelio na dvije
strane (iliriste i protivike
ilirizma). Vukasović želi pripojiti Senj
Hrvatskoj i u narodu probuditi
nacionalnu svijest. Njegov protivnik
je major Benetti koji polako gubi ljude
koji su stajali na njegovoj strani. Ante
je uz Vukasovića. Sve više želi
Lucijino prisustvo, no ona ne voli biti
s njim i pokušava mu se osvetiti zbog
načina kojim postupa prema njoj.
Odnos postaje gori. Lucija je
slomljena, otac još više ljut, a
Valpurga ih pokušava pomiriti. Juraj
je potrošio sav novac ali nije završio
studij, i osramotio je obitelj zaposlivši
se kao konobar. Ante je emocionalno
uništen i “mora” naći novac za
Jurja. Posjetio je lihvara Marka i od
njega ne dobiva ništa. Benetti saznaje
od Martinčića da Ante treba novac i
boravila u kući. Usprkos svemu tome ipak ja
imala hrabrosti da se suprostavi ocu kojeg
nije mogla iskreno voljeti jer je on za nju bio
potpuni stranac kojeg bi vidjela samo
ponekad, a kad je bio prisutan znala je da se
mora ozbiljno (njoj mrsko) ponašati. Voljela je
Alberta onako kako se može voljeti pravom,
prvom, istinitom ljubavlju. Bila je jako
osjećajna i krhka, a to je ujedno i razlog njene
smrti na kraju romana. Ona jednostavno nije
mogla shvatiti Alberta i žalila je za svojom
mladosti i nevinosti koju je izgubila zbog
svoje naivnosti i neznanja. Iako je Lucija
umrla zbog tuberkuloze, njeno duševno
stanje puno je pridonijelo ranijoj smrti.
Zavoljela je Martina, ali jednostavno
sa svojom sudbinom nije mogla živjeti. Sada
ljubav ipak nije bila dovoljna. Na njenom liku
se temelji slučaj posrnule djevojke.
Valpurga Stipančić
Tipičan prikaz tadašnje žene. U ranoj se dobi
udala za Stipančića i pošto je on bio iz više
porodice smatrala ga je savršenim. Uvijek mu
je bila poslušna i radila je sve što se od nje
tražilo iako se to kadkad i kosilo njenom
mišljenju ili želji. Kada je pronašla spise koji
su u biti prikazivali u potpunosti njegov
karakter i osobine (negativne), nije odustala
od svog uvjerenja da je Stipančić ipak najbolji
čovjek. Nakon rođenja Jurja i Lucije pokazala
je pravu majčinsku ljubav prema svojoj djeci
koju je iskreno voljela, iako joj Stipančić nije
dao skoro ni pristup k njenom sinu jer
je vjerovao da bi ga tako razmazila i odgojila
kao žensko. Sve bi učinila za svoju djecu.
Kada nije bilo Stipančića ispunjavala je želje
Luciji jer je bila takva osoba koja nije mogla
nikog odbiti. Nakon Stipančićeve smrti
nudi mu posao koji ga jako
privlači, ali Ante u početku ne
uspijeva. Stipančić je tražio novac od
Vukasovića, no ovaj mu nije dao pa je
prihvatio Benettijevu ponudu. Poslali
su Jurju 500 forinti i on se zahvalio
obećavši da će im to nekako
vratiti. Krajem jeseni Ante je obolio
od upale pluća. Sada je bio samo
starac osuđen na ležanje u krevetu i
zatvoreni prostor. Primio je pismo od
Jurja da je položio i posljednji ispit s
odličnim uspjehom. Uskoro je umro
na Lucijinim rukama. Juraj nije bio
prisutan. Mladi se Stipančić
napokon vratio kući u siječnju 1832.
godine sa prijateljom Alfredom. S
vremenom Lucija se snažno zaljubila
u Alfreda, za kojeg je vjerovala da je
isto tako zaljubljen u nju. Juraj je
prijetio samoubojstvom ako
mu majka ne da novca. Kada je
prodala kuću i dala mu novce on i
Alfred su otišli i nisu se više javljali.
Luciji su još uvijek stizali Petrarkini
soneti s inicijalima M.T. Ona pati za
Alfredom i postaje krhka, boležljiva
i slomljena. U strahu za njeno
zdravlje majka se olučuje na prevaru i
zamoli M. Tintora koji joj šalje sonete
da piše Luciji pisma i potpisuje se
kao Alfred. To je neko vrijeme dobro
utjecalo na Luciju, no ona
uskoro razotkriva prijevaru i tada
naglo oboli i umre. Na samrti ju je
Tintor i posjetio. Lucija je umrla
ljepša nego ikad. Tintor se nakon
tragičnog događaja zaredio. Valpurga
je umrla u bijedi i siromaštvu proseći
mnogo je patila, ali se zbog siromaštva
morala povući u malenu kućicu zajedno
s Lucijom. Jedva je dočekala sinov dolazak,
koji se u potpunosti promijenio. Pa čak i kad
je prijetio svojim samoubojstvom, smatrala je
da tako mora biti i ništa mu nije zamjerila te
ga je istom ljubavlju voljela, iako je
kasnije saznala da je čak i svoje hrvatsko ime
promijenio u mađarsko.
Kada je vidjela koliko Lucija pati zbog Alberta
otišla je do Martina da se dogovori da joj on
napiše pismo (jer je znala da je zaljubljen u
Luciju), ali da se potpiše sa Albert. Sve je
željela dati, pa čak i svoj život za sreću svoje
kćeri, iako je znala da joj možda Lucija ne bi
mogla nikada oprostiti kad bi saznala za
njezinu tajnu. Nadživjela je Luciju dvije godine
i jako je za njom patila, a najviše ju je boljelo
što je izgubila sina kojeg u biti nije nikada niti
imala. Svoj tužni život završila je smrznuta u
hladnoj noći tražeći milostinju. Tada je
završila patnja njenog srca.
Juraj Stipančić
Bio je prvo dijete, a još k tome i sin pa je
upravo njemu Ante Stipančić posvetio cijeli
svoj život. Kada je bio još malen dovodio bi
mu učitelje kako bi skupio što više znanja za
tzv. misiju koja ga je čekala. Majčinu i sestrinu
ljubav nikada nije ni osjetio jer mu to otac
nije dozvoljavao. Zbog toga kasnije nije
osjećao ništa prema njima i uopće za njih nije
mario. Kada je pisao pismo svom prijatelju
moglo se vidjeti da je želio imati i majku i
sestru, ali je tada već bilo kasno. Mislim da je
za njegovo ponašanje nakon odlaska iz kuće
bio kriv upravo njegov otac. Kada je Juraj
otišao znao je da će mu otac slati novac, pa
se prepustio lagodnom životu. Nakon dugo
 na ulici umotana u plahtu da ju ne
prepoznaju.
godina izbivanja te nakon očeve smrti više ga
nije ništa vezivalo za njegovu domovinu, pa
kada je izmamio novac kod majke promijenio
je ime u mađarsko i više se nije javljao. Ja
Jurju ne okrivljujem jer smatram da je na
njegovu dušu jako puno utjecaja imao i odgoj
njegova oca.

LOVAC U ŽITU Jerome David Kroz priču postupno saznajemo o njegovu životu, obitelji, Likovi: Holden
Vrsta djela: psihološko- Salinger je američki prijateljima, učiteljima i ljubavima. Holden je dijete dobrostojećih roditelja, Caulfield, Spencer,
asocijativni roman književnik, rođen ima starijeg brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i mlađu sestru Ackley, Stadlater, Jane
struje svijesti 1919. Phoebe koju voli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie je umro od Gallagher, Phoebe
Mjesto radnje: New godine. Međunarod leukemije što je jako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega. Caulfield, gospodin i
York ni uspjeh je doživio Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey gospođa Antolini
Vrijeme radnje: razdolje romanom “Lovac u Prep, zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otići početkom
od tri dana. Od subote  žitu“. Tim romanom božićnih praznika, u srijedu, no on odlučuje otići već u subotu, nakon
do ponedjeljka popodne je postao idol jedne posjeta profesoru iz povijesti i tučnjave s cimerom Stradlaterom.
Tema: Holden luta generacije Boji se reakcije roditelja, pa ne odlazi kući nego u hotel u New Yorku.
ulicama New Yorka i pri američke omladine. Tu se suočava s noćnim životom: s taksijima, turistima, barovima i sl., čak
tome pokušava shvatiti Napisao je zbirku i s prostitutkom i njezinim svodnikom. Tada susreće bivšu djevojku Sally
samoga sebe, te novela “Devet koja ga nikako ne može shvatiti. Također posjećuje svoju malu sestru
pronaći način kako priča” i zbirku Phoebe. Spreman je otići na zapad, ali se prije toga želi oprostiti sa
funkcionirati u svijetu pripovijetki “Franny sestrom. Ona želi poći s njim pa se oni posvađaju. Nakon svađe oni odlaze
koji je često i Zooey“. u zoološki vrt, a zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir i
nepravedan i sreću. Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se
licemjeran. nejasno izražava o očekivanjima o budućnosti i mogućnosti
prilagođavanja svijetu.
Mjesto radnje: U romanu se mnogo pažnje posvećuje Holdenovom unutarnjem
Opisuju se različiti monologu, njegovim razmišljanjima o životu, svijetu, ljudima koji ga
događaji koje je Holden okružuju, budućnosti… Vrlo su izraženi njegovi osjećaji prema obitelji,
doživio na različitim školi, prijateljima i sestri Phoebe koju voli više od svega. Holden ne
mjestima (od New započinje priču uobičajenim dugačkim uvodom s mnogo opisa već samo
Yorka do njegove kuće), napominje neke važne činjenice koje su važne da se razumije nadolazeća
no on sve to zapravo radnja.
govori u bolnici. Već na samom početku romana Holden napominje da ta priča
nije autobiografija u pravom smisli riječi:
Vrijeme radnje: “Ako već zaista želite da vam pričam o sebi, prva stvar koju
Predbožićno vrijeme ćete vjerojatno htjeti znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje
glupo djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego sam došao na
Tema: svijet i sve ono uobičajeno davidkoperfildsko sranje, ali ja nekako
Život Holdena Caufielda nisam raspoložen da se upuštam u te stvari. Osim toga, nije mi ni na
kraj pameti da vam sad ovdje pričam čitavu svoju autobiografiju ili
nešto slično.”
Holden nam na početku objašnjava kako se zapravo našao u bolnici:
“Pričat ću vam samo o onoj ludnici kroz koju sam prošao tamo oko
prošlog Božića, upravo prije nego sam nešto kao šiznuo, pa su me
dogurali ovamo da se malo smirim.”
Zatim nakon nekoliko stranica iznosi i drugu verziju o svom boravku
u bolnici:
“S druge strane, porastao sam u toku prošle godine šesnaest i
pol centimetara. Tako sam ustvari i dobio tuberkulozu i morao doći ovamo
na sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav.”
Holden nam govori da njegov odnos s roditeljima i nije najbolji. Jako
ih voli i priznaje da mu se teško vratiti kući nakon što je izbačen iz škole.
Govori da su mu roditelji oduvijek osjetljivi:
“…a s druge strane moji roditelji dobili bi bar po dva nervna sloma
po komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom
privatnom životu. To su dobri, fini ljudi i sve – ne kažem ništa – ali zaista
su preko svake mjere osjetljivi.”
Posebno su postali osjetljivi nakon smrti Holdenovog brata Allieja:
“Od smrti mog brata Allieja ona nije baš naročito zdrava. Strašno
je nervozna.”
Allie je bio Holdenov mlađi brat uz kojeg je Holden bio posebno vezan.
Bio je Holdenov uzor. Holden o njemu govori pun ponosa.
“Bio je dvije godine mlađi od mene ali zato valjda pedeset
puta inteligentniji. Bio je fantastično inteligentan. Njegovi nastavnici
stalno su pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu
dječaka kao što je Allie. Stvar, međutim, nije bila samo u tome da je
bio najinteligentniji član obitelji. Bio je i najbojli, na mnogo načina. Nije
se nikad ljutio ni na koga. Općenito se smatra da se riđokosi ljudi
veoma lako raspale, ali Allie se nikada nije raspalio, a imao je izrazito riđu
kosu.”
Holdenu je također važna njegova sestra Phoebe, o kojoj govori
samo najbolje stvari. Nakon što je napustio školu, ponekad mu padne na
pamet da nazove svoju sestru, ali se boje da mu se ne jave roditelji.
Holden se stalno uspoređuje sa Phoebe i Alliem. Često govori za sebe
da je glup i lud. Tvrdi da je u cijeloj obitelji jedini neuspješan. “Trebalo bi
da je vidite. U životu niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu. Zaista je
bistra. Hoću da kažem, otkad je pošla u školu, imala je uvijek odlične
ocjene iz svih predmeta. U stvari, ja sam jedini tup u cijeloj porodici. Moj
brat D.B. je pisac i sve što god hoćete, a moj drugi brat Allie, onaj koji je
umro, bio je pravi mudrac. Ja sam jedini koji je zaista tup.”
Govori da nema mnogo prijatelja. Izdvaja nam Stradletera, Ackleya i
Jane Gallagher. Za Stradletera kaže da je pametan i dobar čovjek, ali da
je veliki ženskar. Ackleya je opisao kao strahovito dosadnog i naivnog,
ali mu je svejedno nedostajao. Jane Gallagher je Holdenova
draga prijateljica, čak i tajna ljubav. Na toj je djevojci sve volio, čak i njen
način kartanja. Spominje ju kroz cijeli roman.
Holden mnogo govori o svojim razmišljanjima, ali o izgledu vrlo
malo. “Često govorim “ljudi moji”, prilično često. Dijelom zato što mi je
rijčnik vrlo siromašan, a dijelom zato što se ponekad ponašam kao da sam
mlađi nego što jesam. Sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam
kao da imam svega trinaest godina. To je doista ironija jer sam visok 189
cm a u kosi imam dosta sijedih vlasi.”
U jednom dijelu nam Holden govori da mnogo laže. To potvrđuje i citatom:
“Samo da prestanem lagati. Kad jednom počnem, u stanju sam
lagati satima.”
Holden općenito voli filozofirati pa stvara i cijele odlomke oko
inače potpuno nevažnih tema, npr. kako se držati s djevojkom za ruke.
Također se često susreće s temama koje voli prokomentirati. Često
počinje govorit o nečemu da bi se sjetio druge stvari koja ima neke veze s
početnom tvrdnjom, a onda se vraća na prijašnju temu, podsjećajući
čitatelja gdje je stao. Holden je jako nesiguran u sebe. Pretpostavljam da
ta nesigurnost proistječe iz neprestane usporedbe s Allijem, koji je bio
jako pametan.
U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana. Možda se čini
neprikladnim, no on je itekako točan. U cijelom se romanu govori o
Holdenovim željama, o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom
pričao Phoebe o tome što bi želio postati. Rekao je da želi biti lovac u žitu,
ali takav lovac kojemu bi bila dužnost da lovi malu djecu koja se slučajno
zatrčavaju u provaliju. To je povezano sa pjesmom “Ako netko sretne
nekog dok kroz žito ide” pa je tako nastao ovaj lovac u žitu.
Radnja ovog romana ne teče kronološki nego ovisi o
subjektivnim doživljajima lika, a tijek se radnje prekida razmišljanjima i
monolozima. Pisano je žargonom mlade generacije. Holden koristi mnošto
poštapalica i fraza, npr. “Što jest jest, bilo je očito da se doista osjeća
bijedno što me morao srušiti. Zato sam navio staru ploču. Rekao sam mu
da sam pravi pravcati degenerik i sve što uz to ide.”
Često je taj žargon poslužio za unos humora u tekst:
“Počeo sam škicati one tri vještice za susjednim stolom.”
Holden također koristi ironične usporedbe, npr. “Plesati sa starom
Marty bilo je isto kao vući Kip slobode za sobom po podu.” Tom
usporedbom je želio reći da Marty ne zna plesati, ali je to učinio na prilično
smiješan način i mislim da nema osobe koja nije shvatila značenje te
usporedbe. Holden sve ljude o kojima govori naziva “stari”, bez obzira na
njihove godine. Iako i sam koristi mnoge psovke, ne slaže se s njima, pa ih
tako pokušava izbrisati sa zidova u školi koju Phoebe pohađa.
“Lovac u žitu” je moderan roman, čiji je stil neoubičajen u odnosu
na druga djela u školskoj lektiri. Način opisivanja i razmišljanja u prvom
licu je jednostavan i blizak je mladoj generaciji. Nije zamoran jer nema
mnogo dosadnih opisa nego je radnja cijelo vrijeme zanimljiva i potiče nas
da čitamo dalje. Također nam daje odgovore na mnoga pitanja koja
mladi postavljaju o svijetu oko nas. Tako je Holden dobio odgovore na
pitanja zašto netko umire mlad, kako pronaći ljubav, probao je cigarete i
alkohol, a dobio je i odgovor na pitanje zašto se mora ići u školu. To su
sve pitanja o kojima bi se moglo raspravljati. Nije dobio odgovor na jedno
jedino tipično dječje pitanje – Kamo odlaze patke kad se zaledi jezero u
Central parku?
PREOBRAZBA/
PREOBRAŽAJ
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: dom obitelji
Samsa
Vrijeme radnje:
neodređeno
Tematika:
Kafka u ovom djelu
prikazuje otuđenost
Gregora. On je čovjek, ali
je sasvim drukčiji, različit i
stoga ga nitko ne voli,
cijela obitelj ga mrzi i hoće
ga se riješiti tako da bi ih
što manje osramotio.
Jedino se sestra brine za
njega. Unatoč svemu
Gregor je usamljen jer
osim sestre on nema
nikoga, cijeli njegov svijet
je mala soba iz koje
nesmije izaći. Jako se
bojao oca koji ga je mrzio i
htio je učiniti bilo šta da bi
ga se riješio. To se i
dogodilo, on je bio krivac
za njegovu smrt kad ga je
pogodio jabukom u leđa.
Mama ga je također
voljela, ali upravo zbog
toga ga njie željela vidjeti
jer nije podnijela sve to.
Zaljučak:
Franz Kafka (Prag, 3. 7. Gregor Samsa se jednog jutra budi i nakon što se ne može ustati Otac
1883. – Beč, 3. 6. 1924), iz kreveta primjećuje kako se pretvorio u kukca. Isprva ga Odnos oca prema svom sinu
austrijski književnik. preplavljuje onaj prvotni šok, ali to brzo miče u stranu, pomisli da Gregoru je grub, on ga mrzi i ne
Podrijetlom iz imućne sanja i zapravo brine ga najviše to što će sigurno zakasniti na smatra ga sinom. Takav odnos
obitelji praškog Jevreja. posao. proizlazi iz Kafkina odnosa prema
Radi liječenja putovao u Gregor je razvio svoju rutinu i kad ostatak obitelji vidi da on ne svom ocu. Otac Gregora tuče i ne
Njemačku, Italiju, izlazi na vrijeme iz sobe odluče provjeriti što se događa. U pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne
Francusku, Švicarsku. međuvremenu, Gregor leži u krevetu i razmišlja o svom poslu koji pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio
Umro od tuberkuloze mu se više ne sviđa, ali svjestan je da nema izbora, jer nitko drugi grub da ga je gađao jabukama i
grla. Kafka je odredio da se neće pobrinuti za obiteljske dugove. Uostalom on je jedini jednom ga je pogodio u leđa, a
se njegova književna zaposlen i tako odgovoran za ostale ukućane. poslije umire zbog toga.
ostavština nakon smrti Još jedan neuspješan pokušaj izlaska iz kreveta. Majka ga pokuša
spali, ali ju je njegov dozvati i tada Gregor uvidi da se više ne glasa kao ljudsko biće, Majka
prijatelj M. Brod ipak odgovorio joj je ciktanjem. Prošlo je dosta vremena i stiže Majka voli sina Gregora, ali ga se
objavio. Neprestano pod prokurist s Gregorova radnog mjesta kako bi provjerio zašto srami i stoga ga ne želi vidjeti. Ipak
pritiskom i u tjeskobi, njihov zaposlenik nije na poslu. se na kraju dovoljno sabrala da bi
poslušan sin Prokurist i ostatak obitelji lupaju po vratima Gregorove sobe, ali  išla k njemu. Tako je i on
autorativnog oca, on se ne može, zbog nezgrapnosti svog novog tijela, dovući do bio sretan, jer njemu je bilo
bolesnik i osamljenik, vrata kako bi ih otvorio. Ipak, na kraju se uspije zabaciti do vrata i dovoljno da čuje njihov glas da bi
Kafka već u svojim pomoću čeljusti ih otvoriti. se razveselio.
prvijencima otkriva Reakcije na njegov novi izgled bile su kako je i očekivao. Majka se
motive i ideje koje će ga onesvijestila, prokurist je istog trena pobjegao, a otac ga je Greta
mučiti cijeloga života. natjerao prijeteći mu sa štapom da se vrati u sobu. Iscrpljen od Greta je jedina u obitelji koja
Neki se početnčki tolikih šokova, Gregor se povuče natrag u sobu i zaspe. stvarno voli Grogora, ona se brine
fragmenti ili prvobitne Budi se kasno predvečer, ugledao je hranu koju su mu ukućani za njega, hrani ga i pomaže mu kad
pripovijesti javljaju ostavili, ali ljudska hrana mu više ne odgovara tako da se gladan god može. Grogor je isto volio nju i
kasnije kao dijelovi povlači u kanape i pokušava se smiriti. stoga mu je bilo žao što joj nije
romana ili kao nove, Neposredno nakon preobrazbe, sjećanja starog vremena i načina rekao o namjerama da ju upiše u
prerađene cjeline života su još uvijek živa i realna. Gregor Samsa se nakon konzervatoriji, budući da je tako
pokazujući tematski i preobrazbe u kukca isprva najviše brine oko toga hoće li zakasniti lijepo svirala. No i ona ga počinje
misaoni kontinuitet. na posao, muči ga kako će nadoknaditi propuštene dane. zanemarivati…
Kafka obogaćuje Sestra je najbolje prihvatila Gregorovu preobrazbu, posjećivala ga
ekspresionizam je u sobi, čistila je i donosila mu hranu dok bi se Gregor skrivao u Likovi: Gregor Samsa, otac, majka,
svojevrsnom kanapeu. Iako je izgubio svoj ljudski izgled i nije se više glasao sestra, prokurist, dvorkinja,
zagonetnom simbolikom kao ljudsko biće, svijest mu je ostala netaknuta, sve je razumio i podstanari
i aforističkim izrazom. bilo mu je jasno što se događa.
Kafkin svijet nije više No, polako se gube ti ostaci prošlog života. Tok vremena nije više
Kafkin je svijet apstraktan i
abnormalan. Za njega sve
što je normalno je
anormalno. Okolni likovi u
Kafkinim romanima
smatraju junake
funkcionare u obliku
šahovskih figura. Međutim
te figure žive u svojim
nepojmljivim
zakonitostima i umjesto da
im koriste pripremaju im
neodgodivi mat. Svijet u
kome je Kafka vođen i u
kome je on živio jest onaj
Staroga zavjeta. On je taj
svijet napustio, ali ga se
nije riješio, transponirao
ga je u svoje vrijeme,
zapravo ga je učinio
bezvremenskim. Posebna
značajka svijeta Starog
zavjeta jest apsolutni
suverenitet božji. On je
slobodan na strašan
besprigovoran način.
onaj klasičnog
realističkog romana;
likovi su podvrgnuti
metodi redukcije sve dok
od njih ne ostane golo
bezumlje. Njegov čovjek
je usamljen i uplašen, dio
mehanizma čiji mu je
sastav nepoznat, a
sustav nedohvatljiv.
Kafkin pesimizam, koji
prelazi u potpunu nemoć
pred višim silama i u
nihilizam, često prati crni
humor, s elementima
makabra i dvostruke
perspektive. Osnova
njegovog stila je jasan,
aforističan izraz,
dotjerane realističke
pojedinosti, elementi
vizija i fantastika. U
krajnoj crti njegova
metaforička proza
ostavlja dojam složene
alegorije, za koju nema
određenog racionalnog
ključa, i svijet koji ona
sadržava gubi se u
beskonačnoj perspektivi
alogičnosti, pa se
autorove parabole
otkrivaju kao zagonetka
bez konačne odgonetke.
povezan s poslom, radom i organizacijom te podčinjavanju
drugima. Sada postaje svjestan toka svog unutrašnjeg vremena,
fokusira se na unutrašnji svijet.
Tako su ključni trenutci koji se odnose na premještanje namještaja
i reorganizaciju prostora. Njegov pokušaj da sačuva sliku na zidu
koja mu je na neki način poveznica  s onim starim životom prije
preobrazbe. Također je važan trenutak u kojemu pokušava pomoći
onesviještenoj majci. Zatim slušanje sestrinog sviranja violine te
naposljetku trenutak kad ga otac ranjava s bačenom jabukom koja
mu se zaglavi u jednom dijelu oklopa što mu s vremenom počne
zadavati bol.
Obitelj se vrlo brzo snalazi. Dok je Gregor bio čovjek, svi su se
ponašali kao da nisu sposobni raditi i brinuti se o sebi tako da je
Gregor preuzeo sav taj teret. Sad, kad se on pretvorio u kukca i
kad nemaju izbora pokrenuli su se. Sestra je čak predložila da
isprazne njegovu sobu kako bi imali više mjesta, što je Gregora
zgrozilo jer to su ipak bile njegove stvari i ostatci njegove
humanosti.
Obitelj je nastavila sa svojim životom, nisu ga se više toliko bojali,
ali kao da su ga prestajali doživljavati i polako su se počinjali
odnositi prema njemu kao prema pravom kukcu. Isprva su držali
otvorena vrata kako bi Gregor vidio što se događa u boravku, ali
odlučili su iznajmljivati sobu kako bi zaradili što je značilo da
moraju skrivati Gregora .
Gregor je sve manje jeo i fizički je bio sve slabiji. Jedne večeri se
obitelj s podstanarima okupila u dnevnoj sobi kako bi slušali
Gregorovu sestru kako svira violinu. Gregor, potaknut njenim
sviranjem ispuže van iz svoje sobe. Tad ga ugledaju podstanari i u
šoku zaprijete da će ih tužiti jer je kuća očito sva u neredu.
To je bila prekretnica za Gregora i njegovu obitelj. Sestra, koju je
Gregor posebno volio i za koju se žrtvovao, prva predloži da ga se
riješe. Gregora je to posebno pogodilo te se povuče u kraj sobe i
umre osjećajući se odbačen od svoje vlastite obitelji. Sljedećeg
jutra ga je pronašla dvorkinja koju je obitelj unajmila i bacila ga u
smeće.
Obitelji je laknulo kad su čuli za Gregorovu smrt pa odluče otići na
izlet i iskoristiti lijep i sunčan dan.
STRANAC Albert Camus, (1913. –
1960.), francuski
Književna vrsta: romanopisac, dramatičar
Moderni roman lika i esejist. Dobitnik nobelove
Mjesto radnje: nagrade za književnost
Alžir 1957. godine. Za drugoga
Kompozicija djela: svjetska rata sudjeluje u
Roman se sastoji Pokretu otpora. 1945.
od 2 dijela: postaje glavni urednik lista
 1. dio – 6 poglavlja “Le Combat”. Od 1947.
 2. dio – 5 poglavlja posvećuje se isključivo
književnosti. Poginuo u
automobilskoj nesreći.
Čitav Camusov opus
temelji se na
ideji apsurdnosti ljudske
sudbine. Camusa muči
pitanje: kako
pomiriti čovjekovu čežnju
za vječnošću i efemernost
njegove
egzistencije? Pokušavajući
riješiti tu antinomiju
Camus nalazi izlaz u
Revoltu, koji životu daje
sadržaj i veličinu.
Apsurdnosti svijeta Camus
suprostavlja stvaralački akt
koji tu apsurdnost poriče
(“stvarati znači dvaput
živjeti”). Camus ističe
poguban utjecaj grada na
modernu civilizaciju koja
je izgubila dodir s
prirodom, sa čistoćom
krajolika; umorna i
neurotična, ne poznaje mir
sijeste, vedrinu duha,
blagost večeri. Modernog
Radnja romana događa se u
Alžiru. Glavni junak je mali
namještnik Mersault, mladić s
banalnim životom bezbroja
malih, beznačajnih ljudi. Roman,
pisan u prvom licu, započinje
jednostavnom
konstatacijom: “Danas je majka
umrla”. Od te prve jednostavne
rečenice u romanu svi događaji
djeluju tako na glavnog junaka –
oni najglavniji, presudni, kao i
svakodnevni. Upravo je ta
beznačajna svakodnevnost i
ispunila prvi dio ove ispovjedi.
Mir i ravnodušnost kojom
Mersault putuje na pokop majke,
mir koji u njemu učestvuje,
produžuje se do posljednjeg
retka knjige. U njegovu životu
nema potresa. Imati prijatelja,
djevojku, izlaziti s njima, ljubiti –
to je okvir njegova života, okvir
koji ispunjava iz dana u dan na
isti način. Jedan događaj
odjednom unosi promjenu u taj
život. Za uobičajnog izleta u
okolici grada Alžira s prijateljem i
djevojkama, dolazi do sukoba sa
koji je za Mersaulta bio
presudan. On i njegov prijatelj
Raymond potukli su se sa
dvojicom Arapina. Najgore je
prošao Raymond kojeg je Arapin
ranio nožem. Kad su se strasti
smirile i činilo se da je sve
zaboravljeno dolazi do preokreta.
Mersault pištoljem ubija
tog Arapina.
Mersault
Sitni bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji
priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od
majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom.
Ona hoće da se oni vjenčaju no njemu je svejedno. On je
ravnodušan, nezainteresiran, za sve mu je
svejedno. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi
bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na
suđenju je nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče.
Otuđenje – alijenacija od majke:
“Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana
gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio
cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio
potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem
dva sata.”
Besmislenost:
“Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi živjeti. Uglavnom sam znao
da je gotovo svejedno hoću li umrijeti u tridesetoj ili
sedamdesetoj godini života, jer će, naravno, u oba slučaja
drugi ljudi i druge žene i dalje živjeti i to na tisuće godina.
Zaista, ništa nije jasnije od toga…”
Cinizam (nakon majčine smrti):
“… uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo
je trebalo da mi on izrazi sućut. Vjerojatno će to učiniti
prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije
ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će
poprimiti službeniji izraz.”
Raymond Sintes
Onizak, plećat, ima boksački nos. Najbolji Mersaultov
prijatelj. Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s
jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu
koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao
svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se je
sa njezinim bratom.
Salaman
Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji
je imao neku kožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i
tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli
su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i
čovjeka naziva hladnim,
ciničnim monstrumom.
Nasuprot svijetu
današnjice evocira primjer
stare Grčke, koja je “u
svemu znala naći pravu
mjeru”. Ateist s dušom
kršćanina. Camus želi da
se spase moralne i
duhovne vrijednosti
čovjeka: one za njega
predstavljaju jedini smisao
u apsurdnosti života.
Drugi dio romana odvija se u
zatvoru bez ikakvih događaja
osim ispitivanja i suđenja, on
sadrži osjećanja i misli
Camusova junaka, koji ne može
dati nikakvo objašnjenje za svoj
postupak; isto tako ne može
pronaći nijedan razlog pokajanja,
niti želi da se spasi. Smrt na
koju je osuđen prima potpuno
ravnodušno, uvjeren da je,
napokon, sve svejedno, da nema
vrijednosti zbog kojih bi trebalo
nešto poduzeti. Užasavanje koje
izaziva svojom otvorenom
ravnodušnošću očito je
užasavanje koje čovjek pokazuje
pred otkrićem
besmislenosti, apsurda svog
postojanja. Mersault ide miran u
smrt uvjeren da ona nije ni u
čemu gora od života, ni
besmislenija, uvjeren da je
ona apsolutni kraj.
žute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa izvodio u
šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno
volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utučen i
sve je pretražio da bi ga našao.
Marija
Mersaultova prijateljica. Bivša daktilografkinja u njegovom
uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi.
Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u
zatvoru i rasplače se na suđenju.
Perez
Nosio je sešir okrugla tulca i širkoga oboda, odijelo kojem
su hlače padale u naborima na cipele, i kravatu od crne
tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s velikim
bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prilično nježne kose
virile su čudne, klempave i nepravilne uši kojih je boja
crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom
licu.
Ostali likovi:
Celeste (Mersaultova mama)
Emanuel (Nadstojnik i upravitelj doma za starce)
Vratar doma
Mason i njegova žena
Vlasnica restorana u kojem se Mersault hrani
U REGISTRATURI Ante Kovačić, književnik,
rođen je 6. 6. 1854. godine
Mjesto radnje: u Oplazniku, Marija Gorica
Hrvatska, (relacija selo-grad) kraj Sutle, a umro 10. 12.
Vrijeme radnje: 1889. godine u Stenjevcu.
19. st. Godine 1880. odvjetnik u
Tema: Glini. Od 1875. g. piše
Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u lirske pjesme,
gradskoj sredini. balade, feljtone,
Osnovna misao: pripovijetke i romane. U
Gradska sredina negativno mijenja ljude. prvom romanu Baruničina
Ljubav nema granica ljubav (1877.), kao i u
Vrsta djela: Roman Pripovijesti Ljubljanska
katastrofa (1877.), još
O djelu: prevladavaju romantički
Roman U registraturi nije samo izraz socijalnih elementi.
prilika u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. Beskompromisan
stoljeća, nego i slika društvenih i Starčevićanac i pisac
gospodarstvenih promjena u njoj (raslojavanje snažnog
sela, propadanje aristokracije, klasna borba, temperamenta, Kovačić je
agrarna kriza 1873. g. itd.), slika rađanja u svojim kasnijim djelima
“moderne” hrvatske inteligencije, ali i realist, satirik i kritičar
kronologija tragičnog životnog puta darovita društva. Godine 1880.
seoskog djeteta u feudalnim i kapitalističkim izlazi njegova Smrt babe
društvenim odnosima (odnosima Čengićkinje, travestija
prvobitne akumulacije kapitala). Ti odnosi Mažuranićeva epa Smrt
očituju se u: nehumanom stavu Smail-age
feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: Čengića. Političko-satirički
načinu života feudalaca koji se temelji na su i njegovi feljtoni Iz
preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Bombaja (izlazili 1879. –
Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti 1884. u Slobodi). Satira se
feudalca Mecene): prodoru novih, oseća i u pripovijestima
kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak Bježi-hajka, Ladanjska
postaje plijenom novog društvenog staleža – sekta, Doktor Marko u
zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo Kajgani. Satira prevladava
vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici su u romanu Fiškal (1882.), a
tog staleža u romanu npr., zelenaš još više u nedovršenu
Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi romanu Među žabari
Medonićevom kćerkom Justom ne iz ljubavi (1886.), koji je izlazio u
Ovaj veliki roman Kritika je podijeljena s obzirom na to tko je
započinje prepirkom glavni lik romana U registraturi. Dok se jedni
spisa i registara, a opredjeljuju za Ivicu Kičmanovića, drugi to
nastavlja se kao osporavaju tvrdeći da Ivica nema ono što
“raspredanje” glavnog karakterizira glavno lice romana, tj. da nije
junaka u obliku aktivan nosilac svih događaja, pokretač
ispovijesti, kojoj je cilj radnje, da nema onu volju, samoodlučnost,
da razobliči kritički samosvojnost i samosvjesnost koja je
hrvatsko društvo onog potrebna glavnom junaku djela. Ipak,
vremena u rasponu od neosporno je da se Ivica Kičmanović nameće
osirotjelih seljaka i čitatelju kao glavna ličnost romana, jer se u
pogospođenih opanaka cijelom romanu osjeća njegova prisutnost:
do pokvarene gospode. Ivica je nit koja povezuje glavnu fabulu
U registraturi je prije romana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici?
svega svedočanstvo o Kako ga stvaralački oblikuje Ante Kovačić?
mučnom probijanju Ivica Kičmanović je darovit i bistar seoski
kroz život dječak. Dječak koji je mnogo obećavao, ali se
jednog seljačića, u u društvenim okolnostima svoga vremena tj.
čemu nalazimo istinite i u novoj – gradskoj iskvarenoj cjelini – i
ujedno tipične crte ne unatoč svojoj nadprosječnosti – bezazlen
samo Kovačićeva i naivan, nije mogao dokazati i afirmirati. I dok
životopisa. Glavno je njegova darovitost donekle dolazi do izražaja
lice Ivica Kičmanović, na selu (u krugu njegove obitelji i prijatelja,
sin seljaka susjeda, i u školi), u gradu – u okružju
Jožice, veseljaka koga pokvarenih, amoralnih ličnosti, on ne uspijeva
su zbog sviranja u jer za tu sredinu nije dovoljna samo
seoskom “orkestru” darovitost i bistrina nego i sposobnost,
seljani snalažljivost, dvoličnost. Ivicu “guta” vrtlog
nazivali “Zgubidanom”. gradskog života: on je žrtva sudbine
Njihov najbliži susjed, uvjetovane daljnjim okolnostima, tuđom
zdepasti “Kanonik”, voljom i htijenjima, a ne izraz svjesne
imao je kćer Anicu i aktivnosti, aktivnog odnosa prema
sinove Peru i Mihu, a životu, sredini i sebi. On nema čvrsto određen
kako su Jožičina djeca životni cilj, on nije subjekt nego “objekt na
bila bistrija, razvi se kome se provodi tuđa volja” i koji ovisi o
zavist i suparništvo. ljudima što ih je upoznao u Meceninu domu, u
Ivica odlično završi gradu, iako ih prezire i mrzi iz dna duše, (kao
osnovnu školu i uz npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kao npr.
pomoć Mecene nastavi Žorža, Šajkovskog), voli ali ih se ujedno i boji
nego iz interesa): seljakovu napuštanju zemlje i Balkanu i morao biti se školovati, živeći u (kao npr. Lauru) itd. Zato im se pasivno
odlaska u grad da služi u gospodarskim obustavljen, jer su se kući svoga dobrotvora, opire, a ne i aktivno bori protiv njihovih
kućama (prototip takva “pogospođena” seljaka karlovački malograđani kod poroka, a za svoje vlastito mjesto i vlastiti
je kumordinar Žorž): stvaranju nove osjetili pogođeni. Njegov njegova “kumordinara ” život u toj sredini.
inteligencije iz redova seljaka koja u moralno roman U registraturi Žorža. Mecena je Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu
iskvarenoj cjelini često, bez obzira na (1888.), u kojem ima i neženja, bogat, je Laura. U prvom kontaktu s Ivicom otkriva
darovitost, ne uspijeva nego tragično završava autobiografskih elemenata maglovite se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba,
(poput glavnog lika u romanu – , sadržava najbolje prošlosti: ima na duši ali samouvjerena, a zatim, produbljavanjem
Ivice Kičmanovića). U ovom djelu Ante Kovačić stranice hrvatskog živote nekolicine ljudi odnosa s Ivicom i drugim likovima te njezinim
je predočio moral i psihologiju hrvatskog sela i realizma. U njemu Kovačič kojih je smrt posredno djelovanjem, upoznajemo je kao proračunatu,
grada, odnosno mnoge pojave u njima kao npr. iznosi prljave strane skrivio pošto superiornu, ironičnu, zločestu i amoralnu
odnos roditelja i djece, međusobne odnose tadašnjeg društva. Roman je obeščastio lijepu ličnost. Mnogi proučavatelji Kovačićeva djela,
seljaka – prijateljstvo, razmirice, svađe (npr. zahvaća veliki vremenski seljanku Doru. Kad je pa prema tome i tumači njegovih likova
između Kanonikove i Zgubidanove obitelji), razmak: od feudalizma do Ivica navršio govore o “demonskom” u Lauri, kako s
ljubav i ljubavne odnose na selu (npr. između Kovačićevih dana. devetnaestu godinu, k obzirom na sve ono što se s njom zbiva, tako i
Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene Prikazao je tadašnje ljude i Meceni se doselila s obzirom na ono što ona čini. Laura je, za
i Medonićeva sluge), ljubav i ljubavne odnose u prilike u Hrvatskoj, s Laura, njegova razliku od Ivice pokretač radnje, neobjašnjivih
gradu (npr. između Ivice i Laure, Laure i posebnim simpatijama za rođakinja, djevojka postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik
Mecene, Laure i Ferkonje), bračne i obiteljske selo. Izabrane pjesme čudne prošlosti i još fatalne žene, žene koja predodređuje i
odnose (npr. između Zgubidana i njegove žene, objavljene su 1908. čudnije budućnosti. određuje sudbine ljudi. Laura je lik pun
Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke), svadbe, godine. Srednjoškolski i Međutim, Ivica ustanovi suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je,
svečanosti (npr. svadba u domu gazde studentski dani nisu bili za da je ona prevrtljiva i lukava.
Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) Kovačića nimalo laki jer je Mecenina ljubavnica pa Kovačićev način prezentiranja tih dvaju likova
itd. Kovačić je s više simpatije i ljubavi prikazao bio siromašan. I kao se i sam s njom splete, (jednog poniklog iz seoske sredine i drugog
selo (seljaka, seoske običaje, seoski pravnika i oca brojne zbog čega ga Mecena koji pripada gradskoj sredini) u odnosu prema
patrijarhalni život i moral) nego grad. Ipak, selo obitelji, pratile su ga otjera iz svog dvorca. gradskim likovima i okolnostima otkriva
nije idealizirao. Vidio je i selo i seljaka, i kao kojekakve nevolje, osobito Ivica se vrati kući gdje pišćevu emocionalnu privrženost i
izraz primitivizma, praznovjerja i materijalne. Međutim, ga opet dočeka zavist lirsku naklonost prema prvima (prisjetimo se
neprosvjećenosti. Grad se po načinu življenja i upornost, borbenost, volja obitelji situacija vezanih za likove Zgubidana,
morala razlikuje od sela. To je sredina u kojoj i rad bili su jači od svih susjeda “Kanonika”, njegove žene, Kanonika, njegove djece, Ivice,
se seljak ne snalazi, čudno i nespretno se nedaća (npr. od neimaštine kojega je sin Miha Anice i drugih), a određenu distancu,
ponaša (napominjemo takve dvije situacije: i bolesti). O tome bogatom ženidbom nepovjerenje, porugu i odvratnost prema
prva, Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na svjedoči bogata književna obogatio. Mecenu je drugima (lik Laure, Mecenin lik, lik
ulici grada i druga – Zgubidan pred ogledalom ostavština: velik broj u međuvremenu Laura Bombardirovića Šajkovskog itd).
u kavani). Roman U Registraturi na određeni je pjesama, djela u prozi, otrovala i opljačkala, Upravo je Kovačić dao galeriju likova iz
način i autobiografija Ante Kovačića, koja nije feljtona, polemika i saznavši nakom toga iz seoske i gradske sredine (Ivica, Zgubidan,
oslikana samo u liku Ivice Kičmanovića (u članaka, među kojima se jednog pisma da joj je Kanonik, Medonić, Ivičina majka, Duga Kata,
njegovu djetinstvu i školovanju), nego i u umjetničkom slikom on zapravo otac, a Miha, Justa, učitelj, župnik, Laura,
sudbinama i u duhovnom životu drugih likova društvene stvarnosti suluda davno Bombardirović, Mecena, Ferkonja, Žorž, baba
(npr. u liku Laure). Inače, cjelokupni književni Kovačićeva vremena ističe obeščašćena Dora – Huda i drugi). U stvaralačkom oblikovanju
opus Ante Kovačića protkan je autobiografskim djelo U mati. Laura potraži likova Kovačić je primijenio različite postupke
elementima (spomenimo samo lik Podgorskog registraturi, najznačajniji Ivicu i pomogne Jožici i oblike izražavanja. Likove je ostvario
u romanu Fiškal). Na pojavu hrvatski roman 19. da izgradi novu kuću. pripovijedanjem, dijalogom, monologom,
Kovačićeva romana na stranicama “Vijenca” u stoljeća. Objavljuje Seljani su ih ogovarali opisom, komentarom, pismom i dnevnikom. U
toku 1888. godine čitalačka je publika različito književne radove zgog divljeg braka ali prikazivanju osobina likova iz prve i druge
reagirala. Jedni su u njemu otkrili novo u časopisima i Laura se neće lišiti sredine Kovačić se služi humorističkim,
zanimljivo literarno ostvarenje, a drugi dnevnicima: “Hrvatski slobode pa ironičnim i satiričnim postupcima, koji se
nemoralno štivo “koje truje hrvatska srca”, dom”, “Hrvatska”, radije pošalje Ivicu manifestiraju kao blaga komika, ali i kao
djelo u kojemu se prikazuje svijet “bez morala, “Obzor”, natrag da završi karikaturalnost i grotesknost. U slikanju
bez vjere, bez čuvstva”, koje “Vijenac” ne bi “Primorac”, “Hrvatska školovanje, a sama seoske sredine (npr. svađa i tučnjava između
smio dalje objavljivati. Poslije takvih kritika lipa”, “Vijenac”, “Sloboda” nastavi živjeti s Zgubidana i Kanonika) osjeća
nastala je dugogodišnja šutnja koju je prekinuo i drugi. Mihom, sve dok se dobronamjerni humor i blaga ironija. A u
Milan Marjanović, predstavnik Mladih, njegova žena Justa ne slikanju gradske sredine i njezinih likova
zastupnik novih strujanja u hrvatskoj preminu u očituje se komičnost (npr. prikaz
književnosti, afirmativnim tekstovima o neobjašnjivim pokondirenog kumordinara Žorža, neukoga i
književnom stvarlaštvu Ante Kovačića, okolnostima, uz umišljenog Bombardirovića) do ironično-
posebno o njegovu romanu U registraturi. asistenciju Laure. Ivica sarkastične intoniranosti koja poprima
Književni povjesničar i kritičar Dubravko Jelčić spozna da je Laura obilježja karikaturnosti, grotesknosti i izrazito
kaže da su Mladi u Kovačiću “otkrili prije svega zločinka i želi se satirično-sarkastične poruge. Npr. takav je
bezkompromisnog zastupnika – i ostvaritelja – vjenčati opis situacije na gozbi, kad Bombardirović po
svoje vlastite teorije o slobodi umjetničkog s “Kanonikovim” svom odijelu prolije umak iz pune zdjele ili
stvaranja, pisca koji neumoljivom snagom što kćerkom Anicom, kojoj ironičan opis Meceninih duhovnih
probija iz njega razara konvencije u stilu i formi, nađe službu kod neke sposobnosti. U romanu su osobito dobro,
i koji svoj umjetnički doživljaj ne otkriva u gospođe, gdje je i sam realistički prikazani likovi izvornih seljaka
apriorne stege, nego pušta da se ta žitka lava, radio kao instruktor. (npr. Zgubidan, Kanonik), seljaka
što provaljuje iz njega kao iz živog vulkana, Laura u dogovoru sa poluinteligenata (npr. kumordinar Žorž, jedan
sama kristalizira po vlastitim unutrašnjim svojim među najbolje ostvarenim likovima u
zakonima”. novim ljubavnikom romanu), zelenaša (npr. gavan
Kompozicija i fabula djela: Ferkonjom udavi i Medonić, propalih i pokvarenih plemića npr.
Roman je podijeljen na tri dijela. Događaji u Mihu, pokrade Mihin Mecena). Kovačićevi likovi su socijalno-
romanu nisu organizirani i raspoređeni prema novac i pobjegne, ali psihološki motivirani, ali i govorno
vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet kod podjele plijena karakterizirani. U osnovi romana stoji svijest
događaja pisac prekida retrospektivnim ubije i Ferkonju. o čovjeku i njegovu razvoju kao socijalno-
epizodama. Takvim pripovijedanjem Hajdučica Laura ipak psihološkom biću, i u tom je smislu tragedija
pisac unosi određeni “nemir” i dramatičnost, želi ponovno osvojiti Ivice Kičmanovića motivirana njegovim
usklađuje kompozicijska obilježja cjelokupnom Ivicu, a kad je ovaj seljačkim porijeklom. Čak i fantastična i
životnom sudbinom i psihičkim previranjima odbije ona s gotovo simbolična u svojoj fatalnosti, Laura
Ivice Kičmanovića. Već je sam početak romana razbojnicima provali na ima motivacijske osnove u svome bijednom
retrospektivan – počinje prikazom registrature i njegove svatove i djetinstvu i porijeklu iz slučajne porodice.
spisa koje Kovačić oživljuje: oni se pobije ih redom: Ivičinu Ostali likovi u romanu, izuzevši izričito
međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis majku, oca Jožicu, fantastične “baba Huda”, koncipirani su u
registratora Ivice Kičmanovića i “Kanonika”, otme osnovi realistički i s naglašenim socijalno-
započinje pripovijedanje: “Znajte, dakle, ja sam Anicu te je u šumi psihološkim motivacijama (kumordinar
vam srce i duša našega registratora. Ja sam unakazi tako da joj Žorž, Ivičini roditelji, Miha, Medonić) ili
njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam odreže grudi. Ivica je oblikovani izrazitim satiričkim postupcima
životopis. On me je sam napisao…” To je preživio pokolj, pa (Mecena, Justa i dr).
ujedno i najava fabule koja počinje prikazom ranjen svjedoči na sudu Ljubavni trokuti:
djetinstva Ivice Kičmanovića. Pripovijedanje se protiv Laure koju Vrlo značajnu ulogu u romanu imaju ljubavni
nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski napokon strijeljaju. Iz trokuti. Oni su i uzrok većini nemoralnih,
slijed događaja, tj. mijenja prostor i vrijeme njezinih grudi ne kanu ružnih radnji:
događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u ni kap krvi. Ivica se Ivica – Laura – Mecena. Ivici je ovaj ljubavni
Laurinoj sobi, epizoda o vili Dorici i Meceni, o počinovniči, postane trokut uzrokovao prootjerivanje iz Mecenina
Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu itd.). registratorom, ali ubrzo doma.
Mnogi su kritičari osporavali kompozicijske poludi, zapali sve  spise U trećem djelu romana Laura – Miho – Justa,
vrijednosti ovog djela, njegovu cjelovitost i i sam izgori u tom a nakon Justine smrti, koja miriše na Laurino
jedinstvenost, odnosno kompaktnost zbog plamenu maslo, stvara se novi trokut.
epizoda koje narušavaju kronološki slijed Miha – Laura – Ferkonja. Navedeni se trokut
događaja. Vremenski raspliće tako da Laura i Ferkonja ubiju Mihu, a
nepovezano pripovijedanje raspršuje fabulu, zatim Laura ubija Ferkonju.
prekida fabularni tok, što pridonosi labavoj Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je
kompoziciji romana. Gledišta suvremenijih odbija opredjeljujući se za Ančicu i tako se
kritičara ne podudaraju se s takvim mišljenjem. stvara posljednji ljubavni trokut romana Laura
Oni misle da su kompozicija i stil – Ivica – Ančica.
romana, odnosno cjelokupni tekst “najvjernija
slika Ivičine psihe”. U prilog tome navode Likovi: Ivica, Laura, Žorž, Mecena
fabularne podatke (npr. događaje u vezi
s Ivičinim psihičkim krizama, delirijum
tremensu) i jezično-stilske, odnosno
pravopisne karakteristike (npr. autentična
varijanta teksta iz “Vijenca” krcata je
točkicama, upitnicima, uskličnicima,
crticama). Prema Jelačiću, ti pravopisni znakovi
imaju svoju stilsku vrijednost, “objašnjavaju i
tu rastrzanost Kovačićeva (“Ivičina”) stila i
nehomogenost Kovačićeve (“Ivičine”)
kompozicije.
Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvoj
glavnog lika romana Ivice Kičmanovića, i to od
djetinstva pa do smrti (Ivičina tragičnog
završetka u požaru koji je zahvatio
registraturu). Fabula se temelji na glavnoj
radnji, vezanoj za životni put Ivice Kičmanovića,
i sporednim radnjama (npr. Laurin život koji nije
u vezi s Ivicom, događaji vezani za
gazdu Medonića, odnosi između Laure, Mihe i
Juste te Mihe, Laure i Ferkonje…) Fabula je
razgranata tj. složena i razvijena. Kronološki niz
događaja, tj. glavni fabularni tok vezan za
životni put Ivice Kičmanovića, pisac:
a) prekida retrospekcijom, nekronološkim
događajima (npr. opisom registrature, scenom
Ivičina buđenja u Laurinoj sobi, epizodom
u registraturi s Ivicom kao
šezdesetogodišnjakom – registratorom), b)
dopunjava sporednim radnjama (npr. u Ivičino
djetinstvo na selu pisac uključuje svoj
komentar o djetinstvu, opisuje odnose na selu i
događaje vezane za seoskog bogataša
Medonića i drugo). Okosnicu fabule
čine događaji koje u prvom dijelu romana
pripovijeda glavni lik Ivica, a zatim (u drugom i
trećem dijelu romana) ulogu pripovjedača
preuzima pisac. Fabula se temelji na nekoliko
osnovnih događaja tj. radnji.
GOSPODA Miroslav Krleža rodio se
GLEMBAJEVI 1893. godine u Zagrebu, gdje
Vrsta djela: je završio pučku školu i nižu
Drama u tri čina gimnaziju. Polazio je
(psihološko- kadetsku školu u Pečuhu, a
socijalna) zatim poznatu vojnu
Mjesto i vrijeme akademiju Ludoviceum u
radnje: Budimpešti, koju je bijegom
Zagreb, jedna napustio. Između prvog i
ljetna noć prije drugog svjetskog rata
rata 1914-18., od pokretao je i uređivao razne
jedan do pet u časopise (“Plamen”,
noći “Danas”, “ Književna
republika”). Krleža je kao
novelist bio vezan za prvi
svjetski rat i malograđanski
rat. Zbirka
pripovijedaka Hrvatski
bog mars snažna je slika
ratnog bezumlja i tragičnih
sudbina ljudi. Osim ratne
novelistike značajan je i
ciklus Krležinih drama s
ratnom tematikom Vučjak, U
logoru. Umro je krajem 1981.
godine. Ostala najveća djela
su mu Na rubu
pameti, Povratak Filipa
Latinovicza , Zastave, Leda,
U agoniji, Gospoda
Glembajevi, Deset krvavih
godina itd
Čin prvi Likovi:
Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Ignjat Glembay,
Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, bankar, direktor
udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra poduzeća Glembay
portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Ltd. (69 godina)
Leone Glembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima Barunica Castelli-
ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i Glembay, njegova
matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada druga žena (45
joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj godina)
da ju je gledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do Dr. Leone
portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Glembay, sin
Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt Ignjata i prve
hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa supruge rođ.
odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Basilides-Danielli (
Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim 38 godina)
dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i Angelika Glembay,
ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim udovica starijeg
njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se Glembayevog sina
nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku Ivana (29 godina)
koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to Fabriczy, bankar
treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije Glembaya, veliki
potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na župan (69 godina)
klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome Dr. Puba Fabriczy,
više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj advokat, pravni
odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba savjetnik poduzeća
počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s Glembay Ltd. (28
trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno godina)
s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve Dr. med. Altman,
kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali liječnik (51 godina
bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve
i krojačice. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati.
Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u
tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno
slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu.
Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog
pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila
samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode.
Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba
u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može
vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na
terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea
i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i
krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz
prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom
dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je
baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki od
njih pričaju o vezi Leonea i Angelike.
Čin drugi
Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya.
On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga
nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu
i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire
na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da
sjedne. Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe.
Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu
slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu.
Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku
njegovu riječ i da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju.
Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži
dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori
da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala
da je mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje
barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je
odmah sljedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da
nije ni izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu
govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne
Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok
je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se
mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila
živjeti i da nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o
novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se
vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone
Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog
barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay
pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira
provalom bijesa kod Glembaya koji konačno dva puta udari Leonea
raskrvavivši mu lice. Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela
i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati
srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay
postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona
slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-
na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese
leda.
Čin treći
Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu,
na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču
sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu
razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann
i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara
s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije
zadovoljan skicom i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u
cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije
dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od
pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za
Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je
skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u
glembayevskoj kući. Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska
obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi
kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je treba
direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje
slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je
dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se.
Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju
je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala.
Leone joj govori: “Marš napolje.” Ona mu govori da je ta kuća njeno
vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj
govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori
joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice.
Leone uzima škare s govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što
hoće od nje. Leone je želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom.
Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi
sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica
zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.
POVRATAK Krleža.... Naslov romana i prvih nekoliko rečenica upućuje nas na osnovni problem ovog Likovi (motivirani
FILIPA ↑ romana: psihološki,socijalno i
LATINOVICZA “Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga biološki)
Vrsta zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako se dolazi.”
djela: roman Filip, predstavnik modernog beskućništva i odisejskog lutalice, se nakon dvadeset i Filip – je glavni lik oko kojeg
Vrijeme radnje: tri godine vraća u prostore svoga djetinstva i rane mladosti, u svoj blatni panonski su raspoređeni ostali
Početak 20. zakutak, da u potrazi za izgubljenim djetinstvom pokuša naći “pozitivnu podlogu”, likovi:umjetnik,slikar,sanjar,ti
stoljeća (nekoliko neko čvrsto uporište na temelju koji ga će učvrstiti svoju ljudsku i umjetničku pičan intelektualac 20.st.
mjeseci u periodu egzistenciju. Krleža prustovski ispovijeda Filipovu prošlost i tako od te kojeg muči skepsa i rastače
od proljeća do retrospekcije nastaje ovo Krležino remek-djelo. spleen,osoba čiji je pokretač
jeseni) “A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noći s nemir.Opterećen je
Mjesto engleskim kojima. Drama jedne provincionalne trafikantkinje! Gavran koji govori podrijetlom,djetinjstvom,poti
radnje: Zagreb i francuski! Bankonote na stolnjaku i ona antipatična stara baba s crnom perikom! snutom seksualnošću…
Kostanjevac Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio tajanstveni osjet u onoj mračnoj palači? Slikarstvo je Filipova spona
Tema Gdje je ono sve danas i kamo se ono sve rasplinulo kao magla? Stojeći uz taj prljavi sa svijetom. Motivacija
djela: sjećanje prozor…” povratka: - zasićenost
Filipa Latinovicza Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno jer je ovdje je riječ velegradskim životom -
na život iza njega o neoimpresionističkom slikaru, pa je njegova doživljajnost određena karakterom traženje podloge
Ideja djela: prikaz njegovog vidnog kuta. neposrednog života - traženje
krize identitea i Pisac često razbija kronološki tok događaja koji je i ovako već subjektivan, čime on vlastitih korijena -
traženje višeg pridobiva na dinamičnosti teksta što zahtijeva i pažljivije čitanje. Kod Filipa se stvaralačka kriza – pokušaj
smisla vlastitog zapravo radi o “paklenom simultanizmu” događaja, odnosno nastojanju da se oživljavanja slikarskog
života obuhvati prostorna i vremenska istovremenost događaja. Upravo je taj simultanitet gledanja - otkrivanje
temeljna slikareva opsesija. Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. zagonetke o podrijetlu i
Povratak Filipa Sve te Filipove opsesije – unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad konačan obračun s majkom
Latinovicza je on posumnja u svoje umjetničke vrednote. Sve se u njemu raspada na “sastavne Filip doživljava stvaralačku
povratak na ono dijelove”, on se počinje gubiti u mutnim slikama svoje ličnosti. krizu, svijet vidi razlomljenim,
što je prekinuto i “Život se počeo u Filipu topiti na sastavne dijelove: u njemo je a postojanje bez umjetnosti
davanje natrag neprekidno rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije, to za njega je besmisleno. Za
onoga što je je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe i sada se već dulje njega je umjetnost jedino
uzeto. Filip se vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno čvrsto uporište. U odnosu
vraća u svitanje uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju prema majci važan je
nakon 23 godine što ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbom sudbinski trenutak
s prtljagom od o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki, pa i najmanji odvajanja,a njegovo je
otuđenja, živčane smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u djetinjstvo oslikano kao
rastrojenosti, fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje traumatizirano, nesretno,
krize identiteta, sve teže i sve zamornije.” razdrto mračnim tajnama i
raspadnutih “Razmišljajući o sebi i o svome trajanju, o svojim počecima i međama svoje porocima, neuravnoteženo.
vrijednosti i slike ličnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se snađe. Doista,
svijeta, s izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tuđi život u toplim opipima, a sve te Kyriales - ciničan Filipov
razočaranjem u plohe starih igračaka, svi ti dršci napuklog porculana, te pukotine pod jezikom na sugovornik,njegov unutrašnji
europsku kulturu rubovima starih čaša, i pisama, i klečanja, i trzaji, sve će to biti ništa drugo nego i mračni glas.Zagonetan je
i civilizaciju u odgovaranje na stara i davno pročitana pisma, sjećanje na stare krivnje i mučenje djeluje demonski.On je
kojoj nije nad tuđim bezizlaznostima.” suprotnost
pronašao dom i s “Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve Filipova,reinkarnacija
umjetničkim vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske mjere! Po čemu bi nečastivog,njegov pogled na
klonućem i on mogao uvjeriti “sebe” s nekom izvjesnom, izvan svake sumnje pouzdanom svijet je nihilistički. -
stvaralačkom garancijom da on to doista mjeri “sebe”? Po licu? Pa to se lice potpuno izmjenilo! stranac( Grk s Kavkza, đak
nemoći. Po kretnjama? Te njegove kretnje danas to su kretnje sasvim drugog čovjeka! pariške Sorbone), bez ikakve
Vraća se ne bi li u /…/ ukorijenjenosti - bizarna,
ponovnom A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u kavanu jedan potpuno otuđena osoba -
kontaktu sa čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed, s dubokim podočnjacima i gorućom čovjeka doživljava isključivo
zavičajnom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o kao biološko biće - propagira
podlogom i identitetu “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj čovjek vulgarni materijalizam -
oživljenim sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije. razorno djeluje na Filipa -
uspomenama iz /…/ samoubojstvo kao izlaz iz
djetinjstva Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni “netko” u jednom ogledalu, naziva samoga životnog besmisla
razriješio traume sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u sebi godinama, puši, a
koje vuče sa gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, /…/ i Ballocsanszky - iz ugledne
sobom po svijetu sve je tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i građansko-patricijske obitelji,
i akumulirao novu osjećati identitet svoga subjekta!” solidne egzistencije bez
životnu i ”Vi, profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da Filipove uzbuđenja - fatalan susret s
stvaralačku sumnje i zanose, pa čak i osvjedočenja da je slikati potrebno i moguće, naprosto Bobočkom: postaje igračkom
snagu, zbog čega “isjeckao” Grk Kyriales sa čime sa ja i slažem. No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom u njezinim rukama, svjestan
je povratak fizički da je on “Dijabolički lik” jer on u toj kostanjevačkoj drami po sve slabiće i zbunjene sulude, bolesne atmosfere u
i psihološki, a koji dekadente odigrao presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve njezinoj kući i niza čudaka,
označava bijeg od Filipove zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duševne psihički i fizički bolesnih, koji
civilizacije velikih snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo.” je okružuju - u ozračju
sivih gradova i Kyriales nije “diabolički lik” kako ga Vi nazivate, već je on svojim objektivizmom, izopačenosti u kojemu i
sentimentalnu racionalizmom i čvrstom logikom sudova atomizirao i pretvorio u bezvrijedan pepeo najveće perverzije djeluju
potragu za Filipov idealizam i subjektivizam. Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, normalno, Baločanski gubi
izgubljenim divlje, ali se njega zato ne smije smatrati demonskom ličnošću, pa prije svega on je svoj identitet - materijalna,
uporištem, obrazovana osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno liječnik, a za liječnika moralna i fizička
podlogom, se znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan. Kyriales ipak ponekad upropaštenost, kriminalne
životnom pretjeruje u svojim zaključcima i poredbama što mu možda i daje negativne radnje, hapšenje - patološka
neposrednošću, atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama postoji pomalo karikirana istina: ovisnost o Bobočki - težak
svježinom “Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, invalid - Bobočkino morbidno
emocija i moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je ubojstvo-osveta slabića za
identitetom te čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, uništen život
osobnim i zlobna, majmunska zvijer! Najsmiješnjija među životinjskim vrstama, sigurno je
stvaralačkim majmunska vrsta, a koliko je majmun bliži posrednom i logičnom životu čovjeka? Bobočka - lik fatalne žene
identitetom. /…/ glembajevskog podrijetla -
Njegov identitet je Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom pokraj smrdljivog kada je došla u Kostanjevac
središnje pitanje mesa može da zaspi, dok čovjek koji se prežderao da mu se od sitosti diže utroba – sve je već bilo iza te žene -
romana i pitanje još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, patološka obilježja
paternaliteta oblizuje se zadovoljno.” lika( bolesno, nezdravo, trulo-
(očinstva – nada Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer grk spominje filozofe poput Kanta i određeno naslijeđem) -
se da će Platona te objašnjava njihova učenja. Dalje Kyriales objašnjava aperioritete, animalne slike(glava hrta,
odgovorom na to posterioritete, on priča o oblicima spoznaje. Objašnjava Kantove kategorije tijelo androgeno,
pitanje ostvariti vremena i prostora te se na kraju bavi i logikom, točnije logikom sudova. zmijoliko,sljepilo tijela,zanos
identifikaciju). Tko je Filip Latinovicz? – pitanje je koje se nameće već prilikom čitanja prvih nagona) - Bobočkine žrtve -
Ovdje se stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo njega koji je ružne i bolesne stvari,
postavlja pitanje krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrčao u Bobočkinu sobu gdje je sve gnusne i mutne pojave
vlastita identiteta; bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena svilena bluza. “Oči su joj bile otvorene, te obavija čarolijom nevinosti i
pitanje podloge činilo se kao da gleda”. prirodnosti - Bobočkino
(životnoga Pri samom određivanju Filipa, odnosno pri dogovaranju na prethodno postavljeno razorno djelovanje na
oslonca); pitanje pitanje potrebno je naznačiti odrednice Filipova stanja – neriješeno pitanje tko mu Filipovo krhko privremeno
majčina života, je otac: osjećanje psihičke ravnoteže
što postaje “Evo, ja sam navršio četrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam, tko mi je Liepach - predstavnik
egzistencijalni zapravo otac! Čitavog sam se svog djetinstva grizao nad tim pitanjem, moja otuđenog, iskorijenjenog
problem te mladost ostala je razorena zbog te tajne. plemstva - karijeru gradi na
otuđenost, /…/ odanosti ugarskoj vlasti-
izolacija, nemir, Na, gledajte te svoje slike, ozvolite pogledajte te svoje divne slike, i onda mađaron - na rubu
stvaralačka kriza. moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica? materijalne egzistencije -
/…/ ženidba s Reginom omogućit
Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?” će mu materijalnu sigurnost -
“Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca, stara vještica što diže Filipov otac
prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u
svemu. Svi samo detalji i neki neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”
“Čitavo njegovo djetinstvo, i ne samo djetinstvo, nego i on sam, njegov karakter,
sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo ozlijeđeno od prvih
gnjiloća u kojima je nestajao.”
“Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj
realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”
“Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno
suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike?
/…/
On prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nijednom ni jednog
prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.”
“Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produblje je glembajevsko-
klanfarovskog života. Realnost hrvatske provincije, njeno jadno stanje, bezlično
trajanje, ništavilo, propadanje u blatu, osnovni je problem ovog romana. U toj
panpskoj baruštini postoje dva istantna svijeta, tragični svaki na svoj način. Zdrava,
seljačka narodna masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljačkana “po
svetom zakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u
svojim trulim kurjama, kronično bolesna, degenerirana, jedva gmižu, spremna da
izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne epohe, jednog doba na
zalasku, moto je romana. Glembajevsku klanfarovsku sredinu upoznajemo
preko neoimpresionističkog slikara Filipa Latinovicza.
Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem. Želio ga je
produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja. Leone je prikazan u zadnjem
stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta, kada progovara njegova otrovana krv, u
kulminaciji užasa. Filip je još tragičniji lik. Pisac kao da muči svog junaka,
postepeno, sve teže, ne dopušta mu da učini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je
Leone doživio u rasponu jedne noći Filip doživljava korak po korak, u sve
snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa, snažne orkes tracije uspomena, do
krvavog završetka.
Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Način na koji joj Krleža prilazi veoma je
rijedak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju svetinje. Pisac kao da ruši
njihov mit. Čudno je zašto on slika toliko pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj
obradi postoje razlike u stupnju pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom
prošlošću, a ispod maske se krije pokvarenost i grabežljivost. Jedino tijelo i
tjelesno čini ih ženama. Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše
gađenja.
Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle i postati
nešto, ali su ih ljudi izigrali, odbacili, i one sada životare na ulici, u bijednoj krčmi
prodajući svoja tijela. Postoji u njima nešto osjećajno, ali ih je život izopačio i kao
takve propadaju.
Svaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog života mogle bi biti
lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenom društvu, slušao je prazne
salonske razgovore.
ZLOČIN I KAZNA Fjodor Mihajlovič Raskoljnikov – glavni junak romana – student prava Raskoljniko
Dostojevski je rođen planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim bi Lijep i stasit student prava, živi u
Mjesto radnje: 1821. g. u kući vojnog novcem usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak maloj tijesnoj sobici, koja ga
Rusija liječnika. Završio je bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U steže poput oklopa. Bijeda i
Vrijeme radnje: privatnu moskovsku početku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti neimaština mu se gade, te se on
19. st. (radnja se školu, a zatim se rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo djelo. otuđuje, postaje zamišljen i
događa u svega 9 dana) upisuje u inženjersku Razne okolnosti nagnaju ga na zločin – pismo od majke, općenito nedruštven. Svoju
Vrsta djela: roman školu koja Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu unutrašnju borbu potpiruje
Tema nije odgovarala piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On mišlju kako bi jedan život mogao
djela: Raskoljnjikova njegovim sklonostima teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu spasiti tisuće života bijede. Nakon
muči ideja o izvršenju za književnost. Uskoro priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani ubojstva ga hvata strah, izgubljen
više pravde koju će završava akademiju i obitelj. Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i je, uplašen. Na kraju nalazi davno
ostvariti ubojstvom počinje se baviti Lizavetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se izgubljeni spokoj.
Aljone Ivanove, pisanjem. Čita razne u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa savješću, dok Sonja
gramzive lihvarice čijim zabranjene knjige i dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više Prostitutka čistog srca, stidljiva,
bi novcima usrećio kreće se u steže psihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i plaha, ona je religiozna
siromašne, a kad ju socijalističko- odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon kršćanka, bez prigovora trpi očito
ubije muči ga grižnja utopističkom krugu. svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od još veću bijedu od Raskoljnikove.
savjesti zbog toga što Zbog toga je i evanđelja i Sonje. Andrej
je učinio skoro pogubljen, ali je u Nihilist (pravac u grčkoj filozofiji,
zadnji tren pomilovan i Pt 2. nihilisti smatraju da stvarnost
O djelu: poslan na prisilni rad u ovisi o njihovom samom
U romanu “Zločin i Sibir. Nakon kazne Radnja se odvija u samo 9 i pol dana, u Rusiji, u Sankt prihvaćanju istine). To rezultira
kazna” Dostojevski vraća se u Petrograd i Peterburgu. Vrijeme radnje je smješteno u šezdesete letargijom i nebrigom za probleme
opisuje mladog revnog bavi se godine 19. stoljeća. Cijela priča vrti se oko siromašnog okolnog svijeta – živo im se fućka
studenta Raskoljnikova književnošću. Putovao studenta koji pohađa Pravni fakultet. Njegovo ime je za sve), kritičar društva, prost
koji planirano ubija je Europom i vraća se u Rodion Romanovič Rakoljnikov (Roćka). On je odustao čovjek, radio je kao službenik,
staricu Aljonu Ivanovu, Rusiju s nadom za od predavanja na fakultetu i sav je obuzet novim vjeruje u budućnost i
i neplanirano ubija i boljitak. Borio se s idejama koje su stizale iz Zapadne Europe u Rusiju. podržava preljub.
njezinu sestru Lizavetu. bolešću i materijalnim Rakoljnikov smatra da se cijelo čovječanstvo dijeli u dva
Kada ga taj čin potrese neprilikama. Poznajemo dijela. Na one obične smrtnike koji moraju živjeti u Pt. 2.
pobjegne iz stana ne ga kao ruskog realista i skladu sa zakonom te na one koji su iznimke, poput na Rodion Romanovič Raskolnjikov je
uzevši novac koji je modernista, pisca primjer Napoleona koji pišu zakone sami za sebe. Ti glavni lik u romanu Dostojevskog.
namjeravao ukrasti. On psihološkog romana, pojedinci mogu napraviti i bilo kakav zločin ako će Lijep je stasit i tamnih očiju.
oboli i zapadne u oca modernog zauzvrat moći čovječanstvu ponuditi nešto puno Prisiljen je boraviti u maloj sobi
tešku moralnu krizu. romana, pripovjedača… vrjednije. koja više podsjeća na sanduk.
Kada ozdravi zbliži se Njegov psihološki Raskoljnik ima ideju da sva svoja razmišljanja i ostvari i Smještaj se nalazi u
sa Sonjom, kćerkom roman je studiozno to na način da će ubiti Aljonu Ivanovnu. Ona je bila najsiromašnijem dijelu Petrograda,
pijanog službenika, građen, sadrži elemente stara, podla i pohlepna, a njezinom likvidacijom moglo gdje su prljave ulice i sve je puno
koja mu pomaže da kriminalističkog i je preživjeti bar “stotina ljudi”. Njezinim nestankom bilo krčmi.
spozna da nije pravo bulevarskog romana, a bi mnogo ljudi sretno, a to uključuje i njezinu jadnu Raskoljnjikov je opisan kao
postupio. Na koncu se likovi su buntovnici, polusestru Lizavetu Ivanovnu koja pati zbog mučenja student prava osjetljive prirode,
sam prijavi policiji. kršćani, robijaši, okrutne Aljone. koji je u isto vrijeme pravednik i
Osudili su ga na osam prostitutke. Na samom početku romana Raskoljnik je pomalo zločinac. Jedna od polaznica
godina prisilnog rada u Romani zgrožen time kako je sam smislio rješenje i kako se kriminalističkog romana je jasna
Sibiru gdje je otišao Bijedni ljudi (1846.) uopće tako nešto stvorilo kod njega u glavi. Ipak, odluči motivacija počinjenog zločina,
skupa sa Sonjom. Poniženi i uvrijeđeni  dalje poraditi na planu izvršenja ubojstva iako ni sam gdje zločinac ubija bilo zbog
U prvom dijelu petog (1861.) nije uvjeren da će se to i dogoditi. osvete, materijalne koristi, strasti
poglavlja analiziraju se Zločin i kazna (1866.) Na Raskoljnika utječe mnogo detalja radi kojih se on ili zato što se radi o psihički
Raskoljnikove noćne Kockar  (1867.) odlučuje na zločin. Majčino pismo, zatim razgovor s nestabilnoj osobi. Uživa u
more. Imao je sedam Idiot (1868.) Marmeladovim i susret sa Sonjom. Naime, u majčinom trenucima kada dominira cijelom
godina kada je s ocem Bjesovi (prevođeno pismu stoji kako će se njegova sestra Dunja spasiti situacijom i kada je očito da on
na putu doma vidio također terora Svidrigajlova udajom za Lužina. Bogatstvo će vuče konce.
događaj koji ga je kao Demoni ili Zli dusi) spasiti Raskoljnika kojemu je novac potreban za Raskoljnjikov je složeniji lik od
zgrozio: seljak je (1872.) školovanje. Raskoljnik ne može nikako prihvatiti uobičajenog zločinca. On je lik koji
hladnokrvno udarao Mladić (ili Žutokljunac) sestrinu veliku žrtvu, a tužna sudbina Sonje još ga više je ubojstvom htio nešto dokazati, a
jadnog konja. Kad se (1875.) baca u očaj. Na kraju, on saznaje i da će stara po njemu je ubojstvo ništa drugo
probudio te su more Braća pohlepnica biti sama kod kuće oko sedam sati. nego moralna odluka. A kako i ne
prouzročile da je Karamazovi (1880.) Nakon borbe samog sa sobom i svojom savješću, odlazi bi bila kada se radi o likvidaciji
duboko u sebi počeo Novele do Aljoninog stana. Ubija staru, pohlepnu ženu, no beskorisne lihvarke te provjere
dvojiti u ispravnost Dvojnik (1846) stvari se zakompliciraju. Potpuno neočekivano, psihičke i moralne snage.
djela koje namjerava Bijele noći (1848) pojavljuje se na mjestu događaja i Aljonina polusestra Glavni lik je razmišljanja da ako je
učiniti. Kraj odlomka Netočka Lizaveta. Raskoljnik tada ubija i nju. u stanju ubiti parazita koji je bio
nam govori da ta dvojba Nezvanova (1849) – Uhvati ga velika panika i ni sam ne zna što ponijeti u samo na štetu cijelom društvu,
ipak nije bila toliko nedovršeno datom trenutku. Uzima svega par sitnica i bježi. Nakon onda on očito pripada odabranima
moćna da bi spriječila Zapisi iz toga jako se razboli i u polusvjesnom stanju provodi ili pokretačkoj snazi koja će ostati
zločin. Raskoljnikov ne podzemlja (1864) sljedeće dane u krevetu svoje sobe. Brigu oko njega zapisana među onima koji su
optužuje sebe zbog Zapisi preuzeo je prijatelj Razumihin. Dok dane provodi u stvorili povijest.
ubojstva, nego zbog Zapisi iz mrtvoga krevetu oporavljajući se, dobiva posjet. Stigao mu je Čovjek ima opravdanje oduzeti
slabosti što se nije doma (1860-1862 Lužin, bogati Dunjin zaručnik. nekome život, ali samo ako je to
ponio kao Napoleon. Lužin zapravo želi pronaći siromašnu i uslužnu ženu zbog neke više svrhe. Glavnog lika
Za sve romane koja će mu biti zahvalna do kraja života. Služit će ga i prema ispunjenju cilja vodi želja
Dostojevskog je biti će mu vjerna. Raskoljnik ga odluči potjerati jer nema da pomogne Marmeladovima. Ni u
značajno da obrađuju nikakve sličnosti s njim i protiv je dominantnosti koju jednom trenutku nije pomislio na
moralna i vjerska Lužin ispoljava prema njegovoj sestri. materijalnu dobit.
pitanja (ima li Boga ili Kada mu je bilo malo bolje, Raskoljnikov odluči Raskolnjikov se na kraju razboli u
nema), pitanje konačno ustati iz kreveta, izaći i pročitati novine. Sibiru, ali zbog povrijeđenog ega.
suprotnosti dobra i Zanimalo ga je kako je zločin koji je počinio opisan u Nije ga progonila misao što je
zla, što je dovoljno i što njima. Tada skoro sve priznaje jednom policijskom nekome oduzeo život, nego to što
nije. Ako nema Boga službeniku, a i stavlja sebe u prvi plan kao nije uspio na putu ostvarenja višeg
onda je po mišljenju osumnjičenika iz razloga što odlazi na mjesto ubojstva. cilja. Jedino ga može izliječiti
njegovog junaka Nedugo nakon ovih nemilih događaja, Raskoljniku se ljubav, kada na Sonjin nagovor
Raskoljnikova sve događaju nove strašne stvari. Čisto slučajno postane odluči otvoriti Evanđelje. U tom
dozvoljeno, također i svjedokom kada kočija pregazi Marmeladova dok je trenutku slijedi pobjeda
ubojstvo. Junakovo ime pijan pokušao prijeći cestu. Rakoljnik želi pomoći tako kršćanskog načina razmišljanja
je simbolično, a znači da će njegovoj udovici darivati novac. autora ili preobražaj od strane
unutarnji raskol, U sobi je nakon toga zatekao svoju sestru Dunju i glavnog lika.
duševno razdvojenu majku. One su u pripremama za Dunjino vjenčanje, no Aljona Ivanovna je bešćutna
ličnost. Raskoljnik je skroz protiv toga. On ne želi da mu se starica i lihvarica koju je
Psihološku sestra uda za tako jadna i pokvarena čovjeka. U grad Raskoljnjikov odlučio ubiti nakon
problematiku dolazi i Svidrigajlov, Dunjin bivši poslodavac čija je žena što ju je prvi put vidio. Razlog nije
Dostojevski iskazuje umrla sumnjivom i čudnom smrću. bio materijalne prirode nego zato
putem unutarnjeg Naime, Dunja je radila kod njega davno prije kao dadilja što je smatrao da će tako učiniti
monologa i putem i tada je Svidrigajlovom bila privlačna i htio ju je zavesti. korist cijelom društvu.
snova. Sada, on zamoli Raskoljnika da mu sredi sastanak s Marmeladov je pijanac i propao
Filozofske probleme Dunjom, njegovom sestrom. Svidrigajlov ponudi i čak 10 čovjek čija cijela obitelj živi u
pak oblikuje dijalogom 000 rubalja, no i Raskoljnikov i Dunja se slažu da brak s bijedi. On je pravi primjer čovjeka
među takvim čudnim i sumnjivim čovjekom ne dolazi u obzir. čiji je život bio tužan zbog niza
osobama. Dostojevsko Dok se odvija data radnja, plane ljubav između Dunje i nesretnih okolnosti, a koji je
g u romanu zanima Rakoljnikova prijatelja Razumihina. postao žrtvom vlastite slabosti
čovjekova Raskoljnik je zamoljen od strane policije da dođe i uzme zbog nepostojanja
unutrašnjost. Događaje svoj sat koji je bio založen kod ubijene Alonje Ivanovne. samopouzdanja.
temelji na razgovorima Raskoljnik je doveden u neugodnu situaciju i to sve Sonja je kćer od Marmeladova koja
koji s dijalogom zbog dobro postavljenih pitanja Porfirija Petroviča. No, je počela raditi kao prostituka da
neposredno izražavaju događa se preokret u radnji i sretna olakotna okolnost bi pomogla svojoj obitelji, a koja
junakov doživljaj, za Raskoljnika. Ličilac Nikolaj priznaje ubojstvo. na kraju pomogne Raskolnjikovu
njegovo životno Iako je sretan zbog toga što je lišen svih sumnji kao da doživi preobražaj.
stajalište te moralne ubojica, Raskoljnika muči savjest. Najradije bi priznao Dunja je sestra od Raskolnjikova,
dvojbe. Dostojevski je u ubojstvo. opisana kao osoba koja je u stanju
jednom trenutku rekao: Odlazi do Marmeladove kćeri, Sonje. Sonja je bila kćer učiniti sve za dobro svoje obitelji,
“Moralne ideje nastaju poginulog državnog službenika Marmeladova. Pošto je pa tako se i vjenčati za nadajući se
iz vjerskih osjećaja. zapala u tešku bijedu zbog toga što je otac alkoholičar da bi brak mogao financijski
Logika ih ne može potrošio sav novac, ona je primorana baviti se pomoći cijeloj obitelji.
nikako objasniti.” prostitucijom kako bi obitelj imala što jesti.
Sonja je vrlo moralna i religiozna žena pa govori
Raskoljnikovu da prizna krivicu i pokaje se za zločin.
Ubrzo se saznaje da je Nikolaj nije kriv te se radi o
 vjerskom fanatiku koji vjeruje da ako će se preuzeti tuđi
grijesi mogu se ispaštati vlastiti.
Priča dobiva zaplet kada se saznaje da je Svidrigajlov
čuo razgovor Rakoljnikova i Sonje kada joj je on priznao
ubojstvo Aljone. Pošto je saznao vrlo vrijednu i čuvanu
tajnu, Svidrigajlov pokuša s njom ucijeniti Dunju kako bi
ona spavala s njim. No, ona ga odbija i puca u njega.
Metak ga je samo okrznuo, no on tada odluči uzeto
revolver i skončati svoj život. Tako on počini
samoubojstvo.
Sav novac koji je imao ostavio je Dunji, Sonji i
Marmeladovoj djeci te je na taj način odlučio učiniti
dobro djelo jer je vodio loš život.
Na kraju, Raskoljnikov odluči priznati ubojstvo. Biva
osuđen na osam godina zatvora u Sibiru. Sonja mu
odluči praviti društvo i on pomoću nje prolazi kroz
duševnu obnovu.

Ivana Salopek 13.04.2020.

02:43

Jovanka.