PROBLEMI TRANSPORTA I DISTRIBUCIJE

Posebni slučaj općeg problema linearnog programiranja je tzv. transportni

problem.
Prvu strogu postavku tog problema dao je Hitchcock 1941. godine, pa se
zato često naziva i «problem Hičkoka»

Formulacija transportnog problema

Transportnim problemom smatra se problem kojim se određuje optimalan

plan transporta istovrsne «robe» ako je poznato:
-broj ishodišta (m: I1, I2, … , Im)
-broj odredišta (n: O1, O2, … , On)
-količina robe u svakom ishodištu (a1, a2, …,am)
-količina robe koju potražuje svako odredište (b1, b2, … , bn)
-cijena transporta po jedinici robe od svakog ishodišta do svakog odredišta
(cij = cijena transporta po jedinici robe od i-tog ishodišta do j-tog odredišta)

Plan transporta određuje broj jedinica robe koji će se prevesti iz svakog

ishodišta u svako odredište.
xij = broj jedinica robe koji će se prevesti od ishodišta i do odredišta j. (To
su varijable odlučivanja i ima ih mn)

Dopustivi plan transporta je onaj plan transporta koji zadovoljava

ograničenja dana postojećim količinama robe u svakom ishodištu i
potrebnim količinama robe koju potražuje svako odredište.

Optimalni plan transporta je onaj (dopustivi) plan transporta od ishodišta

do odredišta koji ima najmanje ukupne troškove transporta.
Ako transportni problem zadovoljava uvjet da je ukupna ponuda jednaka
m n
ukupnoj potražnji (tj. a1+a2+ … +am = b1+b2+ … +bn ili kraće  ai   b j
i 1 j 1
)
tada se on naziva zatvorenim).

Svi navedeni podaci mogu se pregledno napisati u obliku tablice:

 O1 O2 … On Ponuda

I1 c11 c12 … c1n

x11 x12 x1n a1
I2 c21 c22 … c2n
x21 x22 x2n a2
… … … … … …

Im cm1 cm2 … cmn

xm1 xm2 xmn am
Potražnja b1 b2 … bn

Primjer:
Grad Grad Grad Grad ponuda
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1
Centrala 9 12 13 7 50
2
Centrala 14 9 16 5 40
3
Potražnja 45 20 30 30

Varijable odlučivanja su xij = mil. kWh koje treba isporučiti od centrale i

do grada j (i=1,2,3; j=1,2,3,4; m=3; n=4; varijabli odlučivanja ima mn=12)
Koeficijenti cij su cijene isporuke 1 mil. kWh iz centrale i do grada j.
Znači cijena ukupne isporuke iz centrale 1 je 8x11+6x12+10x13+9x14
cijena ukupne isporuke iz centrale 2 je 9x21+1222+13x23+7x24
cijena ukupne isporuke iz centrale 3 je 14x31+9x32+16x33+5x34
Ukupni trošak je suma ovih suma i njega treba minimizirati.
Ograničenja ponude su:
x11+x12+x13+x14 35 (Centrala 1 ne može isporučiti struje više nego što proizvodi)
x21+x22+x23+x24 50
x31+x32+x33+x34 40
Ograničenja potražnje su:
x11+x21+x31 45 (grad 1 mora dobiti najmanje 45 mil. kWh struje)
x12+x22+x32 20
x13+x23+x33 30
x14+x24+x34 30
Sve varijable moraju biti nenenegativne xij  0.

Opća formulacija LP transportnog problema je

m n
min  cij xij
i 1 j 1
n

xj 1
ij ai (i=1,…,m)
m

xi 1
ij b j (j=1,…,n)
xij  0 (i=1,…,m; j=1,…,n)
Ranije smo rekli: ako vrijedi
m n

ai 1
i  b j
j 1
(1)
problem je zatvoren tj. totalna ponuda = totalnoj potražnji. U našem
primjeru to je ispunjeno (125 mil. kWh).
U zatvorenim problemima sva ograničenja su «ograničavajuća» pa ih se
može pretvoriti u oblik jednakosti. Zato je opći oblik zatvorenog problema
dan sa:
m n
min  cij xij
i 1 j 1
n

x
j 1
ij ai (2)
m

x
i 1
ij b j (3)
xij  0 (4)
Dakle dopustivi ili mogući plan zatvorenog problema transporta je onaj
plan koji zadovoljava ograničenja dana (ne)jednadžbama (2), (3) i (4).
m n
Teorem: Uvjet  ai   b j je nužan i dovoljan da sustav sastavljen od
i 1 j 1

jednadžbi (2) i (3) bude rješiv.

Dokaz se može naći u: Pašagić, str. 103.
Iz ovog teorema direktno slijedi da svaki zatvoreni problem transporta ima
mogući plan transporta.
Zbog uvjeta (1) su jednadžbe dane sa (2) i (3) (ima ih m+n) linearno
zavisne. Broj linearno nezavisnih jednadžbi u tom sustavu jednak je najviše
m + n – 1. U stvari može se pokazati da ih je upravo toliko jer je rang
matrice tog sustava m + n – 1. Iz toga slijedi da se r = m + n – 1 bazičnih
varijabli može izraziti pomoću ostalih k nebazičnih varijabli.
Znači nebazičnih varijabli ima:
k = (ukupni broj varijabli) – (r bazičnih varijabli) = mn – (m + n – 1) =
mn – m – n +1 = m(n – 1) – (n – 1) = (m – 1)(n – 1)
Dopustivo (moguće) rješenje je bazično ako u njemu broj pozitivnih
varijabli nije veći od r = m + n – 1. (Znači sve ostale su =0.)
Bazično rješenje je optimalno ako daje minimalne ukupne troškove
m n

transporta tj. minimalnu vrijednost funkcije: F   cij xij .

i 1 j 1

Zatvoreni transportni problem je najjednostavniji oblik transportnog

problema pa ćemo prvo razmotriti metode za njegovo rješavanje.

Metode određivanja početnog bazičnog rješenja transportnog

problema

Znamo da za svaki LP prije samog procesa rješavanja tj. traženja

optimalnog rješenja trebamo odrediti početno prihvatljivo (dopustivo)
bazično rješenje.
Postoji više metoda za određivanje početnog dopustivog rješenja
zatvorenog transportnog problema kao posebnog oblika LP. Mi ćemo
promotriti tri metode:
- Dijagonalna metoda (metoda sjeverozapadnog kuta)
- Metoda najmanje jedinične cijene
- Vogelova metoda (VAM- Vogel's Approximation Method)

Dijagonalna metoda

Počinjemo u gornjem lijevom kutu tablice tj. odabiremo rutu od ishodišta I1

do odredišta O1 tako što varijablu odaberemo za bazičnu i dodijelimo joj
najveću moguću vrijednost vodeći pri tome računa da ne premašimo
ponudu ishodišta niti potražnju odredišta: x11= min a1, b1. Zatim
umanjimo ponudu ishodišta a1 i potražnju odredišta b1 za vrijednost x11 i
formiramo novu tablicu. Jedna od njih sada ima vrijednost 0 i zbog toga
redak ili stupac u kojem se ona nalazi ne uzimamo u daljnje razmatranje.
Na isti način nastavljamo postupak idući u smjeru desno ili dolje.
Budući da ova metoda ne uzima u obzir jedinične cijene transporta nije ih
ni potrebno upisivati u tablice. Iz istog razloga ona često daje početno
bazično rješenje s dosta visokim ukupnim troškom tj. daleko od optimalnog
rješenja.

Grad Grad Grad Grad ponuda

1 2 3 4
Centrala 35
1
Centrala 50
2
Centrala 40
3
Potražnja 45 20 30 30

Grad Grad Grad Grad ponuda

1 2 3 4
Centrala
1
Centrala
2
Centrala
3
Potražnja

Grad Grad Grad Grad ponuda

1 2 3 4
Centrala
1
Centrala
2
Centrala
3
Potražnja
 Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala
1
Centrala
2
Centrala
3
Potražnja
Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala
1
Centrala
2
Centrala
3
Potražnja
Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala
1
Centrala
2
Centrala
3
Potražnja
Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala
1
Centrala
2
Centrala
3
Potražnja
Ukupni troškovi su:
T=

Metoda najmanje jedinične cijene

Ona, kao što se vidi iz imena, uzima u obzir jedinične cijene transporta s
ciljem da ukupni troškovi već u početnom bazičnom rješenju budu što niži.
Zbog toga je nešto složenija od dijagonalne metode.
Postupak:
Pronađemo polje, tj. odaberemo rutu s najnižom jediničnom cijenom
prijevoza i u njemu varijabli xij dodijelimo najveću moguću vrijednost tj.
minai, bj. Oduzmemo od ponude ai i potražnje bj tu vrijednost i
formiramo novu tablicu. Na isti način nastavljamo dalje.
Pri korištenju metode najmanje cijene može se dogoditi da u nekom koraku
postoji najmanja cijena na više mjesta. Tada se uzima ono polje u kojem je
najmanja cijena i u retku i u stupcu istovremeno.

Slučaj degeneracije

Pod degeneracijom bazičnog plana razumijeva se onaj plan kod kojega je

broj varijabli različitih od nule manji od m + n – 1. Zbog daljnjeg
rješavanja pogodno je m + n – 1 varijabli smatrati bazičnima pa makar neka
od njih imala vrijednost 0.
Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1
Centrala 9 12 13 7 50
2
Centrala 14 9 16 5 40
3
Potražnja 45 20 30 30
 Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9
1
Centrala 9 12 13 7
2
Centrala 14 9 16 5
3
Potražnja
Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9
1
Centrala 9 12 13 7
2
Centrala 14 9 16 5
3
Potražnja
Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9
1
Centrala 9 12 13 7
2
Centrala 14 9 16 5
3
Potražnja
Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9
1
Centrala 9 12 13 7
2
Centrala 14 9 16 5
3
Potražnja
 Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9
1
Centrala 9 12 13 7
2
Centrala 14 9 16 5
3
Potražnja
Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9
1
Centrala 9 12 13 7
2
Centrala 14 9 16 5
3
Potražnja
Ukupni troškovi:
T=
Iako ova metoda vodi računa o troškovima, ima situacija kod kojih ona
ipak daje visoke troškove u početnom rješenju.
Primjer:
6 7 8 10

15 80 78 15

15 5 5

6 7 8

15 80 78

6 7 8

15 80 78

6 7 8

15 80 78

6 7 8

15 80 78

Ukupni trošak: T =
Vogelova (VAM – Vogel Approximation method)

Ona također vodi računa o troškovima, ali na drugačiji način nego

prethodna. Za svaki redak i stupac izračunavaju se «kazne» za neupotrebu
najjeftinije rute (razlika između dva najmanja jedinična troška).
Postupak:
Za svaki redak (ponudu) i svaki stupac (potražnju) izračunamo razliku
između dvije najniže jedinične cijene transporta – «kaznu».
Odaberemo stupac ili redak koji ima najveću «kaznu».
U njemu odaberemo polje (rutu) s najnižim jediničnim troškom i u njega
unosimo prvu bazičnu varijablu dodjeljujući joj najveću moguću vrijednost,
a to je minai, bj. Dakle xij = minai, bj.
Tu vrijednost oduzmemo od ai i bj i sastavimo novu tablicu.
Postupak ponavljamo s novom tablicom, ali redak ili stupac čija ponuda ili
potražnja je 0 više ne razmatramo i za njega ne računamo novu «kaznu» tj.
razliku.

6 7 8 10
15 80 78 15
15 5 5

Odabiremo drugi stupac i u njemu polje 1,2 pa x12 postaje bazična varijabla
i dodjeljujemo joj vrijednost x12=5. Time smo zadovoljili potražnju pa
stupac 2 više ne razmatramo, a prvu ponudu umanjujemo za 5.

6 7 8

15 80 78

Odabiremo treći stupac i varijabli x13 dodjeljujemo vrijednost x13 = 5. Time

smo zadovoljili treću potražnju pa taj stupac više ne razmatramo, a prvu
ponudu umanjujemo za 5.
6 7 8

15 80 78

6 7 8

15 80 78

6 7 8

15 80 78

Ukupni trošak je T =

Primijenimo Vogelovu metodu i na primjeru Energa:

8 6 10 9 35 2
9 12 13 7 50 2
14 9 16 5 40 4

45 20 30 30
1 3 3 2
8 6 10 9

9 12 13 7

14 9 16 5

8 6 10 9

9 12 13 7

14 9 16 5

8 6 10 9

9 12 13 7

14 9 16 5

8 6 10 9

9 12 13 7

14 9 16 5
8 6 10 9

9 12 13 7

14 9 16 5

8 6 10 9

9 12 13 7

14 9 16 5

T=

Metode određivanja optimalnog rješenja transportnog problema

Metode rješavanja transportnog problema su iterativne. Najprije

provjeravaju je li početno bazično rješenje optimalno. Ukoliko nije, svaka
od njih na različit način prelazi na bolje tj. neko s manjim troškovima i
onda se postupak ponavlja.

Metoda raspodjele (Distribution Method)

Nastala je u SAD-u krajem 40-ih godina prošlog stoljeća i smatra se

jednom od najjednostavnijih metoda za ručno rješavanje.
Prvi korak, tj. provjera je li postojeće bazično rješenje optimalno, radi se
tako da se za svako polje (rutu) u kojem je varijabla nebazična formira tzv.
lanac. Ideju ćemo obrazložiti na početnom bazičnom rješenju za Energo
dobivenom dijagonalnom metodom.
 Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1 35
Centrala 9 12 13 7 50
2 10 20 20
Centrala 14 9 16 5 40
3 10 30
Potražnja 45 20 30 30

Ako se npr. na rutu (polje) 1,2 želi staviti jedna jedinica tereta to košta 6 n.
j. Da bi se sačuvala ravnoteža ponude i potražnje, treba bazičnoj varijabli
polju 2,2 oduzeti jednu jedinicu tereta što umanjuje trošak za 12 n.j. To će
sačuvati potražnju grada 2 ali da bi se sačuvala i ponuda centrale 2 treba
sada u polju 2,1 dodati 1 jedinicu tereta što uvećava trošak za 9 n. j. Na
kraju još treba u polju 1,1 oduzeti jedinicu tereta što umanjuje trošak za 8 n.
j. i čuva ponudu centrale 1 i potražnju grada 1. Na taj način smo formirali
lanac 1,2 _ 2,2 _ 2,1 _ 1,1:
1,1 1,2
4. 8 6 1.
-1  +1
35


3. 9 12 2.
+1  -1
10 20

Ukupna promjena troška nakon te promjene iznosila bi k12= c12-c22+c21-c11

= 6-12+9-8 = -5 n.j. Nju ćemo nazivati karakteristikom lanca. Budući da je
u ovom slučaju ona negativna znači da UMANJUJE troškove za 5 n. j.
Uočimo da se jedinične cijene iz polja s neparnim rednim brojem (1. i 3.)
pribrajaju trošku jer se u njima broj jedinica tereta uvećava, a jedinične
cijene iz polja s parnim rednim brojem (2. i 4.) se oduzimaju od troška jer
se u njima količina tereta smanjuje.
Logično je da se najviše isplati povećati količinu tereta na onoj ruti (polju)
čija karakteristika lanca je najnegativnija jer će to najviše umanjiti
troškove.
Lance formiramo za sve nebazične varijable. Prvo polje u lancu je odabrana
nebazična varijabla, a sve ostale su bazične. Po tablici se «krećemo» samo
horizontalno i vertikalno, a zadnji korak mora nas dovesti ponovno do
prvog polja u lancu (nebazičnog).
8*# 6* 10 # 9
35
9 * # 12 * 13 # 7 k12= c12-c22+c21-c11 =
10 20 20 k13= c13-c23+c21-c11 =
14 9 16 5
10 30

8* 6 10 9*
35
9* 12 13 *# 7 # k14=
10 20 20 k24=
14 9 16 *# 5 * #
10 30

8 6 10 9
35 k31=
9 * 12 # 13 *# 7 k32=
10 20 20
14 * 9 # 16 *# 5 Dakle nebazična varijabla s najnegativnijom
10 30 karakteristikom lanca postat će bazična i
želimo joj dodijeliti najveću moguću
vrijednost pazeći pri tom da nakon izmjena ostalih varijabli (bazičnih) u
lancu (koje moramo napraviti da očuvamo ravnotežu ponude i potražnje)
niti jedna od njih ne postane negativna. Da bismo to postigli, izabranoj
nebazičnoj varijabli dodjeljujemo vrijednost najmanje među bazičnim
varijablama s parnim rednim brojem u pripadajućem lancu. U ovom slučaju
to je x32 = min {x33, x22} = min {10, 20} = 10
Znači u transportnom planu centrala 3 isporučivat će gradu 2, 10 mil. kWh.
Zbog uvećanja varijable x32 sa 0 na 10, da bi se zadovoljila ponuda i
potražnja moraju se uskladiti vrijednosti ostalih varijabli iz toga lanca:
-x22 treba umanjiti za 10 da bi se zadovoljila potražnja grada 2
-to povlači uvećanje varijable x23 također za 10 da se zadovolji ponuda
centrale 2
-na kraju treba još smanjiti vrijednost varijable x33 također za 10 da bi se
zadovoljila potražnja grada 3 i ponuda centrale 3 pa ona postaje nebazična
Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1 35
Centrala 9 12 13 7 50
2 10 10 30
Centrala 14 9 16 5 40
3 10 30
Potražnja 45 20 30 30
8*# 6* 10 # 9
35
9 * # 12* 13 # 7 k12=
10 10 30 k13=
14 9 16 5
10 30

8* 6 10 9*
35
9* 12 *# 13 7 # k14=
10 10 30 k24=
14 9 * # 16 5*#
10 30

8 6 10 9
35
9* 12 *# 13 # 7 k31=
10 10 30 k33=
14 * 9 * # 16 # 5
10 30

Karakteristika k12 ima najnegativniju vrijednost pa u bazu ulazi varijabla

x12 i dobiva vrijednost 10 jer u lancu 1,2 – 2,2 – 2,1 – 1,1 usporedbom
bazičnih varijabli s parnim rednim brojem (2,2 i 1,1) vidimo da je min {35,
10} = 10 pa dodjeljujemo x12 = 10. Znači u transportnom planu centrala 1
isporučivat će gradu 2, 10 mil. kWh. Zbog uvećanja varijable x12 sa 0 na
10, da bi se zadovoljila ponuda i potražnja moraju se uskladiti vrijednosti
ostalih varijabli iz toga lanca:
- x22 treba umanjiti za 10 da bi se zadovoljila potražnja grada 2
- to povlači uvećanje varijable x21 također za 10 da se zadovolji ponuda
centrale 2
- na kraju treba još smanjiti vrijednost varijable x11 također za 10 da bi se
zadovoljila potražnja grada 1 i ponuda centrale 1 pa ona postaje
nebazična
Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1 25 10
Centrala 9 12 13 7 50
2 20 30
Centrala 14 9 16 5 40
3 10 30
Potražnja 45 20 30 30

8* 6 # 10 * 9 #
25 10
9* 12 13 * 7 k13 =
20 30 k14 =
14 9 # 16 5 #
10 30

8 *# 6 *# 10 9
25 10
9 *# 12 * 13 7 # k22 =
20 30 k24 =
14 9 # 16 5 #
10 30
8 * # 6 * # 10 9
25 10
9 # 12 13 # 7 k31 =
20 30 k33 =
14 * 9 * # 16 # 5
10 30
x13 ulazi u bazu i dobiva vrijednost x13 = min {30, 25} = 25. Sada treba
mijenjati i ostale varijable u lancu. Zbog očuvanja potražnje grada 3 treba
varijablu x23 umanjiti za 25. Zbog očuvanja ponude centrale 2 treba
varijablu x21 uvećati za 25 i na kraju zbog očuvanja ponude centrale 1 i
potražnje grada 1 treba varijablu x11 umanjiti za 25.

Grad Grad Grad Grad Ponuda

1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1 10 25
Centrala 9 12 13 7 50
2 45 5
Centrala 14 9 16 5 40
3 10 30
Potražnja 45 20 30 30

8* 6 # 10 * 9 #
10 25
9* 12 13 * 7 k11 =
45 5 k14 =
14 9 # 16 5 #
10 30

8 6 *# 10 *# 9
10 25
9 12 * 13 *# 7 # k22 =
45 5 k24 =
14 9 # 16 5 #
10 30

8 6 *# 10 *# 9
10 25
9* 12 13 * 7 k31 =
45 5 k33 =
14 * 9 *# 16 # 5
10 30
Vidimo da su karakteristike lanaca svih nebazičnih varijabli pozitivne. To
znači da bi se uvećanjem bilo koje od njih (tj. ulaskom u bazu) ukupni
trošak povećao što u stvari znači da posljednja tablica daje optimalni
transportni plan za «Energo». Možemo ga pisati pomoću varijabli
odlučivanja. Bazične varijable su: x12=10, x22=25, x21=45, x23=5, x32=10 i
x34=30. Sve ostale varijable su nebazične tj. = 0.
Ukupni trošak: T =
Uočimo da smo upravo taj plan dobili već kao početni prihvatljivi bazični
plan kada smo do njega došli Vogelovom metodom.
Metoda koeficijenata ili modificirana metoda raspodjele (MODI)

Prethodna metoda (metoda raspodjele) ima nedostatak u tome što treba

tražiti lanac za sva nebazična polja i računati njihove karakteristike pa iako
veoma jednostavna, ona je nepogodna zbog velikog posla računanja.
MODI predstavlja pojednostavljenje metode raspodjele. Razradio ju je
Dantzig na osnovi opće simplex metode.
Kod ove metode ne treba konstruirati lanac za sva nebazična polja jer se
pomoću koeficijenata redaka i stupaca neposredno dobivaju karakteristike
lanaca. Ti koeficijenti biraju se tako da njihov zbroj bude jednak jediničnoj
cijeni u polju s bazičnom varijablom koja se nalazi na presjeku stupca i
retka čiji se koeficijenti zbrajaju. Koeficijenti mogu biti pozitivni, negativni
i jednaki nuli.
Ako sa ri i sj označimo koeficijente i-tog retka i j-tog stupca respektivno,
jedinične cijene zadovoljavaju relaciju ri + sj = cij. Budući da bazičnih
varijabli ima m + n – 1, a koeficijenata koje trebamo odrediti ima m + n,
jednog određujemo proizvoljno i najčešće mu damo vrijednost 0.
Ostale koeficijente onda tražimo koristeći se navedenim uvjetom ri + sj = cij.
Čitava metoda i provjera optimalnosti dobivenog transportnog plana bazira
se sljedećem teoremu:

Teorem:
Ako za sva bazična polja (polja u kojima je xij>0) transportnog plana
vrijedi:
ri + sj = cij (1)
a za sva nebazična polja (polja u kojima je xij=0) vrijedi:
ri + sj  cij (2)
tada je bazični plan optimalan.

Dokaz se može naći u «Pašagić» str. 125.

Razlika cij – (ri + sj) u poljima s nebazičnim varijablama jednaka je

karakteristikama lanaca tih polja kij = cij – (ri + sj) pa preuređenjem drugog
uvjeta teorema dobivamo cij – (ri + sj)  0 tj. kij  0 što je zapravo već
poznati uvjet optimalnosti transportnog plana iz metode raspodjele.
Dakle vidimo da ćemo na temelju prvog uvjeta kreirati koeficijente, a na
temelju drugog provjeravati optimalnost dobivenog transportnog plana.
Metodu ćemo primijeniti ponovno na primjeru «Energa» krećući od
početnog bazičnog plana dobivenog dijagonalnom metodom.
 Grad Grad Grad Grad Ponuda ri+sj=cij
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1 35 
Centrala 9 12 13 7 50 
2 10 20 20 
Centrala 14 9 16 5 40
3 10 30
Potražnja 45 20 30 30

Grad Grad Grad Grad Ponuda ri

1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1 35
Centrala 9 12 13 7 50
2 10 20 20
Centrala 14 9 16 5 40
3 10 30
Potražnja 45 20 30 30
sj

Usporedbom bazičnih varijabli s parnim rednim brojem (2,2 i 3,3) u lancu

nebazične varijable x32 (3,2 3,3 2,3 2,2) vidimo da je min {x 33, x22} =
min {10, 20} = 10 pa dodjeljujemo x32=10.
 Grad Grad Grad Grad Ponuda
ri+sj=cij
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1 35
Centrala 9 12 13 7 50
2 10 10 30
Centrala 14 9 16 5 40
3 10 30
Potražnja 45 20 30 30

Grad Grad Grad Grad Ponuda ri

1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1 35
Centrala 9 12 13 7 50
2 10 10 30
Centrala 14 9 16 5 40
3 10 30
Potražnja 45 20 30 30

sj

Usporedbom bazičnih varijabli s parnim rednim brojem (2,2 i 1,1) u lancu

nebazične varijable x12 (1,2 2,2 2,1 1,1) vidimo da je min {35, 10} = 10
pa dodjeljujemo x12=10.
 Grad Grad Grad Grad Ponuda
ri+sj=cij
1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1 25 10
Centrala 9 12 13 7 50
2 20 30
Centrala 14 9 16 5 40
3 10 30
Potražnja 45 20 30 30

Grad Grad Grad Grad Ponuda

1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1 25 10
Centrala 9 12 13 7 50
2 20 30
Centrala 14 9 16 5 40
3 10 30
Potražnja 45 20 30 30

x13 ulazi u bazu i dobiva vrijednost x13 = min {30, 25} = 25.
 Grad Grad Grad Grad Ponuda
1 2 3 4 ri+sj=cij
Centrala 8 6 10 9 35
1 10 25
Centrala 9 12 13 7 50
2 45 5
Centrala 14 9 16 5 40
3 10 30
Potražnja 45 20 30 30

Grad Grad Grad Grad Ponuda

1 2 3 4
Centrala 8 6 10 9 35
1 10 25
Centrala 9 12 13 7 50
2 45 5
Centrala 14 9 16 5 40
3 10 30
Potražnja 45 20 30 30

Vidimo da su karakteristike lanaca svih nebazičnih varijabli pozitivne. To

znači da bi se uvećanjem bilo koje od njih (tj. ulaskom u bazu) ukupni
trošak uvećao što u stvari znači da posljednja tablica daje optimalni
transportni plan za «Energo». Možemo ga pisati pomoću varijabli
odlučivanja. Bazične varijable su: x12 = 10, x22 = 25, x21 = 45, x23 = 5, x32 =
10 i x34 = 30. Sve ostale varijable su nebazične tj. = 0.
Ukupni trošak T =
 OTVORENI PROBLEM

Ponovimo:
Opća formulacija LP transportnog problema je
m n
min  cij xij
i 1 j 1
n

xj 1
ij ai (i=1,…,m)
m

xi 1
ij b j (j=1,…,n)
xij  0 (i=1,…,m; j=1,…,n)
Ranije smo rekli: ako vrijedi
m n

 ai   b j
i 1 j 1
(1)
problem je zatvoren tj. totalna ponuda = totalnoj potražnji.
Ukoliko taj uvjet nije ispunjen, odnosno ako je ukupna ponuda različita od
ukupne potražnje problem se zove:

Otvoreni problem transporta

Njega rješavamo svodeći ga formalno na zatvoreni problem uvođenjem

fiktivnog odredišta ili fiktivnog ishodišta na sljedeći način:

1. Ako je ukupna ponuda veća od ukupne potražnje tj.

m n

a i 1
i   bj
j 1

uvodimo fiktivno odredište On+1 i dodjeljujemo mu potražnju

m n
bn 1   ai   b j
i 1 j 1

Time se tablica proširuje za jedan stupac i u njega se uvodi m novih

varijabli xi,n+1  0 i = 1, 2,…, m
 2. Ako je ukupna potražnja veća od ukupne ponude
n m

b
j 1
j   ai
i 1

uvodimo fiktivno ishodište Im+1 s ponudom

n m
am 1   b j   ai
j 1 i 1

Time se tablica proširuje za jedan redak i u njemu se pojavljuju nove

varijable xm+1,j  0 j = 1, 2,…, n

U oba slučaja treba nove varijable uključiti u funkciju cilja i pripadajućim

rutama dodijeliti jedinične cijene ci,n+1 i = 1, 2,…, m odnosno cm+1,j j = 1,
2,…, n. Često se jednostavno uzmu vrijednosti nula.

Promotrimo kakvo značenje u stvarnosti imaju na ovaj način uvedene

varijable:
Neka je npr. uvedeno fiktivno odredište O6 i neka u optimalnom rješenju
npr. varijabla x2,6 (količina tereta koja se treba «prevesti» iz I2 u O6)
poprimi vrijednost x2,6 = 3. To zapravo znači da će u drugom ishodištu tri
jedinice tereta ostati uskladištene, jer je odredište O6 fiktivno.
ILI
Neka je npr. uvedeno fiktivno ishodište I5 i neka npr. varijabla x5,3 u
optimalnom rješenju ima vrijednost x5,3 = 4 (količina tereta iz I5 u O3), to
zapravo znači da će odredište O3 imati manjak od 4 jedinice u odnosu na
željenu količinu jer je ishodište I5 fiktivno.
Vidimo da je formalni prijelaz iz matematičkog modela otvorenog
transportnog problema u zatvoreni šablonski i ne stvara poteškoće.
Međutim u praksi se mogu pojaviti mnogi problemi praktične prirode
vezani uz npr. cijene skladištenja robe, ograničenosti kapaciteta
skladištenja ili čak nemogućnosti skladištenja itd.