STRATEŠKA POLAZIŠTA ZA OSLOBAĐANJE

HRVATSKE OD UNUTARNJE AGRESIJE

Nakladnik: UHIP, Zagreb i Zavjet za Hrvatsku, Ljudevita Posavskog bb,
Zagreb

Za izdavača: admiral Davor Domazet-Lošo

Urednik: prof. dr. sc. Mate Ljubičić

Lektura: NeĎeljka Batinović

Tisak: Proventus Natura d. o. o., Cerna

Otisnuto u svibnju 2013.

Copyright © Udruga HIP, Zagreb, 2013. Sva prava pridrţana

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjiţnice u Zagrebu pod brojem 841507

ISBN 978-953-95617-7-0

Na poleĎini korica fotografija je spomenika dr. Franji TuĎmanu, prvom

hrvatskom predsjedniku u Škabrnji (2001., bronca, 3,20 m, autor ak. kipar
Kuzma Kovačić)

2
STRATEŠKA POLAZIŠTA ZA
OSLOBAĐANJE HRVATSKE OD
UNUTARNJE AGRESIJE

UHIP i ZZH
Zagreb, 2013.

3
Sadrţaj

PREDGOVOR

Hrvatskome narodu treba moralni i duhovni mač........................... 6

STRATEŠKA POLAZIŠTA ZA OSLOBOĐENJE HRVATSKE OD

UNUTARNJE AGRESIJE

Uvodna napomena ......................................................................... .. 9

1. Hrvatska u novom preslagivanju geopolitičke karte Europe ..... 12
1. 1. Projekcija geopolitičke karte Europe prema gledanju CIA-e . .. 12
1. 2. Projekcija geopolitičke karte Europe prema gledanju ruskih stratega
................................................................................................ 15
1. 3. Opstojnost Hrvatske na prvim vratima Euroazije .................. 19
1. 4. Druge geopolitičke zasade .................................................... 25
2. Strategije susjeda ...................................................................... 30
2. 1. Srpsko velikodrţavlje i dalje je na djelu ................................. 30
2. 2. Dvostruka bošnjačka igra ................................................. 34
2. 3. I Slovenija ima svoj Memorandum ........................................ 38
2. 4. Nevidljivi talijanski Memorandum .......................................... 42
3. Nositelji unutarnje agresije i metode djelovanja ........................ 46
3. 1. Pet ciljeva za slamanje suvremene Hrvatske drţave ............ 46
3. 2. Informacijski rat sredstvo unutarnje agresije na Hrvatsku .... 49
3. 3. Inverzija vrjednota ................................................................. 52
3. 4. Doktrina unutarnje agresije i njezini provoditelji .................... 56
3. 5. Što je unutarnja agresija ........................................................ 60
4. Kako Hrvatsku usmjeriti na put zajedništva .............................. 69
4. 1. Savez s narodom .................................................................. 69
4. 2. Očuvanje suverenosti ........................................................... 71
Dvadeset dvije prioritetne zadaće za oslobađanje
Hrvatske od unutarnje agresije............. 74

4
5
 Predgovor

Hrvatskome narodu treba

moralni i duhovni mač

"Slušat ćete, slušat a nećete razumijeti

Gledat ćete, gledat a nećete vidjeti
Jer usalilo se srce naroda ovoga
Uši začepiše
Oči zatvoriše
Da očima ne vide
Da ušima ne čuju
Srcem ne razumiju."

(prorok Izaija)

Pred vama je dragi čitatelji izuzetno značajan

dokument o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti
koji je izradio Domovinski stoţer Zavjeta za Hrvatsku
na čelu s admiralom Davorom Domazetom Lošom.
To je prvi strateški dokument u nas koji vrlo
precizno i argumentirano daje sliku stanja u kojemu
se nalazi hrvatski narod te opisuje vanjsku i unutarnju
agresiju koja se sustavno vodi krivotvorenjem i
prekrajanjem prošlosti kako bi se uništio nacionalni
identitet hrvatskoga naroda, kako bi se ugasila
svjetlost prošlosti koja osvjetljava put u budućnost.
Na temelju ocjene stanja u kojemu se nalazi
hrvatski narod u ovome dokumentu vrlo sustavno i
cjelovito se predlaţu mjere za izlazak iz sadašnjega
stanja kako bi Hrvati otvorili uši i oči i organizirano

6
 krenuli u borbu protiv vanjskog i unutarnjeg
neprijatelja. Cjeloviti sustav mjera za izlazak iz
sadašnjega stanja, ne slučajno, autor strategije
admiral Davor Domazet Lošo, nazvao je Oluja II.
Ovaj dokument ima veliko značenje za budućnost
hrvatskoga naroda jer je on platforma za
organiziranje domoljubnih snaga kako nam se ne bi
ponovno dogodilo da na izborima izaberemo one koji
nedovoljno vole svoju domovinu, pa čak i one koji
sustavno rade protiv interesa svoje domovine, koji su
peta kolona, koji su dio unutarnje agresije na
Hrvatsku i koji i dalje pokušavaju uvjeriti hrvatski
narod da je laţ istina a istina laţ, koji su tvrdili da nam
nema druge nego prihvatiti hašku nepravdu kao
pravdu, da nam nije bilo u nacionalnom interesu
buniti se protiv nepravde nego da smo svi trebali
pljeskati haškom sudu.
Ovaj dokument vrlo argumentirano dokazuje
zašto nam je ponovno potrebna sloga i zajedništvo.
Ali, ne bilo kakvo zajedništvo.
Dakle, ne treba nam sloga poštenoga čovjeka i
lopova, ne treba nam sloga pete protuhrvatske
kolone i hrvatskih domoljuba, ne treba nam sloga
izmeĎu ţrtava i njihovih krvnika, ne treba nam sloga
na laţi i nepravdi.
Treba nam sloga na istini, poštenju i pravdi.
Biblija je izvor mudrosti. Zbog toga ću ponovno
citirati Bibliju. Isus je rekao: "Ne mislite da sam došao
mir donijeti na Zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir
nego mač."
Isus je došao mačem razdijeliti istinu od laţi,
dobro od zla, poštenje od nepoštenja. Ako ţelimo
slijediti Isusa kao katolički narod moramo imati
duhovni i moralni mač koji će razdvajati istinu od laţi,
koji će razotkriti petu protuhrvatsku kolonu i udruţeni
zločinački pothvat protiv hrvatskoga naroda, koji će
imenovati i onemogućiti nositelje unutarnje agresije
na Hrvatsku.
Treba nam moralni i duhovni mač koji će na
budućim izborima onemogućiti sve one koji su od

7
 "Lijepe naše" učinili jazbinu razbojničku, koji su se
nemoralno i nezakonito obogatili, koji su provoditelji
unutarnje agresije, koji se nisu suprotstavljali petoj
koloni i unutarnjoj agresiji.
Treba nam duhovni i moralni mač koji će razotkriti
laţnu novu pravednost koja rehabilitira Tita, kapu
partizanku kao simbol ljubavi i slobode koja je
spremna prihvatiti pomirbu sa Srbijom ne na istini
nego na krivotvorinama i laţima.
Potrebna nam je sloga domoljuba, poštenih,
moralnih i odlučnih ljudi. A upravo je to bit ove
Strategije.
Lani smo proslavili dvadesetu godišnjicu naše
drţave. MeĎutim, ne smijemo zaboraviti da hrvatsko
nacionalno pitanje nije riješeno i da mi ova generacija
hrvatskog naroda nećemo uspješno izvršiti svoju
povijesnu misiju ako u presudnim sudbinskim danima
koji slijede ne donesemo ispravne odluke. Ako još
jedanput ne obranimo istinu o Domovinskom ratu,
ako ne obranimo naš nacionalni identitet i opstojnost
hrvatske drţave, ako se ne izborimo za opstanak i
ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, ako
ponovno ne stvorimo zajedništvo hrvatskog naroda
kao jednog jedinstvenog naroda sa dvije drţave i
raseljenog naroda širom svijeta. To zajedništvo
moguće je stvoriti samo na patriotizmu, domoljublju
ali i odlučnosti da se politički djeluje, da se na
izborima izaberu ljudi koji prije svega vole svoj narod i
koji će biti u stanju oduprijeti se pritiscima, koji će biti
dovoljno hrabri i sposobni organizirati hrvatski narod
u obrani temeljnih vrijednosti na kojima smo stvorili i
obranili Hrvatsku kao suverenu nacionalnu drţavu
hrvatskog naroda.
Narod koji zaboravi svoju prošlost osuĎen je da
mu se ona na krvavi način ponavlja.

prof. dr. Zdravko Tomac

8
 STRATEŠKA POLAZIŠTA ZA
OSLOBOĐENJE HRVATSKE OD
UNUTARNJE AGRESIJE

Uvodna napomena
Ova strateška polazišta utemeljena su na činjenici da
je Republika Hrvatska programirano dovedena u
stanje koje moţemo nazvati unutarnja agresija.

Što je unutarnja agresija

Takvu agresiju definiramo kao „izobličenje bitnih
dijelova nekog cjelovitog i odrţivog sustava ili cijelog
sustava“, a cijeli sustav postaje toliko narušen da su
sve njegove stvaralačke snage blokirane.

Najveće vrijednosti
Kada su stvaralačke snage blokirane onda nastaje
entropija sustava. U stanju entropije vladajuće i
oporbene političke elite, bez obzira na njihovu
političku orijentaciju, kao u Hrvatskoj od 2000. Godine
nadalje, nisu sposobne cijeniti svoje tlo, svoje more,
svoje otoke, svoju obalu, svoje izvore pitke vode,
svoje šume, svoja područja proglašena prirodnim ili
nacionalnim parkovima, svoju kulturnu i duhovnu
baštinu kao svoje posebne i najveće vrijednosti pa
stoga nisu sposobne te vrijednosti zaštititi da ne
postanu vlasništvo meĎunarodnih silnika, ali ni
domaćih sljedbenika militantnog liberalizma.

9
 Pravo na budućnost
Da bi nacija opstala, a naraštaji imali pravo na
budućnost, te vrijednosti nitko ni u čije ime i ni na čiji
zahtjev ne smije ugrožavati ni upropaštavati.

Stanje malodušja
Ako se Hrvatska u razumnom vremenu ne oslobodi
unutarnje agresije te ako vladajuće i oporbene
političke elite budu i dalje namjerno pravile pogrješne
korake, tj. ako ne budu štitile i čuvale temeljne
hrvatske vrijednosti i interese, a to su po Ustavu
obvezne činiti, onda postoji posve realna opasnost da
će hrvatski narod doţivjeti još jedno gorko iskustvo u
kojemu će, prvi put u svojoj dugoj povijesti, ostati bez
bitka i bez identiteta.
Moţemo bez dvojbe ustvrditi da Hrvati kao narod
nisu krivi, ali njihove političke elite jesu. One su te
koje, svjesno ili nesvjesno, sudjeluju u informacijskom
ratu kojim je 'narod nade' (izričaj blaţenika Ivana
Pavla II.) doveden u stanje malodušja.

Dalekoseţno proţimanje
Političke elite nisu nimalo zabrinute zbog činjenice da
nositelji toga rata primjenjuju zločinačku doktrinu koja
se zove napetost od dalekosežnih prožimanja.
Pokretači toga krajnje neljudsko ratovanja, uz
pomoć odabranih nevladinih udruga raznih vrsta,
provode medijski teror nad vrlo velikim skupinama
ljudi, nad cijelim narodima, a cilj im je te ljude i te
narode natjerati da prihvate virtualnu sliku o sebi,
sliku koju im je namijenila šačica svjetskih moćnika
kako bi stekla vlast nad tim ljudima i narodima.
To 'dalekoseţno proţimanje', u hrvatskom
slučaju, iščitava se kao crimen o 'zločinačkom
narodu', odnosno, kao tvrdnja da Hrvati nisu
sposobni sami upravljati svojom drţavom.
Ako ljudi ne prepoznaju taj oblik rata, neće se
moći od te agresije braniti zato što ih napada
'nevidljiv neprijatelj' koji, kao što je rečeno, pomoću

10
 medija i nasilništva raznih takozvanih nevladinih
udruga, razara volju nacije, a u velikom dijelu
pučanstva stvara osjećaj nesigurnosti, izoliranosti,
straha i beznaĎa.

Promjenjiva slika
Mnogi hrvatski ljudi nisu ni svjesni činjenice da je
čovjeka nad njim već izveden psihološki zahvat
nazvan promjenjiva slika čovjeka, pa nisu kadri
prepoznati tu agresiju i boriti se protiv društvenih,
moralnih, gospodarskih i političkih promjena koje
doţivljavaju kao nepoţeljne, koje ne ţeli, ali koje
svakodnevno postaju sve brojnije i snaţnije.

11
1. Hrvatska u novom preslagivanju geopolitičke
karte Europe
Da bismo Hrvate, hrvatske drţavljane i Hrvatsku
oslobodili od unutarnje agresije moramo, kao prvo,
razumjeti da se geopolitička slika Europe i svijeta
korjenito mijenja te da je i Hrvatska u samom ţarištu
tih promjena.
Naime, jugoistok Europe i njemu bliski rub Azije
postali su najvaţnije geostrateško područje na
početku 21. stoljeća. Na tome se području nalaze
najveća prirodna bogatstva fosilnih goriva i pitke vode
na svijetu. Tko u 21. stoljeću stekne vlast nad tim
područjem, taj će zavladati svijetom. Znano je da su
Anglosaksonci u dvadesetome stoljeću kontrolirajući
Europu vladali svijetom. No, to se stanje promijenilo
snaţnim jačanjem Rusije, Kine i Indije pa je Europa
prestala biti 'jaki svjetski igrač' i zauzima tek šesto
mjesto na svjetskoj ljestvici moći.
Da bismo bili sposobni pravilno prosuditi poloţaj
Hrvatske u tome novom preslagivanju geopolitičke
karte Europe, prijeko je potrebno iznijeti projekcije
glavnih svjetskih igrača, to jest Sjedinjenih Američkih
Drţava i Rusije.

1. 1. Projekcija geopolitičke karte Europe prema

gledanju CIA-e
Projekcija svijeta, prema gledanju američke CIA-e,
predviĎa, do 2025., podjelu Europe na tri cjeline.

12
 Slika 1.

Stara Europa
Prvu cjelinu čini „Stara Europa“, a ona bi se sastojala
od dvanaest zemalja okupljenih oko Njemačke,
Francuske, Italije, Velike Britanije i Austrije. U tu
cjelinu ulaze i Španjolska i Portugal te zemlje
Beneluxa.

Katolička Europa
Druga cjelina, to jest „Katolička Europa“, sastoji se od
Estonije, Latvije, Litve, Poljske, Češke, Slovačke,
MaĎarske, Slovenije i Hrvatske.

13
 Pravoslavna Europa
Treću cjelinu, nazvanu „Pravoslavna Europa“, tvorile
bi, prema gledanju CIA-e, Bjelorusija, Ukrajina,
Moldavija, Rumunjska, Bugarska, Srbija, Crna Gora,
Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija i Grčka.

NATO kišobran
Prvi zaključak koji proizlazi iz te projekcije jest da je
takva američka geopolitička karta Europe usmjerena
na opkoljavanje Rusije. Stvaranjem 'Pravoslavne ili
Treće Europe', Bjelorusija i Ukrajina bile bi odvojene
od Rusije i ruskog utjecaja i bile bi, zajedno s
balkanskim zemljama, pod kišobranom NATO-a.
Postale bi neka vrsta političko-gospodarske unije,
neka inačica 'Istočno-europske unije'. Iz američkoga
kuta gledanja, to je geostrateška nuţnost, jer postoji
snaţan otpor ulasku novih članica u Europsku uniju,
poglavito Turske, zato što bi te nove članice bile
veliko opterećenje za Europsku uniju.
U ovoj projekciji bitnu ulogu za američke stratege
ima NATO. Da zemlje juţno od Save i istočno od
Dunava ne bi ostale izvan NATO-a i da bi se NATO
potpuno instalirao na granice Rusije, isplanirali su te
zemlje udruţiti u neku uniju pod nadzorom NATO-a.
Uključivanje Turske u 'Treću Europu' logično je,
budući da je Turska članica NATO-a i bitan američki
oslonac u odnosima s muslimanskim svijetom.
Reakcija Rusije na tu američku strategiju jest
mrežni sustav energetske uvezanosti.

Logična podjela
Drugi zaključak kaţe da 'katolička', 'druga' ili 'nova'
Europa, koja se sastoji od zemalja smještenih na
području od Baltika do Jadrana, tvore prvi pravi
NATO prsten oko Rusije, a sve te zemlje već su
članice NATO-a. U gospodarskom smislu te bi
drţave, po svemu sudeći, bile odvojene od 'Prve
Europe' kako joj ne bi bile teret, jer ih u budućnosti
neće moći vući, a niti će ţeljeti to činiti. 'Stara Europa'

14
 na 'Drugu i Treću Europu' gledat će isključivo kao na
svoje trţište i odlagalište svojih prljavih tehnologija.
Ta američka projekcija poruka je ne samo Rusiji
nego i Europi. Razvidno je da Sjedinjene Američke
Drţave sve teţe mogu nadzirati Europu kao
jedinstvenu cjelinu, pa im je njezina podjela posve
logična zato što bi Europu u dijelovima lakše
kontrolirali.

1. 2. Projekcija geopolitičke karte Europe prema

gledanju ruskih stratega
Istodobno i ruski geostratezi, u razdoblju koje je
naznačila CIA, dakle, za idućih 15 do 20 godina,
predviĎaju promjene poslije kojih će Europa izgledati
poprilično drukčije negoli danas.

Početak je Velika Britanija

Taj niz velikih teritorijalnih promjena počet će u
Velikoj Britaniji, gdje će Škotska ubrzo poslije
referenduma proglasiti nezavisnost. Slijedi ujedinjenje
Irske.

15
 Slika 2.
Na Pirinejskom poluotoku, uzdrmanom
ekonomskom krizom, Katalonija i Baskija postaju
nezavisne, što u susjednoj Francuskoj rezultira
raspadom „multikulturalizma“. Na jugu oko
Marseillesa nastaje islamska drţava. Područje
Lorene pripaja se Njemačkoj, a Korzika proglašava
nezavisnost.
Belgija se raspada, a Flamanski se dio pripaja
Nizozemskoj.
Italija se dijeli na dva dijela, na sjever i jug, a
Sardinija i Sicilija postaju nezavisne drţave.

16
 Podjela BiH
Na jugoistoku Europe, Srbija i Hrvatska dijele Bosnu i
Hercegovinu, a kako bi se umirilo Tursku stvara se
Velika Albanija koju bi činile Albanija, Kosovo i
zapadna Makedonija.

Slika 2.
MaĎarska proširuje svoje granice i vraća dio
nekadašnjeg područja koje sada pripada Rumunjskoj,
te sjeverni dio Banata.
Poljska se mora odreći nekih svojih teritorija
poslije niza novih sporazuma izmeĎu Rusije i
Njemačke. Bjelorusija nestaje i postaje dio Rusije,

17
 kao i neki dijelovi baltičkih republika i Ukrajine. Rusija
neće moći zadrţati Čečeniju ni Dagestan.

Tri gravitacijske stoţerne točke

Nema bitnih razlika izmeĎu ruske američke prosudbe.
Samo su gravitacijske stožerne točke utjecaja
potpuno drukčije rasporeĎene. Bit ruskog gledanja na
novu geopolitičku podjelu Europe jest u tome da
postoje tri takve stoţerne točke i sedam zona
utjecaja.
Prva stoţerna točka jest Rusija s ključnim
utjecajem na zemlje postsovjetskog prostora i nešto
slabijim ali znatnim utjecajem na zemlje 'Balkanske
federacije'.
Drugu stoţernu točku činile bi drţave bivše
Europske zajednice s Austrijom, Španjolskom i
Portugalom, bez Velike Britanije. Ta nova, uţa
Europska unija imala bi snaţan utjecaj na Poljsku,
Češku, Slovačku, MaĎarsku, Sloveniju i Hrvatsku.
Treća stoţerna točka bila bi Engleska kao
produţena ruka Sjedinjenih Američkih Drţava, koja bi
suraĎivala s novom uţom Europskom unijom, ali
formalno ne bi bila njezina članica.
U ruskim projekcijama skandinavske zemlje,
Island i Švicarska činili bi skupinu neutralnih zemalja
na koje nijedna od triju gravitacijskih stoţernih točaka
ne bi imale prevladavajući utjecaj.

Zaključak o američkoj i ruskoj geopolitičkoj projekciji

Postoje dva razloga za ovakva predviđanja.
Prvi nam govori da velike sile unaprijed
naznačuju svoje interese i stavljaju do znanja da
su to područja koja one žele nadzirati te da
protivnik treba s time itekako računati.
Drugi nam govori da velike sile imaju cilj
zaplašiti male države i time ih usmjeriti prema
svojim planovima.

18
1. 3. Opstojnost Hrvatske na prvim vratima Euroazije
Opstojnost Hrvatske na sjevernom dijelu prvih vrata
Euroazije, tj. na području od Hrvatske do Izraela
(slika 3.), ovisi i o razumijevanju geopolitičke
revitalizacije Sredozemlja. To znači da opstojnost
Hrvatske ovisi o tome hoće li njezina buduća nova
politička elita napokon početi razumijevati da se
proces europskih integracija ne odvija od sjevera
prema jugu i jugoistoku, nego obrnuto.

Slika 3.

Hrvatsko geopolitičko polje

Naime, hrvatsko geopolitičko polje nije zapadno od
smjera Rim-Bruxelles, nego juţno i sjeverno na

19
 smjeru München-Kreta. Hrvatska ne moţe na zapad
zato što je tu Italija koja ţeli pretvoriti Jadran u „svoje
jezero“, a zapadnije od nje je Francuska koja još
uvijek boluje od versajskog virusa. Istočno je Balkan,
od kojega Hrvatska već sto godina nastoji pobjeći.
Sredozemni prostor usko je povezan sa zaleĎem
(hinterlandom), što se očituje u aktivnoj geostrateškoj
ulozi luka povezanih s tim zaleĎem. Ako Hrvatskoj u
procesu rasprodaje (čitaj pomoću „strateških
investicija“) oduzmu njezino jadransko predpolje
(Pulu, Rijeku, Zadar, Šibenik, Split, Ploče i
Dubrovnik), time će joj oduzeti i njezino prirodno
zaleĎe, koje seţe gotovo do paralele što prolazi
rijekom Majnom.

Prikrivene strategije
Iza projicirane američke i ruske geopolitike dalje
ostaju prikrivene strategije Francuske i Njemačke kao
stalnih i naizmjeničnih europskih čimbenika rata i
mira. Njemačka će se i dalje prirodno širiti u svojim
razvojnim zamislima sve do Rusije pa i Kine na istoku
te do Jadrana na jugu. Francuska će sve više ostajati
u 'mišolovci' zato što neće moći ni na istok ni na
zapad, jer joj je s jedne strane Njemačka, a s druge
Atlantski ocean. Moţe samo na Sredozemlje kako bi,
zajedno sa Španjolskom, Portugalom i Italijom, a prije
svega s Velikom Britanijom, kao silama
zainteresiranim za očuvanje vlastite dominacije,
uspostavila narušenu ravnoteţu na jugoistoku
Europe.
Francuska i Velika Britanija, stvarajući stratešku
protuteţu njemačkom prodoru na istok i jug Europe, a
preko Rusije i prema središtu Euroazije, neprestano
će, unatoč ulasku Hrvatske u Europsku uniju,
Hrvatsku gledati u paketu sa Srbijom. Zato će i
Francuska i Velika Britanija i dalje neprestano
posezati za batinom 'povijesne krivnje'.

Sredozemna orijentacija
Geopolitičke analize ne bi smjele stvarati proizvoljne
podjele ni neodreĎene zaključke. Iako geopolitički

20
 dogaĎaji mogu imati dvosmisleno značenje, prema
njima se trebamo odnositi kao prema jednoznačnim
kategorijama. Zato je prijeko potrebno da Hrvatska
ažurira i artikulira svoju sredozemnu politiku kako bi
bitno promijenila svoj poloţaj na političkoj karti
jugoistoka Europe, osobito zato što sredozemna
orijentacija nastupa kao glavni hit Europske unije, što
je još 1995. potvrdio tadašnji predsjednik Europske
komisije Jacques Santer.
Hrvatski političari od 2000. godine neprekidno
upadaju u istu zamku zato što misle da su strategije
nepromjenjive, odnosno, jednosmjerne, a ne da je
provedba odreĎene strategije put k dobitku. Svaka
strategija koja štiti nacionalne interese, pa tako i
hrvatska „sredozemna strategija“, ovisi o
kontinentalnim i globalnim kretanjima, a ta kretanja
uvijek iznosa aktualiziraju odgovarajuće mogućnosti.

Ucjenjivači Hrvatske
Budući da su nositelji medijskoga rata umrtvili i(ili)
dezorijentirali hrvatsku političku misao, a oni taj rat
vode već trinaest godina, i budući da politička misao i
sama pokazuje inertnost (sindrom neimanja drţave),
ona nije sposobna osvijestiti značaj Hrvatske na
prvim vratima Euroazije.
U tome slijepom hodu po bespućima različitih
interesa, hrvatski su političari poslije 2000. godine
bezrazloţno odbacili američko 'pokroviteljstvo', a
prihvatili prije svega britansko. Nakon što su ti
političari pronašli 'utočište' na pogrješnoj strani, oni
neprestano glavinjaju i pristaju na sve moguće
ucjene. A ucjenjivači su trećerazredna briselska
birokracija, bjelosvjetski financijski mešetari,
neizlječivi slovenski kompleks 'otvorenog mora',
nikada ne utihnuli talijanski boj za istočnu obalu
Jadrana, srbijansko velikodrţavlje i bošnjački zaborav
hrvatskog spasiteljskog čina obrane bosansko-
hercegovačkog ozemlja.
U tome hodu „zatvorenih očiju“, hrvatski političari
danas, na početku 2013. godine, ne shvaćaju da je
izolacija Hrvatske iz druge polovice devedesetih

21
 godina prošloga stoljeća bila posljedica robovanja
geostrateškim stereotipima o tome kako dr. Franjo
TuĎman čuva Jadran za Njemačku. Predsjednik
Franjo TuĎman naprosto je traţio hrvatsko mjesto
'pod suncem' i tragao za revalorizacijom uloge
Hrvatske kao razdjelnice izmeĎu britansko-francuske
i njemačke europske polovice, izbjegavajući 'mlinski
kamen' zvan Balkan. Takva je geopolitika posebno
danas poţeljna.

Promjena teţišta
Sjevernoatlantska i eurounijska strategija nastupanja
već se deset godina intenzivno pomiče sa sjevera i
sjeveroistoka prema jugoistoku i jugu, k Sredozemlju,
na prva vrata Euroazije. Taj je proces pojačan nakon
što je Hrvatska oslobodilačkim operacijama uspjela
uspostaviti strategijsku ravnoteţu.
Promjenu teţišta sa sjevera na jug lansirala je
američka sluţbena politika početkom 1995. godine,
na sastanku u Münchenu posvećenom novoj
kolektivnoj sigurnosti, ističući potrebu da se NATO
prestroji u tome smjeru.
Na ta nastojanja Hrvatska ne moţe utjecati, ali ih
moţe iskoristiti, što ona ne čini ni na investicijskom ni
na financijskom području. Proklamirana jadranska i
sredozemna orijentacija svela se samo na
rasprodaju hotela, obale i otoka.

Inverzija nastupanja
Hrvati su se stoljećima borili da postanu gospodari
svoje polovice Jadrana, a kada su u tome napokon
uspjeli (1995.), i to u trenutku kada se počela
obnavljati muslimanska dominacija na Sredozemlju,
hrvatski su političari olako dopustili da hrvatskim
morem bez vojne sile ovladaju zapadni financijski
mešetari.
U ovome hrvatskom slučaju inverzija nastupanja
sastoji se od toga da nositelji te inverzije drţe
Hrvatsku podalje od Bosne i Hercegovine (mogu je
stalno napadati izmišljenom hipotekom podjele), da

22
 nametanjem 'čvrste granice' izmeĎu Hrvatske i BiH
oteţavaju (onemogućuju) prometnu, informativnu i
kulturnu komunikaciju istog naroda, Hrvatima sa
zapadne strane te granice nastoje, uključujući i onima
na otocima, oduzeti vlasništvo nad zemljom, a
kreditima za izgradnju autoceste gotovo uz sam
obalni rub spriječiti prividno proširenje uskog
hrvatskog priobalja, odnosno, to priobalje još više
suziti.
Tu bolnu činjenicu da hrvatski političari od 2000.
godine ne razumiju nova geopolitička kretanja i
pozicioniranja na prostoru zvanom „mare nostrum“
aktualni su hrvatski političari dosolili najavom
privatizacije te još nedovršene autoceste.
Ako se to doista i dogodi, bit će to završnica
jednog sofisticiranog plana kojim će Zapadna Europa,
uz pomoć Srba (svojih tradicionalnih saveznika), biti
sprema ući u bitku za sprječavanje 'islamizacije'
sjevernoga dijela prvih vrata Euroazije, ali bez
Hrvata.
U ovakvom razumijevanju geopolitike postaje
jasno zašto je europskim moćnicima poţeljna
„Republika Srpska“, ali ne i „Herceg-Bosna“, ta
kralješnica opstojnosti Hrvata na istočnoj obali
Jadrana.

Narod nade
Ubrzani proces virtualizacije i slijedom toga
dekroatizacije istočne obale Jadrana pokazuje da taj
proces nije moguće reducirati samo na političko-
gospodarsku sastavnicu, ako se ne sagleda i ona
vjerska – katolička.
Upravo je ta sastavnica glavni, više ne i prikriveni
cilj u prvome redu nositelja militantnog europskog
liberalizma – kako Vatikanu oduzeti čvrsti oslonac na
prvim vratima Euroazije.
Nastojeći preokrenuti taj proces destrukcije,
blaţenik Ivan Pavao II. za svoj stoti pastoralni posjet
odabire Hrvatsku kako bi s istočne obale Jadrana – iz
Rijeke, Dubrovnika i Zadra, ali i iz dubine hrvatskoga

23
 prostora – iz Osijeka i Đakova, odaslao poruku urbi et
orbi o Hrvatima kao „neustrašivim svjedocima
EvanĎelja“, o Hrvatima kao „narodu nade“.
Problem je u tome što te utješiteljske i vizionarske
Papine poruke Hrvati brzo zaboraviše, a poglavito ih
zaboraviše vladajuće hrvatske političke elite koje,
ruku na srce, s Papom i EvanĎeljem malo toga
zajedničkog imaju.

Zaključak
Da bi se Hrvatska othrvala relativizaciji svoga
geostrateškog prostora i taj smjer preokrenula,
ona prije svega mora uspostaviti unutarnji sklad,
a potom smireno, s izraĎenim komplementarnim
planovima, izravno ući u nadolazeći sredozemni
'plimni val'.
Sigurno je samo to da bez očuvanja
tisućljetnog katoličkog identiteta na istočnoj obali
Jadrana neće biti moguće da Hrvatska, ovakva
kakva jest, ostane i opstane na sjevernom dijelu
prvih vrata Euroazije.

24
1. 4. Druge geopolitičke zasade
Na europske narode, koji se ne ţele tako lako odreći
svoga suvereniteta i identiteta, sa završetkom obrane
od meĎunarodnog komunizma pokrenut je novi rat –
rat militantnog liberalizma, zaogrnutog u plašt
socijaldemokracije.
O ishodu te borbe ovisit će hoće li „jedinstvena
kultura Zapada preţivjeti ili će postati potkultura
jedinstvenog multikulturalnog kontinenta“ (po
Buchananu).

Liberalistička revolucija
Dakle, ta će borba odlučiti hoće li europske drţave i
nacije opstati kao slobodne i neovisne ili će biti
pretvorene u pokrajine jedne 'superdrţave' u kojoj će
novi vlastodršci zauvijek staviti izvan zakona
očitovanje iskonskog prava europskih drţava i nacija
na očuvanje svoga jedinstvenog identiteta. Zato nije
nikakvo čudo što su svjetski moćnici u bivšim
komunističkim zemljama, čim su u tim zemljama
došle na vlast nacionalne stranke, zdušno prionuli
rušenju njihove vlasti i dovoĎenju na vlast recikliranih
komunista kao novih(starih) izvršitelja, ali ne više
komunističke nego kulturne liberalističke revolucije.

Više istina
Jurišnici militantnog liberalizma medijskim su nasiljem
i 'znanstvenom nuţnošću' uzurpirali pravo da
mijenjaju 'pogrješnu' u povijesti, s namjerom da
totalitariziraju i samu povijest, da nametnu povijesti u
kojoj više ne postoji jedna istina nego onoliko i
onakvih 'istina' koliko im je potrebno da opravdaju
unaprijed planirane upravljane krize i(ili) preventivne
ratove u kojima oni ne mogu izgubiti ni onda kada
gube. Zato nije nimalo slučajno da je veliki francuski
pisac Honoré de Balzac jednom prigodom napisao:
„Postoje dvije vrste svjetske povijesti: jedna je
službena i lažljiva, namijenjena pouci u školi, a druga
je tajna povijest koja skriva prave uzroke dogaĎaja“.

25
 Ubijanje vjerovnika
Danas nije teško opaziti, onome tko to ţeli, da su
mnogi narodi diljem svijeta na pragu progresivnog
raspada, kao rezultat tihog rata koji nositelji
militantnog liberalizma vode pomoću psihološkog
ratovanja. Poslije svakog upravljanog nereda narodi
se odriču ne samo svojih vrjednota nego i svoga
pravog bogatstva u ime obećanog još većeg
bogatstva, ne znajući da je to bogatstvo virtualno, to
jest da ne postoji.
Ljudi zaboravljaju da se stvarni kapital sastoji od
ukupnih dobara i znanja, a ne od novca koji banke
hipotekarnim kreditima dijele šakom i kapom. Kada
se to čini, novac postaje sila koja uništava i podriva.
Upravljana kriza i nadzirani nered jedini su način na
koji je moguće 'uravnoteţiti' taj sustav – ubijanjem
vjerovnika, ljudi koji su se odrekli pravih vrijednosti u
zamjenu za napuhanu vrijednost novca.

Svatko će ih moći gaziti

Hrvatska je paradigma toga oblika ratovanja. Njezina
su dobra nedvojbena i znana – more, šume, plodna
zemlja i, kao najvaţnije, pitka voda. Ta dobra, po
naumu jurišnika militantnog liberalizma, moraju
Hrvatskoj biti oduzeta. Poslije obrambenog rata,
zahvaljujući posttuĎmanovskim političkim elitama,
Hrvati su postali i 'ţrtveni jarci' i 'deţurni krivci'. Toliko
ih zaduţuju da taj dug neće moći vratiti ni slijedećih
pet naraštaja, a istodobno ih proglašavaju genetskim
zločincima koji nisu kadri pruţiti 'kolektivna jamstva'
da 'zločinački pothvat' neće ponoviti. Jedino jamstvo
na koje Hrvati mogu računati, ako se ne dozovu
pameti, jest to da će ih svatko, nakon što im budu
oduzeta dobra i kada postanu 'beskućnici' i 'zločinci',
moći gaziti, ustrijeliti ili naprosto zbrisati s lica zemlje
a da za to nitko neće biti pozvan na odgovornost.
Naprotiv, po mišljenju ideologa militantnog
liberalizma, to će biti dobro djelo.

26
 Ratovi za pitku vodu
„Ratovi za vodu“ počinju za dvadesetak godina,
ustvrdio je početkom 2006. britanski ministar obrane
John Reid i upozorio na moguće oruţane sukobe
meĎu drţavama zbog nedovoljne količine pitke vode.
Opravdanje za tu svoju tvrdnju pronašao je u
globalnom zatopljenju, nerazvijenim sustavima
navodnjavanja i dugotrajnim netrpeljivostima meĎu
pojedinim susjednim drţavama, a ne u planu jurišnika
militantnog liberalizma.
Okrutni „ratovi za vodu“, kako se slikovito izrazio
taj britanski ministar, koji će buknuti tijekom idućih
desetak godina, neće biti prouzročeni agresijom
nekih zemalja na susjedne zemlje nego upravljanim
neredom i operacijama 'odrţavanja mira' koje će
uprizoriti nevidljiva ruka militantnog liberalizma.

Hrvatske vode na udaru svih

Hrvatska jest suverena drţava, ali su njezine plave
granice – more i rijeke – neprekidno pod udarom
svih susjeda. I ne samo njih. Polazište je gotovo
uvijek isto – Hrvatska je mala zemlja za tako veliko
more, a izvori pitke vode previše su dragocjeni da bi
pripadali samo jednom narodu. Jedni bi htjeli more,
drugi pitku vodu, a oni izvan bliţeg susjedstva htjeli bi
i jedno i drugo. Zato posezanje za 'hrvatskom plavom
bojom' nije slučajno. Naime, svi bolji poznavatelji
stanja čovjekova okoliša, prije svega u Europi, imaju
jedinstveno stajalište koje kaţe da je drţavni prostor
Republike Hrvatske, osim vrijednog geostrateškog
poloţaja na prvim vratima Europe i neovisno o
vidljivim posljedicama ratnih razaranja, u ovome
trenutku europsko ekološko dobro i potencijalno
izvorište pitke vode te, posljedično tome, zdrave
hrane, kojima će razvijeni svijet ubrzo početi
oskudijevati.

Hrvatski zamašnjak razvoja

Tu neprijepornu hrvatsku prednost prepoznaju mnogi,
ali ne i pripadnici vladajuće hrvatske političke elite,

27
 koji nisu sposobni osmisliti strateški zamašnjak
gospodarskog razvoja utemeljen na pozornom
planiranju i gospodarenju Hrvatskom kao „ekološkim
dobrom“. Još su manje svjesni činjenice da, ako to
Hrvatska neće učiniti, a očigledno je da neće zato što
sve rasprodaju, onda će to učiniti netko drugi, ali bez
Hrvata.
Ispravno rješenje jest potpuna primjena Članka 2.
Stockholmske „Deklaracije o čovjekovu okolišu“ iz
1972., u kojemu je istaknuto: „Zemaljska prirodna
bogatstva, uključujući zrak, vodu, biljni i ţivotinjski
svijet, a posebice uzorne primjere prirodnih ekoloških
sustava, treba štititi u korist sadašnjega i budućega
naraštaja pozornim planiranjem i gospodarenjem,
kako to zahtijevaju okolnosti“.

Zaključak
U geopolitičkim i geostrateškim igrama jedino
rješenje za Hrvatsku jest očuvanje hrvatskoga
kršćanskog katoličkog identiteta zato što će taj
identitet u vremenima koja dolaze ostati jedina
realna snaga otpora. Zahtjevi za regionalizacijom
(Europa regija) i integracijom u južnoeuropske
(zapadnobalkanske) asocijacije, unatoč ulasku
Hrvatske u Europsku uniju, neće u vremenima
koja dolaze prestati, a juriš militantnih liberalista i
dalje će se nastaviti. Stoga je razumijevanje
državne politike u ozračju nacionalnih interesa
važnije od razumijevanja globalnog političkog
plana poznatog pod pojmom „novi svjetski
poredak“.

28
Iz raščlamba novog geopolitičkog preslagivanja
Europe razvidne su tri temeljne zadaće
oslobaĎanja Hrvatske od unutarnje agresije:
1. Poželjno je da strateški partneri Hrvatske
postanu Sjedinjene Američke Države,
Njemačka i Izrael, te Rusija kao partner u
novoj evangelizaciji Europe.
2. Proglašenje cijele Hrvatske „ekološkim
dobrom“, a gospodarenje njime pretežito,
ako ne i isključivo, mora biti u rukama
hrvatskoga naroda i hrvatskih državljana.
3. Očuvanje nacionalnog identiteta
temeljenog na kršćanskim vrjednotama.

29
2. Strategije susjeda
2. 1. Srpsko velikodrţavlje i dalje je na djelu
Na dvadeset petu obljetnicu (2011. godine)
objavljivanja Memoranduma Srpske akademije nauka
i umetnosti, koji je bio znanstveno-teorijsko polazište
za osvajačke ratove u svrhu stvaranja 'Velike Srbije',
u kojima „Srbija nije sudjelovala“, osmišljen je njegov
nastavak – Memorandum 2.

Glavna misao
Memoranduma 2, prema srpskim akademicima, glasi:
„Kako u miru vratiti ono što je izgubljeno u ratu“.
Memorandum 2 proslijeĎen je svim članovima srpske
Vlade.

Memorandum 2 na djelu
Aktualna srpska politika, izričajima da je „zaštita
interesa srpskog naroda u regiji politički, povijesni pa
i moralni imperativ“ (Vuk Jeremić), odnosno da je za
Srbiju „prioritet poloţaj Srba u drugim zemljama u
regiji“ (Ivica Dačić), dokazuje da su postavke iz
Memoranduma 2 na djelu.
Cilj Memoranduma 2 jest staviti Srbiju u
ravnopravan poloţaj sa svim drţavama na koje je
ona počinila agresiju.

30
 Slika 4.

Devet zadaća Memoranduma 2

Program, ciljevi i metode Memoranduma 2
uobličeni su u dvije cjeline s ukupno devet zadaća.

Promijeniti karakter rata

Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i
razaranje, te optuţnicama, potjernicama i montiranim
sudskim procesima protiv drţavljana Hrvatske, Bosne
i Hercegovine i Kosova dovesti Srbiju u ravnopravan
položaj s onim drţavama njezinu u okruţenju na koje
je počinila agresiju.

31
 Odvratiti pozornost regionalnih i meĎunarodnih
medija sa završnih procesa bivšim pojedincima
srbijanskog političkog, vojnog i sigurnosnog vrha te
političkog vrha Republike Srpske kojima se sudi na
Haškom tribunalu.
Susjedne drţave – Hrvatsku, Bosnu i
Hercegovinu i Kosovo, dovesti u poloţaj da odustanu
od tuţbi najavljenih pred meĎunarodnim sudovima.
Jedan od načina postizanja toga cilja jest taj da se
pozornost javnosti zaokupi optuţnicama,
potjernicama i sudskim procesima koji će se odvijati
pred srbijanskim pravosuĎem protiv drţavljana
Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova.
Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak
poloţaj sa stradalim i oštećenim drţavama iz
okruţenja.
Ustrajavati na zatvaranju Haškog tribunala i na
tome da se generalu Ratku Mladiću sudi pred
domaćim pravosuĎem.

Ostvariti teritorijalne probitke

Destabilizirati vlade susjednih drţava, provocirati
unutarnje nezadovoljstvo i nemire te tako
slabiti oštricu optuţaba protiv Srbije. Ovu zadaću
provoditi pod geslom „slaba vlast, slaba država“. U
tome kontekstu, prijeko je potrebno poticati unutarnje
nezadovoljstvo i nemire, jer time „u politički
nestabilnim državama slabi oštrica optužaba protiv
Srbije“.

Pomagati odcjepljenje Republike Srpske

Ustrajavati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj
Gori i na Kosovu, a srpske manjine koje ţive u
drţavama okruţja preoblikovati u unitarnu svesrpsku
zajednicu. Pritom i dalje instrumentalizirati Srbe u
zemljama okruţenja. Pokazivati „veliku brigu“ za
Republiku Srpsku, zatim za srpsku manjinu u
Vukovaru i istočnoj Slavoniji te na sjevernom dijelu
Kosova kako bi te manjine na tim područjima postale
konstitutivan narod, a potom zahtijevati teritorijalnu

32
 autonomiju Srba u tim dvjema drţavama. Nikada ne
prihvatiti, kao konačno rješenje, da „Srpska Krajina i
slavonske zemlje“ ne postanu srpske zemlje, po
uzoru na Njemačku, za koju Istočna Njemačka nikada
nije bila izgubljena.
Donijeti Zakon o dijaspori i Srbima u regiji, u
kojemu treba istaknuti pojam svesrpske zajednice
(što je eufemizam za veliku Srbiju).
Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti daljnju
regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje islamske
zajednice u Sandţaku.

Zaključak
Ako su Srbi Memorandumom 1 prouzročili
genocid, urbicid, ratne zločine i razaranja,
Memorandumom 2, prema njegovim autorima,
Srbi trebaju u miru dovršiti sve one velikosrpske
projekte koji nisu ostvarili u ratu.

33
2. 2. Dvostruka bošnjačka igra
Bošnjačka intelektualna elita, za razliku od srpske,
nije ponudila svoj Memorandum, ali postupci
bošnjačkih političara i Bošnjačkog instituta pokazuju
da je na djelu jedan cjelovit plan.
Po načinu na koji bošnjačka politička elita istupa i
djeluje, glavna misao toga 'plana' bila bi pretvaranje
Hrvata u Bosni i Hercegovini u manjinu i poticanje
njihova iseljavanja, gašenje Republike Srpske i
priznavanje Srbima formalne konstitutivnosti unutar
unitarizirane Bosne i Hercegovine, razbuktavanje
nereda u Sandţaku i proglašenje sandţačke
autonomije koja se u budućnosti treba pripojiti
nacionalnoj bošnjačkoj drţavi, matici Bosni i
Hercegovini, po uzoru na Kosovo.
Program, ciljevi i metode toga 'plana', po iskazu
(djelovanju), moguće je uobličiti u više cjelina.

Status apsolutne ţrtve

Umanjiti odgovornost Bošnjaka za počinjene zločine i
razaranja optuţnicama, potjernicama i montiranim
sudskim procesima protiv pripadnika hrvatskog i
srpskog naroda iz Bosne i Hercegovine. Osigurati
Bošnjacima dugotrajan status apsolutne žrtve.
Spriječiti optuţivanje pripadnika Armije BiH, posebno
generala.
Izolirati Bošnjake od informacija hrvatskih i
srpskih medija. Usaditi im osjećaj pravednika i
najveće ţrtve. Jačati ţelju za osvetom. Obučiti ih da
sve izjave i poteze onih Hrvata i Srba u BiH koji nisu
na tragu unitarne drţave nazivaju fašističkima i
separatističkima.

GraĎanska drţava
Kao većinski narod, zagovarati graĎansku drţavu.
Vezati nacionalni pokret uz novu bošnjačku stranku
koja će imati graĎanski a ne nacionalni predznak
kako bi pridobila predstavnike meĎunarodne
zajednice, posebno Amerikance.

34
 Izmjenama izbornog zakona predstavničku
demokraciju u Federaciji pretvoriti u pripadničku.
Imenovati svoje ljude na sva mjesta koja pripadaju
Hrvatima, ondje gdje to omogućuju nedostatci
izbornog zakona. Potkupljivati buduće visoke
predstavnike u Bosni i Hercegovini kapitalom iz
prijateljskih islamskih drţava.
Privući podobne Hrvate i Srbe u Federaciji kojima
će moći prodati priču o graĎanskoj Bosni i
Hercegovini. Ako takve ne uspiju pronaći, kupiti ih
pozicijama, slavom i moći. Ako ni takvih ne bude,
onda pronaći korumpirane i ucijeniti ih.

Umrtviti Hrvate
Osnovati stranku s hrvatskim predznakom koja mora
imati radikalnu hrvatsku retoriku.
Politički eutanazirati Hrvatsku ponavljanjem priče
o dogovoru Boban-Karadţić i TuĎman-Milošević.
Svaki pokušaj hrvatskih političara koji bi bio na tragu
jačanja poloţaja Hrvata u Bosni i Hercegovini
prozivati preko medija i denuncirati promidţbom o
obnavljanju puta Karadţić-Boban.
Podrţavati sve vlade u Hrvatskoj, bilo HDZ-ove
bilo SDP-ove, koje nisu opasne po taj bošnjački plan.
Povike o konstitutivnosti Hrvata gušiti
propagandom o tome kako HDZ-ovi Hrvati nisu jedini
dobri Hrvati. Izbjegavati pojmove konstitutivnost,
Ustav i kolektivna prava, a nametati pojmove
programska i ideološka koalicija.
Pribliţavanje Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini
najopasnija je posljedica cjelovitog projekta
pretvaranja Federacije u graĎansku drţavu. Sve
Hrvate koji budu zagovarali suradnju sa Srbima u
Bosni i Hercegovini prozivati kao srpske plaćenike.
Jačati prijateljstvo s Hrvatima u Hrvatskoj na svim
razinama, uključujući i prijateljstvo izmeĎu Vukovara i
Sarajeva. Koristiti protuhercegovačko raspoloţenje u
Hrvatskoj kao argument za negiranje protuhrvatskog
raspoloţenja kod Bošnjaka argumentima da Hrvati u

35
 Hrvatskoj i oni u Bosni i Hercegovini nisu isti po
načelu 'dobrih i loših momaka'.
Svaki zahtjev za trećim entitetom gušiti pričom o
„hrvatskoj Posavini“, to jest Posavinu javno priznavati
kao jedini komad Bosne i Hercegovine koji pripada
Hrvatima kako bi mogli što učinkovitije gasiti zahtjeve
za trećim identitetom.

Specijalna djelovanja
Preuzeti javne medije u drţavi. Preko njih
kriminalizirati i drţati u šaci sve one koji se budu
opirali probosanskom projektu. Za to vrijeme na
terenu raditi na radikalnoj islamizaciji Bošnjaka
pomoću nevladinih organizacija iz islamskoga svijeta.
Negirati priču o etničkom čišćenju Sarajeva i o
pola milijuna Hrvata i Srba koji nedostaju na
većinskom bošnjačkom području u Bosni i
Hercegovini.
U suradnji s Turskom, u istočni Mostar nastaniti
tisuće studenata koji trebaju postati budući bošnjački
lideri Mostara i Hercegovine.
Pronaći meĎu svećenstvom one koji će raditi u
korist bošnjačkog nacionalnog programa te im dati
medijske i svake druge privilegije.
Razvijati svijest o genocidu. Korištenjem modela
genocida slabiti poloţaj Banja Luke. U
meĎunarodnim kontaktima negirati turski genocid nad
Armencima kako bi osigurali dugoročnu potporu
Turske.
U Sjedinjenim Američkim Drţavama zagovarati
da SAD pomaganjem muslimana na Balkanu ima
dugoročno snaţan protuargument kod islamskih
zemalja za sve optuţbe na račun Amerike kao
antiislamske zemlje.
Jačati suradnju s Turskom i koristiti njezine
poluge moći u svijetu. Na sastancima s Turcima
izraţavati im vjernost i pripadnost jednoj naciji, a u
Bosni i Hercegovini javno se ograĎivati od turkofilije
kako bi zadrţali patriotsku probosansku poziciju.

36
 Sve osobe iz srednjovjekovne bosanske povijesti,
i katolike i pravoslavce, proglasiti drevnim
Bošnjacima kako bi osigurali višestoljetni nacionalni
kontinuitet i priskrbili sliku o sebi kao temeljnom
narodu. Istodobno i Hrvate i Srbe proglasiti
doseljenicima u Bosnu i Hercegovinu.
Sufinancirati islamske zajednice u Sandţaku i
Hercegovini.

Zaključak
Bošnjački 'memorandum' ('plan') osmišljen je
tako da se na istočnoj obali Jadrana uspostave i
učvrste strategijske pozicije i ostvare interesi
islamskih zemalja, prije svega Turske, kako bi se
stvorila muslimanska država u Europi, omogućio
prodor fundamentalističkoj ideologiji i postiglo
izravnije uplitanje svjetske muslimanske
zajednice na ovo područje pomoću ljudskog
potencijala, te materijalne i financijske pomoći.

37
2. 3. I Slovenija ima svoj Memorandum
Za oslikavanje slovenske geopolitike prema
samostalnoj Hrvatskoj nuţno je naznačiti da se jedina
promjena vanjskih granica Jugoslavije 1945. dogodila
na onim područjima koja su 1918. potpala pod Italiju.
Za povratak tih područja u okrilje Hrvatske nisu toliko
zasluţni Titovi komunisti koliko će oni kasnije to sebi
pripisivati, nego Katolička crkva koja je u uvjetima
zastrašujuće talijanizacije uspjela sačuvati hrvatski
identitet Istre i kvarnerskih otoka. Posebnu zaslugu
ima velečasni Boţo Milanović, koji je prije prihvaćanja
sporazuma u Parizu 1948. priloţio nepobitan dokaz –
etničku kartu – prema kojoj su Hrvati bili većina na
tome inače povijesnom hrvatskom prostoru.
Ta promjena granice od osamostaljenja Slovenije
svim slovenskim političkim elitama, bez izuzetka,
sluţi da prijetnjama i ucjenama traţe ili teritorijalne ili
materijalne ustupke. Slovenski političari to čine u
suglasju sa srbijanskima, a pod patronatom britanskih
političara.
Iako Slovenija, za razliku od srbijanske i
bošnjačke intelektualne elite, nema nikakva pisanog
dokumenta ni plana, to ne znači da ne postoji
Memorandum na slovenski način. Njega moţemo
iščitati iz niza postupaka slovenskih političara prema
susjednoj drţavi Hrvatskoj.

Samostalna Slovenija i 'velika Srbija'

Dok je vojni vrh u Beogradu, sredinom
osamdesetih godina, mijenjao sustav zapovijedanja
i preustrojavao oruţane snage za djelovanje u
izvanrednim prilikama, odnosno, pripremao
Jugoslavensku narodnu armiju da postane srpska
imperijalna sila, u Ljubljani je, u jesen 1985., odrţan
sastanak srpskih i slovenskih intelektualaca na temu
prekrajanja Jugoslavije.
Slovenski intelektualci preporučili su srpskima da
je za Srbe jedino rješenje zalaganje za očuvanje
Jugoslavije. Za razliku od homogene Slovenije,
uvjeravali su slovenski intelektualci svoje srpske

38
 kolege, Srbija je podijeljena na pokrajine i s velikim
brojem Srba u drugim republikama, pa za sebe ne
moţe izboriti bolji status i poziciju nego što to moţe u
Jugoslaviji.
Tu postavku slovenskih intelektualaca srpski su
intelektualci objeručke prihvatili kao političku
platformu i pretočili je u slogan – Slovenija van, a
ostatak 'velika Srbija' ili krnja Jugoslavija.

Slovenija je posebna
Stajališta iz Ljubljane ubrzo će biti ugraĎena i u srpski
i u slovenski nacionalni program. Svoj formulirani
nacionalni program Slovenci objavljuju u Novoj reviji.
Transformiranje Jugoslavije u konfederaciju s
posebnim statusom Slovenije prva je zadaća
slovenske politike u vremenima koja slijede. Slovenija
na to ima pravo, jer je posebna. Njezina je
posebnost, isticali su zagovornici nacionalnog
programa, u tome što je opredijeljena za civilno
društvo, a i sastavni je dio Zapadne Europe, a ne
Balkana. Ona više nema ništa zajedničkog s ostalima
u Jugoslaviji, koji su ispod civilizacijske razine Europe
i koje karakteriziraju zaostala svijest i ponašanje,
spore promjene u kulturi, te koji ţive na račun
razvijenih.

Dva slovensko-srpska sporazuma

U godini otvorene srpske agresije na Hrvatsku
predsjednik Slovenije Kučan i predsjednik Srbije
Milošević potpisali su dva sporazuma, prvi u siječnju
1991., kojim su dogovorili „odcjepljenje Slovenije i
stvaranje autonomnih oblasti u Hrvatskoj“, a drugi u
kolovozu 1991., u kojemu su predvidjeli političke i
teritorijalne promjene bivše Jugoslavije, pa i
„samoopredjeljenje naroda iz kojeg treba da proiziĎu
različiti oblici autonomija“.

Simulirani rat
Kao logična posljedica tih slovensko-srpskih
dogovora i sporazuma, 'rat' u Sloveniji trajao je deset

39
 dana, ali je zato po Hrvatskoj plamtio godinama. U
što je vjerovao vojni vrh kada je izdao zapovijed da
na području Slovenije „1.900 vojnika i starješina s
odgovarajućom tehnikom pod nadzor stavi 137
objekata“? Vjerovao je da će hrvatski političari povući
katastrofalan potez i pohitati u pomoć Sloveniji što bi
njima priskrbilo izgovor za okupaciju Hrvatske u
situaciji kada Hrvatska za to nije bila spremna.
Slovenci su sa Srbima simulirali rat.

Izlaz Slovenije na otvoreno more

Sa stajališta pomorskog prava, dvojbe oko
Savudrijske vale ne bi smjelo biti. Zašto slovenski
političari ustrajavaju iako su svjesni da Slovenija
nikako ne moţe imati izravan izlaz na otvoreno
more? Oni dobro znaju da su Talijani, koji glume
suzdrţanost, na njihovoj strani, pa čekaju u zavjetrini.
Naime, u pitanju su Osimski sporazumi, jer
nepostojanje granice izmeĎu Hrvatske s Italijom
otvara novu meĎunarodnopravnu situaciju. Ako se
arbitraţom, na koju hrvatski političari nisu smjeli
pristati ni po cijenu neulaska Hrvatske u Europsku
uniju, Hrvatskoj oduzme dio mora po načelu koridora,
tada bi Osimski sporazumi sigurno poprimili potpuno
drukčije konotacije izmeĎu Hrvatske i Italije. Hrvatska
bi bila dovedena u poziciju Srbije i Crne Gore,
Makedonije ili Bosne i Hercegovine, prema kojima
Italija, glede Osimskih sporazuma, nema nikakvu
obvezu. Osim toga, izravni izlaz Slovenije na
otvoreno more otvara i pitanje gospodarskog pojasa.
Sigurno bi uslijedio zahtjev da Slovenija mora imati
svoj gospodarski pojas.

Slovenski agresivni čin

Sveta Gora (ne Gera) eklatantan je primjer u
suvremenoj Europi da se na ozemlju jedne suverene
drţave nesporazumno nalazi vojska druge drţave. To
je, po svim pravilima meĎunarodnog ratnog prava,
agresija, ali ne i za sluţbenu hrvatsku politiku. I,
mjesto da se hrvatska vlast jasno odredi o zaštiti
svoga teritorijalnog i akvatorijalnog integriteta, ona se

40
 sa Slovenijom upušta u dvojbene i protuustavne
rasprave i trgovinu.
Slovenija, koja na geostrateškoj karti Europe
predstavlja patuljka u svakom pogledu, svoju drskost
'crpi' iz interesa koji na jugoistoku Europe prije svega
imaju Velika Britanija i Italija. Sluţeći srpskom
velikodrţavlju, ona će na kraju, ako nastavi s
dosadašnjom politikom, a da toga nije ni svjesna,
platiti veliku cijenu.

Zaključak
Slovenija po pravilu sustavno odreĎenim
ritmom ucjenjuje Hrvatsku Sv. Gorom,
nuklearkom Krško, Savudrijskom valom,
gospodarskim pojasom, Ljubljanskom bankom.
Amplitude te ucjene pojavljuju se u proljeće i u
jesen, kada je hrvatski čovjek najradosniji ili
najopušteniji. Odmora nema. Strateškim
rječnikom rečeno, Slovenija je 'unutarnji krug'
koji se aktivira onda kada glavni igrači iz
'vanjskoga kruga', to jest Velika Britanija kada je
u pitanju Jugosfera, a Italija kada je na redu
Jadran kao 'talijansko jezero', odluče Hrvatsku i
dalje držati u 'odgoĎenom kaosu'.

41
2. 4. Nevidljivi talijanski Memorandum
Talijanska geopolitika prema istočnoj obali Jadrana
uobličena je u izričaju «Naš istok».
Kakvi su talijanski planovi s tim „talijanskim“
istokom vidljivo je iz sljedećega stajališta: „Veliki
potencijal, prirodni i ljudski resursi koji postoje u ovoj
regiji Jugoistoka Europe, a kako radije nego imenom
Balkan, nazivaju ta područja narodi koji ga
naseljavaju. Nisu tu samo hrvatske obale nego i
unutrašnjost, pa tisuće diplomiranih ljudi koji obavljaju
lošije poslove, a koji bi mogli na širem trţištu rada
naći odgovarajuće zaposlenje. Naravno, proces
integracije treba biti popraćen ulaganjem u
infrastrukturu.“ (izrekao Riccardo Illy)
Talijanska geopolitika definirana kao „naš istok“
iščitava se u nekoliko slučajeva.

Zajednička jadranska granica

Italija je jasno dala do znanja da ne moţe prihvatiti
hrvatsko proglašenje isključive ribolovno-ekološke
zone, jer je za nju „prioritetno učiniti zajedničkom
jadransku granicu“. Ali ne samo to, nego tu granicu
„treba pomaknuti mnogo istočnije, na bivšu
Jugoslaviju i Albaniju, pa i na Bugarsku i Rumunjsku“.
To se moţe riješiti ako se „Balkan, kao jednu praznu
kutiju, ispuni institucijama, ljudima i idejama“, pri
čemu neće „nestati samo kopnene nego i morske
granice“. (postavke Lucia Caracciolia i Giannia De
Michellisa)

Talijansko filmsko-televizijsko 'tepih bombardiranje'

Da bi Italija drţala Hrvatsku pod prismotrom ona
pomno povlači pripremljene poteze.
Jedan od takvih poteza jest i prikazivanje
televizijskog filma Il cuore nel pozzo (Srce u jami).
RaĎen je po načelu specijalnog ratovanja poznatom
kao 'tepih bombardiranje'. U biti, taj je film slijed
haškog bombardiranja na zadanu temu o
'zločinačkom pothvatu'. Šutnju sluţbenog Zagreba na

42
 otvorenu optuţbu za 'etničko čišćenje Talijana' s
istočne obale Jadrana s ironijom je popratio čak i
talijanski Osservatore Balcanico.

Jadransko more 'talijansko jezero'

Talijanska sluţbena politika objeručke ţeli Hrvatsku u
Europskoj uniji. Za to ima i razloga. Prema
talijanskom gledanju, „kada Hrvatska uĎe u Europsku
uniju, logike i perspektive cijeloga Jadrana dobit će
potpuno novo svjetlo“ jer će Jadran biti „europsko
more“. Tada Farnesina (sjedište talijanske
diplomacije) treba preuzeti kompletan balkanski
dosje, s obzirom na to da se o njemu više nitko ne
brine, kako bi se riješila otvorena pitanja i kako bi
„sve perspektive suradnje trebale biti ocijenjene ne
kroz optiku zaštite nacionalnih interesa, nego
usuglašavanjem“. Ovdje se, dakle, ne govori o
hrvatskom Jadranu, nego o 'europskom Jadranu',
čitaj talijanskom. Ne o hrvatskim nacionalnim
interesima, nego o preuzimanju 'zapadnog Balkana' u
talijanske ruke. Ne o 'nestanku' talijanskih morskih
granica, nego hrvatskih.

Dan sjećanja
Italija od 10. veljače 2005. obiljeţava 'Dan sjećanja'.
Na taj su dan Istra, Rijeka, kvarnerski otoci i Zadar
Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. vraćeni bivšoj
Jugoslaviji, odnosno, Hrvatskoj. Odluka o
obiljeţavanju 'Dana sjećanja' u talijanskom
Parlamentu donijeta je glasovima i desnih i lijevih
stranaka. Dakle, cijela talijanska politička lepeza
jednoglasno je pristala na političku ocjenu da su
odluke Pariške mirovne konferencije, odnosno
gubitak teritorija na istočnoj obali Jadrana – povijesna
nepravda.

Esuli talijanski operator krize

Esuli su za talijansku politiku uvijek bili operator krize
pomoću kojega su pokušavali dokazati da je na kraju
Drugoga svjetskog rata na istočnoj obali Jadrana

43
 učinjeno 'etničko čišćenje'. Tu talijansku politiku
potvrĎuju riječi nekadašnjeg potpredsjednika
talijanske vlade i ministara vanjskih poslova
Gianfranca Finia: „Italija kao zemlja članica i jedna od
utemeljiteljica Europske unije mora pomoći Hrvatskoj
da se oslobodi aveti prošlosti“. Činjenicu da talijansko
licemjerje nema granica pokazuje upravo ovaj slučaj,
gdje se postfašist Gianfranco Fini, bez imalo stida,
usuĎuje govoriti o 'avetima prošlosti' i 'ratnim
zločincima'.
Takva 'neformalna' talijanska geopolitička, ali i
formalna diplomatsko-politička razmišljanja utjecala
su na to da uplašena hrvatska vlade uputi prijedlog
kako bi „ribolovno-ekološka zona“ bila suspendirana
u Hrvatskom saboru. Poslije toga otvorila se nova
(stara) stranica, pa Italija sve otvorenije i bezobzirnije
iskazuje svoje nikada ugasle apetite prema istočnoj
obali Jadrana. To je ujedno otvorilo dodatni prostor
slovenskom agresivnom nastupanju prema
hrvatskom morskom i kopnenom prostoru.

Zaključak
Dok se hrvatski političari, ali i većina medija,
bave prolaznim i nebitnim aspektima talijanske
politike prema Hrvatskoj, i dalje na margini javne
pozornosti ostaje uskraćena temeljna konstanta
po kojoj dnevno-političke promjene na javnoj
sceni Italije ničim ne dovode u pitanje glavne
strategijske pravce njezine politike prema
Hrvatskoj. U tome smislu, nema nikakve razlike
tko god u Italiji bio na vlasti, u prošlosti ili u
budućim vremenima.

44
Na srpski, bošnjački, slovenski i talijanski javni,
polujavni ili tajni Memorandum Hrvatska može
djelotvorno odgovoriti provedbom ovih pet zadaća:

1. Ponašati se pobjednički, ne trijumfalistički. To

znači postati subjekt koji ne uzmiče nego u
svakoj situaciji štiti nacionalne interese.
2. U svakoj prigodi i na svakom mjestu
naznačivati da je temelj Hrvatske države 5.
kolovoza.
3. Bez zadrške obznaniti da je zaštita hrvatskog
naroda u Bosni i Hercegovini na prvome
mjestu hrvatskih nacionalnih interesa.
4. Ratificirati Washingtonske sporazume.
5. Proglasiti gospodarski pojas.

45
3. Nositelji unutarnje agresije i metode djelovanja
Da bi Hrvati osvijestili sebe, svoj ponos, svoje
postojanje i svoj identitet te da bi se ponašali kao
istinski pobjednici, jer to i jesu, kao što reče
istočnonjemačka knjiţevnica Gabi Kachold, moraju
napokon istupiti iz tuĎe – srpske, maĎarske,
talijanske, austrougarske, turske, briselske, a prije
svega jugoslavenske povijesti. U protivnom, bez toga
pročišćenja, neće biti ni hrvatske drţave, jer će se,
kameleonskom prilagodljivošću, versajska tvorevina
uvijek pojavljivati.

3. 1. Pet ciljeva za slamanje suvremene Hrvatske

drţave

Dvije suprotstavljene Hrvatske

Osamnaest godina poslije Domovinskog rata
primjenom metode 'promjenjive slike' uspjelo se
stvoriti dvije Hrvatske. Jedna je ona nacionala,
domovinsko-braniteljska i vjernička, koja je
djelovanjem prije svega 'meke sile' (medija)
obespravljena i ušutkana. Druga je bučna, nametljiva
i isključiva, a njezin postroj čine nepopravljivi
jugoslaveni, orjunaši, militantni liberalisti i bezbošci.
Te dvije u temeljima oprečne Hrvatske ne mogu
koegzistirati zato što ova druga nije sposobna za
pomirbu, suţivot ni toleranciju, jer je odgajana u
militantnom duhu, u duhu netolerancije prema svim
neistomišljenicima i u duhu mrţnje prema postojanju
hrvatske drţave. Zato je njihov sraz neizbjeţan, ne
fizički sraz, nego duhovno-vrijednosni, i ako pobijedi
ova druga, dogodit će se potpun slom, a posljedično
tome i poništenje Hrvatske kao drţave.

Problem su Jugoslaveni
Prijeko je potrebno napomenuti da Srbi, unatoč svim
njihovim memorandumima, nisu niti mogu biti
problem Hrvatskoj i Hrvatima zato što su ih Hrvati
pobijedili i Srbi to znaju. Problem Hrvatske i Hrvata
jesu Jugoslaveni – nositelji unutarnje agresije.

46
 Dva 'smrtna grijeha' Hrvata
Prema gledanju militantnih liberalista, samostalna,
slobodna, demokratska i nezavisna Hrvatska drţava i
vjernost Hrvata Petrovu nasljedniku dva su 'smrtna
grijeha' Hrvata. Sadašnjim i svim budućim hrvatskim
naraštajima trebalo bi biti znano da narodu na
istočnoj obali Jadranskoga mora nikada neće biti
oprošten taj 'magnum crimen'. Isto tako, trebalo bi im
biti znano da će se juriš na 'neustrašive svjedoke
EvanĎelja' što su ga prije više od sto šezdeset pet
godina započeli 'veliki meštri' obmane Karl Marx i
Fridrich Engels, na početku 21. stoljeća, unatoč
ulasku Hrvatske u Europsku uniju, nastaviti.

Pet ciljeva slamanja Hrvatske

Postoji pet ciljeva čija bi uspješna provedba trebala
dovesti do sloma suvremene hrvatske drţave. Prvi je,
unatoč oslobaĎajućoj presudi hrvatskim generalima u
Haagu, Domovinski rat proglašavati dvojbenim. Drugi
cilj toga plana podrazumijeva produbljivanje
relativizacije geostrateškog značaja prostora na
kojemu obitavaju Hrvati, kako bi im se što lakše
oduzelo ključna bogatstva – more, pitku vodu, šume i
plodnu zemlju. U tu su svrhu i osmišljene takozvane
„strateške investicije“. Treći cilj jesu otvoreni talijanski
apetiti prema istočnoj obali Jadrana i slovenske
ucjene. Četvrti je onaj koji predviĎa operacionalizaciju
projekta 'drţave u drţavi' na nekada okupiranim
područjima Republike Hrvatske pod nadzorom
UNPROFOR-a. I, na kraju, peti cilj, koji je i najteţe
ostvariv, jest taj da Katolička Crkva u Hrvata ne bude
Crkva hrvatskoga naroda.
Za ostvarenje tih pet ciljeva potrebno je Hrvatsku
prethodno oslabiti iznutra, to jest rastrojiti njezinu
vojsku, uništi njezin obavještajni sigurnosni sustav i
obespraviti njezinu policiju, svemoćne medije
pretvoriti u glavno oruţje napada koje će proizvoditi
političke i ine svaĎe te osigurati da korupcionaške
afere postanu svakodnevica, a hrvatskoj drţavi i
narodu nametnuti golemo zaduţenje. Vidljivo je da su
nositelji toga projekta u svim navedenim ciljevima
poprilično daleko odmaklo.

47
 Hrvati poput vojnika koji spavaju
Zašto su Hrvati postali slični vojniku koji je usred bitke
zaspao? Naprosto zato što su se prepustili malodušju
kao posljedici stanja koje je nastalo svakodnevnim
'tepih bombardiranjem' jurišnika 'meke sile'.

Zaključak
U Hrvatskoj se podjelom na lijevo i desno
stvara prividan dojam da postoje dvije političke
mogućnosti koje prepuštaju političkom
demokratskom tržištu da presudi koja je bolja.
Takvim se postupkom „legalizira jedan
protunaravan, nerijetko i nasilan proces“. Ako
nema bitne razlike izmeĎu tih dviju opcija, a od
2000. godine nema, onda se to neprirodno stanje
očituje u podjeli na dvije Hrvatske, koja jedna s
drugom nema dodirnih točaka. Iz te asimetrične,
bipolarne podjele Hrvatske moguće je izići samo
ako krenemo jednim putem, onim TuĎmanovim, a
ne ako neprestano nudimo više putova.

48
3. 2. Informacijski rat sredstvo unutarnje agresije na
Hrvatsku
MeĎunarodni moćnici, uz pomoć 'meke sile', i dalje će
neprestano poticati nepravedan mir, paradigmu
jednake krivnje, a neće pristati na pravedan ishod
rata u kojemu srpski agresor biva kaţnjen za svoje
čine. To je valjan razlog da Hrvati napokon prestanu
svoju energiju rasipati u pogrješnom smjeru – protiv
posljedica dogaĎaja, a ne protiv uzroka – a morali bi
postati svjesni i činjenice da stroj u kojemu im
sustavno 'peru mozak' jest 'meka sila', odnosno
mediji.
U Hrvatskoj bjesni informacijski rat.

Moralne i duhovne ţrtve

Informacijskim ratom U Hrvatskoj napada se duh
čovjeka i naroda. U tome ratu nema rana, krvi,
tjelesa, dima, zgarišta ni ruševina, ali se zato razara
duh i identitet i čovjeka i naroda. Taj rat nema fizičkih
ţrtava, ali zato ima moralnih i duhovnih.

Kolektivna krivnja ostaje naraštajima

Tehnologija napadaja informacijom, zahvaljujući
informatičkoj revoluciji i razvoju sredstava za
komunikaciju, ima posebno psihološko značenje za
ciljanu ţrtvu, ali i za njezin okoliš. Tom se
tehnologijom ubija samo čovjeka nego i njegove
bliţnje, njegovu obitelj, prijatelje i istomišljenike, a
narodu se nameće kolektivnu krivnju za nešto što nije
učinio tako da se narod ne moţe obraniti niti je
tijekom dugog vremenskog razdoblja moguće tu
optuţbu izbrisati. Tako kolektivna krivnja ostaje
budućim naraštajima u 'nasljeĎe'.

Inverzija pojmova
Nositelji informacijskog rata proizvode inverziju
pojmova. U Hrvatskoj se to najočitije vidi u
pojmovima lijevo i desno. Ljevičari često rabe izraz
'desnica', ali ne kao opis političkog stajališta nego kao

49
 buzdovan kojim protivnika izbacuju iz rasprave, jer
biti 'desničar' nešto je sumnjivo, zločinačko, a nije
daleko ni i od fašizma (ustaštva).

Rubni problemi
U Hrvatskoj kampanja protiv fašizma (ustaštva) ima u
prvome redu jedan cilju – da se vlasti bave
sporednim, rubnim problemima. Kada se vlast bavi
(imaginarnim) problemima i virtualnim neprijateljima,
ona više nema vremena, primjerice, za promicanje
nacionalnih interesa ni za njihovu zaštitu ako su
ugroţeni od globaliziranog divljeg kapitalizma.

Vrijeme samoljubljivaca
Jedna od posljedica informacijskog rata jest ta da je
prošlo vrijeme junaštva, hrabrosti i domoljublja.
Ţrtvovati se za nekoga ili nešto više nije uzvišen
čin, osim ako to nije 'ţrtva' za sebe samoga, za svoju
ugodu. Današnje vrijeme jest vrijeme samoljublja i
samoljubljivaca. Samoljubljivac je sam sebi junak,
sam sebi boţanstvo. A takvih je mnogo u Hrvatskoj,
posebno meĎu političarima.
Samoljubljivac je čovjek za kojega naravni zakoni
nisu krajnja granica. Naravnost za samoljubljivca
nema punovaţnost, smjernice nuţnosti. On se gura i
prodaje, i to, naravno, onima od kojih nešto očekuje
kao plaću za svoju poslušnost.
Junački ţivot zaokruţeno je djelo. Ţrtva
samoljubljivcu ne pada napamet. Zato on nema ni
razine ni suprotnosti, ne osvrće se niti se obazire ima
li koga tko bi mu prigovorio za ono što čini. To je
čovjek koji se najviše pribliţio bezbitnosti.

Uništavanje izvrsnosti
Na svakom koraku, i pred očima, nositelji
informacijskog rata uništavaju izvrsnost koja je
prirodna zaštita i hraniteljica duha. Uništenjem
izvrsnosti (elite naroda) suverene drţave bez otpora

50
 padaju pod jaram neokolonijalizma. Hrvatska u tome
nije izuzetak. Naprotiv, ona je negativan uzor.

Zaključak
Hrvatski narod od 2000., kada je ostao bez
svoje narodne političke elite, olako prihvaća
militantni liberalizam, unatoč gorkom iskustvu s
komunizmom.

51
3. 3. Inverzija vrjednota
U Hrvatskoj se, uz sudjelovanje pripadnika vladajuće
i šutnju pripadnika oporbene političke elite, medija i
nevladinih udruga, u školama, na sveučilištima i u
kulturnim institucijama predaje 'jedina znanstvena
istina' a ona glasi: kako urediti ljudski ţivot bez Boga.
Svaki narod, pa i Hrvatski, kojemu je uništena
duhovna vertikala slijepo vjeruje tiskanoj riječi,
laţnom blještavilu i slatkorječivim obećanjima s
televizijskih zaslona, a zbog zabluda koje mu ti mediji
sugeriraju osjeća neprijateljstvo prema svima i
svemu, a na kraju i prema vlastitom narodu i vlastitoj
drţavi.

Obezglavljeni narod
Neprijateljstvo prema vlastitoj drţavi i narodu
povećava se u gospodarskoj krizi pa tada
obezglavljeni narod (porezni obveznik) ne traţi niti
prepoznaje prave ljude koji su ga sposobni voditi
nego se olako prepušta, i to potpuno, u ruke vanjskim
moćnicima, primjerice, briselskim. Takav narod, a
Hrvati se kao takvi itekako mogu prepoznati, počinje
gmizati, postaje bezdušan prema slabostima i
nemilosrdan prema pogrješkama, a popustljiv prema
nepravdi.

Vremena relativizma
U inverziji dobra i zla, istine i laţi sve postaje
relativno, pa i vrjednote. Sada, u vremenima
relativizma i medijske virtualne stvarnosti, u kojemu
Hrvatska ţivi, čovjeku je teško razlikovati sramotu od
vrline ili zločin od ţrtve. Ni jedno ni drugo nije više
čin, (ne)djelo pojedinca ili skupine, nego predmet
odabira, predodreĎenosti, dio očekivanog rezultata
predviĎenog planom u nekom procesu upravljanja
krizom.

52
 Što je danas korisnost
Danas u Hrvatskoj činiti nešto loše i(ili) sramotno više
nije kompromitacija nego korisnost. Sve što je korisno
i sluţi ugodi nije nedjelo. U najboljem slučaju moţe
biti skandal, a u njemu nema sramote ni lošeg čina
jer čovjek u njemu ne propada nego postaje poznat,
postaje 'netko' i doţivi i svojih 'pet minuta slave'.

Kratkotrajna atrakcija
Sve je u relativizmu postavljeno naglavce, čovjekova
stvaralačka afirmacija nije put do slave, ako dosegne
i najviše postignuće samo je postigao sporadičan
uspjeh, ali nije postao veličina, u najboljem slučaju
tek je glasina, a ne djelo i moţe biti tek kratkotrajna
atrakcija. Zato su bestidnost ili bezobraznost postale
preduvjet da bi se netko s prezirom odnosio prema
dobru i ţrtvi.

Karakter goniča
Relativizam je izrodio i odnjegovao nov, do sada
nepostojeći karakter – karakter goniča. Gonič ne
iznosi nikakav svjetonazorski program, nego,
neovisno od bilo kakvu programu, uznemiruje,
uzrujava, omalovaţava, potkazuje, prokazuje,
optuţuje svakoga i sve. Gonič ne priopćava niti iznosi
nikakve teze ni misli nego čovjeku oduzima njegovu
sigurnost, ravnoteţi i sam mir. On ni sam ne vjeruje u
ono što govori niti govori da bi mu ljudi vjerovali, nego
govori sa svrhom da stvara nemir, uzrujanost, nered i
veliku zbrku, u sluţbi stvaranja nadziranog kaosa. U
Hrvatskoj, naţalost, ima popriličan broj goniča.

Podmitljivost posvuda
U društvu (drţavi) u kojemu ljudi počinju odbacivati
vrjednote posvuda nastaje podmitljivost (korupcija),
ljudi bogatstvo stječu varanjem drugih i drţave,
lopovskim poslovima, prevladavaju 3r (raspojasanost,
razuzdanost i raskalašenost), blijede (slabe) osjećaji
prema domovini i vjeri koje se dodatno potiskuje
kozmopolitskim utjecajima pa je tada najlakše dovesti

53
 ili nametnuti vladajuću strukturu koja je spremna bez
zadrške izvršiti sve na štetu vlastitog naroda.
U Hrvatskoj su, od 2000. godine, ove ili one vlade
donijele toliko odluka na štetu hrvatskoga naroda i
hrvatskih drţavljana da ih je teško i prebrojiti.

Inverzija istine
Sloboda, ili njezina inverzija 'ljudska prava', po
katekizmu militantnog liberalizma znači pravo činiti
sve što je zakonom dopušteno. A dopušteno je sve
što nije zabranjeno. Tako je sloboda svedena na
proizvoljnost i poţeljni odabir, te je prestala biti put u
otkrivanju istine. Praveći inverziju pojma slobode
nositelji militantnog liberalizma ne mijenjaju društvo
da bi ga doveli u sklad s istinom, nego da bi i od
istine učinili inverziju. Teror zakona i inverzija istine
najjasnije se očituju u slučaju Vukovara – u
takozvanom „pravu na dvojezičnost“.

Identitetska stoţerna točka

Najočitiji pokazatelj unutarnje agresije na narod i
drţavu jest napad na identitet. Identitet je stoţerna
točka opstanka. Ako se čovjekov ţivot i ţivot naroda
odvoji od te fiksne točke, on krţlja i raspada se.
Glavna bitka za opstojnost Hrvatske na prvim vratima
Euroazije jest bitka za identitet.

Zaključak
Čovjek koji nema duhovnih temelja jest
inverzan čovjek i možemo ga prepoznati po tome
što u svemu vidi samo ono što je dopadljivo na
kratke staze. Nositelji militantnog liberalizma
probudili su u čovjeku nostalgiju prema
primitivnosti, jer su mu nametnuli mišljenje da je
stega kršćanske civilizacije njegov teret. Zato je
moguće da danas zajedno idu dobro i zlo, pravda
i nepravda, idealizam i materijalizam, nagon za
pravdom i nasilje.

54
 Rješenje je: kada čovjeka snaĎu teret i patnja,
on treba prihvatiti i teret i patnju i treba im dati
smisao. To je kršćanski put. Bez patnje život
nema smisla i to je ono što se naziva ozbiljnošću
života. U tome leže razlozi bjesomučnog napada
na Katoličku crkvu u Hrvata.

55
3. 4. Doktrina unutarnje agresije i njezini provoditelji
Znano je da je nacionalna osvješćenost
(nacionalizam) glavna pokretačka snaga
oslobodilačkih pokreta, ali i prirodni neprijatelj svake
retrogradne ideologije. Nacionalna osvješćenost i
Katolička crkva bili su glavni i najopasniji neprijatelji
onim oblikovateljima zbilje u Hrvatskoj koji su svoju
doktrinu i svjetonazor temeljili na marksizmu.
Ideologiju marksizma danas su zamijenili ideologijom
militantnog liberalizma.
U današnje vrijeme hrvatski politički establišment,
uz potporu takozvanih nevladinih udruga i medija,
guši pojavu društvenih mreţa koje zagovaraju
definiranje hrvatske zbilje prema nacionalnim i
kršćanskim vrjednotama.
Program nacionalne slobode i socijalne pravde
najsnaţnija je brana militantnom liberalizmu.

Nema više jasne granice

Suvremena Hrvatska drţava nastala je u vremenima
kada se stvarala globalna informacijska infrastruktura
koja oblikuje nov i u povijesti nepoznat informacijski
prostor – cyberspace. U tome novom prostoru ruše
se tradicionalne odrednice znanja, jer više nema
jasne granice izmeĎu javnog i tajnog znanja,
društvenog i privatnog znanja, informacije i
protuinformacije, istine i dezinformacije. Informacija je
postala ključni instrument nacionalne moći, ona je
postala oruţje. Zato najmoćniji razvijaju nacionalne
strategije kako bi osigurali svoj informacijski prostor.
Svijetom vladaju one zemlje koje imaju dominaciju u
informacijskom prostoru. Informacijski prostor postao
je bojišnica, a posljedično tome nastao je i
informacijski rat.

Donošenje odluka na vlastitu štetu

Sukladno novom ratovanju nastala je i nova doktrina.
Ta nova doktrina obuhvaća 'legalizaciju' uporabe
medija kao sredstava kojima je sve dopušteno,
agencija za odnose s javnošću, nevladinih

56
 organizacija, Pool agencija i razmjene stručnjaka sa
svrhom da se javnost i političare napadnute drţave
prisili da se ponašaju na vlastitu štetu i da donose
odluke na vlastitu štetu.
Zar „strateške investicije“ i privatizacija svega što
je Hrvatskoj preostalo nisu više nego vidljiv dokaz
prethodno navedenoga.

Sila koja kontrolira vlade

Oblikovatelji novog meĎunarodnog poretka od
odabranih i dodatno educiranih nevladinih
organizacija stvorili su 'silu' koja, u većoj ili manjoj
mjeri, kontrolira vlade i parlamente u drţavama u
kojima djeluju. U Hrvatskoj je ta nova 'sila' već
izborila sebi mjesto koje je iznad i Vlade i Sabora.

Nova gerila
U Hrvatskoj nisu problem tisuće različitih udruga, od
strukovnih, zavičajnih i humanitarnih do braniteljskih.
Naprotiv, one su bogatstvo. A problem nastaje
onda kada se na atribut civilnog društva prvenstveno
pozivaju one udruge i njihovi glasnogovornici koji
imaju namjeru (zadaću) 'predvoditi vlade' i kontrolirati
javno znanje, iako ni te udruge ni njihovi
glasnogovornici nemaju demokratski legitimitet, to
jest nitko ih nije birao ni ovlastio da čine ono što čine.
Ne samo što nemaju nikakav legitimitet, ti 'akteri
bez društva' (po Miroslavu TuĎmanu) stvoreni su i
umreţeni od preţivjelih ostataka oblikovatelja
komunističkog društva i jugoslavenstva. U biti, oni su
nova gerila, novi soj terorista u rušenju jednog
cjelovitog i odrţivog sustava, kao što je suverena
hrvatska drţava.

Bez legitimiteta
Ti „akteri bez društva“ nastoje svojim 'gerilskim'
djelovanjem na razne načine, u ime demokracije,
narušiti čvrstinu kolektiviteta drţave, i to bez
demokratskog legitimiteta.

57
 Društveni inţenjeri
Hrvatska je postala dualno društvo. Nasuprot
promicanju i očuvanju nacionalnog i kulturnog
identiteta i domoljublja, kao mjere solidarnosti na
ţrtvu, u svrhu osiguranja prava i pojedinca i zajednice
na nacionalnu slobodu, stoji 'svjetonazor' društvenih
inţenjera koji provode plan „oblikovanja društva kao
što se grade strojevi“.
U njihovu planu nema slobode. Oni
pseudoslobodu mjere formom i procedurom za
pojedinca, a napredak statističkim pokazateljima
rasta. Sve ţele uniformirati, izjednačiti, obezduhoviti.
Taj svjetonazor ne poznaje ni univerzalne vrijednosti
slobode, istine i pravde, jer one nuţno vode afirmaciji
razlika bogatstva i ljepoti različitosti ţivota.

Znakovi agresije
Privatizacija gospodarstva u uvjetima nepostojanja
jasno definiranih nacionalnih interesa i prioriteta, a
zbog nedostatka domaćeg financijskog kapitala,
rezultira prodajom najatraktivnijih prirodnih
bogatstava i poduzeća. Pristajanje na ustupke
moćnih i poigravanje nacionalnim suverenitetom
dovelo je Hrvatsku u stanje u kojemu se sada nalazi
– stanje beznaĎa.
Ako u politici prevladava korumpiranost, na
financijskom području lihvarenje banaka, a na
ulicama organizirani kriminal, onda je to
upozoravajući znak da je unutarnja agresija u punom
zamahu.

Mreţe posvuda
Unutarnju agresiju obiljeţava činjenica da se bitka
vodi integrirano, po cijeloj dubini i u svakom trenutku
(vremenu). To se postiţe pomoću mreţa. Zato su u
Hrvatskoj svi umreţeni, od medija, preko nevladinih
udruga i kulturnih institucija do same zakonodavne i
izvršne vlasti, gotovo u svakom segmentu hrvatskog
društva.

58
 Zaključak
Mogu li se Hrvati suprotstaviti unutarnjoj
agresiji? Mogu! I to vrlo jednostavno. I dalje
nepokolebljivo moraju ostati 'neustrašivi svjedoci
EvanĎelja'. A kao 'narod nade', nikada ne smiju
zaboraviti riječi pape Agatona, one koje govore
da je Isus 'Bog Hrvata'. Samo duboka vjera može
suzbiti malodušje, zbunjenost, strah, ali i paniku.
To je jedini način da Hrvati opet pobijede, ali
ovoga puta u jednoj drugoj Oluji.

59
3.5. Što je unutarnja agresija
Nastankom hrvatske drţave nastale su samo tri nove
institucije – Hrvatska vojska, Ministarstvo vanjskih
poslova i Hrvatski izvještajni sustav. 'Akteri bez
društva' medijskim kampanjama, informacijskim
operacijama i političkim akcijama sustavno su
zaustavljali institucionalizaciju hrvatske drţave.
Odnosno, spriječili su 'legalizaciju' obrazaca novih
institucija, obrazaca koji su legitimirali nacionalno
društvo. Zato su na udaru one institucije koje su
imale ključnu ulogu u uspostavi hrvatske drţave –
predsjednik RH, Hrvatska Demokratska Zajednica
(HDZ), Hrvatska vojska, branitelji, Hrvatska
izvještajna zajednica i Katolička crkva.

Uništenje simbola
Unutarnja agresije jest plansko uništavanje simbola
identiteta hrvatske drţave. Kada netko preslaguje
drţavne blagdane to rezultira potpunom zbrkom pa
narod ne zna njihov smisao ni značenje.
Unutarnja agresije dogaĎa se onda kada se Oltar
domovine stavlja izvan funkcije i kada se zabranjuje
drţanje križa u javnim ustanovama.
Unutarnja agresija dogaĎa se onda kada se „Zid
bola“, autentični spomenik Domovinskog rata,
premješta unatoč protivljenju roditelja poginulih. Na
njemu nema nikakve oznake ni mjesta ni vremena
stradanja. Uz imena, kojih je 13.500, nema ni godine
roĎenja ni godine smrti, a nema ni kriţa. To je
spomenik „ni kada, ni tko, ni što, ni zašto“. (po
Miroslavu TuĎmanu)

Distribucija dokumenata
Unutarnja agresija dogaĎa se kad se otvaraju arhivi
haškim istraţiteljima, jer je to protuzakonita
distribucija klasificiranih dokumenata i onih s najvišim
stupnjem tajnosti.

60
 Okretanje budućnosti
Unutarnja agresija dogaĎa se kada se
operacionalizira teza da se hrvatsko društvo prestane
baviti 'povijesnim temama' i da se okrene budućnosti
s namjerom da 'novo' i 'buduće' prekrije ono 'staro'.

Prevlast protuznanja
Unutarnja agresija dogaĎa se kada u informacijskom
prostoru prevladava protuznanje, a u informacijskom
prostoru pogrješno prikazivanje stvarnosti i
nečinjenice postaju nove 'činjenice'.

Stvaranje vijesti
Unutarnja agresija dogaĎa se kada na scenu stupa
nova djelatnost stvaranja vijesti i kada nositelji te
djelatnosti postaju kreatori dogaĎaja.

Samoispunjavajuće proročanstvo
Unutarnja agresija dogaĎa se kada se svakodnevno
na javnim i ostalim medijima vijest planira, provocira i
plasira, dakle, kada se primjenjuje pravilo 3P, a
obiljeţje takve vijesti jest samoispunjavajuće
proročanstvo.

Šest ključeva zamjene mišljenja

Unutarnja agresija dogaĎa se kada se sustavno
primjenjuje šest ključeva zamjene mišljenja: optuţiti
nepoţeljne za zločine i krvoločnost, hiperbolički
napuhavati vaţnost zbivanja, demonizirati ili
dehumanizirati protivnike (političke neistomišljenike),
stvarati polarizaciju u obliku „tko nije s nama, taj je
protiv nas“, pozivati na kaznu i sankcije, voditi meta-
propagandu diskreditirajući propagandu protivničke
strane. (postavke Alvina Tofflera)

61
 Predimenzioniranje zločina
Unutarnja agresija jest predimenzioniranje zločina
koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske i policije u
Domovinskom ratu, napose u Oluji, optuţivanje
hrvatske vlasti da pravna drţava nije funkcionirala, jer
je procesuirala samo zločine agresora, a ne i zločine
počinjene u obrani, optuţivanje hrvatskog političkog i
vojnog vrha za prikrivanje zločina koje su počinili
pripadnici Hrvatske vojske i policije, optuţivanje
predsjednika TuĎmana i političko vodstvo da je cilj
Oluje bilo etničko čišćenje okupiranih područja.

Degradacija domoljublja
Unutarnja agresija dogaĎa se kada prevladavaju
operacije političkog obračuna. Očituje se u
pretvaranju Domovinskog rata u 'udruţeni zločinački
pothvat'. Time se delegitimiraju vrijednosti koje su
temelj hrvatske samostalnosti – solidarnost i
domoljublje. Dakle, temeljne vrijednosti na kojima je
stvorena hrvatska drţava nisu više politički korektne.
Domoljublje je degradirano i deloţirano u privatnu
sferu, a svako inzistiranje na hrvatstvu „izloženo je
mogućnosti značenjske preinake u kazneno djelo“.
(prema Miroslavu TuĎmanu)

Svi su lupeţi
Unutarnja agresija dogaĎa se kada operacije
gospodarskog obračuna postanu svakodnevna tema
'meke sile' i kojoj pripadnici te sile privatizaciju i
pretvorbu prikazuju kao kriminal same po sebi, a
ljude koji su stvarali hrvatsku drţavu kao „notorne
lupeže“. Oni hoće reći da drţava koju su stvarali
lupeţi radi pljačke i etničkog čišćenja nema pravo na
opstanak.

Obračun s tradicijom
Unutarnja agresija dogaĎa se kada operacije
kulturnog obračuna s nacionalnim identitetom
započinju borbom protiv tradicije. Antitradicionalizam
postaje tehničko sredstvo za uništenje nacionalnog i

62
 kulturnog identiteta. Pod epigonom
antitradicionalizma poništavaju se univerzalne
vrijednosti – Istina, Pravda i Sloboda. A tradicionalne
socijalne vrijednosti, obitelj i nacija, proglašavaju se
izvorištima nasilja.

Destruiranje drţave
Unutarnja agresije dogaĎa se kada glavni operatori
političke korektnosti u Hrvatskoj, kompradorsko
graĎanstvo i nevladine društvene mreţe, provode
zadaću dekonstruiranja drţave i nacionalnog
identiteta.

Kraj i početak povijesti

Unutarnja agresija dogaĎa se kada politička
korektnost toliko prevlada da je ona i nitko drugi
'prirodan' poredak stvari, sam po sebi razumljiv, koji
ne trpi kritičko preispitivanje nego traţi vjerničko
pokoravanje, i gdje je ona kraj i početak povijesti. Oni
koji je osporavaju bivaju proglašeni luĎacima i
politički neispravnima, dakle, opasnim tipovima koje
treba izolirati, a zatim i ukloniti.

Devet načela 'vučjeg čopora'

Unutarnja agresija dogaĎa se kada politička
korektnost primjenjuje svih devet načela strategije
'vučjeg čopora' kako bi što više neistomišljenika
pribila na stup srama, odnosno što više otrovnih
medijskih strjelica zabola u odabranu metu, a pritom
napadnutom nije dopušteno braniti se.

Nova pravednost
Unutarnja agresija dogaĎa se kada nova pravednost
znači inverziju vrijednosti Istine, Pravednosti, Dobra i
Lijepog. Unutarnja agresija dogaĎa se kada nova
pravednost podrazumijeva uzmak od suvereniteta i
od kolektivnih ljudskih prava, i kada nacija,
nacionalna sloboda i domoljublje, kao temeljne

63
 vrijednosti nacionalne solidarnosti, postaju zastarjele
vrijednosti.
Unutarnja agresija na djelu je kada svi programi
nacionalne solidarnosti – solidarnost iseljene i
domovinske Hrvatske, solidarnost s Hrvatima u Bosni
i Hercegovini, solidarnost u ratu, solidarnost s
prognanicima i izbjeglicama, solidarnost sa ţrtvama
agresije, solidarnost s braniteljima – nemaju prioritet
u programu nove pravednosti.
Unutarnja agresija na djelu je kada nova
pravednost uţurbano radi na institucionalizaciji
kompradorskog graĎanstva kao novih oblikovatelja
poretka, koji nadziru budućnost utemeljenu po
načelima političke korektnosti, to jest po doktrini
'vučjeg čopora'.
Unutarnja agresija na djelu je kada nova
pravednost nameće manjinska prava hrvatskom
društvu, koja su iznad prava većine.
Unutarnja agresija na djelu je kada aktivisti nove
pravednosti, udruţeni u 'vučje čopore', iskaze
nepristajanja na 'nove vrijednosti' etiketiraju kao
govor mrţnje, netoleranciju, licemjerje,
konzervatizam, šovinizam, rasizam, homofobiju.
Pritom agresivnost „manjinaca“ nikada nema status
govora mrţnje, netolerantnosti ni isključivosti, nego
boraca za ljudska prava ili prava na status
'umjetničkih sloboda'.

Kolonizacija povijesti
Unutarnja agresija na djelu je kada kolonizacija
povijesti odriče pravo hrvatskoj naciji da bude subjekt
budućnosti, to jest da bude subjekt odluka o vlastitoj
budućnosti.
Unutarnja agresija na djelu je kada, kao u
Hrvatskoj, kolonizacija povijesti ima četiri cilja
(postavke Miroslava TuĎmana):
 Prvi cilj: poništiti nulto pravo modernosti –
odreĎivati tko moţe biti subjekt hrvatske
modernizacije? Ako narod zaboravi prošlost,
onda ostaje bez temelja pa strateške političke

64
 i gospodarske odluke prepušta drugima.
Dakle, modernizacija moţe biti samo uvozni
proizvod koji mora biti plaćen velikom
cijenom, pa i samim bitkom.
 Drugi cilj: preseliti Hrvatsku na „zapadni
Balkan“, u „jugosferu“ ili, u najnovijem
izričaju, u zemlje regije. Ako narod zaboravi
svoju prošlost onda je to lak put. Dakle,
kolonizacijom povijesti Hrvatska je izvlaštena
od toga da sama odlučuje o svome
zemljopisnom poloţaju.
 Treći cilj: na upravljačkoj razini ograničiti moć
nacionalnih stranaka – razbiti ih, ili na njihovo
čelo dovesti one koji samo u vanjskom iskazu
jesu nacionalisti, ali njihova politika jest
politika proizvodnja pristanka. Njih se na vlast
dovodi kada lijeve koalicije postanu
kontraproduktivne. Imobilizacija nastaje onda
kada se nacionalnim strankama oduzme
pravo da svoje programe donose u ime nacije
kao subjekta društvenog razvitka. Ovdje se
učinkovitost kolonizatora povijesti mjeri
izostankom terminologije. Naime, sintagme
hrvatsko društvo, hrvatska drţava, hrvatski
narod kompradoristi nikada ne rabe.
 Četvrti cilj: proglasiti moralni bankrot društva.
Najdjelotvorniji način suvremene kolonizacije
jest proglasiti cijelo društvo korumpiranim
kako bi se ljude dezintegriralo i lakše stavilo
pod pokroviteljstvo vanjskih čimbenika.
U Hrvatskoj kolonizatori povijesti nastoje
korumpiranost pojedinca i institucija generalizirati i
proglasiti općom pojavom i odrednicom hrvatskoga
društva.

Zaključak:
Nevolja je s Hrvatima, osobito poslije
stvaranja samostalne i neovisne države, u tome
što u svojoj početnoj poziciji nemaju političku
korektnost. Onaj tko je ljevici razorio titoizam,
tome oprosta nema. Zato je prvi hrvatski

65
 predsjednik dr. Franjo TuĎman posebno sumnjiv
što je kao bivši partizanski general i komunist
prešao na nacionalnu stranu. Ne samo to, on se
štoviše usudio izjašnjavati za načela kršćanske
demokracije, sklopiti ugovor sa Svetom Stolicom,
a u predvečerje svoga života Hrvatsku zavještiti
Petrovu namjesniku. U tome je problem. Zato se
ne trebamo čuditi što medijski 'vučji čopor' i
ostali čoporčići, svako malo upriliče emisiju ili
nekakvu pisaniju u kojoj na optuženičku klupu
posjedaju prvoga hrvatskog predsjednika i ratnog
ministra obrane, kao i najistaknutije generale te
mnoge branitelje Domovinskog rata. Posebno
mjesto uvijek je namijenjeno Katoličkoj crkvi.

66
Za uspješan otpor informacijskom ratu, a posljedično
tome i unutarnjoj agresiji, prijeko je potrebno
provesti sljedeće zadaće:
a) Oduprijeti se obmani koja kaže da prošlost i
budućnost nisu važne. Ne dopustiti da se
inverzijom izbriše povijest, a osobito ona s
kraja 20. stoljeća. Osvijetliti svoje
dostojanstvo.
b) Izlaz tražiti u „duhovnoj rezervi“, u „mudrosti
naroda“ i u „trpljenju kao djelotvornoj borbi
protiv političkog relativizma“.
c) Ne dopustiti da „baština i tradicija poput
dragocjene hrane propadaju vani ispred
vrata“.
d) Na svakom mjestu i u svakoj prigodi javno
govoriti, pozitivno razmišljati, raspravljati,
progovarati, obraniti se od smicalica.
e) Polaziti od toga da je Hrvatska sama po sebi
vrijednost najviše kategorije. Osvijestiti svijest
o sebi, o okružju, jeziku, domovini.
f) Odbaciti obmanu o 'trećem putu' kao putu
spasenja. Raditi na jednom jedinom putu –
putu zajedništva.
g) Donijeti zakon o nevladinim udrugama po
kojemu ne mogu niti smiju biti financirane iz
inozemstva, po uzoru na druge države.
h) Obilježiti sva neobilježena mjesta iz
Domovinskog rata, a sve operacije iz
Domovinskog rata slaviti na najvišoj državnoj
razini, pozivajući sve koji su u tim operacijama
sudjelovali.

67
 i) Državnim blagdanima vratiti dostojanstvo,
poglavito Danu državnosti. Blagdane
obilježavati onako kako su se obilježavali do
2000. godine.

68
4. Kako Hrvatsku usmjeriti na put zajedništva
Novo geopolitičko preslagivanje Europe i svijeta,
strateška nastupanja susjeda i izloţenost Hrvatske
unutarnjoj agresiji u kojoj su blokirane sve njezine
stvaralačke snage, a institucije postale same sebi
svrha, prijeko je potrebno naći rješenje za izlazak iz
toga stanja demokratskom procedurom.

4. 1. Savez s narodom

Jedna vlada gora od druge

Tijek i rezultati predsjedničkih izbora i izbora za
Hrvatski sabor od 2000. godine potvrdili su da ne
postoji ozbiljno plansko, meĎusobno usklaĎeno
djelovanje političkih subjekata koji bi sustavno radili
na jačanju hrvatske drţave. Umjesto toga, na vlasti
se smjenjuju koalicije i vlade po načelu – nova je
uvijek gora od prethodne. Tuţno je i ţalosno pratiti
kako je prag sposobnosti ljudi koji tvore izvršnu vlast
sve niţi. Sve je teţe promatrati kako nema bitnog
napretka u uspostavi hrvatskoga društva kao društva
u kojemu je izvrsnost na prvom mjestu.

Gruba trgovina
Koaliranje se nigdje kao u Hrvatskoj nije svelo na
grubu trgovinu za vlastite probitke. Na hrvatskoj
političkoj sceni, od lokalne do drţavne razine,
upriličene su sve moguće kombinacije koalicija.

Hrvatski paradoks
Hrvatska je posebna i po tome što
socijaldemokratska stranka (SDP) uništava sve
socijalno u Hrvatskoj, a toboţnja nacionalna stranka
(HDZ) za nacionalne vrijednosti preveć ni ne brine.
Socijaldemokratska partija u biti nikada nije ni bila
istinska hrvatska socijaldemokracija, a Hrvatska
demokratska zajednica programirano je od 2000.
godine oteta hrvatskome narodu. A onda je nastupilo
ono što se moţe nazvati hrvatskim paradoksom jer

69
 su vodeće stranke svjesno i nesvjesno postale
operatori unutarnje agresije na drţavu Hrvatsku,
umjesto da je brane od te agresije.

Nemoć koalicija
Nikakve koalicije, kakva god sastava one bile, ne
mogu odblokirati institucije hrvatske drţave pa stoga
ne mogu ni osloboditi Hrvatsku od unutarnje agresije
zato što to već viĎeno i pokazalo se potpuno
promašenim.

Kakva treba biti svakodnevnica

Da bi Hrvatska krenula u pravom smjeru, mora
dokinuti ono što je blokiralo njezine stvaralačke
snage. Mora dokinuti razjedinjenost, oholost, novu
pravednost, korupciju, strah i ucjene kako bi dobrobit
graĎana, seljaka i radnika, te poniznost, pravednost i
vjera postali njezina svakodnevica.

Savez s narodom
Put izlaska iz začaranoga kruga partitokracije jest
savez s hrvatskim narodom i hrvatskim drţavljanima.
Savez znači projekt suvremenog narodnog, odnosno
nacionalnog zajedništva.

Abrahamovo načelo
Braniteljska i vjernička Hrvatska tvore političku snagu
koja ima potencijala ostvariti narodno i nacionalno
zajedništvo. To je snaga koja na načelima „pošteno i
domoljubno“ i „zemlja i znanje“ mora preuzeti sudbinu
Hrvatske, kao što je to učinila na početku njezina
osamostaljenja. To znači: izravno predlagati na
izborne liste najbolje osobe u svome bliţem i širem
okruţju, po Abrahamovom načelu „deset nevinih“.

Zaključak
Braniteljska i vjernička Hrvatska jedina je
realna snaga opstanka.

70
4. 2. Očuvanje suverenosti
Sve oblike suverenosti treba jednako štititi i braniti. U
sadašnjoj Hrvatskoj, koja je zahvaćena unutarnjom
agresijom, u strateškom smislu opstanka izdvajaju se
pet područja.

Nacionalna valuta
Prva i osnovno područje jest stvarna drţavna
suverenost nad nacionalnom valutom. Hrvatska stoga
mora, preko Ministarstva financija i Hrvatske narodne
banke, potpuno preuzeti i zadrţati suverenost i
monopol nad proizvodnjom novca i koristiti ga
sukladno svojim interesima i planovima.

Drţava poduzetnik
Poticati poduzetništvo, ali razvijati i poduzetništvo
drţave kao najvećeg poduzetnika. Odbaciti tezu koja
je opasna po nacionalne interese, a koja kaţe da je
drţava loš gospodar, jer ta fraza ima svrhu
omalovaţiti hrvatsku pamet i znanje kako bi se
Hrvatskoj otelo njezinu zemlju, šume, more i pitku
vodu.

„Ţivo selo“
Poljoprivreda je temelj opstanka. Ona je, u biti jedini
istinski stvaratelj novih vrijednosti, jer se jedino u
poljoprivredi stvara nov ţivot ili proizvodnja ţivota.
Hrvatskoj, zbog ţalosne demografske slike, nema
opstanka bez „živog sela“. Što više bude obiteljskih
gospodarstava to će biti više ţivota i više hrane
drţavi Hrvatskoj.

Energetska nacionalna kompanija

Suverenosti na energetskom području ne moţe biti
bez nacionalne energetske kompanije. Ta je
kompanija nuţnost. Ona uvijek moţe biti partner svim
drugim kompanijama, domaćim ili stranim, koje imaju
interes istraţivati i proizvoditi bilo koji energent ili

71
 resurs (kamen, vodu, šumu, sunce) koji se nalazi na
teritoriju i akvatoriju Republike Hrvatske, odnosno
ispod ili iznad njezina teritorija i akvatorija. Takva
nacionalna kompanija uvijek mora imati najmanje
50% udjela u svim oblicima proizvodnje i korištenja
nacionalnih prirodnih bogatstava.

Ministarstvo Domovinske sigurnosti

Bez ministarstva domovinske sigurnosti, koje bi se
brinulo za sigurnost u svim njenim aspektima, nema
djelotvorne obrane od informacijskog rata i svih oblika
ugroze.

Zaključak
Onaj tko kontrolira energente kontrolira
državu, onaj tko kontrolira hranu kontrolira ljude,
a onaj tko kontrolira pitku vodu kontrolira život.
Hrvatska, ti posjeduješ sva tri navedena
bogatstva!
Hrvatski narode i hrvatski državljani,
sačuvajte ta bogatstva za buduće naraštaje!

72
Da bi Hrvatska uistinu postala cjelovit i održiv sustav,
nužno je provesti slijedeće zadaće:

1. Za izbore na svim razinama ne sklapati koaliciju

nego savez s narodom.

2. Ostvariti suverenitet nad nacionalnom valutom.

3. Osigurati da država postane odgovoran i najveći

poduzetnik

4. Provesti program „živo selo“.

5. Ustrojiti integriranu energetsku nacionalnu

kompaniju.

6. Osnovati ministarstvo domovinske sigurnosti.

73
Dvadeset dvije prioritetne zadaće za oslobaĎanje
Hrvatske od unutarnje agresije
 Poželjno je da strateški partneri postanu
Sjedinjene Američke Države, Njemačka i
Izrael, te Rusija kao partner u novoj
evangelizaciji Europe.
 Očuvati nacionalni identitet utemeljen na
kršćanskim vrjednotama.
 Proglasiti cijelu Hrvatsku „ekološkim dobrom“,
a gospodarenje njime pretežito, ako ne i
isključivo, mora biti u rukama hrvatskoga
naroda i hrvatskih državljana.
 Ponašati se pobjednički, ne trijumfalistički. To
znači postati subjekt koji ne uzmiče nego u
svakoj situaciji štiti nacionalne interese.
 U svakoj prigodi i na svakome mjestu
naznačivati da je temelj Hrvatske države 5.
kolovoza.
 Bez zadrške obznaniti da je zaštita hrvatskog
naroda u Bosni i Hercegovini na prvome
mjestu hrvatskih nacionalnih interesa.
 Proglasiti gospodarski pojas.
 Ratificirati Washingtonske sporazume.
 Oduprijeti se obmani da prošlost i budućnost
nisu važne. Ne dopustiti da se inverzijom
izbriše povijest, a osobito ona s kraja 20.
stoljeća. Osvijetliti svoje dostojanstvo.
 Polaziti od činjenice da je Hrvatska sama po
sebi posebna vrijednost najviše kategorije.
Osvijestiti svijest o sebi, o okružju, jeziku,
domovini.

74
  Odbaciti obmanu o 'trećem putu' kao putu
spasenja. Raditi na jednom jedinom putu –
putu zajedništva.
 Donijeti zakon o nevladinim udrugama po
kojemu te udruge ne mogu niti smiju biti
financirane iz inozemstva, po uzoru na druge
države.
 Obilježiti sva neobilježena mjesta iz
Domovinskog rata, a sve operacije iz
Domovinskog rata slaviti na najvišoj državnoj
razini, pozivajući sve koji su u tim operacijama
sudjelovali.
 Za izbore na svim razinama ne sklopiti
koaliciju nego savez s narodom.
 Ostvariti suverenitet nad nacionalnom
valutom.
 Osigurati da država postane odgovoran i
najveći poduzetnik.
 Provesti program „živo selo“.
 Ustrojiti integriranu energetsku nacionalnu
kompaniju.
 Osnovati ministarstvo domovinske sigurnosti.
 Izlaz tražiti u „duhovnoj rezervi“, u „mudrosti
naroda“, u „trpljenju kao djelotvornoj borbi
protiv političkog relativizma“.
 Ne dopustiti da „baština i tradicija poput
dragocjene hrane propadaju vani ispred
vrata“.
 Na svakom mjestu i u svakoj prigodi javno
govoriti, pozitivno razmišljati, raspravljati,
progovarati, obraniti se od smicalica.

75
  Državnim blagdanima vratiti dostojanstvo,
poglavito Danu državnosti. Blagdane
obilježavati onako kako su se obilježavali do
2000. godine.

76