Professional Documents
Culture Documents
Antonio Tabucchi - Izgubljena Glava Damascena Monteira PDF
Antonio Tabucchi - Izgubljena Glava Damascena Monteira PDF
Antonio Tabucchi - Izgubljena Glava Damascena Monteira PDF
Izgubljena glava
Damascena Monteira
bojana888
Posvećeno Antoniu Casseseu i Manolu Gitanu
SCIENCE FICTION
MANOLO GITANO OTVORIO JE OČI, ugledao slabu svjetlost koja je prodirala kroz
pukotine u baraci i ustao, pokušavajući praviti što manje buke. Nije se morao odijevati jer je
spavao odjeven, narančasta jakna koju mu je godinu dana prije darovao Agostinho da Silva
zvani Franz Nijemac, krotitelj krezubih lavova u cirkusu „Maravilhas”, služila mu je i kao
odijelo i kao pidžama. Nasumice pipajući na blijedoj ranojutarnjoj svjetlosti potražio je
sandale koje su mu istovremeno bile i papuče i cipele. Pronašao ih je i obuo. Poznavao je
baraku kao svoj džep i mogao se kretati u njezinu polumraku poštujući točan položaj svakog
komada sirotinjskog namještaja kojim je bila opremljena. Spokojno se uputio prema vratima
kad je iznenada desnom nogom udario u petrolejku koja se nalazila na tlu.
Vražja žena, procijedio je kroza zube Manolo Gitano. Prethodne noći njegova žena
ostavila je petrolejku uz svoj krevet pod izlikom da joj u mraku dolaze noćne more za
vrijeme kojih sanja svoje mrtve. Ako ostavi upaljeno svjetlo na tlu, govorila je, aveti njezinih
mrtvih neće se usuditi posjetiti je i ostavit će je da spava u miru.
- Zašto je El Rey budan u ovaj sat, mori li mu dušu briga za naše mrtve Andalužane?
Glas njegove žene bio je drhtav i nesiguran, kao u nekoga tko se upravo probudio.
Uvijek mu se obraćala na geringongi, mješavini romskog, portugalskog i andaluškog jezika.
I zvala ga je El Rey.1
Kakav usrani El Rey, želio joj je odgovoriti Manolo, ali nije rekao ništa. Svakako,
nekada davno bio je El Rey, u doba kad se Rome još poštovalo, kad je njegov narod
slobodno putovao andaluškim ravnicama, u vrijeme kad su izrađivali mjedene ogrlice i
prodavali ih po selima, odijevali se u crno, na glavi nosili otmjene klobuke od pusta, a nož
nije bio obrambeno oružje koje se nosi u džepu već samo počasni ukras od obrađenog srebra.
To su bila vremena kada je još uvijek bio El Rey. Ali sada? Sada kad su bili prisiljeni lutati,
kad su im u Španjolskoj učinili život nemogućim, a u Portugalu, kamo su se sklonili, možda
čak i više, sada kada više nisu mogli izrađivati ogrlice i šalove, sada kad su morali
1 Kralj (španj). Sve napomene su prevoditeljeve.
preživljavati od sitnih krađa i prosjačenja, kakav je to onda kralj bio Manolo? Kakav usrani
kralj, ponovio je.
- Zašto je El Rey budan u ovaj sat, mori li mu dušu briga za naše mrtve Andalužane?
- ponovila je žena.
Sada je bila potpuno budna i gledala ga je širom otvorenih očiju. Budući da je prije
spavanja uvijek skidala ukosnicu, raspuštena, sijeda kosa padala joj je po grudima, a u svom
ružičastom ogrtaču u kojem je lijegala i sama je izgledala poput sablasti.
- Još uvijek bih mogao finfati, rekao je, svakog jutra kad se probudim mangalho mi je
tvrd poput užeta, još uvijek bih mogao finfati.
- To ti je mjehur - odgovorila mu je žena - star si, Rey, misliš da si mlad, ali star si,
stariji od mene.
- Još uvijek bih mogao finfati - odvratio je Manolo - ali tebe ne mogu jer se na tebi
već nakupila paučina.
- Pusti jadno dijete neka spava - rekla mu je žena - zora je, zar nemaš nimalo srca?
Hajde, radije pođi isprazniti mjehur.
MANOLO GITANO otvorio je vrata barake i izašao na jutarnji zrak. Proplanak je bio pust.
Cijela je naseobina spavala. Psić mješanac koji se ondje već udomaćio ustao je sa svoje hrpe
pijeska i krenuo mu u susret mašući repom. Manolo je pucketnuo prstima i psić se podigao
na zadnje noge počevši još jače mahati repom. U pratnji psića Manolo je prešao proplanak i
krenuo stazom koja je vodila duž borika u gradskom vlasništvu, na obronak brežuljka koji se
spuštao prema rijeci Douro. Tih nekoliko hektara zemlje pompezno su nazivali Općinskim
parkom i reklamirali kao zelena pluća toga kraja. A zapravo se radilo o potpuno zapuštenom
području bez ikakva nadzora i sigurnosti. Svakoga jutra Manolo bi na tlu nalazio
prezervative i igle koje se grad nije ni trudio odande ukloniti.
Odabrao je veliki hrast koji je bacao široku sjenu na travnatu čistinu izvan šumice.
Tko zna zašto se baš želio pomokriti po stablu tog hrasta, možda zato što je bilo mnogo
starije od njega, a Manolu je bilo drago da na svijetu postoje živa bića starija od njega, pa
makar se radilo i o drvetu. Više mu se nikamo nije žurilo, prije no što bi obavio nuždu kao da
ga je obuzimao neki duševni mir. Osjećao se u skladu sa samim sobom i sa cijelim
svemirom. Prišao je velikom stablu i s olakšanjem se pomokrio. U tom trenutku ugledao je
cipelu.
Manolo joj se oprezno približio. Iskustvo ga je naučilo da je mogla biti riječ o nekom
pijancu ili zločincu koji je vrebao u zasjedi. Pogledao je iznad grma, no ništa nije primijetio.
Podigao je komad drveta i njime počeo razmicati grmlje. Nakon cipele, zapravo ne jedne,
već dviju polucipela, pojavile su noge u usko pripijenim trapericama. Manolov pogled popeo
se sve do struka i ondje se zaustavio. Ugledao je pojas od svijetle kože sa srebrnom kopčom
u obliku konjske glave na kojoj je pisalo „Texas Ranch”. Manolo je s mukom pokušao
odgonetnuti te dvije riječi i zato su mu se dobro usjekle u pamćenje. Potom je nastavio
pregled razmičući grm svojim komadom drveta. Trup je bio odjeven u plavu majicu s
kratkim rukavima na kojoj su pisale tri riječi na stranome jeziku, Stones of Portugal, i
Manolo ih je dugo promatrao kako bi mu se i one što bolje usjekle u pamćenje. Nastavio je
pregled svojim komadom drveta, polako i oprezno, kao da se boji da će povrijediti to tijelo
koje je ležalo na leđima u grmlju. Stigao je do vrata i više nije imao kamo. Jer tijelo nije
imalo glavu. Radilo se o vrlo čistom rezu pri kojem se nije prolilo mnogo krvi, ostalo je
samo nekoliko tamnih grumena nad kojima su zujale muhe. Manolo je povukao svoj komad
drveta i ostavio da grmlje ponovo zakrije tu bijedu. Odmaknuo se nekoliko metara, sjeo pod
onaj hrast i stao razmišljati. Izvadio je lulu da bi mu pomogla u razmišljanju i napunio je
cigaretama marke „Definitivos” koje je pažljivo razmrvio. Nekada je volio pušiti lulu s
iskrižanim duhanom, ali on je sada bio preskup pa je morao mrviti cigarete od tamnog
duhana koje mu je na komad prodavao gospodin Francisco zvan i Ukakanac jer je uvijek
hodao toliko stisnute stražnjice da se činilo kako će se svakog trena obaviti nuždu. Manolo je
napunio lulu, povukao nekoliko dimova i razmislio. Razmislio je o onome što je upravo
otkrio i došao do zaključka da se ne mora vraćati da bi to ponovo pogledao. Ono što je vidio
bilo mu je dovoljno, i previše. Vrijeme je prolazilo, cvrčci su započeli sa svojim neizdrživim
cvrčanjem, svuda uokolo osjećao se snažan miris lavande i ružmarina. Pred njegovim očima
prostirala se svjetlucava površina rijeke, zapuhao je lagani, topli povjetarac, sjene drveća
postajale su sve kraće. Manolo je razmišljao o tome kako srećom nije sa sobom poveo unuka.
Djeca ne bi smjela vidjeti takve grozote, rekao je sam sebi, pa čak ni romska. Zapitao se
koliko bi moglo biti sati i za pomoć se okrenuo prema sunčevom kolutu. Tek tada uvidio je
kako se sjena pomaknula, kako sunce tuče ravno u njega i kako se već kupao u znoju.
Umorno je ustao i uputio se prema logoru.
Na proplanku je već bilo vrlo živahno. Starice su kupale djecu u čabrovima, a majke
su pripremale hranu. Ljudi su ga pozdravljali, a on bi im jedva odzdravio. Ušao je u svoju
baraku. Njegova žena odijevala je Manolita u staru andalušku nošnju jer je zajednica odlučila
poslati djecu u Porto da prodaju cvijeće pa su ih zato, da bi ostavila bolji dojam, odlučili
nakititi i odjenuti u tradicionalne nošnje.
Njegova žena isprva nije shvatila. Upravo je češljala Manolita i nanosila mu gel na
kosu.
Manolo je stavio ruku pod vrat kao da je riječ o nožu i ponovio pokret: zap.
Starica ga je žalosno pogledala, ali nije rekla ništa. Manolo je ustao i otvorio vrata
barake. Dok je izlazio okupan podnevnim suncem, žena mu je rekla:
- Duguješ mu dvije tisuće škuda, Rey, dao ti je na dug dvije boce giripitija.
- Koga je briga, neka ide kvragu i on i njegove dvije boce rakije - odvratio je Manolo.
2.
Stigavši u Lumiar, prošao je kraj zgrada Holiday Inna. Kakva grozota. Ondje su se
iskrcavali prosječni Amerikanci u potrazi za živopisnim Lisabonom, a našli bi se u četvrti
nagrđenoj novim građevinskim pothvatima kao što su nova obilaznica i uzdignuta cesta koja
je vodila prema zračnoj luci. Naći mjesto za parkiranje uvijek je bio problem. Parkirao je
ispred električnih vrata dvorišta neke zgrade pokušavši ne zagraditi prilaz. Automobil mu je
stršao za dobar metar i pol, ali što je tu je. Ako ga odveze dizalica, svota koju je mjesečno
izdvajao za prometne kazne narast će za najmanje dva posto, što znači da neće moći kupiti
posljednji svezak Velikog rječnika talijanskog jezika. A to pomagalo bilo mu je neophodno
za proučavanje Vittorinija. No, bit će kako bude.
Nekoliko metara dalje uzdizala se zgrada u kojoj se nalazila njegova novinska kuća,
građevina iz sedamdesetih godina, ružna i obična, od cementa, bez osobnosti. Na svim
njezinim katovima stanovali su obični ljudi koji su radili u centru grada, a kući dolazili
isključivo da bi prespavali. Neki od stanara su, da bi bar malo uljepšali turobne balkone, na
njih postavili suncobran i plastične stolice. Na balkonu na posljednjem katu, za razliku od
malograđanskih ukrasa, upadao je u oči plakat na kojem je rumenim slovima pisalo: O
Acontecimento. „Ono što građanin mora znati.”
Ured je bio takozvani „open space”.2 Ali, naravno, u početku nije bio tako zamišljen.
U njega se pretvorio nakon što su srušili zidove nekadašnjeg stana, a njih, uostalom,
vjerojatno nije bilo teško srušiti jer su bili izgrađeni od probušenih cigli. Bila je to zamisao
tvrtke koja se bavila izvozom tunjevine u konzervi koja je prije njih boravila u tom prostoru i
novinska kuća ga je praktično naslijedila u takvom stanju pa direktor nije imao druge nego
pomiriti se sa sudbinom.
Dva stola kod ulaza bila su pusta. Za prvim je sjedila jedna zrela gospođica koje je
vršila dužnost tajnice, a za drugim novinar koji je radio na jedinom računalu koje je kuća
posjedovala. Treći stol pripadao je gospodinu Silvi, zapravo Huppertu, kako se potpisivao u
novinama.
2 Otvoreni prostor (eng), tj. prostorija bez zidova.
- Dobar dan, gospodine Huppert - rekao je prijazno Firmino.
Gospodin Silva nije mu odgovorio već je samo pokazao rukom prema direktorovom
uredu, sobičku pregrađenom mliječnim staklom.
- Na godišnjem odmoru sam - objasnio je Firmino - koji završava tek sutra, no ja sam
došao u ured vidjeti ima li šta nova i mogu li kako biti koristan.
- Zato što se ondje dogodilo ubojstvo - rekao je direktor - ubojstvo zbog kojeg će se
proliti more tinte.
- Ali ja sam upravo završio priču o onoj ženi iz Coimbre koju je muž izbo nožem -
prosvjedovao je Firmino - bilo je to tek prije deset dana, prije godišnjeg odmora, i proveo
sam cijelo jedno popodne u mrtvačnici skupljajući izjave sudskih vještaka.
- A, što ćeš - odgovorio je hladno direktor - ti si posebni izvjestitelj, a osim toga, sve
je već sređeno, rezervirao sam ti sobu u jednom pansionu u Portu, tjedan dana za početak, jer
imam osjećaj da će ovaj slučaj potrajati.
Direktor je izgledao mirnije, kao da je slučaj za njega riješen. Otvorio je jednu ladicu
i iz nje izvadio nekoliko papira.
- Ovo je adresa pansiona - dodao je - nije luksuzni hotel, ali Dona Rosa je duša od
čovjeka, poznajem je već trideset godina. A ovo je ček: hrana, smještaj i troškovi za tjedan
dana. Bude li posebnih troškova, stavi na račun. I ne zaboravi, vlak kreće u šest.
3.
TKO ZNA ODAKLE ta njegova odbojnost prema Portu, Firmino je razmišljao. Taksi je
prolazio Trgom Batalha, ozbiljnim i dostojanstvenim trgom izgrađenim u engleskom stilu.
Svakako, Porto je djelovao engleski sa svojim viktorijanskim pročeljima od sivog kamena i
ljudima koji su staloženo hodali po njegovim ulicama. Možda zato što se s Englezima ne
osjećam ugodno?, upitao se Firmino. Možda, ali nije to bio glavni razlog. Onaj jedini put kad
je bio u Londonu osjećao se vrlo ugodno. Porto, naravno nije bio London već njegova
imitacija, ali to vjerojatno nije zbog toga, zaključio je Firmino. A onda se sjetio djetinjstva,
strica i strine iz Porta kojima su ga roditelji uvijek slali za božićne praznike. Kakvi grozni
Božići. Firminu su navrla sjećanja kao da se sve to dogodilo dan prije. U mislima je vidio
strinu Pitu i strica Nuna, nju visoku i mršavu, uvijek odjevenu u crno, s kamejom na
grudima, i njega punašnog i vedrog, posebno vještog u pričanju šala koje nikome nisu bile
duhovite. A tek kuća. Izgrađena u prvoj polovici dvadesetog stoljeća u buržujskoj četvrti, s
oskudnim namještajem i naslonjačima pokrivenima ručno izvezenim prekrivačima, tapetama
s cvjetnim uzorkom i ovalnim fotografijama na zidovima koje su prikazivale genealogiju
obitelji na koju je strina Pitu bila toliko ponosna. A božićna večera. Prava noćna mora.
Uvijek se počinjalo s neizbježnom juhom od raštike posluženom u porculanskim tanjurima,
još jednom stvari kojom se strina Pitu ponosila. Sjećao se kako ga je majka uvijek ljubazno
nagovarala da je proba, iako je jedva susprezao povraćanje. A mučno buđenje u jedanaest
navečer radi odlaska na misu, ritual odijevanja u svečano odijelo, izlazak na hladnu,
prosinačku maglu Porta. Porto i njegove zimske magle. Firmino je razmislio o tome i
zaključio da je odbojnost prema tom gradu baštinio iz djetinjstva, možda je Freud imao
pravo. Sjetio se njegovih teorija. Ne može se reći da ih je osobito temeljito poznavao, ali
nikada u njemu nisu izazivale preveliko povjerenje. Lukács, sa svojim dubinskim prikazom
književnosti kao izrazom klase, to je već bilo nešto drugo, a osim toga Lukács mu je bio
korisniji za proučavanje poslijeratnog portugalskog romana nego Freud, no možda je bečki
liječnik ipak u nekim stvarima imao pravo, tko zna.
- No gdje je taj blaženi pansion? - upitao je taksista.
Osjećao je da ga ima pravo to pitati. Kružili su barem pola sata, najprije širokim
ulicama u centru, a sada nemoguće uskim uličicama četvrti koju Firmino nije poznavao.
Taksisti i policajci, pomislio je Firmino, dvije vrste ljudi koje ne podnosim. A u poslu
kojim se bavio dolazio je u dodir baš s njima. Za novinara časopisa koji se bavi skandalima,
žrtvama ubojstava, razvodima, ženama rasporenih trbuha i truplima bez glave to je bio dio
života. Pomislio je kako bi bilo lijepo napisati knjigu o Vittoriniju i poslijeratnom
portugalskom romanu, bio je siguran da bi to odjeknulo u akademskim krugovima i, tko zna,
možda mu otvorilo vrata istraživačkog doktorata.
Taksi se zaustavio nasred jedne uličice, ispred zgrade koja je pokazivala sve svoje
godine i vozač se neočekivano okrenuo prema njemu i srdačno se oprostio.
Ali ovdje uopće nije bilo tako, barem ne što se tiče vlasnice. Dona Rosa bila je
gospođa od svojih šezdesetak godina, s lijepom srebrnom trajnom, nije bila odjevena u
uobičajenu kućnu haljinu s cvjetovima kao vlasnice pansiona koje je dotad poznavao već je
nosila elegantni sivi kostim i dočekala ga je s vedrim osmijehom. Dona Rosa zaželjela mu je
dobrodošlicu i potrudila se objasniti mu dnevni raspored pansiona. Večera je bila u osam, a
te večeri posluživali su tripice na portovski način. Ako želi večerati o vlastitom trošku,
izašavši na trg odmah s desne strane nalaze se kavana i restoran s dugom tradicijom, možda
je čuo za njih, jedni su od najstarijih u Portu, smatraju ih gotovo institucijom, hrana je dobra
i jeftina, ali ne želi li se prije toga istuširati i raspremiti stvari u sobi?, soba je druga zdesna u
hodniku, morala bi popričati s njim, ali to može učiniti i poslije večere, ionako uvijek kasno
liježe.
Firmino je ušao u svoju sobu i povoljan dojam o pansionu „Rosa” još se više
učvrstio. Širok prozor koji gleda na mali vrt straga, visoki strop, solidan provincijalni
namještaj, bračni krevet. Kupaonica je bila obložena pločicama s cvjetnim uzorkom i imala
kadu. A imala je čak i sušilo za kosu. Firmino se polako svukao i istuširao mlakom vodom.
Sve u svemu, u Portu nije bilo toliko sparno kao što se bojao, ili je barem njegova soba bila
svježa. Odjenuo je majicu s kratkim rukavima, za svaki slučaj preko ruke prebacio laganu
jaknu i izašao. Uličica je izgledala dosta živahno. Trgovine su već spustile željezne rešetke,
ali stanari su bili na prozorima želeći uhvatiti malo zraka i razgovarali s ljudima na ulici.
Suzdržao se da odmah ne počne slušati to čavrljanje koje je u njemu izazivalo neku nježnost.
Uhvatio bi tek poneku riječ, naročito od jedne kršne djevojke koja se naginjala sa svog
podboja. Govorila je o nogometašima Porta koji su dan prije igrali u Njemačkoj i pobijedili.
Čini se da ju je posebno oduševio vođa navale čije ime Firminu nije bilo poznato.
Izašao je na trg i odmah ugledao kavanu. Nije moglo biti zabune. Nalazila se u zgradi
iz devetnaestoga stoljeća s pročeljem ukrašenim štukaturama i ulaznim vratima s velikim
drvenim okvirom. Na ploči iznad bio je nacrtan rumeni čovječuljak kako sjedi na bačvi vina.
Firmino je ušao.
Sala mu se učinila beskrajnom, imala je stare drvene stolove, golemi šank s drvenim
ukrasima i mnogo mjedenih ventilatora na stropu. Posljednji stolovi bili su namijenjeni za
goste restorana, ali ni ondje nije bilo nikoga. Firmino je sjeo i, pripremivši se za obilnu
večeru, pomno proučio jelovnik. Odlučio se što će naručiti i već je osjetio kako mu ide voda
na usta kad je došao konobar. Bio je to vitak mladić sa smeđom bradicom i kosom, vrlo
kratko ošišane kose.
Firmino je pogledao na sat. Bilo je jedanaest i pol, nije ni primijetio da je bilo toliko
kasno. Međutim, u jedanaest i pol u Lisabonu se moglo mirne duše večerati.
- U Lisabonu se u ovo doba još uvijek može večerati - rekao je tek toliko da nešto
kaže.
- Porto ima dobru momčad - odgovorio je - ali nema takvu tradiciju kao Benfica.
- Možda je to zato što sam ja iz Barcelosa - rekao je konobar - znate, kad sam bio
dijete u Barcelosu se održavao najljepši sajam u čitavom Minhu, sada više nije tako. Posjetio
sam ga prošle godine i gotovo se rasplakao, ali u ono vrijeme bio je to prvoklasni događaj, ali
ne bih vam želio smetati, možda vam dosađujem?
- Govorio sam vam o sajmu u Barcelosu - nastavio je konobar - kad sam bio dijete,
bio je veoma bogat, osobito u pogledu životinja koje su se ondje prodavale, naprimjer,
goveda iz Minha, ona s vrlo dugim rogovima, znate na koja mislim? Pa, sada ih više nema,
bilo je tu, zatim, konja, ždrijebaca, tovarnih životinja, moj otac bio je mešetar i ljeti je
trgovao s Romima, imali su prekrasne konje, bili su časni ljudi, sjećam se da bi nakon svakog
sklopljenog posla pozvali oca na ručak, za stolom na trgu u Barcelosu okupilo bi se mnogo
ljudi, otac me uobičavao voditi sa sobom.
Napravio je stanku.
- To je jedna ružna lokalna priča - dodao je konobar - ali možda vam je ispričam
drugi put, nadam se da ćete ponovo objedovati kod nas i da vam se svidjela naša kuhinja.
Firmino bi rado nastavio razgovor, ali sjetio se da je Dona Rosa htjela razgovarati s
njime pa je platio račun i požurio nazad u pansion. Zatekao ju je u predvorju kako čita
časopis s društvenim zanimljivostima. Lupnula je rukom o sofu pozivajući ga da sjedne i
Firmino je sjeo kraj nje. Dona Rosa se najprije raspitala je li mu večera bila po ukusu.
Firmino je odgovorio da jest te da je i konobar simpatičan momak koji ima izvrsne odnose s
Romima.
I sa širokim osmijehom na licu, nastavila: - Manolo Gitano očekuje vas sutra u podne
u logoru, pristao je razgovarati s vama.
- Dobar novinar ne pita odakle mu kontakt, zar ne? - rekla je Dona Rosa namignuvši
mu.
- Gdje je ta naseobina?
Dona Rosa sklopila je plan grada davši mu do znanja da je to bilo sve o čemu je
željela razgovarati. - Nosite li magnetofon? - upitala ga je.
Firmino je odgovorio kao i uvijek kad bi mu bilo neugodno priznati da ima samo
dvadeset sedam godina. Bilo je to glupo i nezgrapno, ali nije mogao smisliti ništa bolje.
MANOLO GITANO SJEDIO je pod sjenicom, za stolom sa stražnje strane trafike. Nosio je
crnu jaknu i šešir sa širokim obodom, kao što je to običaj u Španjolskoj. Izgledao je poput
propalog plemića: bijeda mu se čitala na licu i na košulji poderanoj na grudima.
Još uvijek šuteći, Manolo je izvukao lulu i smrvio u nju dvije požutjele cigarete. Lice
mu nije odavalo ništa, a pogled je uperio uvis.
Ne, Firmino doista nije razumio romski dijalekt to jest ono što je Manolo zvao
geringongom. Odlučio je riješiti problem tako da se uhvati za neku logičnu nit, da počne
ispočetka.
- Koliko baguinesa? - ponovio je Manolo trljajući palac o kažiprst kao da broji novac.
- Ovisi o tome što ćeš mi reći - rekao je - ako to što mi ispričaš nešto vrijedi.
Firmino ga je ovaj puta odmah shvatio, ustao je, ušao u trafiku i vratio se s litrom
crnog vina. Putem je gurnuo ruku u džep i ugasio magnetofon. Da ga je netko upitao, ne bi
znao reći zašto. Možda zato što mu se Manolo svidio na prvi pogled. Svidio mu se taj
istovremeno grub i izgubljen, na svoj način očajan izraz lica i glas starog Roma nije zaslužio
da ga ukrade neka japanska elektronska naprava.
- Sve mi ispričaj - rekao je Firmino i naslonio laktove na stol pritisnuvši dlanovima
sljepoočnice kao i uvijek kad se želio što bolje koncentrirati. Nije mu više trebao ni notes,
pouzdao se u svoje pamćenje.
- Ali policija je izjavila da je truplo bilo golo do pasa - usprotivio se Firmino - novine
su prenijele da je bilo golo do pasa.
Manolo je nastavio, ali ostatak je Firmino već znao. Bilo je to ono što je Manolo
ispričao vlasniku trafike i ono što je poslije toga potvrdio policiji. Firmino je pomislio da
više ništa ne može izvući iz starog Roma, no nešto u njemu nagnalo ga je da ne odustane.
- Što je to alcide?
- Gdje?
Manolo mu je kažiprstom pokazao zemljani put koji je dolazio iskosa s glavne ceste i
prolazio duž naseobine.
- Što su govorili?
- A onda?
- Kako znaš?
Manolo se zamislio.
Manolo je razmislio i popio još jednu čašu vina. Vlasnik trafike pojavio se na vratima
i zastao radoznalo ih gledajući.
- S novcem koji ćeš dobiti moći ćeš vratiti dug - umirio ga je Firmino.
- Govorio je loše.
Firmino je uzeo novčanik i iz njega izvadio deset tisuća škuda. Novac je prešao u
Manolove ruke iznenađujućom brzinom. Firmino je ustao i pružio mu ruku. Manolo mu je
stisnuo ruku i s dva prsta dotaknuo obod šešira.
- Hoću, jednom prije ili kasnije - obećao je Firmino odlazeći. Ušavši u lokal, zamolio
je vlasnika da mu nazove taksi.
- Čisti gubitak vremena - odgovorio je neljubazno vlasnik - nijedan taksi neće vam
doći ovamo.
Na širokom zavoju na pustoj cesti, golemi plakat tvrtke TAP Air Portugal svojim
morem kobaltno plave boje obećavao je nezaboravni odmor na Madeiri.
5.
KVRAGU, rekao je Firmino, kako netko može reći da ne voli neki grad ako ga dobro ne
poznaje? To je nelogično. Pravi pravcati nedostatak dijalektike. Lukács je smatrao da je
izravno poznavanje stvarnosti neophodno za stvaranje kritičkog suda. O tome nije bilo
dvojbe.
Firmino je stoga ušao u jednu veliku knjižaru i potražio vodič. Njegov odabir pao je
na jedno nedavno izdanje lijepih, plavih korica i s raskošnim fotografijama u boji. Autor se
zvao Helder Pacheco i, osim golemog znanja, pokazivao je i bezgraničnu ljubav prema Portu.
Firmino je mrzio tehničke, neosobne i hladne vodiče koji su pružali objektivne informacije.
Više je volio kad se nešto radi s oduševljenjem, a u situaciji u kojoj se nalazio oduševljenje
mu je trebalo više no ikada.
Naoružan vodičem, počeo je lutati gradom tražeći u knjizi mjesta na koja bi ga odvele
njegove noge skitnice. Zatekao se u Ulici S. Bento da Vitoria i ona mu se svidjela zato što je
čak i po toj vrućini bila mračna i svježa, kao da sunce u nju nije moglo prodrijeti. Potražio je
to ime u kazalu koje je bilo vrlo lako za snalaženje i odmah pronašao ulicu na stranici sto
trideset i dva. Otkrio je da se ta ulica nekada zvala S. Miguel i da joj je 1600. jedan njemu
nepoznat redovnik, Pereira de Novais, posvetio živopisan opis na španjolskom. Uživao je u
iskićenom opisu toga fratra koji je govorio o „casas hermosas de algunos hidalgos”, 4 o
ministrima, pisarima i drugim gradskim uglednicima koje je progutalo vrijeme, ali o čijim
životima su ostala arhitektonska svjedočanstva, urešeni zabati i jonski kapiteli koji su
podsjećali na plemenito i raskošno razdoblje u životu te ulice prije no što su je povijesne bure
pretvorile u običnu ulicu kakva je danas. Nastavio je s razgledom i stigao pred prilično
impozantnu građevinu. U vodiču je pisalo da je pripadala barunici Regaleira, da ju je krajem
XVIII stoljeća dao izgraditi neki Jose Monteiro de Almeida, portugalski trgovac u Londonu
te da su se u njoj nekad nalazili glavna pošta, karmelićanski samostan, državna gimnazija sve
dok naposljetku nije postala sjedište kriminalističke policije. Firmino se na trenutak
- Dakle, sigurno postoji neki razlog - ustrajao je direktor - tako da nismo htjeli
demantirati policiju nego je bilo bolje reći da je, prema onom što smo dosad uspjeli saznati,
truplo bilo odjeveno u majicu s natpisom Stones of Portugal, u slučaju da je Manolo sve to
izmislio.
- Ali zar se ne odričemo vijesti ako ne kažemo da je policija prešutjela majicu? -
prosvjedovao je Firmino.
- Napregni vijuge - rekao mu je direktor - mlad si, već ćeš ti nešto smisliti.
- Dr. Quartim, dobro to znaš, ali iz njega nećeš izvući ništa jer mu je sve podatke
dostavila policija.
Firmino je izašao iz kabine okupan znojem. Bio je vrlo razdražen. Krenuo je prema
maloj fontani na trgu i ondje umio lice. Kvragu, pomislio je, što sada? Autobusna postaja
bila je na uglu i Firmino je u zadnji čas uhvatio autobus koji je vozio prema centru. Čestitao
si je jer je već stekao osnovnu predodžbu o topografiji ovog grada koja mu se na početku
činila toliko neprijateljskom. Zamolio je vozača da ga upozori na postaju najbližu nekom
trgovačkom centru. Sišao je kad mu je vozač dao znak i tek tada se sjetio da uopće nije platio
kartu. Ušao je u golemi prostor trgovačkog centra koji je neki inteligentni arhitekt, a takvi su
danas iznimno rijetki, uklopio u stare zgrade ne oštetivši im pročelje. Porto je bio organiziran
grad: na ulazu, u velikom predvorju punom pokretnih stepenica nalazio se pult na kojem je
jedna lijepa djevojka odjevena u plavo kupcima dijelila prospekt s planom u kojem su bile
ucrtane sve trgovine u tome centru. Proučivši prospekt, Firmino se odlučno zaputio prema
hodniku B na prvome katu. Trgovina se zvala ”T-shirt International”. Unutra je sve bilo puno
ogledala, kabina za presvlačenje, a police su bile krcate robom. Neki mladići isprobavali su
majice i gledali se u ogledalu. Firmino se obratio prodavačici, djevojci duge, plave kose.
- U redu - rekao je Firmino - želio bih plavu, ali može biti i u drugim bojama, ali
važno je ono što piše.
- Možda je riječ o reklami - rekla je - ali mi ne držimo reklamne majice već samo one
za prodaju.
- Da - rekao je - ali reklama za što, po vama što bi moglo biti Stones of Portugal?
- Pa - rekla je djevojka - možda je riječ o nekoj novoj rock grupi koja je upravo imala
koncert, obično na koncertima na ulazu prodaju reklamne majice, zašto ne pokušate u
trgovini s glazbenim diskovima?, tamo se uvijek prodaju i majice.
- Ovdje smo vrlo dobro obaviješteni o svemu što se pojavi na tržištu - uvjerio ga je
prodavač - najnovije grupe su Novos Ricos i Lisbon Ravens, ali ovu koju tražite ne
poznajem, osim ako nije riječ o nekim amaterima.
Firmino mu se zahvalio i izašao. Bilo je već skoro dva popodne. Nije mu se dalo
tražiti restoran. Možda bi mogao nešto prigristi kod Done Rose. Osim ako specijalitet dana
nisu tripice.
6.
JELO KOJE JE DONA ROSA poslužila tog dana bili su rojoes minhotas.5 Možda i nije bilo
najprikladnije za vrućinu koja je vladala u Portu, ali ga je Firmino obožavao, komadići
svinjetine pripremljeni na tavi uz rumeno ispržene krumpire kao prilog.
Prvi put otkako je stigao, ušao je u malu blagovaonicu pansiona. Tri stola bila su
zauzeta. Stigla je Dona Rosa i, budući da je veoma držala do toga, pozvala ga je da mu
predstavi druge goste pansiona. Firmino je pošao za njom. Prvi, gospodin Paulo, bio je
muškarac u svojim pedesetima koji je uvozio meso na područje Setubala. Bio je ćelav i
krupan. Drugi, gospodin Bianchi, bio je Talijan koji nije govorio portugalski već se
izražavao na šepavom francuskom. Imao je tvrtku koja je kupovala svježe i sušene vrganje i
uvozila ih u Italiju, budući da su Portugalci toliko malo pozornosti posvećivali gljivama.
Rekao je s osmijehom da mu je posao cvjetao i da se nada da će Portugalci i dalje posvećivati
toliko malo pozornosti gljivama. I, naposljetku, bio je tu par iz Aveira koji je slavio srebrni
pir i bio na svom drugom medenom mjesecu. Tko zna zašto su izabrali upravo ovaj pansion.
- Primili smo anonimni poziv - rekao je - s nama nije želio razgovarati, rekao je da
želi razgovarati samo s dopisnikom to jest s tobom, dali smo mu broj pansiona, nazvat će te u
četiri, ako mene pitaš zove iz Porta.
5 Tradicionalno jelo od svinjetine tipično za portugalsku regiju Minho.
Nakon toga je napravio stanku.
Firmino je pogledao na sat i sjeo u naslonjač. Dovraga, sad si čak i ta budala od Silve
dopušta davati mu savjete. Uzeo je časopis iz pletene košare. Zvao se Vultos i posvećivao je
svoje stranice portugalskom i međunarodnom visokom društvu. Sa zanimanjem je stao čitati
reportažu o pretendentu na portugalsko prijestolje, Don Duarteu od Bragance, kojem se
upravo tih dana rodio sinčić. Pretendent je nosio brkove po devetnaestostoljetnoj modi i,
sjedeći kruto u kožnoj stolici s visokim naslonom, držao za ruku suprugu koja je utonula u
niski naslonjač tako da su joj se vidjele samo noge i koljena, kao da ju je netko prerezao
napola. Firmino je zaključio kako je to djelo nekog užasnog fotografa, ali nije imao vremena
do kraja pročitati članak jer je upravo u tom trenutku zazvonio telefon. Pričekao je da se javi
Dona Rosa.
- Zato što poznajem policiju bolje od vas - odgovorio je glas. I prekinuo vezu.
- A sada doviđenja, mladiću - ona ide na svoj popodnevni počinak, u ovom trenutku
to je ono što joj najviše treba.
AVENIDA HEROIS DO MAR bila je dugačka cesta na periferiji uz koju je raslo pokoje
krhko stablo i koja je prolazila kraj građevinskih zemljišta, manjih gradilišta, skladišta i
novoizgrađenih kuća s vrtovima punim kipova Snjeguljice i keramičkim lastavicama na
lođama. Broj 123 bila je bijela jednokatnica s trijemom od cigle i valovitim zidom u
meksičkom stilu. Iza zgrade uzdizao se hangar natkriven limom. Na zidu zgrade stajala je
mjedena ploča na kojoj je pisalo: Stones of Portugal. Firmino je pritisnuo dugme i električna
vrata su se otvorila. Zgrada je, poput drugih kuća uz cestu, imala mali trijem sa stupovima i
na jednom od njih nalazila se ploča na kojoj je pisalo „Uprava”. Firmino je ušao. Prostorija je
bila uređena modernim namještajem, ali ne može se reći da joj je nedostajalo ukusa. Za
staklenim stolom pretrpanom papirima sjedio je ćelavi stari gospodin s naočalama i tipkao na
pisaćem stroju.
- Tajnica je uzela tjedan dana godišnjeg odmora - objasnio je starčić - ostali smo
samo skladištar i ja koji se bavim knjigovodstvom, je li riječ o nečem hitnom?
I onda je nastavio, želeći dati što veću vjerodostojnost svojoj posjeti: - Znate, i ja sam
poduzetnik, imam malu tvrtku u Lisabonu.
Službenik mu je rukom pokazao na stolicu koja se nalazila pred njim. Bila je boje
pijeska i imala naslon za ruke kao one u kojima sjede režiseri. Firmino je pomislio kako tko
god da je opremio ured tvrtke Stones of Portugal ima dobar ukus.
Starčić je napokon podigao pogled sa svojih papira. Iz kutije koja je stajala pred njim
izvadio je jednu cigaretu Gauloise, zapalio je i požudno povukao prvi dim.
Firmino je kimnuo i raširio ruke kao da kaže: e, da, jako dobro znam o čemu
govorite.
- Počeli smo s mramorom - rekao je starčić - prije sedam godina bili smo tu samo
gazda, ja, njemački ovčar i limena baraka.
- Ako uopće ide - uzviknuo je starčić - ako uopće ide. Ali potrebno je prepoznati
pravo tržište. A gazda za to ima izvrstan nos, možda je imao i sreće, ali ne može mu se
zanijekati da ima smisao za posao, tako se sjetio Italije.
- To mislite vi, dragi moj gospodine - uzviknuo je starčić - a to sam mislio i ja, ali to
znači nemati njuha i ne poznavati zakone tržišta. Pitat ću vas jednu stvar: znate li koja vrsta
mramora je najviše na cijeni u Italiji?, nije teško odgovoriti, to je mramor iz Carrare. A znate
li što se traži na talijanskom tržištu? Niti to nije teško zaključiti, mramor iz Carrare. Ali stvar
je u tome da Carrara više ne može zadovoljiti sve zahtjeve, dragi moj gospodine, točni
razlozi nisu mi poznati, recimo da je radna snaga preskupa, da su kopači anarhisti i imaju
vrlo zahtjevne sindikate, da udruge za zaštitu okoliša gnjave vladu zašto Apuanske alpe
nalikuju cjedilu za tjesteninu, i ostale slične stvari.
- U redu - nastavio je - nego, recite mi, dragi gospodine, jeste li čuli za mramor iz
Estremoza?
- Posjeduje iste osobine kao mramor iz Carrare - rekao je zadovoljno starčić - ima istu
poroznost, iste šare, istu otpornost na čišćenje, sve baš kao i mramor iz Carrare. Starčić je
duboko uzdahnuo, kao da mu je upravo otkrio tajnu stoljeća.
- Milijune - sam je sebi odgovorio. A zatim nastavio: - A kako jedna stvar uvijek
povlači drugu, gazda je počeo tražiti novo tržište i pronašao ga je u Hong Kongu jer su i
Kinezi poludjeli za takozvanim mramorom iz Carrare, a kako jedna stvar uvijek povlači
drugu koja za sobom donosi i treću, gazda je, budući da smo se dotad bavili isključivo
izvozom, pomislio da je došlo vrijeme za uvoz, tako da smo se pretvorili u uvozno-izvoznu
tvrtku, znate, ako pogledate ovo naše skromno sjedište na prvi pogled vam se to možda neće
tako učiniti, ali mi smo zapravo jedna od tvrtki s najvećim godišnjim prihodom u Portu,
budući da ste i vi poduzetnik, shvaćate da poreznu upravu valja držati po strani, znate li da
gazda ima dva Ferrarija, dvije Testarosse, drži ih na svom seoskom imanju, a znate li čime se
prije bavio?
Starčić je ustao, pomaknuo jedna pomična vrata, ušao u neku sobicu i počeo
pretraživati po kartonskim kutijama.
- Mislite li na ovu?
- Uzmite je, ali javite se tajnici idući tjedan, ja joj neću znati točno prenijeti ovo što
ste mi ispričali.
- Prije pet dana imali smo provalu - odgovorio mu je starčić - ušli su noću i, zamislite,
isključili alarm i otišli ravno do kontejnera s uređajima kao da znaju što traže, ukrali su samo
dva vrlo osjetljiva dijela CT uređaja, znate li što je CT?
- A pas čuvar - nastavio je starčić - naš njemački ovčar ništa nije primijetio, a sasvim
je sigurno da ga kradljivci nisu drogirali.
- Čini se da su ih bacili kroz prozor automobila - rekao je starčić - ali od njih jedva da
je što ostalo nakon što ih je pregazio automobil.
- Osim toga, sad kad je gazda u Hong Kongu, a tajnica na dopustu, sve je palo na
moja leđa - rekao je pomalo očajno starčić - izgleda da mi se čak i pomoćnik razbolio.
- Dostavljač - odgovorio je starčić - barem sam imao podređenog kojeg sam mogao
slati ovamo i onamo, ali već pet dana nije došao na posao.
- Zovu ga Dakota jer je lud za svime što dolazi iz Amerike - rekao je starčić - i ja ga
zovem Dakota, ali njegovo pravo ime ne znam, nisam ga saznao ni kad je priman u službu,
kao što sam vam rekao, on je tek privremena radna snaga. Ali, oprostite, zašto vas to toliko
zanima?
- HALO, DIREKTORE, rekao je Firmino, imam trag, mislim da sam pronašao dobar trag,
otkrio sam odakle dolazi majica koju je nosilo truplo, iz jedne uvozno-izvozne tvrtke iz Vila
Nova de Gaie, ondje su dali otiskati iste majice kao ona koju mi je opisao Manolo.
- Imali su pomoćnika - odgovorio je Firmino - mladića koji već pet dana nije došao
na posao, no nisam uspio otkriti njegovo ime. Hoćemo li objaviti vijest?
- U tvrtki su prije pet dana imali provalu - rekao je Firmino - lopovi su odnijeli dvije
naprave visoke tehnologije koje su zatim ostavili uz rub ceste prethodno ih zgnječivši pod
kotačima automobila. Stones of Portugal uvoz-izvoz, hoćemo li objaviti vijest?
- Oprostite, direktore, ali kako to da je Dona Rosa tako dobro obaviještena o svemu?
- Dona Rosa poznaje osobe koje mogu biti od koristi našem slučaju, štoviše, na neki
način ona je gospodarica Porta.
- Slušaj, Firmino - planuo je direktor - prestani toliko gnjaviti i budi miran, zasad
ostani tu gdje jesi i vidi kako se razvijaju stvari.
- U redu - rekao je Firmino - ali subota je, sutra bih se mogao ukrcati na vlak i
provesti nedjelju i ponedjeljak ujutro u Lisabonu, što kažete na to?
- Oprosti, mladiću, ali što ćeš raditi u Lisabonu cijelu nedjelju i ponedjeljak ujutro?
- Dakle, tim gore po njega - zaključio je direktor - mene zanimaju bezglava trupla, a u
ovom trenutku je to ono što bi najviše trebalo zanimati i tebe.
- Tako je - složio se Firmino - u redu, ali pismo o kojem vam govorim odnosi se na
knjige iz serije „Tres Abelhas”6, zanimalo to vas ili ne, te knjige bile su od ključnog značaja
za portugalsku kulturu krajem pedesetih godina jer su se u njima objavljivali Amerikanci, a
svi oni dolazili su preko Vittorinija koji je u Italiji objavio antologiju koja se zvala
Americana.
- Čemu takav izraz lica, sinko - nasmiješila mu se Dona Rosa kao da je čula cijeli
razgovor - nemojte to uzimati k srcu, direktori su takvi, prepotentni, i ja sam u životu
upoznala mnoge slične njemu, ali valja biti strpljiv, jednom ćemo sjesti ovdje i onda ću vam
objasniti kako treba s takvima, no prije svega važno je dobro obavljati svoj posao. A zatim je
majčinski dodala: - Zašto ne odete malo pridrijemati? imate podočnjake, soba vam je svježa i
plahte su čiste, mijenjam ih svaka tri dana.
Firmino je stigao u sobu. Utonuo je u dubok san i sanjao plažu na Madeiri, plavetnilo
mora, svoju djevojku. Kad se probudio bilo je vrijeme za večeru. Odjenuo je jaknu i sišao.
Imao je sreće da je na jelovniku bilo jelo iz njegova djetinjstva, prženi oslić. Večerao je s
tekom, pozorno praćen od strane mlade konobarice, krupnije djevojke s izraženim brčićima
iznad usnica. Talijan, koji je sjedio za stolom pokraj njegova, pokušao je zapodjenuti
razgovor o kulinarstvu i počeo mu govoriti o jednom jelu od inćuna i paprike rekavši da je
pijemonteško. Firmino se pristojno pravio zainteresiranim. U tom trenutku prišla mu je Dona
Rosa i nagnula mu se nad uho.
6 „Os Livros das Tres Abelhas” bila je popularna biblioteka koju su 1949. pokrenuli Victor Palla, Jose
Cardoso Pires i nakladnička kuća Gleba. Ime („knjige tri pčele”) dobila je po logotipu tri pčele koji se
pojavljivao na naslovnicama knjiga.
7 Direktor ovdje aludira na glasoviti Galileov Dijalog o dvama glavnim sustavima svijeta, 1632.
- Pronašli su glavu - rekla je blago.
- Glavu koja nedostaje na truplu - rekla je prijazno Dona Rosa - ali bez žurbe, najprije
završite s večerom, a onda ću vam sve reći. Čekam vas u predvorju.
Kao i obično, dvaput je lupnula o sofu kao da ga poziva da sjedne kraj nje i popije
čaj.
- Moj prijatelj Diocleciano ima osamdeset godina - nastavila je Dona Rosa - bio je
putujući trgovac, lađar, a sad vadi trupla i mrtva tijela samoubojica iz rijeke. Kažu da je u
životu izvadio više od sedamsto tijela. Tijela utopljenih odvozi u mrtvačnicu, a oni mu za to
plaćaju određeni iznos. To je njegov posao. Međutim, već je bio upoznat s ovim slučajem i
još nije predao glavu vlastima. Isto tako je i čuvar duša na Arco das Alminhas to jest ne brine
se samo za trupla već i za njihov vječni mir, uvijek im upali svijeću na tom svetom mjestu,
pomoli se za njih i tako dalje. Glava je u njegovoj kući, upecao ju je iz rijeke prije nekoliko
sati i smjesta me obavijestio, evo adrese. No na povratku ne zaboravite stati na Arco das
Alminhas pomoliti se za mrtve, uzgred, ne zaboravite fotografski aparat, prije no što glava
završi u mrtvačnici.
Firmino se popeo u sobu, uzeo fotografski aparat, a zatim sišao potražiti taksi unatoč
tome što je jedan njegov ljubomorni kolega iz novina neprestano prigovarao da se suradnici
lista previše voze taksijem. Vožnja uličicama povijesnog središta grada bila je kratka.
Gospodin Diocleciano stanovao je u staroj kući s pročeljem s kojeg se ljuštila žbuka. Firminu
je otvorila gojazna starica.
- Upecao sam je na ušću rijeke - rekao je informativno - bacio sam udice za klenove i
mrežicu za rakove, glava je ostala na udicama.
- Pogledajte ovamo.
- Ovdje Firmino, pronašli su glavu, iz rijeke ju je upecao starac koji vadi trupla.
Fotografirao sam je. Ima rupu od metka na lijevoj sljepoočnici. Smjesta vam šaljem sliku,
faksom ili nekako drugačije, svratit ću do agencije Lusa, možda bi se moglo napraviti
izvanredno izdanje, ne mislim ništa pisati, zasad nikakvi komentari nisu potrebni, čut ćemo
se sutra.
Izašao je u toplu noć Porta. Nije mu se dalo tražiti taksi, dobro će mu doći jedna
lijepa šetnja. Samo ne uz rijeku, iako je bila nadohvat ruke. Te večeri nije imao nimalo volje
gledati rijeku.
8.
- Rotacioni strojevi počinju raditi za pola sata, već danas radimo izvanredno izdanje,
samo dva lista s tvojim fotografijama, tekst nije potreban, zasad je bolje da šutiš, u tri sata
popodne tajanstveno lice pojavit će se u cijeloj zemlji.
Firminu su prošli trnci leđima kad je pomislio kakav će dojam na čitatelje ostaviti
današnje izdanje: gore od filma strave i užasa. Usudio se sramežljivo upitati kako će biti
raspoređene fotografije.
Firmino se popeo do sobe. Istuširao se, obrijao, odjenuo pamučne hlače i crvenu
Lacoste majicu koju mu je darovala djevojka. Na brzinu je popio kavu i izašao. Bila je
nedjelja, grad je bio gotovo pust. Ljudi su još uvijek spavali, a kasnije će otići na plažu.
Dobio je volju da i on ode, doduše, nije ponio kupaći kostim, ali tek toliko da udahne malo
zraka. Naposljetku je odustao. Imao je svoj vodič i pomislio da se upusti u otkrivanje grada,
naprimjer, da posjeti tržnice i tradicionalne četvrti koje nije poznavao. Spustivši se strmim
uličicama donjega grada počeo je otkrivati živost kakvoj se nije nadao. Porto je uistinu još
uvijek zadržao neke tradicije koje su se u Lisabonu izgubile, naprimjer, iako je bila nedjelja,
nekoliko prodavačica riba hodalo je uokolo s košarama na glavi, zatim su tu bili pozivi
putujućih trgovaca koji su ga vratili u djetinjstvo: brusači noževa pozivali bi kupce
okarinama, a prodavači povrća zvonkim trubama. Prešao je Trg radosti koji je, kako mu i ime
govori, uistinu bio radostan. Bila je tu mala tržnica sa štandovima na kojima se prodavalo
pomalo do svega i svačega: nošena odjeća, cvijeće, povrće, tradicionalne drvene igračke i
zemljano posuđe. Kupio je tanjurić od terakote na kojem je nevješta ruka naslikala toranj
Clerigos. Bio je siguran da će se svidjeti njegovoj djevojci. Stigao je na Largo do Padrao koji
je, iako to ondje nije bilo predviđeno, bio tržnica jer su seljaci i prodavačice riba držali
improvizirane trgovine pred kućnim vratima ili na pločniku Ulice Santo Ildefonso. Stigao je
na Fontainhas, gdje je bio mali sajam buha. Na mnogim štandovima nije bilo nikoga jer je
sajam prije svega radio subotom, no neki trgovci dolazili bi i nedjeljom ujutro. Zaustavio se
kraj štanda s krletkama na kojem su se prodavale egzotične ptice. Na krletkama su bili
komadići papira s imenima ptica i mjestom podrijetla. Većina ih je dolazila iz Brazila ili s
Madeire. Firmino je pomislio na Madeiru i kako bi lijepo bilo otići onamo na godišnji odmor
iz snova kao što su obećavali reklamni plakati tvrtke Air Portugal. Odmah pokraj bio je štand
s rabljenim knjigama i Firmino se radoznalo upustio u istraživanje. U jednoj staroj knjizi
saznao je kako je grad prije jednog stoljeća komunicirao s ostatkom svijeta. Prelistao je
poglavlje u kojem se govorilo o novinama i reklamnim oglasima iz tog vremena. Otkrio je da
su početkom devetnaestoga stoljeća postojale novine pod nazivom O Artilheiro u kojima se
pojavio ovakav oglas: „Osobe koje žele poslati paket u Lisabon ili Coimbru našim konjima
mogu ostaviti robu na poštanskoj postaji ispred Tvornice duhana.” Iduća stranica bila je
posvećena novinama koje su se zvale O Periodico dos pobres i u kojima su se besplatno
pojavljivali oglasi prodavača goveđih iznutrica jer ih se smatralo od javnog interesa. Firmino
je osjetio val naklonosti prema tom gradu prema kojem je prije, ne poznajući ga, osjećao
određenu nesklonost. Zaključio je da smo svi podložni predrasudama i da mu je, a da to nije
ni primijetio, nedostajalo dijalektike, one temeljne dijalektike do koje je toliko držao Lukács.
- Ako dopuštate, poslije ćemo razgovarati - rekao je konobar - o Romima, mislio sam,
ako želite brzo i svježe jelo preporučam salatu od hobotnice s limunovim sokom i peršinom.
Firmino je pristao i minutu poslije stigao je konobar s pladnjem.
Konobar je iz džepa izvadio list papira pun potpisa sa zaglavljem „Prava građanina”.
Firmino je napisao svoje ime, broj osobne iskaznice, a pod „zanimanje” je upisao:
novinar.
- Ne mogu vam to obećati - rekao je Firmino - sad sam zaokupljen jednom drugom
reportažom.
U tom trenutku u kavanu je ušao dječak koji je prodavao novine. Nosio je svežanj
novina pod rukom i prolazio između stolova uzvikujući: „Pronađena glava trupla, nastavak
misterija u Portu”.
DONA ROSA SJEDILA JE na sofi u predvorju i pred sobom držala rastvoren primjerak
Acontecimenta. Spustila je novine i pogledala u Firmina.
- Glava pripada Damascenu Monteiro - rekao je glas - dvadeset osam godina, radio je
kao pomoćnik u tvrtki Stones of Portugal, živio u Ulici Canasteiros, broj pronađite sami, to
je na Ribeiri, pred zgradom je jedan vodoskok, obitelj obavijestite vi, ja ne mogu iz razloga
koje vam ne mogu reći, doviđenja.
Firmino je spustio slušalicu i smjesta nazvao broj novina spremivši ono što je
zabilježio u novčanik. Tražio je direktora, no telefonistica ga je spojila s gospodinom Silvom.
- Slušajte, Silva - rekao je Firmino dobro naglasivši njegovo ime - idite u vražju
mater.
- Što si rekao?
- Morat ćeš - ustvrdio je direktor - i molim te, s mnogo živopisnih pojedinosti, igraj
na kartu patetičnog i dramatičnog, kao u nekom dobrom fotoromanu.
- Pronađi onda neki drugi - odvratio je direktor - stil koji treba Acontecimentu. I
potrudi se da članak bude dug, svojski dug.
9.
Naši čitatelji već znaju da se u središtu ove tužne, tajanstvene i okrutne priče nalazi ni
više ni manje nego obezglavljeno truplo: jadni, stravično osakaćeni, posmrtni ostaci nekog
neznanca koje je ubojica (ili ubojice) ostavio u šumarku na periferiji kao da se radi o staroj
cipeli ili probušenom loncu.
To je, nažalost, slika koju danas pruža ova naša zemlja. Zemlja u koju se tek nedavno
vratila demokracija i koju je Europska zajednica prihvatila među najciviliziranije i
najrazvijenije zemlje Staroga kontinenta. Zemlja poštenih i marljivih ljudi koji se navečer
vraćaju umorni svojim kućama nakon teškog dana provedenog na radnim mjestima i koje
trnci prolaze dok se pred njima odvijaju mučne epizode o kojima ih slobodan i demokratski
tisak kao što je i ovaj naš list, iako teška srca, nažalost mora obavještavati.
Uistinu teška srca i duboko potresenom, vašem dopisniku iz Porta profesionalna etika
nalaže da opiše tu tužnu, mučnu i okrutnu priču kojoj je i osobno bio sudionik. Priča počinje
u jednome od mnogih hotela u ovome gradu gdje vaš dopisnik prima anonimni poziv: jer,
poput svih novinara koji prate teške slučajeve, prima na desetke anonimnih poziva. Vaš
dopisnik prima poziv sa sumnjičavošću starog, iskusnog novinara, spreman na mitomana koji
će mu reći da je taj-i-taj pročelnik korumpiran ili da žena predsjednika tog-i-tog kluba spava
s toreadorom...
A tu pronalazi drugo lice nasmiješenog i radišnog grada Porta za koje pero vašeg
dopisnika nije prikladno jer bi za njega trebao sociolog ili antropolog, što vaš dopisnik
očigledno nije. Ta Ribeira, najtradicionalnija od svih četvrti, slavna Ribeira koja je u
proteklim stoljećima bila dom obrtnika, bačvara, običnog puka; ta Ribeira koju površni
turistički vodiči pokušavaju prokrijumčariti kao najživopisniji dio grada; što je, dakle, ta
Ribeira? Vaš dopisnik ne želi se služiti jeftinom retorikom ili glasovitim primjerima iz
književnosti i zato će se suzdržati od vlastita suda. Ograničit će se na to da vam opiše kuću,
ako se to uopće tako može nazvati, kuću poput mnogih drugih u Ribeiri, dom obitelji žrtve.
Ulaz također služi kao kuhinja, s bijednim plinskim štednjakom i slavinom. Kartonski zid
razdvaja ulaz od prostorije koja je spavaća soba roditelja Damascena Monteira. Njegova
soba, u koju se ulazi pognute glave, udubina je napravljena u stubištu zgrade: u njoj se nalazi
madrac, pokrivač, a na zidu poster Indijanca iz plemena Dakota. Zahod je na dvorištu i njime
se koriste svi stanovi u zgradi.
Vaš dopisnik, glasnik koji donosi te užasne vijesti, uspio je tek promucati kako je
novinar iz Lisabona i da prati slučaj osakaćenog trupla. Primila ga je majka, žena od
pedesetak godina bolećiva izgleda. Ispripovijedala mu je da je do prethodnog mjeseca
zarađivala perući rublje za neke obitelji u Portu, ali da se morala odreći posla jer je patila od
velikih gubitaka krvi, liječnik joj je dijagnosticirao fibrom i ona se liječila kod neke
iscijeliteljice iz Ribeire koja joj je spravljala napitke od prokuhanog bilja. No, toj joj nije
pomoglo, štoviše, krvarenja su se pojačala: morala je u bolnicu, ali u bolnici trenutno nije
bilo slobodnih kreveta pa je morala pričekati. Njezin muž, gospodin Domingos, nekada je za
život zarađivao izrađivao košare, ali otkad više ne radi počeo je svake večeri ići u krčmu.
Postao je alkoholičar i sada je bio na Antabusu. Ali budući da je uzimao Antabus kao što mu
je propisao liječnik i istovremeno pio rakiju, padao je u intoksikacijske krize tijekom kojih bi
znao povraćati i po cijeli dan. Damasceno je bio jedino muško dijete, rekla je majka, gospođa
Maria de Lourdes. Imali su i dvadesetjednogodišnju kćer koja je otišla u Bruxelles i ondje
radila kao konobarica u jednom baru, ali već dugo od nje nisu dobivali nikakvih vijesti.
Vaš je dopisnik, dakle, toj napaćenoj ženi morao priopćiti da se glava nalazi u
mrtvačnici Instituta za sudsku medicinu i da je potrebno da ona ode onamo izvršiti
prepoznavanje. Nesretna majka pojurila je u sobu i trenutak poslije vratila se obuvena u crne
sandale s visokim petama i omotana u šal se resama. Rekla je da joj je tu odjeću darovala
pjevačica iz bara u Portu koji se zvao „Noćni leptir” i u kojem je njezin sin Damasceno
ponekad obavljao sitne električne popravke te da joj je to bila jedina pristojna odjeća koju je
posjedovala.
Dakle: želio bih izbjeći ulaziti u pojedinosti nečega što naši čitatelji svakako i sami
dobro mogu zamisliti, a to je reakcija sirote majke. Potmuli krik: Damasceno!, moj
Damasceno! Neka vrsta jecaja, gotovo hropac, a zatim tresak: jadna žena klonula je prije no
što joj je itko uspio priskočiti u pomoć. Glava, ta zastrašujuća glava bila je položena na
mramornom stolu poput nekog amazonskog idola. Rez na vratu bio je pravilan i precizan kao
da je odrezana električnim nožem. Lice joj je bilo napuhano i ljubičasto jer je vjerojatno
provela nekoliko dana u rijeci, ali fizionomija joj je ostala prepoznatljiva: pripadala je
mladiću izražajnih i pravilnih crta lica koje su odisale nekom pučkom dostojanstvenošću,
mladiću vrane kose, tanka nosa, snažne čeljusti. - Damascenu Monteiru.”
- Nije baš moj stil - pokušao joj je objasniti Firmino - ali ga je prekinula.
- Ali vaš direktor je oduševljen - uzviknula je Dona Rosa - kaže da je posebno izdanje
razgrabljeno u tren oka.
- Hrabri ste - rekla je Dona Rosa s divljenjem - to mi se sviđa, hrabar ste list, a ne kao
časopis Vultos koji piše samo o elegantnim primanjima.
- Naravno da znam - potvrdila je Dona Rosa - kad biste se željeli susresti s njim?
- U koliko sati?
- Ali ako ga tako zovete nitko neće znati o kome je riječ - dodala je Dona Rosa - treba
reći odvjetnik Loton jer nalikuje onom debelom engleskom glumcu koji je uvijek igrao
odvjetnike.
- Mi u Portu kažemo Loton - odvratila je Dona Rosa, a zatim dodala: - Pripada staroj
plemićkoj lozi koja je u prošlim stoljećima posjedovala skoro cijeli ovaj kraj, ali je
naposljetku gotovo sve izgubila. On je genij, ne bi čovjek rekao kad vidi kako je odjeven, ali
on je genij, studirao je u inozemstvu.
- Oprostite, Dona Rosa - upitao je Firmino - ali zašto bi on pristao braniti interese
obitelji Damascena Monteira?
- Zato što je branitelj ubogih - odgovorila je Dona Rosa - u životu je branio samo
sirotinju, to je njegov poziv.
- Ako je tako - rekao je Firmino - gdje ga mogu pronaći?
- Prepoznavanje je obavljeno - rekao je glas - kao što vidite, imao sam pravo.
- Sve se dogodilo zbog noćnog čuvara - promrmljao je mladić - zato što je bio u
dosluhu sa Zelenim Zrikavcem.
- U tvrtki Stones of Portugal, gdje je Damasceno radio kao pomoćnik, bio je jedan
noćni čuvar koji je iznenada umro od moždanog udara, on je primao drogu u kontejnerima i
njome opskrbljivao Zelenog Zrikavca koji ju je potom raspačavao u „Butterflyu” to jest
„Noćnom leptiru”, to je bio taj krug.
- A „Noćni leptir?”
- Noćni čuvar bio je u dosluhu s nekim Kinezima iz Hong Konga koji su skrivali
drogu u kontejnere s uređajima visoke tehnologije. Tvrtka nije ništa znala o tome, znao je
samo noćni čuvar i, naravno, Zeleni Zrikavac koji bi jednom mjesečno noću došao po pakete.
No, i Damasceno je saznao za to, ne znam kako. Tako je, istoga dana kad je noćni čuvar
doživio moždani udar, Damasceno došao k meni u radionicu i rekao: nije pošteno da sva ta
lova padne u ruke Nacionalnoj gardi, večeras ćemo ih preduhitriti, Zeleni Zrikavac ionako
dolazi sutra, njegov dan je tek sutra. Ja sam mu rekao: Damasceno, ne budi lud, njih ne
možeš preveslati tek tako, osvetit će ti se, zaboravi na to, ne računaj na mene. Te večeri
došao je kod mene u jedanaest sati. Nije imao automobil i zamolio me da ga odvezem
svojim, zadovoljio se time da ga odvezem, ako nisam htio ući, nema veze, učinit će sve sam.
I pozvao se na naše prijateljstvo. Tako sam ga odvezao onamo. Kad smo stigli, upitao me
želim li ga doista ostaviti samog. Pošao sam za njim. Ušao je unutra kao da je to njegova
kuća, kao da je to najprirodnija stvar na ovome svijetu. Imao je ključeve ureda, upalio je
svjetla. Počeo je prekopavati po ladicama sve dok nije našao šifre za kontejnere. Svaki
kontejner otvarao se sa šifrom. Bio je to mačji kašalj, Damasceno je otišao otvoriti kontejner,
očigledno je jako dobro znao gdje je roba jer se vratio za pet minuta. U rukama je držao tri
velike plastične omotnice pune praha, mislim da se radilo o čistom heroinu. I dva mala
elektronička uređaja. ’Kad smo već ovdje, uzet ćemo i njih’, rekao je, ’prodat ćemo ih
privatnoj klinici u Estorilu koja ih treba.’ U tom trenutku začuli smo zvuk automobila.
Mladić je nastavio tiho pripovijedati i Firmino je nešto od toga razumio, a nešto ne.
Razumio je da se mladić, čuvši automobil, sakrio u neku sobicu. Da je u automobilu bila
ophodnja Nacionalne garde pod vodstvom takozvanog Zelenog Zrikavca. Da je Zeleni
Zrikavac zgrabio Damascena za vrat i opalio mu tri-četiri pljuske naloživši mu da pođe s
njima, da je Damasceno to odbio odgovorivši mu da će ga raskrinkati kao raspačivača droge
te da su ga u tom trenutku dva agenta iz ophodnje počeli tući šakama, natovarili u automobil
i odvezli se.
Mladić je zastao.
Mladić je razmislio.
A da bi bio još uvjerljiviji, dodao je: - I cijeli portugalski tisak, imaj povjerenja u
tisak.
Mladić ga je prvi put pogledao u oči. Imao je duboke, tamne oči i blag izraz lica.
- Leonel Torres - odgovorio je mladić - ali ovo sam vam ispričao da olakšam savjest
jer znam da su ga oni ubili, ali zasad nemojte ništa napisati, poslije ćemo se već dogovoriti.
Zaželio mu je ugodan dan i otišao. Firmino ga je promatrao kako odlazi. Bio je nizak,
s predugim trupom na prekratkim nogama. Tko una zašto mu je na pamet pao jedan drugi
Torres. Ali njega nikada nije osobno upoznao, vidio ga je samo u kratkim filmskim isječcima
iz tog razdoblja. Bio je to jedan dugonja koji je bio idol njegova oca, napadač Benfice
šezdesetih godina. Nije znao igrati, govorio je njegov otac, ali bilo je dovoljno da digne
glavu i paf, kao nekim čudom lopta bi se našla u mreži.
11.
BILO JE PODNE I ČETVRT. Firmino je pomislio kako je bolje ovako, nije želio biti
pretjerano točan. Spuštao se Cvjetnom ulicom. Bila je to lijepa ulica, istovremeno elegantna i
tradicionalna. Tradicionalan izgled davali su joj podboji na prozorima ukrašeni geranijima, a
eleganciju zlatarne s raskošnim izlozima. Firmino je zaboravio ponijeti vodič i zbog toga je
bio prilično razočaran. Nema veze, pročitat će ga poslije.
- Odvjetnik vas očekuje, stanuje u prizemlju, ima četvera vrata, pokucajte na koja god
želite, sva su njegova - rekla je kućepaziteljica.
Firmino je zašao u hodnik stare zgrade i pokucao na prva vrata. U hodniku nije bilo
svjetla, vrata su škljocnula i otvorila se. Firmino je ušao i zatvorio ih iza sebe. Našao se u
golemoj prostoriji s nadsvođenim stropom koja je bila u polusjeni. Bila je gotovo potpuno
obložena knjigama kojih je bilo i svuda po podu, ležale su u hrpama jedne na drugima i
izgledalo je kao da će se svaki tren srušiti. Osim knjiga, bili su tu svežnjevi novina i
svakojaki papiri. Firmino se pokušao naviknuti na polumrak. Na drugom kraju sobe, zavaljen
na kauču, sjedio je muškarac. Firmino ga je pozdravio i krenuo prema njemu. Bio je gojazan,
štoviše, toliko debeo da je njegovo tijelo zauzimalo pola kauča, onako na prvi pogled mogao
je imati šezdesetak godina, možda koju godinu više, glatko izbrijanog lica, obješenih obraza i
mesnatih usana. Glave pognute unatrag, netremice je gledao u strop. Doista je nalikovao
Charlesu Laughtonu.
- Jesam - odgovorio je pomalo posramljeno Firmino - ali nije to baš moj stil, moram
se prilagoditi stilu mojih novina.
- Smijem li vas upitati koji je to vaš stil? - upitao ga je istim neutralnim tonom
gojazni muškarac.
- Pokušavam stvoriti vlastiti - odgovorio je još posramljenije Firmino - ali kao što
znate stil se stvara i čitanjem knjiga drugih autora.
- I kakav bi bio taj stil? - upitao je još uvijek neutralnim tonom gojazni muškarac.
Firmino se osjetio u neprilici. Čak i pomalo razdraženo. Taj gojazni odvjetnik kojeg
vidi prvi put u životu krenuo ga je ispitivati kao da je na nekom ispitu na fakultetu.
- Hoću reći - pojasnio je - da mi Lukácseva metodologija služi za istraživanje jednog
točno određenog područja o kojem želim napisati esej.
- Mislio sam da vam je Dona Rosa već sve objasnila - prigovorio je Firmino.
- U redu - rekao je Firmino - slučaj je taj o kojem ste čitali u mojim novinama, unatoč
tome što članak nije napisan stilom koji vam se sviđa, moj list želio bi vam nešto predložiti,
obitelj Damascena Monteira nema novaca za odvjetnika, tu im je moj list odlučio pomoći,
potreban nam je odvjetnik i pomislili smo na vas.
- Cijela ova zgrada pripada meni - rekao je - nekada je pripadala mojoj obitelji, kao i
cijela susjedna ulica. Nemam potomaka, sve dok traje nasljedstvo, mogu se zabavljati.
- Nisam to želio reći - staloženo je odvratio odvjetnik - što se tiče slučaja, recite mi
čime točno raspolažete.
- Znate li tko je Hans Kelsen? - upitao je odvjetnik tiho, kao da razgovara sam sa
sobom.
- Hans Kelsen - odgovorio je Firmino pretražujući po svom krhkom znanju iz
povijesti prava - mislim da sam čuo za njega, on je filozof prava, zar ne, ali vi mi zasigurno
možete reći mnogo više o njemu.
- Berkley, Kalifornija, tisuću devetsto pedeset i druge - prošaptao je. - Možda vam je
teško zamisliti kakvom se u to vrijeme morala činiti Kalifornija mladiću koji je dolazio iz
aristokratske obitelji provincijskog grada poput Porta i totalitarne zemlje poput Portugala,
jedna riječ sasvim je dovoljna, a to je - sloboda. Ne ona stereotipna sloboda koju prikazuju
mnogi američki filmovi toga vremena, tada je i u Americi vladala strašna cenzura, već
istinska, apsolutna, potpuna unutrašnja sloboda. Zamislite, imao sam djevojku i čak smo
igrali squash, igru koja je tada u Europi bila gotovo potpuno nepoznata, živio sam u drvenoj
kući uz ocean južno od Berkleya koja je pripadala mojim američkim bratićima, jer moja
obitelj s majčine strane je američkog podrijetla. Možda se pitate zašto sam išao na
Sveučilište Berkley. Zato što mi je obitelj bila bogata, o tome nema spora, ali nadasve zato
što sam želio otkriti koji to razlozi nagone ljude da stvaraju zakone. Nisam se njima želio
baviti u onom smislu u kojem su ih proučavali moji vršnjaci koji su poslije postali glasoviti
odvjetnici, već otkriti razloge koji su u njima bili sadržani, baviti se njima na način koji je
možda ponešto apstraktniji, shvaćate li?, ako ne, uskoro ćete shvatiti.
Gojazni muškarac napravio je stanku i povukao još jedan dim iz svoje cigare.
Firmino je postao svjestan teškog ozračja koje je vladalo u velikoj prostoriji.
- Dakle - nastavio je - taj čovjek mi je smjesta privukao pozornost budući da sam već
ponešto o njemu saznao kao student u Portu. Hans Kelsen, rođen u Pragu 1881,
srednjoeuropski Židov, dvadesetih godina napisao je esej pod naslovom Hauptprobleme der
Staatsrechtslehre8 koji sam ja pročitao još ranije jer vladam njemačkim jezikom, znate, sve
moje učiteljice bile su Njemice pa mi je to gotovo materinski jezik. Tako sam počeo polaziti
njegova predavanja na Sveučilištu Berkley. Bio je visok i suhonjav, ćelav i zbunjen, na prvi
pogled nitko ne bi rekao da je riječ o velikom filozofu prava, više je bio nalik nekom
državnom službeniku. Pobjegao je pred Nacistima najprije iz Beča, a zatim i iz Kolna.
Poučavao je u Švicarskoj, a nakon toga otišao u Sjedinjene Države. Godinu dana poslije
ponovo se premjestio na Ženevsko sveučilište i ja sam pošao za njim u Ženevu. Postao sam
opsjednut njegovim teorijama o Grundnormu.
- Svakako, bazična norma, samo što je Kelsen smješta na vrh piramide - objasnio je
gojazni muškarac - to je izvrnuta bazična norma, nalazi se na vrhu njegove teorije o pravdi,
onoga što on naziva Stufenbau Theorie, teorija o izgradnji hijerarhijskih struktura.
Odvjetnik je napravio stanku. Ponovo je uzdahnuo, ali ovaj put tužno. - Riječ je o
normativnom načelu - nastavio je - koje stoji na vrhu piramide takozvanog prava, ali je plod
istraživačeve mašte, puka pretpostavka.
Firmino iz njegova izraza lica nije razabrao je li više odgojan, misaon ili naprosto
sjetan.
- Mislim da znam isto toliko kao i vi - dao mu je do znanja Firmino - posljednja četiri
slučaja pratio je moj list.
- Don Fernando - mirno je odvratio gostioničar - ako ručak ne bude po volji vašega
gosta, bit će na račun kuće. Stranac je?
- Uzet ćemo oboje - odlučio je odvjetnik - tako da možemo prigristi od svega pomalo.
A za mene, naravno, tripice.
Restoran, koji zapravo i nije bio pravi restoran već podrum pun bačvi, nalazio se u
dnu uličice nedaleko od Cvjetne ulice i, kako se činilo, nije imao ime. Firmino je primijetio
da se nad vratima nalazio drveni natpis oslikan nevještom rukom na kojem je pisalo: „Ovo je
mjesto za osjetljivo nepce”.
- Što bi, po vama, trebao biti naš sljedeći korak? - upitao je Firmino.
- Ovaj Alvarinho10 nije na prodaju, nigdje ga nećete naći, ali to je samo aperitiv,
poslije ćemo piti crveno vino.
- Izvolite, Don Fernando - rekao je zadovoljno - a ako se vašem gostu ne svidi, kao
što sam rekao, ručak je na moj račun, ali tada bi gospodinu bilo bolje da ode iz grada.
Uronjena u nekakav smeđi umak, riža s grahom nije izgledala odviše primamljivo.
Firmino je s pladnja uzeo dvije pržene koljuške i odrezao komad bakalara. Odvjetnik ga je
odmjerio svojim ispitivačkim pogledom.
- Jedite, mladiću - rekao je - bolje da skupite snage, bit će to dug i zamršen posao.
- Sutra ćete otići do Torresa i napraviti jedan lijep intervju s njime - rekao je
odvjetnik - što dulji i sa što više pojedinosti možete, a zatim ćete ga objaviti u vašim
novinama.
- A zatim - nastavio je odvjetnik - i to se izravno tiče vas kao novinara, znate li što je
rekao Jouhandeau?
Firmino je odmahnuo glavom. Odvjetnik je otpio gutljaj vina i obrisao mesnate usne.
- Rekao je: budući da je temeljni cilj književnosti spoznaja ljudskoga bića i budući da
ne postoji bolje mjesto za to od sudnice, ne bi li bilo poželjno da prema zakonu među
porotnicima uvijek bude i jedan pisac?, njegova nazočnost bila bi poticaj za sve da još dublje
promisle. Kraj citata.
- Dakle - nastavio je - sasvim je jasno da nikada nećete sjesti među porotnike kao što
bi to htio gospodin Jouhandeau, štoviše, nećete biti nazočni ni ispitivanju u istražnom
postupku jer vam to zakon ne dopušta, a također je točno i da u strogom smislu riječi i niste
pisac, ali uz određen napor mogli bismo vas smatrati piscem jer pišete u novinama. Recimo
da ste vi virtualni porotnik, da je to vaša zadaća, shvaćate li o čemu govorim?
A zatim je pošteno priznao: - Ali tko je taj Jouhandeau?, nikad nisam čuo za njega.
- Još uvijek nismo riješili glavno pitanje - rekao je Firmino - kao što sam spomenuo,
moj je list, naravno, preuzeo na sebe brigu oko vašeg honorara.
- Postoji kuća u Ulici Ferraz - rekao je nepovezano - u kojoj sam proveo djetinjstvo,
malo poviše Cvjetne ulice, u zgradi iz osamnaestog stoljeća u kojoj je živjela moja baka
markiza.
Uzdahnuo je sa sjetom.
- Na obali blizu Cascaisa - odgovorio je Firmino - moj otac bio je u obalnoj straži i
dobio je na korištenje kuću na moru, moja braća i ja praktično smo ondje proveli djetinjstvo.
Firmino nije odgovorio već je šutke nastavio jesti. Sramežljivo je kušao rižu s
crvenim grahom i bila mu je izvrsna pa se zato sada ponovo poslužio s pladnja. Želio je nešto
reći, ali nije znao kako. Naposljetku je pokušao uobličiti misao.
- Moj list - promucao je - dakle, moj list je ono što jest, hoću reći, dobro znate kakav
je njegov stil, stil kojim pokušavamo privući pozornost naših čitatelja, ukratko, to je list za
široke društvene slojeve, možda hrabar, ali to je list za masovnu publiku, daje one ustupke
koje mora dati kako bi prodao što više primjeraka, ne znam jesam li bio dovoljno jasan.
Odvjetnik se posvetio jelu i nije ništa rekao. Sada se sav usredotočio na bakalar. - Ne
znam shvaćate li o čemu govorim - pokušao je Firmino primijeniti odvjetnikovu formulu.
- U svakom slučaju - nastavio je Firmino - hoću reći, znate i sami kakav je moj list,
takav je kakav jest, a vi ste, dakle, vi ste ugledan odvjetnik, s imenom i prezimenom, dakle,
stavljate svoj ugled na kocku, ne znam razumijete li sada što želim reći.
Ni njemu samome nije bilo jasno zašto je u tom trenutku postavio to naivno pitanje i
upravo dok ga je izgovarao učinilo mu se poput onih pitanja koja se u školi postavljaju
družici u klupi i od koje se zacrveni i onaj tko ga postavlja i onaj tko ga prima. Odvjetnik je
podigao glavu s tanjura i odmjerio ga onim svojim ispitivačkim pogledom.
- Možda vjerujem u nešto što se vama može učiniti nevažnim - odgovorio je.
- Objasnite mi u što, naprimjer - nije odustajao Firmino - uvjerite me. Ionako je već
preduboko zaglibio u tom neugodnom razgovoru i nije se tek tako želio povući.
A i ja ću tebi,
- Hölderlin - nastavio je - pjesma se zove Wenn aus der Ferne to jest „Ako izdaleka”,
jedna je od njegovih posljednjih. Pretpostavimo da postoje osobe koje očekuju pisma iz
prošlosti, djeluje li vam to dovoljno uvjerljivo kao nešto u što se može vjerovati?
Napravio je stanku, zapalio jednu od svojih cigara i upitao: - A znate kako zamišljam
da će mi stići?, pokušajte pogoditi.
Napravio je još jednu stanku, ovaj put nešto dulju. Firmino ga je promatrao u tišini,
promatrao je njegove debele i obješene obraze, mesnate, gotovo odbojne usnice, to lice
zadubljeno u sjećanja.
- Jer - nastavio je odvjetnik tiho - que faites-vous des anciennes amours? Bah, to se i
ja pitam, que faites-vous des anciennes amours? To je stih iz jedne pjesme Louise Colet, koja
se nastavlja ovako: les chassez-vouz come des ombres vaines? Ils ont ete, ces fantomes
glaces, coeur contre coeur, une part de vous meme.13 Nema sumnje da se obraća Flaubertu.
Valja reći da je Colet pisala loše stihove, iako je, jadnica, vjerovala da je velika pjesnikinja i
željela se probiti u pariškim književnim salonima, vrlo osrednji stihovi, nema se tu što dodati.
Ali tih nekoliko stihova tjeraju nas da se zapitamo: što uistinu radimo s prošlim ljubavima?,
stavljamo li ih u ladicu zajedno s probušenim čarapama?
- Znate li što ću vam reći? - nastavio je odvjetnik - ako Flaubert ovo nije shvatio onda
13 Što činite sa starim ljubavima? Tjerate li ih poput praznih sjenki? Te ledene utvare bile su, srce uz srce, dio
vas. (franc).
je uistinu bio idiot, a u tom slučaju bi trebalo dati za pravo onom arogantnom Sartreu, ali
možda je shvatio, što vi mislite, je li Flaubert shvatio ili nije?
- Na prvi pogled nikakve - odgovorio je odvjetnik - ali samo na prvi pogled, jer u
književnosti sve ima veze sa svim. Gledajte, mladiću, to je poput paučje mreže, zamislite
paučju mrežu, možete li?, u redu, pomislite na sve one zamršene niti koje plete pauk, sve su
to putevi koji vode prema središtu, gledajući ih s jednog kraja možda se to tako ne čini, ali
sve vode prema središtu, dat ću vam jedan primjer, kako možete razumjeti Sentimentalni
odgoj, taj toliko zastrašujuće pesimističan, a istovremeno toliko zastrašujuće reakcionaran
roman, jer prema mjerilima vašeg Lukácsa uistinu i jest zastrašujuće reakcionaran, ako ne
poznajete petparačke romane iz tog razdoblja grozomorno lošeg ukusa kakvo je bilo
razdoblje Drugoga carstva? A skupa s tim, povlačeći nužne paralele, što ako ne znate za
Flaubertovu depresiju? Jer, znate, dok je Flaubert promatrao svijet s prozora svoje kuće u
Croissetu bio je užasno depresivan i sve to, iako se to vama možda ne čini, tvori paučju
mrežu, sustav skrivenih odnosa, nematerijalnih spona, nepredvidivih veza. Želite li se baviti
književnošću barem naučite prepoznavati veze.
- U redu - odvratio je odvjetnik - ne mora vam udariti u glavu, ali zato vi morate
uroniti u to razdoblje. A za to biste možda trebali poznavati meteorološke izvještaje koje su
portugalske novine objavljivale tih godina, kao što možete pročitati u sjajnom romanu jednog
našeg pisca koji opisuje cenzuru koju je provodila politička policija koristeći se vremenskom
prognozom iz novina, znate li na koju knjigu mislim?
Firmino nije odgovorio već je neodređeno kimnuo glavom.
- Stavi sve na moj račun, Manuel - viknuo je odvjetnik gostioničaru - našem gostu se
svidio ručak.
- Večeras ću vam javiti kakav je stav zauzeo Torres - rekao je - poslat ću poruku u
pansion „Rosa”. Ali vrlo je važno da ga već sutra intervjuirate i da vaš list objavi još jedno
izvanredno izdanje, kad već objavljujete tolika izvanredna izdanja o toj odrezanoj glavi,
jesmo li se razumjeli?
- Prejeo sam se - promrmljao je - prejeo sam se, kao i uvijek. Usput, znate li kako je
skončao Hölderlin?
Upoznao sam ga kad se moja obitelj preselila u Porto. Imao sam dvanaest godina.
Njegovi su roditelji u to vrijeme stanovali na Ribeiri, ali ne u istom stanu kao danas. Njegov
otac izrađivao je košare i dobro zarađivao.
Zapao je u poteškoće i dolazio često k meni na ručak i večeru, imao je malo novca.
- I što je to, da tako kažemo, neobično što je gospodin Monteiro otkrio na poslu?
- Možete li to pojasniti?
Damasceno je shvatio da drogu prima noćni čuvar, starac koji je umro prije nekoliko
dana. Naravno, tvrtka o tome ništa nije znala, noćni čuvar bio je u dosluhu s krijumčarima u
Hong Kongu odakle su dolazili kontejneri. On je primao pakete i preprodavao ih u Portu.
Čistom heroinu.
- I gdje bi on završavao?
- A kako se zove?
Zato što kad se naljuti muca i skače gore-dolje poput zrikavca, osim toga ima i
nekakvu zelenkastu put.
Nekoliko mjeseci prije Damasceno je radio kao električar u „Noćnom leptiru”, lokalu
koji pripada Zelenom Zrikavcu ali ga je on registrirao na svoju šogoricu. To je središte iz
kojeg se droga raspačava po cijelom Portu. Trgovci dolaze onamo kupiti robu i zatim je
predaju mazgama.
- Mazgama?
Otkrio je da Zeleni Zrikavac prima drogu iz Hong Konga preko neke uvozno-
izvozne tvrtke. Možda joj je ušao u trag, tko zna, jer činjenica je da je nedugo zatim primljen
kao pomoćnik u tvrtki Stones of Portugal u čijim kontejnerima je droga stizala iz Azije. Nije
mu trebalo dugo da shvati da drogu prima noćni čuvar.
- I zatim?
Zatim je te večeri, iste večeri koje je noćni čuvar doživio moždani udar, Damasceno
došao k meni i rekao mi da su se zvijezde napokon posložile, da će to biti posao našeg života
i da nakon toga možemo pobjeći u Rio de Janeiro.
To da su upravo stigli kontejneri puni robe iz Hong Konga i da, budući da su Zeleni
Zrikavac i njegova banda, kao što je to bilo dogovoreno s noćnim čuvarom, trebali doći tek
idući dan, mi za to vrijeme odmaglimo sa svom robom.
Rekao sam mu da je lud i da će nas Zeleni Zrikavac bez ikakve sumnje ubiti ako ga
pokušamo preveslati. Osim toga, kome bismo, dovraga, prodali svu tu robu?
- I što je on na to rekao?
- A zatim?
- I to ste učinili?
Da, odvezao sam ga, i da budem iskren, čak sam ušao u dvorište s njim, učinio sam to
svojom voljom, on me ni na što nije prisiljavao, bilo bi mi krivo da ja ostanem pred vratima
dok on obavlja sam taj opasni posao.
- Oprostite, ali kad to tako kažete ispada da ste to učinili isključivo iz velikodušnosti.
No, jeste li barem na trenutak pomislili na sve te milijune koje biste pribavili tom krađom?
Možda i jesam, moram biti iskren. Znate, po cijele dane radim za crkavicu kao
autoelektričar, živim u podrumu koji je moja žena pokušala uljepšati zavjesama s cvjetovima,
ali zimi vlaga probija iz zidova, to je vrlo nezdravo mjesto za život. A ja imam dijete od
svega nekoliko mjeseci.
Jesam, zato što imam sestru koja živi u Glasgowu, a prošlo je pet mjeseci otkako smo
se posljednji put čuli. Znate, telefonirati u Glasgow nije jeftino, a moja sestra ima
mongoloidno dijete koje joj zadaje velike probleme.
Dok sam telefonirao, začuo sam zvuk automobila. Spustio sam slušalicu i brzo se
sakrio u sobicu s pokretnim vratima u kojoj drže usisavač. U tom trenutku kroz vrata koja
vode na dvorište ušao je Damasceno, a na glavnim vratima pojavili su se Zeleni Zrikavac i
njegova banda.
Jednoga jesam, zove se Costa, zbog ciroze ima golem trbuh. Drugoga ne poznajem,
bio je mlad, vjerojatno neki novak.
Narednik je počeo poskakivati prvo na jednoj, onda na drugoj nozi kao i uvijek kad je
nervozan, zatim je počeo mucati, jer kao što sam vam rekao, kad god je nervozan muca i
nitko ne razumije ni riječi od onoga što govori.
- A zatim?
Počeo je mucati i rekao: kurvin sine, ova roba je moja. Ja sam ih promatrao kroz
jednu pukotinu iz sobice. Zeleni Zrikavac uzeo je vrećice s robom i zatim učinio nešto
nezamislivo.
- Što je učinio?
- A zatim?
- Je li pucao?
Pucao je, ali metak je otišao u zrak, završio je u stropu, ako odete u ured tvrtke Stones
of Portugal sigurno ćete zateći rupu u stropu, nije ga ubio zato što su priskočili njegovi ljudi i
skrenuli putanju hica, a on je potom vratio pištolj u korice.
Zrikavac je shvatio da ga ne može ubiti ondje, ali se sasvim sigurno nije smirio.
Udario je Damascena nogom u jaja i ovaj se svinuo od bola, zatim ga je opalio koljenom po
licu, baš kao u filmovima, i počeo ga tući. Nakon toga svojoj bandi rekao je da ga stave u
automobil i da će se s njime razračunati u postaji.
- A vrećice s drogom?
Ostalo je na vama. Idućeg jutra Damascenovo, kao što znamo, obezglavljeno truplo
pronašao je neki Ciganin na zemljištu punom otpadaka. Sad je na meni red da postavim
pitanje: koji biste zaključak vi iz toga izvukli?
U TAJ SAT U PANSIONU Dona Rose bilo je mirno. Rijetki gosti još se nisu vratili iz grada.
U dnevnom boravku, na televizoru s prigušenim tonom, prikazivao se neki društveni
magazin koji je uvijek išao prije dnevnika.
Firmino nije rekao ništa. Dona Rosa, krećući se na prstima, blago je poravnavala
presvlake na naslonima naslonjača.
Dona Rosa pokazala mu je jelovnik. Odvjetnik nije ništa rekao, ali čini se da je bio
zadovoljan jer je ustao i pozvao Firmina da ga slijedi. Blagovaonica je bila u mraku, ali
odvjetnik je upalio svjetlo kao da je kod vlastite kuće i odabrao stol.
- Ako je preostala neka boca vina od ručka - rekao je Firminu - recite Dona Rosi da je
baci, ne podnosim napola ispijene boce vina koje znaju posluživati u nekim pansionima, čine
me sjetnim.
- Govorili ste o tajnosti istrage - rekao je Firmino - tek toliko da nešto kaže.
- Ah, da, tajnost istrage - rekao je odvjetnik - volio bih s vama razgovarati o
takozvanoj tajnosti istrage, ali takav razgovor postao bi neizbježno vrlo zahtjevan i za vas
možda dosadan, a ne bih vam volio dosađivati.
- Kako god bilo, ne dosađujete mi - odgovorio je Firmino - ako želite govoriti o tome,
samo naprijed, sav sam se pretvorio u uši.
- Mesna okruglica i košulja, i to je binom, barem kad sam ja u pitanju. Ne znam jeste
li primijetili da je svijet binaran, priroda se oslanja na binarne strukture, ili barem naša
zapadna civilizacija, a ona je ta koja voli sve svrstavati u klase, prisjetite se samo
osamnaestog stoljeća, naturalista, Linnea, kako ga kriviti što ova bijedna kuglica koja se
kotura svemirom i na kojoj putujemo naposljetku djeluje prema izuzetno jednostavnom
sustavu kakav je onaj binarni, što vi kažete na to?
- Što vi mislite?
- To je samo nada - rekao je - nada za ljudski rod kome pripadamo, ali koja se ne tiče
14 Odnosi se na iznenadnu promjenu teme, vezano uz tehniku kojom se u svojim odama koristio grčki pjesnik
Pindar (522. ili 518. - 442. pr. Kr.).
nas izravno jer ni vi ni ja nećemo poživjeti dovoljno dugo da bismo saznali od čega je,
naprimjer, napravljena Andromeda ili što se događa na tom kraju svemira. Samo pomislite na
sve te znanstvenike i sve ostale u NASA-i koji naporno rade kako bi za stoljeće ili dva
budući naraštaji stigli do tih područja koje nazivamo granicama našeg sunčevog sustava, i
zamislite lica tih sirotih budućih naraštaja kad se nakon toliko dugog puta napokon iskrcaju
iz svemirskog broda i zateknu ondje jedan lijep binarni sustav: žensko ili muško, istina ili laž
i, recimo, grijeh i krepost jer, da, binarni sustav, iako to nisu očekivali, predviđa i svećenika,
katoličkog ili bilo kojeg drugog, koji kaže: ovo je grešno, ovo je kreposno. Možete li
zamisliti njihove izraze lica?
- Tu sam vas čekao - odgovorio je odvjetnik - mašta. To je vrlo lijepa riječ i pojam o
kojem valja porazmisliti, ako imate vremena, razmislite o njemu. Što se mene tiče, maštao
sam o desertu koji je Dona Rosa večeras za nas pripremila, to je flan brule, ali možda je bolje
da odustanem, još kapljica i idem u krevet, moj dan je završio, ali vaš bi se mogao nastaviti
nečim vrlo korisnim.
- Upravo tako - rekao je odvjetnik - ne bih želio da si umislite da ste Philip Marlowe,
ali mogli bismo saznati nešto usputno o Zrikavcu, možda nekakav sitni prijestup jer, znate li
što je rekao De Quincey?
- Što je rekao?
- Rekao je: ako si netko jednom dopusti da ubije, ubrzo će mu se učiniti kako nije
prevelik grijeh počiniti pljačku, zatim neće proći mnogo prije no što se krene opijati, prestane
štovati blagdane, počne se ponašati prostački i gaziti vlastitu riječ. Kad netko jednom krene
tom stazom, ne zna se gdje će završiti i mnogi duguju svoju propast ovom ili onom ubojstvu
za koje u dotičnom trenutku nisu previše marili. Kraj citata.
Odvjetnik se nasmijao sebi u bradu i dodao: - Dragi moj mladiću, kao što sam već
rekao, ne bih vam želio dosađivati, ali pretpostavimo da ja, koji sam vam maloprije govorio o
profesionalnoj etici, trebam pomoć u probijanju takozvanog vela neznanja. Neću duljiti, to je
definicija jednog američkog filozofa prava i radi se o čisto teorijskom pitanju koje prebiva u
nekoj vrsti Platonove spilje. No pretpostavimo da svojim pindarskim letovima na trenutak
prizemljim to načelo na posve praktičnu, recimo to tako, faktičnu razinu, što mi nijedan
teoretičar prava nikad ne bi oprostio, za što me, iskreno, nimalo nije briga, što biste vi rekli
na to?
- I recimo isto tako da bih se uvijek mogao opravdati nekim definicijama iz teorije
prava, mogao bih, ne bez izvjesnog cinizma, ustvrditi da pripadam sljedbenicima takozvanog
intuicionističkog načela, ali neću to učiniti, radije bih da to nazovemo arbitrarnim činom
mašte, sviđa li vam se ta definicija?
- A u ovom trenutku bismo na pozornicu mogli pozvati i vašeg Lukácsa - dodao je.
- Nema veze - prošaptao je voditelj - imam dobar stol za vas, pođite za mnom, molim
vas.
Stol nije bio odveć blizu pozornice, ali je bio okrenut u stranu što mu je omogućavalo
dobar pogled na cijelu dvoranu.
- Zar se i ovdje može večerati? - upitao je Firmino - mislio sam da je restoran ovdje
pokraj.
- Naprimjer?
- Dimljeni modri sabljan - odgovorio je voditelj - hladni jastog i tomu slično, ali
želite li da vam donesem jelovnik ili biste najprije željeli nešto popiti?
- U redu, neka bude šampanjac - odgovorio je nehajno - ali najbolji koji imate.
- Utučen sam - promrmljao je povjerljivim tonom - dragi moj prijatelju, prilično sam
Firmino nije odgovorio, ali se njegov pokret glave mogao protumačiti kao potvrdno
kimanje.
Firmino je zaustio da nešto kaže, ali muškarcu se razvezao jezik: - Baš zato sam
večeras došao u „Puccini’s” jer to je pravo mjesto kad se osjećate utučeno, zar ne?, pravo
mjesto da se čovjek oraspoloži, ali ne moram vam to ni govoriti, sigurno to znate bolje od
mene.
- Ovo - rekao je - ovo nama treba, ali jasno, ne ovdje nego tamo u salonu. Pokretom
ruke neodređeno je pokazao prema drugom kraju dvorane.
- Najbolja roba, pristupačna cijena i zajamčena diskrecija, ali vi ćete poslije mene.
- La Boheme je prava stvar - zasmijuljio se - upravo prava vrsta glazbe da vas digne. I
ponovo je dodirnuo nosnicu.
Firmino je ležerno ustao i obišao dvoranu držeći se uza zid. Pokraj zavjese koju mu je
pokazao utučeni pedesetogodišnjak nalazila se još jedna, nad ovom je bio natpis „Toalet” na
kojem su bila nacrtana dva lika u regionalnim nošnjama, seljak i seljanka. Firmino je ušao,
oprao ruke i pogledao se u ogledalu. Sjetio se odvjetnikova savjeta da se ne igra Philipa
Marlowea. Nije to bila njegova uloga, ali prostorija prema kojoj ga je uputio utučeni
pedesetogodišnjak pobudila je njegovo zanimanje. Izašao je iz toaleta i s jednakom
ležernošću prošao kroz susjednu zavjesu. Iza nje nalazio se hodnik čiji su zidovi i pod bili
presvučeni moketom. Firmino je smireno nastavio. S desne strane nalazila su se obložena
vrata sa srebrnom pločicom na kojoj je pisalo: La Boheme. Firmino ih je naglo otvorio i
zavirio. Unutra se nalazio mali budoar, sav presvučen u plavo, s plavim svjetlima i kaučem.
Na njemu je ugledao muškarca. Glazba je, činilo mu se, bila Puccinijeva, ali nije prepoznao o
kojoj je operi riječ. Firmino je prišao muškarcu koji je ležao na leđima i potapšao ga po
ramenima. Muškarac se nije pomakao. Firmino ga je protresao za ruku. Muškarac je izgledao
u dubokoj komi. Firmino je brzo izašao i zatvorio za sobom vrata.
- Ali meni ne treba dugo - rekao je - dvije minute najviše, možda bih trebao svratiti
do upraviteljeva ureda.
- Dvadeset pet godina mlađa od mene, ali kurvica - prošaptao je muškarac - samo što
mi je trebao trenutak razmišljanja da to shvatim.
- Dobro utrošenih dvjesto dolara - rekao je muškarac - što je jeftino ako uzmete u
obzir diskreciju.
- Uistinu nije tako skupo - odvratio je Firmino - ali nažalost zaboravio sam dolare kod
kuće.
Firmino je platio račun ne ostavivši ni novčića više. Na svu sreću, mogao ga je platiti
u škudama. Odlučio se vratiti pješice uz obalu cijelim šetalištem, bio je siguran da će mu
goditi malo zraka.
16.
- Igram Spite and Malice - rekao je Don Fernando - ali ne ide mi, nije moj dan. Znate
li vi igrati Spite and Malice?
Firmino je stajao kao ukopan pred njim sa svežnjem novina pod rukom i bez riječi
promatrao odvjetnika.
- Milligan se igra s više igrača - objasnio je Don Fernando - s dva snopa od pedeset i
dvije karte koje se slažu u dva stupca, otvara se asom ili damom, u stupcu s asom karte se
moraju slagati od manje prema većoj, a u stupcu s damom od veće prema manjoj, ali to nije
ono najbolje, ono najbolje su zapreke.
Odvjetnik je uzeo cigaru čija dobra dva centimetra su se već pretvorila u pepeo i
požudno povukao dim. - Proučite malo te takozvane igre strpljenja, neke imaju sličan ustroj
kao ona nepodnošljiva logika koja vlada našim životima, naprimjer Milligan, ali sjednite,
mladiću, uzmite onu stolicu.
- Znate - rekao je odvjetnik - prije nekoliko godina zatražio sam dopuštenje da budem
promatrač tijekom razgovora o nuklearnom razoružanju koji se redovito održavaju u sjedištu
Ujedinjenih naroda u Ženevi. Sprijateljio sam se s jednom gospođom, veleposlanicom zemlje
koja se zalagala za razoružanje. Pokazalo se da je njezina zemlja, koja je u to vrijeme vršila
nuklearne pokuse, gorljivi zagovornik nuklearnog razoružanja u svijetu, shvaćate?
- Ali ja ga igram sam, kao da igram Spite and Malice, to mi se čini prikladnijim.
Don Fernando prekinuo je svoju igru strpljenja i počeo vraćati karte jednu po jednu
natrag u snop. - Slušam vas, mladiću - rekao je.
- Vi ste dobar novinar, mladiću - uzviknuo je - uz poneku manu, naravno, ali nemojte
se igrati Don Quijotea jer je narednik Titanio Silva vrlo opasna vjetrenjača. A budući da
znamo kako je završio naš junački Don Quijote kad su ga uhvatili krakovi vjetrenjače i
budući da ja ni ne mogu ni ne želim biti vaš Sancho Panza i vidati rane na vašem jadnom,
natučenom tijelu, reći ću vam samo jednu stvar, dobro naćulite uši. Dobro naćulite uši zato
što je ovo ključan potez našeg Milligana. Sada ćete sastaviti opširno priopćenje za tisak koje
ćete poslati nekoj od novinskih agencija i to priopćenje, u kojem ćete do u najsitnije
pojedinosti navesti sve što se događa u „Noćnom leptiru”, njegove udobne salone, opernu
glazbu, vrećice s raznolikim supstancama i dolare koje svojim spretnim rukama broji vješti
blagajnik Titanio Silva, sve to prenijet će istovremeno sav portugalski tisak, svi listovi koje
možete zamisliti, oni kojima je pri srcu veličanstvena i napredna sudbina ljudskoga roda i oni
koji više drže do sportskih automobila u posjedu sitnih industrijalaca sa sjevera, što je
naprosto tek drugi način poimanja veličanstvene i napredne sudbine ljudskoga roda, jednom
riječju, svatko će na svoj način prenijeti vijest, netko bijesno, netko sablažnjeno, netko
suzdržano, ali svi će morati napisati da se vjerojatno, naglašavam vjerojatno, u svjetlu nekih
vrlo vjerodostojnih dokaza, na dotičnome mjestu, kao posljedica neobične rastresenosti
Nacionalne garde koja se nikada nije sjetila ondje izvršiti pretres, nekažnjeno raspačava prah
s oniričnim djelovanjem, sviđa li vam se taj pridjev?, po umjerenoj cijeni od dvjesto dolara
po vrećici, što znači trećinu mjesečne plaće običnog portugalskog radnika, tako ćemo
„Noćnom leptiru” i, naravno, gospodinu Titaniju natovariti na vrat kriminalističku policiju.
- Za sve su krivi „Puros” - rekao je - sada moram kupovati španjolske cigare „Puros”
jer se havanske više nigdje ne mogu naći, postale su sjećanje, ali možda je i cijeli taj otok
postao samo sjećanje. A zatim je nastavio: - Skrećemo s teme, zapravo, ja sam taj koji skreće
s teme, oprostite mi, ali danas mi se toliko stvari mota po glavi.
- Osim toga, loše sam spavao - dodao je - proveo sam previše besanih noći, a besane
noći sa sobom donose utvare i zbog njih se povlači vrijeme. Znate li što to znači kad se
vrijeme povlači?
Pogledao je ispitivački Firmina i on je ponovo osjetio onu istu nelagodu i sram. Nije
mu se nimalo sviđalo to što Don Fernando od njega, a tko zna, možda i od drugih, kao da je
zahtijevao sudioništvo i tražio potvrdu za sumnje koje su ga mučile, ali uvijek na tako
prijeteći način.
- U našim glavicama - nastavio je - ali jedino dok spavamo, u tom prostoru koji je
nemoguće nadzirati, a koji doktor Freud naziva slobodno stanje Nesvjesnog. Točno je da taj
izuzetni detektiv nije uspio povezati snove s teoremom teorijske fizike, ali bilo bi zanimljivo
kad bi to jednoga dana netko uspio. Bi li vam smetalo ako zapalim?
Odgegao se do stolića i zapalio jednu od svojih cigara. Potegnuo je dim, ali ga nije
uvukao i napravio je njime nekoliko kolutova u zraku.
- Ponekad sanjam svoju baku - rekao je zamišljeno - prečesto sanjam svoju baku.
Znate, bila je vrlo važna za moje djetinjstvo, praktično sam odrastao uz nju iako su zapravo
svu brigu o meni vodile odgajateljice. A ponekad je sanjam i kao djevojčicu. Jer, naravno,
čak je i moja baka je jednom bila djevojčica. Ta užasna starica, gojazna kao što sam gojazan
ja sada, kose spletene u punđu, sa svilenom vrpcom oko vrata i njezinim crnim, svilenim
haljinama, načinom na koji bi bez riječi zurila u mene dok me prisiljavala da s njom pijem
čaj u njezinim odajama, ta strašna žena koja je bila moja noćna mora dok sam bio budan ušla
je u moje snove kao djevojčica, kako je to čudno, nikad ne bih pomislio da je ta stara vještica
nekad bila djevojčica, a u mojim snovima jest, nosi plavu suknju laganu poput oblaka, hoda
bosonoga, plave kovrče padaju joj po ramenima. Ja sam s druge strane potoka i ona, da bi
došla do mene, stavlja svoje ružičaste nožice prvo na jedan, a onda i drugi kamen u potoku.
Cijelo to vrijeme znam da je ona moja baka, ali istovremeno je i djevojčica, baš kao što sam
ja dječak, ne znam jesam li vam to uspio dobro objasniti, jesam li?
- Umoran sam - rekao je - moram razbistriti um, poslije moram s vama razgovarati o
konkretnijim stvarima, ali sad moramo izaći.
- Ovamo sam došao pješice - želio je naglasiti Firmino - kao što znate, ovdje nemam
prijevozno sredstvo.
- Ja sasvim sigurno neću hodati - rekao je Don Fernando - sa svim tim salom brzo se
umorim kad hodam, možda bi nas mogao povesti Manuel ako večeras ne bude imao previše
posla u gostionici, u rijetkim prigodama zamolim ga da bude moj vozač, on se, inače, brine o
automobilu moga oca, starom Chevroletu iz 1948. koji je još u izvrsnom stanju, ima motor
koji radi poput sata, možda bismo njega mogli zamoliti da nas poveze.
- NIJE LAKO POBJEĆI iz Porta - rekao je odvjetnik - ali možda je pravi problem u tome da
nije lako pobjeći od nas samih, oprostite mi na banalnosti.
Automobil je klizio cestom uz obalu, gospodin Manuel vozio je vrlo oprezno, pao je
mrak i s njihova lijeva svjetla grada već su bila daleka. Prošli su kraj goleme zgrade s
krovom od škriljevca prema kojoj je odvjetnik mahnuo rastresenim pokretom ruke.
- Dom životinja za mene znači rano djetinjstvo - promrmljao je - ondje sam proveo
prve godine života, osim što bi me svake nedjelje u grad vodila njemačka odgajateljica na čaj
s mojom bakom, a ondje je živjela i moja zamjenska majka, zvala se Mena.
Automobil je prešao most i skrenuo desno na cestu na kojoj gotovo da nije bilo
prometa. Na svjetlu farova Firmino je uspio pročitati nekoliko natpisa: Areinho, Massarelos.
Ta imena nisu mu govorila ništa.
- Kad sam bio dijete, imanje je bilo na svom vrhuncu - rekao je odvjetnik - zvalo se
Dom životinja zato što je ondje bilo mnogo konja, ponajviše konja, mazgi i svinja. Krava
nije bilo, krave su držali na imanjima na sjeveru, kod Amarantea, ovdje su mahom držali
konje.
Gospodin Manuel skrenuo je na jedan zemljani put pa je automobil ubrzo iza sebe
počeo dizati oblak prašine. Zemljani put završavao je s gumnom na čijem drugom kraju se
uzdizala seljačka kuća izgrađena u tradicionalnom stilu. Na trijemu ih je čekao stariji
gospodin. Odvjetnik je izašao iz automobila i zagrlio ga. Firmino mu je stisnuo ruku, čovjek
je promrmljao neki pozdrav i tada je postalo jasno da je riječ o Don Fernandovom bratu po
mlijeku. Ušli su u rustičnu prostoriju s drvenim gredama na stropu i stolom postavljenim za
pet osoba. Firmino je sjeo, a gospodin Jorge je poveo odvjetnika u kuhinju. Vratili su se s
čašom bijela vina u rukama, a djevojka koja je došla za njima napunila je čaše svima.
- Ovo je domaće vino - objasnio je odvjetnik - moj brat ga izvozi u inozemstvo, ali
ovu bocu nećete naći na tržištu, namijenjena je isključivo za osobnu upotrebu.
Žena je ušla sa zemljanom posudom u rukama, kimnula svima glavom i šutke sjela za
stol.
Odvjetnik je šutke kimnuo. Gospodin Jorge otvorio je bocu rakije i svima je natočio u
čaše.
Odvjetnik je ustao sa čašom rakije u ruci i Firmino je pošao za njim. Noć je bila
zvjezdana, a nebo nevjerojatno svijetlo. S druge strane brežuljka dopirao je odraz svjetala
Porta.
- Dunje - rekao je - jednom su svuda uokolo bile stabla dunje. Pod njima je uvijek
bilo svinja jer je na tlu bilo mnogo plodova. Mena je kuhala slatko od dunja u crnom loncu
nad ognjištem.
S druge strane gumna vidjeli su se tamni obrisi staja i sjenika. Odvjetnik se uputio u
tom pravcu svojim nesigurnim korakom.
- Da ga natjeraju da prizna ono što nije učinio - dodao je odvjetnik - poslije je o tome
napisao knjigu, zove se Priznanje.
Otvorio je vrata staje i ušao. Unutra su bila tri konja i jedan od njih zatoptao je
kopitima kao da ga je nešto uplašilo. Nad vratima se nalazila plavkasta lampica poput onih u
vlakovima. Odvjetnik se svom težinom spustio na balu sijena i Firmino se poveo za
njegovim primjerom.
- Volim ovaj miris - rekao je Don Fernando - kad se osjećam utučeno, dođem ovdje
udišem taj miris i promatram konje.
- Šteta - rekao je odvjetnik - bio je vaš kolega novinar, napisao je knjigu koja se zove
La question u kojoj pripovijeda kako su ga 1957. Francuske oružane snage optužile da je
komunist i sklon Alžiru, njega, Europljanina i Francuza mučili su u Alžiru da otkrije imena
drugih ustanika. Ukratko: Londona su mučili komunisti, Allega zato što je bio komunist. Što
potvrđuje da se mučenjem služe svi i u tome, po mom mišljenju, leži pravi problem.
Firmino nije odgovorio. Jedan od konja iznenada je zanjištao, zvuk koji se Firminu
učinio vrlo uznemirujućim.
- Prije mnogo godina, kad sam bio mladić pun poleta i kad sam vjerovao da pisanje
može nešto promijeniti, utuvio sam si u glavu da ću pisati o mučenju. U to vrijeme vratio
sam se iz Ženeve u Portugal u kojem je vladao diktatorski režim u kojem je politička policija
dobro znala kako iznuditi priznanje, ako me razumijete. Ako uz to dodamo portugalsku
inkviziciju, ovdje kod kuće nije mi moglo nedostajati materijala za istraživanje i počeo sam
posjećivati arhive u Torre de Tombo. Uvjeravam vas da profinjene metode mučitelja koji su
se stoljećima iživljavali na žrtvama u našoj zemlji zavređuju posebno zanimanje, od
pozornosti koju su posvetili tjelesnoj muskulaturi koju je proučavao veliki anatom Vesalije
pa sve do reakcije glavnih živaca koji prolaze našim udovima, našim jadnim genitalijama,
kažem vam, savršeno su poznavali anatomiju i to sve u ime najvećeg od svih Grundnorma,
Apsolutne Norme, razumijete?
- Odustao sam.
- Ponovo oprostite na pitanju - rekao je Firmino - ali zar vi čitate samo Nijemce?
- Prijeći s riječi na djela - odgovorio je Don Fernando - mnogo je ponizniji čin braniti
na sudu one koji trpe slična mučenja. Ne bih vam znao reći je li korisnije napisati znanstveni
rad o poljoprivredi ili razbiti grumen zemlje motikom, ja sam se poput seljaka odlučio za
razbijanje grumena motikom. Spominjao sam vam poniznost, ali ne vjerujte mi previše kad
vam o tome govorim, moj stav je ponajviše pitanje oholosti.
- Izađimo - rekao je - treba mi malo zraka. No, vi o tome svakako morate pisati u
svome listu, razumije se, izvor će ostati nepoznat, ali morate smjesta o tome obavijestiti
javnost, za dva ili tri dana razgovarat ćemo o takozvanoj tajnosti istrage i istražnih radnji, ali
moramo ići korak po korak.
- Milijuni zvijezda - rekao je - milijuni zvjezdanih sustava, a ljudski rod se, dovraga,
bavi elektrodama koji jedni ljudi drugima stavljaju na genitalije.
17.
DONA ROSA SJEDILA je u naslonjaču u predvorju pansiona i pila kavu. Bilo je deset sati
ujutro. Firmino je bio svjestan toga da mu je pogled još uvijek staklast, čak i nakon što je
proveo četvrt sata pod tušem pokušavajući se razbuditi.
- Dragi moj mladiću - rekla je prijazno Dona Rosa - sjednite sa mnom popiti kavu,
više vas gotovo uopće ne viđam.
- Jučer sam bio u botaničkom vrtu - opravdao se Firmino - proveo sam ondje skoro
cijeli dan.
- U muzeju, a onda u kinu, gledao sam jedan film koji sam propustio u Lisabonu -
odgovorio je Firmino.
- I što ste to toliko zanimljivoga vidjeli u botaničkom vrtu? - upitala je Dona Rosa, ja
nikad nisam bila, praktično sam uvijek u ova četiri zida.
- Toliko toga znate, moj dragi mladiću - uzviknula je Dona Rosa - uostalom, za
zanimanje poput vašega potrebna je široka kultura, nego, ispričajte mi, tko je bio taj
gospodin sa stranim prezimenom koji je posadio drvo?
- Ne mogu reći da baš znam mnogo o tome - odgovorio je Firmino - u svome vodiču
pročitao sam da je to bio jedan Francuz koji je stigao u Porto kad nas je napao Napoleon,
mislim da je bio časnik u francuskoj vojsci, bio je strastveni botaničar i upravo je on osnovao
Botanički vrt u Portu.
- Mi smo postali republika tek 1910 - odgovorio je Firmino - svaka zemlja ima svoju
povijest.
- Jučer sam u emisiji Hola gledala reportažu o monarhijama iz sjeverne Europe - rekla
je Dona Rosa - to su veoma vrijedni ljudi, no njihov stil je posve drugačiji.
- Nisam to znala, znači da se za njih doista može reći kako su vrijedni ljudi.
Firmino je popio kavu i ustao uz ispriku da mora ići kupiti novine. Dona Rosa mu je
ozarena lica pokazala na svežanj novina koji se nalazio na kauču.
- Imamo sve svježe novine, Francisca ih je otišla kupiti u osam sati, sve novine
govore o tom skandalu, taj Titanio je sad u pravom škripcu, da nije vas novinara policija ne
bi nikada otišla u taj lokal, na svu sreću, postoji tisak.
- Mislim da to ne bi bilo pametno, danas vas odvjetnik ne može primiti, ima jednu od
svojih kriza - objasnila mu je Dona Rosa.
- Svatko od nas ima svoje krize - rekla je blago Dona Rosa - mislim da je bolje da ga
danas ne uznemiravate, ali ne brinite, rekao je da će nazvati da vam da sve upute, morate
imati samo malo strpljenja.
- Strpljenja imam - rekao je Firmino - ali sam želio malo prošetati, možda skoknuti
do kavane „Central”.
- Vidim da vam treba jača kava - rekla je prijazno Dona Rosa - Francisca ujutro
miješa pravu kavu s ječmenom, vama treba jedan dobar espresso, sad ću reći da vam ga
donese, a vi lijepo sjednite ovamo i pročitajte sve vijesti o tom noćnome klubu, a zatim ćemo
zajedno pogledati emisiju o prirodi, ne znam jeste li je ikad gledali, ali ja je obožavam, vodi
je jedan simpatični znanstvenik s Lisabonskog sveučilišta, današnja epizoda posvećena je
kameleonima iz Algarvea, čini se da je Algarve još jedno od rijetkih mjesta u Europi na
kojem su kameleoni uspjeli preživjeti, pročitala sam to u televizijskom vodiču.
- Uzeli ste mi riječ iz usta - rekla je smijući se Dona Rosa - o toj vrsti kameleona
zasigurno znate više od mene s obzirom na posao kojim se bavite, ja sam stalno u ova četiri
zida, ali vjerujte mi, nekoliko takvih poznajem i ja, osobito u ovom gradu.
U tom trenutku zazvonio je telefon i Dona Rosa je pozvala Firmina da se dođe javiti.
- Moram vam reći nekoliko stvari - rekao je odvjetnik - imate li gdje pisati?
- Samo što Torres, koji se čini kao tvrd orah, tvrdi da je ostao u automobilu do dva i
da nije vidio da Damasceno izlazi iz postaje. Pratite li me? - upitao je odvjetnik.
- Dakle - nastavio je odvjetnik - barem do dva Monteiro je još uvijek bio u postaji,
nakon čega je Torres pomislio kako bi bilo najbolje vratiti se kući. I od tog trenutka stvari
postaju zbrkane, naprimjer, dežurni zadužen za zapisivanje dolazaka u postaju u tom trenutku
spavao je kao beba s glavom na stolu, a tu je i priča o nekoj kavi koju je Zeleni Zrikavac
otišao skuhati u kuhinju u pratnji jednog agenta, i takve stvari, sve dok nisu dogovorili oko
malo logičnije verzije koja će, zapravo, biti ona konačna i koju će Zeleni Zrikavac zasigurno
upotrijebiti na sudu. Ali neću vam ja o tome pričati.
- Reći će vam je Titanio Silva osobno, siguran sam da je to posljednja verzija priče
koju će iznijeti na sudu, ali to svjedočenje najbolje je pribaviti iz prve ruke.
- Imam napade astme - objasnio mu je odvjetnik istim hroptavim glasom - moje krize
su psihosomatske prirode, zrikavci pod krilima imaju prah od kojega dobijem astmu.
- Naredniče, slažete li se sa svime što smo naveli? Jeste li heroj rata u Africi?
Ne smatram se herojem, učinio sam ono što je bila moja dužnost prema mojoj
domovini i prema mojoj zastavi. Iskreno govoreći, kad sam odlazio u Angolu jedva da sam
znao gdje se nalazi. Može se reći da sam svoju nacionalnu svijest stekao na prekomorskim
teritorijima.
To znači da sam shvatio da mi je dužnost boriti se protiv onih koji su rušili našu
civilizaciju.
- A tko ju je rušio?
Crnci koji su pucali po nama zato što su im tako govorili oni poput Amilcara Cabrala.
Shvatio sam da branim teritorije koji su bili naši od pradavnih vremena kad u Angoli nije
bilo ni kulture ni kršćanstva, oboje smo im mi donijeli.
Mi, Portugal.
Bilo je mnogo problema jer su tražili da budu smješteni u skupim hotelima. Čak su
organizirali prosvjede i bacali kamenje na policiju. Umjesto da su ostali braniti Angolu s
puškom u ruci, dolazili su u Lisabon i tražili luksuzni smještaj.
Nakon toga sam dobio premještaj u Porto, ali prije toga proveo sam jedno vrijeme u
gradiću Vila Nova de Gaia.
- No dajte, naredniče, ne morate se odmah ljutiti, samo vam prenosim ono što se
priča. U svakom slučaju, ono što sasvim sigurno znamo jest da ste bili u doticaju s tvrtkom
Stones of Portugal. Ili je i to insinuacija? Ponavljam pitanje: je li vam poznata tvrtka Stones
of Portugal?
Poznata mi je kao i sve druge tvrtke u okolici Porta. Zato sam i znao da joj treba
zaštita.
I da i ne, vlasnik se nikada na to izravno nije žalio, no znali smo da im treba zaštita
zato što uvoze uređaje za visoku tehnologiju, vrlo osjetljivu robu vrijednu milijune.
Nisam to znao. Našem gradu ne treba droga, to je zdravi grad. Mi volimo tripice.
- Pa ipak, u tisku smo pročitali da se u jednom noćnom klubu u Portu koji je, kako se
čini, u vašem vlasništvu, raspačava droga.
Odlučno odbijam tu insinuaciju. Ako mislite na „Puccini’s”, onda ću vam reći da taj
klub posjećuju istaknuti ljudi, a osim toga, on ne glasi na mene već na moju šogoricu, kako
je i zavedeno u općinskom registru.
Stigli smo s ugašenim svjetlima, ne sjećam se koliko je točno bilo sati, vjerojatno
negdje oko ponoći, bila je riječ o rutinskom pregledu.
- U koju svrhu?
Zato što, kao što sam vam rekao, ta tvrtka je na meti lopova zato što uvozi uređaje
visoke tehnologije i naša je zadaća da je štitimo.
- Nastavite.
Parkirali smo automobile izvan dvorišta i ušli. Svjetla u uredu bila su upaljena. Ja
sam ušao prvi i uhvatio Damascena Monteira na djelu.
- Kako to mislite?
Stajao je kraj stola i u ruci držao jedan od uređaja visoke tehnologije koji je zasigurno
ukrao.
- Samo uređaj?
Samo uređaj.
Bili smo u ophodnji s dva automobila. Monteiro je bio u mome. Drugi, u kojem je bio
kolega Ferro, vozio se iza nas. U jednom trenutku smo se zaustavili i agentu Ferru učinilo se
da vidi Monteira kako izlazi, ali se zabunio. Znate, agent Ferro je novak, mlad momak i
ponekad zaspi u automobilu. Naprosto se zabunio.
- Nije li se to dogodilo zato što je svjedok, gospodin Torres, izjavio kako vas je pratio
u svom automobilu i na svoje oči vidio kako uvodite Damascena Monteira u postaju
udarajući ga rukama i nogama?
Rukama i nogama?
- To je izjavio svjedok.
- Uzeli smo na znanje da Nacionalna garda postupa korektno prema građanima. No,
možete li nam opisati događaje od te noći?
Svakako. Popeli smo se na prvi kat gdje su uredi i ćelija za pritvorenike i ispitali
osumnjičenika. Činio se očajnim i počeo je plakati.
- Jeste li ga dirali?
Kako to mislite?
Mi ne dižemo ruku ni na koga, dragi gospodine, zato što poštujemo zakon i Ustav,
ako vas to zanima. Samo ću vam reći da je Monteiro bio očajan i počeo je plakati, a mi smo
ga čak i pokušali utješiti.
Začuli smo hitac i smjesta dojurili. Monteiro je nepomično ležao na zemlji. Uzeo je
pištolj koji je drugi agent neoprezno ostavio na stolu i ispalio si je metak u sljepoočnicu.
- Iz blizine?
Kad si netko ispali metak u sljepoočnicu onda to svakako mora biti iz blizine, ne čini
li vam se?
- Sumigra?
To je američki lijek koji je nedavno stigao na tržište, jedini koji vam može pomoći
kad glavobolja postane doista nesnošljiva. Priložio sam dokumentima liječničku potvrdu o
glavoboljama od kojih trpim još otkada je u Angoli u mojoj blizini eksplodirala mina od čega
mi se probušio bubnjić. Zbog toga sam napustio poprište, to je moja jedina krivnja, ako se
uistinu može nazvati krivnjom, zbog koje moram odgovarati pred sudom, napustio sam
poprište, ja koji u Africi nikada nisam napustio bojno polje.
- O kome je riječ?
Ne bih o imenima. Svi su bili kod istražnog suca i njihova imena saznat ćete tijekom
procesa.
- A Damasceno Monteiro?
Morate shvatiti paniku i zbunjenost dvaju jadnih agenata koji su ostali s mrtvim
tijelom koje je ležalo na tlu u njihovoj postaji. Ne opravdavam ih, ali mogu razumjeti da su
ga uklonili.
Svakako, slažem se s time, ali, kao što sam vam rekao, morate razumjeti paniku i
zbunjenost dvojice agenata koji su se zatekli u toj situaciji.
- Želite reći da je tijelo Damascena Monteira još uvijek imalo glavu kad je izneseno
iz postaje?
To će se razjasniti tijekom procesa. Što se mene tiče, mogu vam samo reći da bih za
svoje ljude stavio ruku u vatru. Uvjeravam vas da moji agenti ne sijeku ljudima glave.
- Tvrdite, dakle, da je Damascenu Monteiru glava odrezana u parku?
Tako nešto teško je izvesti u parku, prema nalazima obdukcije rez je bio savršeno
izveden, kao da se netko koristio električnim nožem, a zato vam treba izvor napajanja
električnom energijom. No, postoje mesarski noževi koji režu mnogo bolje od električnog.
- Osjećate li ovaj smrad - upitao je Don Fernando - danas je bila kućepaziteljica, ona
ne podnosi moje cigare, a ja ne podnosim njezine sprejeve.
- Taj Titanio je pravi ljigavac - primijetio je Firmino. - Vidjeli ste što je sve imao
obraza reći.
- Već dvadeset i pet godina nisam putovao tim vlakom - odgovorio je odvjetnik - ali
volim rasporede vlakova, mislim da su zanimljivi na svoj način.
- Kupio sam taj red vožnje prije mnogo godina - rekao je Don Fernando - dok sam
studirao u Ženevi, bilo je to izdanje za obljetnicu Švicarskih željeznica, švicarske željeznice
doista odlikuje švicarska točnost, ali ono najljepše u svemu je što Zurich smatraju središtem
svijeta, naprimjer okrenite na četvrtu stranicu, nakon reklama za satove i hotele.
Firmino mu je pružio svezak. Don Fernando ga je uzeo, bacio na njega kratak pogled
ne otvarajući ga, a zatim ga ponovo pružio Firminu.
- Ali sigurno vam je prirastao srcu - rekao je Firmino ne znajući što bi drugo rekao.
- Oh - rekao je Don Fernando - svi ti redovi vožnje odavno su istekli, precizni
švicarski raspored progutalo je vrijeme. Darujem vam ga u sjećanje na ove dane koje smo
proveli zajedno, ako s moje strane nije previše umišljeno smatrati da želite uspomenu na
mene.
- Prije odlaska želio sam nazdraviti s vama - objasnio je - nažalost, boca nije baš
prehladna.
- Nemojte imati previše iluzija, mladiću - rekao je odlažući čašu - proces će se voditi
pred vojnim sudom, kladim se u to.
- Predala je molbu za mjesto u gradskoj knjižnici, ali joj još nisu odgovorili - rekao je
Firmino. - Diplomirala je bibliotekarstvo.
Firmino je ponovo napunio čaše. Neko vrijeme pili su u tišini. Tada je Firmino uzeo
svoj dar i ustao.
Firmino je izašao na Cvjetnu ulicu. Puhao je svjež, gotovo oštar povjetarac. Zrak je
bio bistar. Primijetio je da su se na listovima platane pojavile sitne, jedva primjetne žute
mrlje. Bio je to prvi znak jeseni.
20.
TAJ DAN FIRMINO će poslije pamtiti nadasve po tjelesnim osjetima, vrlo jasnim, no
istovremeno i nekako tuđim, osjetima koji kao da se njega uopće nisu ticali, kao da se
između njega i svijeta ispriječila neka zaštitna opna koja ga je zatvorila u neko stanje između
sna i jave u kojem svijest bilježi informacije, ali ih mozak nije sposoban obraditi i one lebde
uokolo poput nejasnih duševnih stanja: to maglovito jutro krajem prosinca kada je drhteći od
hladnoće sišao s vlaka na stanici u Portu, lokalni vlakovi iz kojih su izlazili putnici pospanih
lica, vožnja taksijem kraj sumornih zgrada tog vlažnog i natmurenog grada. A zatim dolazak
pred palaču pravde, birokratske formalnosti prije ulaska, glupi prigovori policajca na ulazu
koji ga je pretražio i koji ga isprva nije htio pustiti s magnetofonom sve dok mu nije pokazao
svoju novinarsku iskaznicu, ulazak u tu malu dvoranu u kojoj su sva mjesta već bila zauzeta.
Zapitao se zašto su za tako važno suđenje izabrali tako malu dvoranu i osjećao je da zna
odgovor, samo što ga u takvom stanju izuzetno izoštrenih osjeta ali istovremeno i neke
mentalne obamrlosti nije uspijevao jasno uobličiti, pa mu nije preostalo ništa drugo no da se
naprosto pomiri s tom činjenicom.
U prvom redu ugledao je Damascenove roditelje. Majka je bila umotana u sivi kaput i
svako malo brisala oči izgužvanim papirnatim rupčićem. Otac je odjenuo za ovakvu prigodu
neumjesnu jaknu s crvenim i crnim kvadratićima u američkom stilu. S desne strane, za
odvjetničkim stolom, ugledao je Don Fernanda. Odložio je odvjetničku halju na stol i
proučavao neke dokumente. Na sebi je imao crni sako i bijelu leptir-kravatu. Imao je duboke
podočnjake i njegova debela donja usna bila je obješenija no obično. Među prstima lijeve
ruke vrtio je ugašenu cigaru.
Leonel Torres sjedio je gotovo šćućuren na svojoj stolici i izgledao uplašeno. Kraj
njega je sjedila krhka plavokosa djevojka koja mu je vjerojatno bila supruga. Narednik
Titanio Silva sjedio je kraj druga dva optužena agenta. Agenti su bili u uniformi, a on u
civilnoj odjeći, vrlo elegantan, u tamnom odijelu s bijelim prugama i svilenom kravatom.
Kosa mu je blistala od briljantina.
Sudac je primijetio kako mu se za pripremu jedne šalice kave dvije osobe čine
pretjeranima. Da, to je točno ili bi se na prvi pogled moglo činiti točnim, odgovorile su
ležerno usne Titania Silve u nekoj vrsti povjerljivog šapta, no, s druge strane, valja uzeti u
obzir da su kuhinjska oprema i općenito namještaj kojim država oprema postaje daleko od
idealnog stanja, ni na trenutak mu ne pada na pamet kritizirati državu, potpuno je svjestan
teškoća u kojima se ona nalazi i oskudnih sredstava kojima raspolaže nadležni ministar, ali
taj aparat za kavu nabavljen je prije devet godina, ako sud želi, slobodno to može provjeriti,
u računovodstvu u postaji postoje arhivi sa svim fakturama, i stoga je posve razumljivo da je
aparatu za kavu starom devet godina koji ne radi onako kako bi trebalo potrebno posvetiti
pozornost, po potrebi pojačati ili smanjiti plin, i tako su se on i agent bavili aparatom kako bi
jadnom Monteiru odnijeli kavu, kad su iznenada začuli pucanj. Pojurili su na prvi kat i
zatekli Monteira kako nepomično leži kraj stola s pištoljem u ruci, službenim pištoljem
novaka Ferra koji je on neoprezno ostavio na stolu. Da, jer ni policijski djelatnik nije robot,
čak se i njemu može dogoditi da zaboravi pištolj na stolu.
Od onoga što je slijedilo, Firmino je uspio zapamtiti tek pokoju nepovezanu rečenicu.
Pokušao se usredotočiti najbolje što je mogao, no njegov um kao da se oteo nadzoru i počeo
lutati za svoj račun vodeći ga natrag kroz vrijeme, izvan te apsurdne sudnice, ne poštujući
neki logični slijed, pa se tako iznenada zatekao pred odrezanom glavom položenom na
tanjuru, zatim u romskoj naseobini jednog zagušljivog, vrućeg kolovoškog dana, a zatim u
botaničkom vrtu pred egzotičnim stoljetnim stablom koje je posadio neki Napoleonov
poručnik. U tom trenutku raspravljalo se o glavoboljama Titania Silve i Firmino je ponešto
od toga uhvatio, predočenje liječničkog nalaza koji je svjedočio o tome da je narednik Silva
patio od užasnih glavobolja kao posljedica oštećenja bubnjića prilikom mine koja je
eksplodirala blizu njega u Angoli zbog čega nikada nije zatražio državnu mirovinu, pa se
tako te noći zbog svojih zdravstvenih tegoba morao vratiti kući da uzme injekciju sumigra
ostavivši tijelo Damascena Monteira na na tlu, nakon čega su dva agenta počela zamuckivati
kako tek sada shvaćaju da bi mogli biti optuženi za kazneno djelo skrivanja tijela, ali da te
večeri nisu mogli razmišljati o kaznenom zakonu koji ionako slabo poznaju, bili su toliko
uplašeni, toliko pod dojmom svega što se dogodilo da su odnijeli tijelo i ostavili ga u
Općinskom parku.
A zatim je sudac, nakon intervencije državnog odvjetnika, upitao sve odvjetnike žele
li se obratiti sudu prije uvodne riječi. Ustao je branitelj, nadmeni, trbušasti čovječuljak i
izjavio da se nameće jedna stvar koju bi trebalo unijeti u zapisnik, a to je pitanje načela, da,
upravo tako, načela, glas mu je bio hladan i odlučan. Firmino se pokušao usredotočiti na ono
što je čovječuljak govorio, ali kao da se njegov mentalni integritet osjetio ugroženim tim
riječima pa je uspio zabilježiti samo dijelove njegova govora za koje mu se poslije učinilo da
nemaju previše smisla: junak rata u Africi, brončano odličje za hrabrost, odanost zastavi,
domovini, branjenje vrijednosti, borba protiv kriminala, povjerenje u državne institucije.
VLAK JE VOZIO kroz noć. Firmino je kroz prozor ugledao skupinu svjetala u daljini.
Možda je to bio Espinho. Sjedio je u vagon restoranu koji je zapravo bio samoposluživanje s
nekoliko stolova u dnu. Za pultom je bio konobar umornog izraza lica i s krpom u ruci.
Prišao je Firminu.
- Dobra večer - rekao je - oprostite, ali ne možete sjediti ovdje ako ništa ne jedete ili
pijete.
- Žao mi je - rekao j e konobar - ali ne možete ništa naručiti jer je restoran zatvoren.
- Ne možete biti ovdje ako ništa ne jedete ili pijete - ponovio je konobar - ali ne
možete ni naručiti ništa za jelo ili piće.
- Moram počistiti, gospodine, trebao bih biti samo konobar jer tako piše u mom
ugovoru, ali me Željeznice tjeraju i da čistim, a moj sindikat ne čini ništa kako bi me zaštitio.
- U redu - rekao je Firmino - dopustite mi da budem ovdje dok čistite, neću vam
smetati, možemo jedan drugome praviti društvo.
Glas je dolazio izdaleka. Snimka je bila veoma loša i rečenice su se gubile u ništavilu.
„... ponavljam, pitanje koje upućujem prvenstveno samome sebi: što to znači biti
protiv smrti?
......................................................................................................................
.......................................................................................................................
.......................................................................................................................
svaki čovjek je prijeko potreban svim ljudima i svi ljudi su prijeko potrebni svakome
čovjeku ...............................................................................................................................
..................................................................................................................................
i svi su bića koja u ljudskom smislu vode k njemu, u svakom čovjeku nalaze se
korijeni ljudskosti .................................................................................................................
..........................................................................................................................
...........................................................................................................................
.............................................................................................................................
............................................................................................................
.............................................................................................................
- Ako je suđenje, onda je vjerojatno zanimljivo, jednom sam gledao neko suđenje na
televiziji, izgledalo je kao na filmu.
A zatim je dodao: - Da biste mogli ostati ovdje morate nešto pojesti ili popiti.
- A zašto onda nas dvojica ne bismo zajedno pojeli ili popili nešto toplo - rekao je
Firmino - što kažete na to?
„Es ist ein eigenmutlicher Apparat, to je doista osebujna naprava. Te riječi daleke
1914. zapisao je nepoznati Židov iz Praga koji se izražavao na njemačkom jeziku
.....................................................
.........................................................................................................................................
..................................................................prilično osebujna naprava koja održava barbarski
zakon ...........................................................................................................................................
.....................................................................................................................................................
.................................................................................. tek jedna od naprava u kaznenoj koloniji
ili užasna slutnja čudovišnog čina kojem će Europa
posvjedočiti? ...............................................................................................................................
.....................................................................................................................................................
...................................... čudovišno, ungeheuer, monstrum, vampir koji se skriva iza Bazične
norme ..........................................................................................................................................
.....................................................................................................................................................
............ taj praški pisac nije mogao znati što će učiniti narod na čijem jeziku je
pisao ............................................................................................................................................
....................................... jer očigledno je kako ubojstvo nije
dovoljno ......................................................................................................................................
................................................................ mučenje,
mučitelj .......................................................................................................................................
..............................................................i prije no što se počini ubojstvo potrebno je nanijeti
bol, iživljavati se, mučiti ljudsko
tijelo ............................................................................................................................................
.....................................................................................................................................................
................ reći ćete i reći ćemo kako nitko od nas nije odgovoran za okrutnosti počinjene u
povijesti, ali gdje prestaje individualna odgovornost?, jer jedan od teorijskih temelja
čudovišnosti, mučenje ...............................................................”
- Jedan odvjetnik iz Porta - odgovorio je Firmino - ali razumije se tek pokoja riječ.
„... neka mi stoga bude dopušten jedan književni citat jer i književnost može pomoći
da se shvati pravo ......................................................................................
.........................................................................................................................................
....................................................................................................
..............................................
..........................................................................
naše policijske postaje u današnje vrijeme, i kažem u današnje vrijeme, ovog ljeta
gospodnjeg u kojem nam je dano da živimo, naše su machines-celibataires .............
..............................................................................................................................
.......................................................................................................................
igle kojima su se koristili u kaznenoj koloniji ili tek cigarete ugašene na koži
........................................................................................
- Bio je predaleko - rekao je Firmino - a k tomu on još ponekad govori tiho, kao da
mrmlja sebi u bradu.
„... jedan veliki suvremeni pisac protumačio je to proročansko djelo iz 1914. došavši
do istih humanističkih zaključaka kojima sam započeo ovo izlaganje ..........
..........................................................................................................................
...................................................................................................................................
......... ovaj čovjek koji stoji pred nama i kojega bez imalo ustručavanja nazivam
niskim zbog mučenja koja je izvršio jer nitko sasvim sigurno ne može zamisliti da bi netko
gasio opuške na mrtvom tijelu, dakle ....................................................
.........................................................................................................................................
........................................................
te naše postaje Nacionalne garde bez ikakvog pravnog nadzora ili zaštite u kojima
djeluju spodobe poput Titania Silve............”
Ponovo su se začuli nerazumljivi šumovi i Firmino je isključio magnetofon.
- Ima dugačko ime - odgovorio je Firmino - ali ga u Portu svi poznaju kao odvjetnika
Lotona.
- Pustite još malo - zamolio je konobar - želio bih čuti još malo.
.........................................................................................................................................
........................................................... Jean Amery
......................................................................................................
...........................................................................................................
neumoljive stranice djela Diskurs über den Freitod poučavaju nas da je gađenje
prema životu temeljni uvjet za dobrovoljnu smrt, ali ne samo njegova knjiga već i život od
ključnog su značenja za shvaćanje
.......................................................................
................................................................................................................
...............................................................................................
.........................................................................................................................................
........................................................................... no može li književnost spasiti od neizbrisivog
poniženja ....................................................................................
..................................................................................
..........................................................................................................
...................................................................................................................
...........................................................................................
...............................................................
.........................................................................................................
..................................................
gadost .........................................................................................
Konobar je ustao.
„Ovaj sud, prema ovlastima koje mu zakonski pripadaju, nakon što je proučio sve
dokaze, saslušao okrivljenike, svjedoke i pravne zastupnike svih strana, osuđuje agenta Ferra
i agenta Costu na dvije godine zatvora uvjetno zbog kaznenog djela skrivanja mrtvog tijela i
tešku povredu službene dužnosti. Sud smatra agenta Silvu odgovornim za nemar utoliko što
je napustio postaju za vrijeme službe i suspendira ga na šest mjeseci sa svih njegovih
dužnosti. Agent Silva oslobađa se optužbe za ubojstvo.”
Kroz prozor su zasvjetlucala prva svjetla periferije. Firmino je uzeo torbu i izašao na
hodnik. Bio je pust. Pogledao je na sat. Vlak je stigao točno na vrijeme.
21.
Skinuo je jaknu, vani je vladala gotovo ljetna vrućina. Ugledao je njezin automobil i
potrčao niz stube mašući listom papira.
- Otkad počinje?
- Na godinu dana?
- Godišnju stipendiju dobio je jedan tip koji je klasa za sebe - rekao je Firmino - meni
su dali semestralnu, ali bolje išta nego ništa, zar ne?
Tog jutra cijela redakcija bila je na okupu. Firmino je poveo Catarinu između stolova,
prošao kraj glavnog urednika ljubazno ga pozdravivši s „dobar dan gospodine Huppert” i
ušao u direktorovu sobicu prethodno dvaput pokucavši po staklu.
- Slušajte, rekao je, možda bih vam mogao slati članke iz Pariza, Pariz je grad u
kojem se događaju mnogi zločini iz strasti, ne može se bilo koji list priuštiti dopisnika iz
Pariza, a vi biste ga imali besplatno, pomislite kako bi to otmjeno zvučalo: od našeg
dopisnika iz Pariza.
- To bi moglo biti rješenje - odgovorio je direktor - ali moram razmisliti, sutra ćemo o
tome na miru porazgovarati, dotad me pusti da malo razmislim.
Firmino je pozvonio i vrata su škljocnula i otvorila se. Don Fernando bio je zavaljen
na kauču ispod police se knjigama. Bio je u kućnom ogrtaču, kao da je tek ustao, a oko vrata
je nosio svileni rubac.
- Dobar dan, mladiću - rekao je ravnodušnim tonom - hvala vam što ste došli,
sjednite, molim vas.
Firmino je sjeo.
- Napisao sam ga - rekao je Firmino - ali nije dugačak, ima tek dvadesetak stranica.
- Pa, pristupio sam temi s malo drugačijeg gledišta - objasnio je Firmino - usredotočio
sam se na jedan jedini roman koristeći se također drugim metodologijama.
- Vrlo zanimljiva mješavina - rekao je odvjetnik - vrlo rado bih ga pročitao, možda
mi možete poslati primjerak. Još nešto?
- Razumijem - rekao je odvjetnik - u tom slučaju možda vas nisam trebao zvati, ali
nisam mogao zamisliti jednu za vas tako sretnu, ali i obvezujuću okolnost.
Don Fernando ustao je i otišao do radnog stola. Uzeo je cigaru i dugo je mirisao ne
odlučivši da je zapali, a zatim se ponovo strovalio na kauč, zabacio glavu unatrag i usmjerio
pogled prema stropu.
- Imam očevica - rekao je tiho - ono što je vidio omogućuje mi da zatražim novo
suđenje.
- Wanda je jadno biće - odgovorio je - jedno od onih jadnih bića koja lunjaju po
ovom svijetu bez nade da će jednom doseći Kraljevstvo nebesko. Eleuterio Santos zvan
Wanda, transvestit.
- Eleuterio Santos - nastavio je Don Fernando kao da čita dosije - trideset dvije
godine, rođen u seocetu na planini Marao, iz siromašne obitelji pastira, s jedanaest godina
silovao ga je stric, odrastao u sirotištu sve do šesnaeste godine, povremeno radio na istovaru
voća na ušću Douro i kao grobar na gradskom groblju, zbog depresije godinu dana
proboravio u gradskoj umobolnici što mu je omogućilo da provodi vrijeme s
oligofreničarima i šizofreničarima u blagotvornoj okolini mentalne institucije kakvom se
naša zemlja može podičiti, trenutno Wanda, poznat policiji zbog prostitucije na ulicama
Porta, s vremena na vrijeme ima blage depresivne krize, ali sad si može priuštiti liječnika.
- Zastupao sam ga na sudu u tužbi protiv nekog klijenta koji ga je posjekao za vrijeme
susreta u automobilu - rekao je Don Fernando - sitni sadist koji je, međutim, imao nešto
novca za odštetu tako da Wanda na kraju nije ni tako loše prošla.
- Ukratko - započeo je Don Fernando - Wanda je bila u ulici gdje obično radi samo
što je te večeri, čini se, ondje bilo malo posla, pa se premjestila u pokrajnju ulicu koja je bila
izvan njezinog područja gdje ju je zatekao svodnik koji nadzire taj dio i smjesta skočio na
nju. Wanda se branila i njih dvoje našli su se na tlu. U tom trenutku prolazila je ophodnja
Nacionalne garde, svodnik je dao petama vjetra, a Wanda je ostala na tlu. Ugurali su je u
automobil, odvezli je u postaju i smjestili u ćeliju to jest ono što oni nazivaju ćelijom, a
zapravo je sobica koja se nalazi odmah kraj ureda. Čini se da su ti dežurni djelatnici imali
osjećaj za dužnost jer su je unijeli u popis pritvorenika u kojem jasno piše: Eleuterio Santos,
pritvoren u dvadeset tri sata. A to se više ne može krivotvoriti.
Odvjetnik je zašutio, napravio nekoliko kolutova dima u zraku i ponovo se zagledao
u strop.
- Zatim je ophodnja koja ju je uhitila otišla zato jer joj je završavala smjena, a Wanda
je ostala u sobici kraj ureda, ispružila se na krevetu i zaspala. Oko ponoći i pol probudili su je
krici, lagano je odškrinula vrata i pogledala kroz pukotinu. Bio je to Damasceno Monteiro.
Odvjetnik je zastao i ugasio cigaru u pepeljari. Njegove očice utopljene u salu gledale
su nekamo u daljinu.
- Titanio je naredio agentu Costi da iz kuhinje donese električni nož. Agent Costa se
vratio s električnim nožem i Titanio mu je rekao: odreži mu glavu, Costa, ima metak u
lubanji koji nas može odati, ti baci glavu u rijeku, a ja i Ferro ćemo se pobrinuti za tijelo.
- Gledajte - objasnio je Don Fernando - sve te stvari ja znam, ali ih ne mogu dati u
novine. A budući da sam jutros otpratio Wandu kako bi dala iskaz nadležnim vlastima, volio
bih da to isto ispriča i nekim novinama, bolje spriječiti nego liječiti, da tako kažemo, u sve te
prometne nezgode koje se događaju u ovoj zemlji čovjek nikad ne zna.
- Shvaćam - rekao je Firmino - a gdje mogu pronaći tu Wandu?
- Sklonio sam je na imanje svog brata - odgovorio je Don Fernando - tamo će biti na
sigurnom.
- Možete i sada - rekao je odvjetnik - ali bolje bi bilo da odete sami, ako želite nazvat
ću Manuela da vas odveze onamo mojim automobilom.
- Čekat ću ga vani - rekao je Firmino - danas je zrak vrlo ugodan, jeste li osjetili taj
miris proljeća?
- Nema veze - rekao je Firmino - to može pričekati, traje šest mjeseci, nije važno ako
i izgubim koji dan, poslije ću telefonirati mojoj djevojci.
- Ona je ljudsko biće - rekao je - zapamtite to, mladiću, prije svega ljudsko biće.
A zatim je dodao:
- Budite obazrivi prema njoj, postupajte prema njoj s mnogo obzira, Wanda je
stvorenje krhko poput kristala, jedna kriva riječ i spopadnu je napadaji plača.
Helsinki, 30. listopada 1996.
Bilješka
Likovi, mjesta i situacije opisani u ovom romanu plod su književne mašte. Stvaran je jedino
konkretan događaj koji je pokrenuo tu maštu: u noći 7. svibnja 1996. Carlos Rosa,
portugalski državljanin od 25 godina, ubijen je u postaji Republikanske nacionalne garde u
Sacavemu, u predgrađu Lisabona, a njegovo tijelo pronađeno je u jednom parku, odrubljene
glave i s tragovima mučenja.
Ovaj roman također dugujem i onome koga ovdje nazivam Manolo Gitano:
izmišljenom liku ili, bolje rečeno, kolektivnom biću koje se zgusnulo u individualni lik u
priči koja, na razini takozvane realnosti, nema nikakve veze s njim, ali koja ima itekakve
veze s nezaboravnim pričama koje su pripovijedali stari Cigani prilikom blagoslova životinja
jednog davnog popodneva u Janasu kad je nomadski narod još uvijek posjedovao konje.
Preostaje mi još samo reći da je Damasceno Monteiro ime jedne ulice u skromnoj
lisabonskoj četvrti u kojoj sam živio te da početak govora odvjetnika Lotona pripada filozofu
Mariu Rossiu. Ostatak govora pripada isključivo obrazovanju i uvjerenjima mog lika.
A. T.