ĈOVJEK KOJI JE UMRO

Tog svibanjskog popodneva, vratio sam se iz grada oko tri sata

prilično zgađen ţivotom. Već sam tri mjeseca bio u Starom kraju i
bilo mi je dosta. Da mi je prije godinu dana netko rekao da ću se
tako osjećati, smijao bih se; ali bilo je baš tako. Od vremena sam
postajao razdraţljiv, od priča običnih Engleza bilo mi je zlo, od
fizičkih aktivnosti nije bilo ništa, a londonski provodi su mi
djelovali bljutavo kao soda-voda odstajala na suncu. "Richard
Hannav", stalno sam govorio sam sebi, "upao si u krivu priču,
prijatelju, i bolje ti je da se iz nje izvučeš."
Kad sam se sjetio planova koje sam gradio tih zadnjih godina u
Bulawayou, morao sam se ugristi za jezik. Skupio sam lijepu hrpicu
- ništa naročito veliko, ali za mene dovoljno; i poznavao sam sve
moguće načine da se dobro provedem. Sa šest godina otac me
odveo iz Škotske i od tada se nisam vraćao kući; tako je Engleska za
mene bila neka vrsta Tisuću i jedne noći i bio sam siguran da ću
tamo ostati do kraja ţivota.
Ali, razočarala me, od početka. Za otprilike tjedan dana, umorio
sam se od razgledavanja, a u manje od mjesec dana dojadili su mi
restorani, kazališta i konjičke utrke. Nisam imao pravo društvo i to
vjerojatno objašnjava stvar. Mnogi ljudi su me pozivali k sebi, ali ja
ih baš, izgleda, i nisam naročito zanimao. Nabacili bi poneko
pitanje o Juţnoj Africi, a onda nastavili sa svojim pričama. Brojne
imperijalističke
dame pozivale su me na čaj kako bih se upoznao s direktorima
škola s Novog Zelanda i izdavačima iz Vancouvera i to je bio
najmračniji dio priče. Eto! Trideset i sedam godina, zdrav duhom i
tijelom, s dovoljno novca za dobar provod, a zijevam od dosade po
cijeli dan. Već sam bio na rubu da se pokupim i vratim, jer sam se
dosađivao više od ikoga u cijelom Uj edinj enom Kralj evstvu.
Tog sam popodneva mučio svoje mešetare s ulaganjima, kako bih
vlastitom mozgu dao nekakav posao i na povratku kući, svratio
sam u svoj klub - ili bolje rečeno, rupu koja je primala članove iz
kolonija. Popio sam koktel i pročitao večernje novine. Bile su pune
guţve na Bliskom istoku, a imale su i jedan članak o Karolidesu,
grčkom premijeru. Tip mi se svidio. Prema svemu, reklo bi se da je
on veliki igrač u cijeloj priči, a igrao je pošteno, što se baš ne bi
moglo reći za većinu. U Berlinu i Beču, shvatio sam, mrzili su ga
prilično ţestoko, ali mi ćemo ostati uz njega; bio je, kako su rekli u
jednim novinama, jedina brana između Europe i Armage-dona.
Sjećam se, upitao sam se da li bih mogao dobiti posao u tim
krajevima. Albanija mi se učinila kao mjesto na kojem čovjek ne bi
imao razloga za zijevanje.
Oko šest sati, otišao sam kući, presvukao se, večerao u Cafe Rovalu
i svratio u music-hall. Predstava je bila glupava. Same ţene što se
prenemaţu i majmunoliki muškarci, pa nisam ostao dugo. Dok sam
se vraćao u stan, što sam ga unajmio blizu Portland Placea, noć je
bila lijepa i vedra. Pokraj mene je pločnikom kuljalo mnoštvo,
uţurbano i brbljavo, a ja sam zavidio ljudima koji imaju što raditi.
Te prodavačice, činovnici, dendiji i policajci imali su neki interes u
ţivotu koji ih je tjerao naprijed. Dao sam pola krune prosjaku jer
sam ga vidio kako zijeva; on je bio moj supatnik. Na Oxford
Circusu, zagledao sam se u proljetno nebo i zakleo; Starom kraju ću
dati još jedan dan da me u nešto uključi; ako se ništa ne dogodi,
odlazim prvim brodom za Cape.
Moj stan je bio na prvom katu novog stambenog bloka iza
Langham Placea. Postojalo je zajedničko stubište s portirom i
liftbojem na ulazu, ali nije bilo nikakvog restorana ili nečeg sličnog i
svaki stan je bio prilično odvojen od drugih. Mrzim kućnu poslugu,
pa sam zato imao jednog momka koji se brinuo za mene preko
dana. Dolazio je svakog jutra prije osam i obično odlazio u sedam,
jer nikad nisam večerao kod kuće.
Upravo sam gurnuo ključ u bravu, kad se tik do mene stvorio jedan
čovjek. Nisam ga vidio kad mi je prišao pa me nenadana pojava
zatekla. Bio je vitak, kratke smeđe brade i prodornih plavih očica.
Prepoznao sam ga, bio je stanar sa zadnjeg kata s kojim sam se
sretao na stubištu.
"Mogu li razgovarati s vama?" rekao je on. "Smijem li ući na tren?" S
naporom je obuzdavao glas dok mu je šaka stezala moju ruku.
Otvorio sam vrata i pokazao mu neka uđe. Tek što je prešao prag,
poletio je u moju straţnju prostoriju, gdje sam obično pušio i pisao
pisma. Vratio se ţurno.
"Jesu li vrata zaključana?" grozničavo je upitao pa sam pričvrstio
lanac.
"Jako mi je ţao", pokorno je rekao. "Puno si dozvoljavam, ali vi ste
izgledali kao čovjek koji bi mogao shvatiti. Imao sam vas na umu
cijeli ovaj tjedan, otkad su se stvari zakomplicirale. Dakle, hoćete li
mi učiniti uslugu?"
"Saslušat ću vas", rekoh ja. "Samo to obećavam." Počeli su me
zabrinjavati manevri ovog malog ţivčenjaka.
Na stolu do njega bio je posluţavnik s pićima i on si napravi jaki
viski sa sodom. Ispio ga je u tri gutljaja i čaša mu je napukla kad ju
je spustio.
"Oprostite", rekao je, "malo sam izvan sebe večeras. Vidite, u ovom
trenutku, ja sam, naime, mrtav."
Sjeo sam u naslonjač i zapalio lulu.
"Kakav je to osjećaj?" upitah. Bio sam prilično siguran da imam
posla s luđakom.
Osmijeh je preletio njegovim smrknutim licem. "Nisam lud - još.
Dakle, gospodine, promatrao sam vas i čini mi se da ste na mjestu.
Uz to, čini mi se, pošten ste čovjek i ne bojite se rizika. Povjerit ću
vam se. Trebam pomoć, više nego itko ikada, i htio bih znati mogu
li računati na vas."
"Krenite s pričom", rekoh ja, "pa ću vam reći."
On se, reklo bi se, pripremao za veliki napor, a onda je započeo
najnevjerojatnije lupetanje. Nisam u početku pohvatao sve i morao
sam ga prekidati i postavljati pitanja. Ali evo suštine.
On je Amerikanac, iz Kentuckvja, i nakon koledţa se, budući da je
bio dosta bogat, otputio da vidi svijeta. Pomalo je pisao, bio je ratni
dopisnik za jedan čikaški list i proveo je godinu-dvije u jugoistočnoj
Europi. Bio je dobar u jezicima, koliko sam shvatio, i dobro je
poznavao društvo u tim krajevima. Familijarno je spominjao brojna
imena koja sam ja pamtio iz novina.
Poigravao se s politikom, rekao mi je, isprva zato što ga je to
zanimalo, a onda zato što si više nije mogao pomoći. Procijenio sam
ga kao pametnog, nemirnog tipa koji uvijek nastoji doprijeti do
korijena stvari. On je dospio malo dublje nego što je htio.
Prenosim ono što mi je on rekao kao i ono što sam sam uspio
zaključiti. Daleko od svih vlada i armija, postojao je veliki
podzemni pokret pod vodstvom vrlo opasnih ljudi. On je na to
naišao slučajno; fasciniralo ga je; krenuo je još dalje, i onda su ga
uhvatili. Većina uključenih ljudi, kako sam shvatio, bili su od one
vrste obrazovanih anarhista koji stvaraju revolucije, ali osim njih,
bili su tu i financijeri koji igraju za novac. Pametan čovjek moţe
napravili veliki profit na trţištu koje propada, a jednoj i drugoj
strani odgovarao bi sukob u Europi.
Ispričao mi je neke čudne stvari koje su objašnjavale puno toga što
me čudilo - stvari koje su se odigrale u Balkanskom ratu, kako je
jedna drţava odjednom izbila u prvi plan, zašto su savezništva
stvarana pa razbijana, zašto su određeni
10
ljudi nestali i otkuda je stigla ratna sila. Cilj cijele zavjere bio je
zavaditi Rusiju i Njemačku.
Kad sam upitao zašto, on je rekao da su anarhisti smatrali kako će
im to pruţiti priliku. Sve će se naći u njihovom loncu za taljenje,
očekivali su pojavu novog svijeta. Kapitalisti će zgrtati pare i
bogatiti se kupujući ruševine. Kapital, rekao je, nema ni savjesti ni
domovine. Uz to, iza svega je bio Ţid, a oni mrze Rusiju više od
svega.
"Ĉudite se?" uzviknuo je on. "Tristo godina ih progone i ovo je
uzvratni udarac za pogrome. Ţid je posvuda, ali morate zaroniti
dovoljno duboko da bi ga pronašli. Uzmite bilo koji veliki teutonski
poslovni koncern. Ako s njima poslujete, prvi čovjek kojeg ćete
susresti bit će Pric von und zu Nešto, elegantni mladić koji govori
engleski iz Etona i Harrowa. Ali on ne probija led. Ako je vaš posao
velik, idete dalje i nalazite proţdrljivog Vestfalca s niskim čelom i
manirama krmka. To je njemački biznismen od kojeg se tresu vaše
engleske novine. Ali ako ste u poslu najveće kategorije i morate stići
do pravog šefa, kladim se deset prema jedan, dovest će vas pred
blijedog Zida u invalidskim kolicima, s očima čegrtuše. Da,
gospodine, to je čovjek koji sada vlada svijetom i taj čovjek je zario
svoj noţ u carevu vladavinu zato što mu je tetka bila zlostavljana, a
otac išiban u nekoj zabiti kraj Volge."
Morao sam mu reći da su ti njegovi Ţidovi-anarhisti, reklo bi se,
malo zastranili.
"Da i ne", reče on. "Uspjeli su do određene točke, ali naletjeli su na
nešto veće od novca, nešto što se ne moţe kupiti - stare,
elementarne borilačke nagone čovjeka. Ako se spremaš poginuti,
izmisliš nekakvu zastavu i zemlju za keju ćeš se boriti, a ako
preţiviš, onda to i zavoliš. Lude vojničine pronašle su nešto do čega
drţe i to je poremetilo zgodni pla-nčić skovan u Berlinu i Beču. Ali
moji prijatelji još nisu odigrali posljednju kartu, ni pribliţno. Imaju
asa u rukavu i ako ja ne uspijem ostati ţiv još mjesec dana, odigrat
će ga i pobijediti."
11
"Alija sam mislio da si mrtav", dobacio sam.
"Mors janua vitae", osmjehnuo se on. (Prepoznao sam citat; bio je to
otprilike sav latinski kojeg sam znao.) "Stići ću do toga, ali moram
vas najprije uputiti u puno stvari. Ako čitate novine, pretpostavljam
da vam je poznato ime Consta-ntine Karolides?"
Na to sam se uspravio, jer sam baš tog popodneva čitao o njemu.
"On je čovjek koji im je pokvario igru. On je jedini veliki mozak u
cijeloj priči, a uz to je i pošten čovjek. Dakle, u prošlih dvanaest
mjeseci on je obiljeţen kao meta. Toliko sam otkrio - što nije bilo
teško, svaka budala bi to mogla pogoditi. Ali ja sam otkrio način
kako će ga srediti i taj podatak je bio smrtonosan. Zato sam morao
umrijeti."
Uzeo je još jedno piće. Ja sam mu ga sam pripremio, jer me počeo
zanimati taj jadnik.
"Nisu ga mogli dohvatiti u njegovoj vlastitoj zemlji jer ga čuvaju
Epirci koji bi i vlastitu babu oderali. Ali 15. lipnja on dolazi u ovaj
grad. Britansko Ministarstvo vanjskih poslova voli priređivati
internacionalne čajanke i najveća je zakazana za taj datum.
Karolidesa se smatra glavnim gostom, a ako moji prijatelji uspiju,
on se više neće vratiti svojim milim zemljacima."
"Jednostavna stvar, u svakom slučaju", rekoh ja. "Moţete ga
upozoriti i zadrţati kod kuće."
"I prihvatiti njihovu igru?" on oštro odvrati. "Ako ne dođe, oni
pobjeđuju, jer samo on moţe razmrsiti čvor. A ako njegova vlada
bude upozorena, on neće doći jer ne zna koliko krupne stvari će se
odvijati petnaestog."
"A britanska Vlada?" rekoh ja. "Oni neće pustiti da im ubijaju goste.
Javite njima i oni će poduzeti dodatne mjere opreza."
"Nije dovoljno. Oni vam niogu nakrcati grad detektivima u civilu i
udvostručiti broj policajaca, Constantine će svejedno biti osuđen
čovjek. Moji prijatelji igraju ozbiljno. Traţe veliku priliku za
likvidaciju, pred očima cijele Europe. Ubit
12
će ga Austrijanac i bit će obilje dokaza za umiješanost velikih likova
iz Beča i Berlina. Sve će biti bezočna laţ, naravno, ali slučaj će pred
svijetom izgledati dovoljno crno. Ne pričam na prazno, prijatelju.
Znam, naime, svaki detalj njihovog paklenskog plana i mogu vam
reći, bit će to najrazrađenjii primjer podzemne spletke još od
vremena Borgia. Ali, do toga neće doći ako postoji izvjesni čovjek
koji poznaje sve kotačiće mehanizma koji će se pokrenuti upravo
ovdje u Londonu, 15. dana lipnja. A taj čovjek je vaš sluga pokoran,
Franklin P. Scudder."
Dečko mi se počeo sviđati. Vilica mu se sklopila kao mišolovka, a u
svrdlajućim očicama ţarila se ratnička vatra. Ako mije ispričao
izmišljotinu, izvedba je bila uvjerljiva.
"Gdje ste to saznali?" upitao sam.
"Prvi nagovještaj uhvatio sam u jednoj gostionici u Achenseeu, u
Tirolu. To me potaknulo na istraţivanje i ostale dokaze sam skupio
u jednoj krznariji, u galicijskom kvartu Budima, u bečkom Klubu
stranaca i u maloj knjiţari u Ra-cknitzstrasse u Leipzigu. Dokazni
materijal upotpunio sam prije deset dana u Parizu. Sada vam ne
mogu ispričati sve pojedinosti, jer ih ima poprilično. Kad sam se
potpuno uvjerio, procijenio sam da mi je bolje nestati i ovamo sam
stigao prilično čudnim putovima. Iz Pariza sam otišao kao
ušminka-ni mladi franko-Amerikanac, a iz Hamburga sam isplovio
kao ţidovski trgovac dijamantima. U Norveškoj sam bio Englez,
proučavalac Ibsena koji skuplja građu za predavanja, ali kad sam
napustio Bergen, bio sam filmaš, specijaliziran za filmove o skijanju.
A ovamo sam stigao iz Leitha s hrpom uzoraka štamparskog papira
koje ću ponuditi londonskim novinama. Do jučer, mislio sam da
sam uspio zamesti trag i bio sam sretan zbog toga. A onda... "
Sjećanje gaje, izgleda, uznemirilo i on potegne još malo viskija.
"A onda sam ugledao jednog čovjeka, stajao je na ulici pred ovom
zgradom. Obično sam cijeli dan ostajao u sobi i izlazio van tek
navečer, na sat-dva. Malo sam ga promatrao s
13
prozora i čini mi se da sam ga prepoznao... Ušao je unutra i obratio
se portiru... Kad sam se sinoć vratio iz šetnje, pronašao sam
posjetnicu u poštanskom sandučiću. Na njoj je bilo ime čovjeka
kojeg bih na cijelom svijetu zadnjeg poţelio sresti."
Mislim da je pogled u očima mog sugovornika, čisti, goli, strah na
njegovom licu, učvrstio moje uvjerenje u njegovu iskrenost. Kad
sam ga upitao što je nakon toga učinio, progovorio sam i sam malo
oštrijim tonom.
"Shvatio sam da sam u škripcu, satjeran u mišju rupu i da postoji
samo jedan izlaz. Moram umrijeti. Ako moji progonitelji budu znali
da sam mrtav, pustit će me na miru."
"Kako ste to izveli?"
"Rekao sam čovjeku koji mi sluţi da mi je prilično loše i sredio sam
se da izgledam kao smrt. To nije bilo teško jer nisam loš u
prerušavanju. A onda sam nabavio leš - u Londonu se mrtvaca
uvijek moţe naći, ako znaš gdje ga treba traţiti. Dovukao sam ga u
kovčegu, na kolima i trebala mi je pomoć da ga odnesem gore, u
svoju sobu. Shvaćate, morao sam skupiti dokaze za istragu. Otišao
sam u krevet i od posluţitelja traţio da mi pripremi sredstvo za
sp.ivanje, a onda sam mu rekao neka ide. Htio je zvati liječniica, ali
ja sam opsovao i rekao da ne podnosim krvopije. Kad sam ostao
sam, počeo sam sređivati leš. Bio je moje visine, a procijenio sam da
je umro od prevelike količine alkohola pa sam oko njega poslagao
pića. Vilica je bila slaba točka sličnosti pa sam je raznio revolverom.
Pomislio sam da bi se sut^t mogao naći netko tko će se zaklinjati da
je čuo pucanj, ali Ha mom katu nema susjeda pa sam smatrao da
mogu riskirati. Dakle, ostavio sam leš u krevetu, u mojoj pidţami, s
revolverom na plahtama i priličnim neredom oko njega. Ja sam se
presvukao u odijelo koje sam čuvao za slučaj nuţde. Nisam se
usudio obrijati, bojeći se da ne ostavim dokaze, uostalom, i uije bilo
nikakve svrhe da se pokušam dokopati ulice. Cijeli dan sam vas
imao na umu i nije mi padalo na pamet drugo nego da vam se
obratim. Gledao sam s prozora dok vas nisa*n vidio
14
kako dolazite, a onda sam se spustio dolje, da vas dočekam... Eto,
gospodine, mislim da sada znate dovoljno o meni i o cijelom
slučaju."
Sjedio je, trepćući kao sova, sav na iglama, a ipak, očajnički odlučan.
Tada sam već bio prilično uvjeren da je sa mnom bio otvoren. Priča
je bila nevjerojatna, ali naslušao sam se nevjerojatnih priča koje su
se pokazale kao istinite i prešlo mi je u naviku da procjenjujem
čovjeka, a ne njegovu priču. Da se htio naseliti u moj stan pa me
onda priklati, izmislio bi nešto blaţe.
"Dajte mi vaš ključ," rekao sam, "pa ću pogledati leš. Oprostite mi
na oprezu ali moram provjeriti barem onaj dio koji mogu."
Sa ţaljenjem je odmahnuo glavom. "Mislio sam da ćete to traţiti, ali
nemam ga. Na lancu je, u mojoj toaleti. Morao sam ga ostaviti, jer
nisam smio ostaviti nikakve dokaze koji bi pobuđivali sumnju.
Društvo koje me progoni sastavljeno je od prilično oštrooke
gospode. Morat ćete mi vjerovati na riječ, za večeras, a sutra ćete
dobiti dovoljno dokaza za priču o lesu."
Premišljao sam koji trenutak. "Dobro. Za večeras vam vjerujem.
Zaključat ću vas u ovu sobu i uzeti ključ. Samo jedna stvar,
gospodine Scudder. Vjerujem da ste pošteni, ali ako ipak niste,
moram vas upozoriti da se dobro sluţim pištoljem."
"Jasno", reče on, ustajući vrlo ţustro. "Nisam imao čast da vam
saznam ime, gospodine, ali moram vam reći, vi ste pravi čovjek. Bio
bih vam zahvalan ako bi mi posudili britvu."
Odveo sam ga u kupaonicu i ostavio tamo. Za pola sata, van je
izašla spodoba koju sam jedva prepoznao. Samo su njegove
prodorne, gladne oči bile iste. Bio je glatko izbrijan, kosu je
razdijelio po sredini, a obrve je skratio. Štoviše, drţao se kao da je
prošao vojnu obuku, djelovao je vrlo uzorno i imao je preplanuli
ten kao britanski oficir koji je dugo
15
boravio u Indiji. Monokl mu je bio nabijen na oko, a iz njegovog
govora nestao je svaki tračak američkog akcenta.
"O ljudi! Gospodine Scudder..." zamucao sam.
"Nije gospodin Scudder", ispravio me. "Kapetan Theo-philus Digby,
iz 40. gurka, trenutno kod kuće na odsustvu. Bio bih vam zahvalan
ako biste to zapamtili, gospodine."
Pripremio sam mu krevet u mojoj pušionici i uvalio se u svoj
vlastiti leţaj, vedriji nego prošloga mjeseca. Ĉak i u ovoj metropoli,
Bogu iza nogu, stvari se katkada događaju.
Sutradan sam se probudio, začuvši kako moj posluţitelj, Paddock,
razara po vratima pušionice. Paddock je bio momak kojem sam
učinio uslugu na Selakwiju i kad sam došao u Englesku, proglasio
sam ga za svog slugu. Za taj posao je imao dara koliko i nilski konj i
nije bio od velike koristi kao posluţitelj, ali znao sam da mogu
računati na njegovu odanost.
"Prestani, Paddock", rekao sam. "Tamo spava moj prijatelj, kapetan-
kapetan" (nisam se mogao sjetiti imena). "Spremi doručak za
dvojicu, a onda dođi ovamo da razgovaramo."
Paddocku sam ispričao zgodnu pričicu kako je moj prijatelj velika
zvjerka, sa ţivcima u lošem stanju zbog previše posla i treba mu
odmor i apsolutni mir. Nitko ne treba znati da je on tu jer bi ga
samo opsjedali s porukama iz Ministarstva za Indiju i od premijera
i njegov oporavak bi bio upropašten. Moram reći, Scudder je sjajno
odigrao ulogu kad je došao na doručak. Zapiljio se u Paddocka
kroz svoj monokl, kao pravi britanski oficir, pitao ga o Burskom
ratu i obasuo me gomilom priča o izmišljenim drugovima. Paddock
se nije mogao naučiti da me oslovljava s "gospodine", ali Scu-ddera
je odmah titulirao kao da mu o tome ţivot ovisi.
Ostavio sam ga s novinama i kutijom cigara i otišao u grad do
ručka. Kad sam se vratio, liftbov je imao ozbiljnu facu.
16
"Grda stvar se dogodila, gospodine. Gospon iz broja 15 su se ubili.
Baš su ga odnesli u mrtvačnicu. Policija je bila, sve do sad."
Popeo sam se do broja 15 i tamo zatekao dva policajca i jednog
inspektora, zauzete istragom. Postavio sam par idiotskih pitanja i
brzo su me izbacili van. A onda sam našao čovjeka koji je
posluţivao Scuddera i pritisnuo ga pitanjima, ali vidio sam da on
ništa ne sumnja. Bio je to tugaljiv tip s grobljanskim izrazom na licu
i pola krune je bilo više nego dovoljno da ga utješi.
Dan poslije, prisustvovao sam istrazi. Partner iz nekog izdavačkog
poduzeća potvrdio je da mu je pokojnik donio uzorke papira a,
kako je on vjerovao, bio je zastupnik nekog američkog poduzeća.
Porota je ustanovila da se radi o slučaju samoubojstva pri
pomračenoj svijesti i malobrojni osobni predmeti predani su
američkom konzulu, neka se on s time bavi. Scudderu sam prenio
sve novosti, što ga je jako zanimalo. Rekao je da bi volio, daje
mogao, prisustvovati istrazi jer, smatra, bilo bi to jednako
uzbudljivo kao da čita vlastitu osmrtnicu.
Prva dva dana koje je proveo kod mene, bio je vrlo miran. Malo je
čitao i pušio, ispisao hrpu škrabotina u jednoj biljeţnici, a svake
večeri odigrali smo po partiju šaha, pri čemu me tukao bez milosti.
Mislim da je liječio ţivce, jer je prošao prilično napeto razdoblje. Ali
trećeg dana, primijetio sam, postao je nemiran. Ispisao je dane koji
preostaju do 15. lipnja i svaki kriţao crvenom olovkom, dodajući
stenografske bilješke. Znao sam ga zateći utonulog u mračna
razmišljanja, s odsutnim pogledom u oštrim očima i nakon tih
napada meditacije bio je često vrlo utučen.
A onda sam vidio da opet postaje razdraţljiv. Osluškivao je sve
zvukove i stalno me je pitao moţe li se vjerovati Paddocku. Jednom,
moţda dva puta, bio je vrlo neugodan i onda se ispričavao. Nisam
mu zamjerio. Imao sam razumijevanja, jer prihvatio se vrlo gadnog
posla.
17
Nije ga mučio strah za sigurnost vlastite koţe, nego uspjeh sheme
koju je isplanirao. Taj mali čovjek bio je od čistog kamena, bez
ijedne slabe točke. Jedne večeri, bio je vrlo ozbiljan.
"Slušaj, Hannav," rekao je, "mislim da bih te mogao malo dublje
uputiti u stvari. Ne bih htio otići a da za sobom ne ostavim nekog
drugog tko će nastaviti borbu." I onda mi je do pojedinosti ispričao
ono što sam do sada čuo samo u gla-v-nim crtama.
Nisam ga naročito paţljivo slušao. Zapravo, mene su više zanimale
njegove avanture nego ta njegova visoka politika. Smatrao sam da
me se Karolides i njegovi poslovi ne tiču i to sam prepuštao njemu.
Dakle, puno od onog što je rekao, isparilo mi je iz memorije. Sjećam
se, bio je sasvim uvjeren da opasnost za Karolidesa neće nastupiti
dok on ne stigne u London, a doći će iz najviših redova, gdje ne
postoji ni trunka sumnje. Spomenuo je ime jedne ţene - Julia Cze-
chenvi - povezano s tom opasnosti. Ona će biti mamac, kako sam
shvatio, koji će odvojiti Karolidesa od njegovih čuvara. Govorio je o
"Crnom kamenu" i čovjeku koji frflja u govoru, i vrlo detaljno je
opisao nekoga kojeg nije spominjao a da ne protrne pri tome -
starca s mladim glasom koji moţe škiljiti kao jastreb.
Govorio je puno i o smrti. Bio je smrtno zabrinut da neće obaviti
svoj posao, ali za vlastiti ţivot nije mario ni malo.
"Bit će daje to kao kad odeš na spavanje, jako izmoren, i probudiš se
u ljetnom danu, a kroz prozor ti dopire miris sijena. Znao sam
zahvaljivati Bogu za takva jutra, tamo doma, u mom kraju, i mislim
da ću mu zahvaliti i kad se probudim na drugoj strani Jordana."
Sutradan je bio puno veseliji i uglavnom je čitao ţivotopis generala
Stonevvalla Jacksona. Ja sam izašao na večeru s jednim rudarskim
inţenjerom s kojim sam se morao poslovno sastatj i vratio sam se
oko deset i pol, na vrijeme za našu partiju šaha prije spavanja.
18
S cigarom u ustima, sjećam se, otvorio sam vrata pušio-nice. Svjetla
nisu bila upaljena, što me začudilo. Pitao sam se, je li Scudder već
zahrkao.
Okrenuo sam prekidač, ali tamo nije bilo nikoga. A onda sam,
daleko u kutu, ugledao nešto zbog čega sam ispustio cigaru,
obliven ledenim znojem.
Moj gost je leţao na leđima. Kroz njegovo srce bio je proboden
dugački noţ koji gaje prikovao za pod.
19
MLJEKAR KREĆE NA PUT
Sjeo sam u naslonjač i bilo mi je jako zlo. To je potrajalo moţda pet
minuta, a onda je uslijedio napad uţasa. To jadno, izbuljeno bijelo
lice na podu bilo je više nego što sam mogao podnijeti, no uspio
sam dohvatiti stolnjak i prekriti ga. Onda sam oteturao do ormara,
našao brendi i progutao nekoliko dobrih gutljaja. Vidio sam već
kako ljudi umiru nasilnom smrću; u ratu sam ih i sam nekoliko
ubio; ali ovaj hladnokrvni čin, u zatvorenom prostoru, bio je nešto
drugo. Ipak, uspio sam se pribrati. Pogledao sam na sat i vidio da je
pola jedanaest.
Odjednom mi je nešto palo na pamet i, potpuno obuzet, temeljito
sam pročešljao cijeli stan. Nije bilo nikoga, ni traga nečije
prisutnosti, ali ja sam pozatvarao i učvrstio sve prozore i stavio
lanac na vrata.
Sada mi se razum već počeo vraćati i opet sam mogao razmišljati.
Trebalo mi je otprilike sat vremena da shvatim cijelu stvar, a nisam
ţurio jer sam, osim ako se ubojica ne vrati, za mozganje imao
vremena do pribliţno šest ujutro.
Lijepo sam se uvalio - to je bilo prilično jasno. Svaka moguća sjena
sumnje u istinitost Scudderove priče, sad je nestala. Dokaz je leţao
ispod stolnjaka. Ljudi koji su znali da on zna ono što je znao,
pronašli su ga i temeljito se potrudili da osiguraju njegovu šutnju.
Da; ali on je bio u mom stanu četiri dana i njegovi neprijatelji
sigurno smatraju da mi se povjerio. Dakle, ja sam sljedeći. Moţda
još iste ove noći, ili
20
sutradan, ili dan poslije, ali moj broj je izvučen, u svakom slučaju.
A onda sam odjednom pomislio na drugu mogućnost. Recimo, ako
sada izađem i pozovem policiju, ili ako odem na spavanje i pustim
Paddocka da nađe tijelo, pa ih sutra pozovem. Kakvu bih priču
ispričao o Scudderu? Paddocku sam lagao o njemu i cijela stvar je
izgledala očajno sumnjivo. Kad bih nastupio otvoreno i ispričao
policiji sve što mi je rekao, samo bi mi se smijali. Vjerojatnost da bih
bio optuţen za ubojstvo bila je tisuću prema jedan, a okolnosti su
bile dovoljan dokaz da me objese. U Engleskoj me poznavalo malo
ljudi. Nisam imao pravog prijatelja koji bi istupio i zakleo se u moj
karakter. Moţda su na to igrali ti tajnoviti neprijatelji. Pametno su
sve uzeli u obzir, a engleski zatvor je bio jednako dobar način da
me se riješe do 15. lipnja, kao i noţ u mojim grudima.
Osim toga, kad bih ispričao cijelu priču i kad bi mi nekim čudom i
povjerovali, prihvatio bih njihovu igru. Karo-lides bi ostao kod
kuće, a to su i htjeli. Kako bilo, pogled na Scudderovo mrtvo lice
natjerao me je da strastveno vjerujem u njegovu priču. On je mrtav,
ali meni je ukazao povjerenje i prilično sam čvrsto odlučio nastaviti
njegov posao.
Moţda vam se to čini glupo od čovjeka čiji je ţivot u opasnosti, ali
ja sam to tako vidio. Ja sam običan čovjek, ništa hrabriji od ostalih,
ali mrzim kad stradavaju dobri ljudi, a taj dugi noţ ne bi bio
Scudderov kraj ako bih ja uspio ući u igru umjesto njega.
Trebalo mi je sat do dva da o tome razmislim, a onda sam donio
odluku. Moram nekako nestati i ostati tako do kraja drugog tjedna
u lipnju. A onda moram nekako naći načina da stupim u vezu s
vladinim ljudima i ispričam im što je Scudder ispričao meni. Do
neba sam ţalio što mi nije rekao više i što nisam paţljivije saslušao
ono malo što je ispričao. Nisam znao ništa više od najočitijih
činjenica. Postojao je veliki rizik da mi na kraju, čak i ako
prebrodim ostale opasnosti, ipak ne povjeruju. Morao sam
prihvatiti taj rizik i
21
nadati se da će se dogoditi nešto što će moju priču potvrditi u
očima Vlade.
Kao prvo, morao sam izdrţati sljedeća tri tjedna. Bio je 24. dan
mjeseca svibnja, što je značilo dvadeset dana skrivanja prije nego
što ću se obratiti nadleţnim silama. Traţit će me dvije grupe ljudi,
pretpostavljao sam - Scudderovi neprijatelji, zato da me uklone, i
policija koja će me progoniti zbog Scudderovog ubojstva. Bit će to
napet lov i čudno je koliko me takav razvoj događaja tješio. Toliko
dugo sam bio besposlen da je gotovo bilo kakva prilika za akciju
bila dobrodošla. Da sam morao sjediti sam kraj tog lesa i čekati
odluku Fortune, bio bih jadniji od zgaţenog crva, ali ako mi
sigurnost glave na ramenima ovisi o vlastitoj pameti, tome sam se
mogao veseliti.
Je li Scudder ostavio o sebi ikakvu dokumentaciju koja bi mi
pojasnila cijelu situaciju, bila je moja sljedeća misao. Skhiuo sam
stolnjak i pretraţio mu dţepove, jer se tijela nisam uţasavao. Lice
mu je bilo nevjerojatno mirno za čovjeka koji je pokošen u trenu. U
gornjem dţepu nije bilo ničega, a u prsluku samo nekoliko
kovanica i cigaršpic. U hlačama, dţepni noţić i stara doza za cigare
od krokodilske koţe. Ni traga maloj crnoj knjiţici u koju je, kako
sam vidio, unosio bilješke. To je, bez sumnje, uzeo njegov ubojica.
Ali, kad sam podigao pogled s predmeta svog istraţivanja, opazio
sam da su neke ladice na pisaćem stolu izvučene. Scudder ih
nikada ne bi ostavio tako jer je bio najuredniji čovjek na svijetu.
Netko je sigurno nešto traţio - moţda malu knjiţicu.
Pregledao sam stan i ustanovio da je sve pretraţeno -unutrašnjost
knjiga, ladice, vitrine, kutije, čak i dţepovi na odjeći u mom ormaru,
bife u dnevnoj sobi. Od knjiţice, ni traga. Najvjerojatnije, neprijatelji
su je našli, ali nisu je našli na Scudderovom tijelu.
A onda sam izvukao atlas i pogledao veliku kartu Britanije. Mislio
sam se povući u neki divlji kraj gdje će mi umijeće preţivljavanja u
pustari biti od koristi, jer u gradu bih bio
22
kao štakor u zamci. Smatrao sam da bi Škotska bila najbolja jer sam
mogao proći kao obični Škot. U početku sam, na pola, odlučio da
budem njemački turist, jer je moj otac imao njemačke partnere i ja
sam, odrastajući, naučio taj jezik dosta dobro, da ne spominjemo
kako me je na tri godine poslao u njemački Damaraland, u potragu
za bakrom. Ali, zaključio sam, kao Škot bit ću manje sumnjiv i
manje u skladu s onim što bi policija mogla znati o mojoj prošlosti.
Izabrao sam Galloway kao najbolje odredište. Koliko sam uspio
shvatiti, bio je najbliţe divljem dijelu Škotske, a prema karti, nije
bio pretrpan stanovništvom.
Pretragom po redu voţnje doznao sam da iz St. Pancrasa u 7 i 10
kreće vlak koji će me dovesti na bilo koju stanicu u Gallowayu
kasno popodne. To je bilo u redu, ali vaţnije je bilo kako ću stići do
St. Pancrasa, jer bio sam prilično siguran da tamo vani čekaju
Scudderovi prijatelji. To me na tren zabrinulo; a onda sam dobio
inspiraciju, nakon koje sam legao i odspavao dva mučna sata.
Ustao sam u četiri i otvorio okna na prozorima spavaće sobe.
Nebom se provlačilo blijedo svjetlo lijepog ljetnog jutra i vrapci su
počeli brbljati. Sve se u meni preokrenulo i osjetih se kao boţja
budala. Došlo mi je da dignem ruke od svega i pouzdam se da će
britanska policija razumno razmotriti moj slučaj. Ali, kad sam
ponovo promislio o situaciji, nisam mogao pronaći argumente
protiv sinoćnje odluke, pa sam s gorkim okusom u ustima odlučio
nastaviti s planom. Nisam osjećao nikakav naročiti strah; samo
nedostatak sklonosti za izazivanje nevolja.
Iskopao sam jedno dosta iznošeno odijelo od tvida, par čvrstih
okovanih čizama i flanelsku košulju s ovratnikom. U dţepove sam
ugurao još jednu košulju, plamenu kapu, nešto maramica i četkicu
za zube. Dva dana ranije, podigao sam u banci solidnu svotu u
zlatu, za slučaj da Scudderu zatreba novaca, i u pojas koji sam
donio iz Rodezije, stavio sam pedeset funti u zlatnicima. To je bilo
uglavnom sve što mi je
23
trebalo. Nakon toga sam se okupao i podrezao brk, do tada dug i
spušten, u kratki čekinjavi trag.
A onda, sljedeći korak. Paddock je obično dolazio točno u 7 i 30 i
ulazio je s ključem od patent-brave. Ali oko dvadeset minuta do
sedam, kako sam znao iz vlastitog, gorkog iskustva, uz strašno
kloparanje kanti, stizao je mljekar i ostavljao moju porciju pred
vratima. Vidio sam tog mljekara jednom kad sam izašao na ranu
jutarnju voţnju. Bio je mladić otprilike moje visine, neurednog brka
i nosio je bijeli radni kombinezon. U njega sam polagao sve nade.
Ušao sam u zamračenu pušionicu gdje su se zrake jutarnjeg svjetla
počele probijati kroz kapke. Tamo sam doru-čkovao viski sa sodom
i par keksa iz ormara. Sada se već bliţilo šest sati. Stavio sam lulu u
dţep i napunio kesu duhanom iz tegle na stolu do kamina.
Kad sam zagrabio u duhan, prsti su mi dotakli nešto tvrdo. Izvukao
sam Scudderovu malu crnu knjiţicu...
To mi se učini kao dobar znak. Podigao sam stolnjak s tijela i
zapanjio me mir i dostojanstvo mrtvog lica. "Zbogom, stari," rekoh.
"Dat ću sve od sebe, u tvoje ime. Poţeli mi sreću, ma gdje bio."
A onda sam se smjestio u hodnik, iščekujući mljekara. To je bio
najgori dio cijelog posla, jer sam se gotovo gušio od ţelje da izađem
van. Prošlo je šest i trideset, pa šest i četrdeset, ali njega još nije bilo.
Budala je baš danas, od svim mogućih dana, morala zakasniti.
U minutu nakon šest i četrdeset i pet, čuo sam vani klo-potanje
kanti. Otvorih ulazna vrata i - eto mog čovjeka. Uz zamah je skidao
kante s hrpe koju je nosio i zviţdao kroz zube. Malo se trgnuo,
ugledavši me.
"Uđi ovamo na čas", rekao sam. "Htio bih ti nešto reći." Pozvao sam
ga u dnevnu sobu.
"Pretpostavljam da si sportski tip, bar malo," rekao sam, "i htio bih
da učiniš nešto za mene. Posudi mi svoj šešir i kombinezon na
deset minuta i dobit ćeš zlatnik."
24
Oči su mu se raširile pri pogledu na zlato i on se široko nasmije. "U
čemu je štos?" upitao je.
"Oklada", rekoh. "Nemam vremena za objašnjavanje, ali kako bih je
dobio, sljedećih deset minuta moram biti mljekar. Ti trebaš samo
ostati ovdje dok se ja ne vratim. Malo ćeš zakasniti, ali nitko se neće
ţaliti, a tebi će ostati taj komad."
"Ma jasno!" reče on vedro. "Nisam ja čovjek koji bi kvario malo
veselja. Dogovoreno, gazda."
Navukao sam njegov plosnati plavi šešir i kombinezon, uzeo kante,
tresnuo vratima i sišao niz stepenice zviţdeći. Na izlazu, vratar mi
je rekao neka začepim, po čemu bi se reklo daje ovo malo
prerušavanje bilo dovoljno.
Isprva sam mislio da na ulici nema nikoga. A onda sam ugledao
policajca oko sto metara niţe, a s druge strane je jedan skitnica
šmugnuo u suprotnom pravcu. Neki impuls me naveo da
podignem pogled na kuću nasuprot, a tamo je na prozoru prvog
kata bilo jedno lice. Kad je skitnica prošao, podigao je pogled i meni
se učini daje razmijenjen signal.
Prešao sam ulicu uz veselo zviţdukanje, imitirajući ra-zmahani hod
mljekara. Skrenuo sam u prvu poprečnu ulicu i produţio na
lijevom skretanju koje je vodilo uz prazni komad zemljišta. U uličici
nije bilo nikoga pa sam ubacio kante unutar ograde kojom je
zemljište bilo okruţeno i poslao za njima šešir i kombinezon. Tek
što sam stavio svoju platnenu kapu, iza ugla se pojavio poštar.
Poţelio sam mu dobro jutro i on mi odgovori ništa ne sumnjajući. U
tom trenu, sat crkve u blizini odbio je sedam.
Nisam smio izgubiti ni sekunde. Kad sam stigao na Eu-ston Road,
dao sam petama vjetra i potrčao. Sat na stanici Euston pokazivao je
pet minuta nakon punog sata. Na St. Pancrasu nisam imao
vremena za kupnju karte, no usput rečeno, nisam još ni odlučio
kamo ću. Nosač mi je rekao na kojem je peronu vlak, a kad sam
stigao, vidio sam da već kreće. Dva ţeljezničara, stanična
sluţbenika, prepriječili su mi put, ali ja sam ih izbjegao i uskočio u
zadnji vagon.
25
Tri minute kasnije, dok smo tutnjili kroz sjeverne tunele, zaustavio
me bijesni kondukter. Ispisao mi je kartu do Ne-wton-Stewarta,
prvo mjesto kojeg sam se sjetio, i odveo me iz odjeljka prve klase
gdje sam se smjestio, u pušački odjel treće klase, u kojem su bili
mornar i kršna ţena s djetetom. Otišao je dalje gunđajući, a ja sam,
otirući čelo, čistim škotskim naglaskom suputnicima dobacio
primjedbu kako je gadna stvar uhvatiti vlak. Već sam uskočio u
svoju ulogu.
"Ma koji bezobraznik, taj kondukter!" ogorčeno je rekla dama.
"Treba njemu reći po škotski, sve po redu, pa nek' se sredi. Buni se,
jer da mala nema karte, a njoj još nisu ni čet'ri, puni tek nagodinu, i
nešto ga smeta da ovaj gospodin pljuje."
Mornar se smrknuto sloţi, pa sam tako svoj novi ţivot započeo u
atmosferi protesta protiv vlasti. Podsjetio sam se kako mi je još prije
tjedan dana svijet bio dosadan.
26
AVANTURA
S KNJIŢEVNIM KRĈMAROM
Taj dan sam proveo u spokojnom putovanju prema sjeveru. Bilo je
lijepo svibanjsko vrijeme, glog je cvao na svakoj ţivici i pitao sam se
zašto sam, dok sam još bio slobodan čovjek, ostao u Londonu
umjesto da uţivam u ovom prekrasnom kraju. Nisam se usudio
suočiti s vagon-restoranom pa sam u Leedsu nabavio paket s
ručkom i podijelio ga s debelom ţenom. Kupio sam i jutarnje
novine, s novostima o trka-ma u Derbvju i početku sezone kriketa, i
ponekim paragrafom kako se balkanska situacija smiruje, a
britanska eskadra plovi za Kiel.
Kad sam završio s novinama, izvukao sam Scudderovu malu crnu
knjiţicu i proučavao je. Bila je puna škrabotina, uglavnom brojki,
iako se tu i tamo pojavljivalo i poneko ime. Na primjer, često sam
nalazio riječi "Hofgaard", "Luneville" i "Avocado", i naročito,
"]Pavia".
Bio sam uvjeren da Scudder ništa nije radio bez razloga i bio sam
prilično siguran da se u tome krije neka šifra. Ta tema me uvijek
zanimala, time sam se svojevremeno i sam pomalo bavio, kao
obavještajae u zaljevu Delagoa, za vrijeme Burskog rata. Imao sam
smisla za stvari kao što su šah i enigmatika i svojevremeno sam se
smatrao dosta dobrim u razbijanju šifri. Ovo je izgledalo kao
brojčana šifra, gdje niz brojaka odgovara slovima abecede, no za
takvu stvar svaki prosječno bistar čovjek nakon sat ili dva posla
moţe pronaći ključ, a ja ne bih rekao da će se Scudder zadovoljiti s
tako
27
laganim rješenjem. Zato sam se usredotočio na ispisane riječi, jer
ako imaš ključnu riječ koja otvara niz slova, moguće je sastaviti
dosta dobru brojčanu šifru.
Satima sam pokušavao, ali nijedna riječ nije odgovarala. A onda
sam zaspao i probudio se u Dumfriesu, baš na vrijeme da se
iskrcam i prijeđem na spori lokalni vlak. Na peronu je bio jedan
čovjek čiji mi se izgled nije sviđao, ali on se nije ni osvrnuo na mene,
a kad sam uhvatio vlastiti odraz u ogledalu jednog automata, i nije
mi bilo čudno. S preplanulim licem, u starom tvidu, uz moj
naglasak, bio sam tipični farmer, brđanin, kao oni što se naguravaju
po vagonima trećeg razreda.
Putovao sam sa šestoricom takvih, u atmosferi punoj duhana i
glinenih lula. Vraćali su se s tjednog sajma i usta su im bila puna
cijena. Naslušao sam se kako ide ovčarstvo gore uz Cairn i uz
Deuch i uz brojne druge neznane vode. Više od polovice prisutnih,
dobro su se najeli i bili su solidno natopljeni viskijem, a mene uopće
nisu primjećivali. Polako smo se kotrljali krajem punim malih
šumovitih udolina, a onda smo zašli u prostranu močvarnu nizinu
što se sjajila od jezera, uz visoka brda na sjeveru.
Oko pet sati, vagon se ispraznio i ja sam ostao sam, kako sam se i
nadao. Izašao sam na sljedećoj stanici, malom mjestu čije sam ime
jedva primijetio, smještenom ravno usred baruštine. Podsjetilo me
na male, zaboravljene stanice u Ka-rroou. Stari šef stanice, koji je
kopao u svom vrtu, s lopatom na ramenu dovukao se do vlaka,
preuzeo je paket i vratio se natrag svojim krumpirima. Jedno
desetogodišnje dijete preuzelo je moju kartu i ja sam se našao na
bijeloj cesti koja je vijugala kroz smeđu pustaru.
Bila je predivna proljetna večer, svaki brijeg se vidio jasno kao
brušeni ametist. Zrak je imao čudan, truli miris močvare, ali bio je
čist kao nasred oceana i to je imalo vrlo čudno djelovanje na moje
raspoloţenje. Osjećao sam se, zapravo, vedro. Mogao sam biti
momak koji kreće na prazničko proljetno pješačenje, a ne čovjek od
trideset i sedam godina
28
kojeg ţudno traţi policija. Osjećao sam se baš kao nekada kad sam
kretao na velike ture, u ledena jutra pustare. Nećete mi vjerovati,
zviţdeći sam koračao tom cestom. U glavi nisam imao nikakav plan
djelovanja, trebalo je samo nastaviti dalje po ovom blagoslovljenom
brdskom kraju što miriše na poštenje, jer moje raspoloţenje se
poboljšavalo sa svakom pregaţenom miljom.
U grmlju kraj puta odsjekao sam štap za hodanje od lijeske i
skrenuo s glavne ceste na puteljak koji je slijedio klanac bučnog
potoka. Još uvijek sam bio dovoljno u prednosti pred bilo kakvom
potjerom i večeras se, računao sam, mogu malo opustiti. Prošlo je
nekoliko sati otkad sam zadnji put nešto okusio i bio sam već jako
gladan kad sam stigao do pastirske kućice u jednom usjeku, kraj
vodopada. Jedna preplanula ţena stajala je kraj vrata i pozdravila
me uz pristojnu suzdrţanost jedne stanovnice pustare. Kad sam
pitao za prenoćište, rekla je da se mogu posluţiti krevetom na
tavanu. Posluţila me je bogatim obrokom od jaja sa šunkom,
pogače i gustog slatkog mlijeka.
U sumrak, s brda je stigao njen čovjek, vitki div koji je jednim
korakom prelazio onoliko koliko obični smrtnici prijeđu u tri. Kao i
svi savršeno odgojeni stanovnici divljina, nisu postavljali pitanja,
ali shvatio sam da su me svrstali u neku vrstu trgovca, pa sam se
potrudio da im potvrdim uvjerenje. Puno sam pričao o stoci, o kojoj
je moj domaćin malo znao, a od njega sam saznao dosta o lokalnoj
trgovini u Gallowayu, što sam pospremio u memoriju za buduće
potrebe. U deset, već sam kunjao u stolici pa je krevet na tavanu
pruţio izvrsno utočište umornom čovjeku koji nije otvarao oči sve
dok se u pet sati ujutro ovo malo domaćinstvo nije ponovo
pokrenulo.
Odbili su bilo kakvu naplatu. Do šest sati već sam doru-čkovao i
bio ponovo na putu prema jugu. Namjeravao sam se vratiti na
ţeljezničku stanicu ili dvije dalje od mjesta gdje sam jučer sišao i
onda se trkom vratiti natrag. Smatrao sam da je to najsigurnije, jer
će policija prirodno pretpostaviti da
29
stalno napredujem što dalje od Londona, u pravcu neke zapadne
luke. Vjerovao sam da još imam početnu prednost, jer kako sam
pretpostavljao, trebat će im nekoliko sati da krivicu svale na mene i
još nekoliko da identificiraju tipa koji se ukrcao na vlak u St.
Pancrasu.
Vrijeme je i dalje bilo vedro, jasno proljetno i naprosto si nisam
mogao dozvoliti da se prepustim brigama. Stvarno sam bio
raspoloţen bolje nego prošlih mjeseci. Krenuo sam duţ dugačkog
grebena pustare, uz rub visokog brda kojeg je pastir zvao
Cairnsmore ofFleet. Posvuda su se po gnijezdima glasali škurci i
zviţdovke, a krpice zelenih pašnjaka uz potoke bile su načičkane
mladim janjcima. Iz mojih kostiju, nestajala je sva ona tromost
proteklih mjeseci i grabio sam kao četverogodišnjak. Malo po malo,
popeo sam se na uzvisinu u pustari koja je ponirala u nizinu male
rječice. Kilometar i pol dalje, usred vrištine, ugledao sam dim
lokomotive.
Stanica se, kad sam do nje stigao, pokazala idealnom. Močvara se
širila posvuda uokolo i bilo je prostora samo za jednu liniju tračnica,
uski kolosijek, čekaonicu, jedan ured, kućicu šefa stanice i mali
nasad ogrozda i divljih klinčića. Niotkuda, činilo se, do nje ne vodi
nikakav put, a samotnost su povećavali valovi malog jezerca koji su
se razbijali na granitnom ţalu, moţda kilometar dalje. Ĉekao sam u
dubokom vrijesku dok nisam na horizontu ugledao dim
lokomotive. Tek tada sam se pribliţio maloj blagajni i uzeo kartu za
Dumfries.
Jedini putnici u vagonu bili su jedan stari pastir i njegov pas -
staklooka zvijer kojoj nisam vjerovao. Ĉovjek je spavao, a na sjedalu
do njega bio je Scotsman od tog jutra. Odmah sam zgrabio novine
nestrpljivo očekujući što ću u njima naći.
Bila su dva stupca o ubojstvu u Portland Placeu, kako su ga nazvali.
Moj Paddock je digao uzbunu i predao mljekara policiji. Taj jadnik
je, izgleda, teško zaradio svoj zlatnik; no ja sam prošao vrlo jeftino
jer je, čini se, on zaokupio policiju dobar dio dana. U zadnjim
vijestima, pronašao sam nastavak
30
priče. Mljekar je pušten, pročitao sam, a pravi je zločinac o čijem
identitetu policija šuti, smatra se, pobjegao iz Londona nekom od
linija prema sjeveru. Bila je i mala bilješka o meni, kao vlasniku
stana. Policija je to ubacila, pretpostavio sam, u nespretnom
nastojanju da me uvjeri kako se u mene ne sumnja.
U novinama nije bilo ničeg drugog, ništa o vanjskoj politici ili
Karolidesu ili stvarima koje su zanimale Scuddera. Odloţio sam ih i
ustanovio da se pribliţavamo stanici na kojoj sam izišao jučer.
Kopač krumpira, šef stanice, imao je posla jer je vlak u smjeru
zapada čekao da mi prođemo, a iz njega su izišla trojica i nešto ga
ispitivali. Pretpostavio sam da su iz lokalne policije koju je uzbunio
Scotland Yard, a uspjeli su me slijediti do ove zabiti. Paţljivo sam ih
promatrao, sjedeći duboko u sjeni. Jedan od njih je imao biljeţnicu i
zapisivao je. Stari kopač krumpira je, izgleda, postao mrzovoljan,
ali je dijete koje je uzelo moju kartu ţivahno pričalo. Cijelo društvo
je pogledalo prema močvari, tamo gdje je počinjao bijeli put. Nadao
sam se da će me tamo potraţiti.
Kad smo se udaljili iz stanice, moj suputnik se probudio. Promotrio
me mutnim očima, opako opalio svog psa i pitao gdje smo. Očito,
bio je jako pijan.
"Eto ti ga na, kad je čovjek trezvenjak", primijetio je s gorkim
ţaljenjem.
Izrazio sam čuđenje što u njemu nalazim zakletog anti-alkoholičara.
"Je, al' ja sam jaki trezvenjak", odvratio je svadljivo. "Zakleo sam se
na Martinje i nisam tak'o ni kap viskija otada. Ni na Staro ljeto,
makar sam jako bio u iskušenju."
Podigao je noge na sjedalo i zabio svoju prljavu glavu u podstavu.
"I eto mi ga," zastenjao je. "Glava trga gore neg' u paklu, svanuo
mije crni petak!"
"A od čega je to?"
"Od pića kojeg zovu brendi. Ĉuvam se ja viskija, jer sam trezvenjak,
al' zato sam cijeli dan cuclao po malo tog brendija
31
i sad, sve se bojim, bit će mi zlo četrnajs' dana." Glas mu se izgubio
u mucanju i san je ponovo spustio svoju tešku ruku na njega.
Moj plan je bio da izađem na nekoj stanici duţ pruge, ali vlak mi je
odjednom pruţio bolju priliku, jer je stao na kraju propusta koji je
presijecao bučnu rijeku boje crnog piva. Pogledao sam van i vidio
da su svi prozori na vagonima zatvoreni, a u okolici nije bilo
nikakvog ljudskog lika. Otvorio sam vrata i brzo se spustio u
klupko od lijeske kojom su tračnice bile omeđene.
Bilo bi sve u redu da nije bilo tog vraţjeg psa. Pod dojmom da se
iskradam s imovinom njegovog gospodara, počeo je lajati i zamalo
me dohvatio za hlače. To je probudilo pastira koji je stao na vrata,
urlajući, uvjeren da sam izvršio samoubojstvo. Provukao sam se
kroz gustiš, stigao do ruba potoka i u zaklonu od grmlja prevalio
još stotinjak metara. A onda sam provirio iz zaklona i vidio kako se
kondukter i nekoliko putnika skupljaju pred otvorenim vratima
vagona i zure u mom pravcu. Mogao sam isto tako otići uz fanfare i
limenu glazbu; moj odlazak nije mogao biti javniji.
Srećom, pijani pastir je osigurao zabavu. On i njegov pas, koji mu je
bio zavezan oko pasa, odjednom su izletjeli iz vagona, naglavačke
se prizemljili na tračnice i otkotrljali niz obalu prema vodi. Pri
spašavanju koje je uslijedilo pas je očito nekoga ugrizao, jer sam
začuo teške psovke. Na kraju su me zaboravili i kad sam se nakon
pet stotina metara puzanja usudio osvrnuti, vlak je krenuo i već je
nestajao u usjeku.
Nalazio sam se u širokom polukrugu pustare. Smeđa rijeka je bila
radijus, a visoka brda su činila sjeverni luk. Nije bilo ni traga ni
glasa ljudskim bićima, samo pljuskanje vode i neprekidni krikovi
škuraka. Ali, čudno, sada sam prvi put osjetio strah od onih koji me
progone. Nisam mislio na policiju, nego na one druge, koji su znali
da ja znam Scudde-rovu tajnu i nisu me smjeli ostaviti na ţivotu.
Bio sam siguran da će me britanske snage reda progoniti vještinom
i ţesti-
32
nom kakvom do tada nikoga nisu, i jednom kad se nađem u
njihovom stisku, neće biti milosti.
Osvrnuo sam se, ali na vidiku nije bilo ničega. Sunce je blještalo na
metalu šina i mokrom kamenju u potoku i nije bilo mirnijeg prizora
na svijetu. Svejedno, ja sam potrčao. Sagnuvši se vrlo nisko u
rukavcima baruštine, trčao sam dok mi znoj nije zaslijepio oči.
Ovakvo stanje nije me puštalo sve dok nisam stigao do planinskog
ruba i zadihano se popeo na greben visoko iznad brzih voda smeđe
rijeke.
S ove osmatračnice, mogao sam vidjeti cijelu pustaru sve do
ţeljezničke pruge i dalje, prema jugu, gdje su zelena polja
zamijenila vrijesak. Imam oči sokolove, ali u cijelom tom kraju
nisam vidio ništa ţivog. A onda sam pogledao prema istoku, preko
grebena i ugledao novu vrstu krajolika - plitke zelene doline pune
nasada jela i blijede trakove prašine koji su ukazivali na ceste. Tek
na kraju, pogledao sam u plavo svibanjsko nebo i tamo sam spazio
ono što mi je divljački ubrzalo puls...
Nisko dolje, na jugu, jednokrilac se uspinjao u nebo. Kao da mi je
netko rekao, bio sam siguran da taj zrakoplov traţi mene i da ne
pripada policiji. Sat ili dva, gledao sam ga iz rupe u vrijesku. Letio
je nisko preko vrhova brda, a zatim je u uskim krugovima
nadlijetao dolinu iz koje sam se popeo. A onda je, izgleda,
promijenio mišljenje, podigao se na veliku visinu i odletio natrag
prema jugu.
Nije mi se svidjela ova špijunaţa iz zraka i više nisam imao tako
dobro mišljenje o kraju što sam ga izabrao za svoje utočište. Ako su
mi neprijatelji u zraku, ova brda prekrivena vrijeskom nisu nikakav
zaklon i morao sam pronaći drukčiju vrstu skloništa. Bio sam
zadovoljniji sa zelenim krajem ispod grebena, jer tamo ću naći
šume i kamene kuće.
Oko šest navečer, iz pustare sam izbio na bijelu traku ceste koja je
vijugala duţ uske doline nizinskog potoka. Kako sam išao dalje,
polja je smijenila trska, udolina je postala plato i na kraju sam
stigao u svojevrsnu guduru u kojoj se, u su-
33
mraku, dimilo iz jedne usamljene kuće. Put je zakretao preko mosta,
a tamo je, naslonjen na ogradu, stajao mladić.
Pušio je dugu glinenu lulu i proučavao vodu kroz svoje naočale. U
lijevoj je ruci drţao knjiţicu prstom označivši mjesto gdje je stao.
Polagano je ponavljao:
Kao kad Grifon kroz divljinu
Krilatim korakom, preko brda i tmurne doline
Progoni Arimaspijana.
Trgnuo se kad su moji korapi odjeknuli na potpornom kamenu
mosta i ja ugledah ugodno, preplanulo dječačko lice.
"Dobra vam večer", rekao je ozbiljno. "Lijepa noć za putovanje."
Iz kuće je do mene doplovio miris zapaljenog treseta i nekog
slasnog pečenja.
"Je li ovo gostionica?", upitao sam.
"Vama na usluzi", on pristojno odvrati. "Ja sam gazda, gospodine, i
nadam se da ćete ostati preko noći, jer istini za volju, tjedan dana
nisam imao društva."
Sjeo sam na ogradu mosta i zapalio lulu. Nanjušio sam saveznika.
"Mladi ste za gostioničara", rekoh.
"Otac mi je umro prije godinu dana i ostavio mi posao. Ţivim tu s
bakom. Dosadan je to posao za mladog čovjeka i nije zanimanje po
mom izboru."
"A što je?"
On je pocrvenio, doslovno. "Ţelim pisati knjige", reče.
"Pa što će ti bolja prilika?" uzviknuo sam. "Ĉovječe, često mi je
padalo na pamet da bi jedan gostioničar mogao biti najbolji
pripovjedač na svijetu."
"Sada, ne", on brzo odvrati. "Moţda u davno doba, dok su
putovima išli hodočasnici i trubaduri, razbojnici i poštanske kočije.
Ali ne sada. Ovamo dolaze samo automobili puni debelih ţena koje
stanu da bi ručale, poneki ribič u proljeće i lovci u kolovozu, ništa
više. Iz toga se ne moţe izvući puno
34
materijala. Ja ţelim vidjeti ţivot, putovati svijetom i pisati stvari
kao Kipling i Conrad. Ali najviše što sam do sada postigao je par
stihova koji su izašli u Chamber's Journalu."
Pogledao sam gostionicu, zlatnu u zalasku sunca na pozadini od
smeđih brda.
"Ja sam se ponešto motao po svijetu, ali ne bih prezreo ovakav
pustinjački ţivot. Misliš da se avantura nalazi samo u tropima ili
među gospodom u vojničkim bluzama? Moţda upravo sada stojiš
rame uz rame s avanturom."
"To kaţe i Kipling", rekao je on, oči su mu zasjale i onda je citirao
neke stihove na temu "pustolovina te čeka odmah iza ugla".
"Pa, onda, evo ti istinite priče", upao sam ja, "i za mjesec dana, od
nje moţeš napraviti roman."
Sjedeći na mostu, u blago svibanjskog predvečerje, prodao sam mu
zgodnu pričicu. U osnovi je i bila istinita iako sam neke sitne
pojedinosti izmijenio. Izmislio sam da sam rudarski magnat iz
Kimberleva koji je imao velikih problema s nelegalnom trgovinom
dijamantima i koji je naletio na bandu. Progonili su me preko
oceana, ubili mi najboljeg prijatelja i sad su mi na tragu.
Iako to sam ne bih trebao reći, priču sam dobro ispričao. Izmislio
sam let preko Kalaharija do njemačkih kolonija, vrele, ţestoke dane,
predivne modre, baršunaste noći. Opisao sam kao su me napali na
putu kući, a od ubojstva u Portland Placeu na-pravio sam stvarno
uţasan slučaj. "Traţiš avanturu," uzviki-vao sam, "pa, našao sije,
ovdje. Prokletnici jure za mnom, a policija za njima. A u toj trci, ja
namjeravam pobijediti."
"Boţe moj!" prošaptao je on, naglo hvatajući zrak, "pa to je čisti
Rider Haggard i Conan Doyle."
"Ti mi vjeruješ", rekao sam zahvalno.
"Naravno," on na to ispruţi ruku, "vjerujem sve što nije obično.
Jedino u normalno ne treba vjerovati."
Bio je jako mlad, ali bio je čovjek kakav mi treba.
35
"Mislim da mi trenutno nisu na tragu, ali moram se pritajiti par
dana. Moţeš li me smjestiti?"
U svom ţaru, primio me za lakat i povukao prema kući. "Ovdje si
na sigurnom kao u krtičnjaku. Ja ću se, svejedno, potruditi da se
nitko ne izbrblja. A ti ćeš mi dati još malo materijala o svojim
avanturama?"
Kad sam stupio na trijem gostionice, izdaleka sam čuo brujanje
nekog motora. Tamo, na sumračnom zapadu ocrtavala se silueta
mog prijatelja, jednokrilca.
Dao mi je sobu u straţnjem dijelu kuće s dobrim pogledom na plato
i ponudio mi svoju radnu sobu koja je bila pretrpana jeftinim
izdanjima njegovih omiljenih autora. Baku uopće nisam vidio, pa
pretpostavljam da je bila prikovana za krevet. Jedna starica po
imenu Margit donosila mi je jelo, a gostioničar se motao oko mene
u svako doba. Htio sam malo biti sam, pa sam mu izmislio
zaduţenje. Imao je motorkotač, pa sam ga sutradan poslao po
dnevne novine koje su obično dolazile s poštom kasno popodne.
Rekao sam mu neka otvori četvore oči i zapamti svaki neobični lik
na koji naiđe, naročito pomno prateći motore i zrakoplove. A onda
sam se dao na temeljito proučavanje Scudderove biljeţnice.
Vratio se u podne, sa Scotsmanom. Unutra nije bilo ništa, osim
nekih dodatnih podataka od Paddocka i mljekara i ponovljena
jučerašnja izjava da je ubojica nestao prema sjeveru. Ali, bio je tamo
jedan dugi članak, prenesen iz The Timesa, o Karolidesu i
drţavnim poslovima na Balkanu, iako nije bilo spomena o
njegovom posjetu Engleskoj. Za to popodne sam se riješio
gostioničara, jer bio sam dosta blizu rješenju šifre.
Kao što rekoh, bila je to brojčana šifra i razrađenim sustavom
eksperimenata uspio sam otkriti što znače nule i točke. Problem je
bila ključna riječ i kad sam pomislio na milijune riječi koje je mogao
upotrijebiti, osjetio sam se prilično bespomoćno. Ali oko tri sata,
naglo sam dobio inspiraciju.
36
Ime Julia Czechenvi odjednom mi je bljesnulo u sjećanju. Scudder je
rekao da je to ključ Karolidesovog slučaja i palo mi je na pamet da
pokušam s tom šifrom.
Uspjelo je. Pet slova iz "Julia" dala su mi poloţaj samoglasnika. A je
bilo J, deseto slovo abecede, pa ga je zato u šifri predstavljao X. E je
bio U = XXI, i tako dalje. "Czechenvi" mi je dalo numeričku
zamjenu za glavne konsonante. Zapisao sam shemu na komadić
papira i sjeo da pročitam Scudderove zapise.
Sljedećih pola sata, čitao sam blijedog lica, bubnjajući prstima po
stolu.
Skrenuo sam pogled kroz prozor i spazio veliki automobil kako se
kroz klanac pribliţava gostionici. Stao je pred vratima i čulo se
kako se ljudi iskrcavaju. Bila su, čini se, dvojica - muškarci u
kabanicama i kapama od tvida.
Deset minuta kasnije, gostioničar se uvukao u moju sobu, očiju
sjajnih od uzbuđenja.
"Dolje te traţe dva tipa", prošaptao je. "Sad su u blagovaonici, piju
viski sa sodom. Pitali su za tebe i rekli kako su se nadali da će te
ovdje naći. Oh! a opisali su te jako dobro, sve do čizama i košulje.
Rekao sam im da si sinoć bio ovdje i otišao jutros, motorom, a jedan
od njih je opsovao kao lučki radnik."
Traţio sam neka mi opiše kako izgledaju. Jedan je bio tamnooki
mršavac čupavih obrva, a drugi se stalno smiješio i frfljao je u
govoru. Nisu bili nikakvi stranci; u to je moj mladi prijatelj bio
siguran.
Uzeo sam komadić papira i napisao na njemačkom ove riječi, kao
da su dio pisma:
..."Crni kamen". Scudder je došao do toga, ali nije mogao djelovati
četrnaest dana. Sumnjam da to sada moţe išta pomoći, naročito
budući da Karolides nije siguran u svoje planove. Ali ako gospodin
T. savjetuje, ja ću učiniti sve što..
37
Izveo sam to uredno, kako bi izgledalo kao da je izgubljena stranica
privatnog pisma.
"Odnesi to dolje, kaţi daje nađeno u mojoj sobi i reci im neka mi to
vrate ako me stignu."
Tri minute kasnije, čuo sam kako se automobil pokreće i vireći iza
zavjese, spazio sam dvije figure. Jedan je bio vitak, a drugi tust; to je
bilo najviše što sam uspio uhvatiti.
Gostioničara je drţalo veliko uzbuđenje. "Tvoj list ih je prodrmao",
rekao je ozareno. "Tamni tip je pobijelio kao smrt i počeo sipati
psovke, a debeli je zazviţdao i gadno pogledao. Platili su pića s
pola funte i nisu htjeli čekati ostatak."
"Evo što ţelim da učiniš", rekoh ja. "Sjedaj na svoj motorkotač i idi u
Newton-Stewart, šefu policije. Opisi onu dvojicu i reci da sumnjaš
kako imaju neke veze s londonskim ubojstvom. Izmisli neki razlog.
Ona dvojica će se vratiti, bez brige. Ne večeras, jer će me pratiti
šezdeset kilometara duţ ceste, ali sutra hoće. Reci policiji neka
budu ovdje rano."
Krenuo je kao poslušno dijete, a ja sam obrađivao Scudderove
bilješke. Kad se vratio, večerali smo zajedno i već iz čiste
pristojnosti, morao sam mu pustiti da me udavi. Napričao sam mu
svašta o lovu na lavove i Matabeleskom ratu, razmišljajući cijelo
vrijeme kako je sve to pitomo u usporedbi s ovim u što sam sada
upleten. Kad je otišao na spavanje, sjeo sam i dovršio Scuddera. Do
zore sam sjedio i pušio, jer nisam mogao zaspati.
Oko osam ujutro, prisustvovao sam dolasku dvojice pozornika i
jednog narednika. Smjestili su svoj automobil u spremište za kočije,
po uputama gostioničara, i ušli u kuću. Dva-deset minuta kasnije, s
prozora sam vidio kako se preko platoa, iz suprotnog smjera,
pribliţava drugi automobil. Nije došao do gostionice nego je stao
dvjesto metara dalje u šumarku, u zaklonu među drvećem.
Primijetio sam da su ga njegovi putnici paţljivo okrenuli prije nego
što će se udaljiti. Minutu-dvije kasnije, čuo sam njihove korake na
šljunku ispod prozora.
38
Moj plan je bio da se pritajim u sobi i vidim što će se dogoditi.
Mislio sam da bi se, ako uspijem spojiti policiju i moje druge,
opasnije progonitelje, moglo dogoditi nešto u moju korist. Ali sad
sam dobio bolju ideju. Napisao sam par riječi zahvale mom
domaćinu, otvorio prozor i tiho iskočio u grm ogrozda.
Neprimijećen, prešao sam jarak, otpuzao niz potočić koji se ulijeva
u rijeku i izbio na glavnu cestu na drugom kraju šumarka. Tamo je
bio automobil, vrlo elegantan na jutarnjem suncu, ali prekriven
prašinom koja je govorila o dugom putovanju. Pokrenuo sam
motor, uskočio na vozačko sjedalo i lagano se iskrao na plato.
Cesta je gotovo u trenu ponirala, pa sam izgubio iz vida gostionicu,
ali činilo mi se da vjetar donosi zvuk bijesnih glasova.
39
AVANTURA
S RADIKALNIM KANDIDATOM
Zamislite me kako gonim taj automobil svim silama njegovih
četrdeset konjskih snaga preko grubih putova pustare tog blistavog
svibanjskog jutra; isprva se osvrćem preko ramena i nemirno
iščekujem prvo skretanje, a onda vozim dalje zamagljenih očiju,
budan tek toliko da se zadrţim na cesti. Jer, očajnički sam
razmišljao o onome što sam pronašao u Scudderovoj dţepnoj
knjiţici.
Mali čovjek mi je ispričao hrpu laţi. Sve njegove bajke o Balkanu i
Ţidovima-anarhistima i konferenciji Ministarstva vanjskih poslova
bile su paučina za oči, kao i Karolides. Ali ne potpuno, kako ćete
čuti. Sve sam zaloţio vjerujući u njegovu priču, a prevaren sam;
njegova knjiţica mi je ispričala nešto sasvim drugo i umjesto da,
poučen iskustvom, budem oprezniji, u to sam potpuno povjerovao.
Zašto, ne znam. Zvučalo je očajnički istinito, a i prva priča, u suštini,
je bila na neki uvrnuti način podjednako istinita. Petnaesti lipnja bit
će dan kad se određuje sudbina, puno značajnija nego što je
ubojstvo jednog Grka. Bilo je toliko značajno da nisam zamjerio
Scudderu što me isključio iz trke i htio sve odigrati sam. To je, bilo
mi je sasvim jasno, bila njegova namjera. Ispričao mi je nešto što je
zvučalo dovoljno jako, ali prava stvar je bila toliko nadljudski jaka
da ju je on, čovjek koji ju je otkrio, ţelio sačuvati samo za sebe.
Nisam mu zamjerio. Uostalom, on je prvenstveno bio gladan rizika.
40
Cijela priča je bila u bilješkama - s rupama, naravno, koje bi on
ispunio po sjećanju. Zabiljeţio je i svoje nadređene. Imao je čudnu
shemu. Svima je dao brojčanu vrijednost, a onda uspostavio omjer
koji je pokazivao pouzdanost svakog stupnja priče. Ĉetiri imena
koje je ispisao bili su predstavnici vlasti, a tamo je bio i jedan čovjek,
Ducrosne, koji je dobio pet od mogućih pet; i još jedan,
Ammersfoort, koji je imao tri. Cijeli goli kostur priče bio je u toj
knjiţici -to ijedna čudna fraza koja se javljala šest puta, u
zagradama. "(Trideset devet stepenica)" glasila je fraza; a pri
zadnjem pojavljivanju, glasila je - "(Trideset devet stepenica,
izbrojio sam ih - plima 10.17 poslijepodne)". Iz toga nisam mogao
zaključiti ništa.
Nije bilo govora o sprečavanju rata - to je bilo prvo što sam saznao.
Bit će rata, sigurno, kao što svake godine dolazi Boţić; pripremljen
je, rekao je Scudder, još od veljače 1912. Karolides će biti povod. On
je već predbiljeţen i rok mu istječe 14. lipnja, dva tjedna i četiri
dana od ovog svibanjskog jutra. Iz Scudderovih biljeţaka shvatio
sam da to ništa na svijetu ne bi moglo spriječiti. Njegove priče o
gardi Epiraca, koji bi oderali i vlastitu babu, bile su obične
izmišljotine.
Druga stvar, rat će za Britaniju nastupiti kao veliko iznenađenje.
Karolidesova smrt će dići Balkan na noge, a onda će se Beč uključiti
s ultimatumom. Rusiji se to neće sviđati i bit će velikih riječi. Ali
Berlin će igrati ulogu mirotvorca i smirivati strasti dok u jednom
trenutku naglo ne pronađe dobar razlog za svađu, iskoristi ga i za
pet sati odapne strijelu na nas. To je bila ideja, i to jako dobra. Med i
lijepe riječi, a onda udarac iz mraka. Dok budemo pričali o dobroj
volji i dobrim namjerama Njemačke, naša obala će u tišini biti
okruţena minama, a podmornice će biti spremne da dočekaju svaki
bojni brod.
Ali sve je to ovisilo o trećoj stvari koja se trebala dogoditi 15. lipnja.
Nikada to ne bih shvatio da nisam jednom slučajno upoznao
jednog oficira iz francuskog stoţera, na povratku iz Zapadne Afrike,
koji mi je puno stvari ispričao. Između
41
ostalog i to da, usprkos svim glupostima izgovorenim u
Parlamentu, postoji stvarno, djelotvorno savezništvo između
Francuske i Britanije i da se dva Vrhovna štaba sastaju povremeno i
imaju planove za zdruţene akcije u slučaju rata. Pa, u lipnju stiţe
jedan vrlo visoki gost iz Pariza i on će traţiti ništa manje nego
izjavu britanske Domovinske flote o spremnosti na mobilizaciju.
Barem sam ja shvatio da se radi o nečemu takvom; u svakom
slučaju, bilo je nešto neuobičajeno vaţno.
Ali 15. lipnja, u Londonu će biti i neki drugi - drugi, o kojima mogu
samo nagađati. Scudderu je bilo dovoljno da ih kolektivno naziva
"Crni kamen". Oni nisu predstavljali naše saveznike, nego naše
smrtne neprijatelje; a informaciju, namijenjenu Francuskoj, trebalo
je skrenuti u njihove dţepove. I trebala je biti iskorištena, ne
zaboravite - iskorištena tjedan ili dva kasnije, uz moćne topove i
brza torpeda, nenadano, u mraku ljetne noći.
To je bila priča koju sam dešifrirao u sobi seoske gostionice, s
pogledom na kupusište. To je bila priča koja mi je brujala u mozgu
dok sam tjerao veliki automobil od klanca do klanca.
Moj prvi impuls bio je da napišem pismo premijeru, ali me je
kratko razmatranje uvjerilo da bi to bilo beskorisno. Tko bi
vjerovao u moju priču? Moram pokazati nekakav trag, pruţiti
dokaz, a samo nebo zna što bi to moglo biti. U svakom slučaju,
moram nastaviti dalje sam, spreman za djelovanje kad stvari dozru,
a to neće biti lagan posao uz hajku koju je policija digla na mene i
straţare "Crnog kamena" koji tiho i brzo jure mojim tragom.
Nisam imao jasan cilj putovanja, ali uputio sam se na istok, prema
suncu, jer sam s karte zapamtio da ću, ako krenem na sjever, stići u
područje rudokopa i industrijskih gradova. Bio sam na izlasku iz
pustare i prelazio sam prostranu naplavinu uz rijeku. Dugo sam
vozio uz zid nekog parka u kojem sam, kroz procjep među stablima,
vidio veliki dvorac. Letio sam kroz mala sela sa slamnatim
krovovima i preko
42
mirnih nizinskih potoka, pokraj vrtova prepunih gloga i ţutog
zanovijeta. Kraj je bio tako duboko uronjen u mir da sam jedva
mogao povjerovati kako su mi za petama oni koji traţe moj ţivot;
da, i da će za mjesec dana, ukoliko ne budem imao nevjerojatnu
sreću, ova okrugla seoska lica zuriti pred sebe zabrinutim očima, a
po poljima Engleske leţat će mrtvi ljudi.
Oko podneva, ušao sam u poveliko raštrkano selo s namjerom da
potraţim jelo. Malo niţe, bio je poštanski ured na čijim stubama su
stajali poštarica i policajac zaokupljeni proučavanjem telegrama.
Trgnuli su se kad su me ugledali, a onda je policajac krenuo prema
meni s podignutom rukom i proderao se da stanem.
Bio sam zamalo dovoljno lud da ga poslušam. A onda mi je
sijevnulo da se telegram sigurno odnosi na mene; da su se moji
prijatelji u gostionici sporazumjeli, ujedinjeni ţeljom da me što prije
vide, i bilo im je vrlo lako poslati opis automobila i mene u trideset
sela kroz koja bih mogao proći. Kočnice sam otpustio u pravom
trenutku. Naravno, policajac je spustio šapu na haubu, no kad je
dobio mojom ljevicom u oko, odmah je odustao.
Shvatio sam da glavna cesta nije pravo mjesto za mene i skrenuo
sam na poprečne putove. Bez karte, to nije bilo lako, jer je postojao
rizik da zađem na prilaz do farme i završim u bari s patkama ili
pred štalom, a takvu vrstu zakašnjenja nisam si mogao dopustiti.
Počeo sam shvaćati kakav sam kreten bio što sam ukrao automobil.
Velika zelena mrcina bit će moje najsigurnije obiljeţje širom Škotske.
Ako ga ostavim i nastavim pješice, bit će otkriven nakon sat ili dva i
izgubio bih svu prednost u trci.
Neposredni zadatak bio je da se dokopan najsamotnijih putova. Na
takve sam naišao uskoro, kad sam prešao malu pritoku velike rijeke
i zašao u dolinu u kojoj su me sa svih strana okruţivala strma brda,
a onda na spiralni put koji se penjao preko prijevoja. Tu nisam
našao nikoga, ali ta cesta bi me odvela predaleko na sjever pa sam
skrenuo na istok, lošim putem, i napokon naletio na veliku
dvotračnu ţeljezničku
43
prugu. Daleko ispod, ugledao sam još jednu prostranu dolinu i
palo mi je na pamet, ako bih je prešao, mogao bih naći neku
zabačenu gostionicu u kojoj ću prenoćiti. Bliţila se večer, a ja sam
bio divljački gladan jer od doručka nisam pojeo ništa, osim dva-tri
komada peciva koje sam kupio na pekarskim kolicima. Upravo
tada, začuo sam buku u zraku, a kad tamo -onaj prokleti zrakoplov,
letio je nisko, nekih desetak kilometara juţnije i brzo mi se
pribliţavao.
Bio sam dovoljno pribran da se sjetim kako bih u goloj pustari bio
prepušten njemu na milost i moja jedina šansa bila je da se
dokopam zelenog zaklona doline. Sjurio sam se niz brdo kao munja,
osvrćući se kad god sam mogao kako bih pratio taj prokleti leteći
stroj. Uskoro sam bio na cesti između ţivica i ulazio u duboko
usječeni klanac potoka. A onda sam naišao na komadić guste šume
gdje sam usporio.
Odjednom, s lijeva, začuo sam trubljenje drugog automobila i
shvatio, s uţasom, da sam gotovo naletio na rampu koja je privatni
put odvajala od ceste. Moja truba je ispustila bolni krik, ali bilo je
prekasno. Nagazio sam na kočnice, ali uzgon je bio prevelik i drugi
automobil je izletio pred mene, prepriječivši mi put. U sekundi,
nastao bi gadan sudar. Učinio sam jedino moguće i zaletio se ravno
u ţivicu na desno, nadajući se da ću iza nje naći nešto meko.
Ali u tome sam pogriješio. Maj automobil je kroz ţivicu proletio
kao kroz maslac, a onda se ţestoko obrušio prema naprijed. Shvatio
sam što slijedi. Poskočio sam na sjedalu i iskočio bih, ali preko
grudi me uhvatila grana gloga, podigla i zadrţala, dok je poda
mnom, razbijena i zgnječena, izmicala tona-dvije skupog metala
koja je onda s moćnim treskom pala petnaest metara niţe, u korito
potoka.
Polako sam se izvukao iz neprilike. Prvo sam se spustio na ţivicu, a
onda vrlo blago na koprive. Dok sam teturajući ustajao, nečija me
ruka uhvatila za rame i suosjećajni i neskriveno preplašeni glas
upitao me jesam li povrijeđen.
44
r
1 ckn
Našao sam se pred visokim mladim čovjekom u vozačkim
naočalama i koţnom kaputu koji je uporno zahvaljivao nebesima i
nabrajao isprike. Što se mene tiče, kad sam se pri-brao, bilo mi je
više drago nego krivo. Ovo je bio jedan od načina da se riješim
automobila.
"Ja sam kriv, gospodine", odvratio sam. "Dobro da nisam svojim
ludostima dodao i ubojstvo. Ovo je kraj moje moto-ture po Škotskoj,
ali mogao je biti i kraj mog ţivota."
On je isukao sat i proučavao ga. "Svaka čast, baš ste pravi tip",
rekao je. "Mogu odvojiti četvrt sata, a moja kuća je dvije minute
daleko. Pobrinut ću se da vas obuku, nahrane i strpaju u krevet. Da,
gdje su vam stvari? U potoku, skupa s automobilom?"
"Sve mije u dţepu", rekoh ja, zamahnuvši četkicom. "Ja sam iz
kolonija i putujem bez prtljage."
"Iz kolonija", uzviknuo je on. "Boţe moj, pa vi ste baš pravi čovjek
koji mi treba. Jeste li kojom srećom slobodni trgovac?"
"Jesam", rekoh ja, nemajući ni najmaglovitijeg pojma na što misli.
Potapšao me je po ramenu i poveo do svog automobila. Tri minute
kasnije, stali smo pred zgodnom lovačkom kućicom, smještenom
među borovima, i on me uputi unutra. Prvo me je odveo u spavaću
sobu i stavio pred mene nekoliko svojih odijela, jer moja odjeća se
uglavnom pretvorila u prnje. Izabrao sam široki plavi serţ i uzeo
platneni ovratnik. Zatim me je odvukao u blagovaonicu gdje su na
stolu bili ostaci obroka i objavio kako imam samo pet minuta za
hranjenje. "Moţete uzeti nešto u dţep, a kad se vratimo, večerat
ćemo. Moram biti u masonskoj dvorani u osam sati ili će me moj
agent isprašiti."
Uzeo sam Šalicu kave i malo hladne šunke, a on je s tepiha pred
kaminom nabrajao dalje.
"Zatekli ste me u solidnoj guţvi, gospodine; usput rečeno, niste mi
rekli svoje ime. Twisdon? Je li vam stari Tommy Twisdon neki rod?
Ne? No, dakle, ja sam liberalni kandidat
45
za ovaj dio svijeta i večeras imam skup u Brattlebumu - to mi je
glavni izborni grad i tvrdokorno uporište torijevaca. Dobio sam
bivšeg premijera, Crumpletona, kolegu iz kolonija, večeras će
govoriti, i cijela stvar je nevjerojatno dobro oglašena i nabrijana.
Danas popodne sam dobio telegram od tog izroda, kaţe da je dobio
gripu u Blackpoolu i sada sve moram odraditi sam. Mislio sam
govoriti deset minuta, a sada moram produţiti na četrdeset i iako
sam tri sata razbijao glavu smišljajući nešto, jednostavno ne
uspijevam slijediti misli. Vi ćete sada biti pravi prijatelj jer mi
morate pomoći. Vi ste slobodni trgovac i moţete našim ljudima
ispričati kakvo je izrabljivanje carinski sustav u kolonijama. Vi ste,
dečki, svi nadareni za brbljanje - Boga bih dao da sam i ja takav. Bit
ću zauvijek vaš duţnik."
Imao sam jako malo pojma o slobodnoj trgovini, ovako ili onako, ali
nisam vidio druge mogućnosti da dobijem ono što ţelim. Moj mladi
gospodin je bio previše obuzet vlastitim problemima da bi pomislio
koliko je čudno što tek tako, od potpunog stranca koji je upravo za
dlaku izbjegao smrt i igubio automobil vrijedan tisuću gvineja, traţi
da govori na njegovom skupu. Ali nuţda mi nije dozvoljavala da se
čudim nad okolnostima ili da premišljam i budem izbirljiv u
traţenju pomoći.
"U redu", rekao sam. "Nisam baš dobar govornik, ali reći ću im
ponešto o Australiji."
Moje riječi su s njegovih leđa skinule brige teške nekoliko stoljeća i
obuzela ga je navala zahvalnosti. Posudio mi je veliki vozački
kaput - i nije se potrudio da me pita kako to da sam krenuo na put
automobilom bez vozačkog odijela - i, dok smo se spuštali
prašnjavim putovima, obasuo me golim činjenicama svoje osobne
povijesti. Bio je siroče, odgojio ga je ujak - zaboravio sam ujakovo
ime, ali bio je u vladinom Kabinetu i njegove govore se moglo čitati
po novinama. Nakon odlaska s Cambridgea, putovao je po svijetu,
a kako je bio bez posla, ujak mu je savjetovao da se uključi u
politiku. Mislim da nije imao preferencija među strankama. "Dobri
46
II moi
II san
momci u obje," veselo je rekao, "ali i masa praznoglavaca. Ja sam
liberal jer su u mojoj obitelji svi uvijek bili whigovci." Ali, iako je
bio politički mlak, o drugim stvarima je imao čvrste stavove.
Ustanovio je da znam ponešto o konjima pa je mljeo o kandidatima
na Derbviju i bio je pun planova za unapređenje svoje streljačke
vještine. Sve u svemu, vrlo pristojan, ugodan, nezreli mladac.
Na prolasku kroz mali gradić, dvojica policajaca su nas zaustavili i
uperili svoje svjetiljke u nas.
"Oprostite, Sir Harry", reče jedan. "Imamo nalog da traţimo
automobil, a po opisu sliči vašem."
"Sve u redu", rekao je moj domaćin dok sam ja zahvaljivao
Providnosti na nedokučivim načinima kojima me izba-vlja iz
nevolja. Nakon toga, više nije govorio, jer se njegov um počeo
mučiti sa skorašnjim govorom. Mrmljao je, usne su mu se micale,
pogled lutao, a ja sam se počeo pripremati za drugu katastrom. I ja
sam pokušavao smisliti nešto što bih rekao, ali mozak mi je bio gol
kao kamen. Znam samo da smo stali pred jednim vratima, na ulici,
i pozdravila su nas neka bučna gospoda s rozetama na reverima.
U dvorani ih je bilo otprilike pet stotina, uglavnom ţena, puno
ćelavih glava i moţda tridesetak mladih ljudi. Predsjedavajući,
dugokosi poslanik crvenog nosa, izrazio je ţaljenje zbog
Crumpletonove odsutnosti, odrţao solilokvij na temu njegove gripe
i meni udijelio titulu "pouzdanog vođe australske misli". Na
vratima su bila dva policajca i ja sam se nadao da su primijetili to
svjedočenje. A onda je Sir Harry počeo.
Nešto takvo još nisam čuo. On ni pribliţno nije znao kako treba
govoriti. Imao je kupusaru od biljeţaka iz kojih je čitao, a kad je
digao ruke od njih, zapao je u jedno dugo mucanje. Tu i tamo, sjetio
se neke fraze koju je naučio napamet, ispravio se i izgovorio je
teatralno kao Henry Irving, a u sljedećem trenutku opet je zapjevao,
nadvijen nad svojim papirima. A i to je bilo najnevjerojatnije smeće.
Pričao je o njemačkoj opasnosti i rekao da je to sve torijevska
izmišljotina kako bi siromašne na prijevaru lišili njihovih prava i
zausta-
47
vili veliku poplavu društvenih reformi, ali je to organizirani
radnički pokret shvatio i ismijao torijevce. Svim silama se zalagao
za smanjivanje naše mornarice, kao dokaz povjerenja, a potom je
trebalo uputiti Njemačkoj ultimatum neka učini isto ili ćemo ih
opaliti šakom u glavu. Da nije torije-vaca, rekao je, Njemačka i
Britanija bile bi suradnici u miru i reformama. Pomislio sam na
malu crnu knjiţicu u mom dţepu! Ĉudo jedno, koliko je
Scudderovim prijateljima jako stalo do mira i reformi.
Ali, na neki uvrnuti način, govor mi se svidio. Ispod smeća kojim
su ga našopali, probijala se zgodna narav tog momka. Uz to, skinuo
mi je brigu s leđa. Ako i nisam naročit govornik, bio sam tisuću
posto bolji od Sir Harrva.
Kad je došao red na mene, nisam se tako loše ni snašao.
Jednostavno sam im ispričao sve što sam se mogao sjetiti o
Australiji, nadajući se usrdno da tamo nema nijednog Australca -
sve o tamošnjoj laburističkoj stranci i emigraciji. Ne znam jesam li
se sjetio spomenuti slobodnu trgovinu, ali rekao sam da u Australiji
nema torijevaca, samo laburisti i liberali. To je izazvalo uzvik
oduševljenja i malo sam ih razbudio kad sam počeo pričati kako bi
se sjajan posao mogao napraviti kad bismo svi zaista podmetnuli
leda.
Sve u svemu, rekao bih da sam postigao uspjeh. Poslaniku se nisam
svidio, međutim, i kad je, kao zaključak, iznio zahvale, govor Sir
Harrva nazvao je drţavničkim, a za moj je rekao da ima elokvenciju
agenta za emigraciju.
Kad smo se opet našli u automobilu moj domaćin je bio razdragan
što je obavio svoj posao. "Dojmljiv govor, Twisdo-ne", rekao je. "A
sada, idete kući sa mnom. Sam sam, a ako ostanete dan-dva,
pokazat u vam kako se solidno peca."
Pojeli smo toplu večeru - za kojom sam ja ţudio - a onda smo popili
grog u velikoj, veseloj pušionici uz pucketavu vatru u kaminu.
Smatrao sam daje vrijeme da otvorim karte. U očima ovog čovjeka
vidio sam da je od one vrste kojoj se moţe vjerovati.
48
"Slušajte, Sir Harry", rekoh. "Moram vam ispričati nešto jako vaţno.
Dobar ste čovjek i ja ću biti iskren. Otkuda vam ono otrovno smeće
o kojem ste večeras pričali?"
Njegovo lice se smrkne. "Zar je bilo tako loše?" reče raţalošćeno. "I
zvučalo je dosta tanko. Većinu sam izvukao iz magazina
Progressive i pamfleta koje mi šalje taj moj agent. Ali vi valjda ne
mislite da bi Njemačka mogla zaratiti s nama?"
"Pitajte me to za šest tjedana i neće vam trebati odgovor", rekoh ja.
"Ako mi posvetite pola sata paţnje, ispričat ću vam pravu priču."
I sada vidim tu osvijetljenu sobu s jelenjim glavama i starim
litografijama po zidovima. Sir Harry nemirno stoji uz kameni okvir
kamina, a ja zavaljen u naslonjaču, pričam. Kao da sam bio druga
osoba koja stoji po strani i sluša svoj vlastiti glas, paţljivo
procjenjujući pouzdanost moje priče. Tada sam prvi put nekome
ispričao potpunu istinu, kako sam je ja shvaćao, i na kraju mi od
toga nije bilo bolje jer mi se u vlastitom umu razjasnila jedna stvar.
Nisam preskočio ni jednu pojedinost. Ĉuo je sve o Scudderu, i
mljekaru, i crnoj biljeţnici i mojim akcijama u Gallowayu. Na kraju
se jako uzbudio i ushodao se gore-dolje po sagu pred kaminom.
"Dakle, vidite," završio sam, "u svojoj kući imate čovjeka koji je
traţen zbog ubojstva u Portland Placeu. Vaša duţnost je da
pošaljete automobil po policiju i predate me. Mislim da ne bih
stigao daleko. Došlo bi do nesreće i koji sat nakon hapšenja, imao
bih noţ u grudima. Svejedno, kao građanin koji poštuje zakon, to
vam je duţnost. Moţda će vam za mjesec dana biti ţao, ali nemate
razloga da o tome sada razmišljate."
Gledao me je sjajnim, postojanim pogledom. "Što ste radili u
Rodeziji, gospodine Hannav?" upitao je.
"Bio sam rudarski inţenjer", rekao sam. "Svoje sam zaradio čisto i
dobro sam se proveo pri tome."
"To nije zanimanje koje utječe na ţivce, zar ne?"
49
Nasmijao sam se. "Oh, što se toga tiče, moji ţivci su sasvim dobri."
Skinuo sam lovački noţ s postolja na zidu i izveo stari trik bacajući
ga i hvatajući ga zubima. Za to je potrebno prilično stabilno srce.
Promatrao me je s osmijehom. "Ne treba mi dokaz. Moţda sam za
govornicom kreten, ali čovjeka znam procijeniti. Vi niste ubojica i
niste budala i vjerujem da govorite istinu. Podrţat ću vas. Dakle,
što mogu učiniti?"
"Kao prvo, hoću da napišete pismo vašem ujaku. Moram stupiti u
vezu s vladinim ljudima prije 15. lipnja."
Ugrizao se za brk. "To vam neće pomoći. Ovo je posao za
Ministarstvo vanjskih poslova i moj ujak neće s tim imati nikakve
veze. Uz to, nikada ga ne bi uvjerili. Ne, napravit ću nešto bolje.
Pisat ću stalnom tajniku pri Ministarstvu vanjskih poslova. On je
moj kum i jedan od najboljih ljudi u poslu. Što ţelite?"
Sjeo je za stol i pisao po mom diktatu. Uglavnom, radilo se o tome
da ako se prije 15. lipnja pojavi čovjek po imenu Twisdon (mislio
sam, bolje da se drţim tog imena), treba ga prijateljski primiti.
Twisdon će, rekao je, potvrditi svoje bona fide s lozinkom "crni
kamen" i zviţdanjem Annie Laurie.
"Dobro", rekao je Sir Harry. "To je u odgovarajućem stilu. Usput,
mog kuma - njegovo ime je Sir Walter Bullivant - pronaći ćete za
Duhove u njegovoj ladanjskoj kući. To je blizu Artinswella, na
Kennetu. Dakle, sređeno. A sad, što je sljedeće?"
"Otprilike ste moje visine. Posudite mi najstarije odijelo od tvida
koje imate. Sve moţe, samo neka je boja drukčija od odjeće koju
sam uništio danas popodne. A onda mi pokaţite kartu okolice i
objasnite mi konfiguraciju terena. Na kraju, ako me policija dođe
traţiti, samo im pokaţite automobil u klancu. Ako se oni drugi
pojave, recite im da sam se ukrcao na ekspres prema jugu nakon
vašeg skupa."
Učinio je, ili obećao da će sve to učiniti. Ja sam obrijao ostatak brka i
uvukao se u prastaro odijelo. Karta mi je pruţila nekakav uvid u
kraj u kojem sam bio i pokazala mi je
50
dvije stvari koje su me zanimale - gdje se moţe izbiti na glavnu
prugu prema jugu i koja su najbliţa područja divljine,
U dva sata, probudio me iz kunjanja u naslonjaču puši-onice i dok
sam ţmirkao, poveo me u mračnu, zvjezdanu noć. Dao mi je jedan
stari bicikl koji se našao u skladištu s alatom.
"Najprije skrenite na desno, uz veliku jelovu šumu", dodao je on.
"Do jutra, bit ćete daleko u brdima. A ja bih onda bacio vozilo u
močvaru i produţio kroz pustaru pješice. Medu pastirima moţete
biti tjedan dana, a bit ćete sigurni kao da ste na Novoj Gvineji."
Ţustro sam okretao pedale strmim šljunčanim putovima uz brdo
dok je nebo bljedilo u svitanju. Kad su se prije izlaska sunca
raščistile magle, našao sam se u prostranom zelenom svijetu s
klancima na sve strane i dalekim plavim horizontom. Ovdje sam,
barem, mogao na vrijeme otkriti svoje neprijatelje.
51
AVANTURA
S ĈETVOROOKIM CESTAROM
Sjeo sam na sam vrh prijevoja i razmotrio svoj poloţaj.
Iza mene, bila je cesta što se penjala kroz dugački usjek među
brdima, klanac gornjeg toka neke veće rijeke. Ispred nje, moţda
kilometar i pol, prostirala se zaravan, sva ispresijecana barama i
prošarana busenima, a iza nje je cesta strmo ponirala niz drugi
klanac do ravnice čija se plava izmaglica topila u daljini. S lijeva i
desna bila su zaobljena zelena brda, glatka kao palačinke, ali prema
jugu - to jest, s lijeve strane -nazirale su se visoke planine
prekrivene vrijeskom koje sam na karti zapamtio kao veliki čvor
gora kojeg sam izabrao za utočište. Bio sam na središnjoj točki
velike uzvisine i mogao sam vidjeti sve što se kreće kilometrima
daleko. Na livadama ispod ceste, kilometar niţe, dimilo se iz
dimnjaka jedne kućice, ali to je bio jedini znak ljudskog ţivota.
Osim toga, čulo se samo glasanje zviţdovki i klokotanje malih
potočića.
Bilo je oko sedam sati i dok sam čekao, začuo sam još jednom onaj
zloslutni tutanj u zraku. A onda sam shvatio da bi moja
osmatračnica mogla zapravo biti zamka. Na tim zelenim goletima
nije se mogla sakriti ni sjenica.
Sjedio sam, miran i bespomoćan, dok se buka pojačavala. A onda
sam ugledao zrakoplov koji se pribliţavao s istoka. Letio je visoko,
ali dok sam ga promatrao, spustio se za nekoliko desetaka metara i
počeo kruţiti oko brdskog čvora u sve uţim krugovima, kao što
jastreb kruţi prije nego što će napasti. Sad je već letio vrlo nisko i
promatrač u
52
letjelici me je primijetio. Vidio sam kako me jedan od dvojice
putnika promatra kroz svoje naočale.
Odjednom, počeo se dizati u naglim krivuljama i već je ponovo
ubrzavao prema istoku dok nije postao mrlja na plavom nebu.
To me ponukalo na divljačko razmišljanje. Moji neprijatelji su me
pronašli i sada slijedi stezanje obruča oko mene. Nisam znao
kolikom silom raspolaţu, ali bio sam siguran da će biti dovoljna. Iz
zrakoplova su vidjeli moj bicikl i zaključit će da ću pokušati pobjeći
cestom. U tom slučaju, moţda imam šansu u pustarama zdesna ili
slijeva. Odgurao sam vozilo sto metara dalje od ceste i spustio ga u
mahovinu, gdje je utonulo usred močvarnog korova i vodenih
zlatica. A onda sam se popeo na izbočinu s koje sam imao pogled
na obje doline. Ništa se nije micalo na dugačkoj bijeloj traci koja ih
je povezivala.
Rekao sam, na cijelom tom prostoru ni štakor se ne bi mogao sakriti.
Kako je dan odmicao, cijelim krajem se razlijevalo meko, jasno
svjetlo dok nije preraslo u jarku osunča-nost juţnoafričke pustare.
U neko drugo doba, mjesto bi mi se svidjelo, ali sada me je gušilo.
Slobodne pustare bile su zatvorski zidovi, a zdravi brdski zrak bio
je zadah tamnice.
Bacio sam kovanicu - glava desno, pismo lijevo - i ispala je glava,
pa sam krenuo prema sjeveru. Brzo sam stigao do ruba grebena koji
je ujedno bio i zid prijevoja. Moţda petnaest kilometara dalje vidio
sam cestu i daleko niz put, nešto u pokretu, a izgledalo je kao
automobil. Preko grebena, vidio sam valovitu zelenu vrištinu koja
se pretapala u pošumljene klance.
Pa, moj ţivot u pustari dao mi je oči jastreba i ja vidim mnoge stvari
za koje većini ljudi treba teleskop... Daleko dolje niz kosinu, na
udaljenosti od nekoliko kilometara, kao red hajkača u lovu,
napredovala je skupina ljudi... Sklonio sam se iz vidokruga, ispod
linije horizonta. Taj put bio mi je zatvoren i morao sam se okrenuti
višim brdima na sjeveru, iza ceste. Pribliţavao se automobil koji
sam primijetio, ali još
53
je bio dosta daleko i pred njim je bilo još nekoliko vrlo strmih
uspona. Potrčao sam; osim u usjecima, stalno pognut, nisko i u trku
sam stalno provjeravao rub brda ispred mene. Ne znam da li mi se
učinio ili sam vidio likove - jedan, dva, moţda više - kako se kreću
klancem iza potoka?
Ako ste pritiješnjeni sa svih strana na jednom komadu zemlje,
postoji samo jedna šansa za bijeg. Morate ostati na tom komadu i
pustiti da ga vaši neprijatelji pretraţe a ne nađu vas. To je imalo
smisla, ali kako ću, za Boga, izbjeći njihovoj paţnji na tom stolnjaku
od zemljišta? Zakopao bih se do vrata u blato ili zaronio pod vodu
ili se popeo na najviše drvo. Ali tu nije bilo ni treščice od drveta,
bare su bile male lokvice, a potok tanki mlaz. Nije bilo ničeg
drugog osim niskog vrijeska, golih brda i bijele ceste.
A onda sam na malom odmorištu uz cestu, kraj hrpe kamenja,
našao cestara.
Upravo je stigao i umorno je zavitlao svojim čekićem. Pogledao me
je mutnim očima i zijevnuo.
"Prokleti bio dan kad sam se ostavija ovaca!" rekao je kao da se
obraća cijelom svijetu. "Tamo sam bija svoj gospodar. Sad sam rob
drţave, zakovan za cestu, ruke bole a leđa pucaju."
Uzeo je čekić, udario po kamenu, ispustio alatku uz kletvu i
podigao obje šake na uši. "Boţe smiluj mi se! Puca mi glava!"
zavapio je.
Bio je razbarušena pojava, negdje moje visine, ali jako savijen, s
tjednom bradom na licu i velikim koštanim naočalama.
"Ne morem!" opet je zavapio. "Nek' me nadglednik prijavi. Ja sam ti
gotov za krevet!"
Upitao sam u čemu je nevolja, iako je to, naravno, bilo sasvim jasno.
"Nevolja je što nisam trijezan. Sinoć mi se moja 'ćer, Merrin, udala,
pa je bio ples do jutra u štali. Ja i još neki mo-
54
mci, sjeli i pili i eto ti ga na. Što sam uopće pogleda' u vino dok ga je
još bilo?"
Sloţio sam se s njim u pogledu kreveta.
"Lako je to rećm, zastenjao je. "Al1 jutros sam dobija dopis, kaţu da
će danas ići naokolo novi nadglednik za ceste. Doći će i neće me
nać1 ili će me nać1 ovakvog, u svakom slučaju - ja sam ti gotov
čovjek. Odoh natrag u krevet, reći ću da sam bolestan al' nešto
mislim da mi to neće pomoći. Znadu oni moju vrst bolesti."
Ja sam dobio inspiraciju. "Pozna li te taj novi nadglednik?" upitao
sam.
"On, ne. Tek je tjedan dana na poslu. Ide naokolo u malom
automobilu i čuva se hodanja."
"Gdje ti je kuća?" upitao sam ga, a on je svoj nesigurni prst uperio
prema kućici uz potok.
"Pa dobro, natrag u krevet", rekoh, "i spavaj mirno. Ja ću malo
preuzeti tvoj posao i pokazati se nadgledniku."
Tupo je zurio u mene; a onda, kad mu je svanulo u zamagljenom
mozgu, licem mu se razvukao prazni osmijeh pijanca.
"Jesi ljudina," uzviknuo je. "Evo, vako ćemo. Ja sam završio ovu
'rpu kamenja pa danas ujutro više ne moraš kresat'. Samo uzmi
tačke pa i' dovući dosta iz onog dole kamenoloma, da ujutru bude
nova 'rpa. Moje ime je Alexander Turnbull, sedam godišta sam u
ovom poslu, a još sam dvajst prije toga ovčario po Leithen Wateru.
Koji me vole, zovu me Ecky, a koji ne Speckv, jer nosim očale, jerbo
sam slab na oči. Samo fino pričaj s nadglednikom i kaţi mu
gospodin i bi' će dobar. Ja ti se vraćam u podne."
Posudio sam njegove naočale i prljavi stari šešir; skinuo sam kaput,
prsluk i ovratnik i dao mu neka to odnese kući; uzeo sam i gnjusni
patrljak od glinene lule, kao dodatak. Pokazao mi je moj
jednostavni zadatak i bez puno buke, otklipsao u smjeru kreveta.
Krevet je vjerojatno bio njegov glavni predmet zanimanja, ali
mislim da je, uz to, na dnu
55
boce ostalo još nešto. Molio sam Boga da stigne na sigurno prije
nego što moji prijatelji stupe na scenu.
Ja sam se posvetio opremanju za ulogu. Otvorio sam ovratnik
košulje - bila je prosta, plavo-bijela kockasta, kakve nose orači - i
ogolio vrat preplanuo kao kod bilo kojeg lutajućeg kotlokrpe.
Zasukao sam rukave, a moje podlaktice su mogle pripadati kovaču,
preplanule i ogrubjele od starih oţiljaka. Prašinom s ceste sasvim
sam zabijelio čizme i nogavice hlača, podigao ih i privezao špagom
ispod koljena. A onda sam se dao na posao oko sređivanja lica.
Šakom pijeska napravio sam prepoznatljivi biljeg na vratu, na
očekivanom mjestu gdje bi nedjeljno umivanje gospodina
Turnbulla moglo stati. Natrljao sam obiljem prašine i preplanulu
koţu obraza. Oči cestara bez sumnje bi bile malo upaljene pa sam
se dosjetio da utrljam prašinu u svoje oči i ţestokim trljanjem
izazvao sam dojam zamućenosti.
Sendviči koje mije dao Sir Harry otišli su skupa s mojim kaputom,
ali cestarev ručak umotan u crveni rubac, bio mi je na raspolaganju.
S velikim uţivanjem pojeo sam nekoliko debelih rezanja pogače i
sira i popio malo hladnog čaja. U rupcu su bile lokalne novine,
vezane trakom i adresirane na gospodina Turnbulla - očito,
namijenjene da mu uljepšaju podnevni odmor. Ponovo sam smotao
zaveţljaj i do njega vidljivo stavio novine.
S čizmama nisam bio zadovoljan, ali zahvaljujući udaranju po
kamenju, dobile su površinu sličnu granitu, što je obiljeţje obuće
cestara. A onda sam izgrizao i izgrebao nokte, dok svi rubovi nisu
postali ispucani i neravni. Ljudi s kojima odmjeravam snage ne bi
propustili nikakav detalj. Prekinuo sam jednu vezicu na čizmi i
ponovo je svezao u nespretni čvor i opustio drugu tako da su moje
debele sive čarape izvirivale preko ruba. I dalje, na cesti nigdje
ničega. Automobil koji sam primijetio prije pola sata sigurno je
otišao kući.
Završivši uređivanje, uzeo sam tačke i krenuo na put od sto metara,
do kamenoloma i natrag.
56
Sjetio sam se jednog starog vodiča iz Rodezije koji se u svoje doba
bavio mnogim čudnim poslovima. Jednom mi je rekao da je tajna
glume u tome da se uţiviš u ulogu. Nećeš izdrţati, rekao je, ako ne
uspiješ sam sebe uvjeriti da si to zaista. Zato sam isključio sve
ostale misli i prebacio ih na cestovne radove. O maloj bijeloj kućici
mislio sam kao o svom domu, prisjećao sam se godina provedenih
u ovčarenju na Leithen Wateru, natjerao sam se da s ljubavlju
razmišljam o spavanju u krevetu-sanduku i boci jeftinog viskija. No
i dalje, na toj dugoj bijeloj cesti nije se pojavilo ništa.
Tu i tamo bi iz vrištine dolutala ovca i zapiljila se u mene. Ĉaplja je
sletjela do potoka i počela loviti ribu i njeno zanimanje nisam
pobudio ništa više od miljokaza. Radio sam, dovlačio kameni tovar
teškim korakom profesionalca. Uskoro sam se zagrijao i prašina na
mom licu pretvorila se u kruti i postojani zemljani sloj. Već sam
brojao sate do večeri koja će okončati monotoni trud gospodina
Turnbulla.
Odjednom, s puta se oglasio zvonki glas. Podigavši pogled, spazio
sam mali Ford dvosjed i mladića okruglog lica, s polucilindrom.
"Vi ste Alexander Turnbull?" upitao je. "Ja sam novi okruţni
cestovni nadglednik. Vi ţivite u Blackhopefootu i zaduţeni ste za
odjeljak od Laidlawbyresa do Riggsa? Dobro! Dobar komad ceste,
Turnbull, i nije loše obrađen. Malo je prelabavo kilometar i pol
odavde, i treba očistiti rubove. Pobrinite se za to. Ugodno vam jutro.
Vidjet ćemo se opet."
Očito, moja oprema je bila zadovoljavajuća za strašnog
nadglednika. Nastavio sam s poslom i kad se jutro pribliţilo
podnevu, razveselilo me nešto prometa. Uz brdo se uspeo pekarski
kamion pa sam kupio vrećicu keksa s đumbirom koje sam strpao u
dţepove za slučaj nuţde. A onda je prošao pastir s ovcama i
pomalo me uznemirio glasnim pitanjem, "Što bi sa starim
Speckvem?"
"U krevetu, boli ga ţeludac", odgovorio sam, a pastir je produţio
dalje...
57
Oko podneva, niz brdo se dokotrljao veliki automobil, prošišao kraj
mene i stao sto metara dalje. Njegova tri putnika su izašli kao da
ţele protegnuti noge i uputili se prema meni.
Dvojicu sam već vidio s prozora gostionice u Gallowayu - jedan
vitak, oštar i taman, a drugi ugodno popunjen i nasmiješen. Treći je
izgledao kao mještanin - moţda veterinar ili sitni farmer. Nosio je
loše skrojene pumperice, a oči su mu bile sjajne i na oprezu, kao
kokošje.
'"Jutro", rekao je on. "Baš fin i lagan posao."
Nisam podigao pogled kad su se pribliţili, a sada, kad mi se obratio,
polako i bolno sam ispravio leđa, na način cestara; ţustro pljunuo,
na način ravničarskog Škota; i pomno ih promotrio prije nego što
ću progovoriti. Susreo sam se s tri para očiju koje ništa nisu
propuštale.
"Ima i bolji' i lošijih poslova", rekao sam poslovično. "Ja bi rade im'o
vaš, straţnjica po cijeli dan na jastuku. To mi vi i vaša smrdljiva
kola uništavate putove! Da ima pravde, trebalo bi vas natjerat' da
popravite što ste pokvarili."
Sjajnooki čovjek je gledao novine poloţene kraj Turnbu-llovog
zaveţljaja.
"Vidim da dobivate novine na vrijeme", rekao je.
Pogledao sam ih usput. "Aha, na vrijeme, baš. Ta novina je izašla
prošle subote, pa sam samo šes' dana u zakašnjenju." Podigao je
novine, pogledao zaglavlje i ponovo ih spustio. Jedan od preostale
dvojice gledao je u moje čizme i jednom riječju na njemačkom
upozorio na njih mog sugovornika.
"Imate dobar ukus u izboru čizama", reče on. "Ove nije napravio
seoski postolar."
"I nije", spremno odvratih. "Napravljene su u Londonu. Dobio sam
i' od jednog gospodina što je bio tu prošle godine u lovu. Kako se
ono zvao?" Ĉeškao sam se po zaboravnoj glavi.
Onaj tusti opet progovori na njemačkom. "Idemo dalje", rekao je.
"Tip je u redu."
Postavili su još jedno pitanje.
58
"Jeste li vidjeli, je li tko prošao rano jutros? Moţda na biciklu ili
pješice."
Zamalo sam upao u zamku i ispričao priču o biciklistu koji je
projurio kraj mene u ranu zoru. Ali bio sam dovoljno pametan da
naslutim opasnost. Pravio sam se da duboko razmišljam.
"Nisam se baš rano dig'o", rekao sam. "Znate, 'ćer mi se sinoć
vjenčavala pa smo dokasna ostali budni. Izaš'o sam oko sedam i
tada nije bilo nikog na putu. Otkad sam doš'o ovamo, osim
gospode, bio je samo pekar i jedan pastir iz Ruchilla."
Jedan od njih dao mi je cigaru koju sam oprezno onjušio i ugurao u
Turnbullov sveţanj. Ušli su u kola i za tri minute izgubili se iz vida.
Srce mi je poskočilo u ogromnom olakšanju, ali nastavio sam
dovlačiti kamenje. Bilo je to dobro jer se deset minuta kasnije
automobil vratio, a jedan od njih mi je domahnuo. Ova gospoda
ništa nisu prepuštala slučaju.
Završio sam s Turnbullovim kruhom i sirom, a uskoro i s
kamenjem. Zabrinjavao me moj sljedeći korak. Nisam mogao još
dugo ovako, u ulozi cestara. Blaţena Providnost je zadrţala
gospodina Turnbulla u kući. Ali ako se pojavi, bit će nevolje. Slutio
sam daje cijela dolina i dalje čvrsto u obruču i ako krenem u bilo
kojem pravcu, naići ću na ovu trojicu. Ali morao sam se izvući van.
Nema čovjeka čiji ţivci mogu izdrţati dulje od jednog dana
skrivanja pred potjerom.
Ostao sam na svom poloţaju do pribliţno pet sati. Do tada sam već
odlučio da se predvečer spustim do Turnbullove kućice i pokušam
prijeći brda po mraku. Ali nenadano se na cesti pojavio još jedan
automobil koji je usporio na metar-dva od mene. Podigao se svjeţi
vjetar, a putnik je htio pripaliti cigaretu.
Bilo je to veliki automobil, s prtljaţnikom punim raznolike prtljage.
Unutra je sjedio čovjek i nevjerojatnom slučajnošću, ja sam ga
poznavao. Zvao se Marmaduke Joplev i njegovo postojanje bila je
uvreda za ljudski rod. Bio je neka vrsta mešetara za visoke krugove
koji je svoj posao obavljao
59
tapkajući za nasljednicima, bogatim mladim plemićima i ludim
starim damama. Marmie je bio redovna pojava, koliko sam shvatio,
po balovima, polo-tjednima i ladanjskim vilama. Bio je spretan
trgovac skandalima i prepuzao bi milju na vlastitom trbuhu do bilo
čega s titulom ili milijunima. Imao sam poslovni sastanak s
njegovom tvrtkom kad sam stigao u London i bio je dovoljno
ljubazan da me pozove na večeru u svoj klub. Tamo se naveliko
pravio vaţan i mljeo o svojim groficama, dok mi se nije smučilo od
snobizma te spodobe. Kasnije sam jednog čovjeka upitao kako to da
ga nitko ne udari i rečeno mi je da Englezi poštuju slabiji spol.
Kako bilo, sad je bio tu, uredno opremljen, u finom novom
automobilu, očito na putu u posjetu nekom od svojih otmjenih
prijatelja. Obuzeo me iznenadni napad ludila i u sekundi sam
uskočio u prtljaţnik i uhvatio ga za rame.
"Hej, Joplev", proderao sam se. "Lijepo što te vidim, stari moj!" On
se grozno uplašio. Zurio je u mene obješene vilice. "Bogati, a tko ste
vi?" promucao je.
"Zovem se Hannav", rekoh. "Iz Rodezije, sjećaš se."
"Boţe dragi, ubojica!" davio se on.
"Baš tako. A bit će još jedno ubojstvo, dragi moj, ako ne učiniš kako
ti ja kaţem. Daj mi taj svoj kaput. I kapu."
Poslušno je radio sve, obnevidio od uţasa. Preko prljavih hlača i
proste košulje navukao sam njegov elegantni vozački kaput koji je
imao visoko kopčanje pa je tako skrivao nedostatke mog ovratnika.
Nabio sam kapu na glavu i dodao svojoj opremi i njegove rukavice.
Prašnjavi cestar u trenu se pretvorio u jednog od najurednijih
vozača u Škotskoj. Na glavu gospodina Jopleva natukao sam
TurabuUov neopisivi šešir i rekao mu neka ga tamo i ostavi.
A onda sam s malim teškoćama okrenuo automobil. Namjeravao
sam se vratiti putem otkuda je on došao. Moji će ga straţari, budući
da su ga već jednom vidjeli, vjerojatno propustiti ne obraćajući
paţnju, jer Marmievo obličje nije ni najmanje sličilo mojem.
60
"A sada, dijete drago," rekao sam, "sjedi mirno i budi dobar dečko.
Ne ţelim te povrijediti. Samo posuđujem tvoj automobil na sat-dva.
Ali ako pokušaš izvesti nekakav trik, a iznad svega, ako otvoriš
usta, tako mi Boga, zavrnut ću ti šiju, vjeruj mi. Savez?"
Uţivao sam u voţnji te večeri. Prošli smo deset kilometara niz
dolinu, kroz par sela, i nije mi moglo promaći nekoliko čudnih
tipova što se motaju uz rub ceste. To su bili straţari koji bi mi imali
štošta reći da sam se pojavio u drukčijem kostimu ili društvu.
Ovako, gledali su me bez sumnji. Jedan je dotaknuo kapu u znak
pozdrava i ja sam mu pristojno uzvratio.
Kad se smračilo, skrenuo sam u klanac koji je, koliko sam se sjećao
s karte, vodio u jedan zabiti kutak među brdima. Sela su ubrzo
ostala iza nas, pa farme, a onda čak i samotne kućice. Na kraju smo
stigli do gole pustare gdje je noć gasila sjaj zalaska sunca u vodi
močvare. Tu smo stali i ja sam usluţno okrenuo automobil i vratio
gospodinu Joplevu njegove stvari.
"Tisuću puta hvala", rekoh. "Upotrebljivi)i si nego što sam mislio. A
sad bjeţi i potraţi policiju."
Dok sam sjedio na obronku brda promatrajući krivudanje njegovog
straţnjeg svjetla, pobrojao sam sve vrste raznolikih zločina koje
sam do sada skupio. Suprotno od općeg uvjerenja, nisam bio
ubojica, ali postao sam bezočni laţljivac, bestidni prevarant i
drumski razbojnik s izraţenim ukusom za skupe automobile.
61
AVANTURA
S ĆELAVIM ARHEOLOGOM
Noć sam proveo na litici obronka u zavjetrini stijene gdje je vrijesak
bio dugačak i mek. Bilo mi je hladno jer nisam imao ni kaput ni
prsluk. Sve je to bilo kod gospodina Turnbu-lla, kao i Scudderova
mala knjiţica, moj sat i - najgore od svega - lula i kesa s duhanom.
Imao sam samo svoj novac u pojasu i dvadeset dekagrama
đumbirovih keksa u dţepovima hlača.
Pozobao sam pola tih keksa i uvukavši se duboko u vrijesak, malo
se ugrijao. Raspoloţenje mi se popravilo i počeo sam uţivati u ovoj
ludoj igri skrivača. Do sada, imao sam čudesnu sreću. Mljekar,
knjiţevni gostioničar, Sir Harry, cestar i idiotski Marmie, sve su to
bili komadići nezasluţene dobre sreće. Početni uspjeh mi je nekako
davao osjećaj da ću istjerati stvar do kraja.
Bio sam očajno gladan i to mi je bila glavna briga. Kad lihvar u
Cityju puca sam u sebe pa uslijedi istraga, novine obično javljaju
daje pokojnik bio dobro uhranjen. Sjećam se, pomislio sam kako
mene ne bi nazvali dobro uhranjenim kad bih slomio vrat u
baruštini. Leţao sam i mučio sam sebe - jer, keksi su samo naglasili
bolnu prazninu - uspomenama na svu onu dobru hranu koji sam
tako malo cijenio u Londonu. Bile su tu Paddockove hrskave
kobasice i mirisni reţnji slanine, kuhana jaja - koliko sam puta na
njih prezirno podizao nos! Pa onda kotleti koje su pripremali u
klubu, a od hladnih narezaka, ona izuzetna šunka za kojom mi je
duša čeznula.
62
Misli su mi prebirale po najraznolikijim jelima dostupnima
smrtnicima i na kraju se zaustavile na goveđem odresku i litri
svijetlog piva, s pohanim sirom nakon toga. Zaspao sam, beznadno
ţudeći za ovim poslasticama.
Probudio sam se jako smrznut i ukočen, moţda sat nakon svanuća.
Trebalo mije vremena da se sjetim gdje sam jer sam bio jako
umoran i duboko sam spavao. Prvo sam kroz mreţu od vrijeska
ugledao blijedo plavo nebo, a onda golemu stranu brda, pa svoje
vlastite čizme, uredno smještene u grmu borovnice. Podigao sam se
na ruke i pogledao dolje u nizinu, i taj jedan pogled bio mi je
dovoljan da luđačkom brzinom navučem čizme.
Jer, tamo dolje su bili ljudi, udaljeni jedva pola kilometra,
raspoređeni duţ obronka kao lepeza i prekapali su po pustopoljini.
Marmie nije oklijevao traţeći osvetu.
Otpuzao sam s litice u zaklon ispod stijene i od tamo zašao u plitki
usjek koji se koso uspinjao prednjom stranom planine. To me na
kraju odvelo do uskog potoka duţ kojeg sam se popeo na vrh
grebena. Odavde sam pogledao iza sebe i vidio da sam još uvijek
neotkriven. Moji progonitelji su strpljivo pretraţivali obronak i
uspinjali se.
Drţeći se van njihovog vidokruga, trčao sam moţda kilometar, dok
nisam procijenio da sam iznad najvišeg dijela klanca. A onda sam
se pokazao. Jedan s boka odmah me je primijetio i dojavio ostalima.
Odozdo su dopirali uzvici i vidio sam daje potraga promijenila
smjer. Pravio sam se kao da nastojim uzmaknuti duţ linije
horizonta, a zapravo sam se vratio istim putem otkuda sam došao i
za dvadeset minuta bio sam iza grebena koji gleda na moje
prenoćište. S te točke, sa zadovoljstvom sam mogao primijetiti da se
potjera uspinje uz brdo, prema vrhu klanca, po beznadno
pogrešnom tragu.
Pred sobom sam imao nekoliko mogućih pravaca i izabrao sam
greben koji je zatvarao kut s onim na kojem sam bio, tako da će
između mene i mojih neprijatelja uskoro biti duboki klanac. Napor
mi je zagrijao krv i počeo sam se
63
nevjerojatno dobro zabavljati. Usput sam doručkovao prašnjave
ostatke đumbirovih keksa.
Znao sam vrlo malo o ovom kraju i nisam imao pojma što ću dalje.
Vjerovao sam u snagu svojih nogu, ali bio sam svjestan da su oni
koji me prate sigurno upoznati s terenom i da će mi neznanje biti
velika mana. Pred sobom sam vidio more brda koja se prema jugu
uzdiţu jako visoko, ali su na sjeveru razlomljena na široke grebene
koji su odvajali prostrane i plitke dolove. Greben koji sam odabrao,
nakon kilo-metar-dva, činilo se, ponire u pustaru koja je leţala kao
dţep između brda. Mogao sam krenuti i tim smjerom, bio je
jednako dobar kao i bilo koji drugi.
Moja strategija dala mi je početnu prednost - recimo, dvadeset
minuta - i prije nego što sam ugledao prve glave progonitelja,
ostavio sam za sobom punu širinu klanca. Policija je očito pozvala u
pomoć lokalne stručnjake, ljudi koje sam vidio djelovali su mi kao
pastiri ili lovočuvari. Oglasili su se, ugledavši me, a ja sam im
domahnuo rukom. Dvojica su se odvojili, zašli u klanac i počeli se
penjati mojim grebenom, a ostali su se drţali svoje strane brda.
Osjećao sam se kao da sudjelujem u dječjoj igri mačke i miša.
Ali vrlo brzo, postalo je manje slično igri. Momci koji me progone
bili su čvrsti ljudi u svom rodnom podneblju. Osvrnuvši se, vidio
sam da me samo trojica izravno prate i pretpostavio sam da su
drugi oblikovali krug kako bi me odsjekli. Nedostatak poznavanja
okolice mogao bi vrlo lako biti moja propast pa sam se odlučio
izvući iz ovog klupka klanaca u dţep vrištine koji sam vidio s
vrhova. Moram povećati udaljenost toliko da im umaknem i
vjerovao sam da to mogu ako uspijem za to pronaći pravi teren. Da
je postojao nekakav zaklon, pokušao bih se iskrasti, ali na ovim
golim liticama, mogla se vidjeti i muha kilometar daleko. Moja
nada je bila u duljini koraka i izdrţljivosti, ali za to mi je trebao
lakši teren jer nisam bio rođeni planinar. Kako sam čeznuo za
dobrim afrikanerskim ponijem!
64
Upregao sam sve sile i spustio se sa svog grebena dolje do pustare
prije nego što se ijedan lik pojavio na horizontu iza mene. Prešao
sam potok i izbio na cestu koja je zatvarala prijevoj između dva
klanca. Ispred mene je posvuda bilo veliko polje vrijeska koje se
uspinjalo do sljemena okrunjenog rijetkim stablima. U jarku kraj
puta bio je prolaz iz kojeg je travom obrasla staza vodila preko prve
uzvisine u pustari.
Preskočio sam jarak i krenuo stazom i nakon nekoliko stotina
metara - kad više nije bila vidljiva s ceste - trave je nestalo i staza se
pretvorila u vrlo pristojan put koji je očito odrţavan s određenom
paţnjom. Očito, vodio je do kuće pa sam pomislio da bih i ja mogao
krenuti u tom pravcu. Do sada me sreća nije napustila i moguće je
da ću najbolju priliku pronaći u ovoj samotnoj nastambi. U svakom
slučaju, tu je bilo drveća, a to je značilo zaklon.
Nisam išao putem nego uz potok koji mu je bio zdesna, jer tamo je
paprat rasla gušće, a visoka obala je stvarala prihvatljivi paravan.
Dobro što sam to učinio jer tek što sam zašao u udubinu, osvrnuvši
se, ugledao sam kako potjera izbija na greben s kojeg sam sišao.
Nakon toga, nisam se više osvrtao; nisam imao vremena. Trčao sam
nasipom, puzeći preko otvorenih mjesta i većim dijelom gacajući po
plitkom potoku. Stigao sam do napuštene kućice s nizom
fantomskih stogova treseta i zaraslim vrtom. A onda sam se našao
usred mladog sijena i vrlo brzo stigao na rub nasada vjetrom
išibanih jela. S tog mjesta, vidio sam kako s moje lijeve strane,
nekoliko stotina metara dalje, dim izbija iz dimnjaka kuće.
Napustio sam nasip, prešao još jedan jarak i u trenu se našao na
grubom travnjaku. Pogled preko ramena rekao mi je da sam daleko
izvan vidokruga potjere koja još nije prošla ni prvi uspon u pustari.
Travnjak je bio jako grubo posječen srpom, umjesto kosilicom, i
zasađen gredicama krţljavih rododendrona. Jato crnih tetrijeba,
koji obično nisu vrtne ptice, podiglo se kad sam se pribliţio. Kuća
preda mnom bila je obična farma iz
65
pustare s dodatnim, pretencioznijim, obijeljenim krilom. Uz to krilo
bila je staklena veranda i kroz staklo sam opazio kako me krotko
gleda lice starijeg gospodina.
Prešao sam prilaz od grubog brdskog šljunka i ušao kroz otvorena
vrata verande. Unutra je bila ugodna prostorija, staklo s jedne, a
masa knjiga s druge strane. U unutrašnjoj sobi bilo je još knjiga. Na
podu, umjesto stolova, stajali su sanduci kao u muzejima, ispunjeni
novčićima i čudnim kamenim oruđima.
U sredini je bio pisaći stol za kojim je, s nekim papirima i otvorenim
knjigama pred sobom, sjedio dobronamjerni stari gospodin. Imao je
okruglo i sjajno lice, kao g. Pickwick, velike naočale nabijene na kraj
nosa, a vrh njegove glave bio je sjajan i gol kao staklena boca. Nije
se ni pomaknuo kad sam ušao, samo je podigao svoje spokojne
obrve i čekao da ja progovorim.
Ne bi bilo lako u samo pet minuta ispričati nepoznatom čovjeku tko
sam i što hoću i dobiti njegovu pomoć. Nisam to ni pokušao. U
očima čovjeka preda mnom bilo je nešto, tako znalački i mudro, da
nisam uspio pronaći riječi. Samo sam zurio u njega.
"Vama se, izgleda, ţuri, prijatelju", rekao je on polako.
Kimnuo sam prema prozoru. Tu se pruţao pogled preko pustare,
kroz procjep u nasadu, i otkrivao izvjesne likove kako se na
udaljenosti od nepunog kilometra probijaju kroz vrijesak.
"Ah, shvaćam", reče on i uzme dalekozor kroz koji je strpljivo
proučavao likove.
"Bjegunac od pravde, ha? Pa, razmotrit ćemo stvar bez ţurbe. U
međuvremenu, imam prigovor zbog kršenja privatnosti od strane
nespretnog ruralnog policajca. Otiđite u moju radnu sobu i tamo
ćete vidjeti dvoja vrata. Krenite onima s lijeva i zatvorite ih za
sobom. Bit ćete savršeno sigurni."
Na to je ovaj nevjerojatni čovjek opet uzeo svoju pisaljku.
66
Učinio sam kako mi je rekao i našao se u maloj mračnoj komori koja
je vonjala na kemikalije, a osvjetljavao ju je samo mali prozorčić,
visoko gore na zidu. Vrata su se zatvorila za mnom uz škljocanje,
kao vrata sefa. Još jednom, pronašao sam neočekivano utočište.
Svejedno, nije mi bilo ugodno. Nešto u starom gospodinu čudilo
me i skoro plašilo. Bio je previše miran i spreman gotovo kao da me
je očekivao. I imao je uţasno inteligentne oči.
Na tom mračnom mjestu do mene nisu dopirali nikakvi zvukovi.
Policija je mogla baš pretraţivati kuću, a u tom slučaju će ih
zanimati što je iza ovih vrata. Pokušao sam smiriti duh, biti strpljiv
i zaboraviti koliko sam gladan.
A onda sam zauzeo vedriji stav. Stari gospodin bi mi teško mogao
odbiti jedan obrok i ja sam se dao na sastavljanje doručka. Jaja sa
slaninom bi me zadovoljila, ali poţelio sam dobar komad sušene
svinjske lopatice i oko pedesetak jaja. A onda se, dok mi se u ustima
skupljala slina od očekivanja, začuo škljocaj i vrata su se otvorila.
Izašao sam na sunce i zatekao gospodara kuće kako sjedi u
dubokom naslonjaču, u prostoriji koju je nazvao svojom radnom
sobom i proučava me znatiţeljnim pogledom.
"Jesu li otišli?" upitao sam.
"Otišli su. Uvjerio sam ih da ste prešli preko brda. Nije mi ţelja da
se policija ispriječi između mene i onog kojeg pozdravljam s
oduševljenjem. Ovo je sretno jutro za za vas, gospodine Richard
Hannav."
Dok je govorio, kapci kao da su mu zadrhtali i malo klonuli preko
mudrih zelenih očiju. U jednom blijesku, sjetio sam se Scudderove
fraze, kad je opisivao čovjeka kojeg se uţasavao najviše na svijetu.
On moţe, rekao je, škiljiti kao jastreb. Tada sam shvatio da sam
ušao ravno u neprijateljski vrhovni štab.
Moj prvi poriv bio je da zadavim starog vraga i izjurim van. On je,
izgleda, naslutio moje namjere jer se blago osmjehnuo i kimnuo
prema vratima iza mojih leđa.
67
Okrenuo sam se i ugledao dvojicu slugu koji su me pokrivali
pištoljima.
Znao je moje ime, ali nije me nikada vidio. Kad mi je ta misao
proletjela mozgom, u njoj sam vidio tanku šansu.
"Ne znam što hoćete reći", grubo sam odvratio. "I koga vi nazivate
Richard Hannav? Moje ime je Ainslie."
"Da?" reče on i dalje se smješkajući. "No, naravno, imate ih vi još.
Nećemo se svađati oko imena."
Sad sam se pomalo pribrao i pomislih da me barem odijelo, ovako
bez kaputa, prsluka i ovratnika, neće odati. Navukao sam najjadnije
lice i slegnuo ramenima.
"Pretpostavljam da ćete me ipak predati, a to je da znate, vrlo prljav
trik. Moj Boţe, da barem nikada nisam vidio taj prokleti auto! Evo
vam novac i neka vam prisjedne", i na stol sam istresao četiri
zlatnika.
On malo otvori oči. "O, ne, neću vas predati. Moji prijatelji i ja
napravit ćemo mali privatni sporazum s vama, to je sve. Vi znate
malo previše, gospodine Hannav. Pametan ste glumac, ali ne
dovoljno pametan."
Govorio je s uvjerenjem, ali vidio sam kako mu se u glavi rađa
sumnja.
"Oh, za Boga, prestani mljeti", proderao sam se. "Sve je protiv mene.
Nemam sreće otkako sam se iskrcao u Leithu. Što je tako loše ako
jedan jadnik praznog ţeluca digne nešto novca kojeg je našao u
razbijenom autu? To je sve što sam učinio i zbog toga me prokleti
policajci dva dana ganjaju po ovim prokletim brdima. Kaţem ti, već
mije zlo od toga. Radi što hoćeš, stari! Ned Ainslie više nema snage
za borbu."
Mogao sam vidjeti kako sumnja prevladava.
"Biste li mi ljubazno ispričali svoje recentne aktivnosti?"
"Ne mogu, majstore", odvratih mu pravom prosjačkom kuknjavom.
"Ništa nisam ni prigrizao dva dana. Daj mi nešto za jesti i onda ćeš
čuti cijelu istinu."
Očito sam na licu pokazivao glad jer je on dao znak jednom od ljudi
na vratima. Donijeli su mi komad hladne pite i čašu piva i ja sam to
proţderao kao svinja - bolje rečeno,
68
kao Ned Ainslie jer sam se drţao svog lika. Usred jela, iznenada mi
se obratio na njemačkom, ali ja sam ga pogledao licem praznim kao
kameni zid.
A onda sam mu ispričao priču - kako sam se u Leithu iskrcao s
jednog broda iz Arhangelska prije tjedan dana i krenuo kopnom do
brata u Wigtown. Ponestalo mi je para -neodređeno sam natuknuo
nešto o pijančevanju - i bio sam na kraju snaga kad sam naišao na
rupu u ţivici i, zavirivši unutra, ugledao veliki automobil u potoku.
Ĉeprkao sam naokolo da ustanovim što se dogodilo i našao tri
zlatnika na jednom sjedalu i jedan na podu. Nije bilo nikoga, niti
ikakvog traga od vlasnika pa sam ih strpao u svoj dţep. Ali nekako
su mi ušli u trag. Kad sam pokušao promijeniti jedan zlatnik u
pekarnici, ţena je počela dozivati policiju, a malo kasnije, dok sam
prao lice u potoku, skoro su me uhvatili. No, pobjegao sam
ostavivši kaput i prsluk.
"Neka uzmu novac natrag", uzviknuo sam, "baš mi je jako učinio
dobro. Ti izrodi se uvijek okome na siromaha. E, da ste to vi,
majstore, pronašli lovu, nitko vas ne bi dirao."
"Dobro laţete, Hannav", rekao je on.
Ja sam pobjesnio. "Dosta s tim glupostima, k vragu! Kaţem vam,
zovem se Ainslie i u cijelom ţivotu nikada nisam čuo za nekog tko
se zove Hannav. Radije bih da me dohvatila policija nego vi, s
vašim Hannavma i naoruţanim majmunskim facama... Ne,
majstore, ispričavam se, nisam to mislio. Puno hvala na klopi, a bit
ću vam zahvalan i ako me pustite sada kad je zrak čist."
Bilo je očito da je ozbiljno zbunjen. Jasno, nikada me nije vidio, a
moj sadašnji izgled se očito bitno razlikovao od fotografija, ako je
koju imao. U Londonu sam bio elegantan i dotjeran, a sada sam bio
pravi skitnica.
"Ne bih se sloţio s prijedlogom da vas pustim. Ako ste ono što
kaţete da ste, uskoro ćete imati priliku da se pokupite. Ako ste ono
što ja vjerujem da ste, mislim da nećete još dugo gledati svjetlost
dana."
Pozvonio je i s verande se pojavio treći sluga.
69
"Spremite mi Lanchester za pet minuta", rekao je. "Bit će nas trojica
na ručku."
A onda me je netremice pogledao i to je bilo najveće iskušenje od
svega.
U tim očima bilo je nešto izopačeno i đavolski, hladno, zloćudno,
neljudski i paklenski pametno. Opčinile su me kao sjajne oči zmije.
Imao sam snaţan poriv da mu se predam na milost i ponudim se
da priđem njegovoj strani, a ako uzmete u obzir što sam mislio o
cijeloj stvari, bit će vam jasno daje taj poriv morao biti čisto
fiziološki, slabost mozga hipnotiziranog i upravljanog jačim duhom.
Ali uspio sam izdrţati i čak se nasmijati.
"Srest ćemo se mi još, majstore", rekao sam.
"Karl," obratio se na njemačkom jednom od ljudi na vratima, "ovog
momka ćeš staviti u ostavu dok se ne vratim i ti ćeš biti odgovoran
za njegovo čuvanje."
Izveli su me iz sobe s po jednim pištoljem iza svakog uha.
Ostava je bilo vlaţna komora u zgradi koja je nekada bila farma. Na
neravnom podu nije bilo tepiha i osim stare školske klupe, ničega
drugog na što bi se moglo sjesti. Bilo je mračno kao u grobu, jer su
okna na prozorima bila čvrsto zatvorena. Pipkanjem sam ustanovio
da su zidovi obloţeni kutijama i bačvama i vrećama nečeg teškog.
Cijelo mjesto je zaudaralo po vlazi i zapuštenosti. Moj tamničari
okrenuli su ključ u vratima i čuo sam kako se premještaju s noge na
nogu, dok su stajali vani na straţi.
Sjedio sam u toj hladnoj tami u vrlo bijednom stanju duha. Stari je
otišao motorom da pokupi ona dva izroda koji su me jučer ispitivali.
A oni su me vidjeli kao cestara i sjetit će me se jer sam bio u istim
krpama. Što je cestar radio trideset kilometara daleko od svoje trase,
s policijom za petama? Dva-tri pitanja i oni će spojiti stvar.
Vjerojatno su vidjeli gospodina Turnbulla, vjerojatno i Marmiea;
vrlo moguće,
70
povezat će me i sa Sir Harrvem i onda će sve biti kristalno jasno.
Kakve šanse sam imao u ovoj kući usred pustare kraj tri
desperadosa i njihovih naoruţanih slugu?
Počeo sam čeznutljivo razmišljati o policajcima koji sada prekapaju
brda u potrazi za mojim duhom. Oni su barem bili zemljaci i
pošteni svijet i njihovi izljevi ljubaznosti bi bili blaţi nego od ovih
sablasnih stranaca. Ali oni me ne bi saslušali. Onom starom vragu s
kapcima nije trebalo dugo da ih se riješi. Vjerojatno, smatrao sam,
na neki način moţe podmititi policiju. Najvjerojatnije, imao je
pisma ministara iz Kabineta gdje piše da mu treba pruţiti svaku
pogodnost za kovanje zavjere protiv Britanije. To je naš glupi način
vođenja politike u Starom kraju. Trojka će se vratiti za ručak pa sam
trebao čekati samo nekoliko sati. Bilo je to čisto iščekivanje propasti
jer nisam vidio izlaz iz ove guţve. Volio bih da imam Scudderovu
hrabrost, jer otvoreno priznajem da nisam osjećao nikakvu naročitu
čvrstinu. Bio sam samo jako ljut i jedino me to drţalo. Pjenio sam se
od bijesa na pomisao da su me ona tri špijuna ovako dohvatili.
Nadao sam se da ću barem moći, prije nego što me srede, zavrnuti
vrat nekom od njih.
Što sam više o tome mislio, postajao sam sve razdraţe-niji i morao
sam ustati i kretati se prostorijom. Isprobao sam kapke, ali bili su
od one vrste koja se zatvara ključem i nisam ih mogao pomaknuti.
Izvana je dopiralo slabašno kvo-canje kokoši na toplom suncu. A
onda sam zaronio među vreće i kutije, koje nisam uspio otvoriti, a
vreće su bile pune nečeg sličnog psećim kolačićima i mirisalo je na
cimet. Ali, kad sam obišao prostoriju, otkrio sam kvaku u zidu koja
mi se činila vrijedna ispitivanja.
Bila su to vrata zidnog ormara - ono što u Škotskoj zovu press - i
bila su zaključana. Protresao sam ih i činila su se dosta labava. U
ţelji da učinim nešto, bacio sam se svim silama na ta vrata i
povećao pritisak na kvaku omotavši oko nje svoje naramenice. Na
kraju je stvar popustila uz tresak koji
71
će, mislio sam, dozvati moje straţare. Ĉekao sam malo, a onda
krenuo u istraţivanje polica ormara.
Tamo je bilo puno čudnih stvari. Pronašao sam par zalu-talih šibica
u dţepu i upalio ih. U sekundi su se ugasile, ali svjetlo mi je
pokazalo jednu stvar. Na jednoj polici je bila mala zaliha električnih
svjetiljki. Uzeo sam jednu i ustanovio da radi.
Uz pomoć svjetiljke, istraţivao sam dalje. Bilo je tu boca i kutija sa
stvarima čudnog mirisa, zatim kemikalije za eksperimente, navoj
od fine bakrene ţice i kalem tanke nauljene svile. Bila je tu i kutija
puna detonatora i puno uţeta za fitilje. A dolje, u dnu police,
pronašao sam poveliku smeđu kartonsku kutiju i u njoj drveni
sandučić. Uspio sam ga na silu otvoriti. Unutra je bilo dvanaest
sivih cigli, svaka od desetak kvadratnih centimetara.
Uzeo sam jednu i ustanovio da mi se lako mrvi u ruci. Onda sam je
onjušio i okušao jezikom. Nakon toga, sjeo sam da razmislim.
Nisam uzalud bio rudarski inţenjer i znao sam prepoznati lentonit
kad ga vidim.
S jednom sam od tih cigli mogao raznijeti kuću na komadiće.
Koristio sam to u Rodeziji i znao sam koja mu je snaga. Ali moje
znanje nije bilo precizno, u tome je bila nevolja. Zaboravio sam
odgovarajući naboj i pravi način pripreme i nisam bio siguran u
tempiranje. I o snazi sam imao samo neodređenu predodţbu, jer
iako sam tu stvar koristio, nisam je pripremao vlastitim rukama.
Ali to je bila prilika, jedina moguća prilika. Rizik je bio silan, ali s
druge strane bila je apsolutno crna izvjesnost. Ako ga upotrijebim,
vjerojatnost je bila, po mojoj procjeni, oko pet prema jedan da ću
odletjeti nebu pod oblake; a ako ne, vrlo vjerojatno ću do večeri
zauzimati dva podzemna metra u vrtu. Morao sam to sagledati na
taj način. Budućnost je u oba slučaja bila prilično mračna, ali
svejedno, postojala je šansa, i za mene i za moju zemlju.
Uspomena na malog Scuddera donijela je prevagu. Bio je to
vjerojatno najzvjerskiji tren mog ţivota, jer nisam dobar u
72
donošenju takvih hladnokrvnih odluka. Svejedno, uspio sam
skupiti hrabrost i stisnuti zube, prigušivši strašne dvojbe koje su
me preplavile. Naprosto, isključio sam se i pravio se da vršim
eksperiment jednostavan kao zavjerenički vatromet Guya Fawkesa.
Uzeo sam detonator i pričvrstio ga na nekoliko desetaka
centimetara fitilja. A onda sam uzeo četvrt cigle lentonita i utrpao je
blizu vrata ispod jedne od vreća, u pukotinu na podu, uguravši u
nju detonator. Te vreće su, koliko sam ja znao, mogle isto tako biti i
dinamit. Ako je u ormaru bio tako smrtonosni eksploziv zašto ne bi
bio i u kutijama? U tom slučaju uslijedit će jedno veličanstveno
putovanje u nebo, za mene, njemačke sluge i dvadesetak ara
okolnog zemljišta. Postojao je i rizik da detonacija potakne
eksploziju ostalih cigli u ormaru, jer većinu onog što sam znao o
lentonitu, zaboravio sam. Ali nije koristilo da sada razmišljam o
mogućnostima. Rizik je bio strašan, noja sam ga morao prihvatiti.
Zavukao sam se tik ispod prozorske daske i zapalio fitilj. A onda
sam čekao koji trenutak. Nastupila je mrtva tišina -samo šuštanje
čizama u hodniku i spokojno kljucanje kokoši s toplog dvorišta.
Predao sam dušu Stvoritelju i pitao se gdje ću biti za pet sekundi...
Ogromni val vrućine kao da se s poda podigao naviše i jedan
praskavi trenutak zadrţao se u zraku. A onda je zid nasuprot mene
prasnuo u zlatno ţutoj boji i raspao se uz razornu buku koja mi je
mozak samljela u kašu. Nešto je palo na mene, udarivši me na vrh
lijevog ramena.
A onda, mislim da sam se onesvijestio.
Moj stupor je mogao potrajati jedva dulje od par sekundi. Osjećao
sam kako se gušim u gustim ţutim parama, Iskoprcao sam se iz
krhotina i uspravio. Negdje iza sebe, osjetio sam svjeţi zrak.
Prozorski okviri su poispadali i kroz nazubljenu pukotinu kuljao je
dim u nedjeljno podne. Zakoračio sam preko slomljenog dovratka i
našao se u dvorištu usred guste i smrdljive magle. Osjetih se vrlo
loše, mučno, ali
73
mogao sam pokretati udove i slijepo sam teturao naprijed, dalje od
kuće.
U drvenom akvaduktu na drugoj strani dvorišta bila je jedna mala
vodenica i tamo sam pao. Hladna voda me je oţivjela i bio sam pri
sebi tek toliko da razmišljam o bijegu. Ispuzao sam van, preko
skliskog zelenog mulja, do mlinskog kotača. Onda sam se kroz
otvor za osovinu uvukao u stari mlin i pao na prostirku od pljeve.
Jedan me je čavao uhvatio za straţnjicu hlača, pa sam za sobom
ostavio komad platna.
Vodenica je dugo bila van pogona. Ljestve su bile trule od starosti,
a na tavanu su štakori progrizli velike rupe u podu. Protresla me
mučnina, a kotač u mojoj glavi neprestano se okretao, dok su mi
lijevo rame i ruka bili kao oduzeti. Pogledao sam kroz prozor i
vidio da izmaglica još obavija kuću, a dim kulja iz gornjeg prozora.
Dao Bog da sam zapalio to mjesto jer sam čuo kako s druge strane
dopiru zbunjeni uzvici.
Ali nisam imao vremena za oklijevanje, jer je ova vodenica, očito,
bila loše skrovište. Tko god bi me traţio, prirodno bi krenuo duţ
akvadukta, a ja sam bio uvjeren da će potraga početi čim ustanove
da mog tijela nema u ostavi. S drugog prozora vidio sam da na
suprotnoj strani od vodenice stoji jedan stari golubinjak. Ako bih
uspio stići tamo ne ostavljajući tragove, mogao bih pronaći
sklonište jer sam smatrao da će moji neprijatelji, ako vjeruju da se
mogu kretati, zaključiti kako sam se probio na otvoreno pa će me
traţiti po pustari.
Iskrao sam se niz slomljene ljestve, razbacujući pljevu oko sebe
kako bih pokrio tragove stopa. Isto sam napravio i na podu
vodenice i na pragu, gdje su se vrata klatila na slomljenim šarkama.
Izvirivši van, vidio sam daje između mene i golubinjaka komad
golog popločanog zemljišta gdje se stope neće vidjeti. Uz to gaje, na
sreću, zgrada vodenice skrivala od pogleda iz kuće. Šmugnuo sam
preko tog prostora, stigao do straţnje strane golubinjaka i
razmotrio kako ću se popeti unutra.
74
To je bio jedan od najteţih zadataka kojeg sam se ikada prihvatio.
Rame i ruka boljeli su kao vrag, bilo mi je zlo i vrtjelo mi se tako da
sam stalno bio na rubu pada. Ali uspio sam, nekako. Uz pomoć
kamenova koji su stršili, rupa u zidu i čvrstog korijena bršljana, na
kraju sam stigao do vrha. Tamo je bila mala ograda iza koje sam
našao mjesto gdje sam mogao leći. A onda sam se prepustio pravoj,
staromodnoj nesvjestici.
Probudio sam se s uţarenom glave, a sunce mi je tuklo u lice. Dugo
sam leţao nepomično jer su mi oni uţasni dimovi, izgleda, oslabili
udove i zamutili mozak. Iz kuće su do mene dopirali zvukovi -
grlati glasovi i bubnjanje automobilskog motora na mjestu. U
ogradi je bila mala pukotina do koje sam se dovukao i s tog mjesta
imao sam nekakav pogled na dvorište. Vidio sam ih kako izlaze -
sluga sa zamotanom glavom pa jedan mlađi čovjek u pumpericama.
Traţili su nešto, pa su krenuli u smjeru vodenice. A onda je jedan
od njih ugledao nit tkanine na čavlu i doviknuo drugome. Obojica
su se vratili u kuću i doveli još dvojicu da to vide. Ugledao sam
okruglu figuru mog zadnjeg tamničara i činilo mi se da
prepoznajem čovjeka što frflja. Primijetio sam da svi imaju pištolje.
Pola sata, pretraţivali su vodenicu. Ĉuo sam ih kako prevrću bačve
i podiţu trule podne grede. A onda su izašli i stali malo dalje od
golubinjaka, ţestoko raspravljajući. Dobro su opsovali slugu sa
zavojem. Ĉuo sam ih kako petljaju oko vrata golubinjaka i u
jednom groznom trenutku pomislih da dolaze gore. No onda su se
predomislili i vratili u kuću.
Cijelo to dugo, ţarko popodne leţao sam i pekao se na tom krovu.
Ţeđ mi je bila glavna muka. Jezik mi je bio kao suhi štap i da bude
još gore, mogao sam čuti kapanje svjeţe vode u akvaduktu. Gledao
sam mali potok koji je tekao iz pustare prema kući i moja mašta
gaje slijedila do vrha klanca gdje sigurno istječe iz ledenog izvora
okruţenog svjeţom paprati i mahovinom. Bio bih dao tisuću funti
da tamo uronim lice.
75
Imao sam dobar pogled na cijeli prsten pustare. Vidio sam auto
kako odmiče s dva putnika i jednog čovjeka na brdskom poniju
kako jaše prema istoku. Traţe mene, procijenio sam, i poţelio im
dobru zabavu na tom zadatku.
Ali, vidio sam i nešto puno zanimljivije. Kuća je stajala gotovo na
sljemenu uzvisine u pustari iznad neke vrste platoa i osim visokih
brda deset kilometara dalje, nije bilo više točke u blizini. Samo
sljeme, kao što sam spomenuo, bio je poveliki šumarak stabala -
uglavnom jela uz nekoliko jasenova i bukvi. Na golubinjaku, bio
sam gotovo u ravnini s vrhovima drveća i mogao sam vidjeti što
leţi iza njih. Šuma nije bila gusta, samo krug, a unutra je bio jedan
oval zelenog travnjaka, kao veliko polje za kriket, reklo bi se.
Nije mi trebalo dugo da pogodim što je to. Bio je to aerodrom i to
tajni. Mjesto je izabrano krajnje lukavo. Jer, ako bi tko vidio kako se
tu spušta zrakoplov, mislio bi da je zašao s druge strane brda, iza
stabala. Kako je mjesto bilo na vrhu uzvisine usred velikog
amfiteatra, svaki promatrač iz bilo kojeg smjera zaključio bi da se
izgubio iz vida iza brda. Samo bi iz velike blizine čovjek mogao
shvatiti da zrakoplov nije prešao prijeko nego se spustio u sred
šume. Promatrač s teleskopom na jednom od viših vrhova mogao
bi otkriti istinu, ali tamo su stizali samo pastiri, a pastiri ne nose
dalekozore. Kad sam pogledao s golubinjaka, u daljini sam vidio
plavu crtu za koju sam znao da je more i pobjesnio sam pomislivši
da naši neprijatelji imaju ovu tajnu osmatračnicu za nadziranje
naših voda.
A onda sam shvatio da ću, ako se zrakoplov vrati, biti otkriven - s
vjerojatnošću deset prema jedan. Tako sam preleţao cijelo popodne
moleći Boga da što prije padne mrak i laknulo mi je kad je sunce
zašlo za velika zapadna brda, a sumrak se počeo razlijevati
pustarom. Zrakoplov je kasnio. Bilo je već dosta mračno kad sam
čuo štropotanje krila i ugledao ga kako se bez motora spušta prema
svom cilju među stablima. Na kratko su zaţmirkala svjetla pa sam
vidio kako ulaze i izlaze iz kuće. A onda je nastupio mrak i tišina.
76
Hvala Bogu, noć je bila mračna. Mjesec je bio duboko u zadnjoj
četvrti i neće izaći do kasna. Moja prevelika ţeđ nije mi dopuštala
oklijevanje pa sam oko devet sati, koliko sam mogao procijeniti,
krenuo dolje. Nije bilo lako i na pola puta sam čuo kako se otvaraju
straţnja vrata kuće i na zidu vodenice ugledao sam sjaj svjetiljke.
Nekoliko teških minuta, visio sam na bršljanu i molio se da taj, ma
tko bio, ne skrene do golubinjaka. A onda je svjetlo nestalo i ja sam
se, što sam tiše mogao, prizemljio na tvrdo tlo dvorišta.
Puzao sam na trbuhu, u zaklonu kamenog nasipa, dok nisam stigao
do ruba stabala kojima je kuća bila okruţena. Da sam znao kako,
pokušao bih onesposobiti taj zrakoplov, ali shvatio sam da bi svaki
pokušaj vjerojatno bio uzaludan. Bio sam prilično siguran da oko
kuće postoji neki oblik zaštite, pa sam na rukama i koljenima
prošao kroz šumarak, paţljivo opipavajući svaki centimetar pred
sobom. To je bilo dobro jer sam na kraju naišao na ţicu, nekih
pedeset centimetara iznad tla. Da sam se na nju spotakao, bez
sumnje bi pokrenula nekakav alarm u kući i bio bih uhvaćen.
Sto metara dalje, našao sam još jednu ţicu, lukavo smještenu uz rub
potočića. Iza njega, leţala je pustara i za pet minuta bio sam duboko
u paprati i vrijesku. Uskoro sam stigao na drugu stranu uzvisine u
malom klancu iz koje je tekao potok do akvadukta i vodenice.
Deset minuta kasnije, zaronio sam licem u izvor i upijao litre
blagoslovljene vode.
Ali, nisam se zaustavljao dok nisam ostavio desetak kilometara
između sebe i te proklete nastambe.
77
RIBIĈ

KOJI LOVI UMJETNIM MAMCEM

Sjeo sam na vrhu brda i razmotrio svoj poloţaj. Nisam bio naročito
sretan jer je prirodna zahvalnost zbog bijega bila zasjenjena
ozbiljnim tjelesnim tegobama. Oni lentonitski dimovi dobro su me
zatrovali, a sati pečenja na golubinjaku nisu ništa popravili. Imao
sam razornu glavobolju i osjećao se loše kao prebita mačka. I rame
mi je bilo u lošem stanju. U početku sam mislio da je samo modrica,
ali izgleda da je naticalo, pa nisam imao nikakve koristi od lijeve
ruke.
Moj plan je bio da potraţim kuću gospodina Turnbulla, preuzmem
svoje stvari, naročito Scudderovu biljeţnicu, a onda, da se probijem
do glavne pruge i vratim prema jugu. Što prije stupim u vezu s
čovjekom iz Ministarstva vanjskih poslova, Sir Walterom
Bullivantom, bit će bolje, smatrao sam. Ne bih mogao pruţiti više
dokaza nego što ih već imam, mislio sam. On mora samo prihvatiti
ili odbaciti moju priču, no u svakom slučaju, kod njega ću biti u
boljim rukama nego kod onih vraţjih Nijemaca. Počeo sam gotovo
osjećati naklonost prema britanskoj policiji.
Bila je prekrasna zvjezdana noć i nisam imao većih poteškoća na
putu. Karta Sir Harrva dala mi je predodţbu o terenu pa sam
morao samo skrenuti stupanj ili dva zapadno s jugozapadnog
pravca kako bih stigao do potoka gdje sam sreo cestara. Kraj svih
tih putovanja, nisam znao kako se mjesta zovu, ali mislim da je taj
potok bio gornji tok rijeke Tweed, ništa manje. Mora biti oko
trideset kilometara daleko,
78
izračunao sam, a to je značilo da tamo ne mogu stići prije jutra.
Dakle, moram negdje preleţati dan jer sam na suncu bio previše
upadljiva pojava. Nisam imao ni kaput ni prsluk ni ovratnik, ni
šešir, hlače su mi bile jako izderane, a lice i ruke crni od eksplozije.
Rekao bih da sam imao i drugih lijepih osobina jer oči su me pekle
kao da su divljački po-dlivene. Sve u svemu, ne bih bio ugodan
doţivljaj za bogobojazne građane koji bi me susretali na glavnoj
cesti.
Kad je svanulo, odmah sam se pokušao upristojiti u brdskom
potoku, a onda sam se pribliţio pastirskoj kolibi jer mi je jako
trebala hrana. Pastir nije bio kod kuće i njegova ţena je bila sama,
bez ikakvih susjeda u krugu od deset kilometara. Bila je to vrlo
pristojna ţena, i odvaţna, jer iako se uplašila kad me ugledala, nije
upotrijebila sjekiru koja joj je bila pri ruci, a kojom bi inače
odalamila svakog zlikovca. Ispričao sam da sam pao - nisam rekao
kako - a po mom izgledu, shvatila je da mi je jako loše. Kao prava
samaritanka, nije postavljala pitanja nego mi je dala šalicu mlijeka s
par kapi viskija i pustila me da sjednem kraj vatre u njenoj kuhinji.
Htjela mi je oprati rame, ali bilo je tako bolno da joj nisam dao da
me dotakne.
Ne znam za što me smatrala - pokajničkog provalnika, moţda; jer
kad sam joj htio platiti za mlijeko i izvukao zlatnik, a to je bila
najmanja kovanica koju sam imao, odmahnula je glavom i rekla
nešto kao "neka to dam onima koji na to imaju pravo". Na to sam se
tako ţestoko pobunio da je, mislim, povjerovala kako sam pošten
jer je uzela novac i dala mi za to topli novi vuneni pokrivač i stari
šešir svog muţa. Pokazala mi je kako da omotam pokrivač oko
ramena i kad sam otišao iz te kućice, bio sam ţivi primjer Škota
kakve se moţe vidjeti na ilustracijama Burnsovih pjesama. Ali, u
svakom slučaju, bio sam manje ili više opremljen.
I to je bilo dobro jer se vrijeme prije podneva promijenilo i počela je
padati gusta kiša. Pronašao sam zaklon ispod jedne viseće stijene
na okuci potoka gdje mi je naplavina mrtve paprati pruţila
podnošljiv leţaj. Tu sam uspio odspa-
79
r
vati do predvečer, probudivši se jako ukočen i jadan, a rame me
mučilo kao zubobolja. Pojeo sam zobenu pogaču i sir koji mije dala
stara i krenuo dalje, malo prije mraka.
Preskočit ću jade te noći u mokrim brdima. Nije bilo zvijezda po
kojima bih se ravnao i morao sam se snalaziti kako sam najbolje
mogao, po sjećanju na kartu. Dvaput sam zalutao, a bilo je i
nekoliko gadnih padova u bare s tresetom. Trebalo mije samo oko
petnaest kilometara zračnom linijom, ali zbog mojih pogrešaka, to
je ispalo skoro dvostruko. Zadnji komadić sam prevalio stisnutih
zubi i vrlo ošamućene i nesigurne glave. Ali uspio sam, i u ranu
zoru, pokucao sam na vrata gospodina Turnbulla. Magla je bila
posvuda, gusta, i odavde, kraj kuće, nisam mogao vidjeti cestu.
Vrata mi je otvorio sam gospodin Turnbull - trijezan, i više nego
trijezan. Bio je uredno obučen u prastaro, ali dobro odrţavano crno
odijelo; obrijao se najkasnije sinoć; nosio je platneni ovratnik, a u
lijevoj ruci, dţepnu Bibliju. Isprva me nije prepoznao.
"'Ko to tako lupa u blagdansko jutro?" upitao je.
Potpuno sam izgubio pojam o danima. Dakle, nedjelja je bila razlog
za ovako neobičnu opremu.
U glavi mi se tako ţestoko mutilo da nisam mogao sastaviti suvisli
odgovor. Ali on me prepoznao i shvatio da mi je loše.
"Imaš moje očale?" upitao je.
Izvukao sam ih iz dţepa hlača i pruţio mu.
"Doša' si po svoj kaput i prsluk", reče on. "Uđi unutra. Bogati,
čovječe, jesu ti jadne noge! Ĉekaj, donest ću ti stolicu."
Shvatio sam da sam na rubu malaričnog napada. U kostima sam
imao lijepu količinu groznice i sada ju je vlaţna noć potaknula, a uz
rame i djelovanje dimova, osjećao sam se jako loše. Prije nego što
sam se snašao, gospodin Turnbull mi je pomogao da skinem odjeću
i strpao me u krevet smješten u jednom od dva ormara koji su
prekrivali kuhinjske zidove.
80
Bio je pravi drug u nevolji, taj stari cestar. Ţena mu je umrla prije
puno godina a od kćerine udaje, ţivio je sam.
Sljedećih deset dana, pruţio mi je uglavnom svu potrebnu
jednostavnu njegu. Htio sam samo biti na miru dok groznica ne
prođe, a kad sam opet osjetio normalnu temepe-raturu na svojoj
koţi, ustanovio sam da se kroz napad moje rame više-manje
zaliječilo. Ali napad je bio gadan pa iako sam za pet dana ustao iz
kreveta, trebalo mi je vremena da opet postanem siguran na
nogama.
On je svakog jutra odlazio van, ostavljajući mi mlijeko za cijeli dan,
i zaključavao vrata za sobom; vraćao se navečer i nijemo sjedio u
kutu kraj dimnjaka. Ni ţive duše nije bilo u blizini. Kad mi je bilo
bolje, uopće me nije gnjavio s pitanjima. Nekoliko puta, donio mi je
dva dana star Scotsman i primijetio sam daje zanimanje za ubojstvo
u Portland Placeu, izgleda, opalo. Nije se spominjalo i uopće sam
nalazio malo toga o bilo čemu, osim o nečemu što se zove Opći
sabor - neki crkveni provod, pretpostavljao sam.
Jednog dana, on je izvukao moj pojas iz ladice s ključem. "Ima tu
fina 'rpa srebra," rekao je. "Bolje ti to izbroj' da vidiš jel' sve na
mjestu."
Uopće ga nije zanimalo kako se zovem. Upitao sam ga da li se
netko raspitivao nakon mog cestarskog nastupa.
"Jes1, bio je čovjek s malim automobilom. Htio je znati 'ko je to bio
na mom mjestu onaj dan, a ja sam se pravija lud. Ali on nije
odustaj'o pa sam na kraju rekao da mora da misli na mog kuma iz
Cleucha koj' mi kojiput priskoči u pomoć. Ĉudan neki čovjek,
nisam mu razumija ni pol njegovog engleskog."
Tih dana sam postao nemiran i čim sam se osjetio dovoljno dobro,
odlučio sam krenuti. To se nije dogodilo prije dvanaestog dana
lipnja i sreća je htjela da je tog jutra prošao gonič stoke, na putu za
Moffat. Bio je to čovjek po imenu Hislop, Turnbullov prijatelj,
došao je k njemu na doručak i ponudio se da će me povesti sa
sobom.
81
Natjerao sam Turnbulla da primi pet funti za moj smještaj što je
bilo zaista teško. Na svijetu nema nezavisnijeg stvorenja od njega.
Ozbiljno se naljutio kad sam navaljivao, pocrvenio je i zastidio se i
na kraju uzeo novac i ne zahvalivši. Kad sam mu rekao koliko mu
dugujem, progunđao je nešto kako se "dobro dobrim plaća". Kako
smo se razišli, reklo bi se da smo to učinili s gađenjem.
Hislop je bio vedra duša, brbljao je cijelim putem preko prijevoja,
do sunčane doline Annana. Ja sam pričao o trţnicama i cijeni ovaca
u Gallowayu pa je on zaključio da sam pravi "ovcogonja" iz tih
krajeva - ma što to bilo. Moj pokrivač i stari šešir, kako sam rekao,
davali su mi fini izgled kazališnog Škota. Ali gonjenje stoke je
samrtno polagan posao pa smo na dvadesetak kilometara utrošili
skoro cijeli dan.
Da nisam bio toliko uznemiren, uţivao bih u tome. Dan je bio
blistav i plav, uz stalnu smjenu smeđih brda i dalekih zelenih
livada i neprekidno -glasanje ševa i škuraka i obru-šavanje potoka.
Ali u mojoj glavi nije uopće bilo mjesta za uţivanje i vrlo malo za
Hislopove priče, jer kako se sudbonosni petnaesti lipnja pribliţavao,
bio sam sve nemoćniji pred beznadnim teškoćama mog pothvata.
Večerao sam u skromnoj krčmi u Moffatu i propješačio tri
kilometra do kriţanja na glavnoj pruzi. Noćni ekspres prema jugu
trebao je doći tek oko ponoći i kako bih ispunio to vrijeme, popeo
sam se na brijeg i zaspao jer me hodanje iscrpilo. Skoro sam
prespavao i morao sam trčati na stanicu da uhvatim vlak u zadnje
dvije minute. Dodir tvrdih sjedala trećeg razreda i miris ustajalog
duhana neopisivo su me razveselili. U svakom slučaju, sada ću se
napokon uhvatiti u koštac sa svojim zadatkom.
Iskrcao sam se u Creweu u sitne sate i morao sam čekati do šest da
bih uhvatio vlak za Birmingham. Popodne sam stigao u Reading pa
prešao na lokalni vlak koji je putovao u unutrašnjost Berkshirea.
Sada sam bio u zemlji raskošnih
82
naplavnih livada i polaganih trskovitih potoka. Oko osam navečer,
jedno umorno i od puta iscrpljeno stvorenje - nešto između radnika
na farmi i veterinara - s crno-bijelim kockastim pokrivačem preko
ruke (jer nisam ga se usudio nositi juţno od Granice), sišlo je na
maloj stanici Artinsvvella. Na peronu je bilo nekoliko ljudi pa sam
zaključio kako će biti bolje da ne pitam za put dok ne odmaknem
malo dalje.
Cesta je vodila kroz šumu velikih bukvi, a zatim u plitku dolinu
kroz koju su preko udaljenih stabala virili zeleni vrhovi dina.
Nakon Škotske, zrak je imao teţak i zasićen miris, ali nesumnjivo
sladak, jer su lipe, kesteni i grmovi jorgo-vana bili rascvjetane
kupole. Na kraju sam stigao i do mosta, ispod kojeg je tekao
polagani bistri potok, između snjeţnih lijeha vodenih zlatica. Malo
više, bila je vodenica čija brana je stvarala ugodni svjeţi zvuk u
mirisnom polumraku. Nekako, mjesto me umirilo pa sam se
opustio. Zagledao sam se u zelene dubine i došlo mi je da zviţdim,
a melodija koja mi se nametnula bila je "Annie Laurie".
S obale se popeo ribič i kad se pribliţio, i on je zazvi-ţdao. Melodija
je bila zarazna pa mi se pridruţio. Bio je krupan čovjek u
neurednim starim flanelskim hlačama, sa šeširom širokog oboda i
platnenom torbom prebačenom preko ramena. Kimnuo mi je i ja
pomislih kako nikada nisam vidio oštroumnije i bolje kontrolirano
lice. Naslonio je svoj krhki trometarski štap od trske na most i
zajedno sa mnom zagledao se u vodu.
"Ĉisto, zar ne?" prijazno je rekao. "Ja bih naš Kennet u svako doba
pretpostavio Testu. Pogledajte onog tamo krupnog momka.
Dvokilaš, kladio bih se. Ali večernja plima je prošla i ne moţete ih
navući."
"Ne vidim ga", rekoh ja.
"Evo! Tamo! Metar od trske, odmah iznad one izbočine."
"Sad ga vidim. Mogao bih se zakleti da je to "crni kamen."
"Da," reče on i odzviţdi još par taktova 'Annie Laurie1.
83
"Twisdon, zar ne?" rekao je preko ramena i dalje zagledan u potok.
"Ne", rekoh ja. "Hoću reći, da." Potpuno sam zaboravio na svoj
pseudonim."
"Mudar je to zavjerenik koji zna svoje vlastito ime", primijetio je,
široko se nasmijavši lisici koja je izronila iz sjene mosta.
Ja sam se uspravio i pogledao ga, tu četvrtastu, isklesanu vilicu,
široko, izborano čelo i čvrstu liniju obraza i pomislio kako je ovo
napokon saveznik kojega vrijedi imati. Te ćudljive plave oči, reklo
bi se, mogu prodrijeti vrlo duboko.
Najednom, on se namršti. "Smatram da je sramotno", rekao je,
podigavši glas. "Sramotno da se jedan ovako tjelesno zdrav čovjek
kao što ste vi usuđuje prositi. Moţete dobiti hranu iz moje kuhinje,
ali novaca vam ne dam."
Prošao je jedan laki jednopreg, vozio gaje mladić koji je podigao
svoj bič pozdravljajući ribiča. Kad su se kola udaljila, on uzme svoj
štap.
"Ono je moja kuća", rekao je, pokazujući bijela vrata stotinjak
metara dalje. "Pričekajte pet minuta, a onda dođite na straţnja
vrata." I nakon toga je otišao.
Učinio sam kako mi je rečeno. Tamo sam zatekao zgodnu kuću s
travnjakom koji se prostirao sve do potoka i savršenom bijelom
dţunglom bekovine i jorgovana s obje strane staze. Otvorila su se
straţnja vrata i tamo me čekao smrknuti batler.
"Dođite ovamo, gospodine," rekao je i poveo me hodnikom pa uz
straţnje stube do ugodne spavaće sobe okrenute prema rijeci. Tamo
sam pronašao kompletnu garderobu koja mi je ponuđena - donje
rublje sa svim pripadajućim dodacima, smeđe flanelsko odijelo,
košulje, ovratnike, kravate, pribor za brijanje, četke, čak i par
koţnih cipela. "Sir Walter je smatr'o da bi vam mogle odgovarati
stvari gospodina Reggiea, gospodine," rekao je batler. "On tu drţi
neka odijela jer uvijek dolazi pod kraj tjedna. Tu vam je kupaonica,
prva
84
vrata, pripremio sam vam toplu kupku. Večera je za po' sata,
gospodine. Ĉu1 ćete gong."
Smrknuto biće se povuklo, a ja sam sjeo u naslonjač presvučen
katunom i zinuo. Kao u vodvilju, tako najednom iz prosjaštva
upasti u ovakav propisni komfor. Očito, Sir Walter mi je vjerovao
iako nisam mogao pogoditi zašto. Pogledao sam se u ogledalu i
ugledao divljeg, neurednog, smeđeg tipa sa zapuštenom
dvotjednom bradom i prašinom u ušima i očima, bez ovratnika, u
prostoj košulje i bezobličnoj staroj odjeći od tvida i čizmama koje
nisu čišćene dobar dio mjeseca. Bio sam uspješni skitnica i pristojan
gonič stoke; a tu me uštogljeni batler prima u ovaj hram elegantne
opuštenosti. A, najbolje od svega, nisu mi čak znali ni ime.
Odlučio sam da ne razbijam glavu nego da prihvatim darove koje
su mi bogovi pruţili. Obrijao sam se i raskošno okupao, navukao
rublje i čistu košulju toliko uštirkanu da je pucketala, što mi nije
loše stajalo. Kad sam završio, u ogledalu se pokazao mladi čovjek
sasvim pristojnog izgleda.
Sir Walter me je čekao u polumračnoj blagovaonici gdje je bio mali
okrugli stol, osvijetljen srebrnim svijećama. Zbunio me pogled na
njega - tako ugledan, istaknut i siguran, utjelovljenje zakona i vlade
i svih mogućih konvencija - i osjetih se kao uljez. Sigurno, nije znao
istinu o meni, jer ne bi ovako postupao sa mnom. Jednostavno
nisam mogao prihvatiti njegovo gostoprimstvo na laţnim
osnovama.
"Dugujem vam više nego što mogu reći, ali moram raščistiti stvari",
rekao sam. "Ja sam neduţan ali traţi me policija. Moram vam to reći
i neću se iznenaditi ako me izbacite van."
On se osmjehnuo. "Sve je u redu. Ne dajte da vam to pokvari apetit.
O tim stvarima moţemo razgovarati nakon ve-
čere."
Nikada nisam pojeo neki obrok s više teka jer cijeli dan nisam
progutao ništa osim sendviča iz vlaka. Sir Walter mi je iskazao čast
- pili smo dobar šampanjac i nakon toga, neuobičajeno dobar porto.
Gotovo do histerije me dovodila činjenica
85
da sjedim tu i sluţe me lakaj i uglađeni batler, kad sam pomislio
kako sam tri tjedna ţivio kao odmetnik na kojeg su se svi okomili.
Pričao sam Sir Walteru o ribi-tigru iz Zambezija koja ti moţe
odgristi prste ako joj pruţiš priliku i raspravljali smo o lovu širom
svijeta jer se i on, u svoje vrijeme, pomalo bavio tim sportom.
Na kavu smo otišli u njegovu radnu sobu, šarenu sobu punu knjiga,
trofeja, nereda i udobnosti. Odlučio sam, ako se ikada izvučem iz
ovog i budem imao vlastitu kuću, uredit ću jednu baš takvu sobu.
A kad su šalice od kave sklonjene, a mi zapalili cigare, moj domaćin
je prebacio svoje duge noge preko ruba naslonjača i rekao neka
počnem s pričom.
"Poslušao sam Harrveve upute," rekao je, "a podmitio me
obećanjem da ćete mi vi ispričati nešto što će me razbuditi.
Spreman sam, gospodine Hannav."
S iznenađenjem sam primijetio da me nazvao pravim imenom.
Počeo sam od samog početka. Pričao sam o dosađivanju u Londonu
i onoj noći kad sam se vratio kući i zatekao Scuddera kako me
vreba na vratima. Ispričao sam mu sve što je Scudder rekao meni, o
Karolidesu i konferenciji pri Ministarstvu vanjskih poslova, a on je
na sve to napućio usne i nasmijao se.
A onda sam prešao na ubojstvo i on je opet postao ozbiljan. Ĉuo je
sve o mljekaru i mojim doţivljajima u Gallo-wayu i kako sam u
gostionici dešifrirao Scudderove bilješke.
"Imate ih ovdje?" upitao je oštro i duboko udahnuo kad sam iz
dţepa izvukao malu knjiţicu.
Nisam mu rekao ništa o sadrţaju. Nakon toga, opisao sam susret sa
Sir Harrvem i govore u dvorani. Na to se raspojasano nasmijao.
"Harry je pričao nevjerojatne gluposti, je li? Mogu zamisliti. On je
po prirodi dobar momak, ali onaj idiot od njegovog ujaka napunio
mu je glavu budalaštinama. Nastavite, gospodine Hannav."
86
Moj dan u ulozi cestara malo ga je uzbudio. Traţio je da vrlo
pomno opišem onu dvojicu iz automobila, pretraţujući, izgleda,
vlastitu memoriju. Ponovo se razveselio kad je čuo za sudbinu
onog majmuna Jopleva.
Ali starac iz kuće u pustari jako ga se dojmio. Ponovo, morao sam
opisati svaki detalj njegovog izgleda.
"Blag i ćelav, a zaklanja oči kao ptica... Zvuči kao vrlo čudna vrsta
divljači! A vi ste mu digli u zrak stanište nakon što vas je spasio od
policije. Vrlo osebujan postupak, zaista!"
Napokon, stigao sam i do kraja svojih lutanja. On je polako ustao i
pogledao me stojeći kraj kamina.
"Moţete zaboraviti policiju", rekao je. "Od zakona u ovoj zemlji ne
prijeti vam nikakva opasnost."
"Bogati!" uzviknuo sam. "Uhvatili su ubojicu?"

"Ne. Ali u ovih četrnaest dana, skinuli su vas s liste osumnjičenih."

"Zašto?" upitao sam, začuđen.
"Uglavnom zato što sam primio pismo od Scuddera. Znao sam za
njega jer je odradio nekoliko poslova za mene. Bio je napola lud a
napola genije, ali potpuno pošten. Problem je kod njega bio što je
najviše volio igrati sam. Zbog toga je za bilo koju tajnu sluţbu bio
neupotrebljiv - šteta, jer je imao neuobičajene sposobnosti. Mislim
daje bio najhrabriji čovjek na svijetu jer je uvijek drhtao od straha,
ali ništa ga nije moglo odvratiti. Dobio sam pismo od njega 31!
svibnja."
"Ali tada je bio već tjedan dana mrtav."
"Pismo je napisano i poslano 23. Očito, nije predvidio neposrednu
smrt. Njegovim porukama je obično trebalo dugo da stignu do
mene jer ih je tajno slao u Španjolsku, pa onda u Newcastle. Imao je
maniju, shvaćate, prikrivanja tragova."
"Stoje rekao?" zamucao sam.
"Ništa. Samo da je u opasnosti, ali da je našao sklonište kod dobrog
prijatelja i da će mi se javiti prije 15. lipnja. Nije mi dao nikakvu
adresu, ali rekao je da ţivi blizu Portland Placea. Mislim da mu je
cilj bio da vas stavi van sumnje ako se nešto dogodi. Kad sam dobio
pismo, otišao sam u Scotland
87
Yard, razmotrio pojedinosti istrage i zaključio da ste vi taj prijatelj.
Raspitali smo se o vama, gospodine Hannav, i ustanovili da ste na
mjestu. Ja sam, smatrao sam, znao koji su razlozi vašeg nestanka -
ne samo policija, nego i oni drugi - a kad sam dobio Harrvevu
poruku, zaključio sam ostalo. Ovog tjedna sam vas očekivao
svakog trena."
Moţete zamisliti koliki mi je teret pao sa srca. Opet sam se osjećao
kao slobodan čovjek jer su protiv mene bili samo neprijatelji moje
zemlje a ne i njen zakon.
"A sada da vidimo biljeţnicu," reče Sir Walter.
Trebao nam je dobar sat daje prođemo. Objasnio sam šifru i on ju je
jako brzo shvatio. Na nekoliko mjesta je ispravio moje čitanje, ali u
cjelini sam bio prilično točan. Pri kraju, njegovo lice se jako
smrknulo i neko vrijeme je šutke sjedio.
"Ne znam što bih zaključio", na kraju je rekao. "U jednome je u
pravu - što će se dogoditi prekosutra. K vragu, kako je uspio
saznati? I to je već dovoljno nezgodno, samo po sebi. Ali sve ovo o
ratu i "Crnom kamenu" - zvuči kao luđačka melodrama. Kad bih
barem imao više povjerenja u Scudderovo prosuđivanje. Bio je
previše romantičan, to je bio problem kod njega. Imao je umjetnički
temperament i htio je da priča bude bolja nego što je to Bog
namijenio. Imao je i puno čudnih predrasuda, uz to. Zbog Ţidova,
na primjer, padao mu je mrak na oči. Zbog Ţidova i krupnog
kapitala... "Crni kamen," ponovio je on, "Der Schwarzestein. Kao
bezvrijedna priča. I sve to o Karolidesu. To je slab dio priče jer ja,
slučajno, znam da će nas vrli Karolides vjerojatno obojicu nadţivjeti.
Nema drţave u Europi koja bi ga htjela vidjeti mrtvog. Osim toga,
baš sad se pribliţio Berlinu i Beču i priredio mom šefu neugodne
trenutke. Ne! Scudder je tu zalutao. Iskreno, Hannav, ja ne vjerujem
u taj dio priče. Događa se nešto gadno, on je otkrio previše i zbog
toga izgubio ţivot. Ali mogao bih se zakleti da se radi o običnoj
špijunskoj djelatnosti. Izvjesna velika europska Sila pretvorila je
sustav špijunaţe u svoj hobi, a metode joj i nisu naročite. Budući da
88
plaća po komadu, nije vjerojatno da će se njeni egzekutori
zaustaviti na dva-tri ubojstva. Htjeli bi našu pomorsku silu uvrstiti
u svoju kolekciju u Marinamtu; ali dobit će samo mjesto u
hladovini - ništa više."
Baš tada, u sobu je ušao batler.
"Imate međugradski iz Londona, Sir Walter. Gospodin 'Eath, i ţeli
razgovarati s vama osobno."
Moj domaćin je otišao do telefona.
Vratio se za pet minuta blijedog lica. "Ispričavam se Scu-dderovoj
sjeni", rekao je. "Karolides je ubijen večeras nekoliko minuta nakon
sedam sati."
89
DOLAZAK CRNOG KAMENA
Sutradan ujutro, sišao sam na doručak nakon osam sati blaţenog
spavanja bez snova i zatekao Sir Waltera kako dekodira telegram
usred peciva i marmelade. Njegova jučerašnja svjeţina kao daje
malo uvenula.
"Imao sam dugi telefonski razgovor nakon što ste vi otišli na
spavanje", rekao je. "Privolio sam svog šefa da razgovara s prvim
lordom Admiraliteta i ministrom obrane i dovest će Rovera dan
ranije. Ovaj telegram to potvrđuje. On će u pet biti u Londonu.
Neobično je da će kodno ime za Sous-chef d'Rtat Major-Gwnwral
biti 'Svinja'."
Ponudio me je toplim obrokom i nastavio.
"I ne mislim da će to puno pomoći. Ako su naši prijatelji bili
dovoljno pametni da otkriju prvi dogovor, dovoljno su pametni da
otkriju i izmjenu. Dao bih glavu da saznam gdje curi. Vjerovali smo
da samo petorica u Engleskoj znaju za Roverov posjet, a moţete biti
sigurni da ih je u Francuskoj još manje, jer njima te stvari idu bolje."
Dok sam jeo, on je govorio i dalje, poklonivši mi, na moje
iznenađenje, puno povjerenje.
"Zar se odluke ne mogu promijeniti?" upitao sam.
"Mogu", rekao je. "Ali htjeli bismo to izbjeći, ako je moguće. One su
rezultat intenzivnog razmišljanja i nijedna promjena ne bi bila tako
dobra. Osim toga, u jednoj ili dvije točke promjena je jednostavno
nemoguća. Ipak, nešto bi se moglo učiniti, pretpostavljam, ako je
apsolutno neophodno.
90
Ali, shvaćate u čemu je teškoća, Hannav. Naši neprijatelji neće biti
takve budale da kradu Roveru iz dţepa ili poduzimaju bilo kakve
druge djetinjarije. Znadu da bi to značilo guţvu i mi bismo bili
upozoreni. Njihov cilj je da dođu do podataka, a da to nitko od nas
ne sazna, kako bi se Rover mogao vratiti u Pariz u uvjerenju da je
cijela stvar i dalje potpuno tajna. Ako to ne uspiju, propast će, jer,
jednom kad mi posumnjamo, znadu da će cijela stvar nuţno biti
izmijenjena."
"Onda, moramo biti uz Francuza dok ne stigne natrag kući", rekoh
ja. "Da su mislili kako mogu doći do informacije u Parizu, pokušali
bi tamo. To znači da su u Londonu pripremili neku temeljitu
shemu koja će, po njihovoj procjeni, biti uspješna."
"Rover će večerati s mojim šefom, a onda dolazi k meni, kući, gdje
će ga dočekati četvorica ljudi - Whittaker iz Admi-raliteta, ja, Sir
Arthur Drew i general Winstanley. Prvi lord Admiraliteta je
bolestan i otišao je u Sheringham. U mojoj kući, on će dobiti izvjesni
dokument od Whittakera, a nakon toga će ga prevesti do
Protsmoutha gdje će ga razarač odvesti u Havre. Njegovo
putovanje je previše vaţno za običnu trajektnu liniju. Neće biti bez
pratnje ni trena dok ne bude siguran, na tlu Francuske. Isto vrijedi i
za Whittakera dok se ne sretne s Roverom. To je najviše što
moţemo i ne vidim kako bi moglo doći do propusta. Ali neću kriti,
priznajem da sam strašno nervozan. Ovo ubojstvo Karolidesa
izazvat će pakao u vladinim kancelarijama širom Europe."
Nakon doručka, pitao me znam li voziti automobil.
"Dobro, danas ćete biti moj vozač, nosit ćete Hudsonovo odijelo.
Otprilike ste njegovog stasa. Upleteni ste u ovaj slučaj, a mi ne
smijemo riskirati. Među nama su beskrupulozni ljudi koji neće
poštovati ladanjski odmor jednog premorenog drţavnog
sluţbenika."
Kad sam tek stigao u London, kupio sam automobil i zabavljao sam
se jurcajući po jugu Engleske pa sam znao ponešto o geografiji tog
kraja. Do grada sam Sir Waltera odvezao
91
cestom za Bath i dobro mi je krenulo. Bilo je blago lipanjsko jutro,
bez daška vjetra, s nagovještajem kasnije sparine, no svejedno,
krasno je bilo voziti kroz male gradiće sa svjeţe polivenim ulicama
i kraj ljetnih vrtova nizine Temze. Iskrcao sam Sir Waltera pred
njegovom kućom u Queen Anne's Gateu, točno u pola dvanaest.
Batler nas je slijedio vlakom, skupa s prtljagom.
Kao prvo, poveo me do Scotland Yarda. Tamo smo posjetili
urednog gospodina, glatko izbrijanog pravničkog lica.
"Doveo sam vam ubojicu iz Portland Placea", glasilo je Sir
Walterovo predstavljanje.
Odgovor je bio gorki osmijeh. "Bio bi to dobrodošao dar, Bullivante.
Ovo je, pretpostavljam, gospodin Richard Ha-nnay, koji je nekoliko
dana bio jako zanimljiv mom odjelu."
"Gospodin Hannav će im opet biti zanimljiv. Ima nam ispričati
puno toga, ali ne danas. Iz određenih ozbiljnih razloga njegova
priča mora pričekati dvadeset i četiri sata. A onda, obećavam, bit će
vam na usluzi i moţda vas i poduči. Ţelio bih da gospodinu
Hannavu potvrdite kako više neće imati nikakvih neugodnosti."
Ova potvrda je spremno uslijedila. "Moţete nastaviti sa svojim
ţivotom tamo gdje ste stali", rečeno mi je. "Vaš stan, kojeg
vjerojatno više ne ţelite koristiti, čeka na vas, a vaš posluţitelj je još
tamo. Kako nikad niste bili javno optuţeni, smatrali smo da nema
potrebe za javnom isprikom. Ali po tom pitanju, dakako, morate
odlučiti vi."
"Moţda će nam kasnije trebati vaša pomoć, MacGi-llivrav", rekao je
Sir Walter kad smo odlazili.
A onda me je pustio na slobodu.
"Dođite sutra, Hannav. Ne trebam vam reći da šutite kao grob. Na
vašem mjestu, ja bih otišao na spavanje jer sigurno trebate
nadoknaditi pozamašnu količinu neprospavanih sati. Pritajite se,
bolje je, jer ako vas je ovdje vidio neki od vaših prijatelja iz "Crnog
kamena", moglo bi biti nevolja."
92
Osjećao sam se neobično raspušteno. Isprva, bilo je jako ugodno što
sam opet slobodan čovjek, što mogu ići kamo ţelim bez straha od
bilo čega. Samo mjesec dana sam proveo pod udarom zakona, ali
bilo mi je sasvim dovoljno. Otišao sam u Savoy i briţljivo naručio
vrlo dobar ručak, a onda popušio najbolju cigaru koju je kuća
mogla ponuditi. Ali još sam se osjećao napeto. Kad god sam vidio
kako me netko u salonu gleda, postalo bi mi neugodno i pitao sam
se ne razmišljaju li o ubojstvu.
Nakon toga, uzeo sam taksi i odvezao se daleko u sjeverni London.
Vraćao sam se kroz polja i nizove vila i terasa, pa onda slamova i
zloglasnih ulica i trebalo mi je skoro dva sata. Cijelo vrijeme, moj
nemir je bio sve gori. Osjećao sam da se događaju, ili tek što se nisu
dogodile, velike stvari, strašne stvari, a ja koji sam bio kamen-
zamašnjak cijele priče, bio sam van toga. Rover će se iskrcati u
Doveru, Sir Walter će smišljati planove s onih nekoliko ljudi koji su,
u Engleskoj, bili upućeni u tajnu, a negdje u mraku, radit će "Crni
kamen". Osjećao sam opasnost i katastrofu koja slijedi, a imao sam i
čudan osjećaj daje samo ja mogu spriječiti, da se samo ja mogu
suprotstaviti. Ali sada sam bio van igre. Kako bi i moglo biti
drukčije? Nije bilo vjerojatno da bi me ministri iz Kabineta, lordovi
Admiraliteta i generali pripustili na svoja vijećanja.
Već sam skoro poţelio da naletim na nekog od moja tri neprijatelja.
To bi dovelo do razvoja događaja. Osjećao sam strašnu ţelju za
prizemnom tučnjavom s tom gospodom, onako, da mogu udarati i
nabijati. Ubrzano sam zapadao u veliku zlovolju.
Nije mi se vraćalo natrag u stan. I s time sam se, jednom, morao
suočiti, ali kako sam još imao dovoljno novaca, odlučio sam to
odgoditi do sutra ujutro i otići te večeri u hotel.
Moja razdraţenost je potrajala i za vrijeme večere, u restoranu na
ulici Jermyn. Više nisam bio gladan i propustio sam nekoliko jela
ne dotaknuvši ih. Popio sam skoro cijelu
93
bocu burgundca ali nije me uspjela razveseliti. Drţao me je
nepodnošljiv nemir. Eto me, vrlo običan tip, nikakve posebne
pameti, ali bio sam uvjeren da je moja pomoć, nekako, potrebna da
bi se ovaj posao završio - da će bez mene sve otići do vraga. Sam
sebi sam govorio kako je to čisto, glupo samoljublje, da četiri ili pet
od najpametnijih ţivućih ljudi, uz svu moć britanskog imperija iza
sebe, vladaju cijelom stvari. Ali nisam se uspio uvjeriti. Kao da mi
je neki glas neprestano govorio i tjerao me da se pokrenem i
djelujem jer inače više nikada neću mirno spavati.
Završilo je tako da sam oko pola deset odlučio krenuti u Queen
Anne's Gate. Vrlo vjerojatno me neće pustiti unutra, ali olakšat ću si
savjest ako pokušam.
Krenuo sam niz ulicu Jermvn i na uglu ulice Duke prošao pokraj
grupe mladih ljudi. Bili su u večernjim odijelima, negdje su večerali
i sada su bili na putu u music-hall. Jedan od njih je bio gospodin
Marmaduke Joplev.
Ugledao me je i stao kao ukopan.
"Boţe, ubojica!" uzviknuo je. "No, dečki, drţite ga! To je Hannav,
čovjek koji je izvršio ubojstvo u Portland Placeu!" Zgrabio me za
ruku a ostali su se sabili oko nas.
Nisam traţio nevolje, ali moja zlovolja me je potaknula na ludost.
Prišao je policajac i trebao sam mu reći istinu, a ako mi ne povjeruje,
traţiti da me odvedu u Scotland Yard, ili, uostalom, do najbliţe
policijske postaje. Ali zadrţavanje mi se u tom trenutku učinilo
nepodnošljivim, a pogled na Marmievo imbecilno lice bio je više
nego što sam mogao podnijeti. Zamahnuo sam ljevicom i imao
zadovoljstvo da ga gledam kako punom duljinom mjeri kanal.
A onda je nastupila neopisiva guţva. Svi su se odjednom obrušili
na mene, a policajac me je dohvatio odostrag. Uspio sam plasirati
jedan do dva dobra udarca i mislim da sam ih, u poštenoj borbi, sve
mogao slistiti, ali policajac me je priklije-štio s leđa, a jedan od njih
zario mi je prste u vrat.
94
Kroz crni oblak bijesa, čuo sam kako predstavnik zakona pita što se
događa, a Marmie, kroz slomljene zube, izjavljuje da sam ja
Hannav, ubojica.
"Oh, majku mu," proderao sam se, "neka ovaj začepi. Savjetujem
vam da me pustite na miru, pozornice. Scotland Ya-rd zna sve o
meni i ako ćete me uznemirivati, dobit ćete svoje."
"Morate sa mnom, mladiću", rekao je policajac. "Vidio sam vas kako
ţestoko udarate ovog gospodina. I prvi ste započeli, jer on ništa nije
učinio. Vidio sam vas. Bolje krenite mirno ili ću vas ja srediti."
Očaj i snaţni osjećaj da ni pod koju cijenu ne smijem otezati dali su
mi snagu teglećeg slona. Pozornika sam gotovo pokosio s nogu,
oborio čovjeka koji me je drţao za vrat i najbrţim korakom se
otisnuo niz ulicu Duke. Ĉuo sam pisak fućkalice i topot ljudi iza
mene.
I inače imam poprilično ubrzanje, ali te noći sam imao krila. U
trenu, bio sam u Pali Mallu i skrenuo dolje, prema St. James Parku.
Izbjegao sam policajca na vratima palače, provukao se kroz masu
kočija na ulazu u Mali i bio sam kod mosta prije nego što su moji
progonitelji prešli cestu. Na otvorenim putovima parka, dao sam
sve od sebe. Srećom, bilo je malo ljudi i nitko me nije pokušao
zaustaviti. Uloţio sam sve sile da stignem u Queen Anne's Gate.
Kad sam ušao u taj tihi prolaz, izgledao je kao da je prazan. Kuća
Sir Waltera bila je u uţem dijelu i pred njom su stajala tri-četiri
automobila. Usporio sam nekoliko metara prije kuće i ţustro prišao
vratima. Ako mi batler ne dozvoli da uđem, čak i ako sa zadrškom
otvori vrata, bio sam gotov.
Nije bilo zadrške. Jedva sam pozvonio, a vrata su se otvorila.
"Moram vidjeti Sir Waltera", prodahtao sam. "Očajno je vaţno."
Taj batler je bio sjajan čovjek. Ne pomaknuvši mišić, otvorio je vrata,
a onda ih zatvorio za mnom. "Sir Walter je
95
zauzet, gospodine, i ja imam nalog da nikoga ne puštam. Moţda
biste pričekali."
Kuća je bila staromodna, s velikim hodnikom i sobama s obje strane.
Na dnu je bila niša s telefonom i nekoliko stolica i tamo mi je batler
ponudio mjesto.
"Slušajte", prošaptao sam. "Postoji problem i tiče se mene. Ali Sir
Walter zna, i ja radim za njega. Ako itko dođe i pita jesam li ja tu,
slaţite mu."
Kimnuo je a s ulice već su dopirali glasovi. Uslijedila je bijesna
zvonjava na vratima. Nikada se nekom čovjeku nisam divio više
nego tom batleru. Otvorio je vrata i s licem kao na grobljanskom
spomeniku čekao na pitanja. A onda su dobili svoje. Rekao im je
čija je ovo kuća i kakvi su njegovi nalozi i jednostavno ih zaledio
tamo na stubama. Sve sam gledao iz svoje niše i bilo je bolje od bilo
koje predstave.
Nisam dugo čekao kad se zvono oglasilo opet. Ovog posjetitelja,
batler je pustio bez oklijevanja. Kad je skinuo kaput, vidio sam tko
je to. Nije bilo moguće otvoriti novine ili časopis a da ne vidite to
lice - siva brada podrezana u šiljak, odlučne ratoborne usne, ravni
četvrtasti nos i lukave plave oči. Prepoznao sam prvog lorda
Admiraliteta, čovjeka koji je, kako kaţu, stvorio novu britansku
mornaricu.
Prošao je kraj moje niše, a onda ga je batler uveo u prostoriju u
straţnjem dijelu hodnika. Kad su se vrata otvorila, čuo sam
prigušeni zvuk glasova. Vrata su se zatvorila i opet sam ostao sam.
Dvadeset minuta sam sjedio tamo, pitajući se što bih sljedeće učinio.
Bio sam i dalje jako uvjeren da sam potreban, ali kada ili kako,
nisam imao pojma. Stalno sam pogledavao na sat i kad se dovuklo
pola jedanaest, pomislio sam da bi savjetovanje moralo uskoro
završiti. Za četvrt sata, Rover će juriti cestom prema Portsmouthu...
A onda sam začuo zvono i pojavio se batler. Vrata straţnje
prostorije su se otvorila i prvi lord je izašao van.
96
Prošao je kraj mene i u prolazu, skrenuo pogled prema meni i na
sekundu, pogledali smo se licem u lice.
Samo na sekundu, ali bilo je dovoljno da mi srce stane. Nikada
ranije nisam vidio tog velikog čovjeka i on mene nije nikada vidio.
Ali u tom djeliću vremena u njegovim očima se pojavilo nešto, a to
je bilo prepoznavanje. U tome se ne griješi. Trenutak, bljesak svjetla,
sitna nijansa promjene koja znači jedno i samo jedno. Naišlo je
neţeljeno, jer se u trenu izgubilo i on je produţio dalje. U vrtlogu
suludih misli, čuo sam kako se za njim zatvaraju ulazna vrata.
Uzeo sam telefonski imenik i potraţio broj njegove kuće. Odmah
sam dobio vezu i čuo se glas sluge.
"Je li njegovo Gospodstvo kod kuće?" upitao sam.
"Njegovo Gospodstvo se vratilo prije jednog sata", rekao je glas, "i
otišao je u krevet. Večeras mu nije baš dobro. Ţelite li ostaviti
poruku, gospodine?"
Spustio sam slušalicu i zamalo pao u stolicu. Moja uloga u ovom
slučaju još nije završila. Bilo je gusto, ali stigao sam na vrijeme.
Nisam smio gubiti ni trena pa sam hrabro odmarširao do vrata one
straţnje prostorije i ušao bez kucanja.
Pet iznenađenih lica podiglo se od okruglog stola. Tu je bio Sir
Walter i Drew, ministar rata, kojeg sam poznavao s fotografija. Bio
je tu vitak postariji čovjek, vjerojatno Whitta-ker, sluţbenik
Admiraliteta i general Winstanley, prepoznatljiv po dugačkom
oţiljku na čelu. Na kraju, bio je tu i niski nabijeni čovjek čelično
sivog brka i čupavih obrva koji je zastao usred rečenice.
Lice Sir Waltera pokazalo je iznenađenje i nezadovoljstvo.
"Ovo je gospodin Hannav o kojem sam vam pričao", rekao je
ispričavajući se društvu. "Bojim se, gospodine Hannav, izabrali ste
loše vrijeme za posjet."
Ponovno sam prikupio hladnokrvnost. "To ćemo još vidjeti,
gospodine", rekoh, "no, ja mislim je baš pravi čas.
97
Gospo-do, tako vam Boga, recite mi, tko je izašao odavde malo
prije?"
"Lord Alloa", reče Sir Walter, crveneći od bijesa.
"Nije", uzviknuh ja, " njegova slika i prilika, ali nije bio lord Alloa.
To je bio netko tko me prepoznao, koga sam sreo u proteklih mjesec
dana. Tek što je izašao kroz vrata, nazvao sam lorda Allou kući i
rečeno mi je da je stigao prije pola sata i otišao na spavanje."
"Tko - tko - " promucao je netko.
"Crni kamen", rekao sam ja, sjeo na tik upraţnjeno mjesto i
zagledao se u petoricu jako preplašene gospode.
98
39 STEPENICA
"GLUPOST", rekao je sluţbenik Admiraliteta.
Sir Walter ustane i izađe iz prostorije, a mi smo ostali tupo
gledajući u stol. Vratio se nakon deset minuta ukočenog lica.
"Razgovarao sam s Alloom", rekao je. "Izvukao ga iz kreveta - vrlo
mrzovoljnog. Otišao je ravno kući nakon Mulrossove večere."
"Ali to je ludo", upao je general Winstanley. "Hoćete reći daje taj
čovjek ušao ovamo i sjedio kraj mene dobrih pola sata a ja nisam
prepoznao laţ? Bit će daje Alloa sišao s uma."
"Zar ne vidite koliko je to lukavo?" rekoh ja. "Previše su vas
zanimale druge stvari da bi ga primijetili. Podrazumijevalo se da je
to lord Alloa. Da je bio bilo tko drugi, moţda biste paţljivije gledali,
ali bilo je prirodno daje on ovdje i to vas je sve uspavalo."
A onda je progovorio Francuz, vrlo polako i na dobrom engleskom.
"Mladić je u pravu. Ispravna psihologija. Naši neprijatelji nisu
glupi!"
Okrenuo je svoje mudro čelo prema okupljenima.
"Ispričat ću vam nešto", rekao je. "To se dogodilo prije mnogo
godina u Senegalu. Bio sam raspoređen u jednu bazu u zabiti i da
mi prođe vrijeme, išao sam pecati mrene u rijeci. Mala arapska
kobila nosila mi je ručak - slani crni kruh kakav se mogao nekada
naći u Timbuktuu. No, dakle, jednog jutra sam imao dobar ulov, a
kobila je bila neopisivo nemirna.
99
Slušao sam je kako frkće, njišti i topće nogama i stalno je smirivao
glasom, zaokupljen ribom. Cijelo vrijeme, kako sam mislio,
krajičkom oka sam je vidio svezanu za drvo, dvadeset metara dalje.
Nakon nekoliko sati, sjetio sam se jela. Spremio sam ribu u
nepromočivu torbu i krenuo niz potok prema kobili, vukući udicu.
Kad sam stigao do nje, podigao sam torbu na njena leda..."
Zastao je i ogledao se.
"Njuh me je upozorio. Okrenuo sam glavu i zatekao se oči u oči s
lavom, ni metar daleko... Stari ljudoţder koji je bio strah i trepet
sela... Iza njega je bilo ono što je ostalo od kobile, hrpa krvi, kostiju i
koţe."
"Što se dogodilo?" upitao sam. Bio sam dovoljno iskusan lovac da
prepoznam pravu priču kad je čujem.
"Zabio sam mu ribički štap u čeljusti, a imao sam i pištolj. Uz to,
odmah su dojurili moji sluge s puškama. Ali, on je ostavio svoj
biljeg na meni." Podigao je ruku na kojoj su nedostajala tri prsta.
"Zamislite", rekao je. "Kobila je bila mrtva više od sata, a zvijer me
je strpljivo motrila cijelo vrijeme. Napad nisam primijetio jer sam
bio naviknut na frktanje kobile i nisam uopće opazio njenu
odsutnost jer je u mojoj svijesti bila samo smeđa mrlja, a lav je
ispunio tu ulogu. Ako se moţe tako zastraniti, gospodo, u zemlji
gdje su ljudska osjetila izoštrena, zašto zaposleni, urbani svijet kao
što smo mi ne bi isto tako griješio?"
Sir Walter kimne. Nitko nije bio spreman da mu proturječi.
"Alija ne shvaćam", nastavio je Winstanley. "Njihov cilj je bio da se
dokopaju tih podataka a da mi to ne znamo. A sada, samo jedan od
nas treba spomenuti Alloi večerašnji sastanak i cijela podvala će biti
razotkrivena."
Sir Walter se gorko nasmijao. "Izbor Alloe pokazuje njihovu
pronicljivost. Koji od nas bi mogao s njim razgovarati o ovome
večeras? Ili, je li vjerojatno da će on sam načeti tu temu?"
100
Sjetio san se reputacije prvog lorda kao šutljivog čovjeka nagle
naravi.
"Jedno me čudi", reče general, "kakve bi koristi taj špijun mogao
imati od dolaska ovamo? Nije mogao u glavi odnijeti nekoliko
stranica brojki i nepoznatih imena."
"To nije teško", odvrati Francuz. "Dobar špijun je istreniran da ima
fotografsko pamćenje. Kao vaš Macaulav. Primi-jetili ste da ništa
nije rekao, ali je nekoliko puta pregledao te papire. Mislim da
moţemo pretpostaviti kako je svaki detalj otisnut u njegovoj glavi.
Dok sam bio mlađi i ja sam to mogao."
"Dakle, smatram da nam ne preostaje drugo nego da promijenimo
planove", sa ţaljenjem reče Sir Walter.
Whittaker je izgledao vrlo zabrinuto. "Jeste li rekli lordu Alloi što se
dogodilo?" upitao je. "Ne? Pa, ne mogu biti apsolutno siguran, ali
ako ne promijenimo geografiju Engleske, gotovo sam uvjeren da ne
moţemo unijeti nikakve ozbiljnije promjene." "Još nešto treba reći",
javio se Rover. "Govorio sam slobodno dok je taj čovjek bio ovdje.
Rekao sam nešto o vojnim planovima moje Vlade. Dopušteno mi je
da to kaţem. Ali ta informacija bi našim neprijateljima mogla
vrijediti milijune. Ne, prijatelji, ne vidim drugog načina. Ĉovjek koji
je bio ovdje i njegovi suradnici moraju biti uhvaćeni i to odmah."
*
"O Boţe", uzviknuh ja, "pa nemamo ni trag od traga."
"Osim toga", reče Whittaker, "tu je i pošta. Do sada su vijesti već
krenule."
"Ne", reče Francuz. "Ne poznajete navike špijuna. On osobno prima
svoju nagradu i osobno isporučuje podatke. Mi u Francuskoj
znamo ponešto o tome. Još postoji šansa, mes amis. Ti ljudi moraju
prijeći more, pa treba pretraţiti brodove i nadzirati luke. Vjerujte
mi, potreba je očajnička i za Francusku i za Britaniju."
Roverov ozbiljni zdrav razum nas je, izgleda, sabrao. Među
brljavcima, on je bio čovjek od akcije. Ali ja nisam ni vidio ni
osjećao nikakvu nadu. Kako ćemo, među pedeset
101
milijuna na ovim otocima, za desetak sati, uhvatiti tri
najpametnija nitkova u Europi?
A onda sam iznenada dobio inspiraciju.
"Gdje je Scudderova knjiţica?" doviknuo sam Sir Walte-ru. "Brzo,
čovječe, sjećam se nečega od tamo."
Otključao je vratašca komode i dao mi je.
Pronašao sam to mjesto. Trideset devet stepenica, pročitao sam i još
jedno, Trideset devet stepenica - izbrojio sam ih - plima, 10.17
poslijepodne.
Ĉovjek iz Admiraliteta gledao me je kao da sam poludio.
"Zar ne vidite, ruje ključ", proderao sam se. "Scudder je znao gdje se
oni skrivaju - znao je gdje će napustiti zemlju iako je zadrţao ime
mjesta za sebe. Taj danje sutra, a mjesto je negdje gdje je plima u
10.17."
"Moţda su otišli noćas", netko reče.
"Oni, ne. Oni imaju svoj provjereni, sigurni način i neće ţuriti.
Znam Nijemce, kao ludi se drţe plana. Gdje da nađem tabelu plime
i oseke, bogamu?"
Whittaker se malo razvedrio. "To je šansa", rekao je. "Idemo u
Admiralitet."
Ušli smo u dva automobila koji su čekali - svi osim Sir Waltera koji
je otišao u Scotland Yard - da "mobilizira Ma-cGillivrava", kako je
rekao.
Protutnjali smo kroz prazne hodnike i velike prazne dvorane gdje
su radile samo čistačice dok nismo stigli u malu sobu ispunjenu
knjigama i kartama. Odnekud su iskopali deţurnog činovnika koji
je odmah donio iz biblioteke admiralite-tsku knjigu tabela plime i
oseke. Sjeo sam za stol, a ostali su stajali oko mene, jer ovako ili
onako, dopalo me je vodstvo ove ekspedicije.
Nije išlo. Bilo je na stotine ulaza i koliko sam uspio vidjeti, 10.17
moglo je pokrivati pedeset mjesta. Morali samo pronaći način da
suzimo broj mogućnosti.
102
Zario sam glavu u ruke i razmišljao. Mora postojati način da se ova
zagonetka pročita. Što je Scudder mislio pod stepenicama? Pomislio
sam na stube na doku, ali ako je on na to mislio, ne vjerujem da bi
spominjao broj. To mora biti neko mjesto gdje postoji više stuba i
gdje se jedna izdvajaju od drugih jer imaju trideset devet stepenica.
A onda mi je nešto palo na pamet i pretraţio sam sve polaske
parobroda. Nije bilo broda koji u 10.17 kreće za kontinent.
Zašto je plima bila tako vaţna? Ako je to luka, mora biti neko malo
mjesto gdje plima nešto znači, ili se radilo o brodu s dubokim
gazom. Ali nijedan redovni parobrod ne kreće u to doba, a nekako i
ne bih rekao da će oni putovati velikim brodom iz prave luke.
Dakle, mora biti neka mala luka gdje je plima vaţna ili moţda
uopće i nije luka.
Ali ako je to bilo mala luka, nisam shvaćao što bi značile stepenice.
Ni u jednoj luci koju sam ja vidio nije bilo nikakvih stuba. Mora biti
neko mjesto gdje postoje baš takve stube i gdje je plima potpuna u
10.17. Sve u svemu, činilo mi se da mjesto mora biti komad
otvorene obale. Ali stube su i dalje bila zagonetka.
A onda sam se vratio širim razmatranjima. Otkuda bi čovjek koji
ţuri, koji ţeli brzo i tajno putovanje, krenuo za Njemačku? Ne iz
neke velike luke. Niti kroz kanal ili sa zapadne obale ili iz Škotske
jer, ne zaboravite, on kreće iz Londona. Odmjerio sam udaljenost
na karti i pokušao se staviti na mjesto neprijatelja. Pokušao bih
krenuti na Ostende ili Anwerpen ili Rotterdam i otplovio bih
negdje s istočne obale između Cromera i Dovera.
Sve je to bilo vrlo labavo nagađanje i ne tvrdim daje bilo genijalno
ili znanstveno. Ja nisam nikakav Sherlock Holmes. Ali uvijek sam si
umišljao da imam nekakav instinkt u ovakvim pitanjima. Ne znam
jesam li jasan, ali obično koristim mozak do krajnjih granica, a kada
stignem do golog zida, nagađam i najčešće se ispostavi da šuta
nagađanja prilično ispravna.
103
I tako sam sve svoje zaključke stavio na komadić admi-ralitetskog
papira. Išlo je ovako:
PRILIĈNO SIGURNO
(1) Mjesto gdje postoji više nizova stepenica; vaţan je onaj koji ima
trideset devet stepenica.
(2) Plima u 10.17 popodne. Moguće isploviti samo pri punoj plimi.
(3) Stepenice nisu na doku, dakle, mjesto vjerojatno nije luka.
(4) Nema redovnog noćnog parobroda u 10.17. Prijevozno sredstvo:
teretnjak (nije vjerojatno), jahta ili ribarski brod.
Tu se moje zaključivanje zaustavilo. Sastavio sam još jednu listu
koju sam obiljeţio s 'pretpostavljeno' ali u obje sam bio podjednako
siguran.
PRETPOSTAVLJENO
(1) Mjesto: nije luka nego otvorena obala.
(2) Brod, mali - koča, jahta ili barkasa.
(3) Mjesto negdje na istočnoj obali između Cromera i Dovera.
Ĉudno mi je bilo što sjedim za stolom dok me jedan ministar iz
Kabineta, jedan feldmaršal, dva visoka sluţbenika i jedan francuski
general promatraju kako iz škrabotina mrtvog čovjeka pokušavam
iskopati tajnu koja za nas znači ţivot ili smrt.
Pridruţio nam se Sir Walter, a onda je stigao i MacGilli-vray. Izdao
je nalog da se u lukama i na ţeljezničkim stanicama traţi trojicu
ljudi koje sam opisao Sir Walteru. No, ni on ni ostali nisu vjerovali
da bi to moglo ikako pomoći.
"Evo, najviše što sam uspio shvatiti," rekao sam. "Moramo pronaći
mjesto gdje postoji nekoliko stuba prema plaţi, a jedno od njih ima
trideset devet stepenica. Ja mislim da je to
104
dio otvorene obale s velikim stijenama, negdje između zaljeva
Wash i Kanala. I to mora biti mjesto gdje je sutra navečer u 10.17
puna plima."
A onda mi je nešto palo na pamet. "Zar ne postoji nekakav
inspektor obalne straţe ili neki sličan tip koji poznaje istočnu
obalu?"
Whittaker reče da postoji, i ţivi u Claphamu.
Automobilom je otišao po njega, a mi ostali sjedili smo u toj maloj
sobici i pričali o svemu što nam je padalo na pamet. Ja sam zapalio
lulu i ponovo razmatrao cijelu priču, sve dok mi se mozak nije
zamorio.
Oko jedan ujutro, stigao je čovjek iz obalne straţe. Bio je to fini stari
gospodin, s izgledom mornaričkog oficira i iskazivao je neopisivo
poštovanje prema prisutnima. Pustio sam neka ga ispita ministar
obrane jer mi se činilo da bi, po njegovom shvaćanju, bilo
bezobrazno kad bih ja govorio.
"Navedite nam mjesta koja poznajete na istočnoj obali, gdje postoje
stijene i više nizova stepenica koje vode do plaţe."
On je kratko razmišljao. "Na kakve stepenice mislite, gospodine?
Ima puno mjesta s putovima usječenim u stijenama i većina ima
poneku stepenicu. Ili mislite na prave stube -samo stepenice, da
tako kaţem?"
Sir Arthur me pogleda. "Mislimo na prave stube", rekoh ja.
On je minutu-dvije razmišljao. "Ne znam mogu li se ijednih sjetiti.
Samo malo. Ima jedno mjesto u Norfolku -Brattlesham - kraj golf-
staze, gdje postoji nekoliko stuba kako bi gospoda mogla pokupiti
izgubljene lopte."
"To nije to", rekoh ja.
"A onda, postoji puno šetališta uz more, ako na to mislite. Ima ih u
svakom primorskom odmaralištu."
Odmahnuo sam glavom.
"Mora biti na većoj osami", rekao sam.
"Pa, gospodo, više mi ništa ne pada na pamet. Naravno, postoji
Ruff-"
105
"Stoje to?" upitao sam.
"Veliki vapnenački rt u Kentu, blizu Bradgatea. Na vrhu ima puno
vila i neke kuće imaju stube do privatnih plaţa. To je vrlo
ekskluzivno mjesto i tamošnji stanari se vole drţati po strani."
Otvorio sam knjigu tabela i pronašao Bradgate. Puna plima je tamo
bila u 10.27, 15. lipnja.
"Napokon smo na tragu", uzbuđeno sam uzviknuo. "Kako bih
saznao kad je plima u Ruffu?"
"To vam ja mogu reći, gospodine," reče čovjek iz obalne straţe.
"Jednom sam tamo unajmio kuću, baš u ovom mjesecu i obično sam
noću išao u dubinski ribolov. Plima nastupa deset minuta prije
nego u Bradgateu."
Zaklopio sam knjigu i pogledao okupljeno društvo.
"Ako jedne od tih stuba imaju trideset devet stepenica, riješili smo
tajnu, gospodo", rekao sam. "Posudio bih vaš automobil, Sir Walter,
i cestovnu kartu. Ako gospodin MacGi-llivrav odvoji deset minuta,
mislim da ćemo pripremiti nešto za sutra."
Bilo je smiješno da ja preuzimam vodstvo u ovakvom poslu, ali njih
to izgleda nije smetalo, a uostalom, ja sam i bio u priči od početka.
Osim toga, navikao sam na teški rad, a ova istaknuta gospoda bili
su previše lukavi da to ne bi shvatili. Ĉin mi je dodijelio general
Rover. "Osobno," rekao je, "zadovoljan sam što prepuštam stvar u
ruke gospodina Ha-nnaya."
Do pola četiri, već sam derao cestu uz mjesečinom obasjane ţivice
Kenta, uz MacGillivravevog najboljeg čovjeka na sjedalu do mene.
106
RAZNE
STRANE SE SASTAJU NA MORU
Ruţičastoplavo lipanjsko jutro zateklo me u Bradgateu. Iz hotela
Griffin gledao sam preko glatke morske površine u svjetionik na
pijesku Cocka, koji je izgledao kao da je veličine plutače. Nekoliko
milja juţnije i puno bliţe obali, bio je usidren mali razarač. Scaife,
MacGillivravev čovjek koji je sluţio u mornarici, poznavao je brod i
rekao mi ime broda i zapovjednika pa sam poslao telegram Sir
Walteru.
Nakon doručka, Scaife je od domara dobio ključ za vrata od stuba
na Ruffu. S njim sam pregazio pijesak i sjeo u udubinu između
stijena dok ih je on istraţivao. Nisam htio da me tko vidi, ali mjesto
je ionako u ovo doba dana bilo pusto i cijelo vrijeme koje sam
proveo na toj plaţi vidio sam samo galebove.
Trebalo mu je više od jednog sata da obavi taj posao i kad sam ga
vidio kako mi se pribliţava proučavajući komad papira kojeg je
drţao u ruci, mogu vam reći, srce mi je htjelo iskočiti. Sve je ovisilo
o tome hoće li se moja pretpostavka pokazati točnom.
Na glas je pročitao broj stepenica na svih šest stuba. "Trideset četiri,
trideset pet, trideset devet, četrdeset dvije, četrdeset sedam," i
"dvadeset jedna", gdje su stijene bile niţe. Gotovo sam ustao i
zaurlao.
Poţurili smo natrag u grad i poslali telegram MacGi-llivravu.
Traţio sam šestoricu ljudi i napomenuo neka se
107
razmjeste u različite navedene hotele. A onda se Scaife uputio u
promatranje kuće na vrhu trideset i devet stepenica.
Vratio se s vijestima koje su me i iznenadile i uvjerile. Kuća se zvala
Trafalgar Lodge i pripadala je jednom starom gospodinu koji se
zvao Appleton - umirovljeni burzovni mešetar, kako je rekao
domar. Gospodin Appleton je tamo često boravio ljeti i sad je bio u
kući - već dobar dio tjedna. Scaife je o njemu uspio pokupiti vrlo
malo informacija, samo daje fini stari gospodin koji redovno plaća
račune i uvijek je široke ruke u lokalnim karitativnim djelatnostima.
A onda se Scaife, izgleda, uspio uvući na straţnja vrata u kuću,
izigravajući trgovačkog putnika za prodaju šivaćih strojeva. Od
posluge je bilo samo troje: kuharica, sobarica i čistačica i bili su baš
onakvi kakvi se nalaze po pristojnim srednjeklasnim
domaćinstvima. Kuharica nije bila baš brbljava i vrlo brzo mu je
zalupila vrata u lice, ali Scaife je rekao kako je uvjeren da ona ništa
ne zna. U susjedstvu se gradila nova kuća, što je moglo posluţiti
kao dobar zaklon za promatranje, a vila na drugoj strani bila je za
iznajmljivanje i imala je neuredan i zarastao vrt.
Posudio sam Scaifeov teleskop i prije ručka otišao na šetnju duţ
Ruffa. Drţao sam se podalje, iza niza vila, i pronašao dobru točku
za promatranje na rubu golf-staze. Tamo sam imao pogled na
komad zemljišta duţ vrha litice, s klupama razmještenim u
razmacima i malim četvrtastim parcelama, ograđenim i s
posađenim grmljem, gdje su stube silazile na plaţu. Jasno sam
vidio Trafalgar Lodge, vilu od crvene cigle, s verandom, teniskim
terenom u pozadini i običnim primorskim vrtom punim margareta
i mršavih geranija, sprijeda. Bio je tu i jarbol s kojeg je, bez vjetra,
mlohavo visjela ogromna britanska zastava.
A onda sam opazio kako je netko izašao iz kuće i odšetao duţ litice.
Kad sam ga uhvatio dalekozorom, vidio sam staraca u bijelim
flanelskim hlačama, plavoj jakni od serţa, sa slamnatim šeširom.
Nosio je dalekozor i novine, sjeo na jednu od ţeljeznih klupa i
počeo čitati. Povremeno je spuštao
108
novine i okretao dalekozor prema moru. Dugo je gledao razarač.
Promatrao sam ga pola sata, dok nije ustao i vratio se u kuću na
ručak, a ja sam se uputio u hotel, na svoj ručak.
U ništa nisam bio siguran. Ovako pristojno, obično stanište nije bilo
ono što sam očekivao. Ĉovjek je mogao biti ćelavi arheolog s one
strašne farme u pustari, ali i nije. Bio je točno ona vrsta zadovoljne
stare ptice koju moţete naći u svakom predgrađu i svakom
odmaralištu. Da traţite tipičnu savršeno bezopasnu osobu,
vjerojatno bi izabrali baš takvog.
Ali nakon ručka, dok sam sjedio na hotelskom trijemu, u jednom
trenu sam se trgnuo jer sam ugledao ono čemu sam se nadao i
strahovao da će mi promaknuti. S juga se pribliţila jahta i usidrila
se skoro nasuprot Ruffa. Imala je otprilike sto i pedeset tona i vidio
sam, po bijeloj zastavi ratne mornarice, da pripada floti. Scaife i ja
smo otišli u luku i unajmili barku s lađarom za popodnevni ribolov.
Proveo sam toplo i mirno poslijepodne. Zajedno smo ulovili oko
deset kila bakalara i tu na otvorenom, razigranom modrom moru,
sve mi je izgledalo vedrije. Iznad bijelih stijena Ruffa gledao sam u
zelenilo i crvenilo vila i, naročito, veliki jarbol Trafalgar Lodgea.
Oko četiri sata, nakon što smo dovoljno ribarili, rekao sam lađaru
neka nas proveze oko jahte koja je leţala kao krhka bijela ptica,
spremna da poleti svakog trena. Sudeći prema građi, rekao je Scaife,
sigurno je brza lađa i ima prilično jake motore.
Zvala se Ariadne, kako sam saznao s kape jednog mornara koji je
čistio mjedene dijelove. Obratio sam mu se i dobio odgovor na
mekom dijalektu Essexa. Drugi član posade koji je naišao
odgovorio mi je koliko je sati na engleskom bez greške. Naš lađar
se upustio u malu raspravu o vremenu s jednim od njih pa smo par
minuta plutali uz desnu stranu pramca.
A onda su nas mornari naglo zanemarili i vratili se svom poslu, jer
se na palubi pojavio oficir. On je bio ugodan, uredan mladac i
upitao nas je nešto o ribolovu na vrlo dobrom
109
engleskom. Ali, nije bilo sumnje. Njegova podšišana glava i kroj
ovratnika i kravate nikako nisu bili iz Engleske.
To mi je ponešto učvrstilo u uvjerenju ali dok smo veslali natrag u
Bradgate, moje tvrdokorne sumnje nisu se razišle. Ono što me
mučilo bila je činjenica da moji neprijatelji znadu da sam ja sve
saznao od Scuddera i da mi je Scudder dao ključ za ovo mjesto.
Ako znadu da Scudder ima ključ, zar ne bi, bez sumnje, izmijenili
planove? O njihovom uspjehu ovisilo je previše toga da bi smjeli
riskirati. Osnovno pitanje bilo je koliko su oni upućeni u
Scudderovo znanje. Sinoć sam s uvjerenjem pričao kako se Nijemci
uvijek drţe plana, ali ako imalo sumnjaju da sam im na tragu bili bi
ludi da ga ne prikriju. Pitao sam se, je li čovjek kojeg sam sinoć
vidio shvatio da sam ga prepoznao. Nekako, nisam u to vjerovao, i
drţao sam se toga. Ali cijela stvar mi se nikada nije činila toliko
teška, kao tog popodneva kad sam se, po svemu, trebao veseliti
sigurnom uspjehu.
U hotelu sam sreo zapovjednika razarača s kojim me upoznao
Scaife i s njim sam izmijenio par riječi. A onda sam odlučio odvojiti
sat-dva za motrenje Trafalgar Lodgea.
Pronašao sam mjesto nešto dalje uzbrdo, u vrtu jedne prazne kuće.
Odavde sam u cjelini vidio teren na kojem su dvije osobe igrale
tenis. Jedan je bio stari kojeg sam već vidio; drugi je bio mlađi tip
koji je oko struka nosio šal s klupskim bojama. Igrali su sa
strahovitim ţarom, kao dva gradska čovjeka kojima treba veliki
tjelesni napor da bi im se otvorile pore. Ne biste mogli zamisliti
neviniju scenu. Vikali su i smijali se i prekinuli igru zbog pića kad
je kućna pomoćnica iznijela dva vrča na pladnju. Protrljao sam oči i
pitao se nisam li ja najbesmrtnija budala na svijetu. Misterija i tama
lebdjeli su oko ljudi koji su me progonili preko škotske pustare
zrakoplovom i automobilom, a naročito, oko onog vraţjeg
staretinara. Te ljude je bilo lako povezati s noţem koji je Scuddera
prikovao za pod i s opakim planovima protiv svjetskog mira. Ali
ovdje su dva bezazlena građanina upraţnjavali svoju bezopasnu
tjelovjeţbu i uskoro
110
će ući u kuću na sasvim običnu večeru uz koju će pričati o cijenama
na trţištu i zadnjim rezultatima kriketa i tračevima iz njihovog
rodnog Surbitona. Pripremao sam mreţu u koju ću uloviti supove i
jastrebove, a kad tamo, unutra su upala dva tusta drozda.
A onda je stigao treći lik, mladić na biciklu, s torbom prebačenom
preko ramena i punom štapova za golf. Otišao je do teniskog
igrališta gdje su ga igrači bučno pozdravili. Očito, podbadali su ga,
a to podbadanje je zvučalo grozno engleski. A onda je onaj tusti,
otirući čelo svilenom maramicom, objavio da se mora zavaliti u
kadu. Točno sam čuo njegove riječi - "Propisno sam se zapjenio",
rekao je. "To će oboriti i moju teţinu i tvoju prednost, Bob. Sutra
slijedi revanš, sredit ću te." Teško da bi mogli zamisliti nešto
"engleskije" od toga.
Oni su otišli u kuću, a ja sam se osjetio kao izuzetni idiot. Ovog
puta, okomio sam se na krive osobe. Ovi ljudi moţda i glume; ali
ako je tako, gdje im je publika? Nisu znali da ja sjedim trideset
metara dalje u rododendronu. Naprosto, bilo je nemoguće
povjerovati da su ova tri srdačna tipa nešto drugo nego što se čini -
tri obična, zaigrana, predgradska Engleza; dosadni, ako ţelite, ali
naprosto gadljivo neduţni.
No ipak, bila su trojica; i jedan je star, jedan debeljuška-st, a jedan
vitak i taman. I kuća se uklapala u Scudderove bilješke, a pola milje
dalje plutala je motorna jahta s bar jednim njemačkim članom
posade. Pomislio sam na Karolidesa koji leţi mrtav dok cijela
Europa drhti na rubu potresa i na ljude koje sam ostavio u
Londonu u nestrpljivom iščekivanju raspleta u idućih nekoliko sati.
Nije bilo sumnje, pakao negdje počinje. "Crni kamen" je pobijedio, a
ako preţivi, ove lipanjske noći unovčit će osvojeno.
Ostalo je samo jedno, izgleda - ići dalje, kao da nemam sumnji, a
ako moram napraviti budalu od sebe, to treba izvesti elegantno.
Nikad u ţivotu nisam krenuo u akciju s većom odbojnošću. U
tadašnjem stanju, radije bih umarširao u jazbini
nu punu naoruţanih anarhista sa spremnim puškama, ili se s
dječjim pištoljem suprotstavio razjarenom lavu, nego da uđem u
sretni dom trojice veselih Engleza i kaţem im da je njihova igra
gotova. Kako bi mi se smijali!
Ali, iznenada sam se sjetio nečega što sam jednom čuo u Rodeziji
od starog Petera Pienaara. Već sam citirao Petera u ovoj priči. Bio je
najbolji vodič kojeg sam ikada sreo i prije nego što je postao uzoran
građanin, često je bio na drugoj strani zakona, i jako traţen od
strane predstavnika vlasti. Peter je jednom sa mnom raspravljao na
temu prerušavanja i imao je teoriju koja me se u to vrijeme dojmila.
Rekao je, osim apsolutnih Ĉinjenica kao što su otisci prstiju, sama
fizička obiljeţja od male su koristi u identifikaciji ako bjegunac već
poznaje svoj zanat. Smijao se na stvari kao stoje obojena kosa, laţne
brade i takve djetinjaste budalaštine. Jedino stoje vaţno bilo je ono
stoje Peter zvao "amosfera".
Ako se čovjek uspije uključiti u potpuno različitu okolinu od one u
kojoj je prvi puta primijećen i - ovo je vaţno -zaista dosljedno
poštuje tu okolinu i ponaša se kao da nikada i nije bio drugdje,
zbunit će i najpametnije detektive na svijetu. I obično bi ispričao
kako je jednom posudio crni kaput, otišao u crkvu i dijelio brevijar
s čovjekom koji ga je traţio. Da gaje taj čovjek i prije vidio u
pristojnom društvu, prepoznao bi ga; ali vidio ga je samo kako s
revolverom u ruci gasi svjetla u krčmi.
Prisjećanje na Peterovu priču pruţilo mi je prvo istinsko umirenje
cijelog tog dana. Peter je bio mudra stara ptica, a ovi tipovi koje
sam ganjao spadali su među biranije primjerke te vrste. Što ako
igraju Peterovu igru? Budala nastoji izgledati drukčije; pametan
čovjek izgleda isto a zaista je drukčiji.
A onda, opet jedna Peterova maksima koja mi je pomogla kad sam
bio cestar. "Ako igraš ulogu, nećeš izdrţati ako se ne uvjeriš da si to
zaista." To bi objasnilo partiju tenisa. Ovi dečki nisu trebali glumiti,
samo su okrenuli prekidač i prešli u drugi ţivot koji im je prirodan
kao i prvi. Zvuči kao
112
otrcana fraza, ali Peter je znao reći da je to velika tajna svih slavnih
kriminalaca.
Već se bliţilo osam i ja sam se vratio i našao sa Scai-feom, da mu
dam upute. Dogovorio sam s njim kako će rasporediti svoje ljude, a
onda sam otišao u šetnju jer me nije privlačila nikakva večera.
Obišao sam praznu golf stazu i produţio do rta na litici, pa još dalje
prema sjeveru, iza niza vila.
Na urednim, svjeţe iskrčenim stazicama sretao sam ljude u
flanelskim hlačama na povratku s tenisa i s plaţe i obalnu straţu s
telegrafskog odašiljača, raznoliki narod koji klipše kući. Dolje na
moru, u plavom sumraku, vidio sam kako se pale svjetla na
Ariadni i nešto juţnije na razaraču, a iza pješčanog spruda Cocka,
veća svjetla parobroda koji plove prema Temzi. Cijeli prizor je bio
tako miran i običan da sam svakom sekundom bio sve kolebljiviji.
Trebala mi je sva odlučnost svijeta da oko pola deset budem kod
Trafalgar Lo-dgea.
Putem me je razvedrio pogled na hrta koji se klatio u korak i uz
pete neke dadilje. Podsjetio me na psa kojeg sam nekada imao u
Rodeziji i na vrijeme kad sam s njim lovio u brdima Pali. Jednom
smo išli u lov na antilope i sjetio sam se kako smo jednu pratili, a
onda je potpuno izgubili. I on i ja. Hrt radi po vidu, a i moje oči su
dovoljno dobre, ali ta antilopa je naprosto nestala iz vidokruga.
Kasnije sam ustanovio kako joj je to uspjelo. Među sivim, niskim
stijenama, nije bila vidljivija od vrane u olujnom oblaku. Nije
morala bjeţati; trebala je samo stajati mirno i stopiti se s okolinom.
Odjednom, kad su mi sva ta sjećanja proletjela mozgom, pomislio
sam na sadašnji slučaj i primijenio pouku. "Crni kamen" nije trebao
bjeţati. Oni su se tiho utopili u krajolik. Ja sam na pravom tragu. To
si moram utuviti u glavu, odlučio sam i zakleo se da neću
zaboraviti. Zadnju riječ sam prepustio Peteru Pienaru.
Scaifeovi ljudi su do sada već morali biti raspoređeni, no nije bilo ni
ţive duše. Kuća je stajala, kao trţnica, otvorena
113
svačijem pogledu i promatranju. Ograda od jednog metra odvajala
ju je od puta duţ litice; prozori u prizemlju bili su širom otvoreni, a
prigušena svjetla i tihi ţamor glasova otkrivali su gdje stanari
završavaju svoju večeru. Sve je bilo javno i neskriveno kao
dobrotvorni sajam. Pozvonio sam osjećajući se kao najveća budala
na svijetu.
Ĉovjek kao ja, koji je putovao svijetom po nezgodnim krajevima,
odlično se slaţe s dvije klase, što bi se reklo, višom i niţom. On
razumije njih i oni razumiju njega. Bio sam kod kuće s pastirima,
skitnicama i cestarima i bio sam dovoljno opušten s ljudima kao što
je Sir Walter i oni koje sam sreo prethodne noći. Ne znam objasniti
zašto, ali to je činjenica. Ali ono što tipovi kao što sam ja ne
razumiju je veliki, ugodni, zadovoljni srednjeklasni svijet, narod
koji ţivi po vilama i predgrađima. Takav tip ne zna kako oni
gledaju na stvari, ne razumije njihove konvencije i pribojava ih se
kao crne mambe. Kad je uredna sobarica otvorila vrata, jedva sam
uspio progovoriti.
Traţio sam gospodina Appletona i pustila me je unutra. Moj plan je
bio da uđem ravno u blagovaonicu i iznenadnom pojavom
izazovem kod njih onu zatečenost prepoznavanja koja bi potvrdila
moju teoriju. Ali kad sam se našao u tom urednom hodniku, mjesto
me je savladalo. Palice za golf, teniski reketi, slamnati šeširi i kape,
redovi rukavica, snop štapova za hodanje kakve moţete naći u
desetak tisuća britanskih domova. Niz uredno sloţenih kaputa i
kišnih ogrtača ispunjavao je vrh stare škrinje od hrastovine; kucao
je stari sobni sat; bilo je tu i nekoliko ispoliranih mesinganih grijača
na zidovima i barometar i otisak prizora gdje Chiltern pobjeđuje na
konjičkim trkama u St. Legeru. Mjesto je bilo ortodoksno kao
anglikanska crkva. Kad me sobarica pitala za ime, rekao sam ga
automatski. Uvela me je u pušionicu, na desnoj strani hodnika
114
Ta soba je bila još gora. Nisam je imao vremena proučiti, ali uspio
sam vidjeti uokvirene grupne fotografije iznad kamina i mogao bih
se zakleti da su bile iz engleske privatne škole ili koledţa. Pogledao
sam samo usput, jer sam se uspio sabrati i krenuti za sobaricom. Ali
zakasnio sam. Ona je već ušla i izgovorila moje ime svom gazdi pa
sam propustio priliku da vidim kako će to trojka primiti.
Kad sam ušao u sobu, stari na čelu stola ustao je i okrenuo se da me
dočeka. Bio je u večernjoj odjeći - kratki kaput i crna kravata, kao i
onaj drugi kojeg sam u glavi nazivao 'onaj tusti1. Treći, tamni
momak, imao je modro odijelo od se-rţa s mekim bijelim
ovratnikom i oznakom nekog kluba ili škole.
Starčev nastup je bio savršen. "Gospodin Hannav?" rekao je
oklijevajući. "Htjeli ste razgovarati sa mnom? Samo čas, momci,
odmah ću vam se pridruţiti. Bolje će biti da odemo u pušionicu."
Iako nisam imao ni trunke samopouzdanja, natjerao sam se da
prihvatim igru. Privukao sam stolicu i sjeo.
"Mislim da smo se već sreli", rekoh, "i pretpostavljam da znate
zašto sam ovdje."
Svjetlo u prostoriji je bilo prigušeno, ali koliko sam im mogao
vidjeti lica, ulogu su igrali jako dobro.
"Moţda, moţda", rekao je stari. "Nemam baš dobro pamćenje, ali
bojim se, morat ćete mi ispričati kojim povodom ste ovdje,
gospodine, jer ja to zaista ne znam."
"Pa, dobro," rekoh ja, a cijelo vrijeme mi se činilo da pričam čiste
gluposti - "došao sam vam reći daje igra gotova. Ovdje imam nalog
da vas trojicu gospode lišim slobode."
"Lišite slobode," rekao je stari i izgledao je zaista šokirano. "Lišite
slobode! Dobri Boţe, pa zašto?"
"Zbog ubojstva Franklina Scuddera u Londonu, 23. dana prošlog
mjeseca."
"Nikada nisam čuo to ime", reče stari zbunjenim glasom.
115
Oglasio se jedan od preostale dvojice. "To je bilo ubojstvo u
Portland Placeu. Ĉitao sam o tome. Nebesa, vi niste pri sebi,
gospodine! Tko vas šalje?"
"Scotland Yard", rekoh ja.
Nakon toga, minutu je vladala potpuna tišina. Stari je zurio u svoj
tanjur i lovio po njemu orah. Bio je pravi primjer neduţne
zbunjenosti.
A onda se oglasio tusti. Malo je zamuckivao, kao čovjek koji bira
riječi.
"Ne daj se smesti, ujače", rekao je. "Sve je to jako glupa greška; ali
takve stvari se katkada dogode i lako ćemo to srediti. Neće biti
teško dokazati tvoju neduţnost. Ja mogu potvrditi da 23. svibnja
nisam bio u zemlji, a Bob je bio u bolnici. Ti si bio u Londonu ali
moţeš objasniti što si radio."
"Tako je, Percy! Naravno, to je barem lako. 23. To je bio dan nakon
Agathinog vjenčanja. Da vidim. Što sam radio? Došao sam ujutro iz
Wokinga, ručao u klubu s Charlijem Svmonsom. A onda - oh, da,
večerao sam s Fishmongerima. Sjećam se, jer mi punč nije dobro
sjeo pa sam drugo jutro bio mamuran. Ne, još bolje, tu je kutija s
cigarama koju sam donio s večere." Pokazao je jedan predmet na
stolu i nervozno se nasmijao.
"Gospodine, vidjet ćete, mislim," rekao je mladić, obraćajući mi se s
poštovanjem, "da griješite. Ţelimo pomoći zakonu kao svi Englezi i
ne bismo htjeli da Scotland Yard napravi budalu od sebe. Je li tako,
ujače?"
"Naravno, Bob." Starome se, kao, vratio glas. "Naravno, učinit ćemo
sve što moţemo da pomognemo vlastima. Ali -ali ovo je malo
previše. Ne mogu samo tako prijeći preko toga."
"Kako će se Nellie smijati", rekao je tusti. "Uvijek je govorila da ćeš
umrijeti od dosade jer ti se nikada nije ništa dogodilo. A sada te je
stiglo, temeljito i moćno", i na to se vrlo razdragano nasmijao.
"Svega mi, tako je. Zamisli samo! Kakvu ću priču ispričati u klubu.
Stvarno, gospodine Hannav, pretpostavljam da
116
bih trebao biti ljut kako bih pokazao da sam neduţan, ali previše je
smiješno! Gotovo vam opraštam strah koji ste mi nanijeli! Tako ste
izgledali smrknuto, pomislio sam da moţda mjesečarim i u tom
stanju ubijam ljude."
Ovo nije mogla biti gluma, bilo je previše uvjerljivo i istinito. Srce
mi je sišlo u pete i prvi poriv bio je da se ispričam i nestanem. Ali,
sam sebi sam rekao da moram ići do kraja, pa makar postao
predmet podsmijeha cijele Britanije. Svjetlo svijećnjaka sa stola nije
bilo jako i kako bih prikrio zbunjenost, ustao sam, otišao do vrata i
uključio električno svjetlo. Od iznenadnog sjaja, oni su zaţmirkali, a
ja sam stajao proučavajući ta tri lica.
Ništa nisam zaključio. Jedan je bio star i ćelav, jedan debeo, jedan
taman i mršav. U njihovom izgledu nije bilo ničega zbog čega ne bi
mogli biti ona trojica koji su me lovili u Škotskoj, no isto tako, nije
bilo ničega što bi ih identificiralo. Jednostavno ne mogu objasniti
zašto sam ja, koji sam kao cestar gledao u dva para očiju, a kao Ned
Anslie, u još jedan par, zašto ja, koji imam dobro pamćenje i
solidnu moć zapaţanja, nisam mogao naći rješenje. Izgledali su
točno kao ono što su tvrdili da su i ja se ni za kojeg od njih nisam
mogao zakleti drukčije.
U ugodnoj blagovaonici, s uzorcima na zidovima i slikom stare
dame s ovratnikom iznad kamina, nisam vidio ništa što bi ih
povezalo s desperadosima iz pustare. Kraj mene je bila srebrna
kutija za cigarete i vidio sam da ju je na golf turniru osvojio
Percival Appleton iz kluba St. Bede. Morao sam se čvrsto drţati
Petera Pienaara kako bih sam sebe spriječio da ne pobjegnem iz te
kuće.
"Pa", pristojno se oglasio stari, "jeste li se uvjerili promatranjem,
gospodine?"
Nisam mogao ništa reći.
"Nadam se da je u skladu s vašim duţnostima da zaboravite na
ovaj smiješni slučaj. Ne ţalimo se, ali morate shvatiti koliko to moţe
biti neugodno pristojnim ljudima."
Odmahnuo sam glavom.
117
"O, Gospode", reče mladi. "Ovo je malo previše!"
"Namjeravate nas sprovesti do policije?" upitao je tusti. "To bi
moglo biti najbolje rješenje, ali pretpostavljam da vi ne biste bili
zadovoljni s lokalnim predstavnicima zakona. Imam pravo traţiti
da vidim vaš nalog, ali vas ne bih ţelio klevetati na bilo koji način.
Vi samo vršite svoju duţnost. Ali priznat ćete, strašno je nezgodno.
Što predlaţete?"
Mogao sam samo pozvati svoje ljude pa neka ih privedu ili priznati
grešku i pokupiti se. Osjećao sam se kao hipnotiziran cijelim
mjestom, atmosferom očite neduţnosti - ne samo neduţnosti, nego
dojmom iskrenog, istinskog iznenađenja i zabrinutosti na ta tri lica.
"O, Peter Pienaar", zavapio sam u sebi i na tren sam bio sasvim na
rubu da sam sebe prokunem kao budalu i zatraţim od njih ispriku.
"U međuvremenu, glasam za partiju bridţa", rekao je tusti. "To će
gospodinu Hannavu dati vremena da još jednom razmisli o svemu,
a znate da smo traţili četvrtog igrača. Igrate, gospodine?"
Prihvatio sam kao da se radi o običnom pozivu u klubu. Cijela stvar
me hipnotizirala. Otišli smo u pušionicu gdje je bio postavljen stol
za kartanje. Ponudili su mi piće i duhan. Zauzeo sam mjesto za
stolom u svojevrsnom snu. Prozor je bio otvoren i mjesec se
razlijevao preko stijena i mora u velikoj plimi ţutog svjetla.
Mjesečina je bila i u mojoj glavi. Trojka se pribrala i sada su
opušteno pričali - onakav kolokvijalni govor kakav ćete čuti u bilo
kojoj prostoriji golf-kluba. Sigurno sam bio čudna figura, sjedeći
tamo namrštena čela, dok su mi oči vrludale.
Moj partner je bio onaj mladi, tamni. Bridţ igram dobro, ali te
večeri sam sigurno bio jezivo loš. Vidjeli su da su me zbunili i to ih
je još više opustilo. Uporno sam gledao njihova lica, ali ništa mi
nisu otkrivali. Nisu izgledali drukčije, ne; bili su drukčiji. Očajnički
sam se hvatao za riječi Petera Pienaara.
118
A onda me nešto probudilo.
Stari je spustio ruku da zapali cigaru. Nije je odmah uzeo, nego se
na tren zavalio u stolici, kuckajući prstima po koljenu.
To je bio pokret kojeg sam zapamtio kad sam stajao pred njim na
farmi u pustari, s pištoljima njegovih slugu iza leđa.
Sitnica, potrajala je samo sekundu i vjerojatnost je bila tisuću prema
jedan da sam u tom trenutku mogao gledati u karte i propustiti je.
Ali nisam, i u trenu kao da se zrak razbistrio. Nekakva sjena se
podigla s mog mozga i ja sam gledao u tu trojicu ljudi s punim i
apsolutnim prepoznavanjem.
Sat na kaminu otkucao je deset sati.
Tri lica kao da su se mijenjala pred mojim očima i otkrivala svoje
tajne. Mladi je bio ubojica. Sada sam vidio okrutnost i
nemilosrdnost tamo gdje sam prije vidio samo dobro raspoloţenje.
Njegov noţ, bio sam uvjeren, prikovao je Scu-ddera za pod. Njemu
slični ispalili su metak u Karolidesa.
Crte tustog kao da su se rastakale i opet oblikovale pred mojim
očima. Nije imao lice, samo stotinu maski koje je mogao navući kad
mu se svidi. Taj momak je očito bio vrhunski glumac. Moţda je on
bio lord Alloa večer prije; moţda nije; nije bilo vaţno. Pitao sam se,
je li on tip koji je prvi otkrio Scuddera i osudio ga na smrt. Scudder
je rekao da frflja i mogu zamisliti kako dodatak u obliku govorne
mane moţe povećati zastrašujući dojam.
Ali stari je bio najveći biser. Ĉisti mozak, leden, hladan, proračunat
i neumoljiv kao parni čekić. Sad, kad su mi se oči otvorile, pitao
sam se gdje sam to vidio dobrohotnost. Njegova vilica bila je kao
hladni čelik, a oči su imale pticoliki, neljudski sjaj. Nastavio sam
igrati i svake sekunde u mom srcu se skupljala sve veća mrţnja.
Gotovo me je gušila i nisam mogao odgovoriti kad je moj partner
progovorio. Njihovo društvo sam mogao izdrţati još samo malo.
119
"Ajoj! Bob! Vidi koliko je sati", rekao je stari. "Potrudi se da uhvatiš
vlak. Bob mora u grad večeras", dodao je okre-nuvši se prema meni.
Glas mu je sada zvučao umjetno do zla boga.
Pogledao sam na sat, bilo je gotovo pola jedanaest.
"Bojim se, morat će odgoditi svoje putovanje", rekoh.
"Oh, k vragu", rekao je mladi, "mislio sam da ste odustali od tih
gluposti. Jednostavno moram ići. Moţete dobiti moju adresu, dat
ću vam kakvu god ţelite garanciju."
"Ne", rekao sam ja, "morate ostati."
Na to su, mislim, morali shvatiti da je igra uzaludna. Njihova jedina
šansa bila je da me uvjere kako sam ispao budala i to nije uspjelo.
Ali stari se ponovo oglasio.
"Ja ću jamčiti za svog nećaka. To bi vas trebalo zadovoljiti,
gospodine Hannav." Da li mi se učinilo ili sam naslutio zapinjanje u
tom spokojnom glasu?
Očito, jer kad sam ga pogledao, kapci su mu klonuli u onaj
jastreboliki pogled kojeg je strah utisnuo u moje pamćenje.
Zazviţdao sam na uzbunu.
U trenu, pogasila su se svjetla. Par snaţnih ruku uhvatio me oko
struka, prekrivajući dţepove u kojima bi mogao biti pištolj.
"Schnell, Franz," proderao se glas, "das Boot, das Boot!" U istom
trenu, vidio sam kako dvojica mojih momaka izranjaju na
mjesečinom obasjanom travnjaku.
Mladi, tamni je jurnuo prema prozoru i izletio van, preko niske
ograde, prije nego ga je itko mogao dotaknuti. Ja sam zgrabio
starog, a soba se odjednom ispunila likovima. Vidio sam kako su
ščepali tustog, ali moje oči su bile vani, gdje je Franz jurio stazom
prema ograđenom ulazu na stube. Jedan od ljudi je krenuo za njim,
ali nije imao šanse. Vrata na ogradi stuba zatvorila su se za
bjeguncem i ja sam stajao zureći, s rukama na vratu starkelje,
onoliko dugo koliko bi trebalo da čovjek siđe tim stubama do mora.
120
Odjednom se moj zarobljenik otme i baci prema zidu. Začuo se
štropot, kao da je povučena poluga. A onda, tutnjava duboko,
duboko ispod zemlje i kroz prozor sam ugledao kako se oblak
kredaste prašine diţe iz okna stuba.
Netko je upalio svjetlo.
Stari me gledao sijevajućim očima.
"Na sigurnom je", kriknuo je. "Ne moţete ga stići... Otišao je... On je
pobijedio... Der shwarze Stein ist in der Siegeskrone."
U tim očima bilo je više od običnog trijumfa. Stisnute kao u
grabljivice, sada su plamtjele ponosom jednog sokola. Hladna vatra
fanatizma gorjela je u njima i prvi put sam shvatio protiv kakve
strahote sam se borio. Ovaj čovjek je bio više od špijuna; na svoj
izopačeni način, bio je patriot.
Kad su lisice škljocnule na njegovim zglobovima, uputio sam mu
zadnje riječi.
"Nadam se da će Franz dobro podnijeti svoj trijumf. Moram vam
reći da je Ariadne već sat vremena u našim rukama."
Tri tjedna kasnije, kao što je svima poznato, krenuli smo u rat.
Pridruţio sam se vojsci već prvog tjedna i zahvaljujući mom
matabeleskom iskustvu, odmah sam dobio čin kapetana. Ali svoje
najbolje sam odsluţio, mislim, prije nego što sam obukao uniformu.