Rusko turski rat 1877.

I njegov uticaj na balkanske odnose

Rusko-turski rat (1877. – 1878.) bio je jedan u nizu Rusko–turskih ratova, između Carske Rusije i Osmanskog Carstva.

Korijeni rusko-turskog rata 1877. – 1878. bili su u nacionalnom buđenju među balkanskim narodima, kao i nastojanju Rusije da izbije na Crno
more, i da tako nadoknadi teritorijalne gubitke koje je pretrpjela tijekom Krimskog rata. Neposredni rezultat ovog rata bio je potpuna
nezavisnost tadašnjih kneževina; Rumunjske, Srbije i Crne Gore, koje su i dotad imala de facto suverenost, ali su nakon rata i formalno
proglasile nezavisnost i potpuno odvajanje od Osmanskog Carstva (do tad im je sultan formalno bio suveren).

Nakon gotovo pet stoljeća turske vladavine (1396. – 1878.), ponovno je uspostavljena bugarska država, i to kao Kneževina Bugarska,
pokrivajući zemlje između Dunava i Planine Balkan (osim Sjeverne Dobrudže koja je pripala Rumunjskoj).

Indirektna posljedica rata bio je i Berlinski kongres, kojim je dopušteno Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu, kao i Ujedinjenom
Kraljevstvu da okupira Cipar, dok je Ruskom Carstvu pripojena Južna Besarabija i kavkaska oblast Kars.

Promjena odnosa snaga u Europi

Raspored europske ravnoteže snaga, koji je ustanovljen 1856. dobrano je uzdrman 1859. kad su se Francuska i Austrija zaratile oko Italije.
Na to su se nadovezali bismarckovi ratovi za ujedinjenje Njemačke; pobjednički rat protiv Austrije 1866. godine i Francuske 1870. godine.
Tako da je Austro-Ugarska ostala jedina dominantna sila u srednjoj Europi. Britanija se istrošila svojim sudjelovanjem u netom
minulom Krimskom ratu, a u to vrijeme njihova pažnja bila je skrenuta na narasle probleme oko irskih pitanja, tako da su odlučili da se ne
miješaju u probleme oko europske ravnoteže snaga.

Bismarck pak nije želio raspad Osmanskog Carstva jer bi to moglo dovesti do stvaranja rivalstva koje bi kasnije moglo dovesti do rata. Dok je
Francuska Napoleona III. podržavala pobunu u Poljskoj protiv Rusije. Rusija je pak činila sve da ponovno povrati pravo posjedovanja flote
na Crnom moru i zajedno s Francuskom činila sve da poveća svoj utjecaj na Balkanu pomoću novih panslavenskih ideja po kojim bi
svi Slaveni trebali biti ujedinjeni pod ruskom vodstvom, a to se moglo ostvariti samo tako da se razbiju dva carstva u kojima su živjela većina
neruskih Slavena; Austro-Ugarsku i Osmansko Carstvo.

Stanje na Balkanu
Odnos snaga u Europi direktno se odražavao na stanje Balkana. Osmanska uprava bila je sve slabija tijekom cijelog 19. stoljeća, tako da je
središnja vlada povremeno gubila stvarnu kontrolu nad cijelim provincijama. Reforme, koje su Osmanskom Carstvu nametale europske sile,
polučile su malo toga dobroga za poboljšanje uvjeta kršćanskog stanovništva. Istovremeno tim reformama nije bio zadovoljan ni znatan dio
muslimanskog stanovništva. Zbog tog je Bosna i Hercegovina pretrpjela najmanje dva vala pobuna od strane lokalnog muslimanskog
stanovništva, posljednja se zbila 1850. godine

Nakon nemira u prvoj polovici 19. stoljeća Austrija se otresla briga te je tražila priliku za svoju dugogodišnji politiku ekspanzije na zemlje
Osmanskog Carstva.

Službeno autonomne, ali de facto nezavisne kneževine; Srbija i Crna Gora tražile su priliku za proširenje na područja naseljena njihovim
sunarodnjacima. U Crnoj Gori je vladao  knjaz Nikola, kad je izbio ustanak (pretežno pravoslavnih kršćana) u Hercegovini 1875., Crnogorci su
odmah požurili pomoći svoje susjede, i objavili rat Osmanskom Carstvu. Ubrzo nakon toga planuo je ustanak u Bugarskoj. Pritješnjen tim
događajima a i zbog velikog pritiska javnosti, i srpski knez Milan Obrenović objavio je rat Osmanskom Carstvu 1876. godine.

Završetak rata
Intervencija velikih sila
Zbog britanskog pritiska Rusija je prihvatila ponuđeno primirje Osmanskog Carstva 31. siječnja 1878., ali su se ruske trupe nastavile kretati
prema Carigradu. Zbog tog su Britanci poslali flotu bojnih brodova, koja je trebala zastrašiti Ruse i spriječiti njihov ulazak u grad, i privoliti ih
da potpišu Sanstefanski mir. Na kraju je Rusija podpisala Ugovor iz San Stefana, 3. ožujka 1878. godine. Po odredbama tog mirovnog
sporazuma Osmansko Carstvo moralo je priznati neovisnost Rumunjske, Srbije, Crne Gore te dati autonomiju Bugarskoj.

Ruska ekspanzija na Balkan, uznemirila je velike sile, tako da je ubrzo došlo do revizije San Stefanskog mira, kasnijim izmjenama klauzala
mirovnog ugovora na Berlinskom kongresu. Glavna promjena koju je donio Berlinski kongres, bila je u smanjenju Bugarske (mnogi su se ipak
preplašili tako velike slavenske države), te je ona podijeljena u skladu s ranijim sporazumima između velikih sila koji nisu dozvoljavali
stvaranje velike slavenske države. Tako su bugarski sjeverni i istočni dijelovi postali su (i ostali) Kneževina Bugarska i Istočna Rumelija,
a Makedonija je vraćena pod osmanski suverenitet.

Posljedice rata
Bugarska

Svega nekoliko gradova, i vrlo malo sela bili su poprišta dugotrajnih bitaka, tako da su civilni gubici bili relativno mali. Nakon potpisivnja
Mirovnog sporazuma iz San Stefana, Rusi su postavili svoj sustav vlasti u novoustanovljenu Bugarsku. Ruski vojnici, kozaci, kao i brojni
bugarski dobrovoljci otpočeli su s teroriziranjem i progonima seljačkog muslimanskog stanovništva. U tim progonima po nekim procjenama
stradalo je 260.000 do 262.000 muslimana, a gotovo pola milijuna izbjeglica pobjeglo je zajedno s turskom vojskom.[23]

Tijekom sukoba brojni muslimanski vjerski i kulturni spomenici su objekti uništeni. Velika biblioteka starih turskih knjiga uništena kada je
izgorjela džamija u Velikom Trnovu 1877. Većina džamija u Sofiji su sistematski uništene, sedam ih je minirano u jednoj noći u prosincu 1878.

Treba napomenuti i to da je i kršćansko stanovništvo, posebice u početnim fazama rata, ako se našlo putu osmanske vojske također puno
propatilo. To se zbilo nakon bitke kod Stare Zagore, kada su se snage generala Gurka, povukle nakon neuspjelog napada na Prijevoj Šipka.
Sulejman paša dao je zapaliti grad Staru Zagoru, koji je u to vrijeme bio jedan od većih bugarskih gradova. Sulejman Paša je također za
odmazdu po cijeloj dolini rijeke Marice dao povješati sve one bugarske seljake za koje bi se na bilo koji način posumnjalo da su pomogali
Rusima (leševi su tako visjeli danima). Zbog toga je gotovo 100,000 Bugara izbjeglo na sjever na teritorij koji su već zauzeli Rusi.[24]

Trajne posljedice rata Crveni križ i Crveni polumjesec

Crveni križ i Crveni polumjesec

Ovaj rat izazvao je i sukobe i polemike oko amblema Međunarodnog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca koje se nastavljaju do današnjih
dana. I Rusija i Osmansko Carstvo potpisnice su Prve Ženevske konvencije iz 1864., po kojoj je Međunarodni crveni križ, uzeo za svoj
amblem zastavu neutralne Švicarske, i to je trebao biti jedini znak zaštite vojnih objekata i medicinskog osoblja za vrijeme rata. Međutim
tijekom ovog rata križ je podsjetio osmanlije na križarski pohod, tako da su oni izabrali kao zamjenu za križ – Crveni polumjesec. Taj amblem
je na kraju postao simbol nacionalnih humanitarnih društava u većini muslimanskih zemalja, te je i službeno ratificiran kao simbol zaštite
kasnijim Ženevskim konvencijama iz 1929. i 1949. godine.