Professional Documents
Culture Documents
Tolstoj Kreutzerova Sonata PDF
Tolstoj Kreutzerova Sonata PDF
A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. (Matej 5, 28)
Kažu mu učenici: "Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se." A on im reče: "Ne shvaćaju
toga svi, nego samo oni kojima je dano. Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe
materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe
onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati."
(Matej 19, 10-12)
Bijaše to u rano proljeće. Putovali smo već drugi dan. U vagon su ulazili i iz njega
izlazili oni putnici što ne putovahu daleko, ali je troje putovalo, isto kao i ja, čak od polazne
stanice: ružna i starija gospođa, pušačica, iznurena lica, u polumuškom ogrtaču i kapici, njen
znanac, razgovorljiv muškarac četrdesetih godina, s prikladnim novim stvarima, i, napokon,
onizak gospodin osobenjačka vladanja, žustrih kretnji, još mlad, ali kovrčave, očito prije
vremena posijedjele kose i neobično blistavih očiju, što su brzo prelazile s premeta na
predmet. Nosio je skupocjen, ali već iznošen ogrtač s astrahanskim ovratnikom i visoku
astrahansku kapu. Pod ogrtačem, kad bi se raskopčao, ukazivao bi se kaput na struk i ruska
izvezena košulja. Neobično je još u tog gospodina bilo i to što pokatkad ispuštaše neke
neobične glasove nalik na iskašljavanje ili na započet i prekinut smijeh.
Taj gospodin je cijelim putem pažljivo izbjegavao da razgovara i da se upoznaje s
putnicima. Na sve nagovore susjeda odgovaraše kratko i odrešito pa je, ili čitao, ili gledajući
kroz prozor, pušio, ili, izvadivši hranu iz svoje stare torbe, pio čaj ili jeo.
činilo mi se da teško podnosi svoju usamljenost i ja ga htjedoh nekoliko puta nagovoriti, ali
svaki put kad bi se naši pogledi sreli, što se dešavalo često jer smo sjedili jedan nasuprot
drugom, on se okretao i posizao za knjigom ili gledao kroz prozor.
Uveče drugog dana, dok je vlak stajao na nekoj velikoj stanici, nervozni gospodin siđe
po kipuću vodu i skuha sebi čaj. A gospodin s prikladnim novim stvarima, advokat, kako
sam kasnije doznao, sa svojom susjetkom, gospođom u polumuškom ogrtaču, koja je pušila,
izađe da popiju čaj na stanici.
Dok su gospodin i gospođa izbivali, u vagon uđe nekoliko novih osoba, a među njima
visok, obrijan starac zbaburana lica, očito trgovac, u ogrtaču od tvorovine i suknenoj kapi s
velikim štitom. Trgovac sjedne nasuprot mjestu na kome su sjedili gospođa i advokat i
odmah se uputi u razgovor s mladićem koji je nalikovao na trgovačkog pomoćnika, a bijaše
ušao u vagon na istoj stanici.
Sjedio sam nasuprot i, jer je vlak stajao, mogao sam za ono vrijeme dok nitko ne
prolazaše djelomično čuti njihov razgovor. Trgovac najprvo saopći da putuje na svoje
imanje koje je udaljeno tek jednu stanicu; zatim, kao uvijek, počeše govoriti, prvo o
cijenama u trgovini, govorahu o tome kako danas u Moskvi trguju pa zatim okrenuše
govoriti o Niženovogorodskom sajmu. Pomoćnik uze pričati o tome kako je neki, obojici
poznati bogati trgovac, bančio na sajmu, ali mu starac ne dade da dovrši, već sam poče
pričati o nekadašnjim pijankama u Kunavinu, u kojima je i on sudjelovao. Očito se ponosio
svojim učešćem u njima i, vidljivo se radujući, ispriča kako je on s tim istim znancem u
pijanstvu učinio u Kunavinu tako nešto da je to morao šapatom ispričati, pri čemu
pomoćnikov kikot ispuni cio vagon, a i starac se nasmija pokazavši dva žuta zuba.
Ne nadajući se da ću čuti bilo šta zanimljivo, ustadoh da se prošetam peronom do
polaska vlaka! Na vratima sretoh advokata i damu koji su u hodu o nečem živahno
razgovarali.
— Nećete stići — reče mi druževni advokat — sad će drugi put zvoniti.
I, zaista, nisam došao ni do posljednjih vagona, kad se razlegnu zvonce. Kad se vratih,
gospođa i advokat još jednako živahno razgovarahu. Stari trgovac je šutke sjedio njima
nasuprot, mrko gledajući preda se i ponekad negodujući stiskao zube.
— I onda je ona otvoreno saopćila svome suprugu — smiješeći se govoraše advokat
dok sam prolazio pored njega — da ne može, a i da ne želi živjeti s njim, jer da...
I on nastavi dalje pričati o nečemu što nisam mogao čuti. U stopu za mnom prođoše još
neki putnici, prođe kondukter, utrča nosač, i dugo odzvanjaše buka od koje nisam mogao
čuti razgovora. Kad sve utihnu, i ja opet začuh advokatov glas, razgovor bijaše očito prešao
s konkretnog slučaja na općenita shvatanja.
Advokat govoraše o tome kako pitanje rastave u braku zanima sad evropsko javno
mišljenje i kako se kod nas sve češće i češće javljaju isti takvi slučajevi. Zamijetivši da se
čuje samo njegov glas, advokat prekide pričanje i obrati se starcu.
— U stara vremena toga nije bilo, nije li tako? — reče on prijazno se smiješeći.
Starac htjede nešto odgovoriti, ali u taj trenutak vlak krenu i starac, skinuvši kapu, poče
se krstiti i šapatom moliti. Advokat, pogledavši u stranu, učtivo čekaše. Završivši svoju
molitvu i triput se prekrstivši, starac pravo i čvrsto ustakne svoju kapu, udobnije se smjesti i
poče govoriti.
— Bilo je, gospodine, i nekad, samo manje — reče on. — Danas i ne može biti bez
toga. Svi su previše naobraženi.
Vlak je, jureći sve brže i brže, gromotao na mjestima gdje su tračnice spojene, i kako
sam slabo čuo, a bijaše vrlo zanimljivo, primaknuh se bliže. Moj susjed, nervozni gospodin
blistavih očiju, očito se zanimaše i, ne ustajući, prisluškivaše.
— A čemu škodi obrazovanost? — smiješeći se jedva čujno reče dama. — Zar je bolje
ženiti se, kao u staro doba, kad ženik i nevjesta nisu čak ni vidjeli jedno drugo? — nastavi
ona odgovarajući, po navici mnogih gospođa, ne na riječi svoga subesjednika, nego na riječi
za koje je mislila da će ih on reci. — Nisu znali, vole li se, mogu li se voljeti, nego su
polazili bilo za koga, i mučili se cio život; po vašem je, dakle, to bolje? — govorila je ona
obraćajući se očito meni i advokatu, ali najmanje starcu s kojim se razgovarala.
— Svi su previše naobraženi — ponovi trgovac prezirno gledajući gospođu i ne
odgovarajući na njeno pitanje.
— Volio bih znati kako vi dovodite u vezu obrazovanost i nesuglasje u braku —
smiješeći se jedva čujno reče advokat.
Trgovac htjede nešto reći, ali ga gospođa prekine.
— Da, prošlo je to vrijeme — reče ona. Ali joj advokat ne dade govoriti.
— Ali, dopustite mu da izrazi svoje misli.
— Od obrazovanosti su sve gluposti — odlučno reče starac.
— Vjenčavaju one koji se ne vole, a poslije se čude što žive u neslozi — požuri se
gospođa pogledavajući na advokata i na mene pa čak i na pomoćnika koji je, ustavši i
nalaktivši se na naslon, smiješeći se slušao razgovor. — Ta samo životinje se mogu pariti
kako gazda želi, a ljudi imaju svoje sklonosti, simpatije — govorila je očito želeći da
uvrijedi trgovca.
— Krivo govorite, gospođo — reče starac — životinja je životinja, a čovjeku je dan
zakon.
— Ali kako se može živjeti s nekim čovjekom ako nema ljubavi? — i dalje je žurila
gospođa da iznese svoje poglede koji su joj se činili potpuno novi.
— Prije se nije o tome razglabalo — ozbiljnim tonom reče starac — istom su danas to
uveli. Za bilo što ona će odmah: »Ja odlazim.« Pa i kod seljaka uđe to isto u modu. »Na«,
kaže, »evo ti tvoje košulje i gaće, a ja odoh s Vanjkom, on je kudraviji od tebe.« I sad se ti
razaberi. A žena se mora ponajprije bojati.
Pomoćnik pogleda i advokata, i gospođu, i mene, očito susprežući osmijeh, spreman da
se naruga ili da se suglasi s trgovčevim riječima, već prema tome kako budu primljene.
— A koga da se boji? — reče ona.
— Koga, svoga mu-u-uža! Eto koga da se boji.
— Eh, prijatelju, prošla su ta vremena — čak nekako zlobno reče gospođa.
— Ne, gospođo, ta vremena ne mogu proći. Kako je ona, Eva, žena, bila stvorena od
rebra muškarca, tako će i ostati do svršetka svijeta — reče starac strogo i pobjedonosno
zatrese glavom da pomoćnik odmah zaključi da je pobjedu odnio trgovac i glasno se
nasmije.
— To vi, muškarci, tako rasuđujete — govoraše gospođa ne prekidajući i pogledajući
nas — sami ste sebi dali slobodu, a ženu biste držali zatvorenu u sobi. Sebi, naravno, sve
dopuštate.
— Nitko ništa ne dopušta, samo što od muškaraca ne će biti nikakve prinove u kući, a
žensko — žena — napuknut sud — nastavi izlagati trgovac. Uvjerljiva trgovčeva intonacija
očito je pobijedila slušaoce, i čak se gospođa osjećala svladana, ali se još nije predavala.
— Točno, ali ja mislim da ćete priznati da je žena čovjek i da ima osjećaje kao i
muškarac. Ali šta može ona ako ne voli muža.
— Ne voli! — strogo ponovi trgovac nabravši obrve i usne. — Već će zavoljeti!
Taj neočekivani argument osobito se svidje pomoćniku i on ispusti neki zvuk
odobravanja.
— Neće zavoljeti — progovori gospođa — a kad nema ljubavi, ne može se silom
iznuditi.
— No, što ako žena iznevjeri muža? — reče advokat.
— To se ne smije dogoditi — reče starac — treba pripaziti.
— Ali ako se to desi, šta onda? Pa ipak se dešava.
— Negdje se dešava, ali ne kod nas — reče starac. Svi ušutješe. Pomoćnik se uzvrpolji,
primakne se još bliže i, ne želeći vjerojatno da zaostane za drugima, smiješeći se poče:
— Pa, eto, jednom našem momku desio se isto skandal. Isto ne možeš pravo da shvatiš.
Isto nabasao na takvu nekakvu ženu, drolju. I počela vragovati. A mali ozbiljan i pametan.
Prvo s nekim pisarom. A on ju je isto lijepim savjetovao. Nikako da se smiri. Svakakve je
gadarije činila. Novac mu počela krasti. I tukao ju je. Ali badava — ona sve gora. S
oproštenjem, splela se s nekrštenim Židovom! Šta je on mogao? Posve je napustio. I živi
onako samački, a ona se vucara.
— Zato što je on budala — reče starac. — Da ju je on odmah na početku pritegao i
samo strogo držao, ostala bi ona, vjeruj. Ne smiješ dati slobodu u početku. Ne vjeruj konju u
polju, ni ženi u domu.
U taj čas uđe kondukter i zatraži karte za iduću stanicu. Starac dade svoju kartu.
— E, da, za vremena treba pritegnuti ženski rod, inače propade sve.
— Ali zar niste baš vi malo prije pričali kako se oženjeni ljudi provode na sajmu u
Kunavinu? — rekoh ne izdržavši.
— To je nešto sasvim drugo — reče trgovac i više ne progovori.
Kad se razlegnu zvižduk, trgovac ustade, izvuče ispod klupe svoj torbak, zakopča se i,
pridigavši kapu, iziđe kroz odjelak s kočnicom.
II
III
IV
— Dakle, tek prepativši toliko koliko sam ja prepatio, jedino zahvaljujući tome, shvatio
sam gdje je korijen svega, shvatio sam kako je moralo biti i zato uočio sav užas onoga što
jest.
Eto, čujte, kako i kada je počelo ono što je bilo uzrokom te moje epizode. Počelo je onda
kad mi je bilo nepunih šesnaest godina. Dogodilo se to kad bijah još u gimnaziji, a moj
stariji brat student prve godine. Nisam još poznavao žene, ali kao i sva druga nesretna djeca
iz našega staleža nisam više bio nevin dječak: već je bila druga godina otkako su me dječaci
pokvarili; već me je mučila žena, ne poneka, već žena kao nešto zamamno, žena, svaka žena,
golotinja žene. Samoću sam provodio u gadaluku. Mučio sam se kao što se muče devedeset i
devet stotnina naših dječaka. Bojao sam se, patio, molio i padao. Već sam bio raskalašen i u
mislima i u stvarnosti, ali posljednji korak još ne bijah učinio. Propadao sam ne dotičući se
još drugog ljudskog bića. Ali bratov prijatelj, student veseljak, takozvani valjan dečko, tj.
najveći nitkov, koji nas je naučio i piti i kartati se, nagovori nas da se poslije pijanke
odvezemo onamo. Pođosmo. Brat, koji bijaše također nevin, izgubi nevinost iste noći. I ja,
petnaestogodišnji dječak, oskvrnuh sebe sama i pripomogoh oskvrnjenje žene ne shvaćajući
ono što radim. Ta ni od koga starijega ne čuh da je to što sam činio loše. A i danas neće
nitko to da čuje. Istina, to postoji u zapovijedi, ali su zapovijedi potrebne samo zato da se
ima na ispitu šta odgovarati popu, pa ni onda nisu neophodno potrebne, mnogo manje nego
pravilo o upotrebi veznika ut u pogodbenim rečenicama.
I tako od starijih ljudi, do kojih sam mišljenja držao, nisam čuo da je to možda loše.
Naprotiv, čuo sam od ljudi koje sam cijenio da je to čak dobro, čuo sam da će se moje borbe
i muke stišati nakon toga, čuo sam to i čitao, čuo sam da stotnina onih napora koji se utroše
na liječenje sifilisa predstavlja vrlinu, junaštvo. I tako, jednom riječju, osim dobra, u tome
nisam mogao vidjeti ništa drugo. Opasnost od zaraze. Ali i ona je bila predviđena. Brižna
vlada vodi brigu o tome. Ona pazi na pravilan rad javnih kuća i osigurava gimnazijalcima
razvrat. I liječnici koji su za to plaćeni paze na to. Tako i treba. Oni tvrde da razvrat koristi
zdravlju, i oni stvaraju istinski, pravi razvrat. Poznajem majke koje se na taj način brinu o
zdravlju svojih sinova. A i nauka ih šalje u javne kuće.
— Kako nauka? — rekoh.
— Pa tko su liječnici? Službenici nauke. Tko razvraća mladež tvrdeći da to koristi
zdravlju? Oni. A poslije s užasnom ozbiljnošću liječe sifilis.
— A zašto ne bi liječili sifilis?
— Zato što odvana ne bi bilo ni traga sifilisu da se jedna stotnina onih napora koji se
utroše na liječenje sifilisa utroše na iskorjenjivanje razvrata. Međutim ti napori nisu
upotrijebljeni da se razvrat iskorijeni, već da se proširi i učini bezopasnim. Ali nije riječ o
tome. Riječ je o tom da sam ja, kao i devet desetina mladića, ako ne i više, ne samo iz moga
staleža nego iz svih, čak i seljačkih, doživio taj užas: nisam posrnuo zato što sam, možda,
podlegao prirodnoj zavodljivosti ljepote neke žene. Ne, nikakva žena me nije zavela, već
sam posrnuo zato što su ljudi iz sredine u kojoj sam živio vidjeli u tom posrnuću, jedni —
najzakonitije i za zdravlje najkorisnije zadovoljenje, drugi — najprirodniju, ne samo
oprostivu, već čak i nevinu razonodu mladića. Nisam ni shvaćao da je to posrnuće, nego sam
se jednostavno predavao tim, koje zadovoljstvima, koje potrebama što su svojstvene, kako
mi je to bilo utuvljeno, određenoj dobi, predavao se tom razvratu, kao što sam pio i pušio.
Ali, ipak je bilo u tom prvom posrnuću nešto osobito i dirljivo. Sjećam se kako sam se
odmah na samom mjestu, prije nego što sam izišao iz sobe, rastužio, toliko rastužio da sam
želio plakati, plakati nad svojom izgubljenom nevinošću, nad zauvijek umrlim odnosima
prema ženi. Tako je, prirodni, obični odnos prema ženi zauvijek umro. čistih odnosa prema
ženi otada nisam imao, niti sam mogao imati. Postao sam ono što zovu razvratnikom. A biti
razvratnik znači biti u onom istom fizičkom stanju koje nalikuje na stanje morfiniste,
pijanca, pušača. Kako ni morfinist, ni pijanica, ni pušač nisu više normalni ljudi, tako i
čovjek koji je posjedovao nekoliko žena zbog svoga zadovoljstva nije normalan, nego je
zauvijek pokvaren čovjek — razvratnik. Kako se može pijanca i morfinista odmah poznati
po licu, po vladanju, može se isto tako poznati i razvratnika. Razvratnik se može
suzdržavati, boriti se, ali običnoga, istinskog odnosa prema ženi, bratskog odnosa, nikad u
njega neće biti. Razvratnika se može odmah poznati po tome kako pogleda, promotri mladu
ženu. I tako sam postao razvratnik, a to sam i ostao, i to me je baš i upropastilo.
— Jest, tako je to. Zatim je išlo sve dalje, dalje, bilo je stranputica svake vrste. Bože
moj! kad se sjetim svih svojih gnusoba te vrste, užas me spopada! Takav bijah ja, a drugovi
su mi se još rugali zbog moje takozvane nevinosti. A kad čuješ tek o zlatnoj mladeži, o
oficirima, o Parižanima! I sva ta gospoda, i ja, kad mi, tridesetogodišnji razvratnici što na
duši imamo najraznovrsnijih užasnih zločina prema ženama, kada mi, tridesetogodišnji
razvratnici ulazimo, ponekad, valjano umiveni, obrijani, namirisani, u čistu rublju — u fraku
ili uniformi u salon ili na bal — kakvi emblemi čistoće — divota!
Razmislite malo kako bi trebalo da bude i kako jest. Trebalo bi biti: kad se mojoj sestri
ili kćerki približi takav gospodin, ja, poznavajući njegov život, moram pristupiti k njemu,
pozvati ga u stranu i tiho mu reći: »Prijatelju, znam ja dobro kako ti živiš, kako i s kim
provodiš noći. Tebi nije ovdje mjesto. Ovdje su neokaljane, nevine djevojke. Odlazi!« Tako
bi trebalo biti; ali, naprotiv, kad takav gospodin dolazi i pleše s mojom sestrom ili kćerkom,
obujmivši je, mi se radujemo samo ako je on bogat i ako ima veza. Možda će se on nakon
Rigolbocheove udostoji ti i moje kćerke. Ako su čak ostali i tragovi, možda bolesti — šta
smeta. Danas dobro liječe. I ja, uistinu, znam za nekoliko djevojaka iz višega društva koje su
roditelji s ushićenjem dali sifilitičarima. Oh, kakve li gnusobe! Ali će doći vrijeme kad će
biti raskrinkana ta gnusoba i laž.
I on nekoliko puta ispusti onaj svoj neobičan zvuk i prihvati se čaja. čaj bijaše vrlo jak, i
nije bilo vode da ga se razblaži. Osjećao sam da su me nekako osobito razbudile dvije čaše
koje sam popio. Sigurno je i na njega djelovao čaj jer je postajao sve uzbuđeniji i uzbuđeniji.
U govoru je sve više i više zapijevao i glas mu je postajao sve izražajniji. Neprestano je
mijenjao pozu, čas skidao kapu, čas je usticao, a njegovo lice se čudno mijenjalo u toj
polutami u kojoj smo sjedili.
— I, eto, tako sam je živio do svoje tridesete godine ne odričući se ni na trenutak
namjere da se oženim i stvorim najuzvišeniji, čisti obiteljski život, i zbog toga sam se
ogledao za djevojkom koja bi odgovarala tome cilju — nastavi on. — Kaljao sam se u znoju
razvrata i istodobno se ogledao za djevojkama koje bi svojom čistoćom bile dostojne mene.
Mnoge sam odbacivao baš zato što nisu bile dovoljno čiste za mene; napokon nađoh takvu
za koju sam smatrao da je dostojna sebe. To bijaše jedna od dviju kćeri nekada vrlo bogata,
ali propala penzenskog vlastelina.
Jedne večeri, pošto smo se provozali u čamcu i vraćali kući noću, po mjesečini, ja sam
sjedio pored nje i zanosio se njenom skladnom prilikom, koja je bila obavijena jerseyem, i
njenim uvojcima, pa odjednom zaključili da je to ona. Učinilo mi se te večeri da ona shvaća
sve, sve što ja osjećam i mislim, a da ja osjećam i mislim o najuzvišenijem. Zapravo se
radilo samo o tome da je jersey izvanredno pristajao njenu licu, a isto tako i uvojci, i da sam
poslije dana provedena u njenoj blizini zaželio još veću blizinu.
Čudnovato kako često imamo jasnu iluziju da je lijepo isto što i dobro. Ljepotica priča
gluposti, a ti slušaš i ne vidiš gluposti, već vidiš mudrost. Ona priča i čini gadosti, ti vidiš
nešto milo. Kad, pak, ne priča ni gluposti, ni gadosti, ali je lijepa, odmah vjeruješ da je
neobično pametna i ćudoredna.
Vratih se kući oduševljen i zaključiti da je ona iznad moralna savršenstva i stoga
dostojna da bude moja žena, te je sutradan zaprosih.
Kako je sve to zamršeno! Od tisuću muškaraca koji se žene, muškaraca iz našeg staleža,
a na nesreću i iz naroda, jedva bi se našao jedan koji ne bi bio oženjen već deset puta prije
braka, a čak i sto ili tisuću puta, kao kakav Don Juan.
(Ima sad, istina, kako čujem i vidim, nevinih mladih ljudi koji osjećaju i znaju da to nije
šala, već nešto veliko. Neka im bog pomogne! Ali u moje vrijeme ne bi se našao takav ni u
deset tisuća.) I svi to znaju i pretvaraju se kao da to ne znaju. U svim romanima su potanko
opisani osjećaji junaka, jezerca, grmovi pored kojih oni prolaze; ali, opisujući njihovu veliku
ljubav prema nekoj djevojci, ne spominje se ništa o tome što je bilo s njim, s tim
zanimljivim junakom: ni riječi o njegovim pohodima javnim kućama, o sobaricama,
kuharicama, tuđim ženama. Ako i postoje takvi neprilični romani, onda ih se ne daje u ruke
onima koje bi u prvom redu morale sve to znati — ne daju ih djevojkama. U početku se
grade pred djevojkama kako su uvjereni da taj razvrat, koji sačinjava polovicu života naših
gradova, pa čak i sela, da taj razvrat uopće ne postoji. Kasnije se tako naviknu na to
pretvaranje da, napokon, kao Englezi, počnu sami iskreno vjerovati da smo svi ćudoredni
ljudi i da živimo u ćudorednom svijetu. I siromašne djevojke vjeruju u to sasvim ozbiljno.
Tako je vjerovala i moja nesretna žena. Sjećam se kako sam joj, već kao zaručnik pokazao
svoj dnevnik iz kojega je mogla doznati bar nešto o mojoj prošlosti, u prvom redu — o
mojoj posljednjoj vezi, a o kojoj je mogla doznati i od drugih, zbog čega sam i osjetio
potrebu da joj sam kažem. Sjećam se njezine užasnutosti, očaja i smetenosti kad je to
saznala i razumjela. Osjetio sam da me je onda namjeravala ostaviti. I da me je bar
ostavila!...
On ispusti svoj zvuk, zašuti i popi još jedan gutljaj čaja.
VI
— Ali, uostalom, tako je bolje, tako je bolje! — uzviknu on. — To sam zaslužio! Ali
nije riječ o tom. Htjedoh reći da su prevarene jedino nesretne djevojke — majke to,
međutim, znaju, osobito majke koje su odgojili njihovi muževi znaju to odlično. I gradeći se
da vjeruju u čistoću muškaraca, one zapravo postupaju sasvim drugačije. One znaju kakvom
udicom treba loviti muškarca za sebe i za svoje kćeri.
I mi, muškarci, jedino ne znamo, i ne znamo zato što nećemo da znamo, žene, pak,
znaju, i to odlično znaju da najuzvišenija, poetska ljubav, kao što je mi nazivamo, ne zavisi
od ćudorednih odlika, već od fizičke sklonosti, a uz to još i od načina češljanja, boje, kroja
odijela. Pitajte iskusnu koketu, koja je odlučila osvojiti čovjeka, šta bi radije riskirala: ili da
se, u prisuću onog koga zavodi, otkrije njena lažljivost, surovost, pokvarenost, čak i
razbludnost, ili da se pojavi pred njim u loše sašivenoj i ružnoj haljini — svaka će se uvijek
odlučiti za prvo. Ona zna da mi samo lažemo o uzvišenim osjećajima, a potrebno nam je
samo tijelo, i zato nam oprašta sve svinjarije, ali nakazni, neukusni, ružni kroj odijela ne
može nam oprostiti. Koketa osjeća to svjesno, ali svaka nevina djevojka osjeća to nesvjesno,
kao što to osjećaju životinje.
Odatle i ti ogavni jerseyi, ti jastučići ostraga pod suknjama, ta gola ramena, ruke, gotovo
i grudi. Žene, osobito one koje su prošle mušku školu, odlično znaju da su razgovori o
uzvišenom — tek razgovori, a da je muškarcu potrebno tijelo i sve ono što ga pokazuje u
najprimamljivijem obliku; i tako se i postupa. Ta ako odbacimo tu naviku na sav taj gadaluk,
koja je postala našom drugom prirodom i pogledamo na život viših klasa, onakav kakav jest,
sa svom njegovom bestidnošću, vidjet ćemo jednu veliku javnu kuću. Ne slažete se?
Dopustite, dokazat ću vam — nastavi on ne dajući mi da dođem do riječi. — Vi kažete da
žene u našem društvu imaju drugačije životne interese nego žene u javnim kućama, a ja vam
kažem da nije tako, i dokazat ću vam. Ako se ljudi razlikuju po životnim ciljevima, po
unutarnjem sadržaju života, ta će se različnost svakako odraziti i na vanjštini, i vanjština će
biti različita. Ali pogledajte njih, nesretnice, prezrene, i najotmjenije svjetske gospođe; ista
odjeća, isti krojevi, isti mirisi, ista golotinja ruku, ramena, grudi i stezanje isturene zadnjice,
ista strast za kamenčićima, skupocjenim blistavim stvarima, iste razonode, plesovi i muzika,
pjevanje. Isto tako i one, tako i ove mame istim sredstvima. Nikakve razlike. Strogo uzevši,
treba samo reći da su one koje se bave prostitucijom samo kratko vrijeme — obično
prezrene, dok su one koje se bave dulje — cijenjene.
VII
— I, eto, tako su mene ti jerseyi i uvojci i jastučići ulovili. Lako me je bilo uloviti zato
što bijah odgojen u onakvim prilikama u kakvima, kao krastavci u klilu, niču zaljubljeni
mladići. I naša obilna hrana, koja uzbuđuje, uz potpuno fizičko besposličenje, nije ništa
drugo no sistematsko raspaljivane požude. Čudili se, ne čudili se, to je tako! Ta ni ja sam
donedavna nisam ništa od toga primjećivao. A sad sam primijetio. I upravo me to muči što
to nitko ne zna, već govore takve gluposti kao ta gospođa.
Evo, ovog proljeća su kraj kuće seljaci podizali željeznički nasip. Obična hrana našeg
seljaka je kruh, kvas, luk; on je živahan, svjež, zdrav, radi lagan poljski posao. Dolazi na
željeznicu i hrana mu je — kaša i funta mesa. Ali zato on izgubi isto toliko mesa vozeći
šesnaest sati tačke od trideset pudi. I njemu to upravo odgovara. A mi, koji pojedemo dvije
funte mesa, divljači, ribe, i svakojaka jela i pića, koja griju — kamo to odlazi? Na čulne
ekscese. I ako odlazi onamo, sigurnosni ventil je otvoren — sve je u redu; ali, zatvorite li
ventil, kao što sam ja povremence zatvarao, odmah će se pojaviti uzbuđenje koje će,
prošavši kroz prizmu našeg izvještačenog života, postati istinska zaljubljenost, ponekad čak
i platonska. I zaljubio sam se kao što se svi zaljubljuju. I sve je bilo tu: i uzbuđenje, i
ganuće, i poezija. Zapravo je ta moja ljubav bila proizvod, s jedne strane, rada mame i
krojača, s druge — suviška hrane koju sam žderao živeći u neradu. Da nije bilo, s jedne
strane, vožnji u čamcima, da nije bilo tih stasova, koji su djelo krojača, itd., već da je moja
žena imala na sebi neukusnu kućnu haljinu i da je sjedila kod kuće, a da sam ja, s druge
strane, živio kako živi normalan čovjek, koji jede toliko koliko mu je potrebno za rad, i da je
moj sigurnosni ventil bio otvoren — a on se slučajno baš nekako u to vrijeme zatvorio — ne
bih se zaljubio: i svega toga ne bi bilo.
VIII
IX
— Znate — poče on stavljajući u torbu čaj i šećer — ta vlast žena, od koje pati svijet,
sve to proističe iz toga.
— Kakva vlast žena? — rekoh ja. — Prava, većinu prava imaju muškarci.
— Jest, jest, to je baš to — upadne mi on u riječ. — To je baš to, to što hoću da vam
kažem, to i objašnjava tu neobičnu pojavu da je, s jedne strane, potpuno točno da je žena
preko svake mjere ponižena, a s druge strane, da ona ipak vlada. Baš kao i Židovi, koji se za
svoje poniženje osvećuju moću svoga novca, tako rade i žene. »Dakle, vi želite da mi
budemo samo trgovci. Lijepo, mi, trgovci, vladat ćemo vama«, govore Židovi. »Dakle, vi
želite da mi postanemo samo predmet strasti, lijepo, mi ćemo vas kao predmet strasti i
podjarmiti«, govore žene. Nema žena zbog toga manje prava što ne može glasati ili biti
sudac — baviti se tim poslovima ne znači imati nekakva prava — nego zbog toga što ne
može u spolnom općenju biti jednaka muškarcu, imati pravo da uzme muškarca i da se
suzdržava po svojoj želji, da po svojoj želji izabere muškarca, a ne da bude birana. Vi kažete
da je to gnusno. Lijepo! To će reći, ni muškarac ne bi smio imati tih prava. Danas je žena
lišena toga prava koje ima muškarac. I da bi nadoknadila to pravo, ona djeluje na
muškarčevu čulnost, pomoću čulnosti pokorava ga tako da on sam formalno odabire, a
zapravo odabire ona. I kad jednom zavlada tim sredstvom, ona ga odmah zloupotrebljava i
prigrabljuje strašnu vlast nad ljudima.
— A gdje vam ta izvanredna vlast? — upitah ja.
— Gdje je vlast? Pa svagdje, u svemu. Prođite dućanima svakog velikog grada. Tu su
milijuni, u to su uloženi neprocjenjivi napori ljudi, a pogledajte ima li u devet desetina tih
dućana nešto što bi služilo muškarcima? Svu raskoš života traže i podržavaju žene. Prebrojte
sve tvornice. Ogromna većina izrađuje nepotrebne ukrase, kočije, namještaj, igračke za žene.
Milijuni ljudi, pokoljenja robova ginu na tom robijaškom poslu u tvornicama samo radi
ženskih prohtjeva, žene, kao carice, drže u ropstvu i na teškom poslu devet desetina ljudskog
roda. A sve zbog toga što su ponižene, lišene onih prava što ih imaju muškarci. I one se, eto,
osvećuju djelujući na našu čulnost, loveći nas u svoje mreže. Da, samo zato. Žene su stvorile
od sebe takvo oruđe koje toliko djeluje na čulnost da muškarac ne može biti miran u društvu
žene. Čim muškarac pristupi nekoj ženi, odmah podlegne njezinim čarima i izgubi pamet. I
prije sam se uvijek osjećao neprijatno, gadno, kad bih ugledao damu u balskoj haljini, ali sad
mi je zaista strašno, vidim, zaista vidim nešto opasno za ljude i protuzakonito, i najradije bih
pozvao policajca, zatražio zaštitu od opasnosti, zahtijevao da se odnese, ukloni opasni
predmet.
— Vi se smijete! — zaviče on na mene — a to nije nikakva šala. Uvjeren sam da će doći
vrijeme, i možda će ljudi vrlo brzo to shvatiti i čuditi se kako je moglo postojati društvo u
kojem su bili dopušteni postupci što su narušavali društveni mir kao, na primjer, takvo
ukrašavanje tijela koje izaziva čulnost i koje je dopušteno ženama u našem društvu. Pa to je
isto kao postaviti na šetalištima, na putovima, različite zamke — još gore! Zašto je
zabranjena hazardna igra, a nije zabranjeno da se žene pojavljuju u prostitutskoj odjeći? Ona
je opasnija tisuću puta.
— I, eto, tako su mene ulovili. Bio sam, kako se to kaže, zaljubljen. Nisam samo nju
smatrao za vrhunac savršenstva, nego sam i sebe za vrijeme zaruka također smatrao za
vrhunac savršenstva. Jer, nema tog nitkova koji, tražeći, ne bi našao nitkova u bilo kojem
pogledu goreg od sebe, i koji zato ne bi mogao naći povoda da bude ponosan i zadovoljan sa
samim sobom. Sa mnom je bilo isto tako: nisam se ženio zbog novca — koristi nikakve
nisam očekivao — nisam se, kao većina mojih znanaca, ženio zbog novca ili veza — bio
sam bogat, a ona siromašna. To je prvo. Drugo, čime sam se ponosio bijaše to što su se drugi
ženili u namjeri da i dalje žive u mnogoženstvu, kako su živjeli i prije braka, ja sam, pak, bio
čvrsto odlučio da poslije vjenčanja živim u monogamiji, i zbog toga sam se neobično
ponosio pred samim sobom. Da, bijah užasna svinja, a vjerovah da sam anđeo.
Nisam bio dugo zaručen. Sad ne mogu bez stida misliti na to vrijeme prije svoje
ženidbe! Kakva gadost! A govore o duhovnoj ljubavi, ne o čulnoj. Pa, ako je ljubav
duhovna, duhovna veza, onda ta duhovna veza mora doći do izražaja u riječima,
razgovorima, pričanju. Ništa od svega tog nije bilo. Kad bismo ostajali nasamo, bijaše
užasno teško razgovarati. To bijaše upravo Sizifov posao. Tek što izmisliš šta ćeš reći, i
kažeš, opet moraš zašutjeti, smišljati. Nismo imali o čemu razgovarati. Sve što se moglo reći
o našem budućem životu, o uređenju, o planovima, bilo je rečeno, a šta dalje? Ta da smo bili
životinje, bar bismo znali da nam ne priliči govoriti; a onako, naprotiv, morali smo govoriti,
a nismo imali o čemu, jer nas je zanimalo ono što se ne rješava u razgovoru. A povrh svega
još taj odvratan običaj da se jedu slatkiši, da se neobično proždrljivo gutaju poslastice i sve
te odurne pripreme za svadbu: dogovori o stanu, spavaonici, krevetima, kućnim haljinama,
ogrtačima, rublju, toaletama. Vi ćete razumjeti da, ako se netko ženi po Domostroju, kako je
rekao taj starac, perine, prćija, krevet — nisu ništa doli sitnice što prate sveti sakrament. Ali
kod nas, gdje od deset onih koji stupaju u brak jedva jedan ne samo što ne vjeruje u sveti
sakrament, nego ne vjeruje čak ni u to da je ono što on čini nekakva obaveza, gdje od sto
muškaraca jedva jedan nije bio već prije oženjen, i gdje će se od pedesetorice naći jedva
jedan koji nije unaprijed odlučio da iznevjeri svoju ženu u svakoj zgodnoj prilici, gdje
većina smatra da je odlazak u crkvu samo nekakav poseban uvjet za posjedovanje neke žene
— zamislite, kakvo užasno značenje poprimaju zbog svega toga te sitnice. Ćini se da se i
radi samo o tome. čini se da sve to nalikuje na prodaju. Razvratniku prodaju nevinu
djevojku, i tu prodaju okružuju određenim formalnostima.
XI
Oženio sam se, kako se svi žene, i započe hvaljeni medeni mjesec. Kako je već i sam
naziv odvratan! — ljutito prošišta on. — Jedanput sam u Parizu obilazio sve šatore za
razonodu i uđoh da pogledam, kako je pisalo vani, bradatu ženu i vodenog psa. Pokazalo se
da je to zapravo muškarac ženskoj haljini s dekolteom i pas koji je u moržovoj koži plivao u
jednoj kadi. Sve to bijaše posve nezanimljivo; ali, kad sam izlazio, pokazivač me učtivo
isprati i, obraćajući se publici na ulazu, pokaza na mene i reče: »Eto, upitajte gospodina
isplati li se vidjeti? Uđite, uđite, franak po osobi!« Bilo me je stid da kažem da se ne isplati
vidjeti, i onaj što je pokazivao, vjerojatno je računao na to. Tako je, vjerojatno, i s onima
koji osjete svu odvratnost medenog mjeseca i neće da razočaraju druge. Ja također nisam
razočarao nikoga, ali sad ne vidim zbog čega ne bih govorio istinu. Čak smatram da je
neophodno govoriti istinu o tome. To je tako neugodno, sramotno, gadno, žalosno i, što je
glavno, dosadno, neopisivo dosadno! To nalikuje na ono što sam osjećao kad sam se učio
pušiti, kad mi je dolazilo da povraćam i tekla slina, a ja sam gutao i gradio se kao da mi je
vrlo prijatno. Užitak u pušenju, isto kao i ovaj, ako se pojavi, pojavljuje se kasnije: supruzi
moraju odgojiti u sebi taj porok da bi im mogao pružiti nasladu.
— Kako porok? — rekoh ja. — Ta vi govorite o najprirodnijoj ljudskoj osobini.
— Najprirodnijoj? — reče on. — Najprirodnijoj? Nije tako, reći ću vam, naprotiv, da
sam došao do uvjerenja da to nije ... prirodno. Tako je, nimalo to nije ... prirodno. Upitajte
djecu, upitajte nepokvarenu djevojku. Moja sestra se vrlo mlada udala za čovjeka,
razvratnika, koji je bio dvostruko stariji od nje. Sjećam se kako smo bili začuđeni kad je
ona, blijeda i uplakana, još iste noći kad se vjenčala, pobjegla od njega i, dršćući cijelim
tijelom, rekla da ona nizašto, nizašto ne može čak ni reći ono što je on zahtijevao od nje.
— Vi kažete: prirodno! Prirodno jest. A veselo je, lagodno, prijatno i nije sramotno u
početku; ali je ovdje i gorko, i sramotno, i bolno. Ne, to je neprirodno! I nepokvarena
djevojka, uvjerio sam se, uvijek to mrzi.
— Kako bi se — rekoh — kako bi se održao ljudski rod?
— Tako je, samo da ne propadne ljudski rod — reče on ljutito i ironično kao da je
očekivao tu dobro poznatu i zlonamjernu napomenu. — Propovijedaj uzdržavanje od
rađanja djece samo zato da bi engleski lordovi mogli uvijek imati prepune trbuhe — to se
smije. Propovijedaj uzdržavanje od rađanja djece zato da bi život bio lagodniji — i to se
smije; ali samo natukni da se treba uzdržavati od rađanja djece u ime ćudoređa — gospode,
kakva galama: da ne bi ljudski rod izumro zbog toga što jedna desetina ili dvije ne žele više
biti svinje. Uostalom, oprostite. Smeta mi to svjetlo, mogu li ga prekriti? — reče on
pokazujući na svjetiljku. Rekoh da mi je svejedno, i onda on brzo, kao i sve što je radio,
stade na sjedište i vunenom zavjesom prekri svjetlo.
— Ipak — rekoh ja — kad bi se svi toga držali kao zakona, ljudski rod bi izumro.
On ne odgovori odmah.
— Vi kažete kako će se održati ljudski rod? — reče on sjednuvši opet meni nasuprot, i
široko razmaknuvši noge i nagnuvši se dobrano naprijed, opre se o njih laktima. — A zašto
da se održi ljudski rod? — reče on.
— Kako zašto? Pa nas inače ne bi bilo.
— A šta ćemo mi?
— Kako šta ćemo? Pa da živimo.
— A zašto da živimo? Ako nema nikakva cilja, ako nam je život zbog života dat,
nemamo zašto da živimo. I ako je tako, onda imaju Schopenhaueri i Hartmanni, pa i svi
budisti potpuno pravo. A ako postoji cilj života, onda je jasno da život mora prestati kad se
ostvari taj cilj. Tako i jest — govoraše on vidljivo uzbuđen, očito držeći mnogo do svoje
misli. — Tako i jest. Pazite: ako je cilj čovječanstva — sreća, dobrota, ljubav, ili što želite,
ako je cilj čovječanstva ono što je rečeno u proročanstvima da će se svi ljudi sjediniti u
ljubavi, da će prekovati koplja u srpove, itd., šta onda priječi da se taj cilj ostvari? Priječe
strasti. Od strasti je najjača, najgora, najupornija — spolna, tjelesna ljubav, i zbog toga,
ako se unište strasti, i među njima najgora, najjača, tjelesna ljubav, onda će se proročanstvo
ispuniti, svi će se ljudi sjediniti, cilj čovječanstva bit će ostvaren i ono neće imati zašto da
živi. Duh čovječanstva živi, pred njima se nalazi ideal, i to, razumije se, ne ideal zečeva ili
svinja da se rasplode što je moguće više, ne ideal majmuna ili Parižana da se što je moguće
profinjenije služe užicima spolne strasti, već ideal dobrote koji se može ostvariti
suzdržavanjem i čistoćom. Prema njima su uvijek stremili i streme ljudi. I vidjet ćete šta iz
toga slijedi.
Slijedi da je tjelesna ljubav — sigurnosni ventil. Ako današnje ljudsko pokoljenje nije
ostvarilo cilja, nije ga ostvarilo samo zato što u njima vladaju strasti, i najjača među njima,
spolna strast. Ali ako i postoji spolna strast, postoji zasigurno i novo pokoljenje, i postoji
mogućnost da se taj cilj ostvari u novom pokoljenju. Ne ostvari li se ni tada, doći će opet
novo pokoljenje, i tako će biti sve dok se ne ostvari cilj, ne ispuni proročanstvo, ne sjedine
svi ljudi. A inače, šta bi se desilo? Ako držimo da je Bog stvorio ljude radi ostvarenja
određenog cilja, onda bi ih stvorio ili smrtnima, bez spolne strasti, ili besmrtnima. Kad bi
oni bili smrtni, ali bez strasti, šta bi se desilo? Oni bi proživjeli svoj vijek i, ne ostvarivši
cilja, umrli; a da se ostvari cilj, bog bi morao stvoriti nove ljude. I kad bi oni bili besmrtni,
držat ćemo (iako je teže jednim te istim ljudima, nego novim pokoljenjima, ispravljati
pogreške i približavati se savršenstvu), držat ćemo da bi oni nakon mnogo tisuća godina
ostvarili taj cilj, i čemu bi oni onda bili potrebni? Najbolje je upravo onako kako jest... Ali,
možda se vama ne sviđa ovaj način izražavanja, možda ste vi evolucionist. Ali i onda izlazi
na isto. Najviša vrsta životinja su ljudi koji, da bi se održali u borbi s drugim životinjama,
moraju se zbiti zajedno kao roj pčela, a ne beskonačno se ploditi; moraju isto kao i pčela,
odgajati bespolne, tj. opet moraju težiti ka suzdržavanju, a nikako ne ka raspaljivanju strasti,
čemu je usmjereno cijelo ustrojstvo života. — On zašutje. — Ljudski rod će izumrijeti? Pa
zar može netko ma kako god gledao na svijet sumnjati u to? Ta to je isto tako pouzdano kao
i smrt. Ta po svim crkvenim učenjima doći će konac svijeta, i po svim naučnim učenjima to
isto je neizbježno. I zar je onda čudno što po moralnom učenju izlazi na isto.
On je dugo šutio poslije toga, popio je još malo čaja, popušio do kraja cigaretu i izvadio
iz torbe novce te ih stavio u svoju staru prljavu dozu za cigarete.
— Razumijem šta vi mislite — rekoh ja — nešto slično propovijedaju kvekeri.
— Tako je, točno, i oni imaju pravo — reče on. — Spolna je strast, ma kako ona
bila prikrivena, strašno zlo, protiv kojeg se treba boriti, a ne raspirivati je, kao što čine kod
nas. Riječi Evanđelja da je svaki koji gleda ženu sa željom već učinio preljub s njome ne
odnose se samo na tuđe žene, nego — i najprije — na svoju ženu.
XII
— U našem je, pak, svijetu upravo obratno: ako je čovjek, kao neženja, još i mislio na
suzdržavanje, sigurno je da svaki koji se oženi drži da suzdržavanje sad više nije potrebno.
Ta ona putovanja poslije vjenčanja, boravci nasamo, koje s dopuštenjem roditelja provode
mladenci — ta to nije ništa drugo nego dopuštenje razvrata. Ali moralni zakon se sam
osvećuje kad ga netko prekrši. Koliko god sam nastojao da stvorim medeni mjesec, nikako
mi to nije polazilo za rukom. Neprestano je bilo gadno, sramotno i dosadno. Ali uskoro
postade još i nepodnošljivo teško. Počelo je to vrlo brzo. Trećeg ili četvrtog dana, čini mi se,
zatekoh ženu žalosnu, počeh je pitati što joj je, stadoh je grliti što je, po mome mišljenju,
bilo jedino što je ona mogla željeti, a ona otkloni moju ruku i zaplače. Zašto? Nije znala reći.
Ali joj bijaše mučno, teško. Vjerojatno joj njeni izmučeni živci došapnuše istinu o prljavosti
naših odnosa; ali to ona nije umjela reći. Počeh je ispitivati, a ona mi tek onda reče da joj je
teško bez majke. Učinilo mi se da to nije istina. Počeh je salijetati ne spominjući majke.
Nisam shvatio da joj je prosto bilo teško, a majka bijaše samo izgovor. Ali se ona odmah
uvrijedila zato što nisam spominjao majku, kao da joj ne vjerujem. Prekorih je zbog
kapricioznosti i odjednom se cijelo njezino lice izmijeni, mjesto žalosti pojavi se bijes, i ona
me poče najoštrijim riječima prekoravati zbog egoizma i surovosti. Pogledah je. Cijelo njeno
lice odavaše hladnoću i neprijateljstvo, gotovo mržnju prema meni. Sjećam se kako sam se
zgrozio kad to primijetih. Pa kako, šta je ovo, mislio sam. Ljubav — veza duša, a mjesto
toga ovo! Ta ne može biti, nije to ona! Pokušah da je smekšam, ali naiđoh na tako
neprobojan zid hladna, žučna neprijateljstva da se nisam uspio ni snaći, kad bijes obuze i
mene, i mi izgovorismo jedno drugom cijelo čudo neprijatnih riječi. Dojam te prve svađe
bijaše strašan. Ja sam to nazivao svađom, ali to nije bila svađa, već je to bilo samo otkriće
onoga ponora koji je zapravo ležao između nas. Zaljubljenost je bila iščezla čim su bila
zadovoljena čula, i mi smo se našli jedno nasuprot drugom u našem zbiljskom međusobnom
odnosu, tj. kao dvoje potpuno stranih egoista koji žele da jedno pomoću drugog osjeti što
više zadovoljstva. Nazvah svađom ono što se desilo među nama; ali to ne bijaše svađa, to
bijaše samo posljedica prekida pohotljivosti, izbijanje na vidjelo novih zbiljskih odnosa.
Nisam shvaćao da taj hladni i neprijateljski odnos bijaše, zapravo, naš normalni odnos,
nisam to shvaćao zato što smo taj neprijateljski odnos u početku vrlo brzo zaboravili zbog
ponovne pojave pročišćene pohotljivosti, tj., zaljubljenosti.
I mišljah da smo se posvadili i pomirili i da toga više neće biti. Ali tog istog prvog
medenog mjeseca vrlo brzo je ponovno nastupio period zasićenosti, opet prestadosmo biti
potrebni jedno drugom, i opet izbi svađa. Druga svađa prenerazila me još više od prve.
Sigurno da prva nije bila slučajna, nego je tako moralo biti, a tako će biti, mišljah. Druga
svađa me je još više prenerazila jer ju je prouzrokovao najnevjerojatniji povod. Nešto zbog
novaca, koje nikad nisam žalio i koje sigurno nikako nisam mogao žaliti zbog žene. Sjećam
se samo kako je ona nekako izvrnula slučaj, kako je, tobože, neka moja napomena izrazila
moju želju da vladam njome pomoću novca na kojem, navodno, osnivam svoje neosporno
pravo; sjećam se da je to bilo nešto nemoguće, glupo, podlo, nešto što nije bilo svojstveno ni
meni, ni njoj. Razbjesnih se, počeh je prekoravati zbog netaktičnosti, ali i ona mene — i
poče opet isto. I u riječima i u izražaju njena lica i očiju opazih to isto surovo, hladno
neprijateljstvo koje me je prije toliko zaprepastilo. Svađao sam se, sjećam se, s bratom, s
prijateljima, s ocem, ali nikada među nama nije bilo takva osobitog, žučnog bijesa kakav je
tada izbio. Ali prođe neko vrijeme, i opet te međusobne mržnje nesta, jer ju je potisla
zaljubljenost, to jest pohotljivost, i ja sam se neprestano tješio mišlju da su te dvije svađe
bile greške koje se mogu oprostiti. Ali izbi treća, četvrta, i shvatih da to nije slučajnost, nego
da tako mora biti i da će tako biti, i ja se uplaših onoga što me očekuje. Uz to me je još
mučila užasna pomisao da samo ja živim sa ženom tako strašno, nipošto, nipošto onako
kako sam očekivao, a da u drugim brakovima toga nema. Onda još nisam znao da je to opća
sudbina, ali da svi, isto kao i ja, misle da je to jedino njihova nesreća, prikrivaju tu, jedino
njihovu, sramotnu nesreću, ne samo pred drugima, nego i pred samim sobom, ne priznajući
to sami sebi.
Počelo je to prvih dana i trajalo podugo, i neprestano bivalo sve jače i žešće. U dubini
duše osjetih, već prvih sedmica, da sam pao u klopku, da se nije dogodilo ono što sam
očekivao, da ženidba ne samo da nije sreća, nego velik teret, ali ja to, kao i svi, nisam htio
sebi priznati (ne bih sebi ni sad priznao da nije sve svršeno) i skrivao sam ne samo pred
drugima, nego i pred sobom. Sad se čudim kako nisam vidio svoj pravi položaj. To sam
mogao vidjeti po tome što su svađe počinjale zbog takvih povoda da se poslije, kad bi se
završile, ne bismo mogli ni sjetiti zašto je došlo do njih. Svijest nije uspijevala prirediti
dovoljan broj povoda za neprijateljstvo, koje je neprekidno trajalo među nama. Ali je još
teže bilo što je nedostajalo prijedloga za pomirenje. Ponekad je bilo riječi, objašnjenja, čak
suza, ali, ponekad... oh! i sad mi se to gadi — poslije najžučnijih riječi, odjednom pogledi
bez riječi, osmjesi, poljupci, zagrljaji... Fuj! kako je to gadno! Kako nisam onda mogao
vidjeti svu gnusobu toga...
XIII
Uđoše dva putnika i stadoše se smještati na klupi podalje od nas. On šućaše dok su se
oni smještali, ali čim utihnuše, on produži, očito ne izgubivši ni na trenutak niti svojih misli.
— A što je najvažnije i najodvratnije — poče on — u teoriji se smatra da je ljubav nešto
idealno, uzvišeno, a praktički je ljubav nešto gadno, svinjsko, nešto o čemu je i govoriti i
sjećati se gorko i sramno. Ta nije uzalud priroda učinila to gadnim i sramotnim. A ako je
gadno i sramotno, mora se tako i shvatiti. A kad tamo, naprotiv, ljudi se grade kao da je to
gadno i sramotno, divno i uzvišeno. Kakvi bijahu prvi znaci moje ljubavi? Prepustih se
životinjskim zadovoljenjima, i ne samo da ih se nisam stidio, već sam se nekako ponosio
zbog toga što sam se mogao predati tim fizičkim zadovoljenjima, ne misleći pri tome nimalo
ne samo o njenu duhovnom životu, nego čak ni o njenu fizičkom životu. Čudio sam se od
kuda ta uzajamna nesnošljivost, a to je bilo potpuno jasno: ta nesnošljivost ne bijaše ništa
drugo nego protest ljudske prirode protiv životinje koja je guši.
— Čudio sam se našoj međusobnoj mržnji. A to i nije moglo biti drugačije. Ta mržnja
ne bijaše ništa drugo nego uzajamna mržnja sudionika u zločinu — i zbog nagovaranja, i
zbog sudjelovanja u zločinu. Zar to nije zločin kad je ona, nesretnica, zatrudnjela već prvog
mjeseca, a naša svinjska veza je i dalje trajala. Vi mislite da se udaljujem od priče? Nimalo!
Ja vam upravo pričam kako sam ubio svoju ženu? Na sudu me pitaju čime sam i kako ubio
ženu? Budale! Misle da sam je ubio nožem, onda, peti listopada. Nisam je ubio onda, već
mnogo prije. Upravo onako kako oni danas ubijaju, svi oni, svi...
— A čime? — upitah.
— Eto to je i čudno što nitko neće da shvati ono što je tako jasno i očito, ono što bi
morali znati i propovijedati liječnici, ali o čemu oni šute. To je sve neobično jednostavno.
Muškarac i žena su stvoreni baš tako kao i životinje, tako da poslije tjelesne ljubavi počinje
bremenitost, zatim dojenje — takva stanja u kojima je ženi, isto kao i njenu djetetu, tjelesna
ljubav štetna. Žena i muškaraca je isti broj. šta iz toga slijedi? Čini mi se da je jasno. I ne
treba velike mudrosti da se iz toga izvede zaključak koji izvode i životinje, tj. da je potrebno
suzdržavanje. Ali nije tako. Nauka je uspjela pronaći nekakve leukocite koji jure po krvi i
kojekakve nepotrebne gluposti, a ovo nije mogla shvatiti. U krajnjem slučaju nećete
čuti da ona o tome govori.
I tako žena ima samo dva izlaza: prvi, da učini sebe nakazom, da ništi ili po potrebi
uništava u sebi sposobnost da bude ženom, tj. majkom, zato da bi se muškarac mogao mirno
i neprestano naslađivati; ili drugi izlaz, koji nije čak ni izlaz, nego prosto, surovo, očito
narušavanje prirodnih zakona, koje se vrši u svim takozvanim časnim porodicama. A
zapravo riječ je o tome da žena, protivno svojoj prirodi, mora biti istovremeno i trudnica i
dojilja, i ljubavnica, mora se spustiti tako nisko, kao što se ne spušta ni jedna životinja. I
ponestaju joj snage za to. I zato među nama ima histeričnih, nervoznih žena, a u narodu —
goropadnica. Vidite, među djevojkama, onim čistim, nema goropadi, već samo među
ženama, i to među ženama koje žive s muškarcima. Tako je kod nas. Isto je tako i u Evropi.
Sve bolnice za histerične pune su žena koje narušavaju zakon prirode. Ali goropadnice i
pacijenti Charcota su prave luđakinje, a suludih žena je pun svijet. Pomislite kakav se to
veliki čin odigrava u ženi kad zanese ili kad doji rođeno dijete. Raste ono što produžuje naš
život, zamjenjuje nas. I taj sveti čin se prekida — i to čime? Strašno je i pomisliti! I pričaju o
slobodi, o pravima žene. To je isto kao kad bi ljudožderi tovili zarobljenike za jelo i
uvjeravali ih da se brinu o njihovim pravima i slobodi.
Sve je to bilo novo i zaprepastilo me.
— Pa zar je tako? Ako je tako, onda — rekoh ja — slijedi iz toga da se ženu može
ljubiti samo jedanput u dvije godine, a muškarac ...
— Muškarcu je to potrebno — prihvati on. — I o tome su ljubazni žreci nauke uvjerili
sve ljude. Ja bih tim vračevima zapovijedio da vrše dužnosti tih žena koje su, po njihovu
mišljenju, potrebne muškarcima, i šta bi onda rekli? Uvjerite čovjeka da mu je potrebna
votka, duhan, opijum, i sve će mu to postati potrebno. To će reći da Bog nije shvatio što je
potrebno i zbog toga je, ne upitavši vračeve, uredio sve tako loše. Vidite, dakle, da ovako
nije u redu. Muškarcu je potrebno i neophodno, tako su oni zaključili, da zadovoljava svoju
strast, a kad tamo, ondje se ispriječio porod i dojenje djece, koji ometaju zadovoljenje te
potrebe. Kako se može tome doskočiti? Treba se obratiti vračevima, oni će to urediti. Oni su
se i dosjetili. Oh, kad će biti svrgnuti ti vračevi sa svojim obmanama? Već je vrijeme! Eto
do čega je to dovelo: silaze s uma i ubijaju se, i sve zbog toga. A kako i može biti drugačije?
životinje, čini se, znaju da potomstvo produžuje njihov rod, i drže se nekoga zakona u tom
odnošaju. Samo čovjek to ne zna, i neće da zna. I vodi brigu samo o tom kako bi mogao što
više uživati. I tko je to? Car prirode, čovjek. Vidite, životinje se sjedinjuju samo onda kad
mogu stvoriti potomstvo, a pogani car prirode — uvijek, samo da može uživati. I osim toga
unosi tu majmunsku rabotu u biser-stvaranje, u ljubav. I u ime te ljubavi, to jest opačine,
ubija — koga? — polovicu ljudskog roda. Sve žene koje bi morale pomagati u kretanju
čovječanstva k istini i sreći, on u ime svoga zadovoljstva pretvara, ne u pomoćnice, već u
neprijatelje. Vidite li tko posvuda koči napredak čovječanstva? Žene. A zbog čega su one
takve? Upravo zbog svega toga. Tako je to, tako — ponovi on još nekoliko puta i poče se
vrpoljiti, vaditi cigarete i pušiti želeći, očito, da se malo primiri.
XIV
— Eto, i ja sam živio kao takva svinja — nastavi on opet prijašnjim tonom. — Najgore
bijaše to što sam, živeći takvim gadnim životom, bio uvjeren da zato što ne griješim s
drugim ženama, da zato živim časnim porodičnim životom, da sam ćudoredan čovjek i da
nisam ni za što kriv, i da je za naše svađe kriva ona, njen karakter.
Ona, naravno, nije bila kriva. Bila je ista kao i sve, kao većina. Odgojena bijaše kao što
zahtijeva položaj žene u našem društvu i kako stoga odgajaju bez iznimke sve žene imućnih
klasa i kako se moraju odgajati. Pričaju o nekakvom novom ženskom obrazovanju. Samo
prazne riječi: obrazovanje žene je upravo onakvo kakvo mora biti dok postoji onakvo
neprikriveno, već javno, općenito gledanje na ženu.
I obrazovanje žene će uvijek odgovarati gledanju muškaraca na nju. Ta svi mi znamo
kako muškarac gleda na ženu: »Wein, Weiber und Gesang«, tako čak kažu pjesnici. Uzmite
svu poeziju, cijelo slikarstvo, kiparstvo, počam od ljubavnih pjesama i nagih Venera i Frina,
vidjet ćete da je žena predmet zadovoljenja; ona je takva na Trubi i na Gračevki i na
dvorskom balu. I pogledajte tu lukavost đavola: eto, naslada, zadovoljstvo, pa nek se onda
zna da je zadovoljstvo, da je žena samo poslastica. Ali, nije tako, prvo su ti vitezi tvrdili da
oni obožavaju ženu (obožavaju, a ipak gledaju na nju kao na predmet naslade), sad pak
uvjeravaju da poštuju ženu. Jedni joj ustupaju mjesto, dižu rupčiće; drugi priznaju njena
prava da se bavi svim poslovima, da sudjeluje u upravi, itd. Neprestano to čine, ali gledanje
na nju i dalje je isto. Ona je predmet naslade. Njeno tijelo je sredstvo naslade. I ona zna to.
To je isto kao i ropstvo. Ta ropstvo nije ništa drugo nego kad nekolicina živi od prisilnog
rada mnogih. I zato, kako ropstva ne bi bilo, potrebno je da ljudi više ne žele živjeti na račun
prisilnog rada drugih, da to smatraju za grijeh ili sramotu. A, međutim, oni promijene
vanjski oblik ropstva, udese tako da se više ne mogu kupovati robovi i uobražavaju i
uvjeravaju se da ropstva više nema, i ne vide, i ne žele vidjeti, da ropstvo i dalje postoji, jer
ljudi isto onako vole i smatraju za dobro i pravedno izrabljivati rad drugih. I budući da oni
odmah smatraju to za dobro, uvijek će se naći ljudi koji su jači i lukaviji od drugih i koji će
znati da to učine. Isto je i s emancipacijom žene. Ropstvo žena je samo u tome što ljudi žele
i smatraju da je vrlo dobro izrabljivati je kao predmet naslade. I oni, eto, oslobađaju ženu,
daju joj različita prava, jednaka muškarcu, ali i dalje gledaju na nju kao na predmet naslade;
tako je i odgajaju i u djetinjstvu i društvenim mišljenjima. I tako je ona, ona ista ponižena,
razvratom pokvarena robinja, dok je muškarac onaj isti razvratni robovlasnik.
Puštaju žene na sveučilišta i u upravu, i gledaju na nju kao na predmet naslade. Naučite
je da tako gleda na samu sebe kako smo je i naučili, i ona će uvijek ostati niže biće. Ili će uz
pomoć nitkova liječnika sprečavati začeće, to jest bit će prava prostitutka, ne ponižena do
životinje, već do stvari, ili će biti ono što jest u najviše slučajeva — duševno bolesna,
histerična, nesretna, kakve već sve mogu biti kad nemaju prilike da se duševno razviju.
Gimnazije i sveučilišta ne mogu to izmijeniti. To može izmijeniti samo promjena
gledanja muškarca na ženu i žena na sebe same. To će se promijeniti tek onda kad žena bude
smatrala za najviši položaj položaj djevice, a ne, kao što se sad smatra za to najviše stanje
čovjeka — stidom, sramotom. Dok toga nema, ideal svake djevojke, ma kakvo bilo njeno
obrazovanje, bit će ipak taj da nastoji privući što više muškaraca, što više mužjaka kako bi
mogla imati veći izbor.
A to što jedna zna više matematike, a druga svirati na harfi, neće ništa izmijeniti, žena je
sretna i postiže sve što može poželjeti kad opčini muškarca. I zato je glavni zadatak žene —
znati opčinjavati njega. Tako je bilo, i tako će biti. Tako je to u djevojačkom životu djevojke
našeg staleža, tako je i kasnije i u životu žene. Djevojci je to potrebno zbog izbora, a udatoj
ženi — zbog vladanja nad mužem.
Jedino što to prekida, ili bar na neko vrijeme potiskuje, to su djeca, i to samo onda kad
žena nije bolesna, tj. kad sama doji. Ali tu se opet upleću liječnici.
Moja žena, koja je htjela sama dojiti i koja je dojila ostalo petero djece, bila je nešto
bolesna kad se rodilo prvo. Ti liječnici, koji su je cinički svlačili i posvuda pipali, za što sam
im morao zahvaljivati i platiti novcem, ti dragi liječnici su utvrdili da ne smije dojiti, i ona je
u početku bila lišena tog jedinog sredstva koje ju je moglo spasiti od koketiranja. Dojila je
dojilja, to jest, mi smo iskoristili nevolju, neimaštinu i neznanje žene, odvukli je od njena
djeteta k našem i za to joj natakli kokošnik s vrpcama. Ali nije riječ o.tome. Riječ je o tome
da je baš onda kad je bila oslobođena trudnoće i dojenja u njoj osobito snažno izbila ženska
koketerija, koja je bila zaspala. I u meni, u vezi s tim, osobito snažno izbiše muke
ljubomore, koje su me neprekidno mučile u toku mog cijelog bračnog života jer one moraju
mučiti sve one muževe koji žive sa ženom onako kako sam ja živio, to jest nemoralno.
XV
— Sve vrijeme koje sam proveo u braku neprekidno me je mučila ljubomora. Ali je bilo
perioda kad sam osobito mnogo patio od toga. I jedan od tih perioda bijaše kad su joj
liječnici, poslije rođenja prvog djeteta, zabranili da doji. U to vrijeme sam bio osobito
ljubomoran zato što je, u prvom redu, moja žena osjećala onaj nemir, svojstven majci, koji
je morao biti izazvan bezrazložnim narušavanjem pravilna toka života; u drugom redu zato,
što sam, opazivši kako je lako odbacila moralnu obavezu majke, pravilno, iako nesvjesno,
zaključio da će ona tako isto lako odbaciti i supružansku obavezu, to više što bijaše potpuno
zdrava i što je bez obzira na zabranu drugih liječnika, kasnije rođenu djecu dojila sama i što
ih je othranila dobro.
— Vi, čini se, liječnike ne volite — rekoh zamijetivši osobito ljutit ton njegova glasa
svaki put čim bi ih samo spomenuo.
— Nije riječ o tome volim ih ili ne volim. Oni su uništili moj život, kao što uništili i
uništavaju živote tisuća, stotine tisuća ljudi, i ja ne mogu a da ne povezem posljedice s
uzrokom. Razumijem da oni žele, isto kao i advokati i mnogi drugi zarađivati novac, i ja bih
im drage volje dao polovicu svog prihoda, i svatko bi im, kad bi samo shvatio što oni rade,
drage volje dao polovicu svog imutka samo da se ne miješaju u vaš porodični život, da vam
se ne približuju. Nisam, istina, skupljao podatke, ali znam desetke slučajeva — njih je sva
sila — gdje su oni ubili ili dijete u majčinoj utrobi, tvrdeći da majka ne može roditi, a majka
kasnije divno rađa, ili majke nekakvim tobožnjim operacijama. Ali nitko ne broji ta
ubojstva, kao što se nisu brojala ni ubojstva inkvizicije zato što se smatralo da su ona radi
sreće čovječanstva. Ne mogu se izbrojati zločinstva što ih oni počinjaju. Ali svi ti zločini
nisu ništa u usporcđenju s tim moralnim truležom materijalizma koji oni unose u svijet,
osobito preko žena. Neću ni da kažem da ljudi, kad bi se pridržavali njihovih uputa,
zahvaljujući zarazama kojih ima posvuda, ne bi nikako smjeli težiti zbliženju, već
razdvajanju: svi bi morali, prema njihovu naučavanju, sjediti potpuno sami i ne ispuštati iz
usta brizgalice s karbolnom kiselinom (uostalom, otkrili su da i ona ne valja). Ali to još nije
najgore. Najgori je otrov — razvraćanje ljudi, osobito žena.
Danas se više ne može reći: »Ti živiš nevaljalo, živi bolje«, nitko to ne može reći, ni
sebi, ni drugom. A, ako živiš nevaljalo, onda su tome uzrok nenormalna živčana stanja ili
nešto slično. I treba poći k njima, a oni će propisati neki lijek, koji ćete za trideset i pet
kopejaka dobiti u ljekarni, i vi ćete ga uzeti. Bit će vam još gore, onda opet lijekovi, i opet
liječnici. Krasno!
Ali nije riječ o tome. Samo sam rekao da je ona sama divno dojila djecu i da me je
jedino to nošenje i dojenje djece spašavalo od muka ljubomore. Da nije bilo toga, sve bi se
dogodilo prije. Djeca su spašavala i mene i nju. Za osam godina rodila je petero djece. I sve
je dojila sama.
— A gdje su sad vaša djeca? — upitah ja.
— Djeca! — uplašeno ponovi on.
— Oprostite, možda vam je teško sjećati se?
— Ne, nije. Moju djecu je uzela svastika i šurjak. Nisu mi ih dali. Dao sam im imanje,
ali ih oni meni nisu dali. Ta ja sam zapravo luđak. Sad idem od njih. Vidio sam ih, ali neće
da mi ih dadu. A ja bih ih odgojio tako da ne bi bili onakvi kakvi su bili njihovi roditelji. A
moraju biti takvi. E, pa šta se može. Razumljivo je da mi ih neće dati i povjeriti. Pa i ne
znam ima li u mene snage da ih odgojim. Mislim da ne bih. Ja sam ruševina, invalid. Ipak je
nešto u meni. Znam. Jest, točno je da znam ono što nitko neće tako brzo saznati.
Jest, djeca žive i rastu isto onako divlje kao i svi oko njih. Vidio sam ih, triput sam ih
vidio. Nikako im ne mogu pomoći. Nikako. Sad putujem kući na jug. Imam dolje kućicu i
vrt.
Jest, neće brzo ljudi saznati ono što ja znam. Ima li mnogo željeza i kakvi su metali na
suncu i zvijezdama — to se može brže doznati; ali ono što otkriva našu prljavštinu, to je
teško, vrlo teško...
Vi bar slušate, i na tome sam vam zahvalan.
XVI
— Sjetili ste me, eto, djece. Kako li se strašno laže i o djeci. Djeca su blagoslov božji,
djeca su radost. Sve je to laž. Sve je to bilo nekada, ali sad nema ništa slično. Djeca su
patnja, i ništa više. Većina majki to jasno i osjeća i ponekad nehotice govori i otvoreno o
tome. Pitajte većinu majki iz našeg staleža imućnih ljudi, one će vam reći da ne žele imati
djecu zato što se boje da djeca mogu bolovati i umrijeti, da ne žele dojiti, ako su ih već
rodile, da se ne bi morale vezati i mučiti se. Užitak koji im pruža ljepota djeteta, njihove
ručice, nožice, cijelo tjelešce — zadovoljstvo koje daje dijete manje je od patnje koje one
podnesu — suvišno je i reći, zbog bolesti ili gubitka djeteta, već i od same bojazni da bi se
mogla razboljeti i umrijeti. Ocijenivši povoljnosti i nepovoljnosti, izlazi da je nepovoljno i
stoga nepoželjno imati djecu. One to otvoreno, smjelo govore, uvjerene da ti osjećaji
proizlaze iz ljubavi prema djeci, dobra i pohvalna osjećaja, kojim se ponose. One ne
primjećuju da takvim rasuđivanjem potpuno niječu ljubav, a potvrđuju samo svoj egoizam.
Ljepota djeteta daje im manje zadovoljstva, nego patnje što ih izaziva strah zbog njega, i
zato nije potrebno to dijete koje bi one voljele. One ne žrtvuju sebe zbog ljubljena bića, nego
žrtvuju zbog sebe ono što bi tek imalo biti ljubljeno biće.
Jasno je da to nije ljubav, nego egoizam. Ali kad treba osuditi njih, majke imućnih
porodica, zbog tog egoizma — ne možeš dići ruku kad se sjetiš svega onoga što one prepate
u našem gospodskom životu zbog zdravlja djece, zahvaljujući opet tim istim liječnicima.
Kad se sjetim samo, čak i sada, života i stanja žene u prvo vrijeme kad je imala troje,
četvoro djece i kad je bila potpuno zaokupljena njima — obuzme me užas. Mi nismo uopće
živjeli. Bijaše to neka vječita opasnost, spašavanje od nje, ponovno iskrsavanje opasnosti,
ponovni očajni napori i ponovno spašavanje — i uvije takvo stanje kao na brodu koji tone.
Ponekad mi se činilo da je to bilo namjerno i da se ona pretvarala da se brine o djeci samo
zato kako bi mene svladala. Tako su se na privlačan, jednostavan način rješavala sva pitnja u
njenu korist. Ponekad mi se činilo da je sve, što je tada činila i govorila — činila i govorila s
nekom namjerom. Ali nije bilo tako, ona je sama strašno patila i neprekidno se mučila
brineći se o djeci i njihovu zdravlju. To su bile muke za nju, a i za mene. Ali je ona morala
stradavati. I želja za djecom, životna potreba za dojenjem, maženjem i zaštitom djece —
postojala je, kako postoji i kod većine žena, ali je postojalo i ono što ne postoji kod životinja
— razmišljanje i rasuđivanje. Kokoš ne strahuje pred onim što se može dogoditi njenu
piletu, ne poznaje sve one bolesti koje ga mogu snaći, ne poznaje sva ona sredstva koja,
kako to ljudi zamišljaju, mogu spasiti od bolesti i smrti. I za nju, za kokoš, djeca nisu patnja.
Ona radi za svoje piliće ono što joj je prirođeno i što je veseli; djeca su za nju veselje. I kada
se pile razboli, njene brige su potpuno određene: ona ga grije, hrani. I radeći to, zna da radi
sve što je potrebno. Izdahne li pile, ona se ne pita zašto je umrlo, ni kamo je otišlo, zakvocat
će, onda će prestati i živjet će dalje po starom. Ali kod naših nesretnih žena, i moje, nije bilo
tako. Osim o bolestima i o tome kako treba liječiti, o tome kako treba odgajati i njegovati,
ona je posvuda slušala i čitala bezbroj mnogo pravila, koja bijahu vrlo različita i koja se
neprekidno mijenjahu. Treba hraniti tako, time; ne, ne tako, ne time, već ovako; oblačiti,
napajati, kupati, polagati na spavanje, voditi na šetnju, na zrak — za sve to bismo mi,
pogotovo ona, saznali svaki tjedan nova pravila. Kao da se djeca rađaju od juče. I ako nije
nahranjeno, okupano, kako treba, i u pravo vrijeme, dijete će se razboljeti, pa izlazi da je
kriva ona jer nije postupila onako kako treba.
Tako je dok je dijete bilo zdravo. I to je mučenje. Ali istom kad se razboli, onda je
gotovo. Pravi pakao. Smatraju da se bolest može izliječiti i da postoji određena nauka i
određeni ljudi — liječnici, i da oni to znaju. Ne znaju svi, već samo oni najbolji. Dijete je,
eto, bolesno i treba nabasati na tog najboljega, na toga koji će ga spasiti, i dijete je spašeno, a
ne uloviš li tog liječnika ili ako ne živiš u tom mjestu u kome živi taj liječnik — dijete je
izgubljeno. I to nije osamljeno vjerovanje, nego vjerovanje svih žena iz njena društva, i sa
svih strana ona čuje samo to: Jekaterini Semjonovnoj je umrlo dvoje djece zato što nisu u
pravo vrijeme pozvali Ivana Zahariča, a Mariji Ivanovnoj je Ivan Zaharič spasio najstariju
djevojčicu; Petrovi su se u pravo vrijeme, po savjetu liječnika, razmiljeli po svratištima i
ostali živi, a da se nisu razmiljeli — djeca bi pomrla. A ona je bila boležljivo dijete, preselili
su se, po savjetu liječnika, na jug — i spasili dijete. Kako da se ne muči i ne uzbuđuje
cijeloga života kad život djece, uz koju je ona nagonski vezana, ovisi o tome hoće li ona na
vrijeme doznati šta će o tome reći Ivan Zaharič. A šta će reći Ivan Zaharič ne zna nitko,
najmanje on sam, zato što on vrlo dobro zna da ništa ne zna i da ne može ni u čemu pomoći,
već samo onako petlja nasumce, tek da ne prestane vjerovati da nešto zna. Ta da je ona bila
životinja u pravom smislu, ne bi se toliko mučila; da je, pak, bila čovjek u pravom smislu,
onda bi vjerovala u Boga i govorila bi i mislila kako govore vjernice: »Bog dao, Bog i uzeo,
sve je u božjoj ruci.« Ona bi mislila da je život njene djece, isto kao i život i smrt svih ljudi,
izvan ljudske vlasti, i da je jedino u božjoj vlasti, i onda je ne bi mučilo to što je u njenoj
vlasti bilo da spriječi bolest i smrt djece, ali ona nije tako učinila. I zbog toga je njen položaj
bio ovakav: imala je najkrhkija, slaba bića, izložena beskrajnim nesrećama. Prema tim
bićima ona osjeća nagonsku, životinjsku privrženost. Osim toga, ta bića su joj povjerena, a
istovremeno su sredstva kojima se ta bića mogu održati nama nepoznata, dok su poznata
posve stranim ljudima, kojih se usluge i savjete može dobiti jedino za veliki novac, i to ne
uvijek.
Sav život nakon rođenja djece bio je za ženu, a stoga i za mene, ne radost, već muka.
Kako da se ne muči? Ona se i mučila neprekidno. Ponekad, jedva što bismo se umorili
poslije kakve ljubomorne scene ili, prosto, svađe, i naumili poživjeti, pročitati, porazmisliti;
tek što se prihvatiš nekoga posla, odjednom te obavijeste da Vasja povraća, da je Masa imala
krvavu stolicu, ili da Andrjuša ima osip, i, naravno, život prestaje. Kamo treba otrčati, po
koje liječnike, kako odijeliti djecu? I sad dolaze na red klistiri, temperature, miksture i
liječnici. To se još i ne svrši, već počne nešto drugo. Pravoga, čvrstog porodičnog života nije
ni bilo. Postojalo je samo, kako sam vam rekao, neprekidno spašavanje od uobraženih i
stvarnih opasnosti. Tako je, dakako, sad u većini porodica. U mojoj porodici bijaše to
osobito očito. Žena je bila čedoljubiva i lakovjerna.
I tako djeca, ne samo da nisu popravljala naš život, već su ga trovala. Osim toga, djeca
bijahu za nas novi povod za sukobe. Otkako dođoše na svijet djeca, i što postajahu veća, to
su češće upravo djeca bila i sredstvo i predmet sukoba. Nisu bila samo predmet sukoba, već
su bila i oruđe u borbi; mi kao da smo se djecom borili jedno protiv drugog. Svaki je imao
svog ljubimca — oruđe. Ja sam se najviše borio Vasjom, najstarijim, a ona Lizom. Osim
toga, kad su djeca poodrasla i njihovi se karakteri oblikovali, desilo se da su oni postali
saveznici, koje je svatko od nas htio privući na svoju stranu. Oni su, nesretnici, pri tom
strašno patili, ali mi, u našem neprekidnom ratovanju, nismo ni pomišljali na njih.
Djevojčice su držale uza me, a najstariji dječak, koji je bio nalik na nju, njen ljubimac, često
bijaše neprijateljski raspoložen prema meni.
XVII
XVIII
XIX
XX
XXI
— U takvim smo, eto, bili odnosima kad se pojavio taj čovjek. Taj čovjek je došao u
Moskvu — zvao se Truhačevski — i pohodio me. To je bilo prije podne. Primio sam ga.
Nekad smo jedno drugome govorili »ti«. On je pokušao, lavirajući u govoru između »ti« i
»vi«, da ostanemo na »ti«, ali sam odlučno naglasio »vi«, i on je odmah pristao. Nije mi se
nimalo svidio već na prvi pogled. Ali, začudo, nekakva čudnovata sudbonosna sila
prisiljavala me da ga ne odbijem, da ga ne udaljim, već da ga, naprotiv, približim, što je
moglo biti jednostavnije od toga da porazgovorim s njim hladno, oprostim se, ne upoznavši
ga sa ženom. Ali, da, upravo sam nekako namjerno počeo govoriti o njegovu sviranju, rekao
sam, kako su mi pričali, da je ostavio violinu. On mi reče da sad, naprotiv, svira više no
prije. On se prisjetio da sam i ja nekad svirao. Rekoh mu da više ne sviram, ali da moja žena
dobro svira.
Čudnovato! Moj odnos prema njemu pri našem sastanku, već prvog dana, prvog
trenutka, bijaše takav kakav je mogao biti istom nakon onoga što se dogodilo. U tom mome
odnosu prema njemu bila je neka napetost: razabirao sam svaku riječ, svaki izričaj, koji je
rekao on ili ja, i pridavao im važnost.
Predstavih ga ženi. Odmah je zapodjeo razgovor o glazbi, i on se ponudi da će svirati s
njom. Žena je, kao i uvijek u posljednje vrijeme, bila vrlo otmjena i zamamna, sablažnjivo
lijepa. On joj se očito svidio na prvi pogled. Osim toga, ona se obradovala tome što će moći
svirati uz pratnju violine, a to je ona neobično voljela, pa je zbog toga čak naimala violinistu
iz kazališta, i na njezinu licu se opažala ta radost. Ali, pogledavši me, ona je odmah shvatila
šta ja osjećam i izmijenila svoj izražaj i poče ona igru uzajamna obmanjivanja. Prijazno sam
se smješkao gradeći se da mi je to vrlo drago. Gledajući ženu onako kako svi bludnici
promatraju lijepe žene, on se gradio da ga zanima samo predmet razgovora, upravo ono što
ga više uopće nije zanimalo. Ona je nastojala da bude naoko ravnodušna, ali onaj njoj dobro
poznati namješteni smiješak Ijubomornika i njegov požudni pogled očito su je uzbuđivali.
Vidio sam da su joj već na prvom sastanku oči nekako osobito zablistale, i, vjerojatno zbog
moje ljubomore, između njega i nje odmah je potekla, da se tako izrazim, električna struja
koja izaziva istovjetnost izraza, pogleda i osmijeha. Kad bi ona crvenjela, i on bi crvenio,
kad se ona smiješila, i on se smiješio. Porazgovorismo o glazbi, o Parizu, o različitim
besmislicama. On ustade s namjerom da ode i stajaše, smiješeći se, sa šeširom na uzdrhtalu
bedru, gledajući čas nju, čas mene, kao da čeka šta ćemo učiniti. Sjećam se tog trenutka
upravo zato što sam mogao i da ga ne pozovem, i u tom slučaju se ne bi ništa desilo. Ali
pogledah njega, pa nju. »Nemoj ni pomisliti da sam ljubomoran zbog tebe« — rekoh joj u
mislima — »ili da se bojim tebe« — rekoh u mislima njemu i pozvah ga da dođe jednom
uveče s violinom, kako bi svirao sa ženom. Ona me pogleda u čudu, zarumeni se i, kao da se
uplašila, poče odbijati, govoriti da ne svira baš dobro. To njeno odbijanje još me više
razdraži, i još jače navalim. Sjećam se tog čudnog osjećaja koji me je obuzimao kad sam
promatrao njegov potiljak, njegov bijeli vrat, što odudaraše od crne razdijeljene kose, dok je
svojim skakutavim, nekakvim ptičjim hodom izlazio iz našeg stana. Nisam mogao a da ne
priznam sebi da me je nazočnost toga čovjeka mučila. Od mene zavisi, mislio sam, da
postupim tako da ga više nikada ne vidim. Ali, postupiti tako značilo bi priznati da ga se
bojim. Ne, ja ga se ne bojim. To je bilo odviše ponižavajuće, govorah sebi. I odmah nakon
toga, u predsoblju, znajući da će me žena čuti, stadoh ga moliti da još večeras dođe s
violinom. On obeća i ode.
Naveče dođe s violinom, i oni su svirali. Ali sviranje nije teklo kako valja, nije bilo nota
koje su im bile potrebne, a koliko je i bilo, žena nije mogla svirati bez pripreme. Ja sam
neobično volio glazbu i bijah im sudionikom sviranju, namještah mu stalak za note, okretah
strane. Oni su mnogo toga odsvirali, nekakve pjesme bez riječi i Mozartovu sonatu. On je
svirao sjajno i imao u najvećem stepenu ono što se nazivalo tonom. Osim toga je imao
istančan, plemenit ukus koji nikako ne odgovaraše njegovu karakteru.
Bio je, razumije se, mnogo jači od žene i pomogao joj je, a, istovremeno, učtivo hvalio
njeno sviranje. Vladao se vrlo lijepo. Činilo se da se žena zanima samo glazbom i bijaše
neobično jednostavna i prirodna. Međutim, premda sam se pretvarao da me zanima glazba,
cijelo sam veče, bez prekida, patio od ljubomore.
Od prvog trenutka, kad se sretoše njegov i ženin pogled, vidjeh da je životinja koja se
nalazila u njima oboma, protiv svih pravila položaja i svijeta, upitala: »Smije li se?« i
odgovorila: »O, da, svakako.« Vidio sam da on nikako nije očekivao da će u mojoj ženi, u
moskovskoj dami naći tako privlačnu ženu, i to ga je neobično radovalo. A nije nimalo
sumnjao u to da ona pristaje. Radilo se samo o tome da im ne bi smetao dosadni muž. Da
sam ja bio čist, ne bih to shvaćao, ali sam ja, isto kao i većina, tako mislio o ženama dok
nisam bio oženjen, i zato sam čitao u njegovoj duši kao u knjizi. Mučio sam se osobito zato,
što sam jasno vidio da ona prema meni nije gajila nikakav drugi osjećaj osim neprekidne
razdraženosti, koja bi bila tek ponekad prekinuta uobičajenom pohotom, i što je taj čovjek, i
po svojoj vanjskoj eleganciji i po nečem novom i, što je glavno, po neosporno velikom
talentu za glazbu, po tome, kako ih je zbližavalo njihovo zajedničko sviranje, po dojmu, koji
proizvodi na osjetljive ljude glazba, osobito violina, da je taj čovjek morao, ne samo da se
sviđa, nego je, nesumnjivo, zasigurno morao da je svlada, zgužva, previje, usuče u uže, učini
od nje sve što mu se prohtije. Nisam mogao da to ne vidim, i užasno patih. Ali, usprkos
tome, ili možda baš zbog toga, nekakva sila me je protiv moje volje nagonila da budem ne
samo učtiv, nego i prijazan prema njemu. Jesam li to radio zbog žene ili zbog njega kako bih
pokazao da ga se ne bojim, ili zbog sebe kako bih se zavarao — to ne znam, ali, već od
prvog susreta s njim, nisam mogao biti prost. Morao sam biti prijazan prema njemu kako se
ne bih predao želji da ga odmah ubijem. Za večerom sam mu točio skupocjeno vino,
oduševljavao se njegovim sviranjem, govorio prijazno smiješeći se i pozvao ga da iduće
nedjelje dođe na ručak i da ponovno svira sa ženom. Rekoh da ću pozvati još neke svoje
znance, ljubitelje glazbe, da ga slušaju. Na tome se i svršilo.
I Pozdnišev je, neobično uzrujan, promijenio položaj i ispustio onaj svoj osobiti glas.
— Čudnovato je kako je na mene djelovala nazočnost tog čovjeka — poče on opet, očito
naprežući se da bude miran. — Vraćam se kući s izložbe drugi ili treći dan poslije toga,
ulazim u predsoblje i odjednom osjećam nešto teško, kao kamen, pritište srce i ne mogu da
shvatim šta je to. To nešto bijaše to da sam, prolazeći kroz predsoblje, primijetio nešto što je
upozoravalo na njega. Tek u kabinetu shvatih što je to bilo i vratih se u predsoblje da bih se
uvjerio. Da, nisam se prevario: bijaše to njegova kabanica. Znate, pomodna kabanica. (Sve
što se njega ticalo promatrao sam neobično pažljivo, iako nisam bio toga svjestan.) Pitam,
točno, on je tu. Prolazim, ne kroz primaću sobu, već kroz učionicu, u salon. Liza, kćerka,
sjedi uz knjigu, i dadilja sa malom pored stola okreće nekakav poklopac. Vrata od salona su
zatvorena, i čujem otuda jednoličan arpeggio i njegov i njen glas. Osluškujem, ali ne mogu
ništa razabrati.
Očito, klavir treba samo da zagluši njegove riječi, možda poljupce. Bože moj, što se
onda uzbudilo u meni. Kad se samo sjetim te zvijeri koja je živjela u meni, onda me obuzme
užas. Srce se odjednom steglo, prestalo raditi i zatim kucalo, kao čekić. Prvi osjećaj, kao i
uvijek u svakom bijesu, bio je sažaljenje nad samim sobom. »Pred djecom, pred dadiljom!«
— mislio sam. Mora biti da sam bio užasan, jer me Liza promatrala čudnovatim pogledom,
»šta da radim? — upitah se. — Da uđem? Ne mogu, bog zna šta ću učiniti.« Ali ne mogu ni
otići. Dadilja me tako gleda kao da shvaća moj položaj. »Moram ući« — rekoh sebi i naglo
otvorih vrata. On je sjedio za glasovirom i izvodio taj arpeggio svojim uvinutim, velikim
bijelim prstima. Ona je stajala uz ugao glasovira nad rastvorenim notama. Ona me prva
ugledala ili čula, i pogledala u me. Je li se uplašila i pretvarala se da se nije uplašila, ili se
zbilja nije uplašila, tek nije zadrhtala, nije se pomakla, već je samo pocrvenjela, i to nešto
kasnije.
— Vrlo mi je drago što si došao; ne možemo da odlučimo šta ćemo svirati u nedjelju —
reče ona takvim tonom kakvim ne bi govorila da smo sami. Ovo, i to, što je rekla »mi« za
sebe i njega, uzrujalo me. šutke sam se pozdravio s njim.
On mi je stisnuo ruku i odmah, smiješeći se porugljivo, kako mi se činilo, počeo
objašnjavati da je donio note kako bi se spremili za nedjelju, ali da se ne mogu složiti šta će
svirati: nešto teže i klasičnije, recimo Beethovenovu sonatu uz violinu ili neka sitna djela?
Sve je bilo tako prirodno i jednostavno da se nisam mogao ni za što prihvatiti, a međutim
sam ipak bio uvjeren da je sve to laž, da su se oni dogovorili o tome kako će me prevariti.
Među najveće muke ljubomornika (a ljubomornici su svi u našem društvenom životu)
idu poznata društvena pravila koja dopuštaju najveću i najopasniju intimnost između
muškaraca i žena. Morao bih postati predmetom rugla ljudi kad bih htio spriječiti tu
intimnost na balovima, intimnost liječnika sa svojom pacijentkinjom, intmnost u umjetnosti,
slikarstvu, a osobito — u glazbi. Ljudi se udvoje bave najplemenitijom umjetnošću,
glazbom; za to je potrebna izvjesna intimnost, i ta intimnost nema ništa neprilično, i samo
glupi ljubomorni muž može tu vidjeti nešto neželjeno. A, međutim, svi znaju da upravo zbog
toga što se bave time, u prvom redu glazbom, dolazi do najvećeg broja preljuba u našem
društvu. Očito sam ih zbunio tom zbunjenošću koja se opažala na meni: drugo nisam mogao
ništa reći. Bio sam kao izvrnuta boca iz koje voda ne curi zbog toga što je prepuna. Htio sam
ga uvrijediti, istjerati, ali sam osjećao da moram biti ljubazan i prijazan prema njemu. Tako
sam i učinio. Gradio sam se da odobravam sve i opet sam mu rekao, potaknut tim
čudnovatim osjećajem koji me je prisiljavao da se vladam prema njemu to prijaznije što mi
je nesnosnija bila njegova nazočnost, da to prepuštam njegovu ukusu, i da to savjetujem i
njoj. On se zadrža još toliko koliko bijaše potrebno da se izgladi neprijatan dojam, koji sam
izazvao kad sam, iznenada, uplašena lica banuo u sobu i zašutio, i ode pretvarajući se da su
sada odlučili šta će svirati sutra. Ja sam, pak, bio potpuno uvjeren da je, u uspoređenju s
onim što ih je zanimalo, pitanje o tome šta će svirati, bilo za njih sasvim beznačajno.
Neobično učtivo sam ga ispratio u predsoblje. (Kako da ne ispratiš čovjeka koji je došao
u namjeri da naruši mir i uništi sreću cijele porodice!) Stiskao sam osobito prijateljski
njegovu bijelu, mekanu ruku.
XXII
Cijeli taj dan nisam razgovarao s njom, nisam mogao. Njezina blizina izazivala je u
meni takvu mržnju prema njoj da sam se bojao sama sebe. Za ručkom me upita pred djecom
kad putujem. Morao sam iduću sedmicu otputovati na skupštinu u kotar. Rekoh joj kada.
Upita me da li mi šta treba za put. Nisam ništa odgovorio i šutke sam sjedio za stolom i isto
tako sam šutke otišao u kabinet. U posljednje vrijeme ona nikad nije dolazila u moju sobu,
osobito ne u to doba. Ležim u kabinetu i grizem se. Odjednom začujem poznati hod. I na
pamet mi pade strašna, drska misao da ona, kao Urijeva žena, hoće da sakrije grijeh koji je
već počinila i da stoga dolazi k meni u ovo neuobičajeno vrijeme. »Zar zbilja dolazi k
meni?« — mislio sam osluškujući kako se približuju njeni koraci. Ako dolazi, onda sam, bit
će tako, imao pravo. I u mojoj duši diže se neizreciva mržnja prema njoj. Koraci su sve bliži,
bliži. Neće li proći mimo, u salon? Neće, vrata škripnuše, i na vratima se pojavljuje njena
visoka, lijepa pojava, i na licu, u očima — plašljivost i dodvoravanje, koje ona želi prikriti,
ali koje ja vidim i kojega znam značenje. Skoro se zaguših koliko sam zadržavao dah i,
gledajući dalje u nju, mašim se doze za cigarete i počeh pušiti.
— Kakav je to red, dolazim k tebi da malo posjedim, a ti pušiš — i onda sjede tik do
mene na divan naslonivši se na me.
Odmakoh se da je se ne dotaknem.
— Vidim da si nezadovoljan zato što ću svirati u nedjelju? — reče ona.
— Nimalo nisam nezadovoljan! — rekoh.
— Misliš da ne vidim?
— E, onda ti čestitam kad vidiš. Ja, međutim, ništa ne vidim, osim da se ti vladaš kao
koketa...
— Ali, ako namjeravaš psovati kao kočijaš, ja odlazim.
— Odlazi, ali, znaj, ako ti ne držiš do porodične časti, ja, iako ne držim do tebe (neka
te đavo nosi), držim do časti porodice.
— Ali šta je, šta je posrijedi?
— Nosi se, boga radi, nosi se!
Ili se pretvarala da ne shvaća šta je posrijedi ili doista nije shvaćala, tek, ona se
uvrijedila i razljutila. Ustala je, ali nije otišla već se zaustavila nasred sobe.
— Ti si uistinu postao nemoguć — poče ona. — Imaš karakter uz koji ni anđeo ne bi
mogao živjeti — i, nastojeći, kao uvijek, da me rani što je moguće jače, ona me podsjeti na
moj postupak prema sestri (to bijaše onaj slučaj sa sestrom kad sam bio strašno uzrujan i kad
sam toliko toga grubog izgovorio sestri). Ona je znala da me to muči, i to mjesto je
povrijedila. — Poslije toga me više uistinu ne možeš začuditi — reče ona.
»Da, uvrijeđen, ponižen, osramoćen i još okrivljen« — rekoh sebi i odjednom me obuze
takva strašna mržnja prema njoj kakvu još nikada nisam osjetio.
Prvi put zaželjeh da fizički izrazim tu mržnju. Skočih i pođoh prema njoj: ali, tog istog
trena kad sam skočio, sjećam se, spoznah svoju mržnju i zapitah se da li je dobro prepustiti
se tom osjećaju, i odmah odgovorih da je to dobro, da će je to uplašiti, i odmah, mjesto da se
oduprem toj mržnji, počeh je čak raspaljivati i radovati se tome što ona sve jače i jače plamti
u meni.
— Nosi se ili ću te ubiti! — zavikah pristupivši joj i uhvativši je za ruku. Svjesno sam
pojačavao intonaciju mržnje u svome glasu dok sam to izgovarao. I bit će da sam bio
strašan, jer se ona tako uplašila da nije imala snage da ode, već je samo izustila:
— Vasja, zašto ti, šta ti je?
— Odlazi! — zaurlah još glasnije. — Jedino me ti možeš ovako razbjesniti. Ne
odgovaram za sebe.
Ne obuzdavajući bijesa, ja sam se opijao njime i želio sam da učinim još nešto neobično
što bi pokazalo najviši stepen tog mog bijesa. Strašno sam želio da je tučem, ubijem, ali sam
znao da to ne smijem, i zato sam, da ipak ne bih obuzdao svoj bijes, dohvatio sa stola
pritiskivač i, zaviknuvši još jednom »odlazi«, bacio ga na pod pored nje. Pazio sam da je ne
pogodim. Tada je ona pošla iz sobe, ali se zaustavila na vratima. I ja sam odmah, da je ona
to još mogla vidjeti (to sam učinio zato da ona vidi), počeo kupiti sa stola različite stvari,
svijećnjake, tintarnicu i bacati ih na pod vičući i dalje:
— Odlazi! Nosi se. Ne odgovaram za sebe!
Ona je otišla — i ja sam se odmah umirio.
Jedan sat kasnije dođe dadilja i reče da je žena dobila živčani napad. Došao sam: ona je
jecala, smijala se, ništa nije mogla govoriti i drhtala je cijelim tijelom. Nije se pretvarala, već
je uistinu bila bolesna.
Pred zoru se umiri, i mi se pomirismo pod utjecajem tog osjećaja što ga nazivamo
ljubavlju.
Kad sam joj to jutro poslije izmirenja priznao da sam bio ljubomoran na Truhačevskog,
ona se nije nimalo zbunila i nasmijala se najprirodnije. Tako joj se čak, po njezinim riječima,
čudna činila pomisao da bi mogla osjećati naklonost prema tom čovjeku.
— Zar može čestita žena prema takvu čovjeku osjećati išta drugo osim zadovoljstva od
njegove glazbe? Ali, ako hoćeš, spremna sam da ga više nikada ne vidim, čak ni u nedjelju,
iako su toliki pozvani. Napiši mu da sam bolesna, i gotovo. Samo je gadno da netko može
pomisliti, u prvom redu on sam, da je opasan. A ja sam preponosna da bih mogla dopustiti
da netko tako misli.
I ona nije lagala, ona je vjerovala u ono što je govorila; nadala se da će tim riječima
izazvati u sebi prezir prema njemu i pomoću njih se zaštititi od njega, ali joj to nije uspjelo.
Sve je bilo upereno protiv nje, osobito ta prokleta glazba. Na tom se i svršilo, a u nedjelju se
okupiše gosti, i oni opet svirahu.
XXIII
— Mislim da je suvišno reći da sam bio vrlo tašt: ako netko nije tašt u našem običnom
životu, onda ne treba ni živjeti. I tako sam u nedjelju nastojao prirediti objed i glazbeno
veče što je moguće ukusnije. Osobno sam nakupovao potrebne stvari za objed i pozvao
goste.
Oko šest sati sabraše se gosti, i dođe i on u fraku s briljantnim dugmetima neugodna
sjaja. Vladao se previše slobodno, na sve je odgovarao brzo i s osmijehom odobravanja i
razumijevanja, znate, s onim osobitim izražajem koji govori da je sve ono što ste vi učinili
ili rekli upravo očekivao. Sve što bijaše na njemu neprilično, sve sam to sad opažao s
osobitim zadovoljstvom, jer me je to sve moralo umiriti i pokazati da je on za moju ženu bio
čovjek na tako niskom stupnju na koji se, kako je ona sama govorila, ona nikad ne bi mogla
spustiti. Sad više nisam smio dopustiti sebi da budem ljubomoran. Prvo i prvo, bijah
izmučen od tih patnji i morao sam se odmoriti, u drugom redu, htio sam da vjerujem
ženinim uvjeravanjima, i vjerovao sam. Ali, bez obzira na to što nisam bio ljubomoran, ipak
sam bio neprirodan prema njemu dok nisu počeli svirati. Još sam jednako pratio njihove
pokrete i poglede.
Ručak je bio kakvi su već ručkovi, dosadan, usiljen. Glazba je počela dosta rano. Oh,
kako se sjećam svih potankosti te večeri; sjećam se kako je on donio violinu, otvorio kutiju,
skinuo pokrivač, izvezen rukom neke žene, izvadio je i počeo udešavati. Sjećam se kako je
žena sjela hinjenom ravnodušnošću pod kojom je, vidio sam, sakrivala veliku bojazan —
uglavnom bojazan za svoje umijeće — kako je sjela, pretvarajući se za glasovir, i poče
uobičajeno la na glasoviru, pizzicato violine, postavljanje nota. Sjećam se kako su oni zatim
pogledali jedno drugo, promatrali goste koji su se smještali i zatim rekli nešto jedno drugom,
i onda je počelo. Ona udari prvi akord. Njegovo lice postade ozbiljno, strogo, simpatično, i
kao da osluškuje svoje zvuke, on prstima oprezno dotače strune i odgovori glasoviru. I
počelo je...
On zašutje i nekoliko puta zaredom ispusti one svoje glasove. Htjede nastaviti, ali mu u
nosu nešto zašišta, i opet zašuti.
— Svirali su Beethovenovu Kreutzerovu sonatu! Poznajete li prvi presto? Poznajete? —
uzvikne on. — Uh! ... Strašna je to sonata. Pogotovo taj dio. Ali, uopće, glazba je nešto
strašno. Šta je ona? Ja ne znam. Šta je glazba? Kako djeluje? I zašto djeluje tako kako
djeluje? Kažu da glazba uznosi dušu. Glupost, laž! Ona djeluje, strašno djeluje, govorim o
sebi, ali nimalo ne uznosi dušu. Ona je ni ne uznosi, ni ne ponizuje, već razdražuje. Kako da
vam kažem? Glazba me prisiljava da zaboravim sebe, svoj pravi položaj, ona me dovodi u
nekakav drugi, tuđi položaj; čini mi se da pod utjecajem glazbe osjećom ono što, zapravo, ne
osjećam, shvaćam ono što ne shvaćam, mogu ono što ne mogu. Objašnjavam to time što
glazba djeluje kao zijevanje, kao smijeh; nisam pospan, ali zijevam gledajući u nekoga koji
zijeva; nemam se čemu smijati, ali se smijem slušajući srnijeh.
Ona, glazba, prenosi me, odjednom, neposredno, u isto onakvo duševno stanje u kakvu
se nalazio onaj koji ju je skladao. Moja se duša slijevala s njegovom i, zajedno s njim,
prelazim iz jednog stanja u drugo, ali zašto to činim, ne znam. Onaj tko je skladao, recimo
Kreutzerovu sonatu — Beethoven — dobro je znao zašto se nalazi u takvu stanju — to ga je
stanje primoralo na izvjesne postupke, i zato je to stanje za njega imalo smisao, za mene
nema nikakva. I zato glazba samo razdražuje, ne vodi ničemu. Eto, svira se vojnička
koračnica, vojnici će stupati po taktu te koračnice, tu je glazba potrebna; sviraju za ples,
plešem, glazba je potrebna, eto, otpjevaju misu, pričestim se, glazba je također potrebna, ali
u ovom slučaju samo razdražuje, a toga što bi morao raditi u tom razdraženju, nema. I zato
glazba tako strašno, tako užasno ponekad djeluje. U Kini o glazbi vodi brigu država. A tako
i treba da bude. Zar se može dopustiti da svatko, tko želi, hipnotizira drugoga ili mnoge i
zatim radi s njima šta želi? I, što je glavno, da takav hipnotizer bude bilo kakav nemoralan
čovjek.
I u čije ruke je dopalo to strašno sredstvo! Na primjer, ta Kreutzerova sonata, prvi
»presto«. Zar se smije svirati taj »presto« u salonu pred damama u dekolteu? Odsvira se,
zatim se otplješće, i onda se jede sladoled i govori o najbeznačajnijoj spletki. Takvi se
komadi mogu svirati samo u posebnim, svečanim, značajnim prilikama i onda kad je
potrebno izvršiti neka važna djela koja odgovaraju toj glazbi. Treba odsvirati i onda učiniti
ono što je pripremila ta glazba. A ovako izazivanje energije koja ne odgovara ni mjestu, ni
dobu, i osjećaja koji se ni u čemu ne ispoljava, ne može a da ne djeluje pogubno. U
najmanju ruku, ta je glazba na mene užasno djelovala; kao da su se preda mnom otkrili
sasvim novi, činilo mi se, osjećaji, nove mogućnosti, za koje nisam znao dosada. Evo kako
je to, ni približno nije tako kako sam prije mislio i živio, već evo kako je, kao da mi je nešto
govorilo u duši. Sta je bilo to novo što sam doznao, nisam mogao shvatiti, ali me je vrlo
radovala spoznaja da se nalazim u tom novom stanju. One iste osobe, među njima i ženu i
njega, vidio sam u sasvim drugom svjetlu.
Poslije ovoga, oni su odsvirali divan, ali poznat, stari andante s otrcanim varijacijama i
potpuno loš finale. Zatim su svirali na molbu gostiju jednu Ernstovu elegiju, i još neke
komade. Sve je to bilo dobro, ali sve to nije na mene učinilo ni stoti dio onoga dojma koji je
učinio prvi komad. Sve se to već odigravalo na pozadini onoga dojma koji je stvorio prvi
komad. Cijelo veče sam bio raspoložen, veseo. Ni ženu nisam vidio takvu kakva je bila te
večeri. Te blistave oči, ta ozbiljnost, značajan izraz, dok je svirala, i nekakva savršena
raznježenost, blag, žalostan i blažen smiješak kad su završili. Sve sam to vidio, ali nisam to
tumačio nikako drugačije nego da i ona osjeća isto što i ja, da su se pred njom, kao i preda
mnom, otkrili, nekako iskrsli u sjećanju, novi neproživljeni osjećaji. Veče se završilo sjajno,
i svi se razišli.
Znajući da moram otputovati za dva dana na skupštinu, Truhačevski je, opraštajući se,
rekao da se nada da će i prilikom svog idućeg dolaska još jednom prirediti slično
zadovoljstvo kao i današnje večeri. Iz toga sam mogao zaključiti da on ne misli da može
posjetiti moju kuću za vrijeme moga izbivanja, i to mi je bilo drago. To je značilo da se više
nećemo vidjeti, jer se neću vratiti do njegova odlaska.
Prvi put sam mu s iskrenim zadovoljstvom stisnuo ruku i zahvalio mu za užitak koji
nam je priredio. On se također i sa ženom zauvijek oprostio. I njihov rastanak činio mi se
potpuno prirodan i pristojan. Sve je bilo divno. I ja i žena bili smo vrlo zadovoljni tom
večeri.
XXIV
XXV
XXVI
XXVII
Prvo što sam učinio bilo je da sam skinuo čizme i, ostavši u čarapama, prišao zidu na
kojemu su, iznad divana, visile puške i bodeži, i uzeh kriv, neobično oštar damaški bodež,
koji nikad nije bio upotrebljavan. Izvukoh ga iz korica. Korice su, sjećam se, pale za divan, i
sjećam se da sam rekao sebi: »Treba ih poslije potražiti, inače će se izgubiti.« Zatim sam
skinuo ogrtač koji sam cijelo vrijeme imao na sebi i, oprezno koracajući, samo u čarapama,
uputih se onamo.
I došuljavši se tiho, naglo otvorih vrata.
Sjećam se izražaja njihovih lica. Sjećam se tog izražaja zato što je taj izražaj u meni
izazvao mučnu radost. To bijaše izražaj užasa. To sam upravo i želio. Nikada neću
zaboraviti izražaj golema užasa koji je u prvi trenutak izbio na njihovim licima kad me
spaziše. On je sjedio, čini mi se, za stolom, ali kad je opazio ili začuo mene, skočio je na
noge i naslonio se leđima na ormar. Na njegovu licu je bio jedino potpuno jasan izražaj
užasa. Na njezinu licu bio je taj isti izražaj užasa, ali istovremeno i neki drugi. Da je bio
samo onaj prvi, možda se ne bi desilo ono što se desilo; ali u izražaju njena lica bijaše, u
najmanju ruku se meni tako učinilo toga trena, bijaše još ogorčenje, nezadovoljstvo zbog
toga što bijaše prekinut njen ljubavni zanos i njena sreća koju je doživljavala uz njega. Kao
da joj nije bilo potrebno ništa drugo nego da sada ne smetaju njezinoj sreći. Ovi izražaji
samo su se za trenutak zadržali na njihovim licima. Izražaj užasa na njegovu licu bio je
odmah zamijenjen izražajem pitanja: može li se lagati ili ne može? Ako se može, treba
odmah početi. Ako se ne može, onda će početi nešto drugo. Ali šta? On ju je ispitivački
pogledao. Na njezinu licu izražaj gnjeva i ogorčenja bio je zamijenjen, činilo mi se, kad je
pogledala u njega, strepnjom za njega.
Jedan trenutak sam stajao na vratima držeći bodež za leđima. U taj se tren on osmjehnu i
poče upravo smiješno-ravnodušnim tonom:
— Mi smo malo svirali...
— Nisam se nadala — istovremeno poče ona potčinjavajući se njegovu tonu.
Ali ni jedno ni drugo ne dovršiše: obuze me onaj isti bijes koji sam osjetio prije tjedan
dana. Opet sam osjetio tu potrebu da uništavam, da nanosim bol i da uživam u bijesu, i
predah mu se.
Oboje ne dovršiše. Počelo je ono čega se on bojao, što je odjednom uništavalo sve što su
oni govorili. Pojurio sam prema njoj, još jednako skrivajući bodež kako me on ne bi
spriječio da je udarim sa strane pod grudi. Izabrao sam to mjesto još prije. U taj tren kad sam
pojurio prema njoj, on primijeti i, što nikada nisam očekivao od njega, uhvati me za ruku i
za viče:
— Priberite se, šta vam je! U pomoć!
Istrgoh ruku i šutke se okrenuh prema njemu. Njegove oči susretoše se s mojima, on
odjednom problijedi kao platno, sve do usnica, oči mu nekako osobito zasjaše i, što također
nisam očekivao, kliznu pod klavir pa kroz vrata. Htjedoh pojuriti za njim, ali na lijevoj ruci
osjetih teret. To bijaše ona. Pokušah se otrgnuti. Ona se još jače objesi i ne puštaše me. Ta
neočekivana smetnja, taj teret i njen odvratni doticaj još me više raspališe. Osjećao sam da
me je bijes potpuno obuzeo i da sam sigurno strašan, i to me je radovalo. Zamahnuh svom
snagom lijevom rukom i laktom je pogodih pravo u lice. Ona zavikne i ispusti moju ruku.
Htjedoh trčati za njim, ali se sjetih da bi bilo smiješno trčati u čarapama za ljubavnikom
svoje žene, a ja nisam htio biti smiješan, već htjedoh biti strašan. Bez obzira na strašno
bjesnilo koje me je obuzimalo, uvijek sam znao kakav dojam izazivam kod drugih, i taj
dojam je čak djelomično upravljao mnome. Okrenuh se prema njoj. Ona bijaše pala na
otoman i, pritišćući rukama oči koje sam joj bio povrijedio, gledaše u mene. Na njenu licu
odražavahu se strah i mržnja prema meni, prema neprijatelju, kao kod štakora kad diže
mišolovku u koju se ulovio. Bar ja nisam ništa opažao na njoj, osim toga straha i mržnje
prema meni. To bijaše onaj isti strah i mržnja prema meni koji su sigurno bili izazvani
ljubavlju prema drugome. Ali još bi se, možda, i suspregao i ne bih učinio ono što sam
učinio da je ona šutjela. Ali je ona odjednom počela govoriti i hvatati me za ruku u kojoj
bijaše bodež.
— Priberi se! Šta ti je? Šta ti je? Ništa nije bilo, ništa, ništa ... Kunem se!
Još bih i oklijevao, ali te posljednje riječi po kojima sam zaključio obratno, tj. da se
dogodilo sve, tražile su odgovor. I odgovor je morao odgovarati tome raspoloženju u kojemu
sam se našao, koje je prelazilo u crescendo i koje se moralo i dalje neprestano povećavati.
Bijes također ima svoje zakone.
— Ne laži, mrcino! — zaurlam i lijevom je rukom uhvatim za ruku, ali se ona istrgne.
A onda, ne ispuštajući bodež, uhvatim je lijevom rukom za grlo, srušim je nauznak i počnem
gušiti. Kako joj vrat bijaše tvrd... Ona se objema rukama prihvatila za moje ruke, odmičući
ih od grla, i ja, kao da sam upravo to čekao, udarih je bodežom iz sve snage u lijevu stranu,
pod rebra.
Kad ljudi kažu da u napadu bijesa ne znaju što rade — to je besmislica, laž. Sve sam
znao i ni na trenutak nisam gubio svijest, što sam jače raspirivao u sebi taj bijes, to je jače u
meni plamtjelo svjetlo svijesti, uz koje nisam mogao a da ne vidim sve ono što sam radio.
Svaki trenutak sam znao šta radim. Ne mogu reći da sam znao unaprijed što ću uraditi, ali,
taj trenutak dok sam radio, čak, čini mi se, nešto prije, znao sam šta radim, vjerojatno zbog
toga da bih se mogao pokajati, da bih mogao sebi reći kako se mogu obuzdati. Znao sam da
udaram pod rebra i da će bodež ući. U taj trenutak dok sam to radio znao sam da radim
nešto strašno, nešto što nikada nisam radio i što će imati užasne posljedice. Ali to saznanje je
bljesnulo kao munja, i za saznanjem je slijedio čin. I čin mi je u svijesti bio neobično jasan.
Čuo sam i sjećam se kratkotrajnog otpora steznika i još nečeg i zatim prodiranje noža u
mekotu. Ona se uhvatila rukama za bodež, izranila ih, ali ga nije zadržala. Mnogo kasnije, u
zatvoru, pošto se u meni izvršio duševni preobražaj, mislio sam o tim trenucima, sjećao se
onog čega sam se mogao sjetiti, i razmišljao. Sjećam se trenutka, samo jednog trenutka, koji
je prethodio tome činu i u kome sam došao do strašne spoznaje da ubijam i da sam ubio
jednu ženu, jednu nezaštićenu ženu, svoju ženu. Sjećam se užasa te spoznaje, i stoga
vjerujem, i čak se nejasno sjećam da sam bodež, zarinuvši ga, odmah izvukao želeći
popraviti učinjeno i spriječiti ono što neminovno slijedi. Trenutak sam stajao nepomično
očekujući šta će se dogoditi, može li se šta popraviti. Ona skoči na noge, zaviče:
— Dadiljo, ubi me!
Dadilja koja je već bila čula buku stajaše na vratima. Ja sam još jednako stajao,
očekujući i ne vjerujući. Ali odjednom ispod njena steznika šiknu krv. Istom tada shvatih da
se ništa ne može popraviti, i odmah zaključih da nije ni potrebno, da upravo to i želim, i da
sam zapravo to i morao učiniti. Sačekah da se ona sruši, i da dadilja s uzvikom »Gospode!«
pritrči k njoj, i tada istom odbacih bodež i izađoh iz sobe.
»Ne treba se uzrujavati, treba znati šta radim«, rekoh sebi ne pogledavši ni nju ni
dadilju. Dadilja je vikala, zvala djevojku. Prošao sam hodnikom i, poslavši djevojku, uputio
se u svoju sobu. šta treba sad učiniti? upitao sam se i odmah shvatio šta. Ušavši u kabinet,
smjesta pristupih zidu, skidoh s njega revolver, pregledah ga — bijaše nabijen — i položih
ga na sto. Zatim izvukoh korice iza divana i sjedoh na divan.
Dugo sam tako sjedio. Ništa nisam mislio, ničeg se nisam sjećao. Čuo sam da su se
ondje nešto komešali. Čuo sam kako se dovezao netko, pa onda još netko. Zatim sam čuo i
vidio kako je Jegor moju dopremljenu košaru unio u kabinet. Kao da to bijaše nekom
potrebno!
— Jesi li čuo šta se dogodilo? — rekoh. — Reci pazikući da obavijesti policiju. — On
ništa ne reče i ode. Ustadoh, zaključah vrata i, izvadivši cigarete i šibice, stadoh pušiti. Ne
ispuših cigaretu, kad me obuze i srva san. Spavao sam, vjerojatno, dva sata. Sjećam se,
sanjao sam da živimo u slozi, da smo se bili posvadili, ali se mirimo, i da nam nešto pomalo
smeta, ali da ipak živimo u slozi! Probudi me kucanje na vratima. »To je policija —
pomislih budeći se. — Pa ja sam ubio, čini mi se. A možda je to ona, i možda se nije ništa
dogodilo?« Ponovo zakucaše na vratima. Ništa nisam odgovarao tražeći odgovor na pitanje:
Je li se ono dogodilo ili nije? Jest, dogodilo se. Sjetih se otpora steznika i prodiranja noža, i
trnci mi prođoše leđima. »Jest, dogodilo se! Ali sad moram i sebe«, rekoh sebi. Ali sam
govorio to i znao da se neću ubiti. Ipak sam ustao i ponovo uzeo revolver. Ali, začudo:
sjećam se kako sam prije mnogo puta bio pred samoubistvom, kao onoga dana na željeznici
kad mi se to učinilo lagano, lagano baš zato što sam mislio kako ću je time zaprepastiti.
Sada, ne samo da se nipošto nisam mogao ubiti, nego nisam mogao ni pomisliti na to.
»Zašto bih ja to učinio?« pitao sam se, i odgovora nije bilo. Ponovo zakucaše na vratima.
»Prije treba vidjeti tko kuca. Još ću imati vremena.« Odložih revolver i pokrih ga novinama.
Pristupih vratima i povukoh rezu. To je bila ženina sestra, dobrodušna, glupa udovica.
— Vasja! šta je to? — reče ona i njoj potekoše suze, koje je vazda imala spremne.
— Šta želiš? — grubo upitah. Vidio sam da nije bilo nimalo potrebno ni razložno biti
prema njoj grub, ali nisam mogao naći nikakva druga tona.
— Vasja, ona umire! Ivan Fjodorovič je rekao. — Ivan Fjodorovič bijaše liječnik, njen
liječnik, savjetnik.
— Zar je on ovdje! — upitah i ponovo iskrsnu u meni sva mržnja prema njoj. — Pa šta
onda?
— Vasja, hajde k njoj! Ah, kako je to užasno! — reče ona.
»Da odem k njoj?« postavih sebi pitanje. I odmah odgovorih da treba otići k njoj, da se,
vjerojatno, tako uvijek postupa, da muž koji, kao ja, ubija ženu, mora neizostavno otići k
njoj. »Ako se tako postupa, moram ići« rekoh sebi. »Ako bude potrebno, još imam
vremena«, pomislih ja o svojoj namjeri da se ustrijelim, i pođoh za njom. »Sad će biti riječi,
grimasa, ali im se neću podati«, rekoh sebi.
— Čekaj — rekoh sestri — glupo je ići bez čizama, daj da bar obujem popuče.
XXVIII
— Čudno! Opet, kad sam izišao iz sobe i krenuo kroz poznate sobe, opet se u meni
javila nada da se ništa nije dogodilo, ali smrad tih liječničkih gadarija — jodoforma, karbola
— prenerazi me. Nije tako, ipak se sve to dogodilo. Prolazeći hodnikom mimo dječju sobu,
ugledah Lizanjku. Gledaše me uplašenim očima. Činilo mi se čak da je tu bilo sve petero
djece i da su sva gledala u mene. Priđoh vratima, i sobarica mi otvori iznutra i iziđe. Prvo što
mi je palo u oči bijaše njezina svjetlosiva haljina na stolici, sva crna od krvi. Na našem
dvostrukom krevetu, zapravo baš u mojoj postelji — k njoj je bilo lakše prići — ležaše ona
uzdignutih koljena. Ležala je dosta koso, na samim jastucima, raskopčane bluze. Na ranu
bijaše nešto stavljeno. U sobi vladaše težak zadah jodoforma. Najprije i najviše me je
iznenadilo njeno lice, otečeno i plavo po tim otocima, na dijelu nosa i pod okom. Bijahu to
posljedice moga udarca laktom kad je htjela da me zadrži. Ne bijaše nikakve ljepote, već
sam u njoj vidio nešto gadno. Zaustavih se na pragu.
— Pristupi, pristupi joj — govorila mi je sestra. »Pa da, sigurno hoće da se pokaje«,
pomislih. »Da joj oprostim? Svakako, ona umire, i može joj se oprostiti« — mislio sam
nastojeći da budem velikodušan. Priđoh sasvim blizu. Ona s mukom podiže na me oči, od
kojih jedno bijaše podbuhlo, i s naporom, zapinjući u govoru, kaza:
— Postigao si svoje, ubio si... — I na njenu licu, unatoč fizičkim patnjama, hladna
životinjska mržnja. — Djecu... ipak tebi... neću dati... Ona (njena sestra) će ih uzeti.
O tome, što je bilo za mene glavno, o svojoj krivici, nevjeri, kao da je mislila da ne
vrijedi govoriti.
— Da... uživaj u tome šta si učinio — reče ona gledajući na vrata i zajeca. Na vratima
stajaše sestra s djecom.
— Eto šta si učinio.
Pogledah djecu, nju, otečena i izbijena lica, i prvi put zaboravih na sebe, na svoje pravo,
na svoj ponos, prvi put ugledah u njoj čovjeka. I tako mi se ništavnim učinilo ono što me je
vrijeđalo — sva moja ljubomora, a tako značajno ono šta sam učinio da sam htio kleknuti,
položiti lice na njenu ruku i reći: »Oprosti«, ali se ne usudih.
Ona zašutje, zatvori oči nemajući, očito, snage da dalje govori. Zatim njeno izranjeno
lice zadrhta i namršti se. Ona me malko odgurnu.
— Zašto se sve to dogodilo? Zašto?
— Oprosti mi — rekoh.
— Oprosti? Sve je to glupost... Samo da ne umrem! ... — uzvikne ona, pridigne se i
grozničavo sjajne oči upilji u mene. — Da, ti si postigao svoje!... Mrzim!... Eh! Ah!
— očito u bunilu, plašeći se nečeg, vikaše ona. — Eto, ubij, ubij, ne bojim se... Samo sve,
sve, i njega. Ode, ode!
Bunilo je neprekidno trajalo. Nije poznavala nikoga. Umrla je istog dana pred podne.
Mene su prije toga, u osam sati, odveli u kvart i odatle u zatvor. I ondje sam, odsjedivši
jedanaest mjeseci, očekujući suđenje, razmislio o sebi i svojoj prošlosti i shvatio je. Počeo
sam shvaćati već treći dan: trećeg dana su me vodili onamo...
I on htjede nešto reći ali, nemajući snage da zadrži jecanje, zastade. Sakupivši snage, on
nastavi:
— Počeo sam shvaćati istom onda kad sam je vidio u lijesu...
On zajeca, ali odmah žurno nastavi.
— Tek onda kad sam ugledao njeno mrtvačko lice, shvatih sve šta sam učinio. Shvatih
da sam je ubio ja, ja, da sam ja skrivio što je ona — živa, pokretljiva, topla, sad postala
nepomična, voštana, hladna, i da se to ne može popraviti nikada, nigdje, ničim. Onaj tko nije
proživio ne može to shvatiti... Uh! Uh! Uh! — uzviknu on nekoliko puta i zašutje.
Dugo smo sjedili šuteći. On je jecao i tresao se preda mnom šuteći.
— Pa, oprostite... — On se odvrati od mene i, prilegavši na klupu, pokri se svojim
pledom. Na stanici gdje sam morao izići — to je bilo u osam sati izjutra — pristupih mu da
se oprostim. Je li spavao ili se pretvarao, uglavnom, nije se micao. Dotakoh ga se rukom. On
se otkri, i bilo je jasno da nije spavao.
— Zbogom — rekoh pruživši mu ruku. On mi pruži ruku i blago se osmjehnu, tako
žalosno da bih najradije zaplakao.
— Pa, oprostite — ponovi on tu riječ kojom je završio svoje pripovijedanje.
(1887—1889)