Tamo gdje svako isto razmišlja, tu niko ne razmišlja

Čovjek je društveno biće koje posjeduje najkomplikovaniju stvar u univerzumu– ljudski mozak.
Sposobnost adekvatnog orištenja istog dovodi do napretka ljudskog društva. Ljudi to postižu
konstantnim stvaranjem novih ideja i povezivanja starih. Svaki čovjek ima svoje mišljenje koje se
većinom razlikuje od mišljenja drugih. Onda kada, navodno, svi imamo isto mišljenje stvara se
problem.

Ljudi su došli do najvećeg napredka u svim poljima nauke i umjetnosti onda kada su zajedno, ali i sa
različitim mišljenjima. Naravno, grupa neće puno postići ako su pojedinci u toj grupi bez motivacije
da rade i bez volje za životom, a kamo li nečemu što će doprinijeti općem dobru. Historija nam kazuje
da su uspješni bili oni koji su predvodili društva svojim primjerom i energično radili i voljeli naredak.
Takvi su nam poznati iz književnijh djela, prije svega Antigona, koja uprkos svim nedaćama, istraje ka
svome plemetitom cilju što je dovodi do smrti. Takođe, poznati su nam i Gilgameš, kao i Odisej iz
antičkih vremena, ali i mnogi drugi. Svi oni su pokušali da u svome društvu budu primjer i da zaist
apostignu te ciljeve za kojima su tragali. Društvo koje nema tu sposobnost da se slobodno izražava,
misli i živi onako kako misli da treba, naravno poštujući svačije pravo, osuđeno je na propast. Primjer
toga su komunističke zemlje koje su ili nestale ili ostale u prošlosti. Takva je bila i bivša Jugoslavija,
koja je nastala na temeljima jednakosti, ali ju je pretjerano forsiranje te jednakosti za siromašne, a
njeno ne provođenje za bogate, dovelo do raspada. Upravo se tu najbolje može opisati ova teza.
Naime, u bivšoj državi, postojao je određeni stav kako se to treba voditi država, a svako drugačije
mišljenje je bilo brutalno potiskivano, tako da je sav razvoj stagnirao, a država doživjela financiski
kolaps. Ljudi ne mogu uvijek da imaju isto mišljenje. Postoje situacije kada mogu ali njih ima mnogo
manje nego ovih drugih. Kada mi mislimo da svi imaju isto mišljenje, to znači da ti ljudi, ili ne znaju,
ili ne mogu da iznesu to njihovo mišljenje. Ipak, mnogo je bolje i biti u krivu, i ne reći svoje mišljenje
kako treba, ali ga ipak izreći, nego šitjeti, jer iako šutnja zna biti zlato, mnogo puta, ona bude kobna.

Svi smo mi pojedinci koji idu putem života ne znajući šta nas čeka iza ćoška. Ne korištenjem naše
glave u svakoj mogućoj prilici će nam sigurno više šteše napraviti nego li koristi, i zato trebamo uvijek
misliti, i raditi, a ono, Zašto ne radimo, eh, pa to je druga priča