SADRŽAJ

1. UVOD..................................................................................................................................1

2. POJAM, KLASIFIKACIJA I RAZVOJ JAVNE SLUŽBE U TEORIJI............................2

2.1. Pojam javne službe.......................................................................................................2

2.2. Klasifikacija javne službe.............................................................................................4

2.3. Razvoj javnih službi.....................................................................................................4

3. POJAM I OSNOVE PRAVNOG UREĐENJA JAVNE SLUŽBE U HRVATSKOJ.........7

4. JAVNA USTANOVA KAO TEMELJNI ORGANIZACIJSKI OBLIK JAVNE SLUŽBE

U REPUBLICI HRVATSKOJ....................................................................................................9

4.1. Pojam javne ustanove...................................................................................................9

4.2. Osnivanje i struktura javne ustanove.........................................................................10

4.3. Načela u djelovanju javnih ustanova..........................................................................11

5. USPOREDBA S NJEMAČKIM VISOKIM OBRAZOVANJEM....................................12

6. VISOKO OBRAZOVANJE KAO ORGANIZACIJSKI OBLIK.....................................15

6.1. Pojam, zadaće visokih učilišta i javnih znanstvenih instituta....................................15

6.2. Akademska zajednica i njene slobode........................................................................16

6.3. Primjena propisa o ustanovama..................................................................................17

6.4. Zadaće Nacionalog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj.........17

6.5. Javno i privatno visoko obrazovanje u Hrvatskoj......................................................18

7. ZAKLJUČAK....................................................................................................................21

LITERATURA.........................................................................................................................22
 1. UVOD

U radu se na samom početku definira pojam javne službe gdje većina pravnih teoretičara
polazi od toga da je bitni element u pojmu javne službe pojam od općeg interesa, koji se
utvrđuje na temelju Zakona. Javna služba ima dva glavna pojma koji su međusobno odvojeni,
a to je formalni i materijalni. Težište prema formalnom smislu stavlja se na nositelja javne
službe, dok materijalni pojam javne službe težište stavlja na sadržaj, svrhu odnosno prirodu
službe gdje je bitno da određena služba ima posebnu važnost. Isto tako u radu će se analizirati
pojam i osnove pravnog uređenja javne službe u Republici Hrvatskoj gdje se posebno može
uočiti kako je pojam javne službe korišten nakon stvaranja Republike Hrvatske i gdje ona u
svoje pravo uvodi pojam „javna služba”.

Javna ustanova se može definirati kao pravna osoba koja se osniva za trajno obavljanje
djelatnosti ili dijela djelatnosti koje se osnivaju ako je zakonom određeno da se obavljaju kao
javna služba. Sve to je potkrijepljeno Zakonom o ustanovama koje potkrepljuje i pomaže pri
izradi ovoga rada.

1
2. POJAM, KLASIFIKACIJA I RAZVOJ JAVNE SLUŽBE U TEORIJI

2.1. Pojam javne službe

Pojam javne službe pojavljuje se krajem 19. stoljeća u praksi francuskog Državnog
savjeta kojom je pravna teorija spomenute države označavala aktivnost uprave po načelima
javnog prava, odnosno smatralo se da je javna služba tehnički postupak putem kojeg se
zadovoljavaju potrebe od općeg interesa.1 Pojmom i sadržajem javne službe najviše se bavila
francuska pravna teorija gdje je taj pojam i nastao. Institut javne službe prihvaćen je zatim i u
njemačkoj i austrijskoj praksi i teoriji.

U pravnoj teoriji, zakonodavstvu i praksi javne službe su različito definirane i davana su

im različita značenja tako da do danas ne postoji općeprihvaćena definicija javnih službi koja
bi sadržavala temeljna obilježja takve službe pa čak ni konsenzus o tome što su temeljna
obilježja javne službe.2

Ono u čemu se većina pravnih teoretičara slaže, jest to da je bitni element u pojmu
(definiciji) javne službe pojam općeg interesa kojeg društvena zajednica, zbog važnosti
određene djelatnosti za zajednicu, utvrđuje zakonom. Za prosudbu ima li određena djelatnost
elemente prema kojima bi se mogla proglasiti javnom službom treba uzeti u obzir i niz drugih
kriterija. Sporno je, kao što ističe Ivo Borković da „Pojedini kriteriji, kao npr. kontinuitet,
nemerkantilnost, vođenje službe radi općeg interesa i dr. konstruirani u teoriji da bi služili kao
praktična podloga za stvaranje zaključka o postojanju javne službe, nisu bili šire prihvaćeni
kao osnova za proglašenje određene djelatnosti javnom službom odnosno za utvrđivanje da li
u dvojbenim slučajevima neku službu valja smatrati javnom službom ili ne.”3

Određenoj djelatnosti karakter javne službe određuje se pravnom normom (zakonom,

uredbom) što znači da je riječ o takvoj djelatnosti s kojom se zadovoljavaju opće društvene
potrebe i da pravna norma takvu djelatnost izdvaja kao javnu službu dajući joj poseban
društveni tretman. Međutim, ponekad iz same stilizacije pravne norme nije moguće zaključiti
je li riječ o djelatnosti koju društvena zajednica smatra javnom službom. U takvom slučaju
1
Ivanda, S., Javne ustanove, Sveučilište J.J.Strossmayera u Osijeku,  Pravni fakultet Sveučilišta J. J.
Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2008., str. 26.
2
Ibid., str. 29
3
Ibid.

2
potrebno je uzeti u obzir i niz drugih elemenata, o kojima je upravo bilo riječ, a mogu
poslužiti za prosudbu je li riječ o djelatnosti koja se obavlja kao javna služba, ali i ukazati na
brojna mišljenja među koja spada i mišljenje Ive Krbeka da „Nema ni jednog pojedinačnog
kriterija po kojem bi se u ovakvom dvojbenom slučaju moglo naprečac kazati, da li se neka
služba ima, ili nema smatrati javnom.”4

Gotovo u isto vrijeme s presudnim političkim preokretom koji je doveo do identifikacije

građana s državom u okviru pravnog poretka jednakog za sve, došlo je i do temeljne promjene
u načinu kako ljudi pribavljaju materijalna sredstva za život te kako gospodare privrednim
potencijalima u ekonomiji. Ta je promjena, tzv. Industrijska revolucija, koja se stabilizirala u
razvijenim zemljama tijekom 19. stoljeća, utemeljena na rastu znanja i na tehnološkom
napredovanju.

Osim što je premjestila težišta s poljoprivrede na industriju kao glavnu ekonomsku

djelatnost u društvu, industrijska je revolucija bila snažan poticaj rastu gradova, jer je
industrija zahtijevala koncentraciju radne snage blizu proizvodnih postrojenja i stoga
premjestila sve veći dio radnog stanovništva sa sela u gradove. Velik dio struktura radi u
javnom interesu, stoga ulazi u domenu državnog djelokruga u širem smislu riječi, i to iz tri
glavna razloga:

1. što privatni poduzetnici u to doba još ne raspolažu sredstvima dovoljno

velikima za tako krupne zahvate – kao što je primjerice prometna infrastruktura
zemlje, energetika te vodovodne i kanalizacijske mreže,

2. što privatni poduzetnici ne mogu na tim djelatnostima ostvariti dobit koja bi ih

privukla, ako njihove činidbe moraju biti podjednako pristupačne svakom
potrošaču bez obzira na njegovo imovno stanje,

3. sama činjenica da netko ostvaruje dobit na djelatnosti koja je potrebna svima i o

kojoj svi ovise vrijeđa zahtjeve pravednosti.

Stoga se organizacije koje obavljaju svoju djelatnost u javnom interesu zovu javne službe.
S vremenom javne se službe sve detaljnije diferenciraju i rastu po opsegu. Uz privrednu
službu za industriju, poljoprivredu, šumarstvo, rudarstvo, ribarstvo, vanjsku trgovinu i drugo,
tehničke službe za promet, energetiku te komunikacijsku vezu, šire se društvene službe za
obrazovanje, zdravstvo, nadzor nad radnim odnosima, socijalnu zaštitu, komunalne službe za

4
Ibid.

3
dugu listu javnih djelatnosti u gradovima te informacijske službe kao što su statistika
meteorologija i druge. 5

2.2. Klasifikacija javne službe

U teorijskom smislu javna služba ima dva odvojena pojma, i to: formalni i materijalni.
Formalni pojam javne službe stavlja težište na nositelja javne službe odnosno bitno je tko
obavlja javnu službu, a to je javnopravna osoba. Dakle, prema formalnom stajalištu ukoliko
određenu službu obavlja javnopravna osoba riječ je o javnoj službi. Prema materijalnom
pojmu javne službe težište se stavlja na sadržaj, svrhu odnosno prirodu službe. Bitno je da
određena služba ima posebnu važnost za ostvarenje određenih interesa društvene zajednice, a
nebitno tko ju obavlja. U takvom slučaju društvena zajednica službi priznaje karakter javne
službe i stavlja ju u poseban pravni režim različit od režima u kojem djeluju privatne osobe. 6
O tome hoće li se određenoj djelatnosti podijeliti značaj javne službe odlučno je uvijek, kao
što ističe I. Krbek „…shvaćanje konkretne zajednice o važnosti pojedine službe…”
Ovo se shvaćanje stalno mijenja. Neki autori, primjerice Slavoljub Popović dijeli javne službe
polazeći od pojma javne službe u materijalnom smislu na: javne službe koje vodi država u
svojoj režiji i koncesionirane javne službe. Nadalje, s obzirom na predmet javne službe, isti
autor javne službe dijeli i na:
 upravne javne službe i
 industrijske ili komercijalne službe.
S druge strane, B. Babac smatra da postoje tri načela koja su zajednička svim javnim
službama ma tko da im je utemeljitelj, a to su neprekidnosti javne službe, jednakosti korisnika
i prilagodljivosti službe potrebama javnosti.

2.3. Razvoj javnih službi

Na razvoj uprave uvelike su utjecali procesi urbanizacije i industrijalizacije. U drugoj

polovici 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, razvilo se shvaćanje države kao servisni
mehanizam putem kojeg se obavljaju društveno korisne djelatnosti. Obavljanje pojedinih

5
Pusić, E.: Javna uprava i društvena teorija, Suvremena javna uprava, Zagreb, 2007., str. 39-40
6
Ibid., str. 30

4
djelatnosti razvijalo se izvan javnih institucija, npr. obrazovanje, gospodarske aktivnosti i
slično obavljale su se u okviru dobrovoljnih udruženja građana, vjerskih zajednica i dr.
Javne službe su se obavljale na središnjoj, regionalnoj i lokalnoj razini te su se sve više
diferencirale stvarajući mreže javnih organizacija za obavljanje javnih službi. Reforme javne
uprave usmjerene su na prodor tržišnih vrijednosti u javni sektor te su prouzročile velike
promjene u djelovanju suvremene države i njezinog upravnog aparata.
Kriza proračunskog financiranja javnih službi razlog je prodora procesa privatizacije i
liberalizacije javnih službi. Rasprava o službama od općeg interesa vrti se oko dvije temeljne
osi, prva je ideološka gdje se polazi od postavljanja javnih službi u žarište ideološke debate o
sadržaju europskog modela društva, a druga se tiče praktične primjene određenog dijela
pravne stečevine EU na mnoge javne službe. Liberalizacija javnih službi podrazumijeva
uklanjanje monopola koji je postojao u određenom sektoru i otvaranje tržišta određenih
subjekata na obavljanje određene službe, kreiranje regulacijskog okvira koji će omogućiti
funkcioniranje određene djelatnosti i uspostava neovisnih regulatora, uspostava tržišta
određene vrste usluga od općeg interesa.
Liberalizacija zahtijeva regulaciju mnogih pitanja koja nije bilo potrebno regulirati kad
nije bilo konkurencije između pružatelja javnih službi. Uz pojam liberalizacije usko je
povezana deregulacija. Najjednostavnije rečeno, deregulacija bi predstavljala smanjenje
prekomjernih normi i propisa. U suvremenoj gospodarskoj, upravnoj i političkoj praksi često
se ističe nužnost njezina provođenja, kako bi se postigla veća gospodarska efikasnost i
sloboda gospodarske inicijative.7 Pobornici deregulacije su svjesni da liberalizacija tržišnih
procesa ne može biti ostvarena bez trvenja, kao i putem univerzalnog dogovora, nego samo
kroz borbu za političku vlast. To je i logično, jer deregulacija ugrožava više ili manje precizno
definirane društvene skupine. Ona uključuje žrtve poput gubitka posla, dohotka i stanovanja,
pad razine sigurnosti prometa i kvalitete životne okoline, kao i utjecaj na druge značajne
čimbenike životnog standarda, distributivne prave i kvalitete života.8
Deregulacija se na kraju pojavila kao izrazito veliki problem, za razliku od
liberalizacije koja predstavlja blaži regulatorni režim u obavljanju pojedinih reguliranih
društvenih djelatnosti. Ona je izrazit problem upravo stoga što u svojoj suštini znači izostanak
bilo kakve regulacije, odnosno pravila koje bi odredilo kako i na koji način obavljati određenu
društvenu djelatnost. Kako je sama regulacija donesena upravo zato da bi se onemogućilo

7
Lozina, D., Klarić, M., Javna uprava suvremene države u promijenjenim okolnostima, Zbornik radova Pravnog
fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012., str. 30
8
Ibid., str. 29

5
neodgovorno, nesavjesno i beskrupulozno ponašanje dijela ljudi koji sudjeluju u obavljanju
važnih društvenih djelatnosti, očito je da deregulacija ponovo otvara mogućnost takvog
ponašanja.9 Sama privatizacija je forsirana i nametnuta kao jedan od temelja na kojima počiva
reforma javne uprave. Javna su poduzeća smatrana nedjelotvornim i nekompetentnim
organizacijama koje će se privatizacijom učiniti efikasnijima u njihovu poslovanju. Velika
Britanija je tako privatizirala željeznice, svog zračnog prijevoznika, nacionalnu tvrtku za
proizvodnju plina, nacionalnog telekomunikacijskog operatera, kao i nacionalnu tvrtku za
proizvodnju električne energije.10
Osim poduzeća u vlasništvu države, proces privatizacije sve više dolazi do izražaja i u
drugim društvenim djelatnostima. Npr. utjecaj privatizacije osjeća se i u sferi visokog
obrazovanja, jer je britanska vlada promovirala politiku jačeg upliva privatnih visokoškolskih
institucija u britanski obrazovni sustav, uz istovremenu tendenciju za smanjenjem udjela
države u financiranju britanskog visokoobrazovnog sustava.11 Mjere koje su na planu
privatizacije poduzete, u svojoj konačnici su dovele do smanjenja kvalitete javnih službi koje
su privatizirane, povećala se cijena usluga koje su se pružale od strane privatnog sektora,
došlo je do zapuštanja infrastrukture i sporijeg ulaganja u njezinu modernizaciju, što je u
konačnici dovelo u pitanje i sigurnost kod obavljanja pojedinih javnih službi, te je uslijed
smanjenja zaposlenih, došlo do pojačanog radnog opterećenja zaposlenih, što je u nekim
djelatnostima dodatno povećalo razinu nesigurnosti u obavljanju pojedinih javnih službi.12

9
Ibid
10
Ibid, str. 30
11
Ibid
12
Ibid., str. 30-31

6
3. POJAM I OSNOVE PRAVNOG UREĐENJA JAVNE SLUŽBE U
HRVATSKOJ

Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine te Zakonom o ustanovama iz 1993.

godine ponovno je u hrvatsko zakonodavstvo uveden pojam javne službe, nakon što je kao što
kaže D. Medvedović „u našem zakonodavstvu bio tijekom decenija napušten i zaboravljen, a
u pravnoj doktrini zapušten i samo usput razmatran.” 13 Naime, u pravu bivše države pa time i
u pravu tadašnje SRH u njenom sastavu, razlikuju se tri razdoblja u „razvoju” javnih službi.
Prvo razdoblje traje od 1945. do 1950. godine, drugo od 1950. do 1963. godine i treće od
1963. godine pa do sloma bivše države. U prvom razdoblju kojeg obilježava administrativno
upravljanje u gospodarstvu, poduzećima i ustanovama upravljaju državna tijela. U drugom
razdoblju pravni temelj za razvoj javnih službi predstavlja Ustavni zakon iz 1953. godine te
republički ustavni zakon koji omogućuju da se zakonima mogu uređivati pitanja organizacije
javnih službi. U skladu s takvim opredjeljenjem doneseno je više zakona kojima su pojedine
službe proglašene javnim službama. U trećem razdoblju nastalom donošenjem Ustava iz
1963. godine nestaje mogućnost osnivanja javnih službi. Ni savezni ni republički ustavi ne
sadrže pojam javne službe već uvode pojam „društvene službe.” Tek stvaranjem Republike
Hrvatske u hrvatsko pravo ponovo se uvodi pojam „javne službe.”14
Ustav Republike Hrvatske pojam javna služba koristi u dvije odredbe i u različitom
smislu, i to u odredbi članka 44. gdje stoji: „ Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo,
pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne
službe”, te u odredbi članka 60. stavak 2. gdje piše: „U oružanim snagama, radarstvu,
državnoj upravi i javnim službama određenima zakonom može se ograničiti pravo na štrajk.”
Nizom posebnih zakona određene djelatnosti proglašene su djelatnostima od posebnog
interesa za Republiku Hrvatsku te obavljanje konkretnih djelatnosti odredili da se obavljaju
kao javne službe.
Evo što o tome kaže Branko Babac: „Hrvatski zakonodavac obilno se koristio tako
širokom slobodom u ustrojavanju i uređivanju javnih službi, to na onaj način kako je to
rečeno, naime da najprije stanovitu djelatnost proglasi takvom da je „od interesa za Republiku
Hrvatsku”, što znači, zapravo, da je „službom od naročitog nacionalnog značenja”, a zatim da

13
Medvedović Dragan: Zakon o ustanovama s kratkim komentarom, napomenama i stvarnim kazalom,
Informator, Zagreb, 1995., str. 14
14
Ibid

7
podjednako odredi takvom da ju se imade od strane djelatnika ustrojenih u ustanovama
obavljati...).15
Dakle, ni Ustav ni Zakon o ustanovama ne definira javnu službu. Definiciju javnih
službi sadrži Zakon o plaćama u javnim službama. U smislu tog Zakona javne službe su javne
ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu,
Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za
zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava
Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.16 Određenje o tome da se određena djelatnost
obavlja kao javna služba te ustrojstvo i način funkcioniranja tih službi, a riječ je o javnim
ustanovama, sadrže zakoni kojima je regulirana djelatnost predškolskog odgoja, kazališna,
muzejska, knjižnična, arhivska, zdravstvena djelatnost te djelatnost visokog obrazovanja,
djelatnost pučkih otvorenih učilišta, zaštita prirode, zaštita vode i pod određenim uvjetima
djelatnost HINE. Izvan javnih ustanova subjekti u komunalnom gospodarstvu komunalne
djelatnosti obavljaju kao javnu službu.17

4. JAVNA USTANOVA KAO TEMELJNI ORGANIZACIJSKI OBLIK

JAVNE SLUŽBE U REPUBLICI HRVATSKOJ

15
Ivanda, S., op.cit., str. 13
16
Zakon o plaćama u javnim službama (Narodne novine broj 27/01, 39/09), čl. 2
17
Zakon o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine broj 68/18, 110/18, 32/20)

8
 Položaj ustanova reguliran je Zakonom o ustanovama (Narodne novine br. 76/93, 29/97,
47/99, 35/08, 127/19) kojim se na opći način reguliraju pitanja djelovanja ustanova i
osnivanje pojedinih ustanova. Ustanova je pravna osoba čije je osnivanje i ustrojstvo uređeno
ovim Zakonom. Ustanova se osniva za trajno obavljanje djelatnosti odgoja i obrazovanja,
znanosti, kulture, informiranja, športa, tjelesne kulture, tehničke kulture, skrbi o djeci,
zdravstva, socijalne skrbi, skrbi o invalidima i druge djelatnosti, ako se ne obavljaju radi
stjecanja dobiti. Zakonom se može propisati da se pojedine djelatnosti iz stavka 2. ovoga
članka ne mogu obavljati radi stjecanja dobiti. 18 Ustanova stječe svojstvo pravne osobe
upisom u sudski registar ustanova. Ustanova gubi svojstvo pravne osobe upisom brisanja
ustanove iz sudskog registra ustanova.19

4.1. Pojam javne ustanove

Pojam javne ustanove za razliku od ustanove vezan je uz pojam javne službe. Temeljem
članka 1. stavak 2. i članka 6. Zakona o ustanovama, javne ustanove možemo definirati kao
pravne osobe koje se osnivaju za trajno obavljanje djelatnosti ili dijela djelatnosti za koje se
osnivaju ako je zakonom određeno da se obavljaju kao javna služba. 20 Iz ove definicije
proizlazi da su javne ustanove samo podvrsta ustanove koje zbog svoga karaktera imaju
diferencijalni pravni režim, različit od onoga što vrijedi za ustanove koje nemaju karakter
javnosti. Većina pravnih teoretičara se slaže da je temeljni element u pojmu javne službe
pojam općeg interesa kojeg društvena zajednica zbog svoje važnosti određene djelatnosti za
zajednicu uređuje zakonom. Javna se ustanova osniva za obavljanje djelatnosti ili dijela
djelatnosti ako je zakonom određeno da se ona obavlja kao javna služba. Ustanove s obzirom
na njezine osnivače podijeliti na ustanove kao institucije javnog prava te ustanove kao
institucije privatnog prava.

4.2. Osnivanje i struktura javne ustanove

Javnu ustanovu može osnovati Republika Hrvatska, općina, grad, županija i Grad
Zagreb, druga fizička i pravna osoba ako je to zakonom izrijekom dopušteno, jedinica lokalne
i područne (regionalne) samouprave i fizička i pravna osoba, ako je to zakonom izrijekom

18
Zakon o ustanovama ( Narodne novine, broj: 76/93, 29/97, 47/99, 35/08, 127/19), čl. 1.
19
Ibid., čl. 2.
20
Ibid., čl. 6.

9
dopušteno. Dvije ili više jedinica lokalne i područne samouprave mogu osnovati javnu
ustanovu pod uvjetima da je osnivaju u okviru svog samoupravnog djelokruga. 21 Kada
ustanovu osniva općina, grad, županija i Grad Zagreb dužni su od ministarstva u čijem je
djelokrugu nadzor nad obavljanjem djelatnosti za koju se javna ustanova osniva zatražiti
ocjenu suglasnosti odluke sa zakonom. Druge fizičke i pravne osobe osnivaju ustanovu
odlukom o osnivanju i samo onda kada je zakonom kojim se uređuje obavljanje neke
djelatnosti izrijekom dopušteno da ih mogu osnivati fizičke i pravne osobe. Ako ustanovu
osnivaju dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba, osnivaju ju ugovorom o osnivanju kojim se
uređuju međusobna prava i obveze osnivača. Fizičke ili pravne osobe dužne su od
ministarstva u čijem djelokrugu nadzor nad obavljanjem djelatnosti za koju se javna ustanova
osniva zatražiti ocjenu suglasnosti ugovora o osnivanju sa zakonom. Ustanova mora imati
naziv pod kojim obavlja djelatnost, posluje i sudjeluje u pravnom prometu. Naziv ustanove
mora upućivati na njezinu djelatnost i razlikovati se od naziva drugih registriranih ustanova.
Ona mora imati sjedište, odnosno mjesto u kojem obavlja svoju djelatnost. Ustanova mora
imati i svoju djelatnost koja se određuje aktom o osnivanju i upisuje se u sudski registar.
Djelatnost ustanove se može mijenjati. Do promjene može doći u slučaju da ustanova
registriranu djelatnost proširi novim djelatnostima ili dijelovima nove djelatnosti, suzi
djelatnost na manji broj djelatnosti ili izostavi dijelove drugih djelatnosti, te je zamjeni
potpuno novom djelatnosti i sl.22 Ustanova može imati jednu ili više podružnica, odnosno
ustrojbenih jedinica ustanove za koju se aktom o osnivanju ili statutom određuje da obavlja
dio djelatnosti ustanove i da sudjeluje u pravnom prometu. Unutarnje ustrojstvo ustanove
uređuje se statutom ustanove sukladno zakonom i aktom o osnivanju. Podružnica se najčešće
osniva pod nazivom odjel, zavod, centar i slično. Ona nije pravna osoba te njenom djelatnošću
i poslovanjem prava i obveze stječe ustanova. 23

4.3. Načela u djelovanju javnih ustanova

Zakon o ustanovama i zakoni kojima je uređeno djelovanje ustanova u pojedinim

djelatnostima sadrže određena načela na kojima se zasniva djelovanje ustanova.
Kako se javne ustanove osnivaju za djelatnosti koje se obavljaju kao javna služba načela u
djelovanju javnih ustanova dijelom odgovaraju načelima koja vrijede i za djelovanje javni
službi. Ustanova je samostalna u obavljanju svoje djelatnosti i u poslovanju sukladno zakonu,
21
Zakon o ustanovama, ( Narodne novine, broj: 76/93, 29/97, 47/99, 35/08, 127/19), čl. 7.
22
Ivanda, S., Ustrojstvo i djelovanje javnog sektora – opći dio, Pravni fakultet Osijek, Osijek, 2009., str. 62.
23
Ibid., str. 63.

10
na zakonu utemeljenom propisu i aktu o osnivanju. Samostalnost ustanove očituje se i u pravu
ustanove da može u pravnom prometu stjecati prava i preuzimati obveze, može biti vlasnikom
pokretnih i nepokretnih stvari, te može biti strankom u postupcima pred sudovima, drugim
državnim tijelima i tijelima s javnim ovlastima. Norme Zakona o ustanovama koje govore o
samostalnosti ustanove imaju prema D. Medvedoviću dvojaku ulogu. Dvojakost uloge normi
o samostalnosti ustanove očituju se u tome „..da je ustanova samostalna, ona ex lege ne može
biti pod neposrednom upravom svog osnivača odnosno njihovih organa i oni ne mogu
neposredno voditi njenu djelatnost i poslovanje.”24

24
Ivanda, S., Javne ustanove, Sveučilište J.J.Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2008., str. 33.

11
5. USPOREDBA S NJEMAČKIM VISOKIM OBRAZOVANJEM

Njemačka se rano priklonila inicijativama za europsku obrazovnu politiku, upućuje na

opću političku spremnost za otvaranje obrazovnog sektora europeizaciji. Njemački su ministri
obrazovanja, još od sedamdesetih godina 20. stoljeća, redom potpisivali sporazume o suradnji
na razini Zajednice, usko surađujući sa svojim saveznim kolegama (okupljenima na Stalnoj
konferenciji pokrajinskih ministara obrazovanja i kulture Savezne Republike Njemačke –
KMK). Od kada je Tindemansovo izvješće (1976.) kritiziralo nedostatak građanske
orijentacije u EZ, Komisija je predložila europeizaciju čak i na osjetljivom području
političkog obrazovanja, usmjerujući se posebice na školske kurikulume. Kako bi se povećalo
svijest o procesu europskih integracija na školskoj razini, Vijeće ministara usvojilo je dvije
inicijative: „obrazovanje s europskim sadržajem” 1978. (Vijeće EZ, 1988.:23) i „europsku
dimenziju u obrazovanju” 1988. (Europska zajednica/Vijeće, 1988.)25

Komisija je opetovano isticala svrhu svojih prijedloga, a to je stvaranje „osjećaja

pripadnosti” Zajednici, „građanske svijesti” ili europskog identiteta. Ta je inicijativa u
Njemačkoj općenito naišla na odobravanje te je u skladu s time KMK 1978. usvojilo odluku
pod nazivom „Europa u školi”. Relevantni dokumenti koji su objavljeni tijekom inicijativa za
obrazovnu politiku EZ pokazuju jasnu političku volju dotičnih donositelja odluka u
Njemačkoj da prihvate, doduše, ograničenu kompetenciju EZ/EU u obrazovanju. Komisija je
morala priznati da „države članice Europske unije zadržavaju punu odgovornost za sadržaj
nastave i organizaciju vlastitog obrazovnog sustava” te da „Europska unija stoga ne
namjerava donositi ili provoditi zajedničku politiku obrazovanja”.26

Sudjelovanje Njemačke u obrazovnim programima EZ/EU – kao što su zloglasni

programi Erasmus, Socrates, Lingua itd. – njemačke su Länder kasnije kritizirale kao „olovo
od zlata”, pribojavajući se neželjene strukturne europeizacije i europske standardizacije u
različitim dijelovima obrazovnih sustava. Ponovno pokretanje inicijative „Europa u školi”
zamišljeno je kao promišljeni politički znak suzbijanje strahova od renacionalizacije školskih
kurikuluma nakon ujedinjenja.27

25
Walkenhorst, H., „Europa“ u njemačkom srednjoškolskom i visokom obrazovanju
26
Ibid., str. 10-103.
27
Ibid., str. 103.

12
 Njemački sustav visokog obrazovanja je veoma raznovrstan, a sastji se od fakulteta,
visokih stručnih škola, viših pedagoških škola, visokih umjetničkih i glazbenih škola i
akademija, viših škola koje su osnovale crkve, kao i privatnih škola. U Njemačkoj se broj
privatnih škola značajno povećao od 1972. godine kada je otvoren prvi privatni fakultet. Sada
u Njemačkoj postoji 71 visoka privatna škola priznata od strane države.

Cilj inicijative savezne i pokrajinskih vlada u Njemačkoj je da se unaprijedi i potakne

vrhunski istraživački rad, kao i kvaliteta rada na njemačkim fakultetima. Odlukom Saveznog
ustavnog suda Njemačke, koja je donijeta početkom 2005. stvorena je pravna osnova za
plaćanje studija. Od tada studenti u Njemačkoj moraju plaćati studentske takse u iznosima od
otpilike 500 eura, u zavisnosti od toga u kojoj saveznoj pokrajini i na kojem fakultetu
studiraju. Strani studenti iz zemalja koje nisu članice EU plaćaju taksu u iznosu od 150 eura.

Za uspješan početak studiranja nije važan samo dobar izbor predmeta, također moraju
biti odgovarajući kako bi se strani studenti dobro snašli u svakodnevnom životu. Dobra
izobrazba najvažniji je preduvjet za ulazak u svijet rada. Za pronalaženje posla u Njemačkoj
važno je imati završenu strukovnu izobrazbu ili studij. Postoje i specijalni programi
studentskih udruženja koji se trude da kroz različite projekte strane studente potaknu na
zajednički rad. Na pojedinim visokim školama postoje i akademske servisne službe kao
polazišta za strane studente. Jedan od važnih ciljeva njemačke visoko-školske politike je
povećanje broja stranih studenata. Do sada je na njemačkim fakultetima i visokim školama
studiralo otprilike 17% stranih studenata.

Dobra izobrazba najvažniji je preduvjet za ulazak u svijet rada. Za pronalaženje posla

u Njemačkoj važno je imati završenu strukovnu izobrazbu ili studij. Strukovna izobrazba u
pravilu traje dvije do tri i pol godine, a najčešće se odvija u takozvanom dvojnom sustavu. To
znači da se sastoji od praktične izobrazbe u poduzeću i teoretskog učenja u strukovnoj školi.
Oko 60 posto mladih u Njemačkoj prolazi strukovnu izobrazbu u dvojnom sustavu. U
Njemačkoj ima oko 350 zanimanja sa stručnom spremom. Informacijski centri za
profesionalno usmjeravanje (Berufsinformationszentren, BIZ) u sklopku Agencije za rad
(Agentur für Arbeit) pomažu mladima pri odabiru zanimanja. Nude mnoštvo informacija o
raznim zanimanjima, poslovima i potrebnim kvalifikacijama. U Njemačkoj postoji nekoliko
vrsta visokih škola koje završavaju na različite načine i omogućavaju različite karijere. Pritom
posebno treba razlikovati sveučilišta, (strukovne) visoke škole i više stručne škole.

13
 Na sveučilištima osim nastave važan dio ima i istraživanje. Studentice i studenti stječu
znanstvene stručne kvalifikacije. Studij na strukovnoj visokoj školi, na visokim školama za
primijenjene znanosti i višoj stručnoj školi više je usmjeren prema poslu. Povezuje teoriju i
praksu, a usmjeren je na konkretna zanimanja. Dvojni studijski programi na idealan način
povezuju teoriju i praksu.

Teorija koja se uči na višoj stručnoj školi, (strukovnoj) visokoj školi ili sveučilištu
produbljuje se raznim praktičnim oblicima u poduzeću. Pritom poduzeća surađuju s višim
stručnim školama, (strukovnim) visokim školama i sveučilištima.

14
6. VISOKO OBRAZOVANJE KAO ORGANIZACIJSKI OBLIK

Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju na snazi je od 28. studenoga

2013. godine.28 Ovim se Zakonom uređuju sustavi znanstvene djelatnosti i visokog
obrazovanja.29 Djelatnost visokog obrazovanja obavljaju visoka učilišta. Visoka učilišta su
sveučilište te fakultet i umjetnička akademija u njegovom sastavu, veleučilište i visoka
škola.30
Visoko obrazovanje se temelji i na: akademskim slobodama, akademskoj samoupravi i
autonomiji sveučilišta, otvorenosti visokih učilišta prema javnosti, građanima i lokalnoj
zajednici, nedjeljivosti sveučilišnoga nastavnog rada i znanstvenog istraživanja, odnosno
umjetničkog stvaralaštva, uzajamnosti i partnerstvu pripadnika akademske zajednice,
europskoj humanističkoj i demokratskoj tradiciji te usklađivanju s europskim sustavom
visokog obrazovanja, poštivanju i afirmaciji ljudskih prava, jedinstvu stručnog obrazovnog
rada u svrhu osposobljavanja za specifična stručna znanja i vještine, konceptu cjeloživotnog
obrazovanja, povezanosti s predtercijarnim obrazovanjem te interakciji s društvenom
zajednicom i obvezi sveučilišta, veleučilišta, visokih škola i javnih znanstvenih instituta da
razviju društvenu odgovornost studenata i drugih članova akademske i znanstvene zajednice.31

6.1. Pojam, zadaće visokih učilišta i javnih znanstvenih instituta

Sveučilište, fakultet i umjetnička akademija osnivaju se radi obavljanja djelatnosti

visokog obrazovanja, znanstvene, stručne i umjetničke djelatnosti te druge djelatnosti u skladu
sa zakonom i svojim statutom. U okviru djelatnosti visokog obrazovanja ova visoka učilišta
organiziraju i izvode sveučilišne, a mogu organizirati i izvoditi i stručne studije. Sveučilišni
studij osposobljavaju studente za obavljanje poslova u znanosti i visokom obrazovanju, u
poslovnom svijetu, javnom sektoru i društvu općenito. Sveučilišni studiji obuhvaćaju tri
razine: preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studij.
28
Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, (Narodne novine, broj 123/03, 198/03, 105/04,
174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17
29
Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, (Narodne novine, broj: 123/03, 198/03, 105/04,
174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17), čl. 1.
30
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, public.mzos.hr/Default.aspx, 22.studeni 2015.
31
Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, (Narodne novine, broj: 123/03, 198/03, 105/04,
174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17), čl. 2.,st.3.

15
 Veleučilište i visoka škola osnivaju se radi obavljanja djelatnosti visokog obrazovanja
putem organizacije i izvođenja stručnih studija. Stručni studiji pružaju studentima primjerenu
razinu znanja i vještina koje omogućavaju obavljanje stručnih zanimanja te ih osposobljavaju
za neposredno uključivanje u radni proces. Stručni studiji obuhvaćaju dvije razine: stručni
studij i specijalistički diplomski stručni studij.32
Zadaće sveučilišta su znanstveno, umjetničko i razvojno istraživanje, posebice
ostvarivanje znanstvenih programa od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku, umjetničko
stvaralaštvo i stručni rad te na njima utemeljeno preddiplomsko, diplomsko i
poslijediplomsko obrazovanje. Svoje zadaće sveučilište ostvaruje u skladu s potrebama
zajednice u kojoj djeluje. Zadaće visokih škola i veleučilišta su stručno visoko obrazovanje,
umjetnička i stručna djelatnost u skladu s potrebama zajednice u kojoj djeluju. Zadaća javnih
znanstvenih instituta je znanstveno istraživanje. Posebice, javni znanstveni instituti imaju
zadaću ostvarivati znanstvene programe od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku, te
zajedno sa sveučilištima, uspostavljati znanstvenu infrastrukturu od interesa za cjelokupni
sustav znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja. Javni znanstveni instituti sudjeluju u
procesu visokog obrazovanja sukladno ovom Zakonu.33

6.2. Akademska zajednica i njene slobode

Akademsku zajednicu čine svi nastavnici, suradnici, studenti i drugi sudionici u

procesu visokog obrazovanja. Visoko obrazovanje u Republici Hrvatskoj temelji se na
akademskim slobodama, akademskoj samoupravi i autonomiji sveučilišta, u skladu s
Ustavom, međunarodnim ugovorima i ovim Zakonom. Akademske slobode pripadaju svim
članovima akademske zajednice, a obuhvaćaju slobodu znanstvenog i umjetničkog
istraživanja i stvaralaštva, proučavanja, međusobne suradnje i udruživanja, sukladno Ustavu
Republike Hrvatske, međunarodnim ugovorima i ovom Zakonu. Akademska samouprava na
visokim učilištima u Republici Hrvatskoj obuhvaća: utvrđivanje pravila studiranja i upisa
studenata, izbor čelnika i nastavnika, upravljanje resursima s kojima raspolažu visoka učilišta.
Autonomija sveučilišta na svim sveučilišnim visokim učilištima u Republici Hrvatskoj,
sukladno ovom Zakonu, obuhvaća: uređenje unutarnjeg ustrojstva, utvrđivanje obrazovnih
znanstvenih, umjetničkih i stručnih programa, financijsku autonomiju u skladu s ovim
32
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, public.mzos.hr/Default.aspx, 22.studeni 2015.
33
Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine, broj: 123/03, 198/03, 105/04,
174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17), čl. 3., st.1,2,3

16
Zakonom, odlučivanje o stručnih programa, financijsku autonomiju u skladu s ovim
Zakonom, odlučivanje o prihvaćanju projekata i međunarodnoj suradnji, ostale oblike
autonomije, sukladno ovom Zakonu.34

6.3. Primjena propisa o ustanovama

Ako ovim Zakonom nije određeno drukčije, na visoka učilišta i ustanove u sustavu
znanstvene djelatnosti primjenjuju se odredbe Zakona o ustanovama. Ustanove u sustavu
znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja mogu se udruživati u zajednice ustanova,
sukladno Zakonu o ustanovama. Tako uspostavljene zajednice imaju prava i obveze u odnosu
na svoje sastavnice sukladno aktu o osnivanju i statutu. Zajednica sveučilišta je ustanova u
koju se udružuju dva ili više sveučilšta i koja ima sva prava i obveze sveučilišta, sukladno
ovom Zakonu i Zakonu o ustanovama. Njezino ustrojstvo uređuje se aktom o osnivanju i
statutom.35

6.4. Zadaće Nacionalog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki

razvoj

Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj najviše je

stručno tijelo koje se brine za razvitak i kvalitetu cjelokupne znanstvene djelatnosti i sustava
znanosti, visokog obrazovanja i tehnološkog razvoja u Republici Hrvatskoj. Nacionalno
vijeće raspravlja pitanja od važnosti za znanstvenu djelatnost te predlaže i potiče donošenje
mjera za njezino unapređenje, predlaže i potiče donošenje mjera za unapređenje visokog
obrazovanja, daje suglasnost na uvjete Rektorskog zbora i Vijeća veleučilišta i visokih škola
za stjecanje znanstveno-nastavnih, umjetničko-nastavnih i nastavnih zvanja, općim aktom
utvrđuje uvjete za stjecanje znanstvenih zvanja u skladu s ovim Zakonom, predlaže i potiče
mjere vezane za policentrični sustav znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja u Republici
Hrvatskoj te predlaže Hrvatskome saboru strateški dokument mreže javnih visokih učilišta i
javnih znanstvenih instituta, imenuje članove Savjeta za financiranje znanstvene djelatnosti i
visokog obrazovanja, predlaže članove Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju.36

34
Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine, broj: 123/03, 198/03, 105/04,
174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17), čl. 3., st.1,2,3
35
Ibid., čl 5. (NN 139/13)
36
Ibid., čl. 6 (NN 94/13

17
 6.5. Javno i privatno visoko obrazovanje u Hrvatskoj

Do nedavno u suvremenoj Republici Hrvatskoj postojala su isključivo javna visoka

učilišta. Osnivanjem prvih privatnih visokih učilišta javna, odnosno državna učilišta dobivaju
konkurenciju. Iako je udio studentske populacije koja studira na privatnim učilištima danas
znatno manji od one koja studira na javnim učilištima, on ipak pokazuje tendenciju rasta.
Velika potražnja za tercijarnim obrazovanjem dovela je do povećanog broja novoosnovanih
privatnih institucija, te je za očekivati i daljnji porast broja upisanih studenata. Odnos javnog i
privatnog obrazovanja u Republici Hrvatskoj u određenoj mjeri odraz je regionalnih kretanja,
ali ne i globalnih. Neke svjetske zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država i Velike
Britanije su poznate po bogatoj i uspješnoj tradiciji privatnih učilišta. Dapače, ona na rang
listama drže vodeće položaje. Privatna visoka učilišta u Republici Hrvatskoj nemaju dugu
povijest iza sebe niti statuse vodećih učilišta u zemlji, ali su pronašla svoje mjesto u sustavu
visokog obrazovanja.

Javna visoka učilišta osniva Republika Hrvatska, sveučilišta zakonom, a veleučilišta i

visoke škole uredbama. Osnivačka prava nad javnim visokim učilištima obnašaju Vlada
Republike Hrvatske ili Ministarstvo. Privatna visoka učilišta osnivaju se odlukom osnivača
sukladno odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Upis na bilo
koji studij obavlja se na temelju javnog natječaja, pri čemu se jamči ravnopravnost svih
pristupnika bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje,
nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, društveni položaj, invalidnost, seksualnu
orijentaciju i dob. Javna visoka učilišta financiraju se iz državnog proračuna iz kojega se
mogu financirati i privatna visoka učilišta, pod uvjetom da obavljaju djelatnost u kojoj
društvene potrebe nadilaze raspoložive mogućnosti javnih visokih učilišta ili je njihova
djelatnost od posebnoga državnog interesa, pri čemu ispunjavaju zakonske uvjete.37

U Republici Hrvatskoj trenutno djeluje 119 visokih učilišta sa statusom ustanove: 8

javnih sveučilišta, 2 privatna sveučilišta, 68 fakulteta i umjetničkih akademija te 1 sveučilišni
centar na javnim sveučilištima, 4 privatna veleučilišta, 11 javnih veleučilišta, 22 privatne
visoke škole i 3 javne visoke škole.38

37
Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, (Narodne novine, broj: 123/03, 198/03, 105/04,
174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17)
38
Dostupno na: www.azvo.hr, 08.02.2020

18
 O stanju javnog i privatnog visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj, točnije o
socijalnoj dimenziji visokog obrazovanja nešto se može reći iz nedavno provedenog
istraživanja EUROSTUDENT V. To je drugi puta da je Republika Hrvatska sudjelovala u
navedenom istraživanju, a u sklopu praćenja provedbe stvaranja jedinstvenog Europskog
prostora visokog obrazovanja. Prvo istraživanje na hrvatskim studentima provedeno je 2010.
godine, a drugo 2014. godine. Novim istraživanjem zabilježeno je povećanje broja studenata u
odnosu na prethodno istraživanje iz 2010. godine. Bilježi se i veća zastupljenost muškaraca na
privatnim stručnim studijima te na visokim školama i veleučilištima (posebice privatnim).
Istraživanje je pokazalo da su izgledi za pristup visokom obrazovanju povoljniji za osobe koje
dolaze iz obrazovanijih obitelji. Utvrđeno je i da studenti slabije obrazovanih roditelja (čiji
roditelji imaju završenu osnovnu ili srednju školu kao najviši stupanj obrazovanja) većinom
studiraju na javnim stručnim studijima, javnim visokim školama i veleučilištima, dok djeca
visokoobrazovanih roditelja većinom studiraju na javnim sveučilišnim studijima. Takvi
podaci potvrđuju vodeću ulogu javnog sveučilišnog obrazovanja u Republici Hrvatskoj.
Skupine studenata koje imaju najviše troškove su studenti privatnih stručnih studija,
izvanredni studenti, studenti koji su studij upisali nakon 21. godine života, studenti roditelji te
zaposleni studenti. Prosječni ukupni semestralni trošak studenata koji studiraju na privatnim
stručnim studijima iznosi 29.239 kn, prosječni trošak onih koji studiraju na javnim stručnim
studijima iznosi 16.281 kn. Posljednje je bitan pokazatelj mogućnosti pristupa privatnom
visokom školstvu za studente slabijeg socio-ekonomskog stanja, ali o tome će biti više riječi u
poglavlju koje govori o socijalnoj pravednosti. Nadalje, istraživanje je pokazalo da su studenti
privatnih stručnih studija značajno zadovoljniji svim aspektima studija od studenata stručnih
javnih studija. I naposljetku, bitno za istaknuti je to da svoje izglede na domaćem, ali i
međunarodnom tržištu rada znatno bolje od prosjeka procjenjuju studenti stručnih privatnih
studija.39

U Hrvatskoj se javna visoka učilišta financiraju uglavnom iz državnog proračuna.

Dodatan izvor prihoda predstavljaju školarine i upisnine koje plaćaju redoviti ili izvanredni
studenti, kao i instrumenti financiranja razvijeni za istraživačke aktivnosti, zatim tržišne
aktivnosti i donacije. Privatne pak institucije u potpunosti financiraju njihovi osnivači i
studentske školarine. Opširniji dojam o sustavu financiranja u visokom obrazovanju možemo
39
Šćukanec, N., Sinković, M., Bilić, R., Doolan, K. i Cvitan, M. (2016) Socijalni i ekonomski uvjeti studentskog
života u Hrvatskoj: Sažetak nacionalnog izvješća istraživanja EUROSTUDENT V za Hrvatsku za 2014. Zagreb:
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.
URL:http://iro.hr/userdocs/File/EUROSTUDENT%20V_Nacionalno%20izvje%C5%A1%C4%87e%20istra
%C5%BEivanja%20za%20Hrvatsku%20za%202014.%20godinu_Sa%C5%BEetak.pdf, 08.02.2020

19
dobiti iz izvješća nastalog na temelju provedenog projekta ACCESS. Projekt je trajao od
siječnja 2010. do siječnja 2013. godine, financirala ga je Europska komisija, a sufinanciralo
ga je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Glavni cilj projekta
osiguranje je pravednog i transparentnog pristupa visokom obrazovanju u Hrvatskoj
uklanjanjem financijskih prepreka i to putem prikupljanja podataka i stvaranjem kapaciteta za
izradu politike financiranja visokog obrazovanja.40

40
Dostupno na: www.iro.hr, 08. veljače 2020

20
7. ZAKLJUČAK

Javne službe predstavljaju bitan segment za cijelu javnu upravu, a i za čitavu javnost.
Njihov zadatak je prvenstveno brinuti se za potrebe građana te im pružiti maksimalnu uslugu.
Također cijeli gospodarski sustav bez njih ne bi bio moguć i pred građane bi se ostavila
mnoga otvorena pitanja. Danas, u 21. stoljeću građani su se uvelike počeli zanimati za rad i
sudjelovanje u javnim službama kako bi doprinijeli kvalitetnijem i uspješnijem radu i
poboljšali bolje funkcioniranje za sebe i svoju djecu. Sustav Visokog obrazovanja bitan je
element za odgoj i obrazovanje mladih ljudi.

U Republici Hrvatskoj posljednjih je godina u procesu reformi, a sve to zbog problema

koji su nastali još 2004. godine. Nakon što je potpisana Bolonjska deklaracija sustav odgoja i
obrazovanja je definirao ciljeve i smanjio stopu odustajanja i trajanja studija. Visoko
obrazovanje podrazumijeva sveučilišne i stručne studije te svaki od tih studija je ustrojen na
način da osposobljava studente za obavljanje poslova u znanosti, visokom obrazovanju,
poslovnom svijetu, javnom sektoru, osposobljava ih za razvoj i promjenu znanstvenih i
stručnih dostignuća, stručnih zanimanja i uključivanja u radne procese. Visoka učilišta u
Republici Hrvatskoj su sveučilišta i to sa svojim sastavnicama – fakultetima i umjetničkim
akademijama, veleučilišta i visoke škole. Trenutno u Republici Hrvatskoj djeluje 116 visokih
učilišta sa statusom ustanove: 7 javnih učilišta, 3 privatna sveučilišta, 67 fakulteta i
umjetničkih akademija te 1 sveučilišni centar na javnim sveučilištima, 3 privatna veleučilišta,
11 javnih veleučilišta, 21 privatna visoka škola i 3 javne visoke škole te su akreditirana 1337
studijska programa. Javna sveučilišta Republika Hrvatska osniva Zakonom, dok javno
veleučilište i visoku školu Uredbom Vlade Republike Hrvatske. Svaka županija, grad i
općina odlukom svojih predstavničkih tijela osnivaju visoku školu. Agencija za znanost i
visoko obrazovanje u okviru svoga djelokruga rada provodi različite postupke vanjskoga
vrednovanja kvalitete i učinkovitosti visokih učilišta i studijskih programa.

Sa sigurnošću mogu reći da je Visoko obrazovanje bitan faktor pri javnoj službi, jer
kada govorimo o sveučilištima, učilištima ili visokim školama vidimo da je naglasak na
samom ustroju, djelovanju i upravljanju te svaka od njih ima za cilj „svojoj djeci”, pri čemu
se misli na studente koji ih pohađaju, omogućiti što bolje uvjete rada, pružiti im dovoljno

21
znanja i prakse koja će im poslužiti za daljnje školovanje i usavršavanje, a i za pripremu u
poslovni svijet.

8. LITERATURA

1. Ivanda, S., Javne ustanove, Sveučilište J.J.Strossmayera u Osijeku,  Pravni

fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2008.
2. Pusić, E.: Javna uprava i društvena teorija, Suvremena javna uprava, Zagreb, 2007.
3. Lozina, D., Klarić, M., Javna uprava suvremene države u promijenjenim okolnostima,
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 49, 1/2012.
4. Medvedović Dragan: Zakon o ustanovama s kratkim komentarom, napomenama i
stvarnim kazalom, Informator, Zagreb, 1995.
5. Zakon o plaćama u javnim službama (NN, br. 27/01, 39/09)
6. Zakon o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 68/18, 110/18, 32/20)
7. Zakon o ustanovama ( Narodne novine, br. 76/93, 29/97, 47/99, 35/08, 127/19)
8. Ivanda, S., Ustrojstvo i djelovanje javnog sektora – opći dio, Pravni fakultet Osijek,
Osijek, 2009.
9. Ivanda, S., Javne ustanove, Sveučilište J.J.Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2008.
10. Walkenhorst, H., „Europa“ u njemačkom srednjoškolskom i visokom obrazovanju
11. Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ( NN 123/03, 198/03, 105/04,
174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17)
12. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, public.mzos.hr/Default.aspx, 22.studeni
2015.
13. www.azvo.hr, 08. veljače 2020. godine
14. Šćukanec, N., Sinković, M., Bilić, R., Doolan, K. i Cvitan, M. (2016) Socijalni i
ekonomski uvjeti studentskog života u Hrvatskoj: Sažetak nacionalnog izvješća
istraživanja EUROSTUDENT V za Hrvatsku za 2014. Zagreb: Ministarstvo znanosti,
obrazovanja i sporta.

15. www.iro.hr, 08. veljače 2020. godine

22