DRUŠTVENA NORMA

Društvene norma je (jezična) poruka koja traži od nekih subjekata da u određenim okolnostima nešto čine ili ne čine
spram drugih društvenih subjekata, prijeteći sankcijom ako tako ne postupe.
Norma se sastoji od ista dva elementa koja smo utvrdili kod zahtjeva- s tim što su u njoj oba elementa legitimna ili
društveno priznata: legitimno traženje i legitimna sankcije.
Razumije se, za pojam norme logički su nužne ove pretpostavke
a) osobe koje stvaraju norme (adresati, pojedinac ili grupa)
b) osobe kojima su norme namijenjene (adresati, pojedinac ili grupa)
c) razne mogućnosti ponašanja adresata u društvenim odnosima koji su predmet norme
d) vrijednost i ciljevi koji se normom žele postići
Norme mogu biti izražene pismeno i usmeno, ali u svakom slučaju one su misaone pojave i postoje u svijesti ljudi, pa
se s toga kaže da s njima ljudi pa se s toga kaže da s njima ljudi imaju „normativnu svijest“
Opća funkcija normi u društvu jest prisilno utjecanje na njihove adresate kako bi se oni ponašali ujednačeno ili
uniformno na način . Mnoge norme općeg morala, narodnog jezika, narodnih običaja, higijene, prehrane i drugih
odnosa uzrokovane su i služe općim društvenim vrijednostima.
Najvažniji način klasificiranja društvenih normi jest onaj na običajne, moralne i pravne norme.
Običajne i moralne pravne norme dijele se još:
Prema vrstama odnosa koji se normiraju; norme o životu i zdravlju, o stanovanju, o proizvodnji, o vjerskim obredima, o
politici, o jeziku, o igrama itd.
Prema krugu adresata: opće i pojedinačne pravne norme, opće norme nazivaju se još i pravila.
Prema sudjelovanju adresata u stvaranju i održavanju normi: heteronomne ili izvanjske i autonomne ili vlastite norme.
Prema vrstama i težini sankcije; norme s psihičkom i fizičkom prisilom, s težim i lakšim posljedicama
Prema oblicima normativnog izražavanja; nepisane i pisane norme
OBIČAJNE, MORALNE I PRAVNE NORME
Norme koje zahtijevaju da mlađa osoba prva pozdravi stariju i da prisustvuje pogrebu poznate osobe s običajne norme
Norme koje zahtijevaju da budemo pošteni i istinoljubivi prema drugim ljudima nazivamo moralna norma.
Norme koje zahtijevaju da vozimo desnom stranom ulice, da platimo određeni iznos poreza i da za putovanje u
inostranstvo moramo imati pasoš nazivamo pravne norme.
SASTAV PRAVNE NORME
Pravna norma je jedna zahtijevajuća poruka složenijeg sastava. Ona se sastoji od četiri osnovna značajna dijela:
hipoteze, traženja, određenja delikta i sankcije.
Hipoteza (uvjet, pretpostavka) početni je dio pravne norme koji opisuje subjekte (stanovnike, građane, državne organe,
pravne osobe) kojima je norma upućena tj. Adresate norme, i situaciju u kojoj se subjekti moraju naći da bi se na njih
primijenilo traženje iz pravne norme. Npr. U normi koja zahtijeva da roditelji uzdržavaju svoju maloljetnu djecu
hipoteza je «ako ima maloljetnu djecu»
Traženje je središnji dio pravne norme, onaj koji je za cilj pravne norme najvažniji, a predstavlja nekim subjektima
pravnu obavezu da izvršeniku radnju, činjenje ili nečinjenje i ujedno postavljaju drugim subjektima pravno ovlaštenje
na takvo činjenje ili nečinjenje.Radnje činjenja ili nečinjenja te predmeti koji se njima daju nazivaju se pravni objekti
Određivanje delikta je dio pravne norme koji spominje pravni delikt kao radnju suprotnu obaveznoj radnji tj. Kao
zabranu radnje, koja je uvjet za primjenu sankcije. Delikt je zabranjena radnja činjenja ili nečinjenja. Zabrana
nečinjenja uzdržavanja djece koja je uvjet za primjenu sankcije na roditelje (koji su to obavezni).
Određenje delikta može se još nazvati sekundarna hipoteza, dok se početni dio pravne norme može nazvati primarna
hipoteza.
Sankcija je završni dio pravne norme kojim se jednom državnom organu propisuje obaveza i ovlast (nadležnost) da
prisili na izvršenje obaveze subjekta pravne obaveze ili da mu izrekne određenu kaznu zbog počinjenog delikta.
Sankcija je upučena prvenstveno državnom organu, najčešće sudu, ali ana djeluje (zastrašujuće) i na subjekta pravne
obaveze – motivirajući ga da obavezu izvrši.
DELIKT – PROTUPRAVNA RADNJA I KRIVNJA
Delikt je radnja suprotna pravnoj radnji i kao takav uvjet je za primjenu pravne sankcije. Postoje dva načina shvatanja
delikta i takođe dva tipa pravne odgovornosti koji ovise o deliktu.
Za postojanje delikta dovoljna je radnja suprptna obaveznoj radnji tj. Zabranjena radnja nečinjenja (ako je
obavezna radnja činjenje) ili činjenje (ako je obavezna radnja nečinjenje). Takva se radnja naziva protupravna
radnja. Svaki subjekt koji učini protupravnu (zabranjenu) radnju, neovisno da li je pri tome svjestan i koliko
svjestan onoga što čini, jest počinitelj delikta (delikvent) pravno je odgovoran i treba biti sankcioniran. Ovakvo
shvačanje delikta nazivamo delikt u ubjektivnom smislu, a odgovornost zbog njega objektivna odgovornost.
Za postojanje delikta su načelno potrebna kumulativno dva elementa: protupravna radnja i krivnja. To znači da
delikt čini za nj pravno odgovora samo subjekt koji je protupravnu radnju izvršio u stanju krivnje.
Npr. Samo osoba koja skrivljeno ubije drugu osobu čini delikt ubojstva i za njega odgovara; i samo osoba koja
svojom krivnjom ne ostvaruje svoje ugovorne obaveze čini delikt neizvršenja ugovora i njega odgovara. Ovakvo
shvačanje delikta nazivamo delikt u subjektivnom smislu, a odgovornost zbog njega subjektivna odgovornost.
PRAVNA NORMA I PRAVNE ODREDBE
Pravna norma je zahtijevajuća misao, sastavljena od opisanih elemenata, koja kao poruka stiže do svojih adresata
putem jezičkih ili drugih znakova.
Neke pravne norme se izražavaju nejezičkim znakovima: svjetlošću i bojama, likovima i zvukovima. Ipak jezik je
najsavršenije i najčešće sredstvo normativnog izražavanja u pravu i to kako govorni tako i pisani jezik. Pri tome
pojedine rečenice jednostavne i složene, kojima se pravne norme iskazuju, bilo usmeno ili pismeno nazivamo pravne
odredbe. U zakonskim i drugim propisanim normativnim tekstovima takve rečenice, redovito pračene rednim brojem
ili rednim slovima nazivamo članci ili paragrafi.
Za razumijevanje odnosa između pravne norme i pravne odredbe najvažnije je znati da jedna pravna norma može biti
izražena ili u samo jednoj odredbi, koja sadrži sva četiri elementa norme, ili češće, u dvije ili više odredaba od kojih
svaka iskazuje pojedine elemente norme.
Normotvorci vrlo često prešutno određuju pojedine elemente pravnih normi, budući da se uzdaju u zdrav razum, logiku
ili pravno obrazovanje primjenjivača normi, koji ipak shvačaju te prešućene elemente iz onih elemenata koji su
odredbama izričito izraženi. Tako se u normativnim pravnim aktima često spominje samo pravna obaveza, a
odgovarajeće (korelativno) pravno ovlaštenje, a pravna obaveza se podrazumijeva.

PRAVNI AKT - NORMATIVNI PRAVNI AKTI

Izrazom «pravni akt» označavaju se u teoriji i praksi dvije veoma različite stvari. Najčešće se pod pravnim aktima
misli na pisane jezične oblike (tekstove) koji sadrže pravne norme – normativni pravni akti. Ali pod pravnim aktima
se također misli na ljudske radnje koje imaju razne pravne učinke – pravne radnje.
Normativni pravni akti su tekstovi koji sadrže jednu, više ili mnogo pravnih normi. Sastoje se od jedne, više ili
mnogo rečenica – odredbi, u kojima su cjelovite pravne norme ili u pravilu, pojedini elementi pravnih normi.
Npr. presuda je pravni akt koji sadrži samo jednu pravnu normu, koju takođe nazivamo presudom. Ustav Republike
Hrvatske je pravni akt sadrži mnoštvo ustavnih pravnih normi, te još veći broj pravnih odredaba označenih kao
«članci» i «stavovi»
Pravne norme se najčešće iskazuju u pisanom obliku tj. u tekstovima.
Pisani tekstovi omogučuju jasno, trajno i objektivno iskazivanje, očuvanje i razumijevanje pravnih normi, koje bi inače
da nisu napisane ostale nedovoljno određene, lakše bi se zaboravljale.Pisani tekstovi omogučuju da se zajedno na istom
mjestu i istovremeno iskaže veći broj pravnih normi koje usmjeravaju jedan ili više srodnih društvenih odnosa i da se
one lakše smisaono povežu.
Budući da su pravni akti samo jezične forme pravnih normi, onda se oni razlikuju jednako kao i pravne norme. Tako
postoje slijedeće vrste normativnih pravnih akata:
 Državni akti, akti drugih organizacija i akti građana
 Ustavni zakonodavni akti, akti šefa države, akti vlade, sudski i upravni akti, te viši i niži akti
 Opći akti i individualni akti (pogodan naziv – propisi)
 Generalni akti i partikularni akti
 Akti ustavnog, građanskog, obiteljaskog, finansijskog, trgovačkog, radnogi socijalnog, krivičnog prava, akti
materijalnog i formalnog (proceduralnog) prava
USTAV (konstalacija)
U najširem smislu riječi ustav označava skup temeljnih pravnih normi kojima se ustanovljava ili konstituira politički i
pravni poredak jednog globalnog društva.
Svako političko društvo, nedemokratsko i demokratsko, ima ustav u tom širem smislu, tzv. materijalni ustav, sastavljen
od pravila vlasništva, proizvodnih odnosa, političkih i pravnih statusa stanovnika, te sastava i djelovanja najviših
državnih organa.
Tokom hiljada godina, sve do modernog doba, takva su pravila političkog i pravnog poretka bila ili izraz samovolje
vladara ili nepisane norme običajnog prava koje su bile relativno trajne i poštovane od manjinskih vladajućih dijelova
društva.
Tek krajem 18 vije buržoazija postavlja zahtjev za pisanim ustavom kao najvišim pravnim aktom što ga donosi
narodna skupština po posebnom ustavotvornom postupku – što je moderno shvaćanje tzv. formalnog ustava.
Ideja pisanog ustava vezuje se za vjerovanje u vječita i univerzalna prirodna prava čovjeka i mogućnost ustrojstva
države po načelu narodne suverenosti. Svi pravni akti u društvu trebali su biti podređeni Ustavu – načelo ustavnosti, pa
i svi nosioci državne vlasti i drugi subjekti u političkoj zajednici podređenih ustavnim normama – princip
konstitucionalizma . Ujedno je trebalo vlas podijeliti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, tako bi se onemogućila
samovolja vlasti.
Demokratiji odgovara da ustavne norme izražavaju visoku mjeru saglasnosti ( konsenzusa) građana u pogledu njihovih
političkih ciljeva i zahtjeva, tj. da ustav bude općenarodni akt. Zbog toga se redovito ustav donosi po jednom
složenijem postupku, širom narodnom raspravom o njegovom sadržaju i s posebnom većinom glasova u ustavotvornom
tijelu – postupak koji se razlikuje od postupka za donošenje zakona. Zbog istog razloga se u samim ustavima postavlja
teži postupak za donošenje za njegovu promjenu nego što je postupak za promjenu zakona, pa se u tom slučaju govori o
tvrdom ustavu – za razliku od mekog ustava, koji se mijenja po istoj proceduri kao i običan zakon, pa onda zapravo
nestaje razlika između ustavotvorac i zakonodavca, između ustava i zakona.
ZAKON
U narodnom jeziku izraz zakon ima jedno šire značenje, koje je identično značenju izraza „pravo“. U pravničkom
jeziku se zakonom naziva samo onaj poslije ustava najviši opšti pravni akt što ga donosi skupština narodnih zastupnika
(parlament, kongres, sabor) po jednom (zakonodavnom) postupku. To je tzv. zakon u formalnom smislu.
Tako u svakom izgrađenom pravnom sistemu postoje slijedeći zakoni:
Građanski zakon Porodični zakon Trgovački zakon Radni zakon Krivični ili kazneni zakon Zakon o građanskom
postupku Zakon o krivičnom postupku Zakon o sudovima Zakon o državnoj upravi i zakon o službenicima Zakon o
državljanstvu Zakon o školstvu Zakon o porezima Zakon o zdravstvu Zakon o šumama Zakon o zaštiti prirode Zakon o
udruženjima građana Zakon o izborima Zakon o prekršajima
Svi ti i drugi zakoni moraju biti formalno i materijalno u skladu s ustavom (načelo ustavnosti). Oni su opet osnove za
stvaranje svih ostalih normativnih pravnih akata, državnih i nedržavnih, shodno načelu zakonitosti.
Da bi se pažljivo i demokratski obavio težak i odgovoran posao zakonskog normiranja, ustavi i poslovnici parlamenata
propisuju naročite procedure za donošenje i za promjenu zakona – zakonodavni postupak.
Zakonodavni postupak ima redovito, a zapravo po prirodi stvari procesa odlučivanja, više faza.
I / predlaganje i izrada nacrta zakona, na što imaju pravo svaki zastupnik, šef države i vlada, a rjeđe i grupa građana. U
stvarnosti savremenih država najveći broj prijedloga zakona dolazi od vlade, najbolje opremljene sručnjacima koji
znaju sastavljati i prijedloge i nacrte, dok to rjeđe čine parlamentarci – što je jedan od aspekata „Krize parlamenta“ u
savremenom svijetu. Prijedlog i nacrt zakona ne razmetra odmah parlament u cjelini (na plenumu), već on najprije ide
II / odgovarajućem specijaliziranom odboru (za unutarnju politiku, vanjsku politiku, privredu, međunarodne odnose,
školstvo i kulturu itd) koji je sastavljen od manjeg broja zastupnika, među kojima su predstavnici svih političkih
stranaka iz parlamenta, i zadatak mu je da prethodno ispita osnovanost prijedloga i da daje mišljenje o njemu i vlastite
prijedloge dopuna i izmjena. Poslije toga, prijedlog i nacrt zakona, s eventualnim dopunama i izmjenama odbora, dolaz
III / na plenum jednog od domova parlamenta – ako se ovaj sastoji od dva doma (vijeća), što je pravilno u modernim
državama. Tu se vodi rasprava o cjelini prijedloga i o pojedinim njegovim normama, uvažavajući stavove odbora, daju
se nove dopune i izmjene (amandmani) te se napokon glasa.
Zakon je u tom domu usvojen ako je izglasan s kvorumom i većinom glasova zastupnika koje određuje ustav, najčešće
običnom većinom svih (ne samo prisutnih) zastupnika.
IV / Zatim se isti postupak ponavlja u odborima ili na plenumu drugog doma , ako ovaj postoji i ako je tako propisano
ustavom za pojedine zakonske materije. Ako se izglasani tekstovi zakona u prvom i drugom domu ne slažu, provodi se
V / postupak usaglašavanja među domovima putem zajedničke komisije. U nekom monarhijama potrebno je
VI / da kralj potvrdi (sankcionira) usvojeni tekst zakona, što je u demokratskim monarhijama samo formalnost, dok u
nekim predsjednik države ima pravo suspenzivnog veta. Poslije usvajanja zakon se
VII / promulgira, a to znači da se šef države svojim potpisom potvrđuje da je zakon donijet u skladu sa ustvno
propisanim postupkom. Na kraju, zakon se
VIII/ objavljuje i u službenom listu i
IX /stupa na snagu nakon isteka određenog roka(15 dana),koji služi tome da se adresati upoznaju sa zakonom.
PODZAKONSKI AKTI
Izrazom podzakonski pravni akti nazivaju se državni akti niži od zakona koje donose izvršno-politički , upravni
i lokalni samoupravni organi. To je dakle skupni naziv za niz opštih pravnih akata.
Važniji podzakonski akti jesu: uredbe, pravilnici, naputci (uputstva, instrukcije), naredbe i odluke. Donose ih razni
organi i imaju različite funkcije u pravnom sistemu a njihova pravna snaga zavisi o hijerarhijskom položaju organa koji
ih stvaraju. Zajedničko svim podzakonskim aktima je njihova funkcija da radi ostvarivanja zakona prema potrebi
razrađuju zakonske norme i propisuju tehnike njihove primjene od stanovništva i državnih organa. Naime događa se da
zakonodavna tijela, s njihovim kompliciranim i sporim postupcima, u kojima se sukobljene parlamentarne strane teško
usaglašavaju, često ne stižu na vrijeme i kvalitetno normirati društvene odnose koji traže brzo i stručno reagovanje;
upravo zbog takvih neprilika ustavi daju vladi i šefu države ovlasti da takve odnose uredbama sami u cijelosti
nominiraju, s pravnom snagom faktično ravnom zakonskoj, uz uvjete naknadno podnesu te uredbe na potvrdu
zakonodavnom tijelu.
Iz toga se jasno vidi da su uredbe najviši podzakonski pravni akti. Top su akti koji pripadaju prvenstveno vladi a
ponekad i šefu države. Ima ih više vrsta:
 Najčešće su uredbe vlade po opštoj ustavnoj ili zakonskoj ovlasti za razradu zakona radi njegova izvršavanja
 Uredbe vlade i šefa države po posebnoj ustavnoj ili zakonskoj ovlasti, kojima se mogu normirati neki
društveni odnosi što pripadaju nadležnosti zakonodavca
 Uredbe za slučaj nužde, po ustavnoj ovlasti, kojima šef države ili vlada mogu u uvjetima rata ili drugih
kritičnih situacija odlučivati sa zakonskom snagom i čak suspendovati neka ustavna i građanska prava.
Odluka je naziv za opšte akte koje donose razni organi, među njima parlament, vlada i ministarstva. Za lokalnu upravu
i samoupravu posebno su važne odluke općinskih skupština, kojima se regulišu glavni predmeti iz nadležnosti tih
najviših tijela lokalnih vlasti. Najviši normativni akt općine kojim se određuje ustrojstvo i rad općonskih skupština i
njenih izvršnih organa, jest općinski statut.
Opšti akti društvenih organizacija
Opšti akti što ih donose razne društvene organizacije, privredna preduzeća ili trgovačka društva, zdravstvene,
prosvjetne, kulturne, sportske i druge organizacije čine nedržavno, društveno više ili manje autonomno pravo. Svaka
društvena organizacija ima svoja pravila i upravo se konstituira kao organizacija i kao pravna osoba putem tih pravila.
INDIVIDUALNI PRAVNI AKTI

Individualni pravni akti su pisani tekstovi ili usmeni iskazi koji sadrže individualne pravne norme tj, norme za
konkretne odnose između imenom i prezimenom određenih subjekata. Četiri su glavna tipa pravnih akata: ukaz, sudska
presuda, upravno rješenje i pravni posao. Prva tri tipa su državni akti, a pravni posao je privatni akt fizičkih osoba,
društvenih pravnih osoba i države kad ova ne nastupa kao vlast nego kao ugovorna stranka ravnopravna s privatnim
subjektom.
Ukaz je pravni akt kojim šef države donosi odluke iz svoga djelokruga – promulgira zakon, postavlja časnike, pomiluje
osuđene, dodjeljuje ordene itd. To je akt visoke pravne snage, ali sadrži pravnu normu za konkretan odnos.
Presuda je glavna sudska odluka kojom se , uvijek na temelju zakona ili drugih opštih akata, rješava jedan sudski spor
i određuje sankcija u krivičnom, građanskom, trgovačkom, upravnosudskom ili drugom sudskom postupku. Presuda
sadrži jednu individualnu normu koja postavlja pravne obaveze i pravna ovlaštenja strankama u sporu odnosno utvrđuje
da li je tuženi učinio delikt za koji je tužen, i ako ga je učinio, s kakvim stupnjem krivnje ga je učinio i kako treba biti
kažnjen. Presudom se ili usvaja ili odbija tužba kojom je sudski postupak pokrenut, i to tako što sudac odlučuje koja od
stranaka, tužitelj ili tuženi, ima pravo u onome što tvrdi s obzirom na
a) pravne norme koje reguliraju njihov odnos (pravna pitanja)
b) b) utvrđene činjenice njihovih radnji (činjenična pitanja)
Ako se tužba usvaja presuda je osuđujuća. Presuda se donosi na kraju složenog sudskog postupka, koji je detaljno
propisan u zakonima o krivičnom, građanskom i dr.
Presuda ima četiri obavezna dijela: uvod ( s osnovnim podacima o sudu, stranakama i sporu), izreka (osuđujuća ili
oslobađajuća odluka), obrazloženje odluke i uputa o pravnom lijeku.
U sistemu kontinentalno-evropskog prava, kojem pripada i naše pravo, presuda je uvijek pojedinačni pravni akt.
Upravno rješenje je pravni akt kojim državni upravni organi ili nedržavni organi kad djeluju na temelju javnih
ovlaštenja odlučuju, na osnovi zakona i drugih opštih akata, o individualnim stvarima iz njihovog djelokruga. Takvim
konkretnim odlučivanjem izvršavaju se opšti pravni akti kada se npr. upravnim rješenjem poziva na vojnu službu, ili
odbijanje dozvole za gradnju kuće ili određivanje odlaska u mirovinu neke osobe.
Pravni posao je privatni individualni akt kojim pravni subjekti, pojedinci i pravne osobe, slobodno raspolažu vlastitom
imovinom i sposobnostima radi željenih ciljeva koji nisu u sukobu sa strogim državnim normama i s moralom.
Pravni posao je očitovanje volje jedne, dvije ili više osoba, kojom one, u granicama dopuštenim u pravnom sistemu,
slobodno zasnivaju, mijenjaju ili ukidaju neke pravne odnose tj. neke pravne obaveze i pravna ovlaštenja.
Pravni poslovi se dijele na jednostrane i dvostrane, zavisno od toga ko treba očitovati volju da bi pravni posao nastao.
Jednostrani pravni poslovi su oni za čiji je nastanak dovoljna izjava samo jedne osobe – oporuku – testament.
Dvostrani pravni poslovi su oni za čiji su nastanak potrebne saglasne izjave volje dvaju ili više subjekata. Takvi su
pravni poslovi ugovori – o radu, kupoprodaji, najmu, zajmu itd. One nastaju onda kada se obje ugovorne strane
dogovore (daju identične izjave) o svojim obavezama i ovlaštenjima s obzirom na neke pravne predmete.
Dvostrani pravni poslovi ili ugovori mogu biti jednostrano obavezujući i dvostrano obavezujući.
Dvostrani pravni poslovi ili ugovori mogu biti jednostrano obavezujući i dvostrano obavezujući. Iz prvih proizlazi
pravna obaveza samo jedne strane, dok druga strana ima samo pravno ovlaštenje –npr. ugovor o darivanju.
Dvostrani pravni poslovi ili ugovori dijele se još na konsenzualne i realne. Prvi su oni što nastaju saglasnim
očitovanjem volke ili dogovorom (konsenzusom) stranaka – što je opet slučaj s velikom večinom ugovora, uključujući i
ugovor o kupoprodaji. Drugi realni ugovori jesu oni za čiji je nastanak potrebno ne samo saglasno očitovanje voje nego
još i predaja stvari koje su objekt prvavnog odnosa – npr. ugovor o čuvanju stvari, koji nastaje tek predajom robe i
dogovorom o čuvanju.
Postoje i tzv. Tipski ugovori koji se sklapaju na način da jedna strana ponudi drugoj gotov tekst, pripravljen za sva
ugovaranja te vrste, a drugoj strani ostaje sloboda da se na taj tekst potpiše ili nepotpiše.Pored veloke širine autonomije
volje stranaka u pravnim poslovima, ovi ipak moraju biti saglasni, sadržajno i formalno, s nekim zakonskim i drugim
opštim pravnim normama koje postavljaju stanovite granice autonomije volje. S toga se i pravni poslovi mogu utužiti i
sudski poništiti ili oboriti, zbog protivljenja strogim pravnim normama, ali i moralu, te zbog prijevare i prisile.
PRAVNI ODNOS
Pravni odnosi su važni, konfliktni i izvanjski kontrolirani društveni odnosi koji su regulisani pravnim normama.
Pravne norme konstituiraju ili zasnivaju pravne odnose. To se zbiva tako da se neki društveni odnosi označavaju ili
kvalificiraju značenjskim elementima što ih nose pravne norme. Četiri su osnovna značenjska elementa koje norme
pridaju društvenim odnosima, pretvarajući ih tako u pravne odnose:
 Pravni subjekt
 Pravna obaveza
 Pravno ovlaštenje (subjektivno pravo)
 Pravi objekt
Pravni odnos je društveni odnos između najmanje dva pravna subjekta koji imaju jedan prema drugome pravnu
obavezu i pravno ovlaštenje s obzirom na neki pravni objekt.
Jedan važan, konfliktan i izvanjski kontrolabilan društveni odnos (materijalni izvor prava) sastoji se prije pravnog
normiranja od
a) barem dva subjekta
b) raznih mogućnosti njihovih koreliranih (međuuvjetovanih) ponašanja
c) nekih objekata-vrijednosti prema kojima su ponašanja subjekata usmjerena
Taj društveni odnos izaziva nastanak pravne norme – jer je društveno potrebno regulisati (srediti, smiriti, usmjeriti)
sukobe interesa koje on sadrži.
 Pravni odnosi mogu biti apstraktni i konkretni.
Apstraktni pravni odnos je onaj izražen u traženju opšte pravne norme – to je samo pojmovni odnos, on postoji samo
kao skup normativnih značenje. Preciznije, to su opštom pravnom normom postavljena apstraktna pravna obaveza i
apstraktno pravno ovlaštenje između dviju vrsta subjekata s obzirom na neki apstraktno određeni objekt.
Konkretni pravni odnos je stvarni odnos između konkretnih osoba, imenom i prezimenom određenih, koje su nosioci
pravnih obaveza i pravnih ovlaštenja s obzirom na neki konkretni objekt.
Između apstraktnih i konkretnih pravnih odnosa postoji odnos međuovisnosi. Naime, apstraktni odnos može jezično
postojati i bez konkretnih odnosa. Ali da bi bio efikasan , on se mora potvrđivati kroz konkretne odnose.
 Druga podjela pravnih odnosa je je ona na jednostrano obavezujuće i dvostraano obavezujuće
pravne odnose.
Jednostrano obavezujući pravni odnos je onaj u kojemu jedna strana (jedan ili više subjekata) ima prema drugoj
strani samo pravnu obavezu, a druga strana ime prema prvoj strani samo pravno ovlaštenje. Takav je odnos između
roditelja i djece, budući da samo jedna strana (roditelji) ima pravnu obavezu, dok druga strana (maloljetna djeca( ima
samo pravno ovlaštenje na isti objekat.
Dvostrano obavezujući pravni odnos je onaj u kojem svaka strana (jedan ili više subjekata) ima istovremeno i pravnu
obavezu i pravno ovlaštenje prema drugoj strani u pravnom odnosu. Takvi dvostruko obavezujući/ovlašćujući odnosi
jesu najčešće privatni odnosi razmjene imovine i rada, gdje dva subjekta traže jedan od drugog dva različita objekta –
od kojih je svaki jednome od njih potreban, razmjenjujući te objekte u smislu „dam da daš“ i težnjom da ostvare
pravednu razmjenu tj. da vrijednost tih objekata bude ekvivalentna.
U jednostrano obavezujućem pravnom odnosu postoji samo jedno ovlaštenje, jedna obaveza i jedan objekt. U
dvostrano obavezujućem pravnom odnosu sva četiri elementa odnosa su podvostručena: ima dva subjekta, dvije
obaveze, dva ovlaštenja i dva objekta – što je neizbježno u razmjenskim odnosima „dam da daš“.
Pravni odnosi se dijele i prema vrstama objekata – dobara na kojima pravni subjekti imaju pravne obaveze i pravna
ovlaštenja: radni, građanski (vlasnički, stvarnopravni, obveznopravni, nasljedni), porodični, trgovački, krivični,
međunarodni pravni odnosi i dr.
Pravni odnosi se dijel i prema tome da li se zasnivaju normama vlasi ili normama slobodne volje stranaka: javnopravni
i privatnopravni odnosi.
Pravni subjekti
Pravni subjekti su glavni element pravnog odnosa. Zbog njih i postoji pravni odnos – da bi se zadovoljio interes jednog
od njih ili interes jednog i drugog kao nosilaca pravne obaveze i pravnog ovlaštenja. Pravne subjekte definiramo ovako
Pravni subjekti su ljudi i društvene tvorevine koji imaju pravne obaveze i pravna ovlaštenja s obzirom na neke
pravne objekte.
U svakom pravnom odnosu postoje najmanje dva pravna subjekta: čovjek, naime, ne može biti u pravnom odnosu sam
sa sobom, jer ne može biti pravno obavezan ili pravno ovlašten prema sebi, već jedino prema nekoj drugoj osobi. Ali u
jednom pravnom odnosu može biti više od dva subjekta.
Pravni subjekt je prije svega čovjek pojedinac. Ali ne samo on. Pravni subjekti su još i brojne institucije, najčešće
organizacije, kojim pravni poredak priznaje posebna pravna ovlaštenja i pravne obaveze, različite od obaveza i
ovlaštenja svakog od njihovih članova.
Čovjek pojedinac zove se fizička osoba, a organizacije i druge tvorevine kao pravni subjekti zovu se pravne osobe.
Fizičke osobe se s obzirom na njihove pravne obaveze i pravna ovlaštenja dijele u dvije kategorije
- jednu kategoriju čine fizičke osobe koje imaju samo pravnu slobodu ili svojstvo da posjeduju neka
pravna ovlaštenja i pravne obaveze ali nemaju moć da vlastitom voljom i vlastitim radnjama
stupaju u pravne odnose. Takvi su maloljetnici i neuračunljive osobe.
- Drugu kategoriju fizičkih osoba čina osobe koje uz pravnu sposobnost imaju i djelatnu sposobnost
ili sposobnost da vlastitom voljom i vlastitim radnjama izazivaju pravne posljedice tj, nastanak,
promjenu i prestanak pravnih odnosa ili drugim riječima, nastanak pravnih obaveza i pravnih
ovlaštenja za sebe i za druge osobe. Ovu kategoriju fizičkih osoba čine uračunljive i punoljetne
osobe. Uračunljivost je sposobnost čovjeka da zna i predvidi koji su učinci njegova djela – da zna
„računati“ s posljedicama svojih radnji. Punoljetnost je životna dob u kojem ljudi postaju psihički
zreli, sposobni za samostalno rasuđivanje i življenje.
Samo fizičke osobe koje su radno sposobne mogu vlastitom voljom i vlastitim radnjama sklapati pravne poslove
(poslovna sposobnost) biti pravno krive, činiti delikte i za njih odgovarati (deliktna sposobnost), sklapati brak i brinuti
se za svoju djecu ( bračna i porodična sposobnost), sudjelovati u izborima i drugim političkim aktivnostima (politička
sposobnost).
Dok je jednakost ljudi u pravnoj sposobnosti stečena ukidanjem ropstva, kad su ljudi normativno (ne često u zbilji )
prestali biti pravni predmeti, tek se u najrazvijenijim demokratskim društvima postiže jednakost u djelatnoj sposobnosti
ljudi s jednakim psihičkim i moralnim sposobnostima.
Pravne osobe se u teoriji dijele na različite načine. Glavna je podjela na javne i privatne pravne osobe. Prve su država,
općine, kotarevi, provincije i ostale teritorijalne jedinice, zatim javne ustanove (bolnice, muzeji, fakulteti) i javna
preduzeća (PTT, elektroprivreda, željeznice)i dr.
Druge pravne osobe privatnog prava jesu trgovačka društva i druga privatna preduzeća, društvena udruženja, kulturne,
humanitarne i dr.
I pravne osobe imaju svojstva pravne i radne sposobnosti. Međutim, one dobivaju pravnim normama, najprije državnim
a zatim vlastitim statutarnim, mnogo uži krug pravnih ovlaštenja i obaveza od fizičkih osoba: one imaju samo ona
ovlaštenja i obaveze koje su im nužne za obavljanja njihovih posebnih ciljeva, zbog kojih su registrirane kao pravni
subjekti. Npr. svaka privredna organizacija ima toliko poslovne i deliktne sposobnosti koliko joj treba za uspješno
odvijanje njene proizvodnje ili prometno – trgovačke djelatnosti. Ovdje vrijedi načelo slobode za fizičke osobe i načelo
ograničavanja za pravne osobe: fizičkim osobama je dozvoljeno činiti ili ne činiti sve što im nije izričito zabranjeno
pravnim normama, dok pravne osobe smiju činiti samo ono što im je izričito dozvoljeno pravnim normama.
I država ima svojstvo pravne osobe pa je kao takva onda takođe nosilac određenih pravnih obaveza i pravnih ovlaštenja
– i to kako unutrašnjem, nacionalnom, tako i međunarodnom pravnom poretku. Ona je vlasnik pokretne i nepokretne
imovine, sklapa međunarodne ugovore i ugovore s drugim pravnim subjektima na svom teritoriju itd.
Zbog 1fizičkih subjekata koji nemaju djelatnu sposobnost
2.pravnih osoba koji nisu ljudska bića i s toga ne mogu vlastitim radnjama izazivati pravne posljedice
3.pravnih subjekata koji na znaju ili ne žele sami obavljati neke pravne radnje, u svim pravnim sistemima postoji odnos
pravnog zastupstva i osobe pravni zastupnici kao neka vrsta „zamjenika“ drugih pravnih subjekata u obavljanju pravnih
radnji.
Zastupanje je pravni odnos u kojem jedna osoba (zastupnik) ima obavezu i ovlaštenje da u ime i u interesu druge
osobe (zastupanog) obavlja neke pravne radnje. Radnje zastupnika i obaveze i ovlaštenja koja iz njih proizlaze
uračunavaju se zastupanome, kao da je te radnje obavio sam.
Tri su osnovna tipa zastupanja: zakonsko, starateljsko i ugovorno zastupanje.
Roditelji su pravni zastupnici svoje maloljetne djece neposredno na osnovi zakonske norme iz porodičnog prava, zbog
čega se oni i nazivaju „zakonski zastupnici“.
Staratelji su pak zastupnici zaduženi da brinu o interesima maloljetne djece bez roditelja i neuračunljivih osoba a
postavljeni su aktima državnih organa. I pravne osobe, koje dakako ne mogu kao takve izražavati svoju volju i obavljati
pravne radnje, moraju imati zastupnika, a to su njihovi rukovodni organi – direktori.
Tako i šef države zastupa državu kao pravnu osobu prema drugim državama i subjektima međunarodnog prava.
Treći tip zastupstva namijenjen je fizičkim osobama koje imaju djelatnu (radnu) sposobnost – punoljetnim i
uračunljivim, kao i pravnim osobama. Sve te osobe mogu ugovorom o zastupanju (punomoći) ovlastiti drugu osobu
da ih zastupa u određenim pravnim odnosima npr. ovlasti odvjetnika da ih zastupa u sklapanju ugovora ili u sudskom
postupku.
Pravni objekti
Pravni objekti su vrijednost ili dobra zbog kojih pravni subjekti stupaju u pravne odnose. Nema pravnih odnosa kao što
uostalom nema ni bilo kakvih međuljudskih odnosa, ni moralnih ni običajnih, koji bi bili bez objekta, bez predmeta,
bez razloga.
Pravni objekti su sve materijalne i duhovne vrijednosti ili dobra s obzirom na koje pravne pravni subjekti imaju
međusobne pravne obaveze i pravna ovlaštenja u pravnim odnosima, a zbog kojih oni stupaju u te odnose.
S gledišta društvenih funkcija prava, pravni objekti su dobra (uključujući i kazne kao društveno dobro) koja pravne
norme raspodjeljuju među ljudima prema vladajućim shvačanjima pravednosti. Vrijednosti ili dobra što ih pravne
norme raspodjeljuju među pravnim subjektima mogu se ovako podijeliti:
1) Prirodna dobra: zemlja, voda, biljke, životinje, robovi, rude, život, zfravlje itd.
2) Ljudske tvorevine a) materijalne: oruđe, zgrade, odjeća, hrana, namještaj, novac, zatvor i lišavanje života (kazne)
b) duhovne: znanje, jezik, vjera, vjernost, osuda i patnja (kazne)
3) Ljudske radnje činjenja: obrada zemlje, proizvodnja robe, govor, vjersko obredi
4) ljudske radnje nečinjenja: suzdržavanje od činjenja kojim se omogućava da druge osobe nešto čine.
Danas je opće uvjerenje, pogotovo na razini fraza i političko-pravnih deklaracija, da je čovjek samo pravni subjekt i da
ne može biti pravni objek. Pri tome se pogrešno upotrebljava deskriptivni izraz «može» jer je neistina da čovjek ne
može biti objekt pravnih ovlaštenja drugih ljudi – te najveći dio ljudske istorije svjedoći da je on to bio kao raob i kao
kmet.
Pravno ovlaštenje i pravna obaveza
Pravni subjekti su nosioci normativnih značenje pravnog ovlaštenja i pravne obaveze s obzirom na neke objekte. Ta
dva normativna značenja ispunjena su vrijednostima koje normotvorac hoće postići u pravnim odnosima.
Pravno ovlaštenje je položaj jednog subjekta, postavljen pravnom normom, da radi ostvarenja svog interesa može
(ili u nadležnosti: mora) nešto činiti ili nečiniti, te da ima dvostruku moć prema nekom drugom subjektu
(obvezniku): prvo, moć da od njega zahtijeva neko činjenje, davanje ili nečinjenje s obzirom na jedan objekt, i
drugo, moć da ga tuži pred državnim organom ako ne udovolji zahtjevu.
Pravno ovlaštenje je vid društvene moći. To je pravno zaštićena mogućnost jednog subjekta da nešto čini, dobije ili
nečini, te njegova pravno priznata sposobnost da utjeće na ponašanje drugih tako da zahtijeva od njih neki objekt
(činjenje, nečinjenje, stvari) radi ostvarenja svog interesa i da ih na to prisili, istina, ne on neposredno, nego putem
države koja ima monopol legalne fizičke sile. Takva moć zahtijevanja bez tužbene moći ili državne zaštite naziva se
golo pravo i ona je zapravo samo moralno, a ne pravno ovlaštenje, kod golog prava nema pravnog ovlaštenja niti
nasuprot njega pravne obaveze, pa stoga nema ni pravnog ovlaštenika ili pravnog obavezanika.
Pravna obaveza ima suprotan sadržaj od pravnog ovlaštenja, ali ujedno im istu strukturu kao pravno ovlaštenje, što je
posljedica kolerativnosti pravne obaveze i pravnog ovlaštenja.
Pravna obaveza je položaj jednog subjekta, postavljen pravnom normom, da mora nešto činiti (i dati9 ili nečiniti
nekom drugom subjektu (ovlašteniku) i da od ovoga može biti tužen pred državnim organom, a to znači da može biti
prisiljen ili kažnjen, ako ne obavi radnju činjenja ( i davanja) ili nečinjenja.
Sadržajna suprotnost pravnog ovlaštenja i pravne obaveze jest u tome što subjekt pravnog ovlaštenja dobiva nešto u
svoju imovinu ili egzistenciju (kuću, novac, pokornost, priozvod rada, uzdržavanje) dok obavezni subjekt gubi nešto iz
svoje imovine ili egzistencije (kuću, novac, slobodu, radnu energiju).
Kolerativnost (međuzavisnost) pravnog ovlaštenja i pravne obaveze jest u tome što u pravnom odnosu ne može
postojati ovbaveza bez ovlaštenja, kao što ne može postojati ovlaštenje bez obaveze.
Neprenosiva i prenosiva pravna ovlaštenja i pravne obaveze.
Neprenosiva su ona ovlaštenja i obaveze koje su isključivo osobne i ne mogu se prenositi na druge subjekte. Takva
ovlaštenja i obaveze vezane za osobu jesu statusna i javnopravna ovlaštenja i obaveze iz odnosa državljanstava, braka,
roditeljstva, izbornog sistema, vojne službe, rada itd. Nasuprot tome su prot tome prenosiva pravna ovlaštenja i pravne
obaveze su one što se ne vezuju trajno za jednu osobu i s toga se mogu prenositi, naplatno ili besplatno (ugovorom o
cesiji, nasljeđivanjem, darovanjem) na druge subjekte.
Javna i privatna pravna ovlaštenja i pravne obaveze
Javna ovlaštenja i obaveze su one koje vlast dodjeljuje odnosno neređuje pravnim subjektima, prisiljavajući ih na neki
pravni odnos. Takva su ovlaštenja i obaveze iz odnosa državlajnstva, plačanja poreza, reguliranja zračnog i
željezničkog saobraćaja, uzdržavanje djece itd.
Privatna su pak ovlaštenja i obaveze koje same stranke dogovorno određuju, stupajući u pravne odnose bez državne
prisile, svojom autonomnom voljom.
Apsolutna i relativna pravna ovlaštenja i pravne obaveze.
Apsolutna ovlaštenja su ona koja pripadaju jednom subjektu prema svim ljudima na svijetu – koji su onda svi obavezni
prema takvom ovlašteniku. Takva ovlaštenja i obaveze postoje u odnosu na zaštitu života i drugihtemeljnih ljudskih i
građanskih prava u odnosima odgoja djece, u odnosu vlasništva.
Zaštita pravnog ovlaštenja
Pravna ovlaštenja brane se od povreda politički i pravno. Ona se brane politički kada se radi o temeljnim ustavnim
pravima čovjeka i građanina, putem političke javnosti – u smislu unapređenja i upotrebe slobode informiranja,
političkog djelovanja i parlamentarnog nadzora svih razina državne vlasti. Subjekt koji smatra da je njegovo pravno
ovlaštenje povrijeđeno pojedinačnim upravnim aktom ili šutnjom uprave (npr. u odnosima postavljanja ili otkaza s
radnog mjesta, mirovine, poreza, stambene gradnje, stjecanja državljanstva idr.) može u određenom roku tražiti zaštitu
od višeg upravnog organa putem žalbe – akta kojim se zahtijeva ukidanje ili preinaka upravnog akta odnosno prekid
šutnje uprave. Ispitujuće sve važne okolnosti slučaja, viši upravni organ u pravnom postupku donosi rješenje kojim ili
odbija žalbu zbog neosnovanosti i potvrđuje prvostepeno rješenje, ili pak prvostepeno rješenje preinačuje ili ukida,
odlučujući konačno on sam ili vračajući predmet na ponovno odlučivanje prvostepenog organa.
Subjekt koji smatra da je neko njegovo pravno ovlaštenje iz građanskog, obiteljskog, trgovačkog ili krivičnog prava
povrijeđeno radnjom druge osobe može u određenom roku tražiti zaštitu od suda putem tužbe – zahtijevajući rješavanje
pravnog spora i prisiljavanje prekršitelja obaveze (počinitelje delikta) na dužno ponašanje odnosno njegovo
kažnjavanje.
Za osobe koje nemaju ranu sposobnost tužbu ulažu i nastupaju pred sudom njihovi zakonski zastupnici ili starateljski
zastupnici, a ovi i osobe koje imaju radnu sposobnost, te sve pravne osobe, redovno se obraćaju za pravnu pomoć a
sastavljanju tužbe i drugim procesnim radnjama ugovornim zastupnicima uglavnom advokatima kao pravnim
profesionalcima.
U zaštiti interesa šire zajednice i države od težih krivičnih delikata (protiv života, slobode, tijela i imovine privatnih
osoba kao naročito opasnih radnji) i u zaštitu državne imovine nastupaju državni odvjetnici (javni tužitelji) i državni
pravobranitelj.
Sudski spor između ovlaštenika – tužitelja i tuženog rješava se sudskim postupcima.
Na kraju sudskog postupka po tužbi prvostepeni sud donosi presudu kojom rješava pravni spor i prema potrebi izriče
kaznu.
Pravni lijek je sredstvo kojim stranka u pravnim sporovima pobijaju valjanost sudskih i upravnih odluka zbog pogrešne
primjene opštih normi ili zbog pogrešno utvrđenih činjenica, zahtijevajući od nadležnog višeg sudskog odnosno
upravnog organa da te odluke zbog nezakonitosti ukine ili preinači.
Postoje dvije vrste pravnih lijekova: redovni i vanredni. Redovni pravni lijekovi najčešće žalbe upotrebljavaju se
protiv presuda i rješenja koji još nisu pravomoćni u kratkim rokovima nakon njihova uručivanja strankama i protiv svih
vrsta pravnih i činjeničnih pogrešaka. Vanredni pravni lijekovi upotrebljavaju se protiv presuda i rješenja koji su postali
pravomoćni, u dužim rokovima i samo zbog toga neki razlozi izričito navedeni u zakonu npr. zbog pojave važnih
činjenica koje nisu bile povezane u vrijeme donošenja odluke (zahtjev za obnovu postupka) ili zbog teže povrede
zakona
Nastanak i prestanak pravnog odnosa
Najvažnije činjenice koje izazivaju prestanak konkretnih pravnih odnosa jesu:
a) izvršenje jednokratne pravne obaveze tj. obaveze koja nije trajne naravi (npr. izvršenje vojne službe, obaveza
iz radnog odnosa)
b) smrt subjekta nosioca neprenosivih obaveza i ovlaštenja. Zbog smrti subjekta ne gase se imovinski odnosi u
kojima je on sudjelovao, budući da njegove obaveze i ovlaštenja iz njih prenose na nasljednika.
c) Propast nezamjenljive (specifične ) stvari koja je objekt ugovora, ako stvar pripadne prije izvršenja
ugovora.npr. kupoprodajni odnos prestaje
d) Oprost duga (odustajanje od pravnog ovlaštenja) od strane vjerovnika.
e) Zastara pravnog ovlaštenja ili preciznije rečeno gubitak sudske zaštite. Postoje dva tipa ovog razloga 1) zbog
toga što ovlaštenik nije u zakonski propisanom roku zahtijevao izvršenje obaveze od obveznika, 2) zbog toga
što ovlaštenik nije u zakonski propisanom roku pokrenuo postupak gonjenja obveznika koji nije izvršio svoju
obavezu. U privatnom pravu zastara djeluje samo po zahtjevu obveznika prilikom zakašnjelog potraživanja
ovlaštenika, a ne po službenoj dužnosti.
Pravne činjenice
Budući da su nastanak i prestanak konkretnih pravnih odnosa uslovljeni pojavom činjanica spomenutih u hipotezama
pravnih normi – te su činjenice od najveće važnosti u pravu. One se nazivaju pravne činjenice.
Pravne činjenice su sve činjenice što ih pravne norme postavljaju u početnoj hipotezi i u određenju delikta
(sekundarnoj hipotezi) kao uslov za nastanak, promjenu ili prestanak pravnih odnosa, tj. za nastanak,
promjenu ili prestanak pravnih ovlaštenja i pravnih obaveza.
Postoje dva tipa pravnih činjenica: prirodni događaji i ljudske radnje
Prirodni događaji – pravne činjenice koje nastaju neovisno o ljudskoj volji i kao takve su normativni uslovi za
nastanak, promjenu i prestanak pravnih odnosa. Takvu su: prirodna smrt (izaziva prestanak svih strogo osobnih pravnih
odnosa, a ujedno izaziva nastanak odnosa nasljeđivanja), rađanje djece (izaziva sve vrste roditeljskih odnosa, a
prestanak poreza na samce), protok vremena ( izaziva zastaru na gubitak prava na sudsku zaštitu te izaziva nastup
punoljetstva), elementarna nepogoda (izaziva prestanak vlasništva nad uništenim sredstvima, ali i možda nastanak
obaveze osiguravajućeg društva). Miješanjem čovjekove aktivnosti u prirodne događaje – mješovite prirodno – ljudske
činjenice.
Ljudske radnje – pravne činjenice koje su izraz ljudske svijesti i volje i kao takve su normativni uslovi za nastanak,
promjenu i prestanak pravnih odnosa. Takve su radnje: sklapanje ugovora (izaziva obaveze i ovlaštenja prijenosa
vlasništva u kupoprodaji), podnošenje tužbe ili žalbe (izaziva procesni odnos između tužitelja i tuženog i nadležnog
organa s ovlaštenjima i obavezama pojedinih subjekata u procesu), neizvršenje ugovora, krađa. Sklapanje ugovora i
podnošenje tužbe ili žalbe su pravno dozvoljene radnje koje su postavljene kao pravne činjenice u primarnim
hipotezama opštih normi obaveza i postupovnog prava, dok krađa i neizvršenje ugovora jesu pravno zabranjene radnje
koje su postavljene u određenju delikta (sekundarnoj hipotezi) pravnih normi obaveznog krivičnog prava.
Pravne činjenice iz apstraktnog pravnog odnosa spoznaju se pronalaženjem i tumačenjem opšte pravne norme. Pravne
činjenice u konkretnom pravnom odnosu spoznaju se neposrednim zapažanjem i izvođenjem dokaza.
Posebne su vrste pravnih činjenica pravne pretpostavke i pravne fikcije. Pravna pretpostavka jeste pravna činjenica koja
se smatra postojećom iako nije posve sigurno da postoji, i to zato što činjenice te vrste zaista najčešće postoje, pa ih
stoga osobe što se njima koriste ne moraju dokazivati (zametak u utrobi).
Pravna fikcija ide dalje od pretpostavke. Dok je pretpostavka jedna činjenica koja vrlo vjerovatno postoji, fikcija je
činjenice koja je izmišljena, jer se tvrdi da postoji iako se zna da ne postoji. Tvrdi se postoji zato što se smatra da se
tako bolje štiti jedan opravdan interes.
Pravne radnje – segmenti pravnih odnosa
Povezane ljudske radnje tvore društvene odnose. Ljudski odnosi koji se pravno normiraju su od ponašanja (radnji) koji
su društveno važni, snažno konfliktni i izvanjski kontrolirani.
Pravne radnje su ljudska ponašanja od kojih se sastoje pravni odnosi i koja su pravnim normama označena ili kao
činjenice – uvjeti za nastanak, promjenu i prestanak pravnih odnosa (u početnoj hipotezi), ili kao ovlaštene i
obavezne radnje (u traženju sankciji), ili kao zabranjene radnje (u sekundarnoj hipotezi).
Pravne radnje su segmenti svih dijelova pravnih normi i pravnih odnosa. To znači da ljudske radnje koje su pravno
značajne (pravne radnje) imaju sljedeće uloge u pravnim normama i pravnim odnosima:
a) ljudske radnje mogu, kao pravne činjenice iz početne hipoteze, izazvati nastanak, promjenu i prestanak
konkretnog pravnog odnosa. Takve su radnje sklapanje bilo kojeg ugovora, upravljanje automobilom, izbor
osobe za zastupnika.
b) Ljudske radnje mogu biti izvršavanje pravne obaveze i pravnog ovlaštenja iz traženja pravne norme. Takve
su radnje vožnja desnom stranom ulice, plaćanje poreza, obavljanje ovlasti i obaveza parlamentarnog
zastupnika. Te radnje izazivaju primarnu efikasnost pravnih normi i ostvaruju odnose koje pozitivno vrednuju
i želi normotvorac.
c) Ljudske radnje mogu kao pravne činjenice iz sekundarne hipoteze, kršiti pravne obaveze. Takve radnje
nazivamo deliktima, npr. neizvršenje ugovornih obaveza, neplaćanje poreza. Te radnje izazivaju primarnu
neefikasnost pravnih normi i ostvaruju onakve odnose kakve normotvorac ne želi i negativno ih vrednuje kao
nepravedne.
d) Najzad ljudske radnje mogu biti izvršavanje obaveza i ovlasti organa koji određuju sankcije. Takvi su npr.
izricanje kazne strankama koje nisu izvršile svoje ugovorne obaveze, protiv onih koji duže ne plaćaju porez.
Te radnje izazivaju sekundarnu efikasnost pravnih normi i ostvaruju odnose koje normotvorac želi i vrednuje
ih pozitivno kao pravedne.
Pravne radnje prema njihovom sastavu mogu biti materijalne i znakovne radnje. Materijalne pravne radnje su fizička
ponašanja činjenja i nečinjenja te davanja i primanja stvari kojima se odvijaju konkretni pravni odnosi. To su fizički
rad, predaja robe i novca, uzdržavanje i neuzdržavanje djece.
Od znakovnih pravnih radnji najvažnije su jezičke pravne radnje tj, govor i pisanje, putem koji se odvije konkretni
pravni odnos. Takve su radnje prijedlozi, rasprave i odlučivanja u parlamentu, vladi, sudu i upravi, sklapanje ugovora
itd.
I materijalne i znakovne radnje mogu biti u skladu s traženjem ili protivne traženju pravnih normi tj, delikt.