Amazonka&Anna

-1-
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

GIJOM MUSO

Roman

S francuskog prevela
Gorica Todosijević

Podgorica 2016

-2-
Knjigoteka
Amazonka&Anna

Za Ingrid,
za Nejtana.

-3-
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

I ona mi je pobjegla...

-4-
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Antibi, srijeda, 31. avgust 2016.

Na tri nedjelje od našeg vjenčanja, ovaj dugački vikend je izgledao kao
dragocjeni predah, trenutak intimnosti pronađen pod suncem poznog
ljeta na Azurnoj obali.
Veče je lijepo počelo: šetnja po tvrđavi staroga grada, čaša merloa u
bašti i porcija špageta sa školjkama koje smo s uživanjem jeli pod
Mikelanđelovim svodovima od klesanog kamena. Pričali smo malo o tvom
zanimanju, o mom, i o budućoj ceremoniji vjenčanja, planiranoj u strogo
najužem krugu, dvoje prijatelja za svjedoke i moj sin Teo da nam
aplaudira.
Na panoramskom putu, u povratku, polako sam vozio naš iznajmljeni
kabriolet kako bi ti uživala u pogledu na obalu na kojoj se ocrtava rt.
Savršeno se sjećam tog trenutka: tvog bistrog smaragdnog pogleda, tvoje
boemske punđe, kratke suknjice, tvoje tanke otkopčane kožne jakne ispod
koje si nosila drečavo žutu majicu sa sloganom Power to the people. U
krivinama sam, mijenjajući brzine, posmatrao tvoje preplanule noge,
razmjenjivali smo osmijehe, pjevušila si neku staru pjesmu Arete Frenklin.
Bilo je lijepo. Vazduh je bio mlak i okrepljujuć. Savršeno se sjećam tog
trenutka: iskrica u tvojim očima, tvog lica koje zrači od sreće, pramenova
kose koji lepršaju na vjetru, tvojih nježnih prstiju koji udaraju u taktu po
instrument tabli.
Vila koju smo iznajmili nalazila se na Posjedu lovaca na bisere,
otmenoj parceli od desetak kuća koja se uzdizala nad Mediteranom. Dok
smo se peli šljunkovitom alejom kroz miomirisnu borovu šumu, širila si
oči pri pogledu na čudesnu panoramu koja nas je okruživala.
Savršeno se sjećam tog trenutka: posljednji put kad smo bili srećni.

* * *

Pjesma zrikavaca. Uspavanka od valova koji se odbijaju. Lagani

povjetarac koji rastapa svilenu vlažnost vazduha.
Na terasi koja se pružala iznad padine stijene, upalila si mirišljave
svijeće i ukrasne svjetiljke za tjeranje komaraca, ja sam stavio disk Čarlija
Hejdena. Kao u Ficdžeraldovom romanu, smjestio sam se za šank bara pod
otvorenim nebom gdje sam nam pripremao koktel. Tvoj omiljeni: Long
Ajlend ledeni čaj s puno kockica leda i kriškom zelenog limuna.
Rijetko kad sam te vidio tako raspoloženu. Mogli smo da provedemo
lijepo veče. Trebalo je da provedemo lijepo veče. Ali umjesto toga, mene je
uhvatila opsesivna misao, stara dobro poznata stvar koja mi se već neko
-5-
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

vrijeme vrzmala po glavi, koju sam, međutim, dotle uspijevao da

kontrolišem: „Znaš Ana, ne treba da imamo tajne jedno pred drugim.”
Zašto je strah da te istinski ne poznajem isplivao baš te večeri? Da li je
to bilo zbog vjenčanja koje se bliži? Strah da se napravi korak dalje?
Brzina kojom smo odlučili da se vjerimo? Nesumnjivo je to bila mješavina
svega toga, na šta se nadovezivala moja sopstvena priča, obilježena
izdajom ljudi za koje sam mislio da ih poznajem.
Pružio sam ti čašu i sjeo preko puta tebe.
„Ozbiljan sam, Ana: ne želim da živim u laži.”
„Baš dobro: ni ja. Ali ne živjeti u laži ne znači nemati nijednu tajnu.”
„Znači priznaješ: imaš tajne!”
„Ali svako ima tajne, Rafaele! I tako i treba da bude. Naše tajne nas
definišu. One određuju jedan dio našeg identiteta, naše istorije, naše
misterije.”
„Ja nemam tajni pred tobom.”
„Ali trebalo bi da imaš!”
Bila si razočarana i bijesna. Ja takođe. Sva radost i lijepo raspoloženje
s početka večeri su splasnuli.
Razgovor je mogao da se zaustavi u tom trenutku, ali ja sam, uprkos
sebi, navalio iznoseći sve argumente ne bih li došao do pitanja koje me je
opsjedalo:
„Zašto skrećeš temu svaki put kad te ispitujem o tvojoj prošlosti?”
„Zato što je po definiciji prošlost - prošlost. Ne možeš je više
promijeniti.”
Ljutnuo sam se:
„Prošlost rasvjetljava sadašnjost, to vrlo dobro znaš. Šta to, pobogu,
pokušavaš da sakriješ?”
„Od tebe ne krijem ništa što bi nam moglo zasmetati. Imaj povjerenja
u mene! Imaj povjerenja u nas!”
„Prestani s tvojim frazama!”
Udario sam pesnicom o sto, od čega si se trgnula. Tvoje lijepo lice se
preobrazilo u lepezu nijansi koje su išle od tjeskobe do straha.
Bio sam bijesan zato što mi je trebalo da se razuvjerim. Poznavao sam
te tek šest mjeseci i od našeg prvog susreta sve mi se kod tebe svidjelo. Ali
jedan dio onoga što me je zavelo na početku - tvoja tajnovitost, tvoja
suzdržanost, diskretnost, tvoj usamljenički karakter - postao je izvor
strepnje koja mi se vraćala poput bumeranga.
„Zašto hoćeš sve potpuno da upropastiš?” upitala si me glasom koji je
zvučao kao da te je sve ovo zamaralo.
-6-
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Znaš moj život. Već sam pravio greške. Danas više ne mogu sebi da
dozvolim da se prevarim.”
Znao sam koliko te povređujem, ali imao sam osjećaj da sam u stanju
sve da shvatim, sve istrpim iz ljubavi prema tebi. Da si imala nešto bolno
da mi priznaš, ja bih želio da ti olakšam taj bol podijelivši taj teret sa
tobom.
Trebalo je da se povučem i zaboravim na ovo, ali rasprava se
nastavila. I nisam te štedio. Jer sam dobro osjetio da ćeš mi ovoga puta
nešto otkriti. Tada sam melodično nastavio da zabadam svoja koplja sve
dok se nisi dovoljno iscrpila da više nisi mogla da se boriš.
„Tražim samo istinu, Ana.”
„Istina! Istina! Samo ti je ta riječ u ustima, ali jesi li se ikada zapitao da
li bi mogao da podneseš tu istinu?”
Ova predaja oružja pobudila je sumnju u meni. Više nisam mogao da
te prepoznam. Ajlajner ti se bio razmazao i oči su ti bile zažarene kako ili
nikada ranije nisam vidio.
„Hoćeš da znaš da li imam neku tajnu, Rafaele? Odgovor je da! Želiš da
znaš zašto neću da ti pričam o tome: zato što čim je budeš saznao, ne samo
da me više nećeš voljeti, već ćeš me mrzjeti.”
„To nije tačno: u stanju sam sve da razumijem.”
Bar sam u to bio ubijeđen u tom trenutku. Da ništa što bi mi otkrila ne
bi moglo da me povrijedi.
„Ne, Rafaele, to su riječi! Riječi poput onih koje pišeš u svojim
romanima, ali stvarnost je jača od riječi.”
Nešto se preokrenulo. Nastao je jaz. Sada si se i ti pitala, bilo mi je
sasvim jasno, kakav sam i ja zapravo. Ti si takođe to željela da znaš. Da li
me još uvijek voliš. Da li te dovoljno volim. Da li će bomba koju se si
spremala da aktiviraš uništiti naš par.
Tada si nešto potražila u svojoj tašni i iz nje izvukla tablet. Ukucala si
lozinku i otvorila aplikaciju s fotografijama. Polako si listala snimke dok
nisi pronašla onaj koji tražiš. Zatim si me dobro pogledala u lice,
promrmljala nekoliko riječi i pružila tablet. Na njemu sam posmatrao
tajnu koju sam ti upravo iznudio.
„Ja sam to uradila”, ponovila si.
Preneraženo sam piljio u ekran žmirkajući sve dok mi se od mučnine
nije prevrnuo želudac, zbog čega sam morao da okrenem glavu. Jeza mi je
prostrujala čitavim tijelom. Ruke su mi drhtale, krv pulsirala u
sljepoočnicama. Očekivao sam sve. Vjerovao da sam sve mogao da
zamislim. Ali na ovo nikada nisam pomišljao.

-7-
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ustao sam dok su mi noge klecale. Obuzet vrtoglavicom, zanio sam se,
ali sam uložio napor i odlučnim korakom izašao iz salona.
Putna torba mi je stajala u predsoblju. Zgrabio sam je i ne pogledavši
te, napustio kuću.

* * *

Obamrlost, Naježenost. Kiselina u želucu. Graške znoja koje su mi

zamagljivale vid.
Zalupio sam vrata kabrioleta i vozio kroz noć kao robot. Bijes i
gorčina kolali su mi venama razarajući sve. U glavi mi se sve sudaralo:
snažno dejstvo fotografije, nerazumijevanje, osjećaj da mi se život ruši.
Nakon nekoliko kilometara, primijetih čvrstu i zbijenu siluetu tvrdave
Kare koja se uzdizala na vrhu stijene, stamenu na svojim utvrđenjima, tu
posljednju osmatračnicu prije nego što se napusti luka.
Ne. Nisam mogao tek tako da odem. Već sam žalio zbog svog
postupka. Usljed šoka sam izgubio hladnokrvnost, ali nisam mogao da
nestanem ne saslušavši tvoja objašnjenja. Nagazio sam kočnicu i
zaokrenuo nasred kolovoza, zagazivši na nasip i umalo ne udarivši jednog
motordžiju koji je dolazio iz suprotnog smjera.
Trebalo je da te podržim i pomognem ti da otjeraš taj košmar iz svog
života. Trebalo je da budem onakav kakav sam sebi obećao da ću biti, onaj
koji će moći da razumije tvoju bol, podijeli je s tobom i pomogne ti da je
prevaziđeš. U punoj brzini, prevalio sam put u suprotnom smjeru: bulevar
Rta, plaža Talasa, luka Maslinjaka, Bateri di Grajon, zatim uzani put koji
vodi na privatni posjed.
Parkirao sam kola pod borovima i zaletio se prema kući čija su ulazna
vrata bila odškrinuta.
„Ana!” povikao sam uletjevši u hodnik.
U salonu nije bilo nikoga. Na podu su bili razbacani komadići stakla.
Polica na kojoj su stajale sitnice bila je oborena, polomivši u svom padu
salonski stočić od duvanog stakla koji se razbio u paramparčad. Usred
ovog nereda ležao je svežanj ključeva koje sam ti poklonio nekoliko
nedjelja ranije.
„Ana!”
Velika staklena vrata uokvirena zavjesama bila su otvorena.
Razmaknuo sam krajeve tkanine koji su lepršali na vjetru da bih izašao na
terasu. Ponovo sam uzviknuo tvoje ime uprazno. Okrenuo sam broj tvog
mobilnog, ali je moj poziv ostao bez odgovora.

-8-
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Kleknuo sam i stavio glavu među ruke. Gdje si? Šta se desilo tokom tih
dvadeset minuta koliko je trajalo moje odsustvo? Koju Pandorinu kutiju
sam otvorio dirajući u tvoju prošlost?
Zažmurio sam i vidio djeliće našeg zajedničkog života. Šest mjeseci
sreće koji su, naslutio sam, zauvijek odletjeli. Obećanja o budućnosti,
porodici, bebi, koja se nikada neće ispuniti.
Bio sam ljut na sebe.
Čemu služi to što tvrdite da nekog volite ako niste u stanju da ga
zaštitite?

-9-
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Prvi dan

Saznanje o nestanku

- 10 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Čovjek od papira

Čim više ne držim knjigu

ili ne maštam da napišem neku drugu,
obuzima me užasna dosada.
Život mi, najzad, izgleda podnošljiv
samo ukoliko mu vješto izmičem.
Gistav Flober

1.
Četvrtak, 1. septembar 2016.
„Moja žena se svako veče uspavljuje uz vas, na svu sreću nisam
ljubomoran!”
Radostan zbog svoje duhovitosti, pariski taksista mi je namignuo u
retrovizoru. Usporio je i uključio žmigavac da bi se uključio na traku auto-
puta koja mu je omogućavala da se izvuče sa aerodroma Orli.
„Treba reći da ona ima želudac za to. I ja sam isto pročitao dvije ili tri
vaše knjige”, nastavi on gladeći brkove. „Ima smisla što se tiče napetosti,
ali je zaista isuviše naporno za mene. Ta ubistva, to nasilje... Uz sve dužno
poštovanje, gospodine Bartelemi, smatram da imate bolesnu viziju
čovječanstva. Ako bi se sretalo toliko uvrnutih likova u stvarnosti kao u
vašim romanima, loše bi nam se pisalo.”
Očiju prikovanih za ekran mog telefona, napravio sam se da nisam
čuo. Posljednja stvar koju sam želio ovog jutra je da raspravljam o
književnosti ili razgovaram o stanju u svijetu.
Bilo je 8:10 sati, uhvatio sam prvi avion da bih se hitno vratio u Pariz.
Anin telefon me je direktno preusmjerio na njenu sekretaricu. Ostavio
sam joj desetinu poruka, izvinjavajući se, saopštavajući joj svoju
uznemirenost i moleći je da me nazove.
Bio sam poražen. Nikada ranije se nismo stvarno posvađali.
Te noći nisam oka sklopio, koristeći sve svoje vrijeme da je tražim.
Počeo sam tako što sam otišao u kućicu obezbjeđenja posjeda, gdje mi je
čuvar naznačio da je tokom mog odsustva nekoliko vozila ušlo na parcelu,

- 11 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

među kojima i jedna limuzina firme za iznajmljivanje vozila sa

profesionalnim šoferom.
„Šofer mi je rekao da ga je pozvala gospođa Ana Beker, koja stanuje u
vili Talasi. Kontaktirao sam stanarku preko interfona i ona mi je potvrdila
svoju narudžbinu.”
„Kako ste sigurni da se radilo upravo o firmi za iznajmljivanje vozila
sa vozačem?” upitao sam.
„Imao je propisnu oznaku na šoferšajbni.”
„I nemate ideju na koje mjesto je mogao da je odveze?”
„Otkud bih to mogao da znam?”
Šofer je odvezao Anu na aerodrom. To sam bar zaključio nekoliko sati
kasnije kad sam se konektovao na internet sajt Er Fransa. Unijevši naše
putne podatke - ja sam kupio karte - saznao sam da je putnica Ana Beker
zamijenila svoju povratnu kartu da bi uhvatila posljednji let Nica-Pariz tog
dana. Predviđen za 21:20 časova, avion je poletio tek u 23:45 zbog
dvostruke prepreke: vezana kašnjenja prilikom povratka s odmora i
kompjuterski kvar koji je prikovao za zemlju sve letove kompanije tokom
više od jednog sata.
Ovo saznanje me je malo oraspoložilo. Ana je bila dovoljno bijesna na
mene da bi polomila salonski stočić i ranije se vratila u Pariz, ali je makar
bila živa i zdrava.
Taksi je napustio auto-put i njegove tužne i grafitima ispisane tunele
da bi krenuo ka periferiji. Već gust saobraćaj je još više usporio izlaz ka
Orleanu sve do gotovo potpunog kolapsa. Kola su vozila priljubljena jedna
uz druga branicima, zaustavljena u crnkastim uljanim isparenjima iz
motora kamiona i autobusa. Zatvorio sam svoj prozor, Ugljen-monoksid,
kancerogene čestice, buka sirena, psovke. PARIZ...
Moj prvi refleks je bio da upitam vozača da me odveze u Monruž.
Premda smo ovih posljednjih nedjelja počeli da živimo zajedno, Ana je tu
zadržala svoj dvosobni stan, koji nalazi u modernoj zgradi na Aveniji
Aristid-Brijan. Ostala je vezana za to mjesto na kome je ostavila najveći
dio svojih poslova. Nadao sam se iznad svega da se iz bijesa prema meni
vratila ovdje.
Kola su napravila beskrajni poluokret na kružnom toku Vaš-Noar
prije nego što su se vratila unazad.
„Stigli smo, gospodine pišče”, saopštio mi je vozač zaustavivši se duž
trotoara pred jednom novijom zgradom bez draži.
Okrugle i zdepaste siluete, ćelav, opreznog pogleda i tankih usana,
imao je glas lika Raula Volfonija iz filma Gospodin gangster.
„Možete li da me sačekate na trenutak?” upitao sam.
- 12 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Nema problema. Ostaviću uključen taksimetar.”

Zatvorio sam vrata kola i iskoristio izlazak nekog klinca, sa školskom
torbom na leđima, da bih se uvukao u ulaz. Kao i uvijek, lift je bio u kvaru.
Uspeo sam se do dvanaestog sprata ne napravivši predah prije nego što
sam zakucao na vrata Aninog stana, bez daha i s rukama na koljenima.
Niko mi nije odgovorio. Načuljio sam uši, ali nisam čuo nikakav zvuk. Ana
je ostavila ključeve mog stana. Ako nije bila u svom, gdje je prespavala?
Pozvonio sam na sva vrata na spratu. Jedini susjed koji mi je otvorio nije
mi bio ni od kakve pomoći. Ništa nije ni vidio ni čuo: uobičajena fraza koja
reguliše kolektivni život u velikim zgradama.
Ljutito sam ponovo sišao na ulicu i dao Raulu moju adresu na
Monparnasu.
„Kada je izašao vaš posljednji roman, gospodine Bartelemi?”
„Prije tri godine”, odgovorih uzdahnuvši.
„Da li imate u pripremi neki drugi?”
Odmahnuo sam glavom.
„Ne u narednim mjesecima.”
„Moja žena će biti razočarana.”
Pokušavajući da okončani ovaj razgovor, zamolio sam ga da pojača
zvuk na radiju kako bih čuo vijesti. Priključen na jednu popularnu stanicu,
na radiju su se davale udarne vijesti u 9 časova. Ovog četvrtka, prvog
septembra, dvanaest miliona učenika se pripremalo da ponovo krene u
školu, Fransoa Oland je čestitao sebi na neznatnom ekonomskom rastu, na
nekoliko sati od završetka transfera igrača, Pari Sen Žermen je uspio da
obezbijedi novog centarfora, dok se u Sjedinjenim Državama
Republikanska partija spremala da pripremi svog kandidata za sljedeće
predsjedničke izbore...
„Ne razumijem dobro”, navaljivao je taksista. „Riješili ste da kulirate ili
imate sindrom bijele stranice?”
„Komplikovanije je”, odgovorih gledajući kroz prozor.

2.
Istina je da nisam napisao ni retka već tri godine, jer me je život
zatekao.
Nisam patio ni od blokade niti od nedostatka inspiracije. U svojoj
glavi sam sebi pričao priče od šeste godine, a u mladosti mi se pisanje
nametnulo kao centar života, sredstvo kanalisanja moje bujne mašte.
Fikcija je bila pribježište. Najjeftinija avionska karta za bježanje od
sumorne svakodnevice. Godinama je ona zaokupljala sve moje vrijeme i
sve moje misli. Prikovan za svoj notes ili kompjuter, pisao sam sve vrijeme
- 13 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

i svuda: na javnim klupama, na stolicama kafea, stojeći u metrou. A kad

nisam pisao, mislio sam na svoje likove, njihove patnje, njihove ljubavi.
Ništa drugo nije bilo istinski važno. Osrednjost stvarnog svijeta je imala
slab uticaj na mene. Uvijek u raskoraku i povučen iz realnosti, razvijao
sam se u jednom izmišljenom svijetu čiji sam bio jedini demijurg.
Od 2003. godine, kada je izašao moj prvi roman, objavljivao sam
jednu knjigu godišnje. Uglavnom krimi romane i trilere. U intervjuima sam
imao običaj da tvrdim kako radim svakoga dana izuzev za Božić i za moj
rođendan - taj odgovor sam pokupio od Stivena Kinga. Ali kao kod njega,
ovo je bila laž: radio sam i 25. decembra i nisam vidio nijedan valjani
razlog da ne radim na dan kada obilježavam svoje rođenje.
Jer rijetko kad imam nešto pametnije da radim od sjedenja pred
svojim ekranom da bih saznao novosti od mojih likova.
Obožavao sam svoje „zanimanje” i osjećao se ugodno u svom svijetu
napetosti, ubistava i nasilja. Poput djece - prisjetite se moćnog čarobnjaka
iz Mačka u čizmama, loših roditelja iz Palčića, čudovišta iz Riđobradog ili
vuka iz Crvenkape - odrasli vole da se igraju plašenja. I oni imaju potrebu
za pričama da bi istjerali svoje užase.
Oduševljenje čitalaca krimi romanima donijelo mi je bajkovitu
deceniju življenja tokom koje sam se priključio uskom bratstvu pisaca koji
su mogli da žive od svog pera. Svakog jutra, sjedajući za radni sto, znao
sam da imam tu sreću da ljudi širom svijeta čekaju izlazak mog sljedećeg
romana.
Ali taj magični krug uspjeha i stvaralaštva razbijen je prije tri godine
zbog jedne žene. Za vrijeme jedne promotivne turneje u Londonu, moj
asistent za štampu predstavio mi je Natali Kertis, mladu englesku
naučnicu, podjednako nadarenu za biologiju kao i za poslove. Bila je
saradnica u jednoj medicinskoj start-ap kompaniji koja se bavila razvojem
„inteligentnih” kontaktnih sočiva koja su sposobna da otkriju različite
bolesti na osnovu stepena glukoze u očnoj tečnosti.
Natali je radila osamnaest sati dnevno. Sa iznenađujućom lakoćom,
žonglirala je između programiranja softvera, nadgledanja kliničkih
eksperimenata, koncepcije biznis planova i prelaženja časovnih zona koje
su je vodile na sve četiri strane svijeta kako bi podnijela izvještaje
udaljenim finansijskim partnerima.
Živjeli smo u dva različita svijeta. Ja sam bio čovjek od papira; ona
digitalna žena. Ja sam zarađivao za život izmišljajući priče; ona je za svoj
zarađivala usavršavajući mikroprocesore tanane poput kose odojčeta. Ja
sam bio tip čovjeka koji je učio grčki u gimnaziji, volio Aragonovu poeziju i
penkalom pisao ljubavna pisma. Ona je bila tip ultrakonektovane djevojke

- 14 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

koja se osjećala kao kod kuće u hladnom svijetu bez granica aerodromskih
raskršća.
Čak i poslije naknadnog razmišljanja, nisam uspijevao da razumijem
šta nas je privuklo jedno drugom. Zašto smo, tačno u tom trenutku naših
života, sebe naveli na povjerujemo da naša nespojiva priča može da ima
budućnost?
„Volimo da budemo ono što nismo”, napisao je Albert Koen. Možda se
zato ponekad zaljubljujemo u osobe s kojima nemamo ništa da podijelimo.
Možda nas ta želja za dopunjavanjem vuče da se nadamo promjeni,
preobražaju. Kao da će nas kontakt sa drugim učiniti potpunijim bićima,
bogatijim, otvorenijim. To je lijepa ideja na papiru, ali u stvarnosti je to
rijetko slučaj.
Iluzija ljubavi bi se brzo raspršila da Natali nije ostala u drugom
stanju. Zasnivanje porodice u perspektivi produžilo je varku. Bar što se
mene tiče. Napustio sam Francusku da bih se smjestio u stanu koji je ona
iznajmljivala u Londonu, u četvrti Belgravija, i pratio sam je najbolje što
sam umio tokom čitave njene trudnoće.
„Koji vam je vaš roman najdraži?” U svakom periodu promocije, ovo
pitanje se moglo iznova čuti iz usta novinara. Tokom godina počeo sam
pomalo da skrećem temu, zadovoljavajući se lakonskim odgovorom:
„Teško mi je da se odlučim. Moji romani su kao djeca, znate.”
Ali knjige nisu djeca. Bio sam prisutan u porođajnoj sali tokom
rađanja našeg sina. Kada mi je babica pružila Teovo tjelašce da bih ga uzeo
u naručje, u jednoj sekundi sam postao svjestan do koje mjere je ta
ponovljena tvrdnja u mnogobrojnim intervjuima bila laž.
Knjige nisu djeca.
Knjige imaju izvjesnu posebnost koja se graniči sa magijom: one su
pasoš za druge svjetove, veliko bjekstvo. Mogu da služe kao oslonac za
suočavanje sa životnim iskušenjima. Kako to tvrdi Pol Oster, one su
„jedino mjesto na svijetu gdje se dva potpuna stranca mogu susresti na
intiman način.”
Ali to nisu djeca. Ništa se ne može porediti sa djetetom.

3.
Na moje veliko iznenađenje, Natali se vratila na posao nakon deset
dana pošto se porodila. Njeno produženo radno vrijeme i brojna
putovanja nisu joj uopšte dozvolili da u potpunosti proživi prve nedjelje -
koliko magične toliko i zastrašujuće - koje slijede poslije rođenja. Ovo je
nije izgleda pretjerano pogađalo. Shvatio sam i zašto, kad mi je jedno veče,

- 15 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

svlačeći se u sobi za garderobu, koja se nadovezivala na našu sobu,

saopštila prigušenim glasom:
„Prihvatili smo predlog Gugla. Oni će uzeti većinski dio u kapitalu
kompanije.”
Bio sam zaprepašćen i trebalo mi je nekoliko sekundi da progovorim:
„Ti to ozbiljno?”
Odsutnog izgleda, izula je elegantne cipelice, izmasirala bolni zglob
prije nego što mi je zadala udarac:
„Naravno. Od ponedjeljka odlazim da radim sa svojim timom u
Kaliforniju.”
Odmjerio sam je preplašeno. Upravo je prevalila dvanaest sati
avionom, a ja sam se se našao u potpunom džet lagu 1.
„To nije odluka koju možeš sama da doneseš, Natali! Moramo da
pričamo o tome! Treba da...”
Potišteno se spustila na ivicu kreveta.
„Dobro znam da ne mogu da tražim od tebe da me pratiš.”
Bio sam van sebe.
„Ali ja sam dužan da te pratim! Podsjećam te da imamo bebu od tri
nedjelje!”
„Ne viči! Ja sam prva zatečena time, ali neću uspjeti, Rafaele.”
„Uspjeti u čemu?”
Briznula je u plač.
„Da budem dobra majka Teu.”
Pokušao sam da joj protivurječim, ali ona mi se više puta
suprotstavila tom užasnom rečenicom koja je odavala šta joj leži na srcu:
„Nisam rođena za to. Žao mi je.”
Kad sam je upitao kako točno zamišlja našu budućnost, prikovala je za
mene nesigurni pogled prije nego što je izbacila keca iz rukava koji je
čuvala otpočetka tog razgovora:
„Ako želiš da podižeš Tea u Parizu sasvim sam, ne vidim u tome ništa
loše. Da budem iskrena, čak mislim da je to najbolje rješenje za sve nas.”
Nijemo sam potvrdio, preneražen ogromnim olakšanjem koje sam joj
čitao na licu. Nje, majke mog sina. Zatim je u našoj sobi nastala olovna
tišina i Natali je progutala pilulu za spavanje prije nego što je legla u tami.
Već sutradan sam se vratio u Francusku, našavši se opet u svom stanu
na Monparnasu. Mogao sam da zaposlim dadilju, ali ništa slično nisam

1
Nelagoda uzrokovana promjenom vremenskih zona. - Prim. prev.
- 16 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

uradio. Čvrsto sam bio odlučio da gledam sina dok odrasta. A naročito sam
živio u opsesivnom strahu da ga ne izgubim.
Mjesecima sam, svaki put kad bi zazvonio telefon, očekivao da čujem
Natalinog advokata koji mi saopštava da se njegova klijentkinja
predomislila i da traži isključivo starateljstvo nad Teom. Ali taj košmarni
poziv se nikada nije desio. Proteklo je dvadeset mjeseci, a da nisam dobio
nikakvih novosti od Natali. Dvadeset mjeseci je proteklo u jednom dahu.
Nekada u ritmu pisanja, sada su moji dani protkali isprekidani flašicama,
kašicama, mijenjanjem pelena, šetnjama po parku, kupanjem na 37°C i
stalnim pranjem veša. Oni su takođe bili narušeni nedostatkom sna,
nespokojem pri najmanjem skoku temperature i bojazni da neću biti na
visini zadatka.
Ali to iskustvo ne bih mijenjao ni za šta na svijetu. Kao što je o tome
svjedočilo pet hiljada fotografija sačuvanih u mom mobilnom telefonu,
prvi mjeseci života mog sina su me odveli u očaravajuću avanturu u kojoj
sam bio više glumac nego reditelj.

4.
Avenija generala Leklerka, saobraćaj je postao protočan. Taksista je
ubrzao, dok se pravo ispred njega ukazivao visoki zvonik crkve Sjen-Pjer-
de-Monruž. Na Trgu Alezija, vozilo je krenulo Avenijom di Men. Sunčevi
zraci prosuti među granama. Bijele fasade od klesanog kamena, mnoštvo
sitnih radnji, povoljni hoteli.
Mada sam bio planirao da odsustvujem iz Pariza četiri dana, vratio
sam se svega nekoliko sati pošto sam otišao. Da bih ga obavijestio o mom
ranijem dolasku, otkucao sam SMS poruku Marku Karadeku, jedinom
čovjeku u koga sam imao dovoljno povjerenja da bih mu povjerio sina na
čuvanje. Očinstvo me je napravilo paranoičnim, kao da su priče o
ubistvima i otmicama koje sam režirao u svojim krimi romanima mogle da
se odraze na moj porodični život. Od njegovog rođenja, dozvolio sam samo
dvjema osobama da se brinu o Teu: Amaliji, domarki moje zgrade, koju
sam poznavao već skoro deset godina, i Marku Karadeku, mom susjedu i
prijatelju, starom policajcu BRB-a 2 koji je istog momenta odgovorio na
moju poruku:

Ne brini. Zlatne loknice još spavaju.

Čekam potpuno pripravan da se probudi: uključio sam mašinu za
flašice, izvadio kompot iz frižidera i namjestio stoličicu za bebe. Pričaćeš mi
šta se desilo.

2
Brigada za suzbijanje kriminala. - Prim. prev.
- 17 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Vidimo se uskoro.

Osjetivši olakšanje, ponovo sam pokušao da pozovem Anu, ali sam

ponovo naletio na njenu sekretaricu. Telefon joj je isključen? Baterija se
ispraznila?
Prekinuo sam vezu i protrljao oči, i dalje ošamućen zbog brzine kojom
su se stvari koje sam smatrao sigurnim poljuljale. U svojoj glavi sam
premotavao film od prethodnog dana i više nisam znao šta da mislim. Zar
je mjehur sreće u kome smo živjeli bio samo privid koji prikriva ne tako
blistavu stvarnost? Da li je trebalo da se zabrinem za Anu ili da je se
klonim? Od ovog posljednjeg pitanja sam se naježio. Bilo je teško misliti na
nju u ovim terminima dok sam, nekoliko sati ranije, bio ubijeđen da sam
našao dobru osobu: onu koju sam godinama čekao i s kojom sam potpuno
riješen da dobijem još djece.
Anu sam sreo šest mjeseci ranije, jedne februarske noći, u
pedijatrijskoj hitnoj pomoći bolnice Pompidu gdje sam uletio u jedan sat
ujutru. Teo je dobio naglu temperaturu koja se nije spuštala. Grčio se i
odbijao hranu. Podlegao sam besmislenom iskušenju da unesem listu
simptoma na pretraživač. Poslije tolikih veb-stranica bio sam ubijeđen da
pati od naglog meningitisa. Banuvši u prepunu bolničku čekaonicu, bio
sam premro od brige. Zbog čekanja koje je potrajalo, žalio sam se na
prijemu: morao sam odmah da se razuvjerim, htio sam da zbrinu mog sina
smjesta. Može da umre, on...
„Smirite se, gospodine.”
Kao magijom, pojavila se jedna mlada ljekarka. Pratio sam je do jedne
ordinacije za pregled gdje je poslušala Tea sa svih strana.
„Vaša beba ima otekle ganglije”, konstatovala je opipavajući njegov
mali vrat. „Boluje od upale krajnika.”
„Obična angina?”
„Da. Otežano gutanje objašnjava njegovo odbijanje da jede.”
„Da li će se to povući s antibioticima?”
„Ne, to je virusna infekcija. Nastavite da mu dajete paracetamol i biće
izliječen kroz nekoliko dana.”
„Jeste li sigurni da nije meningitis?” insistirao sam vezujući lea,
sasvim klonulog, u svojoj nosiljci.
Nasmiješila se.
„Bolje bi bilo da ne surfujete po medicinskim sajtovima. Internet
samo stvara nedoumice.”

- 18 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ispratila nas je do glavnog hola na ulazu. U trenutku kad je trebalo da

se oprostimo, ja sam, utješen zbog saznanja da je mom sinu dobro,
pokazao na automat za pića i izletio mi je predlog:
„Mogu li da vas častim kafom?”
Poslije kratkog oklijevanja, ona je obavijestila koleginicu da će
iskoristiti pauzu i pričali smo četvrt sata u velikom holu bolnice.
Zvala se Ana Beker. Imala je dvadeset pet godina, bila je na stažiranju
iz pedijatrije i nosila svoj bijeli mantil kao da je Barberijev. Kod nje je sve
bilo elegantno a nenametljivo: njeno ponosno držanje glave, nevjerovatno
fine crte lica, nježna i topla boja njenog glasa.
Oscilirajući između trenutaka potpunog mira i grozničave
užurbanosti, bolnički hol je bio obliven nestvarnom svjetlošću. Moj sin se
bio uspavao u nosiljci. Posmatrao sam Anu kako trepće. Odavno više
nisam vjerovao da se iza anđeoskog lica nužno nalazi lijepa duša, ali
svejedno sam dopustio da me očaraju njene dugačke izvijene trepavice,
njena koža meleskinje boje dragocjenog drveta i njega ravna kosa koja joj
je padala simetrično s obje strane lica.
„Moram da se vratim na posao”, rekla je pokazavši zidni sat.
Uprkos satu koji otkucava, ona je insistirala da nas otprati do
stajališta za taksi, na tridesetak metara od ulaza. Bili smo usred noći, u
srcu polarne zime. Nekoliko paperjastih pahuljica lebdjelo je na snježnom
nebu. Osjećajući Anino prisustvo pokraj sebe, osjetio sam kao bljesak
čudno uvjerenje da nas dvoje već činimo par. Štaviše, porodicu. Kao da su
se zvijezde pokopile na nebu. Kao da ćemo se svi troje vratiti kući.
Namjestio sam sjedište-nosiljku za bebe na zadnje sjedište kola, a
potom se okrenuo prema Ani. Svjetlost uličnih svjetiljki davala je
plavičastu boju pari koja joj je izlazila iz usta. Tražio sam riječ da bih je
zasmijao, ali umjesto toga sam je upitao u koliko sati joj se završava
dežurstvo.
„Za čas posla, u 8 sati.”
„Da li biste pošli da doručkujete s nama... U pekari na uglu moje ulice
prave divna peciva...”
Dao sam joj moju adresu i ona se nasmijala. Moj predlog je neko
vrijeme lebdio u ledenom vazduhu ostavši bez odgovora. Potom je taksi
krenuo i tokom povratka kući, pitao sam se da li smo ona i ja doživjeli istu
stvar.
Loše sam spavao, ali sutradan ujutru je Ana pozvonila na vrata u
trenutku kad je moj sin završavao svoju flašicu. Teo se već osjećao bolje.
Stavio sam mu kapicu i obukao skafander i da bih održao riječ, svi troje
smo izašli da kupimo pecivo. Bilo je nedjeljno jutro. Pariz se ugibao pod

- 19 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

snijegom. Na metalnosivom nebu zimsko sunce je razlivalo svoje zrake po

još sasvim bijelim trotoarima.
Pronašli smo se i od tog prvog magičnog jutra nismo se više
razdvajali. Šest idiličnih mjeseci je upravo proteklo, otvarajući radosno
poglavlje: najsrećniji period mog života.
Više nisam pisao, već sam živio. Podizanje bebe i zaljubljenost usidrili
su me u stvarnom životu i učinili da postanem svjestan toga da mi je
fikcija predugo isisavala život. Zahvaljujući pisanju, ulazio sam u kožu
mnogobrojnih likova. Poput infiltrirano g agenta mogao sam da živim na
stotine iskustava. Ali ti životi za koje sam bio opunomoćen, odvukli su me
od jedinog i jedinstvenog života koji zaista postoji: mog života.

- 20 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Profesor

Maska je tako ljupka da

se bojim lica.
Alfred de Mise

1.
„Tata! Tata!”
Čim sam ušao na vrata, moj sin me je dočekao s vriskom u kome se
iznenađenje miješalo sa oduševljenjem. Živahnim i nesigurnim hodom,
Teo se gegao prema meni. Uhvatio sam ga u letu i stisnuo u naručju. Svaki
put je to bilo isto zajedništvo, ista doza kiseonika, isto olakšanje.
„Stižeš tačno na doručak”, dobaci mi Mark Karadek zavrćući cuclu na
flašici koju je upravo zagrijao.
Stari policajac je živio u umjetničkom ateljeu koji gleda na unutrašnje
dvorište moje zgrade, u srcu Monparnasa. Sa strehom od velikog stakla,
mjesto je bilo prozračno i pregledno: izglancan parket, police od bijelog
patiniranog drveta, rustični sto izrezbaren u deblu kvrgavog drveta. U
jednom uglu prostorije, otvorene stepenice su vodile do međusprata sa
poprečno postavljenim gredama.
Teo je dohvatio svoju flašicu i uspuzao u ležaljku. Istog trena sva
njegova pažnja je bila usmjerena na toplo kremasto mlijeko koje je
proždrljivo gutao kao da ga nisu hranili čitavu vječnost.
Iskoristih ovaj trenutak tišine da bih se pridružio Marku u
kuhinjskom dijelu koji gleda na dvorište.
Oniži šezdesetogodišnjak, pogleda čeličnoplavog, kratke neuredne
kose, gustih obrva, prosijede brade. Zavisno od raspoloženja, njegovo lice
je moglo naizmjenično da odaje veliku blagost ili krajnju hladnoću.
„Da ti napravim kafu?”
„Bar duplu!” uzdahnuh smještajući se na jednu od barskih stolica.
„Dobro, hoćeš li da mi ispričaš šta se dešava?”
Dok nam je pripremao napitak, ja sam mu izložio sve - ili gotovo sve.
Anin nestanak nakon naše svađe, njen vjerovatni povratak u Pariz, njeno
odsustvo iz stana u Monružu, njen isključeni ili ispražnjeni telefon.
- 21 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Namjerno sam prećutao o fotografiji koju mi je bila pokazala. Prije nego

što budem bilo kome o tome pričao, treba najprije sam da saznam nešto
više o tome.
Koncentrisan, nabranog čela, stari policajac me je pomno slušao.
Obučen u tamne farmerke, crnu majicu i par iznošenih cipela, odavao je
utisak kao da je još uvijek u službi.
„Šta misliš o ovome?” upitao sam ga kao zaključak mog monologa.
Iskrivio je usta i uzdahnuo.
„Ništa naročito. Nisam imao prilike da često pričam sa tvojom
voljenom. Svaki put kad sam je sreo u dvorištu, imao sam utisak da čini
sve da bi me izbjegla.”
„Takav joj je karakter: rezervisana i pomalo plašljiva.”
Mark je spustio šolju pjenaste kafe na sto preda mnom. Njegova građa
kečera i vrat bika ocrtavali su se okrenuti od izvora svjetla. Prije nego što
je ranjen u pucnjavi prilikom jedne oružane pljačke na trgu Vandom i bio
prinuđen da prijevremeno ode u penziju, Karadek je bio elitni policajac:
jedan od heroja slavnog vremena BRB-a. Od 1990. do 2000. godine,
učestvovao je u određenim akcijama koje su najviše medijski propraćene:
raskrinkavanje bande iz južnog predgrađa, hapšenje pljačkaša u
blindiranim furgonima Drim tima, uništavanje bande obijača sefova koji
su žrtve tražili u izdanjima Who’s Who i hajka za Pink Panter ima,
čuvenom balkanskom bandom koja je tokom deset godina pljačkala
najveće svjetske zlatare. Priznao mi je da je teško prihvatio prinudnu
penziju. Od toga mu je ostao istrošen izgled koji me je ganuo.
„Šta znaš o njenim roditeljima?” upitao me je sjedajući preko puta
mene i uzimajući hemijsku olovku i blokče koje mu je obično služilo za
bilježenje liste za kupovinu.
„Ništa posebno. Majka joj je Francuskinja, ali porijeklom sa
Barbadosa. Umrla je od raka dojke kad je Ana imala dvanaest ili trinaest
godina.”
„Otac?”
„Austrijanac, stigao je u Francusku krajem sedamdesetih. Nastradao
je prije pet godina u nesreći na radu na pomorskim gradilištima Sen
Nazera.”
„Jedinica?”
Potvrdno sam klimnuo glavom. „Poznaješ li njene bliske prijatelje?”
U sebi sam pravio pregled osoba koje bih mogao da kontaktiram.
Lista je bila mršava, štaviše nepostojeća. Pretražujući po imeniku mog
telefona, iskopao sam broj Margo Lakroa, interniste koja je stažirala na
ginekologiji u bolnici Rober-Debre u isto vrijeme kad i Ana. Pozvala nas je
- 22 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

prošlog mjeseca na useljenje i osjetili smo uzajamnu simpatiju. Nju je Ana

izabrala za kumu.
„Pozovi je”, posavjetovao me je Karadek.
Okušao sam sreću i okrenuo njen broj. Kada se javila, Margo je upravo
došla na posao. Potvrdila mi je da nema novosti od Ane od prekjuče.
„Mislila sam da provodite odmor kao zaljubljeni na Azurnoj obali! Da
li je sve u redu?”
Izbjegao sam odgovor i zahvalio joj prije nego što sam spustio
slušalicu. Dvoumio sam se, a potom pitao Marka:
„Nema svrhe da idem u policiju, zar ne?”
Mark je progutao posljednji gutljaj svog espresa.
„U ovom stadijumu, znaš kao i ja da neće moći mnogo da učine. Ana je
odrasla i ništa ne ukazuje na to da je u opasnosti, dakle...”
„Možeš li da mi pomogneš?”
Pogledao me je prodorno iskosa.
„Šta tačno imaš na umu?”
„Da li bi mogao da iskoristiš svoje kontakte u policiji i uđeš u trag
Aninom mobilnom, pristupiš njenim porukama, pratiš skidanje novca s
njene bankovne kartice i kretanja na njenom računu, analiziraš njen...”
On podiže ruku da bi me zaustavio.
„Zar ne misliš da je to pretjerano? Kada bi svi policajci to radili svaki
put kad se posvađaju sa djevojkom...”
Ustao sam sa stolice usljed nagle promjene raspoloženja, ali me on
zadrža za rukav.
„Trenutak, leptiriću! Ako želiš da ti pomognem, moraš da mi kažeš
cijelu istinu.”
„Ne razumijem.”
Odmahnuo je glavom i ispusito dugačak uzdah. „Nemoj da me praviš
budalom, Rafaele. Proveo sam trideset godina u saslušavanjima. Znam kad
me lažu.”
„Nisam te slagao.”
„Nisi rekao cijelu istinu, a to je laganje. Ima sigurno nešto ključno što
mi nisi povjerio, inače ne bi bio toliko uznemiren.”

2.
„Gotovo, tata! Gotovo!” povika Teo tresući svoju flašicu. Čučnuo sam
pored sina da bih pokupio posudu. „Želiš li još nešto, mališa?”

- 23 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Kado! Kado!” dobacio je dječačić da bi tražio svoj omiljeni slatkiš:

mikado štapiće sa čokoladom. Zaustavio sam njegovo uzbuđenje. „Ne,
momče, mikado je za užinu.”
Shvativši da neće dobiti svoje keksiće, maska razočarenja, štaviše
bijesa, ukazala se na anđeoskom licu moga sina. Pritisnuo je uza sebe
plišanu kucu od koje se nikada nije razdvajao - čuvenog Fifija - i spremao
se da brizne u plač kad mu je Mark Karadek pružio krišku hljeba iz sredine
koji je upravo prepekao.
„Hajde, lolo, uzmi komadić hljeba umjesto toga!”
„Da! Da!” uzviknu beba oduševljeno.
Teško je bilo to osporiti: namrgođeni policajac, stručnjak za oružane
pljačke i otmice, imao je pravi dar za djecu.
Poznavao sam Marka Karadeka otkako se uselio u moju zgradu prije
pet godina. Bio je to netipični policajac, zaljubljenik u klasičnu književnost,
staru muziku i filmove. Odmah mi se dopao i ubrzo se pokazalo da je
simpatija uzajamna. U Brigadi za suzbijanje kriminala, njegova
intelektualna strana ličnosti doprinijela je da ga nazovu „Profesor”. Često
sam ga tražio tokom pisanja mog posljednjeg trilera. Nikada škrt na
anegdotama koje se tiču njegovog starog posla, davao mi je brojne savjete
i prihvatao da pročita i ispravi moj rukopis.
Malo pomalo, postali smo prijatelji. Išli smo zajedno na stadion Park
prinčeva gotovo svaki put kad bi Pari Sen Žermen igrao kod kuće. I bar
jednom sedmično, sa poslužavnikom sušija i dvije flaše piva, provodili
bismo veče pred ekranom mog kućnog bioskopa gledajući koreanske
krimiće i ponovo posjećujući filmografiju Žan-Pjera Melvila, Vilijama
Fridkina ili Sema Pekinpaha.
U istom svojstvu kao Amalija, domarka naše zgrade, Mark mi je bio od
dragocjene pomoći i velika podrška u podizanju Tea. On ga je čuvao kada
sam morao da odsustvujem zbog odlaska u kupovinu. On je bio taj koji mi
je davao najumjesnije savjete kada bih bio izgubljen. On me je naročito
naučio ono najhitnije: da vjerujem svom djetetu, da ga saslušam prije nego
što postavim pravila, da se ne bojim da neću biti na visini zadatka.

3.
„Ja sam to uradila - eto šta mi je Ana rekla pokazavši mi fotografiju na
svom ajpedu.”
„Šta je bilo na fotografiji?” upita Mark.
Obojica smo sjedili za stolom u kuhinji. Poslužio nam je još dvije šolje
kafe. Nije skidao svoj koncentrisani pogled sa mene. Ako sam želio da mi
pomogne, nisam imao drugog izbora do da mu sručim istinu. Do

- 24 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

najsurovijih detalja. Utišao sam glas zbog Tea, iako nije mogao da
razumije:
„Fotografija na kojoj se nalaze tri spaljena tijela.”
„Šališ se?”
„Ne. Tri tijela, poređana jedno do drugog.”
U policajčevim očima se upalio plamen. Leševi. Smrt. Jeziva scena. U
nekoliko sekundi napustili su bračnu svađu da bi zašli na njegov teren.
„Da li je to bio prvi put da ti Ana priča o takvoj stvari?”
„Naravno.”
„Nemaš dakle nikavu predstavu o prirodi njene upletenosti u taj
događaj?”
Odmahnuo sam glavom. Bio je uporan:
„Tresnula ti je to u lice bez objašnjenja?”
„Rekao sam ti, nisam joj ostavio vremena. Bio sam oduzet.
Preneražen. Fotografija je bila tako užasna da sam je napustio bez ijednog
pitanja. A kad sam se vratio, ona je bila otišla.”
Gledao me je čudno, kao da sumnja da su se stvari taino tako odvijale.
„Koje veličine su bila tijela? Da li su to bili odrasli ili djeca?”
„Teško je reći,”
„Na kom mjestu su se nalazila: napolju? Na stolu za seciranje? Na...”
„Nemam pojma, dođavola! Sve što mogu da ti kažem je da su bila crna
kao ugalj, sagorela u plamenu. Totalno ugljenisana.” Karadek me je
satjerivao uza zid:
„Pokušaj da budeš precizniji, Rafaele. Vizualizuj scenu. Daj mi više
pojedinosti.”
Zažmurio sam da bih prizvao sjećanja. Nisam morao mnogo da se
trudim, toliko mi je fotografija izazvala gađenje. Slomljene lobanje.
Raskomadan grudni koš, Rasporen stomak odakle je izlazila utroba. Na
Karadekovo navaljivanje, dao sam sve od sebe da bih opisao leševe sa
zgrčenim udovima, ugljenisanom i ispucalom kožom. Kosti bijele kao
slonovača virile su iz mesa.
„Na čemu su ležali?”
„Intuitivno, rekao bih direktno na zemlji. Možda na platnu...”
„Po tvom saznanju, da li je Ana čista? Ne drogira se? Nema mentalnih
bolesti? Nije boravila u psihijatrijskoj bolnici?”
„Upozoravam te da pričaš o ženi koju se spremam da oženim.”
„Samo mi odgovori na pitanje.”
„Ne, ništa od toga. Završava specijalizaciju na medicini. Briljantna je.”
- 25 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Zašto si onda sumnjao u njenu prošlost?”

„Znaš moju priču, čovječe! Znaš kako se završila moja posljednja
veza!”
„Ali šta te je tačno uznemiravalo?” Stao sam da nabrajam:
„Izvjesne praznine kad bi se prisjećala prošlosti, pomalo kao da nije
imala djetinjstvo ili mladost. Krajnja diskretnost. Želja da prođe
neprimijećena što je bila njena druga priroda. Izbjegavanje da se pojavi na
fotografijama. A iskreno, da li znaš mnogo mladih žena od dvadeset pet
godina koje nemaju Fejsbuk nalog i nisu prisutne ni na jednoj društvenoj
mreži?”
„Zanimljivo”, priznade policajac, „ali i dalje je prilično nejasno da bi se
otpočela istraga.”
„Tri leša, i tebi je to nejasno!”
„Smiri se. Ne znamo ništa o tim tijelima. Najzad, ona je ljekar, mogla je
da naide na to tokom svojih studija!”
„Razlog više da istražimo, zar ne?”

4.
„Tvoja kućna pomoćnica još nije dolazila?”
„Treba da dođe tek početkom poslijepodneva.”
„Tim bolje!” obradova se Mark.
Prošli smo kroz dvorište do mog stana i sada smo se nalazili u mojoj
kuhinji, dugačkoj prostoriji na uglu koja je gledala istovremeno na Ulicu
Kampanj-Premijer i na pločnike i obojene kapke prolaza Anfer. Kod naših
nogu, Teo i Fifi su se zabavljali stavljanjem i skidanjem magnetnih
životinja na vrata frižidera.
Pošto je pregledao sudoperu, Karadek je otvorio mašinu za pranje
sudove.
„Šta zapravo tražiš?”
„Nešto što je samo Ana mogla da pipne. Šolju iz koje je juče ujutru pila
svoju kafu, na primjer.”
„Iz nje pije čaj”, izjavio sam pokazujući prstom tirkiznu šolju sa
siluetom Tintina, šolju koju je donijela iz posjete muzeju Erže.
„Imaš li olovku?”
Kakvo smiješno pitanje za pisca, pomislih i pružih mu svoju roler
olovku.
Pomoću olovke, Mark je dohvatio šolju za dršku i stavio je na papirnu
salvetu koju je postavio na sto. Potom je otvorio rajsferšlus mekane kožne

- 26 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

torbice odakle je izvadio staklenu cijev u kojoj se nalazi crni prah kao i
četkica, ljepljiva traka i parče kartona.
Forenzički set.
Vještim pokretima, spustio je vrh četkice u prah i njime premazao
šolju u nadi da će opiljci gvožđa i ugljenika otkriti otiske koje je Ana
ostavila.
Scena koju sam već opisao u jednom od svojih romana. Izuzev što smo
ovdje bili u stvarnosti. I što osoba koju smo pratili nije bila kriminalac već
žena koju volim.
Policajac dunu u šolju, raspršivši višak praha, zatim stavi svoje
naočare da bi osmotrio površinu.
„Vidiš li ovu oznaku? To je palac tvoje drage”, zadovoljno reče.
On isiječe jedan dio ljepljive trake i upotrijebi je sa hiljadu
predostrožnosti da bi učvrstio otisak na karton.
„Fotografiši”, zatražio je.
„Zbog čega?”
„Nisam više u kontaktu sa glavnima u BRB. Većina mojih starih kolega
su penzionisani, ali poznajem jednog tipa u kriminalističkoj službi: Žan-
Kristof Vaser. Rđav tip i loš policajac, ali ako uspijemo da dobijemo
upotrebljiv otisak i tutnemo mu četiri stotine eura, prihvatiće da ga
proslijedi u FAED 3.”
„Bazu otisaka prstiju? Iskreno, sumnjam da je Ana ikada bila
umiješana u neki zločin ili prestup. Ili da je bila u zatvoru.”
„Možda ćemo se iznenaditi. Sve što si mi ispričao o njenoj bolesnoj
potrebi za diskrecijom navodi na pomisao da ima nešto što krije.”
„Zar nemamo svi nešto što krijemo?”
„Prekini s tvojim replikama iz romana. Slikaj kao što sam ti tražio i
šibni mi mejlom prije nego što kontaktiram Vasera.”
Napravio sam nekoliko snimaka telefonom, zatim sam uz pomoć
aplikacije za retuširanje fotografija popravio ekspoziciju i kontrast kako
bih otisak učinio što jasnijim. Tokom rukovanja ovim, fascinirano sam
posmatrao brazde i izbočine koje su vijugale, kao u kovitlacu, preplitale se
da bi stvorile jedinstveni misteriozni lavirint bez Arijadnine niti.
„I šta ćemo sada?” upitah poslavši snimak na Karadekov mejl.
„Vraćamo se kod Ane u Monruž. I nastavljamo da je tražimo. Sve dok
je ne nađemo.”

3
Francuska baza podataka otisaka prstiju. - Prim. prev.
- 27 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Crna noć duše

Nikada nemoj da budeš siguran u ženu koju voliš.

Leopold fon Zaher-Mazoh

1.
Sudeći po vinjetama koje su se nagomilale na šoferšajbni, rendž rover
Marka Karadeka je u upotrebi još od kraja osamdesetih godina.
Stari terenac - više od tri stotine hiljada kilometara na brojčaniku -
provlačio se kroz saobraćaj s gracioznošću betonskog bloka, prošavši
pored stabala parka Monsuri, prešavši periferiju, provezavši se pored
grafita Avenije Pol-Vajan-Kutirije, zatim pored fasade nalik šahovskoj tabli
Hotela Ibis u Ulici Barbes.
Tea sam povjerio Amaliji i laknulo mi je kad mi je Mark predložio da
krene sa mnom. U tom trenutku sam još gajio nadu da će se stvari vratiti
na svoje. Možda će se Ana svakog časa pojaviti. Možda njena „tajna”
naposljetku nije toliko strašna. Ona će mi dati objašnjenja, život će krenuti
starim tokom i naše vjenčanje će biti proslavljeno planiranog datuma,
krajem septembra, u crkvici u Sen-Gijem-le-Dezeru, istorijskoj kolijevci
moje porodice.
U kabini automobila se osjećao neobičan miris: isparenja kože i suve
trave pomiješana sa nečim što podsjeća na miris cigare. Mark je zaostajao.
Terenac je brektao kao da se odjednom nešto zagušilo. Vozilo je najblaže
rečeno bilo rustično: njegova somotska sjedišta su bila skroz izlizana,
amortizeri su izgledali kao da su odavno ispustiti dušu, ali su visina
njegove karoserije i široka stakla omogućavali da se držite iznad
saobraćajnog meteža.
Avenija Aristid-Brijan: nekada nacionalni put 20, široka kao auto-put
sa dvije trake.
„To je ovdje”, rekao sam pokazujući Aninu zgradu s druge strane puta.
„Ali ne možeš da prođeš odavde, moraš da skreneš na raskrsnici...”
Ne sačekavši da dovršim rečenicu, Mark je naglo okrenuo volan do
kraja. Uz trubljenje sirena i škripu točkova, opasno je zaokrenuo,
presjekavši prolaz dvama vozilima koja su naglo zakočila da bi za dlaku
izbjegla sudar.
- 28 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Potpuno si nesavjestan!”
Policajac odmahnu glavom i zadovoljan tim prvim prekršajem, pope
se na trotoar da bi tu parkirao rendž rover.
„Mark, ne možemo ovdje da se parkiramo!”
„Mi smo policija”, odsječno reče povukavši ručnu.
Onda je spustio štitnik za sunce na kome je stajala tablica „Nacionalna
policija”.
„Ko će povjerovati da se policajci voze u ovakvoj šklopociji?” upitao
sam zatvarajući vrata. „Uostalom, ti čak više i nisi policajac...”
On izvadi kalauz iz zadnjeg džepa svojih farmerki.
„Jednom policajac, uvijek policajac”, reče on otvarajući vrata kroz koja
se ulazilo u hol ulaza.
Čudo: od mog posljednjeg dolaska, popravili su lift. Prije nego što smo
se popeli, insistirao sam da odem i bacim pogled na parking u suterenu.
Anin mini moris je bio parkiran na svom mjestu. Vraćam se do lifta.
Dvanaesti sprat. Hodnik pust. Ponovo, pošto sam zvonio, kucao sam na
vrata bezuspješno kao i prošli put.
„Skloni se”, naredio mi je policajac zaletjevši se.
„Čekaj, možda nema potrebe da obijaš vra...”

2.
Vrata su popustila nakon drugog udarca ramenom.
Karadek je krenuo naprijed u hodnik i s nekoliko pogleda obuhvatio
prostor, manje od četrdeset lijepo uređenih kvadrata. Parket od
hrastovine, enterijer krem boje, u pastelnim nijansama, salon s
namještajem u skandinavskom stilu, kuhinja otvorena, ormar koji se
proteže sve do sobe.
Prazan i tih stan.
Vratio sam se nazad da pregledam bravu i dovratak. Vrata su lako
popustila zato što nijedna od dvije brave nije bila zaključana.
Osoba koja je posljednja izašla iz stana, zadovoljila se da samo zatvori
vrata, ne zaključavši ih. To zaista nije ličilo na Anu.
Drugo iznenađenje, Anina putna torba je ležala na ulasku u kuću,
nasred hodnika. Zakopčana pletena kožna torba, prekrivena komadima
kože u boji. Kleknuo sam da bih pretražio njene pregratke, ali nisam
pronašao ništa uočljivo.
„Znači, Ana se vratila iz Nice...” započeo je Karadek.
„... prije nego što je ponovo nestala...” očajavao sam.

- 29 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

U naletu strepnje, pokušao sam da je ponovo pozovem na mobilni, ali

se javila telefonska sekretarica.
„U redu, pretražićemo stan!” odlučio je Mark.
Po starom refleksu policajca u pretresu, već je počeo da otvara
vodokotlić.
„Ne znam da li imamo pravo to da radimo, Mark.”
Pošto ništa nije otkrio u kupatilu, krenuo je ka sobi.
„Skrećem ti pažnju da si ti taj koji je započeo! Da nisi njuškao po
prošlosti tvoje djevojke, sada bi bio sa njom na Azurnoj obali i progutao
gorku pilulu zahvaljujući njenim slatkim riječima.”
„To možda nije razlog za...”
„Rafaele!” prekinuo me je. „To što si ispitivao Anu, značilo je da si
imao intuiciju koja se pokazala tačnom. Sada treba da dovršiš taj posao.”
Pogledao sam sobu. Krevet od svijetlog drveta, ormar pun krpica,
biblioteka krcata knjigama iz medicine, rječnici i ostale knjige iz gramatike
koje su mi bile poznate: Grevis, Ans, Berto di Šazo. Nekoliko američkih
romana takođe, u originalu: Dona Tart, Ričard Pauers, Toni Morison...
Pošto je pretražio daščice na podu, Mark je počeo da pretura po
fiokama.
„Pobrini se za njen kompjuter!” zatražio je pošto je ustanovio da sam
se ukipio, „ja se mnogo ne razumijem u informatiku.”
Primijetio sam mekbuk na šanku bara koji je služio kao pregrada
između kuhinje i salona.
Otkako sam upoznao Anu, mora da sam dolazio ovdje samo pet ili šest
puta. Ovaj stan je bio njeno pribježište i ambijent prostorije, kroz koju sam
se kretao, bila je nalik njoj: elegantan, miran, skoro asketski. Kako sam
mogao da je toliko razljutim da pobjegne?
Smjestih se ispred ekrana i pritisnuh jedno dugme da bih uključio
spravu. Direktni pristup desktopu, bez lozinke. Znao sam da to ničemu ne
služi. Ana nije imala povjerenja u kompjutere. Kad bi stvarno imala nešto
da sakrije, sumnjam da bi se to našlo u dubinama njenog mekbuka. Da bih
bio umirio savjest, počeo sam da pregledam mejlove. Prvenstveno poruke
u vezi s njenim časovima i stažiranjem u bolnici. U njenoj multimedijalnoj
biblioteci, pregršt Mocarta, naučnih dokumentaraca i posljednje
televizijske serije koje smo zajedno gledali. Istorija navigacije:
informativni sajtovi, institucionalni sajtovi i na tone stranica posvećenih
pretragama koje se tiču teme njene memorije (Rezilijentnost 4: genetski i

4
Rezilijentnost, sposobnost suočavanja sa životnim nedaćama. - Prim.
prev.
- 30 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

epigenetski faktori). Ništa značajno u preostalom hard disku koji je skoro u

cjelini ispunjen bilješkama, tabelama, pdf dokumentima i pauerpoint
prezentacijama u vezi s njenim studijama. Kompjuter nije bio zanimljiv po
onome što se na njemu moglo naći, već prije po onome što se na njemu
nije nalazilo: nijedna porodična fotografija, nije bilo video snimaka sa
ljetovanja, mejlova koji svjedoče o postojanju prave mreže prijatelja.
„Treba da baciš pogled na ove pisarije”, saopštio mi je Karadek
vrativši se u prostoriju, s punim rukama kutija napunjenih fasciklama sa
sortiranim administrativnim dokumentima: računima, fakturama,
priznanicama o uplatama i kiriji, bankarskim izvodima...
Spustio je kutije na sto, zatim mi je pružio jedan providni plastični
džep.
„Iskopao sam i ovo. Na kompjuteru nema ništa?”
Odmahnuo sam glavom i zavirio u plastičnu foliju. Bila je to
tradicionalna fotografija sa odjeljenjem, kao što se izrađuju od vrtića do
gimnazije. Na snimku je dvadesetak uglađenih, klasično odjevenih
djevojaka poziralo u školskom dvorištu. Profesorka, žena od četrdesetak
godina, pratila je grupu. Učenica u sredini je držala jednu tablu na kojoj je
kredom bilo ispisano:

Gimnazija Sveta Cecilija

Završna godina, naučni smjer
2008-2009.

U posljednjem redu sam odmah prepoznao „moju” Anu. Sasvim

suzdržanu i smjernu. S pogledom malo u stranu, očiju blago spuštenih. S
mudrim osmijehom, u mornarskom džemperu sa V izrezom koji je obukla
preko bijele košulje zakopčane do grla. Uvijek ta volja da bude
neprimjetna, da izbriše svoju senzualnost da bi zaboravili na njenu ljepotu
koja plijeni.
Ne isticati se. Ne pobuđivati želju.
„Da li si čuo za tu školu, Sveta Cecilija?” upitao me je Mark izvadivši
paklu cigareta.
Na brzinu sam pretražio na svom telefonu. Smještena u Ulici Grenel,
Sveta Cecilija je bila religijska ustanova finih četvrti. Privatna i otmena
katolička gimnazija u kojoj su se školovale samo djevojčice.
„Da li si znao da je Ana pohađala ovo mjesto? Sve ovo se ne uklapa u
sliku jadne djevojčice iz Sent-Nazera”, nastavio je Mark paleći cigaru.
Zadubili smo se u „arhive” iz kutija. Spajajući različita dokumenta,
uspjeli smo da sastavimo Anin životni put.
- 31 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Živjela je u Monružu od prije dvije godine. Ovaj stan je kupila 2014.

tokom svoje šeste godine na studijama medicine. Dobro plaćen u to doba,
190.000 eura, finansiran ulogom od 50.000 eura kao i kreditom na
dvadeset godina. Klasično dolaženje do stana.
Godine 2012. i 2013. iznajmila je garsonjeru u jednoj zgradi u Ulici
Sen-Gijom.
Ranije, 2011. pronašli smo priznanice za iznajmljivanje jedne
djevojačke sobice na Aveniji Opservatorije, izdate od izvjesnog Filipa
Lelijevra.
Trag se tu gubio. Nemoguće je bilo saznati gdje je Ana živjela od prve
godine medicine i tokom gimnazijskih godina. Kod oca? U studentskom
domu? U nekoj drugoj djevojačkoj sobi plaćenoj na crno? U internatu svoje
gimnazije?

3.
Karadek je ugasio pikavac na jednoj tacni i uzdahnuo. Zamišljeno je
uključio kafe-aparat u boji, koji je stajao na šanku i ubacio jednu kapsulu.
Dok se voda zagrijavala, on je nastavio da pregleda preostale dokumente.
Zastao je na fotokopiji jedne stare kartice za socijalno osiguranje, presavio
list i stavio ga u džep. Potom je bezuspješno pretražio rernu, aspirator,
istražio parket i pregradne zidove.
Ne pitajući me za mišljenje, pripremio nam je obojici kratki espreso s
pjenom. Pijuckao je svoju kafu arabiku odlutalog pogleda. Nešto mu se nije
uklapalo, ali još nije znao šta. Na minut je ostao zamišljen, dok nije
pronašao.
„Pogledaj lampu.”
Okrenuh se prema halogenoj lampi stavljenoj u jedan ugao salona.
„Da?”
„Zašto bi je neko uključio na drugom kraju prostorije ako postoji
trostruka utičnica u podnoj letvici, odmah pored stalka?” Da, logično...
Prišao sam rasvjeti, kleknuo i povukao kućište trostruke utičnice koje
mi je ostalo u ruci. Kao što je Karadek naslutio, nije bilo povezano ni na
jedan kabl. Legao sam na pod, pružio podlakticu u slobodan prostor i
uspio da odignem, a potom skinem podnu letvicu.
Nešto je bilo sakriveno iza drvene trake. Torba.

4.
Bila je to velika džak torba od žutog platna ukrašena kružnim logom
marke Konvers. Boja platna je bila izblijedjela jer je bila prekrivena

- 32 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

tankim slojem prašine. Nekada boje senfa, sada je izgledala žućkasta što je
odavalo njenu starost.
Torba je bila previše teška da budem iskren. Podjednako uzbuđen
koliko i uznemiren, otvorio sam rajsferšlus strahujući od onoga što ću u
njoj pronaći.
Dođavola!
Bio sam u pravu što sam se brinuo.
Bila je puna svežnjeva bankovnih novčanica.
Ustuknuo sam kao da je lova živa i da će mi skočiti na lice.
Karadek uze i prosu sadržinu na sto - uglavnom apoeni od 50 i 100
eura. Novac se razletio po šanku, obrazujući piramidu koja se sliježe na
labavim temeljima.
„Koliko ima?”
Prebrajao je nekoliko svežnjeva i zaškiljio računajući u sebi: „Naoko,
rekao bih oko četiri stotine hiljada eura.” Ana, šta si radila?
„Otkud ova lova, po tvom mišljenju?” upitao sam preneraženo.
„U svakom slučaju ne od Aninih pregleda u bolnici.”
Zažmurio sam na trenutak masirajući sebi potiljak. Tolika količina
keša mogla je da potiče od oružane pljačke, prodaje astronomske količine
droge, ucjene vrlo imućne osobe... Od čega drugog?
Ponovo mi je u glavi iskrsla fotografija s tri ugljenisana leša. Sigurno
je postojala veza između toga i novca. Ali koja?
„Nema kraja tvojim iznenađenjima, dečko moj.”
Unutar torbe, u zakopčanom bočnom džepu, Karadek je upravo
pronašao dvije lične karte s Aninom slikom kad je imala sedamnaest ili
osamnaest godina. Prva je bila na ime Poline Pažes, druga na ime Magali
Lamber. Dva meni nepoznata imena.
Mark mi ih je uzeo iz ruku da bi ih pažljivije osmotrio.
„Lažne su, naravno.”
Potpuno izgubljen, pogledom sam odlutao kroz prozor. Napolju se
život nastavljao. Sunce je mirno bacalo svoje zrake na fasade zgrade preko
puta. Vijenac puzavice se obmotavao oko jednog balkona. Bilo je još ljeto.
„Ova je bezveze”, tvrdio je za prvu ličnu kartu. „Loša kopija
proizvedena na Tajlandu ili u Vijetnamu. Za osam stotina eura možeš je
naći u bilo kom sumnjivom kraju. Narkomani.”
„A druga?”
Poput procjenitelja pred dragim kamenom, namjestio je naočare i
pomno pregledao ličnu kartu svojim stručnim okom.

- 33 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Ova je očigledno bolja, iako nije skorašnja. Libanska ili mađarska

izrada. Oko tri hiljade eura. Ne bi prošla dublju provjeru, ali možeš se
njome služiti ne strahujući svakodnevno za život.”
Svijet mi se okrenuo. Sve na osnovu čega sam se orijentisao se srušilo.
Bio mi je potreban dobar minut da se saberem.

„Sada su bar stvari jasne”, presjekao je Karadek. „Nemamo drugog

izbora do da nastavimo da pratimo trag Ane Beker dalje u prošlost.”
Pognuo sam glavu. Iznova mi je jeziva fotografija s tijelima prošla
kroz glavu. I slab Anin glas koji mrmlja: „To sam ja uradila. To sam ja
uradila...”

- 34 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Saznanje o nestanku

Da bi bila uvjerljiva, laž

mora da sadrži bar minimum
istine. Kap istine je uglavnom dovoljna,
ali je neophodna,
kao maslina u martiniju.
Saša Arango

1.
Mark Karadek je osjećao kako mu leptirići lete u stomaku. Kao da mu
je bilo petnaest godina i da ide na prvi ljubavni sastanak. Isti strah, isto
uzbuđenje.
Policajac ostaje policajac. Fotografija tri ugljenisana leša, torba puna,
samo što ne prsne, novčanica, lažna dokumenta, dvostruki Anin život:
ponovo je adrenalin lovca kolao njegovim venama. Otkako ga je zalutali
metak isključio iz igre, nije zadrhtao od tog posebnog zadovoljstva koje
imaju pravi policajci na terenu, koji špartaju asfaltom, njuškala, oni kojima
nije mrzak trud koji iziskuje svaka hajka. Lovci.
Napustivši Aninu zgradu, Rafael i ja smo odučili da se razdvojimo da
bi svako vodio svoju istragu. A Mark je tačno znao koje tragove najprije
hoće pomno da istraži.
La Bit o Kaj, Ulica Glasijer. Poznavao je ovaj kraj kao svoj džep.
Iskoristio je čekanje na semaforu da bi prelistao kontakte na ekranu svog
telefona i zaustavio se na onom koji je tražio. Matilda Fransens. I sam se
začudio što još uvijek ima ove podatke nakon svih tih godina.
Okrenuo je broj i sa zadovoljstvom prepoznao glas koji mu je
odgovorio poslije drugog zvonjenja.
„Mark! Otkad se nismo čuli...”
„Zdravo ljepotice. Nadam se da si dobro! Jesi li i dalje u Osiguranju?”
„Da, ali sam se konačno mogla da se izvučem iz Primarnog
zdravstvenog osiguranja Evrija. Sada radim u 17. arondismanu, u centru
Batinjola. Odlazim u penziju u martu.”

- 35 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Srećan odlazak onda. Reci mi dok si još na poslu, da li bi mogla da mi

potražiš...”
„Tačno sam pomislila da tvoj poziv ne može biti čisto prijateljski.”
„... djevojku po imenu Ana Beker? Imam njen broj ako možeš da
zapišeš.”
Upalilo se zeleno svjetlo. Dok je kretao, dohvatio je sklopljenu
fotokopiju iz svog džepa i izdiktirao Matildi broj osiguranja. „Ko je to?”
„Dvadeset pet godina, meleskinja, lijepa djevojka koja završava
studije medicine. Nestala je i pomažem njenoj porodici da je pronađu.”
„Kao slobodan strijelac?”
„Dobrovoljno. Znaš kako kažu: jednom policajac, uvijek policajac.”
„Šta tačno želiš da znaš?”
„Treba mi sve što budeš uspjela da sakupiš.”
,,Ok, vidjeću šta mogu da uradim. Nazvaću te.”
Mark je zadovoljno spustio slušalicu. Sljedeća etapa: Filip Lelijevr.
Pretražujući po telefonu, ustanovio je da se Lelijevr nalazi na žutim
stranama kao zubar. Njegova ordinacija je bila na istom broju kao smještaj
koji je Ana iznajmljivala na samom početku 2010. godine.
Na Bulevaru Por-Roajal primijetio je staklenu nadstrešnicu stanice
RER, zatim, još dalje, biljnu fasadu restorana La Klozeri de Lila. Upalio je
žmigavac da bi skrenuo na Aveniju Opservatorije i prošao fontanu i njeno
krdo morskih konja koji frkću na sredini vodoskoka. Parkirao se ispod
kestenova, zatvorio vrata na kolima i sačekao da dovrši cigaretu, pogleda
odlutalog na drugu stranu parka gdje su stubovi i grede Centra Mišle, u
cjelosti od crvene opeke, podsjećali na tople boje Afrike i Italije.
Posmatrajući rasijano dječicu koja su se izdvajala iz mnoštva na
igralištu, Karadeku su se vratile uspomene. U vrijeme kad je stanovao u
Bulevaru Sen-Mišel, dešavalo mu se da ovdje dođe da se igra sa svojom
kćerkom. Blagosloven period čiju je vrijednost shvatio tek kasnije.
Žmirkao je, ali daleko od toga da su se raspršili, prizori su se samo
umnožvavali, druga mjesta, druge radosti, praćene smijehom njegove
kćerke kao muzikom iz filma kad je imala pet-šest godina. Njeno spuštanje
niz tobogan, prve vožnje na ringišpilu kod Sakre-Kera. Ponovo je vidio
kako skače da bi uhvatila mjehure od sapunice. Ponovo ju je vidio u svom
naručju na plaži Palombađa, očiju uprtih ka nebu dok prstom pokazuje
zmajeve.
Kad prevali određene godine, čovjek se više ne plaši ničega osim svojih
uspomena. Gdje je to čuo? Pokušao je da sjeti zgazivši cigaru na trotoaru.
Prešao je ulicu, pozvonio na ulazu u zgradu i popeo se stepeništem

- 36 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

trčećim korakom. Kao što to čine neki policajci, sačuvao je svoju

legitimaciju kojom je mahnuo pred očima lijepe brinete na prijemu.
„BRB, gospođice, želio bih da razgovaram sa doktorom.”
„Obavijestiću ga.”
Bilo je dobro pronaći stare osjećaje i nekadašnje reflekse: kretanje,
izvjesni način da se nametne, autoritet koji je predstavljala trobojna
propusnica.
Strpio se, ostavši da stoji nalakćen na šalteru recepcije. Mora da je
zubareva ordinacija nedavno bila renovirana jer se još osjećala na svježu
farbu. Bio je to krajnje moderan prostor koji je u isti mah odisao toplinom:
pult i fotelje od svijetlog drveta, stakleni zidovi i paravan od bambusa. U
pozadini se čula „opuštajuća” muzika koja je evocirala zvuk talasa,
obavijena zvucima romantične flaute i harfe. Nepodnošljivo.
Suprotno onome što je zamišljao, Lelijevr je bio mladi zubar koji još
nije prevalio četrdesetu. S okruglom glavom, kratko ošišanom kosom,
naočarima s narandžastim okvirima koje su uokvirivale nasmijane oči.
Ispod njegove uniforme s kratkim rukavima mogle su se vidjeti
impresivne tetovaže jednoroga kako trči preko njegove podlaktice.
„Da li poznajete ovu ženu, doktore?” upitao je Karadek pošto se
predstavio.
Pružio je ljekaru svoj mobilni telefon na kome se nalazila skorija
Anina fotografija koju mu je poslao Rafael.
Lelijevr bez oklijevanja odgovori:
„Naravno. Studentkinja kojoj sam iznajmljivao djevojačku sobu prije
četiri ili pet godina. Ana... kako bješe.”
„Ana Beker.”
„Tako je: ako me sjećanje dobro služi, studirala je medicinu na
fakultetu Pariz-Dekart.”
„Čega se još tačno sjećate?”
Lelijevru je trebalo vremena da pretraži u svom sjećanju.
„Ničeg naročitog. Ta djevojka je bila savršeni podstanar. Diskretna,
nikada nije kasnila s kirijom. Plaćala je gotovinom, ali sve sam prijavio
poreskom. Ukoliko želite dokaz, tražiću od mog računovođe da vam...”
„Neće biti potrebe. Da li je primala veliko društvo?”
„Nikoga koga bih se sjetio. Odavala je utisak da radi danonoćno. Ali
čemu to ispitivanje, kapetane? Da li joj se desilo nešto?”
Karadek je izmasirao nosnu kost i izbjegao pitanje.
„Još jedna posljednja stvar, doktore: da li znate gdje je Ana stanovala
prije nego što je postala vaš podstanar?”
- 37 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Naravno: kod mog bivšeg zeta koji joj je iznajmljivao sobu.”

Policajca kao da je blago udarila struja. Bila je to tačno vrsta
informacije koju je došao da traži.
„Zove se Manuel Spontini”, dopunio je doca. „Poslije razvoda je bio
primoran da proda stan u Ulici Univerziteta i djevojačku sobu pripojenu s
njim.”
„Onu u kojoj je živjela Ana?”
„Tako je. Moja sestra je znala da tražim podstanara. Ona je dala moje
podatke Ani.”
„Gdje mogu da nađem tog Spontinija?”
„Drži pekaru na Aveniji Frenklin-Ruzvelt, ali upozoravam vas: on je
gadan tip. Moja sestra je predugo čekala prije nego što ga je napustila.”

2.
Zamoren od vrebanja taksija na izlazu ka Orleanu, ukrcao sam se u
autobus 68.
„Stajalište Ulice di Bak? Bićete tamo za manje od dvadeset minuta”,
obećao mi je vozač.
Sručio sam se na sjedište. Bio sam preneražen, opustošen, skoro
obamro. Prisjećao sam se svega što sam saznao u nekoliko sati: fotografije
tri leša, pola miliona eura pronađenih iza pregrade, lažnih dokumenata.
Sve ovo je bilo tako daleko od slike mlade žene koju sam poznavao:
marljiva studentkinja medicine, uzorni pedijatar, pažljiva i nježna s
djecom, radosna i vedra pratilja. Pitao sam se koji je događaj mogao da do
te mjere skrene Anin život s kolosijeka.
Trudio sam se da se saberem i iskoristio vožnju da proučim internet
sajt mog budućeg odredišta: gimnazije Sveta Cecilija.
Rezervisana za djevojke, ustanova je bila pomalo specifična katolička
struktura. Mala ustanova koja nije pod ugovorom i ne zavisi od
Nacionalnog obrazovanja, ali koja je, suprotno brojnim „privatnim
školama”, dobij ala laskave rezultate na ispitima, posebno na naučnom
smjeru.
Religiozna strana škole nije bila samo poza: pored dvonedjeljne mise i
grupnih molitvi, gimnazijalke su morale da prisustvuju vjeronauci svake
srijede poslije podne i uzmu učešća u više dobrotvornih akcija.
Vozač me nije slagao. Još nije bilo 11 sati kad sam stigao u Ulicu di
Bak.

- 38 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Sveti Toma Akvinski. Središte šik Pariza. S aristokratijom i osobenim

hotelima. S ministarstvima i buržujskim zgradama od klesanog kamena, s
krovovima od škriljca i besprijekornim fasadama.
U nekoliko koraka, stigao sam do Ulice de Grenel. Pozvonio sam i
pokazao isprave domaru. Iza teških lučnih vrata krilo se popločano
dvorište, zeleno i ucvjetalo, sa zasađenom ukrasnom šljivom i lijanderima.
Organizovano u obliku kvadrata, kao samostan, imalo je na sredini
kamenu fontanu koja je mjestu davala izgled toskanskog vrta. Tiho zvono
je najavilo vrijeme za promjenu učionice. Kroz dvorište su tada u miru i
tišini prošle grupice gimnazijalki s plisiranim marinskoplavim suknjicama
i blejzerima s izvezenim malim grbom. Zelenilo, blagi šum vode i uniforme
prebacile bi posjetioca daleko od Pariza. Kao da smo se našli u pedesetim
godinama, čas u Italiji, čas u Eksan-Provansi ili pak u nekom engleskom
koledžu.
Na nekoliko sekundi pomislio sam na dvorište moje gimnazije.
Salvador-Aljende, u Esonu. Početak devedesetih. Na hiljadu milja od ovog
ušuškanog mjesta. Dvije hiljade đaka zgurano među betonsku ogradu.
Nasilje, droga, zapriječen horizont. Profesori koji svi odreda pokušavaju
da zbrišu odatle, rijetki dobri učenici kojima se podsmijavaju i koje
lemaju. Druga planeta. Druga stvarnost. Gadna stvarnost od koje sam
bježao pišući priče.
Izmasirao sam kapke da bih odagnao ova sjećanja i raspitao se kod
vrtlara koji je zalivao bujne žalfije.
„Upravnik ustanove? Pa, to je gđa Blondel, nova direktorka. To je ona
gospođa tamo, ispred table ispod svodova.”
Klotilda Blondel... Sjećam se da sam pročitao njeno ime na veb-sajtu.
Zahvalili mu i zaputili se ka direktorki. Bila je to žena koju sam vidio na
fotografiji odjeljenja pronađenoj kod Ane. Oniža pedeseto-godišnjakinja,
vitka, odjevena u kostim od laganog tvida i pamučnu polo majicu od streča
oker boje. Ime Klotilde Blondel je baš dobro išlo uz nju: plava, sasvim
svijetla, nešto između Grete Garbo i Delfine Serig. Okrenuta od svjetlosti,
njena silueta se rasipala u zlatastim česticama tog poznog ljeta. Kao
božansko priviđenje.
Ruka joj je bila položena na rame jedne učenice. Iskoristio sam njihov
razgovor da je duže posmatram. Fine crte lica, na kome godine nisu
ostavile traga, prirodna ljupkost bez imalo arogancije. U ovom vrtu je bila
na svom mjestu, između statue Djevice i statue Svete Cecilije. Zračila je
nečim majčinskim: blizina koja uliva sigurnost, čvrstinu. Djevojka s kojom
je razgovarala upijala je, uostalom, njene riječi, izgovorene u isti mah
nježnim i dubokim glasom. Čim su završile razgovor, prišao sam da se
predstavim:

- 39 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Dobar dan, gospođo, ja sam...”

Njene oči zasijaše smaragdnim sjajem.
„Savršeno znam ko ste, Rafaele Bartelemi.”
Malo pometen, nabrao sam obrve. Ona je nastavila:
„Najprije zato što sam jedna od vaših čitateljici, ali naročito zato što
Ani već šest mjeseci vaše ime ne silazi s usana.”
Jedva sam uspijevao da sakrijem svoje iznenađenje. Klotildu Blondel
je izgleda zabavljala moja zbunjenost. Stojeći tako izbiliza, još više je
budila moju radoznalost. Pravilno lice, parfem jorgovana, pramenovi boje
sunca koji padaju preko njenih visokih jagodica.
„Gospođo Blondel, da li ste skoro vidjeli Anu?”
„Večerale smo zajedno prošle nedjelje. Kao i svakog utorka uveče.”
Stresao sam se. Otkako je znam, Ana je tvrdila da utorkom uveče ide u
teretanu. Ali nije bilo velike razlike da li je tamo ili... Klotilda je, međutim,
naslutila moju nelagodnost. „Rafaele, to što ste danas ovdje, znači da znate
ko sam, zar ne?”
„Zapravo, i ne baš. Ovdje sam zato što sam zabrinut za Anu.” Pružih joj
plastičnu providnu fasciklu. „Zahvaljujući ovoj fotografiji uspio sam da
dođem do vas.”
„Gdje ste je pronašli?”
„U Aninom stanu. Sigurno ima neki značaj čim je jedini snimak koji
čuva kod kuće.”
Ona poprimi uvrijeđen izgled: „Preturali ste kod nje bez njene
dozvole?”
„Dozvolite mi da vam objasnim.”
U nekoliko rečenica sam je upoznao sa Aninim nestankom, prećutavši
pritom razloge naše prepirke. Slušala je ne uzbuđujući se.
„Ako sam dobro razumjela, posvađali ste se sa svojom vjerenicom. I
da bi vam očitala lekciju, ona se vratila bez vas u Pariz. Bar se nadam se da
će vas to opametiti.”
Nisam dozvolio da me ubijedi:
„Misllim da potcjenjujete težinu situacije. Razlog zbog koga sam ovdje
prevazilazi okvir bračne svađe.”
„Ubuduće vam preporučujem da strogo izbjegavate preturate po
njenim stvarima. Poznajem Anu i jemčim vam da je to vrsta stvari koju
neće cijeniti.”
Glas joj se promijenio, postao je deblji, promukliji, manje mek,
„A ja vjerujem da sam bio u pravu što sam postupio na taj način.”

- 40 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Kap crnog mastila se rastvorila u njenim zjenicama, ugasivši sjaj

njenog pogleda.
„Uzmite svoju fotografiju i odlazite!”
Okrenula se, ali ja sam bio uporan:
„Htio bih, naprotiv, da porazgovaramo o jednoj drugoj fotografiji.”
Kako se udaljavala, povisio sam glas da bih joj zadao udarac
posljednjim pitanjem:
„Gospođo Blondel, da li vam je Ana već pokazala snimak na kome se
nalaze tri ugljenisana tijela?”
Nekoliko gimnazijalki se okrenulo. Direktorka se naglo osvrnula.
„Mislim da je bolje da se popnemo u moju kancelariju.”

3.
Osmi arondisman.
Karadek je upalio žmigavac, stavio štitnik za sunce i parkirao se u
zoni za isporuke, na trgu Sen-Filip-di-Rul.
Kuća Spontini je držala radnju na zastakljenom mjestu čitavom
dužinom na uglu Ulice La Boesi i Avenije Frenklin-Ruzvelt. Radnja boje
čokolade, zlatne zavjesice: pekara-poslastičarnica je prodavala kvalitetne
proizvode, nudeći prefinjenu lepezu hljebova i peciva. Mark je prošao
vrata i stao da posmatra prodavačice koje su se, u ovoj poslovnoj četvrti,
pripremale za udarnu gužvu u podne, izlažući u izlozima ormara sendviče,
pite s povrćem i salate u providnim ambalažama. Od ovog prizora je
ogladnio. Zbog iznenadnog Rafaelovog povratka, morao je da preskoči
doručak i nije ništa pojeo od prethodnog dana. Naručio je sendvič sa
parmskom šunkom zatražio da razgovara sa Manuelom Spontinijem.
Pokretom brade, poslužitelj ka ga je uputila na bistro preko puta.
Karadek pređe ulicu. Sjedeći u bašti podvrnutih rukava, Manuel
Spontini je čitao Ekipu s pola litra piva. S cigarilosom u ustima, rej-banom
na nosu, nosio je zulufe i razbarušenu kosu što mu je davalo izgled Žana
Jana iz Šabrolovih i Pijalinih filmova.
„Manuel Spontini? Možemo li da porazgovaramo na tri minuta?”
Karadek je iskoristio njegovo iznenađenje smjestivši se nametljivo
preko puta njega, nalaktivši se na sto kao da ga izaziva da obaraju ruke,
„Ali... ko ste vi, zaboga?” piskutavim glasom reče pekar ustuknuvši.
„Kapetan Karadek, BRB. Vodim istragu o Ani Beker.”
„Ne poznajem je.”
Mark mu mirno pokaza Aninu fotografiju na ekranu svog telefona.
„Nikad je nisam vidio.”
- 41 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Moj ti je savjet da pogledaš pažljivije.” Spontini uzdahnu i naže se

nad ekran. „Slatka crna lutkica. Dobro bih je opalio.”
Munjevitom brzinom Karadek je ščepao Spontinija za kosu i zabio mu
lice u metalni sto, da je pivska čaša odletjela sa stola i slomila se na
trotoaru. Pekarov jauk je privukao konobara iz kafića.
„Zvaću policiju!”
„Ja sam policija, mali!” odgovori Mark izvadivši legitimaciju rukom
koja mu je bila slobodna. „Bolje mi donesi flašu vode.”
Konobar je odmaglio. Karadek je popustio stisak.
„Umalo da mi rascopaš nos, majku mu!” zastenja Spontini.
„Začepi! Pričaj mi o Ani, znam da si joj iznajmljivao sobu. Ispričaj mi.”
Spontini je dohvatio svežanj papirnih salveta da bi obrisao krv koja
mu je tekla iz lijeve nozdrve. „Nije se tako zvala.”
„Objasni.”
„Ime joj je bilo Pažes. Polina Pažes.”
Kao u kartanju, Karadek baci kao adut na sto Aninu lažnu ličnu kartu.
Spontini uze dokument i osmotri ga.
„Aha, to je ta lična koju mi je pokazala prvi put kad sam je vidio.”
„Kada je to bilo?”
„Nemam pojma.”
„Potrudi se.”
Dok su Marku donosili flašu vode, Spontini se udubio u sjećanja. Pošto
je obrisao krv s nosa, stade glasno da razmišlja: „Kada su bili
predsjednički izbori za Sarkozija?”
„U maju 2007.”
„Aha. Tog ljeta je u Parizu bila žestoka oluja koja je poplavila našu
zgradu. Trebalo je popraviti dio krova i renovirati sobice. Radovi su
završeni u jesen. Stavio sam oglas u moje tri radnje. I tvoja lijepa Barbi,
meleskinja se prva pojavila.”
„Dakle, kog je to mjeseca bilo?”
„U oktobru, rekao bih. Krajem oktobra 2007. Najkasnije početkom
novembra.”
„Jesi li prijavio kiriju?”
„Šta je tebi čovječe? Sa svim onim čime nas reketiraju, treba još da
prijavim sobičak od dvanaest kvadrata? Bilo je na crno, šest stotina eura u
kešu mjesečno, uzmi ili ostavi. I djevojka je uvijek plaćala.”
„2007. je bila maloljetna. Imala je sigurno šesnaest godina.”
„Tako nije pisalo u njenim ispravama.”
- 42 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Njena dokumenta su bila lažna i ti si u to posumnjao.” Manuel

Spontini je slegnuo ramenima.
„Da li je imala petnaest ili devetnaest, ne vidim šta to mijenja stvar.
Nisam tražio da je zaskočim. Samo sam joj iznajmio sobu.”
Ljutito je zaškripao stolicom po asfaltu i pokušao da ustane, ali ga je
Karadek zadržao za ruku.
„Kad si je prvi put vidio, koliko je godina imala?”
„Pojma nemam, dođavola! To je bilo prije skoro deset godina!”
„Što prije mi odgovoriš, to ćemo prije završiti.”
Spontini duboko uzdahnu.
„Pomalo bojažljiva, pomalo pogubljena. Uostalom, mislim da prvih
nedjelja skoro da nije napuštala gajbu. Kao da se plašila svega.”
„Nastavi. Izbaci mi još dvije-tri informacije i povlačim se.”
„Šta znam... Govorila je da je Amerikanka, ali da je došla u Pariz na
studije.”
„Kako Amerikanka? Povjerovao si joj?”
„Imala je jenki akcenat u svakom slučaju. Istina je da me je bilo briga.
Platila mi je kiriju za tri mjeseca unaprijed, to je sve što me je zanimalo.
Tvrdila je da joj to plaćaju roditelji.”
„Da li upoznao njene roditelje?”
„Ne, nikada nikog nisam upoznao... Ah, da... Jednu plavušu, pomalo
buržujskog izgleda koja joj je ponekad dolazila u posjetu.
Četrdesetogodišnjakinja, sva utegnuta. Nju bih, naprotiv, rado navukao. U
stilu Šeron Stoun je, ili Dine Dejvis, shvataš?”
„Znaš li njeno ime?”
Pekar je odmahnuo glavom. Karadek nastavi: „Da se vratimo na
djevojku. Da li je mogla da se uvali u neku sumnjivu stvar?”
„Kao šta?”
„Droga? Prostitucija? Ucjena?” Spontini razrogači oči.
„Mislim da si potpuno omašio, čovječe. Ako hoćeš moje mišljenje, bila
je to fina djevojka koja želi samo da studira i mirno živi. Djevojka koja više
nije željela da joj dosađuju.”
Jednim pokretom ruke, Mark oslobodi pekara. On sam ostade još
trenutak da sjedi na stolici, mozgajući o informacijama koje je upravo
prikupio. Taman je htio da krene dalje kad mu je telefon zavibrirao.
Matilda Fransens. Javio se.
„Imaš informacije za mene.”

- 43 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Našla sam dosije Ane Beker, da. Ali on uopšte ne odgovara onome što
si mi rekao. Ako je vjerovati mojim podacima, ta djevojka je...”

4.
„Oduvijek sam se bojala ovog trenutka. Znala sam da će doći, ali nisam
mislila da će poprimiti ovaj oblik.”
Klotilda Blondel je sjedila za stolom čija je staklena ploča stajala na
dva hromirana stalka. Uzdižući se iznad dvorišta, njena kancelarija
savremeno opremljena odudarala je od stogodišnjeg izgleda Svete Cecilije.
Očekivao sam namještaj iz XVIII vijeka i biblioteku s prepunim policama
Plejade i starih biblijskih poveza. Nalazio sam se u oskudno opremljenoj
prostoriji s bijelim zidovima. Na radnom stolu, laptop, smartfon u kožnoj
futroli, ram od svijetlog drveta, reprodukcija jedne senzualne
Brankušijeve 5 statuice.
„Gospođo Blondel, otkada poznajete Anu?”
Direktorka me pogleda pravo u oči, ali umjesto da mi odgovori, ona
mi je uputila neku vrstu upozorenja:
„Ana je ludo zaljubljena u vas. Ovo je prvi put da je vidim toliko
zaljubljenu u nekoga. I nadam se, radi vas, da zaslužujete tu ljubav.”
Ponovih pitanje, ali ga je ona ponovo ignorisala.
„Kad me je Ana pitala za mišljenje, savjetovala sam joj da vam kaže
istinu, ali se ona bojala vaše reakcije. Iz straha da vas ne izgubi...”
Tišina. Zatim je kao za sebe promrmljala:
„Sabato je nesumnjivo bio u pravu: Istina je savršena za matematiku i
hemiju, ali ne za život.”
Promeškoljio sam se u fotelji. Po svemu sudeći, Klotilda Blondel je
znala dosta stvari. Da bih je pridobio, riješio sam da ništa ne skrivam od
nje i ispričao sam joj o svemu što sam našao kod Ane: četiri stotine hiljade
eura i lažne lične karte na imena Magali Lamber i Polina Pažes.
Ona me je saslušala ne pokazavši iznenađenost, kao da sam je
podsjećao na običnu zaboravljenu uspomenu koja je sada izbijala na
površinu, šireći za sobom uznemiravajući miris.
„Polina Pažes. Pod tim imenom se Ana predstavila prvi put kad sam je
vidjela.”
Ponovo tišina. Dohvatila je tašnu ostavljenu na stoličici pored nje i iz
nje izvadila paklicu dugačkih i finih cigara. Zapalila je jednu lakiranim
upaljačem.

5
Konstantin Brankuši (1876-1957), rumunski vajar koji je radio i stvarao
u Francuskoj i Rumuniji. Smatra se začetnikom modernizma. - Prim. prev.
- 44 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Bilo je to 22. decembra 2007. Jedne subote poslije podne. Sjećam se

tačno datuma zato što je to bio dan školske proslave Božića. Vrlo značajan
trenutak za našu ustanovu: svake godine okupljamo naše đake i njihove
roditelje da bismo zajedno proslavili Hristovo rođenje.”
Glas joj je sada zvučao dublje i hrapavo. Glas pušača.
„Tog dana je padao snijeg”, nastavila je ona izbacujući kolutove dima s
aromom mentola. „Sjećaću se cijeloga života te djevojke, lijepe kao đavo,
koja je banula niotkuda, u svijetlobež mantilu koji je vezala u struku.”
„Šta vam je rekla?”
„S blagim akcentom koji je pokušavala da sakrije, ispričala mi je jednu
priču. Priču koja se držala ili skoro da jeste. Tvrdila je da je kći francuskih
kooperanata koji su otišli da rade u Mali. Rekla mi je da je provela dobar
dio školovanja u francuskom koledžu i gimnaziji u Bamaku, ali da su njeni
roditelji željeli da ona položi maturu u Parizu. Iz tog razloga su htjeli da je
upišu u Svetu Ceciliju. Uz takav zahtjev, pružila mi je kovertu u kojoj je
bila godišnja školarina, to jest oko osam hiljada eura.”
„Čitava njena priča je bila lažna?”
„Potpuno. Pozvala sam francusku gimnaziju u Bamaku da bi mi
faksirali njenu ispisnicu, neophodno uvjerenje da bismo izvršili upis
novog đaka. Nikada nisu čuli za nju. Našla sam se u potpunom rebusu. Što
sam više napredovala u istrazi, to mi je slika o Ani bivala sve manje jasna.”
Klotilda Blondel ugasi cigaretu.
„Sutradan sam otišla na adresu koju mi je Ana naznačila: djevojačka
soba koju je iznajmila u Univerzitetskoj ulici. Provela sam cio dan s njom i
odmah shvatila da je to tip osobe koju sretnete samo jednom u životu.
Usamljeno biće, polužena, poludijete, u potrazi za ponovnom izgradnjom,
ali riješeno da uspije. Nije slučajno došla u Svetu Ceciliju: imala je jasan
poslovni plan, da postane ljekar, bila je natprosječna inteligentna i s
velikim radnim kapacitetom koji je iziskivao okvir da bi se razvio u punom
smislu.”
„Dakle, šta ste odlučili?”
Neko je pokucao na vrata njene kancelarije: pomoćnik direktora koji
je imao problema u izradi rasporeda časova. Klotilda ga je zamolila da se
strpi na trenutak. U trenutku kad je zatvarao vrata, ona me upita:
„Rafaele, da li vam je poznato Jevanđelje po Mateju - Uska su vrata,
uzan je put što vodi u život, malo ih je koji ga nađu. Moja hrišćanska
dužnost je bila da pomognem Ani. A pomoći joj u tom trenutku, značilo je
sakriti je.”
„Od koga?”
„Od svakog i nikog. U tome je upravo i bila težina.”
- 45 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Šta konkretno?”
„Konkretno, prihvatila sam da školujem Anu ne upisujući je u registre
akademije da bi mogla da završi svoju prvu godinu školovanja sa nama.”
„Ne postavljajući joj više pitanja?”
„Nisam imala potrebe da joj postavljam pitanja. Sama sam otkrila
njenu tajnu.”
„I šta je to bilo?”
Zaustavio sam dah. Konačno ću saznati istinu. Ali Klotilda Blondel je
raspršila moju iluziju:
„Nije na meni da vam kažem. Zaklela sam se Ani da neću otkriti njenu
prošlost. I to je obećanje koje ću zauvijek održati.”
„Da li biste mogli bar još nešto da mi kažete.”
„Beskorisno je da navaljujete. Nećete dobiti ništa više u tom pogledu.
Vjerujte mi, ukoliko jednoga dana budete morali da saznate istinu, bolje bi
bilo da to bude iz njenih usta, a ne nekog drugog.”
Razmislio sam o onome što mi je upravo rekla. Nešto se nije uklapalo.
„Prije nego što sam mogao da živim od svojih romana, bio sam
profesor nekoliko godina. Poznajem sistem: na prvoj godini ne možete da
polažete maturske ispite ako niste nigdje upisani.”
Klimnula je glavom.
„U pravu ste, Ana nije položila ispite te godine.”
„Ali to je samo odlaganje neizbježnog, problem je u cjelosti ostajao na
završnoj godini, zar ne?”
„Da, ovoga puta nije bilo načina da se sakrije. Ako je Ana željela da ide
dalje na studije, morala je da polaže maturu.”
Zapalila je drugu cigaretu i grozničavo povukla nekoliko dimova prije
nego što je nastavila:
„Tokom ljeta koje je prethodila početku školske godine, bila sam
očajna. Od te priče sam se razboljela. Od sada sam Anu smatrala dijelom
porodice. Obećala sam joj da ću joj pomoći, ali bila sam suočena sa
naizgled nerješivim problemom i prijetila nam je potpuna propast.”
Spustila je pogled. Njeno lice je bilo u grču, odajući utisak da ponovo
proživljava te bolne trenutke.
„Ali uvijek postoji rješenje i kao što to često biva, ono vam je ispred
samih očiju.”
Potkrepljujući riječ gestom, podigla je fotografski ram koji je stajao na
stolu ispred nje. Uzeh predmet koji mi je pružila i pomno pogledah snimak
ništa ne shvatajući.

- 46 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Ko je to?” upitao sam.

„Moja sestričina. Prava Ana Beker.”

5.
Mark Karadek je vozio kao lud.
Otkako je izašao iz Pariza, policajac je prevalio kilometre ne obazirući
se na saobraćajne propise. Htio je, morao je da provjeri na licu mjesta
informacije Matilde Fransans, njegove prijateljice iz Osiguranja.
Svirao je jednom teretnjaku koji je pokušavao da pretekne drugog i u
posljednjem trenutku uspio da se prestroji kako bi se dočepao izlaza s
auto-puta. Zavojiti betonski put za isključenje davao mu je utisak da
njegova kola potanjaju u provaliju. Vrtoglavica, Bubnjanje u ušima. Od
sendviča koji je na brzinu pojeo u vožnji pripala mu je muka. Na nekoliko
sekundi se osjetio izgubljenim usred čvora auto-puta, zatim se postepeno
pribrao, pribjegavši uputstvima sa svog GPS-a.
Kružni tok na uzlasku u Šatene-Malabri, zatim uzan put koji je kretao
prema Verijerskoj šumi. Mark se potpuno opustio tek kad je beton ustupio
mjesto prirodi. Spustio je staklo kad se našao okružen kestenovima,
lješnikom i javorom. Posljednja etapa pjeskovitog puta i zdanje iskrsnu
pred njim.
Parkirao je rendž rover na šljunkovitoj površini za parkiranje i zalupio
vrata. S rukama iza leđa, ostao je nekoliko trenutaka da posmatra zgradu
stvorenu iz nekakve zbunjujuće mješavine između starog kamena i
modernijih materijala: stakla, metala, prozirnog betona. Staro
prihvatilište, od prije dvije stotine godina, bilo je modernizovano
(iskasapljeno, pomislio je Karadek) postavljanjem foto-naponskih
solarnih ploča na krovove i biljnog zida.
Policajac se zaputio ka ulazu u zgradu. Hol je bio gotovo pust, nikoga
za prijemnim pultom. Prelistao je prospekte koji su se nalazili pred njim, a
koji su predstavljali ustanovu.
Medicinsko prihvatilište Sveta Barbara zbrinjavalo je pedesetak
osoba sa višestrukim invaliditetima ili one sa autističnim sindromom.
Nesrećnike koji više nisu bili samostalni za život i čije je zdravstveno
stanje zahtijevalo stalnu njegu.
„Mogu li da vam pomognem?”
Karadek se osvrte u pravcu glasa koji ga pozvao. Mlada žena u bijelom
mantilu upravo je ubacivala novčić u automat.
„Policija. Mark Karadek, kapetan BRB”, predstavio se.
„Malika Feršiši, ja sam jedna od pomoćnika za medicinsku psihologiju
ovog prihvatilišta.”
- 47 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Magrebljanka je pritisnula dugme da bi uzela gazirano piće, ali mašina

se blokirala.
„Opet se pokvarila! Dođavola, ovo čudo mi je sigurno već pokupilo
pola iznosa za plaćanje!”
Mark ščepa aparat i poče da ga trese. Poslije nekoliko sekundi
ovakvog postupka, konzerva je konačno pala u odjeljak za uzimanje.
„Bar ćete dobiti ovu” reče on pruživši joj koka-kolu zero. „Vaš sam
dužnik.”
„Dobro mi dođe jer imam da vas zamolim za jednu uslugu. Ovdje sam
da bih provjerio informacije o jednoj vašoj pacijentkinji.”
Malika otvori svoje piće i otpi jedan gutljaj.
Dok je pila, policajac je pomno posmatrao njenu zagasitu kožu, njena
usta obrubljena ružičastom bojom, njenu strogu punđu, oči isklesane u
safiru.
„Voljela bih da mogu da vam dam obavještenje, ali vrlo dobro znate da
nemam pravo. Obratite se direktoru koji...”
„Čekajte, nema potrebe da pokrećete čitavu administrativnu
mašineriju zbog obične kontrole.”
Malika ga podrugljivo pogleda,
„Naravno, tako ćete moći da radite na miru izvan uobičajene
procedure!”
Ona otpi još jedan gutljaj.
„Znam sitna policijska lukavstva. Moj otac je „iz iste kuće”, kako vi to
kažete.”
„U kojoj službi radi?”
„Brigada za narkotike.”
Karadek je razmislio jedan trenutak.
„Vi ste kćerka Selima Feršišija?”
Klimnula je glavom.
„Znate ga?”
„Čuo sam za njega.”
Malika pogleda na sat.
„Moram da se vratim na posao. Drago mi je što sam vas upoznala,
kapetane.”
Sa konzervom u ruci, ona se udaljila kroz svijetli hodnik, ali ju je
Karadek sustigao.
„Pacijentkinja o kojoj vam govorim zove se Ana Beker. Možete li me
samo odvesti do nje?”
- 48 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Prošli su uzani atrijum s obiljem biljaka mesnatih listova, živom

ogradom od bambusa, kaktusima i patuljastim palmama.
„Ako nameravate da je ispitujete, stavljate sebi prst u oko.”
Stigli su u jedan osunčan vrt koji izlazi na šumu. Pacijenti i
njegovateljice su završavali ručak u hladu javorova i breza.
„Obećavam da neću pokušavati da je ispitujem, hoću samo da znam da
li...”
Malika pokaza kažiprstom prema šumi.
„To je ona, tamo, u kolicima. Ana Beker.”
Karadek postavi ruku iznad očiju da bi se zaštitio od svjetlosti. Sjedeći
u električnim kolicima, mlada žena od dvadesetak godina gledala je u
nebo, sa slušalicama na ušima.
Utonula u debelu rolku, imala je šestougaono lice koje je progutala
plavoriđa kosa u kojoj su bile ukosnice koje nose male djevojčice. Iza
naočara u boji, oči su joj bile nepomične, izgubljene u daljini.
Malika nastavi:
„Ovo je njena omiljena zanimacija: slušanje audio knjiga.”
„Da bi pobjegla od stvarnosti?”
„Da bi putovala, učila, maštala. Potrebna joj je makar jedna dnevno.
Hoćete li me prekinuti ako vam kažem da joj skidam tonu sa interneta?”
„Od čega tačno boluje?”
Policaj izvadi blokče da bi ponovo iščitao svoje bilješke. „Rekli su mi
da se radi o Fridrajhovoj bolesti, je li tako?”
„Fridrajhova ataksija”, ispravi ga Malika. „To je neuro-degenerativna
bolest. Rijetka genetska bolest.”
„Dugo poznajete Anu?”
„Da, radila sam kao zamjena u medicinsko-edukativno centru u Ulici
Palatin u kome je ostala do svoje devetnaeste godine.”
S osjećajem nelagode, Karadek potraži paklicu cigara u džepu svoje
jakne.
„U kojoj godini su joj to otkrili?”
„Vrlo rano. Rekla bih oko osme ili devete godine.”
„Kako se manifestuje ta bolest?”
„Poremećaji ravnoteže, krivljenje kičmenog stuba, stopala koja se
deformišu, gubitak koordinacije pokreta.”
„Kako su se kod Ane stvari razvijale?”
„Dajte mi jednu cigaretu.”

- 49 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Mark je pristao i nagnuo se prema mladoj ženi da bi joj pripalio

cigaretu. Svjež miris širio se s njenog tijela: limun, đurđevak, bosiljak.
Zeleni, zbunjujući i uzbudljiv talas.
Prinijela je cigaretu usnama i udahnula jedan dim prije nego što je
nastavila:
„Ana je veoma rano izgubila sposobnost hodanja. Zatim se, oko njene
trinaeste godine, bolest se skoro stabilizovala. Ono što morate dobro da
razumijete, to je da Fridrajhova ataksija ne napada intelektualne
sposobnosti. Ana je mlada briljantna žena. Ona nije studirala u klasičnom
smislu te riječi, ali je sve do nedavno provodila dane ispred kompjutera
prateći MOOC 6 onlajn kurs za informatički razvoj.”
„Ali je bolest nastavila da napreduje”, nadovezao se Karadek Malika je
odobrila klimanjem glave.
„Od određenog stadijuma, naročito postoji opasnost od srčanih i
respiratornih komplikacija, kao što su kardiomiopatije koje iscrpljuju
srce.”
Karadek nešto progunđa i zvučno uzdahnu. Osjetio je kako u njemu
narasta bijes. Život je prava kučka. Dok dijeli karte, nekima då pretešku
igru koju treba odigrati. Ta nepravda mu je zapalila srce. Nije je
primjećivao, ali od jutros se osjećao ranjivijim. Na ivici. Tako mu se
dešavalo kad god bi otpočeo istragu. Osjećanja, želja, nasilje množili su se
u njemu. Kao vulkan prije erupcije.
Malika je naslutila njegovu nelagodu.
„Iako ne postoji pravo liječenje, mi pokušavamo da pacijentima
osiguramo što bolji kvalitet života. Kineziterapija, ergoterapija, ortofonija,
psihoterapija vrlo su korisne. To je čitav smisao mog posla.”
Mark je ćutao, nepomičan, pustivši da mu cigara izgori među prstima.
Kako je takva zamjena identiteta bila moguća? Naravno, s tačke gledišta
osiguravanja informacija, iz iskustva je znao da je zdravstveno osiguranje
veliko sito (pronevjerene desetine miliona eura, životna kartica koja nije
imala nikakvu vjerodostojnost...), ali nikada nije saznao za ovako
razrađenu strategiju.
„Ovoga puta zaista moram da idem”, upozori ga Malika.
„Ostaviću vam moj mobilni za svaki slučaj.”
Dok je zapisivao svoj broj Maliki, Mark je postavio posljednje pitanje:
„Da li Ani dolazi puno njih u posjetu?”

6
Skraćenica MOOC znači „Massive Open Online Course”. Riječ je o onlajn
kursu otvorenom za sve.
- 50 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Uglavnom njena tetka, Klotilda Blondel, koja dolazi da je vidi svakog

drugog dana, kao i jedna druga mlada žena: meleskinja, ravne kose, uvijek
dobro namontirana.”
Karadek joj pokaza ekran svog telefona.
„Da, to je ona”, potvrdi Malika. „Znate li kako se zove?”

- 51 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Mala Indijanka i kauboji

Svijet [...] je borba bez

kraja između jednog sjećanja i jednog drugog
sjećanja, koje mu je suprotstavljeno.
Haruki Murakami

1.
Taksi me je ostavio na uglu Bulevara Edgar-Kine i Ulice Odesa. Bacih
pogled na sat. Skoro je podne. Kroz deset minuta će bataljoni službenika
koji rade u kraju nagrnuti i mjesto na suncu biće dragocjeno. Ali još
nekoliko trenutaka biće moguće zauzeti sto. Našao sam jedan u bašti kod
Kolobine i Arlekina, kafeu na trgu.
Naručio sam flašu vode i seviš 7 od orade. Često sam ovdje dolazio da
bih pojeo nešto s nogu i da bih pisao, i većina konobara me je poznavala.
Po svim stolovima i trotoarima, produžavalo se ljeto: naočare za sunce,
kratki rukavi i lepršave suknje. Ono nekoliko stabala na malom trgu nije
moglo da se izbori sa vrućinom koja se obrušila na asfalt. Na Jugu bi
pootvarali suncobrane, ali u Parizu su se ljudi toliko bojali da ovo neće još
dugo potrajati da su bili spremni da se izlože opasnosti da dobiju
sunčanicu.
Zažmurio sam dopustivši i sám da mi sunce miluje lice. Kao da je ovo
izlivanje svjetlosti i toplote imalo moć da mi postavi ideje na mjesto.
Dugo sam razgovarao telefonom s Karadekom. Razmijenili smo
informacije do kojih smo došli i bilo je planirano da se nađemo ovdje da
bismo utvrdili činjenično stanje. Dok sam čekao da stigne, izvadio sam
noutbuk i otvorio ekran. Da bih sredio misli, imao sam potrebu da pravim
bilješke, zapisujem datume, stavljam hipoteze „na papir”.
Sada više nije bilo sumnje da žena koju volim nije osoba za koju se
izdavala. Prateći dva različita traga, Mark i ja smo uspjeli da uđemo u trag
Ani - koja se nije zvala Ana - sve do jeseni 2007.

7
Jelo od orade, s limunovim sokom, začinjeno đumbirom, s krastavcima i
kokosovim mlijekom. - Prim. prev.
- 52 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Krenuo sam da pišem tekst odlučivši da napravim sintezu samo

ključnih otkrića:

Kraj oktobra 2007: jedna djevojka od otprilike šesnaest godina (iz

Sjedinjenih Država?) iskrcava se u Pariz s preko četiri stotine hiljada eura
u kešu. Pokušava da se sakrije, pronalazi utočište u jednoj djevojačkoj sobi
koju iznajmljuje za gotovinu od bezobzirnog vlasnika. Istraumirana je
događajem koji je upravo doživjela, ali je dovoljno bistra da sebi
obezbijedi lažna dokumenta. U početku vrlo lošeg kvaliteta, ali kasnije
mnogo bolje izrade.
U decembru se pojavljuje u katoličkoj zgradi, ustanovi Sveta Cecilija,
gdje uspijeva da se školuje i položi maturu uzimajući identitet Ane Beker,
sestričine Klotilde Blondel, direktorke gimnazije.
Ova zamjena identiteta je majstorski izvedena: prikovana za
invalidska kolica, živeći u prihvatilišu za hendikepirane, prava Ana Beker
ne putuje, ne vozi, ne studira.
Godine 2008, sa izjavom da je izgubila ili da joj je ukradena lična
karta, „lažna” Ana se pojavljuje u opštini da bi ponovo izvadila pasoš i
ličnu kartu. Otada, obmana je savršena. „Ana” posjeduje vjerodostojna
dokumenta sa sopstvenom fotografijom i živi u potpunosti pod
identitetom koji nije njen. Mada posjeduje broj socijalnog osiguranja,
oprezna je i nesumnjivo s puno obzira poštuje određena pravila: uvijek
sama plaća svoje ljekarske preglede i lijekove da se iz Osiguranja ne bi
više zainteresovali za nju.

Podigao sam glavu s kompjutera dok mi je konobar donosio jelo. Uzeo

sam gutljaj vode i zalogaj orade. Dvije žene su dijelile isti identitet:
podvala koju je smislila Klotilda Blondel je bila smjela, ali dovoljno
uvjerljiva da bi se održala već deset godina. Naša istraga nije bila
uzaludna, međutim, na ovom nivou samo je pokretala pitanja bez
odgovora. U letu sam ih pribilježio na mom ekranu:
- Ko je stvarno „Ana”?
- Gdje je živjela prije nego što je stigla u Pariz? Otkud joj četiri stotine
hiljade eura pronađenih u njenom stanu?
- Čija su tri ugljenisana tijela s fotografije? Zašto Ana sebe optužuje za
njihovu smrt?
- Zašto je nestala odmah pošto je počela da mi otkriva jedan dio
istine?
- Gdje se ona sada nalazi?

- 53 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ne mogavši da izdržim, mahinalno sam još jedanput okrenuo njen

broj. Nije se desilo čudo: i dalje poruka sa sekretarice koju mora da sam
preslušao pedeset puta od prethodnog dana.
A onda mi je najednom sinula ideja.

2.
Prije šest godina, kad sam bio na putu u Njujorku, izgubio sam
mobilni telefon u taksiju. Vratio sam se u hotel poslije večeri u restoranu i
nisam odmah primijetio svoj propust. Dok sam postao svjestan toga i
pozvao udruženje taksista, bilo je prekasno: jedna od mušterija koju je
vozač povezao poslije mene, pronašla je moj mobilni i postarala se da to
prijavi. Za svaki slučaj, poslao sam joj SMS poruku sa telefona moje
asistentkinje za štampu. Sat vremena kasnije, primio sam poziv osobe koja
se izražavala na nesigurnom engleskom koja mi je predlagala da mi vrati
mobilni za sumu od sto dolara. Pošto mi je tako bilo najlakše, prihvatio
sam predlog. Zakazali smo sastanak u kafeu na Tajms skveru, ali tek što
sam bio stigao na dogovoreno mjesto, moj me ucjenjivač pozvao i rekao da
se cijena promijenila. Sada je želio pet stotina dolara koje je trebalo da mu
dostavim na jednu adresu u Kvinsu. Tada sam odreagovao kako je trebalo
otpočetka: ispričao sam šta mi se desilo dvojici policajaca na koje sam
prvo naišao. Za nekoliko minuta oni su locirali moj mobilni zahvaljujući
sistemu za geopozicioniranje, uhapsili su mog lopova i vratili mi telefon.
Zašto ne postupiti na isti način sa Aninim telefonom?
Zato što je vjerovatno ugašen ili mu se baterija ispraznila...
Ipak pokušaj.
Moj kompjuter je i dalje bio otvoren ispred mene. Zatražio sam od
konobara šifru da bih se priključio na vaj-faj kafea, zatim sam otišao na
sajt proizvođača klaud kompjuting. Prva etapa nije predstavljala teškoću:
bilo je dovoljno unijeti svoju identifikaciju, drugim riječima svoju imejl
adresu. Upisao sam Aninu, ali sam zastao na drugom koraku: njenoj
lozinci.
Nisam gubio vrijeme i pokušao sam razne šifre pa šta bude. Ovakve
stvari uspijevaju samo u filmovima i televizijskim serijama. Kliknuo sam
na sponu „Zaboravljena lozinka”, koja je otvorila novu veb-stranicu
pozivajući me da odgovorim na dva bezbjednosna pitanja koja je Ana
stavila tokom formiranja svoje identifikacije.

+ Koji je model vašeg prvog automobila?

+ Koji je prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- 54 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Prvo pitanje je bilo lako. Ana je u svom životu imala samo jedna kola:
polovnog minija boje „glaziranog kestena” koji je kupila dvije godine
ranije. Iako ga nije mnogo koristila, obožavala je ovaj mali kabriolet. Svaki
put kad bi pričala o njemu, nije govorila „mini” ili „kabriolet”, već „mini
kuper”. Taj sam odgovor, dakle, ukucao u odgovarajuće kućište. I uspio
sam.
Na redu je bilo drugo pitanje.
Nismo se uvijek slagali povodom filmova. Ja sam volio Tarantina,
braću Koen, Brajana de Palmu, stare trilere i filmove b produkcije. Ona je
voljela one malo intelektualnije, u stilu Telerame: Mihaela Hanekea, braću
Darden, Abdelatifa Kešiša, Fatiha Akina, Kšištofa Kišlovskog.
Nisam daleko odamkao s ovim: rijetka su djeca koja svoju
kinematografsku inicijaciju započnu sa Bijelom trakom ili Veronikinim
dvostrukim životom.
Trebalo mi je vremena da razmislim. S koliko godina čovjek može da
odvede djecu u bioskop? Vrlo dobro se sjećam svog prvog puta: ljeto 1980,
Bombi, bioskop Olimpija, Ulica Antiba, u Kanu. Imao sam šest godina i
pretvarao se da mi je upala trunka prašine u oko da bih opravdao moje
plakanje u trenutku smrti lanetove majke. Gad od Volta Diznija.
„Ana” je danas imala dvadeset pet godina. Da je gledala svoj prvi film
sa šest godina, bilo bi to 1997.
Potražio sam uspješne filmove iz te godine na Vikipediji i jedan mi je
upao u oči: Titanik. Planetarni uspjeh. Mnoge klinke su u to vrijeme
sigurno dosađivale roditeljima da ih odvedu da gledaju Leonarda.
Ubijeđen da sam pronašao, ukucao sam naslov filma munjevitom brzinom,
potvrdio i...

Odgovori koje ste unijeli ne odgovaraju onima koji se nalaze

u našim dosijeima. Molimo vas da provjerite vaše lične informacije
i pokušajte ponovo.

Razočarenje. Isuviše brzo sam se zagrijao i sada su mi preostajala

samo dva pokušaja prije nego što se sistem blokira.
Ne zalijećući se, pokušao sam da raščistim stvari. Ana i ja nismo bili
ista generacija. Nesumnjivo je ranije išla u bioskop prije svoje šeste, ali s
koliko?
Gugl. Moji prsti na tastaturi. „S koliko godina odvesti djecu u
bioskop?” Na desetine stranica se otvorilo. Pretežno forumi posvećeni
porodici i ženskim časopisima. Pregledao sam prve sajtove. Izgleda su se
svi slagali; u drugoj godini je prerano, ali treba pokušati s tri ili četiri.
- 55 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Povratak na Vikipediju. 1994. Ana ima tri godine i njeni roditelji je

vode da gleda... Kralj lavova, najveći uspjeh za djecu u toj godini.
Novi pokušaj... i novi neuspjeh.
Dođavola! Horizont je postajao sve mračniji. Više nisam imao prava
na grešku. Prevario sam se. Igra je izgledala laka, ali je imalo previše
mogućnosti, previše parametara koje je trebalo uzeti u obzir. Nikada neću
uspjeti da prokljuvim Aninu lozinku.
Posljednji slavni pokušaj. 1995. Ana ima četiri godine. Zažmurio sam
kako bih pokušao da zamislim sebe u tom uzrastu. U glavi mi se pojavila
mala djevojčica. Zagasite kože, finih crta lica, smaragdnog, gotovo
prozračnog pogleda, stidljivog osmijeha. Prvi put ide u bioskop. A roditelji
je vode da gleda... Ponovo bacam pogled na internet enciklopediju. Te
godine je sjajan Toy Story doživio ogroman uspjeh. Ukucao sam odgovor i
stavio prst na tipku da bih potvrdio. Prije nego što pritisnuo, zatvorio sam
oči posljednji put. Mala djevojčica je i dalje bila tamo. Sa crnim
pletenicama, farmerkama na tregere, šarenim duksom, besprijekorno
čistim cipelicama. Zadovoljna je. Zato što je roditelji vode da gleda Toy
Story? Ne, to se nije uklapalo s Anom koju sam poznavao. Vratio sam se
unazad i premotao film. Božić 1995. Ana ima skoro pet godina. Prvi put
ide u bioskop i ona je izabrala film. Zato što je već pametna i nezavisna.
Ona zna šta hoće. Neki lijep crtani film u kome će moći da se poistovjeti sa
junakinjom i nauči neke stvari. Ponovo pregledam liste uspješnih filmova
iz te godine, vrebajući unutrašnji glas male djevojčice. Pokahontas.
Djevojka iz plemena Povatan kojoj su Diznijevi crtači dali crte Naomi
Kempbel. Prošla me je jeza. Čak i prije nego što sam potvrdio odgovor, bio
sam ubijeđen da sam ga pronašao. Unio sam deset magičnih slova i nova
veb-stranica mi je izgleda dozvoljavala da promijenim lozinku. Yes! Ovoga
puta je bila ispravna. Otvorio sam aplikaciju za geopozicioniranje telefona
i po isteku od nekoliko sekundi, na mom ekranu je zatreperila
blijedoplava tačkica.

3.
Ruke su mi drhtale. Srce mi je udaralo. Bio sam u pravu što sam
istrajao. Poruka mi je naznačavala da je Anin telefon isključen, ali je sistem
memorisao narednih dvadeset četiri časa posljednju poznatu poziciju
aparata.
Grozne draži globalnog nadzora...
Uočio sam krug koji je svjetlucao usred Sen-Sen-Denija. Na prvi
pogled, nekakva industrijska zona između Stena i Olnesu-Boa.
Napisao sam SMS Karadeku (Jesi li još daleko?), na koju je odgovorio
ko iz topa (Bulevar Sen-Žermen, zašto?).
- 56 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Mrdni malo! Imam ozbiljan trag.

Dok sam ga čekao, napravio sam kopiju na ekranu i zabilježio adresu
koja se pojavila, Avenija Platoa, Sten, Ii de Frans. Zatim sam prešao na
posmatranje iz satelita i maksimalno zumirao. Gledano iz vazduha,
objekat koji me je zanimao, ličio je na džinovski kameni blok koji je ležao
usred napuštenog terena.
S nekoliko klikova uspio sam tačno da prepoznam mjesto: firma za
skladištenje namještaja. Ujedoh se za usnu. Skladišta u predgrađu: sve ovo
nije slutilo na dobro.
Zvuk udaljene ali produžene sirene, koja je više ličila na trubljenje
slona nego na zvučno upozorenje, prodrmala je baštu.
Podigoh pogled, spustih dvije novčanice na sto, dohvatih moje stvari i
uskočih u Karadekov stari rendž rover koji poleti Ulicom Delambr.

- 57 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Riding with the King 8

Život ima zaokrete od 180 stepeni

a kad se to desi, čini to
u punoj brzini.
Stiven King

1.
Nije bilo kraja vožnji.
Najprije Invalidi, prelazak preko Sene, kretanje ka Jelisejskim poljima
i izlaz Majo. Potom periferija, auto-put, stadion Francuske i nacionalni put
koji je krivudao između La Kurneva, Sen-Denija i Stena.
Čak i na suncu, predgrađe je izgledalo tužno, kao da se boja neba
promijenila, postepeno se naoblačivši, rastapajući se da bi izgubila svoj
sjaj i uklopila se sa socijalnim stanovima i zgradama bez duše koje su se
smjenjivale duž glavne saobraćajnice ćiji su nazivi bili hvalospjev
proteklom komunizmu: Romen-Rolan, Anri-Barbis, Pol-Elijar, Žan-Fera...
Saobraćaj je izluđivao Karadeka. Uprkos bijeloj liniji, on je pretekao
mali kombi koji se vukao. Zato se našao u nevolji: ogroman crni džip, koji
se kretao punom brzinom, stigao nam je u susret, razjapljenih, bijesnih
čeljusti, kao drogiran, iz koga kulja hromirana para. Malo je falilo da nas
grdosija udari. Bivši policajac se u posljednjem trenutku izmakao sasuvši
bujicu psovki.
Mark je sada bio ubijeđen u neophodnost da pronađemo Anu. Vidio
sam ga kako drhti od bijesa, frustriran i nestrpljiv, podjednako
dekoncentrisan kao ja usljed neočekivanog razgranavanja naše istrage.
Iskoristili smo putovanje da bismo dovršili našu razmjenu informacija. Ma
koliko plodna bila, naša istraživanja su samo uspjela da skiciraju portret
jedne mlade žene koja je nestala, za koju ni on ni ja nismo više znali da li je
žrtva ili krivac.
„Ni policajci ne bi to bolje uradili” potvrdio je čestitajući mi što sam
odredio položaj telefona. Osjećao sam da vjeruje u taj novi trag. Vozio je

8
Vožnja s kraljem. - Prim. prev.
- 58 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

brzo, očiju prikovanih za put, žaleći što nema, „kao u stara dobra
vremena”, svoju sirenu ili rotaciju pri ruci.
Ekran GPS-a je pokazivao da nas kilometri dijele od našeg odredišta. S
čelom priljubljenim uz staklo, posmatrao sam betonske ploče, montažne
kuće, oronule fasade, javne zgrade koje samo što su nikle iz zemlje, a već
su bile umorne i išarane grafitima. Poslije razvoda mojih roditelja,
napustio sam Azurnu obalu da bih pratio majku u parisko predgrađe i
proveo sam mladost u istoj vrsti dekora iz koga izbija beznađe. Svaki put
kad bih kročio u njega, imao sam taj gadni utisak da zapravo nikad nisam
odatle ni otišao.
Zeleno. Narandžasto pa crveno. Karadek se nije obazirao na to što se
polako pali crveno svjetlo na semaforu i uključio se u kružni tok da bi
krenuo slijepom ulicom čija je posljednja tačka bila jedna džinovska kocka
od armiranog betona s četiri sprata. Zgrada Boks-populiija, „vašeg
stručnjaka za skladištenje namještaja”.
Policajac je parkirao rendž rover na jednom gotovo pustom parkingu:
dugačka traka asfalta koja je uzmicala pred poljem paprati spržene od
sunca.
„Kakav je plan?” upitah izlazeći iz kola.
„Plan je ovo”, reče nagnuvši se ka pregradi za rukavice da bi iz nje
izvadio glok 19 od polimera.
Karadek nije vratio svoje službeno oružje kao ni značku. Nisam
podnosio vatreno oružje i čak ni u ovakvom trenutku nisam bio spreman
da se odreknem svojih principa.
„Ozbiljno mislim, Mark.”
Zalupio je vrata na kolima i načinio nekoliko koraka na ključalom
betonu.
„Vjeruj mom iskustvu, u ovakvim situacijama, najbolje je nemati
plan.”
Zavukao je svoje poluautomatsko oružje u pojas i zaputio se odlučnim
korakom u pravcu utvrđenja.

2.
Balet kolica za prevoz robe i paletara. Uporni miris spaljenog kartona.
Koreografija viljuškara i kontejnera na točkićima. Prizemlje je gledalo na
zonu za upravljanje na koju su se nastavljale platforme za istovar
natrpane vozilima.
Karadek je pokucao na zastakljenu pregradu kancelarije u podnožju
betonske rampe koja je opsluživala spratove.
„Policija!” dobacio je mašući svojom trobojnom kartom.
- 59 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„E sad ste me stvarno ostavili bez teksta! Nema ni deset minuta kako
sam vas zvao!” uzviknuo je brbljivi čovječuljak koji je sjedio za metalnim
stolom.
Mark je okrenuo glavu prema meni. Njegov pogled je govorio: „Ništa
ne razumijem, ali pusti mene.”
„Patrik Ajaš”, predstavi se službenik koji nam je dolazio u susret. „Ja
sam šef ovog mjesta.”
Ajaš je imao jako izražen arapski akcenat. Zdepaste figure, četvrtastog
i veselog lica sa oreolom guste koste. Ispod njegove moderne prugaste
košulje virio je zlatan lanac. Da sam njega uzeo za lik u romanu, izgledao
bi kao karikatura.
Pustio sam dakle Marka da uzme stvar u svoje ruke:
„Objasnite nam šta se desilo.”
Dajući nam znak rukom, Ajaš nas je pozvao da ga slijedimo krenuvši
hodnikom rezervisanom za osoblje, kojim se dolazilo do liftova. Pomjerio
se u stranu da bi nas propustio da uđemo, pritisnuo dugme posljednjeg
sprata prije nego što je povikao:
„Prvi put vidim ovako nešto!”
Dok se kabina kretala, kroz staklo sam mogao vidjeti nizove drvenih
sanduka i olovnih kontejnera koji su se prostirali u nedogled.
„Buka nas je upozorila”, nastavi on. „Pomislili smo da je sudar: niz
strašno jakih udara uz zvuk lomljenja limarije, kao da nam autoput prolazi
iznad glave!”
Lift se otvorio na popločano stubište.
„Ovdje se nalazi sprat za samoskladištenje”, objasni Ajaš vodeći nas sa
sobom. „Klijenti mogu da iznajme boksove veličine velike garaže i
ovlašćeni su da mu pristupe u bilo kom trenutku.”
Upravnik je hodao podjednako brzo kao što je pričao. Koraci su mu
škripali po plastificiranoj podlozi i gotovo da smo se mučili da ga pratimo.
Prolazi su se smjenjivali za prolazima. Svi istovjetni. Užasavajući očaj
beskonačnog parkinga.
„Evo, to je ovdje”, saopštio je konačno, pokazujući veliki boks čija su
obijena vrata odavala utisak kao da su probušena.
Jedan crnac sijede kose čuvao je stražu na ulazu. U bijeloj polo majici,
žućkastosmeđoj jakni i kačketom.
„Ovo je Papa”, predstavi nam ga Ajaš.
Prestigavši Karadeka, prišao sam da vidim kolika je šteta.
Nije ostalo bogznašta od dvoja krila.

- 60 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ispala su iz šarki. Čak ni dvostruke šipke koje su služile kao ojačanje,

nisu mogle da spriječe napad. Površina od galvanizovanog čelika je bila
uvrnuta, savijena, istrgnuta. Okačeni na metalnim polugama, pokidani
lanci od dva katanca visili su nadolje.
„Je li ovo tenk napravio?”
„Niste bolje mogli da se izrazite!” uzviknu Papa. „Prije dvadeset
minuta je jedan džip na silu ušao u skladište. Popeo se dovde preko
pristupne rampe i zalijetao se na vrata sve dok nisu popustila. Kao prava
kola-ovan.”
„Kamere za nadzor su sve snimile”, uvjeravao je Ajaš. „Pokazaću vam
snimke.”
Opkoračio sam pukotinu da bih ušao u boks. Dvadeset kvadrata
osvijetljenih jakom svjetlošću. Prazno. Izuzev robusnih metalnih polica
zavarenih za pod i dva raspršivača u spreju oborenih na zemlju. Jedan je
bio bijeli, a drugi crni. Ličili su na boce termosa na koje je nakalemljen
poklopac s raspršivačem. Obmotani oko čeličnog stuba, konopci, ostaci
izolir trake, nedavno presječen gajtan.
Nekog su prisilno držali ovdje.
Anu su držali ovdje.
„Osjećaš ovaj miris?” upitao me je Mark.
Klimnuo sam glavom. Bila je to zapravo prva stvar koju sam
primijetio. Jak miris s različitim notama lebdio je u prostoriji. Miris je bilo
teško raspoznati: između svježe pržene kafe i zemlje poslije kiše.
Policajac je kleknuo da bi ispitao dva raspršivača.
„Da li znaš šta je ovo?”
„Predstavljam ti Eboni&Ajvori”, reče on zabrinutog izgleda. „Crno i
bijelo. Kao naziv pjesme Pola Makartnija i Stivija Vondera?” Klimnuo je
glavom.
„To je ručna izrada na bazi deterdženata koji se koriste u bolnicama.
Mješavina koja potpuno briše tragove DNK prisutne na mjestu zločina.
Profesionalna stvar. Set savršenog lopova.”
„Zašto dva sprej a?”
Pokazao je crni sprej.
„Eboni sadrži ultrasnažan deterdžent koji može da uništi devedeset
devet procenata DNK tragova.” Zatim je pokazao na bijeli sprej.
„Što se tiče Ajvorija, to je proizvod za maskiranje koji može da
promijeni strukturu jednih za stotinu preostalih. Ukratko, pred sobom
imaš čudotvorni recept koji omogućava da se svim forenzičarima na
svijetu kaže da mogu da se nose.”

- 61 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Izašao sam iz sanduka da bih se vratio do Ajaša.

„Ko iznajmljuje ovo mjesto?”
Upravnik raširi ruke u znak da ne razume.
„Niko zapravo. Prazno je od prije osam mjeseci!”
„Šta je bilo u garaži?” upitao je Karadek pridruživši nam se.
„Ništa” hitro odgovori Papa.
Policajac duboko uzdahnu. Istovremeno umornog i zabrinutog
izgleda, on se približi Patriku Ajašu i otvori usta kao da se sprema da mu
zaprijeti, ali umjesto toga, on mu spusti ruku na rame. Za nekoliko
sekundi, Karadekov stisak je prešao sa ključne kosti Arapina da bi mu
završio na vratu. Palac mu je zabijao u grkljan dok mu je kažiprstom
pritiskao vratni pršljen. Počevši da se guši zbog kliješta koja su ga sve jače
stiskala, Ajaš više nije imao kud. Dvoumio sam se da li da se umiješam,
poludio zbog tog iznenadnog naslništva. Karadek je išao na blef iako su
očigledno dva tipa govorila istinu. Bar sam u to vjerovao sve dok Ajaš nije
podigao ruku u znak predaje. Policajac popusti stisak, tek toliko da mu
dozvoli da uzme vazduha. Zatim je u patetičnom pokušaju da sačuva
glavu, Ajaš izgovorio:
„Uvjeravam vas da nije bilo ničeg drugog osima dva predmeta koja
sam sačuvao u kompjuterskom obezbjeđenju.”

3.
Ajašova verzija „kompjuterskog obezbjeđenja” bila je jedna prostorija
obložena desetinom ekrana na kojima su se smjenjivale crno-bijele slike
sistema za video-nadzor.
Sjedeći za svojim stolom, šef ovog mjesta je otvorio jednu od fioka.
„Našli smo ih zaglavljene pod policom”, pojasnio je stavljajući ova dva
trofeja na sto.
Prvi je bio Anin mobilni telefon. Odmah sam ga prepoznao
zahvaljujući naljepnici Crvenog krsta zalijepljenoj na aparatu. Ajaš je
postao toliko predusretljiv da mi je ponudio svoj punjač, ali bilo je
nemoguće ponovo ga uključiti. Ekran je bio polomljen. Šteta nije bila
onakva kakva se desi kad ispustite mobilni. Neko je morao da ga izgazi
udarcima pete da bi ga smrskao na taj način.
Drugi predmet je imao veći značaj. Radilo se o torbici od gušterove
sjajne kože ukrašenoj kristalima ružičastog kvarca. Jedan od mojih prvih
poklona Ani, a koji je nosila prethodne večeri za vrijeme našeg izlaska u
restoran. Brzo sam pretražio torbicu: novčanik, privezak za ključeve,
pakovanje papirnih maramica, hemijska olovka, naočare za sunce. Ništa
značajno.
- 62 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Evo video snimaka! Sada ćete da vidite divljačko rušenje!”

Ajaš je povratio snagu i više nije mirovao na svojoj stolici. Kao da
glumi u američkoj seriji, postavio se kao veliki stručnjak za slike,
žonglirajući s ekranima, vješto usporavajući, ubrzavajući ili premotavajući
snimke unazad.
„Prestani da mašeš rukama i daj da vidimo film”, iznervirao se Mark.
Već pri prvom prizoru smo se oduzeli: nabildovana zvijer spremna da
skoči. Mišićava silueta, opremljena zatamnjenim staklima, koja se
produžavala dvostrukom hromiranom rešetkom iznad branika.
Razmijenismo bijesne poglede: bio je to džip koji nas umalo nije
udario!
Na prvim snimcima video-nadzora, vidjelo se kako na silu ruši ogradu
na ulazu u skladište prije nego što je krenuo rampom koja opslužuje
gornje nivoe. Zatim se mogao vidjeti na posljednjem spratu.
„Zaustavi!” povika Karadek.
Ajaš je poslušao. Pažljivo posmatrajući ogromno sportsko vozilo,
prepoznao sam model: X6 BMW, kombinacija terenca i kupea. Kad je
dobio drugo dijete, jedan od mojih prijatelja, pisac krimića, nabavio ga je i
hvalio njegove „vrijednosti”: imao je bar dvije tone, pet metara dugačak,
visine preko metar i po. Primjerak koji sam gledao na ekranu djelovao je
još više zastrašujuće sa svojim ojačanim branicima, zadimljenim staklima,
maskiranim registarskim tablicama.
Mark je sam pritisnuo jedno dugme da bi ponovo pustio sliku.
Vozač džipa je tačno znao zašto je tu. Bez oklijevanja je odjurio do
posljednjeg reda, zaokrenuo i zaustavio vozilo ispod mjesta gdje je
postavljena kamera. Mogla se raspoznati samo hauba vozila i desetine
boksova u nizu. Potom... se više ništa nije vidjelo.
„Kučkin sin, pomjerio je aparat!” procijedio je Karadek kroz zube,
Baksuz. Tip je - ali ništa ne govori da se nije radilo o ženi i da nije bilo
više osoba u kolima - očigledno bio okrenuo kameru za video-nadzor u
pravcu zida. Na ekranu je sada bio samo prljav i sivkast snijeg.
Karadek je od bijesa tresnuo pesnicom u sto, ali je Ajaš, nalik
mađioničaru, imao više od jednog trika u šeširu. „Pokaži mu tvoj telefon,
Papa!”
Crnac je već imao svoju spravu u ruci. Širok osmijeh mu je ozario lice.
„Ja sam sve snimio! Stari Papa je lukaviji od...”
„Daj to ovamo!” Mark mu istrže mobilni iz ruku.
Stao je da rukuje mobilnim i pustio film.

- 63 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Prvo razočarenje: slika je bila tamna, prezasićena i istačkana. Hrabar,

ali ne i neustrašiv, Papa se držao po strani operacija. Nije se moglo mnogo
nazrijeti jer se scena nije dobro vidjela, ali je ono najhitnije bilo tu.
Brutalno, nasilno, užasno. Uz paklenu buku, džip je nalijetao na boks sve
dok ga nije obio. Zatim je muškarac s fantomkom izletio iz vozila i ušao u
garažu. Kad je ponovo izašao, nepun minut kasnije, nosio je Anu
presavijenu na dva dijela na ramenu.
Dokaz da muškarac nije bio vitez na bijelom konju koji je došao da je
izbavi je to što je Ana vrištala i branila se. Tip je otvorio gepek i grubo je
ubacio unutra. Poslije kraćeg zadržavanja u kabini automobila, on je
izašao držeći dva sprej a i požurio da se vrati u garažu da bi obavio
čišćenje. Vidio se završavao u trenutku kad kola ponovo kreću
munjevitom brzinom i odlaze ka izlazu iz skladišta.
Nadajući se da će primijetiti neku indiciju, Mark je iznova puštao film
pojačavši zvuk telefona na maksimum.
Mučenje je ponovo počinjalo: pobješnjela kola, uništavanje sanduka i
Ana, zarobljenica nepoznatog čovjeka.
Upravo prije nego što će je ubaciti u gepek, načuljio sam pažljivije uši.
Ana je mene dozivala.
Urlala je moje ime.
„Rafaele! Pomozi mi, Rafaele! Pomozi mi!”

4.
Vrata na kolima se zatvaraju. Vožnja nazad. Promjena brzine.
Karadek je naglo ubrzao, ostavljajući nekoliko tragova guma na
asfaltu. Prikovan za svoje sjedište usljed silovitog polaska, vezah se
pojasom gledajući u retrovizoru kako se udaljava podrhtavajuća slika
betonske kocke.
Izjedao me je nespokoj zbog Ane, grozničavije nego ikada. Vidjevši je
kako me tako doziva u pomoć, toliko sam se potresao i jedva sam
uspijevao da zamislim šta je tada vjerovatno osjećala. Svim silama sam se
nadao da je u svojoj preplašenosti, vjerovala da sam u stanju da je
pronađem. Dok je Mark gazio na gas da bi izašao na nacionalni put, ja sam
pokušao da sredim misli. Za trenutak mi je obamrlost zaustavila svaku
sposobnost razmišljanja. Bio sam potpuno izgubljen: od jutros smo saznali
toliko stvari, ali ja nisam uspijevao da ih povežem u događaje niti da im
dam i najmanji smisao.
Koncentrisao sam se. U šta sam bio potpuno siguran? Ne u mnogo
toga, iako na prvi pogled određene činjenice nisu bile sporne. Nakon naše
prepirke, Ana je sjela na avion, sinoć, na aerodromu u Nici, da bi se vratila

- 64 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

u Pariz. Stigla je u Orli oko jedan ujutru. Kao što svjedoči prisustvo njene
torbe u stanu, ona se vjerovatno taksijem dovezla do Monruža. A poslije?
Uvjerenje prije nego izvjesnost: kontaktirala je nekoga da bi ga upozorila
da mi je pokazala fotografiju na kojoj su tri leša. Koga i zašto? Nisam imao
predstavu. Ali od tog trenutka, sve se preokrenulo. Ana je finala posjetu u
svom stanu. Uslijedio je razgovor koji je prerastao u svađu. Oteli su je i
držali nekoliko sati u skladištu za namještaj u sjevernom predgrađu. Sve
dok jedan drugi neznanac nije obio boks svojim džipom, ne da bi je
oslobodio, već da bi je zadržao u pritvoru.
Protrljao sam kapke i spustio prozor da bih uzeo malo vazduha.
Plovio sam kroz mutne vode. Moj scenario nije bio nužno netačan, ali mu
je nedostajalo previše djelića slagalice.
„Moraćeš brzo da doneseš odluku.”
Markov glas me je prenuo iz razmišljanja. Zapalio je cigaretu i vozio
punom brzinom, „O čemu razmišljaš?”
„Hoćeš li ili ne da prijavimo policiji?”
„Poslije onoga što smo upravo vidjeli, teško je to ne učiniti, zar ne?”
Povukao je dugi dim iz cigare žmirkajući. „Na tebi je da odlučiš.”
„Osjećam da ti izbjegavaš.”
„Nikako, ali treba da budeš svjestan jedne stvari: policija je kao
hanzaplast kapetana Hadoka 9. Jednom kad se upetljaš, više nećeš moći da
se iščupaš. Policajci će istraživati. Tvoj i Anin život će biti ispretresani.
Klupko će se razmotati. Sve će se naći u javnosti. Više ništa nećeš moći da
kontrolišeš i više se nikada nećeš moći vratiti unazad.”
„Šta će se tačno desiti ako odlučim da odem i slučaj prijavim policiji?”
Mark izvadi iz džepa Papin telefon.
„S ovim video snimkom, već smo im sažvakali jedan dio posla. Sada
kada imamo konkretan dokaz da je Ana u opasnosti, tužilac neće moći da
postupi drugačije osim da zaključi da se radi o uznemirujućem nestanku,
štaviše o otmici.”
„Šta policija može da uradi više od nas?”
Karadek je bacio kroz prozor svoj pikavac i malo razmislio.
„Kao prvo, pokušaće da istraže Aninu telefonsku liniju da bi vidjeli
dnevnik njenih poziva.”
„Šta još?”
„Pokušaće da udu u trag Eboni&Ajvoriju, ali ih to neće daleko odvesti.
Zatim će izbaciti listinge da bi vidjeli kome pripada džip. Tablice su

9
Lik iz stripa Tintin, - Prim. prev.
- 65 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

zaklonjene, ali pošto se ne radi o uobičajenom modelu, uspjeće dosta

lako...”
„... da primijete da je vozilo kradeno.”
Klimnuo je glavom. „Razumio si.”
„To je sve?”
„Za sada ne vidim ništa drugo.”
Udahnuo sam duboko. Nešto mi nije dalo da se obratim policajcima:
Anina briga da prikrije svoj identitet svih ovih godina. To što je jedna
šesnaestogodišnjakinja imala toliku potrebu da se krije, činilo mi se
zapanjujućim. Prije nego što dublje zadrem ispod površine, trebalo je da
saznam ko je ona zaista.
„Ako odlučim da nastavim istragu, mogu li da računam na tvoju
pomoć?”
„Da, tvoj sam čovjek, ali moraš da budeš svjestan opasnosti i da dobro
izmjeriš sve rizike.”
„Šta će se desiti sa policajcima iz Sen-Sen-Denija koje je Ajaš pozvao?”
Karadek je odagnao moje strahove:
„Nije im se žurilo da stignu. Vjeruj mi, neće se udubiti. Dok se ne
dokaže suprotno, radi se samo o obijenoj garaži, ni o čemu više. Bez video
snimka, dvije slute neće djelovati uvjerljivo. Nema više otisaka na mjestu
zločina, a mi smo pokupili jedine predmete koji bi mogli da ih odvedu do
Ane: njen telefon i torbicu. S tim u vezi, jesi li siguran da u torbici nema
ničega što bi se moglo istražiti?”
Da bih umirio savjest, provjerio sam još jedanput sadržaj futrole od
gušterove kože. Novčanik, papirne maramice, privezak za ključeve,
naočare za sunce. Hemijska. Ne. Zastao sam na ovom posljednjem
predmetu. Plastični štapić sa poklopcem za koji sam u prvo vrijeme
pomislio da je flomaster, bio je zapravo... test za trudnoću. Pogledao sam u
prozorčić za očitavanje rezultata da bih otkrio dvije plave paralelne
tračice.
Od emocije mi se stegnu grlo. Tijelo mi je probolo hiljadu ledenih
strelica koje su me paralisale. Oko mene je stvarnost počela da se rastapa,
krv mi je strujala i bubnjala u ušima. Pokušao sam da progutam pljuvačku,
ali nisam bio u stanju da progutam.
Test je bio pozitivan.
Trudna si.
Sklopio sam oči. Poput eksplozije granata, određeni trenuci su
bljesnuli u mojoj glavi: prizori naše posljednje večeri prije nego što je
prerasla u svađu. Tako jasno sam ponovo vidio tvoje izraze lica, kako
zračiš od sreće, svjetlost na tvom licu. Čuo sam tvoj smijeh i dešifrovao
- 66 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

promjene u tvom glasu. Tvoj pogled, tvoje riječi, svaki tvoj pokret sada je
dobijao novi smisao. Bila si planirala da mi to saopštiš juče. Siguran sam.
Prije nego što sve upropastim, planirala si da mi saopštiš da nosiš našu
bebu.
Otvorio sam oči. Moja istraga je upravo promijenila svoju prirodu.
Nisam više tražio samo ženu koju volim već i naše dijete!
Promuklo brujanje u mojim ušima je nestalo. Kad sam se okrenuo
prema Karadeku, bio je na telefonu. Pod dejstvom emocija, nisam čak ni
čuo da je zvonio.
Pošto je periferija postajala sve zakrčenija, on je krenuo Avenijom
Maršala kod izlaza Anijer i sada se provlačio Ulicom de Tokvil da bi
izbjegao zastoje u Bulevaru Malezerb.
S mobilnim uglavljenim između uha i ramena, i on je izgledao
zaprepašćeno.
„Jebote! Vaser! Jesi li apsolutno siguran u to što mi govoriš?” Nisam
čuo odgovor njegovog sagovornika. ,,Ok” promrmljao je policajac prije
nego što je spustio slušalicu. Nekoliko sekundi je ostao bez glasa. Bio je
preblijedio. Lice mu se izobličilo. Nikada ga nisam vidio takvog. „Ko je to
bio?” upitah.
„Žan-Kristof Vaser, policajac iz Kriminalističkog kome sam poslao A
nine otiske.”
„Pa?”
„Otisci prstiju su se podudarili. Ana se nalazi u sistemu za automatsku
identifikaciju otisaka prstiju.” Koža na nadlakticama mi se naježila. „Koji je
njen pravi identitet?” Policajac je zapalio drugu cigaretu. „Ana se u stvari
zove Kler Karlajl.”
Zatišje. Ovo ime mi nije ništa govorilo. Mora da sam ga čuo nekada
davno, ali se više nisam sjećao pod kojim okolnostima. „Za šta je
osuđena?”
Karadek je odmahnuo glavom izdahnuvši dim. „Ni za šta zapravo. Kler
Karlajl se smatra mrtvom već godinama.”
Pogledao me je i pročitao nerazumijevanje na mom licu. „Kler Karlajl
je jedna od žrtava Hajnca Kifera”, pobliže je objasnio.
Krv mi se sledila i imao sam utisak da padam u provaliju užasa.

- 67 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Slučaj Kler Karlajl

Bilo je to tokom užasa

jedne duboke noći.
Žan Rasin

1.
Razdanjivalo se.
Ružičasta svjetlost je bojila igračke koje je moj sin razbacao na sve
strane po salonu. Konjić koji se klati, slagalice, magično drvo, hrpe knjiga,
drveni vozić...
Malo poslije 6 časova, noć je ustupila mjesto kobaltnoplavom nebu,
zagasitom i prozračnom. Prolaz Anfer, ptice su počinjale da pjevaju, a na
mom balkonu je svjež miris muškafli postajao sve jači. Dok sam ustajao da
bih ugasio lampe, nagazio sam jednu plastičnu kornjaču koja je počela da
svira neku pjesmicu i trebalo mi je skoro minut da bih je ućutkao. Na svu
sreću, Teo je uvijek imao čvrst san, da ga ni topovi ne bi probudili. Pošto
sam odškrinuo njegova vrata da bih ga čuo kad se probudi, otvorio sam
prozor da bih ugrabio izlazak sunca i ostao sam tako, nalakćen na ogradu
terase nadajući se da ću pronaći malo snage u svjetlosti zore.
Gdje si ti, Ana? Ili prije, sada treba da te zovem Kler...?
Hladne nijanse su se pretočile, vukući na ljubičasto, prije nego što su
otoplile u nestvarno bistroj svjetlosti, prekrivajući narandžastim velom
lamele hrastovog parketa. Ali očekivana snaga nije došla.
Zatvorio sam prozor i pokupio nekoliko listova iz mog štampača.
Zatim sam ih čiodama zakačio na pano od plute koju sam obično koristio
da bih klasirao dokumentaciju tokom pisanja mojih romana.
Noć sam proveo u pretraživanju po netu. Na sajtovima internet
štampe i digitalnim knjižarama, prelistao sam stotine članaka, skinuo više
knjiga, odštampao veliki broj fotografija. Takođe sam pogledao sve
programe o različitim činjenicama koji su posvetili jednu emisiju ovom
slučaju (Čas zločina, Uvedite optuženog, On the Case with Paula Zahn...).
Sad mi je jasno zašto si željela da sakriješ svoju prošlost.

- 68 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ako sam htio da imam šansu da te nađem, trebalo je da prikupim za

ograničeno vrijeme „dosije” od više stotina strana koji se tiču tvog
nestanka.
Sada više nije dolazilo u obzir da obavijestim policiju. Nije mi više bilo
važno da znam da li si nedužna žrtva ili previjani krivac. Ovakvim
pojmovima više nije bilo mjesta. Ti si jednostavno bila žena koju volim i
koja nosi naše dijete i u tom smislu sam htio sačuvam tvoju tajnu što duže
mogu. Kao što si ti uspjela da je čuvaš skoro deset godina.
Dohvatio sam termos pored kompjutera i ispraznio ga do kraja u
moju šolju, dovršavajući tako treći litar kafe te noći. Zatim sam sjeo u
udobnu fotelju koja se nalazila preko puta panoa od plute.
Gledao sam s odstojanja desetine fotografija zakačenih čiodama. Prva,
gore slijeva, bila je kopija potjernice podijeljene u prvim satima nakon
tvog nestanka:

Zabrinjavajući nestanak maloljetne osobe.

Kler, 14 godina
Nestala u Liburnu od 28. maja 2005.
Visina 1.60m; meleskinja, zelene oči,
kratka crna kosa, govori engleski.
Farmerke, bijela majica, žuta sportska torba.
Ako raspolažete bilo kakvom informacijom, kontaktirajte:
Žandarmeriju Liburna
Policijski hotel - stanica Bordoa

Ova fotografija me potpuno zbunjuje. To si ti i to je neka druga.

Trebalo bi da imaš četrnaest godina, ali ti se lako može dati šesnaest ili
sedamnaest. Prepoznajem tvoju kožu boje ambre, ozareno lice, tvoje
pravilne crte. Ali ostalo mi je strano: lažna sigurnost, provokativni pogled
pomalo divlje tinejdžerke, kratka kovrdžava kosa podšišana na paž, usne
sedefastog sjaja djevojke koja glumi ženu.
Ko si ti, Kler Karlajl?
Zažmurio sam. Bio sam krajnje iscrpljen, ali nisam imao namjeru da
se odmaram. Naprotiv. U mojoj glavi sam premotavao film o tome šta sam
saznao ovih posljednjih časova. Film o onome što su mediji svojevremeno
nazivali „Slučaj Kler Karlajl.”

- 69 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

2.
Subota, 28. maj 2005, Kler Karlajl, mlada Njujorčanka od četrnaest
godina na lingvističkom boravku u Akvitaniji, provodi popodne u Bordou
sa grupom od pet drugarica. Djevojke ručaju salatu na Trgu Burs, šetaju
po šetalištima, grickaju čokoladne kanele kod Bajardrana i šopinguju u
četvrti Sen-Pjer.
U 18:05 sati, Kler sjeda u regionalni brzi voz na stanici Sen-Žan da bi
se vratila u Liburn gdje stanuje porodica Larivijer kod kojih je smještena
tokom trajanja boravka. U društvu je sa Olivijom Mendelšon, drugom
američkom učenicom koja pohađa istu školu. Voz ulazi na peron u 18:34
časova i kamera za nadzor jasno snima prizore dvije djevojke u trenutku
kad napuštaju stanicu pet minuta kasnije.
Kler i Olivija prave nekoliko koraka zajedno, na Aveniji Galijeni.
Zatim, tek što su im se putevi razišli, Olivija začuje vrisak, okrene se i
krišom spazi čovjeka „od tridesetak godina, plave kose” u trenutku kada
gura njenu prijateljicu u sivi kamionet. Prije nego što će naglo krenuti. I
iščeznuti.
Olivija Mendelšon je bila prisebna i zabilježila je broj tablica kombija i
smjesta pozvala žandarmeriju. Mada plan o prijavi-otmice još nije
postojao u to vrijeme (prvi put će biti testiran šest mjeseci kasnije da bi
pronašli šestogodišnju djevojčicu u Men-e-Loar), patrole su bez odlaganja
bile postavljene na većini glavnih putnih pravaca. Apel svjedocima i
upozorenje otmičaru s predumišljajem, brzo su i masovno upućeni -
napravljen je foto-robot na osnovu Olivijinih opisa, koji je pokazivao
čovjeka upalog lica, podšišanog na kratki paž, očiju duboko usađenih u
očne duplje.
Postavljene patrole nisu uspjele da uhapse osumnjičenog. Praktično
vozilo, sivi pežo ekspert, čije su tablice odgovarale opisu koji je
obezbijedila Olivija, pronađeno je sutradan, zapaljeno, u jednoj šumi
između Angulema i Perigea. Vozilo je prijavljeno kao ukradeno
prethodnog dana. Helikopteri su nadlijetali šumu. Označili su dosta
prostranu zonu potrage koju su podrobno pročešljali organizujući brojne
hajke sa psima. Policijski forenzičari koji su pohrili na lice mjesta, uspjeli
su da uzmu izvjesne otiske i genetske tragove. Na zemlji su takođe
pronašli tragove guma pored ugljenisane školjke automobila. Nesumnjivo
gume kola u kojima je prevezena Kler. Uzet je otisak, ali je kiša koja je pala
preko noći pokvasila zemlju, umanjivši svaku šansu za identifikacijom,

3.
Da li je otmica Kler bila čin s predumišljajem ili je bila samo trenutni
impuls nekog poremećenog tipa u prolazu?
- 70 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Povjerena kriminalisičkoj brigadi Bordoa, istraga se pokazala

komplikovanom. Ni genetski uzorci ni otisci prstiju nisu doveli do
identifikovanja osumnjičenog. Uz pomoć prevodilaca, istražitelji su se dali
na dalje ispitivanje đaka i profesora. Svi su pripadali školi Mother of
Mercy High School, katoličkoj ustanovi za djevojke Aper Ist Sajda koja je
bila pobratimljena sa gimnazijom Sen-Fransoa-de-Sal iz Bordoa. Ispitali su
porodicu u kojoj je bila smještena - gospodina i gospođu Larivijer - ne
saznavši bogznašta. Pratili su seksualne prestupnike iz te oblasti,
popisivali telefonske razgovore obavljene u trenutku događaja nedaleko
od terminala najbližeg stanici. Kao i u svakoj medijski propraćenoj istrazi,
policijska stancia je dobijala na desetine izmišljenih poziva i beskorisnih
anonimnih pisama. Ali nakon mjesec dana, trebalo je prihvatiti užasnu
istinu: istraga nije odmakla ni za jedan korak. Kao da nikada u stvari nije
ni pokrenuta...

4.
Teorijski, nestanak Kler Karlajl je imao sve od čega se mediji uzrujaju.
Međutim, mašina se nije zahuktala onoliko koliko u drugim sličnim
slučajevima. Ne mogu to sebi da objasnim, ali nešto je ukočilo talas
saosjećanja kakav je drama zavređivala. Da li je Klerino američko
državljanstvo? Činjenica što na fotografijama izgleda starije nego što
jeste? Vijesti plasirane tog dana?
Pronašao sam novine iz tog vremena. U nacionalnim novinama su
sutradan poslije nestanka Kler, udarni naslovi bili rezervisani za
unutrašnju politiku. Pobjeda „ne” na referendumu o Evropskoj konstituciji
doživljena je kao zemljotres, slabeći istovremeno Širaka i njegovu
opoziciju, izazivajući odlazak premijera i formiranje nove vlade.
Prva depeša Frans presa u kojoj se pominje „slučaj Karlajl” bila je
puna nepreciznosti. Sam bog zna zašto, sastavljač teksta je tvrdio da je
Kler porijeklom iz Bruklina, dok je ona već dugo vremena živjela u
Harlemu. Zatim, druga depeša je ispravila grešku, ali bilo je prekasno:
pogrešna informacija se prenijela kao virus, duplirajući se iz članka u
članak, preobražavajući Kler Karlajl u „djevojku iz Bruklina”.
Prvih dana je slučaj gotovo da je imao više medijskog odjeka u
Sjedinjenim Državama nego u Francuskoj. Njujork tajms mu je posvetio
ozbiljan članak s dosta činjenica, ali iz koga nisam saznao ništa posebno.
Njujork post, kralj tabloida, bavio se slučajem skoro nedjelju dana. Sa
svojim dobro poznatim smislom za krutost i nijanse, nedjeljnik je nagađao
najluđe pretpostavke, prepuštajući se po pravilu ocrnjivanju Francuske,
odvraćajući čitaoce od odlaska na odmor u Francusku ukoliko ne žele da
im tamo kidnapuju, siluju ili muče dijete. Potom su se novine od danas do
sutra zamorile, okrenule ka drugim skandalima (suđenje Majklu
- 71 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Džeksonu), drugim razglabanjima (zaruke Toma Kruza) i ostalim

dramama (u Nju Džersiju su tri mala djeteta pronađena ugušena u gepeku
automobila).
U Francuskoj je najbolji članak koji sam pročitao bio iz regionalne
štampe. Potpisala ga je Marlena Delatur, novinarka nedjeljnika Sid-Uest
koji je posvetio duplericu porodici Karlajl. Opislala je portret Kler koji se
poklapao s onim kako sam je ja zamišljao u njenom mladalačkom dobu.
Djevojka odrasla bez oca, stidljiva i marljiva, oduševljena knjigama i
studijama, koja je najviše od svega željela da postane advokat. Uprkos
svom skromnom porijeklu, ovaj odlična učenica se izborila da dobije
stipendiju i upiše se, godinu dana prije vremena, u jednu od najelitnijih
gimnazija Njujorka. Članak je napisan povodom dolaska Klerine majke u
Francusku. Godine 2005, 13. juna, vidjevši da istraga tapka u mjestu, Džojs
Karlajl je napustila Harlem da bi došla u Bordo. Na sajtu INA, mogao sam
da vidim nekoliko apela za pomoć koje je dala u medijima, koji je
ponovljen naročito u vijestima u osam časova uveče na Frans 2, u kome je
molila onoga ko je oteo njenu kćerku da joj ne naudi i da je oslobodi. Na
ovim slikama, ličila je na nekadašnju američku sprinterku Merion Džons: s
punđom od pletenica, izduženog lica, s nosem istovremeno šiljatim i
prćastim, mliječnobijelih zuba i pogleda od ebanovine.
Ali Merion Džons s naduvenim kapcima i crtama lica uništenim od
tuge i bola i neprospavanih noći. Izgubljena i dezorijentisana majka, u
zemlji koja nije njena i koja se sigurno pitala kojom je to ironijom sudbine
njena kćerka, pošto je četrnaest godina bezbjedno živjela u Istočnom
Harlemu, mogla da se nađe u smrtnoj opasnosti u zabiti neke francuske
provincije.

5.
Tokom više od dvije godine, istraga je ostala dakle na mrtvoj tački
prije nego što je ponovo pokrenuta na spektakularan način i doživjela
posebno gnusan epilog.
Godine 2007, 26. oktobra, u zoru, prijavljen je požar u jednoj
osamljenoj kući usred šume blizu Saverna, na granici Lorene i Alzasa.
Frank Mizelije, žandar iz te oblasti, na putu za posao, primijetio je s puta
dim i prvi je signalizirao uzbunu.
Kad su vatrogasci stigli, bilo je previše kasno. Vatra je opustošila
kuću. Čim je požar savladan, vatrogasci su krenuli prema zgarištu i s
čuđenjem otkrili prvobitnu arhitekturu kuće. Naizgled vrlo klasična, bila je
to zapravo moderna građevina, poluukopana u zemlju. Čvrsto utvrđenje u
obliku elise, napravljeno oko džinovskog zavojitog stepeništa koje je
tonulo u zemlju da bi opslužilo niz još dubljih prostorija.

- 72 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ćelije.
Doživotne tamnice.
U prizemlju je pronađen leš muškarca koji je progutao ogromnu dozu
ljekova za spavanje i anksiolitika. Potonja identifikacija će pokazati da se
radi o vlasniku kuće: Hajncu Kiferu, njemačkom arhitekti od trideset
sedam godina, koji se u toj oblasti nastanio prije četiri godine.
U jednoj od tri „sobe”, lisicama vezano za težak cjevovod, tijelo jedne
adolescentkinje. Trebalo je više dana da bi se na osnovu zuba i DNK
žrtavama stavila imena.
Luiz Gotje, koja je imala četrnaest godina kada je nestala 21.
decembra 2004. dok je bila na raspustu kod svoje bake i djeda blizu Sen-
Brijeka u Kot-Darmoru.
Kamij Mason, koja je imala šesnaest godina kad je nestala 29.
novembra 2006. vraćajući se kući pješice, poslije treninga, u nekoj palanci
između Sen-Šamona i Sent-Etjena.
Kloe Dešanel, naposljetku, koja je imala petnaest godina na dan kad se
odigrala drama, netragom je nestala 6. aprila 2007. kad je išla u opštinski
konzervatorijum Sent-Averten u predgrađu Tura.
Tri tinejdžerke koje je Kifer kidnapovao u periodu od dvije i po
godine, u tri francuska regiona udaljena jedna od drugih. Tri nemoćne
žrtve koje je istrgao iz njihovih života srednjoškolki da bi stvorio svoj
grozomorni harem. Tri nestanka koja svojevremeno nisu čak službeno ni
okarakterisana kao otmice u vrijeme odigravanja. Luiz Gotje se bila
posvađala s bakom i djedom, Kamij Mason je bila stručnjak za male izlete,
a roditelji Kloe Dešanel su oklijevali da prijave nestanak svoje kćerke,
narušivši time efikasnost istrage. Da bi stvar bila još gora, zbog geografske
razuđenosti, nijedan od policajaca koji su radili na ovim dosijeima nije
izgleda napravio vezu između ova tri slučaja...
Posljednjih deset godina, brojna djela su pokušala da „razumiju”
psihologiju Hajnca Kifera - ako uopšte ima šta da se razumije u glavi onoga
čija monstruoznost dostigne takve razmjere. S nadimkom „njemački
Ditru 10”, predator je ostao enigma, odolijevajući analizama policajaca,
psihijatara i novinara. Kifer nije imao prethodne kriminalne radnje, nije se
pojavljivao ni u jednom policijskom dosijeu, nikada nije označen zbog
sumnjivog ponašanja.
Sve do kraja 2001. godine radio je u Minhenu u arhitektonskom
kabinetu na dobrom glasu. Ljudi koji su ga sretali nisu se sjećali ničeg
lošeg u vezi sa njim, ali većina ga se naprosto nije sjećala. Hajnc Kifer je

10
Mark Ditru, belgijski serijski monstruozni pedofil i ubica. - Prim. prev.
- 73 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

bio samotnjak, providno i nepristupačno biće. Pravi pravcati gospodin

Celofan.
Nije se pouzdano znalo šta je Kifer „radio” sa svojim žrtvama. Tri
ugljenisana tijela su bila u previše lošem stanju da bi se njihovom
autopsijom mogli otkriti tragovi seksualnih radnji ili mučenja. Priroda
požara, naprotiv, nije dovođena u sumnju. Unutrašnjost kuće je bila
polivena benzinom. Kao i tijelo njihovog dželata, tijela tinejdžerki su bila
natrpana tabletama za spavanje i anksioliticima. Iz nepoznatog razloga,
Kifer je po svemu sudeći odlučio da izvrši samoubistvo i povede sa sobom
svoje tri zatvorenice.
Pojedini kriminolozi koji su se udubili u njegov slučaj, tražili su savjet
od arhitekata. Podrobno proučavajući planove i konfiguraciju „palate
užasa” i njenih zvučno izolovanih zidova, ovi posljednji su došli do
zaključka da je vrlo moguće da nijedna djevojčica nije znala da postoje
druge dvije. Premda je ova verzija bila nepouzdana, štampa ju je upamtila.
A ona je izazivala očaj i ledila od užasa.

6.
Otkriće tri tijela je imalo značajan medijski odjek. Ono je stavljalo
policiju i pravosuđe u delikatnu poziciju, ukazujući istražiteljima i
istražnim sudijama na njihove propuste. Tri mlade Francuskinje su umrle,
ubio ih je đavo, pošto su mjesecima i godinama bile zarobljene i trpele
zlostavljanje. Čija je to greška? Svačija? Ničija? Nadležni su počeli da
prebacuju loptu jedni drugima.
Analiza mjesta zločina trajala je čitava dva dana. U kanalizaciji kuće
kao i u Kiferovom pikapu, pronađena je kosa kao i drugi svježi tragovi
DNK koji nisu pripadali ni zločincu ni trima žrtvama. Rezultati su pali
desetak dana kasnije: postojala su dva genetska otiska, od kojih je jedan
ostao nepoznat. Drugi je bio od Kler Karlajl.
Samo što je ta informacija otkrivena, ustanovljeno je da je u trenutku
otmice Kler, Hajnc Kifer bio u posjeti kod svoje majke koja je živjela u
jednom stacionaru u Riberaku, u Dordonji, na svega šezdeset kilometara
od Liburna.
Obilježili su vrlo širok perimetar oko objekta. Ponovo su pretražili
jezera, dovezli bagere, mobilisali helikoptere da nadlijeću šumu i apelovali
na sve ljude dobre volje da se uključe u opsežnu hajku.
A vrijeme je prolazilo.
I nada da će se tijelo odnekud pojaviti je iščezla.
Iako nikada nisu pronašli tijelo tinejdžerke, ni za koga više nije bilo
sumnje da je Kler Karlajl mrtva. Nekoliko dana ili nekoliko sati prije nego

- 74 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

što će okončati svoje dane i organizovati svoj masakr, Kifer ju je odveo na

zabito mjesto, ubio je i otarasio se tijela.
Dosije je ipak ostao otvoren tokom naredne dvije godine, a da nijedan
novi elemenat istražitelji nisu unijeli. Potom, krajem 2009. godine, sudija
zadužen za instrukcije, potpisao je potvrdu o smrti Kler Karlajl.
I više niko nikada nije čuo za „djevojku iz Bruklina”.

- 75 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ples duhova

Istina je kao sunce.

Dopušta da se sve vidi ali se u
nju ne može gledati.
Viktor Igo

1.
„Hajde, ustaj tamo!”
Stresao sam se od Karadekovog glasa. Otvorio sam oči poskočivši.
Preznojio sam se, srce mi je udaralo kao ludo i imao sam gorak ukusu u
ustima.
„Kako si ušao, dođavola?”
„Još imam duplikat tvojih ključeva.”
Noseći seljački hljeb pod jednom miškom i sa kesom iz kupovine pod
drugom, očigledno se vraćao iz piljarnice-pekare na uglu ulice. Oči su me
peckale i osjećao sam početak mučnine. Dvije neprospavane noći zaredom
bilo je više nego što moje tijelo može da podnese. Zijevnuo sam dva puta u
mahu prije nego što sam na jedvite jade ustao iz fotelje da bih se pridružio
Marku u kuhinji.
Bacih pogled na zidni sat: skoro 8 sati. Sranje. Umor me je iznenada
savladao i spavao sam više od jednog sata.
„Imam lošu vijest”, saopštio je Mark paleći automat za kafu.
Po prvi put otkako je upao, pogledao sam ga u oči. Njegov mračan
izgled nije slutio na dobro.
„Kako je moguće da stvari mogu biti još gore?”
„Radi se o Klotildi Blondel.”
„Direktorici gimnazije?”
Potvrdio je glavom.
„Upravo se vraćam iz Svete Cecilije.”
Nisam mogao da vjerujem sopstvenim ušima.
„Išao si tamo bez mene?”

- 76 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Dolazio sam da te tražim prije sat vremena”, ljutnu se on. „Ali spavao
si kao top, pa sam riješio da tamo odem sam. Proveo sam noć
razmišljajući: Blondel je naš jedini trag. Ako sam dobro shvatio ono što si
mi ispričao, ona o svemu zna mnogo više nego što ti je rekla. Mislio sam da
će se, pošlo pogleda video o napadu na njenu štićenicu, uplašiti i sjesti da
razgovaramo.”
Prije nego što je nastavio, stavio je mljevenu kafu u filter.
„Ali kad sam stigao u Ulicu de Grenel, bilo je mnoštvo policajaca
ispred kapije gimnazije. Neke sam prepoznao: tipovi iz treće divizije
sudske policije. Čitava trupa Ludovika Kasanja. Pokušao sam da budem
neprimjetan da me ne bi opazili i ostao sam pritajen u svom autu sve dok
nisu otišli.”
Imao sam loš predosjećaj.
„Šta su policajci imali da traže u Svetoj Ceciliji?”
„Pozvao ih je pomoćnik direktora: tijelo Klotilde Blondel je pronađeno
beživotno u dvorištu škole.”
Odjednom sam izašao iz svoje letargije, ali nisam bio siguran da sam
dobro razumio.
„Mogao sam da ispitam vrtlara”, nastavio je Mark stavljajući kriške
hljeba u toster. „On je otkrio Blondelovu došavši na posao u 6 jutros.
Policajci misle da je neko gurnuo direktorku kroz prozor njene
kancelarije. Pad s trećeg sprata.”
„Da li je... mrtva?”
Mark napući usta u znak sumnje.
„Po onome što mi je tip rekao, još je disala kad su je našli, ali je bila u
kritičnom stanju.”
On izvadi notes iz džepa svojih farmerki i stavi naočare da bi uspio da
odgonetne svoje bilješke:
„Prva pomoć ju je hitno odvezla u bolnicu Košen.”
Uzeo sam telefon. Nisam nikoga poznavao u Košenu, ali sam imao
jednog rođaka, Aleksandra Lekea koji je bio načelnik kardiologije bolnice
Neker. Ostavio sam mu poruku na sekretarici zamolivši ga da pokrene
svoje veze i da me drži u toku s razvojem zdravstvenog stanja Klotilde
Blondel.
Potom sam se sručio na stolicu, uspaničen i potpuno smrvljen zbog
osjećaja krivice. Za sve sam ja bio kriv. Satjerujući Anu u tjesnac, primorao
sam je da mi otkrije istinu koju nije trebalo. Mada to nisam želio,
oslobodio sam tragične utvare prošlosti, koje su se sada smjenjivale jedna
za drugom u bujici nasilja.

- 77 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

2.
„Oce ‘uca, tata! Oce ‘uca!
Još pospan, Teo se pojavio iz svoje sobe, klimatajući se preda mnom i
hodao ispred mene sve do salona. S osmijehom na usnama, dohvatio je
flašicu koju sam mu pripremio prije nego što se smjestio u svoju stoličicu.
Širom otvorene sjajne oči netremice su gledale dok je on halapljivo
sisao cuclu kao da mu život od toga zavisi. Posmatrao sam njegovo lijepo
lice - plave lokne, prćast nos, njegov tamnoplav bistar pogled, čist i
prozračan - pokušavajući da iz njega crpim svoju snagu i nadu.
Sa šoljom kafe u ruci, Mark se šetao ispred panoa od plute.
„Ovu ti je fotografiju pokazala, zar ne?” naslutio je pokazavši kopiju
odštampanu u boji zakačenu za zid.
Klimnuo sam glavom. Fotografija je predstavljala ugljenisana tijela tri
tinejdžerke koje je Kifer oteo. Sada sam mogao da dopišem imena žrtava.
Luiz Gotje, Kamij Mason, Kloe Dešanel.
„Gdje si je našao?” upitao je ne skidajući pogled sa slike.
„U jednom vanserijskom broju regionalne štampe: „Specijalno izdanje
- razno” u zajedničkom izdanju La Vua di Nor i Le republiken loren. Snimak
je ilustrovao dvije strane o Kiferu i njegovo „sklonište strave i užasa”.
Čudno je, uostalom, kako je glavni urednik pustio takvu ilustraciju da
prođe.
Mark je otpio gutljaj kafe uzdišući. Zaškiljio je i narednih pet minuta
prelijetao članke koje sam bio okačio hronološkim redom.
„Kako ti se čine stvari?”
Zamišljeno je otvorio prozor da bi mogao da puši, spustio tacnu na
ivicu prozora i improvizovao scenario.
„Maj 2005: Kler Karlajl je oteo Kifer na željezničkoj stanici u Liburnu.
Odvodi je kolima do svoje jazbine na istoku Francuske. Tamo pedofil već
ima jednu zatočenicu: malu Luiz, koju je uhvatio šest mjeseci ranije u
Bretanji. Tokom nekoliko mjeseci, dvije djevojčice doživljavaju pakao.
Kifer nastavlja da dopunjuje svoj jezivi harem: otima Kamij Mason krajem
2006. godine, a Kloe Dešanel sljedećeg proljeća.”
„Dovde se slažemo.”
„Oktobar 2007: Kler je zatvorenica već dvije i po godine. Da bi bolje
zlostavljao svoje zatvorenice, Kifer im daje tablete za spavanje i sedative.
Pošto je pod sve većim stresom, i sara počinje da ih uzima. Jednoga dana
Kler koristi popuštanje pažnje njenog tamničara da uspjela da pobjegne.
Primijetivši da je nestala, Kifera hvata panika. Očekuje da mu zakucaju
policajci svakog časa i da ga ne bi uhvatili, više voli da ubije svoje
- 78 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

zatvorenice a potom izvrši samoubistvo tako što će podmetnuti požar u

svojoj kući i...”
„Ovdje te više ne pratim.”
„Objasni mi.”
Prišao sam prozoru i sjeo na ivicu stola.
„Kiferova kuća je bila pravi sef. Pojedinačne ćelije, blindirana vrata,
alarmni sistem s automatskim zaključavanjem. Ne mislim da je Kler mogla
tek tako da pobjegne!”
Karadek mu nije dao za pravo:
„Iz svakog zatvora se može pobjeći.”
„U redu”, popustio sam, ,,nek bude po tvome. Kler uspijeva da izađe iz
kuće.”
Ustao sam, uzeo olovku i pokazao na panou dio Mišlenove karte
štampane na formatu A3.
„Jesi li vidio gdje se nalazi kuća? Usred šume Petit Pjer. Pješice bi
trebalo hodati satima da bi se dospjelo do prve naseljene zone. Čak i da ga
je iznenadila, Kifer bi imao dovoljno vremena da ponovo uhvati
djevojčicu.”
„Možda mu je Kler pokupila kola.”
„Ne, njegov pikap i motor su pronađeni ispred kuće. A po svemu što
sam mogao da pročitam, Kifer nije imao drugo vozilo.” Karadek je nastavio
glasno da razmišlja:
„Dok je bježala, srela je nekoga na putu ko ju je pokupio stopom?”
„Mora da se šališ? S tolikom medijskom bukom koju je slučaj izazvao,
ta osoba bi je prijavila. A da se Kler zaista izvukla, kako objašnjavaš što to
nije prijavila? Makar da bi spasila druge djevojčice? Kako objašnjavaš to
što se nikada nije pojavila? Zašto otpočinjati novi život u Parizu dok joj se
majka, prijatelji, škola nalaze u Njujorku?”
„U stvari, ne objašnjavam.” .
„Dobro, za druge nije morala da zna da su tamo, ali za lovu? Četiri ili
pet stotina hiljada eura u kešu nađenim u sakrivenoj torbi?”
„Makla je Kiferu”, nagađao je Karadek.
Ni tu njegova pretpostavka nije pila vodu.
„Policajci su pročešljali njegove račune uzduž i poprijeko: Hajnc Kifer
se strašno zadužio da bi finansirao izgradnju kuće. Nije imao nikakvu
ušteđevinu. Čak je pozajmio od majke koja mu je isplaćivala pet stotina
eura svakog mjeseca.”
Mark je ugasio cigaretu u muškatlama, naizgled odagnao jednu
nemoguću misao ljutitim pokretom i ponovo živnuo.
- 79 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Rafaele, da bismo pronašli Kler, treba da se vratimo na osnovno.

Moramo sebi da postavimo dobra pitanja! Ti si čitave noći rintao nad
dosijeom, ti treba da mi kažeš koja su ključna za našu istragu!”
Uzeh marker i iscijepah iškraban list mog starog pejperboarda da bih
na čistoj neispisanoj površini mogao da zapišem nekoliko pitanja:

Ko je zatvorio Kler u boks u predgrađu?

Ko ju je izvukao odatle?
Zašto je neko i dalje drži zatvorenu?

Policajac je odlučio da se baci na posljednje pitanje:

„Drže je zatvorenu zato što se spremala da otkrije cijelu istinu. Ana se
spremala da ti prizna da je ona Kler Karlajl.”
„Mark, uvijek si mi pričao da je u istrazi jedino vrijedno pitanje,
pitanje motiva.”
„Tako je! U ovom slučaju koji nas se tiče, stalno se nameće pitanje
kome bi smetalo Klerino otkriće. Ko bi pretrpio štetu ako bi se iznenada
saznalo da je Ana Beker u stvari mala Kler Karlajl, koju je prije deset
godina oteo Hajnc Kifer?”
Nekoliko trenutaka, pitanje je lebdjelo u vazduhu, ali nijedan od nas
dvojice to nije mogao da dokuči i utisak koji smo stekli da smo bar malo
odmakli u razmišljanju, raspršio se. Ključna stvar nam je i dalje izmicala.

3.
Sjedeći na stolici, sa portiklom vezanom oko vrata, Teo je halapljivo
gutao krišku hljeba s medom. Smješten pored njega, pošto je sručio po ko
zna koju šolju kafe, Mark je već razrađivao druge hipoteze i imao nova
uvjerenja:
„Treba ponovo istražiti sve o Hajneu Kiferu. Vratiti se na mjesto
drame. Otkriti šta se desilo u noći koja je prethodila požaru u kući.”
Što se mene tiče, nisam bio ubijeđen da je to najbolja stvar koju treba
uraditi. Od prije nekoliko minuta, počinjao sam da bivam svjestan jedne
očigledne činjenice: Mark je situaciju posmatrao kao policajac, a ja sam je
analizirao kao romansijer.
„Da li se sjećaš naših razgovora o pisanju, Mark? Kad si me pitao kako
konstruišem likove, odgovorio sam ti da nikada ne počinjem roman bez
savršenog poznavanja prošlosti mojih junaka.”
„Sastavljaš neku vrstu biografije za svaki lik, je li tako?”
„Da, i tim povodom sam ti govorio o Duhu.”
- 80 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Podsjeti me malo.”
„Duh, Fantom, Utvara: to su nazivi koje određeni profesori
dramaturgije upotrebljavaju da bi označili neki povezan događaj, preokret
utvrđen u prošlosti neke ličnosti koji ga i danas proganja.”
„Njegova Ahilova peta?”
„U neku ruku. Šokantni podatak u biografiji, potisnuti dio, tajna koja
objašnjava njegovu ličnost, njegovu psihologiju, unutrašnje stanje, kao i
dobar dio njegovih akcija.”
Posmatrao me je kako brišem potpuno ljepljivu Teovu njuškicu.
„Na šta tačno ciljaš?”
„Moram da nađem Duha Kler Karlajl.”
„Naći ćeš ga kada budemo saznali šta se stvarno dogodilo u Kiferovoj
kući u noći prije požara.”
„Ne obavezno. Vjerujem da postoji druga stvar. Neka druga istina koja
bi objasnila zašto, ako je zaista uspjela da pobjegne, Kler Karlajl nije
obavijestila niti ikada pokušala da vidi svoju porodicu.”
„A gdje se to objašnjenje po tvom mišljenju nalazi?”
„Tamo gdje i sva objašnjenja na svijetu: u djetinjstvu.”
„U Harlemu?” upitao je otpivši gutljaj kafe.
„Tako je. Evo šta ti predlažem, Mark: ti nastavi istragu u Francuskoj, a
ja ću je nastaviti u Sjedinjenim Državama!”
Kao lik iz stripa, Karadek se zagrcnuo i ispljunuo je kafu. Kad je napad
kašlja prestao, pogledao me je nepovjerljivo. „Nadam se da ne misliš
ozbiljno.”

4.
Na kružnom toku na Trgu Italije, naša kola su skrenula ka Bulevaru
Vensan-Oriol. „Auto, tata! Auto!”
Sjedeći u mom krilu pozadi u taksiju, Teo je bio najsrećniji dječačić na
svijetu. S ručicama položenim na staklo, zabavljao se gledajući pariski
saobraćaj. Što se mene tiče, dok sam njušio njegovu kosu s mirisom žita,
crpio sam u njegovom oduševljenju malo optimiza koji mi je prijeko bio
potreban.
Bili smo na putu za aerodrom. Uspio sam da ubijedim Marka. U
nekoliko klikova, rezervisao sam avionsku kartu za Njujork, zatim sa
ubacio Teove i moje stvari u jedan kofer i rezervisao hotelsku sobu.
Telefon mi je zavibrirao. Izvadio sam ga iz džepa taman na vrijeme da
prihvatim poziv. Broj na ekranu je bio broj mog rođaka, kardiologa iz
bolnice Neker.
- 81 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Zdravo, Aleksandre, hvala što si me nazvao.”

„Zdravo, rođače, kako je?”
„Komplikovano u ovom trenutku. A ti? Sonja? Djeca?”
„Brzo rastu. Je l’ se to Teo čuje kako čavrlja u pozadini?”
„Da, u taksiju smo.”
„Poljubi ga umjesto mene. Slušaj, uspio sam da saznam novosti o
tvojoj prijateljici, Klotildi Blondel.”
„Šta se dešava?”
„Žao mi je, njen slučaj je vrlo težak. Prelom nekoliko rebara, noge i
karlice, iščašenje kuka, ozbiljna povreda glave. Kad sam pozvao mog
ortaka iz Košena, još je bila na operacionom stolu.”
„Da li će preživjeti?”
„Zasad je teško prognozirati. Znaš, kod ovakvih slučajeva višestrukih
povreda, postoje brojni rizici.”
„Hematom u mozgu?”
„Da i sve ono što pogađa respiratorni sistem: pneumotoraks,
hemotoraks. A da ne govorim o eventualnim povredama kičme.”
Dvostruki bip je prekidao naš razgovor. Broj na 02.
„Izvini, Aleks, imam nekoga na drugoj liniji. Radi se o važnoj stvari.
Motri molim te i obavještavaj me o razvoju situacije, hoćeš?”
„Važi, rođače.”
Zahvalio sam mu i preuzeo poziv. Kao što sam se nadao, radilo se o
Marleni Delatur, novinarki iz Sid-Uesta koja je istraživala slučaj Karlajl. Te
noći, pošto sam pročitao njen članak, našao sam njen trag na internetu:
promijenila je poslodavca i sada je radila za novine Uest Frans. Poslao sam
joj mejl objasnivši da pišem neku vrstu antologije zločina XXI vijeka i da
bih volio da u zbirku uključim njene utiske i sjećanja na taj slučaj.
„Hvala što ste me pozvali.”
„Sreli smo se prije nekoliko godina, Intervjuisala sam vas za vrijeme
sajma Etonan Voajažer 2011.”
„Naravno, kako da se ne sjećam”, slagah. „Dakle, prestajete s pisanjem
romana da biste prešli na eseje?”
„U određenim stvarima, horor prevazilazi fikciju.”
„Slažem se.”
Pritisnuo sam telefon u udubljenje na ramenu. Na taj način su mi bile
slobodne ruke da bih mogao da pridržavam sina. Stojeći na sjedištu, Teo
se bacakao jer je opazio kompoziciju koja je ulazila u stanicu na mostu
nadzemnog dijela metroa.

- 82 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Da li se dobro sjećate slučaja Karlajl?” upitao sam Marlenu.

„Sasvim sigurno. Da vam pravo kažem, svojevremeno sam se prilično
poistovjećivala sa Kler. Imale smo zajedničke crte: nepoznati otac, obje
nas je odgajila samohrana majka, porijeklo iz običnog naroda, škola kao
način da se popnemo na društvenoj ljestvici... Bila je to pomalo moja
američka sestrica.”
„Da li ste sigurni da Kler nije poznavala svog oca?”
„Po mom mišljenju, čak ni Klerina majka nije znala s kim je ostala u
drugom stanju.”
„Sigurni ste?”
Začuo sam njen uzdah s druge strane žice.
„Praktično. U svakom slučaju, to mi je sama Džojs Karlajl dala do
znanja kad sam je ispitivala na tu temu. Bilo je to prilikom njenog dolaska
u Francusku dvije nedjelje nakon otmice Kler, u trenutku kad je istraga
tapkala u mjestu. To nisam napisala u članku, ali sam saznala da je prije
rođenja svoje kćerke, Džojs već godinama bila na drogama. Krek, heroin,
kristal: sve je isprobala. Tokom dvije ili tri godine, krajem osamdesetih,
prodavala se za 10 dolara da bi platila drogu.”
Ovo saznanje mi je izazvalo mučninu. Poslije kraćeg oklijevanja,
odolio sam iskušenju da svojoj sagovornici otkrijem da sam na putu za
Njujork. Marlen Delatur je bila dobra novinarka. Ako osjeti da se toliko
zalažem, pronjuškaće radi moguće senzacionalne vijesti. Pošto sam se
namučio da bih policiju zadržao po strani od mojih problema, neću ići
mečki na rupu povjerivši se jednoj novinarki.
Pokušao sam dakle da sebi dam odstupnicu i opušteno upitao: „Da li
ste imali drugih kontakata s Džojs od tog vremena?” Marlena je začuđeno
zaćutala prije nego što mi je objasnila: „Teško da sam to mogla: umrla je
dvije nedjelje kasnije!” Prenerazio sam se. „Nisam to nigdje pročitao.”
„I ja sam to saznala dosta kasnije, u ljeto 2010, dok sam bila na
odmoru u Njujorku. Dok sam obilazila Harlem, poželjela sam da bacim
pogled na kuću u kojoj je Kler provela djetinjstvo. Njena adresa je bila: 6
Bilberry Street, Ulica Borovnica... Tek sam tu, na licu mjesta, razgovarajući
sa prodavcima iz kraja, saznala da je Džojs umrla krajem juna 2005. Samo
četiri mjeseca poslije otmice njene kćerke.”
Ako je tačna, ova informacija mijenja mnogo toga.
„Od čega je umrla?”
„Šta mislite? Predozirala se heroinom, kod svoje kuće. Uspjela je da
ostane čista petnaest godina, ali ju je ova drama ponovo bacila na dno. A
poslije toliko duge apstinencije, čak i vrlo slabe doze mogu da vas ubiju.”

- 83 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Taksi je prešao Most Bersi i vozio ka keju. S druge strane Sene su se

smjenjivali pejzaži: bazen Žozefin-Beker koji je plutao na rijeci, ugaone
kule biblioteke Fransoa Miteran, lijene barke i niski lukovi mosta Tolbijak.
„Šta mi još možete reći o ovom slučaju?”
„Sada naprečac ne mogu mnogo, ali mogu da pokušam da pronađem
svoje bilješke.”
„To bi bilo vrlo...”
Ona me prekide:
„Stanite, nečeg sam se upravo sjetila. Glasina koje su neprestano
kolale u trenutku istrage: Džojs je otprilike bila angažovala privatnog
detektiva da bi vodila svoju ličnu istragu.”
„Od koga ste to čuli?”
„U to vrijeme sam izlazila s jednim tipom: Rišarom Anželijem, mladim
policajcem iz kriminalističke brigade Bordoa. Među nama, bio je to
neviđeni rupadžija, ali je imao luđačku ambiciju i ponekad bi mi nešto
šapnuo na uvce.”
Izvio sam se da bih dohvatio olovku iz džepa i zabilježio ime policajca
na jedinom papiru koji mi je bio pri ruci: Čarli pravi gluposti, omiljena
knjiga mog sina koju sam ponio da bi se on zanimao na putovanju.
„Šta je bio njegov posao?”
„Bio je parničar u grupi koja je istraživala nestanak Kler Karlajl. Po
onome što mi je ispričao, njegove kolege i sudija su poludjeli što im se u
istragu može umiješati neko njuškalo spolja.”
„Ko je to bio? Američki detektiv?”
„Nemam pojma. Malo sam zagrebla s te strane, ali nikada ništa
konkretno nisam iskopala.” Nastala je tišina, a potom:
„Rafaele, ako saznate nešto novo, možete li da me obavijestite o
tome?”
„Naravno.”
Naslutio sam to u njenom glasu, bilo je dovoljno samo nekoliko
minuta pa da se Marlena Delatur ponovo zarazi virusom „Kler Karlajl”.
Sada je taksi prošao izlaz Bersi i vozio periferijom. Moj sin se smirio.
U naručju je stezao svoju plišanu kucu, vjernog Fifija.
„U ovoj istrazi sam uvijek imala utisak da nam nešto izmiče”, nastavila
je mlada žena. „Policija, novinari, sudije: svi su se zaglibili u tom slučaju.
Ali poslije otkrića DNK tragova kod Hajnca Kifera, priča je ostavila ukus
nedovršene stvari.”
Ovo je bilo prvi put da čujem da neko osporava službenu verziju.

- 84 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Šta pod tim tačno podrazumijevate? Kifer je potpuno odgovarao

foto-robotu.”
„Foto-robotu koji je načinjen po jednom jedinom svjedočenju”,
podsjetila ga je.
„Svjedočenju male Olivije Mandelšon.”
„Djevojčice koju su policajci mogli da ispituju samo nekoliko sati
pošto su je njeni ispratili u Njujork koliko sutradan.”
„Sad vas više ne pratim. Dovodite u pitanje zaključke...”
„Ne, ne”, presjekla me je ona. „Nemam drugu teoriju, nemam drugih
dokaza, ali mi je to oduvijek bilo čudno: samo jedan svjedok prilikom
otmice, zatim kasnije tragovi DNK, ali nigdje tijela. Zar vam se sve to ne
čini malo sumnjivim?”
Sad sam ja uzdahnuo:
„Vi, novinari, u svemu vidite nešto loše.”
„A vi, pisci, imate problem sa realnošću.”

- 85 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ulica borovnica

Ono što čovjek naziva istinom,

uvijek je samo njegova istina, to jest
vid u kome mu se stvari javljaju.
Protagora

1.
Čim je taksi prešao Bruklinski most, naišao sam na dobro poznatu
vrevu Menhetna. Nisam ovdje kročio od Teovog rođenja i sad sam shvatao
koliko mi je njegovo metalno nebo i magnetsko pulsiranje nedostajalo.
Njujork sam poznavao od osamnaeste godine. U ljeto kad sam
maturirao, pošao sam po impulsu na Menhetn za jednom mladom
Dankinjom u koju sam se bio zaljubio. Tri nedjelje poslije našeg dolaska,
Kirstin - koja je radila kao dadilja i pomoć u kući na Aper Ist Sajdu -
odjednom je bila odlučila da prekine našu idilu. Takvo nešto nisam
očekivao i to me je dotuklo, ali me je očaranost koju sam osjetio
otkrivajući ovaj grad brzo utješila u ovim prvim ljubavnim jadima.
Ostao sam godinu dana na Menhelnu. Prvih nedjelja sam našao posao
u jednom dajneru 11 na Aveniji Medison, zatim sam nalazio manje poslove:
prodavac sladoleda, konobar u jednom francuskom restoranu, radnik u
video-klubu, knjižar u jednoj radnji na Ist Sajdu. Bio je to jedan od
najbogatijih perioda u mom životu. U Njujorku sam upoznao ljude koji su
me zauvijek obilježili i u njemu sam proživio odlučujuće događaje koji su
dijelom uslovili ostatak mog života. Otad sam, dok se nije rodio Teo, u
njega dolazio bar dvaput godišnje, s podjednakim oduševljenjem.
Iskoristio sam vaj-faj konekciju na raspolaganju u avionu da bih
razmijenio mejlove s osobljem na recepciji Bridž kluba, hotela u Trajbeki u
kome sam odsjedao deset godina i koji uprkos svom imenu nije imao
nikakve veze s kartarošima. Pohvalili su mi svoju službu probranih dadilja
i jednu sam uposlio da bi mi čuvala sina dok se ja bavim istragom.
Iznajmio sam takođe i kolica i sačinio listu za kupovinu koju se hotel

11
Diner (eng.), mali restoran, obično pored puta, koji liči na kola za ruča-
vanje. - Prim. prev.
- 86 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

ponudio da obavi umjesto mene: dva pakovanja pelena 12-15 kg, vlažne
maramice, pamučne tufere, mlijeko za čišćenje kože, zalihe kašica.
„Reklo bi se da vašem sinu ne manjka glasa!” izjavila je šefica kabine u
trenutku ukrcavanja. Lijep eufemizam: Teo je bio nepodnošljiv i sramotio
me je. Umoran, uzbuđen, pravio je cirkus za vrijeme čitavog ljeta, ne
skrašavajući se ni za trenutak, dosađujući osoblju i ostalim putnicima
biznis klase. Zaspao je tek u taksiju koji nas je vozio u Bridž klub.
Po dolasku u hotel, nisam imao vremena da raspakujem stvari.
Presvukao sam sina i promijenio mu pelene prije nego što sam ga ostavio
na čuvanje Marieki, dadilji Nemici, za koju bi moja baka rekla da je „suviše
lijepa da bi bila poštena”.
Sedamnaest časova. Zaron u jurnjavu grada. Ulica, vreva,
grozničavost. Neumoljiva bitka da se uhvati taksi. U to vrijeme je metro
bio brži. Kod Ulice Čembers, sjeo sam na liniju A u pravcu sjevera i za
manje od pola sata peo sam se stepenicama stanice u 125. ulici.
Nisam dobro poznavao Harlem. Devedesetih godina, kada sam prvi
put boravio u Njujorku, četvrt je bila propala i opasna da bi bilo ko
razuman poželio da u njoj provede odmor. Kao svi turisti, kročio sam u nju
da bih se malo igrao plašenja, prisustvovao misi gospel i slikao neonska
svjetla Pozorišta Apolo, ali ništa više od toga.
Napravio sam nekoliko koraka trotoarom, radoznao da vidim koliko
je četvrt napredovala. U avionu sam pročitao jedan članak koji objašnjava
kako su agenti nekretninama na brzinu prekrstili mjesto u „SOHA” (za
South Harlem) nadajući se da će mu ta skraćenica dati novu i modernu
stranu. U stvari, mjesto više nije bilo leglo kriminala kao nekada i
odgovaralo je skoro onome što je opisano u turističkim vodičima.
U 125. ulici - koja se još zvala Bulevar Martina Lutera Kinga - našao
sam sve ono što sam volio na Menhetnu. Naelektrisani vazduh, pjesma
sirena, kovitlac boja, mirisa, akcenata. Metalna kolica prodavaca pereca i
hot-dogova, ogromne ploče, narandžaste i bijele, iz kojih su se dizali oblaci
dima, jedni te isti povici uličnih prodavaca koji su pokušavali da utope
svoje drangulije pod rasklimatanim suncobranima. Ukratko, taj
jedinstveni opojni utisak ogromnog vrlo organizovanog vašarišta.
Čim bi se udaljili od ove velike saobraćaj nice, četvrt bi postajala
mnogo mirnija. Trebalo mi je nekoliko minuta da bih se orijentisao i
pronašao čuvenu Bilberi strit: atipičnu uličicu, uglavljenu između 131. i
132. ulice i koja siječe Bulevar Malkolm X.
Krajem tog ljetnjeg popodneva, prijatna svjetlost je obasjavala
trotoare, žareći prozore, podrhtavajući između lišća kestenova. S obje
strane ulice, uzdizale su se kuće od crvene opeke s drvenim tremovima,
izrezbarenim i ofarbanim, balkoni s ogradom od kovanog gvožđa i
- 87 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

stepeništem koje je silazilo u male bašte. I to je takođe bila magija

Njujorka, svaki taj put lead bi čovjek tačno pomislio: „Nemam utisak da
sam u Njujorku.”
Tog poslijepodneva, dok sam hodao prema Klerinom djetinjstvu, više
nisam bio u Harlemu. Bio sam u Dip Sautu, u Džordžiji ili Južnoj Karolini,
pored Savane ili Čarlstona.
Tragovima djevojke iz Bruklina.

2.
Mozel. Auto-put A 4. Izlaz 44: Falsbur/Sarbur.
Strpljivo čekajući ispred jedine naplatne rampe, Mark Karadek je
bacio pogled na svoj stari ručni sat prije nego što je protrljao kapke. Grlo
mu je bilo suvo, zjenice raširene. Napustio je Pariz nešto poslije 11 sati,
prevalivši više od četiri stotine kilometara za četiri i po sata, napravivši
samo jednu pauzu da bi napunio rezervoar na pumpi kod Verden a.
Policajac je pružio šaku sitnine službeniku SANEF-a 12 i krenuo
oblasnim putem koji vodi sve do Falsbura.
Smješteno na proplanku prirodnog parka Voža, nekadašnje utvrđeno
nalazište je bilo posljednji grad Lorene prije ulaska na alzašku teritoriju.
Mark je parkirao svog rendž rovera na Trgu oružja okupanog suncem.
Upalio je cigaretu i stavio ruku iznad očiju da bi se zaštitio od jakog
svjetla. Stara kasarna od oker pješčanika, monumentalna bronzana statua
maršala Carstva, sve u neuobičajenim razmjerama mjesta, upućivalo je na
ratničko nasljeđe tog grada.
Ne tako daleko doba vojnih defilea i parada kojima su morali da se
potčine klinci od dvadeset godina prije nego što odu i posluže kao
topovsko meso. Sjetio se sopstvenog djeda, „ubijenog od neprijatelja”
decembra 1915, u Men de Masiž an Šampanj. Danas je, na sreću, mjesto
bilo mirno. Nije bilo zvuka marširanja ni ratnih pjesama, već su tu bili
nasmijani ljudi koji sjede za stolovima u baštama i pijuckaju kapućino
ispod kestenova.
Mark je iskoristio dugo putovanje od Pariza da bi krenuo u potragu za
informacijama. Nekoliko telefonskih poziva bilo mu je dovoljno da ušao u
trag Franku Mizelijeu, žandaru koji je dao znak za uzbunu i prvi stigao na
mjesto požara u kući Hajnca Kifera. Vojnik je danas komandovao
obližnjom brigadom žandarmerije Falsbura. Mark je kontaktirao njegov
sekretarijat i lako zakazao sastanak. Pošto mu je njegova sagovornica
naznačila da žandarmerija dijeli prostorije sa opštinom, on je pitao za put

12
Društvo za auto-puteve Sjevera i Istoka Francuske. - Prim. prev.
- 88 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

jednog službenika gradskog zelenila koji je okresivao drveće, potom je

prešao trg, popločan sivim kamenom i roze granitom.
Disao je punim plućima. Proteklo je dosta vremena otkako nije kročio
van Pariza i bilo mu je milo što ga istraga vodi daleko od glavnog grada. Na
trenutak se prepustio spokoju mjesta, prebacivši se u neko drugo vrijeme,
u doba Treće Republike: trobojna zastava koja vijori na vjetru na pročelju
opštine, crkvena zvona koja zvone na pola sata, graja u dvorištu opštinske
škole.
Kuće koje su okruživale trg pojačavale su taj utisak „mirne snage”:
fasade od pješčanika, patinirani stubovi, veoma visoki krovovi, s
dvostukom kosinom, prekriveni crijepom od terakote.
Karadek je ušao u gradsku opštinu, staru stražarnicu u sklopu koje je
takođe bio istorijski muzej i pošta. Unutar objekta sačekala ga je prijatna
svježina. Pod visokim svodom, prizemlje je ličilo na crkvu, sa svojim
mermernim statuama i tamnom drvenarijom. Pošto se raspitao, saznao je
da se prostorije koje traži nalaze na posljednjem spratu. Krenuo je strmim
stepeništem od hrastovine i stigao u hodnik koji se završavao staklenim
vratima.
Skorije uređeno, mjesto nije bilo prepuno aktivnosti. Osim jedne
mlade žene na prijemu, žandarmerija je izgledala pusto.
„Mogu li da vam pomognem, gospodine?”
„Mark Karadek, imam sastanak s Frankom Mizelijeom.”
„Solveg Marešal”, predstavi se ona sklanjajući plavi pramen iza uha.
„Sa mnom ste razgovarali preko telefona.”
„Drago mi je.”
Podigla je slušalicu.
„Obavijestiću ga da ste stigli.”
Karadek je otkopčao dugme na košulji. Pod ovim krovovima je bila
paklena vrućina. Cio sprat je bio u potkrovlju. Zidovi, obloženi bijelim
drvetom, izgledali su kao premazani karamelom na suncu.
„Potpukovnik će vas primiti za dva minuta. Želite li malo vode?”
Rado je prihvatio. Žandarka ga je poslužila čašom vode sa vrstom
slatke perece od finog tijesta za kolače koju je slatko smazao.
„Vi ste policajac?”
„Zato što jedem ko prase?”
Solveg prasnu u smijeh. Sačekala je da završi sa pecivom da bi ga
otpratila do kancelarije svog nadređenog.

- 89 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

3.
Njujork.
Na adresi Bilberi strit broj 6 tamo gdje je Kler provela čitavo svoje
djetinjstvo i gdje joj je umrla majka - nalazila se kuća boje šljive s bijelim
dvokrilnim vratima iznad kojih se nalazio slomljeni zabat.
Dok sam pažljivo posmatrao kuću već nekoliko minuta, pojavila se
jedna žena na tremu. Riđe kose, vrlo blijedog lica istačkanog pjegama. U
poodmakloj trudnoći, kao da će svakog trena da se porodi.
„Jeste li vi tip iz agencije za nekretnine?” upitala me je krajnje
neljubazno.
„Ne, gospođo, nisam. Zovem se Rafael Bartelemi.”
„Etel Faradej”, reče ona pružajući ruku u evropskom stilu. „Imate
francuski akcenat”, primijetila je. „Da li ste iz Pariza?”
„Da, jutros sam stigao avionom.”
„Ja sam Engleskinja, ali moji roditelji žive u Francuskoj već
godinama.”
„Stvarno?”
„Da, u Libronu, u selu Rusijon.”
Razmijenili smo nekoliko uobičajenih fraza o Francuskoj i njenoj
trudnoći: nepodnošljivo je biti trudna po takvoj vrućini, nije najbolja ideja
praviti treće dijete s četrdeset četiri godine, „uostalom, ne mogu više da
izdržim da stojim, da li vam ne bi smetalo ako malo sjednem? Samo što
sam napravila ledeni čaj, da li biste i vi malo?”
Očigledno je da se Etel Faradej dosađivala i da je bila spremna da
prihvati bilo kakvo društvo. Tako sam joj, dakle, sjedeći s čašom, pod
tremom, priznao, bar djelimično, koja je svrha moje posjete:
„Ja sam pisac i vodim istragu o djevojci koja je provela svoje
djetinjstvo u ovoj kući.”
„Stvarno?” začudi se ona. „Kada je to bilo?”
„Devedesetih godina i početkom 2000.”
Ona nabra obrve.
„Jeste li sigurni da je to bilo ovdje?”
„Da, mislim da je tako. Ova kuća je pripadala Džojs Karlajl, zar ne?”
Klimnula je glavom.
„Moj muž i ja smo je otkupili od njenih sestara.”
„Njenih sestara?”
Etel mahnu rukom u pravcu istoka.

- 90 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Endžela i Gledis Karlajl. One žive malo niže niz ulicu, u broju 299.
Slabo ih poznajem, da ne kažem skoro uopšte. Lično nemam ništa protiv
njih, ali to nisu najsimpatičnije žene u kraju.”
„Kad ste otkupili kuću od njih?”
Ugrizla je donju usnu dok je razmišljala:
„Godine 2007, po povratku iz San Franciska, Bila sam upravo trudna s
prvim djetetom.”
„Da li ste tog dana znali da je neko umro od predoziranja u ovoj kući?”
Slegla je ramenima.
„Naknadno sam saznala, ali sam bila ravnodušna prema tome. Ne
vjerujem u te gluposti o prokletstvima i ukletim kućama. Mora se negdje
umrijeti, je li tako?”
Otpila je gutljaj čaja a potom opisala stanovnike koji je okružuju.
„Inače, među nama, ovo je Harlem! Vidite sve ove slatke kuće u koje
su došle da žive fine i pristojne porodice, čiste i moderne?
Osamdesetih godina, prije nego što su renovirane, bile su napuštene,
bespravno zaposjednute od dilera i preobražene u krek haus13. Čik
pronađite jednu jedinu u kojoj neko nije nasilno umro.”
„Da li ste znali da je Džojs Karlajl imala kćerku?”
„Ne, nisam to znala.”
„Teško mi je da u to povjerujem.”
Ona se začudi:
„Zašto bih vas lagala?”
„Ozbiljno, nikada niste čuli za tu tinejdžerku iz kraja koju su 2005.
oteli na zapadu Francuske?” Odmahnula je glavom.
„2005. smo živjeli u Kaliforniji, u Silikonskoj dolini.” Da bi se osvježila,
priljubila je čašu uz čelo prije nego što je nastavila:
„Htjela bih da budem sigurna da sam dobro razumjela: vi mi kažete da
je kći bivše vlasnice bila oteta, je li tako?”
„Da, to je učinio pravi monstrum po imenu Hajnc Kifer.”
„Kako se ona zvala?”
„Kler. Kler Karlajl.”
I kad više ništa nisam očekivao od nje, lice Etel Faradej, koje je već
preblijedjelo, sledi se i postade bijelo kao kreč. „Ja...”

Objekat u kome dileri droge i narkomani prodaju, kupuju, proizvode i

13

konzumiraju drogu. - Prim. prev.

- 91 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Započela je rečenicu i naglo stala. Tokom nekoliko sekundi njen

pogled se zamaglio da bi se izgubio u daljini, kao da pokušava da se vrati u
daleka sjećanja.
„Kad malo bolje razmislim, jeste se desilo nešto”, nastavi ona poslije
kraćeg vremena. „Čudan telefonski poziv, na dan kad smo proslavljali
useljenje. Bilo je to... 25. oktobra 2007. Izabrali smo taj datum da
pozovemo prijatelje jer je to bio i rođendan mog muža koji je punio
trideset godina.”
Da bi sabrala sjećanja, ona opet zastade, što se meni učinilo
beskonačno dugo. Dobacio sam joj, da bih je podstakao da nastavi:
„Dakle, tog dana ste primili telefonski poziv...”
„Bilo je oko osam sati uveče. Slavlje je bilo u punom jeku. Bilo je
muzike i vike. Bila sam zauzeta u kuhinji, upravo sam stavljala svjećice na
tortu, kad je telefon na zidu zazvonio. Podigla sam slušalicu i prije nego
što sam izgovorila ijednu rečenicu, začula sam glas: „Mama, to sam ja,
Kler! Pobjegla sam, mama! Pobjegla sam!”
Sada sam se ja sledio i prožela me je jeza. Vremenska razlika između
Francuske i Istočne obale Sjedinjenih Država iznosila je šest časova. Ako je
Etel primila poziv oko osam uveče, to znači da je Kler telefonirala oko dva
ujutru. Znači, nekoliko sati prije požara. Kao što smo Mark i ja nazreli, Kler
je uspjela da se oslobodi iz Kiferovih kandži, ali suprotno onome u šta smo
vjerovali, nije se oslobodila tog jutra već prethodnog dana. Što sve
mijenja...
Sad je Etel nastavila:
„Pitala sam ko je na vezi i tada, čim je čula moj glas, mislim da je
shvatila da to nije njena majka.” Nešto me ja zanimalo.
„Ali kako je Kler mogla da naleti na vas poslije toliko vremena? Kad
ste se preselili, zar niste zadržali broj bivše vlasnice?”
„Da, tačno. Linija nikada nije zatvorena, samo je privremeno
isključena, i kad smo se obratili AT&T-u, oni su nam predložili ovo
rješenje. To je bilo uobičajeno u to vrijeme. Naročito je bilo jeftinije nego
otvarati novu liniju, a pošto smo malo bili u besparici...”
„A poslije tog poziva, niste obavijestili policiju?”
Ona ljutito razrogači oči:
„Ma šta vam pada na pamet! Zašto bih to uradila? Nisam znala ništa o
toj priči i nisam shvatila ko je ta djevojka.”
„I šta ste joj odgovorili?”
„Rekla sam joj istinu: rekla sam joj da je Džojs Karlajl umrla.”

- 92 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

4.
Stasit, promuklog glasa i gojaznog lica, Frank Mizelije mu je došao u
susret i stisnuo ruku.
„Hvala što ste me primili. Mark Karadek: ja sam...”
„Znam ko ste, kapetane!” prekide ga žandar pokazavši mu da sjedne.
„Neprikosnoveni stručnjak iz BRB-a: banda Salvadoraca, banda južnog
predgrađa, blindirani furgoni Drim Tima. Vaša čuvenost ide ispred vas.”
„Ako vi tako kažete.”
„U svakom slučaju, zavidjeli smo vam! U našim krajevima nemamo
takve slučajeve pune izazova.”
Mizelije izvadi pamučnu maramicu iz džepa i obrisa njome čelo. „Uz
to, nemamo čak ni klimu!”
Zamolio je Solveg da im donese dvije čaše vode i zagleda se u
sagovornika, sa blagim osmijehom na licu.
„Dobro, čemu imam da zahvalim za ovu posjetu BRB-a?”
Pred jednim žandarom Karadek je više volio da izbjegne laži:
„Odmah da vas upozorim da ne bi bilo nesporazuma: ja sam u penziji i
ovdje radim za svoj račun.”
Mizelije je slegnuo ramenima.
„Ako mogu da vam pomognem, to mi ne predstavlja problem.”
„Pa evo, zanima me slučaj Karlajl.”
„Ne mogu da se sjetim”, reče povukavši košulju da bi zaklonio svoj
veliki trbuh.
Mark se namršti. Glas mu postade čvršći:
„Kler Karlajl”, ponovi on. „Jedna od žrtava Hajnc Kifera. Mala čije tijelo
nikada nisu pronašli.”
Mizelije ovo lice se ozari, mada se na njemu ogledala blaga
neugodnost.
„U redu, jasnije mi je. To je zbog mladog Boasoa, je li tako? On vas je
angažovao?”
„Ne, nikako. Ko je taj Boaso?”
„Zaboravite”, žandar izbjegnu odgovor dok je Solveg zatvarala vrata
kancelarije nakon što im je ostavila dvije flašice vode.
Mizelije otvori svoju i stade da pije direktno iz flaše.
„Šta tačno hoćete da znate o Kiferu?” pitao je, brišući usne gornjim
dijelom šake. „Upoznati ste s tim da nisam ja vodio istragu, zar ne?”

- 93 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Ali vi ste prvi stigli na mjesto požara. Želim da znam pod kojim
okolnostima.”
Žandar se nervozno nasmeja.
„Volio bih da mogu da vam kažem da je to zahvaljujući mom njuhu, ali
u stvari, sve se desilo slučajno. Da ste me obavijestili o motivu vašeg
istraživanja, pronašao bih vam izjavu koju sam u to vrijeme dao. Mogu da
vam je pošaljem faksom ako želite.”
„Želim. Dotle, možete da mi ispričate najbitnije.”
Mizelije se počeša iza uveta i gotovo s natčovječanskim naporom
ustade sa svoje stolice da bi stao ispred zidne karte okačene iza njegovog
radnog stola.
„Dobro, poznajete li malo ovaj kraj?”
Ne sačekavši odgovor, on nastavi:
„Ovdje, u Falsburu, nalazimo se na granici između Lorene i Alzasa, je li
tako?”
On dohvati lenjir koji je ležao na njegovom radnom stolu i pokaza
jednu zonu na karti: reljefnu predstavu regiona kao što se nekada moglo
vidjeti u školama.
„Ja živim sa alzaške strane, ali u vrijeme slučaja, radio sam u
žandarmeriji Sarbura, u Mozelu. Više od trideset kilometara da se prevali
svakoga dana.”
„Nije gore od pariskog javnog prevoza”, primijeti Mark.
Mizelije ne obrati pažnju na primjedbu.
„Tog dana, na putu do posla, primijetio sam stub crnog dima kako se
diže iz šume. To me je zainteresovalo i ja sam pozvao pomoć. To je sve.”
„Koliko je sati bilo?”
„Oko 8:30 časova.”
Mark se približi karti.
„Gdje se nalazila Kiferova kuća?”
„Ovdje”, potvrdi žandar pokazujući zonu usred šume.
„Dakle, kao i svakog jutra, išli ste u žandarmeriju...”
Karadek izvadi olovku iz džapa. Prateći pokretom riječi - ali ne
skidajući poklopac sa olovke - on je pratio na karti marš-rutu koju je
pokazivao žandar.
„... i ovdje, u 8:30 časova, vi ste primijetili dim koji je dolazio...
odavde.”
„Da, kapetane.”
Mark je ostao pristojan:
- 94 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Već sam prolazio klancem Savern. Iskreno, nisam baš siguran kako
se odatle može išta vidjeti u tom dijelu šume.”
„Bingo”, odgovori žandar. „Kao što sa napomenuo u mojoj izjavi,
nisam vozio glavnim putem.”
Ponovo je pokazao lenjirom.
„Prolazio sam prečicom, putem D 133, ovdje.”
„I uz sve dužno poštovanje, pukovniče, šta ste kog đavola radili na
tako udaljenom šumskom putu tako rano ujutru?”
Mizelijeu je i dalje igrao osmijeh na usnama.
„Da li volite lov, kapetane? Zato što je to moje veliko zadovoljstvo,
moja velika pasija.”
„Šta se ovdje lovi?”
„Srndać, divlja svinja, jelen, šumski zec. Ako imate sreće, naići ćete na
jarebice i fazane. Ukratko, tog datuma - bio je petak, oktobarsko jutro - lov
je već nekoliko nedjelja bio otvoren, ali svi prethodni vikendi su bili kišni.”
On se vrati da ponovo sjedne i nastavi:
„Tolika vodurina bez prestanka! Ovoga puta je vremenska prognoza
konačno najavljivala dva prelijepa dana. Ja sam član Lovačkog društva
Mozela i sa ortacima sam planirao da u potpunosti iskoristimo vikend. Bio
sam dakle na tom putu da bih pregledao teren zbog sutrašnjeg dana. Da
provjerim stanje staza i lovostaja i tako dalje. Volim da posmatram sunce
koje se diže iznad šume poslije kiše, volim da udišem šumska isparenja.”
Ti si, čovječe, žandar, a ne lovočuvar, pomislio je Mark, ali se suzdržao
od bilo kakve primjedbe. Mastan i lažno iskren, ovaj Lip nije bio čist, ali
Mark nije nalazio načina da mu doskoči.
Diskretno je uzdahnuo i vratio razgovor na glavnu temu:
„Dakle, spazili ste dim s puta...”
„Tako je. I kako sam imao službena kola - udoban megan uzgred budi
rečeno - mogao sam radio-vezom da obavijestim istovremeno i kolege i
vatrogasce.”
„Onda ste otišli na lice mjesta?”
„Da, da bih obezbijedio dolazak pomoći i da bih bio siguran da nijedan
šetač ili lovac ne nalazi u blizini. Logično, zar ne?”
„Da, odradili ste svoj posao.”
„Lijepo od vas što to priznajete.”
Mizelije se nasmija i očisti svoje rejbanke skutom košulje. Karadek i
dalje nije odustajao:
„Ako mi dozvoljavate još nekoliko pitanja...”

- 95 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Samo brzo”, odgovori ovaj pogledavši na sat. „Moram da se nađem sa

svojim ljudima na kružnom toku A 4. Poljoprivrednici su od jutros
blokirali put i...”
Karadek ga presiječe:
„Ponovo sam iščitao novine iz tog vremena. Relativno se malo
govorilo o Kiferovom vozilu. Onom u kome su pronađeni genetski tragovi
Kler Karlajl.”
„Nije bilo samo otisaka te djevojke”, reče vojnik. „Bilo je tragova svih
drugih žrtava, A znate li zašto? Zato što je u tim kolima ovaj bolesnik
prevozio žrtve. Kad su forenzičari došli da pokupe uzorke, mogao sam da
posmatram ta prokleta mrtvačka kola iz svih uglova. Kifer je bio namjestio
neku vrstu komore, sanduka, kao veliki mrtvački sanduk zvučno
izolovan.”
Karadek je potražio u džepu da bi izvukao novinski članak koji je
pokupio u Rafaelovom stanu.
„Ovo je fotografija koju sam mogao da pronađem”, rekao je pružajući
je žandaru.
Mizelije je osmotrio snimak. Crno-bijeli, prilično mutan.
„To je taj auto, pikap nisan navara.”
„A šta je ovo pozadi?”
„To je Kiferov motor. Moto-kros 125. Zadavljena je u prikolici kola.”
„Šta je tamo radila?”
„Otkud ja mogu da znam?”
„Kao žandar valjda imate neko objašnjenje.”
Mizelije je odmahnuo glavom.
„Nikada se nisam zapitao. Kao što sam vam objasnio, nisam bio
zadužen za istragu. Pošto smo kolege, možemo li da pređemo na ti?”
„Naravno”, nastavio je Mark. „Da li si znao za Kifera prije nego što se
pojavio ovaj slučaj?”
„Nikad sreo, nikad čuo za njega.”
„Ipak, lovio si blizu njegove kuće, zar ne?”
„Šuma je prostrana”, odgovorio je Mizelije ustavši i zgrabivši svoju
jaknu. „Dobro, sada zaista moram da krenem.”
„Samo još jedno posljednje pitanje, ako mi dozvoliš”, zamoli je
Karadek sjedeći i dalje. „Deset godina nakon događaja, kako je moguće da
se sjećaš marke automobila? Fotografija je potpuno mutna.”
Žandar se nije dao zbuniti:
„Pa zbog slučaja Boaso! Mislio sam da si zato došao da me ispituješ.”

- 96 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Pričaj.”
Poslije kraćeg oklijevanja, žandar ponovo sjede. Nešto ga je u ovom
razgovoru zabavljalo. U ovoj igri mačke i miša, imao je utisak da je
neprevaziđen.
„Porodica Boaso-Depre, poznaješ ih?”
Mark odmahnu glavom.
„Nisi jedini. Malo ljudi ih zna, čak i u regionu. Međutim, njihovo ime se
nalazi na spisku sto pedeset najvećih imetaka Francuske. Vrlo povučeni
ljudi, potomci jedne stare porodice industrijalaca iz Nansija koji su danas
na čelu male imperije u distribuciji građevinskog materijala.”
„Kakve to veze ima s mojim slučajem?”
Mizelije je uživao u nestrpljenju svog sagovornika.
„Zamisli, prije šest mjeseci ovdje se pojavio jedan od potomaka te
porodice: Maksim Boaso, momčić od dvadeset godina, nervozan,
uznemiren, sav nespretan. Sjeo je na isto mjesto kao ti, ispričavši mi nešto
nepovezano, objašnjavajući mi da trenutno ide na psihoterapiju i da mu je
njegova terapeutkinja savjetovala da dođe kod mene da bi konačno bio
priznat kao žrtva i...”
Karadeka je izdavalo strpljenje:
„Molim te, skrati verziju.”
„Kako ti želiš! Ukratko, pažljivo sam saslušao njegovu priču i stižemo
do onog glavnog: 24. oktobra 2007. klinac, koji je tada bio
desetogodišnjak, tvrdi da ga je oteo neki tip u samom centru Nansija.”
„24. oktobra? Dva dana prije požara?”
„Tako je! Munjevita operacija. Jedva nešto više od dvadeset četiri časa
između otmice i isplate otkupnine. Klinja nam je rekao da je u to vrijeme
bio dovoljno pribran da zapamti registarske tablice svog otmičara. Devet
godina kasnije, on nam je daje, unosimo je u kompjuter i pogodi šta?”
„Bile su to tablice Kiferovog pikapa”, shvatio je Mark.
„Bingo! Priznaj da je nevjerovatno! U početku smo mislili da dečko
izmišlja, ali i sam si rekao: tablice nisu procurile u štampu.”
„Šta ti je Boaso još rekao?”
„Po njemu, njegov otac je platio otkup bez pogovora i ne
obavještavajući policiju. Razmjena je obavljena u jednoj obližnjoj šumi:
pet stotina hiljada eura, isporučeno Kiferu u žutoj platnenoj torbi.”
Na pomen torbe, Mark osjeti kako mu je skočio adrenalin, ali je ostao
miran. Nije imao namjeru da žandaru pokloni i najmanju stvar.
„Da li ti je dao pojedinosti o svom oslobađanju? Da li je trpio
zlostavljanje?”
- 97 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Ne, uvjerava nas da ga Kifer nije ni pipnuo. Poslije je malo pobrkao

lončiće. Ponekad tvrdi da je Kifer imao saučesnicu, ponekad je to manje
jasno.”
Saučesnicu?
„Zašto je došao kod tebe?”
„Iz istog razloga kao ti. Pretraživao je po Internetu i naletio na moje
ime koje se pojavljivalo u mnogim člancima.”
„A zašto roditelji nikada nisu podnijeli tužbu?”
„Da se ne bi pročulo. Upravo to im njihov sin zamjera! Boaso-
Depreovi su smatrali da su sami regulisali problem, a za njih pola miliona
nije velika stavka. Ćutanje je zlato: u ovom slučaju, izraz ima svoj puni
smisao.”
Solveg je pokucala na vrata i otvorila ih ne sačekavši da joj se kaže da
uđe.
„Mejer hoće da vas čuje, pukovniče: jedan traktor upravo ruši
skulpturu na kružnom toku A 4.”
„Dođavola, kakvi su glupaci te seljačine!” prasnuo je žandar ustajući.
Karadek je nastavio.
„Možeš li da mi daš izjavu Maksima Boasoa?”
„Nisam je uzeo. U krivičnom pogledu, njegova priča danas više nije
aktuelna. Poslije više podnošenja sudu, znaš dobro kao i ja da sudski
prestaje da važi. Koga danas da krivično gonimo?”
Karadek je uzdahnuo.
„Da li bar znaš gdje boravi?”
„Ne baš. U zavadi je sa porodicom. Po posljednjim vijestima, radio je u
jednoj velikoj knjižari u Nansiju: Hol knjige.”
„Poznato mi je mjesto.”
Dok je Mizelije oblačio jaknu, Solveg je poverila Marku: „Radim za
časopis Nacionalna žandarmerija. Trenutno pišem članak o velikim
ličnostima iz naše kuće. Možda bih mogla da vas intervjuišem?”
„Iskreno, nemam vremena za to.”
„Samo jedno pitanje onda: koji je glavni kvalitet da bi neko postao
veliki policajac?”
„Nesumnjivo, razviti sopstveni detektor laži. To mi je bilo od najveće
koristi u mojim istragama: znam kada me ljudi lažu.”
„A ja, jesam li te lagao?” upitao je Mizelije.
„Da, jednom ste me slagali”, potvrdio je Karadek počevši ponovo da
mu persira.

- 98 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Odjednom je došlo do tenzije.

„Ma nemoj? Ti baš imaš petlju! Objasni mi kad ti nisam rekao istinu?”
„Upravo to mi preostaje da utvrdim.”
„Odlično, navrati tada opet do mene!”
„Budi siguran da hoću.”

- 99 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

10

Dvije sestre su mirno živjele

Nedužni ne postoje. Postoje,

međutim, samo različiti
stepeni odgovornosti.
Stig Larson

1.
Put koji vodi iz Falsbura do Nansija je velika čistina, bezvremena i
umirujuća.
Za volanom starog džipa, Karadeku je odgovarala ta monotonija koja
ga je odmarala: pašnjaci, stada, miris đubriva, polja koja se smjenjuju
jedna za drugima i traktori koji se vuku asfaltom, a koje se nikad nije žurio
da pretekne.
Na instrument tabli, odbljesci sunca koji prave slike kao u
kaleidoskopu. Na radiju u autu, rafinirani i minimalistički džez trubača
Kenija Vilera. Kuda god bi krenuo, ovaj CD se vrtio ukrug u njegovim
kolima već deset godina. Bio je to posljednji poklon koji mu je dala žena
prije nego što je otišla.
Prije nego što je umrla.
Tokom čitave vožnje, Mark je mislio o onome što mu je ispričao
žandar. Vraćao je u sebi njihov razgovor kao da ga je snimio. Pustio je da
se razjasne rečenice koje su razmijenili. Vario ih je. Čestitao je sebi što je
pratio instinkt. Najednom je imao predosjećaj da je Mizelije jedan od
ključnih svjedoka koga su prvi istražitelji potcijenili. Znao je da ga je
žandar lagao, ali morao je sve da obavi da bi ga satjerao uza zid.
Dok je stizao u grad Nansi, oklijevao je da ostavi Rafaelu poruku na
sekretarici. Ne, suviše je rano. Više je volio da sačeka dok ne dobije još
konkretnih elemenata.
Stigavši u centar grada, došao je u iskušenje da se parkira na
zabranjenim mjestima ispred knjižare, ali je odustao. Nije pametno
izlagati se riziku da mu odnesu vozilo. Našao je jedno mjesto na parkingu
Sen-Žan, pored željezničke stanice i velikog tržnog centra, glomazne
betonske konstrukcije koja datira iz sedamdesetih godina.
- 100 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Otišao je pješice iz ove četvrti bez draži, izobličene radovima.

Siv, ugašen, sumoran, beživotan: u sjećanju mu je ostala negativna
slika Nansija. Ipak, upravo tu je 1978. sreo onu koja će mu postati žena. U
to doba mlad novopečeni inspektor (kako se tada govorilo) iz Kan-Ekliza,
Mark je bio primoran da prati stručnu obuku u trajanju od nedjelju dana,
organizovanu u kampu za književnost i humanističke nauke fakulteta u
Nansiju. Tu se, u amfiteatru, tokom smjene časova, sreo sa Elizom. Bila je
studentkinja na klasičnoj književnosti, imala je dvadeset godina i živjela u
univerzitetskoj sobi u Ulici Notr-Dam-de-Lurd.
Mark je radio u Parizu. Tokom dvije godine, čekajući da Eliza završi
magistarske studije, stalno je putovao između ova dva grada. Sjećao se
nekih večeri kada bi iz čista mira napustio prijestonicu i otišao da joj se
pridruži, jureći bezbrižno ka Nansiju za volanom svog renoa 8 Gordinija.
On osjeti kako mu se oči pune suzama. Ti trenuci se dožive samo jedanput,
ali u tom trenutku čovjek je rijetko kad svjestan njihove vrijednosti. I to je
bila jedna od drama u životu.
Dođavola. Nije trebalo da otvara brane uspomena. Trebalo je da ih
ogradi nasipom, bori se protiv njih prsa u prsa, ne ustupi im ni za jedan
prst teritoriju, inače je s njim gotovo.
Trepnuo je nekoliko puta, ali mu je Elizin lik ostao urezan pred očima.
Prava djevojka sa Istoka. Karakterno i melanholično lice, pepeljasta kosa,
kristalne oči. Na prvi pogled, hladna ljepota, daleka, gotovo nedostižna. Ali
u intimi je umjela da bude sasvim drugačija: zabavna, privržena,
oduševljena.
Eliza ga je upravo uvela u književnost, slikarstvo i klasičnu muziku.
Zahtjevna, ali ne i snob, uvijek je imala knjigu u ruci: roman, zbirku
pjesama, katalog neke izložbe. Umjetnost, imaginarno i fantastično činili
su sastavni dio njenog svijeta. Dajući mu pristup toj osjetljivoj dimenziji,
Eliza ga je preobrazila. Zahvaljujući njoj, Karadek je došao do otkrovenja:
svijet se nije ograničavao na užasnu realnost njegovih istraga. Svijet je bio
širi, manje dokučiv, vrtoglaviji.
Dok je šetao po gradu, Mark je osjećao da gubi bitku. U novčaniku je
otvorio pregradak rezervisan za sitninu i iz njega izvadio tabletu
leksomila koju je polomio na dva dijela. Njegovo posljednje punjenje.
Tableta pod jezik. Hemija koja mu pritiče u pomoć da ne bi potonuo. Da bi
potisnuo bol jer nije bio u stanju da voli Elizu s više snage. Jer nije bio u
stanju da je zadrži.
Dejstvo tablete se osjetilo gotovo trenutno. Vizije su postale manje
agresivne, pritisak je odjednom popustio. Dok su slike njegove žene
blijedile, Floberove riječi koje je ona naročito voljela, vratile su mu se u

- 101 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

sjećanje: „Svako od nas ima u srcu jednu kraljevsku sobu. Ja sam je

zazidao, ali nije uništena.”

2.
Ovog popodneva poznog ljeta, ružna prošlost Bilberi strita se činila
tako dalekom da bi čovjek mogao da povjeruje da je izmišljotina. Listovi
su šuštali pod lahorom koji je romorio neku umilnu pjesmu na uho
prolaznicima. Kao slikar impresionista, sunce je spuštalo svoje zlatne
ljuske na ograde, slikajući platno istovremeno melanholično i toplo, nešto
između Normana Rokvela i Edvarda Hopera.
U broju 299, na stepeništu kuće, dvije crne žene su izašle da se malo
rashlade pazeći jednu malu djevojčicu i dečka na pragu adolescencije koji
su radili domaće zadatke na stolu u baští.
„Tražite nešto, gospodine?”
Ona što mi se prva obratila, starija, mora da je bila Endžela, starija
sestra Džojs Karlajl.
„Dobar dan, gospođe, zovem se Rafael Bartelemi, želio sam da vam
postavim nekoliko pitanja o...”
Ona se odmah brecnu:
„Niste valjda novinar?”
„Ne, pisac sam.”
To je nešto što me je sve vrijeme iznenađivalo: do koje mjere je većina
ljudi prezirala novinare dok su romansijere prilično voljeli. „Pitanja o
čemu?”
„O vašoj sestri Džojs.”
Žustrim pokretom, ona udari rukom kroz vazduh kao da tjera osicu.
„Džojs je umrla prije deset godina! Ko ste vi da biste smatrali da imate
pravo da uznemiravate sjećanje na nju?”
Endžela je imala ozbiljan i snažan glas. Ličila je na glumicu iz filmova
pravca blaksploatacija. Afro luk, prirodna kovrdžava i razbarušena kosa.
Pem Grijer koja je obukla šarenu košulju i kožnu jaknu bez rukava.
„Zaista mi je mnogo žao što oživljavam bolna sjećanja, ali imam
informacije koje bi mogle da vas zanimaju.”
„Kakve informacije?”
„U vezi s vašom sestričinom, Kler.”
Oči joj se zažariše. Ona skoči iz svoje stolice za njihanje da bi me
opsovala:
„Ne sviđa mi se tvoje ucjenjivanje, žutokljuncu! Ako imaš nešto da
nam saopštiš, učini to odmah, u suprotnom, čisti se odavde!”
- 102 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Gledis, mlađa, priteče mi u pomoć:

„Pusti ga da kaže, Endži, izgleda pristojno.”
„Pristojno ko parazit, da!” povika ona i vrati se u kući odvodeći dva
djeteta, kao da pokušava da ih zaštiti.
Razgovarao sam nekoliko minuta sa Gledis. Imala je klasičniji stil od
njene sestre, koji je bio bliži Klerinom stilu: duga i ravna kosa, fine crte
lica, neupadljivo našminkano lice. U svojoj bijeloj, vrlo usječenoj haljini
koja joj je potpuno otkrivala noge, podsjećala me je na omot ploče Four
Seasons of Love. Disko album Done Samer nalazio se u diskoteci mojih
roditelja i uveseljavao je moje najranije mladalačke godine.
Srdačna i radoznala, ona je prihvatila da govori o svojoj pokojnoj
sestri. Potvrdila mi je, a da nisam morao da je molim, ono što mi je
ispričala Marlen Delatur, novinarka Uest Fransa: Džojs Karlajl je zaista
umrla od prekomjerne doze, za manje od mjesec dana nakon Klerine
otmice.
„Poslije svih tih godina apstinencije, Džojs je naglo ponovo potonula?”
„Kako to da joj se zamjeri? Bila je skrhana nestankom kćerke.”
„Ali u trenutku kad se predozirala, još je postojala nada da će Kler
pronaći živu.”
„Istrošila se od stresa i očaja. Imate li djece, gospodine Bartelemi?”
Pokazah joj Teovu sliku u telefonu.
„Nek je živ i zdrav!” povika ona. „Mnogo liči na vas.”
Bilo je to glupo, ali ovakav komentar mi je uvijek pričinjavao
zadovoljstvo. Dok sam joj zahvaljivao, vrata kuće su se otvorila i pojavila
se Endžela, s albumom ispod miške, i došla je da nam se priključi. Bila se
smirila i sama se umiješala u razgovor koji je očigledno pratila iza prozora.
„Ako hoćete da razumijete Džojs, morate uvijek da jednu istinu na
umu: naša sestra je bila oduševljena, strastvena, zaljubljena. To nije moja
karakterna crta, ali je poštujem.”
Rečenica Anatola Fransa mi odjeknu u glavi: „Oduvijek sam više volio
ludilo strasti od mudrosti ravnodušnosti.”
Endžela se zamišljeno hladila albumom koji je ponijela, kao lepezom.
„Kad je bila mlađa, Džojs bi često sebi spržila krila”, nastavi ona. „S
Klerinim rođenjem se dovela u red. Bila je to načitana žena i dobra majka,
ali imala je tu crnu iskru, taj auto destruktivni nagon koje neke osobe nose
u sebi. Neku vrstu unutrašnje zvijeri koju ponekad možete da ukrotite
godinama tako da čak povjerujete da ste je savladali. Ali zvijer nikada ne
umire, a iskra samo čeka priliku da se ponovo upali.”

- 103 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Ništa niste predosjetili da se sprema? Pretpostavljam da je u tom

periodu sigurno bila okružena ljudima.”
Pogledala me s beskrajnom tugom u očima.
,Ja sam pronašla Džojs na podu kupatila sa špricom zabodenim u
ruku. I nesumnjivo sam pomalo odgovorna za njenu smrt.”

3.
Nansi.
Prelazeći s jednog trotoara na drugi, Karadek se provlačio među
prolaznicima. Pod suncem je nekadašnja prijestonica vojvoda iz Lorene
izgledala oživljena u odnosu na sjećanja koje je na nju sačuvao. Lijepo
vrijeme je sve promijenilo, dajući gradu vitamine koji su mu nedostajali u
vrijeme kišnih dana. Danas su čak i zgradice u Ulici Klodijon izgledale kao
gradić s juga. Sada je pješačka zona kroz koju prolazi tramvaj, Ulica Sen-
Žan, vibrirala od energije.
Ullica Sen-Dizje. Hol knjige. Velika knjižara je bila vjerna uspomeni
koju je Mark o njoj sačuvao. Sjećao se jasno pločnika u prizemlju i galerija
na svakom spratu, dajući vam ponekad utisak kao da ste na brodu.
Samo što je kročio, upitao je radnika koji je slagao džepne rječnike na
jedan drečavi stalak.
„Tražim Maksima Boasoa.”
„Odjeljak za krimi romane, treći sprat.”
Mark se popeo preskačući sve po dva stepenika, ali kad je stigao do
stolova za prezentaciju trilera i crnih romana, našao je samo jednu mladu
knjižarku koja je u tom trenutku pokušavala da na jednog mladog čitaoca
prenese svoje oduševljenje Nekropolosom, remek-djelom Herberta
Libermana.
„Maksim? Zbog početka školske godine, otišao je da pomogne
momcima sa školskim priborom.”
Karadek se ponovo vratio gunđajući. Početak škotske godine...
Gospode, pripala mu je muka. Bio je petak popodne. Časovi su se upravo
završili i odjeljak posvećen priboru je bio preplavljen školaracima i
njihovim roditeljima.
Dva prodavca su bila zatrpana poslom. Na svom crvenom prsluku,
najmlađi je bio zakačio bedž na kome je pisalo njegovo ime.
„Maksim Boaso? Kapetan Karadek, brigada za suzbijanja kriminala,
imam nekoliko pitanja da vam postavim.”
„Da, ali ja... Najzad, ne ovdje”, promrmljao je.

- 104 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Maksim Boaso je izgledao mnogo mlađi nego što ga je Mark zamišljao.

Imao je lijepo napaćeno lice na kome su se jasno vidjele njegove sumnje i
osjetljivost.
Karadek se odmah sjetio Montgomerija Klifta u njegovim prvim
ulogama: Crvena rijeka, Mjesto pod suncem...
„Možeš da odeš na pauzu”, uvjerio ga je drugi radnik koji je ujedno bio
šef odjeljka. „Pozvaću Melani.”
Maksim je skinuo prsluk s bojama radnje i krenuo za Karadekom koji
se laktao da bi se izvukao iz gužve.
„Od ovolikog svijeta nisam imao vremena da ručam”, reče knjižar
stigavši na trotoar. „Malo poviše je suši bar, hoćete li da odemo?”
„Više bi mi prijala dobra šnicla, ali zašto da ne.”
Pet minuta kasnije, dva čovjeka su sjedila za stolom na barskim
stolicama. Restorani su funkcionisali po principu kaitena: tanjirići pod
plastičnim zvonima koji se pokreću na traci. U ovo vrijeme, tek se bio
otvorio i bio je skoro prazan.
„Već sam sve ispričao pukovniku Mizelijeu”, počeo je Boaso,
miješajući vodu s ukusom nane sa svojom cjevčicom.
Karadek bez pretvaranja reče:
„Zaboravi tog kretena. Kao što si shvatio, on ti ne može pomoći.”
Mada se ovaj iskreni jezik izgleda svidio mladom knjižaru, on je uzeo
žandara u odbranu:
„S druge strane, Mizelije ne griješi: devet godina nakon događaja,
moja priča je izgubila smisao.”
Mark odmahnu glavom.
„Ne samo da i dalje ima smisla, već nam može pomoći u jednom
drugom slučaju.”
„Zaista?”
„Pusti me da ti najprije postavim pitanja, a ostalo ću ti objasniti, važi?”
Mladić je pristao. Mark je izložio u glavnim crtama priču koju mu je
ispričao vojnik.
„Dakle, u to vrijeme si imao deset godina, je li tako?”
„Deset i po godina. Upravo sam bio krenuo u šesti.”
„Gdje si živio?”
„Kod roditelja, u posebnom porodičnoj kući na Trgu de la Karijer.”
„U starom gradu, zar ne? Blizu Trga Stanislas?” Boaso klimnu glavom i
nastavi:
„Svake srijede popodne, porodočni vozač me je vozio na vjeronauku.”
- 105 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Na koje mjesto?”

„U Baziliku Sent-Epvr. Lagao sam oca o satnici da bih dobio više
vremena. Vozač bi me ostavljao u Ulici de Giz i svaki drugi put bih, umjesto
da idem kod sveštenika, odlazio u park Orli. Tamo je bio jedan animator iz
Međunarodne kancelarije za mlade koji je davao časove pozorišta djeci.
Ulaz je bio slobodan. Nije bilo upisa ni zbrke. Bilo je strašno zabavno.”
Mark otpi gutljaj piva iz flaše i uze jedan asortiman sašimija. Maksim
je nastavio svoju priču drhtavim glasom:
„Na povratku nazad taj tip me je presreo. Uvijek sam išao prečicom
presjekavši kroz bolnički centar. Nisam ga vidio kako nailazi i u roku od
nekoliko sekundi našao sam se zatvoren pozadi u njegovom džipu.”
„Da li je on znao ko si?”
„Očigledno. Uostalom, prvo što mi je rekao bilo je: ‘Sve će biti u redu:
tvoj tata će te izvući odavde vrlo brzo.’ Mora da me je pratio već
nedjeljama.”
„Koliko dugo ste se vozili?”
„Oko dva sata. Kad smo stigli kod njega, usred neke šume, lila je kiša i
bila je skoro noć. Najprije me je zatvorio u jednu šupu s alatom pored
kuće. Mislim da sam dobio groznicu od šoka. Buncao sam, vrištao, nisam
mogao da se zaustavim. Pravo da vam kažem, bio sam se usrao od straha,
razumijete? I u pravom i u prenesenom smislu. Šinuo mi je dva-tri šamara,
a zatim odlučio da me uvede u kuću. Prvo mi je stavio povez preko očiju,
onda me je vodio niz puno stepenica. Otvorio je jedna vrata, zatim druga.
Na kraju me je povjerio jednoj djevojci. Imala je nježan glas i lijepo je
mirisala. Na omekšivač od ljubičice svježe ispeglanog veša. Ona mi je rekla
da ne skidam povez i da se ne brinem. Oprala me je toaletnom rukavicom i
čak ljuljuškala da bih se uspavao.
„Da li znaš ime te djevojke?”
Boaso je potvrdno klimnuo glavom.
„Rekla mi je da se zove Luiz.”
Karadek je trepnuo.
Luiz Gotje, prva žrtva, starosti četrnaest godina kada je nestala
krajem 2004. dok je bila na raspustu u Bretanji kod svoje bake i djeda.
Sada je Maksim govorio s jecanjem u glasu.
„Kad samo pomislim da sam sve ove godine mislio da mu je ona
saučesnica! Tek sam nedavno, čitajući članke o ovom tipu, Hajncu Kiferu,
shvatio ko je ona bila! To je bila...”
„Znam ko je to bio. Da li si bio u kontaktu s drugim djevojčicama dok
si bio tamo?”

- 106 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Ne, samo sa Luiz. Nisam mogao nikada ni po čemu da zaključim da je

bilo drugih djevojčica u kući.”
Nepomičan, zagledan u prazno, Maksim je zanijemio skoro jedan
minut.
„Koliko je vremena trebalo tvojim roditeljima da sakupe novac za
otkup?” želio je da zna Karadek.
„Jedva nekoliko sati. Kifer nije napravio glupost da traži besmisleno
ogromnu sumu. Pet stotina hiljada eura u malim apoenima i neoznačenim
novčanicama. Nesumnjivo znate: imetak mojih roditelja je ogroman. To je
iznos koji je moj otac bez teškoće sakupio.”
„Gdje se odigrala predaja otkupa?”
„U šumi Lanevevil-o-Boa, zabačenom mjestu kod Linevila.”
„Kako se sjećaš svih tih pojedinosti?” Boaso je objasnio:
„Sutradan, u trenutku napuštanja njegove barake, on me je vezao, ali
ovoga puta nisam imao povez preko očiju i bio sam pored njega, naprijed,
na suvozačevom sjedištu. Na pola puta je stao kod jedne telefonske
govornice pored puta. Pozvao je oca da bi odredili mjesto sastanka.”
„Kakav je Kifer bio u tom trenutku?”
„Skroz grozničav, sjeban. Vrlo pogubljen i potpuno paranoičan. Bila je
čista ludost staviti me naprijed. Iako je išao sporednim putićima, neko je
mogao da me primijeti. Stavio je bio fantomku, pričao sam sa sobom, bio je
jezivo napet. Kao da je uzeo nešto.”
„Lijekove? Drogu?”
„Da, nesumnjivo.”
„A u kom trenutku si vidio tablice automobila?”
„Pri svjetlosti farova, kad sam išao u susret ocu.”
„To je znači bilo u šumi? Njihova dva automobila su stajala jedan
naspram drugog?”
„Da, tako je. Kao u Klanu Sicilijanaca. Moj otac je dobacio koferčić pun
love, Kifer je provjerio, a onda me pustio da odem. Kraj priče.”
„Čekaj malo. Kakav koferčić? Tvoj otac je valjda uručio novac u torbi?”
„Ne, bila je to muška akten-tašna.”
„Mizelije mi je rekao da si mu ti govorio o nekoj žutoj platnenoj torbi.”
Boaso se iznervira:
„Nikad mu nisam to rekao! Bila je to čvrsta akten-tašna, tipa samsonit,
kakvih je moj otac imao više komada. Poslije je možda Kifer prebacio
novac u torbu. Ne bi me čudilo. Gledajte, on je zazirao od svega. Mislio je

- 107 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

da hoće da mu postave zamku s nekakvim odašiljačem ili nekom sličnom

stvari.”
Karadek je sagnuo glavu i primijetio na pultu Boasoove nokte
izgrižene do krvi. Dečko je bio sav razdražen, na stalnom oprezu. Njegovo
anđeosko lice bilo je izobličeno od stresa i straha.
„Šta se potom desilo sa tvojim roditeljima?”
„Ništa naročito. Nikakav razgovor, nikakav dijalog. Po njima je sve to
bila moja krivica. Dva dana kasnije su me poslali u internat. Najprije u
Švajcarsku, zatim u Sjedinjene Države. Nikada više nismo spominjali tu
epizodu i vremenom sam i sam to potisnuo.”
Mark se namrštio.
„Hoćeš da kažeš da nikada nisi povezao tvoju priču sa pričom
Kiferovih žrtava?”
„Ne. Živio sam u Čikagu. Bio sam daleko od toga. Sve do prije šest
mjeseci nisam čak nikada čuo za Kifera.”
„Kad ti je kliknulo u glavi? Mizelije mi spomenuo psihoterapiju.”
„Da, htio sam da ostanem u Sjedinjenim Državama i uzimam časove
pozorišne glume na Brodveju, ali morao sam da se vratim u Francusku
poslije mature. Iz zdravstvenih razloga. Nisam se uopšte osjećao dobro.
Imao sam stalnu tendenciju da se plašim svega, ali su se moje krize
uznemirenosti umnožavale. Patio sam od samoubilačkih nagona,
paranoičnih delirijuma i halucinacija. Bio sam na pragu ludila.
Hospitalizovali su me u jednom specijalizovanom centru u Sargeminu
tokom šest mjeseci. Polako sam se oporavljao, najprije uz pomoć ljekova,
kasnije zahvaljujući mom psihijatru.”
„Da li ti se tokom terapije otmica često vraćala u sjećanje ...”
„Da, postalo je gore kad sam postao svjestan da je moj otmičar bio
Kifer koji je podmetnuo požar u svojoj brvnari nekoliko časova kasnije.
Mogao sam da spasim ove djevojčice, shvatate!”
„Pitanje je”, procijenio je Mark.
Boaso je počeo da viče:
„Imao sam broj tablica, dođavola! Da sam otišao da nađem policajce,
oni bi stigli do njega prije nego što napravi masakr.” Mark ga uhvati za
rame da bi ga smirio. „Tvoji roditelji su za to odgovorni. Ne ti.”
„Ti kreteni! Da im se ime ne bi našlo u novinskoj rubrici, draže im je
bilo da puste ubicu na slobodu. To me dovodi do ludila!”
„Da li si pričao sa njima o tome?”

- 108 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Ne razgovaram više sa njima otkako sam shvatio šta su uradili.

Odbiću čitavo nasljedstvo. Neću ništa da im dugujem. Moji baka i djed su
platili moje liječenje.”
Mark je uzdahnuo.
„Nisi ni za šta odgovoran u čitavom tom sranju, imao si samo deset
godina!”
„To nije opravdanje.”
„Da, to jeste opravdanje koje sve opravdava! Mnogi ljudi imaju manje-
više teške stvari sebi da zamjere u tom slučaju, ali vjeruj mi, ti ne spadaš
među njih.”
Maksim uhvati glavu među ruke. Nije ni pipnuo svoj suši. Karadek je
uzdahnuo. Ovaj klinac mu se sviđao: karakteran, osjetljiv, nježan, pošten.
Zaista je imao želju da mu pomogne.
„Slušaj, znam da je lakše reći nego uraditi, ali moraš da nađeš način da
sve to ostaviš iza sebe, razumiješ? I šta još, dođavola, tražiš ovdje?”
„Gdje ovdje?”
„U Nansiju. Briši odavde, imaš previše loših sjećanja koji te vezuju za
ovaj grad i region. Uzmi lovu roditelja, idi u Njujork, plati te časove
pozorišta. Imaš samo jedan život, a on brzo prolazi.”
„Ne mogu to da uradim.”
„Zašto?”
„Rekao sam vam, bolestan sam. Imam psihičkih problema. Psihijatar
koji me prati je ovdje i...”
„Stani!” prekide ga policajac podignuvši ruku.
Sa ivice pulta je dohvatio vizit kartu restorana na kojoj je ispisao ime
s brojem telefona prije nego što ju je pružio Boasou.
„Ester Hezijel”, odgonetnuo je mladić. „Ko je to?”
„Stari psihijatar iz Svete Ane. Frankoamerikanka. Radi na Menhetnu
danas, u ordinaciji i u jednoj bolnici. Ako tamo budeš imao probleme, reci
joj da sam te ja preporučio.”
„Odakle je znate?”
„I meni je bila potrebna pomoć. Depresija, halucinacije, krize, strah od
drugih i od sebe, kroz vrata pakla sam, kao što si rekao, tuda prošao.”
Maksim je zanijemio.
„Nikad to ne bih pomislio kad vas vidim. A sada ste izliječeni?”
Karadek odmahnu glavom.
„Ne, od tih stvari se čovjek nikada potpuno ne izliječi. To je loša
vijest.”

- 109 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„A dobra?”
„Dobra vijest je da čovjek može da nauči da živi sa tim.”

4.
Bilberi strit.
Endžela Karlajl je spustila stari album sa platnenim omotom na sto na
tremu - tu knjigu uspomena koju su nekada ljudi izrađivali, umjesto da
čuvaju stotine fotografija u telefonima i zaboravljaju na njih.
Nježno rukujući njime, Gledis i Endžela su počele da ga listaju preda
mnom. Sada su vrata nostaligije bila otvorena. Putem slika, Džojs je
pomalo oživjela. To im je teško padalo, to im je prijalo.
Nizale su se godine: 1988, 1989, 1990... a snimci nisu odražavali ono
što sam očekivao. U to vrijeme, Džojs nije bila drogirani zombi kakvog mi
je opisala Marlena Delatur. Bila je to mlada žena koja sija od sreće,
radosna, divna. Bivša urednica Sid-Uesta je možda nešto pobrkala? Ili je
nešto previdjela čemu je bila sklona njena profesija? Pred sestrama sam
išao oprezno, izbjegavajući za sada da načinjem temu o prostituciji:
„Jedna francuska novinarka mi je saopštila da je u vrijeme kad se Kler
rodila, Džojs bila zavisna od kreka i heroina.”
„To nije tačno!” umiješala se Endžela. „Džojs nikada nije ni pipnula
krek. Imala je probleme s heroinom, tačno, ali to je bilo mnogo ranije! Kler
se rodila 1990. U to doba, droga je bila daleko iza Džojs. Ona se bila vratila
kod naših roditelja, u Filadelfiju, našla posao u biblioteci i bila čak
volonter u jednom centru za socijalnu pomoć grada.”
U sebi sam bilježio sve informacije gledajući ostale fotografije: slike
Kler, male djevojčice, sa majkom, sa tetkama i bakom. Grlo mi se steglo od
emocija. Bilo je zbunjujuće i dirljivo da vidim ženu koju sam volio sa šest
ili sedam godina. Mislio sam na život koji je otpočinjao u njenom stomaku.
Možda mala djevojčica koja će ličiti na nju. Ako uspijem da je pronađem.
Još smo bili daleko od jadnih slika iz štampe. Sestre Karlajl su bile
obrazovane žene i prilično su dobro stajale finansijski. Njihova majka
Ivona, bila je pravnik i radila je čitavog života u kabinetu gradonačelnika
Filadelfije.
„Nema slika vašeg oca?”
„Teško je slikati duha”, odgovorila je Gledis.
„Iii prije će biti promaju” ispravi je Endžela. „Promaju s kiticom koja
landara.”
Sestre nehotice prasnuše u gromoglasan smijeh, a ni ja nisam mogao
da izdržim da se ne nasmijem. „ A Kler? Ko je njen otac?”

- 110 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Ne znamo”, uvjeravala je Gledis sliježući ramenima. „Džojs o tome

nikada nije pričala, a mi se nismo trudile da otkrijemo.”
„Teško mi je da u to povjerujem. Dijete, vaša sestričina mora da je
postavila to pitanje više puta!”
Endžela nabra obrve. Unijela mi se u lice gunđajući:
„Vidite li muškarce u ovom albumu?”
„Ne.”
„Vidite li muškarce u ovoj kući?”
„Ni to.”
„Nema ih, niti ih je ikada bilo niti će ih ikada biti. Mi Karlajlove smo
takve. Živimo bez muškaraca. Mi smo Amazonke.”
„Nisam siguran da je sličnost odgovarajuća.”
„Zašto?”
„U grčkoj mitologiji piše da su lomile udove svojoj muškoj djeci. Ili da
su im kopale oči da bi ih koristile kao robove.”
„Znate vi dobro šta sam mislila. Ništa ne očekujemo od muškaraca,
žutokljuncu. To je naša filozofija, svidjelo ti se to ili ne.”
„Ne treba sve muškarce trpati u isti koš.”
„Da, da, treba, svi su muškarci isti: nepošteni, nevjerni, kukavice,
lažovi, pozeri. Niste pouzdani. Sebe smatrate ratnicima, a u stvari ste samo
bijedne marionete kojima upravljaju vaši impulsi. Sebe smatrate
muževnima, a samo ste lovci na bofl.”
Sad je na mene bio red da se uključim u igru razgovora i ispričao sam
im moje iskustvo s Natali, koja me je ostavila nakon mjesec dana pošto je
donijela na svijet našu bebu. Ali to nije bilo dovoljno da bih izazvao
njihovo sažaljenje.
„Izuzetak samo potvrđuje pravilo”, izjavila je Endžela.
Sunce je zalazilo. Vrućina je popustila. Moja simpatična glava je i dalje
igrala u moju korist pošto su se sestre, još ne znajući ko sam zaista,
upustile u povjeravanja. Endžela je spustila gard. Premda je tvrdila
suprotno, osjećao sam da nije bila neosjetljiva na moju priču.
Sklopila je album. Za trenutak, oblaci su se nagomilali preko sunca, a
onda su se su se razmaknuli.
„Zašto ste maloprije rekli da se pomalo osjećate odgovornom za
Džojsinu smrt?”
„Sve imamo svoj udio u odgovornosti”, potvrdila je Gledis.
Endžela je uzdahnula.

- 111 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Istina je da čak nismo ni bile tu tog vikenda kad se to dogodilo. Bile

smo kod majke u Filadelfiji. Džojs nije htjela da ide s nama. Posumnjala
sam da je ponovo počela, iako je ona tvrdila suprotno.”
Gledis je pokušala da istakne neke činjenice:
„Na brzinu smo otišle i vratile se, jer naša majka je upravo bila
operisala kuk i nije mogla da se kreće. Ona je takođe bila premrla od brige
povodom Klerine otmice i, iskreno, nisam bila sigurna da bi naše prisustvo
ovdje bilo šta promijenilo.”
„Kako su stvari tačno odigrale?”
Endžela je uzela riječ:
„Ja sam pronašla Džojsino tijelo u kadi, u nedjelju uveče po povratku.
Imala je špric zaboden u ruku. Očigledno je pala i udarila glavom u
lavabo.”
„Nije bilo istrage?”
„Naravno da jeste”, uvjeravala je Gledis. „A kako se radilo o nasilnoj
smrti, medicinski vještak je tražio autopsiju.” Endžela je dodala:
„Policija je podržala zahtjev zbog jedne nejasne činjenice: anonimnog
telefonskog poziva koji je upozorio na napad na Džojsinoj adresi na dan
njene smrti.”
Poput talasa koji se širi, prožela me je jeza od glave do pete. Bio mi je
poznat taj osjećaj. Postoji uvijek trenutak u pisanju romana kad vas vaši
likovi iznenade. Bilo da požele da rade stvari za koje ih niste predodredili,
bilo da vam u lice bace kapitalno otkriće usred dijaloga koji su vaši prsti
već preletjeli na tastaturi. U tom slučaju uvijek možete da pritisnete tipku
Delete i napravite se kao da se ništa od toga nije desilo. Ali najčešće ne
birate tu opciju, jer je ta nepredviđena stvar takođe najuzbudljiviji
trenutak u pisanju. Ona koja je vašu priču gurnula u nepoznato. I upravo je
taj utisak kod mene izazvalo Endželino otkriće.
„Istražitelji su analizirali posljednje pozive na Džojsinom telefonu.
Uhapsili su i stavili u pritvor njenog dilera, sitnu protuvu iz kraja. Tip je
priznao da je isporučiio Džojs priličnu dozu za vikend drogiranja, ali imao
je čvrst alibi za poslije podne kad je nastupila smrt i pušten je.”
Svečano sam izjavio:
„Da li je neko imao i najmanji motiv da ubije vašu sestru?” Gledis je
tužno uzdahnula.
„Ne vjerujem, ali kad se drogirate, uvučeni ste uprkos sebi u talog
ljudskog društva.” Endžela se nadovezala:
„U svakom slučaju, rezultati autopsije su potvrdili predoziranost. Što
se tiče njene povrede glave, sama je to uradila tresnuvši u ivicu lavaboa.”
„A anonimni poziv?”
- 112 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Bilo je to uobičajeno u to doba u ovom kraju. Igra među mladima da

bi razbjesnili policijace.”
„Zar vam se ipak ne čini da postoji previše podudarnosti?”
„Da, naravno, upravo stoga smo angažovale jednog advokata da bi
nam pribavio određene dijelove istrage.”
„I?”
Najednom su se Endželine oči zamaglile. Kao da je zažalila što je
previše rekla. Kao da je postala svjesna da o meni ništa ne zna. Kao da se
iznenada sjetila da sam joj pola sata ranije rekao: „Možda imam
informacije o vašoj sestričini.”
„Na kakve ste informacije maloprije ciljali? Šta to mislite da nam
kažete o Kler?”
Znao sam da će ovaj trenutak doći i da neće biti dobro. Telefon mi je
još bio na stolu. Među mojim fotografijama posebno potražih jednu.
Snimak Kler i mene: selfi od prethodnog dana, uoči odlaska u restoran,
napravljen na brzinu na Mostu Antiba sa tvrđavom Kare u pozadini.
Pružih spravu Endželi.
Naravno, svašta se može reći za fotografiju, ali vjerujem da ova nije
lagala.
„Kler je živa”, izjavio sam jednostavno.
Ona je na kratko pogledala fotografiju prije nego što će iz sve snage
zavitlati moj telefon na trotoar.
„Gubite se odavde! Vi ste prevarant!” povikala je na sav glas prije
nego što je zajecala.

- 113 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

11

Žene koje nisu voljele muškarce

Krv na snijegu, vrlo čisto.

Crveno i bijelo, bilo je vrlo lijepo.
Žan Žiono

1.
„Stop tata! Teo oce sam! Teo oce sam!”
Sjedeći na svojoj stolici za bebe, moj sin mi je iz ruku istrgao plastičnu
kašičicu da bi sam završio pire sa šunkom. Pošto sam provjerio da mu je
portikla dobro privezana, uzeo sam kaipirinju 14 u nedostatku kofe s
kokicama i, kao u bioskopu, gledao ga kako nemilice prosipa hranu.
Pokreti su mu još bili nesigurni. Nos, brada, kosa, pod, stolica: imao sam
utisak da pire završava svuda samo ne u njegovim ustima. Ali to ga je
izgleda zabavljalo, a mene je zasmijavalo.
Miris Italije je lebdio u vazduhu. Bili smo pod svodovima atrijuma
Bridž kluba. Luka zelenila i spokoja usred Njujorka. Bukoliki i
vanvremenski pejzaž koji je sam po sebi opravdavao vrlo visoku cijenu
hotela.
„S’uda...”, reče Teo.
„Eh, da, veliki moj: svuda si zamazao. Nemaš čime da se pohvališ.
Hoćeš li jedan jogurt sada?”
„Ne, oce sidze!”
„Nisam čuo: molim te.”
„Mo’im te, tata, oce sidze.”
Nema veze, uzeće jogurt kasnije. Obrisao sam ga salvetom, težak
poduhvat jer je Teo vrtio glavu na sve strane da bi mi se izmaknuo. Zatim
sam mu skinuo portiklu, podigao iz stolice i pustio ga da skakuće u ovom
idiličnom ambijentu, među palmama, egzotičnim biljem i đavoljim
bršljanom koji se slivao sa zidova.
U središtu atrijuma, statua umornog anđela, isklesana u mermeru i
impresivna fontana u dva nivoa okružena živom ogradom i cvijećem.

14
Najpopularniji koktel Brazila. - Prim. prev.
- 114 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Posmatrao sam sina kako se provlači između brižljivo potkresanih

žbunova koji su obrazovali geometrijske motive podsjećajući na lavirint.
Prizor iz Kubrikovog Isijavanju mi je prošao kroz glavu i podišla me je
jeza.
„Nemoj mnogo da se udaljavaš, Teo, važi?”
On se okrenuo i uputio mi neodoljivi osmijeh mahnuvši mi kratko
rukom.
Uzeo sam telefon i ustanovio štetu koju je pretrpio nakon Endželinog
postupka. Ekran je bio naprsao, ali ga je maska dovoljno zaštitila tako da
je i dalje radio. Konektovao sam se na vaj-faj hotela i tokom deset minuta
uzaludno pokušavao da pronađem trag Olivije Mandelšon, Klerine
prijateljice, jedinog svjedoka njene otmice. Sumnjao sam da poslije više od
deset godina može da mi saopšti nešto odlučujuće, ali bio je to jedan od
rijetkih tragova koji mi je preostao. Moral mi nije bio na zavidnom nivou.
Nisam prestajao da mislim na Kler, otete po drugi put u svom životu.
Jedna konobarica se nagnula ka meni.
„Neko vas traži, gospodine Bartelemi.”
Okrenuo sam se prema ulazu koji se nalazio pored koktel bara. Bila je
to Gledis, najmlađa sestra Karlajl. Svoju bijelu haljinu zamijenila je
kožnom rokerskom jaknom, šarenim kombinezonom sa psihodeličnim
printom i parom vrtoglavo visokih potpetica. Posmatrao sam je dok se
primicala, kao mačka, krećući se graciozno među marokanskim lampama
koje su označavale prolaz popločan terakotom usred travnjaka.
Laknulo mi je što je vidim. Prije nego što sam napustio njihovu kuću,
na brzinu sam nažvrljao adresu hotela na mojoj vizit karti koju sam
umetnuo ispod čaše, na stolu na tremu.
„Dobro veče, Gledis, hvala što si došla.”
Smjestila se na stolicu od trske isped mene, ali je i dalje ćutala.
„Vrlo dobro razumijem reakciju vaše sestre.”
„Endžela misli da ste prevarant koji pokušava da nam izvuče novac.”
„Ne želim novac.”
„Znam. Ukucala sam vaše ime na internetu. Vjerujem da dobro
zarađujete.”
Konobarica je prišla. Gledis je naručila zeleni čaj sa nanom.
„Pokažite mi ponovo fotografiju”, zatražila je.
Pružio sam joj moj telefon i prelistao nekoliko snimaka sa Kler. Ona ih
je gledala, hipnotisana, sve dok joj se oči nisu napunile suzama.
„Ako ne želite novac, šta onda hoćete?”
„Vašu pomoć, da pronađem ženu koju volim.”
- 115 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Držeći Tea na oku, koji je bio očaran tigrastom mačkom iz hotela, bilo
mi je potrebno dobrih petnaest minuta da bih joj do tančina objasnio
svoju potragu. Od mog susreta sa Kler i naše svađe na jugu Francuske sve
do spleta okolnosti koje su me dovele u Njujork. Jedino sam izostavio
Klerinu trudnoću da je ne bih previše opteretio.
Upijajući svaku moju riječ, slušala je moju priču s nevjericom i
divljenjem. Gledis je bila inteligentna djevojka. Malo je razmislila, a potom
primijetila:
„Ako je to što mi kažete istina, ne vidim zašto niste obavijestili
policiju.”
„Zato što Kler to ne bi voljela da uradim.”
„Kako možete da budete tako sigurni u to?”
„Razmislite. Prije skoro deset godina, ona je pokušala da izbjegne
policiju! Hoću da poštujem tajnu koju se toliko trudila da sakrije.”
„Dovodeći njen život u opasnost?” uzviknula je.
Nisam imao odgovor na to pitanje. Napravio sam izbor za koji sam
mislio da je najmanje loš. Sada sam bio riješen da ga sprovedem do kraja.
„Činim sve što mogu da bih je pronašao”, objasnih. „Ovdje u
Harlemu?”
„Mislim da jedan dio objašnjenja njenog nestanka treba tražiti ovdje,
da. U njenoj prošlosti.”
„Ali vi ste pisac romana, niste istražitelj.”
Suzdržao sam se da joj ne kažem da se u mojoj glavi to ne razlikuje
toliko. Umjesto toga, pokušao sam da je razuvjerim.
„Mark Karadek, jedan od mojih prijatelja, policajac na glasu, nastavlja
da vodi potragu u Francuskoj.”
Pogledom sam potražio sina. Upravo je pokušavao da se popne na
jedan ćup od terakote, dvaput veći od njega. „Vodi računa, Teo.” Samo ti
pričaj, tata...
Gledis je zatvorila oči da bi bolje razmislila. Umirujuće pljuskanje
fontane podsjećalo me je na cd-ove za relaksaciju koju su puštali u
čekaonici kabineta za akupunkturu u koji sam odlazio.
„U dubini duše, uvijek sam sačuvala tračak nade da je Kler živa”,
povjerila se. „Imala sam dvadeset četiri godine kada je moja sestričina
oteta i sjećam se da sam u nedjeljama koje su uslijedile, ja...”
Gledis je tražila riječi.
„... često imala osjećaj da me neko uhodi. To se nije zasnivalo ni na
čemu konkretnom, ali bilo je tako stvarno.” Pustio sam je da nastavi.

- 116 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Čak i kad su pronašli njen DNK kod tog pedofila, pomislila sam da
nedostaje više dijelova slagalice.”
Bilo je to zaprepašćujuće: taj isti osjećaj javljao se kod svih onih kojih
se bliže ticala ova istraga.
„Zaista ne znate ko je Klerin otac?”
„Ne, i mislim da to nema značaja. Džojs je imala ljubavnike, ali se nije
vezivala. Dobro ste shvatili: u porodici, mi smo slobodne žene, u
plemenitom smislu te riječi.”
„Otkud vam ta mržnja prema muškarcima?”
„Nije to mržnja. Naprosto volja da se ne bude žrtva.”
„Žrtva čega?”
„Vi ste obrazovan čovjek, Rafaele. Ne treba ja da vam objašnjavam da
se u svim ljudskim društvima i u svim vremenskim razdobljima vrši
dominacija muškaraca nad ženama. Nekakva superiornost, toliko
utvrđena u duhovima da se čini prirodnom i očiglednom. A još ako tome
pridodate to što smo crnkinje...”
„Ali nisu svi muškarci takvi.”
Pogledala me je kao da ne razumijem baš ništa.
„Nije to pojedinačno pitanje” ljutnula se ona. „To je pitanje društvene
reprodukcije, pitanje... Dobro, zaboravite: nadam se da ste bolji istražitelj
nego sociolog.”
Otpila je jedan gutljaj čaja prije nego što je otvorila svoju lijepu tašnu
od drečavo crvenog pitona.
„Ne znam tačno šta ovdje tražite, ali fotokopirala sam vam ovo”,
saopštila je vadeći jednu kartonsku fasciklu.
Prelistah prve stranice. Bili su to pravni spisi koje je nekada Endžela
dobila zahvaljujući advokatu koga je bila angažovala.
„Tu nije čitav policijski dosije, ali imate nov pogled na stvari. Moguće
da ćete otkriti neku pojedinost koja je nama promakla.”
Gledis me je na trenutak odmjerila, zatim je odlučila. Imala je nešto
drugo za mene.
„ A pošto ste spremni da istražujete, mogli biste malo da obiđete
mjesto”, savjetovala mi je pružajući mi ključ koji je visio na jednom
reklamnom privjesku.
„O čemu se radi?”
„O skladištu za namještaj u kome je sačuvan dio stvari od Džojs i
njene kćerke. Otiđite tamo. Možda ćete nešto pronaći.”
„Zbog čega tako mislite?”

- 117 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Nekoliko nedjelja nakon smrti Džojs, iznajmili smo prostor u ovom

lokalu da bismo tu ostavili neke stvari. Onog dana kad smo otišli na to
mjesto, boks koji smo bile rezervisale nije na kraju bio na raspolaganju
zato što se prethodni vlasnici nisu na vrijeme iselili. Smanjivši kiriju,
vlasnik nam je predložio da privremeno uzmemo drugi lokal.”
Pričala je tako brzo da sam imao poteškoće da je pratim, ali se kraj
njene priče pokazao zanimljivim,
„I pogodite? Sutradan je boks koji je trebalo da bude naš, bio potpuno
spaljen. To je previše slučajnosti, zar ne?”
„Šta su to mogli da traže da bi ga uklonili?”
„Na vama je da otkrijete, gospodine romansijeru.”
Gledao sam je ne izustivši ništa još nekoliko sekundi. To mi je prijalo
jer me je po izvjesnim izrazima lica podsjećala na Kler.
Ona me podsjeća koliko mi ti nedostaješ.
„Hvala što ste mi se povjerili.”
Gledis se sumnjičavo nadurila prije nego što me je pogledala pravo u
oči.
„Povjeravam vam se zato što ne mogu da učinim drugačije, iako nisam
još uvijek baš sigurna da je djevojka o kojoj mi pričate, zaista Kler. Ali
upozoravam vas: bilo je potrebno deset godina da Endžela i ja oplačemo
našu sestru. Danas obje imamo djecu i neću dozvoliti da mi jedan
prodavac nade sruši dom.”
„Ne prodajem ja ništa”, branio sam se. „Vi ste romansijer. Prodajete
lijepe priče.”
„Vidi se da niste čitali moje knjige.”
„Ukoliko je Kler živa, pronađite je, to je sve što tražim od vas.”

2.
Kiša je padala otkako je Mark izašao iz Nansija.
I sad Jovo nanovo. Ponovo jedan i po sat puta prema istoku, ali manje
prijatna vožnja nego tokom poslijepodneva zbog velikog broja teretnjaka i
klizavog kolovoza.
Policajac se vratio u žandarmeriju Falsbura. Kao što je i sumnjao,
Mizelije je bio odsutan, ali je Solveg ostala prekovremeno, konektovana na
Fejsbuk, za ekranom svog kompjutera.
„Dakle, kapetane, riješili ste da prenoćite u našem lijepom regionu?”
Karadek nije bio raspoložen za šalu: „Gdje se nalazi Mizelije?”
„Pretpostavljam da se vratio kući.”

- 118 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Gdje je to tačno?”
Žandarka je uzela list papira iz mašine za fotokopiranje da bi mu na
brzinu nacrtala plan podigavši ruku.
„Pukovnik stanuje ovdje”, objasni ona označivši krstić olovkom. U
Kiršatu, zabačenom mjestu između Stenbura i Atmata.
Nalakćen na prijemni pult, policajac je izmasirao sljepoočnice da bi
otjerao početak migrene. Sva ova skoro ista imena, koja zvuče alzaški,
počinjala su da mu idu na živce.
On stavi plan u džep, zahvali Solveg i nastavi put po pljusku. Dok je
prevaljivao trideset kilometara, skoro se smračilo. U tami mu se upalila
lampica za ulje. Maler! Već mjesecima je njegov rendž rover imao
problema s oticanjem ulja, ali se on pobrinuo da ga „lično opravi” prije
nego što je pošao iz Pariza. Prekrstio je prste da se kvar ne bi pogoršao.
Poslije nekoliko kilometara, lampica se ugasila. Lažna uzbuna. Njegova
kola su bila njegova slika i prilika: umorna, rasklimana, podložna da se
pokvare i pri blažem udaru, ali naposljetku neuništiva.
Slijedeći uputstva žandarke Solveg, on je sišao sa puta D6 da bi
krenuo uskim zemljanim putem koji je zalazio u šumu. U trenutku kad je
već pomislio da se prevario, prolaz je iznenada izbio na mali proplanak u
čijem se središtu nalazila alzaška farma s drvenom konstrukcijom. Stara
seoska kuća koja je bila bliže ruini nego prizoru iz časopisa
Art&Dekorasjon.
Kiša je bila prestala. Karadek se parkirao i napravio nekoliko koraka
po blatnjavoj zemlji. Sjedeći ispred ulaza na niskoj stolici, pri svjetlosti
ogoljene sijalice, Frank Mizelije je u tom trenuku praznio pakovanje piva.
„Očekivao sam te, kapetane. Znao sam da ćeš ponovo doći”, stade da
ga uvjerava dobacivši mu jednu konzervu. Mark je uhvati u letu.
„Dođi da sjedneš”, predloži, pokazavši mu jednu ležaljku na
rasklapanje od kedrovine koju je bio stavio pored sebe.
Karadek je više volio da ostane da stoji i upalio je cigaretu. Žandar se
zakikota.
„Žuta torba, naravno! Tu sam zakazao, kao novajlija.”
Mark nije ni trepnuo. Kao u pritvoru, Mizelije je bio pijan. Više nije
bilo potrebe da umnožava pitanja, bilo je dovoljno samo da sluša
odgovore. Malo po malo, žandar je položio karte na sto.
„Trebalo je da me vidiš u to vrijeme. Nisam bio ispičutura kakvu imaš
pred sobom. Bio sam oženjen, imao sam sina. Bio sam dobar policajac s
ambicijama. Dodaj mi cigaretu, molim te!”
Mark mu pruži svoju paklicu i upaljač. Mizelije zapali kraj cigarete,
povuče dug dim i pošto je na trenutak uživao u tome, on izbaci dim.
- 119 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Hoćeš da znaš šta se zaista desilo te famozne večeri, zar ne? Tog
čudnog četvrtka, 25. oktobra 2007, proveo sam veče u Mecu, u stanu moje
ljubavnice Žili, prodavačice u Galeri Lafajet. Poznat ti je izraz: „Dok trčiš za
mnom, bježim od tebe, kad bježiš od mene, trčim za tobom.” On je dobro
oslikavao naš odnos. Po ko zna koji put smo se posvađali. Ovoga puta smo
pretjerali s kokainom i alkoholom. Sjeo sam u kola oko ponoći. Bio sam
pijan i skroz drogiran. Početak mog kraha.”
Povukao je dug dim iz cigarete i otpio gutljaj piva prije nego što će
nastaviti:
„Vozio sam već skoro sat vremena kad se to desilo. Bio sam mortus
pijan tako da sam pogriješio put i pokušavao da izađem na glavni. Tada je
ona istrčala pred moj auto, izbivši niotkuda i ukipila se poput srne pod
svjetlima mojih farova.”
„Kler Karlajl”, naslutio je Mark.
„Tek kasnije sam saznao kako se zvala. Bila je sva prozračna, oskudno
odjevena u donji dio pidžame i majicu. Bilo je u isto vrijeme i užasno i
lijepo. Nagazio sam na kočnicu iz sve snage, ali sam je udario i ona se
srušila na zemlju.”
Zastao je da bi kao dijete rukavom obrisao nos koji je curio.
„Nisam znao šta da radim. Izašao sam iz kola i nagnuo se nad nju. Bila
je klinka, lijepa meleskinja, vrlo mršava. Mora da je imala petnaest ili
šesnaest godina. Jedna žuta platnena torba je bila na zemlji pored nje. Na
početku sam vjerovao da sam je ubio, ali kad sam približio lice njenim
grudima, shvatio sam da diše. Imala je na nekoliko mjesta poderanu kožu,
ali nije bilo vidljivih povreda.”
„Šta si uradio?”
„Lagao bih ako bih ti rekao da nisam pomislio da pobjegnem. Ako
pozovem vatrogasce ili hitnu pomoć, iskrcala bi se žandarmerija. Dali bi
mi da duvam u balon i testirali pljuvačku. Žandar sa dva grama alkohola i
punim nosom praha je otpisan. Takođe bih morao da se pravdam ženi
kojoj sam rekao da radim do kasno.”
„Dakle?”
„Uhvatila me je panika. Uzeo sam malu u naručje i stavio je na zadnje
sjedište. Pokupio sam torbu i nastavio putem prema Savernu ne znajući
tačno šta da radim. Usput se u meni javila radoznalost da zavirim u njenu
torbu da bih vidio da li ima dokumenta i tada... Majko mila! Nikada nisam
vidio toliku lovu u svom životu. Desetine svežnjeva. Stotine hiljada eura.”
„Novac za otkup malog Boasoa...”
Mizelije potvrdi.

- 120 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Pretrnuo sam. Sve to nije imalo nikakvog smisla. Šta je ta djevojka

radila s tolikom sumom novca? Više sam volio da o tome i ne razmišljam.
Imao sam prečih stvari. Čudno, vidiš, zato što mi se usput probudila nada.
Još sam mislio da mogu da promijenim stvari. Moja svastika je bila
medicinska sestra u bolničkom centru u Savernu. Dvoumio sam se da li da
je pozovem. Na kraju sam izabrao drugo rješenje: da bih izbjegao da me
primijete, ostavio sam klinku i torbu iza bolnice, kod perionice. Potom
sam otišao. Vozio sam nekoliko kilometara prije nego što sam pozvao
bolnicu prikrivši broj da bih ih upozorio na prisustvo povrijeđene osobe i
odmah sam spustio slušalicu.”
Žandar je isisavao konzervu kao što se doliva gorivo u motor. Njegovo
podnadulo lice se znojilo krupnim graškama znoja. Njegova službena
neboplava košulja bila je raskopčana sve do pupka, otkrivajući dlake
prosijedog tepiha.
„Sutradan, u cik zore, pojurio sam u bolnicu. Pod izgovorom neke
bezvezne istrage o krađi ljekova koja se odigrala prije više mjeseci u
izvjesnim skladištima regiona, mogao sam da postavljam pitanja osoblju i
brzo shvatio da djevojka nije bila tamo. Ispitao sam svastiku u strogoj
tajnosti. Ona mi je potvrdila da je centrala primila moj poziv od prethodne
večeri, ali da medicinski tehničari nisu pronašli nikoga na naznačenom
mjestu. Nisam mogao da vjerujem da je klinka uspjela da prikupi snagu i
ode! Srećom, mislili su da je to jedan od onih izmišljenih poziva kakve su
često dobijali, tako da nikada nije zabilježeno niti ikome javljeno.”
Kiša je ponovo počela da pada. Lišće je šuštalo. U takvoj tmini, čitava
šuma okolo je počela da pritiska i uznemiruje. Pojas biljnog utvrđenja,
gustog ali nelojalnog, koji nije u stanju da spriječi eventualnog neprijatelja
da se provuče sve do kuće. Krupne kapi slivale su se niz Karadekovo lice i
ramena, ali nestrpljiv da sazna nastavak priče, izgledao je da to ne
primjećuje.
„Obrt događaja me je prevazišao. Uznemiren, vratio sam se na put
gdje sam oborio djevojku i tada sam primijetio stub dima koji se dizao iz
šume.”
Žandar je izgleda proživljavao ove trenutke grozničavo i kao u bunilu:
„Čim se saznalo šta se desilo u toj brvnari, shvatio sam da je mala bila
Kiferova žrtva koja je uspjela da mu pobjegne! Zbog sporih DNK analiza,
trebalo je čekati dvije sedmice da bi se saznalo njeno ime: Kler Karlajl. Svi
su mislili da je mrtva, ali ja sam znao da to nije bilo tačno! Uvijek sam se
pitao šta je bilo sa njom i kako je uspjela da se provuče kroz iglene uši.
Nisam razumio zašto niko nikada nije spominjao astronomsku količinu
kesa koju je Kifer držao kod sebe i koju mu je ona očigledno ukrala.

- 121 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Odgovor mi je konačno donio na tacni Maksim Boaso... devet godina

kasnije.”
Bezosjećajan, nepomičnog lica, Karadek je nastavio s pitanjima:
„Osim novca, da li je bilo još nečega u torbi?”
„A?”
„Razmisli.”
Mizelije se mučio da se sabere.
„Hm.... da, telefonska kartica i nekakva debela sveska s tvrdim
koricama u plavom omotu.”
„Da li si pročitao šta je pisalo u njoj?”
„Ne, imao sam preča posla, čovječe!”
Kiša je počinjala da pada sve jače. Smatrajući da je već dosta saznao,
Karadek je podigao kragnu, okrenuo se i otišao.
Mizelije ga je pratio sve do kola, vukući korake kroz blato, žaleći :
„Da li je još živa? Ta djevojka! Siguran sam da znaš, kapetane. Možeš li
to samo meni da kažeš, a? Među nama, policajcima.”
Mark je uskočio u rendž rover i ne pogledavši kolegu.
„Ta priča me je uništila!” doviknuo je u trenutku kad je Mark palio
motor. „Da sam obavijestio hitnu pomoć kad sam je oborio, ispitali bi je i
spasili bi ostale djevojke! Dođavola! Nisam mogao da znam!”
Džip je već bio daleko, ali žandar je nastavio da se obraća Karadeku:
„Nisam mogao da znam!” urlao je. Očiju prepunih suza i potpuno
krvavih.

3.
Noć i komarci su uzalud pokušavali da nas otjeraju iz atrijuma, nismo
smo se povukli. Salon Bridž kluba je bio udobno i ušuškano utočište s
prigušenim svjetlima, bogato rezbarijom i starim tepisima, koji je mamio
da utonete u jedan od dubokih kauča. Svaki put kad bih se našao u ovoj
prostoriji, ukrašenoj sitnicama, koliko neobičnim toliko i raznovrsnim,
imao sam utisak da sam u gostima kod nekog engleskog istraživača koji se
upravo vratio iz ekspedicije. Nešto između Kentaur kluba, dragog Blejku i
Mortimeru, i biblioteke Henrija Higinsa u Maj Fer Lejdi.
Teo je prišao kaminu i domogao se žarača.
„Ne, ne, spusti to, mili! To nije za djecu!”
Umiješao sam se prije nego što se povrijedi i ponio ga da bih ga stavio
da sjedi pored mene dok ja pomno proučavam dosije koji mi je Gledis
uručila. Već sam ga jednom prešao, ali sam bio razočaran formom:

- 122 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

fotokopije fotokopija su bile crno-bijele. Gotovo nečitljive stranice

propraćene gomilom tehničkih izraza na engleskom.
Prešao sam pravo na elemenat koji je pobudio moju radoznalost:
prepis poziva na 911, broj hitne pomoći. Godine 2005, 25. juna, u 3 časa
po podne, jedan ženski glas je obavijestio o „nasilnom napadu” u broju 6,
Bilberi strit, Džojsinoj kući. „Spremaju se da je ubiju! Dođite brzo!” molio
je glas. Potražio sam u svežnju papira onaj koji odgovara izvještaju s
autopsije Džojs. Njena smrt je nastupila u 4 časa poslije podne s mogućom
greškom od bar dva sata.
„Oce sidze tata! Mojim te!”
Teo mi je ostavio oko dva i po minuta odmora - to jest čitavu vječnost.
Oslobodio sam ga i nastavio da čitam.
Policijsko vozilo je bilo poslato kod Džojs. U 15:10 sati, dva patrolna
policajca, oficiri Pauel i Gomez, intervenisali su na licu mjesta. Kuća je
očigledno bila prazna. Ispitali su prilaz kući ne našavši ništa sumnjivo.
Kroz staklo su pogledali unutar salona, kuhinje, kupatila i sobu u
prizemlju ne uočivši ništa uznemirujuće. Nikakav trag provale, napada, ni
krvi. Zaključili su da se radi o nečijoj neslanoj šali. Zlonamjerni poziv
kakve su policajci dobijali na desetine u to doba, naročito u Harlemu.
Uspostavljanje „nulte tolerancije”, od strane gradonačelnika Rudolfa
Đulijanija, što je nastavio njegov nasljednik, povuklo je čitav niz
postupaka: kontrole izgleda pojedinca i njegove boje kože, pretjerane
revnosti, politiku brojki, čije su prve žrtve bili crnci i Latino stanovništvo.
Začetak onoga što će se kasnije desiti Fergusonu. Očajni zbog policijskog
progona, određeni stanovnici četvrti su riješili da uzvrate i iskomplikuju
zadatak organima reda tako što su im upućivali luckaste pozive. Ovakvo
ponašanje nije potrajalo, ali je tog ljeta doživjelo vrhunac.
Ipak, poziv je zabilježen. Dolazio je iz jedne telefonske govornice
Louer Ist Sajda, smještene na uglu Boverija i Bond strita. Dakle, na dobrih
petanestak kilometara od Harlema.
Šta se iz ovoga zaključuje? Da je poziv bio neslana šala? Ako to nije bio
slučaj, to je značilo da žena, koja je nazvala 911 ni u kom slučaju nije bila
svjedok očevidac navodnog napada na Džojs. Kako je ona onda bila
upoznata sa napadom? Možda zato što ju je Džojs upozorila preko
telefona? Ali zašto u tom slučaju Džojs sama nije pozvala 911? I zašto
policajci koji su požurili na lice mjesta nisu ništa opazili? Vrzino kolo.
Neko očigledno nije govorio istinu. Štaviše, debelo je lagao.
Podigao sam glavu. Moj sin je upravo šarmirao jednu lijepu riđokosu
koja je pijuckala martini pored kamina. Mahnula mi je srdačno rukom,
uputio sam joj učtiv osmijeh, sjetivši se T., mog prijatelja pisca,
razvedenog, mačo tipa, koji je tvrdio da je njegov sin od dvije godine pravi

- 123 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„magnet za ribe” i da ga je vodio uvijek sa sobom kad želi da šmeka

ženske.
Ponovo sam se udubio u moj dosije. Policajac koji je svojevremeno bio
zadužen za istragu o smrti Džojs, bila je jedna žena koreanskog porijekla:
detektivka Mej Su-Jun. Ona je zahtijevala detaljnu analizu Džojsinih
telefonskih poziva, fiksnih i mobilnih. Detaljni telefonski listinzi su
pokazivali da je jutro prije svoje smrti, Džojs kontaktirala izvjesnog
Marvina Tomasa, dvadeset sedam godna, već više puta osuđivanog zbog
slučajeva preprodaje narkotika i nasilne provale. Diler se pojavljivao u tri
maha među telefonima koje je okrenula Džojs u posljednje dvije nedjelje
svoga života. Mej Su-Jun je naredila njegovo hapšenje prvog ponedjeljka
koji je uslijedio.
Na papiru je Marvin Tomas bio idealni krivac: prilično nabijen
krivični dosije i ranije poznati slučajevi nasilništva. U pritvoru je priznao
da je prodao znatne količine heroina Džojs Karlajl, ali je izuzet od sumnje
u vezi sa eventualnim napadom. Tomas je imao neoborivi alibi: u trenutku
Džojsine smrti, on se nalazio sa dva pajtosa u Nju Džersiju, u Atlantik
Sitiju. Više kamera za nadzor je snimilo njegovo svadljivo ponašanje u
jednom hotelu, u spa centru i kazinu. Pušten je na slobodu.
Nakon toga, konačni izvještaj s autopsije je potvrdio tezu o
predoziranosti i u odsustvu elemenata koji bi tvrdili suprotno, poručnica
Su-Jun je predložila zatvaranje slučaja.
Izmasirao sam sljepoočnice. Nisam više mogao da izdržim na nogama
i bio sam frustriran. Saznao sam mnogo stvari, ali mi to nije pomoglo da
napredujem u istrazi. Šta sada da radim? Da potražim dilera? Da pokušam
da dobijem preciznija svjedočenja od oficira Pauela i Gomeza? Da
kontaktiram Mej Su-Jun? Nijedan od ovih tragova mi nije izgledao pravi.
Slučaj je imao jedanaest godina. Brzo je zatvoren. Bilo je malo šansi da se
protagonisti tog doba s preciznošću sjete. A da ne računam da mi je
nedostajalo vremena i da nisam imao svoje veze u lavirintu NYPD-a 15.
„Cuca, tata!”
Moj sin je prestao da se pravi važan i vraćao se domu trljajući oči. Dok
sam preturao po džepovima u potrazi za magičnom cuclom, osjetio sam
ključ od skladišta namještaja koji mi je povjerila Gledis.
Bilo je već kasno, ali mi smo bili u gradu koji nikad ne spava i na
privjesku za ključeve je pisalo: „Coogan’s Bluff Self Storage - Open 24/7”.
Problem je što sam ispratio lijepu Marieke i što više nisam imao
dadilju pri ruci. Nagnuo sam se prema Teu i šapnuo mu na uvo: „Znaš šta,
stari moj? Malo ćemo se prošetati nas dvojica.”

15
Njujorški policijski odsjek. - Prim. prev.
- 124 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

12

Harlem noću

Doći će smrt i imaće tvoje oči.

Čezare Paveze

1.
Najednom sleđen, Frank Mizelije je ostavio svoje konzerve piva na
pločice kojima je bio obložen pod i vratio se unutra.
Njegov salon je bio njegova slika i prilika: pohaban, oronuo, patetičan.
Prostorija s niskim plafonom, u neredu, puna drvenarije koja se ljuštila i
ukrašen lovačkim trofejima po kojima je napadala prašina: preparirana
glava divlje svinje, jelenski rogovi, preparirana šumska jarebica.
Upalio je vatru u kaminu i uzeo gutljaj rizlinga, ali to mu nije bilo
dovoljno da se zagrije i zaboravi na priču o Kler Karlajl. U njegovim ličnim
rezervama, ostalo je samo malo hašiša i dvije-tri tablete. Ne ono što mu je
večeras bilo potrebno. Poslao je SMS poruku svom dobavljaču, Loranu
Eskou, srednjoškolcu, sitnom probisvijetu koga su zvali Eskobar.
Bila je to realnost o kojoj se nije svakodnevno pričalo u televizijskom
dnevniku, ali je i u seoskim sredinama droga bila svuda. Među slučajevima
kojima se bavio Mizelije (provale, nasilništva, poravnavanje računa...),
droga nikada nije bila mnogo daleko. Čak i u živopisnim i rascvjetalim
zabačenim mjestašcima od tri stotine stanovnika, bilo je bijelog praha
među ružičastim laticama.
Okej za dva grama, odgovorio je diler gotovo u sekundi. Čekajući ga,
Frank se sručio na kauč. Sažaljevao je sebe, ali samosažaljenje nije bilo
dovoljno da bi pokrenuo i najmanju promjenu u svom životu. Iz borbe
koja se u njemu odigravala između volje i učmalosti, uvijek je ova
posljednja izlazila kao pobjednik. Žandar je otkopčao košulju i izmasirao
vrat. Teško je disao, bilo mu je hladno. Bila mu je potrebna toplota i
utješni miris njegovog psa, ali stari Zloćko je uginuo prošlog proljeća.
Tanka je linija razdvajanja. Da li je kriv ili nije kriv? Kako nije
uspijevao da se izjasni o svojoj sudbini, on je zamislio sebe kako se brani
pred zamišljenim sudom. Činjenice, samo činjenice: devet godina prije
toga, oborio je jednu klinku koja nije imala šta da traži na tom putu usred
noći. Odvezao ju je sve do bolnice i obavijestio ih. Naravno, bio je mrtav
- 125 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

pijan, nadrogiran do bola, ali uradio je najhitnije. Poslije, ako je klinka više
voljela da zbriše, pa ništa, onda je ona bila podjednako kriva kao on!
Začuo je zvuk kola koja stižu.
Eskobar baš nije oklijevao.
Mizelije, rob kokaina, ustade u jednom skoku.
Otvori vrata i izađe na terasu, razabirajuću jednu siluetu kroz kišu.
Neko mu je krenuo u susret, ali to nije bio Eskobar.
Kad je sjenka počela bolje da se razaznaje, žandar je ustanovio da je u
njega upereno oružje.
Preneraženo je otvorio usta, ali nije bio u stanju da izgovori nijednu
riječ.
Tanka je linija razdvajanja. Da li je kriv ili nije kriv? Očigledno je neko
drugi odlučio umjesto njega. Pognuo je glavu u znak predaje.
Najzad, možda je tako i bolje, pomislio je Frank prije nego što mu je
neko raznio glavu.

2.
Harlem. Devet sati uveče.
Taksi nas je ostavio kod stanice metroa na Aveniji Edžkomb. Kugans
Blaf Self Storidž, skladište namještaja koje mi je naznačila Gledis, nalazilo
se u pojasu Polo Graunds Tauersa, skupu skromnih stanova od cigle.
Visoke kule u obliku krsta koje su odavale utisak da se udvajaju do
beskonačnosti na široku trouglastu zonu stisnutu između rijeke, Harlem
River Drajva i 155. ulice.
Vazduh je bio topao i vlažan, četvrt slabo osvijetljena. Brojni stanari
su se, međutim, bili okupili napolju, posjedavši u grupicama po niskim
bedemima i travnjacima.
Atmosfera je bila naelektrisana, ali ne mnogo drugačija od određenih
krajeva Esona u kome sam proveo mladost. Osim što su ovdje svi bili crni.
Pomislio sam da sam u filmu Spajka Lija. Iz vremena kad je Spajk Li još
pravio dobre filmove.
U blagoj noći, rasklopio sam kolica i smjestio Tea u njih. Da bih
zabavio sina, gurao sam to malo vozilo uz zvuk formule 1. Ljudi su nas
znatiželjno gledali, ali nas nisu dirali.
Poslije nekoliko minuta švrljanja, stigao sam sav zadihan pred zgradu
koju sam tražio. Ušao sam u lokal i predstavio se. U ove sate, šef je bio
jedan pomalo prepotentni student koji je tapkao po svom mekbuku.
Njegova visoka klimava silueta lelujala je u duksu univerziteta Kolumbija.
Njegovo strogo lice bilo je posuto aknama i uokvireno gustom afro

- 126 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

frizurom, a iza prevelikih naočara iako s debelim okvirima, izvirivale su

guste obrve.
„Ovo zaista nije mjesto za bebe”, rekao je fotokopirajući moju ličnu
kartu. „Zar ne bi trebalo da je u krevetu?”
„Na raspustu je. Sutra nema vrtića.”
Pogledao me je drsko kao da me pita: „Je l’ se ti to zajebavaš sa mnom,
čovječe?” A tako je i bilo.
Uprkos ovom diskretnom ukrštanju oružja, pokazao mi je na planu
gdje se nalazi sanduk.
Zahvalio sam mu i iznova obišao hangar oponašajući zvuk trkačkih
kola.
„Auto tata! Blze tata! Blze!” dovikivao mi je Teo da bi me ohrabrio.
Stigavši pred garažu, odglumio sam bočno zanošenje prije nego što
sam zaustavio bolid. Zatim sam izvadio sina iz kolica i podigao gvozdenu
zavjesu.
Naravno, bilo je prašine, ali manje nego što sam pretpostavljao. Ponio
sam Tea u naručju (koji je i sam u naručju nosio Fifija, svoju omiljenu
igračku), upalio sam svjetlo i ušao unutra.
Uspomena na prošlost.
Trebalo je da imam na umu kontekst u kome su sakupljane sve ove
stvari. Endžela i Gledis su uskladištile ove stvari poslije smrti Džojs, 2005.
Dvije godine prije nego što uzet Klerin DNK kod Hajnca Kifera. U to
vrijeme, sestre su nesumnjivo još gajile malu nadu da će pronaći djevojku
i da će joj imovina njene majke jednoga dana pripasti.
Sanduk je bio prostran, ali u neredu. Hodao sam po tom haosu sa
sinom, kao da sam ga poveo da istražujemo Ali-babinu pećinu.
Uvijek spreman za avanturu, Teo se oduševljavao svime što bi mu
iskrslo pred oči: namještaj od obojenog drveta, bicikl, trotinet, odjeća,
kuhinjski pribor.
„Oce sidze tata, mojim te!”
Spustio sam ga na pod da bih ga ostavio da se igra. Tako će poslije biti
miran i moći će dugo da spava kad se vratimo u hotel.
Ozbiljno sam prionuo na posao. Ovdje je bilo nečeg dovoljno
sumnjivog ili opasnog da bi se neko izlagao opasnosti da podmetne požar.
DVD-ovi, CD-ovi, novine, knjige. Mnogo eseja i romana i to ne bilo
kojih: Popularna istorija Sjedinjenih Država Hauarda Zina, Proizvodnja
pristanka Noama Čomskog, Džungla Aptona Sinklera, Ljudi s dna Džeka
Londona, No Logo Naomi Klajna. Takođe biografije: Lusi Stoun, En
Brejden, Bil Klinton, Malkolm X, Devetoro iz Liti Roka, Cezar Čavez.
Pronašao sam čak i jedan primjerak Muške dominacije, Pjera Burdijea, na
engleskom. Poput svojih sestara, Džojs Karlajl je bila obrazovana žena s

- 127 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

feminističkim stavovima i bliska krajnjoj ljevici, što nije bilo tako

uobičajeno u Sjedinjenim Državama.
Pronašao sam takođe odjeću za djevojčice koja mora da je pripadala
Kler, kao i njene školske knjige. Pomalo uzbuđen, prelistavao sam njene
školske sveske popunjene marljivim rukopisom. Među ostalim zadacima,
zastavo sam na jednom sastavu koji je ona sastavila: Zašto želim da
postanem advokat. Izdašno iznošenje argumenata gdje je takođe citiran
Ralf Nejder kao i Atikus Finč (bilo je to 2005. godine, mnogo prije nego što
je Amerika otkrila koji je to pokvarenjak u stvari bio). Prelazeći ove
redove, sjetio sam se nečega: Marlena Delatur mi je potvrdila da je Kler
htjela da postane advokat. U trenutku njenog nestanka, to je već izgleda
bio sazreo i dobro razrađen profesionalni projekat. Zbog čega se na kraju
opredijelila da postane ljekar? Njeno tamničenje, nesumnjivo. Želja da
pomogne drugima na konkretniji način. Pohranio sam informaciju,
međutim, u jednom dijelu moje glave i nastavio potragu.
Poslije četrdeset i pet minuta Teo je bio iscrpljen. Pošto se svuda
vukao, bio je prljav kao prase. Spustio sam naslon i stavio ga da legne u
kolica. Potom je nedostojni otac kakav sam bio, postao još neodgovorniju
tako što mu je dao da gleda crtani film na svom oštećenom ajfonu da bi mu
pomogao da se uspava.
Možda ću ovdje provesti noć, ali nije dolazilo u obzir da odem sa
ovoga mjesta bez ičega. Imalo je šta da se radi. Papirologija u neredu:
fakture, bankovni izvodi, računi itd. Srećom, Džojs je bila uredna i
postarala se da složi svu arhivu u kartonske fascikle.
Dakle, dok je moj sin spavao snom pravednika, ja sam sjeo u turski
sijed i krenuo da prekopavam. Nije bilo ničeg naročito upadljivog. Džojs je
godinama radila kao školska bibliotekarka u jednom koledžu u okolini.
Njena majka, koja je bila prava vlasnica kuće, izdavala ju joj je da bi mogla
da preživi. Ova je malo trošila, nije imala drugih izvora zarade osim svog
zanimanja. Nešto mi je privuklo pažnju usred te papirologije: niz članaka
koje je ona isijecala iz novina Njujork Herald i koje je čuvala u jednoj
providnoj fascikli. Preletio sam preko naslova: „Prezaduženost srednje
klase”, „Nejednakosti dostigle rekord u Americi”, „Pristup abortusu još
nedostižniji”, „Polovina članova Kongresa su milioneri”, „Volstrit protiv
Mejnstrita”. Šta je bilo zajedničko ovim člancima osim njihovog
„naprednog” karaktera? Pošto sam ih pročitao uzduž i poprijeko, nisam
pronašao ništa.
Ustao sam da bih se malo istegao. Teško je ne obeshrabriti se. Možda
je Mark nešto pronašao sa svoje strane? Pokušah da ga pozovem, ali nije
bilo mreže u podrumu.

- 128 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ponovo sam se udubio u Džojsine dosijee. Uputstvo za montiranje

Ikeinog ormara, naznake o funkcionisanju i garantni listovi: rerna, mobilni
telefon, mašina za pranje veša, automat za kafu... Stop. Vratio sam se
unazad. Obavještenje koje je privuklo moju pažnju bilo je ono o pripejd
telefonu. Račun iz kase koji je ostao priheftan imao je datum 30. maj 2005.
Dva dana poslije otmice Kler!
Podigao sam se, na vrhuncu uzbuđenosti. U pojedinostima istrage
koje mi je Gledis povjerila, dobro sam primijetio da su policajci pomno
pregledali Džojsine telefonske listinge i fiksne i njene „zvanične” mobilne
linije. Ali ona je očigledno imala još jedan telefon. Model bez pretplate, s
pripejd karticom, koja je mnogo komplikovanija da joj se uđe u trag. Ono
što je najviše zbunjivalo, nije toliko postojanje tog telefona koliko
činjenica da ga je Džojs uzela nekoliko desetina sati nakon otmice Kler.
Pretpostavke su se ređale u mojoj glavi, ali sam se trudio da me ovo suviše
ne ponese. S novim žarom sam se bacio na posao. Jedna šansa priziva
drugu.
Odjeća.
Jedna važna epizoda u mojoj mladosti odigrala se zbog jednog odijela.
Moja majka koja je strahovala da je moj otac vara, uvela je jedan razrađeni
sistem za nadgledanje (govorim vam o praistorijskom vremenu, prije
interneta, Fejsbuka, softvera za špijuniranje i sajtova za susrete). Moj otac
je bio vrlo oprezan, ali jedanput mu se omaklo. Dovoljno je uvijek
jedanput. Račun iz hotela zaboravljen u odijelu. Moja majka je naletjela na
njega kad je nosila odijelo na hemijsko čišćnje. Kako nije podnosila da živi
u laži, napustila je muža, odrekla se toplog doma i lagodnog života kakav
smo imali u Antibima. Vratila se u Pariz - ili prije u parisko predgrađe. A ja
sam je pratio. Bio sam prisiljen i natjeran da napustim svoje drugove,
spokoj starog koledža Rustan, mogućnost odlaska na more svakoga dana,
šetnje po borovoj šumi ili po bedemima tvrđave. Pratio sam je u sivilo i
beton Esona. Jedan dio mene joj se divio zbog ovog izbora; drugi ju je
mrzio.
Primijenio sam isti postupak na Džojsinu odjeću i pretresao džepove
svih haljina, svih jakni, sakoa, košulja i pantalona. U njima sam pronašao
kartu metroa, olovku, novac, račune iz kupovine, bonove s popustom,
tampon, kutiju aspirina, vizit kartu...
Vizit kartu koja je sadržavala samo ime i jedan telefonski broj.
Pažljivo sam je osmotrio:

Florans Galo
(212) 132-5278

- 129 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ovo ime mi je bilo poznato. Sigurno sam ga vidio ili mi ga je neko

nedavno pominjao. Padao sam od iscrpljenosti. Osjetio sam trnjenje u
udovima, prašina mi je pekla oči, ali srce mi je jako udaralo. Bio je to
prijatan osjećaj. To da znam da sam dotakao prstom nešto značajno i da
sam ubijeđen da ću na kraju nešto pronaći. Shvatao sam Karadekovu
strast prema bivšem zanimanju.
Vazduh je postao svježiji. Pokrio sam sina mojom jaknom i napustio
ovo mjesto natovarivši na kolica što sam mogao više kartonskih fascikli da
bih mogao još da ih proučavam u hotelu. Jedan trenutak sam ostao holu
skladišta namještaja - praćen pogledom bubuljičavog studenta, koji je i
dalje bio isto onako neblagonaklon – da bih naručio vozilo s aplikacije na
mom telefonu. Dok sam čekao, ponovo sam pokušao da dobijem Marka, ali
je moj poziv zvonio u prazno. Na brzinu sam pokušao da pozovem tu
Florans Galo: „Broj vašeg sagovornika nije dostupan.” Zatim sam dobio
poruku kojom sam obaviješten da su moja kola stigla. Napustio sam pojas
Graunds Tauersa i ušao u auto. Vozač je bio ljubazan i pomogao mi je da
sklopim kolica i da strpam kartonske fascikle u gepek. Smjestio sam se
pozadi sa Teom u naručju vodeći računa da ga ne probudim. Unutrašnjost
od kože, klasična muzika, flaša vode. Kola su jezdila kroz noć. Speniš
Harlem. Aper Ist Sajd. Central Park. I ja sam sklopio oči. Osjećao sam
dragocjeni dah mog sina na mom vratu. Dok sam počinjao da tonem u
slatki dremež, jedan prizor mi je prošao kroz glavu i iznenada sam
dobacio vozaču: „Stop! Zaustavite kola, molim vas!”
On je upalio žmigavac i parkirao se u duplom nizu upalivši stop
svjetla.
„Možete li da mi otključate gepek?”
Izašao sam praveći grimase. Moj sin je zabrinuto otvorio oči: „Je l’ Fifi
tu?”
„Pa naravno da je tu”, odgovorih dohvativši plišanu kucu. „Zagrli ga
čvrsto.”
Potražio sam po gepeku i svojom slobodnom rukom dohvatio
providnu fasciklu u kojoj su se nalazili novinski članci. Sada sam znao ko
je Florans Galo: bila je to novinarka koja je potpisala sve članke iz Njujork
Heralda koje je isijecala Džojs. Pogledao sam datume papira: svi su bili
napisani između 14. i 20. juna 2005. Period koji se poklapa sa sedmicom
koja je uslijedila poslije dolaska Džojs u Francusku. Prisjećao sam se
prizora iz televizijskog dnevnika u kome sam je vidio skrušenu. Jedna luda
pretpostavka pade mi na um: a šta ako je slučaj Kler Karlajl samo tragični
nastavak slučaja Džojs Karlajl? Ako prokletstvo Karlajlovih vodi porijeklo
ne od otmice Kler, već od drugog, starijeg događaja, direktno vezanog za

- 130 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

njenu majku? U svakom slučaju, jedno je bilo sigurno: nalik lutkama

babuškama, moja istraživanja su vodila ka višestrukoj istrazi.
Ponovo sam se popeo u kola sa sinom. Saznao sam mnoge stvari te
noći. Najprije da je Džojs nabavila telefon koji se ne može pratiti, na samo
dva dana poslije otmice svoje kćerke. Zatim da je, u nedjelji po povratku iz
Žironde, stupila u kontakt sa jednom novinarkom istražiteljkom,
nesumnjivo da bi joj povjerila nešto važno.
Nekoliko dana kasnije, bila je mrtva.
Vozilo je krenulo na put. Jeza mi je prostrujala niz kičmu.
Nisam imao nikakvog dokaza, ali sada sam bio uvjeren da je Džojs
Karlajl ubijena.

3.
S obzirom da auto-put ima moć da ga uspava kao loš film, Karadek je
riješio da ide sporednim putevima da bi se vratio u Pariz. Stao je na
benzinskoj pumpi na izlazu iz Vitril-Fransoa. Njegova lampica za gorivo se
opet upalila prije nekoliko kilometara. Pumpa je bila pred zatvaranjem, ali
je „malecki” koji je upravo zatvarao, pristao da mu natoči pun rezervoar.
Mark mu je pružio novčanicu.
„Sipaj mi još goriva u kanticu i stavi u gepek.”
U prodavnici je kupio posljednji raspoloživi sendvič. Nordijski
industrijski hljeb i losos krcat otrovima. Izašao je napolje da ga pojede
provjerivši svoj mobilni. Otkrio je SMS poruku od Malike Feršiši,
medicinskog psihologa asistenta u prihvatilištu Sveta Barbara. Poruka isto
toliko iznenađujuća koliko lakonska:

Ako želite da me pozovete na večeru...

Imam vremena krajem nedjelje.
M.F.

Odmah mu je sjećanje na zanosni miris tijela mlade žene ponovo

zalepršalo u mislima. Mirisne note mandarine, kruške i đurđevka.
Svjetlost u noći njegove duše.
Zbunjen pulsiranjem života koje je osjetio kako nadolazi u njemu,
suzdržao se da odgovori i okrenuo je Rafaelov broj. Sekretarica. Poruka:
„Imam novosti. Teške! Nazovi me da vidim da li si ti nešto pronašao s tvoje
strane.”
Kafa. Cigarete, šala sa automehaničarem dok je kiša ponovo počinjala
da pada.

- 131 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Karadek se sklonio u rendž rover, dao kontakt i provjerio lampice na

instrument tabli. Krenuo je, zastao na izlazu iz pumpe i to iskoristio da
zapali još jednu cigaretu. Tu, dok je još sanjario o Malikinoj poruci, pogled
na nešto ga presiječe.
Jebote, nije moguće!
Kola koju su upravo prošla ispred njega u punoj brzini, bio je crni X6
BMW. Karadek je prepoznao zatamnjena stakla i dvostruku hromiranu
rešetku iznad branika. Mogao bi da se opkladi u svoje atribute da je to
auto koji je oteo Kler!
Prešavši put da bi krenuo suprotnim smjerom, Karadek je krenuo da
juri za džipom. Nemoguće da se radi o čistoj slučajnosti. Šta je radio taj
terenac u ovom zabačenom kutku? Uspio je da ga sustigne, ali je ostao na
dobrom odstojanju, nadajući se da će prikupiti druge informacije. Ne
dolazi u obzir da dozvoli da bude primijećen.
Uključivši ventilaciju, obrisao je zamagljenu šoferšajbnu rukavom.
Sada je padala teška i uporna kiša šibana vjetrom.
Odmah nakon jedne opasne krivine, X6 je skrenuo bez pokazivača da
bi se otisnuo seoskim putem na kome nije bilo nikakvog saobraćajnog
znaka. Karadek je bez oklijevanja pošao za njim.
Što je više napredovao, to je put bivao u sve lošijem stanju. Nije se
moglo vidjeti na deset metara. Prilaz je bio uzan, oivičen grmljem i
stijenama. Iako je džip krčio put pred njim, Mark je teško napredovao. Tek
kada je primijetio da će mu biti teško da se okrene, on shvati da je
uhvaćen u klopku.
Zapravo, X6 je naglo zakočio.
Naoružana puškom sa pumpom, jedna silueta u tamnom mantilu je
iskočila iz vozila i krenula ka Karadeku. Na svjetlosti farova Mark je
prepoznao to lice. Za ime božje!
Zadržao je dah. U njegovoj glavi su se pomiješale crte četiri žene:
Elize, njegove kćerke, Malike, Kler.
Preko puta njega, njegov napadač je prislonio pušku na rame i
nanišanio.
Ne, ovo je previše glupo. Ne može sada da umre. Ne tako blizu cilja.
Ne prije nego što riješi slučaj Kler Karlajl. Odjeknuo je pucanj od koga
su se kola zatresla i raznio šoferšajbnu rendž rovera.

- 132 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

13

U očima drugih

Nesreća je [...] zaleđeni mulj

crna kaljuga, bolna
krasta koja nas primorava
da napravimo izbor: da joj se pokorimo ili
da je prevaziđemo.
Boris Sirilnik

1.
Zovem se Kler Karlajl.
Vjerovatno imam petnaest ili šesnaest godina. Sve u stvari zavisi od
broja dana tokom kojih sam ostala zatvorena u tom zatvoru. Dvije stotine?
Tri stotine? Šest stotina? Nemoguće je to stvarno znati.
Iz moje ćelije ne vidim svjetlost dasna. Nije mi dostupan nikakav sat,
nijedne novine ni televizor. Većinu vremena živim u magli anksiolitika.
Uostalom, maloprije je, prije nego što će negdje poći - mislim da se
spremao da izađe jer je nosio debelu postavljenu jaknu i šal... - došao da
mi dâ injekciju u ruku. Ranije mi je davao tablete, ali je na kraju uvidio da
ih gutam tek svaki drugi put.
Ubod injekcije me je bolio zato što je on bio nervozan i rastresen.
Znojio se, psovao, neprestano žmirkao očima. Lice mu je bilo upalo, a
pogled sumanut. Vrisnula sam od bola zbog čega mi je on istog trena
opalio šamar i udario pesnicom u grudni koš. Van sebe, ponašao se prema
meni kako prema „maloj odvratnoj drolji”, potom je izvadio iglu i napustio
prostoriju zalupivši vrata. Pošto me nije vezao, zgrčila sam se u jednom
ćošku ćelije, pod prljavim ćebetom.
Nepodnošljivo je hladno. Bole me kosti, slinava sam, a glava mi gori.
Uprkos sistemu zvučne izolacije, čini mi se da čujem kišu, ali to je
nemoguće i ta kiša možda pada samo u mojoj lobanji. Opružena na podu,
čekam da me san odnese, ali on ne dolazi lako. Za sve je kriva pjesma koja
se čuje u mojoj glavi. Fridom, arija Arete Frenklin.

- 133 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Zaista sam pokušala da je ućutkam, uzalud. Nešto ne štima, ne znam

šta i potrebna mi je i dalje čitava vječnost da bih shvatila: zaboravio je da
zaključa vrata!
Ustajem u skoku. Otkako sam utamničena, takav previd mu se desio
svega dva puta. Prvi put mi nije ničemu služilo. S jedne strane zato što sam
bila vezana lisicama, drugo zato što je gotovo trenutno to primijetio. Drugi
put, mogla sam da izađem u hodnik i popnem se stepeništem od
uglačanog betona koje je vodilo do vrata zaštićenih šifrom. Naglo sam se
vratila nazad jer je on još bio u kući i jer sam se bojala da me ne čuje. Ali
ovoga puta je upravo odlazio!
Otvaram vrata, idem duž hodnika i penjem se uz stepenice trčećim
korakom. Prislonim uho na vrata. Nije tu, sigurna sam u to. Gledam kućište
u mraku, koje poziva da ukucam šifru. Srce hoće da mi iskoči iz grudi.
Moram da je provalim! Gledajući veličinu malog pravougaonog ekrana i
brojeve koji se ukazuju kad se pritisnu tipke, zaključujem da šifra ne smije
da prede četiri cifre. Kao pin kôd na mobilnom telefonu. Ukucavam
nasumično nizove: 0000#, 6666#, 9999#, itd. Zatim kažem sebi da su
četiri cifre savršene za datum. Sjećam se da mi je jednoga dana potvrdio:
„Naš susret je bio najljepši dan u mom životu.” Od toga mi se povraćalo. To
što naziva našim susretom je dan kad me je oteo, 28. maja 2005. Ne
vjerujući mnogo u to, ukucavam 0528#, potom se sjetim da se u
kontinentalnoj Evropi datumi pišu tako što se dani stavljaju ispred
mjeseci. 2805#.
Bez uspjeha.
Nije ni čudo. Najljepši dan psihopate takvog kalibra može biti samo
dan koji se u potpunosti odnosi na njega. Dan koji je njemu posvećen. A šta
ako je, poput malog dječaka, naprosto izabrao svoj rođendan? Jedna
uspomena. Jedne večeri, nekoliko nedjelja poslije moje otmice, pojavio se
u mojoj sobi s tortom: švarcvald torta, suva i nagorela, filovana nekim
odvratnim kremom. Prisilio me je da je jedem dok mi se nije smučilo.
Zatim je otkopčao šlic i zahtijevao svoj „rođendanski poklon”. Dok sam
bila na koljenima, spazila sam datum na brojčaniku njegovog sata, 13. juli.
Zatim sam ponovo povraćala.
Ponovo ukucavam četiri cifre: 1307, onda potvrdim #. I vrata se
otvore. Ovoga puta srce hoće da mi iskoči. Ne usuđujem se da povjerujem.
Hodam dalje kroz mračnu prostoriju, ne rizikujući da palim svjetlo. Sve
roletne su spuštene. Svi prozori su zatvoreni. Nema nijednog zvuka osim
zvuka kiše koja dobuje po krovu i staklima. Ne pokušavam čak ni da
vičem. Nemam predstavu gdje se nalazim. Napušteno naselje naravno (u
nekoliko navrata, vrlo rijetko, dozvolio mi je da napravim par koraka po
nekakvom ograđenom pašnjaku iza kuće), ali u kom dijelu Francuske? I u
blizini kog grada?
- 134 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Nemam čak ni vremena da istražim kuću jer već čujem zvuk motora.
Čudno, ali sada sam vrlo smirena, iako sam potpuno svjesna da se ovakva
šansa više nikada neće ukazati. Lijekovi su mi otupjeli tijelo i čula, ali neću
se srušiti. Bar ne još. Adrenalin i strah su protivteža dejstvu anksiolitika.
Spazila sam jedan predmet. Prvi koji sam primijetila ušavši u ovu
prostoriju: jako tešku bronzanu lampu. Skidam abažur i kidam električni
kabl. Stajem iza vrata dok ga slušam kako stiže. Čula su mi
udesetostručena, naslućujem kako počinje da trči, ali čujem i zvuk motora
koji nastavlja da radi. Zašto? Zato što se uspaničio? Mora da je shvatio da
je zaboravio da zaključa vrata. A ja znam da je on plašljivko. Uznemiren.
Tip koji nema muda.
Vrata se otvaraju. Spremna sam. Više se ne bojim. Odavno čekam na
ovaj trenutak. Savršeno znam da imam prava samo na jedan pokušaj. Na
sve ili ništa. Šake su mi vlažne, ali čvrsto držim lampu iznad ramena. Iz sve
snage ga udaram njome po lobanji tačno u trenutku kad je podigao glavu.
Pred mojim očima, ovaj pokret mi izgleda u dijelovima, kao usporen
snimak. Najprije vidim njegovu iznenađenost od koje mu se lice grči, zatim
oštro postolje lampre koje mu je upravo razbilo nosnu kost, izobličujući
mu crte lica u bolni jauk. On se zanosi, kliza i gubi ravnotežu. Ispuštam
svoje oružje koje je odjednom ponovo teško jednu tonu i preskačem
njegovo tijelo.

2.
Napolju sam.
Noć, kiša, opijenost. Strah.
Trčim ispred sebe ne postavljajući pitanja. Noge su mi bose - za sve
ovo vrijeme nikad se nije usudio da mi da bilo kakav par cipela - nosim
samo uski donji dio trenerke i staru majicu dugih rukava.
Zemlja. Blato. Silueta pikapa nasred puta, upaljeni farovi. Pravim
grešku i okrećem se. Kifer mi je za petama. Krv mi se ledi.
Otvaram vrata kola, zatvaram ih, treba mi čitava vječnost da
pronađem sistem za centralno zaključavanje. Kišna zavjesa sliva se niz
šoferšajbnu. Udarac. Kifer lupa u prozor, lica izobličenog od mržnje,
ludačkog pogleda. Pokušavam da se ne obazirem na taj pritisak. Gledam
instrument tablu, mjenjač. Nikada u životu nisam vozila, ali po onome što
shvatam, ovo je automatsko vozilo. U Njujorku sam već viđala žene
obuvene u raskošne cipele s potpeticama od dvanaest centimetara i
savršeno izlakiranim noktima za volanom porše kajena. Nisam toliko
glupa da...
Od šoka vrištim. Staklo je upravo odletjelo u paramparčad. Srce me
izdaje. Kifer je otišao da potraži gvozdenu šipku. Podiže je da bi zadao
- 135 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

novi udarac. Pomjeram se naprijed na sjedištu i pritiskam pedalu. Pikap

kreće. Rade brisači. Nalazim se na šumskom putu. Oko mene tmina.
Zastrašujuće žbunje, nebo mutno, crna prijeteća silueta drveća. Obazriva
sam. Samo sad ne smijem da se ukopam. Poslije sto metara, blatnjavi put
postaje blago proširen. Desno ili lijevo? Krećem u pravcu nizbrdo i još više
ubrzavam. Nekoliko uspješnih skretanja u krivine i vraća mi se
samopouzdanje. Palim gornje svjetlo u kolima i ugledam torbu na
suvozačevom sjedištu. Moja žuta platnena torba! Ona koju sam nosila na
dan kada sam oteta. Nemam vremena da se pitam zašo je ona ovdje, jer
čujem zvuk motora iza sebe. Okrećem retrovizor tako da mogu da spazim
Kifera na motoru, koji mi je za petama. Ubrzavam, pokušavam da
postignem veće rastojanje između njega i mene, ali on se neumoljivo
približava. Zemlja je klizava. Ubrzavam još više. Druga krivina. Ovoga
puta, vozilo slijeće s puta i udara u jednu stijenu. Pokušavam da se vratim
u rikverc, ali se pikap zaglibio.
Užas mi prolazi kroz vene. Uzimam torbu i izlazim iz kola. Noge mi
tonu u blato. Motor je na nekoliko metara i stići će me. Ne mogu da
ostanem na glavnom putu. Onda presijecam kroz šumu. Trčim. Trčim.
Granje mi šiba lice, trnje grebe kožu, kamenje ozljeđuje stopala, ali mi to
prija. Trčim. Na nekoliko sekundi sam slobodna, živa sam i nema ničeg
boljeg na svijetu. Trčim. Postajem jedno sa prirodom koja me okružuje. Ja
sam kiša koja me kvasi, ja sam šuma koja me štiti i guta, ja sam krv koja mi
pulsira u srcu. Trčim. Ja sam napor koji me iscrpljuje, ranjena zvijer.
Odjednom, gubim tlo pod nogama i stropoštavam se nekoliko metara,
stežući i dalje torbu na prsa. Skotrljala sam se na asfaltni put na kome
nema nikakvog osvjetljenja. Nemam vremena da uhvatim dah jer već
čujem zvuk motora koji mi je ponovo na tragu. Naglo se okrenem da bih
krenula u suprotnom pravcu. Krivina. Zatim iznenada dva zasljepljujuća
fara, urlanje sirene na koju je neko legao. Udar.
Velika crna rupa.
Više ne trčim.

3.
Škripa guma.
Zvuk motora koji slabi.
Otvaram oči.
Još je noć; ukrašena žućkastim oreolom oko svjetiljki. Ležim u ćošku
jednog parkinga na otvorenom. Leđa su mi ubijena, migrena me
ošamućuje, osjećam bol u kukovima. Glava mi krvari. Moja platnena torba
leži pored mene.

- 136 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ali otkud ja ovdje?

Suze mi se slivaju niz lice. Možda sanjam. Možda sam mrtva.
Odupirem se rukama da bih se podigla. Ne, smrt ne može da liči na ovo.
Uzimam „svoju” torbu i otvaram je da detaljno pogledam šta je
unutra. Mislim da haluciniram, jer unutra su svežnjevi i svežnjevi
novčanica. Hiljade eura, nesumnjivo više desetina hiljada. Sve je toliko
konfuzno u mojoj glavi da sebi čak i ne postavljam pitanje zašto je onaj
bolesnik prenosio toliku sumu novca u svom pikapu. U jednom od bočnih
džepova, nalazim takođe debelu ukoričenu plavu svesku kao i telefonsku
karticu i u tom trenutku mi se čini da su ove sitnice kao sezam koji više
vrijedi od hiljada eura. Pravim nekoliko koraka po asfaltu. Usred sam neke
konstrukcije u obliku slova U. Prva zgrada je prilično stara, od braon cigle,
s krovom od škriljca. Druga je moderna, u obliku savršenog
paralelepipeda od betona i stakla.
Zvuk motora, plavo rotaciono svjetlo koje treperi, ambulantna kola
koja se kreću po parkingu. Osjećam tremu. U svakom trenu očekujem da
vidim kako iskrsava Kifer. Moram da napustim ovo mjesto. Ali gdje da
idem? Provlačeći se između automobila, primjećujem svijetleći znak:
„Bolnički centar Saverna”. Znači da sam ispred bolnice. Ali ko me je
dovezao ovdje? Zašto u dvorište pozadi? Koliko je vremena proteklo
otkako sam ostala bez svijesti?
Za trenutak oklijevam da uđem u hol, ali odustajem. Treba da
pozovem majku. Samo u nju imam povjerenja. Ona će znati da me uputi i
kaže šta da radim.
Napuštam bolnički pojas i nastavljam po putu s dva kolosijeka oivičen
paviljonima. Jedan znak pokazuje da je centar grada blizu. Hodam. Kiša je
prestala da pada i sada je vazduh skoro blag. Još ne znam koliko je sati ni
koji je dan. Prolazeći pored nekog naselja, primjećujem malu nadstrešnicu
koja se uzdiže iznad ulaznih vrata pred kojima su svi članovi jedne
porodice ostavili svoje kišne kabanice i blatnjave cipele da se suše.
Preskačem ogradu i dograbim jednu vjetrovku i par patika koje sigurno
pripadaju majci porodice. Skoro moja veličina, mislim se dok se obuvam i
oblačim zavukavši pod otirač dvije novčanice od po pedeset eura koje sam
iskopala iz torbe.
Hodam. Imam vrtoglavicu. Još ne uspijevam da povjerujem da sam
slobodna. Mislim da ću se svakoga časa probuditi. Hodam. Kao mjesečar.
Ovoga puta, od ljekova mi se oduzimaju noge i muti u glavi. Hodam. I
uskoro stižem u Savern, na Trg de la Gar. Na njegovom satu stoji 1:55 sati
ujutru. Dalje, jedan znak nagovještava: „Strazbur 54 km”. Znači da sam na
istoku Francuske. To mi apsolutno ništa ne znači. Mogli su isto tako da mi

- 137 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

kažu da se nalazim u Lozani ili Brestu, ne bih trepnula. Sve mi izgleda tako
nestvarno.
Na trgu nema nikoga osim dvije skitnice koje spavaju ispred izloga
radnje. Na ulazu u željezničku stanicu nalazi se jedna telefonska kabina.
Ulazim u nju, ali ne zatvaram vrata. Miris mokraće, koja zaudara i guši, širi
se po cijeloj kabini. Ruke mi drhte u trenutku kad ubacujem telefonsku
karticu u prorez. Provjeravam da li ima kredita i pokušavam da
odgonetnem plastificirani plakat koji predstavlja uputstvo za telefoniranje
u inostranstvo. Čitam, ali ne razumijem, jer je uputstvo ispisano grafitima
od kojih se ne zna koji je od kog gluplji: „Ovo je Francuska!”, „Neil voli da
sisa stare kite”, „gevurctra-miner će pobijediti”, „An-Mari voli da svira/
An-Mari ribu dira”, „Ja sam pjesnik”.
Po isteku od pet minuta i nakon silnih pokušaja, konačno sam dobila
signal. Šest puta je zvonilo tako očajnički sporo kad je na kraju moja majka
podigla slušalicu. Tada je nastupilo moje stvarno oslobađanje:
„Mama, to sam ja, Kler! Pobjegla sam, mama! Pobjegla sam.”
Ali s druge strane žice nije moja majka. To je neka gospođa koja mi je
tiho objasnila da je moja majka umrla još prije dvije godine.
U početku imam utisak da informacija ne dopire do mene, da je moj
mozak odbija. U ušima mi bruji i one me bole, kao da mi neko zabija
eksere u bubne opne. Potom mi smrad mokraće udara u glavu. Kleknem
da povraćam. Ali nemam čak ni snage za to. I iznova tonem u veliku crnu
rupu.

4.
Bilo je 6 sati ujutru kad sam se osvijestila. Poput zombija, ušla sam u
željezničku stanicu i pronašla mjesto u vozu za Pariz.
Sručila sam se na svoje sjedište, lica priljubljenog uz staklo prozora i
ponovo sam zadrijemala sve dok me kondukter nije povukao i probudio.
Kako nisam imala „kartu za prevoz”, platila sam kaznu i cijenu karte u
gotovom novcu. Tip je strpao moj novac ne trepnuvši. Vjerujem da se ni
sâm još nije razbudio. Onda sam ubrzo ponovo zaspala. Ružan san prepun
neizvjesnih snova. Sjećam se samo da se nešto malo poslije Remsa voz
zaustavio usred nedođije i da je ostao da stoji više od sat i po vremena. U
vagonu su ljudi gunđali. Njihove psovke su me podsjetile na vulgarne
grafite iz telefonske govornice: „Sranje zemlja”, „Nigdje nikoga da nam
objasni šta se dešava”, „Još jedne proklete demonstracije”, „Samo naprijed,
nek ih privatizuju”...
Zatim je voz na kraju ponovo krenuo i zbog kašnjenja stigao u Pariz
tek u 10:30 časova.

- 138 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

A šta sada?...
Tokom čitavog drugog dijela vožnje, nisam prestajala da mislim na
Kendis Čemberlen.
Kendis je bila vrlo ljubazna i vrlo lijepa djevojka koja je živjela na sto
metara od mene u Harlemu. Bila je starija od mene, ali smo često
razgovarale kad smo se vraćale s koledža. Bila je dobar đak, djevojka na
mjestu koja je željela da se iščupa. Pozajmljivala mi je knjige, davala
pravne savjete i ukazivala na mnoge iluzije.
Jednoga dana, međutim, nešto poslije njenog šesnaestog rođendana,
ona je pošla sa grupom momaka koji su živjeli u Baumer Apartments,
kompleksu socijalnih stanova koji se nalazi u 150. ulici. Ne znam zašto je
ona koja je obično tako suzdržana i oprezna, dozvolila sebi da se upetlja u
takvu riskantnu situaciju, ni kako su se stvari tačno odvijale. Samo znam
da su je tipovi držali zatvorenu u jednom prostoru za odlaganje đubreta u
podrumu jedne od zgrada. Samo znam da su je silovali na smjenu danima i
da je policajcima bilo potrebno dvije nedjelje da je pronađu i oslobode.
Poslije nekoliko dana provedenih u bolnici, Kendis se vratila da živi
kod svojih roditelja, u 134. ulici, blizu episkopske crkve. Počev od tog
trenutka mediji su poludjeli. I danju i noću, reporteri, fotografi i paparaci
su opsjedali kuću Čemberlenovih. Svakog jutra dok sam išla u školu, viđala
sam novinare i snimatelje kako snimaju prizore da bi ilustrovali svoje
intervencije u direktnom prenosu za lokalne i državne kanale.
Više puta je njen otac tražio od medija da poštuju bol njegove kćerke i
da se sklone odatle, ali niko ga nije slušao. Kendis je bila crnkinja, jedan od
silovatelja je bio bijelac. Zajednice i političari su pokušavali da
instrumentalizuju dramu koja je, po mom mišljenju, više proisticala iz
divljačkog ponašanja nego iz nekakvog rasnog problema.
Imala sam tada jedanaest ili dvanaest godina i ta epizoda mi je
ostavila duboku traumu. Šta su kog đavola radili svi ti odrasli ispred te
kuće? Ti ljudi su proučavali. Šta su očekali, ta rulja koja se tiska u
grupicama uz ogradu? Šta su očekivali, prekopavajući po đubrištu
prošlosti, nadajući se da će naletjeti na svjedočenje nekog susjeda,
susjetke, druga iz djetinjstva koje će isijecati, izvlačiti iz konteksta, drobiti
u beskonačno, uživajući u tom groznom ulju koje će lično dohvati na
vatru?
„To je princip slobode o informisanju”, odgovorio mi je jedan od
reportera kome sam postavila pitanje jedno veče vraćajući se s koledža.
Ali informisanja o čemu? Mlada djevojka je preživjela nešto nepojmljivo i
njena porodica je patila zajedno s njom. Zar je trebalo dodavati u
napadima i voajerizmu? Zar je zaista trebalo proizvoditi ove slike čiji je

- 139 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

jedini cilj da podstiču kafanske priče i potresaju publiku da bi prodali

glupave novinske dodatke?
I dogodilo se ono što je moralo da se dogodi. Jednog jutra je gospođa
Čemberlen pronašla tijelo svoje kćerke kako leži u kadi punoj krvave
vode. Kendis je sebi presjekla vene tokom noći. Koliko znam, moja
drugarica nije ostavila oproštajno pismo u kome objašnjava svoj
postupak, ali sam oduvijek mislila da je poklekla u trenutku kada je
postala svjesna da više nikada neće imati normalan život. U očima drugih,
ona će uvijek biti djevojka koja je silovana na smetlištu Baumer
Apartmentsa.
Lud od bola, njen otac, Darijus Čemberlen, dograbio je pušku i izjurio
na terasu. Sasvim miran, napunio je svoje oružje i bez žurbe krenuo da
puca više puta u gomilu, teško ranivši novinara koji mi je održao
predavanje o „principu slobode informisanja” i ubivši jednog kamermana
koji je i sam imao dvoje djece.
Od tog dana više nemam nijednu iluziju. Kod onog maloumnika Kifera
bilo je knjiga. To je jedina razonoda koju mi je dozvoljavao: mala
biblioteka koju je smjestio na policama u mojoj ćeliji. Stare knjige iz
filozofije i psihologije koje su pripadale njegovoj majci. Tokom dvije
godine, pored ponešto pisanja u sveskama koje bi mi Kifer oduzimao čim
bi bile pune, nisam imala drugog načina da provodim vrijeme osim čitanja.
Čitala sam i iznova čitala izvjesne knjige, dotle da sam neke pasuse znala
napamet. „Čovjek nije dobroćudno stvorenje čije srce čezne za ljubavlju”,
piše Frojd u Nelagodnosti u kulturi. Da, čovjek je njegov najgori predator.
Čovjek je u ratu sa samim sobom. U najdubljem dijelu sebe, čovjek je
nastanjen nasiljem, agresivnošću, impulsom smrti, željom da dominira
drugim i da ga sebi potčini ponizivši ga.

5.
Istočna željeznička stanica. Pokretne stepenice su u kvaru. Penjući se
stepenicama, s mukom odolijevam gomili koja me gazi i nosi kao talas.
Dok osjećam kako posustajem, pronalazim utočište u jednom bezličnom
kafeu jednog lanca restorana. Pošto je mjesto dupke puno, primorana sam
da sjednem za šank. Krče mi crijeva. Jedem čokoladu i dva kroasana. Suze
mi liju niz obraze, ali trudim se da ih zaustavim kako ne bih upala u oči
konobaru. Ionako je već dovoljno što sam bezveze obučena.
A šta sada?
Ne želim da završim kao Kendis, ali i ja znam da više nikada neću
moći da imam normalan život. U očima drugih ja ću uvijek biti djevojka
koju je dvije godine držao zatvorenu i silovao neki psihopata. To će biti
moja etiketa. Neizostavno. Ja ću biti ta vašarska nakaza primorana da
- 140 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

odgovara na pitanja. Šta vam je monstrum radio? Koliko puta? Kako?

Policija će htjeti da zna. Pravda će htjeti da zna. Novinari će htjeti da znaju.
A ja ću odgovarati, ali svaki odgovor će povlačiti novo pitanje. Pitaće
stalno i iznova sve više. Još. Dok ne ispričam sve. Još i još.
Možda ću se jednoga dana zaljubiti. Srešću čovjeka koji će me voljeti,
koji će me nasmijati i koji će poštovati kako moju nezavisnost tako i
potrebu da budem zaštićena. Sviđa mi se da tako razmišljam. Da
zamišljam naš susret, kao na filmu. To će se desiti jednoga dana kada se
najmanje budem nadala. Najzad, tako ja to vidim u mojoj glavi. I doći će taj
trenutak kada će on saznati ko sam. Djevojka koju je oteo Kifer. Etiketa
koja zatamnjuje sve drugo. I možda će me poslije toga i dalje voljeti, ali ne
kao prije. S više samilosti i više sažaljenja. Ali ja ne želim takvo sažaljenje.
Ne želim da budem ta djevojka u očima drugih.
Drhtim. Hladno mi je. Već ne osjećam svoje bjekstvo kao pobjedu i
oslobađanje. Jaka sam. Mogu da se podignem iz svega. Pretrpjela sam dvije
godine pakla. Ne želim da postanem preplašena zvijer. Pošto sam bila
žrtva psihopate, ne dolazi u obzir da jedan pakao zamijenim drugim.
Oči mi se sklapaju. Iscrpljena sam. Fizički i psihički protivudarac
posljednjih sati koje sam preživjela. Sjedeći na barskoj stolici borim se da
se ne srušim. Ponovo vidim sliku moje majke i počinju da mi liju suze. Ne
znam okolnosti njene smrti, ali već znam da sam je na izvjestan način
upravo ja ubila.
Vrijeme se rasulo. Više nemam orijentire. U mojoj glavi neke stvari su
jasne, neke pak potpuno konfuzne.
Najednom, na televizijskom ekranu, okačenom u jednom ćošku kafea,
primjećujem prizore koji mi djeluju nadrealno. Prava pravcata
halucinacija. Trljam sljepoočnice i naprežem uši da bih čula spikera na
informativnom kanalu:
„Jezivo otkriće u Alzasu gdje je rano jutros izbio veliki požar, u jednoj
kući u šumi Petit Pjer blizu grada Saverna.
Na dojavu jednog žandara, vatrogasci su efikasno uspjeli da obuzdaju
vatru koja je počela da se širi na okolno šumsko područje. Istraga će
utvrditi uzroke požara, jer su nakon te intervencije, vatrogasci otkrili
najmanje četiri tijela u toj kući koja je pripadala Hajncu Kiferu,
njemačkom arhitekti koji...”
Srce mi se cijepa. U grlu mi se stvara knedla od koje ne mogu da
dišem.
Pobjeći.
Spuštam novčanicu na šank i ustajem ne sačekavši kusur. Uzimam
torbu i napuštam kafe. Kler Karlajl ne postoji više. Sada sam neko drugi.

- 141 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Treći dan,

jutro

Slučaj Džojs Karlajl

- 142 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

14

Angel Falls

Onaj koji se boji vode,

nek ostane na obali.
Pjer De Marbef

1.
Noć je bila kratka.
Isprekidana, nemirna, bučna, nisam mogao da spavam nakon 6
časova ujutru. Čim sam ustao, poslije tuširanja koje me je malo okrijepilo,
zatvorio sam klizna vrata koja razdvajaju sobu - u kojoj je moj sin i dalje
spavao - od malog salona sa širokim lučnim vratima koja su gledala na još
tamne vode Hadsona. Onda sam sebi spremio espreso prije nego što sam
upalio laptop i pogledao u telefon. Karadek je pokušao da me dobije i
ostavio mi poruku. Pokušao sam da ga nazovem, ali sam naletio na
njegovu sekretaricu. Dođavola. Zašto Mark ne odgovara? Više sam se ljutio
nego što sam zaista bio zabrinut. Karadek nije bio zaljubljenik u mobilne
telefone. Koliko sam ga poznavao, on je čak bio u stanju da zaboravi svoj
punjač u Parizu kad bi krenuo da istražuje na istoku Francuske.
Progutao sam u jednom gutljaju ostatak kafe s jednim eferalganom.
Brujalo mi je u ušima, kao da me je desetine pitanja mučilo u snu i skakalo
po zidovima lobanje.
Sjedeći ispred monitora pri svjetlosti rane zore, nadao sam se da će
mi internet pomoći da raskrčim teren. Gugl. Prva pretraga: „Mej Su-Jun”
detektivka NYPD koja je vodila istragu o smrti Džojs. U nekoliko klikova,
shvatio sam da policajka više to nije bila. Mej je napustila policiju
početkom 2010. godine. Sada je radila kao portparol Transparensi
prodžekta, jedne moćne neprofitabilne organizacije, poznate po programu
pravne pomoći namijenjenoj podršci žrtava pravosudnih grešaka.
Na vebsajtu Transparensija, lako sam pronašao njenu mejl adresu i
poslao joj poštu tražeći da se sastanemo. Da bih bivšoj policajki osvježio
pamćenje, podsjetio sam je u nekoliko riječi na glavne crte slučaja Džojs
Karlajl kojim se bavila devet godina ranije. Nisam računao na brz odgovor
- najvjerovatnije mi čak neće ni odgovoriti - ali moja dužnost je bila da
počnem odatle.
- 143 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Druga pretraga: „Njujork Herald”, novine za koje je radila Florans

Galo, novinarka koja je po svemu sudeći kontaktirala Džojs nekoliko dana
poslije otmice Kler. I drugo iznenađenje: časopis više nije postojao. Žrtva
krize u štampi, Njujork Herald je iščezao s kioska 2009. Pošto je doživio
zlatno doba sedamdesetih godina, novine su počele da gomilaju dugove.
Uprkos restrukturiranju, nisu preživjele teškoće izdavačkog tržišta i
finansijska kriza se završila njihovom propašću.
Pogledavši pobliže, vidjelo se da je veb časopisa ipak i dalje bio u
funkciji, omogućavajući da se prelistaju arhive, ali više nije izbacivao nove
članke. Alen Bridžis, bivši glavni urednik, kao i mala grupica novinara,
osnovali su od onda informativni sajt pjur plejer. Finansiran pomoću
pretplata, #Vintersan je bio neka vrsta američkog Medijaparta 16,
specijalizovanog u političkom istražiteljskom novinarstvu. Razmislivši
malo bolje, sjetio sam se da sam već čuo za Alena Bridžisa i njegov sajt kad
je tragom afere Snouden, #Vintersan objavio dokumenta dobijena od
drugih uzbunjivača u vezi sa masovno orkestriranim elektronskim
nadzorom Nacionalne bezbjednosne agencije.
Ukucao sam „Florans Galo” u pretraživač Heralda da bih vidio koje je
istrage vodila nakon članaka koje je objedinjavao slučaj Džojs.
Najnoviji rezultat me je sledio. Novinarka je bila mrtva.

2.
Ovo je nemoguće...
Vrtio sam se na stolici. Onlajn arhive Heralda su objavile vijest o smrti
Florans u vidu kratkog teksta izašlog u izdanju od 27. juna 2005:
Sa dubokim bolom obavještavamo vas o brutalnoj smrti naše
prijateljice i saradnice Florans Galo nastradale dok je izvodila
bejzdžamp 17.
Florans je imala dvadeset devet godina. Živjela je od svoje profesije i
za svoju profesiju.
Nikada nećemo zaboraviti njen entuzijazam, njeno dobro
raspoloženje, njenu energičnost, intuiciju i odlučnost koji su je činili
izvanrednom ženom i novinarkom.
Svi članovi naše redakcije su skrhani bolom.
Izjavljujemo naše iskreno saučešće njenoj porodici i onima kojima je
bila draga.

16
Francuski nezavisni informativni sajt. - Prim. prev.
17
Skakanje padobranom sa zgrade. - Prim. prev.
- 144 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Članak je bio ilustrovan začuđujućom slikom. Ozarena plavuša i

mladost koja trijumfuje, u dubokim čizmama i kožnom šortsu, Florans je
pozirala na motoru. Skoro savršena dvojnica Brižit Bardo s kraja
šezdesetih, iz perioda Harli Dejvidsona i Rodžera Vivijera.
I ja sam bio u šoku. Dok sam mislio da sam konačno pronašao nekoga
ko će moći da mi pomogne na odlučujući način, ja sam saznao za njenu
smrt.
Ponovo sam sebi skuvao kafu dok su se u mojoj glavi sudarala pitanja.
Sjeo sam ispred ekrana i istovremeno otvorio više prozora u navigatoru
kako bih mogao paralelno da pretražujem. Znao sam da je informacija tu,
nadohvat klika.
U prvoj etapi, sakupio sam dovoljno obavještenja da bih mogao da
skiciram novinarkinu biografiju. Svajcarskog državljanstva, Florans je vrlo
rano počela da se bavi novinarstvom. Njen otac je bio sportski reporter u
Matenu, a majka je dugo vremena vodila emisiju iz kulture na talasima
RTS-a. Srednjoškolsko školovanje je završila u Ženevi, a zatim je, s
devetnaest godina, započela stažiranje u različitim redakcijama, od kojih i
24 sata, časopis Kantona Vod. Paralelno je nastavila studije u CRFJ,
Romanskom centru za obučavanje novinara. Godine 2002, radila je godinu
dana u Londonu za ekonomski kanal Blumberg TV, zatim je prešla Atlantik
i naselila se u Njujorku, gdje je najprije pisala članke za Frans-Amerik,
frankofoni dnevnik
Sjedinjenih Država, prije nego što se priključila redakciji Njujork
Heralda 2004. godine.
Drugi prozor. Slike na Guglu. Sve fotografije Florans koje su bile na
raspolaganju onlajn, pokazivale su lijepu djevojku, sportistkinju, zdravu,
uvijek u pokretu, uvijek s osmijehom na usnama. Nedostižne ljepote, bez
arogancije, koja je pobuđivala simpatije. Mlada žena pomalo nalik
člancima koje je pisala. Skinuo sam ih na desetine: mnogo portreta, bitnih
tema i istraga o političkom životu, društvena pitanja, problemi društva.
Bez uveličavanja, samo istina. Njena proza je bila pitka i uravnotežena.
Dobronamjerna ali ne i spremna da ugađa. Bez ustupaka ali i bez cinizma.
Kad se sve sabere, ovi papiri su oslikavali portret jednog kompleksnog
Njujorka, koji ima mnogo vidova, poput kaleidoskopa. Američko društvo,
ponekad dezorijentisano i koje se muči, ali koje ima energiju i pogled
upravljen prema budućnosti. Naročito je bilo nesporno da je Florans imala
razumijevanja za druge. Imala je empatiju za teme i članke kao što je neki
romansijeri mogu osjetiti za svoje likove.
Čitajući ove tekstove, pokušao sam da prozrem šta je povezivalo sa
Džojs. Kako su se dvije žene upoznale? Da li je Florans kontaktirala Džojs
ili je obrnuto? Moja intuicija me je vodila ka drugoj pretpostavci. Poslije

- 145 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

otmice njene kćerke, vidjevši da šanse da bude pronađena živa postaju

neznatne, Džojs je bila odlučila da se obrati štampi za pomoć. S kakvom
tačno zamisli u glavi? Nisam još znao, ali sam bio spreman da se opkladim
da se ona jednostavno okrenula prema nekome čije je članke cijenila.
Nova veb-stranica. Sačuvao sam za kraj ono što mi je, međutim,
odmah upalo u oči. Najstrašnija istina: datum smrti Florans toliko blizu
smrti Džojs da mi je teško bilo da povjerujem da je to mogla biti čista
slučajnost. Stao sam da tragam za detaljnijim izvještajima, plašeći se
onoga što mogu da otkrijem. Sada se više nije radilo samo o istraživanju
nestanka ili otmice žene koju volim. Radilo se možda o otkrivanju istine o
seriji ubistava koja su ostala nekažnjena: Džojs, Florans i drugih, zašto da
ne...
U dubinama veba, iskopao sam jedan članak koji je nešto iscrpniji, o
smrti Florans Galo. Kratko pojavljivanje u lokalnim novinama Virdžinije, u
Lafajet Tribjunu:
RAZNO
Jedna mlada žena je pronađena mrtva, juče ujutru, u nedjelju 26. juna,
u području Silver River Bridž Parka (Zapadna Virdžinija).
Prema upravi parka, žrtva - gospođica Florans Galo, njujorška
novinarka - vjerovatno je loše izvela svoj bejzdžamp skok, ekstremno
bavljenje padobranstvom koje se sastoji u skakanju sa neke fiksne tačke, a
ne iz aviona. Uzbunu su dali šetači koji su pronašli tijelo sportistkinje blizu
obala rijeke. Florans Galo je dobro poznavala region i bila vješta
bejzdžamperka. U prošlosti je već izvela više skokova sa čeličnih struktura
mostova, naročito tokom demonstriranja bejzdžampa, organizovanog
tokom proslava „Bridž deja”.
Ovoga puta se radilo o skoku bez svjedoka koji se odigravao van
vremena dozvoljenog za bavljenje ovom aktivnošću. Istraga je povjerena
kancelariji šerifa za oblast Fajet. Razlog nesreće je za sada nepoznat.
Prema prvim pokazateljima, padobran gospođe Galo se nije otvorio iz još
neutvrđenih razloga.

Pogledao sam nekoliko fotografija mosta. Silver River bridž je bio

čuvena tačka u sredinama ekstremnog sporta. Smještena u Apalačima,
impresivna čelična struktura nadnosila se nad vodeni tok na preko tri
stotine metara. To da se nad njim može njihati s padobranom izazivalo mi
je jezu.
Dugo vremena je most bio jedan od ponosa regiona, prije nego što je
zatvoren za saobraćaj sredinom devedesetih godina nakon nekoliko
upozorenja što se tiče bezbjednosti. Uprkos tome, uvijek je održavan i
ostao je otvoren za šetače i posjetioce Silver River parka. Bejzdžamp je bio
- 146 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

dozvoljen s poda mosta, ali strogo uokviren i sa drastičnim mjerama

predstrožnosti koje očigledno nije poštovala Florans Galo.
Potražio sam u arhivama novina da bih saznao da li je istraga došla do
nekih kasnijih saznanja, ali nisam ništa pronašao. Nova stranica
pretraživača, pravac vebsajt # Vintersana. Popunjavanjem jednog
formulara bilo je moguće poslati mejl glavnom uredniku,
Alenu Bridžisu. Nisam očekivao ništa posebno, i tu sam htio da
okušam sreću, tražeći sastanak da bismo pričali o uspomenama koje je
zadržao na Florans Galo.
Poruka samo što je otišla kad mi je zazvonio mobilni telefon.
Aleksandar. Sada je bilo 9:30 časova u Njujorku, to jest 15:30h u
Francuskoj.
„Zdravo, Aleks.”
„Zdravo, rođače. Iskoristio sam pauzu da te nazovem.”
„Baš lijepo. Jesu li vijesti dobre?” Začu se uzdah s druge strane žice.
„Ne, nažalost. Desilo ono čega smo se plašili. Krajem prošle noći,
dijagnostikovali smo hematom Klotildi Blondel.”
„Dođavola...”
„Hitno su je operisali, krvarenje je bilo duboko i loše lokalizovano.
Sama operacija nije loše protekla, ali je kod tvoje prijateljice nastala
respiratorna insuficijencija. Za sada je još u komi.”
„Možeš li i dalje da pratiš?”
„Računaj na mene.”
Samo što sam završio razgovor kada sam vidio da su dva mejla gotovo
istovremeno stigla u moje sanduče. Mej Su-Jun i Alen Bridžis su izgleda
poslali odgovor: protivno svakom očekivanju, stajali su mi na
raspolaganju i prihvatili da me prime kad budem želio. Zakazao sam s
njima dva sastanka jedan za drugim u toku dana, pitajući se pritom o
brzini, i o iskrenosti njihovih odgovora. Prije svega, nijedna od te dvije
osobe nije imala valjan razlog da mi pomogne. Jedino objašnjenje je da
pokušavaju da saznaju šta ja znam o čitavoj stvari...
Pola deset je. Moj sin je očigledno završio sa izležavanjem. S druge
strane pregradnih vrata, čuo sam njegovo srećno čavrljanje. Ne znajući
riječi, Teo je pokušavao prilično uvjerljivu verziju pjesme Get Bek od
Bitlsa, njegove omiljene pjesme od prije dvije nedjelje. Otvorio sam
dvokrilna vrata da bih mu ukrao nekoliko osmijeha dok ne pozovem
recepciju i rezervišem dadilju. Očigledno u sjajnoj formi, Teo je nastavio
da pjeva u svom stilu pjesmu Papaute. U narednih pola sata bavio sam se
samo njime: kupanje, kompletno sređivanje marsejskim sapunom, pelene,
bodić, čisto odijelce koje miriše na lavandu.
- 147 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Keks! Keks!”
Čim je stao na noge, taj stomačić na šapama je već vrebao kutiju keksa
Oreo koju je primijetio u korpi pored minibara.
„Ne, ne, ne keks sada. Vrijeme je za flašicu. Hajde hop! Uzećemo je
dolje.”
„Hajde hop!” ponovio je.
Uzeo sam torbu sa svim našim stvarima i prije nego što sam zatvorio
vrata, stao sam da se preslišavam spiska stvari koje nikako ne smijem da
zaboravim. Fifi: tu je! Flašica: tu je! Portikla: tu je! Čarli i Mimo: tu je! Kolca:
tu su! Rezervne pelene: tu su! Vlažne maramice: tu su! Papirne maramice: tu
su! Bojice: tu su! Bojanka: tu je!
Umiren, izašao sam u hodnik. Upravo smo zakoračili u lift kad... „Tata,
cuca”. Eto ti ga pa sad, zaboravio sam tu bezveznu cuclu.
„Zar nisi mogao ranije da mi kažeš?”
Povrijedio sam ga. Krokodilske suze da bi ispao nepravedno optužen.
Moje odbijanje da se pokajem:
„Hajde prestani da glumiš, loš si glumac!”
Vraćamo se u sobu, pet minuta nam treba da pronađemo cuclu (ispod
kreveta, uvaljana u prašinu), pranje cucle, uzbuna, nešto sumnjivo miriše,
provjera, kiselkasti miris, duboki uzdah, ponovo mijenjanje pelena, glad
postaje sve jača, psihodrama, krivica, pregovaranje u svakom smislu.
Fenomenalno gubljenje vremena. Lift again. Koristim ogledalo da
popravim frizuru. Ja, zatim on. Osmijeh i sve je opet redu. Kod njega i
mene.
Bilo je prošlo deset sati kad smo se liftom spustili u hol. U istom
trenutku, s druge strane hodnika, teška vrata na ulazu u hotel otvoriše se
na jednu impozantnu figuru. Teovo lice se ozari.
„Ma’k! Ma’k!” povikao je pokazujući prstom klijenta nasred hola.
Okrenuo sam se i namrštio. Nisam mogao da vjerujem rođenim
očima, ali mi je đavolski laknulo: Mark Karadek je došao da mi se pridruži
u Njujorku!

3.
„Lilo je ko iz kabla. Bio sam sam u svojim kolima, usred visoke trave
na tom putu koji se zatvarao za mnom. Naoružan puškom sa pumpom,
jedna silueta je iskočila iz džipa ispred mene i krenula po kiši.”
Sjedeći za stolom u atrijumu hotela, Karadek i ja smo već pola sata
razgovarali. Razmijenili smo sve informacije koje smo imali. I ovoga puta,

- 148 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

one su se nadovezivale i bivale sve potpunije na neočekivani način,

bacajući na prošlost Kler i njene majke dodatno, sve dramatičnije svjetlo.
„Čovjek je uperio oružje u mene”, nastavio je Mark. „Pri svjetlosti
farova, jasno sam ga vidio. Netipičnog izgleda, nabijene i zdepaste građe, s
dugačkom riđom kosom i gustom bradom. Bio je na tri metra od mene, s
prstom na orozu.”
Dok sam pomno pratio svaku njegovu riječ, Karadek je zastao da bi
Teu obrisao usta. U svojoj visokoj stoličici za bebe, moj sin je izgledao kao
da pažljivo prati naš razgovor jedući parče hljeba sa sirom.
„Pucao je i moja šoferšajbna je prsla u paramparčad”, nastavio je
Mark. „Osjetio sam fijuk metka koji mi je prošao na nekoliko milimetara
od sljepoočnice.”
„A onda?”
Prikovan za stolicu, bio sam preneražen razmjerama koje je poprimila
naša istraga.
Karadek je slegnuo ramenima progutavši gutljaj svog kapućina.
„Šta misliš: ni sekunde nisam čekao da me upuca. Od straha sam se
sagnuo ispod volana. Pregrada za rukavice se od udarca otvorila i moj
pištolj je skliznuo na pod. Zgrabio sam ga i otvorio vatru. Bilo je ili on ili ja,
i ovoga puta sreća je bila na mojoj strani.”
Dok me je podilazila jeza, Mark nije odavao utisak kao da je
prekomjerno pogođen svojom pustolovinom. Međutim, dovoljno sam ga
poznavao da bih znao da se iza neosjetljivog izgleda krije osjećajan i
brižan čovjek koji je svjestan krhkosti života.
„Čarli! Čarli!”
S licem umazanim sirom, Teo je tražio svoj primjerak knjižice Čarli
pravi gluposti.
Potražio sam po torbi i pružio mu njegovu knjigu. Ono što mi je
Karadek potom priznao, ostavilo me je bez teksta:
„Tip mi je bio poznat”, nastavi on. „Bio je to jedan policajac. Već sam
se susreo sa njim, nekada davno. U to vrijeme je radio u brigadi za
maloljetnike u kojoj su ga svi nazivali „Drvosječa”, ali je njegovo pravo ime
bilo Stefan Lakost.
Grlo mi se steglo. Nisam mogao da vjerujem da je Karadek ubio
čovjeka. Bio sam preneražen i užasnut onim što sam izazvao. I kad
pomislim da je sve to počelo samo najobičnijom prepirkom. Prepirkom
koju sam ja izazvao. Samo zato što sam bio ljubomoran. Samo zato što sam
bio sumnjičav u pogledu prošlosti žene s kojom ću se oženiti.”
Mark me je vratio u stvarnost.

- 149 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Pretresao sam kola i tog čovjeka, ali ništa nisam našao. Nikakav trag
od Kler. Nikakvu indiciju. Lakost je trebalo da bude oprezan, jer nije čak
imao ni mobilni.”
„Dođavola! Policija će stići do tebe, Mark.”
Odmahnu je glavom.
„Ne, ne vjerujem. Prvo, neće pokupiti metak koji sam ispalio. Posebno
zato što sam smjestio Lakostin leš na mjesto vozača i napravio fini roštilj
od automobila. Ta konzerva je sigurno kradena. A sve što budu pronašli
od Stefana Lakosta, biće ugljenisana školjka auta. Prije nego što ga
identifikuju, biće potrebno dobiti uzorak zuba, a to zahtijeva mnogo
vremena.”
„A tvoja kola?”
„U pravu si, to je najosjetljivija tačka. Nisam mogao da vozim dugo
vremena sa raznesenom šoferšajbnom. Oprezno sam prešao deset
kilometara sve do Šalon-an-Šampanja. Tamo sam ukrao jedna kola, na
staromodni način, povezavši kablove. Bio je to neki krš, složićeš se sa
mnom: reno 5 iz 1994. Jesi li znao da ih još voze? Sigurno se kreće oko
dvije stotine eura u Argusu...”
„Ali pronaći će tvoj rendž rover.”
„Ne sekiraj se: zamolio sam jednog prijatelja automehaničara da ode
da ga pokupi. U ovom trenutku, moj stari fijaker se u Parizu pretvara u
ljepotana.”
Zažmurio sam da bih se koncentrisao. Morao sam da povežem neke
konce.
„Taj policajac, Stefan Lakost, po tvom mišljenju, kako je povezan sa
nestankom Kler?”
Mark je izvadio notes iz džepa i počeo da ga lista.
„Pravo da ti kažem, nemam pojma. Na aerodromu sam obavio više
telefonskih poziva da bi mi bio jasniji Lakostin put. Počeo je karijeru u
interventnoj brigadi Orleana prije nego što je prešao u brigadu za zaštitu
maloljetnih lica i sudsku policiju Versaja. Stalno se nalazi u pratnji jednog
drugog policajca, kapetana Rišara Anželija. Po riječima jednog mog bivšeg
kolege, Anželi je pokušao da povede Lakosta sa sobom u interventnu
brigadu u trideset šestici 18, ali ovaj nije prošao prijemni ispit.”
Promeškoljio sam se u svojoj fotelji.
„Čekaj! Poznato mi je to ime, Rišar Anželi! Baš nedavno sam ga čuo.”

36 je drugi naziv za parisku prefekturu koja se nalazi na adresi Ke dez

18

Orfevr broj 36. - Prim. prev.

- 150 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Pokušao sam da se sjetim, ali sam mozgao u prazno. „Kojim

povodom?”
„Ne znam više tačno. Sjetiću se. Tebi nije poznato?”
„Ne, nikada ga nisam sreo. Ali po onome što sam razumio, tip je
doživio munjevitu karijeru. Tek četrdeset godina, a zavidan službeni
položaj. To mora da je dobar policajac. Ne postaje se slučajno kapetan
protiv kriminalnih bandi. Naročito ne u njegovim...”
U jednom skoku sam ustao sa stolice i vidno uzbuđen, istrgao knjigu
iz ruku mog sina. Teo je iznenađeno briznuo u plač i našao utjehu, u
Markovom naručju. Grozničavo sam okretao stranice sve dok nisam
pronašao bilješke koje sam nažvrljao u taksiju na putu sa aerodroma.
„Znam ko je Rišar Anželi!” rekao sam pokazujući knjigu Karadeku. „To
je dečko Marlene Delatur. Mladi policajac iz kriminalističke brigade
Bordoa koji je radio na slučaju Karlajl 2005.”
Karadek je primio informaciju, a potom iznio pretpostavku.
„A šta ako je to bio on?”
„On?”
„Detektiv kojeg je Džojs tajno angažovala. Šta ćeš bolje od francuskog
policajca koji radi na slučaju da bi imao pristupa svim informacijama i
sproveo dodatna istraživanja?”
Scenario nije bio besmislen. Pokušao sam da zamislim Džojs kako u
najvećoj tajnosti regrutuje ovog mladog policajca koji puno obećava. Ali
zahvaljujući kom posredniku? A kada istraga svojevremeno nije donijela
rezultate, zašto su danas nailazili na sjenku Anželija i njegovog poručnika
Stefana Lakosta?
„Hello, Theo, how are you, adorable young boy?”
Podigao sam glavu. Marieke, bebisiterka mog sina, upravo je stigla u
atrijum. Uvijek tako sređena, došla je obučena u usku haljinicu s afričkim
motivima i čipkom, zbog čega bi se moglo lako pomisliti da je u tom
periodu fashion weeka upravo sišla s modne piste.
Teu nije trebalo mnogo da se oraspoloži. Sa obješenjačkim osmijehom
na usnama, on je pokušavao da šarmira lijepu Njemicu.
Pogledao sam na sat i ustao. Bilo je vrijeme da pođem na sastanak sa
Alenom Bridžisom.

- 151 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

15

Slučaj Džojs Karlajl

Volite me više nego ranije,

posto mi je teško.
Žorž Sand

1.
Sjedište #Vintersana zauzimalo je čitav sprat Fletiron Bildinga,
čuvene njujorške zgrade prepoznatljive po trouglastom obliku koji
podsjeća na peglu. Na podnevnom suncu ornamenti od krečnjaka na
stubovima fasade davali su zgradi izgled grčkog hrama.
Unutra, kancelarije #Vintersana su ličile na startap kompaniju koja je
zaradila dovoljno novca da bi sebi priuštila usluge modernog dekoratera.
Svi pregradni zidovi su iščezli u korist otvorenog radnog prostora,
organizovanog oko neformalnih zona za sastanke. Parket s rebrastim
neravninama, gotovo bijel, pružao se između drvenih stolova, taburea,
niskih kauča i višebojnih kancelarijskih stolica.
Na sredini prostorije, iza pulta, poslovao je barmen koji je pripremao
pjenaste kapućine. Malo dalje, zaposleni su se suočavali za stolom za stoni
tenis i mini fudbal. Prosjek njihovih godina sigurno nije prelazio dvadeset
pet. Neki su čak odavali utisak da su učenici koji se spremaju da polažu
maturu. Što se tiče stila, bilo ih je po svačijem ukusu. Od hipstera sa
bradicama do Zakerbergovih klonova za momke, dok se kod djevojaka išlo
od uniformisanosti u savršenim-proljetnim-haljinicama-kupljenim-u-
seknd hend šopovima-Vilijamsburga i sofisticiranijeg luka koji podsjeća
na slike koje kače neke blogerke koje se bave modom.
S mobilnim sraslim za dlanove ruku, s laptopom na koljenima, sav
ovaj lijepi svijet kuckao je služeći se klicama i čipsom od kelja iz širokih
činija na stolovima. Bilo je to nešto što nije prestajalo da me čudi: do koje
mjere realnost često premašuje karikature.
„Izvinite što kasnim, već tri dana sam u jurnjavi!”
Alen Bridžis nas je primio na gotovo savršenom francuskom.
Pozdravio sam i ja njega i predstavio Karadeka kao bivšeg elitnog
policajca koji mi je pomagao u istrazi.

- 152 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Mnogo volim Francusku”, tvrdio je rukujući se s nama. „Kad sam

imao dvadeset godina, godinu dana sam studirao u Eks-an-Provansi.
Prošla je otada čitava vječnost. Žiskar je upravo bio izabran za
predsjednika, zamislite!”
Samo što je zašao u šezdesete, ovaj živahni čovjek, glavni urednik
#Vintersansa, nosio je bijelu košulju, svijetle platnene pantalone, sako od
tankog tvida i kožne patike. Sa svojom visokom figurom, toplim glasom i
nespornom harizmom, Alen Bridžis je ličio na svog imenjaka, glumca
Džefa Bridžisa. Bilo je to dosta neobično pošto sam pročitao na internetu
da je njegovo pravo ime Alen Kovalkovski i da je ovaj pseudonim uzeo kad
mu je bilo sedamnaest godina dok je pisao za novine s fakulteta.
„Pođite za mnom”, predložio je, vodeći nas u jednini ograđeni prostor
na spratu.
Otkako sam došao u Njujork, kad god bih prolazio pored Fletirona,
uvijek sam se pitao kako li izgleda enterijer tog nevjerovatnog oblakodera
i nisam bio razočaran. Smješten u trouglastoj prostoriji čitavom dužinom,
Bridžisova kancelarija je imala spektakularan pogled na Brodvej, na 5.
aveniju i Medison Skver park.
„Sjedite”, pozvao nas je. „Samo da obavim još jedan telefonski poziv i
vaš sam. Vijesti su se malo zahuktale zbog skupštine.”
Bilo je nemoguće ne primijetiti. Prvobitno planirana u Mineapolisu,
stranačka republikanska konvencija je katastrofalno premještena u
Njujork zbog ogromnog rizika od uragana u Minesoti. Otvorena je dva
dana ranije u Medison Skver Gardenu i trebalo je da se zatvori večeras
govorom Ted Kouplenda koji je pobijedio u trci na zalaganje partije.
Na tri ravna ekrana zakačena na zidu, uključena na mute na
informativnim kanalima, mogle su se vidjeti slike različitih kandidata
partije: Džeb Braš, Karli Fjorina, Ted Kruz, Kris Kristi, Ted Kouplend.
Bacivši pogled na Bridžisov radni sto - zapravo, stara patinirana vrata
od masivnog drveta postavljena na dva građevinska stalka - primijetio
sam fotokopiju s bilješkom o meni s Vikipedije koju je novinar očigledno
ozbiljno proučio.
Dok je Bridžis pokušavao da dobije ekskluzivni intervju s
republikanskim kandidatom, ja sam se osjetio slobodnim da malo
prošetam po prostoriji.
Između budističkog i taoističkog nadahnuća, kancelarija je bila
originalna. Oskudnost, skromnost, isticanje nesavršenosti i prolaznosti

- 153 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

vremena: osjećalo se da su principi vabi-sabija 19 vodili onog koji je ovo

osmislio.
U jednom malom ramu, koji je stajao na rustičnoj polici, nalazila se
slika Bridžisa i Florans Galo koji su se držali za ruke u Bateri parku. Bila je
to jedina fotografija u cijeloj prostoriji. Odjednom mi je nešto potpuno
očigledno palo u oči: Florans i Bridžis su bili ljubavnici! Samo iz tog
razloga me je glavni urednik primio. Kao što je svjedočila fotografija,
Florans je bila zauvijek izgubljena ljubav, odsutna, na koju je možda i dalje
mislio svakoga dana.
Ona vrsta dirljivog prizora koji me je podsjetio koliko sam, već dugo
vremena, prezirao fotoaparate, te okrutne mašine za stvaranje nostalgije.
Njihove hiljade varljivih klikova u trenutku bi zamrznuli spontanost koja
je već iščezla. Još gore, poput pušaka sa dvostrukim okidačem, često su tek
godinama kasnije dostizale metu, ali su uvijek pogađale u srce. Jer u
brojnim životima, ništa nije jače od prošlosti, izgubljena nevinost i
skrivene ljubavi. Ništa nas ne uzdrma više nego sjećanje na propuštene
prilike i miris sreće koju smo pustili da nam isklizne.
Iz tog razloga sam takođe mnogo volio da postanem otac. Imati dijete
je protivotrov toj nostalgiji i uvenuloj svježini. Imati dijele vas obavezuje
da se oslobodite teškog tereta prošlosti, jedinog uslova da biste krenuli
naprijed. Imati dijete znači da njegova budućnost postaje važnija od vaše
prošlosti. Imati dijete znači biti siguran da prošlost nikada više neće
trijumfovati nad budućnošću.

2.
„Vaš sam”, reče nam Bridžis završivši razgovor. „Sa zanimanjem sam
pročitao vaš mejl, gospodine Bartelemi, ali nisam najbolje shvatio zašto se
interesujete za Florans Galo.”
Da bih imao više vremena, riješio sam da ne okolišam. „Zar nikada
niste pomislili da je Floransina nesreća mogla biti namještena?”
Dok je novinar nabirao obrve, Karadek je bio još direktniji:
„Zar nikada niste pomislili da je Florans mogla biti ubijena?”
Bridžis je zaprepašćeno odmahnuo glavom.
„Nijednog trenutka mi to nije prošlo kroz glavu”, kategorično je
tvrdio. „Koliko znam, istraga je nedvosmisleno pokazala da se radilo o
nesrećnom slučaju. Florans je često išla tamo da skače kad god bi bila u

Vabi-sabi, japanska estetika koja se zasniva na ljepoti jednostavnosti i

19

harmoniji s prirodom. - Prim. prev.

- 154 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

melanholičnom raspoloženju i kad je željela da isprazni glavu. Njena kola

su pronađena u parku, na nekoliko metara od mosta.”
„Njen padobran koji se nije otvorio, da li je to nesrećna slučajnost?”
„Prekinite s vašim šalama. Nisam stručnjak za bejzdžamp, ali to je
vrsta nesreće koja se dešava kad se bavite ovakvim aktivnostima. A osim
toga, ako želite nekoga da ubijete, postoje očiglednija sredstva od guranja
nekoga s mosta u nekom zabačenom mjestu u Virdžiniji, zar ne?”
„Kome je mogla da se zamjeri?”
„Toliko da bi je ubio? Nikome koliko znam.”
„Da li se sjećate na čemu je Florans radila u trenutku svoje smrti?”
„Ne baš, ali ništa pretjerano važno.”
„Zar ona nije bila lovac na ekskluzivne naslove?”
„Ne doslovno. Recimo da su prije te udarne vijesti nalazile nju. Zato
što je ona sjedinjavala snagu ubjeđivanja i razumijevanje. Florans je bila
prava rijetkost. Genijalna djevojka, zaista. Inteligentna, nezavisna,
nadarena istinskom empatijom, za koju etika nije bila šuplja riječ. Imala je
rijetku otmenost u ovom poslu: bila je pomalo stara škola, pomalo iz
drugog vremena.”
Ućutao je nekoliko sekundi, a zatim bacio pogled ka fotografiji. Oči su
mu sijale. Kad je shvatio da smo primijetili da mu je nelagodno, više se nije
trudio da sakrije osjećanja.
„Biću vrlo iskren sa vama, a to uostalom nije tajna ni za koga. U to
vrijeme, Florans i ja smo se viđali. I voljeli smo se.”
On uzdahnu, a zatim sjede. Za deset sekundi bio je za deset godina
stariji.
„Bio je to za mene komplikovan period”, nastavio je. „Sa Keri, mojom
ženom, već sam imao jedno dijete od četiri godine, uz to je bila trudna već
osam mjeseci. Mislite za mene da sam gad ili šta god hoćete, ali tako je. Da,
volio sam Florans, da, planirao sam da napustim svoju trudnu ženu zbog
nje. Jer ona je bila žena kakvu sam oduvijek čekao. Dobra osoba koja je
napokon ušla u moj život. Nažalost, ne u najboljem trenutku...”
Slušajući Bridžisa kako govori, odmah sam prema njemu osjetio
simpatiju. Poslije kraće skrušenosti, plamen se ponovo upalio u oku
novinara. Sjećanje na Florans mora da je bilo tako živo da nije trebalo
mnogo da se ponovo probudi.
„Gospodine Bartelemi, zašto se interesujete za Florans?” ponovo je
upitao.
Taman kad sam htio da odgovorim, Karadek me je pogledao u znak
upozorenja i ja sam na mjestu stao. I nije pogriješio. Bridžis je bio stari vuk
u novinarstvu koji je raspolagao armijom istraživača. Jedna suvišna riječ i
- 155 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Klerina tajna bi bila otkrivena. Strpljivo sam razmislio kako da formulišem

pitanje prije nego što ga izgovorim:
„Imamo ozbiljne razloge da vjerujemo da je smrt Florans Galo
izazvana.”
Alen Bridžis je uzdahnuo.
„Gospodo, mislim da smo se dovoljno igrali. U ovom poslu je
informacija protiv informacije. Ja sam vam svoje dao. Sad je na vas red. Šta
to imate da mi otkrijete?”
„Mogu da vam kažem šta je Florans istraživala u trenutku svoje
smrti.”
Skoro uprkos sebi, glavni urednik je toliko stisnuo pesnice da je zario
sebi nokte u meso. Ta informacija ga je zanimala i bilo mu je teško da je
sakrije. Mark je osjetio da bi odnos snaga mogao da pređe u našu korist.
„Znate, Alene, mi smo u istom taboru”, uvjerio ga je. „Onaj koji je u
potrazi za istinom.”
„Ali o kojoj istini govorite, pobogu?”
„Doći će i to na red, ali prije toga, dopustite mi jedno posljednje
pitanje. Maločas ste rekli da je Florans imala običaj da ide i skače s
padobranom kad klone duhom?”
„Tačno.”
„Zbog čega mislite da je tok vikenda ona bila deprimirana?” Novi
uzdah. Ovoga puta, uspomene nisu bile samo mučne, bile su bolne.
„Na dva dana dana pred Floransinu smrt - bio je petak - moja žena je
otkrila našu vezu. Početkom poslijepodneva, Keri je banula u novine, u
poodmakloj trudnoći, van sebe od bijesa. Vikala je na mene pred
zaposlenima. Govorila je da sam je ponizio i da će prerezati vene, tu, preda
mnom. Kada je spazila Florans, bacila se na nju, zatim joj je napravila haos
u kancelariji, rušeći sve što je mogla, slomivši joj kompjuter o zid. S
takvom žestinom da joj je pozlilo i trebalo ju je hitno odvesti u bolnicu
gdje se porodila prije vremena.”
Ova priča me je ostavila bez riječi. Svačiji život doživi jednoga dana
ovakvu vrstu zemljotresa: taj trenutak kada osjećanja postanu šibice
kresnute usred osušene šume. Uvod u požar koji može da uništi sve naše
temelje i odvuče nas u ambis. Ili ponovno rođenje.
„Kada ste posljednji put razgovarali sa Florans?”
Karadek nije gubio nit. Osjećao se prijatno dok ispituje i pročitao je
Bridžisa.
„Ostavila mi je poruku na sekretarici sutradan. Poruka koju sam tek
uveče zatekao.”

- 156 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„I šta je bilo u njoj?”

Glavni urednik je razmislio nekoliko sekundi.
„Poslala sam ti mejl, Alene. Napravi kopiju priloga. Nećeš vjerovati
svojim ušima. Nazovi me.”
Mark me je pogledao. Nešto je prećutao, bilo je jasno. Bridžis je
nastavio:
„Kao što sam vam rekao, te subote popodne, bio sam na klinici gdje mi
se žena upravo porodila. Možete zamisliti stanje u kome smo bili. Ipak
sampogledao u sanduče, ali nisam pronašao Floransin mejl. Ništa u mom
privatnom sandučetu, ništa u mom poslovnom sandučetu. Ništa u
spamovima. Čak je i njena poruka bila dvosmislena: nisam znao da li se
odnosi na našu intimnu priču ili na posao.”
„Ipak je morala da vas zaintrigira?”
„Naravno. Tokom večeri sam šmugnuo iz bolnice da bih otišao kod
Florans u stan u Louer Ist Sajdu, ali ona je bila odsutna. Pogledao sam u
slijepu ulicu iza zgrade u kojoj je imala običaj da parkira auto. Njen mali
leksus nije bio tamo.”
Jedna novinarka duge riđe kose pokuca na staklena vrata i uđe u
kancelariju.
„Ted Kouplend je prihvatio intervju!” viknula je pokazujući Bridžisu
kompjuterski ekran koji je držala u rukama. „Imamo ekskluzivan prvi
intervju: samo vi i on, sutra ujutru, na košarkaškom terenu blizu
Kolambas parka. To je dobro, ali zar ne bojite da to da je utisak da smo
previše uslužni prema njemu?”
„Računaj na mene da ću mu postaviti dobra pitanja, Kros”, odgovorio
je glavni urednik.
Bridžis je sačekao da njegova službenica napusti prostoriju da bi
ponovo zaronio u svoju prošlost.
„Vijest o smrti Florans bila je cunami. Ja sam se na kraju razveo, a
moja žena je angažovala čitavu gerilu da me opelješe do posljednje pare i
uradila tako da mogu da viđam djecu samo povremeno. A i na poslu je bio
pakao: više nisam bio novinar. Moj posao je bio da otpuštam ljude sve do
potpune obustave plaćanja predviđene za 2009. Jedan od najmračnijih
perioda u mom životu.”
Karadek se uhvatio za pomisao koja mu je bila u glavi:
„Niste potražili Floransin mejl nekim drugim sredstvima?”
„Za trenutak više nisam mislio na tu poruku. Onda sam otišao da
bacim pogled na Floransinu poslovnu poštu, ali ni tamo nisam ništa našao.
U to vrijeme novine su bile na meti opšteg informatičkog hakovanja. I
moje poslovno sanduče je bilo hakovano. Pravi pravcati haos.”
- 157 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„I to vas nije zagolicalo?”

„Iskreno, prijetnje, hakovanje, to nam se dešavalo sve vrijeme. Njujork
Herald su bile napredne novine. Bili smo prisutni dvije posljednje godine
mandata Džordža V. Buša. Život smo proveli u potkopavanju političkih
nasilnika i raskrinkavanju laži te administracije. Tako da...”
„To hakovanje, da li zaista mislite da je dolazilo iz političke sfere?”
„Ne mora da znači. Imali smo neprijatelja koliko hoćete: udruženja
koja se zalažu za upotrebu oružane sile, oni koji su protiv abortusa, protiv
gej brakova, protiv imigracije, libertarijanci... Ukratko, dobra polovina
Sjedinjenih Američkih Država.”
„A u Floransinom kompjuteru nije bilo ničega?”
„U tome i jeste stvar, nisam znao koji je kompjuter koristila jer je moja
žena uništila njen.”
„Na koji mejl vam je Florans obično pisala?”
„S obzirom na naš odnos, ona mi je obično pisala na privatnu adresu.
Ona je još aktivna, uostalom.”
Izvadio je vizit karticu iz džepa svog sakoa i pored poslovnih telefona
i mejla, zabilježio olovkom još jedan mejl: alen.kovalkovski@att.net.
„Bridžis nije moje pravo ime, ali zvučalo je bolje kad sam počeo da
pišem. Zatim, dopadalo se i djevojkama...”
Zagledan u daljinu, na par sekundi je lutao po svojoj izgubljenoj
mladosti, a potom se vratio u stvarnost.
„Dobro, a sada vi! Na čemu je radila Florans u trenutku smrti?”
Ovoga puta sam ja uzeo riječ:
„Nekoliko dana prije nego što je nastradala, Florans je stupila u
kontakt s jednom ženom, Džojs Karlajl.”
Na brzinu je ispisao ime na blokčetu koje je stajalo ispred njega.
Nastavio sam:
„To je jedna žena čiju je kćerku oteo seksualni manijak iz Francuske,
nije vam poznato?”
Odmahnuo je glavom dok se određeno razočarenje oslikavalo na
novinarovom licu.
„U svakom slučaju se ne sjećam. Ali ne vidim kakve veze taj užasni
događaj ima sa...”
„Džojs Karlajl je umrla nekoliko sati prije Florans”, prekidoh ga.
Na licu mu se ukaza radoznalost.
„Kako je umrla?”
„Zvanično, od predoziranja, ali ja mislim da je ubijena.”

- 158 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Šta vas navodi na takvo mišljenje?”

„Reći ću vam kad budem saznao nešto više.”
Bridžis je prekrstio ruke i protrljao sljepoočnice palčevima.
„Istražiću malo o toj Džojs Karlajl.”
Ustao je i pokazao uzmuvanost kao u košnici iza stakla njegove
kancelarije.
„Klinci koje vidite tamo, ne izgledaju u skladu sa poslom koji
obavljaju, ali to su najbolji makrekeri 20 koje poznajem. Ako ima nešto da
se sazna o toj ženi, oni će pronaći.”
Izvadio sam iz džepa ključeve koje mi je dala Gledis. „Ako imate
vremena, idite tamo da pogledate.”
„Od čega su ti ključevi?” upitao je uzevši svežanj. „Od skladišta
namještaja u koji su Džojsine sestre ostavile njene stvari.”
„Otići ćemo da obiđemo”, obećao je.
Dok nas je pratio do lifta, stekao sam utisak nečeg nedovršenog. Isti
osjećaj koji sam ponekad imao dovršavajući pisanje poglavlja. Dobro
napisano poglavlje mora da sadrži početak, sredinu i kraj. Ovdje sam, čini
mi se, promašio temu. Ključnu temu. Šta sam morao da vidim? Koje
pitanje nisam postavio?
Bridžis Kovalkovski se rukovao s nama i dok su se vrata lifta
zatvarala, ja ih jako pritisnuh rukom da bih ih blokirao.
„Gdje je živjela Florans?” upitah Alena.
Glavni urednik se okrenu.
„Već sam vam rekao, u Louer Ist Sajdu.”
„Ali na kojoj adresi?”
„U jednoj maloj zgradi, na uglu Boverija i Bond strita.” Pogledao sam
izbezumljeno Karadeka. To je tačno ono mjesto s koga je obavljen
telefonski poziv koji upozorava na napad na Džojs.

3.
Kada smo izašli iz Fletirona, hodali smo prema jugu, po osunčanim
trotoarima Brodveja i Univerzitetskog trga, sve dook nismo stigli u Grinič
Vilidž. Mehnetn je je vrvio sa svih strana. Republikanska konvencija je
izmamila silni svijet na ulice: novinare, predstavnike, aktiviste, pristalice.

20
Termin makreker (eng. muckracker - „njuškalo”) je poznat pošto ga je
upotrijebio Teodor Ruzvelt da bi označio novinare koji su prvi raskrinkali
mafijaške metode velikih trustova koji su pokušavali da korumpiraju
izvjesne političare.
- 159 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ovdje to nije bio slučaj, ali oko Medison Skver Gardena više ulica je bilo
zatvoreno za saobraćaj ili strogo rezervisano za autobuse koji su prevozili
pobornike konvencije iz njihovih hotela do mjesta događaja.
Međutim, Njujork je tradicionalno bio sve osim republikanski bastion.
Nalazio sam se na Menhetnu u jesen 2004. zbog nekih mjesta u romanu.
Sjećam se grozne atmosfere koja je tada vladala zato što su prijatelji Dž.V.
Buša odlučili da grad bude kao pozornica njihove konvencije, nadajući se
da će na taj način oživjeti emocije iz terorističkih napada od 11.
septembra. U to vrijeme Njujork je mrzio republikance. Predvođeni prije
svega Majklom Murom, na stotine hiljada demonstranata protiv Buša
preplavili su grad da bi protestovali protiv laži i nelegitimnog rata koji je u
Iraku vodio njihov predsjednik. Menhetn je izgledao kao pod opsadnim
stanjem. Demonstraciije su se izmetnule u brojne sukobe poslije kojih su
uslijedila izvjesna hapšenja. Prizori republikanaca, ograđenih u Medison
Skver Gardenu, s barikadama od blokova cementa i koje štite hiljade
policajaca, obišli su svijet. To nije spriječilo Buša da ponovo bude izabran,
ali Old Party iz toga nije izašla uvećana.
Dvanaest godina kasnije, proteklo je dosta vode. Ovog subotnjeg
popodneva, uprkos masivnom razmještanju snaga reda, ambijent je
začuđujuće miran. Treba reći da su republikance, bar jednom, izabrali
mladog i umjerenog kandidata za koga bi se moglo pomisiti da je izašao iz
televizijske serije Sonde Rims. Ted Kouplend, guverner Pensilvanije, bio
je, prema istraživanju, rame uz rame sa Hilari Klinton.
Pristalica abortusa, ekologista, pristalica kontrole naoružanja i
branilac prava homoseksualaca, Kouplend je dezorijentisao, štaviše
zbunio dobar dio svog tabora. Ali na kraju jednog nemilosrdnog
sučeljavanja tokom unutarstranačkog glasanja, on je priredio iznenađenje
pobijedivši u posljednjem trenutku Donalda Trampa i Teda Kruza,
ekstremnih konzervativaca Republikanske stranke.
Sada je dinamika kampanje bila na strani „bijelog Baraka Obame”,
nadimak koji mu je nadjenula štampa. Isto kao i predsjednik na funkciji,
Kouplend je počeo karijeru kao društveni radnik prije nego što je bio
profesor ustavnog prava na Filadelfijskom univerzitetu. Potekao iz naroda
i držeći se dobro u svojim pedesetim, Kouplend je potisnuo i pokupio dio
glasova demokratskog kandidata, starijeg i onog koji je potekao iz
političke dinastije.
Pogledao sam na sat. Dosta smo bili poranili za naš sljedeći sastanak i
u jednom trenutku sam shvatio da Karadek hramlje.
„Jesi li raspoložen da odemo na ostrige?”
„Ne zvuči loše”, odgovorio je Mark. „Počinjem malo da se zamaram.
Zbog razlike u vremenu...”

- 160 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„... i nesumnjivo zbog emotivnog šoka što si ucmekao Lakosta.”

Pogledao me je ne trepnuvši.
„Ne očekuj od mene da oplakujem tog tipa.”
Pogledao sam okolo da bih se orijentisao.
„Za mnom!”
Znao sam jednu adresu u kraju. Bar sa školjkama i račićima na uglu
Kornelija strit i Blikera u koji me je više puta vodio moj prijatelj Artur
Kostelo, njujorški pisac koga u Francuskoj objavljuje isti izdavač kao
mene.
Karadek je išao za mnom i pustio da ga vodim sve do jedne uske
uličice sa zgradama od oker cigle, oivičene živopisnim drvećem.
„Hello guys, join us anywhere at the bar!”
Svaki put kad bih gurnuo vrata Ojster bara, laknulo bi mi što u njemu
ne srećem turiste.
„Prijatno je ovdje”, procijenio je Mark smještajući se na jednu barsku
stolicu za šankom.
„Znao sam da će ti se svidjeti.”
U Ojster baru, vrijeme se zaustavilo negdje početkom šezdesetih.
Nalazili smo se u lučkom ribarskom restoranu Nove Engleske u kome vas
je konobarica nazivala „darling” donoseći vam krekere za aperitiv. U kome
je radio svirao Ričija Valensa, Džonija Matisa i Čabija Čekera. U kome je
gazda nosio olovku za uvetom. U kome su jagode imale ukus jagoda. U
kome se nije znalo za internet i Kim Kardašijan.
Naručili smo porciju „specijaliteta” i flašu bijelog sansera. Čas je bio
težak, ali to nas nije spriječilo da se kucnemo i dok smo dizali čaše da
nazdravimo, preplavio me je jak osjećaj zahvalnosti. Otkako ga znam,
Karadek je uvijek bio tu za mene i mog sina. Čak eto i danas, bez
oklijevanja je sjeo na avion da bi me pratio sve do Njujorka. Zbog mene je
umalo nastradao i našao se u poziciji u kojoj je bio prinuđen da ubije
čovjeka.
Nije potrebno biti mnogo mudar da bih sebi priznao: pored Kler i
njega, nisam imao nikoga u životu. Nikada nisam imao ništa zajedničko sa
svojom sestrom; moja majka koja je sada živjela u Španiji, došla je
vjerovatno svega dva puta od rođenja svog unuka da ga vidi; što se tiče
mog oca, on je i dalje živio na jugu Francuske, ali je još jednom otpočeo
novi život, sa jednom dvadesetpetogodišnjakinjom. Zvanično, ni s kim
nisam bio u svađi, ali naši odnosi su bili udaljeni, štaviše nepostojeći.
Tužna porodica.
„Hvala ti što si ovdje, Mark. Mnogo mi je žao što sam te uvukao u ovaj
haos.”
- 161 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Pogledi su nam se sreli. Namigivanje, saučesništvo, stidljivost. „Ne

brini se. Izvući ćemo mi tvoju Kler Karlajl.”
„Kažeš to da bi me utješio.”
„Ne, tako mislim. Naša istraga napreduje. Dobar smo tim.”
„Zaista?”
„Da, nisi loš kao detektiv.”
Naša posjeta Alenu Bridžisu nam je sipala gorivo u motore. Sakupili
smo nove elemente, ali sam i dalje imao utisak da se nalazim pred
džinovskim vunenim klupkom koje je trebalo razmotati.
Mark je stavio naočare i izvadio iz džepa plan koji mora da je pokupio
iz hola hotela.
„Dobro, pokaži mi gdje su se odigrali događaji na dan Džojsine smrti.”
Po mojim naznakama, on je označio krstićem Džojsinu kuću u
Harlemu, zatim kuću Florans Galo u Louer Ist Sajdu, petnaest kilometara
niže.
„Tvoj scenario?” upitao me je sipajući sebi vino.
Razmišljao sam naglas:
„Nećeš vjerovati svojim ušima”: eto šta je Florans poručila Alenu
pošto mu je poslala mejl za koji tvrdi da ga nikada nije primio. „Hmm.”
„Nije rekla: ‘Nikada nećeš povjerovati’ ili ‘Nećeš vjerovati svojim
očima.’ Ona mu je rekla ‘svojim ušima’. Dakle, za mene je stvar jasna:
poslala mu je zvučnu poruku.”
„Slažem se, ali koji fajl?”
„Razgovor koji je upravo snimila svojim telefonom.”
Karadek je zamišljeno isturio usta: možda da, možda ne. Ali nisam
dozvolio da me pokoleba njegova sumnjičavost.
„Hoćeš scenario, dakle, evo jednog. Za početak, Florans nije snimila
Džojs bez njenog znanja.”
„Zašto tako misliš?”
„Kao prvo, to nije njen stil, kao drugo oduvijek sam mislio da je Džojs
prva potražila Florans da bi joj ispričala svoju priču.”
„Znači, ti misliš da su se njih dvije povezale da bi snimile treću
osobu?”
„Da, nekoga kome je Džojs zakazala sastanak u svojoj kući. Evo plana:
Džojs namamljuje svoju žrtvu da bi je navela da govori dok poziva sa svog
telefona s pripejd karticom. S druge strane žice, Florans sluša i snima
razgovor. Kad iznenada...”

- 162 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„... razgovor prerasta u svađu”, nastavio je Mark uključivši se u igru.

„Možda je druga osoba primijetila da je snimaju. U svakom slučaju, ona
postaje nasilna i počinje da udara Džojs koja počinje da vrišti.”
„Florans hvata panika. Ona silazi u telefonsku govornicu ispred svoje
zgrade da bi obavijestila o napadu. Tačno onako kako se navodi u
dokumentima koje mi je dostavila Gledis.”
Dok su nam donosili poslužavnik sa ostrigama, izvadio sam fotokopije
iz moje tašne za spise i pružio ih Marku. Opet je morao da stavi naočare da
bi pročitao bilješku o pozivu na 911.
Datum: subota, 25. juni 2005. Vrijeme: 3 sata po podne.
„Zovem da bih prijavila nasilnički napad u Bilberi stritu broj 6, u kući
Džojs Karlajl. Požurite! Ubiće je!”
Dovde se sve savršeno uklapalo. Osim što su policajci zapravo stigli
na lice mjesta šest minuta kasniije i što nisu primijetili ništa sumnjivo.
Bacio sam pogled preko Markovog ramena da bih zaokružio olovkom put
kojim su prošla dva policajca, a koji je označavao da su imali pregledno
vidno polje u čitavu unutrašnjost kuće, uključujući i kupatilo i da nisu
ustanovili nijedan trag provale, borbe ili krvi.
„A ipak je tu otkriveno tijelo Džojs...”, promrmljao je Karadek.
„Da, sutradan. Njena sestra Endžela ga je pronašla kod lavaboa.
Potvrdila mi je čak da je svuda po prostoriji bilo krvi.”
„Zbunjujuće” priznao je Mark. „I to baca u vodu našu finu hrpu
dokaza.”
Uzdahnuo sam i stisnuo zube. Potom sam, od bijesa, udario šakom o
šank.

- 163 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

16

Cold case 21

Tempus tantum nostrum est.

Jedino nam vrijeme pripada.
Seneka

1.
Lomljenju nije bilo mjesta u Ojster baru i nekolicina stalnih gostiju me
je prijekorno pogledala. Pokušao sam da savladam svoj očaj.
„Ova dva patrolna policajca, Pauel i Gomez su lagali, to je sigurno!”
„Ne bih se kladio u to” odgovorio je Mark dok je mazao puter na parče
ražanog hljeba.
„Obrazloži mi.”
Slegnuo je ramenima.
„Zašto bi policajci lagali? U kom cilju?”
„Možda nikada nisu došli na lice mjesta. U to vrijeme je bilo mnogo
lažnih poziva koji...”
Podigao je ruku da bi me prekinuo:
„Floransina poruka je bila dovoljno uvjerljiva da bi je shvatili ozbiljno.
Ta procedura intervenisanja u slučaju nasilnog napada je utvrđena
zakonom i niko ne bi reskirao i oglušio se o takav poziv u pomoć. A čak i
da su površno odradili svoju inspekciju, dva policajca bi prije tvrdila da su
zavjese bile navučene. To je po njih bilo mnogo manje rizično nego ta
izjava koja ih obavezuje.”
Polovično ubijeđen, mjerio sam ove argumente prije nego što sam ga
zapitao:
„Kako onda ti objašnjavaš sve to?”
„Nažalost, nikako” odgovori policajac dovršavajući svoj hljeb. Zatim je
Mark s uživanjem probao školjke nastavljajući da čita izvode iz policijskih
izvještaja koje mi je dostavila Gledis. Njegov engleski je bio pristojan, ali

21
Stari neriješeni zločini. - Prim. prev.
- 164 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

me je često molio da mu objasnim tehničke termine ili dvosmislene

rečeničke obrte.
U dva navrata se vratio na detalj koji mi je promakao ili prije čiju
osnovanost nisam vidio. Ajzak Landis, poslovođa prodavnice alkoholnih
pića, koja se nalazi u 132. ulici, 2E, potvrdio je da je prodao flašu votke
Džojs Karlajl te famozne subote, 25. juna, u 14:45 časova. Uzeo sam riječ:
„Znači, sa sigurnošću znamo da je Džojs tada bila u kraju i da je bila
još živa u to vrijeme, ali osim toga?”
Pokretom ruke Karadek je zatražio da stavim dotičnu radnju na plan.
Bila je na oko sedam stotina metara od broja 6 u Bilberi stritu, kuće
Klerine majke.
„Teško mi je da zamislim mjesto”, priznao je prekinuvši svoje
razmišljanje. „Znaš da nikada nisam kročio u Harlem?”
„Stvarno? Kada si posljednji put dolazio u Njujork?”
Zviznuo je kroz zube,
„Sa Blizom i malom, za uskršnji raspust 2001, nekoliko mjeseci prije
terorističkog napada.”
Pružio sam mu telefon na kome sa sačuvao sve fotografije četvrti koje
sam slikao prethodnog dana popodne kad sam išao da se nađem sa Etel
Faradej i dvije sestre Karlajl. Pogledao ih je metodično, zumirao
zahvaljujući ekranu na dodir i postavio brojna pitanja.
„A gdje je ovo?”
Pokazao je znak na jednoj radnjici. „Discount Wine and Liquor - Since
1971”.
„Na presjeku Lcnoksa i Bilberi strita.”
„Znači, sasvim blizu Džojsine kuće, zar ne?”
„Da, na dvadeset, metara.”
Karadeku su zasijale oči. Bio je siguran da je došao do nečega, mada
nisam uviđao do čega.
Spustio mi je ruku na nadlakticu.
„Ako je Džojs imala želju za osvježavajućim napitkom, zašto bi
prelazila skoro kilometar pješice da bi kupila svoje pićence kad joj se pred
vratima nalazila prodavnica alkoholnog pića”
Ovaj elemenat mi je djelovao nevažno.
„Možda je radnja bila zatvorena”, usudio sam se da kažem.
Prevrnuo je očima.

- 165 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„U subotu popodne? Šališ se! U Sjedinjenim Državama smo, ne u

Francuskoj. Nisu čekali na Makronov zakon da bi otvorili radnje
vikendom!”
„Da.”
I dalje nisam bio ubijeđen, ali Karadek nije navaljivao.
Dok sam netremice gledao u plan rasklopljen na šanku, jedna
povjerljiva stvar koju mi je rekla Endžela Karlajl iskrsla mi je u sjećanju.
Tog famoznog vikenda, ona i Gledis su bile na putu u Filadelfiju u posjeti
majci. Dakle, njihova kuća je bila prazna. U trenutku mi je od uzbuđenja
prostrujala jeza kroz kičmu.
„Znam!” saopštio sam Marku.
Dok me je začuđeno gledao, razvio sam svoju priču: iz razloga, meni
još nepoznatog, Džojs je više voljela da primi gosta kod sestara nego kod
svoje kuće, ali nije smatrala nužnim da o tome obavijesti Florans. To sve
objašnjava: da je naizgled išla po votku tako daleko i da policajci nisu našli
ništa sumnjivo kod Džojs. Naprosto zato što im je novinarka dala, a da to
nije znala, pogrešnu adresu!”
Ponesen oduševljenjem, napravio sam nagli pokret i prevrnuo čašu na
šanku.
„Kako sam trapav!”
Stopa čaše se razbila od udarca. Alkohol me je poprskao po odjeći,
napravivši fleku posred košulje.
Upio sam vlagu salvetom, ali sam psovao sanser.
„Vraćam se odmah”, rekao sam sišavši sa barske stolice.
Prošao sam kroz salu da bih otišao u toalet, ali kako je bio zauzet,
strpljivo sam sačekao pred vratima. U tom trenutku mi je zazvonio telefon.
Bila je to Marieke. Zvala me je sva prestrašena, jer je Teo pao i zaradio
čvorugu.
„Više volim da vas obavijestim!” dobacila je prebacivši mi vruć
krompir.
U pozadini sam čuo Tea kako jeca. Tražio sam da pričam s njim i za
nekoliko sekundi sam shvatio da mališi nije ništa. „Hajde prestani da
glumiš!”
Samo je pokušavao ljupki manevar da bi izazvao sažaljenje i izmamio
poljupce svoje dadilje. Bol je već bio zaboravljen i dok mi je Teo potanko
pričao šta je jeo, ja sam izdaleka posmatrao Karadeka. Trebalo je priznati
policajcu taj kvalitet: imao je moć da ljudima ulije povjerenje. U tom
trenutku je, kao da su oduvijek drugari, veselo razgovarao sa našim
susjedom za stolom, studentom umjetnosti sa debelim prošaranim
naočarima koji je tokom cijelog obroka crtao po svom bloku. Zaškiljio sam.
- 166 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Mark je upravo pozajmio telefon od njega. Već mi se požalio da njegova

stara nokia ne radi u Sjedinjenim Državama. Policajac nije nikoga zvao.
Surfovao je po internetu. Šta je tražio?
Vrata toaleta su se otvorila. Uvukao sam se unutra i pokušao da
popravim štetu tečnim sapunom, mlakom vodoma i toplim vazduhom iz
aparata za sušenje ruku.
Kad sam izašao, mirisao sam na vetiver s Jave i malo manje sam
izgedao kao pijanica polivena lošim vinom.
Ali Mark više nije sjedio za šankom.
„Gdje je čovjek koji je bio sa mnom?” upitao sam studenta.
„Nisam znao da ste zajedno.”
Hajde više, kretenčiću!
„Gdje je on?”
„Samo što je otišao”, odgovorio je naočarac. „Šta?”
Mladić je pokazao velika staklena vrata Ojster bara. Oduzeo sam se.
„Ostavio je ovo za vas”, rekao je oblačeći jaknu.
Zakopčao je rajsferšlus i pružio mi naš plan Njujorka na čijoj je
poleđini Karadek na brzinu napisao nekoliko rečenica sabijenim
rukopisom:

Rafe,
Izvini što sam te ostavio, ali moram nešto da provjerim. Možda je
besmisleno. Ako je to slijepa ulica, tim prije idem tamo sam.
Nastavi istragu s tvoje strane. Našao si tvoju metodu: istražuj kao što
pišeš. Nastavi da pratiš duh, Ghost svih Karlajlovih.
Vjerujem da si bio u pravu: sve istine svijeta uvijek imaju korijena u
zemlji djetinjstva.
Javiću ti se čim bude novosti. Poljubi mog drugara Tea umjesto mene.

Mark

Ovo je bilo skoro nevjerovatno. Prije nego što je student otišao,

uhvatio sam ga za rukav.
„Zašto mu je trebao tvoj telefon?” Dečko je izvadio svoj mobilni iz
džepa. „Pogledajte sami.”
Pokrenuo sam pretraživač koji se otvorio na sajtu White Pages. Bijele
stranice. Američki godišnji telefonski imenik.

- 167 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Mark je tražio broj telefona ili adresu. Ali sajt nije sačuvao pretragu u
memoriji.
Vratio sam telefon njegovom vlasniku i za trenutak ostao kao
ošamućen, nesrećan kao dijete, s osjećajem da sam napušten.
Zašto se svi ljudi koji mi znače u životu na kraju udalje od mene?

2.
Bivša detektivka Mej Sujun mi je zakazala sastanak u prostorijama
Transparensi prodžekta koje se nalaze u okviru Pravnog fakulteta na
Univerzitetskoj pravnoj školi Menhetna, u četvrti Vašington skvera.
Kancelarija u kojoj me je asistent zamolio da sačekam, prostorija sa
staklenim zidovima, nadvisivala je univerzitetsku čitaonicu. Ovog početka
popodneva, biblioteka je bila dupke puna. Predavanja su se nastavila
prethodne sedmice i nadneseni nad svoje knjige i za ekranima
kompjutera, studenti su radili u istovremeno radnoj i opuštenoj atmosferi.
Pred ovim okvirom povoljnim za učenje, sjetio sam se trulog faksa na
kome sam položio svoj magistarski: krcati amfiteatri, dozlaboga dosadna
predavanja, ispolitizovani i potpuno nezainteresovani profani, zdanja iz
sedamdesetih godina, koliko ružna toliko i oronula, odsustvo
takmičarskog duha, ambijent pritisnut nezaposlenošću i zatvorenim
perspektivama. Svakako, situacija nije bila za poređenje. Studenti ovdje
upisani, plaćali su svoje obrazovanje po visokoj cijeni, ali nesumnjivo ga i
dobijali za taj novac. Ta stvar je u meni izazivala revolt u Francuskoj: kako
je, već decenijama, društvo moglo da se zadovoljava edukativnim
sistemom tako zaleđenim, tako malo stimulišućim i na kraju krajeva tako
neravnopravnim iza tobožnjih govora?
Odagnavši ove sumorne misli za koje sam znao da su dijelom
prouzrokovane Karadekovim odmetništvom, iskoristio sam ovaj trenutak
da bih pregledao na ekranu mog mobilnog telefona cjelokupnu
dokumentaciju koju sam skinuo s interneta tokom mojih jutarnjih
pretraživanja.
Osnovan početkom devedesetih godina od Itana i Džoane Dikson, par
advokata, vatrenih boraca protiv smrtne kazne, Transparensi prodžekt je
priskakao u pomoć mogućim žrtvama pravosudnih grešaka.
Da bi vodila sopstvene protivistrage, organizacija je od samog
početka napravila partnerstva sa više pravnih univerziteta u zemlji. Pod
dirigentskom palicom osvjedočenih advokata, studenti su dakle počinjali
da otvaraju stare kriminalističke slučajeve u kojima su pojedinci, najčešće
u lošem položaju, doživjeli da im se životi slome zbog površno vodenih
istraga i ishitrenih procesa zbog preopterećenih sudova.

- 168 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Poslije niza godina, banalizovanje DNK testa, uključujući i u onim

slučajevima u kojima je već donijeta presuda, dovelo je do zastrašujućeg
broja sudskih grešaka. Američko javno mnjenje je tada otkrilo da njena
pravda ne samo da je bila nepravedna, već da je postala mašina za
masovno osuđivanje nevinih. Tako da više nije bilo na desetine, već na
stotine, štaviše hiljade građana koji su se, na osnovu ponekad samo jednog
jedinog svjedočenja, našli u doživotnom zatvoru ili su otpremljeni u
hodnik smrti.
DNK svakako nije bio Gral, ali su zahvaljujući organizaciji kao što je
Transparensi, mnoge osobe nepravedno osuđene, sada spavale u svom
domu, a ne više između četiri zida ćelije.
„Dobar dan, gospodine Bartelemi.”
Mej Su-Jun je zatvorila vrata za sobom. Od svojih četrdesetak godina,
imala je krut i gord hod koji je odudarao od njenog opuštenog stila
odijevanja: svijetle farmerke, somotski sako petrolej boje sa izvezenim
grbom fakulteta, par iznošenih patika adidas superstar. Njena sjajna crna
kosa je bila prva stvar koja se primijeti kod nje.
Umotana oko tirkiznog prstena, obrazovala je punđu koja joj je davala
neku vrste gospodske prefinjenosti.
„Hvala što ste prihvatili da me primite tako brzo.”
Ona je zauzela mjesto preko puta mene i stavila na sto hrpu dosijea
koje je nosila pod miškom kao i jedan od mojih romana prevedenih na
korejski.
„Pripada mojoj snahi”, objasnila je pružajući mi ga. „Vaše knjige su
vrlo popularne u Koreji. Biće veoma srećna ako joj napišete posvetu. Zove
se Li Hjo-Jung.”
Dok sam se predao tom zadatku, ona mi je povjerila:
„Sjećam se veoma dobro slučaja Karlajl zato što je to jedan od
posljednjih kojim sam se bavila prije nego što sam napustila policiju.”
„Zapravo, zašto ste prešli na drugu stranu ograde?” upitao sam
vraćajući joj roman.
Jedna obrva je zadrhtala na njenom lijepom previše našminkanom
licu.
„Na drugu stranu ograde? Vaš izraz je u isti mah i tačan i pogrešan. U
osnovi radim isti posao: vodim istragu, analiziram izvještaje sa saslušanja,
odlazim na mjesta zločina, pronalazim svjedoke...”
„Osim što pokušavate da ljude izvučete iz zatvora umjesto da ih tamo
zatvorite.”
„Pokušavam uvijek da radim tako da pravda bude zadovoljena.”

- 169 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Osjećao sam da je Mej Su-Jun na oprezu i da je poturala fraze da bi se

zaštitila. Prije nego što je uletjela u srž problema, napravio sam
najprijatniji izraz lica i pokušao da joj postavim jedno drugo pitanje o
njenom radu, ali ona mi je dala do znanja da je njeno vrijeme dragocjeno:
„Šta želite da znate o slučaju Karlajl?”
Pokazah joj dosije koji mi je dala Gledis.
„Otkud ovo kod vas?” povikala je okrećući stranice.
„Na najpošteniji mogući način. To je dosije koji je porodica žrtve
dobila poslije zapetljane istrage.”
„Nije bilo zapetljane istrage”, odgovorila je uvredljivo.
„U pravu ste, recimo onda zapetljancije između informacija
saopštenih na 911 i konstatacije prvih policajaca koji su stigli na lice
mjesta.”
„Da, sjećam se te epizode.”
Oči su joj bile pocrnjele. Prelijetala je dosije, očigledno tražeći dijelove
kojih tu nije bilo.
„Samo su izvodi dati porodici”, pojasnio sam. „To je ono što vidim.”
Trebalo mi je deset minuta da joj objasnim moja najnovija otkrića:
Džojsina kupovina mobilnog pripejd telefona na nekoliko dana pred njenu
smrt, njena veza sa novinarkom Florans Galo čiji se stan nalazio na mjestu
sa koga je upućen poziv u pomoć. Naposljetku, ispričao sam joj o svojoj
pretpostavci po kojoj je Džojs ubijena u kući njenih sestara prije nego što
joj je tijelo prenijeto u njeno kupatilo.
Bivša policajka je ćutala za sve vrijeme mog izlaganja, ali, kako sam
pomjerao moje pione, vidio sam kako je sve izobličenija kao da će da se
sruši.
„Ako je to što mi kažete istina, to znači da je dosije zatvoren previše
brzo, ali svojevremeno nismo imali sve te informacije”, nastavila je ona
kada sam ja završio.
Zaškiljila je i posvjedočila:
„I sam koroner 22 je zaključio da je postojala tužno banalna
predoziranost, uprkos tom zbunjujućem pozivu.”
Lice joj je bilo blijedo kao zid. Ponovo je pognula glavu i zagledala se u
listove raširene pred njom.
Tada sam imao predosjećaj:

22
U anglosaksonskim zemljama, policajac sudske policije, zadužen da
istraži uzroke smrti koja se desila pod sumnjivim okolnostima ili nasiljem.
- Prim. prev.
- 170 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Gospođo, da li je bilo još nešto značajno u dosijeu? Nešto čega ovdje

nema?”
Mej Su-Jun je pogledala kroz prozor. Odsutnog pogleda, ona se
upitala:
„Zašto vas zanima ta istraga stara više od deset godina?”
„To ne mogu da vam kažem.”
„Onda ne mogu da vam pomognem.”
U nastupu bijesa, unio sam joj se u lice i povisio glas:
„Ne samo da ćete mi pomoći, nego ćete to uraditi odmah! Zato što ste
teško zabrljali prije deset godina! I zato što vaši fini govori o pravdi ne
mogu da ostanu lijepi samo na riječima.”

3.
Mej Su-Juri je preplašeno ustuknula i pogledala me kao da sam
psihopata. Sada je bar led bio probijen. Tokom nekoliko sekundi zatvorila
je oči i bio sam ko na iglama jer nisam znao šta će uslijediti. Da li će
izvaditi huando 23 iz svoje torbe i odrubiti mi glavu? Umjesto toga, ona mi
je na kraju skrenula pažnju:
„Vaša teorija nam i dalje ne govori ko je ubio Džojs.”
„Zato ste mi vi potrebni.”
„Ko je vaš osumnjičeni? Jedna od Džojsinih sestara?”
„Nemam pojma. Htio bih samo da otkrijem da li ima još nešto korisno
u ostatku dosijea.”
„Ništa što bi se moglo upotrijebiti pred sudom”, uvjerila ga je. „Niste
mi odgovorili na pitanje.”
„Ispričaću vam jednu priču, gospodine Bartelemi. Vas, koji ste pisac,
sigurno će zanimati.”
U prostoriji je bio jedan automat za pića, ona ustade, izvadi novčić iz
džepa svojih farmerki i uze jednu konzervu čaja mača 24.
„U osnovi, imam naučno obrazovanje”, počela je da priča naslonivši se
na mašinu. Ali oduvijek sam voljela da se suočim sa terenom i životom
ljudi u onome što je u njemu najstvarnije. Poslije mog doktorata iz
biologije, prošla sam na prijemnom konkursu za Njujorški policijski
odsjek. Na početku sam voljela ovaj poziv i bila prilično uspješna u njemu,
ali sve se poremetilo 2004.”

23
Hwan-do, korejski mač. Prim. prev.
24
Mača, mljeveni zeleni čaj. - Prim. prev.
- 171 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Otpila je gutljaj čaja i nastavila:

„U to vrijeme, pripadala sam 52. sektoru, policijskoj stanici Bedford
parka u Bronksu. U intervalu od nekoliko dana, istraživala sam dva slučaja
koji su bili slični kao jaje jajetu. Jedan čovjek koji se uvlačio kod žrtava,
mladih žena, silovao ih i mučio prije nego što bi ih dokrajčio. Dva slučaja
podjednako surova i jeziva, ali naizgled laka za rješavanje pošto je ubica
ostavio brojne genetske tragove: žvaku, opuške, dlake, nokte. I kao šlag na
torti, tip je bio zabilježen u CODIS-u, bazi podataka genetskih profila FBI-
ja.”
„Dakle, strpali ste u zatvor ubicu?”
Klimnula je glavom.
„Da, čim smo dobili prve rezultate analiza. Zvao se Judžin Džekson.
Mladi crnac od dvadeset dvije godine, student u jednoj školi dizajna.
Homoseksualac, stidljiv, očigledno inteligentan. Dobio je dosije poslije
osude za egzibicionizam tri godine ranije. Opklada sa ortacima koja se
otela kontroli, branio se svojevremeno. Stvar koja nije bila mnogo strašna,
ali za koju je osuđen na psihijatrijsko praćenje. Tokom njegovog
saslušanja, Judžin je poricao silovanja i ubistva, ali njegovi alibiji su bili
mutni i naročito ga je DNK analiza još više gurnula ka dnu. Bio je to krhki
klinac. U nedjelji koja je uslijedila po njegovom zatvaranju u Rikersu,
izmasakrirali su ga neki zatvorenici. Pošto je prebačen u zatvorsku
bolnicu, on se objesio ne sačekavši održavanje procesa.
Duga tišina. Mej je uzdahnula i vratila se da sjedne preko puta mene.
Sudeći po njenom izobličenom licu, naslućivao sam da najbolnije tek
dolazi. Neke uspomene su kao rak: remisija nije uvijek izlječenje,
„Godinu kasnije, napustila sam Bronks, ali bilo je drugih slučajeva
ovoga tipa. Dvije mlade žene silovane i mučene prije nego što su ubijene.
Svaki put, ubica bi pobjegao i ostavljao nam na poklon svoje genetske
tragove. Istražitelj koji me je naslijedio smatrao je to previše lakim i imao
je pravo. Đavo koji se krio iza ovih monsturoznih dijela zvao se Andre de
Valat.”
„Nisam nikada čuo za njega.”
„Kriminolozi i štampa su ga nazvali „DNK lopov”. Bio je to kanadski
medicinski tehničar koji je radio u jednoj medicinskoj strukturi u kojoj su
praćeni seksualni delinkventi. Naročito oni čije je genetske tragove
metodično sakupljao da bi ih ostavljao na mjestu zločina koje je vršio.
Andre de Valat je jedinstveni serijski ubica te vrste. Njegove prave žrtve
nisu bile samo te nesrećne mlade žene koje je ubijao, već i muškarci koje
je optuživao umjesto njega i čije je živote uništio. To je bio njegov pravi
naum.”

- 172 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ostao sam preneražen pričom bivše policajke. Ova priča je bila

dostojna scenarija za krimi roman, ali nisam uviđao po čemu ona ima veze
s ubistvom Džojs.
„Zbog mene je Judžin izvršio samoubistvo” jadala se Azijatkinja. „Već
dvanaest godina imam njegovu smrt na savjesti i nepodnošljivo mi je
saznanje da sam pala u klopku koju je Valet razapeo.”
„Šta pokušavate da mi kažete, Mej?”
„Da je DNK najbolja i najgora stvar. I da suprotno onome što se misli,
to nije dokaz sam po sebi.”
„Kakve to veze ima sa Dojs?”
„Postojao je trag DNK na mjestu zločina”, priznala mi je presrevši moj
pogled.
Za trenutak, vrijeme se zaledilo. Konačno smo stigli do onog glavnog.
„Neki drugi trag, a ne od Džojs ili njenih sestara?”
„Da.”
„Čiji trag, dakle?”
„Ne znam.”
„Kako ne znate? Zašto niste istražili svojevremeno?”
„Zato što sam upravo izlazila iz slučaja Valat. Bila sam u slaboj poziciji
i nijedan sud me ne bi pratio povodom tog jedinstvenog dokaza.”
„Zašto?”
Nešto mi je promicalo. Mej Su-Jun je okolišala i nije mi govorila sve.
„Da biste shvatili, trebalo bi da i sami pročitate cjelokupan dosije
istrage.”
„Kako mogu da ga dobijem?”
„Ne možete. I u svakom slučaju, deset godina nakon toga, svi
zapečaćeni slučajevi su uništeni.”
„Možda zapečaćeni slučajevi, ali dosije i dalje postoji negdje u
arhivama NYPD, zar ne?”
Potvrdno je klimnula glavom.
„Pomozite mi da ih podignem. Čitao sam članke o Transparensiju.
Znam da u okrilju same policije, kao i među visokim položajima, imate
anonimne doušnike koji vas obavještavaju o određenim zastranjivanjima.”
Odmahnula je glavom.
„Ne znate o čemu pričate.”
Počeo sam da blefiram:
„Policajci koji vam pomažu zato što ih je stid da pripadaju instituciji u
koju građani više nemaju povjerenja. Brutalnoj instituciji s pretjerano
- 173 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

mnogo slabića. Instituciji koja, da bi ostvarila rezultate, uvijek cilja iste

zajednice. Instituciji koja ima okrvavljene ruke, ali koja uživa skoro
totalnu nemogućnost kažnjavanja. Instituciji koja...”
Prekinula je moju anaforu:
„U redu! Prekinite! Pokušaću da kontaktiram nekoga ko će vam
pronaći dosije.”
„Hvala.”
„Ne zahvaljujte mi i ne radujte se prerano. Kad budete shvatili zašto
ništa nisam mogla da uradim svojevremeno, shvatićete da ste izgubili
svoje vrijeme i zbog toga ćete osjećati samo ozlojeđenost.”

- 174 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

17

Florans Galo

A ti srce moje, zašto kucaš?

Kao melankolični stražar
Posmatram noć i smrt.
Gijom Apoliner

1.
Subota, 25. jun 2005.
Zovem se Florans Galo.
Imam dvadeset devet godina i novinarka sam.
Kroz osam sati ću biti mrtva, ali to još ne znam.
Trenutno sjedim na dasci ve-ce šolje i pokušavam da mokrim na test
za trudnoću.
Nekoliko kapi koje nikako da krenu jer toliko strepim.
Kad sam konačno završila, ustajem i stavljam plastični štapić na ivicu
lavaboa. Za tri minuta ću znati.
Izlazim iz kupatila, uzimam strpljivo svoju tjeskobu kao flašu vode iz
frižidera. Šetam gore-dolje po malom salonu, dišem duboko da bih se
smirila. Sjedam na ivicu prozora i izlažem lice suncu. Lijepa subota na
počeku ljeta. Sa plavetnim nebom i laganim povjetarcem, grad podrhtava
od pozitivne energije. Gledam uposlene Njujorčane koji hodaju trotoarom.
Čujem naročito vrisku djece koja dopire sa ulice dok se igraju i to me
uveseljava kao da slušam Mocarta.
Željela bih da sam trudna. Željela bih da imam bebu premda ne znam
kako će Alen reagovati. Jedan dio mene je lud od sreće. Zaljubljena sam.
Konačno! Srela sam čovjeka koga sam čekala. Živim snažno svaki trenutak
koji nas dvoje dijelimo i spremna sam na sve samo da naša priča uspije. Ali
ta euforija je pomućena krivicom koja mi lomi krila. Mrzim što sam
njegova „ljubavnica”. Žena koja je svjesno došla da se mota oko muža neke
druge. Nikada nisam mislila da ću se naći u ulozi koja me bolno vraća na
moju sopstvenu priču. Imala sam šest godina kad je moj otac napustio
kuću da bi otpočeo novi život sa svojom koleginicom. Mlađom, svježijom

- 175 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

od moje majke. Mrzila sam tu ženu kao što danas mrzim taj utisak da
kradem sreću nekoj drugoj.
Zvonjava telefona vraća odjednom ove uspomene. Veselo zvonjenje
koje ne prepoznajem odmah. I s razlogom: to je zvuk koji sam prepoznala
kao zvuk pripejd aparata Džojs Karlajl, za koji nisam očekivala da će
zvoniti još dobrih sat vremena.
Javljam se, ali nemam vremena da izgovorim nijednu riječ.
„Florans? Ovdje Džojs. On je promijenio vrijeme sastanka!”
„Kako to? Ali...”
„Stiže! Ne mogu da pričam s vama!”
Pošto osjećam da je van sebe s druge strane žice, pokušavam da je
smirim:
„Pratite tačno plan koji smo zajedno razradile, Džojs. Pričvrstite
telefon ispod trpezarijskog stola ljepljivom trakom, važi?” ,,Po...pokušaću.”
„Ne, Džojs, nemojte da pokušate već uradite to!”
Panika. Ni ja nisam ništa pripremila. Zatvaram prozor da više ne bih
čula buku s ulice, priključujem zvučnik na telefon. Smještam se za pult
moje kuhinjice i otvaram preklop kompjutera koji mi je pozajmio moj
bratić. Edgar je u Njujorku već tri sedmice. Poslije tri godine studija u
Ferandiju, zaposlio se u kafeu Boulud i uselio se u moj stan u iščekivanju
da primi svoju prvu platu.
Pokreti su mi nespretni: nikada nisam podnosila PC-ve, ali Keri,
Alenova žena, mi je slomila moj mek juče popodne, bacivši ga o zid moje
kancelarije. Otvaram aplikaciju i priključujem mikrofon kompjutera da bih
zabilježila razgovor.
Tokom jednog minuta, ništa se ne dešava. Čak pomišljam da je
komunikacija izgubljena kad odjednom čujem mušici glas, odlučan i ljutit.
Minuti koji slijede su presudni. Sleđena sam onim što čujem. Zatim se
razgovor oteo kontroli. Argumenti ustupaju mjesto prijetnji, vrištanju,
suzama. I najednom, shvatam da se upravo dešava ono najgore. Život
izlijeće iz šina, smrt šiklja. Čujem razarajuće urlanje Džojs. Džojs koja
doziva u pomoč. Džojs koja mene zove u pomoć.
Ruke su mi vlažne. Grlo mi se vezalo.
Jedan trenutak ostajem skamenjena, kao da su mi se oduzele noge.
Potom izlijećem iz stana. Prevaljujem stepenike. Trotoar. Gomilu. Krv mi
bije u venama. Telefonska kabina preko puta Starbaksa. Pješački prelaz.
Guranje. Ruke mi drhte dok okrećem 911, zatim moj glas koji u dahu
kaže:„Zovem da prijavim nasilni napad u Bilberi stritu broj 6, u kući Džojs
Karlajl. Požurite! Ubiće je!”

- 176 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

2.
Više ne kontrolišem moje srce. Ono udara kao da pokušava da iskoči
iz mog tijela probadajući mi grudi.
Lift je u kvaru. Stepenice. Penjem se u svoj stan, priljubljujem pripejd
mobilni uz uvo, ali nema više nikoga na drugoj strani žice. Pokušavam da
kontaktiram Džojs, ali moj poziv zvoni u prazno.
Dođavola. Šta se desilo?
Drhtim. Ne znam šta da radim. Da odem tamo? Ne, ne još. Najednom,
postajem svjesna da se ne bojim samo za Džojs, već i za sebe. Utisak da je
opasnost svuda. Dobro poznajem taj osjećaj. Intuicija, šesto čulo koju
stalno koristim u svom poslu. Uzimam „svoj” kompjuter i silazim na
Boveri. Ne smijem da ostanem sama. Iskoristiću gomilu kao štit.
Ulazim u Starbaks, naručujem kafu. Pronalazim mjesto u sali, otvaram
ekran kompjutera. Sa ajpod slušalicama na ušima, ponovo preslušavam
snimak. Užas. Pomahnitalost. U nekoliko poteza ga kompresujem i
prebacujem u mp3 fajl.
Uzimam gutljaj makijata. Na računu za kafu, nalazim šifru za vaj-faj
ovog objekta. Internet. Softver za poštu. Dođavola. Naravno, otvara se
sanduče mog brata, a moji kontakti nisu ni zabilježeni na ovom softveru.
Tim gore. Prsti mi lete po tastaturi. Unosim snimak da bih ga poslala kao
atačment i najbrže što mogu ukucavam Alenovu adresu:
alen.kovalkovsky@att.net.
Gotovo, mejl je otišao. Ponovo dolazim do daha, zatim zovem Alena na
mobilni. Triput zvoni. Javi se, molim te! Sekretarica. Ostavljam mu
poruku:„Upravo sam ti poslala mejl, Alene. Napravi kopiju atačmenta.
Nećeš vjerovati svojim ušima. Nazovi me. Volim te.”
Ne mogu da ostanem ovdje. Uzeću svoja kola, parkirana u slijepoj ulici
iza starog CBGB 25 i odvešću se do Harlema da bih lično provjerila šta se
desilo. Penjem se u stan da bih uzela ključeve. U hodniku, izdaleka,
primjećujem jednu adolescentkinju pred mojim vratima. Niskog rasta, u
uskim tamnim farmerkama, kariranoj košulji, roze patikama, platnenim
rancem i strukiranom teksas jaknom levis, poput one koju sam imala u
gimnaziji. Kad se okrenula, shvatam da je to odrasla osoba i da je mojih
godina. Glatko lice čija sva ljepota nestaje ispod braon šiški i iza naočara
za vid.
Tu ženu poznajem i divim joj se. Zove se Zora Zorkin. Čitala sam njene
knjige, slušala sam njena predavanja, u dva maha sam pokušala da je

Country BlueGrass Blues, njujorški muzički klub, sinonim za američku

25

pank scenu. - Prim. prev.

- 177 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

intervjuišem, ali ona je uvijek odbijala moje predloge. A danas znam o

čemu je došla da razgovara sa mnom.
Ili bar mislim da znam. Ali varam se. Zorkinova nije došla da
razgovara. Ona mi kreće u susret laganim korakom i što se više približava,
to me više hipnotiše svojim zmijskim očima za koje ne znam da kažem da
li su zelene ili kestenjaste. Sada je na manje od dva metra od mene i sve
što pronalazim da joj promrmljam je:
„Brzi ste.”
Ona zaranja ruku u džep jakne da bi iz nje izvadila pištolj sa
električnim impulsima koji nišani u mene prije nego što će mi reći: „Zaista
ste vrlo lijepi.”
Ta situacija je toliko nadrealna da ostajem zabezeknuta. Moj mozak
ne stiže da shvati da je sve to stvarno. Međutim, Zora Zorkin pritiska
okidač svog oružja i dvije strelice Tejzera mi se zabijaju u vrat,
oslobađajući tako jak napon da se od njega srušim na zemlju i nastaje
velika crna rupa.

3.
Kad se ponovo osvijestim, u glavi mi je mutno, kao da sam obavljena
ljušturom satkanom od hipnotičkih niti. Trese me groznica, muka mi je i
drhtim. Usta su mi teška, a jezik dvostruko uvećan. Pokušavam nekoliko
pokreta. Kičma mi krčka kao da je smrvljena.
Ruke su mi vezane iza leđa, zglobovi sputani lisicama, noge spojene
zajedno gajtanom. Nekoliko namotaja izolir trake zariva mi se u usta.
Pokušavam da progutam pljuvačku uprkos krpi koja mi je u ustima.
Panika me obuzima u potpunosti.
Nalazim se u zadnjem dijelu pravog mastodonta - kadilaka eskalade
sa zatamnjenim staklima - koji svojom visinom od dva metra dominira
putem i odaje utisak da prelijeće asfalt. Sjedište je odvojeno od kabine
pregradom od pleksiglasa. Iz nekog meni još nepoznatog razloga nosim
kombinezon za bejzdžamp. Sve je tu: moja kaciga, kaiševi koji mi stežu
butine i ramena, torba sa padobranom sklopljenim unutra.
Iza providne ploče, razaznajem debelu siluetu vozača: građa vojnika,
izbrijanog potiljka i sijede kose, ošišan kao marinac. Pored njega, Zora
Zorkin zuri u ekran svog telefona. Zaštićena kacigom, udaram iz sve snage
glavom o pregradu. Zorkinova nakratko baci pogled na mene, gledajući
me, a da me ne vidi prije nego što se opet udubi u svoj mobilni, Zaškiljivši,
primjećujem sat na instrument tabli. Prošlo je deset sati uveče.
Situacija mi izmiče. Šta sve ovo znači? Kako su stvari mogle da se
odvijaju na ovaj način?

- 178 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Pomjeram se puzeći da bih gledala predio koji promiče iza prozora

pozadi. Noć. Osamljeni put. U nedogled se vide jelke čiji se šiljati vrhovi,
povijani vjetrom, ocrtavaju na nebu plavom kao mastilo.
Poslije niza kilometara, počinjem da razaznajem gdje se nalazimo.
Ako vozimo šest ili sedam sati, mora da smo prešli Pensilvaniju, Merilend i
Zapadnu Virdžiniju. Nalazimo se u Apalačima, blizu mosta na Silver
Riveru.
Nakratko mi se rađa nada pošto sam primijetila drugo vozilo iza nas.
Udaram u zadnje staklo da bih privukla njegovu pažnju, a onda,
pogledavši izbliza, prepoznajem svoj mali metalik crveni leksus i shvatam
da nas prati.
Tada odjednom shvatam koji je njihov plan i počinjem da plačem.

4.
Dobro sam vidjela: već dvadeset minuta, sa sopstvenim kolima u
pratnji, ogromni džip se penje uz strme puteve Silver River parka. Dva
vozila se uskoro parkiraju jedno pored drugog na pustom uzvišenju koje
dominira dolinom i omogućava da se siđe ka pristupnoj rampi starog
mosta.
Čim se ugasio motor, sve se odigrava vrlo brzo: vojnik - koga Zora
zove Blant - otvara bočna vrata džipa i nadljudskom snagom me hvata oko
struka, da bi me prebacio preko ramena i odnio do mosta. Na oprezu, Zora
Zorkin korača nekoliko metara iza nas. Pokušavam da vičem, ali čim
otvorim usta, izolir traka mi se usijeca u uglove usana. U svakom slučaju,
od toga ne bi bilo nikakve koristi. U svemiru vas niko ne čuje da vrištite. U
ovaj sat, gotovo je ista stvar u Silver River parku.
Sve do posljednjeg trenutka, odbijam da povjerujem u neizbježno.
Možda samo hoće da me uplaše. Ali ne prelazi se šest stotina kilometara
da biste nekoga uplašili.
Kako su mogli da dođu na tu zamisao? Kako su znali? Za ovo mjesto,
za ovaj sport? Lako. jednostavno su pretresli moj stan, našli opremu, moje
fotografije i moje obilježene karte.
Kad smo stigli nasred čelične strukture, Blant me je ispustio na
zemlju. Podižem se i pokušavam da bježim, ali zbog toga što sam vezana,
srušim se skoro istog trena.
Ponovo ustajem. Čujem srebrnu rijeku koja teče tri stotine metara
ispod. Noć je sjajna, vrlo svijetla. Nebo bez oblačka, suva hladnoća, skoro
pun mjesec, težak, ogroman.

- 179 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Zora Zorkin staje naspram mene na mostu. Gurnula je ruke u džepove

postavljene proštepane jakne i nosi bejzbol kačket Njujorškog
univerziteta na kome je studirala.
U njenom pogledu čitam čvrstu riješenost. Za nju, u ovom trenutku, ja
nisam ljudsko biće. Već samo problem koji treba što prije riješiti.
Gušim se, znojim, upišala sam se od staha. Stravična vizija mi razjeda
duh. Krv mi se ledi. Ono što vidim je nezamislivo, prevazilazi paniku.
Tijelo mi je kruto, skoro paralizovano. Pošlo je izolir traka upravo
popustila, upinjem se posljednjim snagama da se dovučem do nje. Urlam.
Bacim se ničice pred nju, molim je, preklinjem je. Ali njena ravnodušnost
je ledena.
„Krećemo”, dobacuje Blant nagnuvši se prema meni i presjekavši
konopac za otvaranje padobrana.
Ne mogu ništa da učinim. To je masa isklesana u stijeni. Kolos kome
se takođe žuri da završi s ovim.
I tada se dešava nešto nezamislivo. Prije nego što je pustila dželata da
odradi svoj posao, u Zorinim očima bljesne svjetlost.
„Ne znam da li znate”, kaže. „Ako to nije slučaj, mislila sam da biste
možda voljeli da znate.”
Ne razumijem na šta aludira, sve dok riječi ne potkrijepi pokretom i
izvadi nešto iz džepa. Moj test za trudnoću.
„Pozitivan je. Trudni ste, Florans, čestitam.”
Tokom nekoliko sekundi ostajem sleđena, ukočena. Više nisam na
ovom svijetu. Već sam negdje drugdje.
Potom, gotovo u jednom jedinom pokretu, Blant presijeca sve čime
sam bila vezana, hvata me za noge, podiže i baca preko ograde.

5.
Padam.
I ne mislim čak da vrištim.
Najprije me užas sprečava da razmišljam.
Zatim se nekoliko sekundi koliko traje pad oduže.
I malo pomalo, osjećam da sam lakša.
Strah se pretvara u nostalgiju. Ne vidim kako mi čitav život ubrzano
prođe pred očima. Sjećam se samo onoga što sam voljela: vedrog neba,
svjetlosti koja uliva snagu, snage vjetra.
Posebno mislim na moju bebu.
Na bebu koju nosim u stomaku i koja će umrijeti sa mnom.

- 180 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Da ne bih plakala, kažem sebi da treba da joj smislim ime.

Zemlja se približava, sada sam već jedno sa nebom, planinama,
jelama. Nikada nisam vjerovala u Boga, a ipak, u tom trenu, imam utisak
da je Bog svuda. Ili prije da je priroda Bog.
Na pola sekunde prije udarca, imam otkrovenje.
Moja beba je djevojčica.
Zvaće se Rebeka.
Još ne znam gdje idem, ali tamo idem sa njom. I zato se sada manje
bojim.

- 181 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Treći dan,

popodne

Aždaje u noći

- 182 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

18

Put na Zapad

Uvijek volimo samo duha.

Pol Valeri

1.
Sunce. Prašina. Asfalt.
Omorina na kraju ljeta. Džon Koltrejn na radiju.
S otvorenim prozorom, ruke izbačene preko vrata automobila,
razbarušene kose, Mark Karadek je šibao putem.
Predio je promicao iza njegovih tamnih naočara. Farme za uzgoj
stoke, pašnjaci, traktori i silosi za žito. Pezjaž jedne ruralne Amerike,
zaleđene u vremenu. Nepregledna polja. Monotone ravnice boje žita,
kukuruza, soje, duvana.
Bilo je to prvi put da je Mark kročio na Midvest, srednji zapad. Odmah
se sjetio gradiva iz geografije koje je preslišavao kćerku dok je išla u
osnovnu školu. Njenih karti obojenih drvenim bojicama koje su razdvajale
velike američke poljoprivrene površine: Korn Belt, Fruit Belt, Vit Belt,
Dajeri Belt...
Glupi zadaci, potpuno apstraktni kad imaš četrnaest godina i kad nisi
mnogo putovao, ali koji su danas postajali njegova uzbudljiva realnost.
Karadek je ispružio ruku da ga ne bi uhvatio grč i pogledao na sat.
Skoro pet sati po podne. Četiri sata su protekla otkako je ostavio Rafaela u
baru sa školjkama. Slijedeći svoju intuiciju, pojurio je na JFK da kupi
avionsku kartu za Ohajo. Manje od dva sata kasnije, spuštao se u
Kolambas. Na aerodromu je iznajmio džip dodž. Tokom prvih kilometara
pokušao je da osposobi svoj GPS, ali je na kraju odustao. Krenuo je na
sjeverozapad, zadovoljivši se time da prati saobraćajne znakove u pravcu
Fort Vejna.
Nije spavao prošle noći, a veoma malo i prethodne dvije. S
vremenskom razlikom i anksioliticima, trebalo je da padne kao klada, ali
dešavalo se potpuno suprotno: bio je prepun energije. Adrenalin koji mu
je kolao organizmom, održavao ga je u stanju oduševljenja gdje su sva
njegova čula bila u pripravnosti. I za ono najbolje, ali i za najgore.

- 183 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Najbolje, bila je oštrina u rasuđivanju. Misli su mu se rojile, jurile,

ubrzavale, sudarale u njegovoj glavi u tako plodnom haosu zahvaljujući
čemu je sve do sada donosio dobre odluke. Ona tamnija strana, bila je
nekakva pretjerana osjetljivost. Uspomene su čekale u zasjedi: Eliza, kao
mala, surova bespovratnost nekih događaja.
Ponekad bi mu mlaka suza nenadano krenula i slila se niz obraz.
Duhovi su se prikradali naokolo i samo su ih lijekovi držali na rastojanju.
Pomislio je na ovu Aragonovu rečenicu: „Biti čovjek, znači moći beskrajno
padati.” A on je, već skoro dvanaest godina padao. Ovih posljednjih dana
probudio se bol. Na kraju će ga pobijediti, znao je to. Doći će taj dan kad će
pustiti svoje pse koji će sve rastrgnuti. Taj dan se bližio, ali to još nije bilo
danas.
Mark je duboko uzdahnuo. U ovom trenutku, na tom pustom putu,
osjećao je kao da ima dar vidovitosti. Čak je imao utisak da hoda po vodi.
Otkako je ubio onog policajca, log gada Stefana Lakosta, bio je ponešen
nečim što ga je prevazilazilo. Kad ga je metak bio okrznuo, njegov strah je
nestao u trenu. Prisjećao se nastavka scene, premotavajući slike kao na
usporenom snimku. Zgrabio je svoje oružje, uspravio se i opalio. Uspio je
da ostane u životu s nekom vrstom bistrine i pomilovanja. Kao da nije
stvarno on pucao.
Očigledna stvar mu je tako jako upadala u oči.
Pronaći će Kler zato što je to njegova misija.
Pronaći će Kler zato što tako nalažu stvari.
U policijskoj istrazi, nalaganje stvari je onaj specifični trenutak kad vi
više niste ti koji tražite istinu, već istina traži vas.
Poslije više od deset godina kako je započeo, slučaj Karlajl je otkrivao
neočekivano grananje pipaka. Džinovski slap domina koji je zahvatao
obale Atlantika. U svojoj glavi, Mark je slušao zvuk pravougaonih komada
koji su padali jedni za drugima: Klotilda Blondel, Frank Mizelije, Maksim
Boaso, Hajnc Kifer, Džojs Karlajl, Florans Galo, Alen Bridžis...
Nestanak ili smrt djeteta uvijek pogađa samo jednu porodicu. U svom
prolazu sve pali, sve guta, lomi bića, miješa odgovornosti, vraćajući
svakoga na njegove neuspjehe i košmare.
Mark je stigao do jednog račvanja, ali čak nije ni nagazio kočnicu.
Skrenuo je desno i ne gledajući kartu ili znak. Nije bio siguran kuda će ga
to odvesti, ali u jedno je bio siguran: stvari su se pokrenule. U poretku
planeta, istina je počela naglo da preuzima svoja prava. Izbijala je na
površinu, šikljala, prštala svom snagom koju su neki uložili da bi je sakrili.
Proces je bio neminovan i razoran.
A on, Mark Karadek, bio je samo obično oružje istine.

- 184 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

2.
Poslije mog sastanka sa Mej Su-Jun, svratio sam u hotel da vidim sina.
Borio sam se postepeno s njim da bih ga natjerao da odspava. I izgubio
sam. Kao i obično, bitka se završila pred ekranom kompjutera i gledanjem
starih filmova sa Luj de Finesom. Kad je kucnulo tri popodne, on se
konačno uspavao pred Velikim restoranom, a ja sam, uprkos sebi, i sam
otišao u carstvo snova zajedno s njim.
Probudio me je zvonki zvuk SMS poruke. Otvorio sam oči u znoju. Teo
je brbljao na drugom kraju kreveta, ležeći na leđima, s nožicama u
vazduhu, igrajući se sa Fifijem, njegovim plišanim psom. Pogledao sam na
sat: prošlo je šest po podne.
„Sranje!” povikao sam skočivši iz kreveta.
„Sranje!” ponovio je moj sin smijući se.
Udahnuo sam duboko da ne bih prasnuo u smijeh.
„Ne, Teo! To je vrlo nepristojna riječ, ti ne bi smio to da govoriš!”
Dok je moj razdragani sin očigledno oklijevao da ponovi svoj
pronalazak, ja sam gledao telefon. Upravo sam dobio poruku od Mej Su-
Jun: Imate sastanak za 20 minuta. Perlmans Kniš Bejkeri.
Nisam išao preko recepcije, već sam pozvao Marieke direktno sa
fiksnog telefona u sobi. Mlada bebisiterka je u tom trenutku bila na piću sa
drugaricama kod Raulsa, bistroa u Sohou. Naručujući istovremeno s
laptopa vozilo s profesionalnim vozačem, pregovarao sam s njom da bi
pristala da čuva Tea ostatak večeri. Mogla je da stigne za petnaest minuta,
ali je kao prava kapitalistkinja, iskoristila svoju poziciju da mi nametne
nerazumne tarife koje sam bio primoran da prihvatim.
Stigao sam na sastanak s neznatnih pola sata zakašnjenja. Perlmans
Kniš Bejkeri je bila baraka u Eseks Stritu koja se nalazila na dva koraka od
7. prisinkta, policijske stanice Louer Ist Sajda.
Radnja je bila prazna, osim jednog para Japanaca koji su pokušavali
da se slikaju ispred šanka. Iza velike staklene vitrine, jedan stari čovjek je
prodavao jevrejske kulinarske specijalitete. U dnu radnje, bilo je
postavljeno nekoliko stolova od ultrapasa oko kojih su se nalazile klupice
presvučen crvenim skajom.
Čudeći se što još nema Mej, sjeo sam na mjesto najbliže ulazu i
naručio flašu vode. Na stolu je prethodni gost ostavio Njujork tajms od tog
dana. Bio sam nervozan i bijesan što sam se uspavao. Mahinalno sam čitao
dnevni list držeći ulazna vrata na oku. Bila je omorina. Stari ventilator je
vrtio mlaki vazduh zasićen mirisima luka, peršuna i prženog luka. Telefon
mi je zavibrirao. Ovoga puta bila je to Alenova SMS poruka:
Dođite odmah kod mene, obavezno.
- 185 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Šta se dešava? upitao sam u letu.

Imam novosti o Džojs Karlajl.
Recite, Alene.
Ne preko telefona.
Dolazim čim budem mogao, obećao sam.
Dok sam kucao po ekranu, jedan čovjek je otvorio vrata Bejkerija.
Mojih godina, nabijene građe, kose crne kao gavran, s bradom od tri dana.
Iscrpljenog izgleda, odvezao je bio kravatu i podvrnuo rukave košulje. Čim
me je opazio, odlučnim korakom je prošao kroz restoran i seo preko puta
mene.
„Detektiv Barezi”, predstavio se. „Ja sam bivši Mejin partner. Radio
sam s njom na slučaju smrti Džojs Karlajl.”
„ Rafael Bartelemi.”
Policajac je obrisao čelo papirnom salvetom.
„Mej me je zamolila da se nađem s vama. Samo da vam kažem da
nemam puno vremena. Zbog republikanske konvencije, radimo kao
nenormalni već tri dana.”
Barezi je sigurno bio stalni gost na ovom mjestu jer mu je vlasnik
odmah donio čime da se osvježi.

„Kniš 26 samo što je izašao iz pećnice, Injacio”, uvjeravao je gazda

stavljajući pred policajca poslužavnik sa krofnama od krompira, koleslav
kupus salatom i kiselim krastavčićima.
Gorio sam da postavim jedno pitanje:
„Da li ste mogli da pronađete dosije tog slučaja?”
Barezi se poslužio čašom vode odmahnuvši glavom.
„Ovaj dosije je star deset godina. Ako još postoji, nalazi se u arhivama
52. prisinkta 27. To konkretno znači da se čuva u skladištima Buklina ili
Kvinsa. Ne znam šta vam je Mej obećala, ali stari dosije se ne može izvući
tako što ćete da zapucketate prstima. Potrebne su dozvole. Komplikovano
je i svakako su potrebne nedjelje.”
Osjetio sam razočarenje.
„Ona mi je rekla da postoji genetski trag na mjestu zločina.” Barezi se
namrštio.
„Malo je prenaglila. Mjesto zločina je zapravo bilo savršeno čisto.
Jedino što su našli bio je komarac.”

26
Popularno jevrejsko tijesto s raznim nadjevima. - Prim. prev.
27
Policijska stanica. - Prim. prev.
- 186 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Komarac?”
Mislio sam da pravi aluziju na termin iz policijskog žargona, ali radilo
se baš o insektu.
„Da... Zgaženi komarac, koji se napio krvi, na pločicama u kupatilu
žrtve. Kao i uvijek, Mej je htjela da ispadne pametna. Pomislila je da je
ubicu možda ujeo dvokrilac i ukoliko je to slučaj, njegov DNK se još uvijek
nalazi u tijelu komarca. Otada je sebi uvrtjela u glavu da treba da ga
analizira.”
„Vi ste se protivili tome?”
Barezi je progutao jednu od svojih kuglica s krompirom.
„Naravno, jer čak i da smo bili te sreće, da li bi to dokazalo zločin?
Naravno da ne. A ne bi se ni sekunde održalo pred sudom. Dakle, ne bi
ničemu služilo. U to vrijeme, Mej je bila u stilu „Ja pa ja”: pretjerano,
bolesno ambiciozna. Nadala se da će se o njoj pričati zato što je pokušala
nešto što nikada nije urađeno u Njujorku.”
Bareziju je trebalo vremena da sažvaće nekoliko kniševa prije nego
što je nastavio:
„Tehničari su se pozabavili komarcem uprkos svemu. Uspjeli su da
izvuku uzorak krvi koju su poslali u laboratoriju. Tamo su momci uspjeli
da izvuku DNK i razviju genetski profil.”
„A onda?
Policajac je slegnuo ramenima.
„Onda klasična procedura. Ona koju viđate u televizijskim serijama:
laboratorija je zabilježila novi profil u bazama podataka i uporedila ga sa
postojećim profilima koji se već nalaze u njoj.”
„Šta ste dobili?”
„Ništa. Nada”, bio je uvjerljiv Barezi pruživši mi jedan list papira. „Evo
kopije laboratorijskog izvještaja. Našao sam njihov mejl na serveru. Kao
što možete da vidite: nema poklapanja sa već postojećim profilom.”
Zagrizao je kiseli krastavčić i primijetio, punih usta:
„U svakom slučaju, laboratoriji je toliko vremena trebalo da nam
pošalje rezultate da smo u međuvremenu već zatvorili dosije.”
Pogledao sam izvještaj. Genetski profil je izgledao kao neka vrsta bar
kodova ili histograma koji pružaju sintetički prikaz trinaest segmenata
DNK, trinaest neophodnih mjesta da bi se s pouzdanošću identifikovao
pojedinac. Bilo je frustrirajuće: ubica je nesumnjivo bio tu, pred mojim
očima, ali nisam imao nikakvog načina da prepoznam njegov identitet.
„Koliko ljudi se nalazilo u bazi u to doba?”
„U CODIS-u? Sredinom 2000? Ne znam tačno. Možda dva miliona.”
- 187 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Koliko ih ima danas?”

„Više od deset miliona. Ali vidim na šta ciljate: ne dolazi u obzir da se
radi nova istraga.”
„Zašto?
Policajac je ogorčeno i optuživački uperio prst u mene: „Reći ću vam
najiskrenije šta mislim. U policiji smo stalno u nedostatku kadrova. Naš
posao je da se bavimo zločinima i deliktima u trenutku njihovog izvršenja.
Ne deset godina kasnije. Slučaj koji se vuče je nezdrav slučaj. Za mene su
kold kejsis vrsta koketerije za intelektualce i nemam nikakvog poštovanja
za kolege kojima se to dopada.”
Zgranuo sam se.
„Poznajem dosta policajaca i skoro sam siguran da niko ne misli kao
vi.”
Barezi je uzdahnuo i povisio ton postavši nepristojan: „Vaš slučaj
zaudara na nešto gadno, ok? Dakle, zaboravite na to! Nemate druga posla
u životu nego da oplakujete smrt neke narkomanke?”
Taman sam htio da iskalim svoju nervozu kad sam shvatio: policajac
nije mislio nijednu riječ od onoga što je govorio. Ako je pokušavao da me
odvrati od dalje istrage, bilo je to zato što je znao identitet ubice.

3.
Sunce je počinjalo da zalazi iza plantaža Midvesta. Njegova zlatasta
svjetlost oblivala je stabljike kukuruza, provlačila se između sadnica soje,
obasjavajući otpozadi i sprijeda masivne siluete hangara sa žitaricama i
mliječnih farmi.
Za volanom prostranog automobila, Mark Karadek je jurio prema
zapadu.
Mnogi su predjele Ohaja doživljavali kao očajno jednolične. On je,
naprotiv, prolazio s izvjesnim uživanjem u ovim vatrenim bojama,
kušajući hiljade nijansi svjetlosti i gomilu pojedinosti koje su se
smjenjivale duž puta: nadrealni obrisi zarđalog kombajna, krdo krava koje
preživa u miru, niz vjetrenjača koje se okreću na nebu šafranove boje.
Saobrćajni znakovi su se nizali, s nazivima kao iz vestern filmova:
Vapakoneta, Rokford, Hantington, Koldvoter... Mjesto koje je tražio
nalazilo se malo isped Fort Vejna, na granici Ohaja i Indijane. Još nekoliko
kilometara i on će znati da li je imao genijalni predosjećaj ili je samo gubio
dragocjeno vrijeme.
Dženeral Stor se ukazao na horizontu. Mark je bacio pogled na mjerač
goriva. Još nije bio pri kraju, ali je odlučio da sada prebrine tu obavezu s
benzinom.
- 188 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Daje pokazivač. Smanjuje brzinu. Oblak prašine. Parkirao se ispred

jedine pumpe, nedaleko od starinskog pikapa koji kao da je izašao sa
stranica romana Džima Harisona.
„Pun, gospodine?”
Jedan klinac je iskrsao iza njega. Sa prevelikim tregericama i
kačketom Redsa iz Sinsinatija, imao je nasmijanu facu. Trinaest godina u
vrh glave, ali ovdje očigledno nije bio problem da se zapošljavaju djeca.
„Yes, please”, odgovorio je pružajući mu ključeve džipa.
Mark je otvorio vrata dajnera prislonjenog uz „glavnu prodavnicu” i
napravio nekoliko koraka po uleglom parketu prekrivenom piljevinom.
Cestice prašine koje su poigravale na sunčevim zracima rasipale su se pri
njegovom prolasku. Policajac je bacio pomni pogled na prostoriju. Ovog
početka večeri, montažni restoran je bio utonuo u neku vrstu polusna. Za
šankom je nekoliko stalnih gostiju praznilo krigle piva ubrizgavajući sebi
holesterol direktno u vene u obliku hamburgera sa slaninom, barbekju
ribsa i fiš end čips koji plivaju u svojoj masnoći. U jednom uglu plafona,
umorni televizor prenosio je direktno odvijanje republikanske konvencije,
ali je zvuk bio isključen i niko na to nije obraćao pažnju. Iz radija koji je
stajao na jednoj polici čuo se stari hit Van Morisona.
Mark se pope na barsku stolicu i naruči pivo koje pijuckao dok je
iščitavao svoje bilješke. Na papiru, pretpostavka kojoj je riješio da då
prednost, nije izgledala ništa naročito, ali on se za nju uhvatio iz sve snage.
Ako se dobro sjećao svojih časova latinskog, koncept intuicije je izveden iz
pojma koji znači „slika koja se odražava u ogledalu”.
Slika. Slike. Na to je upravo obratio pažnju: film koji je vidio da mu se
odvija u glavi kad je pokušao da se stavi na mjesto Florans Galo. Bila je to
jedna metoda kojoj ga je naučio na početku karijere jedan stari policajac
BRB-a, sljedbenik joge, sofrologije 28 i hipnoze. Pokušaj da se doslovno uđe
u empatiju sa žrtvom. Intuitivno se staviti na njeno mjesto, osjetiti istu
stvar, nakratko postati ona.
Mark je bio skeptičan u pogledu sposobnosti razvijanja mentalnog
povezivanja sa žrtvom, ali je bio ubijeđen da dedukcija i racionalnost
mogu da se ispolje u punoj mjeri samo ako u sebe uključe psihološke
parametre. S te tačke gledišta, razgovor koji je imao sa Alenom Bridžisom
- sa pravim imenom Alen Kovalkovski - posebno je rasvijetlio neke stvari.
On mu je dao materijal da „uđe u glavu” Florans.
Rafael je bio u pravu, Florans je zaista poslala Alenu audio fajl
mejlom: razgovor koji je upravo snimila svojim telefonom između Džojs

28
Sofrologija je tehnika relaksacije koja istražuje, modifikuje i unapređuje
ljudsku svijest. - Prim. prev.
- 189 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Karlajl i njenog ubice. Učinila je to odmah nakon što je pozvala urgentni

broj da bi prijavila napad na Klerinu majku. To je uradila vidno potrešena
i u stanju maksimalnog stresa. A to je svakako uradila na kompjuteru koji
joj nije pripadao pošto je Alenova žena uništila i njenu kancelariju i
opremu prethodnog dana. Kompjuter na koji nije bila navikla i sanduče s
porukama u kome nije imala svoje kontakte.
Zatvorivši oči, Mark je gotovo mogao da vidi Florans: žurba, strah,
preznojavanje, njeni prsti koji prelijeću tastaturu u trenutku kada ukucava
Alenovu adresu. Između dvije strane njegovog notesa, Mark je pronašao
vizit kartu koju im je glavni urednik #VinterSana dao i na kojoj je lijepim
rukopisom ispisao svoju privatnu adresu: alen.kovalovski@att.net.
Osim što to nije bila tačno ona adresa koju je Florans u žurbi ukucala.
Takva je bila Markova pretpostavka: Florans je ukucala
alen.kovalkovsky@att.net.
Jedno y umjesto i. Kovalkovsky umjesto Kovalkovski. Zašto? Zato što
je to bilo prvo slovo koga se sjetila. Prije svega, često se griješilo sa ovom
vrstom završetka. Uz to, živjela je u Njujorku dugo vremena a Amerikanci
su imali tendenciju da stavljaju y za izvjesna imena ruskog porijekla.
Amerikanci su pisali Tchaikovsky, Dostoyevsky, Stanislavsky tamo gdje su
se frankofoni govornici opredjeljivali za Tchaikovski, Dostoievski i
Stanislavski. Osim što je Kovalkovski bilo nesumnjivo ime poljskog
porijekla. Ne rusko.

4.
„Vi znate ko je Džojsin ubica?”
Perlmans Kniš Bejkeri je bila zaronjena u vlagu, tišinu i mirise crnog
luka, nanije i vlašca.
„Ne”, odgovorio je policajac mirnog izraza lica.
Postavio sam pitanje na drugačiji način:
„Detektive Barezi, niste čekali da vas ja pitam da biste pogledali fajl,
zar ne?”
Uzdahnuo je.
„Zbog toga sam kasnio”, priznade. „Mej mi je ispričala vašu priču i
moram priznati da me je zbunila.”
Prevrnuo je očima i pustio da zavlada tišina. Više nisam mogao da
sjedim mirno na svojoj stolici. Konačno ću saznati.
„Cio posao je prije deset godina obavila laboratorija”, objasnio je
mašući mi pred očima dokumentom u kome je bio kodifikovan genetski
profil. Trebalo je samo da se konektujem na server CODISa i uđem u
podatke.”
- 190 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„I ovoga puta se poklopilo!” pretpostavio sam.

Nova SMS poruka od Alena ukazala se na mom ekranu, ali sam ga
ignorisao. Barezi je izvadio iz džepa svoje košulje list presavijen na četiri
dijela.
„Ovo je naš osumnjičeni.”
Otvorio sam list da bih ugledao fotografiju čovjeka širokog
četvrtastog lica. S glavom buldoga, bio je ošišan kao marinac. Pomalo me
je podsjetio na Ernesta Borgnajna u Dvanaestorici žigosanih.
„Zove se Blant Liebovic”, pojasnio je Barezi. „Rođen je 13. aprila 1964.
u Astoriji u Kvinsu. Služio u kopnenoj vojsci 1986. i tu će ostati sve do
2002. a da nikad nije prešao u viši čin od poručnika. Učestvuje naročito u
prvom ratu u Iraku i u operacijama u Somaliji.”
„A kad je otišao iz vojske?”
„Nisam istraživao, ali kad su ga uhapsili prije četiri godine, spomenuo
je da je na čelu jedne male firme za privatno obezbjeđenje.”
„Njegovo ime se nije nikada pojavilo u istrazi o Džojs Karlajl.”
„Ne, ni izbliza ni izdaleka.”
„Zašto je onda u fajlu?”
„Sitan prekršaj. Saobraćajna policija ga je uhvatila da vozi u pijanom
stanju. Došlo je do povišenog tona i Liebovic je prijetio policajcu koji ga je
kontrolisao. Proveo je noć u ćeliji, ali je izašao slobodan iz policijske
stanice.”
„Nije osuđivan za još nešto?”
„Ne, koliko je meni poznato.”
Barezi je spustio novčanicu na sto i obrisao usta prije nego što je
ustao i upozorio me:
„Slušajte me dobro. Nesumnjivo imate svoje razloge da izvlačite tu
staru istragu iz plakara, ali neću da znam koji su. Dao sam vam informacije
zato što dugujem uslugu Mej. Sada me se taj slučaj više ne tiče. Snalazite se
sami kako znate i nemojte da pokušavate da me ponovo kontaktirate,
jasno?”
Ne sačekavši moj odgovor, okrenuo se i prošao kroz salu. Pozvao sam
ga:
„Znači, ne zanima vas da saznate istinu?”
Odgovorio mi je, ne osvrnuvši se:
„Već znam istinu. A kad ne biste bili slijepi, vidjeli biste da vam je pred
očima!”
Dok je izlazio na vrata, razmislio sam na trenutak o njegovim riječima.
Šta je tačno podrazumijevao pod: „Istina vam je pred očima?”
- 191 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Sagnuo sam glavu, pažljivo čitajući sve informacije koje mi je dobavio

povodom tog Blanta Liebovica. Bjesnio sam što me je taj koliko umišljeni
toliko i neprijatni tip smatrao budalom.
Zatim mi je, najednom, pogled pao na presavijene novine na mom
stolu. I shvatio sam.
Kao sve ostale novine, Njujork tajms je posvetio svoju nasovnu stranu
republikanskoj konvenciji. Na fotografiji koja je zauzimala najveći dio prve
strane, vidio se Ted Kouplend, partijski kandidat, kako se upravo probija
kroz gomilu sa svojom suprugom. U zadnjem planu na snimku, sa
slušalicom u uhu, mogao se primijetiti onaj koji mora da je bio
Kouplendov tjelohranitelj.
Radilo se o Blantu Liebovicu.

- 192 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

19

Biografija

Vikipedija
[Izvod]

TED KOUPLEND

Za homonimne članke vidjeti Kouplen (homonimija).

Tedeus Dejvid „Ted” Kouplend, rođen 20. marta 1960. u Lankasteru,
Pensilvanija, američki političar, član Republikanske partije. On je
gradonačelnik Filadelfije od 2000. do 2004. i guverner Pensilvanije od
januara 2005.

Obrazovanje i profesionalna karijera

Potekao iz skromne porodice (otac mu je automehaničar, a majka

socijalni asistent), Ted Kouplend je diplomirao prava na Tempi Lo Skul u
Filadelfiji 1985.
Poslije svojih studija, radi za čuvenu advokatsku kancelariju
Vajz&Ajvori. Tu sreće svoju buduću suprugu, Kerolin Ajvori, kćerku
Denijela Ajvorija, jednog od saosnivača kancelarije.
Poslije vjenčanja 1988, Ted Kouplend napušta kancelariju svog punca
i postaje profesor ustavnog prava, najprije u Kornel Lo Skul u Itaki, zatim
u Filadelfiji na prestižnom univerzitetu Pensilvanije.
Uporedo sa svojom profesorskom aktivnošću, on obrazuje Tejk Bek
Jor (TBY), neprofitnu organizaciju koja se zalaže za stvar manjina u
filadelfijskoj četvrti Nortist.
Kouplend vodi zapažene akcije u domenu obrazovanja, stanovanja i
borbe protiv narkomanije.
Uspijeva da ubijedi opštinu da angažuje širok program informisanja
za borbu protiv rane trudnoće adolescentkinja i za podsticanje mladih da
se upišu na izborne liste.

Gradonačelnik Filadelfije
- 193 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Godine 1995. izabran je na gradskom vijeću Filadelfije za

predstavnika Nortista, postavši jedan od rijetkih republikanaca unutar te
većinski demokratske strukture.
Kao veoma popularan u određenim četvrtima, uspijeva da stvori veze
koje mu, na opšte iznenađenje, omogućavaju da postane izabran za
gradonačelnika Filadelfije 2000. godine.
Njegov prvi mandat je obilježen vraćanjem finansijske ravnoteže,
smanjenjem opštinskih poreza i modernizacijom funkcionisanja školskih
ustanova grada.
Kouplend učvršćuje partnerstvo između opštine i privatnog sektora
kako bi izbacio širok plan rehabilitacije centra grada. Po oprobanom
modelu Njujorka o „nula toleranciji”, on vrši reformu policije svog grada
da bi suzbio kriminal na spektakularan način.
On je takođe zaslužan za projekat Reil Park, zelena ekološka traka od
preko pet kilometara uređena na ostacima nekadašnje željezničke linije.

Pokušaj ubistva

Godine 2003. dok traje kampanja za izbor za novi mandat, Kouplend

je žrtva pokušaja ubistva dok je napuštao svoj glavni štab. Poremećena
osoba od pedeset tri godine, Hamid Kumar, otvara vatru, ispaljuje više
metaka u njegovom pravcu. Dva pogađaju gradonačelnika. Jedan metak
mu probija u pluća, drugi abdomen. Odvežen je u bolnicu u teškom stanju i
Kouplendu će biti potrebno više mjeseci da se oporavi od povreda, što će
ga spriječiti da cilja na drugi mandat, ali će mu donijeti podršku mnjenja.
Kako je već pobornik kontrole vatrenog oružja, Kouplendova uvjerenja su
ojačana ovim događajem.

Guverner Pensilvanije

U novembru 2004, ponesen popularnošću, zbacuje demokratskog

guvernera i biva izabran za guvernera Pensilvanije. Stupa na funkciju u
januaru 2005. i pozicionira se na programu za fiskalnu stabilnost.
Određeni troškovi su ukinuti da bi se prerasporedili u korist obrazovanja,
staračkih domova, a naročito uvođenje reforme u zdravstvenom
osiguranju kojom će se stanovnicima Pensilvanije omogućiti da uživaju u
jednom od najrjeđih i najnaprednijih opštih zdravstvenih osiguranja
Sjedinjenih Država.
Lako je ponovo izabran u novembru 2008. i 2012.
- 194 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Njegovi naredni mandati produžavaju i bruse njegovu sliku

reformatora i pragmatičnog političara. Kouplend se takođe nameće kao
branitelj životne sredine, utičući da se izglasa niz tekstova kojima se
naglasak stavlja na zaštitu prirodne baštine države.
U decembru 2014, svrstan je kao šesti najpopularniji guverner u
državi sa stopom pristalica koja prelazi 65%.

Predsjedničke ambicije

Uprkos lokalnoj popularnosti, Kouplend se nikada ne nameće kao

prirodni kandidat koji bi predstavljao republikansku partiju na
predsjedničkim izborima.
Pristalica abortusa, blagonaklon prema homoseksualnim brakovima i
strožijoj kontroli vatrenog oružja, politička linija koju zastupa izgleda
isuviše umjerena da bi dobila pristanak baze njegove partije.
Izvjesni politički analitičari, međutim, primjećuju da će njegova
popularnost kod biračkog tijela koje je tradicionalno malo naklonjeno
republikancima - Latino stanovništvo, žene i mladi - od njega načiniti
dobrog kandidata u drugom krugu koji je u perspektivi u sljedećim
predsjedničkim izborima.
Između 2014. i 2015, prema svim istraživanjima koja se tiču
potencijalnih kandidata po glasanju njegove partije, Kouplend nikada ne
ubira više od 3% namjeravanih glasova.
Ovi rezultati ga ne sprečavaju da nastavi da pothranjuje ambicije
pošto se, 1. septembra 2015, zvanično uključuje u predsjedničku trku za
2016.
[...]

Privatan život

Njegova supruga, Kerolin Ajvori, pripada staroj demokratskoj

porodici Pensilvanije. Pošto je bila advokat, sada je glavna asistentkinja
saveznog tužioca zapadnog okruga Pensilvanije.
Vjenčani 3. maja 1988, imaju sina Pitera, studenta medicine na
univerzitetu Džon-Hopkins i kćerku Natašu, studentkinju na Kraljevskom
koledžu umjetnosti u Londonu.

- 195 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

20

Alen i makrakeri

Svaki čovjek ima tri života.

Jedan javni, drugi privatni i treći tajni.
Gabrijel Garsija Markes

1.
Midvest
Prije nego što je napustio dajner i nastavio put, Mark Karadek je
izmirio račun za pun rezervoar goriva i zatražio drugo pivo. Na radiju je
Van Morison ustupio mjesto Bobu Dilanu koji je pjevao Saru, jednu od
njegovih omiljenih kompozicija. Sjeća se da je svojevremeno kupio ploču
od 33 obrtaja: sredina sedamdesetih, album Dizajr, malo prije nego što se
pjevač razveo od žene, čuvene Sare iz pjesme. U ovom naslovu, Dilan je
prizivao svoje uspomene, zaustavljajući nostalgične trenutke u svojim
poetskim riječima: dinu, nebo, djecu koja se igraju na plaži, voljenu ženu
koju poredi sa „blistavim draguljem”. Kraj pjesme je bio sumorniji:
pokušaj pomirenja je propao. Na pustoj plaži ostala je samo barka koju je
sa svih strana načela rđa.
Priča njegovog života.
Priča svih života,
„Ne želite da probate dnevni meni?” reče konobarica stavljajući pred
Marka flašu piva koju je naručio.
Bila je to „mlada žena” ne više mnogo mlada, koju su stalni gosti zvali
Džindžer. Imala je kratku kosu, ofarbanu u crveno i tetovirane ruke kao
što nose bajkeri.
„Šta preporučujete?” upitao je iz učtivosti.
„Pileća prsa sa začinskim biljem i pireom s bijelim lukom.”
„Ne ovaj put, hvala.”
„Imate vrlo seksi akcenat, odakle ste?” stala je da se raspituje.
„Imam jednu drugaricu koja se tamo zatekla na medenom mjesecu za
vrijeme atentata” uzviknula je. „Bojim se da...”

- 196 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Karadek nije ulazio u takvu raspravu. Svaki put kad bi se pred njim
pričalo na ovu temu, on je imao želju da citira Hemingvejevu
rečenicu:„Pariz uvijek vrijedi truda i uvijek dobijete nešto zauzvrat od
onoga što ste vi njemu dali.”
„Šta vas dovodi u Fort Vejn, Indijana?” nastavi Džindžer vidjevši da se
on ne izjašnjava.
„Neka stara istraga. Ja sam policajac.”
„A o čemu istražujete?”
„Pokušavam da nađem jednog čovjeka. Nekoga ko se zove Alen
Kovalkovski. Mislim da bi trebalo da živi na farmi nedaleko odavde.”
Džindžer klimnu glavom.
„Da, poznajem tog kretena Alena. Išli smo zajedno u školu. Šta hoćete
od njega?”
„Samo da mu postavim nekoliko pitanja.”
„Teško da ćete to moći.”
„Zašto?”
„Zato što je mrtav već deset godina”, izusti ona flegmatično. Mark se
vidno iznenadi. Htio je da navede Džindžer da priča kako bi saznao nešto
više, ali konobaricu su pozvali drugi gosti. Dođavola.
Vijest o ovoj smrti je komplikovala njegovu teoriju, ali je nije
isključivala. Mark je oduvijek mislio da je mejl koji je poslala Florans Galo
završio u sandučetu koje postoji. Iako se ne razumije naročito u
informatiku, to mu je govorio zdrav razumje. U baru sa ostrigama, dobio je
ideju da na internetu pogleda godišnji telefonski imenik i nešto ga je
zaprepastilo. Izvan crvene liste, na prostoru čitave američke teritorije
postojalo je na stotine Kovalkovskih, ali samo četiri s prezimenom
Kovalkovsky. I jedan od njih se zvao Alen i živio je ovdje, na granici Ohaja i
Indijane!
Otkako je došao do tog otkrića, uporno mu se u glavi vrtjela ista
misao: a šta ako je taj čovjek primio poruku od Florans? Slična neprijanost
se i njemu desila prije dvije godine. Jednog jutra je u svom sandučetu
našao golišave fotografije praćene opscenim tekstom koje je neka mlada
žena koja se zvala Mari poslala bezmalo njegovom imenjaku, izvjesnom
Marku Karadegu koji je živio u Tuluzu i imao istog provajdera kao on.
Još jedan gutljaj piva da bi razbistrio misli. I novo pitanje: ako je taj
Alen Kovalkovsky umro, kako objasniti da je njegova telefonska linija i
dalje navedena na spisku?
Mark je mahnuo da bi pozvao Džindžer, ali njoj se više dopadalo da se
još malo zadrži s jednim žutokljuncem koji je buljio u njen dekolte.

- 197 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Mark uzdahnu i izvadi novčanicu od dvadeset dolara kojom mahnu u

pravcu nje,
„Misliš da možeš da me kupiš”, izusti Džindžer požurivši da uzme
novac.
Karadeka poče da hvata vrtoglavica. Trepnuo je i duboko udahnuo.
Odjednom mu je bilo muka od ovog mjesta: miris prženja, okolna
vulgarnost, osrednjost ovih ljudi uklještenih za šankom koji je izgleda bio
njihov jedini horizont.
„Pričaj mi o Alenu”, zatražio je. „Da li je bio farmer?”
„Da, imao je mali posjed kojim je upravljao sa ženom Helenom.”
„Da li znaš od čega je umro?”
„Izvršio je samoubistvo. Užasna stvar. Ne priča mi se o tome.”
Mark je zaškiljio da bi odgonetnuo istetoviranu rečenicu u donjem
dijelu vrata konobarice:„Živimo sa ožiljcima koje izaberemo.” Nije potpuno
pogrešno, ali nije tako jednostavno. Potom je izvadio drugu novčanicu
koju je Džindžer istog časa tutnula u džep svojih farmerki.
„Alen je imao jednu strast u životu: lov na jelene u koji je išao čim bi
mu se ukazala prilika. Najčešće je tražio od sina da ide sa njim, iako ovaj to
nije pretjerano volio. Njegov dječak se zvao Tim. Bilo je to divno dijete.
Zbog kakvog žalite što nemate djece.”
Džindžerin pogled se izgubio na nekoliko sekundi u daljini prije nego
što se vratila svojoj priči.
„Jednog jutra, prije deset godina, Tim je odbio da prati oca, ali je i
ovoga puta Alen snažno navaljivao. Govorio je da će zahvaljujući lovu
njegov sin postati čovjek. Takve budalaštine, kao što vidite...”
Mark klimnu glavom u znak odobravanja.
„Njihova svađa se nastavila u šumi sve do tačke kad nema nazad.
Ovoga puta Tim se suprotstavio ocu i bacio mu u lice svoje četiri istine.
Dok je njegov sin krčio put da bi stigao do porodične farme, Alen je
nastavio da ganja životinju koju je pratio već nekoliko sati. U jednom
trenutku, učinilo mu se da čuje jelena u šikari i ispalio je na slijepo.
Nastavak naslućujete.”
Pogođen ovakvom stravičnom vizijom, Mark je promucao:
„Pogodio... pogodio je svog sina?”
„Da. Strijela iz luka je prošla kroz grudi dječaka u nivou srca. Tim je na
mjestu ostao mrtav. Imao je četrnaest godina. Alen to nije podnio. Ubio se
iz puške sutradan poslije ukopa svog sina.”
Mark je zvučno uzdahnuo.
„Užasna priča, dođavola. A njegova žena?”
- 198 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Helen? Ona još živi na farmi. I prije ove drame je bila čudna djevojka,
usamljena, intelektualka. Poslije ovoga je postala potpuno uvrnuta. Pustila
je da gazdinstvo propada, živi u nečistoći, loče od jutra do mraka...”
„Od čega živi?”
Džindžer je ispljunula žvaku korpu za otpatke.
„Hoćete istinu?”
„Kad smo dovde stigli...”
„Tokom nekoliko godina, bavila se prostitucijom. Za momke iz ove
oblasti koji su željeli da se provedu, svraćanje kod udovice Kovalkovsky je
bilo praktično rješenje.”
Mark je pogledao prema vratima. Bilo mu je previše. Trebalo je da
napusti ovo mjesto.
„Ako hoćete moje mišljenje”, nastavila je Džindžer, „sigurno više ne
radi mnogo. Čak i momci koji nemaju šta da jebu nisu spremni da povale
mrtvaca.”

2.
Njujork
Alen Bridžis se ljutio.
„Šta ste dođavola radili, Rafaele? Čekam vas više od sat vremena?
„Žao mi je. Objasniću vam.”
Na posljednjem spratu Fletirona, Alenova kancelarija je bila
preobražena u krizni štab: na tabli od plute su bile prikačene stare
fotografije, označeni datumi na bijeloj tabli, raspakovane kutije iz kojih se
prelivaju knjige. Na zidu, tri prenosiva ekrana bila su povezana preko vaj-
faja na laptopove dva mlada novinara iz #Vintersana. Alen mi je malo
zvaničnije predstavio svoje asistente s kojima sam se već rukovao:
„Kristofer Haris i Erika Kros. Svi ih ovdje zovu Kris & Kros.”
Krosova je bila jedan lijepa riđokosa čija je talasasta kosa padala
preko ramena, Kris, mutavi kržljavko koji je izgledao kao hermafrodit i
stidljivog pogleda. Iza staklenog zida, tim makrekera se bio rasuo jer je
većina novinara otišla na Medison Skver Garden da bi snimila završetak
republikanske konvencije.
Alen je ozbiljnim glasom rekao:
„Bio sam skeptičan prema onome što ste mi ispričali, ali sam
pogriješio.”
Pokazao je kutije složene na podu.
„Slijedili smo vaša uputstva: otišli smo da pretražimo skladište sa
namještajem Džojs Karlajl i nešto čudno nam je privuklo pažnju.”
- 199 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

On uze jednu knjigu koja je stajala na radnom stolu i pruži mi je. S

naslovom The Unusual Candidate, bila je to biografija Teda Kouplenda.
„Izašla je 1999, za vrijeme Kouplendove prve izborne kampanje za
mjesto gradonačelnika Filadelfiije” objasnio je. „Knjiga je objavljena na
račun autora sa skromnim tiražom od pet stotina primjeraka. To je vrsta
biografske političke knjige koja nije mnogo zanimljiva i prodaje se
uglavnom stalno kandidatima i tokom njihovih mitinga.”
Pročito sam ime autora:
„Pep Lombardi?”
„Stari novinar i fotograf Filadelfije Investigejtora, lokalnog
beznačajnog lista. Tip je pratio Kouplenda od njegovih političkih početaka
dok je još bio samo običan gradski savjetnik.”
Prelistao sam knjigu, zatim otvorio na stranici sa fotografijama na
sredini knjige koja je označena samoljepljivim papirićem.
„Da li je prepoznajete?”
Dvije fotografije su datirale s kraja osamdesetih (odnosno od
decembra 1988. i marta 1989. ako je vjerovati legendi). Na njima su se
nalazili Džojs i Ted u kancelarijama Tejk Bek Jor Filadelfija, organizacije
koju je stvorio Kouplend prije nego što se pojavio na političkoj scijeni. U to
vrijeme, Klerina majka je bila zanosna, mlada, puna energije. Vitkog tijela,
nježnih i pravilnih crta lica, s bijelim zubima i krupnim bademastim
zelenim očima. Sličnost sa Kler je bila nevjerovatna.
Dvije fotografije su otkrivale očigledno ortaštvo, ali sam bio oprezan s
fotografijama.
„Obavili smo našu istragu”, nastavio je Alen. „Džojs je radila za TBY
skoro godinu dana, najprije kao dobrovoljac, a poslije kao zaposlena koja
prima platu.”
„Šta ste iz ovoga zaključili?”
„Šta vam je, jeste li slijepi? Kresao ju je ili je imao namjeru da je
kresne”, dobacila mi je Krosova tako žustro i ne mnogo ženstveno. „Ovo
me podsjeća na fotografije Klintona i Levinski. Njihov zagrljaj se osjećao
na seks na dvije milje unaokolo.”
„To su samo fotografije”, uzvratio sam. „Može da se pomisli bilo šta, to
dobro znate.”
„Sačekajte nastavak”, produžila je riđokosa. „Ušli smo u trag Pepu
Lombardiju u jednom staračkom domu u Mejnu. Danas ima devedeset
godina, ali još uvijek trezveno razmišlja. Zvala sam ga prije sat vremena.
Ispričao mi je da je 1999, deset dana po izlasku knjige, Zora Zorkin,
direktorka Kouplendove kampanje, otkupila od njega cjelokupni tiraž kao
i sve negative njegovih fotografija.”
- 200 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Pod kojim izgovorom?”

Alen je uzeo riječ:
„Zvanično, kandidatu se toliko dopala knjiga da je želio da izađe novo
izdanje s predgovorom koji će on sam napisati.”
„A knjiga nikada nije ponovo izašla”, naslutio sam.
„Tako je! Čak je nekoliko puta bila ponovo objavljivana, ali u novim
izdanjima se nisu pojavile dvije Džojsine fotografije.”
Glumio sam đavoljeg advokata:
„Može da postoji hiljade razloga za to. I sami ste rekli: ako su ti snimci
dvosmisleni, nije nenormalno što je jedan političar tražio da nestanu iz
njegove biografije. Tim prije što je bio oženjen.”
„Jedino što se nije ostalo na tome”, uvjeravao je Alen okrenuvši se
preme Krisu & Krosu.
Vatrena riđokosa je objasnila:
„Malo smo pretraživali po tajnama veba, naročito po sajtovima za
prodaju polovnih knjiga. Svaki put kad je isplivao primjerak originalnog
izdanja, na primjer na Amazonu ili Ibeju, gotovo trenutno je otkupljen za
ogromnu sumu.”
„Ko je to uradio?”
Slegnula je ramenima.
„Teško je pouzdano znati, ali nije previše teško pogoditi.”
Prvi put je Kris, stidljivi hermafrodit, zatražio riječ:
„Ima još nešto. Svojevremeno su određene gradske medijateke i
biblioteke Pensilvanije dobile biografiju. Uspio sam da kontaktiram neke
od njih. Može se naći trag knjige u njihovim onlajn katalozima, ali zapravo,
knjiga nikad nije na policama. Ili je izgubljena ili je pozajmljena i nikada
nije vraćena.”
Pokretom glave, Alen je zatražio od svojih pomoćnika da nas ostave
nasamo. Sačekao je da ostanemo sami da bi mi iskreno rekao:
„Dobro, nećemo da okolišamo, Rafaelo. Ako se Kouplend toliko
potrudio da ukloni ove fotografije, znači ne samo da je imao aferu sa Džojs
Karlajl, nego je i Klerin otac. Sve se slaže: datumi pretpostavljene veze sa
Džojs, činjenica da je mala meleskinja...”
„Pomislio sam na to, naravno, to je jedna mogućnost.”
„Ono što me iznenađuje, naprotiv, je to što ste me uvjeravali da je
Florans istraživala o Džojs i Kouplendu malo prije svoje smrti.”
„Zašto?”

- 201 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Florans i ja smo imali isto mišljenje povodom privatnog života

političara: nije nas zanimao. Smatrali smo da je današnje novinarstvo bilo
na putu da pukne zbog tog licemjernog voajerizma. Baš me briga da znam
da li je budući predsjednik Sjedinjenih Država možda imao vanbračnu
aferu prije više od dvadeset godia. To ga u mojim očima ne isključuje kao
sposobnog da vodi državu.”
„Čekajte, Alene, nije stvar u tome: mislim da je sama Džojs u to
vrijeme imala namjeru da otkrije da je Kouplend, novi guverner
Pensilvanije, otac njene kćerke,”
„Ako je htjela publicitet, zašto je čekala tako dugo?”
„Zato što joj je kćerka bila oteta, a istraga je tapkala u mjestu. I ja bih
uradio to isto na njenom mjestu: dao bih slučaj u sve medije u nadi da će
mi pronaći kćerku.”
U prostoriji je nastala tišina. „Šta upravo pokušavate da mi kažete,
Rafaele?”
„Da je Ted Kouplend bez svake sumnje ubio, ili naručio ubistvo,
njegove bivše ljubavnice.”

- 202 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

21

Vrijeme tuge i bola

Večeras moja haljina još sva miriše na njih...

Udahni na meni njihov miris uspomene.
Marselin Debord-Valmor

1.
Midvest
Sunce je bacalo svoje posljednje vatrene zrake kad je Karadek stigao
kod udovice Kovalkovsky.
Glavna zgrada je bila oniža sabijena kuća koja se uzdizala na dva
sprata. Tipična farma Midvesta kakvih je vidio na stotine dok je išao od
Kolambasa do Fort Vejna. Ali ono što Mark nije vidio ni na jednom drugom
mjestu i zbog čega je gazdinstvo bilo jedinstveno, jeste ambar. Hangar za
žito sa grimiznom fasadom i bijelim krovom u obliku gotičkog luka čija se
impozantna silueta ocrtavala na užarenom nebu.
Mark je krenuo naprijed prema kući, netremice gledajući u trem s
koga se ljuštila farba, a koji se nastavljao duž čitave fasade. Popeo se uz
četiri stepenika koji su vodili ka ulazu. Nesumnjivo zbog vrućine, vrata su
bila otvorena, a komarnik je udarao na mlakom vjetru. Mark je razmaknuo
laganu zavjesu i najavio svoje prisustvo:
„Gospođo Kovalkovsky!”
Lupao je na staklo i pošto je sačekao jedan minut, riješio je da uđe u
kuću.
Ulaz je direktno gledao na salon, prostoriju koja je odisala
zapuštenošću: oronuli zidovi, odlijepljene tapete, izlizan tepih, pohaban
namještaj.
Sklupčana na jednom kauču od zelenkastog platna, spavala je jedna
žena. Kraj njenih nogu ležala je prazna flaša jeftinog džina. Mark je
uzdahnuo i prišao Helen Kovalkovsky.
Zbog njenog položaja, nije uspijevao da joj vidi lice. Ali lice nije bilo
važno. Ta žena bila je ono. Ono što je ostalo od njega: bića slomljenog
tugom i bolom koje više nije uspijevalo da izroni iz najcrnjeg mraka.
„Gospođo Kovalkovsky”, šapnuo je prodrmavši je blago za rame.
- 203 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Bilo je potrebno nekoliko minuta da se vlasnica ovog mjesta razbudi.

Učinila je to umorno, ne trgnuvši se niti se iznenadivši. Bila je negdje
drugdje. Na mjestu gdje ništa ne može da dopre.
„Izvinite što vas uznemiravam, gospođo.”
„Ko ste vi?” upitala je pokušavajući da ustane. „Samo da vam
napomenem da ovdje nema šta da se ukrade, čak ni moj život.”
„Ja sam suprotno od lopova. Ja sam policajac.”
„Došli ste da me uhapsite?”
„Ne, gospođo. Zašto bih došao da vas uhapsim?”
Helen Kovalkovsky se zateturala i pala na kauč. Reći da nije u svom
normalnom stanju, bilo bi previše blago. Pijana je nesumnjivo. Možda čak i
malo drogirana. Uprkos sadašnjem izgledu - bila je sama kost i koža, njeno
lice je bilo upalo sa sivim podočnjacima - moglo se nazrijeti da je nekada
bila lijepa djevojka: vižljasta silueta, pepeljasta kosa, svijetle oči.
„Skuvaću vam čaj, to će vas okrijepiti, važi?” predložio je Karadek.
Nije bilo odgovora. Policajac je bio smeten svojim suočavanjem sa
ovom aveti. Ali kako se čuvao buđenja duhova i nije želio da ga nešto
iznenadi, provjerio je da nema vidljivog oružja u salonu prije nego što je
prešao u kuhinju.
Bila je to prostorija sa zamazanim prozorima koji su gledali na polje
obraslo visokom travom. Posuđe se nagomilavalo u sudoperi. Frižider je
bio skoro prazan osim kutije s jajima i komore zamrzivača u kojoj je bilo
flaša džina. Na stolu su bile kutije s lijekovima: valijum, tablete za
spavanje i slično. Mark je uzdahnuo. Bio je na poznatom terenu. Dugo
vremena je i sam špartao po ovoj no man’s land - pravi pakao na zemlji -
kojom su prolazili oni koji ne podnose više život, ali koji, iz raznoraznih
razloga, još uvijek bili spremni da ga potpuno napuste.
Stavio je vodu da se zagrije i pripremio čaj s onim što mu je bilo pri
ruci: limun, med, cimet.
Kad se Mark vratio u salon, Helen je i dalje sjedila na kauču. Mark joj
je pružio šolju toplog limuna. Otvorio je usta, ali se predomislio. Objasniti
toj ženi šta radi kod nje učinilo mu se na trenutak kao nepremostivi
zadatak. Helen je okvasila usne u šolji i pila čaj u malim gutljajima. Praznih
očiju, povijenih leđa, između preopterećenosti i premora, bila je slika i
prilika te kuće: uvenula, ukočena, presahla. Karadek se sjetio izmučenih
modela slikara Egona Šilea, njihovih bolešljivih lica, njihove žućkaste kože
zbog čega su izgledali više mrtvi nego živi.
Osjećajući se neprijatno u zamračenoj kući, Mark je otvorio roletne i
provjetrio salon. Zatim je bacio pogled na biblioteku, zapažajući knjige
koje je i sam volio i na koje nije očekivao da tu naiđe, na jednoj zabačenoj
- 204 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

farmi u Ohaju: Pet Konroj, Džejms Li Burk, Džon Irving, Edit Varton, Luiz
Erdrih. Čak i jedan primjerak kaligrama Gijoma Apolinera objavljenih u
Univerzitetskim novinama Kalifornije!
„Ovo je moj omiljeni pjesnik”, reče uzimajući ovo djelo.
Na spomen ovoga, Helenino lice je izgledalo kao da je živnulo. Na
nevještom engleskom, Karadek je nastavio da zadobija njeno povjerenje,
pričajući joj o Apolineru, pjesmama za Lu, o velikom ratu, njegovom djedi
koji je poginuo u borbi, španskom gripu, njegovoj ženi Elizi koja je bila
stručnjak za taj period, o njihovom susretu, kako mu je dala osnove i
probudila u njemu ljubav prema umjetnosti.
Kad je završio, sunce je bilo zašlo, prostorija je bila utonula u tamu. I
desilo se čudo. Helen mu je prepustila nekoliko odlomaka iz svoje priče: o
tome kako je bila dobar đak, suviše često primorana da propusti časove da
bi pomagala roditeljima, o tome kako je bila studentkinja koja obećava,
kako se premlada udala za lošu osobu, o životu supruge s mučnom
svakodnevicom, ali koju je obasjalo rođenje njenog sina Timija, njene
jedine sreće u životu sa knjigama. Zatim o bezdanu poslije Timijeve smrti i
mračnih godina koje su uslijedile.
Prije nego što s obje noge noge budu u grobu, ljudi nikada nisu sasvim
mrtvi, mislio je Mark gledajući je. Naravno, uvijek je bilo lakše povjeriti se
neznancu, ali Helen je pričala kao da već dugo vremena ni s kim više nije
razgovarala. Kad je nastala tišina, ona je popravila kosu svojim dugim
prstima poput mamurne princeze. Mark je to iskoristio da bi uzeo riječ:
„Došao sam ovdje zbog potreba jedne istrage.”
„Nisam ni sumnjala da niste došli čak iz Pariza zbog mojih lijepih
očiju”, primijetila je Helen.
„Radi se o priči koja je istovremeno i vrlo jednostavna i vrlo
komplikovana”, odgovorio je Karadek. „Priči koja je prije deset godina
uništila živote nekoliko osoba i za šta posredno možda vi imate ključ.”
„Recite mi više o tome”, zatražila je.
Karadek je počeo da priča o njihovoj istrazi, Rafaelovoj i njegovoj,
zatim o nestanku Kler. Helena se postepeno preobražavala, ali istinski.
Njene oči su se ponovo upalile, ramena ispravila. Sve to neće potrajati,
oboje su to znali. Počev od sutra, ona će ponovo uroniti u rijeku džina i
votke i daviće se u magli lijekova. Ali večeras je opet imala bistru glavu i
oštar duh. Dovoljno u svakom slučaju da bi bila u stanju da čuje cijelu
priču o „djevojci iz Bruklina” i shvati razvoj događaja. Dovoljno da Marku,
poslije njegove priče, postavi, pomalo zajedljivo, jedno jedino pitanje:
„Znači, ako sam dobro razumjela, prešli ste hiljadu kilometara iz
Njujorka zato što tragate za porukom koja je greškom poslata u imejl
sanduče mog muža prije jedanaest godina?”
- 205 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Tako je, 25. juna 2005. tačnije” odgovorio je Karadek, „ali sam
svjestan da kad se stvari ovako izlože izgledaju pomalo besmisleno,”
Nakratko je izgledalo da je Helen Kovalkovsky ponovo obamrla, a
onda se povratila i sredila svoje misli.
„Otkako smo se smjestili ovdje 1990, imamo telefonsku liniju na
Alenovo ime. Zadržala sam je i nakon njegove smrti, što objašnjava kako
ste došli do mene zahvaljući bijelim stranicama. Isto važi i za internet:
pretplatili smo se na ime mog muža, ali to bilo samo zato da bismo učinili
sinu. Alen se nimalo nije razumio u informatiku. Tim je koristio mejl i
konekciju.”
U Marku se rodila nada. Istina je tu: u ovoj kući. Osjećao je to, znao je
to.
„Da je Tim dobio neki čudan mejl, da li bi vas obavijestio o tome?”
„Ne, zato što bi me to zabrinulo, a on se uvijek trudio da me zaštiti.”
„Da li bi to spomenuo ocu?” Teška tišina.
„Tim je uglavnom izbjegavao da priča s ocem.”
„Da li vaš nalog i dalje važi?” Helen je odmahnula glavom.
„Nemam više internet konekciju od smrti sina. Znači, već skoro deset
godina ta adresa više ne postoji.”
Ovoga puta Mark je bio vidno uznemiren. U glavi su počele da mu se
roje sumnje.
Njegova intuicija se poigravala s njim. Pomislio je na etimologiju
riječi: običan odraz u ogledalu. Pouka. Himera. Duhovni sklop.
Jedan tren je osjećao kako se zanosi prije nego što će ponovo čvrsto
stati.
„Helen, da li ste sačuvali kompjuter vašeg sina?”

2.
Njujork
Ozbiljnog lica, Alen je razmišljao u tišini. „Direktno ili indirektno, Ted
Kouplend je ubio Džojs Karlajl”, ponovio sam.
„To je besmisleno”, nije htio ni da čuje glavni urednik. „Ne možemo da
baratamo tako krupnim stvarima bez dokaza. To je neodgovorno!
Kouplend je možda republikanac, ali to je najbolji predsjednički kandidat
poslije Kenedija. Ne dolazi u obzir da ga moje novine dovedu u težak
položaj s pričom koja baca ljagu na njega.”
Što je više odmicao naš razgovor, to sam više uviđao neku
neodređenu opčinjenost Alena ovim političarem. Kouplend je bio čovjek iz
njegove generacije, čovjek s kojim se osjećao ideološki blizak. Prvi put je
- 206 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

do vrata moći stigao jedan republikanac koji je vatreno kritikovao

krajnosti neoliberalizma, propovijedao kontrolu naoružanja i distancirao
se od religije. Guverner Pensilvanije je raznio linije američkog političkog
pejzaža. Gotovo čudesnim spletom elemenata, trijumfovao je nad svim
populistima iz svog tabora.
Da budemo potpuno iskreni, ni ja sam nisam bio neosjetljiv na
retoriku kandidata. Sviđalo mi se kada citira Štajnbeka i Marka Tvena u
svojim govorima. Tokom glasačkih debata, radovao sam se kad je počistio
Trampa i Benu Karlsonu pokazao gdje mu je mjesto. Kouplend je imao
jasan ambiciozni plan, govorio je inteligentne stvari na koje sam bio
osjetljiv: volja da se odrede dugoročne političke odluke, to što je kandidat
iz srednje klase, uvjerenje da je neodrživo i pogubno da od rasta američke
ekonomije korist sada ima samo beskrajno mala manjina superbogatih.
Možda je Kouplend bio tip na mjestu - ili makar najmanje loš političar
u zemlji - ali bio sam ubijeđen da je on upleten u otmicu Kler. Međutim,
izabrao sam drugi ugao iz koga bih Alena mogao da vežem za svoj cilj:
„Hoćete li da idem dalje?” rekao sam. „Kouplend je takođe ili neko iz
njegovog okruženja, odgovoran za smrt Florans Galo.”
„Sad je dosta!” prasnuo je.
Da bih ga uvjerio, izvadio sam jednu za drugom svoje dvije najjače
karte: mjesto s kog je pozvan broj 911 koje je odgovaralo adresi gdje živi
Florans, kao i DNK Blanta Liebovica pronađen na mjestu zločina.
Poklapanje ova da događaja bacilo je novinara u razmišljanje. Čim se
probudilo sjećanje na Florans, Alen je počeo da se probražava. Njegove
crte lica ogrubjele, pogled mu se zažario, bore postale dublje.
„Poznajete li Liebovica?” upitao sam.
„Naravno”, odgovorio je ljutito. „Svi novinari koji su se već približili
Kouplendu, znaju ko je Blant Liebovic: njegov lični tjelohranitelj. Nalazi se
u njegovom okruženju već dugo. To je ujak Zore Zorkin.”
Bilo je to drugi put da čujem to ime. Alen mi je dao sva potrebna
objašnjenja:
„Zora Zorkin je Kouplendova sjenka. Ona je njegova direktorka
kampanje i glavna savjetnica. Ona ga prati gdje god da ide. Radila je u
njegovom kabinetu otkako je postao guverner, a prije toga je proizvela da
ga izaberu za gradonačelnika Filadelfiije. Ne kažem da je marioneta, ali da
nije bilo Zore, on bi još uvijek bio profesor prava na univerzitetu u
Pensilvaniji.”
„Zašto uopšte ne znam ko je ona?”
„Zato što je diskretna i što šira javnost ne poznaje odista sive
eminencije, mada se i to sada mijenja: prije tri mjeseca, Njujork tajms ju je

- 207 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

stavio na naslovnu stranu svog časopisa sa ovim naslovom: „Sexiest Brain

of America”. Pravo da vam kažem, mislim da nisu pretjerali.”
„Šta je na njoj tako izvanredno?”
Alen je zaškiljio.
„Dugo vremena, zbog njenog držanja niko nije zazirao od nje. Ali ta
vremena su prošla: svi danas znaju da je Zora krajnje hladnokrvna
šahistkinja koja je uvijek nekoliko poteza u prednosti nad svojim
protivnicima. Tokom glasačke kampanje, ona je bila strahovito efikasna i
prikupila je fondove, naročito kod predvodnika Fejsbuk generacije koji su
mogli samo da uče od nje. Dok je još bio vrlo nisko po istraživanjima,
Kouplend je mogao da se održi na površini zahvaljujući tom novcu i da
čeka da se tendencija promijeni. Zorkinova je dakle taktičarka i strateg
kome nema ravnog, ali je i stručnjak za niske udarce, bijesni pitbul koji
nikada ne olabavljuje svoj ugriz.”
Slegnuo sam ramenima.
„Tako je svuda”, rekao sam. „U biznisu, politici, spektaklu. Svim
moćnim ljudima treba neko ko će umjesto njih da uprlja ruke.”
Dok mi je klimao glavom u znak odobravanja, Alen je pritisnuo
interfon da bi pozvao Krisa i Krosovu.
„Djeco, pošaljite mi sve što budete pronašli o rasporedu guvernera
Kouplenda za subotu 25. juni 2005.”
Bio sam sumnjičav u pogledu ovog poduhvata.
„Na dan Džojsine smrti? Šta očekujete da ćete naći poslije deset
godina?”
„Sve ovo me prevazilazi”, uzadahnuo je, „ali vidjećete za šta su sve
sposobni Kris&Kros. Oni koriste „inteligentni” algoritam koji će potražiti
informaciju munjevitom brzinom u tadašnjoj štampi, na vebsajtovima,
blogovima i društvenim mržama. Znate podjednako dobro kao ja, sa
internetom se ništa ne briše: čovjek je stvorio čudovište koje više ne može
da kontroliše, ali to je druga priča...”
Dok je on pričao, Alen je pritisnuo daljinski da bi bacio pogled na
informativne kanale koji su prenosili republikansku konvenciju.
Na Medison Skver Gardenu, pred deset hiljada ljudi, govornici su se
smjenjivali da bi o svom kandidatu ispričali hvalospjeve. Na nekoliko
džinovskih ekrana, ličnosti iz sporta i spektakla aplaudirale su kličući
gromoglasno, vatreno i oduševljeno što mi je izgledalo smiješno. Prekjuče
su poslanici partije glasali da bi odredili svog kandidata. Za manje od
jednog sata, Ted Kouplend će izgovoriti svoj govor pobjednika. Zatim će
biti tradicionalno puštanje balona i kiša trobojnih konfeta...
„Alene, šaljemo ti materijal”, saopštio je glas Erike Kros na interfonu.
- 208 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Dokumenta su počela da se ukazuju na monitoru okačenom na zidu.

Kris je pojasnio:
„Od 2004. zvanična agenda guvernera je dostupna na sajtu države
Pensilvanije. Dovoljno je znati kako da se preuzme. Evo, dakle, rasporeda
od tog 25. juna 2005:
9h - 10:30h: Konačni krug pregovora sa sindikatima za utvrđivanje
mjera koje imaju za cilj poboljšanje efikasnosti javnog prevoza.
11h - 12h: Susret sa nastavnicima gimnazije Čester Hajts.

„A evo i svih fotografija iz novinskih članaka ili s blogova koje sam

mogao da sakupim sa ova dva događaja”, saopštila je riđokosa.
Niz fotografija se pojavi na ekranima: Kouplend kako pozira sa
sindikalistima, potom sa nastavnicima i učenicima.
„Zora i Blant nikada nisu mnogo daleko”, primijetio je Alen
označavajući olovkom masivnu siluetu tjelohranitelja i tananiju siluetu
žene bez godina, često dijelom zaklonjene ili isječene na fotografijama.
„Za sada nema ničeg neuobičajenog”, rekao sam. „Nastavak je vrlo
zanimljiv”, odgovorio je Kris. „Dva naredna sastanka su bila upisana u
Kouplendovoj agendi za popodne:

12:30h - 14 h: Ručak i razmjena sa osobljem staračkih domova iz

okruga Montgomeri.
15h: Svečano otvaranje sportskog kompleksa Metropol u Filadelfija
Nortistu.

„Ali Kouplend je rekao da je bolestan”, dopunio je novinar. „U oba

slučaja, predstavljao ga je Anabel Skivo, viceguverner.”
„To nije logično”, priznao je Alen. „Nortist je uvijek bila Kouplendova
omiljena četvrt i znam za Metropol: to je gigantski projekat, ne montažna
sportska hala. Da bi Kouplend propustio takvo svečano otvaranje, sigurno
mora da se desio neki značajan i nepredviđen događaj.”
Sada je Alenovo uzbuđenje bilo opipljivo i rječitije.
„Pretpostavljam da poslije nisu čitavog dana više vidjeli Kouplenda u
Filadelfiji.”
„Niste u pravu!” uzviknuo je Kris vidjevši novu sliku. „U šest sati po
podne prisustvovao je košarkaškoj utakmici Filadelfije 76ers u Vels Fargo
Centru pred više od dvadeset hiljada ljudi.”

- 209 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Približio sam se monitoru. Obavijen šalom i s kačketom navijača,

Kouplend nije izgledao kao neko ko je upravo ubio neku ženu, ali u tome
nije bilo ničeg čudnog. Svi znaju da političari umiju da se pretvaraju.
„Imaš li druge fotografije s utakmice?”
Nova hrpa snimaka je preplavila ekrane.
Ovoga puta ni na jednoj se nije mogao primijetiti tjelohranitelj ili
direktorka kampanje.
„Erika, pronađi mi fotografije s drugih utakmica”, zatražio je Alen.
„S kojih?”
„Sa utakmica koje su igrane u Vels Fargu malo ranije tog dana.”
Proteklo je trideset sekundi prije nego što se mlada žena ponovo oglasila:
„Iskopala sam ovo na primjer: utakmica protiv Keltiksa prethodne
nedjelje ili ona protiv Orlanda krajem aprila.”
Za ova dva susreta, ponavljala se ista scena: Zora je sjedila u redu iza
guvernera. Na nekim uvećanim kadrovima, mogla se takođe primijetiti
gromada Blanta Liebovica kako stoji na središnjem prolazu.
„Pogledajte! Zorkinova je i dalje na istom mjestu iza Kouplenda. Osim
te famozne subote, 25. juna. To nije slučajnost, Alene!”
Glavni urednik nije ima šta da prigovori.
„Koliko vremena treba da se iz Filadelfije kolima stigne do Njujorka?”
upitao sam.
„Sa zastojima? Rekao bili oko dobra dva sata.”
Povukavši se u fotelji, zažmurio sam i razmislio tri minuta. Bio sam
siguran da sam shvatio šta se desilo tog junskog dana 2005, trebalo samo
da izaberem prave riječi da bih povukao Alena sa sobom. Morao je da mi
pomogne, jer sam prvi put nazirao rješenje kako da pronađem Kler i da mi
se vrati živa i zdrava.
„Sve je kristalno jasno, Alene”, rekao sam otvorivši oči prije nego što
mu budem izložio svoj scenario. „Te subote, guverner, Zora i Blant su otišli
iz Filadelfiije kolima početkom popodneva. Kouplend ima sastanak sa
Džojs. Razgovor se loše odvija. Prerasta u svađu. Kouplend paniči i ubija
je. Potom otkriva da ga je Florans snimila bez njegovog znanja. Vraća se u
Filadelfiju sam, bez tjelohranitelja, da bi prisustvovao košarkaškoj
utakmici i dao lažan utisak da je sve u redu. Za to vrijeme, Blant i Zora
ostaju u Njujorku i staraju se da obave prljavi posao: premještaju tijelo
Džojs, namještaju mjesto zločina da bi se povjeravalo da se ova
predozirala i uklanjaju Florans da ne bi mogla da im naudi. Sve je održivo,
pobogu!”
Satrven, Alen je stavio glavu među ruke. Imao sam utisak da sam ušao
u njegovu glavu. Brujalo je od haosa i bijes se miješao sa bolom. Možda se
- 210 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

ponovo sjećao srećnih dana sa Florans. Tog trenutka kad je još sve bilo
moguće: da ima djecu s njom, da pravi planove o budućnosti, da ima taj
opojni osjećaj da je glumac, a ne običan statista u sopstvenom životu.
Možda je zamišljao tu okrutnu smrt koju je pretrpjela jedina žena koju je
ikada volio. Možda je razmišljao o vremenu koje je otada proteklo. Vrijeme
provedeno u satiranju od rada da bi otupio. Možda je pomišljao da Merilin
Monro nije griješila kada je tvrdila da je uspješna karijera predivna stvar,
ali da se uz nju ne možeš pribiti noću kad ti je hladno.
„Šta ćete da radite?” upitao me je kao da se budi iz teškog sna. „Da li
ste spremni da mi pomognete, Alene?”
„Ne znam da li sam spreman, ali ću to učiniti, u znak sjećanja na
Florans.”
„Da li imate načina da pozovete Zorkinovu?”
„Da, imam njen broj mobilnog telefona. Onaj koji sam koristio da bih
pregovarao s njom o intervjuu sa Kouplendom.”
Dok je tražio u adresaru njen telefon, sastavio sam kratku SMS
poruku koja je glasila ovako: Znam šta ste uradili Florans Galo, Džojs
Karlajl i njenoj kćerki.
„Nisam siguran da je to dobra zamisao, Rafaele. Lako će ući u trag
vašem telefonu. Bićete locirani za manje od deset minuta.”
„Ali tome se baš i nadam”, odgovorio sam. „I ja znam da igram šah.”

- 211 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

22

Zora

Hladnokrvne životinje su
jedine koje imaju otrov.
Artur Šopenhauer

1.
Sedamnaest godina ranije Proljeće 1999.
Zovem se Ted Kouplend. Imam trideset devet godina. Profesor sam
ustavnog prava i političkih nauka na Pensilvanijskom univerzitetu. Ovog
subotnjeg prijepodneva, u proljeće 1999, vraćam se s pecanja, ali kao i
obično, bio je to izgovor da bih proveo nekoliko spokojnih sati u prirodi.
Dok privezujem čamac za drveni ponton koji zalazi u namreškanu
vodu jezera, Argos, moj Labrador, hrli ka meni i vrti se oko mene lajući i
mašući repom.
„Hajde, dođi kuco moja!”
On me pretiče i grabi u pravcu velike brvnare, moderne konstrukcije,
sa skladnom kombinacijom tisovine, kamena i stakla. Moje utočište svakog
vikenda.
Čim stignem kući, pripremam sebi kafu, slušajući na radiju saksofon
Lestera Janga. Zatim se smještam na terasu sa podom od drvenih kolutova
i uživam u cigareti prelistavajući novine i ispravljajući neke radove. Na
mom telefonu, jedna poruke od moje žene, Kerolin, koja se zadržala u
Filadelfiji i koja treba da mi se pridruži sredinom dana. Računam na tebe
da mi spremiš špagete s pestom! Ljubim te! K.
Zvuk motora me tjera da podignem glavu. Stavljam naočare za sunce i
škiljim. Čak i iz daljine prepoznajem odmah tu majušnu siluetu koja žustro
korača: Zora Zorkin.
Kako da je zaboravim? Bila je moj đak prije četiri ili pet godina, i to ne
bilo kakav. Bila je ubjedljivo najbolja studentkinja u čitavoj mojoj karijeri
predavača. Živog duha, neumoljiva, vanredne sposobnosti da razvije
inteligentno rezonovanje na sve moguće teme. Fenomenalno znanje o
politici i istoriji Sjedinjenih Država. Prava patriotkinja koja je na ravnoj
nozi branila pozicije koja sam ja zastupao i one druge s kojima se nisam
- 212 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

slagao. Briljantan duh, znači, ali ništa drugo: nema smisla za humor, ima
slabu empatiju, i koliko znam, nema ni druga ni drugaricu.
Sjećam se da sam uvijek osjećao istinsko zadovoljstvo u diskutovanju
s njom, što nije bio slučaj sa svim mojim kolegama. Mnogi nastavnici su se
osjećali neugodno pored Zore. To je zbog njene hladne inteligencije koja je
ponekad imala nešto uznemirujuće. To je zbog njenog pogleda, često
odsutnog kad bi se udubila u svoja razmišljanja i koji bi se najednom
upalio prije nego što vam zarije pronicljivu misao kao koplje.
„Dobar dan, profesore Kouplend.”
Ona stoji ispred mene, loše odjevena, plivajući u izlizanim
farmerkama i nezgrapnom plišanom džemperu, držeći na ramenu remen
ranca koji mora da ima još od gimnazije.
„Zdravo, Zora. Čemu dugujem ovu posjetu?”
Razmjenjujemo nekoliko uobičajenih rečenica, potom mi ona govorio
o njenim počecima u profesionalnom životu. Čuo sam za njen put. Znam
da se ovih posljednjih godina, nakon fakulteta, brusila radeći za više
lokalnih izbornih kampanja, dobivši vrlo laskave rezultate s kandidatima
koji su tada imali vrlo mali značaj, izgradivši reputaciju političkog
savjetnika koga je bolje imati uza sebe nego protiv sebe.
„Mislim da vrijedite više od toga”, kažem posluživši je šoljom kafe.
„Ako želite da napravite velike stvari, treba da nađete kandidata po mjeri
vaše inteligencije.”
„Tačno”, odgovorila je. „Mislim da sam pronašla jednog.”
Posmatram je kako duva u kafu. Ten boje mjeseca obasjava joj lice čija
je sva ljepota izbrisana debelim i loše skraćenim šiškama koje joj padaju
preko očiju.
„Stvarno? Da li ga znam?”
„To ste vi, Ted.”
„Ne shvatam.”
Ona otkopčava rajsferšlus na njenom rancu da bi odatle izvadila
planove oglasa, slogan, odštampane i ukoričene stranice na kojima je
opisana izborna strategija. Dok otvara svoj materijal na starom
stolarskom stolu koji mi služi kao baštenski sto, zaustavljam je prije nego
što ode dalje:
„Čekaj, Zoro, nikada nisam htio da se bavim politikom.”
„Već ste u njoj: vaše udruženje, vaš mandat gradskog savjetnika...”
„Hoću da kažem da nemam velikih ambicija.” Ona me gleda svojim
krupnim zmijskim očima. „Mislim da imate.”
„Na kom mjestu bi htjela da se predstavim?”

- 213 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Za početak, u opštini Filadelfije. Zatim, na mjestu guvernera

Pensilvanije.”
Sliježem ramenima.
„Pričaš koješta, Zoro. Filadelfija nikad nije izabrala republikanca na
njenom čelu.”
„Jeste”, odgovara ko iz topa. „Bernarda Semjuela, 1941.”
„Dobro, možda, ali to je bilo prije šezdeset godina. Danas to ne bi više
bilo moguće.”
Smatra moj argument neubjedljivim.
„Vi, Tede, niste pravi republikanac, a vaša žena potiče iz stare i veoma
ugledne demokratske porodice.”
„U svakom slučaju, Garland će ponovo biti izabran za fotelju.”
„Garland neće izaći”, uvjerava ona. „Ma šta kažeš?”
„Znam, to je sve. Ali ne pitajte kako.”

2.
„Pod pretpostavkom da hoću da se bavim politikom, zašto bih se
kladio na tebe, Zoro?”
„Ne shvatate, Ted, ja se kladim na vas.”
Pričali smo već skoro sat vremena. Uprkos samom sebi, upleo sam se
u igru. Znao sam vrlo dobro da ću stupiti na opasnu teritoriju. Znao sam
vrlo dobro da ne treba da se upuštam u avanturu za koju sam znao da
nema povratka. Ali u to vrijeme sam imao utisak da sam već obišao jedan
krug oko svog života. Prolazio sam kroz period sumnji. Više nisam bio
siguran ni u šta: ni u svoj brak, ni u svoj poziv nastavnika, ni u smisao koji
želim da dam svom životu. A ova djevojka je umjela da pronađe riječi. Bila
je dalekovida i vidjela je jasno. Iz njenih usta, ništa nije izgledalo
nemoguće. Sutrašnji dani su izgledali uzbudljivi i veličanstveni. U osnovi,
zar to nije ono što sam oduvijek čekao: susret s nekom izvanrednom
osobom koja će mi promijeniti život, izvući me iz komfornog ali skučenog
života?
Uzalud sam pokušao da odolim iskušenju, ali Zora je odbacivala sve
moje primjedbe.
„Ne vjerujem u Boga, to znaš. A američki birači ne vole kandidate
ateiste.”
„Ne morate da to oglašavate na sva zvona.”
„Već sam pušio travu.”
„Kao i svi, Tede.”
„I sada mi se dešava da je pušim.”
- 214 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„U tom slučaju, prestanite smjesta, a ako vam postave pitanje,

tvrdićete da niste uvlačili dim.”
„Nemam privatnu imovinu da bih finansirao kampanju.”
„Moj je posao da nađem novac, ne vaš.”
„Idem na medicinsko liječenje već godinama.”
„Od čega ste bolesni?”
„Patim od blagog bipolarnog poremećaja.”
„Vinston Čerčil je bio bipolaran, general Peton je bio bipolaran. Baš
kao i Kelvin Kulidž, Abraham Linkoln, Teodor Ruzvelt, Ričard Nikson...”
Potirala je njegove argumente jedan po jedan. Sada više nisam želio
da ode. Želio sam da nastavi da mi priča i zaliva to zrno nade koje je
zasadila u meni. Želio da nastavi da mi priča da ću postati gradonačelnik
petog najvećeg grada u državi. I želio sam da se još malo pretvaram kako
joj vjerujem.

3.
Kad me je skoro ubijedila, Zora je promijenila ploču. Bilo je to nešto
što sam morao potom da naučim: niko nije mogao zadugo da krije svoje
tajne od Zore Zorkin.
„Sada kada ste završili sa svojim lažnim opravdanjima, mogli bismo
da se pozabavimo pravim problemima, zar ne mislite tako?” Napravio sam
se da ne shvatam: „Šta pod time misliš?”
„Politikom. Sigurno ste već na to mislili, Ted. Vi ste stvoreni za to.
Dovoljno je prisustvovati bilo kojem vašem predavanju da bi se u to
uvjerilo. Vaše intervencije su nas pokoravale. Vaši žestoki napadi su
pogađali pravo u metu. Svi su upijali vaše riječi. Još se sjećam vašeg gnjeva
zbog isuviše velikog broja siromašnih radnika ili Amerikanaca koji ne
raspolažu zdravstvenim osiguranjem. Uvijek će mi ostati u sjećanju vaši
govori o nestanku američkog sna i o mjerama koje treba preduzeti da bi se
on ponovo vrati. Vi imate to u krvi.”
Otvorio sam usta da bih joj protivurječio, ali nisam našao riječi.
Les mots.
„Nešto konkretno je uticalo da se odreknete politike, priznajte Ted.
Nešto što smatrate nepremostivim hendikepom.”
„Tvoja jeftina psihologija ovdje ne pije vodu.”
Zora me je izazivački pogledala.
„Koju to strašnu tajnu krijete, profesore Kouplend?”
Oslonjen na ogradu, ćutao sam i dalje. Pogled mi se gubio u daljini, na
površini jezera koja je svjetlucala u hiljadama iskrica.
- 215 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Zora je pokupila svoje stvari u ranac.

„Dajem vam jedan minut, Tede”, nastavila je gledajući na sat. „Ni
sekunde više. Ako nemate povjerenja u mene, bolje ja da odmah
prekinemo.”
Uzela je cigaretu iz paklice koju sam ostavio na stolu i stala da zuri u
mene.
Prvi put sam osjetio kakvu opasnost zaista predstavlja ta djevojka.
Nisu mi se svidjeli njeni maniri. Nije mi se sviđalo da me neko satjera uza
zid. Još nekoliko sekundi sam imao tu slobodu da kažem „ne”. Najveću od
svih sloboda. Ali čemu služi sloboda ako vam ne dopušta da živite svoje
snove?
„U redu”, rekao sam, sjedajući pored nje. „U pravu si: postoji jedna
epizoda u mom životu koja me može lišiti političke sudbine.”
„Slušam.”
„Ne očekuj strašna otkrovenja. Ovo je tužno banalno. Prije desetak
godina, nekoliko mjeseci sam održavao vezu s jednom ženom.”
„Ko je to bio?”
„Zove se Džojs Karlajl. Bila je volonterka, zatim službenica u mom
udruženju Tejk Bek Jor Filadelfrija.”
„Da li vaša žena zna za to?”
„Da Kerolin zna, više mi ne bi bila žena.”
„Gdje stanuje ta Džojs Karlajl sada?”
„U Njujorku. Ali to nije sve: dobila je kćerku Kler, koja sada ima osam
godina.”
„Kćerka kojoj ste vi otac?”
„Da, vrlo vjerovatno.”
„Da li je Džojs pokušala da vas ucijeni?”
„Ne. To je dobra žena. Slobodna, ali vrijedna poštovanja. Njena majka
radi u pravnoj službi grada.”
„Da li ste ostali u kontaktu?”
„Ne. Nemam vijesti o njoj već godinama, ali nisam se ni trudio da se
raspitam.”
„Da li mala Kler zna da ste joj vi otac?”
„Nemam pojma.”
Zora je uzdahnula i ponovo poprimila taj čudni odsutni izgled koji je
imala kad razmišlja. Ćutke sam očekivao njenu presudu, kao školarac koga
su uhvatili da je stavio prst u teglu pekmeza.

- 216 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Upravo u tom trenutku je trebalo da odustanem, ali Zora je izgovorila

tačno riječi koje sam želio da čujem:
„To jeste nezgodno, tačno je. Sve to bi moglo da ispliva bilo kada, ali
rizikovaćemo. Najvažnije je da se situacija drži pod kontrolom. Znamo da
je postojala ta epizoda u vašem životu i da može potencijalno postati
problem. Možda se to nikada neće desiti, ali ako se desi jednoga dana, ako
to postane problem, bavićemo se njime u datom trenutku.”

4.
„Ako to postane problem, bavićemo se njime u datom trenutku.”
Rečenica je bila predskazanje i ja sam to znao. Bar sam se toga bojao.
Ali moram da budem iskren. Znajući čak za dramu koja se odigrala
nakon toga, lagao bih ako bih rekao da žalim zbog moje odluke. I čak bi
otišao još dalje: lagao bih ako bih tvrdio da ne osjećam nostalgiju za tim
jutrom. Jutrom kada je sve počelo. Jutrom kada se ta čudna djevojka
iskrcala kod mene u svojim nevjerovatnim krpicama i s pohabanim
rancem. Jutrom kada je raširila svoje stvari po mom starom stolarskom
stolu i kada mi je rekla:„Da li ste spremni da pišete novo poglavlje
političke istorije Sjedinjenih Država, Ted? Poglavlje u kome ćete vi biti
heroj.”

- 217 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

23

Smoking Gun 29

Pravilo br. 2: Ne povjeravajte se prijateljima,

iskoristite svoje neprijatelje [...].
Ako nemate neprijatelja, nađite način da ih steknete.
Robert Grin

1.
„Hoćemo li jednu partiju u 20 dolara, gospodine?”
Predlog je dolazio od jednog beskućnika s gustom bradom koji je pod
miškom nosio kutiju s igrama.
„Drugi put, rado. Danas imam sastanak”, rekao sam pruživši mu
novčanicu.
Sjedeći za jednim kamenim stolom, čekao sam Zoru Zorkin u uglu
Vašington Skver Parka namijenjenom šahistima.
Već je bilo kasno, ali je u parku još uvijek bilo uzavrelo. Bilo je živo i
veselo kao što to biva u ljetnje subotnje veče, kada dan nikako da se završi,
kada je vazduh naklonjen muzici, tumaranju, glasnom smijehu i igranju
valcera.
Atmosfera koja je suprotna mom stanju duha. Nisam dobro, Kler. Ova
tri posljednja dana, da ne bih poludio, uspio sam da potisnem svoju
strepnju, ali među svim ovim bezbrižnim ljudima, moj strah za tebe je
ponovo isplivao na površinu.
Čim bih počeo da radim ili razmišljam, ponovo bih vidio prizore s
kamere za video-nadzor. One na kojima te zbir Anželi ubacuje u gepek
svojih hromiranih mrtvačkih kola. One na kojima iz sveg glasa uzvikuješ
moje ime: „Rafaele! Pomozi mi, Rafaele! Pomozi mi!”
U kakvom si slanju tri dana poslije otmice? I taj život koji nosiš? Da li
ćemo biti te sreće da slavimo rođenje našeg djeteta?
Da li si još živa? Sve do sada nikada nisam u to posumnjao, ali to je
izgleda više zbog moje jake vjere u to nego iz ubjeđenja zasnovanog na
čvrstim dokazima. Nesumnjivo još više počiva na bjekstvu čovjeka koji se
29
Predmet ili činjenica koja služi kao neoborivi dokaz zločina. - Prim. prev.
- 218 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

plaši da nije dovoljno jak da bi prihvatio realnost. Što najzad nije tako
strano romansijerima. Sebi to bez prestanka ponavljam, da ne možeš tek
tako zauvijek da nestaneš. Ni sa ovoga svijeta ni iz mog života.
Ovih posljednjih sati, da bih odagnao strah, naporno sam radio. Ja koji
sam obično djelovao kroz junake svojih romana, sada sam se preobrazio u
pravog istražitelja. Otkrio sam tajne tvoje prošlosti, prošao svim stazama,
otvorio sva vrata.
„To sam ja uradila. Da li me još uvijek voliš, Rafaele?”
Šta da ti zamjerim, Kler? To što si izvukla živu glavu? Što si pokušala
da počneš novi život i ostaviš iza sebe sve užase koje si preživjela? Ne,
naravno! Naprotiv, bio sam impresioniran tvojom snagom karaktera,
odlučnošću i tvojom inteligencijom.
„Da li me još voliš, Rafaele?”
Približavam se kraju puta. Skoro sam siguran da sam pronašao
nalogodavca tvoje otmice. Zora Zorkin, žena koja je nesumnjivo ubica i
tvoje majke. Ali ne shvatam kako su te ovi ljudi na kraju našli poslije svih
ovih godina. Zašto sada? Zašto toliko brzo nakon što si mi otkrila svoju
tajnu? Uzalud sam pokušavao da sagledam sve pretpostavke, nešto
ključno mi je izmicalo.
„Da li me još voliš, Rafaele?”
Prestani da mi postavljaš to pitanje, Kler! Da, volim te, ali više ne
znam koga to volim. Da bi nekog volio, moraš da ga poznaješ, a ja tebe više
ne poznajem. Sada imam utisak da se nalazim ispred dvije osobe. S jedne
strane je Ana Beker, ljekarka u koju sam se zaljubio, topla, zabavna, lijepa
duša pored koje sam proveo šest najsrećnijih mjeseci u mom životu. Žena
koju sam trebao da oženim. S druge strane je Kler Karlajl, otporna
zatvorenica koja je preživjela Kiferov pakao, „djevojka iz Bruklina”
misterioznog porijekla. Pred tom takoreći neznankom, osjećao sam
divljenje i očaranost. Ali ne uspijevam da sjedinim vaše dvije siluete. Ko
ćeš biti ako se ponovo nađemo? Oduvijek sam mislio da zajedničko
prevazilaženje nekog velikog iskušenja zauvijek vezuje ljude, a posebno
parove. Prelaženje niza bolnih prepreka bez razdora stvara čvrste spone,
gotovo neuništive. S te tačke gledišta, jedno je sigurno: sada kada znam
tvoju prošlost, sada kada sam razotkrio one koji su te povrijedili, nikada
više nećemo biti stranci jedno drugom.

2.
Okretna i sitna, Zora Zorkin se provukla kroz gužvu koja je sjedila na
klupama Medison Skver Gardena 30. Zahvaljujući svom bedžu, domogla se

30
Višenamjenska zatvorena dvorana u centru Njujorka. - Prim. prev.
- 219 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

kulisa i prešla više stotina metara kroz lavirint hodnika, sve do požarnih
vrata koja su gledala na 31. ulicu a na kojima su stajala dva vojnika.
Blant ju je čekao. Tjelohranitelj je na svom telefonu pokazao nećaki
plavu tačku koja je treperila na softveru za geolokalizaciju.
„Rafael Bartelemi se nije maknuo s mjesta već deset minuta.”
„Gdje je on tačno?”
„Na sjeverozapadnom uglu Vašington skvera, kod šahovskih tabli.”
Zora je klimnula glavom. Simbolika je bila jasna: izaziva je na njenom
terenu. Ona je uglavnom znala da gasi požar i voljela je okršaje, ali je njeno
pravilo bilo da nikada ne potcjenjuje protivnika.
Zamolila je Blanta da je prati sa odstojanja i prešla je ulicu da bi stigla
na 7. aveniju. Čitava četvrt je bila zatvorena. Nije imalo svrhe da pokušava
da krene kolima: ne bi išla brže, a svakako bi rizikovala da je primijeti neki
novinar. Zastala je na minut da bi kupila flašu vode od prodavca na
pokretnoj tezgi. Tada je prikačila slušalice za svoj telefon da bi na radiju
pratila Kouplendov politički govor od koga je čula samo početak.
Govor je bio trešnja na vrhu kolača i zaključak trodnevnog nastupanja
koje je, zahvaljujući njoj, proteklo bez ikakvih smetnji. Kouplendov trijumf
je bio takođe i prije svega njen. Svi politički analitičari su to znali, a sam
Ted je to priznavao: ona mu je pomogla da dobije glasačke izbore i sutra
će ga odvesti do same Bijele kuće.
Drugi kandidati su koristili glomazne timove od stotinu osoba:
savjetnike za političku strategiju, istraživače javnog mnjenja, spin
doktore 31, stručnjake za marketing. Kouplend i ona su funkcionisali po
starom, kao tandem, poput malog zanatskog preduzeća. Njoj je pripadala
strategija, a njemu govori i predstavljanja. Ta formula se pokazala kao
dobitna jer svako od njih dvoje je znao da nije ništa bez onog drugog. Ona
je savjetovala Kouplenda da se prijavi kasno za glasanje i da glumi da
tamo ide samo da bi se simbolički pojavio. Guverner je ostavio favorite da
se međusobno poubijaju tokom prvih debata, ostavši pritajen i postepeno
otkrivajući svoju igru.
Bilo je to čudno doba. Doba kad je nedostajalo državnika. Doba kad za
inteligentne govore i složena razmišljanja nije više bilo mjesta. Doba kada
su samo simplicistički i pretjerani govori uspijevali da nađu medijski
odjek. Doba kad istina više nije bila važna, gdje su lake emocije potisnule
razum, gdje su se samo računali imidž i komunikacija.

Obrazovani ljudi iz sfere društvenih nauka koji dostupnim

31

komunikacijskim metodama utiču na rast ili zaustavljanje pada

popularnosti onoga za koga rade. - Prim. prev.
- 220 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ako se danas Kouplend pojavio kao nov čovjek, prvi mjeseci njegove
unutarstranačke izborne kampanje bili su katastrofalni. Ted je bio izgubio
na prvim okupljanjima članova partije i udaljio se prilikom Super
Tjuzdija 32. Zatim je pomilovan, kao da su se zvijezde sklopile na nebu.
Kouplendove dotadašnje mane odjednom su doživljene kao kvaliteti,
njegov govor je prihvaćen kod javnog mnjenja, a republikanskom
biračkom tijelu je najednom prekipjelo da ih predstavljaju karikature od
kandidata. Ovu igru domina, strpljivo je osmislila i uskladila Zora i u roku
od nekoliko dana, Kouplend je pobrao finansijsku podršku i glasove onih
koji su bili neodlučni.
Uprkos tom novom elanu, borba je bila surova sve do posljednjeg
trenutka. U prvim satima konvencije, ona se čak pribojavala podmuklog
udarca protivnika. Za trenutak je pomislila da će sto trideset
„superdelegata” pokušati neku vrstu puča u korist njihovog protivnika, ali
te „mudrice” nisu imale petlju da idu do kraja i mudro su se svrstale iza
njenog kandidata.
Iskreno, Ted je bio inteligentan političar, čvrst i ozbiljan. Uspješno se
nosio se sa ekonomskim pitanjima i staranačkom politikom. Televizijska
kamera ga je voljela, imao je smisla za humor i harizmu. Uprkos njegovim
centrističkim pozicijama, uživao je kod javnog mnjenja određenu sliku
čvrstog čovjeka tako da su ga lako mogli zamisliti kako uspješno odolijeva
Putinu ili Ksi Jinpingu. Bio je to prije svega optimističan govornik koji
umije da okupi ljude. Ako Kouplend bude dobio na predsjedničkim
izborima - a sada je bila ubijeđena da će se to i desiti - imenovaće je za
potpredsjednika Bijele kuće. Najinteresantniji posao na svijetu. Osoba
koja zaista upravlja zemljom dok predsjednik izvodi šou pred kamerama.
Osoba koja se bavi svime. Ona koja učvršćuje saveze u Kongresu, koja
pregovara sa lokalnim izvršnim organima i saveznim agencijama. Ona,
najzad, koja rukovodi većinom kriza.
Obično Zora nikada ništa nije prepuštala ništa slučaju. Međutim,
posljednja tri dana se uznemirila zbog ponovnog iskrsavanja slučaja
Karlajl. Mračni sati, došli iz prošlosti, koji su isplivali na površinu u
najgorem trenutku kampanje i prijetili da unište sve ono u šta je uložila
više od petnaest godina da izgradi.
Već godinama je predano radila na proučavanju mogućih scenarija da
se suprotstavi svim opasnostima, jedini o kome nije toliko razmišljala jer
je izgledao malo vjerovatan, jeste međutim jedini koji je počeo da se
ostavaruje: dok su skoro deset godina svi smatrali da je mrtva, Kler Karlajl
je počela novi život pod drugim imenom.

32
Super Tuesday, super utorak, termin koji se koristi za unutarpartijske
izbore u američkim saveznim državama. - Prim. prev.
- 221 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Tu vijest je saznala od Rišara Anželija. Kad ju je prošle nedjelje

kontaktirao, ona je gotovo bila zaboravila na mladog policajca iz Bordoa
koga je lično zaposlila jedanaest godina ranije, na zahtjev guvernera, da bi
imala informacije iz prve ruke u vezi sa otmicom njegove kćerke. Od tog
vremena, Anželi je prešao veliki put. Sam bog zna kako, užasno važna
informacija mu je došla iznebuha: Kler Karlajl je živa.
Bez dvoumljenja je odlučila da ne pominje slučaj kandidatu. Bio je to
njen posao: da reguliše probleme kad do njih dođe da ne bi ugrozili
guvernera. Znala je to da radi, voljela je to. Ne spominjući ništa
Kouplendu, deblokirala je fondove - ogromnu sumu - namijenjenim
Anželiju čija je pohlepa bila bezgranična i naložila mu je odredi gdje se
nalazi djevojka, da je otme i zatvori.
Dugo je oklijevala da zatraži da je ubije i skloni njeno tijelo, čime bi
sigurno riješila problem, jedna jedina stvar ju je zadržala: Kouplendova
nepredvidiva reakcija ukoliko za to sazna.
Odlučila je, dakle, da sebi då nekoliko dana da o svemu promisli, ali
sada je pomišljala da je previše čekala i da je krajnje vrijeme da pređe na
djelo.

3.
Uzalud sam vrebao iz daljine već nekoliko minuta, nikako nisam
uspijevao da ugledam Zoru Zorkin dok se nije našla na svega metar od
mene. Mada je bila starija, ličila je na bilo koju studentkinju s njujorškog
univerziteta kojih je bilo puno na Vašington skveru: u farmerkama,
košulji, s rancem i u patikama.
„Ja sam...”, počeo sam ustajući.
„Znam ko ste.”
Osjetih nečiju ruku na mom ramenu. Okrenuli se i ugladah krupnu i
plećatog Blanta Liebovica. Tjelohranitelj me je pretresao od glave do pete i
oduzeo mi telefon, sigurno da bi izbjegao da snimim razgovor. Zatim je
otišao da sjedne na klupu na deset metara od stolova sa šahovskim
tablama.
Zora je zauzela mjesto ispred mene.
„Vjerujem da ste htjeli da me vidite, gospodine Bartelemi.”
Imala je čist i prilično blag glas, suprotno onome što sam očekivao.
„Sve znam”, rekao sam.
„Niko ne zna sve, a vi znate manje od drugih. Ne znate koji je glavni
grad Bocvane. Ne znate koja je moneta u Tadžikistanu ni u Kambodži. Ne
znate ko je bio predsjednik Sjedinjenih Država 1901. niti koje izmislio
vakcinu protiv boginja.”
- 222 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Počela je grubo.
„Stvarno hoćete da se igramo kviza?”
„Šta mislite da znate, gospodine Bartelemi?”
„Znam da negdje u Francuskoj držite zatvorenu moju prijateljicu Kler
Karlajl, vanbračnu kćerku guvernera Kouplenda. Znam da ste prije
jedanaest godina, vi ili on, ili vaš gorila tamo, ubili njenu majku Džojs,
bivšu guvernerovu ljubavnicu.”
Pažljivo je slušala, ali nije bila zbunjena mojim otkrićima.
„U periodu izborne kampanje, svakog jutra dobijam stotinu
anonimnih pisama ovog tipa: guverner je vanzemaljac, guverner je
sajentolog, guverner je žensko, guverner je vampir, guverner je zoofil. To
je sudbina svih političara.”
„Jedino što ja imam dokaze.”
„Baš sam radoznala da saznam koje.”
Bacila je pogled na ekran mobilnog koji je bila spustila na sto. Mobilni
joj se zagrijavao: svuda uzbune i poruke koji su neprestano blinkali.
Pokazao sam pokretom brade na tjelohranitelja.
„DNK vašeg ujaka, Blanta Liebovica, pronađen je na mjestu zločina
Džojs Karlajl.”
Ona je sumnjičavo napućila usta.
„Ako je to stvarno tako, mislim da bi ga policija ispitala još u ono
vrijeme.”
„U to vrijeme nije znala. Danas je drugačije.”
Izvadio sam iz džepa stranice istrgnute iz knjige koju je Alen
pronašao.
„Ima i fotografija Džojs i senatora.”
Posmatrala ih je bez i najmanjeg znaka čuđenja.
„Da, te fotografije su poznate. Vrlo su lijepe, uostalom, ali šta to
dokazuje? Da su se Ted i ta mlada žena lijepo slagali. Zar to nije normalno?
Koliko znam, on ju je bio zaposlio.”
„Te fotografije dovode u vezu...”
Presjekla me je usred riječi nehajnim gestom:
„Ako je to stvarno sve čime raspolažete, nećete naći nikoga ko će
saslušati te budalaštine i povezati ih.”
„Mislim upravo suprotno, da će novinari jedva dočekati da čuju da ste
hladnokrvno ubili jednu od njihovih koleginica, Florans Galo.”
Na ovo je podsmješljivo rekla:

- 223 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„U stvari veoma često sam imala želju da ubijem neke novinare kad bi
u svojim člancima pokazivali nepoštenje, nekompetentnost i intelektualno
siromaštvo, ali sam se uvijek savladala da ne pređem na djelo.”
Vidjevši da sam u ćorsokaku, promijenio sam strategiju: „Slušajte,
Zoro, ja nisam policajac, nisam ni sudija, ja sam samo čovjek koji hoće da
nađe ženu koju voli.”
„Dirljivo, zaista.”
„Kler Karlajl je skrivala svoj identitet deset godina. Mislim da čak i ne
zna ko joj je otac. Pustite je i više nikada nećete čuti za nas.” Odmahnula je
podsmješljivo glavom.
„Hoćete da tvrdite pazar, ali nemate ništa opipljivo u svojoj torbici.”
Ogorčen, mogao sam samo da priznam da je u pravu. Mark i ja smo
vodili ozbiljnu istragu koja nam je omogućila da sklopimo nevjerovatno
složenu slagalicu, ali nijedan od djelića koji smo sakupili nije mogao da
posluži kao sredstvo za razmjenu. Iznijeli smo istinu na svjetlost dana, ali
nedostajalo nam je najvažnije: dokaz istine.

4.
Sjećanje kao svetinja
Mark Karadek i Helen Kovalkovsky ušli su u Timovu sobu svečano
kao u crkvu.
Prostorija je odavala utisak da je dječak odsutan tek nekoliko sati da
bi otišao u školu ili kod druga i da će uskoro banuti, baciti svoj ranac na
krevet prije nego što ode i namaže nutelu na parče hljeba i posluži se
čašom mlijeka.
Iluzija sa dvostukom oštricom: nešto što najprije pruža utjehu, a
potom ojađuje. Dok je parket pucketao pod njime, Mark se zaputio ka
centru sobe osvijetljene sijalicom koja slabo treperi. Čudan miris
peperminta provlačio se kroz vazduh. Kroz prozor se, uprkos noći,
primjećivao zabat krova ambara.
„Tim je maštao da se upiše u školu filma”, objasnila je Helen
pokazujući zidove prekrivene filmskim plakatima.
Mark je bacio pogled po sobi. Sudeći po plakatima, mali je imao dobar
ukus: Memento, Requiem for a Dream, Old Boy, Paklena pomorandža,
Vertigo...
Na policama, čitavi nizovi stripova, figurica junaka iz stripova, hrpe
filmskih časopisa, CD-ovi pjevača ili grupa za koje Karadek nikada nije
čuo: Eliot Smit, Arkad Fajer, D Vajt Strajps, Sufjan Stivens...
Postavljena na zvučnik muzičkog stuba, digitalna kamera.

- 224 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Poklon njegove bake”, pojasnila je Helen. „Tim je sve svoje slobodno

vrijeme posvećivao svojoj strasti. Pravio je amaterske kratkometražne
filmove.”
Na radnom stolu, Dart Vejder telefonska slušalica, posuda s bojicama,
plastična kutija sa praznim DVD-ijevima, šolja sa likom Džesike Rebit i
stari ekran kompjutera u boji.
„Mogu li?” upitao je Karadek pokazavši na kompjuter.
Helen je potvrdnuo klimnula glavom.
„Uključujem ga ponekad da bih gledala njegove filmove ili fotografije.
Zavisi kako koji dan, ali uglavnom me to više muči nego što mi pomaže.”
Mark je sjeo na metalnu stolicu bez naslona koja se vrti. Pomjerio je
ručku da bi spustio sjedište i uključio kompjuter,
Začuo se blagi šum mašine koji se produžio. Na ekranu se pojavio
poziv da se ukuca lozinka.
„Trebalo mi je skoro godinu dana da je otkrijem”, priznala je Helen
sjedajući i sama na ivicu kreveta. „Mekgafin”. Nije bilo teško pogoditi: Tim
je obožavao Hičkoka.
Mark je ukucao osam slova i naišao na desktop i ikonice. U dnu
ekrana, dječak je stavio reprodukciju Dalijevog crteža: Sveti Đorđe ubija
aždaju.
Odjedno se začuo prasak. Sijalica na lusteru je upravo pregorjela
puknuvši tako jako da su se Mark i Helena trgnuli.
Sada je soba bila osvijetljena samo svijetlom kompjuterskog ekrana.
Mark je gutao pljuvačku. Nije mu bilo mnogo prijatno u ovom mraku.
Promaja mu je duvala pozadi u vrat. Povjerovao je da vidi sjenku kako se
nadvija nad njim. On se naglo okrete, naslutivši tuđe prisustvo u prostoriji.
Ali osim Helen, umorne aveti s licem žutim kao vosak, u prostoriji ne bješe
nikoga.
Vratio se na ekran i pokrenuo sanduče s mejlovima. Kao što mu je
objasnila Timova majka, nije bilo internet konekcije i dotični nalog nije
postojao već godinama, ali su već skinute poruke ostale zarobljene u
mašini. Mark je mišem prelazio poruke sve do tog kobnog datuma, 25.
juna 2005.
Osjetio je kako ga peku oči i ježe dlake na podlakticama. Mejl koji je
tražio bio je tu, onaj koji je poslala Florans Galo. Kad je kliknuo da bi ga
otvorio, polarni talas zapahnuo mu je tijelo. Poruka nije sadržavala
nikakav tekst, samo audio fajl s naslovom karlajl mp3.
Sa knedlom u grlu, upalio je zvučnike kompjutera i pustio snimak. Bio
je rječit. Džojsin glas je bio onakav kakvim ga je zamišljao: ozbiljan, topao,
promukao od bijesa i bola. Što se tiče glasa čovjeka koji ju je ubio, nije mu
- 225 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

bio nepoznat. Kad je Mark shvatio o kome se radi, ponovo je preslušao da

bi bio siguran šta je čuo.
Nepovjerljiv, provjerio je i treći put, misleći da ga njegov engleski
vara. Ostao je skamenjen nekoliko sekundi, zatim je podigao slušalicu sa
likom Darta Vejdera i okrenuo Rafaelov broj. Naletio je na njegovu
sekretaricu.
„Rafe, nazovi me što prije možeš. Našao sam snimak koji je napravila
Florans Galo. Slušaj ovo...”

5.
„Ako nemate ništa više da mi kažete, ovaj razgovor je završen,
gospodine Bartelemi.”
Kad je Zora već bila ustala, Blant je krenuo ka nama, mračnog lica.
Držao je moj mobilni u ruci.
„Upravo mu je zvonio telefon”, objasnio je svojoj nećaki. „Pošto niko
nije odgovorio, neki Karadek je ostavio poruku.”
„Jesi li je preslušao?”
Tjelohranitelj je klimnuo glavom.
„Da, a mislim da bi i trebalo i ti.”
Dok je preslušavala poruku, ja sam netremice pratio Zorin izraz lica,
vrebajući svaki njen treptaj, prateći i najmanji drhtaj na njenom
bezosjećajnom licu. Kad je završila, nisam mogao da znam šta je saznala.
Tek kad je riješila da ponovo sjedne, pomislio sam da odnos snaga više
možda nije na moju štetu.
„Da li je Kler živa?” upitao sam.
„Da”, odgovorila je Zorkinova bez okolišanja.
Nisam se ni potrudio da ne pokažem ogromno olakšanje.
„Gdje je ona?”
„Drži je zatvorenu i nadzire negdje u Parizu Rišar Anželi.”
„Hoću odmah da razgovaram sa njom!” Zora je odmahnula glavom.
„Uradićemo kao na filmu. Kler će biti slobodna čim dobijem kopiju
snimka i čim uništite njegov original.”
„Imate moju riječ.”
„Briga me za vašu riječ.” Sve ovo mi je izgledalo previše jednostavno.
„Šta vam garantuje da ga na kraju neću objelodaniti?” upitao sam.
„Šta vam garantuje da, ukoliko Kouplend i ja uđemo u Bijelu kuću,
neki specijalac neće jednog lijepog jutra doći da vam ispali metak u
glavu?” nastavila je ona.

- 226 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ostavila je vremena da njena duhovita opaska proizvede svoj efekat, a

onda je dodala:
„Nema stabilnije situacije od ravnoteže terora. Svako od nas raspolaže
nuklearnim oružjem i prvi koji potegne da uništi svog protivnika izlaže se
opasnosti da i sam bude uništen.”
Posmatrao sam je zbunjeno. Smatrao sam da je predaja malo brza i
nisam mogao da shvatim zadovoljstvo koje je isijavalo iz njenog pogleda.
Mislim da je prozrela moju zbunjenost.
„Niste izgubili, a ja sam dobila, Rafaele. Znate li zašto? Zato što ne
vodimo isti rat i zato što nemamo iste neprijatelje.”
Sjetio sam se šta mi je rekao Alen: Zora je uvijek imala više poteza
spremljenih unaprijed.
„Ko je vaš neprijatelj?”
„Znate kako se ponašaju političari kad se domognu vlasti, Rafaele?
Uvijek pokušaju da udalje sve one kojima duguju svoju pobjedu. Toliko je
utješnije vjerovati da je dotle stigao sam.”
„Taj snimak je vaše životno osiguranje, zar ne?”
„To mi da je sigurnost da me Kouplend nikada neće ostaviti na cjedilu,
jer sada imam čime da ga povučem za sobom.”
„Ravnoteža terora” prošaputao sam.
„To je tajna parova koji traju.”
„Za vas osvajanje moći sve opravdava, zar ne?”
„U mjeri u kojoj će vršenje te moći biti u korist najvećeg broja.”
Ustao sam da bih otišao od stola sa šahovskom tablom.
„Nikada nisam podnosio ljude poput vas.”
„One koji djeluju za dobrobit svoje zemlje?” podrugljivo mi je rekla.
„One koji umišljaju da su iznad infantilnog naroda koji je nesposoban
da sam izabere svoju sudbinu. U pravnoj državi, čak i politika mora da
poštuje pravila.”
Pogledala me je popustljivo.
„Pravna država je varka. Otkako je svijeta i vijeka, jedino pravo koje
postoji, jeste pravo jačeg.”

- 227 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

24

Jedno popodne u Harlemu

Volja nas spaljuje a moć nas uništava.

Onore de Balzak

Harlem
Subota, 25. juni 2005.
Džojs Karlajl je zatvorila za sobom vrata kuće u kojoj su obično živjele
njene dvije sestre, u broju 266 Bilberi strita, atipičnoj uličici, stisnutoj
između 131. i 132. ulice. Ted ju je u posljednjem trenutku zamolio da
promijene mjesto sastanka. Bio je oprezan i nije htio da rizikuje da ga
neko vidi ispred njene kuće.
Iz papirne kese, Džojs je izvadila flašu votke koju je kupila nekoliko
minuta ranije u radnji Ajzaka Lendisa. Premda je uzela već nekoliko
gutljaja usput, dobro je potegla još dva puta jedan za drugim, što joj je
palilo dužnik, ali joj nije donijelo nikakvo olakšanje.
Ovog subotnjeg popodneva, povjetarac je njihao listove kestena,
propuštajući blagu svjetlost koja je bojila pločnike mrkocrvenim
odrazima. Proljeće je bilo svuda, ali Džojs nije vidjela ništa oko sebe, ni
pupoljke u travi ni bohore cvijeća ispred kuće. Ona je bila samo tamni
kamen tuge, srdžbe i straha.
Novi gutljaj ljute rakije prije nego što zatvori zastore i izvadi telefon
da bi drhteći pozvala Florans Galo.
„Florans? Džojs ovdje. Promijenio je vrijeme sastanka!”
Njena sagovornica se iznenadi, ali joj Džojs nije ostavila vremena da
komentariše:
„Evo ga stiže! Ne mogu više da pričam s vama!”
Florans je pokušala da je umiri:
„Držite se tačno plana koji smo zajedno razradile, Džojs. Pričvrstite
aparat ispod trpezarijskog stola ljepljivom trakom, važi?”
„Po... pokušaću.”
„Ne, Džojs, nemojte da pokušavate nego učinite to!”
U kuhinjskoj fioci, pronašla je kolut široke trake, isjekla nekoliko
tračica i pričvrstila prisluškivač ispod stočića blizu kauča.

- 228 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

U istom trenutku jedna kola su skrenula na uglu ulice: crni kadilak

eskalada sa zatamnjenim staklima koji se zaustavi pod drvećem. Jedna od
zadnjih vrata se otvoriše, omogućivši Tedu Kouplendu da izađe iz
automobila. Zatim, da ne bi privukao pažnju, džip zaokrete i parkira se
malo dalje, na uglu Avenije Lenoks.
Bezosjećajnog lica, u tamnoj rolki, sakou od tvida, guverner se nije
mnogo zadržavao na trotoaru i brzo se uspentrao uz niz stepenika koji su
vodili do trema broja 266. Nije morao da zvoni. Iscrpljenih crta lica, sjajnih
očiju, unezvijerenog pogleda, Džojs ga je vrebala kroz prozor i otvorila mu
vrata.
Već u prvim sekundama Kouplend je shvatio da će razgovori biti
teški. Žena u koju je nekada bio zaljubljen, tako blistava i živahna,
preobrazila se u ručno izrađenu bombu, natopljenu alkoholom, ispunjenu
heroinom, na kojoj je aktiviran tajmer.
„Dobar dan, Džojs”, dobacio je zatvarajući vrata za sobom.
„Otkriću štampi da je Kler tvoja kćerka”, napala ga je bez uvertire.
Kouplend je odmahnuo glavom.
„Kler nije moja kćerka. Ne čine krvne veze porodicu, znaš to
podjednako dobro kao ja.”
Krenuo je ka njoj i obratio joj se najubjedljivim mogućim glasom da bi
je urazumio:
„Uradio sam sve što sam mogao, Džojs. Angažovao sam odmah
policajca da bi me neprestano izvještavao o svakom pomaku. Francuska
policija je kompetentna. Istražitelji čine sve što je u njihovoj moći.”
„To nije dovoljno.”
Ted je uzdahnuo.
„Znam da si opet uzimala drogu. Stvarno ne mislim da je najbolji
trenutak.”
„Naredio si da me nadziru?”
„Da, za tvoje dobro! Ne možeš da ostaneš takva! Naći ću kliniku da...”
„Ne treba mi klinika! Hoću da se pronađe Kler!”
Na jedan kratak trenutak, kao kontrast, vidjevši je kako divlja kao
furija, sa izobličenim licem i pljuvačkom na usnama, sjetio se njihovih
zagrljaja, petnaest godina ranije, senzualnih, skladnih, vatrenih, divnih. U
to vrijeme je prema njoj osjećao paklenu privlačnost. Snažnu fizičku i
intelektualnu strast koja, međutim, nije imala mnogo veze s ljubavlju.
„Kler je tvoja kćerka i to moraš da shvatiš!” izgovarala je jedno te isto.
„Nikada se nije postavljalo pitanje da imamo dijete. Vrlo dobro si
znala moju situaciju. Izvini što te ovako grubo na to podsjećam, ali uvijek
- 229 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

si me uvjeravala da uzimaš zaštitu. A kad si ostala u drugom stanju, rekla

si mi da od mene ne očekuješ ništa i da ćeš sama podizati to dijete.”
„I to sam radila petnaest godina!” uzvratila je Džojs. „Ali sada je
drugačije.”
„Šta je drugačije?”
„Kler je oteta prije mjesec dana i svakoga je briga, jebote! Kad se bude
saznalo da je to tvoja kćerka, policajci će naći načina da je pronađu.”
„To je besmisleno.”
„To će postati državna stvar. Svi će o tome pričati.”
Kouplendov ton je postao odlučniji, obojen očajem i gnjevom:
„To neće ništa promijeniti, Džojs. Ako bi objelodanjivanje toga moglo
da predstavlja dodatnu šansu da se spasi Kler, uradio bih to, ali to nije
slučaj.”
„Ti si guverner Sjedinjenih Država.”
„Tačno, ja sam guverner od prije pet mjeseci. Ne možeš tek tako da mi
podrivaš život!” Briznula je u plač:
„Ono što ne mogu, to je da napustim Kler, a da ne reagujem!”
Kouplend je uzdahnuo. U osnovi ju je razumio. Stavivši se na trenutak
na mjesto Džojs, pomislio je na Natašu, njegovu kćerku. Njegovu pravu
kćerku, ona koju je on odgojio. Ona za koju je pripremao flašice u tri sata
ujutru. Ona za koju bi se živ pojeo svaki put kad bi se razboljela. Nije mu
bilo teško da prizna da bi, suočen sa njenom otmicom, sve učinio da je
spasi. Uključujući i uzaludne i iracionalne postupke. I upravo u tom
trenutku je shvatio da se pod njegovim nogama upravo otvorio pakao i da
će sve izgubiti: porodicu, funkciju, čast. Sve će izgubiti iako uopšte nije bio
odgovoran za otmicu te djevojke. Uvijek je prihvatao svoje obaveze, ali o
čemu se radilo u ovom slučaju? O odnosu između dvoje odraslih koji su se
sporazumjeli? O odnosu sa ženom koja je svojevremeno zagovarala i
ispunjavala svoju seksualnu slobodu. O licemjernom društvu koje je
stigmatizovalo bračnu prevaru, ali koje se prilagodilo hekatombama
načinjenim vatrenim oružjem.
Nije imao želju da se izvinjava zbog svog ponašanja, nije imao želju da
se ponaša pokajnički.
„Ja sam donijela odluku, Tede”, dobacila je Džojs. „Možeš da ideš
sada.”
Naglo je okrenula leđa i krenula da se udaljava hodnikom, ali Ted nije
bio raspoložen da se preda bez reagovanja. Potrčao je za njom, ušao za
njom u kupatilo.
„Džojs, slušaj me!” povikao je uhvativši je za ramena. „Savršeno
razumijem bol koji te je preplavio, ali ne moraš zbog toga da me uništiš.”
- 230 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Pokušavajući da se oslobodi njegovog stiska, udarala ga je pesnicama

u lice.
Iznenađen, počeo je da je drmusa. „ Saberi se, pobogu! Saberi se!”
„Prekasno je”, gušila se. „Zašto?”
„Već sam angažovala jednu novinarku.”
„Šta si uradila?” Promucala je:
„Upoznala sam jednu novinarku iz Heralda. Florans Galo. Ona će
otkriti istinu.”
„Istina je da si ti jedna gadna djevojčura!”
Dugo zadržavan, Kouplendov bijes je provaho iz njega i Džojs je sada
pokušavala da se odbrani. Ošamario ju je.
„Upomoć, Florans! Upomoć!”
Nošen ludačkim gnjevom, Kouplend ju je protresao tako jako prije
nego što ju je svom silinom odbacio unazad.
Džojs je zaustila da vikne, ali nije imala vremena. Pala je unazad,
pruživši očajnički ruku da bi se zadržala za nešto. Potiljkom je svom
snagom udarila u ivicu lavaboa. Potmulo pucanje, poput onog kad pukne
suva grana, odjeknulo je prostorijom. Skamenjen, zatečen svojim
postupkom, Kouplend je ostao na mjestu prikovan. Vrijeme je teklo sve
sporije dok se nije zaledilo. Dugo. Zatim je nastavilo da teče u naglim
prekidima.
Džojsino tijelo je ležalo na podu. Političar se bacio ka njenom
uzglavlju, ali je ubrzo shvatio da je isuviše kasno. U stanju šoka, ostao je da
kleči jedan dobar minut, preneražen, zanijemio, obamro, dok su mu šake i
ruke drhtale. Zatim su brane popustile:
„Ubio sam je!” počeo je da urla dok su mu lile suze.
Izgubio je kontrolu samo na tri sekunde! Tri sekunde zbog kojih je
njegov život skliznuo u užas.
S glavom zaronjenom u ruke, pustio je da ga nosi i preklapa talas
panike. Zatim se užasan strah povukao i on se malo pomalo povratio. Uzeo
je mobilni da obavijesti policiju. Počeo je bio da ukucava broj kad se
odjednom ukipio. Jedno pitanje ga je mučilo: zašto je Džojs vrištala da bi
pozvala tu novinarku u pomoć? Izašao je iz kupatila da bi se vratio u salon.
Tu je otvarao fioke i vrata ormara; pregledao je zavjese, sitnice i
namještaj. Trebalo mu je manje od dva minuta da pronađe mobilni
zalijepljen ispod salonskog stočića i žurno ga je ugasio.
Ovo otkriće je na njega djelovalo čudno. Ono ga je preobrazilo,
promijenilo njegova osjećanja. Sada više uopšte nije imao namjeru da se
preda, da pogne glavu ili da se kaje. Lako je sebe ubijedio da nije ni za šta
kriv. Kad se bolje razmisli, on je u stvari bio žrtva. Boriće se i skupo
- 231 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

prodati svoju kožu. Poslije svega, život mu se oduvijek smiješio. Možda

nije danas taj dan kada će ga njegova srećna zvijezda napustiti.
Sa svog telefona je okrenuo broj svoje takozvane srećne zvijezde, koja
je ostala u kolima parkiranim ispred kuće.
„Zoro, dođi brzo! I povedi Blanta sa sobom. Diskretno.”
„Šta se dešava, Tede?” pitao je glas s druge strane. „Postoji problem sa
Džojs.”

- 232 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Svijet se dijeli

na dva dijela...

- 233 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ana

Danas
Nedjelja, 4. septembar 2016.
Sa zidova je kapalo. Vlaga je bila svuda. Vazduh se osjećao na buđ i
trulež.
Ležeći na ledenom podu, pored ustajale bare, Ana je teško disala.
Njene dvije ruke bile su vezane lisicama za debeli cjevovod od sivog čelika,
noge čvrsto stegnute gajtanom. Traka joj se urezivala u uglove usana.
Ruke su joj drhtale, koljena sudarala, bokovi su joj bili ukočeni i oduzeti od
bola.
Bila je skoro potpuna tama, osim slabog tračka bljedunjave svjetlosti
koja je prodirala iz pukotine na krovu i omogućavala da se nazru zidovi
zatvora. To mjesto je bilo željeznička trafostanica, odavno napuštena.
Toranj od dvadeset metara kvadratnih na zemlji i preko deset metara
visine u kome se nekada nalazio strujni transformator.
Čak i tako zatvorena u prostoriji bivšeg transformatora, Ana je čula
daleki zvuk vozova i saobraćaja. Bila je tu zatvorena već tri dana.
Nepomična, sa zbrkom u mozgu, ona je iznova pokušala da se sjeti kakav
je bio slijed događaja koji su je doveli ovdje.
Sve je išlo brzo. Previše brzo da bi razumjela smisao onoga što joj se
dešava. U Antibima je sve počelo tom prepirkom, tim snažnim
suočavanjem sa Rafaelom, koja se završila u suzama. Čovjek koga voli nije
bio u stanju da sasluša njenu tajnu i napustio ju je, reakcija koja ju je
preopteretila i satrla.
Otkako je saznala da nosi dijete, neprestano je sebi ponavljala da nije
razumno zasnivati porodicu na laži. Zato se, kad ju je Rafael napao,
namjerno branila slabije nego inače. Mada je tokom njihovog razgovora
tvrdila suprotno, gotovo da je osjetila olakšanje kad je izgledalo da je
neminovno da mu kaže istinu. Ohrabrena njegovim riječima kojima je
pokazao lažno razumijevanje, ona se čak nakratko ponadala da će joj
pomoći da prevaziđe nerazmrsivu situaciju u kojoj godinama živi.
Postalo joj je teško. Osjetivši se napuštenom i poraženom, iskalila je
svoj bijes, prevrnuši biblioteku koja je pri padu slomila niski salonski
stakleni stočić. Zatim je naručila vozilo za aerodrom i vratila se u Pariz.
Vratila se kući, u Monruž, oko jedan čas ujutru. Ulazeći u svoj stan,
odmah je osjetila nečije prisustvo iza sebe, ali još nije stigla ni da se
okrene kad ju je nešto udarilo po glavi. Kad se osvijestila, bila je zatvorena
u prostoru skladišta za namještaj.
- 234 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Nekoliko sati kasnije, jedno podivljalo vozilo je razvalilo vrata

sanduka. Ali ne da bi je izbavilo. Naprotiv, bilo je to da bi je zatvorili ovdje,
nakon što je kratko putovala u gepeku džipa. Što se tiče okruženja tog
mjesta, mogla je da primijeti samo nekoliko prolaznih prizora: beskrajno
prostranstvo pustog zemljišta oivičenog auto-putevima i željezničkim
kolosijecima. Čovjek koji ju je ovdje dovezao zvao se Stefan Lakost, ali
radio je za nekog Rišara Anželija. Pošto je čula njihove razgovore, Ana je
shvatila da su policajci i to je nije umirilo. Jedna druga stvar ju je
užasavala: u nekoliko mahova, Anželi ju je nazvao „Karlajl”. Identitet koji
niko nije znao. Zašto je prošlost ponovo tako naglo isplivala na površinu?
Zašto je ono najgore ponovo počinjalo: zatvaranje, užas, opustošena
sreća?
Zbog silnog plakanja, suze su joj presahle. Bila je na ivici iscrpljenosti.
Mozak joj je vrtio u prazno. Bila je usred neprozirne magle. Naslaga
pepeljaste boje koje su je obavijale dotle da počinje da se guši. Od znoja i
prljavštine odjeća joj je bila kruta i ljepljiva.
Da ne bi potonula, ponavljala je sebi da ništa nikada više ne može biti
surovije i užasnije od one dvije godine provedene u Kiferovoj jazbini.
Predator joj je sve ukrao: nevinost, mladost, porodicu, prijatelje, zemlju,
život. Jer Kifer je na kraju uspio da ubije Kler Karlajl. Da bi mogla da
nastavi da postoji, mogla je da pribjegne samo jednom: da se ušunja u
neku drugu ličnost. Kler je odavno bila mrtva. Bar je Lako vjerovala Ana
sve do ovih posljednjih dana. Prije nego što je shvatila da je pokojna Kler
tvrdoglavo uporna. Bijela nerazdvojiva sjenka s kojom će morati da čini
jedno do kraja.
Jezivi zvuk. Zvuk škripe metalnih vrata. Anželijeva silueta se ocrtala
na mrtvačkoj svjetlosti zore. Čovjek je zakoračio, naoružan oštrim nožem.
Sve se desilo tako brzo da Ana čak nije imala vremena ni da vrisne. Naglim
pokretom, Anželi joj je presjekao gajtan zatim skinuo alke čeličnih lisica.
Ne shvatajući šta joj se dešava, Ana se zaputila prema vratima i izašla iz
trafostanice.
Našla se na pustom zemljištu, obraslom nakostriješenom paprati,
trnjem i visokom travom. Apokaliptična teritorija, po kojoj su razbacana
napuštena skladišta, industrijski objekti ispisani grafitima, ruinirani i
zarasli u bujnu vegetaciju. Na porcelanskom nebu, stajale su dizalice
zaleđene u pokretu.
Ana je trčala bez daha usred ove no man’s land. Nije primijetila da je
Anželi ne prati. Tako da je Ana trčala. Trčala kao što je to činila krajem
jednog oktobra 2007, kroz ledenu noć jedne alzaške šume. Iscrpljena, na
ivici snaga, trčala je pitajući se zašto na kraju njen život uvijek svodio na
to: da bježi da bi umakla ludacima, da bježi da bi umakla nesretnoj sudbini
koja hoće da je uništi.
- 235 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Ovo pusto zemljište nalazilo se na raskrsnici više puteva. Nesumnjivo

na periferiji i auto-putu u zoni Bersi-Šaranton. Ana je stigla na jedno
gradilište gdje se, uprkos ranom jutarnjem satu, grupa radnika grijala oko
jednog plamena. Nijedan radnik nije govorio francuski, ali su razumjeli da
joj treba pomoć. Pokušali su da je umire i utješe. Onda su joj predložili da
popije kafu i dali su joj mobilni.
Još zadihana, ona je okrenula Rafaelov broj. Dugo je čekala da se
uspostavi veza. Kad se konačno javio, odmah joj je rekao:
„Znam da su te oslobodili, Kler, i više te niko neće pratiti. Sve će sada
biti dobro. Čitava ta priča je završena.”
Razgovor se nastavio, isprekidan, nadrealan. Nije razumjela šta Rafael
radi u Njujorku ni zašto je naziva Kler. Onda je shvatila da on zna. Sve: ko
je ona, odakle je, puteve kojima je prošla prije nego što su se sreli. Postala
je svjesna da on čak zna i više od nje i hvatala ju je vrtoglavica dok su joj se
istovremeno u stomaku razvezivali nizovi čvorova.
„Sve će sada biti dobro”, ponovo ju je uvjerio. Toliko je željela da u to
povjeruje.

- 236 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Kler

Dan kasnije
Ponedjeljak, 5. septembar 2016.
Zaboravila sam koliko volim buku Menhetna. Te difuzne vibracije,
gotovo umirujuće, brujanje saobraćaja u daljini, lepršavi žamor koji me
podsjeća na djetinjstvo.
Budim se prva. Takoreći nisam ni spavala. Suviše sam uzbuđena,
suviše udaljena od realnosti da bih imala miran san. Ova posljednja
dvadeset četiri sata, prošla sam od najcrnjeg očaja do trenutaka euforije i
obamrlosti. Previše emocija. Prava vrtoglavica koja me u isti mah ostavlja
omamljenom, iscrpljenom, srećnom i tužnom.
Vodeći računa da ga ne probudim, ušuškavam se kod Rafaelovog
ramena. Zatvaram oči i premotavam film o našem susretu od prethodnog
dana. Moj dolazak u Njujork na aerodrom Kenedi, moje srce koje se steže
kad sam ponovo vidjela moje tetke i moje rođake, ostarjele preko deset
godina, malog Tea koji trči i baca mi se u zagrljaj da bi me poljubio.
Onda Rafael, naravno, koji mi je donio dokaz da je čovjek koga čekam.
On koji je bio u stanju da dođe da me traži tamo gdje sam se izgubila.
Tamo gdje se moj život zaustavio. Čovjek koji mi je vratio moj život, moju
porodicu, moje porijeklo.
Još ne uspijevam da u potpunosti prihvatim priču koju mi je ispričao.
Od sada znam ko mi je otac. Ali isto tako znam da je zbog mene - čak zbog
mog postojanja - moj otac ubio moju majku. Osim što bi se od toga
obogatio neki psihoanalitičar u narednih dvadeset godina, još nisam
odlučila šta ću uraditi s tom informacijom.
Nestabilna sam, ali iskrena. Znam da sam se povezala sa svojim
korijenima i da će stvari postepeno doći na svoje mjesto.
Imam povjerenja. Moja tajna ima sve šanse da bude sačuvana.
Pronašla sam svoj identitet, a da nisam morala to da oglašavam na sva
zvona. Pronašla sam svoju porodicu, a čovjek koga volim konačno zna ko
sam zaista.
Od tog oslobađanja - u svakom smislu te riječi - shvatam do koje
mjere me je, poslije niza godina, teret laži na kraju izobličio, izvitoperio, da
bi od mene načinio biće kameleona, stalno u bjekstvu, stalno
nepovjerljivo, sposobno da se provuče kroz sve teškoće, ali bez korijena,
bez sigurnosti ni sigurne luke.
Zatvaram oči. Prijatna sjećanja na večeru od prethodnog dana lebde u
mojoj glavi: roštilj u bašti, smijeh i plač Endžele i Gledis kad su saznale da
- 237 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

ću uskoro postati majka, neizreciva emocija kad sam vidjela moju ulicu,
moju nekadašnju kuću, tu četvrt koju sam toliko voljela. Miris večeri,
kukuruznog hljeba, pečenog pileta i galeta. Veče koje se produžava,
muzika, pjesme, čaše ruma, oči koje peku od sreće...
Uskoro, međutim, traka se usporava i film se zaustavlja da bi iskrsli
drugi, tamniji prizori. To je san koji sam već sanjale noćas, u polusnu.
Ponovo vidim sebe, te famozne noći, kad sam se vratila u Monruž. U
trenutku kad otvaram vrata svog stana, osjetila sam skrivenu opasnost i
prisustvo iza mene. Kad sam se okrenula, teška aluminijumska baterijska
lampa se sručila na mene.
Žestok bol eksplodirao mi je u glavi. Sve je počelo da se vrti oko mene
i ja sam se srušila na pod . Ali se nisam odmah onesvijestila. Prije blekauta,
na dvije-tri sekunde, spazila sam...
Ne znam više, i to me je morilo te noći. Koncentrišem se, ali mozgam u
prazno. Neprozirna mliječna magla me sprečava da pronađem svoja
sjećanja. Pokušavam da zaustavim prizore koji bježe. Uporna sam. Djelići
sjećanja izviru iz magle. Nejasni, neuhvatljivi, poput filma na kome mogu
da se zabilježe samo pejzaži boje krede. Potom tragovi postaju sve jasniji.
Gutam pljuvačku. Srce počinje ubrzano da kuca. Tokom ovih nekoliko
sekundi, prije nego što izgubim svijest, vidjela sam... lamele parketa, moju
torbu koju sam upravo ispustila, plakar u neredu jer je u njemu preturano,
odškrinuta vrata moje sobe. I tu, na zemlji, kod odškrinutih vrata,
ima...jedan pas. Braon plišani pas sa velikim ušima i okruglom njuškom.
Taj pas, to je Fifi, plišana Teova kuca!
Ustajem iz kreveta u skoku. Znojim se. Srce mi kuca kao da će da
iskoči. Mora da sam pomiješala. A ipak, sada su moje uspomene jasne kao
kristal.
Pokušavam da nađem racionalno objašnjenje, ali ne mogu. Nemoguće
je da se Teova omiljena igračka našla u Monružu iz prostog i jednostavnog
razloga što Rafael nikada nije došao u moj stan sa sinom. A te večeri je
Rafael bio u Antibima. Mark Karadek je čuvao Tea.
Mark Karadek...
Oklijevam da probudim Rafaela. Oblačim farmerke i košulju
prebačene preko ivice kreveta i izlazim iz sobe. Prostorija se produžava
malim salonom čija široka staklena vrata gledaju na Hadson. Sunce je već
visoko na nebu. Gledam na sat. Kasno je, skoro deset sati. Sjedam za sto i
rukama hvatam glavu da bih pokušala da saberem misli.
Kako je ta igračkica mogla da se nade tamo? Postoji samo jedno
objašnjenje: Teo i Mark Karadek su bili kod mene te noći. Koristeći naše
putovanje dvoje zaljubljenih u Antibima, Mark se vjerovatno uvukao u moj
stan da bi ga pretresao. Ali moj nenadani dolazak mu je pomrsio plan. Čim
- 238 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

sam ušla, on me je ošamutio baterijskom lampom, zatim me je zatvorio u

to skladište namještaja u pariskom regionu.
Ali iz kog razloga?
Preneražena sam. Da li je Mark primijetio mnogo ranije ko sam nego
što tvrdi? Čak i da to jeste slučaj, zašto bi se ljutio na mene? Da li je on
napao Klotildu Blondel? On koji od početka igru dvostruku strašnu igru?
Obuzima me užasni predosjećaj. Moram nešto da provjerim.
Jurim prema kauču pored koga je spuštena moja putna torba.
Otvaram je i pretražujem da bih pronašla ono što tražim: debelu
ukoričenu svesku s plavim koricama. Onu koju sam pokupila u noći
bjekstva iz kuće Hajnca Kifera. Svesku koja je ostala skrivena kod mene,
zabijena daleko iza podne letvice, pored torbe s novcem. Svesku koju nisu
vidjeli Rafael i Mark. Svesku koja mi je promijenila život i koju sam otišla
da uzmem juče ujutru kad me je Anželi oslobodio. S mojim pasošem i
nekoliko komada garderobe.
Okrećem stranice. Tražim tačno pasus koji mi je na umu. Kad ga
konačno nađem, prelazim ga nekoliko puta, pokušavajući da čitam između
redova. Potom mi se srce sledi.
I sve mi postaje jasno.
Otvaram vrata Teove sobe. Beba više nije u svom krevetu. Umjesto
toga, rukom pisana poruka na memorandumu hotela.
Ne gubeći ni sekunde, obuvam cipele, ostavljam poruku na stolu kod
ulaznih vrata i grabim ranac u koji tutnem plavu svesku. Lift, recepcija. Na
jednom prospektu u sobi vidjela sam da Bridž klub stavlja svojim gostima
besplatno na raspolaganje bicikle. Dohvatim prvu koju mi nude i jurnem
niz Grinič strit.
Nebo je malo oblačno i vjetar duva ulicama sa zapada na istok.
Okrećem pedale kao kad sam bila tinejdžerka. Najprije prema jugu, zatim
čim sam mogla, skrenem na Čembers strit. Pronalazim zaboravljene
osjećaje. Njujork je moj grad, dio mene. Uzalud su protekle godine,
napamet znam njegovu geografiju, njegov puls, kako diše, njegove tajne
šifre.
U produžetku ulice, male sedefaste kule Mjunisipal Bildinga uzdižu se
na četrdeset spratova. Brzo vozim ispod njenog velelepnog luka da bih
stigla na Bruklin Bridž, na stazu rezervisanu za bicikliste. Konačno, na
kraju prolaza, provlačim se između automobila i idem duž parka Kedman
Plaza, zatim klizim ka obalama Ist Rivera.
Nalazim se u srcu Damboa, jednog od starih industrijskih i lučkih
četvrti grada, smještenog između Bruklinskog mosta i mosta na
Menhetnu. Ovdje sam nekoliko puta dolazila u šetnju sa majkom. Sjećam

- 239 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

se fasada od crvene opeke, starih dokova i renoviranih skladišta koji

gledaju na liniju nebodera.
Stižem u zonu uokvirenu brežuljkastim travnjacima koji se spuštaju
ka drvenom šetalištu preko puta Menhetna. Od pogleda zastaje dah. Na
trenutak zastajem da bih ga po smatrala. Vratila sam se.
Prvi put u mom životu, postajem istinski „djevojka iz Bruklina”.

- 240 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Rafael

Sav srećan što sam pronašao Kler, nisam osjetio noć, spavajući
čvrstim i mirnim snom. Moram da kažem da su sestre Karlajl imale smisao
za slavlje. Prethodne večeri, da bi proslavile ponovno okupljanje sa
njihovom sestričinom, natjerale su me da pijem sve do kasno u noć brojne
čaše njihovih domaćih koktela sa bijelim rumom i sokom od ananasa.
Zvonjava telefona me je prenula iz dremeža. Javio sam se još uvijek
pospan tražeći Kler po sobi. Nije je bilo.
„Rafael Bartelemi?” ponovio je glas s druge strane žice.
Radilo se o Žan-Kristofu Vaseru, policajcu koji je identifikovao Klerine
otiske na zahtjev Marka Karadeka. Juče sam uspio da iskopam njegov
telefon i ostavio sam mu više poruka na sekretarici. Čekajući da se Kler
vrati, neumorno sam premotavao film o našoj prošlosti, i u mojim
pokušajima da ga rekonstruišem, naišao sam na izvjesne nepovezane
stvari, izgubio sam se u izvjesnim prazninama priče. Najveći dio mog
nerazumijevanja odnosio se na okidač drame koju smo upravo proživjeli.
Jedno pitanje mi se posebno stalno navraćalo: kako je Rišar Anželi,
policajac koga je Zora angažovala, otkrio pravi identitet Ane Beker?
Nalazio sam samo jedan mogući odgovor: zato što ga je Vaser upozorio.
„Hvala što ste me pozvali, poručniče. Da vam ne bih oduzimao mnogo
vremena, preći ću odmah na stvar...”
Poslije minut razgovora, dok sam pokušavao da raspetljam s njim
konce priče, shvatio sam da je Vaser uznemiren.
„Kad me je Karadek zamolio da unesem otiske u FNAEG 33, uradio sam
to bez razmišljanja”, ispričao je. „Samo sam htio da učinim uslugu svog
bivšem kolegi.”
I strpaš u prolazu četiri stotine eura u džep..., pomislio sam ah nisam
rekao. Nema potrebe ciljati na ovog tipa.
„Ali sam se iznenadio kad sam vidio da pripadaju maloj Karlajlovoj”,
nastavio je. „Nakon što sam Marku saopštio rezultate, i samog me je
uhvatila panika. Taj preokret će mi se vratiti kao bumerang i eksplodirati
pravo u facu, to je sigurno! Bio sam strašno uznemiren i to sam spomenuo
Rišaru Anželiju.”
Znači, dobro sam procijenio.
„Da li ga odavno poznajete?”

33
Francuska nacionalna DNK baza. - Prim. prev.
- 241 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„On je bio moj zapovjednik u brigadi za maloljetnike”, objasnio je

Vaser. „Mislio sam da će me dobro posavjetovati.”
„Šta vam je rekao?”
„Da sam dobro uradio što sam ga pozvao i...”
„I?”
„Da će srediti tu priču, ali da je vrlo važno da te rezultate nikome ne
spominjem.”
„Da li ste mu rekli za Marka?”
S osjećajem nelagodnosti, Vaser je promrmljao:
„Pa, bio sam dužan da...”
Upravo sam izašao iz sobe. Salon u produžetku je bio prazan, kao i
krevet mog sina. U trenutku se nisam zabrinuo. Bilo je kasno. Mora da je
Teo umirao od gladi i da je Kler sišla sam njim da kupi doručak. S
namjerom da im se pridružim, navukao sam pantalone, uzeo patike,
uglavio slušalicu između glave i ramena i počeo da vezujem pertle.
„Da li konkretno znate šta je Anželi uradio s vašom informadjom?”
„Nemam predstavu”, uvjeravao me policajac. „Pokušavao sam da ga
dobijem nekoliko puta, ali mi se nikad nije javio.”
„Niste pokušali da ga nađete kod kuće ili na poslu?”
„Naravno da jesam, ali nije odgovarao ni na jedan moj poziv.”
Logično. Do sada mi Vaser nije otkrio ništa značajno. Samo je potvrdio
ono što sam predosjećao. Taman kad sam mislio da završim razgovor,
odlučih da mu postavim još jedno posljednje pitanje. Da bih potpuno
raščistio stvar. Ne očekujući bogznašta, upitao sam:
„Kog datuma ste obavijestili Anželija o tome što znate?”
„Dugo sam oklijevao. Otišao sam kod njega nedjelju dana nakon što
sam razgovarao s Karadekom.”
Namrštio sam se. Ta verzija se nije uklapala: nije proteklo nedjelju
dana, već nepuna četiri dana otkako je Mark otkrio Klerine otiske u mojoj
kuhinji na njenoj šolji čaja. Kakvu je korist policajac imao da me tako
grubo laže?
Skoro uprkos meni samome, sjenka sumnje se, međutim, pojavila u
meni.
„Ne razumijem, Vasere, kog dana je Mark od vas zatražio da obavite
istragu otisaka?”
Policajac je odgovorio bez oklijevanja:
„Prije tačno dvanaest dana. Vrlo dobro se sjećam zato što je to bilo
posljednje popodne raspusta koji sam provodio sa svojom klinkom:

- 242 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

srijeda, 24. avgust. Isto to veče sam odvezao Agatu na Istočnu stanicu gdje
je sjela na voz da se vrati kod svoje majke. Tu sam se sastao sa
Karadekom: Kod Tri prijatelja, bistro preko puta željezničke stanice.”
Još prije nekoliko sekundi sam prestao da vezujem pertle. U trenutku
kad sam to najmanje očekivao, jedan dio mog života je opet iskakao iz
šina.
„A kada ste mu saopštili rezultate?”
„Dva dana kasnije, 26.”
„Jeste li sigurni u to?”
„Naravno, zašto?”
Oduzeo sam se. Mark je znači već deset dana znao ko je Kler! Uzeo je
bez mog znanja uzorak otisaka moje djevojke mnogo prije nego što je
nestala. Onda je izvodio čitavu tu predstavu od samog početka. A ja
naivan, mislio sam da se zauzeo zbog mene.
Ali koji je razlog imao za to, dođavola?
Dok sam se pitao koju je motivaciju mogao da ima, dvostruki poziv
me je primorao da prekinem svoja razmišljanja. Zahvalio sam Vaseru i
preuzeo vezu.
„Gospodine Bartelemi? Ovdje Malika Feršiši. Radim u medicinskom
prihvatilištu Sveta Barbara u...”
„Naravno, znam ko ste, Malika. Mark Karadek mi je pričao o vama.”
„Dobila sam vaš broj od Klotilde Blondel. Ona se upravo probudila iz
kome, još je slaba, ali je htjela da se uvjeri da li njena sestričina bezbjedna.
Čudno da nas niko nije obavijestio o napadu na nju! U prihvatilištu smo se
zabrinuli što je ne viđamo!”
Mlada žena je imala pomalo običan glas. Istovremeno ozbiljan i jasan.
„U svakom slučaju laknulo mi je što je gospođa Blondel bolje”, rekao
sam. „Mada ne razumijem sasvim dobro zašto vam je dala moj broj...”
Malika je malo zaćutala, a onda:
„Vi ste prijatelj Marka Karadeka, je li tako?”
„Tako je.”
„Da li...? Da li vam je poznata njegova prošlost? Čini mi se da ga od
prije pet minuta više uopšte ne prepoznajem.”
„Na šta tačno mislite?”
„Da li znate zašto je napustio policiju?”
„Dobio je zalutali metak tokom jedne intervencije: pljačka zlatare kod
Trga Vandom.”

- 243 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

„Tačno, ali to nije pravi razlog. U tom trenutku je već izvjesno vrijeme
Karadek bio samo sjenka od čovjeka. Nakon što je bio uspješan policajac,
uzimao je godinama bolovanja i boravio u Kurbau.”
,,Kurba? Šta je to?”
„Zdravstveni centar koji se nalazi u Endr-e-Loar, blizu Tura. Ustanova
koja uglavnom prima policajce s problemima koji pate od depresije ili koji
su potonuli u alkohol i lijekove.”
„Odakle vam te informacije, Malika?”
„Od mog oca. On je šef grupe za drogu. Markova priča je poznata
policiji.”
„Zašto? Depresivni policajac, nije baš originalno, zar ne?”
„Nije samo to. Upoznati ste s tim da je Mark izgubio svoju ženu?”
„Naravno.”
Nije mi se sviđao preokret koji je poprimio ovaj razgovor i ono što
sam saznao o Marku, ali je moja radoznalost prevagnula nad uviđajnošću.
„Znate li da je ona izvršila samoubistvo?”
„Ponekad mi je pričao o tome, da.”
„Niste pokušali da saznate zašto?”
„Ne. Ne volim da drugima postavljam pitanja koja ne bih volio da
postavljaju meni.”
„Dakle, ne znate za njegovu kćerku?”
Vratio sam se u salon. Izvio sam se da bih obukao jaknu i uzeo
novčanik sa stola.
„Znam da Mark ima kćerku, da. Po onome što sam shvatio, ne viđaju
se više mnogo često. Vjerujem da studira u inostranstvu.”
„U inostranstvu? Šalite se. Luiz je ubijena prije više od deset godina!”
„O čemu pričate?”
„Luiz, njegovu kćerku, kidnapovao je, držao zatvorenu i ubio predator
koji je zlostavljao djevojke sredinom 2000. godine.”
Ponovo, vrijeme je stalo. Nepomičan ispred širokih staklenih vrata,
zažmurio sam i počeo da masiram sljepoočnice. Fleš. Ime. Ime Luiz Gotje,
prve Kiferove žrtve, u decembru 2004, dok je bila na raspustu kod bake i
djeda kod Sen-Breka, u Kot-Darmor.
„Hoćete da kažete da je Luiz Gotje bila kćerka Marka Karadeka?”
„Tako mi je rekao otac.”
Bio sam ljut na sebe. Otpočetka mi je dio istine bio pred očima. Ali
kako sam mogao da je prokljuvim?
„Čekajte. Zašto mala nije imala prezime svog oca?”
- 244 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Kao prava kćerka policajca, Malika je imala odgovor na sve:

„U to doba Mark je radio na opasnim dosijeima BRB-a. Nije
neuobičajeno kod policajaca koji su izloženi kao on da pokušaju da zaštite
identitet svoje djece kako bi izbjegli ucjenu ili otmicu.”
Bila je u pravu, naravno.
Obuzet vrtoglavicom, bilo mi je teško da odmah shvatim sve
posljedice takvog otkrića. Dok sam gorio da postavim i posljednje pitanje,
primijetio sam rukom ispisanu poruku koja je bila na stolu kod ulaznih
vrata. Jedna rečenica, napisana na papiru za pisma na hotelskom
memorandumu:

Rafe,
Odveo sam Tea na ringišpil u Džejns Karusel u Bruklinu.

Mark

Iznenada me je obuzeo strah. Pojurio sam van sobe i dok sam silazio
niz stepenište, upitao sam Maliku:
„Možete li sada da mi kažete zašto ste uopšte zvali?”
„Da bih vas upozorila. Klotilda Blondel se vrlo dobro sjeća svog
napadača, dala je njegov opis policajcu koji ju je ispitivao i opisala mi ga
je.”
Na trenutak je zastala, zatim je izustila ono što sam naslućivao: „Taj
foto-robot do najmanjih pojedinosti odgovara Marku Karadeku.”

- 245 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Mark

Bruklin
Vrijeme se promijenilo.
Sada je bilo hladnije, nebo se naoblačilo i počelo je da duva vjetar. Na
drvenom šetalištu koje ide duž rukavca, šetači su drhtali, podizali kragne,
trljali nadlaktice. Na pokretnim tezgama prodavaca, tople kafe i hot dogovi
zamijenili su sladolede.
Čak je i voda Ist Rivera poprimila zelenkastosivu nijansu. Šumeći
potmulo, talasi su se nadimali, valjali i razbijali o riječne obale prskajući
prolaznike.
Na tapiseriji od sedefastosivih oblaka ocrtavala se dugačka silueta
skajlajna južnog Menhetna. Raznoliki slijed nebodera različite gradnje i iz
različitog vremena: trijumfalna igla Uan Vorld Trejd centra, ogromni
toranj Geri obavijen svojom metalnom haljinom, neoklasicistička fasada i
šiljati krov palate pravde. Malo bliže, odmah s druge strane mosta,
skromnije zgrade od braon cigle četvrti Tu Bridžis.
Kler je ostavila svoj bicikl na travnjaku. Pored vodoskoka je
primijetila veliku staklenu kupolu koja je pokrivala vrtešku iz dvadesetih
godina prošlog vijeka, savršeno dotjeranu. Ringišpil je izgledao kao
postavljen na vodi. Spoj starih drveni konjići i linije zgrada koje su se
opažale kroz staklenu opnu, imalo je nešto zbunjujuće i očaravajuće.
Mučena nespokojem, ona je zaškiljila, pomno gledajući u svakog
konjića, svaku korpu s balonom, svaki aviončić s elisom koji su se vrtjeli u
ritmu vergla.
„Ćao, Teo!” uzviknula je prepoznavši konačno Rafaelovog sina kako
sjedi pored Marka Karadeka u jednoj smanjenoj verziji kočije.
Izvadila je dva dolara iz džepa, platila kartu i sačekala da kružni plato
postane nepomičan da bi im se pridružila. Bebac je bio oduševljen i
obradovao joj se. U svojim ručicama je držao džinovski kolač koji mu je
Mark kupio. Njegovo okruglo lice kao i gornji dio tregerica bio je umrljan
čokoladom, što ga je izgleda radovalo.
„Ima ko-ja-c. Ko-ja-c!” dobacio je pokazujući svoj kolač, vrlo ponosan
što je naučio novu riječ.
Koliko je Teo bio u formi, toliko je Karadek izgledao iscrpljeno.
Duboke bore izdubile su mu čelo i namreškale konture njegovih svijetlih
očiju. Gusta brada mu je progutala tri četvrtine lica sivkastog tena. Njegov
prazan pogled i bez sjaja odavao je utisak da je negdje drugdje, kao
odsječen od svijeta.
- 246 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Dok je ringišpil ponovo kretao, začula se grmljavina. Kler se smjestila

u kočiju preko puta Karadeka.
„Vi ste otac Luize Gotje, zar ne?”
Policajac nekoliko sekundi nije progovarao, ali je znao da više ništa ne
moža da skriva. Kucnuo je čas za to veliko objašnjenje na koje je čekao već
deset godina. Pogledao je Kler u oči i počeo da joj priča njegovu priču:
„Kad je Kifer oteo Luiz, imala je četrnaest i po godina. Četrnaest
godina, komplikovan uzrast za jednu djevojčicu. U to vrijeme, Luiz je
postala toliko nepodnošljiva i kapriciozna da smo žena i ja odlučili da je za
Božić pošaljemo kod mojih roditelja u Bretanju.”
Zastao je da bi namjestio Teu šal.
„Teško mi je da to danas priznam”, uzdahnuo je, „ali naša mala
djevojčica nam se otrgla. Bila je tu samo za drugove, izlaske i svakojake
budalaštine. Ja sam bjesnio što je vidim takvu. Da ti pravo kažem,
posljednji put kad smo razgovarali, užasno smo se posvađali. Ona mi je
rekla da sam kreten, a ja sam je nekoliko puta ošamario.”
Ugušen emocijom, Mark je zažmurio nekoliko sekundi prije nego što
je nastavio:
„Kad je saznala da se Luiz nije vratila, moja žena je prvo pomislila da
je pobjegla. Nije bilo prvi put da nam mala pravi tako nešto, da ode da
spava kod drugarice, a onda se vrati nakon trideset šest sati. Ja sam, zbog
profesionalne deformacije, odmah počeo da istražujem. Danima nisam oka
sklopio. Prevrnuo sam nebo i zemlju, ali ne mislim da je policajac mudriji
kad istražuje slučaj koji ga se direktno tiče. Ono što dobije zato što je lično
upleten, izgubi zbog rasuđivanja. A tada sam već deset godina radio u
BRB. Moja svakodnevica bili su provalnici i kradljivci nakita, ne otmice
adolescentkinja. Međutim, volim da mislim da bih uspio da pronađem Luiz
da se nisam razbolio nedjelju dana nakon njenog nestanka.”
„Razboljeti ste se?”
Nekoliko sekundi Mark je uzdisao držeći glavu među rukama. „To je
čudna bolest, ali za koju ti kao ljekar sigurno znaš: Gijen-Bareov sindrom.”
Kler je klimnula glavom.
„Poremećaj kad imunološki sistem napada sopstvena tkiva perifernog
nervnog sistema.”
„Tako je. Probudiš se normalno jednog jutra i ne osjećaš udove.
Osjećaš mravinjanje u butinama i listovima, kao da te je udarila struja.
Onda, vrlo brzo, noge ti se ukrute i postanu skoro paralizovane. Bol ti se
penje uz bokove, grudi, leđa, vrat, lice. Ostaješ na krevetu, zaleđen,
skamenjen, pretvoren u statuu. Više ne možeš da ustaneš, više ne možeš
da gutaš, više ne možeš da pričaš. Više ne možeš da istražuješ o otmici
- 247 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

svoje četrnaestogodišnje kćerke. Srce ti kuca sve jače, pulsira, postaje

nekontrolisano. Gušiš se čim ti stave hranu u usta. I pošto više ne možeš
čak ni da dišeš, stavljaju ti svuda cjevčice da ne bi ubrzo umro.”
Sjedeći pored nas i daleko od naših briga, Teo se svime oduševljavao,
klimajući se naprijed-nazad, prateći ritam muzike.
„Ostao sam u takvom stanju skoro dva mjeseca”, nastavio je Mark.
„Zatim su simptomi počeli da se povlače, ali se više nikada nisam u
potpunosti oporavio od te grozne stvari. Kad sam mogao da se vratim na
posao, bilo je proteklo skoro godinu dana. Šanse da nađem Luiz bile
minimalne. Da li sam, da nije bilo te bolesti, mogao da spasim svoju
kćerku? Nikada neću saznati. Među nama, sklon sam da mislim da ne bih i
to je nepodnošljivo. Stidio sam se pred Elizom. Rješavanje istraga bio je
moj posao, moj razlog življenja, moja društvena uloga. Ali nisam imao tim,
nisam imao pristupa različitim dosijeima, a naročito nisam imao jasne
ideje. A imao sam ih još manje kad mi se žena ubila.”
Ringišpil je polako usporavao. Karadeku su potekle suze niz obraze.
„Eliza više nije uspijevala da živi s tim”, tvrdio je stisnutih pesnica.
„Sumnja, znaš? To je najgore od svega. To je poguban otrov koji te na kraju
može dokrajčiti.”
Kočija se zaustavila. Teo je tražio još jedan krug na ringišpilu, ali prije
nego što postane kapriciozan, Mark mu je predložio da prošetaju pored
vode. Pošto mu je zakopčao rajsferšlus na jakni, uzeo je djetence u naručje
i zajedno sa Kler krenuo drvenim šetalištem duž Ist Rivera. Sačekao je dok
ne spusti dijete na posivjele letve daščanog poda, a onda je nastavio svoju
bolnu ispovijest:
„Kad su pronašli ugljenisano Luizino tijelo kod Kifera, najprije sam
osjetio neku vrstu olakšanja. Pomisliš da pošto je tvoja djevojčica sada
mrtva, bar više ne pati. Ali bol se ubrzo vraća kao bumerang, A vrijeme
ništa ne liječi: to je vječni užas. Beskrajni užas. Ne vjeruj u sve one gluposti
koje možeš pročitati u časopisima ili knjigama iz psihologije:
prevazilaženje bola, utjeha... Ništa od toga ne postoji. U svakom slučaju ne
kad ti je dijete nestalo pod okolnostima u kojima je Luiz nastradala. Moja
kćerka nije pokošena nekom strašnom bolešću. Ona nije poginula u
saobraćajnoj nesreći, razumiješ? Ona je živjela nekoliko godina u
kandžama đavola. Kad pomislim na njeno stradanje, imam samo želju da
sebi prosviram mozak da bih okončao taj potop jezivog užasa koji mi
neprestano nadire u glavi.”
Karadek je skoro vikao da bi riječima nadglasao fijukanje vjetra.
„Znam da si trudna”, rekao je, pokušavajući da uhvati Klerin pogled.
„Kad postaneš majka, shvatićeš da se svijet dijeli na dva dijela: na one koji
imaju djecu i ostale. Biti roditelj čini te srećnijim, ali te isto tako čini
- 248 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

beskrajno ranjivijim. Gubitak djeteta je vječno nošenje teškog krsta,

otvorena rana koja više nikada ne može da zacijeli. Svakog dana misliš da
si doživio najgore, ali najgore uvijek tek dolazi. A znaš li šta je,
naposljetku, najgore? To su uspomene koje venu, koje blijede i koje na
kraju iščezavaju. Jednog jutra, kad se probudiš, shvatiš da si zaboravio
glas tvoje kćerke. Zaboravio si njeno lice, iskru u njenom pogledu, onaj
poseban način na koji je sklanjala pramen kose iza uha. Nesposoban si da
čuješ njen zvonki smijeh u svojoj glavi. Tada shvatiš da bol nije problem. I
da je vremenom čak postao čudno društvo, pomoćnik koji može da odagna
uspomene.
Kada to ukapiraš, spreman si da dušu prodaš đavolu da bi oživio svoj
bol.”
Mark je upalio cigaretu i okrenuo glavu prema brodićima koji su
plovili na morskom rukavcu.
„Oko mene se, međutim, život nastavljao”, izjavio je udišući oblak
dima. „Moje kolege su odlazile na odmore, pravili djecu, razvodili se,
ponovo vjenčavali. Ja sam živio kao zombi, noću, uvijek na rubu provalije.
Više nisam imao života u sebi niti ikakvu želju za životom. Olovo mi je bilo
u nogama i pritiskalo mi je kapke. A onda, jednog dana... Jednog dana, sreo
sam tebe...”
Pogled starog policajca je sinuo ludačkim žarom.
„Bilo je to jednog jutra, krajem proljeća. Izlazila si iz Rafaelovog Stana
da bi otišla u bolnicu. Sreli smo se u sunčanom dvorištu zgrade. Pozdravila
si me stidljivo, zatim si spustila pogled. Uprkos tvojoj suzdržanosti, bilo je
teško ne primijetiti te. Ali iza tvoje vitke siluete, kože meleskinje i ravne
kose, nešto je budilo moju radoznalost. I svaki naredni put kad bih te
vidio, osjetio bih istu nelagodnost. Podsjećala si me na nekoga; davno
sjećanje koje nisam mogao jasno da odredim; istovremeno iščiljelo a još
prisutno. Trebalo mi je više nedjelja da uspijem da shvatim zbunjenost:
ličila si na Kler Karlajl, tu malu Amerikanku koju je takođe oteo Kifer, ali
čije tijelo nikada nije pronađeno. Dugo sam odbacivao tu pomisao.
Najprije zato što je bila besmislena, a zatim zato što sam mislio da oslikava
samo moje opsesije. Ali me više nije napuštala. Ugradila mi se u mozak.
Proganjala me je. A znao sam samo jedan način da je se oslobodim: da
uzmem tvoje otiske i zamolim kolegu da ih ubaci u FAED. Onda sam, prije
petnaest dana, čvrsto odlučio. Rezultat je potvrdio nemoguće: ne samo da
si ličila na Kler Karlajl, ti si bila Kler Karlajl.”
Mark je bacio pikavac na drvene prečage i zgazio ga petom kao što se
gazi stjenica.
„Otada sam imao samo jednu opsesiju: da te posmatram, razumijem i
osvetim se. Život te nije stavio na moj put slučajno. Trebalo je da neko

- 249 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

plati za sve zlo koje si učinila. To je bila moja misija. Nešto što sam
dugovao svojoj kćerki, mojoj ženi kao i porodicama ostalih žrtava Hajnca
Kifera: Kamiji Mason i Kloi Dešanel. I one su umrle tvojom krivicom”,
podviknuo je.
„Ne!” branila se Kler.
„Zašto nikoga nisi obavijestila kad si uspjela da pobjegneš?”
„Rafael mi je rekao da ste vodili istragu sa njim. Vrlo dobro znate
zašto nikoga nisam obavijestila: upravo sam bila saznala da mi je majka
mrtva! Nisam htjela da postanem vašarsko čudovište. Bilo mi je potrebno
da se povratim u miru.”
S pobjesnjelim pogledom, Karadek joj se suprotstavio.
„Samo zato što sam vodio iscrpnu istragu, uvjerenja sam da zaslužuješ
da umreš. Zaista sam htio da te ubijem, Kler. Kao što sam ubio žandara iz
Saverna, tu gnjidu Franka Mizelijea.”
Odjednom, Kler je jasno shvatila slijed događaja.
„Kao što ste pokušali da ubijete Klotildu Blondel?”
„S Blondelovom je bio nesretan slučaj!” branio se Mark povisivši glas.
„Došao sam bio da je ispitujem, ali ona je povjerovala da hoću da je
napadnem i prošla kroz staklo dok je bježala. Ne pokušavaj da preokreneš
uloge. Jedini pravi krivac si ti. Da si obavijestila o svom bjekstvu, Luis bi
još bila ovdje. Kamij i Kloe takođe!”
Izvan sebe od gnjeva, Mark je zgrabio Kler za ruku i iskalio sav bijes
na njoj:
„Jedan običan poziv! Anonimna poruka ostavljena na sekretarici!
Trebalo ti je minut za to i spasila bi tri života! Kako se usuđuješ da tvrdiš
drugačije?”
Teo se uplašio i stao da jeca, ali ovoga puta nije našao nikoga da ga
utješi. Kler se oslobodila Markovog stiska i odgovorila mu istim tonom:
„To pitanje se nikad nije ni postavilo. Nikada, ni na sekundu nisam
pomislila da je moglo biti drugih osoba koje su zatvorene zajedno sa
mnom!”
„Ne vjerujem ti!” vikao je.
Teo je sada grcao, posmatrajući njihov sukob.
„Vi niste bili u toj prokletoj kući sa mnom!” urlala je Kler. „Provela
sam 879 dana zatvorena u prostoru od dvanaest kvadrata. Najčešće
vezana. Ponekad sa gvozdenom ogrlicom oko vrata! Hoćete li da vam
kažem istinu? Da, bilo je jezivo! Da, to je bio pakao! Da, Kifer je bio zvijer!
Da, mučio nas je! Da, silovao nas je!”

- 250 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Zatečen, Mark je pognuo glavu i zažmurio, kao bokser koji je potisnut

u jedan ćošak ringa. je stalno radio: puštao nas je da pišemo, ali bi nam
oduzimao sve što stavimo na papir.”
Pružila je svesku Karadeku, ali je policajac ostao nepomičan,
skamenjen, nije bio u stanju da načini ni najmanji pokret.
„Uzmite je. Sada je vaša. Dok je bila zarobljena, Luiz vam je puno
pisala. Na početku po jedno pismo svakoga dana.”
Karadek je uzeo dnevnik drhtavom rukom dok je Kler ponovo
uzimala Tea u naručje. U daljini je, na početku šetališta, spazila Rafaela
kako trči prema njima.
„Hajde, idemo da vidimo tatu”, rekla je malom dječaku.
Mark je sjeo na klupu pored mora. Otvorio je svesku i prelistao
nekoliko stana. Odmah je prepoznao zbijeni i šiljati Luizin rukopis i
motive koje je imala običaj da crta: ptice, zvijezde, ruže isprepletane
gotičkim ukrasima. Na marginama, pored crteža, bilo je ispisano sijaset
stihova. Odlomci iz pjesama ili tekstova koje je naučila od majke. Mark je
prepoznao Igoa („Svaki čovjek u svojoj noći korača ka svjetlosti”), Elijara
(„Bio sam tako blizu tebe da mi hladno pored drugih”), Sent-Egziperija
(„Biće ti teško. Izgledaću kao da sam mrtav, a to neće biti istina”) i Didroa
(„Svuda gdje ne bude bilo ništa, čitajte da vas volim”).
Od emocije mu se steže grlo. Bol se ponovo vratio, munjevit i žestok,
otrovan, koji pustoši. Ali sa sobom je donosio čitavu povorku uspomena
koje su se probudile da bi izbile kao vreli gejzir natapajući njegovu
utrnulu dušu.

Ponovo je Mark čuo Luiz.

Mogao je da prepozna njen smijeh, njenu energiju, boju njenoga glasa.
Čitava ona bila je među tim stranicama. Živjela je među tim
stranicama.

- 251 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Luiz

Bojim se, tata...

Neću da ti pričam priče: ruke i noge mi drhte, a srce samo što ne
svisne. Takođe stalno imam utisak da mi Kerber upravo proždire utrobu.
Čujem ga kako laje, ali znam da sve to postoji samo u mojoj glavi. Bojim se,
ali, kao što si mi ti uvijek ponavljao, pokušavam da se ne bojim svog
straha.
A kad panika počne da prijeti da će me preplaviti, kažem sebi da ćeš ti
doći po mene.
Vidjela sam da radiš, vidjela sam da se kasno vraćaš kući. Znam da se
nikada ne obeshrabruješ, znam da nikada ne ostavljaš neki slučaj. Znam
da ćeš me pronaći. Prije ili kasnije. To me održava i pomaže da ostanem
jaka.
Nismo se uvijek razumjeli, ti i ja. U posljednje vrijeme skoro da nismo
razgovarali. Kad bi samo znao koliko danas žalim zbog toga. Trebalo je
češće da govorimo jedno drugom da se volimo i da računamo jedno na
drugo.
Kad propadnemo u pakao, važno je da imamo zalihe srećnih
uspomena. Bez prestanka ih zamišljam u svojoj glavi. Da bi mi bilo manje
hladno, da bih se manje plašila. Recitujem sebi pjesme koje me je mama
naučila, sviram u glavi arije na klaviru koje sam ponavljala na
konzervatorij umu, pričam sebi priče iz romana koje si mi davao da čitam.
Uspomene izbijaju u bohorima. Vidim sebe sasvim malu, na tvojim
ramenima, u šetnji po šumi Vizavona, s mojom peruanskom kapicom na
glavi. Osjećam miris čokoladnih kroasana koje smo nas dvoje išli da
kupimo nedjeljom ujutru u toj pekari na bulevaru Sen-Mišel gdje mi je
prodavačica uvijek davala jednu madlenu 34 upravo izašlu iz pećnice.
Kasnije, naše kruženje po putevima Francuske kada si me pratio u mojim
pokušajima da se bavim jahanjem. Iako sam tvrdila suprotno, bilo mi je
potrebno tvoje prisustvo i tvoj pogled. Kad si bio tu, znala sam da mi se
ništa loše ne može desiti.
Sjećam se raspusta koji smo svi troje proveli, mama, ti i ja. Stalno sam
gunđala što moram da idem sa vama, ali sada shvatam koliko mi sjećanje
na ta putovanja pomaže da se iščupam iz mog zatvora.
Sjećam se palmi i kafea na Trgu Rejal u Barseloni. Sjećam se gotičkih
zabata kuća oko kanala u Amsterdamu. Sjećam se našeg ludog smijeha na

34
Vrsta kolača. - Prim. prev.
- 252 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

kiši u Škotskoj usred stada ovaca. Sjećam se azurnog plavetnila

azuležosa 35 iz Alfame, mirisa hobotnice na žaru na ulicama Lisabona,
svježeg ljeta u Sintri i poslastice pasteis de nata iz Belema. Sjećam se rižota
sa šparglama sa pjace Navona, oker svjetlosti San Điminjana, maslinjaka
koji šume oko Sijene, tajnih vrtova starog Praga.
Između ova četiri ledena zida, nikada ne vidim dan. Ovdje je svuda
noć. Savijam se, ali se ne slamam. I kažem sebi da ovo izmršavjelo tijelo
spaljeno crvenim tačkama nije moje. Ja nisam taj živi mrtvac s užasnim
porcelanskim tenom. Ja nisam taj keramički leš između pokrova i sanduka.

Ja sam ta osunčana djevojčica koja trči po mlakom pijesku plaže

Palombađa. Ja sam vjetar koji nadima jedra brodića koji kreće. Beskrajno
more oblaka od koga vas hvata vrtoglavica iza brodskog okna.
Ja sam radosni plamen koji gori za praznik Svetog Jovana. Obluci u
Etretau koji se kotrljaju po plaži. Venecijanska lampa koja odolijeva
olujama.
Ja sam kometa koja zažari nebo. Zlatni list koji odnesu naleti vjetra.
Poletni refren koji pjevuši gomila.
Ja sam vjetar koji miluje vodu. Topli vjetar koji nosi pijesak s dina.
Boca u moru izgubljena u Atlantiku.
Ja sam miris vanile na raspustu na moru i opojno isparenje vlažne
zemlje.
Ja sam lepet krila sedefastoplavog tufnastog leptira. Kratkotrajni
plamičak koji lebdi nad močvarama. Prašina jedne bijele zvijezde koja je
prerano pala.

Oslikane keramičke pločice koje krase fasade starijih zgrada u

35

Portugaliji. - Prim. prev.

- 253 -
Knjigoteka
 Amazonka&Anna

Izvori

Za potrebe romana sam tu i tamo sebi dao slobodu u pogledu

francuske i američke geografije kao i pravila funkcionisanja američkog
političkog života. Što se naučnog dijela istrage tiče, on je ponekad
zasnovan na anegdotama koje sam zapažao ovih posljednjih godina u
knjigama koje sam čitao: za sprejeve Eboni&Ajvori inspirisao me je članak
u kome je predstavljen rad njujorške umjetnice Heder Devej-Hagborg;
DNK uzorak komarca poslužio je kao dokaz u aferi ubistva koje se desilo
na Siciliji početkom 2000. kao što ćete moći da otkrijete na blogu Passeur
de sciences Pjera Bartelemija, na sajtu časopisa Le Monde. Naposljetku,
koncept Duha koji evocira Rafael razvio je Džon Trubi u Anatomiji
scenarija (L’Anatomie du scenario, Nouveau Monde Editions, 2010).

- 254 -
Knjigoteka