VISOKA ZDRASTVENA ŠKOLA

Studij inženjera laboratorijsko medicinske dijagnostike

IMUNOLOGIJA
opća, klinička, laboratorijska

školska godina 2003/2004

Dr.sc. Darka Kordić, znanstveni suradnik

 2

Kazalo

1. Razvoj imunološke znanosti .......................................................... 3

2. Pregled imunosti........................................................................... 4
3. Imunološko prepoznavanje je temelj specifične imunološke reakcije... 8
4. Organizacija imunološkog sustava.............................................. 11
5. Antigeni......................................................................................... 16
6. Protutijela...................................................................................... 21
7. Komplement.................................................................................. 23
8. Geni i antigeni tkivne podudarnosti............................................ 28
9. Citokini i kemokini...................................................................... 31
10. Specifična imunološka reakcija................................................. 36
11. Imunološka tolerancija............................................................... 45
12. Oblici imunosti na infekcije........................................................ 48
13. Imunološke preosjetljivosti (alergije).......................................... 51
14. Imunodeficijencije....................................................................... 56
15. Transplantacijska imunologija.................................................. 59
16. Tumorska imunologija............................................................... 62
17. Autoimunost................................................................................ 65
18. Imunološke laboratorijske metode............................................. 73
19. Literatura.................................................................................... 74
 3

1. Razvoj imunološke znanosti

____________________________________________________________________

Imunologija (lat. immunitas – otpornost, neprijemljivost; grč. logos – riječ, govor, u

prenesenu značenju znanost) je znanost o otpornosti organizma prema djelovanju
stranih tvari (antigena). Područje imunologije obuhvaća: imunost na infekcije, stanja
imunološke preosjetljivosti, imunodeficijencije, imunološku reakciju na presadke
(transplantate), tumore i autoimune bolesti.
U početku se imunologija razvijala u sklopu mikrobiologije. Spoznaja da je
imunološka reakcija na mikroorganizme samo jedan od imunoloških odgovora, te da
taj odgovor u određenim uvjetima može izazvati gotovo svaka organska
makromolekula strana organizmu, potaknula je razvoj imunologije kao samostalne
znanosti.
Prije otkrića postojanja mikroorganizama bilo je poznato da ljudi ne obolijevaju
ponovno od nekih zaraznih bolesti. Na primjer, tijekom epidemija kuge osobe koje su
preboljele, njegovale su oboljele. Na osnovi tisućljetnih iskustvenih spoznaja, davno,
u različitim zemljama svijeta (Kini, Indiji, Bliskom istoku) umjetno su se zarazile
zdrave osobe radi njihove zaštite od tada aktualnih zaraza.
Engleski liječnik Edward Jenner (1749 – 1823) opazio je da su ljudi zaraženi
goveđim boginjama (cijepljenjem tkivom uzetim iz bolesnih promjena na kravljem
vimenu ili iz kožnih promjena muzačica koje su se zarazile pri mužnji bolesnih krava)
bili zaštićeni od naknadne infekcije uzročnikom velikih boginja čovjeka. Stoga se
postupak imunizacije ljudi protiv velikih boginja naziva vakcinacijom (lat. vacca –
krava). U počast E. Jenneru, nakon jednog stoljeća, L. Pasteur sve postupke aktivne
imunizacije naziva vakcinacijom, pojmom što se u tom značenju održao do danas.
U drugoj polovici 19. stoljeća otkriveno je postojanje mikroorganizama i dokazano da
oni uzrokuju zarazne bolesti, čime je počeo razvoj imunologije kao znanosti. Također
je utvrđeno da tijek i ishod zarazne bolesti ovise o svojstvima patogenog
mikroorganizma, kao i o obrambenoj sposobnosti napadnutog organizma.
Razvoju imunologije mnogo je pridonio Louis Pasteur (1822 – 1895) otkrićem
cjepiva protiv bjesnoće, bedrenice i svinjskog vrbanca. Njegov suradnik Emile Roux
(1853 – 1933) uvodi terapijsku primjenu imunog seruma. Njemački imunolog Emil
von Behring (1854 – 1917) i japanski bakteriolog Shibasaburo Kitasato (1852 –
1931) uspjeli su dobiti specifične antitoksične serume koji su štitili organizam od
prirodne i umjetne infekcije uzročnicima tetanusa i difterije, a imali su i terapijski
učinak.
U tom se razdoblju imunološki rječnik obogaćuje pojmovima „antigen” i
„protutijelo”.
Ruski biolog i patolog Ilja Mečnikov (1845 – 1916) istraživao je otpornost
organizma prema uzročnicima zaraznih bolesti, te njegove imunološke reakcije.
Zapazivši da leukociti proždiru strane tvari, nazvao ih je fagocitima (grč. phageîn –
jesti, žderati). Spoznajom o obrambenoj ulozi fagocita postavio je temelje staničnoj ili
celularnoj imunosti.
Toj se teoriji suprotstavio njemački bakteriolog i kemičar Paul Ehrlich (1854 –
1915) koji je postavio teoriju humoralne imunosti. On i drugi znanstvenici, pristalice
njegove teorije, smatrali su da su mnogo važnije topljive obrambene tvari
(protutijela), što se nakon podražaja antigena pojavljuju u krvi i drugim tjelesnim
tekućinama. Četrdesetih godina 20. stoljeća dokazana je povezanost i međusobna
ovisnost u djelovanju obaju oblika imunoloških reakcija.
 4

Početkom dvadesetog stoljeća važno je bilo otkriće preosjetljivosti (C. R. Richet, P. J.

Portier, N. M. Arthus, C. P. Pirquet i dr.), što je pokazalo da imunološka reakcija
može pokatkad biti štetna za domaćina.
Britanac Peter Medawar (1915 – 1987) utvrdio je da je odbacivanje tuđeg presađenog
tkiva posljedica imunološke reakcije, i to se smatra jednim od prvih važnih otkrića
suvremene imunologije. Zajedno s Australcem Frankom Burnetom (1899 – 1985)
dobio je Nobelovu nagradu za otkriće specifične imunološke tolerancije i mogućnosti
njezina uspostavljanja.
Cilj daljnjih, vrlo intenzivnih istraživanja bio je sprečavanje ili bar odgađanje
transplantacijske reakcije. Rezultat tih istraživanja je mogućnost razmjerno uspješnog
presađivanja tkiva i organa te otkriće mnogih temeljnih odrednica suvremene
imunologije (npr. otkriće gena tkivne podudarnosti i njihova značenja u regulaciji
imunološke reakcije te u odbacivanju presađenih tkiva i organa).
Dokazano je da mnoge bolesti nastaju zbog imunološke reakcije na vlastite antigene,
dakle autoimunog su podrijetla, što se danas opsežno istražuje.
Potkraj i nakon Drugog svjetskog rata nastupa razdoblje napretka imunologije, što je,
uz ostalo, bilo u svezi s novim spoznajama na području imunokemije, kao i s
primjenom suvremenijih tehničkih pomagala. To se ponajprije odnosi na razvoj
transplantacijske i tumorske imunologije (osobito na mogućnost imunoterapije
tumora), na spoznaju o različitim podskupinama limfocita što sudjeluju u
humoralnim, odnosno staničnim imunološkim reakcijama.
Uz to su pronađeni novi laboratorijski postupci: imunofluorescencija (Coons i sur.,
1942), radioimunološki postupak (Yalow i Berson, 1960) i imunoenzimski postupak
(Avramaes i sur., 1960). Pronalazak postupka proizvodnje monoklonskih protutijela
(Milstein i Köhler, 1975) presudno je utjecao na daljnji razvoj imunologije.
U novije doba imunogenetska otkrića na području molekularne biologije uvelike
potiču nove imunološke spoznaje. Tako se novim metodama uspjelo ugraditi gen ili
pak poništiti funkciju gena i tako prvi put izravno istraživati tu funkcionalnu jedinicu
naslijeđa.

2. Pregled imunosti

Tijekom filogenijskog razvoja (tj. razvoja tijekom ukupnog života na Zemlji)

usavršavali su se mehanizmi obrane od infekcije. U ljudi, oni postoje i prije dodira s s
patogenim mikroorganizmima. Oblik obrane, koji je skup svih nasljednih činitelja što
sprečavaju ulazak i prodor mikroorganizama u makroorganizam, zove se nespecifična
obrana (otpornost).
Poznato je da postoje zarazne bolesti od kojih obolijevaju samo pojedine životinjske
vrste. Tako je perad otporna na tetanus i ne obolijeva od te bolesti, dok čovjek neće
oboljeti od kolere peradi ili od svinjske kuge itd. To se može objasniti razlikama u
građi zbog koje mikroorganizam ne može prodrijeti u tkiva, nepostojanjem
odgovarajućeg receptora na stanicama ili u njima, tijekom metaboličkih rekacija na
koje strana tvar (antigen) ne može djelovati.
Nespecifična obrana je, samo u kralježnjaka, nadopunjena specifičnom obranom
(otpornošću) ili imunošću. Radi se o sposobnosti imunološkog sustava da u doticaju
s antigenom stvori specifična protutijela (antitijela); humoralna imunost, ili stanice
sposobne uništiti antigen koji je izazvao njihovu aktivaciju; U specifičnoj obrani
glavne izvršne stanice su limfociti T i makrofagi. Oba oblika specifične obrane
upravljena su prema antigenu koji je izazvao imunološku reakciju.
 5

Obrana od antigena započinje neposredno nakon ulaska antigena u organizam

nespecifičnim mehanizmima, kojima se u slučaju da antigen nije potpuno uklonjen,
nakon nekog vremena pridružuje i specifična obrana. Oba tipa obrane djeluju zatim
istodobno, međusobno se dopunjujući i ispreplićući.

Nespecifična obrana (otpornost) organizma

Nespecifična obrana, prirođena otpornost organizma je usmjerena prema svim

vrstama antigena na podudaran (istovjetan) način. Djeluje punim intenzitetom već u
prvom susretu s antigenom. Učinkovita je i prema zaraznim i prema nezaraznim
činiteljima. Temelji se na anatomskim, fiziološkim i staničnim zaprekama te na upali
(tablica 1.)
Razlikuje se prva, odnosno druga crta nespecifične obrane, ili vanjski i unutrašnji
činitelji nespecifične obrane.
Prva crta (vanjski činitelji) nespecifične obrane
Prvu crtu nespecifične obrane ili vanjske činitelje čine koža i sluznice (dišnog,
probavnoga, mokraćnog i spolnog sustava, očnih spojnica) tj. anatomske zapreke.
Postoje i kemijske antimikrobne tvari (npr. lučevine žlijezda lojnica i znojnica,
kiselina želučanog soka, probavni enzimi u želucu i crijevu, lizozim i dr.), koje na tim
strukturama onemogućuju život mikroorganizama, te antagonizam fiziološke i
patogene flore na koži i sluznicama (npr. patogenim mikroorganizmima ne
odgovaraju pH i neke toksične tvari koje stvaraju pripadnici fiziološke flore).
Neozlijeđena koža je mehanička prepreka za gotovo sve patogene mikroorganizme
koji u unutrašnjost tijela mogu dospjeti jedino kroz rane i sitne ozljede površine kože.
Rijetki mikroorganizmi, npr. uzročnici gnojnih infekcija (stafilokoki, streptokoki i dr.)
mogu prodrijeti i u dublje slojeve kože izvodnim kanalima lojnih i znojnih žlijezda te
kroz dlačne folikule. Neke kemijske tvari sadržane na površini kože (mliječna kiselina
i različite masne kiseline u loju te lizozim) i nepovoljan pH znoja djeluju štetno na
uzročnike infekcije.
Konjunktive također zaštićuju od prodora patogenih uzročnika u unutrašnjost oka.
Jedan dio mikroorganizama odstranjuje se iz oka mehanički suzama, a drugi dio
uništava lizozim.

Tablica 1. Nespecifična (prirođena) obrana

_____________________________________________________________________
1. Prva crta nespecifične obrane
Anatomske zapreke i njihove lučevine s antimikrobnim djelovanjem te antagonizam
fiziološke i patogene flore
koža
sluznice
2. Druga crta nespecifične obrane (unutrašnji činitelji nespecifične obrane)
Fiziološke zapreke
temperatura
sadržaj kisika
pH tkiva
antimikrobne tvari (beta-lizin, lizozim, leukini, komplement, interferoni,
C-reaktivna bjelančevina)
Stanične zapreke
polimorfonuklearni leukociti
makrofagi
 6

stanice NK
Upalne zapreke
_____________________________________________________________
Lizozim je tvar koja se, osim na koži, nalazi i na sluznici probavnoga i dišnoga
sustava te u sekretu oka, nosa i slinovnica, a za koju je Fleming utvrdio baktericidno
djelovanje na mnoge bakterije, osobito na streptokoke i stafilokoke.
Nosne dlačice i zavoji nosnih hodnika zadržavaju mikroorganizme, a jedan se dio
mikroorganizama odstranjuje mehanički kihanjem, nosnim sekretom ili ih uništava
lizozim sadržan u njemu. Većina dolazi iz nosne šupljine u usnu šupljinu, odakle se
odstranjuju mehanički pljuvačkom ili gutanjem. Mikroorganizmi dospjeli u grkljan
izbacuju se kašljanjem. Mikroorganizmi prodrli u dublje dijelove dišnog sustava
(traheje i bronhe) prilijepe se za tanak sloj sluzi što oblaže površinu trepetljikavih
epitelnih stanica. Zatim se sluz tjerana tim epitelom pokreće prema prirodnim
otvorima brzinom od otprilike 10 do 20 mm u minuti. U zdravih ljudi taj sluzavi sloj
očisti i do 90 % pristiglog materijala tijekom jednog sata. Vrlo male čestice mogu
udisajem dospjeti do završnih bronhiola i alveola, gdje bivaju fagocitirane.
Sluznica dišnog sustava, osim već spomenutog lizozima, sadrži i protutijela razreda
IgA koja onemogućuju prodor mikroorganizama kroz epitelne stanice.
U usnoj šupljini stalno su prisutni fiziološka mikrobna flora i mikroorganizmi
dospjeli hranom, vodom za piće i udisanim zrakom. Slina s hidrolitičkim enzimima
slaboga je baktericidnog djelovanja, a važna je za mehaničko odstranjivanje
mikroorganizama iz usne šupljine. Jedan dio mikroorganizama se proguta. U želucu
na većinu mikroorganizama mikrobicidno djeluje želučani sok sa svojim enzimima i
solnom kiselinom. Mikroorganizmi u većim nakupinama, kao i oni zaštićeni sa sluzi i
bjelančevinama, prolaze želudac i ulaze u crijevo u kojem se nalazi obilna, raznovrsna
i vrlo aktivna fiziološka flora koja svojom antagonističkom i antibiotičkom aktivnošću
uništava dio prispjelih mikroorganizama.
Neke bakterije koje čine tu floru izlučuju bakterijske antibiotike, što djeluju
baktericidno na neke enteropatogene bakterije. Bakteriofagi crijeva imaju također
zaštitnu funkciju koju pokazuju liziranjem patogenih bakterija.
Dio mikroorganizama prispjelih u crijevo uklopljen je u sluz i peristaltikom se
izbacuje iz organizma fecesom (tako se dnevno izbacuje oko 10¹² bakterija).
Iz mokraćovoda mokraća mehanički otplavljuje mikroorganizme, a one koji su se
zadržali uništva kisela reakcija mokraće. Sekret rodnice, zahvaljujući obilnoj i
aktivnoj fiziološkoj mikroflori, djeluje mikrobicidno. Na primjer, laktobacili rodnice
održavaju kiseli pH, što onemogućuje prodor gljivicama te anaerobnim i gram-
negativnim bakterijama.
Nedjelotvornost vanjskih činitelja obrane u sprečavanju kolonizacije (naseljavanja) i
infekcije uzrokuje prodiranje mikroorganizama u razna dublja tkiva domaćina, gdje se
održavaju i razmnožavaju. Organizam to na različite načine nastoji spriječiti.
Druga crta (unutrašnji činitelji) nespecifične obrane
Drugu crtu nespecifične obrane čine mnogi unutrašnji činitelji kojih je zadaća
onemogućivanje širenja infekcije. Uključuje fiziološke (temperatura, sadržaj kisika,
pH tkiva i protumikrobne tvari u krvi), stanične (mikrofagi, makrofagi i stanice NK) i
upalne zapreke.
U ljudskom se organizmu mogu održavati mikroorganizmi kojih je temperaturni
optimum od 36 °C do 38 °C, dakle organizam je otporan na mikroorganizme kojih je
optimalna temperatura niža ili viša od navedene. Smatra se da je razlog tome to što
temperatura čovječjeg tijela djeluje nepovoljno na enzimsku aktivnost i općenito na
biokemijske procese mikroorganizama.
 7

Sadržaj kisika je različit u pojedinim tkivima. Za neke uzročnike zaraze taj je sadržaj
prevelik (za anaerobne bakterije), a za druge nedovoljan (za aerobne bakterije).
Nadalje, nekim mikroorganizmima ne odgovara pH u tkivima.
Beta-lizin je tvar koju otpuštaju krvne pločice tijekom zgrušavanja krvi. Ima snažan
baktericidan učinak na većinu gram-pozitivnih bakterija.
Lizozim (muraminidaza) enzim je koji se, osim na prije spomenutim mjestima, nalazi
i u granulocitima te u makrofagima koji ga proizvode i izlučuju. Razgrađuje
peptidoglikanski sloj stanične stijenke, napose gram-pozitivnih bakterija.
Leukini i fagocitin tvari su izdvojene iz leukocita, a imaju baktericidan učinak na
Bacillus anthracis i Mycobacterium tuberculosis te na gram-negativne bakterije.
Komplement (komplementski sustav) (lat. complere – ispuniti, nadopuniti) jedan je
od važnijih činitelja druge crte nespecifične obrane, a nalazi se u krvnom serumu.
Sastoji se od skupine bjelančevina. Zajedno s properdinom, koji se također nalazi u
serumu, aktivirani komplement ireverzibilno oštećuje površinu bakterija i virusa što
uzrokuje njihovu lizu i ugibanje. Ako komplement, zajedno s protutijelom, obloži
površinu mikroorganizma uvelike olakšava fagocitozu. Ta se pojava naziva
opsonizacijom (grč. opson – hrana).
Interferone izlučuju limfociti, makrofagi i druge stanice pri dodiru s virusom i
drugim unutarstaničnim mikroorganizmima (rikecijama, klamidijama, praživotinjama)
te bakterijskim endotoksinima.
C-reaktivna bjelančevina je beta-globulin što pospješuje fagocitozu.
Fagociti su stanice sa sposobnošću fagocitoze, tj. proždiranja mikroorganizama. Neke
fagocitne stanice (npr. makrofagi), osim što uništavaju mikroorganizme
unutarstaničnim mehanizmom, tj. fagocitozom, mogu također ubiti stanice nekih
zloćudnih tumora tzv. izvanstaničnim mehanizmom, tj. lučenjem hidrolitičkih enzima i
citotoksičnih tvari, tzv. citotoksina.
Nastaju iz matičnih stanica u koštanoj srži. Dvije su skupine fagocita. Prvu skupinu
čine polimorfonuklearni leukociti krvi (prije svega neutrofili), a drugu makrofagi,
koji čine tzv. mononuklearni fagocitni sustav. U makrofage su svrstani monociti u
krvi i ostale stanice koje od njih potječu. Dio ovih stanice je pokretan (npr.
peritonealni, alveolarni makrofagi i dr.), a drugi dio učvršćen u tkivu- nepokretan npr.
histiociti u potkožnom tkivu, makrofagi u slezeni, limfnim čvorovima, koštanoj srži,
Kupfferove stanice u jetri. Leukociti u razmazu periferne krvi prikazani su na Slici 2.
Fagocitoza je najvažniji proces nespecifične obrane organizma od infekcije. Taj se
proces zbiva u stupnjevima koje označavamo ingestijom i digestijom. Većina
mikroorganizama koji prodru u tkivo stvara tvari što privlače fagocite (ponajprije
neutrofilne leukocite i makrofage), koji zbog pozitivne kemotaksije putuju prema
njima. Većina fagocitnih stanica se pokreće tzv. ameboidnim gibanjem i prolazi kroz
pore na stijenkama krvnih žila (to se svojstvo zove dijapedeza). Zatim se fagociti
priljube uz mikroorganizam, što se naziva adherencijom, obaviju ga izdancima
membrane i proždiru, što nazivamo ingestijom. Fagociti obiluju tzv. lizosomskim
zrncima iz kojih se oslobađaju različite mikrobicidne tvari i enzimi koji fagocitirani
mikroorganizam usmrte i razgrade, što nazivamo digestijom (lat. digerere –
probavljati, variti).
Bitno smanjenje broja fagocitnih stanica, tj. manje od 0.5 × 10 9 leukocita po litri, kao
posljedica bolesti ili liječenja, rezultira teškim, pa i smrtonosnim, oportunističkim
bakterijskim i gljivičnim infekcijama.
Valja naglasiti da makrofagi što se nakupljaju na mjestu prodora mikroorganizama
oslobađaju različite citokine (što aktiviraju limfocite i stanice NK, privlače leukocite,
 8

povećavaju propusnost krvnih žila i dr.). Stoga, i zbog djelovanja citokina, na mjesto
infekcije dolazi mnoštvo fagocita.
Stanice NK (engl. natural killer cells), prirodno ubilačke stanice, vrsta su limfatičnih
stanica koje mogu samostalno, bez prethodne senzibilizacije ubiti stanice zaražene
unutarstaničnim mikroorganizmima i tumorske stanice.
Upala je važan činitelj druge crte nespecifične obrane. To je reakcija živog tkiva na
ozljedu fizičkoga, kemijskog ili biološkog podrijetla. Upala najprije razara, razrijedi
ili ogradi štetnu tvar i/ili vlastite uništene stanice, a potom slijedi cijeljenje. Glavni
makroskopski vidljivi simptomi upale su crvenilo (lat. rubor), toplina (lat. calor), bol
(lat. dolor), oteklina (lat. tumor) i smetnje u funkciji (lat. functio laesa). Upala se
proučava u sklopu patologije, pa će o njoj ovdje biti riječi samo općenito.
Tijekom upalnog procesa oštećeno tkivo obilnije je opskrbljeno krvlju, a propusnost
krvnih žila u tom području je povećana, što uzrokuje dijapedezu leukocita; monocita,
limfocita i ostalih stanica važnih za svladavanje infekcije i obnavljanje fizioloških
funkcija tkiva. Ako u lokalnoj reakciji antigen nije uklonjen/razoren on biva
odplavljen/prenešen u područni limfni čvor, gdje se imunološka reakcija nastavlja. U
slučaju neučinkovite obrane u područnom limfnom čvoru antigen prodire u krvni
optok i raznosi se po cijelom tijelu, gdje ga najčešće uspješno svladaju stanice
retikuloendotelnog sustava.
Djelotvornost nespecifične obrane je manja u vrlo mladim i vrlo starim organizmima.
Naslijeđe te spol i bolesti također utječu na opću razinu nespecifične reaktivnosti.
Dokazano je da nedovoljna prehrana, posebice nedostatak esencijalnih aminokiselina
te vitamina B i C nepovoljno utječe na otpornost organizma.
Pojmovi
nespecifična obrana (otpornost)
specifična obrana (otpornost)
prva i druga crta nespecifične obrane

Provjera znanja
Kada započinje obrana od antigena?
Koje stanice i topljive tvari sudjeluju u nespecifičnoj obrani?

3. Imunološko prepoznavanje je temelj specifične imunološke reakcije

Prodor antigena u organizam potaknuti će stanice imunološkog sustava na niz

djelovanja. Imunološka obrana započinje odmah i zbiva se na mjestu ulaska
antigena. U njoj sudjeluju fagociti i stanice prirođeno ubilačkog djelovanja koje
uklanjaju antigen nespecifičnim mehanizmima. Ponekad nespecifična imunološka
obrana potpuno ukloni antigen već na mjestu njegova ulaska, čime prestaje potreba za
daljnim imunološkim djelovanjem. No ukoliko antigen nije uklonjen, s mjesta ulaska
on biva prenešen u obližnje periferno limfno tkivo, gdje se imunološka obrana
nastavlja. U nastavak obrane se uključuju limfociti T i B time što prepoznaju antigen
svojim receptorima, a zatim se aktiviraju za djelovanja protiv njega (specifična
imunološka obrana). Za razliku od stanica nespecifičnog djelovanja limfociti T i B
probiru antigen, tj samo neki reagiraju s određenim antigenom. Uzrok tomu je način
povezivanja antigena s molekulom specifičnog receptora. Naime, antigen se smješta u
šupljinu receptora, koja mu mora odgovarati oblikom. Stoga antigen ne mogu
prepoznati svi limfociti T i B, već samo oni čiji receptor ima građu komplementarnu
 9

građi antigena. Molekule staničnog receptora pritom prepoznaju, uklapaju u šupljinu,

manje karakteristične dijelove antigena: njegove epitope, determinante.

Slika 1.Receptori za antigen limfocita T i B

Receptori za antigen limfocita T i B su veoma heterogeni proteini. Na limfocitima T

i B nađeno je 108 do 1010 receptora različitih po obliku šupljine, što omogućava
prepoznavanje svakog oblika antigena. Kemijska građa receptora za antigen limfocita
T i B je različita. Podudarna značajka obaju tipova receptora je prostorna šupljina
(“đžep”) u dijelu molekule koji veže antigen (Slika 1.). Receptor za antigen limfocita
T označavamo kraticom TCR (prema eng. T cell receptor). Receptor za antigen
limfocita B je molekula imunoglobulina.
Receptori za antigen limfocita T i B nastaju tijekom sazrijevanja limfocita, ali i
tijekom imunološke reakcije.

Predočavanje i prepoznavanje antigena

Limfocit T, svojim specifičnim receptorom, ne može prepoznati prirodni (nativni)

antigen. Limfocitu T je potrebno da antigen obrade, te na osobit način pripreme za
prepoznavanje stanice koje nazivamo predočnim stanicama.
Kada antigen dospije u blizinu predočne stanice, biva uhvaćen njezinim staničnim
izdancima i privučen na membranu. Prijanjanje antigena uz membranu izazvat će
membransko gibanje. Membranski izdanci predočne stanice, zatim, postepeno
okružuju antigen dok se nad njim ne zatvore (ingestija). Unutar predočne stanice
antigen biva razgrađen do sitnijih djelića. Stvoreni ulomci antigena se zatim unutar
stanice povezuju s molekulama koje označavamo kraticom MHC (prema engl. Major
histocompatibility complex vidi u 8. Geni i antigeni tkivne podudarnosti). Ulomak
antigena je tako smješten u žlijeb MHC molekule, da njegovi dijelići (epitopi) strše
prema van. Molekula MHC s uklopljenim ulomkom antigena putuje na membranu
predočne stanice gdje se učvršćuju. Time su brojni epitopi antigenskog ulomka, koji
vire iz šupljine MHC molekule, spremni za predočavanje receptoru limfocita T.
Receptor limfocita T u svoju šupljinu (“džep”) može primiti samo neke, samo one
koji svojim oblikom odgovaraju obliku šupljine u koju se smještaju.
Odnos epitopa i receptora podsjeća na onaj ruke i rukavice ili ključa i ključanice.
(Iscrpan prikaz događanja koje predhode predočavanja antigena; razgradnja antigena
u predočnoj stanici, te ugradnja stvorenih fragmenata u MHC molekule nalazi se u
dijelu 10. Fiziološki tijek imunološke reakcije). Veza koja se stvara između antigena i
receptora odgovarajućeg oblika nije kemijska već fizikalna. Njezin temelj čine slabe
privlačne sile: Van der Waalsove, elektrostatske, vodikove, hidrofobne. Pojedini
epitop antigena će prepoznati samo manji broj limfocita T. Pri prepoznavanju
 10

antigena limfocit T i predočna stanica se povezuju mostom koji čine njihove

membranske molekule: TCR-antigen-MHC (Slika 2.). Međutim, za punu aktivaciju

Slika 2. Ulomak antigena (crveno) je smješten u žlijeb MHC molekule predočne

stanice i šupljinu receptora limfocita T

Odnos epitopa i receptora podsjeća na onaj ruke i rukavice ili ključa i ključanice.
(Iscrpan prikaz događanja koje predhode predočavanja antigena; razgradnja antigena
u predočnoj stanici, te ugradnja stvorenih fragmenata u MHC molekule nalazi se u
dijelu 10. Fiziološki tijek imunološke reakcije). Veza koja se stvara između antigena i
receptora odgovarajućeg oblika nije kemijska već fizikalna. Njezin temelj čine slabe
privlačne sile: Van der Waalsove, elektrostatske, vodikove, hidrofobne. Pojedini
epitop antigena će prepoznati samo manji broj limfocita T. Pri prepoznavanju
antigena limfocit T i predočna stanica se povezuju mostom koji čine njihove
membranske molekule: TCR-antigen-MHC (Slika 2.). Međutim, za punu aktivaciju
limfocita T potrebno je povezivanje još nekih mebranskih molekula. ( vidi u 10.
Fiziološki tijek imunološke reakcije). Povezanost predočne stanice i limfocita T je
privremena i nužna za aktivaciju limfocita T. U sljedećem stupnju predočna stanica
započinje lučiti citokine, topljive tvari koje omogućavaju punu aktivaciju limfocita T.
Aktivirani limfocit T se počinje dijeliti i daje klon, skupinu limfocita T koji nose
istovrsne receptore (“đžep” identičnog oblika).
Limfociti B prepoznaju epitope neobrađenog (nativnog) antigena. Prepoznavanje je,
također, specifično. Epitopi antigena se pritom uklapaju u šupljinu
imunoglobulinskog receptora odgovarajućeg oblika. Međutim, za potpunu aktivaciju
limfocita B nužna je pomoć limfocita T aktiviranog istim antigenom. Aktivirani
limfociti B, također stvaraju klonove, te se dodatno diferenciraju do plazma stanice
što intenzivno stvara imunoglobuline (protutijela) specifična za antigen koji je
potaknuo njihovo stvaranje.
Tijekom imunološke reakcije se dio aktiviranih limfocita T i B diferencira u stanice s
imunološkim pamćenjem (memorijom), koje u ponovljenom susretu s istim
antigenom reagiraju brže i time domaćinu pružaju djelotvorniju zaštitu. Imunološko
pamćenje traje mjesecima, godinama, a za neke antigene i doživotno.

Pojmovi
receptor za antigen limfocita T
receptor za antigen limfocita B
 11

predočavanje
predočne stanice
klon

Provjera znanja
1. Gdje započinje imunološka obrana od antigena ?
2. Što su receptori za antigen limfocita T i B ?
3. Kako djeluju predočne stanice?
4. Kako uklapanje antigena u šupljinu receptora djeluje na limfocite T i B?

4. Organizacija imunološkog sustava

_____________________________________________________________________

I. Stanice nespecifične i specifične imunosti

Nosioci sveukupne imunosti organizma jesu bijele krvne stanice ili leukociti. Urođena
imunost ovisi primarno o granulocitima i makrofagima. Granulocite (ili
polimorfonuklearne leukocite) karakteriziraju specifične granule u citoplazmi, prema
kojima se i dijele u tri skupine - neutrofilne, bazofilne i eozinofilne granulocite.
Tkivni makrofagi nastaju diferencijacijom monocita periferne krvi, a pored
neutrofilnih granulocita, glavne su fagocitne stanice. Nosioci specifične imunosti,
koja osigurava dugotrajnu zaštitu nakon preboljene bolesti ili nakon cijepljenja, jesu
limfociti. Njihovu funkciju potpomažu akcesorne stanice tj. stanice koje su
specijalizirane za hvatanje, preradu i predočenje antigena limfocitima. U tu skupinu
spadaju već spomenuti makrofagi, ali i profesionalne antigen-predočne stanice koje
karakteriziraju citoplazmatski produžetci (dendritične stanice).

Slika 3. Leukociti u krvnom razmazu

 12

II. Podrijetlo leukocita

Sve stanice krvi, pa tako i stanice koje čine imunosni sustav, nastaju od zajedničke
pluripotentne krvotvorne matične stanice (engl. hematopoietic stem-cells) koštane
srži. Iz krvotvorne matične stanice nastaju prastanice (engl. progenitors) koje se
dijele na mijeloidne i limfoidne.
Mijeloidna prastanica jest praroditeljska stanica za sve granulocite, makrofage i
mastocite, megakariocite (iz kojih nastaju trombociti) i eritrocite. Sve stanice
mijeloidne loze sazrijevaju do zrelih oblika u koštanoj srži. Granulociti su stanice
kratkog vijeka, ali se u upali njihov broj znatno povećava, kada prelaze iz krvi na
mjesto upale ili ozljede. Neutrofilni granulociti najvažnije su stanice urođene
imunosti, a odlikuje ih sposobnost fagocitoze čestica i/ili mikroorganizama.
Eozinofilni granulociti imaju ulogu u obrani od parazita. Funkcija bazofilnih
granulocita jest slična onoj eozinofilnih granulocita, a obje vrste stanica imaju veliku
ulogu u nastanku alergijskih reakcija. Makrofagi nastaju u tkivima diferencijacijom
od monocita periferne krvi, a zbog izraženog svojstva fagocitoze djeluju poput
"čistača" tkivnih prostora. Mastociti se nalaze u tkivima oko malenih krvnih žila, a
važni su jer nakon pobude oslobađaju aktivne tvari koje sudjeluju u upalnom procesu.
Zajednička limfoidna prastanica jest praroditeljska stanica svih limfocita, a to su
limfociti T, limfociti B i prirođeno-ubilačke ili NK-stanice (prema engl. natural
killer, NK). Treba napomenuti da samo limfociti T i limfociti B čine stanice specifične
imunosti, dok su NK-stanice sastavni dio rane tj. urođene imunosti. Iz zajedničke

Slika 4. Leukociti nastaju sazrijevanjem matične stanice koštane srži

limfoidne prastanice razvijaju se prastanice usmjerene prema razvoju u jednu od

limfocitnih loza (pro-T, pro-B, pro-NK) koje se potom diferenciraju u različitim
organima: u čovjeka se limfociti B i NK-stanice razvijaju do stadija zrelih stanica u
koštanoj srži, dok se sazrijevanje limfocita T odvija u specijaliziranom organu -
timusu. Otuda limfocitima i specifične oznake: oznaka "B" potječe od engleskog
naziva za koštanu srž (bone marrow), dok oznaka "T" označava timus. U timusu se
 13

limfociti T dodatno diferenciraju u dvije skupine - limfocite T koji će pomagati

funkciju drugih limfocita (pomagački limfociti) i citotoksične limfocite T, čija je
funkcija razaranje vlastitih zaraženih stanica.
Novostvoreni zreli limfociti odlaze u krv i periferna tkiva, gdje recirkuliraju i čekaju
na susret s antigenom. Nakon susreta s antigenom dolazi do nove, sekundarne
diferencijacije limfocita. Iz limfocita B slijedom dioba i sazrijevanja nastaju plazma-
stanice koje izlučuju protutijela, dok se limfociti T razvijaju u aktivirane pomagačke
ili citototoksične limfocite T.
Za razliku od stanica nespecifične (urođene) imunosti, jedino limfociti T i B na svojoj
membrani izražavaju specifične receptore za antigen, poznate kao T-stanični receptor
(TCR, prema engl. T-cell receptor) i B-stanični receptor (BCR, prema engl. B-cell
receptor). Kao što je već rečeno, treća skupina limfocita - NK-stanice - ne izražavaju
antigen-specifični receptor već skup tzv. inhibicijskih (KIR, prema engl. killer
inhibitory receptors) i aktivacijskih receptora (KAR, prema engl. killer activating
receptors) kojima prepoznaju vlastite molekule I. razreda MHC. Slikovito možemo
opisati da NK-stanice patroliraju organizmom, pri čemu traže promjene u izražaju
vlastitih molekula MHC. Neizražaj pojedinih molekula I. razreda MHC dovodi do
aktivacije NK-stanica i razaranja vlastitih stanica. Te se promjene obično vide u
virusnim infekcijama ili pojavom tumora, pa govorimo da su NK-stanice prva crta
obrane od virusnih (i drugih unutarstaničnih patogena) kao i tumorske transformacije.

II. Limfni organi

Limfni organi jesu organizirane strukture u kojima limfociti stupaju u vezu s

nelimfnim stanicama u cilju sazrijevanja limfocita ili u cilju razvoja adaptivnog
imunosnog odgovora. Za prvu funkciju - stvaranje i sazrijevanje limfocita -
odgovorni su primarni ili središnji limfni organi, dok se učinkovit imunosni odgovor
pokreće i odvija u specijaliziranim sekundarnim ili perifernim limfnim tkivima ili
organima.
Središnji limfni organi u sisavaca jesu timus i koštana srž. Timus je smješten u
medijastinumu i u njega ulaze pro-timociti (pro-T stanice) iz koštane srži Slika).
Tijekom zorenja u timusu, timociti prolaze kroz tri faze razvoja (od kore timusa
prema središtu ili meduli timusa - pre-T, kortikalna i medularna faza), da bi se na
kraju razvojnog puta timociti konačno razdijelili na dvije osnovne skupine -
pomagački (CD4+) limfociti T i citotoksični (CD8+) limfociti T. Zreli, ali još uvijek
djevičanski ili naivni limfociti T (CD4+ ili CD8+) napuštaju timus, odlaze u perifernu
krv te zasijavaju periferne limfna tkiva. Koštana srž čovjeka mjesto je nastanka i
razvoja limfocita B, nakon čega novonastali (djevičanski, naivni) limfociti B odlaze u
perifernu krv i potom zasijavaju periferne limfna tkiva. Dakle, i u slučaju limfocita B i
limfocita T novonastale stanice jesu zrele, ali budući da još nisu srele antigen za kojeg
su specifične, govorimo da su te stanice (antigenski) djevičanske ili naivne.
Periferni limfni organi imaju potpuno drugačiju ulogu nego li središnji limfni organi.
Oni su specijalizirani za hvatanje antigena i pokretanje specifičnog imunosnog
odgovora. Naime, mikroorganizmi mogu u tijelo ući na mnogo različitih načina i
mjesta, no mikroorganizmi i njihovi antigeni te limfociti konačno će se susresti u
perifernim limfnim tkivima - slezeni, limfnim čvorovima i limfnom tkivu
pridruženom sluznicama (MALT, prema engl. mucous associated lymohoid tissue).
Na tim će mjestima doći do predočavanja antigena limfocitma i razvoj humoralnog I
staničnog imunosnog odgovora. Bitno je istaći da su periferna limfna tkiva mjesta na
kojem dolazi do sekundarne diferencijacije limfocita potaknute antigenom: od naivnih
 14

(ili djevičanskih) limfocita nastaju aktivirane efektorske stanice, a dio aktiviranih

stanica prelazi u limfocite s pamćenjem (memorijske limfocite). Sazrijevanje u
izvršne limfocite uključuje:znači: 1) klonsku ekspanziju nakon susreta s antigenom; 2)
diferencijaciju u izvršnu stanicu (npr. u pomagački ili citotoksični limfocit T); i 3)
promjenu adhezivnih svojstava stanica.

Slika 5. Središnji i periferni limfni organi

Limfni čvor ima funkciju sabirnice malenih limfnih žila koje dreniraju i prikupljaju
vanstaničnu tekućinu određenog anatomskog područja. Ta vanstanična tekućina koja
nastaje filtracijom krvi naziva se limfom. Žile u kojima cirkulira limfa nazivaju se
limfnim žilama: aferentne (ili dolazne) dovode limfu iz perifernih tkiva, pri čemu
limfom nose i antigene, odnosno antigene učvršćene na antigen-predočnim stanicama.

Slika 6. Prikaz građe limfnog

čvora: limfociti B u limfnim
čvorićima (žuto), limfociti T u
području ispod kore (svjetlo
smeđe), makrofagi u središtu
(narančasto)
 15

Limfni čvor je građen od kore (engl. cortex) i srži (engl. medulla). U kori nalazimo
malene čvoriće (folikule) koji su građeni isključivo od limfocita B, dok stanice oko
čvorića (tzv. parakortikalna regija) čine uglavnom limfociti T (tzv. T- zona limfnog
čvora). Dijelove čvorića u kojima dolazi do aktivacije i proliferacije limfocita B na
podržaj antigena nazivamo germinalnim ili zametnim centrom. Takav način
organizacije limfocita T i B i akcesornih stanica u sekundarnim limfnim tkivima
važna je za međudjelovanje limfocita T i B nakon susreta s antigenom.

Slezena je organ koji, za razliku od limfnog čvora, filtrira krv, odnosno prikuplja
antigene izravno iz struje krvi. Sastoji se od dvije specifične strukture - crvene pulpe i
bijele pulpe. Crvenu pulpu čine brojni sinusoidni prostori ispunjeni makrofagima i
eritrocitma, a služi za hvatanje i odlaganje oštećenih eritrocita. Nasuprot, bijela
pulpa jest pravi imunosni organ čija građa donekle podsjeća na građu limfnog čvora.
Bijelu pulpu čini središnja arteriola oko koje se nalaze limfociti T (periarteriolarni
omotač), dok se limfociti B nalaze na jednom od polova periarteriolarnog omotača.
Sve navedene strukture - središnju arteriolu, omotač od limfocita T i nakupinu
limfocita B - okružuje marginalni sinus koji ih ograđuje od preostalih limfocita bijele
pulpe (tzv. marginalne zone). Premda dijele strukturne sličnosti, limfni čvor i slezena
razlikuju se u načinu prikupljanja antigena: dok antigeni u limfni čvor pristižu
limfom, antigeni u slezenu dolaze izravno iz krvi.
Limfno tkivo pridruženo sluznicama (MALT) ima veliku ulogu u očuvanju
cjelovitosti i sveukupne obrane sluznica. U tu skupinu ubrajamo limfno tkivo
probavnog trakta (GALT, od engl. gut associated lymphoid tissue; gut = crijeva),
respiratornog ili bronhalnog trakta (BALT) kao i genitouterinog trakta. Limfno tkivo
respiratornog trakta sadrži nekoliko važnih struktura, kao što su tonzile ("mandule") i
adenoidno tkivo ždrijela ("treća mandula"), a ono probavnog crvuljak (appendixa) te
Peyerove ploče u stijenci tankog crijeva. Sve navedene strukture prikupljaju antigene
s površine sluzničkog epitela, pri čemu prolaz antigena kroz epitel u području
Payerovih ploča dodatno omogućuju epitelne M-stanice (te stanice imaju višestruke
nabore citoplazme, pa se stoga i nazivaju stanice s mikronaborima ili engl. microfold
cells, M-cells). Nakon što prođu epitel, antigeni susreću organizaciju limfnog tkiva
nalik onom u limfnom čvoru i slezeni: periferne nakupine limfocita T obrubljuju
nakupinu limfocita B (folikul, odnosno zametni centar limfocita B).
Dakle, u sekundarnim limfnim tkivima i organima nalazimo specifičnu organizaciju
limfocita T i B koja omogućuje odgovarajući susret s antigenom i međudjelovanje
limfocita T i B koje dovodi do razvoja adaptivnog imunosnog odgovora.

III. Limfociti cirkuliraju između krvi i limfe

Zreli limfociti B i T koji su sazrijeli u koštanoj srži i timusu, ali koji nisu susreli
odgovarajući antigen nazivaju se naivnim (djevičanskim) limfocitima. Upravo te
stanice neprestano recirkuliraju između krvi i limfne u potrazi za svojim antigenom. U
slučaju da naivne stanice naiđu na odgovarajući antigen u sekundarnim limfnim
organima, one se aktiviraju i diferenciraju u izvršne (efektorske) limfocite čiji je cilj
suzbijanje zaraze, a manji dio i u limfocite s pamćenjem antigena (memorijske
limfocite). Izvršni limfociti napuštaju sekundrano limfno tkivo eferentnim (odlazećim)
limfnim žilama i odlaze na mjesto ulaska antigena u organizam.

Pojmovi
Stanice nespecifične i specifične imunosti
 16

Sazrijevanje stanica nespecifične i specifične imunosti

Obitavanje stanica nespecifične i specifične imunosti

Provjera znanja
Koje stanice nastaju sazrijevanjem krvotvorne matične stanice?
Gdje se zbiva sazrijevanje limfocita, monocita, granulocita?
Gdje obitavaju limfociti, monociti, granulociti

5. Antigeni
_____________________________________________________________________

Prema definiciji, antigen je svaka tvar koja se veže za protutijelo (receptor za antigen
na membrani limfocita B ili za slobodnu molekulu protutijela), odnosno za antigenski
receptor limfocita T. Antigeni se, općenito, mogu definirati na temelju četiriju
imunoloških svojstava: imunogeničnost, antigeničnost, alerogeničnost i
tolerogeničnost. Antigeničnost jest sposobnost specifičnog prepoznavanja i vezanja
antigena i receptora za antigen. Imunogeničnost jest sposobnost antigena da aktivira
limfocite i inducira humoralni ili stanični imunosni odgovor:

limfociti B + antigen  plazma-stanice + memorijske stanice  protutijela

limfociti T + antigen  efektorski limfociti T + memorijske stanice

Dakle, potrebno je razlikovati pojam antigena od pojma imunogena, budući da samo

imunogenični antigeni mogu pobuditi imunosni odgovor: svi imunogeni jesu antigeni,
ali svi antigeni nisu imunogeni. Karl Landsteiner - otkrivač sustava krvnih grupa -
prvi je pokazao da se protutijela mogu proizvesti na neograničen broj molekula,
uključujući sintetske kemijske tvari koje se ne mogu naći u prirodi. To je govorilo u
prilog činjenice da je repertoar mogućih protutijela u jedinki neograničen, odnosno da
evolucija nije selekcionirala određene strukture protutijela već sposobnost stvaranja
širokog spektra protutijela koje svako za sebe ima različitu strukturu veznog mjesta za
antigen. Landsteiner je posebno ispitivao mogućnost indukcije imunosnog odgovora
na malene organske molekule, tzv. haptene među kojima su bili nitrofenil i fenil-
arsonat. Hapteni nisu imunogeni, ali mogu pobuditi imunosni odgovor u slučaju da su
vezani za proteinski nosač (grč. haptein, vezati, privezati). Životinje imunizirane s
kompleksom nosača i haptena proizvode tri različite vrste protutijela: specifična za
hapten, specifična za nosač i specifična za kompleks nosača i haptena. Važnost
izučavanja haptena nije bila samo u definiranju specifičnosti imunosnog odgovora,
već oni imaju i medicinski značaj. Na primjer, penicilin i neki drugi lijekovi mogu se
u organizmu vezati za proteine i ponašati se poput haptena uzrokujući alergijske
reakcije. Drugo, mnoge biološki aktivne tvari (lijekovi i hormoni) mogu djelovati
poput haptena, odnosno mogu se vezati za odgovarajuće nosače i postati imunogeni.
Na taj su način proizvedena protutijela s kojima je bilo konačno moguće izmjeriti
razinu hormona i lijekova u organizmu, a što je dovelo do brzog razvoja
endokrinologije, toksikologije i farmakologije. Alerogeničnost jest sposobnost
indukcije alergijskog imunosnog odgovora, dok tolerogeničnost podrazumijeva
sposobnost indukcije specifične nereaktivnosti (imunološka tolernacija).

Čimbenici koji određuju imunogeničnost

Imunogeničnost antigena određuju sama svojstva antigena kao i biološka svojstva
primatelja i načinu unosa antigena u organizam.
 17

Svojstva antigena koja utječu na imunogeničnost jesu "ne-vlastitost" (tuđe podrijetlo),

molekularna masa, kemijski sastav i struktura antigena te mogućnost razgradnje
antigena u akcesornim stanicama koje predočuju antigen limfocitima T.
"Ne-vlastitost". Da bi molekula inducirala imunosni odgovor, biološki sustav je mora
prepoznati kao stranu. Općenito, sposobnost prepoznavanja vlastitog uči se tijekom
razvoja limfocita, kada brojni novonastali limfociti prepoznaju vlastite molekule i
nerijetko budu uništene ili anergizirane. S druge strane, one vlastite molekule koje ne
dođu u doticaj s limfocitima tijekom razvoja ili već zrelim limfocitima mogu se
također prepoznati kao strane. To je puno složenije pitanje, pa ćemo ga dodatno
pojasniti u odjeljku o toleranciji. Kada se neka molekula unese u organizam, stupanj
njezine imunogeničnosti ovisi o stupnju "ne-vlastitosti". Općenito, što je veća
filogenetska udaljenost između dvije životinjske vrste to je veća genetska i antigenska
razlika između njih. Postoje i izuzeci od tog pravila: neke makromolekule (kao
kolagen) konzervirane su tijekom evolucije, pa stoga ne izražavaju svojstvo
imunogeničnosti. Nasuprot, neke stanice i molekule izrazito su odijeljene od ostalih
stanica i molekula u tijelu (npr. sperma), pa ako se injiciraju u organizam iz kojeg
potječu dovest će do razvoja imunosnog odgovora.
Molekulska masa. Postoji korealcija između veličine makromolekula i
imunogeničnosti, pa su najbolji imunogeni molekule s masom od oko 100.000 daltona
(Da). Molekule mase 5.000-10.000 Da su slabi imunogeni.
Kemijska građa i struktura. Ispitivanja polimera (molekula građenih od niza
istovjetnih molekula) pokazala su da polimeri sastavljeni od jedne vrste molekule
imaju slabiju imunogenu moć od polimera koji sadže barem dvije različite molekule.
Na modelu proteina kao imunogena pokazano je da sve četiri karakteristike proteina -
primarna, sekundarna, tercijarna i kvarterna struktura - doprinose složenoj strukturi
proteina, a time i sveukupnoj imunogeničnosti.
Razgradljivost. Pomagački (engl. helper) limfociti T (Th) pomažu i efektorskim
limfocitima T i limfocitima B u odgovoru na antigen. Budući da limfociti T ne
prepoznaju nativni, već prerađeni proteinski antigen, to akcesorne stanice (antigen-
predočne stanice, APS) moraju najprije razgraditi proteinski antigen i predočiti ga
limfocitima T. Dakle, sve molekule koje se ne mogu razgraditi na manje odsječke u
APS jesu vrlo slabo imunogenične molekule. Treba istaći i činjenicu da su velike,
netopive molekule bolji imunogeni nego li malene, topive molekule: razlog tome leži
u bržoj i učinkovitoj fagocitozi i razgradnji netopivih kompleksa od strane APS.
Biološka svojstva primatelja, doza i put unosa antigena također utječu na
imunogeničnosti antigena. U tu skupinu čimbenika ubrajamo genske osobine
primatelja antigena, dozu i put unosa antigena kao i primjenu adjuvanta.
Genske osobine primatelja. Dva različita soja miševa mogu različito regirati na unos
istog antigena: dok se u miševa jednog soja razvija snažna imunosna reakcija, drugi
soj reagira slabo ili uopće ne reagira. Križanci tih sojeva (F1-generacija) pokazuju
intermedijarnu rakciju, a geni koji uvjetuju jačinu imunosne reakcije na antigen
otkriveni su u području lokusa gena tkivne podudarnosti (HLA u čovjeka, MHC u
miša). To i ne čudi, budući da upravo proteini sustava HLA (= antigeni tkivne
podudarnosti) na antigen predočnim stanicama predočuju razgrađene proteinske
antigene limfocitma T, a ovi šalju aktivacijski signal i limfocitma B. Budući da se
jedinke iste vrste razlikuju u molekulama sustava HLA, to ne čudi da neke jedinke
jače ili slabije reagiraju na antigen, ovisno o mogućnosti predočenja antigena s
pomoću molekula sustava HLA.
Doza i put unosa antigena. Za svaki imunogen postoji optimalna kombinacija doze
(unesene količine) i puta unosa imunogena u organizam u cilju indukcije imunosnog
 18

odgovora. Općenito, s povećanjem doze antigena povećava se imunosni odgovor

(proizvodnja protutijela), ali obično do jedne granice (plato). Povećanje doze iznad
vrijednosti platoa ne dovodi do povećanja, već naprotiv, do sniženja količine
proizvedenih protutijela. Dakle, krivulja ovisnosti doze antigena i proizvedenih
protutijela pokazuje dvije krajnje točke u kojima je proizvodnja antitijela zakočena:
pri primjeni vrlo niskih doza govorimo o pojavi "malodozne tolerancije", dok izrazito
visoke doze antigena mogu uzrokovati "velikodoznu toleranciju". Mehanizam
malodozne i velikodozne tolerancije nije u potpunosti poznat. I put unosa antigena
određuje koji će imunosni organ(i) i imunosne stanice biti odgovorne za reakciju na
antigen: na primjer, intravenska primjena antigena dovodi do nakupljanja antigena u
slezeni ("filter za krv"), dok potkožna injekcija antigena dovodi do migracije antigena
u regionalni limfni čvor. Shodno tome, sistemska primjena antigena obično dovodi do
nereaktivnosti (ili tolerancije), dok lokalna primjena (koža i sluznice) obično dovodi
do jakog lokalnog imunosnog odgovora. Zanimljiv je nalaz imunosnog odgovora
nakon primjene antigena per os (hranom): dok se lokalno u sluznici
gastrointestinalnog trakta podstiče jaki imunosni odgovor (protutijela), istodobno se
inducira sistemska tolerancije. Ta pojava "podvojene" tolerancije (engl. split
tolerance) možda je važna da se izbjegne reakcija na antigene iz hrane: lokalni
odgovor sprječava antigene iz hrane da uđu u sistemsku cirkulaciju, a inducirana
sistemska tolerancija sprječava stvaranja glavnog uzročnika alergije - IgE.
Adjuvanti (lat. adjuvare, pomoći) su tvari koje, primiješane antigenu, služe za
pojačanje imunogeničnosti antigena. U tu skupinu ubajamo aluminijev hidroksid
(alum), cjelovit Freundjov adjuvant (sadrži emulziju klica Mycobacterium
tuberculosis), sintetske poliribonukleotide i bakterijske lipopolisaharide. Način na koji
ostvaruju svoj učinak nije do kraja razjašnjen, no izgleda da djeluju na nekoliko
načina: 1) drže antigen na mjestu primjene; 2) privlače akcesorne i upalne stanice, a
među njima i antigen-predočne stanice (neki od njih stvaraju i prave granulome!); i 3)
nespecifično aktiviraju limfocite i akcesorne stanice. Na primjer, aluminijev hidroksid
(alum) taloži antigen, pa se antigen u istaloženom materijalu polaganije otpušta s
mjesta primjene čime se osigurava duža prisutnost antigena u organizmu. S druge
strane, alum dovodi do nakupljanja upalnih i imunosnih stanica (granulom) i
fagocitoze materijala, čime se osigurava da antigen uđe u antigen-predočne stanice.

Prepoznavanje antigena limfocitima T i limfocitima B

Limfociti, tj. njihovi receptori za antigen, ne prepoznaju cijelu molekulu

antigena/imunogena; umjesto toga, limfociti prepoznaju određene manje dijelove
molekula koje nazivamo epitopima ili antigenskim determinantama. Dakle, epitopi
jesu imunološki aktivni dijelovi imunogena koji se vežu za specifični antigenski
receptor na površini limfocita B i T, odnosno za slobodnu molekulu protutijela. Treba
istaknuti da limfociti ne prepoznaju samo odsječak primarnog slijeda molekula u
dužem lancu, već epitop može biti sekundarna struktura (npr. aminokiseline nabrane u
određeni oblik - zavojnicu ili petlju), pa i tercijarna i kvartarna struktura proteina
(međusobno udaljene aminokiseline u lancu koje dolaze u blizak dodir zbog nabiranja
i savijanja proteinskog lanca). Takve epitope nazivamo konformacijskim epitopima,
budući da se prepoznaju strukture u prostoru, a ne slijed. Ovo posljednje ima velik
značaj za prepoznavanje limfocitima B, budući da limfociti T prepoznaju odsječak
proteina tj. slijed aminokiselina u odsječku.
Općenito, razlike u prepoznavanju antigena limfocitima T i B prikazuje Tablica 2.
 19

Tablica 2. Limfociti T i limfociti B različito prepoznaju antigene

Osobina
Limfociti B
Kemijska građa antigena proteini, polisaharidi, lipidi
hidrofilni, pristupačni, mobilni,
Epitopi sekvencijski i konformacijski
Vezanja antigena za molekule
MHC na antigen-predočnim NE
stanicama
molekula protutijela vezana za
Receptor membranu =
B-stanični receptor
Veza s antigenom BCR + nativni antigen
Vezanje topivog antigena DA
Limfociti T
proteini
unutarstanični, razgrađeni,
linearni odsječak (peptid)
DA (predočenje prerađenog
antigena) limfocitima T
T-stanični receptor za antigen
(TCR)
TCR prepoznaje kompleks
antigen + MHC na predočnim
stanicama
NE

Kao što se vidi iz tablice, limfociti B prepoznaju i vežu nativni, topivi antigen s
pomoću B-staničnog receptora kojeg čini molekula protutijela (imunoglobulina, Ig)
kao sastavni dio membrane limfocita B. Nasuprot, limfociti T prepoznaju prerađeni
antigen koji se najprije u antigen-predočnim satanicama razgradi i veže za vlastite
molekule MHC, a potom u tom kompleksu izloži na membrani i predoči limfocitu T.
Stoga za prepoznavanje antigena limfocitima T govorimo da je ono ograničeno i
spregnuto s prepoznavanjem vlastitih molekula MHC.

Slika 7. Limfociti T prepoznaju prerađeni antigen predočen MHC molekulom, a

limfociti B nativni antigen (bez predočavanja)

Međutim, treba istaknuti da svi limfociti T ne prepoznaju kompleks  MHC + peptid

na isti način. Limfociti koji usmjeruju put imunološke reakcije i pri tome pomažu
ostalim imunološkim stanicama (limfocitima T i B i makrofagima) u razvoju
imunološkog odgovora jesu pomagački (engl. T-helper, Th) limfociti. Pomagački
limfociti izražavaju na membrani karakterističan biljeg - CD4, a svojim se receptorom
prepoznaju antigen vezan za molekule II. razreda MHC (HLA-DP, DQ, DR).
Molekule II. razreda MHC nalaze se na membrani samo ograničenog broja stanica u
organizmu tj. specijaliziranih antigen-predočnih stanica (dendritične stanice,
monociti/makrofagi i limfociti B). Nasuprot, izvršni (efektorski) limfociti T (u koje
 20

ubrajamo citotoksične limfocite, Tc) razvijaju se nakon što prime pomoć od strane Th
limfocita, a karakteristično izražavaju biljeg CD8. Limfociti CD8+ prepoznaju
antigen koji je vezan za molekule I. razreda MHC, a te su molekule izražene na
skoro svim stanicama s jezgrom (izuzev spermija). Shodno tome, uloga CD8+ Tc jest
prepoznavanje antigena vezanih za vlastite stanice i eliminacija takvih stanica (npr.
citoliza stanica respiratornog epitela zaraženih virusom).

Mitogenici

Mitogenici su tvari koje podstiču diobu (proliferaciju) limfocita T i B. Za razliku od

antigena tj. imunogena, koji aktiviraju pojedinačne limfocite koji nose receptore za
dotični imunogen, mitogenici istodobno aktiviraju velik broj limfocita T i B, bez
obzira na specifičnost (vrst) njihovih receptora za antigen. Budući da proliferacijom
svakog od limfocita nastaje velik broj identičnih limfocita (=klon), mitogenike
nazivamo poliklonskim aktivatorima. Velik broj mitogenika pripada obitelji biljnih
proteina lektina (fitohemaglutinin - PHA; konkanavalin A - ConA, korovski mitogen
- PWM). Oni se vežu za šećerne ostatke glikoproteina na membrani limfocita T i B i
uzrokuju aglutinaciju (agregaciju) stanica s posljedičnom aktivacijom. PHA i Con-A
najjače pobuđuju limfocite T, dok PWM je mitogenik i za limfocite T u limfocite B.
Neki od mitogenika nisu lektini, već produkti mikroorganizama. Na primjer,
lipopolisaharid (LPS) iz stijenke gram-negativnih bakterija je snažan aktivator
limfocita B.

Superantigeni

Superantigeni jesu tvari koje također imaju izrazito mitogenično svojstvo, ali je ono
ograničeno na limfocite T. Oni, u biti, nisu klasični antigeni, već se vežu postranično
za jedan od lanaca receptora limfocita T, a s druge strane za jedan od lanaca molekule
II. razreda MHC na antigen-predočnoj stanici. Na taj način superantigeni djeluje
poput premosnice koja spaja dvije molekule, a to dovodi do aktivacijskog signala, kao
da je receptor prepoznao klasični antigen. Najmoćniji superantigeni jesu enterotoksini
bakterija (stafilokokni enterotoksini, SE) i toksin koji uzrokuje sindrom toksičnog
šoka kojeg izlučuje Staphylococcus aureus. Toksini dovode do aktivacije velikog
broja različitih Th limfocita, a to se očituje lučenjem velike količine citokina koji se
iznenadno nađu u organizmu. Ta visoka razina citokina može dovesti do šoka i smrti.

Pojmovi
antigeničnost
imunogeničnost
hapten
prepoznavanje antigena

Provjera znanja
Što određuje imunogeničnost?
Kako limfociti prepoznaju antigen?
 21

6. Protutijela
____________________________________________________________________

Protutijela (antitijela) glikoproteini su što nastaju nakon dodira imunološkog sustava s

tuđim tvarima, tj. antigenima. Stvaraju ih završni diferencijacijski oblici limfocita B,
tj. plazma-stanice, i nositelji su humoralne imunosti. Brzina stvaranja specifičnih
protutijela protiv određenog antigena razlikuje se pri prvome i svakome sljedećem
dodiru organizma s tim antigenom. To se naziva primarnom odnosno sekundarnom
imunološkom reakcijom. U odnosu prema prvom dodiru, pri ponovnom ulasku istog
antigena (nakon nekoliko tjedana, mjeseci ili godina), povećan je titar specifičnih
serumskih protutijela.
Za protutijela je svojstveno da se u izvanstaničnoj tekućini mogu specifično
selektivno vezati samo s antigenom koji je izazvao njihovu tvorbu, tvoreći
imunološke komplekse. Tako mogu precipitirati, aglutinirati ili neutralizirati antigen,
ali ga ne mogu izravno razoriti. Stoga protutijela služe drugim izvršnim (efektorskim)
obrambenim mehanizmima kao biljeg za raspoznavanje cilja. Spomenuti mehanizmi
(npr. sustav komplementa, makrofagi, stanice NK i dr.) tako obilježen cilj mogu
razoriti.
U imunološkim istraživanjima često se rabe pripravci tzv. monoklonskih protutijela
specifičnih za samo jednu antigensku determinantu (epitop). Danas se proizvode po
želji i primjenjuju vrlo široko (za tipizaciju tkiva za transplantaciju, za
imunoprofilaksu i liječenje zaraznih bolesti umjesto hiperimunih seruma s
poliklonskim protutijelima, za dijagnosticiranje tumora i dr.). Važno je naglasiti da je
upotrebom monoklonskih protutijela moguće utvrditi uzročnika zaraze već za
nekoliko sati ili dana.
Kako je već spomenuto, prema fizikalnokemijskim svojstvima protutijela pripadaju
serumskoj frakciji gama-globulina, tzv. imunoglobulinima. Razlikuje se pet razreda
imunoglobulina:
1. Imunoglobulin G (IgG) ima funkciju neutralizacije virusa i bakterijskih toksina,
aktiviranja komplementa i pospješivanja fagocitoze opsonizacijom. Najvažniji je i
količinski je najzastupljeniji intravaskularni imunoglobulin.
Jedini je razred imunoglobulina koji može prijeći kroz posteljicu majke u čedo, i tako
u njega stvoriti prirodno stečenu pasivnu imunost te ga zaštititi od mnogih infekcija u
prvih nekoliko mjeseci života.
2. Imunoglobulin M (IgM) nastaje prije IgG i nalazi se samo u krvnom optoku.
Sudjeluje u reakcijama aglutinacije i vezanja komplementa.
3. Imunoglobulin A (IgA) pretežno se nalazi u ekstravaskularnoj tekućini (slini,
suzama, sekretu probavnog sustava, bronhalnom, nazalnom i vaginalnom sekretu, u
kolostrumu i dr.) i u plazmi. Ima zaštitnu funkciju jer se spaja s mikroorganizmima na
površinama sluznica i, premda ih ne uništava, sprečava njihov prodor kroz sluznice u
organizam.
4. Imunoglobulin E (IgE) najmanje je zastupljen imunoglobulin u serumu.
Sudjeluje u nastanku nekih preosjetljivosti.
5. Imunoglobulin D (IgD) utvrđen je u serumu samo u tragovima, a njegova
fiziološka uloga nije u cijelosti razjašnjena.
Prema djelovanju na antigen protutijela su podijeljena na nekoliko vrsta:
a) Precipitini (lat. praecipitare – strmoglaviti se) su protutijela što s molekulama
otopljenog antigena tzv. precipitinogena (koji dakle nije potpuna čestica) tvore
kompleks, tj. talog tzv. precipitat.
 22

b) Aglutinini (lat. agglutinare – prilijepiti za nešto) su protutijela što sljepljuju

(aglutiniraju) antigen u vidljive nakupine tzv. aglutinate. Antigen tzv. aglutinogen
može biti neka netopljiva čestica (npr. nerazorena bakterijska stanica ili eritrocit).
c) Lizini (grč. lysis – razrješenje, otapanje) su protutijela koja uz pomoć aktiviranog
komplementa razaraju, otapaju (liziraju) stanice na površini kojih prepoznaju antigen.
Na primjer hemolizini razaraju eritrocite, a bakteriolizini bakterije. Komplement je
sustav bjelančevina sa svojstvima enzima, koji je normalan sastojak krvnog seruma
ljudi i životinja.
d) Neutralizacijska protutijela vežu se za viruse i tako ih čine nezaraznima. Pritom
ih ne razaraju već samo prekrivaju njihova aktivna mjesta.

Slika 8. Imunoglobulin klase G (monomer), imunoglobulin klase M (pentamer),

imunoglobulin klase A (dimer)

e) Antitoksini (grč. anti – protiv; toksikón – otrov  protuotrov) su protutijela koja

nastaju na podražaj bakterijskih egzotoksina ili toksoida te ih neutraliziraju i čine
neotrovnima, tj. detoksiciraju ih.
Poznavanje djelovanja protutijela na antigen pridonosi lakšem razumijevanju
seroloških reakcija.
U osnovi protutijelo (imunoglobulin) čine dva para istovrsnih polipeptidnih lanaca,
dva para kraćih, tzv. lakih lanaca (koji sadrže približno 220 aminokiselina), i dva para
dužih, tzv. teških lanaca (koji sadrže približno 440 aminokiselina). Sva četiri lanca
povezana su disulfidnim vezama.
Promatrano elektronskim mikroskopom, protutijelo ima oblik slova Y
Molekula imunoglobulina sadrži mjesto za vezanje s antigenom (koje je sastavljeno
od cijelog lakog i polovice teškog lanca) i mjesto koje je nositelj bioloških svojstava
protutijela (čine ga preostale polovice obaju teških lanaca).
Dio (fragment) protutijela gdje se ono veže za antigen zove se paratop. Taj je dio
odgovoran za specifično prepoznavanje antigena i reagiranje s njim. Veza između
antigena i protutijela je reverzibilna i razmjerno slaba.
 23

.
Slika 9.Građa molekule imunoglobulina IgG

Pojmovi
protutijela (antitijela)
monoklonska protutijela

Provjera znanja
Opiši građu protutijela
Navedi razrede imunoglobulina

7. Komplement

Komplement je izvorno otkriven kao sastavnica normalne plazme koja ne podnosi

toplinu (inaktivira se na +56oC), a koja pojačava opsonizaciju i ubijanje
mikroorganizma protutijelima. Budući da te aktivnosti dopunjuju
("komplementiraju") anti-bakterijski učinak protutijela, otuda i ime komplement.
Sustav komplementa, u stvari, čine brojni proteini plazme i njihovi receptori koji
zajedno broje oko 30-tak proteina.
Da bi izvršio svoje zadaće u obrani organizma od uljeza, komplement se treba
aktivirati. Aktivacija komplementa je složen događaj, a sastoji se od slijeda (kaskade)
međusobno povezanih i uvjetovanih enzimskih reakcija u kojima jedan proizvod
reakcije služi za pokretanje slijedeće reakcije i tako redom. Važno je istaknuti da se ta
kaskada odigrava na površini mikroorganizma (ili bilo koje druge stanice za koju je
vezano protutijelo), ali komplement mogu aktivirati i kompleksi antigena i protutijela
u cirkulaciji. Aktivacijom komplementa stvaraju se brojne aktivne molekule i
kompleksi molekula s različitim izvršnim djelovanjem. Komplement se može
aktivirati na tri načina: 1) klasičnim putem; 2) s pomoću lektina koji veže manozu; i
3) alternativnim putem. Klasični put aktivacije komplementa započinje vezanjem
protutijela (razreda IgM i IgG) za antigen na površini mikroorganizma, pa čini dio
specifične imunosti. Nasuprot, ostala dva puta aktivacije nezavisni su od protutijela:
jedan započinju vezanjem serumskog lektina za šećere bakterijske stjenke koji sadrže
manozu, dok drugi - alternativni put aktivacije komplementa - nastaje vezanjem
sastavnica komplementa izravno za površinu mikroorganizma.
 24

Sastavnice komplementa

Većina sastavnica (proteina) sustava komplementa proizvodi se u jetri, a dio luče

monociti, tkivni makrofagi i epitelne stanice gastrointestinalnog i genitouterinog
trakta. Sastavnice komplementa čine oko 15% globulinske frakcije seruma, a u krvi
cirkuliraju u inaktivnom stanju, obično u obliku proenzima. Aktivacijom se proenzim
cijepa, odstranjuje se inhibicijski odsječak molekule i izlaže se aktivno mjesto, čime
započinje kaskada enzimskih reakcija aktivacije svih sastavnica komplementa
(Tablica 1C). Svaka se inaktivna sastavnica označuje slovom C i rednim brojem (npr.
C1-C9), a one sastavnice koje međusobno reagiraju i tvore funkcijske komplekse s
enzimskom aktivnosti označavaju se crticom iznad simbola (npr. C4b2a). Aktivirane
(pocijepane) molekule označavaju se malim slovom (a, za manji odsječak, b za veći
odsječak, npr. C3a i C3b). Manji aktivirani odsječci (C3a i C5a) imaju izrazito
anafilatoksično djelovanje i uzrokuju lokalnu upalu, dok veći odsječci služe za
opsonizaciju (tj. oblaganje) bakterija (npr. C3b) i za polimerizaciju terminalnog
kompleksa na površini mikroorganizma koji na kraju razara membranu
mikroorganizma (C3b i C5b). Središnje mjesto u aktivaciji komplementa jest vezanje
velikog broja molekula C3b na površinu mikroorganizma.

Klasični put aktivacije komplementa

U humoralnom imunosnom odgovoru, vezanje protutijela razreda IgM i IgG za

mikroorganizam dovodi do aktivacije komplementske kaskade. U toj se kaskadi
razlikuju rani i kasni događaji. Rani događaji započinju vezanjem prve sastavnice
komplementa - C1q - za Fc-regiju protutijela koje se prethodno vezalo za antigen na
membrani mikroorganizma (ili bilo koje stanice), a završavaju stvaranjem C3-
konvertaze koja se kovalentno veže za površinu patogena i koja potom cijepa C3. Na
tom se mjestu stvara velika količina efektorskih molekula - opsonina C3b (koji se
lijepi na površinu mikroorganizma) i C3a koji je anafilatoksin i medijator upale.
Nakon cijepanja C3 omogućena je tvorba enzima C5-konvertaze koja cijepa C5 i
stvara manje peptidne odsječke C5a i C5b. Odsječak C5a jest anafilatoksin i jedan od
najjačih medijatora upale. Veći odsječak - C5b - započinje kasne događaje u aktivaciji
komplementa. Ti kasni događaji sastoje se od povezivanja sastavnica komplementa
(C5b-C9) koje čine kompleks koji napada membranu (engl. membrane-attack
complex, MAC). MAC tvori pore u membrani mikroorganizma, što konačno dovodi
do lize mikroorganizma.

Ostali putovi aktivacije komplementa

Kao i u klasičnom putu, i u ostalim putovima aktivacije komplementa središnje mjesto

zauzima enzim C3-konvertaza koja cijepa C3. To je mjesto na kojem završavaju rani
događaji u sva tri puta aktivacije komplementa (Slika C1, Janeway, slika 9.32).
Alernativni put aktivacije komplementa omogućuje C3b vezan za membranu
mikroorganizma, čime se dodatno pojačava učinak klasičnog puta. Ukratko, C3b
nastao klasičnim putom odlaže se na površinu mikroorganizma, gdje potom veže
faktor B koji se pod utjecajem serumskog proteina faktora D cijepa na Ba i Bb.
Vezanjem Bb i C3b nastaje C3-konvertaza, koja dodatno cijepa C3 i omogućuje
vezanje velikog broja C3b na površinu patogena.
 25

Slika 10. Slijed reakcija pri aktiviranju komplementa

Efektorska funkcija komplementa

Aktivacija komplementa bilo kojim od navedenih putova omogućuje osnovne

efektorske funkcije komplementa (Tablica 4): 1) izravno ubijanje (lizu)
mikroorganizma (kompleks MAC); 2) neutralizaciju virusa; 3) opsonizaciju, a time i
olakšanu fagocitozu mikroorganizma (vezanje C3b za odgovarajući receptore); 4)
privlačenje upalnih stanica i lokalnu upalu (anafilatoksini C3a i C5a); i 5) uklanjanje
imunokompleksa (preko specifičnih receptora za komplement).
1. Liza mikroorganizma
Završni događaj u aktivaciji komplementa jest tvorba kompleksa molekula
komplementa koji se naziva kompleks koji napada membranu (MAC). Krajnji rezultat
jest stvaranje pora u dvosloju lipida membrane koje dopuštaju slobodan prolaz vode i
iona kroz lipidni sloj te ulazak enzima (npr. lizozima) u stanicu. Time se narušava
cjelovitost membrane što posljedično dovodi do lize stanice. Treba, međutim,
istaknuti da nije u potpunosti poznat fiziološki značaj stvaranja završnog kompleksa i
lize stanica. Naime, manjak komponenti završnog kompleksa povezuje samo s
povećanom osjetljivošću na zarazu bakterijama Neisseriae, ali ne i drugim
bakterijama ili virusima. Izgleda da je za obranu organizma od većeg značaja
stvaranje ostalih efektorskih molekula aktiviranog komplementa, posebice onih koji
dovode do upale i fagocitoze.
 26

Slika 11. C9 komponenta komplementa polimerizira na membrani i stvara oštećenja

(rupe)

2. Neutralizacija virusa
Komplement ostvaruje neutralizacijski učinak na viruse s pomoću nekoliko
mehanizama: 1) u suradnji s protutijelima agregira virusne čestice; 2) oblaže viruse i
sprječava njihov prodor u stanice; 3) opsonizira viruse čime oni postaju podložni
fagocitozi; i 4) izravno razaraju viruse.
3.Opsonizacija antigena
C3b je glavni opsonin sustava komplementa koji oblaže mikroorganizme (antigene), a
ujedno se veže i na manje imunokomplekse. Fagociti izražavaju receptore za C3b
(receptori CR1, CR3 i CR4), pa olakšano vežu i fagocitiraju mikroorganizme
obložene s C3b. Treba naglasiti da i drugi proizvodi aktivacije komplementa imaju
ulogu u tom procesu, posebice anafilatoksin C5a koji povećava izražaj receptora za
komplement na fagocitima.
4. Upalni odgovor
Tijekom aktivacije komplementa oslobađaju se maleni peptidi, kao npr. C3a, C4a i
C5a, koje zbog svojeg specifičnog proupalnog djelovanja nazivamo anafilatoksinima
(Tablica C2). Anafilatoksini se vežu za odgovarajuće receptore mastocita i bazofila,
čime uzrokuju njihovu degranulaciju i otpušatanje vazoaktivnih amina (npr.
histamina). Vazoaktivni amini uzrokuju kontrakciju glatkih mišića i povećanu
propustljivost kapilara. Pored toga, anafilatoksini privlače upalne stanice
(kemotaksija) omogućavaju njihov prolaz kroz stjenku krvnih žila u vanstanični
prostor (ekstravazacija) do mjesta aktivacije komplementa (tj. prodora
mikroorganizma). To dovodi do nakupljanja tekućine koja nosi protutijela,
komplement i upalne stanice na mjesto ulaska antigena.
5. Uklanjanje imunokompleksa
Mnogi topivi antigeni tvore malene komplekse s protutijelom koje se, međutim, ne
može učinkovito vezati za receptore na stanicama zbog malog broja molekula
protutijela u kompleksu. Ti se imunokompleksi nalaze u cirkulaciji nakon većine
infekcija, a odstranjuju se s pomoću sustava komplementa. Topivi imunokompleksi
izravno aktiviraju komplement što dovodi do vezanja velikog broja molekula C4b i
C3b za imunokomplekse. Eritrociti (i druge krvne stanice) izražavaju receptor za
komplement tip-1 (CR1) koji veže C4b i C3b i na taj način eritrociti hvataju i prenose
imunokomplekse do jetre i slezene gdje ih hvataju i prerađuju makrofagi.
Imunokompleski koji se ne mogu odstraniti iz cirkulacije odlažu se u bazalne
membrane malenih krvnih žila, posebice bubrežnih glomerula. Taj je proces naročito
izražen u autoimunim bolestima, posebice sistemskom lupusu eritematozusu, u kojem
velike količine odloženih imunokompleksa oštećuju glomerulus.
 27

Regulacija aktivacije komplementa

Da se spriječi spontana aktivacija komplementa u plazmi, odnosno da se spriječi

neželjan utjecaj aktivacije komplementa na stanice domaćina, organizam je razvio
zaštitne mehanizme u obliku regulacijskih proteina. Neki od tih proteina cirkuliraju u
krvi (C1-inhibitor, faktor H, faktor I i protein koji veže C4b), dok su drugi sastavni
dio membrana stanica ( komplement-receptor 1/CR1, DAF/CD55 i protektin/CD59a).
Protein C1-inhibitor sprječava aktivaciju prve sastavnice komplementa (C1), a njegov
urođeni manjak dovodi do sindroma nazvanog angioneurotski edem. Poremećaj se
očituje oticanjem tkiva, a ako zahvati sluznice (npr. dušnika) može biti smrtonosan.
Regulacijski proteini u staničnoj membrani važni su za spriječavnje završnih faza
aktivacije komplementa, odnosno tvorbe kompleksa koji razara membranu. To se
najbolje vidi na primjeru poremećaja nazvanog paroksizmalna noćna
hemoglobinurija. U toj se bolesti poremećaj očituje manjkom funkcijskog izražaja
regulacijskih proteina CD59 i CD55/DAF, pa i malene količine aktiviranih sastavnica
komplementa dovode do lize eritrocita.

Tablica 3. Sastavnice sustava komplementa

Razina
Molekulska u
Protein Funkcija
masa serumu
(g/ml)
Rane sastavnice
Klasični put
C1q 410.000 70 veže Fc-regiju IgM i IgG
C1r 85.000 50 seinska proteaza; aktivira C1s
C1s 85.000 50 serinska proteaza; aktivira C4 i C2
C4 210.000 300 C4b veže C2a, C4a je anafilatoksin
C2 110.000 25 serinska proteaza;C2aC4b kompleks aktivira C3 i C5
Alternativni put
Faktor D 25.000 1 seinska proteaza; aktivira faktor B
Faktor B 93.000 200 serinska proteaza; vezan za C3b aktivira C3 i C5
Properdin 220.000 25 veže i stabilizira C3bBb-konvertazu
Oba puta
C3b veže C4b2a ili C3bBb i tvori C5-konvertazu;
C3 190.000 1200
C3a je anafilatoksin
Završne sastavnice
C5 190.000 70 C5b je dio MAC-a koji veže C6; C5a je anafilatoksin
C6 120.000 60 dio MAC-a koji veže C7
C7 110.000 55 dio MAC-a koji veže C8
C8 150.000 55 dio MAC-a koji veže C9
C9 70.000 60 strukturni protein koji se polimerizira i tvori pore

Tablica 4. Zbirni prikaz bioloških učinaka aktivacije komplementa

Učinak Molekula
Liza stanice kompleks C5b-C9 (MAC)
Degranulacija mastocita i bazofila C3a, C4a i C5a (anafilatoksini)
 28

Kemotaksija neutrofila i monocita C3a iC5a

Opsonizacija antigena C3b, C4b, C3bi
Neutralizacija virusa C3b i C5b-9
Čišćenje imunokompleksa C3b

Pojmovi
komplement
sastavnice komplementa
aktivacija komplementa

Provjera znanja
Uloga komplementa u uklanjanju antigena

8. Geni i antigeni tkivne podudarnosti

____________________________________________________________________
Antigeni tkivne podudarnosti jesu molekule izražene na stanicama koje karakteriziraju
svaku jedinku unutar vrste, a u drugoj (neidentičnoj) jedinki uzrokuju jak imunosni
odgovor (otuda i problemi pri transplantaciji tkiva i organa). Međutim, temeljna
fiziološka funkcija antigena tkivne podudarnosti nije da budu antigeni, već da unutar
stanice vežu antigenske peptide i da ih predoče odgovarajućim limfocitima T u cilju
pokretanja imunosne reakcije. U čovjeka su antigeni tkivne podudarnosti prvi put
otkriveni na leukocitima, pa otuda i naziv ljudski leukocitni antigeni ili HLA (prema
engl. human leucocyte antigens). Taj složeni sustav se naziva i glavnim kompleksom
tkivne podudarnosti ili, skraćeno, MHC (prema engl. major histocompatibiliy
complex). Gene koji kodiraju antigene tkivne podudarnosti (geni HLA) karakteriziraju
dvije osobine kojima se izdvajaju od ostalih gena u ljudskom genomu, a to su
poligenost i polimorfizam. To pojednostavljeno znači da stanice svake jedinke
istovremeno izražavaju više različitih antigena tkivne podudarnosti (poligenost) koje
se, međutim, razlikuju od antigena tkivne podudarnosti drugih jedinka (polimorfizam).
Izražavajući više različitih antigena tkivne podudarnosti, organizam stvara preduvjete
za što učinkovitije prepoznavanje različitih struktura mikroorganizama, a time i
učinkovitiju obranu od zaraze.

Opća organizacija gena tkivne podudarnosti

Genski lokus HLA u čovjeka nalazi se na 6. kromosomu i sadrži više od 200 gena. U
čovjeka se geni HLA dijele u dva razreda - I. i II. razred. Genski lokus I. razreda HLA
sadrže tri gena - HLA-A, HLA-B i HLA-C, dok geni II. razreda HLA sadrže gene
HLA-DR, HLA-DP i HLA-DQ. Važno je istaknuti da geni I. razreda kodiraju samo
jedan lanac (-lanac), budući da je drugi lanac zajednički i čini ga molekula 2-
mikroglobulina (ne pripada lokusu HLA). Nasuprot, geni II. razreda HLA kodiraju
oba lanca molekule (npr.HLA-DR- i HLA-DR-). Za razliku od gena DP i DQ, gen
HLA-DR sadrži dva gena za lanac , što znači da mogu nastati dvije različite
molekule HLA-DR. Svi geni HLA na jednom kromosomu čine HLA-haplotip.
Unutar genskog lokusa II. razreda HLA nalaze se i geni koji kodiraju proteine važne
za proizvodnju i prijenos peptida iz citosola do molekula HLA (npr. prijenosnike
peptida, TAP-1:TAP-2), kao i gene skupine DM i DO. Funkcija gena DM je
kataliziranje vezanja peptida za molekule II. razreda HLA. Sve navedeno dokazuje
postojanje jakog evolucijskog tlaka kojim se cijeli lokus HLA specijalizirao za
preradu i predočavanje antigenskih peptida.
 29

Između I. i II. razreda gena HLA nalazi se skupina gena nazvana razred III, a koji
također kodiraju molekule koje sudjeluju u imunosnom odgovoru. Tu spadaju geni za
sastavnice komplementa (C2, C4 i faktor B) i citokine (faktor tumorske nekroze-
alfa/TNF- i limfotoksin).
Treba napomenuti da se u zadnje vrijeme sve više razotkriva uloga još jedne skupine
gena unutar lokusa I. razreda HLA. Radi se genima koji nisu polimorfni kao klasični
geni I. razreda HLA, a nazivaju se genima HLA razreda IB. Drži se da ti geni
kodiraju molekule koje sudjeluju u regulaciji urođene imunosti. Na primjer, izražaj
HLA-G i HLA-E na stanicama dovodi se u vezu s regulacijom djelovanja NK-stanica
(HLA-G je izražen na fetalnoj strani posteljice!), dok se molekule CD1a dovode u
vezu s predočavanjem nepeptidnih antigena limfocitima T.

Polimorfizam gena i antigena HLA

Izuzev gena za -lanac HLA-DR, svi drugi geni sustava HLA izrazito su polimorfni
jer svaki od njih ima brojne genske inačice koje nazivamo alelima. Na primjer, lokus
HLA-A sadrži desetke inačica koji se označavaju rednim brojevima (HLA-A1, -A2,
-A3, -A11, itd.). Drži se da ukupan broj alela za sve gene HLA iznosi više od 200.
Većina jedinki u populaciji su heterozigoti, što znači da na istom lokusu imaju dva
različita alela (jedan od majke, jedan od oca). Oba alela se podjednako izražavaju na
stanici, pa govorimo o kodominantnom izražavanju alela HLA. Od svakog roditelja
nasljeđujemo po jedan set gena (haplotip) s 6 gena HLA, od kojih 3 iz razreda I (A, B
i C) i 3 iz razreda II (DP, DQ i DR). No, budući da HLA-DR ima dva gena za -lanac,
to znači da se mogu izraziti dvije različite molekule HLA-DR, odnosno ukupno 4
različitih molekula II. razreda HLA. Pod pretpostavkom da dijete od roditelja naslijedi
različite alele za svaki gen (npr. u slučaju gena A naslijedi HLA-A1 i HLA-A11), to
ono na svojim stanicama izražava 6 različitih molekula HLA razreda I i 8 različitih
molekula HLA razreda II. (No, ni tu nije kraj mogućim kombinacijama, budući da se
međusobno mogu kombinirati - i -lanci gena razreda II; u stvarnosti, broj mogućih
kombinacija ovisi o tipu alela na svakom kromosomu).

Važnost polimorfizma antigena HLA

Antigeni tkivne podudarnosti kodirani različitim alelima razlikuju se u

aminokiselinkom slijedu, posebice u onom dijelu koji je odgovoran za vezanje
antigenskog peptida. Stoga i ne čudi da za jedan isti peptid mikroorganizma različiti
aleli HLA pokazuju različitu specifičnost, odnosno afinitet vezanja. Drugim riječima,
polimorfizam antigena HLA određuje koji će peptid biti vezan za pojedinu molekulu
HLA, a time predočen limfocitima T. Na sreću, polimorfizam molekula HLA unutar
jedinki osigurava dovoljan broj različitih molekula HLA za vezanje većine
antigenskih peptida i pokretanje imunosnog odgovora.

Građa antigena HLA

Antigeni I. razreda HLA (MHC I) sastoje se od jednog -lanca (kojeg kodiraju geni
HLA) i potpornog lanca kojeg čini 2-mikroglobulin. Nasuprot, antigeni II. razreda
HLA (MHC II) sastoje se od jednog -lanca i jednog -lanca koji su kodirani genima
HLA (Slika 9.). U oba slučaja polipeptidni lanci tvore pukotinu ili žlijeb u kojeg se
smješta (veže) antigenski peptid tijekom sklapanja lanaca HLA u citoplazmi stanice.
 30

Nakon vezanja peptida, molekule HLA (MHC) odlaze prema membrani, gdje se
konačne izraze zajedno s odgovarajućim peptidom.

Funkcija i raspodjela antigena HLA (MHC) u tkivima

Već smo u uvodnom dijelu ovog odjeljka naglasili da je temeljna funkcija antigena
tkivne podudarnosti predočavanje antigenskih peptida limfocitima T. Pri tome
najznačajnija razlika između antigena razreda I i II HLA (MHC I i II) nije u građi, već
u njihovoj funkciji. Naime, antigeni I. razreda HLA (MHC I) vežu endogene peptide
koji su nastali u citosolu stanice, kao npr. peptide podrijetlom od virusa koji zaraze
stanicu. Za razliku, antigeni II. razreda HLA (MHC II) vežu peptide podrijetlom od
egzogenih proteina koji u stanicu ulaze fagocitozom ili endocitozom i koji se u
stanicama nalaze u vezikularnom odjeljku. U skladu s njihovom različitom ulogom u
odnosu na podrijetlo antigenskog peptida, antigeni HLA (MHC) različito su
zastupljeni u tkivima i organima. Antigeni I. razreda HLA izraženi su na većini
stanica organizma, izuzev spermija, a relativno malen broj molekula HLA (MHC)
nalazi se na eritrocitima. Nasuprot, antigeni II. razreda HLA (MHC II) ograničeni su
na stanice koje su se specijalizirale za predočavanje egzogenih antigena pomagačkim
limfocitima T. To su profesionalne antigen-predočne stanice (APS), a uključuju
dendritične stanice (DS), monocite/makrofage i limfocite B. Gledajući funkcijski,
antigeni II. razreda HLA (MHC II) na antigen predočnim stanicama predočuju
bakterijske peptide pomagačkim limfocitima T (Th), koji potom svojim citokinima
usmjeruju tijek imunosne reakcije (humoralna ili stanična imunost). Ako je infekcija
bila uzrokovana unutarstaničnim mikroorganizmima, zaražene stanice organizma
predočit će peptidne antigene virusa vezane za antigene I. razreda HLA (MHC I). Tu
će ih prepoznati aktivirani citotoksični limfociti T (Tc), nakon čega će lizirati
zaraženu stanicu.

Slika 12. MHC I molekule su građene od  lanca i -2 mikroglobulinskog lanca, a

MHC II molekule su građene od  i  lanaca. Ulomak antigena se smješta u pukotinu
(žlijeb) koji čine lanci ( na slici crveni, tirkiz i ljubičasti znak)
 31

Spregnuto prepoznavanje antigena

Iz dosadašnjeg izlaganja razvidno je da limfocit T antigen prepoznaje spregnuto, u

sklopu molekula HLA (MHC). Receptor limfocita T, u stvari, prepoznaje kompleks
antigenskog peptida i molekule HLA (MHC), pa kažemo da molekula HLA (MHC)
ograničava (engl. restrict) sposobnost limfocita T u prepoznavanju antigena. Pri tome
specifičnost prepoznavanja leži u združenom prepoznavanju strukture peptida i
strukture molekule HLA (MHC) koja veže peptid.

Prepoznavanje tuđih - alogeničnih- molekula HLA (MHC)

Spregnuto prepoznavanje antigenskih peptida pomoglo je u razjašnjenu na koji način

limfociti T jedne jedinke prepoznaju i regairaju na antigene HLA (MHC) druge
neidentične jedinke. Ta je pojava glavni problem pri presađivanju tkiva i organa jer
limfociti T domaćina prepoznaju antigene HLA (MHC) na stanicama neidentičnog
davatelja kao tuđe i reagiraju na njih. Ta je pojava osnova odbacivanju presađenih
tkiva i organa. Organizmu neidentične tj. tuđe antigene tkivne podudarnosti nazivamo
alogeničnim molekulama HLA (aloantigenima), a samu pojavu reakcije na
aloantigene nazivamo aloreaktivnošću. Ta se pojava može vrlo dobro pratiti u
uvjetima in vitro, kada se pomiješaju mononuklearne stanice ( limfociti i monociti) iz
periferne krvi dviju neidentičnih jedinki. Reakcija koja obično uslijedi naziva se
reakcijom pomiješanih limfocita (engl. mixed lymphocyte reaction, MLR), a očituje se
diobama (proliferacijom) 1%-10% limfocita koji se aktiviraju prepoznavanjem tuđih
stanica (aloantigena).
Drži se da je postojanje velikog udjela aloreaktivnih limfocita T u svakoj jedinki
odraz prirode prepoznavanja limfocitima T čiji su receptori specifično programirani
za prepoznavanje molekula HLA (MHC) i peptida. Drugim riječima, aloreaktivnost
nastaje zbog križne reaktivnosti limfocita T, pa će u jednom slučaju jače prepoznati
tuđi peptid vezan u alogeničnoj molekuli MHC, a drugi put će jače prepoznati
alogeničnu molekulu MHC.

9.Citokini i kemokini
____________________________________________________________________
Citokini su topljive molekule, koje stvaraju i luče sve stanice s jezgrom. Zadaća
citokina je povezati stanice, omogućiti staničnu komunikaciju s ciljem usklađivanja
staničnih djelovanja. Citokini su prijenosnici različitih poruka i signala. Djelovanje
citokina najčešće je upravljeno na susjednu stanicu, parakrino, ali citokin može
djelovati i na stanicu koja ga stvara, autokrino (Slika13.).

Slika 13. Parakrino (1) i autokrino (2) djelovanje citokina.

 32

Skupina danas poznatih citokina je brojna; obuhvaća stotinjak molekula proteinske ili
glikoproteinske građe, međutim, izvjesno je da će u budućnosti biti i nadopunjena
otkrićem novih. Imunocitokinima nazivamo one koje stvaraju imunološke stanice.
Imunološka djelovanja imunocitokina su brojna, međutim, uočeno je, da citokini,
također, mogu djelovati i u drugim tjelesnim sustavima: živčanom, endokrinološkom,
koštanom i reproduktivnom, u obnavljanju tkiva i karcinogenezi. Na ovom mjestu
ćemo prikazati imunocitokine, topljive tvari važne u komunikaciji leukocita, odnosno
u imunoreakciji.
Citokini se stvaraju pri staničnim međudjelovanjima u krvi, u perifernom i središnjem
limfatičnom tkivu, kao i u različitim drugim tkivima pri upali. Pritom jedna stanica
luči citokin, a prihvaća ga svojim receptorom susjedna, (parakrino djelovanje), ili ona
sama (autokrino djelovanje). Nakon vezivanja citokina za odgovarajući citokinski
receptor ciljne stanice započinje njegovo djelovanje. Spajanje citokina i
odgovarajućeg receptora daje signal, koji se putem sekundarnih glasnika provodi kroz
citoplazmu ciljne stanice do njezine jezgre, gdje aktivira neki gen. Ovisno o genu koji
je aktiviran može uslijediti aktivacija ciljne stanice, njezina proliferacija,
diferencijacija, zadobivanje novih staničnih funkcija, zadobivanje sposobnosti sinteze
novih membranskih molekula, sinteza i lučenje citokina. Sav suvišak stvorenog
citokina, zaostao nevezan za citokinski receptor, biva uklonjen ubrzo nakon završene
zadaće molekulama neutralizacijskog učinka. Poremećaj u uklanjanju suviška lokalno
stvorenog citokina, npr. interleukina-1 (IL-1), interleukina-6 (IL-6), faktora tumorske
nekroze-alfa (TNF-), te njihovo prelijevanje u cirkulaciju raznijet će citokin po
cijelom tijelu pa će npr. vezivanjem za odgovarajući citokinski receptor stanica CNS-
a izazvati glavobolju, temperaturu, a u mišićima mišićne bolove. U visokim
koncentracijama citokini su toksični pa čak i letalni. U sindromu septičkog šoka
proizvodnja upalnih citokina je povećana i do milijun puta, što vrlo brzo dovodi do
otkazivanja rada većeg broja organa, te do brze smrti oboljelog. Nekontoliranna
sinteza citokina je uočena i u nekim proširenim malignim oboljenjima.

Nazivlje citokina

Prije tridesetak godina, u vrijeme otkrića prvih citokina prevladavalo je uvjerenje da

pojedini citokin ima samo jedno djelovanje. Tako su rano otkriveni citokini dobivali
naziv prema djelovanju koje je prvo uočeno. Stoga je citokin poticajnog djelovanja na
limfocite dobio naziv faktor aktivacije limfocita LAF (prema eng lymphocyte
activating factor), a onaj sposoban izazvati nekrozu tumorskih stanica faktor tumorske
nekroze TNF (prema eng tumor necrosis factor). Međutim, ubrzo se pokazalo da
svaki citokin ima veći broj djelovanja, te da djeluje na različite vrste stanica. Ipak,
najstarije nazivlje nije potpuno odbačeno, pa tako faktor tumorske nekroze (TNF) i
danas nosi svoje povijesno ime premda poznamo veći broj njegovih djelovanja na
različite vrste leukocita.
Uslijedio je pokušaj da se naziv citokina poveže sa stanicom koja ga luči. Tako su
citokini koje luče limfociti nazivani limfokinima, a oni koje luče monociti
monokinima. Nakon saznanja da mnoge limfokine luče i monociti, a monokine
limfociti, kao i fibroblasti ili stanice epitela i ovakav način se pokazalo
neodgovarajućim, međutim ni on nije potpuno odbačen.
S namjerom racionalnog pristupa nazivlju uvedeno je ime interleukin za citokine
koje luče leukociti, a koji i djeluju na leukocite. Otad svi novo otkriveni citokini
dobivaju naziv interleukin popraćen slijedećim nezaposjednutim većim brojem npr
IL-8, IL-9, IL-10. Danas je poznato dvadeset osam interleukina koje označavamo
 33

skraćenicom IL uz koju dodajemo brojeva 1-28. Građa interleukina je detaljno

istražena, pa tako poznamo njihovu primarnu, sekundarnu, tercijarnu, i kvarternu
strukturu. Interleukini se danas proizvode u čistom obliku metodama rekombinantne
DNA tehnologije, a primjenjuju se u istraživanju, dijagnostici i liječenju mnogih
oboljenja.

Da bi stanica mogla primiti citokinsku poruku ona mora na membrani nositi

odgovarajući receptor. Neki od citokinskih receptora su stalno prisutni, ponekad se s
aktiviranjem stanice povećava njihov broj, dok se neki citokinski receptori pojavljuju
tek s aktiviranjem stanice. Citokin se vezuje za aktiviranu stanicu na kojoj se pojavio
odgovarajući receptor. Zato neki citokini mogu djelovati, samo na aktivirane stanice.
Ranija predpostavka da pojedini citokin djelujući na određeni stanični tip izaziva
uvijek samo jedan učinak, također se pokazala neodrživom. Čak štaviše, pokazano je
da isti učinak može izazvati mnogo različitih citokina. Aktivirani limfocit T može
potaknuti na proliferaciju mnogo različitih citokina. Uočeno je da citokini često
djeluju u kaskadi; prvi potiče/koči lučenje drugog, drugi trećeg itd. Sve su ove brojne
molekule obuhvaćene pojmom citokinske mreže.

Biološki učinci citokina

Brojni citokini djeluju na procese aktivacije, proliferacije i rasta stanica. Dio citokina
djeluje citotoksično ili proupalno, a dio smanjuje aktivnost leukocita u času kad je
antigen uklonjen, te se time gasi potreba za imunološkim djelovanjem. Imunocitokini
djeluju u imunološkoj i upalnoj reakciji, ali i u hematopoezi. Mnogi citokini su
pleiotropni; djeluju na više staničnih tipova izazivajući veći broj učinaka. Uočeno je i
da pojedino djelovanje jedne stanice može potaknuti više različitih citokina, što se
naziva redundancijom. U Tablici 5. su navedene četiri skupine imunocitokina.

Tablica 5. Imunocitokini
_____________________________________________________________________
Citokin Stanica koja luči Ciljna stanica

_____________________________________________________________________
INTERLEUKINI (IL)
IL-1 monociti, makrofagi limfocit T

IL-2 aktivirani limfocit T aktivirani limfocit T, citotoksični

limfocit T, stanica NK, LAK
stanica, limfocit B

IL-3 aktivirani limfocit T limfopoetske stanice i

makrofagi mijelopoetske stanice

IL-4 aktivirani limfocit T limfocit B

IL-5 aktivirani limfocit T limfocit B

IL-6 limfocit T, makrofagi limfocit B

 34

IL-8 monociti, makrofagi neutrofile

IL-10 limfocit T limfociti Th1

IL-12 makrofagi, limfociti T makrofagi, Th1 stanice

INTERFERONI (IFN)
IFN- leukociti protuvirusno djelovanje
IFN- leukociti protuvirusno djeluje
IFN- limfocit T, makrofagi, NK stanice
NK, makrofagi
CITOKSINI
TNF- aktivirani makrofagi, makrofagi
limfociti T tumorske stanice
TNF- limfociti T stanice zaražene virusom

FAKTORI STIMULACIJE KOLONIJA

GM-CSF limfociti T i B, granulociti i monociti
makrofagi
G-CSF aktivirani makrofagi granulociti

M-CSF fibroblasti makrofagi

st.endotela
_____________________________________________________________________
.

Djelovanja imunocitokina

Interleukin-1 (IL-1), prema starom nazivu faktor aktivacije limfocita (LAF). Luče ga
predočne stanice, te njime pomažu prepoznavanje i aktiviranje limfocita T.
Interleukin-1 djeluje kemotaktično na fagocitne stanice. Također djeluje upalno,
oslobađa proteine akutne faze, a povezivanjem uz IL-1 receptore stanica u središnjem
živčanom sustavu uzrokuje povišenje tjelesne temperature.

Interleukin-2 (IL-2) je faktor rasta limfocita T. Receptor za IL-2 se javlja na

limfocitima nakon njihovog prvog susreta sa stranim antigenom, kao i pri svakoj
aktivaciji. Interleukin-2 luče aktivirani pomagački limfociti (Th). Putem IL-2
pomagački limfociti T potiču vlastitu proliferaciju (autokrino), pomažu aktivaciju
citotoksičnih limfocita T (Tc), povećavaju citotoksično djelovanje NK stanica. Za
razliku od limfocita T, NK stanice već u mirovanju nose receptor za IL-2. Pod
utjecajem IL-2 NK stanice se aktiviraju i postaju LAK stanicama (prema eng.
lymphokine activated killers). IL-2 potiče sazrijevanje aktiviranih limfocita B, te
aktivira i mnoga djelovanja monocita i makrofaga.

Interleukin-3 (IL-3) djeluje na hematopoezu, potičući rast kolonija najnezrelijih

hematopoetskih stanica pluripotentnih, mijelopoetskih i eritropoetskih stanica matica,
te praroditeljskih stanica monocitno-makrofagnog i granulocitnog reda.
Interleukini-4, 5 i 6 (IL-4, IL-5 i IL-6) pomažu sazrijevanje aktiviranih limfocita B,
kao i proizvodnju protutijela. Interleukine-4, 5 i 6 luči Th2 podskupina pomagačkih
 35

limfocita T. IL-4 djeluje usmjeravajuće pri diferencijaciji pomagačkih limfocita u

Th1 i Th2 subpopulacije. Djeluju i na druge limfocite i fagocitne stanice.

Interleukin-7 (IL-7) pomaže sazrijevanje nezrelih limfocita T i B u primarnim

limfatičnim organima. IL-7 luče stanice strome primarnih limfatičnih organa.

Interleukin-8 (IL-8) stvaraju monociti i makrofagi. Djeluje kemotaktički, što znači da

privlači fagocite na mjesto gdje treba djelovati protiv antigena.

Interleukin-10 (IL-10) stvaraju limfociti T u času kada prestaje potreba za daljnom

aktivacijom stanica. IL-10 smanjuje aktivnost makrofaga i drugih predočnih stanica,
kao i aktiviranih pomagačkih limfocita T.

Interleukin-12 (IL-12) luče makrofagi i pomagački limfociti podskupine Th1. On

potiče staničnu imunost. Važan je čimbenik pri račvanju aktiviranih pomagačkih
limfocita T u Th1 i Th2 podskupine. Potiče makrofage na sintezu IFN-. Aktivira
NK stanice.

Interferoni-,, (IFN- ,, ) luče aktivirani limfociti T i aktivirane NK

stanice. Interferoni aktiviraju makrofage, NK stanice, pojačavaju izražavanje MHC
molekula klase I i II, pojačavaju lučenje drugih limfokina. Zbog poticanja
protuvirusnog i protutumorskog djelovanja imunoloških stanica interferoni se
primjenjuju u liječenju malignih tumora.

Citoksini su citokini citotoksičnog djelovanja. Monociti/makrofagi stvaraju faktor

tumorske nekroze (TNF-), a citotoksični limfociti T limfotoksin (TNF-).
Pokazano je, da TNF- može izazvati hemoragičnu nekrozu, a kadkad i potpunu
regresiju malignih tumora. Ipak njegova sistemska primjena je ograničena jer izaziva
cijeli niz neželjenih djelovanja: inhibira sintezu lipoproteinske lipaze, što uzrokuje
lipemiju, anoreksiju i kaheksiju pri uznapredovalim infekcijama i zloćudnim
tumorima. Inhibira rast eritropoetskih i mijelopoetskih kolonija.

Regulacija proizvodnje i djelovanja citokina

Već smo ranije citokine nazvali lokalnim medijatorima, što znači da pretežno djeluju
na mjestu svoga stvaranja (sinteze). Pritom se citokinskih molekula stvara znatno više
od broja odgovarajućih receptorskih mjesta na stanici kojoj je upućena poruka.
Povezivanjem citokina s odgovarajućim receptorom započinje prijenos određene
poruke kroz citoplazmu do jezgre. Time je zadaća citokina završena, a njegov se
suvišak brzo uklanja molekulama inhibicijskog djelovanja. Suvišak citokina uklanjaju
topljivi citokinski receptori, antagonisti citokina koji zaposjednu citokinski receptor,
čime fizički onemoguće nastajanje biološkog učinka citokina.
Prekomjerna, nekontrolirana proizvodnja citokina npr. IL-1 i TNF-) znači da se
suvišak citokina ne uklanja na mjestu stvaranja, već se prelijeva u cirkulaciju i biva
raznesen po cijelom tijelu. Kako receptore za imunocitokine nose stanice u mnogim
tjelesnim sustavima, doći će do neželjenih djelovanja poput upale, kaheksije,
povišenja tjelesne temperature, povećanja propustljivosti krvnih žila..
Skupina molekula donekle slična citokinima dobila je naziv kemokini . Kemokine
stvaraju različite stanice. U usporedbi s molekulskom masom citokina kemokini su
znatno manje molekule. Njihovo glavno djelovanje je kemotaksija; usmjeravanje
 36

gibanja leukocita prema mjestu ozljede. Kemokine uglavnom stvaraju makrofagi i

stanice endotela. Najpoznatiji kemokin je IL-8.
Pojmovi
citokini
autokrino djelovanje
parakrino djelovanje
imunocitokini
limfokini
monokini
interleukini
redundancija
citoksini
kemokini

Provjera znanja
1. Što su citokini?
2. Zadaće citokina?
3. Gdje i kada se stvaraju citokini?
4. Djelovanja citokina?
5. Što su kemokini?

10. Specifična imunološka reakcija; humoralna i stanična imunost)

_____________________________________________________________________
Ulaz antigena u organizam pokreće niz fizioloških procesa upravljenih ka njegovom
uklanjanju. Obično ih razdvajamo na aferentni, središnji i eferentni dio. U
aferentnom dijelu predočne stanice susreću antigen, prihvaćaju ga svojim izdancima i
prinose svojoj membrani. Dodir predočne stanice sa stranom tvari potaknuti će
gibanje i povlačenje njezine membrane, do potpunog zaokruženja strane tvari
(ingestija). Slijedi unutarstanična razgradnja ingestirane tvari do sitnijih ulomaka, a
zatim njihovo povezivanje s MHC molekulama. Pritom je dio antigenskog ulomka
smješten unutar MHC molekule, dok drugi dio strši iz nje van. Taj dostupni dio
antigena pretražuju limfociti T u potrazi za epitopima oblika komplementarnog onom
šupljine njihovih receptora (vidi Sliku 2.).
U središnjem dijelu imunološke reakcije, aktivirani pomagački limfocit T pojačanom
sintezom i lučenjem različitih citokina, pomaže aktivaciju citotoksičnih limfocita T
(Tc), limfocita B, kao i drugih stanica što sudjeluju u imunološkoj reakciji: monocita,
makrofaga, NK, K stanica i granulocita Slika 14.

Th

Tc

Slika 14. Aktivirani pomagački limfocit (Th) citokinima aktivira druge leukocite
 37

U eferentnom dijelu imunološke reakcije aktivirane stanice: citotoksični limfociti T,

makrofagi, NK, K stanice i granulociti odstranjuju antigen. Izvršni mehanizmi su
različiti, pri čemu su uz aktivirane stanice uključene i topljive tvari, koje one pritom
luče: protutijela, komplement i citokini.

Ulaz antigena i njegovo širenje u organizmu

Antigen najčešće prodire u organizam kroz sluznicu dišnog i probavnog sustava, te

kroz kožu, posteljicu ili izravno u krv. Antigen se može unijeti i umjetnim putom;
iniciranjem u venu, mišić, pod kožu, u trbušnu šupljinu, kirurškim zahvatom, pri
presađivanju organa. U tijelu se antigen širi krvlju i limfom.
Antigen unesen u venu širi se krvlju, a onaj unesen potkožno širi se limfom, a potom
krvlju. Antigeni unijeti u trbušnu šupljinu ili mišić šire se istodobno i krvlju i limfom.
Brzina kojom se antigen uklanja iz krvi je različita. Za uklanjanje nekih antigena je
potrebno više dana, dok se drugi odstranjuju već kroz nekoliko sati. Slabo
imunogenični antigeni će izazvati reakciju tek ako su prisutni u većim količinama.
Antigen unesen pod kožu dospijeva u područne limfne čvorove, gdje biva zadržan
(filtriran). Antigen, koji je prodro u krv zadržati će slezena. Ubrzo nakon ulaska u
organizam antigen će susresti predočne stanice One se nalaze u krvi i limfi,
perifernom limfnom tkivu i koži (Tablica 6.).

Tablica 6. Mjesta predočavanja antigena i vrste predočnih stanica

krv, limfa……………………………… monociti, limfociti B

slezena, limfni čvorovi, koštana srž ........ makrofagi,dendritičnestanice:

folikularne, interdigitirajuće

koža……………………………………… Langerhansove stanice

Prerada antigena u predočnim stanicama

Predočne stanice susreću antigen, ingestiraju ga i unutarstanično razgrađuju do

manjih ulomaka. Zatim uklapaju tako nastale antigenske djeliće u MHC molekule.
Nastali kompleksi putuju na membranu predočne stanice. Dijelovi antigenskih
ulomaka što vire iz MHC molekule dostupni su receptoru limfocita T. U susretu
predočne stanice i limfocita T, receptor za antigen mora prepoznati MHC molekule s
predočne stanice kao vlastite, te prihvatiti fragment antigena u šupljinu svog
receptora.

Slika 15. Obrada antigena u predočnoj stanici: I

stupanj ingestija; antigen je unutar stanice, II stupanj djelomična razgradnja, III
 38

stupanj sinteza MHC molekula, IV stupanj ugradnja antigenskih djelića u MHC

molekule

Prerada tuđeg antigena i njegovo vezivanje za molekule MHC I

Nakon prodora u stanicu virusi se naseljavaju i razmnožavaju u citosolu (Slika 16).

Tamo ih dočekuje kompleks proteaza - proteazom i razgrađuje do sitnih djelića.
Nastali virusni ulomci se ubacuju u endoplazmatsku mrežicu uz pomoć prenosničkih
molekula TAP1 i TAP2. Polipeptidni lanci  i  potrebni za izgradnju MHC I
molekula nastaju na ribosomima, te putuju u endoplazmatsku mrežicu. Tu se povezuju
uz istovremeno uklapanje ulomaka virusnih peptida. Pritom je virusni peptid
djelomično smješten unutar molekule MHC I, dok svojim drugim dijelom strši iz nje
van. Nastala struktura se zaštićuje mjehurićem. Mjehurić je dio membrane
endoplazmatske mrežice, koji se odvojio i potpuno okružio molekulu MHC I s
uklopljenim antigenom. Stvoreni mjehurić putuje kroz citosol do membrane predočne
stanice, gdje se izlaže.

MHC I + djelić antigena

peptidi
TAP1 i TAP 2
proteazom

virus u citosolu

Slika 16. Predočavanje virusnih fragmenata MHC I molekulom

Prerada tuđeg antigena i njegovo vezivanje za molekule MHC II

Bakterije koje prodru u predočnu stanicu naseljavaju i množe se pretežno u njezinom

vezikularnom odjeljku (Slika 17.). Na njih djeluju vezikularne proteaze i razgrađuju
bakterijski antigen sve do peptidnih ulomaka. Slično tomu, u unutarstanične vezikule
limfocita B budu uvučeni patogeni povezani uz imunoglobulinske receptore limfocita
B, pa zatim razgrađeni vezikularnim proteazama. Polipeptidni lanci  i  potrebni za
gradnju MHC II molekula stvaraju se na ribosomima, a spajaju u endoplazmatskoj
mrežici. Pri spajanju lanaca nastaje MHC II molekula koja na jednom svom dijelu ima
prostornu šupljinu. Ona se privremeno prekriva zaštitnim proteinom, koji priječi
smještanje vlastitih peptida na mjesto koje će kasnije udomiti strane bakterijske
polipeptide. Molekulu MHC II okruži dio membrane endoplazmatskog retikuluma,
stvarajući mjehurić. Mjehurić putuje kroz citoplazmu do kiselog endosoma i stapa se s
njim. Tada se uklanjanja zaštitni peptid, a u otkrivenu šupljinu MHC II molekule se
smještaju bakterijski peptidi. Molekula stvorena povezivanjem molekule MHC II i
bakterijskih polipeptida putuje vezikularnim prijenosom na membranu predočne
stanice, gdje se izlaže. Na opisani način se uvelike povećava broj membranskih MHC
 39

II molekula s uklopljenim djelićima antigena. Predočna stanica je time pripravljena za

susret s pomagačkim limfocitom T. Receptor limfocita T prepoznati će onaj dostupni
epitop antigena čiji je oblik komplementaran šupljini njegova receptora. Pri
specifičnom prepoznavanju pomagački limfocit T svojim receptorom (TCR)
istovremeno prepoznaje vlastite MHC II molekule i uklapa epitop antigena u “đžep”
receptora TCR.
Pojedini antigen, obično aktivira ograničen broj limfocita T , dok će neki drugi, s
epitopima drugačijeg oblika, aktivirati limfocite T s receptorima njemu
komplementarnog oblika.

MHC II+djelić
peptidi antigena
kiseli endosom

katepsini
endoplazmatska mrežica
spajanje  i  lanaca

Slika 17. Predočavanje bakterijskih fragmenata MHC II molekulom

Predočavanje antigena

Na mjestu ulaska antigena u organizam započinje nespecifična obrana. Antigen, koji

nije uklonjen putuje limfom u područni limfni čvor, gdje biva zadržan. U limfnom
čvoru antigen dočekuje više vrsta predočnih stanica: makrofagi, dendritične stanice,
folikularne dendritične stanice i limfociti B. Predočne stanice su specijalizirane za
pojedine vrste antigena. Makrofagi predočavaju prirodne krute antigena, dendritične
stanice virusne antigene, a limfociti B topljive bakterijske antigene. Makrofagi se
nalaze u supkapsularnom i parakortikalnom dijelu limfnog čvora, te u meduli. Prije
susreta s stranim antigenom makrofagi su neaktivirani. Na membrani neaktiviranih
makrofaga mali je broj MHC II molekula, dok B7 molekule nužne za kostimulaciju
pri prepoznavanju antigena nisu prisutne. Fagocitoza stranog antigena pojačava
sintezu  i  lanaca potrebnih za izgradnju MHC II molekula. Slijedi ugradnja
antigenskih peptida u njih i prijenos složenih molekula na membranu. Tako se broj
MHC II molekula s uklopljenim ulomcima stranog antigena znatno povećava, a
započinje i sinteza B7 molekula. Valja naglasiti da makrofage ne aktivira fagocitoza
vlastitih starih stanica, već samo strani antigeni (mikroorganizmi), koji prodru u
njegov vezikularni odjeljak, a koje on ne može potpuno razgraditi.
 40

Dendritične stanice se nalaze u parakortikalnom području limfnog čvora (područje

limfocita T), a folikularne dendritične stanice u folikulima (zametnim središtima).
Dendritične stanice predočavaju virusne fragmente uklopljene u vlastite MHC I
molekule. Na membrani dendritičnih stanica uvijek je prisutna B7 molekula nužna za
kostimulaciju pri prepoznavanju antigena.
Limfociti B, smješteni u folikulima limfnih čvorova, predočavaju topljive bakterijske
antigene uklopljene u vlastite MHC II molekule.
Većina antigena koji je dospio u limfni čvor se predočava u njegovom
parakortikalnom području i vanjskim dijelovima limfatičnih folikula.
Od antigena koji je prodro u organizam najveći dio se predočava u perifernom
limfatičnom tkivu, a tek manji dio u krvi.
Tijekom reakcija s antigenom u limfatičnom tkivu se zbog proliferacije poveća broj
limfocita, te pojačava protok krvi i limfe.U tijeku prvog dana infekcije svi limfociti
specifični za dati antigen se nakupe u područnom limfnom čvoru. Napuštaju ga,
aktivirani, nakon nekoliko dana s izgledom limfoblasta. Konačna diferencijacija
limfocita se odvija nakon izlaska iz limfnog čvora u izvršne stanice i stanice s
pamćenjem.

Reakcija limfocita T i predočne stanice

Limfociti T stižu u limfni čvor s krvlju i limfom, te se smeštaju u njegov kortikalni

dio. Na tom putu ih usmjeravaju adhezijske molekule. Putujući uz učvršćene
predočne stanice limfociti T pretražuju antigen izložen MHC II molekulama. Gibanje
limfocita T kroz limfni čvor, kao i prihvaćanje uz predočne stanice olakšavaju brojne
adhezijske molekule. Ukoliko limfocit T otkrije epitop antigena komplementarnog
oblika, prihvatiti će ga u u šupljinu svog TCR receptora. Slijedi povezivanje para
kostimulacijskih molekula; CD28 s membrane limfocita T i B7 s predočne stanice,
kao i para korecepcijskih molekula CD4 s membrane limfocita i MHC II s predočne
stanice (Slika 18.). Predočna stanica počinje lučiti IL-1, što omogućuje aktiviranje
pomagačkih limfocita T. Aktivirani pomagački limfocit T (Th0) započinje stvarati
interleukin-2, kojim autokrino potiče vlastito umnožavanje, stvaranje podraženog
klona. Istovremeno, klon u proliferaciji je izložen još nekim citokinskim signalima,
koji pristižu od susjednih stanica.

CD28 B7

TCR MHC II

Predočna
Limfocit-T
stanica

CD4 ulomak antigena

Slika 18. Pomagački limfocit T i predočna stanica se povezuju parovima molekula

(stvaranje mostova): TCR-djelić antigena-MHC II, CD28-B7, CD4-MHC II.

Susjedni makrofagi aktivirani razgradnjom stranog antigena luče IL-12 , a limfociti

IL-4. Navedeni citokini će, nakon vezanja za membranske receptore aktiviranih
 41

pomagačkih limfocita T (Th0) potaknuti njihovu diferencijaciju uz račvanje u dvije

podskupine pomagačkih limfocita: Th1 i Th2 stanice. Važno je istaknuti da Th1 i Th2
limfociti istog klona nose receptor za antigen (TCR) identične građe, međutim,
njihov citokinski repertoar je različit. Podskupina Th1 luči IL-2, IFN-, TNF-, IL-3,
GM-CSF, dok Th2 luče IL-4, IL-5, IL-6, IL-3, GM-CSF. Podskupina Th1 svojim
citokinima potiče reakcije stanične imunosti, a Th2 potiče reakcije humoralne
imunosti.
Pojedini antigen aktivira samo manji broj pomagačkih limfocita T, dok svi
neaktivirani pomagački limfociti T nastavljaju potragu za antigenom odgovarajućeg
oblika. Ako takav ne nađu u limfnom čvoru oni ga s krvlju napuštaju.
I u krvi dolazi do predočavanja i prepoznavanja antigena. Dodir stanica, nužan za
njihovo međudjelovanje, se ostvaruje pri putovanju i slučajnom sudaranju, a
privremeno povezivanje stanica omogućavaju membranske adhezijske molekule.

Središnji dio imunološke reakcije: suradnja limfocita T i B

Za reakciju limfocita B s tuđim antigenom nužna je pomoć pomagačkog limfocita T

aktiviranog istim antigenom. Reakciju započinje predočna stanica preradom antigena i
predočavanjem antigenskih ulomaka pomagačkom limfocitu T. Nakon prepoznavanja
antigena i aktivacije pomagački limfocit T proliferira, a pod utjecajem citokina se
račva u Th1 i Th2 podskupine. Istovremeno i limfocit B prepoznaje dati antigen
uklapajući ga u šupljine imunoglobulinskog receptora, dok mu citokini: IL-4, IL-5 i
IL-6; koje luče Th2 limfociti, omogućuju potpunu aktivaciju. Nakon vezivanja
citokina za odgovarajuće receptore aktiviranih limfocita B započinje njihova
diferencijacija u imunoblaste, plazmablaste i konačno plazma stanice. Plazma stanice
intenzivno stvaraju imunoglobuline specifične za prepoznati antigen i luče ih u
okolinu.

pomagački limfocit Th
IL-4, IL-5, IL-6

Slika 19. Citokini koje stvara aktivirani pomagački limfocit T pomažu aktivaciju
limfocita B

Suradnja pomagačkih i citotoksičnih limfocita T

Citotoksični limfociti T, poput pomagačkih, nose na membrani specifični receptor za

antigen molekulu TCR. Njome pretražuju epitope antigena izloženog, u ovom slučaju,
MHC I molekulama. Do povezivanja će doći ako je oblik epitopa antigena
 42

komplementaran onom šupljine receptora. Slijedi povezivanje para korecepcijskih

molekula: CD8 s membrane limfocita T se povezuje s konstantnim dijelom MHC I
molekule predočne stanice (Slika 19.). Međutim, za aktiviranje je nužno i povezivanje
kostimulacijskog para molekula CD28-B7, koje nije moguće ako predočna stanica ne
izražava B7 molekulu u blizini MHC I molekule. Sintezu i pojavljivanje B7 molekula
na membrani predočne stanice može potaknuti aktivirani pomagački limfocit
podskupine Th1 svojim lučenjem IL-2. Citokin će omogućiti potpunu aktivaciju
citotoksičnog limfocita T, njegovo lučenje vlastitog IL-2, te proliferaciju. Aktivirani
pomagački limfocit podskupine Th1 pomaže aktivaciju citotoksičnih limfocita.
Nastaje klon aktiviranih citotoksičnih limfocita T sposoban lizirati antigen, koji je
izazvao njihovu aktivaciju. Jedan dio stanica klona se pritom diferencira u
citotoksične limfocite s pamćenjem.

CD3 CD28 B7

TCR
MHC I

CD8

pomagački limfocit T dendritična stanica

Slika 20. Povezivanje citotoksičnog limfocita T i dendritične stanice parovima

molekula: TCR-djelić antigena-MHC I, CD28-B7, CD8-MHC I.

Stanična imunost

Stanična imunost je skup procesa u kojima aktivirane imunološke stanice postaju

sposobne lizirati, pojačano fagocitirati ili inhibirati rast ciljnih stanica. Ovaj tip
imunosti djeluje u obrani od tumora, u uklanjanju vlastitih izmijenjenih stanica
(virusi), pri uklanjanju unutarstaničnih mikroorganizama.
Reakcijama stanične imunosti predhodi prepoznavanje antigena pomagačkim
limfocitima T, njihova aktivacija i račvanje na podskupine pomagačkih limfocita Th1
i Th2. Pomagački limfociti Th1 luče IL-2 kojim pružaju pomoć pri prepoznavanje
antigena citotoksičnim limfocitima T, dok lučenjem IFN- , TNF-, TNF- pomažu
njihovu aktivaciju, ali i snažnu aktivaciju makrofaga. Aktivacijom se pojačavaju sve
makrofagne funkcije, što znači da aktivirani makrofagi pojačano fagocitiraju, brže
ubijaju (jače digestiraju) ingestirani antigen, luče veću količinu citotoksičnih tvari
(TNF-), bolje predočavaju antigen, luče veće količine drugih monokina između
ostalih IL-12, kojim snažno aktiviraju NK stanice. Pomagački limfociti Th1 lučenjem
IFN- aktiviraju K i NK stanice, za citotoksična djelovanja upravljena k stanicama
obloženim protutijelima.
Pomagački limfociti Th1 svojim lučenjem faktora stimulacije kolonija (CSF)
aktiviraju zrele granulocite i makrofage, te pojačavaju njihova fagocitna i citotoksična
svojstva.
 43

Mehanizmi stanične imunosti

Citokinima aktivirane izvršne stanice mogu uništiti ciljnu stanicu vanstaničnim i

unutarstaničnim mehanizmom. Kod vanstanične lize (Slika 21.) potreban je dodir
membrana ciljne i izvršne stanice. Pri dodiru izvršna stanica luči (izbacuje)
citotoksične tvari.

Slika 21. Vanstanična liza: ubijanje sadržajem granula

Vanstanično ubijaju citotoksični limfociti T, NK, K stanice i makrofagi. Pri

unutarstaničnom djelovanju aktivirane stanice uvlače antigen unutar svoje membrane,
pa ga zatim ubijaju djelovanjem enzima, reaktivnih spojeva kisika i halogena. Na ovaj
način djeluju aktivirani makrofagi.
Mehanizmima stanične imunosti se uništavaju tumorske, virusima zaražene stanice,
kao i one u koje je antigen (mikroorganizam) prodro, te se nastavio razmnožavati,
zbog nesposobnosti stanice da ga razgradi. Pri ubijanju takvih stanica može biti
uništen i mikroorganizam. Mikroorganizi koji prežive staničnu lizu, postaju dostupni
djelovanju fagocita, protutijela i komplementa.
Uz izvršne (efektorske) stanice u reakciji na antigen nastaju i limfociti T s pamćenjem
(memorijski), sposobni u ponovljenom susretu s istim antigenom odreagirati brže i
jače. Memorijski limfociti T recirkuliraju i prolaze kroz endotel kapilara, što im
omogućuje dolazak na bilo koje mjesto ulaska antigena.

Aktivacija i izvršni mehanizmi limfocita T

Pomagački limfociti T se aktiviraju prepoznavanjem antigena uz poticajno djelovanje

IL-1. Citokinski poticaj (IL-2) omogućiti će njihovu pretvorbu u limfoblaste. Pod
djelovanjem IL-12 račvaju se do Th1 i Th2 podskupina pomagačkih limfocita T. Th1
limfociti svojom sintetizom IL-2, IFN- i TNF- omogućuju stvaranje citotoksičnih
limfocita T, aktiviranih makrofaga, aktiviranih K i NK stanica, dok s IL-3 i GM-CSF
aktiviraju neutrofile.
Citotoksični limfociti T nastaju od precitotsičnih stanica uz pomoć IL-2 koji luči Th1
podskupina aktiviranih pomagačkih limfocita. Njihovo citotoksično djelovanje
započinje priljubljivanjem izvršne i ciljne stanice (Slika20.). Lizu membrane mogu
izazvati stvaranjem citoksina TNF-, kao i citotoksičnim tvarima pohranjenim u
citoplazmatskim granulama (perforini). Sadržaj granula se pritom izbacuje u
međuprostor ciljne i izvršne stanice. Tvari iz granula se ugrađuju u lipidni dvosloj
ciljne stanice, nastaju pore na njezinoj membrani, tekućina iz okoline prodire u
stanicu, te nastupa stanična smrt. Citotoksični limfocit, nadalje, može nakon
povezivanja s membranskom molekulom ciljne stanice uputiti signal za
 44

programiranu staničnu smrt (apoptozu). Za to je potrebno povezivanje Fas

membranske molekule citotoksičnog limfocita s Fas ligandom ciljne stanice (Slika
22.). Slijedi raspad ciljne stanice do manjih djelića, apoptotskih tjelešaca, koja su
potpuno obuhvaćena dijelovima stanične membrane. Apoptotska tjelešca uklanjaju
fagociti.

Slika 22. Nakon povezivanja

membranskih molekula Fas (Tc) i FasL (ciljna stanica) slijedi vanstanična liza ciljne
stanice.

Humoralna imunost

Skup procesa koje započinju limfociti B svojim prepoznavanjem nativnog antigena

specifičnim receptorom, nazivamo humoralnom imunošću. Do povezivanja dolazi
kod komplementarnog oblika epitopa antigena i šupljine receptora za antigen
limfocita T. Potpunu aktivaciju limfocit B postiže uz pomoć limfokina IL-4, IL-5, IL-
6, koje luče aktivirani pomagački limfociti Th2 podskupine (Slika 19.). Slijedi
diferencijacija limfocita B do plazma stanice. Tijekom diferencijacije limfociti B
prolaze kroz afinitetno sazrijevanje, prekapčanje razreda do stvaranja zrelih plazma
stanica, kao i stanica s pamćenjem.
Plazma stanice sintetiziraju protutijela specifična za antigen koji je izazvao njihovo
stvaranje. To znači da vezno mjesto za antigen u molekuli protutijela ima oblik
komplementaran nekom od epitopa tog antigena. Organizam može stvoriti izuzetno
mnogo (108 do 1011), međusobno, u veznom mjestu za antigen, različitih molekula
protutijela. Stvorena protutijela omogućuju uklanjanje izvanstaničnog patogena.
Specifično se vezuju za njegove antigenske determinante-epitope. Oblažući viruse i
bakterije protutijela priječe kolonizaciju mukoznih površina. Protutijela neutraliziraju
toksine i viruse. Talože (precipitiraju) topljive antigene, sljepljuju (aglutiniraju)
bakterije. Olakšavaju fagocitozu djelujući kao opsonini. Protutijela vezana uz antigen
(npr.mikroorganizme) aktiviraju komplement, koji je vrlo učinkovit u razaranju
antigena. Protutijela povezana uz antigen svojim Fab dijelom, vezuju se Fc dijelom za
Fc receptor monocita, makrofaga, NK, K stanica, eozinofila i neutrofila, čime potiču
citotoksično djelovanje navedenih stanica. Ovakvo citotoksično djelovanje se naziva
citotoksičnošću ovisnom o protutijelima (ADCC prema eng antibody dependant
cell cytotoxicity). Na ovaj način se uklanjaju alogenične i tumorske stanice, kao i
stanice zaražene virusom.
Kinetika stvaranja specifičnih protutijela protiv određenog antigena razlikuje se pri
prvom i svakom sljedećem dodiru organizma s tim antigenom. Imunološku reakciju
nakon prvog dodira zovemo primarnom reakcijom. Drugi i svaki slijedeći dodir s
istim antigenom pobuđuje sekundarni oblik reakcije. Jača i brža reakciji na drugi
ulazak istog antigena povezana je s imunološkim pamćenjem limfocita.
 45

Slika 23. Protutijela se vezuju uz antigen svojim Fab dijelom, a Fc dijelom se

uklapaju u Fc receptor monocita, makrofaga, NK, K stanica, eozinofila i neutrofila.
Slijedi citotoksično djelovanje stanice (plave) ovisno o protutijelima.

Pojmovi
aferentni, središnji i eferentni
proteazom
MHC I
MHC II
stanice s pamćenjem
adhezijske molekule
kostimulacijske molekule
korecepcijske molekule
aktivirani pomagački limfocit Th0
Th1 i Th2 limfociti
apoptoza- programirana stanična smrt
citotoksičnost ovisna o protutijelima (ADCC)

Provjera znanja
1. Kako se antigen širi u organizmu?
2. Uloga perifernog limfatičnog tkiva u filtriranju antigena?
3. Koja vrsta antigena se uklapa u MHC I molekule?
4. Koja vrsta antigena se uklapa u MHC II molekule?
5. Gdje se antigen predočava?
6. Navedi parove membranskih molekula pri prepoznavanju antigena limfocitom T i
B!
7. Koji citokin pomaže aktivaciju citotoksičnih limfocita T?
8. Stanična imunost je važna u obrani ? antigena

11.Imunološka tolerancija
___________________________________________________________________

Stanice imunološkog sustava u stalnom su dodiru s brojnim vlastitim molekulama,

koje se nalaze na membrani svih tjelesnih stanica ili u tjelesnim tekućinama, ali i sa
stranim, tuđim proteinima, virusima, bakterijama, gljivicama, parazitima, kao i
maligno izmijenjenim stanicama domaćina. Pritom je kemijska građa stranih i
vlastitih antigena podudarna; sve su to proteini, lipoproteini, glikoproteini,
 46

polisaharidi, lipoglikoproteini ili lipopolisahari. Stoga se kao temeljno pitanje nameće

kako imunološki sustav razaznaje vlastito od stranog, te kako ostaje nereaktivan -
tolerantan na vlastito a aktivira se u dodiru sa stranim.
Treba istaknuti da je od stanica što sudjeluju u imunološkoj obrani jedino limfocit u
stanju razlikovati strane od vlastitih antigena.
Imunološka tolerancija je specifična imunološka nereaktivnost na neki određeni
antigen. Tolerancija se uspostavlja u ranoj fazi razvoja organizma, dok je imunološki
sustav još nezreo, aktivnim procesom učenja u središnjim limfatičkim organima
timusu i koštanoj srži. Stečena imunološka tolerancija osigurava odsutnost reakcije na
vlastite antigene.
Između specifične nereaktivnosti - tolerancije i nespecifične nereaktivnosti postoji
bitna razlika. Tolerancija je nereagiranje samo na neke antigene (npr vlastite), dok je
nespecifična nereaktivnost odsustvo reakcije na većinu antigena i posljedica je
poremećaja imunološke reaktivnosti. Pri nespecifičnoj nereaktivnosti, za razliku od
specifične, uočljiv je smanjen broj stanica u perifernom limfnom tkivu i krvi.

Mehanizmi tolerancije

Centralna perinatalna tolerancija se zadobiva na mjestu stvaranja zrelih limfocita

T, u primarnom limfatičnom organu timusu. U normalnim okolnostima u timusu se
nezreli limfociti susreću samo s vlastitim antigenima, koje im predočavaju timusne
predočne stanice. Pritom neki od netom sazrelih limfocita T uklapaju u šupljinu svoga
receptora vlastite antigene, aktiviraju se, proliferiraju i stvaraju klon. Stanice
aktiviranih klonova, međutim, ubrzo primaju apoptotski signal koji vodi do
programirane stanične smrti. Pritom se limfociti raspadnu u veći broj apoptotskih
tjelešaca, koja uklanjaju fagociti. Na taj način se uklanjaju svi limfociti čiji receptor
može reagirati s vlastim antigenima. Mehanizam stvaranja centralne tolerancije je
uništavanje - delecija klonova, koji mogu prepoznati vlastito. Tolerancija stečena u
timusu odnosi se samo na dio vlastitih antigena, one s kojima su limfociti T došli u
dodir: antigene epitelnih i stromalnih stanica, vlastite MHC I i II molekule, organsko
specifične antigene timusa, topljive antigene koji prodru u timus krvlju, poput
serumskih proteina i hormona.
Stoga su zreli limfociti T koji napuštaju timus djelomično tolerantni na vlastito.
Putujući na periferiju oni susreću njima nepoznate vlastite organ specifične antigene
parenhimatoznih organa, uklopljene u MHC II molekule tkivnih makrofaga. Oni
limfociti T koji pronađu epitop vlastitog antigena građe komplementarne onoj
receptora za antigen povezati će se. Slijedi povezivanje korecepcijske molekule CD4 s
konstantnim dijelom MHC II molekule s makrofaga.

CD28

Limfocit-T

stanica parenhima

Slika 24. Mehanizam periferne tolerancije. Do prepoznavanja antigena ne može doći

jer neprofesionalnoj predočna stanica ne izražava B7 molekule. Stoga limfocit T neće
aktivirati vlastitim antigenom.
 47

Do potrebnog povezivanja para kostimulacijskih molekula CD28-B7, međutim, ne

može doći, jer su tkivni makrofagi neprofesionalne predočne stanice pa u
neaktiviranom stanju ne nose B7 molekulu. Stoga se u ovom stupnju zaustavlja
prepoznavanje antigena - nastaje anergija.
Limfocit T postaje tolerantan-anergičan na vlastite antigene koje prvi put susretne na
periferiji. Tolerancija može nastati i u slijedećem koraku, ako aktivirani klonovi ne
mogu proizvoditi IL-2, pa izostaje aktivacija, proliferacija, te sazrijevanje u izvršne
stanice. Nereaktivnost nastaje i pri slabijem izražavanju specifičnog antigenskog
receptora (TCR) ili koreceptorskih molekula (CD4 i CD8).
Stanje tolerancije se, međutim, može i izgubiti. Infekcija mikroorganizmima može
toliko pojačati sintezu upalnih citokina; IL-1, IL-6, TNF- da obližnje
neprofesionalne predočne stanice budu snažno (parakrino) aktivirane. Navedeni
citokini će potaknuti sintezu i izražavanje B7 molekula, čime neprofesionalne
predočne stanice započinju predočavati vlastiti antigen. Tolerancija se prekida, a
započinje imunološka reakcija protiv vlastitih antigena (autoagresija).
Toleranciju je znatno teže uspostaviti u odrasloj dobi. Izuzetak čine stanja
imunosupresije, smanjene imunoreaktivnosti nastala zbog primjene zračenja i
citostatika u liječenju, gdje se tolerancija postiže lakše. Tolerancija se postiže
davanjem malih ili vrlo velikih doza antigena. Najprije se uspjelo postići toleranciju
prema topljivim antigenima, a onda i prema većini uobičajenih antigena.
Općenito, mogućnost izazivanja tolerancije je obrnuto razmjerna stupnju zrelosti
primaočeva imunološkog sustava. Tolerigeničnost antigena je veća što je njegova
imunogeničnost manja, što je njegova građa jednostavnija, što je manja molekulska
masa antigena, te što je manja vitalnost tkiva domaćina prilikom indukcije.
Znatno je lakše postići toleranciju limfocita T nego B, a pokazalo se da tolerancija
limfocitima T dulje traje.
Tolerancija se može izazvati primjenom antigena prije rođenja. U normalnim
oklonostima organizam u toj dobi dolazi u dodir samo s vlastitim antigenima, te stoga
i unešen strani antigen prihvati kao vlastiti i tolerira ga.

Imunološki odnosi majke i djeteta

Ljudski fetus nosi polovicu očevih transplantacijskih antigena, a polovicu

majčinih.Time ga možemo smatrati prirodnim alotransplantatom. Ipak, majka tolerira
fetus devet mjeseci, iako bi presadke tkiva fetusa, ili očeve ubrzo odbacila. Fetusna
tkiva izražavaju imunogenične transplantacijske antigene, te embrijske (onkofetalne)
antigene.

Slika 25. Između fetusa i majke stoji posteljična

barijera. Krv majke i djeteta nisu u izravnom doticaju
 48

Između fetusa i majke stoji posteljična barijera, čije stanice ne nose MHC I i II
antigene, što sprječava izravni imunološki napad majke na fetus. Djetetova i majčina
krv se ne miješaju. Kroz barijeru ne prolaze stanice već samo molekule poput
hranjivih tvari, majčinih protutijela IgG klase, -globulini, lipoproteini, slobodni
fetusni i majčini antigeni, virusni antigeni. Stanice fetusnog trofoblasta glavni su dio
barijere. Toleriranje fetusanastaje zbog djelovanja lokalnih zaštitnih imunoregu-
lacijskih čimbenika.

Pojmovi
delecija klona
anergija
autoagresija
tolerancija
specifična nereaktivnost
nespecifična nereaktivnost
embrijski (onkofetalni) antigeni

Provjera znanja
1. Što je specifična a što nespecifična nereaktivnost?

12. Oblici imunosti na infekcije

_____________________________________________________________________

Imunološka reakcije potaknuta uzročnicima različitih zaraznih i parazitskih bolesti

ovisi i o načinu njihova parazitiranja u organizmu. Tako su neki imunološki
mehanizmi obrane djelotvorni prema unutarstaničnim mikroorganizmima (nekim
bakterijama i virusima), a drugi prema onima koji prebivaju izvan stanice.

Imunološke reakcije na bakterije

Imunološka reakcija na bakterijske infekcije može biti nespecifična i specifična, a
specifična humoralna i celularna. Oblik reakcije ovisan je prije svega o značajkama
samih bakterija. Većina bakterija obitava i razmnožava se izvan stanice, a samo manji
broj su unutarstanični paraziti. Djelotvornost pojedinih izvršitelja imunološke reakcije
ovisna je i o građi bakterijske stanične stijenke. Tako neki sastavni dijelovi gram-
negativnih bakterija (npr. lipopolisaharidi) aktiviraju komplement, i tako potiču
njegove učinke (lizu bakterija, opsonizaciju i dr.). Kako gram-pozitivne bakterije u
sastavu stanične stijenke nemaju tih spojeva, fagocitiranje je glavni način njihova
ubijanja.
Imunološka reakcija ovisi i o načinu na koji bakterije uzrokuju oštećenje. Opsežno
razmnožavanje bakterija u stanicama nekog organa ometat će njegovu funkciju, a
toksinogene bakterije će ga oštetiti oslobođenim otrovima.
Humoralnu imunost će potaknuti bakterije koje obitavaju izvan stanice. O vrsti
bakterija i o mjestu njihova ulaska u organizam ovise da li će se stvarati
imunoglobulini IgA, IgM ili IgG razreda. Protutijela također neutraliziraju bakterijske
toksine, a kompleks toksina i antitoksina uklanja se zatim fagocitozom. Pri stvaranju
većih količina takvih kompleksa može se pojaviti preosjetljivost. Nadalje, protutijela
mogu aglutinirati bakterije, čime se olakšava djelotvornost fagocita, aktivira
komplementski sustav što vodi do lize bakterija ili opsonizacije. Za uklanjanje
bakterija često je dovoljno djelovanje makrofaga aktiviranih citokinima. No valja
naglasiti da je osnovni preduvjet uspješnosti fagocitoze prijanjanje bakterija za
 49

površinu fagocita. Bakterije bez kapsule prijanjaju lako, dok je kod onih s kapsulom
potrebno oblaganje kapsularnih ili somatskih antigena odgovarajućim protutijelima i
komplementom (opsonizacija). Za razliku od humoralne imunosti, staničnu imunost
potiču bakterije koje parazitiraju unutar stanice. Limfociti T i njihovi citokini osobito
su djelotvorni u aktiviranju makrofaga protiv bakterija koje obitavaju unutar stanica,
kao i protiv bakterija koje se nakon fagocitiranja nastavljaju razmnožavati u
fagocitima (npr. Listeria monocytogenes i Mycobacterium tuberculosis).

Imunološka reakcija na gljive

Današnje spoznaje o imunološkoj reakciji na gljivice su nepotpune. Poznato je da je

humoralna imunost važna u obrani organizma od invazivnih gljivičnih bolesti, gdje se
opsonini iz seruma vežu za gljivične stanice, i tako olakšavaju fagocitozu
neutrofilima.
O ulozi stanične imunosti u obrani bolesnika od invazivnih gljivičnih bolesti ne zna se
dovoljno. Neki istraživači naglašavaju važnost stanične imunosti u sprječavanju
prodiranja gljivičnih stanica u tkiva.

Imunološka reakcija na viruse

Za razliku od većine bakterija, virusi mogu obitavati samo unutar stanice. Određeni
virus ulazi u stanicu nakon povezivanja s odgovarajućim membranskim receptorom.
Stoga prisutnost ili odsustvo određenog receptora određuje da li će pojedina vrsta
virusa moći ući u neku staničnu vrstu. Tako se HIV virus zlorabi CD4 molekulu za
prodor u limfocite T, dok se Epstein-Barrov virus veže za receptor na limfocitima B.
Nakon umnožavanja, virusne čestice izlaze iz zaražene stanice i inficiraju nove
stanice u okolici.
Na oblik imunološke reakcije također utječe rasprostranjenost virusne infekcije.
Reakcija može biti ograničena na mjestu ulaska virusa ili se zbiva u većem dijelu
organizma, što je obično posljedica prodora virusa u krv ili u limfni sustav.
Imunološka reakcija ponekad potpuno ukloni virusnu infekciju. No, virusi mogu i
ostali pritajeni u organizmu, nakon akutnog stadija bolesti, pa nakon nekog vremena
ponovnu uzrokovali infekciju (npr. herpesvirusi). Neki virusi, unatoč imunološkoj
reakciji, opstaju u organizmu i uzrokuju trajne infekcije (npr. virus hepatitisa B).
Imunološka reakcija na viruse može biti humoralna i stanična.
Interferoni i protutijela su humoralni činitelji što sudjeluju u obrani protiv virusa.
Osobito su važni interferoni a i b, koje sintetiziraju mnoge stanice zaražene virusima,
a njihova je funkcija sprečavanje širenja virusne infekcije iz zaraženih stanica na
zdrave stanice. Zaražene stanice luče interferone, koji se vežu za stanične receptore
okolnih zdravih stanica. Rezultat je tvorba staničnih enzima u njima, sposobnih
zapriječiti sintezu virusnih nukleinskih kiselina i virusnih proteina potrebnih za
umnožavanje virusa.
Virusi su dostupni protutijelima u početnim stadijima infekcije, prije nego što uđu u
stanice ili poslije njihova izlaska iz zaraženih stanica u izvanstaničnu tekućinu.
Protutijela razreda IgG, IgM i IgA svojim vezanjem za virus priječe spajanje virusa sa
staničnim receptorima i zatim prodiranje u stanicu.
U protuvirusnoj obrani makrofagi djeluju fagocitozom. Ako makrofagni enzimi ne
uspiju razgraditi virus on se nastavlja umnožavati. Virusne infekcije, osobito one
herpesvirusom i citomegalovirusom aktiviraju NK stanice za ubijanje virusom
zaraženih stanica.
 50

Citotoksični limfociti T također ubijaju stanice zaražene virusom (npr. virusom

ospica).

Imunološke reakcije na jednostanične i višestanične parazite

Imunološko reagiranje na parazite zamršenije je i manje uspješno od onoga na

bakterije i viruse. Zamršenost je vezana za veliku morfološku raznolikost parazita
(njihova veličina može biti od nekoliko mikrometara do nekoliko metara), za
različitost mjesta na kojima se razvijaju (unutar stanice ili izvan nje) te za različit
stupanj antigeničnosti. Nadalje, ta je složenost vezana i za postojanje životnog ciklusa
parazita, koji mijenjajući oblik u različitim stadijima razvoja mijenjaju i svoju
antigenu strukturu. Zbog toga će imunološka reakcija koju je parazit potaknuo u
jednom stadiju svojeg razvoja biti nedjelotvorna u drugom stadiju. Neki paraziti mogu
mijenjati antigensku strukturu svoje površine neovisno o ciklusu (tako se u krvi
bolesnika s tripanosomijazom mogu svakih nekoliko dana pojavljivati paraziti s
novim antigenskim značajkama), a neki (npr. shistosome) mogu prekriti svoju
površinu tvarima domaćina, pa su tako njihovi antigeni nedostupni izvršiteljima
imunološke reakcije. Postoje paraziti (npr. trihinele) koji slabe imunološku reakciju
domaćina izlučivanjem tvari toksične za limfocite, kao i oni koji sprečavaju stvaranje
litičkog komplementskog kompleksa ili koče antiparazitski mehanizam makrofaga i
dr. Protutijela (razreda IgA, IgG i IgM) humoralni su činitelji što sudjeluju u
specifičnoj obrani organizma od parazita. Djeluju aktiviranjem komplementa,
sprečavanjem ulaska parazita u stanicu i opsoniziranjem. Protutijela IgE razreda su
najvažnija u borbi protiv parazita. Ona senzibiliziraju mastocite i bazofilne leukocite
koji nakon dodira s antigenima parazita oslobađaju kemotaktične medijatore što
privlače i aktiviraju polimorfonuklearne leukocite te povećavaju propusnost krvnih
žila.
Makrofagi, neutrofilni i eozinofilni leukociti važni su u staničnoj obrani od parazita.
Ako su paraziti ili njihovi razvojni stadiji dovoljno mali, tada ih makrofagi i neutrofili
mogu fagocitirati, no neki paraziti mogu nastaviti živjeti u stanici fagocita. Već je
spomenuto da nakon prijanjanja na površinu parazita eozinofili izlučuju toksične tvari
koje ga oštećuju, i tako uklanjaju velike parazite koji ne mogu biti fagocitirani. U
obrani od unutarstaničnih i crijevnih parazita važni su pomagački limfociti T, a
citotoksični limfociti T korisni su u uklanjanju unutarstaničnih parazita.
U slučajevima kada ni humoralna ni stanična obrana ne može ukloniti nametnika,
stvara se granulomatozno i vezivnog tkivo. Njime se nametnik ograđuje i
onemogućuje se njegovo širenje po organizmu. Pritom funkcija organa u kojem takvo
tkivo nastaje može biti značajno poremećena.

13. Imunološke preosjetljivosti (alergije)

Općenito, patologija imunosnog sustava obuhvaća tri osnovne skupine poremećaja: a)

manjak broja i/ili funkcije jedne od sastavnica imunosnog sustava
(imunonedostatnosti ili imunodeficijencijski sindromi); b) patološka bujanja stanica
imunosnog sustava (limfoproliferacije - leukemije i limfomi); i c) reakcije
preosjetljivosti, u koje se mogu svrstati i autoimune reakcije.
Naziv "alergija" potječe od Clemensa von Pirqueta, koji je alergiju definirao kao
"izmjenjenu sposobnost organizma u odgovoru na stranu tvar". Danas znamo da je
alergija samo jedan od oblika imunosnih odgovora koje zajednički nazivamo
reakcijama preosjetljivosti. Radi se o imunosnoj reakciji na "nedužne" ili uobičajne
 51

antigene nakon ponovnog izlaganja istom antigenu. Coombs i Gell razvrstali su sve
reakcije preosjetljivosti u četiri oblika:
1) tip I - posredovane protutijelom IgE ( alergije);
2) tip II - posredovane specifičnim protutijelima na vlastite molekule/stanice;
3) tip III - posredovane odlaganjem imunokompleksa u tkiva;
4) tip IV - reakcije kasne (odgođene) preosjetljivosti posredovane limfoctima T.
Dakle, prve tri reakcije posreduju protutijela, dok je reakcija kasne preosjetljivosti
posredovana stanicama.

Reakcije preosjetljivosti tipa I – alergije

Alergije su patološka stanja koja nastaju ako imunološku reakciju potaknu bezazlene
tvari (antigeni) iz okoliša. Dok će većina ljudi proizvesti protutijela razreda IgE samo
u slučaju zaraze parazitima, atopične će jedinke stvarati IgE i na sasvim bezazlene
antigene koji nemaju veze s parazitima. Dakle, naziv alergen označava neparazitarni
antigen koji može pobuditi stvaranje IgE i reakciju preosjetljivosti tipa I u
senzibiliziranih jedinki. Kao alergeni mogu djelovati brojne i raznovrsne molekule
poput proteina iz seruma i cjepiva, polen, sastojci hrane (jaja), otrovi kukaca (pčela,
mrav), životinjske dlake i produkti, te lijekove (npr. penicilin). Većina alergena
pripada skupini malenih topivih proteina koji se transportiraju česticama kao što su
polenova zrnca ili izmet grinja. Kao alergeni često djeluju i enzimi (npr. proteaze) koji
zbog malene molekulske mase mogu lako prodrijeti kroz sluznicu. Alergeni su aktivni
u vrlo malenim koncentracijama. U zemljama zapadne hemisfere čak do 40%
pučanstva pokazuje sklonost razvoja IgE na različite uobičajene antigene iz okoliša.
Tu sklonost razvoja IgE nazivamo atopijom, a drži se da je pod kontrolom genetičkih
i okolišnih čimbenika. Od genetičkih čimbenika ističe se sklonost proizvodnje veće
količine IgE i nalaz većeg broja eozinofilnih granulocita u organizmu, kao i utjecaj
genetskog polimorfizma za citokine koji sudjeluju u proizvodnji IgE.
Protutijela razreda IgE koja se stvaraju na alergene nazivamo reaginskim
protutijelima ili reaginima. Od drugih imunoglobulinskih razreda razlikuju se po
tome što se gotovo isključivo nalaze u tkivima, gdje su vezana za Fc-receptore na
mastocitima, a manjim dijelom i na bazofilnim i eozinofilnim granulocitima. Zbog tog
razloga kažemo da su te stanice "senzibilizirane". Kada alergen ponovni uđe u
organizam, on se veže za "svoj specifični" IgE na mastocitima (odnosno bazofilima i
eozinofilima), a ta reakcija dovodi do aktivacije i degranulacije stanica s posljedičnim
otpuštanja brojnih biološki aktivnih tvari (medijatora). Te su tvari odgovorne za
kliničke manifestacije reakcije preosjetljivosti tipa I, a djeluje neposredno ili pak
dodatno aktiviraju druge upalne i imunosne stanice. Medijatori alergije dijele se na
primarne i sekundarne. Primarni medijatori se stvaraju u stanici i prije same reakcije
(degranulacije), a pohranjeni su u specifičnim granulama. U tu skupinu spadaju
histamin, serotonin, proteaze, heparin i kemotaksijske tvari (npr. kemotaksijski
čimbenik eozinofila). Sekundarni medijatori nastaju tijekom same reakcije ili se
otpuštaju nakon cijepanja membrane stanice. U tu skupinu ubrajamo leukotriene,
prostaglandine, bradikinin i različite citokine (proupalne i imunološke). Medijatori
djeluju tako da uzrokuju kontrakciju glatkih mišićnih stanica; 2) šire i povećavaju
propustnost krvnih žila; 3) pojačavaju lučenje sluzi u vrčastim stanicama; i 4)
pojačavaju lučenje egzokrinih žlijezda.
Temeljni učinak medijatora alergije - proširenje krvnih žila i kontrakcija glatkih
mišića - može biti lokaliziran ili sistemski, ovisno o stupnju oslobađanja medijatora.
 52

Sistemska anafilaksija

Naziv anafilaksija potječe od dviju grčkih riječi (ana = protiv i phylaxis = zaštita), a
označava neprimjeren imunološki odgovor tj. odgovor suprotan zaštitinim
mehanizmima organizma. Sistemska anafilaksija je po život opasna reakcija koja
nastupa u roku od nekoliko minuta od unosa alergena. Simptomi sistemske
anafilaksije jesu pad krvnog tlaka, cirkulacijski šok i gušenje, a patoanatomski nalaz
otkriva edem tkiva i organa, znakove cirkulacijskog šoka i konstrikciju bronhiola.
Sistemsku anafilaksiju u čovjeka može uzrokovat ubod insekata, lijekovi (penicilin,
insulin), morski plodovi i koštunice. Ako se odmah ne liječi, reakcija je obično
smrtonosna.

Lokalna anafilaksija

Nastupa u roku od nekoliko minuta (2-30) od unosa antigena, ali je reakcija

ograničena na specifična ciljna tkiva ili organe, odnosno epitelne površine na mjestu
ulaska alergena. Kao što je rečeno u uvodnom dijelu, sklonost razvoju lokalizirane
anafilaktičke reakcije jest nasljedna i naziva se atopijom. Najčešći oblici atopije jesu
alergijski rinitis ("hunjavica"), astma, alergija na hranu, urtikarija (koprivnjača i
kožni ekcem.
Nekoliko sati (obično 4-6) nakon početne alergijske reakcije dolazi do lokalizirane
upalne reakcije tzv. reakcije kasne faze koja traje još 1-2 dana. Karakterizirana je
infiltracijom upalnim stanicama (neutrofilima, eozinofilima, makrofagima,
limfocitima i bazofilima), od kojih eozinofili i njihovi produkti imaju glavnu ulogu u
lokalnom oštećenju tkiva.

Regulacija reakcije preosjetljivosti tipa I

Kao što je rečeno u uvodnom dijelu, genetska (atopijska) konstitucija jedinke, doza
antigena i način predočenja alergena imaju ulogu u indukciji imunosnog odgovora
protutijelima IgE i reakciji preosjetljivosti tipa I. Danas znamo da je imunološki
odgovor koji dovodi do stvaranja IgE reguliran relativnim odnosom između
pomagačkih limfocita Th1 i Th2, pri čemu je Th2-put aktivacije odgovoran za
nastanak humoralnog odgovora, odnosno IgE protutijela. Limfociti Th2 luče citokine
IL-3, IL-4, IL-5 i IL-10 koji izravno doprinose reakciji preosjetljivosti: IL-4 pobuđuje
prekapčanje imunoglobulinskog razreda (IgM  IgG4 i IgE) i rast IgE+ limfocita,
IL-3, IL-4 i IL10 pobuđuju stvaranje mastocita, dok IL-3 i IL-5 pobuđuju sazrijevanje
i aktivaciju eozinofilnih granulocita. Nasuprot, limfociti Th1 inhibiraju limfocite Th2,
a time i razvoj IgE. Dakle, za razliku od normalnih jedinki, atopijske jedinke
izražavaju kvalitativno različit odgovor na alergene: u atopičara to je Th2-odgovor i
stvaranje IgE, dok se na isti antigen u normalnih jedinki razvija Th1-odgovor sa
eventualnim stvaranjem IgM i IgG.

Otkrivanje reakcije preosjetljivosti tipa I

Preosjetljivost tipa I otkriva se in vivo i in vitro testiranjem. Unosom malene količine

alergena pod kožu ispitanika tako zvanim kožnim testiranjem u alergičnih osoba će
se obično u roku od 30 minuta razviti reakcija na alergen. Nedostatak je kožnog
testiranja da ono katkad može inducirati alergiju na nove alergene, a iznimno može
izazvati i sistemski anafilaktični šok. In vitro testovima se ispituje koncentracija
 53

ukupnog IgE ili za alergene specifičnih IgE u serumu ispitanika. Prvi test naziva se
RIST, prema engleskom nazivu radioimunosorbentni test, dok se drugi naziva RAST,
prema engleskom nazivu radioalergosorbentni test. Danas se navedeni testovi rade i
bez radioaktivnih tvari (npr. enzimskim imunotestovima), ali su se nazivi RIST i
RAST i dalje zadržali među kliničarima i laboratorijskim djelatnicima.
Novija inačica alergološkog testiranja je in vitro ispitivanje u kojem se u niz epruveta
s krvi ispitanika dodaju alergeni koji mogu izazvati reakciju bazofila i eozinofila.
Mjerenjem koncentracije nekog od medijatora alergijske reakcije npr leukotrijena
dobiva se uvid u nastup alergijske reakcije.

Načini liječenja alergije

Dva su najčešća načina liječenja alergijskih reakcija u kliničkoj praksi -

desenzibilizacija i sprječavanje efektora alergije. Cilj desenzibilizacije jest pomaknuti
proizvodnju s IgE na IgG, čime se sprječava djelovanje alergena na efektorsku
molekulu IgE. U tom se postupku bolesniku se postupno injiciraju sve veće doze
alergena (počam od najmanje), a pored smanjene proizvodnje specifičnog IgE nalazi
se i smanjen broj mastocita na mjestima alergijske reakcije. Komplikacija ove metode
jest baš sama indukcija alergijskog odgovora.
Alternativni, ali još uvijek eksperimentalni oblik desenzibilizacije, jest primjena
cjepiva koja sadrže odsječke (peptide) glavnih alergena. Tim se postupkom nastoji
inducirati anergija ili nereaktivnost limfocita T odgovornih za Th2-odgovor.
Glavni oblik liječenja alergija još uvijek počiva na lijekovima koji djeluju na
simptome alergijske reakcije, odnosno na lijekovima koji ublažavaju upalni odgovor
koji nastaje nakon aktivacije mastocita (noradrenalin, bronhodilatatori, anti-
histaminici, kortikosteroidi i sl).

Reakcija preosjetljivosti tipa II

Reakcija preosjetljivosti tipa II očituje se razaranjem vlastitih stanica s pomoću

specifičnih protutitijela razreda IgG. Dio tih reakcija ima autoimuni karakter.
Ovaj oblik preosjetljivosti najbolje prikazuje primjer transfuzije nepodudarne krvi,
gdje domaćin stvara anti-eritrocitna protutitijela kojima razara nepodudarne eritrocite
primljene transfuzijom. Primljeni eritrociti postaju ciljne stanice koje razaraju: 1)
aktivirani komplement; 2) citolitička stanična djelovanja ovisna o protutitijelu
(ADCC, engl. antibody-dependent-cell-cytotoxicity); i 3) fagociti (eritrociti obloženih
specifičnim protutijelima su opsonizirani).
Primjeri preosjetljivosti tipa II jesu transfuzijske reakcije, hemolitička bolest
novorođenčeta, hemolitička anemija uzrokovana lijekovima te brojne autoimune
bolesti.

Transfuzijske reakcije
Eritrociti, poput ostalih tjelesnih stanica, na svojoj membrani nose brojne proteinske i
glikoproteinske molekule od kojih ističemo antigene krvnih grupa A, B i O. Jedinke
krvne grupe A u serumu imaju antitijela koja prepoznaju krvnu grupu B, i obratno.
Smatra se da protutijela anti-A i anti-B (tzv. izohemaglutinini) nastaju kad jedinka
tijekom razvoja dođe u dodir s normalnim crijevnim mikroorganizmima koji nose
antigene slične onim krvnim grupama. Izohemaglutinini su obično razreda IgM.
Razvoj protutijela na ostale antigene krvnih grupa ne nastaje spontano, već je , u
 54

pravilu, posljedicom ponavljanih transfuzija. U tom su slučaju stvorena protutijela

obično klase IgG.
Transfuzija krvi u primatelja koji posjeduje antitijela na njemu strane antigene-krvnih
grupa dovodi do transfuzijske reakcije. Klinička slika transfuzijske reakcije proistječe
od intravaskularne hemolize transfundiranih eritrocita s pomoću antitijela i
komplementa, a ovisi i o tome da li se radi o neposrednoj ili odgođenoj (kasnoj)
transfuzijskoj reakciji. U prvoj se javljaju simptomi zimice, groznice, mučnine i
pojava hemoglobina u urinu, dok se u odgođenim reakcijama javlja vrućica, pad
hemoglobina u krvi, žutica i anemija.
Transfuzijske reakcije mogu se spriječiti odgovarajućim križnim testiranjem
primateljeve i davateljeve krvi.

Hemolitička bolest novorođenčeta

Hemolitička bolest novorođenčeta razvija se kada majčinska antitijela razreda IgG,
koja su specifična za antigen(e) krvnih grupa fetusa, prijeđu kroz posteljicu i
uništavaju eritrocite fetusa. Posljedice prijelaza majčinskih antitijela mogu biti blage,
teške, pa čak i smrtonosne. Blaži oblici hemolitičke bolesti obično nastaju kao
posljedica nepodudarnosti u glavnim antigenima krvnih grupa (A, B i O) između
majke i čeda. Nasuprot, teška hemolitička bolest novorođenčeta - fetalna
eritroblastoza - uzrokovana je nepodudarnošću u Rh-antigenu između majke i čeda, a
nastaje kada senzibilizirana Rh-negativna majka nosi Rh+ čedo. Senzibilizacija majke
može nastati prethodnim trudnoćama (kada malene količine krvi djeteta tijekom
poroda prodru u cirkulaciju majke) ili pak prethodnim nepodudarnim transfuzijama
krvi. Stoga se tijekom trudnoće u serumu majke mjeri razina (titar) protutijela na Rh-
antigen, dok se nalaz majčinog IgG na površini fetalnih eritrocita otkriva tzv.
Coombsovim testom.
Hemolitička bolest novorođenčeta uzrokovana nepodudarnošću u antigenu Rh može
se spriječiti ako majka primi anti-Rh antitijela (Rhogam) unutar 24-48 sati nakon
poroda. Anti-Rh antitijela vezat će se na Rh+ eritrocite čeda u majčinoj cirkulaciji i na
taj način spriječiti senzibilizaciju majke na antigen Rh, odnosno stvaranje anti-Rh
antitijela razreda IgG u slijedećoj trudnoći.

Hemoliza uzrokovana lijekovima

Neki lijekovi, kao što su antibiotici (penicilin i streptomicin) mogu se nespecifično
adsorbirati na proteine eritrocitne membrane i na taj način tvoriti kompleks sličan
kompleksu haptena i proteinskog nosača. U pojedinih bolesnika ti kompleksi mogu
inducirati stvaranje protutijela i vezanje nastalih protutijela na "antigenski" kompleks
eritrocitne membrane. Slijedi reakcija vezanja komplementa i razaranje eritrocita, a
simptomi nestaju ako se lijek obustavi. Treba napomenuti da je penicilin jedinstven
po tome što može inducirati sva četiri oblika reakcija preosjetljivosti.

Autoimune reakcije tipa II

Osobe oboljele od nekih autoimunih bolesti proizvode autoantitijela na različite

vlastite molekule. U autoimunim bolestima autoantitijela razaraju vlastite stanice, kao
npr. eritrocite, trombocite, ili se vežu za stanične receptore, pri čemu inhibiraju (npr.
mijastenija gravis) ili stimuliraju aktivnost receptora (hipertireoza).

Reakcija preosjetljivosti posredovana imunokompleksima (tip III)

 55

Povezivanjem antigena i protutitijela nastaju imunokompleksi. Veličina pritom

stvorene čestice imunokompleksa može biti različita, što ovisi o odnosu količina
antigena i stvorenih protutijela. Velike imunokomplekse učinkovito uklanjaju fagociti.
Mali imunokompleksi se odlažu u određena tkiva, što uzrokuje njihovo oštećenje. Za
bolesnika je posebno opasno odlaganje manjih imunokompleska u stijenke krvnih
žila, bazalne membrane bubrežnih glomerula, koroidni pleksus u mozgu zbog
oštećenja tkiva na mjestu odlaganja. Reakcije preosjetljivosti tipa III razvijaju se kada
imunokompleksi aktiviraju sustav komplementa: produkti komplementa C3a, C4a i
C5a jesu anafilatoksini koji uzrokuju degranulaciju mastocita i povećanu propusnost
kapilara. Razgradni produkti komplementa ujedno su i kemotaksijski čimbenici za
neutrofilne granulocite, koji se potom nakupljaju na mjestu odlaganja
imunokompleksa. Lokalnom oštećenju tkiva najviše pridonosi oslobađanje litičkih
enzima iz granulocita.

Danas znamo da reakcija preosjetljivosti tipa III tj. stvaranje i odlaganje

imunokompleksa, sudjeluje u patogenezi brojnih bolesti kao što su autoimune bolesti
(sistemski lupus eritematozus - SLE, i reumatoidini artritis - RA), reakcije na lijekove
(alergija na penicilin i sulfonamide) i zarazne bolesti (meningitis, malarija, hepatitis,
poststreptokokni glomerulonefitis i sl.).

Reakcija preosjetljivosti tipa IV - reakcija kasne ili odgođene preosjetljivosti

Reakcija preosjetljivosti tipa IV je posredovana pomagačkim limfocitima T. Ona je

odgovorna za nastanak različitih kliničkih stanja. Objasniti ćemo je na primjeru
tuberkulinske reakcije. Tuberkulinska kožna reakcija služi za ispitivanje da li je osoba
bila prethodno zaražena (ili cijepljena) s Mycobacterium tuberculosis. Nakon unosa
proteina (tzv. tuberkulina) podrijetlom iz kulture klica Mycobacterium tuberculosis
pod kožu, u roku od 24-72 sata razvit će se lokalna upalna reakcija u osoba koje su
prethodno bile u dodiru i reagirale na tu klicu. Naime, lokalne antigen-predočne
stanice u koži hvataju antigen, prerađuju ga i predočuju preko molekule II. razreda
MHC pomagačkim limfocitima T. Pomagački limfociti T budu potom aktivirani i
diferenciraju se u Th1 stanice koje luče citokine (IFN-, TNF- i TNF-), čimbenike
rasta granulocita i makrofaga (IL-3 i GM-CSF) kao i kemokine. Kemokini privlače
monocite iz krvi i makrofage, interferon- i TNF- aktiviraju makrofage, a TNF- i
- uzrokuju pojavljivanje adhezijskih molekula na krvnim žilama i lokalno oštećenje
tkiva. Za prepoznavanje antigena, aktivaciju limfocita T i stvaranje izvršnih stanica
treba u ponovljenom susretu s antigenom nekoliko sati (dana) da dođe do nakupljanja
antigen-specifičnih limfocita T, a potom makrofaga, drugih fagocita i plazma-stanica
na mjesto ulaska antigena.
Klinička stanja koji u podlozi imaju reakciju preosjetljivosti tipa IV mogu se
razvrstati u tri skupine: 1) kožna reakcija odgođene ili kasne preosjetljivosti (nakon
unosa tuberkulina ili nakon otrova kukaca); 2) kontaktna preosjetljivost kože (nakon
unosa haptena ili metalnih iona nikla i kroma); te 3) glutenska enteropatija (celijakija)
koja nastaje u osjetljivih osoba nakon unosa glijadina.
Kontaktna preosjetljivost kože nastaje u osjetljivih osoba nakon dodira s npr.
američkim otrovnim bršljanom ili pak ionima metala kao što su nikal i krom. U
slučaju otrovnog bršljana radi se o aktivnoj tvari (pentadekakatehol) koji se
kovalentno veže za vlastite proteine i na taj ih način modificira. Modificirani vlastiti
proteini potom se razgrađuju u modificirane peptide koji se predočuju (kao strano!)
vlastitim limfocitima Th1. U slučaju metala nikla i kroma, ti ioni mijenjaju
 56

konformaciju (tj. prostornu građu) molekula MHC II, a time i njihovu sposobnost
vezanja peptida. To konačno može dovesti do predočenja vlastitih antigenskih peptida
i snažnog odgovora limfocitima Th1.

14. Imunodeficijencije
_____________________________________________________________________
Imunodeficijencije su patološka stanja što nastaju kao posljedica slabljenja ili
potpunog izostanka imunološke reakcije. Imunodeficijencije razvrstavamo u
primarne (prirođene) uzrokovane genskim poremećajima nastalima tijekom
embrionskog razvoja i sekundarne (stečene), koje se stječu tijekom života i popratna
su pojava drugih, imunoloških i neimunoloških poremećaja poput infekcija, zloćudnih
tumora, reakcija na neke lijekove, zračenja i dr.. Od sekundarnih imunodeficijencija
najvažnija je danas sve češća pojava sindroma stečene imunodeficijencije (AIDS)
uzrokovane virusom iz skupine retrovirusa. Pri razvrstavanju primarnih
imunodeficijencija temelj čini nedostatna sastavnica imunološkog sustava. (Tablica
7.). Poznata su oboljenja s nedostatnošću limfocita B, nedostatnošću limfocita T, s
udruženom nedostatnošću i T i B limfocita, s nedostatnošću fagocita, te
komplementskog sustava. U imunodeficijentnih osoba su uočeni potpun nedostatak
neke vrste stanica, poremećeno sazrijevanje neke stanične vrste, poremećena funkcija
membranskih molekula stanica, promijenjeno djelovanje staničnih enzima. Stupanj
imunološkog poremećaja može biti različit, a u izravnoj je vezi sa stupnjem oštećenja
imunološke komponente. Oboljelima od različitih vrsta imunodeficijencija je
zajednička sklonost različitim infekcijama. Oboljeli se liječe antibioticima.

Tablica 7. Primarne imunodeficijencije (nedostatnosti) s primjerima bolesti

________________________________________________________

Nedostatnosti limfocita B
 agamaglobulinemija vezana za kromosom x
 selektivne nedostatnosti pojedinih razreda imunoglobulina

Nedostatnosti limfocita T
 DiGeorgeov sindrom (prirođena aplazija timusa)

Udružene nedostatnosti limfocita T i B

 teška udružena imunodeficijencijska bolest

Nedostatnosti fagocita
 kronična granulomatozna bolest

Nedostatnosti komplementskog sustava

Imunološka obrana u imunodeficijentnih djeluje bez nekih vitalnih sastavnih dijelova,

što je čini manje učinkovitom.
Nedostatnost limfocita B je uočena u agamaglobulinemiji vezanoj za kromosom x.
Koncentracija imunoglobulina IgG, u serumu oboljelog, je značajno smanjena, dok
imunoglobulina ostalih razreda uopće nema. Budući da IgG potreban za
neutraliziranje virusa (oblaže virusne epitope i ometa prodor u stanice domaćina) i
bakterijskih toksina, aktiviranje komplementa (čime povećava brzinu uklanjanja
 57

virusnih antigena), opsonizaciju antigena što pospješuje fagocitozu, nedostatak IgG

rezultira oslabljenim uklanjanjem antigena.
U perifernoj krvi oboljelih nema limfocita B, a u limfnim organima su B područja
slabo napučena i bez zametnih središta.
Istovremeno je u bolesnika s agamaglobulinemijom broj limfocita T normalan, a
njihova funkcija održana. Stoga možemo pretpostaviti da imunološka reakcija
uobičajeno započinjanje obradom i predočavanjem, pa zatim prepoznavanjem
antigena, aktivacijom i proliferacijom pomagačkih limfocita Th njihovim račvanjem u
podskupine Th1 i Th2 limfocita. Aktivirani Th2 limfociti započinju sintezu i lučenje
interleukina IL-4, IL-5 i IL-6, što u zdravih ljudi pomaže aktivaciju limfocita B.
Međutim, budući da u bolesnika nema limfocita B citokinski signal nema tko primiti,
pa izostaje stvaranje protutijela. Smatra se da ovaj poremećaj nastaje u sazrijevanju i
to u fazi diferencijacije pre-B stanica u limfocite B. Bolest se počinje očitovati
infekcijama 5-6 mjeseci nakon rođenja u doba kada u dojenčeta nestaju majčini
imunoglobulini. U liječenju oboljelih primjenjuju se antibiotici.
U imunodeficijentnih sa selektivnom nedostatkom samo jednog razreda
imunoglobulina IgA, ili IgM poremećaj je manje ozbiljan. Ulogu razreda koji
nedostaje obično preuzimaju drugi imunoglobulinski razredi.

Nedostatnosti limfocita T se zbog središnje uloge limfocita T u imunološkoj reakciji

očituju kao opći poremećaj i stanične i humoralne imunosti. Kod imunodeficijencija
ovog tipa, uz održan broj limfocita B, ipak ne dolazi do lučenje imunoglobulina.
Nedostaje aktivacijski poticaj pomagačkih limfocita podskupine Th2, što znači da
nema sinteze citokina IL-4, IL-5 i IL-6 potrebnih za poticanje diferencijacije
aktiviranih limfocita B do plazma stanica što luče imunoglobuline. Također nedostaju
i citotoksični limfociti T. Makrofagi, NK i K stanice ostaju neaktivirane, sposobne tek
za dio obrambenih djelovanja, jer nedostaju citokini IFN- TNF- i TNF- kojima
ih uobičajeno aktiviraju pomagački limfociti poskupine Th1.
DiGeorgeov sindrom (aplazija timusa) je poremećaj koji nastaje u embrionalnom
razvoju. Zbog ovog nedostatka ne može doći do sazrijevanja i diferenciranja limfocita
T, što znači da u oboljelog nema limfocita T sposobnih prepoznati antigen. Bolesnici
pate od akutnih i kroničnih infekcija, te ne mogu odbaciti presadke tuđeg tkiva.

U teškoj imunodeficijencijskoj bolesti SCID (prema eng. severe combined

immunodeficiency) nedostaju obje skupine limfocita: i limfocita T i B. Limfni su
čvorovi nenapučeni (prazni), bez zametnih središta, u perifernoj krvi je vrlo malo
limfocita T i B (jaka limfopenija), u serumu nema imunoglobulina. Smatra se da je
uzrok ovom poremećaju promjena gena koji kodiraju dio receptora za IL-2, IL-4, IL-
7, IL-11, IL-15, te nedostatnost limfocitnih enzima važnih u stadiju aktivacije i
diferencijacije limfocita. Oboljeli od SCID-a su veoma podložni infekcijama.

U kroničnoj granulomatoznoj bolesti oštećena je funkcija fagocita. Fagociti

ingestiraju antigen, ali ga nisu u stanju razgraditi. Nedostatak se očituje u smanjenom
stvaranju oksidativnih enzima nužnih za razgradnju antigena, ili pak nedovoljno
vodikova peroksida i superoksidnog aniona, nužnih za uništavanje ingestiranih
mikroorganizama. U takvim uvjetima ingestirani mikroorganizmi ne samo da
preživljavaju unutar fagocitne stanice već se umnažaju. Unutarstanično umnožavanje
mikroorganizama djeluje aktivirajuće na monocit/makrofag, koji stoga trajno luči IL-
12. To je u suprotnosti s kratkotrajnim signalnim djelovanjem citokina u imunološkoj
reakciji. Trajno lučenje IL-12 održava dugotrajnu aktivaciju pomagačkih limfocita. To
 58

se očituje njihovom znatno pojačanom sintezom citokina, što dugotrajno zadržava

aktivirane citotoksične limfocite T u stanju aktivacije. Aktivirani citotoksični limfociti
T djeluju litički na fagocitne stanice, pri čemu uništavaju i unutarstanične
mikroorganizme u njima. Ponekad se presnažno aktivirani citotoksični limfociti ne
zaustavljaju nakon uništavanja fagocita, već citotoksično djeluju i na neke od okolnih
(vlastitih) stanica. Liza stanica, zbog izljevanja njihovog unutarstaničnog sadržaja u
okolinu dovodi do upale, nakupljanja upalnih stanica makrofaga, granulocita,
limfocita T lučenja upalnih citokina, vazoaktivnih i kemotaktičnih tvari.

Sekundarne imunodeficijencije se stječu tijekom života, zbog različitih uzroka.

Danas je najpoznatiji i sve prošireniji sindrom stečene imunodeficijencije (AIDS
prema eng. acquired immunodeficiency sindrom, odnosno SIDA prema franc.
syndrome d,immunodeficience acquise). Njezin uzročnik je virus iz skupine
retrovirusa HIV (prema eng. human immunodeficiency virus). Opisana su dva oblika
virusa HIV-1 i HIV-2. Infekcija virusom HIV-1 je češća i teža. Rizik obolijevanja
čine uživanje droga, homoseksualnost, određeno zemljopisno podrijetlo, hemofilija i
česte transfuzije krvi. AIDS se prenosi spolnim odnosom, krvlju, majčinim mlijekom i
preko posteljice, a ne prenosi se vodom hranom i kukcima. Virus HIV selektivno
napada pomagačke limfocite T, vežući se svojom glikoproteinskom molekulom gp120
za CD4 molekulu pomagačkog limfocita T.

Slika 26. HIV virus ulazi u pomagački limfocit T povezivanjem svoje membranske
molekule gp120 za limfocitnu CD4 molekulu
 59

Virusna ovojnica se tada stapa s staničnom membranom limfocita, virusni genom

ulazi u stanicu, te se uz pomoć virusnog enzima reverzne transkriptaze uklapa u
stanični genom. Nakon toga aktivacija stanice potiče i umnažanje virusa i njegovo
širenje. Virus istovremeno ometa staničnu sintezu IFN-, što je prirodna obrana
stanice protiv unutarstaničnog umnažanja virusa. Virusom zaraženu stanicu brzo
uočavaju NK stanice i napadaju nespecifičnim litičkim djelovanjem. Nakon obrade
virusnih antigena unutar predočne stanice, njegova predočavanja MHC I molekulama,
prepoznavanja specifičnim receptorom citotoksičnog limfocita T, a uz pomoć IL-2
nastaju aktivirani citotoksični limfociti, koji napadaju i razaraju virusom zaražene
stanice. Limfociti B, nakon prepoznavanja virusnog antigena, stvaraju specifična
protutijela, koja oblože virusne epitope na membrani zaražene stanice, što omogućuje
aktiviranim makrofagima, NK i K stanicama citotoksično djelovanje ovisno o
protutijelima. Rezultat svih navedenih nespecifičnih i specifičnih citotoksičnih
djelovanja je ubrzano uništavanje zaraženih pomagačkih limfocita T. Budući da
uništavanje teče brže od obnavljanja broj pomagačkih limfocita T u oboljelog
drastično pada. Bolest započinje znacima prehlade, te padom ukupnog broja
pomagačkih limfocita T u krvi. U gotovo svih bolesnika počinju se stvarati protutijela
protiv različitih virusnih epitopa (serokonverzija). Nakon različito dugog
asimptomatskog razdoblja, tijekom kojeg se može zapaziti nastavak smanjenja broja
pomagačkih limfocita T u krvi nastupa razdoblje s izraženim znacima bolesti:
povećanjem limfnih čvorova (limfadenopatija), infekcijama, zloćudnim tumorima
(Kaposijev sarkom, limfomi).Virus HIV može zaraziti i druge stanice, koje nose CD4
molekulu poput monocita kao i različitih tkivnih makrofaga. Zaraženi
monociti/makrofagi smanjeno luče citokine i slabije se kemotaktički gibaju. Ako su
HIV-om zaraženi makrofagi u živčanom sustavu ( mikroglia), dolazi do neuroloških
poremećaja.

Pojmovi
primarne (prirođene) imunodeficijencije
sekundarne (stečene) imunodeficijencije
AIDS sindrom stečene imunodeficijencije
HIV

Provjera znanja
1. Koja je razlika između prirođenih i stečenih imunodeficijencija?
2. Koje imunološke stanice napadaju HIV virusom zaraženu stanicu?
3. Zašto u oboljelog od AIDS-a broj pomagačkih limfocita T drastično pada?

15. Transplantacijska imunologija

Dio imunologije koji se bavi kliničkim presađivanjem stanica, tkiva i organa

nazivamo transplantacijskom imunologijom. Klinička transplantacija je danas
rutinska i vrijedna metoda liječenja brojnih bolesti koje, bez obzira na poduzeto
liječenje, u konačnici dovode do nepovratnih oštećenja organa ili tkiva. Najčešće se
presađuju krvotvorne matične stanice, bubreg, jetra, srce i rožnica, a u
specijaliziranim centrima gušterača, pluća i druga tkiva. Premda je tehnološki vid
presađivanja već odavno svladan, glavna prepreka široj primjeni presađivanja tkiva i
organa u kliničkoj medicini jest snažna imunološka reakcija primatelja na presađeni
organ, odnosno snažna reakcija davateljevih limfocita na tkiva domaćina prilikom
presađivanja krvotvornih matičnih stanica. Razlog tome jest reakcija limfocita T na
 60

tuđe (alogenične) molekule HLA i na antigene tkivne podudarnosti (MHC). Naime,

već smo upoznali da su molekule HLA izrazito polimorfne u populaciji i da ih
nazivamo antigenima tkivne podudarnosti. Zbog snažnog imunološkog odgovora
kojeg izazivaju u drugoj, ali neistovjetnoj jedinki, nazivamo ih još i glavnim
transplantacijskim antigenima. I neki drugi antigeni koji, međutim, nisu u izravnoj
svezi sa sustavom HLA, već predstavljaju normalne proteine koji se u populaciji
pojavljuju u alelskom obliku (npr. razlika u 1 aminokiselini) mogu također izazvati
imunološku reakciju domaćina. Iz svega rečenog proizlazi da je za presađivanje
organa i tkiva od presudne važnosti postupak tipizacije tkiva ili HLA-tipizacija kojom
se ispituje stupanj podudarnosti molekula i gena HLA primatelja i potencijalnih
davatelja.
U idealnom slučaju primatelj i davatelj su istovjetni u odnosu na sustav HLA, što, u
pravilu, nije čest slučaj. Među srodnicima razlikujemo genetički istovjetne osobe i
HLA-podudarne (ali ne i nužno genetički istovjetne osobe). Genetički istovjetne
jedinke jesu samo jednojajčani blizanci, dok braća i sestre mogu biti HLA-podudarni,
HLA-nepodudarni i HLA-poluidentični (haploidentični). Vjerojatnost da brat ili sestra
ima HLA-podudarnog brata ili sestru u obitelji s dvoje djece iznosi 25%, a ta
vjerojatnost raste s povećanjem brojem djece u obitelji. Budući da od svakog roditelja
dobivamo po jedan set gena HLA, to smo u odnosu na roditelji (u pravilu)
poluidentični (haploidentični). Pored srodnika unutar obitelje, ima i nesrodnih
davatelja koji mogu biti potpuno ili djelomice HLA-podudarni. Potpuna HLA-
podudarnost traži se priliko presađivanja koštane srži, odnosno krvotvornih matičnih
stanica, dok se transplantacija jetre i bubrega može sprovesti i uz manje podudarna
tkiva.

Transplantacijska reakcija - imunološka reakcija

Pokusi na životinjama pokazali su da je presađivanje kože 100% uspješno kada se

presađuje koža iste jednike s jednog na drugo mjesto (autotransplantat) ili kada se
presađuje koža genetski identičnih jedinki (istog soja) (singenični transplantat).
Međutim, kada se presađuje koža dviju HLA-različitih (alogeničnih) jedinki, tada
dolazi do odbacivanja presađene kože 10-13 dana nakon presađivanja. Ta primarna
transplantacijska reakcija (odbacivanja presatka) ovisna je o limfocitima T primatelja.
Kao sve specifične imunološke reakcije, i transplantacijska reakcija razvija
imunološku memoriju. To znači da će u slučaju ponovnog presađivanja komadića
kože iste jedinke u istog primatelja doći do brže reakcije odbacivanja (u roku od 6-8
dana), što nazivamo sekundarnom transplantacijskom reakcijom. Presađeni uzorak
kože uzet od treće jedinke u isto vrijeme će pokazivati primarnu reakciju odbacivanja.
Imunološki odgovor limfocita T na tuđe aloantigene je glavna prepreka široj primjeni
presađivanja tkiva i organa.

Uspjeh presađivanja tkiva i organa ovisi o HLA-podudarnosti

U slučaju nepodudarnosti molekula HLA davatelja i primatelja, imunološki sustav

primatelja (tijekom presađivanja organa) ili davatelja (kad se presađuju krvotvorne
stanice) reagira na nevlastite molekule HLA. Jednom kada se spoznalo da
prepoznavanje nevlastitih molekula HLA ima ključnu ulogu za sudbinu presatka,
razvila se potpuno nova strategija tipizacije tkiva kao preduvjeta učinkovitog
presađivanja tkiva i organa. Međutim, premda je HLA-tipizacija i odabir podudarnih
parova davatelja i primatelja značajno djelovala na uspješnost kliničke transplantacije,
 61

ona još uvijek ne može sprječiti odbacivanje organa ili reakciju davatelja prema
primaocu kada se presađuju krvotvorne matične stanice. HLA-tipizacija je još uvijek
nedovoljna točna: nalaz podudarnih antigena (proteina) na površini stanice ne znači da
su oni i genetski identični.
Stoga, osim u slučaju da se radi o identičnim jednojajčanim blizancima, u svim
drugim slučajevima srodnog i nesrodnog HLA-podudarnog presađivanja tkiva i
organa primatelji moraju biti imunosuprimirani kako bi se izbjegla transplantacijska
reakcija. I zaista, drži se da je uspjeh presađivanja tkiva i organa više posljedicom
napretka u imunosupresijskoj terapiji nego li poboljšanim metodama HLA-tipizacije.

Transplantacijsku reakciju započinju limfociti primatelja izravnim prepoznavanjem

antigen-predočne stanice davatelja tj. prepoznaju tuđu molekulu HLA s pripadajućim
peptidom. Uz to antigen-predočne stanice primatelja prerađuju i predočuju vlastitim
limfocitima T peptide podrijetlom iz presatka. Obe reakcije sudjeluju u pokretanju
odbacivanja presatka.

Odbacivanje presatka

Odbacivanje presađenog organa ili tkiva može imati hiperakutni, akutni ili pak
kronični tijek. U hiperakutnom odbacivanju radi se o reakciji protutijela na krvne
grupe i/ili polimorfne molekule HLA s odgovarajućim molekulama presatka. Naime,
pojedini primatelji tkiva i organa mogu u cirkulaciji imati već unaprijed stvorena
protutijela na tuđe antigene (uključujući molekule HLA i antigene krvnih grupa) kao
rezultat prethodnih transfuzija krvi, prethodnog presađivanja ili (u žena) prethodnih
trudnoća. Takva protutijela mogu izazvati vrlo brzo (u roku od nekoliko minuta do
nekoliko sati) odbacivanje vaskulariziranog presatka, posebice iz razloga što reagiraju
s molekulama izraženim na endotelnim stanicama krvnih žila. Nakon vezanja za
odgovarajuće antigene, protutijela započinju lokalnu aktivaciju komplementa i
kaskadu grušanja krvi, što konačno dovodi do začepljenja krvnih žila presatka i
odumiranje presatka. Da bi se izbjegla hiperakutna reakcija, svaki se primatelj testira
na prisutnost takvih protutijela u cirkulaciji, a pretraga se naziva križno sparivanje
(engl. cross-matching). Test se sastoji u tome da se ispita reaktivnost tj. vezanje
protutijela iz seruma primatelja s leukocitima davatelja. Ako se protutijela nađu,
odustaje se od transplantacije, jer bi u protivnom protutijela dovela do hiperakutnog
odbacivanja presatka.
Sličan problem predstavlja jednu od glavnih prepreka ksenotransplantaciji, tj,
transplantaciji otkiva i organa podrijetlom od životinja. Naime, većina ljudi ima u
cirkulaciji već stvorena protutijela koja reagiraju s molekulama izraženim na
endotelnim stanicama krvnih žila životinjskog podrijetla. Akutno odbacivanje
presatka može biti rano i kasno. Rano odbacivanje odvija se tijekom prvih desetak
dana od presađivanja, a kasno odbacivanje nakon tog perioda. U akutnom odbacivanju
sudjeluju aktivirani limfociti T (posebice citotoksični CD8+ limfociti T), ali i
specifična protutijela. Pored izravnog napada citotoksičnih limfocita na stanice
presatka, tijekom akutnog odbacivanja dolazi do taloženja imunokompleksa i
aktivacije mehanizma zgrušavanja krvi u stjenkama krvnih žila, što dovodi do
njihovog začepljenja i odumiranja presatka.
Kasno ili kronično odbacivanje presatka zbiva se i nekoliko godina nakon
presađivanja tkiva, odnosno organa. Premda funkcijski poluživot presađenih bubrega
iznosi oko 8 godina, glavni uzrok poremećaja funkcije presađenog organa jest
kronično odbacivanje koje se očituje koncentričnom aterosklerozom krvnih žila
 62

presatka te fibrozom i atrofijom presađenog organa. Do kroničnog odbacivanja

dovode uz imunološke i neimunološki mehanizmi, poput oštećenja tkiva zbog
ishemije i reperfuzije tijekom presađivanja, infekcije (citomegalovirus) kao i
toksičnost imunosupresijskog liječenja. U tkivu presadaka odbačenih nakon nekoliko
godina uočene su značajke kronične upale poput infiltracije krvnih žila i tkiva
makrofagima.

Reakcija presatka na domaćina (graft-versus-host-reaction)

Kod presađivanja krvotvornih matičnih stanica koštane srži ili periferne krvi limfociti
presatka se aktiviraju na tkiva domaćina. (engl. graft-versus-host reaction).
Presađivanju krvotvornih matičnih stanica redovito predhodi potpuno uništavanje
bolesne koštane srži primatelja. Presadak koštane srži davatela sadrži uz matične
stanice i brojne imunokompetentne limfocite. Limfociti sadržani u presatku unešeni u
primatelja prepoznaju njegova tkiva kao strana, što dovodi do teške upalne reakcije. U
bolesnika liječenog presađivanjem pojavljuje se osip, proljev, poremećaj rada jetre i
upala pluća. Nažalost, ovakva reakcija se javlja pri razlici u antigenima HLA između
primatelja i davatelja, ali joj mogu pridonjeti i neki drugi nepodudarni antigeni. Ovo
je relativno česta i jedna od najtežih komplikacija koja prati presađivanje krvotvornih
matičnih stanica. Prisutnost aloreaktivnih limfocita T na određene antigene HLA
može se utvrditi testom pomiješanih limfocita (engl. mixed lymphocyte reaction). U
tom cilju se pomiješaju limfociti davatelja s neaktiviranim (ozračenim) limfocitima
primatelja. Ako limfociti davatelja prepoznaju aloantigene primatelja, oni će se
aktivirati i započeti diobu- stvaranje imunoblasta. Na temelju broja aktiviranih
limfocita možemo zaključiti o dobroj podudarnosti (nema aktivacije limfocita) ili
nepodudarnosti (stvaraju se aktivirani limfociti) davatelja i primatelja.

Presađivanje u kliničkoj medicini

Danas je transplantacija stanica, tkiva i organa postala rutinskom metodom liječenja

za brojne bolesti koje dovode do ireverzibilnih oštećenja organa. Napredak kliničke
transplantacije povezan je s razvojem laboratorijskih postupaka HLA-tipizacije, kao i
s osnivanjem brojnih centara za HLA-tipizaciju, te razvojem imunosupresijskih
lijekova. Imunosupresijom primatelja presadka potiskuje se njegova imunološka
reakcija, pa time i aktivacija njegovih limfocita T na presadak, što rezultira
produženim preživljenjem presatka. Presađivanje je danas uobičajen postupak
liječenja. Najčešće se presađuju rožnice, bubrezi, srca i jetre. Premda presađivanje
tkiva i organa i dalje nailazi na brojne biološke i druge probleme, uključujući one
psihološke, materijalne i organizacijske prirode, transplantacija se svakim danom sve
više razvija.

16.Tumorska imunologija
_____________________________________________________________________
Tumorska imunologija opisuje imunološka zbivanja u organizmu s tumorom. Pojava
tumora potiče niz reakcija kojih dio djeluju protiv tumora, dok dio podržava i čak
pospješuju tumorski rast. Mnoga saznanja tumorske imunologije dobivena su
pokusima s laboratorijskim životinjama, dok se proučavanje u ljudi svodi većim
dijelom na opažanja.
Zdrav višestanični organizam je visoko organizirana nakupina stanica, u kojoj se
strogo nadzire ravnoteža između umiranja stanica i njihova obnavljanja. Kadkada se
 63

pojavi stanica koja više ne reagira na normalne mehanizme regulacije rasta, te se

nekontrolirano, autonomno, nesvrhovito dijeli, tako da njeni potomci postaju
besmrtni. To su tumorske stanice, koje umnožavanjem postaju klinički zamjetljive
kao tumor ili neoplazma. Tumorski čvor potječe od jedne stanice, a za svoje stvaranje
zahtijeva dulje vrijeme. Tumor nastaje zbog mutacija gena. Tako produkti mutiranih
oblika normalnih gena, onkogeni, potiču nekontrolirani stanični rast, mutirani oblici
tumorskih supresijskih gena više nisu u stanju obuzdati diobu stanica, a mutirani
oblici gena za provjeru i popravak DNA ne obavljaju svoju zadaću.
Tumorski čvor može biti dobro organiziran i odvojen od okolnog zdravog tkiva.
Takvu tvorbu nazivamo benignim tumorom. Tomu nasuprot, tumore koji prodiru
duboko u zdravo tkivo razarajući ga i šireći se krvlju i limfom u udaljene dijelove
tijela nazivamo malignim tumorima, a stanice otkinute od primarnog tumora
metastazama.
U liječenju tumora primjenjuju se kirurško odstranjivanje tumora, radioaktivno
zračenje, kemoterapija (lijekovi koji obuzdavaju dijeljenje zaostalih tumorskih
stanica), imunoterapija (jačanje protutumorskih djelovanja imunološkog sustava
bolesnika).
Tumorske stanice su promijenjene stanice domaćina. Na staničnoj membrani
tumorskih stanica pojavljuju se nove molekule proteinske građe - tumorski antigeni.
Neke od tih membranskih molekula, koje ne nalazimo na normalnim stanicama istog
tkiva i stadija razvoja. Takve molekule nazivamo tumorskim antigenima. Međutim,
većina membranskih molekula na tumorskim stanicama podudara se s onima na
normalnim stanicama. Tako tumorske stanice nose normalne antigene tkivne
podudarnosti specifične za vrstu, jedinku i tkiva. Među tumorskim antigenima
razlikujemo tumorsko specifične antigene, koji nisu prisutni ni na kojoj zdravoj
stanici, i tumoru pridružene antigene, koji domaćinu nisu novi, jer su se javljali u
ranim fazama razvoja (embrionalnog), ili na stanicama u vrijeme virusne infekcije, ili
pak na normalnim stanicama, ali u znatno manjoj količini.
Tumorski antigeni su molekule glikoproteinske građe. Nalaze se na membrani
tumorske stanice, ili u njenoj unutrašnjosti. Otpuštanjem (ljuštenjem) s membrane
tumorski antigeni dospijevaju u tjelesne tekućine. Tumori koje nalazimo u različitim
sijelima karakteriziraju različite membranske molekule. Stoga ispitivanje uzoraka
tjelesnih tekućina (krvi, pleuralnih izljeva, likvora) može uputiti na prisustvo nekih
tumora, te pomoći u procjeni tumorske mase tijekom praćenja tumorskih oboljenja.

Imunološka reakcija na tumor

Danas je opće prihvaćen stav da imunološki sustav ima ulogu u otpornosti na

postanak i razvoj malignih oboljenja. Ispitivanja su pokazala obilno nakupljanje
limfocita, makrofaga i plazma stanicama u tumoru, što upućuje da i tumor (poput
ostalih antigena) usmjerava leukocite prema svojem sijelu. Na tumorskim stanicama
malo je MHC I molekula (slabo su izražene).
 64

Slika 27. NK stanica svojom membranskom molekulom KIR traži MHC I molekulu
druge stanice. Ako je nađe dolazi do povezivanja KIR-MHC I, što je signal za
neaktivnost (nema lize). Ako se KIR molekula NK stanice ne uspije povezati (nema
MHC I molekula) započinje liza ciljne stanice.

Protiv tumora nespecifičnom lizom djeluju NK stanice. Pritom NK stanice prvo

pretraže staničnu membranu druge tjelesne stanice, a zatim ako na njoj ne nađu MHC
I molekule pokrenu svoje citolitičko djelovanje..
Tumorski antigeni potiču i specifičnu imunološku reakciju. Pritom se aktiviraju
pomagački limfociti T, koji pomažu aktivaciju citotoksičnih limfocita T. Aktivirani
citotoksični limfociti T djeluju litički na tumorske stanice uz pomoć tvari sadržanih u
citotoksičnim granulamaLimfociti B aktivirani prepoznavanjem tumorskih antigena
diferenciraju se u plazma stanice što luče za tumor specifična protutijela. Stvorena
protutijela povezana uz tumorske epitope omogućuju NK i K stanicama,
makrofagima, monocitima i neutrofilima citotoksična djelovanja ovisna o
protutijelima (vidi Sliku 22.). Humoralnu imunost čini spektar protutijela različitih
razreda i podrazreda, koja se vezuju uz tumorske antigene, čime ponekad pojačavaju
napad imunoloških stanica, ali ponekad djeluju suprotno, prikrivajući tumor i
otežavajući djelovanja imunoloških stanica.

Imunodijagnostika tumora

U ranom postavljanju kliničke dijagnoze tumora rabe se dva imunološka pristupa.

Prvi uključuje određivanje tumorskih produkata u tjelesnim tekućinama ispitanika. To
su različite proteinske molekule čije značajke dijelom ovise o tumorskom sijelu. Tako
u oboljenjima debelog crijeva određujemo karcioembrionski antigen (CEA) ili
karcinomski antigen 19-9 (CA 19-9), u oboljenju jetre alfa fetoprotein (AFP), kod
bolesti dojke CEA i karcinomski antigen 15-3 (CA 15-3), kod bolesti ovarija
karcinomski antigen 125 (CA 125). U Tablici 8. su navedeni poznatiji tumorski
biljezi uz tumorska sijela u kojima se pojavljuju.

Tablica 8. Tumorski biljezi u različitim tumorskim sijelima

 65

CA CA- CA CYFR
Tumorsko sijelo CEA AFP PSA
19-9 125 15-3 A 21-1
debelo crijevo ■ ■
guštarača ■ ■
želudac ■
jetra ■
žučni putevi ■
dojka ■ ■
jajnik ■
vrat maternice ■
pluća ■ ■
prostata ■
mjehur ■

Drugi imunološki pristup čini ispitivanje broja i reaktivnosti imunoloških stanica

oboljelog in vitro. Iz periferne krvi oboljelog izdvajaju se njegovi leukociti. Određuje
se udio (%) pojedinih vrsta imunoloških stanica (membranski biljezi stanica), njihov
ukupni (apsolutni) broj, sposobnosti protutumorskih djelovanja: NK, ADCC i
citotoksičnosti, fagocitoze (ingestija, digestija), lučenja citokina, sposobnost stvaranja
blasta (blastogeneza).
Danas se smatra da u nastanku i razvoju tumora sudjeluju brojni vanjski činitelji
poput različitih kemijskih tvari, fizikalni učinci, onkogeni virusi, (virusi što izazivaju
tumore) i unutrašnji činitelji (nasljeđivanje, hrana), djelujući zasebno ili združeno.

Imunoterapija tumora

Tumori se uobičajeno liječe kirurškim odstranjenjem tumorske mase, zračenjem i

kemoterapijom. Uspjeh liječenja ovisi o brojnim čimbenicima. Danas se istražuju i
noviji postupci, radi nadopune i poboljšanja učinaka liječenja. Tako imunoterapija
podrazumijeva sve one postupke koji potiču i snaže protutumorska djelovanja u
oboljelog. Poznato je da imunološka reakcija ne može ukloniti već uznapredovali
tumor, međutim može pomoći u uklanjanju manjeg broja tumorskih stanica preostalih
nakon primjene standardnih načina liječenja.

Pojmovi
tumorski antigeni
benigni tumori
maligni tumori
metastaza
tumorsko specifični antigeni
onkogeni virusi

Provjera znanja
1. Što su tumori?
2. Koji činitelji djeluju u nastanku i razvoju tumora?
3. Koje stanice imunološkog sustava mogu djelovati protiv tumora?
4. Tumorski biljezi u tjelesnim tekućimama
 66

17. Autoimunost
__________________________________________________________________
Poremećaj temeljne sposobnosti imunološkog sustava, razlikovanja vlastitog od
tuđeg, dovodi do imunološkog djelovanje protiv vlastitih tkiva i organa, što nazivamo
autoimunošću (autoalergijom, autoagresijom). Autoimunost se može shvatiti kao
prekid imunološke tolerancije nekih vlastitih antigena. U stanjima autoimunosti
aktivirane izvršne stanice: citotoksični limfociti T, uz NK stanice i makrofage
potpomognute autoantitijelima, komplementom i citokinima djeluju protiv stanica
vlastitih organa, određene vrste tkiva, nekog tjelesnog sastojka poput enzima ili
staničnog receptora. Rezultat je razaranje vlastitih stanica ili pak sprječavanje vezanja
fiziološkog liganda za receptor čime izostaje njegova fiziološka funkcija. Do
autoimunog djelovanja može dovesti greška pri prepoznavanje vlastitog kao stranog,
promjena u tkivu uzrokovana virusom, i/ili promjena u djelovanju limfocita. Nadalje,
do autoimune reakcije dovodi i podudarnost (istovjetnost) stranog antigena s nekim
antigenima domaćina. Primjer je istovjetnost streptokoknog antigena s jednim od
antigena srčanog mišića, te antigenom zglobnih ovojnica. Stoga, imunološka reakcija
na streptokokni antigen uzrokuje i artritis i miokarditis. Poremećaj apoptotskih
mehanizama, rezultira zaostajanjem većeg broja aktiviranih stanica nakon potpunog
uklanjanja stranog antigena, što dovodi do sistemskog eritematoznog lupusa i
reumatoidnog artritisa. Usprkos mehanizmima koji uspostavljaju toleranciju vlastitoga
u organizmu uvijek zaotaje dio potencijalno autoreaktivnih limfocita koji se u
okolnostima jake infekcije i upale mogu aktivirati.
Razumijevanje mehanizama autoimunih bolesti je još uvijek ograničeno. U liječenju
se primjenjuje nespecifična imunosupresija. To znači da se autoimmune bolesti liječe
lijekovima što slabe snagu imunološke reakcije. Bolesnicima se daju kortikosteroidi
ili citostatici.

Tablica 8. Autoimune bolesti

Značajke bolesti Ciljni antigeni Bolest

Propadanje štitnjače tireoglobulin Hashimotov tireoiditis

i tireoidna peroksidaza
Anemija-nedostatak Na/K ATPaza perniciozna anemija
B12

Šećerna bolest inzulinski receptor šećerna bolest neovisna o

inzulinu
Šećerna bolest dekarboksilaza glutaminske šećerna bolest ovisna o
kiseline inzulinu

Propadanje kože i dezmoglein 3 pemphigus vulgaris

sluznica

Zamućenje leće antigeni leće simpatička oftalmija

Oštećenje mijelinskih mijelinski protein multipla skleroza

ovojnica
 67

Oštećenja eritrocita antigen Rh autoimuna

hemolitička anemija

Oštećenje trombocita trombocitni integrin idiopatska trombocito-

penična purpura

Propadanje jetrenog citokrom aktivni kronični hepatitis

parenhima

Upala zglobnih ovojnica Fc dio IgG, kolagen tipa II, reumatoidni artritis
keratin

Oštećenja različitih DNA, histoni, ribosomi sistemski eritematozni

organa ribosomski proteini lupus

Pojmovi
autoimunost
autoalergija
autoagresija

Provjera znanja
1. Što oštećuje autoimuna reakcija?
2. Kako se liječe autoimune bolesti?

18. Pregled laboratorijskih metoda

_____________________________________________________________________

Brojni laboratorijski postupci važni u dijagnostici različitih oboljenja, temelje se na

povezivanju antigena i protutijela, t.j. stvaranju imunokompleksa. U ovom poglavlju
opisujemo precipitaciju, aglutinaciju, reakciju vezanja komplementa, neutralizaciju
toksina i neutralizaciju virusa. Slijede imunofluorescentni, imunoenzimski i
radioimunološki postupci s uporabom označenih protutijela ili antigena.

Precipitacija (taloženje)

U reakciji povezivanja topljivih antigena sa topljivim protutijelima nastaje netopljivi

kompleks precipitat. Količina stvorenog taloga, kao i brzina taloženja ovisi o odnosu
koncentracija antigena i protutijela. Pri jednakim količinama antigena i protutijela
stvora se najviše taloga. Postoji li suvišak antigena, ili protutijela taloženje će biti
slabije.
Postupci precipitacije se rabe u dijagnostici zaraznih i parazitskih bolesti, gdje se
poznatim protutijelom sadržanim u tzv. dijagnostičkom serumu utvrđuje prisutnost
antigena; ili obrnuto, poznatim antigenom se dokazuje prisutnost protutijela u nekoj
tjelesnoj tekućini (najčešće u krvnom serumu). Dijagnostički serumi pritom sadrže
protutijela samo protiv jednog uzročnika bolesti. Načinom izvedbe se razlikuje
dodirna precipitacija i češće primjenjivana imunodifuzija u gelu.
Dodirna precipitacija se izvodi u maloj uskoj epruveti, tako da se dijagnostički
serum (što sadrži protutijela) oprezno nadsloji otopinom antigena. Ako na dodirnoj
površini nastane svijetao, neproziran prsten rakcija je pozitivna .
 68

Imunodifuzija u gelu se izvodi na više načina. Jedan je da se antigen (protutijelo)

izmiješa s gelom, pa protutijelo (antigen) difundira kroz gel do mjesta precipitacije
(jednostrana imunodifuzija). Kod obostrane imunodifuzije oba sudionika difundiraju
kroz gel jedan prema drugome
Jednostrana radijalna imunodifuzija izvodi se tako da se u otopljeni gel umiješa
protutijelo, a otopina antigena stavlja se u zdence načinjene u gelu. Antigen difundira
iz zdenca u gel, a oko zdenaca se stvara prsten precipitata, promjer kojega je
razmjeran koncentraciji antigena. Uporabom uzoraka s poznatom koncentracijom
antigena može se napraviti baždarna krivulja, s pomoću koje se može mjerenjem
promjera ili površine stvorenog prstena odrediti nepoznata koncentracija antigena.
Jednostrana radijalna imunodifuzija je osjetljiva metoda koja se rabi za određivanje
pojedinih razreda imunoglobulina i drugih sastojaka plazme.
Obostrana radijalna imunodifuzija izvodi se stavljanjem antigena i protutijela u
zdence načinjene u gelu. Oni pritom difundiraju u gel, stvarajući precipitacijsku crtu
na mjestima optimalnih koncentracija.

Aglutinacija

Metoda rabi antigen (aglutinogen) s površine različitih čestica poput eritrocita,

bakterija, lateksa ili bentonita kojem se dodaju protutijela (aglutinini). Aglutinacija
nastaje nakon vezanja protutijela s antigenom na površini tih čestica. Veže li se jedna
molekula protutijela s dvije čestice, doći će do njihovog sljepljivanja i nagomilavanja
u veće nakupine, vidljive golim okom ili svjetlosnim mikroskopom.
Postupkom aktivne aglutinacije mogu se identificirati mikroorganizmi i nametnici iz
biološkog materijala. Na predmetnici se izvodi kvalitativano određivanje, a u epruveti
kvantitativno. Na jedan kraj predmetnice kapne se kap fiziološke otopine (kontrola), a
na drugi kraj kap dijagnostičkog seruma s protutijelima za bakterijsku vrstu kojoj bi
izdvojena bakterija mogla pripadati. Sterilnom i ohlađenom bakteriološkom ušicom
uzme se svjež, na pogodnoj podlozi nacijepljen ispitivani soj i pomiješa prvo na
jednoj, a potom na drugoj strani predmetnice. Očitava se nakon nekoliko sekunda na
tamnoj podlozi. Reakcija je pozitivna ako se pojave sitne bijele čestice (aglutinati) u
bistroj tekućini. Jednoliko mliječno zamućenje znači da je reakcija negativna.
Aktivna aglutinacija u epruveti najčešće se izvodi radi dokazivanja protutijela u
krvnom serumu s poznatim antigenom. U epruvetama se načini niz serijskih
razrjeđenja seruma ispitanika s fiziološkom otopinom (0,9 % NaCl). Kontrolna
epruveta sadrži fiziološku otopinu. U svaku epruvetu se zatim doda isti volumen
suspenzije antigena, epruvete se protresu, a nakon inkubacije se očita titar protutijela.
Pozitivna reakcija se očituje skupljanjem obilnog taloga neravnih rubova na dnu
epruvete, iznad kojega je bistra tekućina. Negativna reakcija opaža se u epruvetama
kojih je sadržaj jednoliko zamućen, a na dnu je oskudan talog glatkih rubova, poput
onog u kontrolnoj epruveti. Posljednja epruveta u kojoj su jasno vidljivi aglutinati
pokazuje titar aglutinina u uzorku seruma. Kao i za reakciju precipitacije, i za reakciju
aktivne aglutinacije u epruveti važno je da odnos antigena i protutijela bude
optimalan.
Testovima pasivne aglutinacije dokazuju se topljivi antigeni ili protutijela stvorena
na njihov poticaj. Kao nositelji topljivih antigena koriste se različite čestice (npr.
lateks ili eritrociti) koje nisu antigenične. Kada dođe do reakcije protutijela s tim
antigenima, nastupit će i aglutinacija čestica. Ako su nositelji antigena eritrociti, onda
se test naziva pasivnom hemaglutinacijom.
 69

Testovi inhibicije hemaglutinacije primjenjuju se za identifikaciju nekih virusa (npr.

uzročnika influence) koji mogu aglutinirati eritrocite određenih životinjskih vrsta, što
nije imunološka pojava. Ako se mješavini virusa i eritrocita doda serum što sadrži
protutijela protiv virusa, do aglutinacije neće doći, te se zaključuje da serum sadrži
protutijela za istraživani virus. Dakle, protutijela su se vezala na hemaglutininske
izdanke virusa, i tako je poništena njihova sposobnost aglutinacije eritrocita. Istim
testom se može poslužiti pri ranom otkrivanju trudnoće u mokraći trudne žene. Rabe
se čestice lateksa na kojima su adsorbirane molekule korionskog gonadotropina
(HCG) i inkubiraju s protutijelima anti-HCG i mokraćom ispitanice. U slučaju
trudnoće HCG iz mokraće će se vezati s anti-HCG pa će izostati aglutinacija čestica
lateksa.urinom.

Reakcija vezanja komplementa

Pomiješamo li antigen, antiserum i komplement, doći će do povezivanja antigena i

protutijela. Ova reakcija otkriva dotad nepristupačno vezno mjesto za komplement na
protutijelu. Slijedi vezanje komplementa uz imunikompleks . Prema tome, nestanak
slobodnog komplementa je znak je da se u antiserumu nalaze protutijela koja mogu
reagirati s antigenom. Reakcija vezanja komplementa (RVK) je poznata od od 1895.
Reakcija se izvodi u dva stupnja. U prvom, glavnoj reakciji, u serum ispitanika
(prethodno zagrijavan kako bi se uništio prisutni komplement) dodaju se antigen i
odmjerena količina komplementa. Izvor komplementa je serum zamorčadi. Ukoliko
serum ispitanika sadrži odgovarajuće protutijelo doći će do njihovog povezivanja, pri
čemu će se utrošiti dodani komplement. Da li je u serumu ispitanika prisutno
protutijelo na dodani antigen (bakterijama, gljivama, virusima i parazitima) postati će
uočljivo u slijedećem stupnju, sporednoj reakciji. Slijedi dodatak ovčjih eritrocita
obloženih kunićjim protutijelima. i kuničjeg seruma (bez komplementa) koji sadrži
protutijela (hemolizine) za ovčje eritrocite.
Ako komplement nije utrošen u glavnoj reakciji (nije bilo povezivanja antigena i
protutijela), on će se utrošiti u pomoćnoj reakciji, pa će nastupiti liza eritrocita.
Sadržaj epruvete će se obojiti crveno. Izostanak hemolize, očit zbog taloženja
neoštećenih eritrocita na dno epruvete, pokazuje da se komplement utrošio u glavnoj
reakciji, vezanjem za kompleks antigena i protutijela.
Danas postoje uređaji za automatsko izvođenje RVK i očitavanje rezultata.
Neutralizacijski postupci
Tijekom provedbe neutralizacijskih postupaka primjenom odgovarajućeg protutijela
poništavaju se neka biološka svojstva antigena. Primjenjuju se postupci neutralizacije
toksina i neutralizacije virusa.
Pri neutralizaciji određenog bakterijskog toksina (egzotoksina), rabe se antitoksini,
tj. specifična protutijela na taj antigen. Reakcija se primjenjuje za dokaz cijepljenjem
nastalih protutijela, sposobnošću seruma cijepljene osobe da neutralizira djelovanje
npr. difteričnog i tetaničnog toksina. Takav serum se daje laboratorijskim životinjama.
Preživljavanje laboratorijske životinje pokazuje postojanje antitoksina u serumu
cijepljenog.
Reakcija neutralizacije virusa temelji se na sposobnosti neutralizacijskih protutijela
da neutralizira infektivnost virusa. Reakcija se primjenjuje u dijagnostici virusnih
zaraza i pri identifikaciji njihovih uzročnika.Ishod neutralizacije virusa se provjerava
na laboratorijskim životinjama ili staničnim kulturama. Preživljavanje laboratorijskih
životinja ili izostanak citopatskog učinka (za viruse koji djeluju citopatogeno)
dokazuje da su protutijela neutralizirala virus.
 70

Laboratorijski postupci koji primjenjuju označena protutijela ili antigen

Slijedi prikaz laboratorijskih postupaka u kojima se povezivanje antigena i protutijela,

zbog obilježavanja jedne od sastavnica fluorescentnim bojama, enzimima ili
radioaktivnim izotopima može uočiti i izmjeriti.. Postupci se nazivaju, ovisno o
obilježivaču, imunofluorescencija, imunoenzimski i radioimunološki postupak. Zbog
visoke osjetljivosti, pouzdanih rezultata, a relativno kratkog vremena potrebnog za
izvođenje ispitivanja, široko se primjenjuju u kliničkoj dijagnostici.

Imunofluorescencija

To je postupak kojim se različite vrste antigena poput mikroorganizama, parazita,

staničnih biljega zdravih stanica, tumorskih biljega, mogu izravno dokazati u
različitim kliničkim uzorcima. Uzorke za ispitivanje čine tjelesne tekućine (serum,
plazma, cerebrospinalna tekućina, plodna voda, sinovijska tekućina), izlučevine
(mokraća, znoj), tkivni rezovi, stanični razmazi, te stanične suspenzije: krv, pleuralni
izljev, bronhoalveolarni ispirak.
Ako se u određivanju rabe protutijela obilježena nekom od fluorescentnih boja:
fluoresceinom, fikoeritrinom, rodaminom nakon povezivanja s epitopima antigena u
uzorku, uz obasjavanje svjetlošću odgovarajuće valne duljine, pod mikroskopom
prepoznaje po svjetlucanju mjesto na kojem se nalaze stvoreni imunokompleksi.
Razlikuju se postupci izravne (direktne) i neizravne (indirektne) imunofluorescencije.
U postupku izravne imunofluorescencije uzorak se obilježava specifičnim
protutijelima koja su označena fluorescentnom bojom. Nakon ispiranja suviška
označenog reagensa, uzorak se obasjava ultraljubičastim svjetlom i promatra
fluorescentnom mikroskopijom. Ako je uzorak sadržavao odgovarajući antigen,
nastaje označeni imunokompleks koji obasjan fluorescentnom svjetlošću svjetluca
zelenkasto, ako je primijenjen fluorescein, odnosno narančasto, ako je primijenjen
rodamina.
Metoda neizravne imunofluorescencije se izvodi u dva stupnja. U prvom se, s
antigenima iz kliničkog uzorka, vežu dodana odgovarajuća neobilježena protutijela. U
drugom se stupnju, koji slijedi nakon ispiranja suviška prvog reagensa, na već stvoren
imuni kompleks dodaju se fluorescentnom bojom obilježena antiglobulinska
protutijela. Kompleks antigen-neobilježena protutijela-obilježena antiglobulinska
protutijela fluorescira obasjan fluorescentnom svjetlošću.
Neizravnom imunofluorescencijom se dijagnosticira lues, leptospiroza i
toksoplazmoze, dokazuju se stanični antigeni leukocita i tumorskih stanica.

Postupak imunofluorescencije se danas široko primjenjuje u kliničkim laboratorijima

povezan s protočnom citometrijom. Protočni citometri su uređaji što analiziraju
stanične suspenzije.
 71

Slika 28. Protočni citometar analizira stanične suspenzije. Uređaj je povezan je s

kompjuterom i štampačem.

Najčešće se ispituje periferna krv (s heparinom, EDTA), ali i pleuralni izljevi,

bronhoalveolarni ispirci. Prije analize protočnim citometrom stanice se obilježavaju
odgovarajućim protutijelima što nose fluorescentne boje, slijedi ispiranje suviška
reagensa, pa suspendiranje stanica u puferu (PBS). Protočni citometar prvo vakumom
povuče uzorak, a zatim ga djelovanjem tlaka razbije do vrlo sitnih kapi što sadrže
samo jednu stanicu i protiskuje kroz usku pukotinu obasjanu laserskom zrakom.
Svjetlost se ogiba na pojedinoj stanici ovisno o njezinoj veličini i granuliranosti, što
uređaj registrira elektroničkim i fluorescentnim detektorom. Protočni citometar je
povezan s računalom. Rezultat analize se prikazuje na monitoru, ili se komjuterski
ispisuje. Uređaj analizira 5000 stanica u sekundi. Postupak daje u kratkom vremenu
točne i reproducibilne rezultate. Sve navedeno ističe velike prednosti protočne
citometrije prema ranije primjenjivanom očitavanju mikroskopiranjem.
Postupak protočne citometrije se primjenjuju pri fenotipiziranju leukocita, t.j.
određivanju postotka pojedinih staničnih vrsta na temelju membranskih biljega
stanica. Ovom se metodom, rabeći ekskluzivne stanične biljege, određuje postotak
limfocita T (npr antitijelom na CD3 molekulu), limfocita B (antitijelom na CD19
molekulu), limfocita 0 (smjesom antitijela na CD16 i CD56 molekule), te
subpopulacije limfocita T: pomagačke (antitijelom na CD4 molekulu) i citotoksične
(antitijelom na CD8 molekulu). Analizom uzoraka periferne krvi imunodeficijentnih
bolesnika može se pokazati o kojem se tipu poremećaja radi: nedostatnosti limfocita
T, B, T i B, ili fagocita. Metoda je korisna pri dijagnozi prirođenih imunodeficijencija,
praćenju smanjivanja broja pomagačkih limfocita u perifernoj krvi oboljelog od
AIDS-a, praćenju imunoterapije i kemoterapije, praćenju obnavljanja stanica pri
presađivanju koštane srži, dijagnozi i klasificiranje leukemija i limfoma (razlikovanje
hematopoetskih i tumorskih stanica), DNA analizi (određivanje aneuploidije,
određivanju kinetike staničnog ciklusa), pri ispitivanju podudarnosti membranskih
biljega stanica davaoca i primaoca kod transplantacije u citogenetici.

Imunoenzimski postupak
 72

U osnovi imunoenzimskog postupka je vezanje antigena s odgovarajućim protutijelom

u imuno kompleks. Ako se protutijela obilježe enzimom, u reakciji nastaje obilježeni
imuno kompleks, koji nakon dodatka suspstrata, razvija boju. Intenzitet boje je
proporcionalan količini stvorenog imuno kompleksa. U praktičnoj izvedbi klinički
uzorak može sadržavati ili, antigen ili protutijelo. O tome ovisi da li će primijenjeni
reagens sadržavati protutijelo ili antigen. Od enzima se najčešće rabe peroksidaza ili
alkalna fosfataza. Ispitivanje se provodi u mikrotitarskoj pločici ili epruveti. Noviji
postupci rabe dva protutijela, monoklonsko protutijelo učvršćeno u bunariću, na
stijenci epruvete, ili na kuglici koja se umeće u epruvetu i sekundarno protutijelo, koje
se veže na već stvoreni kompleks, a na sebi nosi vezan enzim. Postupak započinje
dodavanjem odmjerene količine uzorka u reakcionu posudu (vezanje antigena i
protutijela) slijedi ispiranje suviška reagensa. Nakon dodatka sekundarnog protutijela
(oblaže ranije nastali kompleks), ispire se suvišk reagensa, dodaje se supstrat, pa se
očitava razvijena boja. Postupak se donedavno izvodio ručno, međutim danas, mnogi
klinički laboratoriji već rabe automatizirane analizatore, koji doziraju uzorak,
inkubiraju, ispiru i očitavaju rezultat. Prednost automatiziranih određivanja su znatne:
veća brzina i točnost određivanja, te time povećana dijagnostičku uporabivost nalaza.
Slijedi opis široko primjenjivane inačice imunoenzimskog postupka nazvanog ELISA
(krat. prema engl. Enzyme-Linked Immunosorbent Assay). Reakcija se izvodi u
mikrotitarskoj pločici ili u epruveti koja sadrži kuglicu. Prvo protutijelo je vezano za
plastično dno bunarića ili plastičnu kuglicu. Određivanje započinje dodavanjem
odmjerene količine uzorka u bunarić pločice ili reakcijsku epruvetu i inkubacijom.
Pritom se antigen iz uzorka povezuju s učvršćenim protutijelom. Slijedi ispiranje, pa
dodatak protutijela obilježenih enzimom, koja se vezuju na već predhodno stvoreni
imunokompleks. Ispiranjem se odstranjuje suvišak obilježenih protutijela. Slijedi
dodavanje supstrata. Enzim, vezan uz protutijelo hidrolizira supstrat, što se primjećuje
razvijanjem boje. Intenzitet boje je proporcionalan količini stvorenog imuno
kompleksa, antigen-protutijelo-drugo protutijelo obilježeno enzimom. Intenzitet
razvijene boje se mjeri kolorimetrijski.
ELISA se primjenjuje u laboratorijslom određivanju hormona, tumorskih biljega,
citokina, imunoglobulina. Danas se primjenjuju automatski uređaji, koji doziraju
uzorak, inkubiraju, ispiru i očitavaju rezultat, što je uvelike povećava brzinu i točnost
određivanja, te time povećava dijagnostičku korisnost nalaza.

Slika 29. Uređaj za automatizirano imunoenzimsko određivanje DPC-Immulite

 73

Radioimunološki postupak

U radioimunološkom postupku (engl. Radioimmunoassay, krat. RIA) primjenjuju se

reagens obilježen radioaktivnim izotopom. U reakciju ulaze poznata (odmjerena)
količine antigena iz uzorka i odgovarajuća protutijela obilježena radioaktivnim
izotopom. Po završetku reakcije treba izmjeriti radioaktivnost nastalog
imunokompleksa. Što je količina antigena u uzorku veća, veća je I radioaktivnost
nastalog imuno kompleksa. Postupak je veoma osjetljiv. Njime se određuju gotovo svi
hormoni u krvi, različiti lijekovi, angiotenzin, cAMP, CGMP, vitamin B12, folna
kiselina, karcioembrijski antigen, australski antigen hepatititsa B, prostaglandini, IgE,
protutijela protiv DNA.

19. Literatura

1. Volner, Batinić D, Kordić D: Opća medicinska mikrobiologija i imunologija,

Školska knjiga 2004.
2. Andreis I, Čulo F, Marušić M, Taradi M: Imunologija, Medicinska naklada
Zagreb 1998
3. http://www.medstudents.com.br/index.asp (3.11.04)