IMUNOLOŠKI SUSTAV

Imunološki sustav je fiziološki sustav organa, stanica i molekula koje prepoznaju strane
stanice i molekule kako bi ih uništili ili onemogućili njihovo djelovanje te na taj način obranili
organizam. Imunost je sposobnost organizma da se odupre djelovanju stranih tvari.
Imunologija je grana biologije i medicine koja proučava imunološki sustav.

Imunološka reakcija je reakcija prepoznavanja strane stanice, dijela stanice ili strane
molekule. Imunološka reakcija prepoznavanja temelji se na vezanju bjelančevina našeg
imunološkog sustava na stranu tvar.

Građa imunološkog sustava

Imunološki sustav je dio krvotvornog (limfatičkog sustava) i čine ga imunosna tkiva i organi.
Dijelimo ih na:

a) primarne organe i tkiva imunološkog sustava, odnosno organe i tkiva koja proizvode
stanice imunološkog sustava. To su ujedno mjesta u kojima se stanice diferenciraju (koštana
moždina – limfoidno tkivo, timus – limfoidni organ)

b) sekundarne organe imunološkog sustava, odnosno mjesta gdje stanice migriraju, dolaze u
kontakt s antigenima i postaju specifične stanice (limfni čvorovi, krajnici, slezena, limfoidno
tkivo u sluznicama, limfni čvorovi na crijevu (Peyerove ploče))

Razlikujemo dvije vrste imunosti:

1. Nespecifična ili prirođena imunost – čini prvu crtu obrane organizma, postoji prije kontakta
sa uzročnicima bolesti i reagira na isti način prema svakom štetnom agensu. Prisutna je u
tijelu od rođenja. Nespecifičnu zaštitu organizma čine:

 anatomske i fiziološke barijere: koža – gusti sloj stanica keratinocita, lučenje sudora i
sebuma koji su savršeni prirodni antimikotici i antibiotici; sluznica – luči supstance
koje su toksične za bakterije, npr. lizozim
 efektorske stanice nespecifične imunosti (FAGOCITI). Razlikujemo:
mikrofagociti (neutrofili) – manjih dimenzija
I. napadaju procesom fagocitoze („proždiranje“)
 II. u stanicama imaju lizozime i vodikov peroksid koji im pomažu u razaranju
bakterija
III. sposobni uništiti manji broj antigena

makrofagociti (monociti) – većih dimenzija

I. također napadaju procesom fagocitoze, ali osim bakterija proždiru i oštećene ili
mrtve stanice i nepotrebne proteine
II. izlaze kroz sporne otvore kapilara
III. imaju zadaću PREZENTACIJE ANTIGENA – nakon što „progutaju“ antigen
iznose njegove specifične proteine na svoje membrane i tako potiču leukocite
na stvaranje točno određenih antigena
IV. u nekim organima (jetra, slezena) nalaze se usidreni tkivni makrofagi
(HISTIOMONOCITI) koji ne napusštaju svoje mjesto, ali također hvataju
mikroorganizme
 sustav komplemenata (cirkulirajući efektorski proteini) – pospješuju opsonizaciju.
kemotaksiju i liziranje bakterija
 citokini – omogućuju međustaničnu komunikaciju leukocita (interferoni i interleukini)
 upalna reakcija – važna uloga u suzbijanju antigena
 nespecifična antitijela – tijekom trudnoće iz krvotoka majke ulaze u krvotok djeteta, a
dio majčinih protutijela unosi se sisanjem u prvim danima života (tada se stvara
pamlijeko ili kolostrum, jako bogato imunoglobulinima)

2. Specifična ili stečena imunost – Specifična imunost razvija se u kontaktu sa uzročnicima

bolesti, ne postoji prije prvog kontakta i potrebni su dani, tjedni ili mjeseci da bi se razvila.
Specifična imunost sastoji se od dva kraka imunoreakcije:

 humoralni (serumski) krak – bjelančevine ili antigeni koji se prepoznaju otopljeni su u

tjelesnim tekućinama. Nositelji humoralnog kraka su aktivirani B-limfociti koji nizom
pretvorba sazrijevaju do plazma-stanica koje izlučuju topljive efektorske molekule –
protutijela. Protutijela se sastoje od četiri bjelančevinska lanca povezanim bisulfidnim
mostovima (S-S) od kojih su dva manja, a dva veća. Svaki lanac sastoji se od
konstantnog (nepromjenjivog) i varijabilnog (promjenjivog) dijela lanca. Osim
protutijela u humoralnoj imunosti sudjeluju i citokini. Najpoznatiji su interferoni koji
 su značajni u borbi protiv virusa. Dio B-limfociti sazrijeva u tzv. memorijske stanice
koje će pri sljedećem kontaktu s antigenom omogućiti tijelu da reagira brže i snažnije
(Imunološka memorija)
 stanični (celularni) krak – antigeni koji se prepoznaju nalaze se na membranama
stanica. Nositelji stanične imunosti su T-limfociti. Stvaraju se u prsnoj žlijedi timusu.
Među T-limfocitima razlikujemo regulacijske (Čine ih: pomagački T-limfociti  bitni
za komunikaciju između leukocita, alarmiraju imunološke organe i supresijski T-
limfociti  potiskuju imunološke reakcije) i izvršne (efektorske  „kamikaze“,
nemilosrdni ubojice, citotoksične stanice T8). Kako se pokreće stanična ili celularna
imunološka reakcija? Makrofagi fagocitiraju antigen i izbacuju njegove specifične
proteine na svoje membrane. T-limfociti se pripajaju na makrofag i prepoznaju o
kojim se antigenima radi, te se potiče snažno stvaranje novih T-limfocita koji će
uništiti strani antigen.
Imunizacija

Specifična ili stečena imunost zove se adaptivna imunost. Stječe se tijekom života. Kod nje se
protutijela stvaraju nakon prvog kontakta s nekim antigenom. Prema načinu stjecanja može
biti:

 prirodno stečena imunost:

a) prirodno pasivno stečena imunost – dojenje
b) prirodno aktivno stečena imunost – ulaskom patogena u tijelo, imunološki
sustav započne proizvoditi protutijela koja ostaju u organizmu i nakon što je
infekcija prošla.
 umjetno stečena imunost:
a) umjetno pasivno stečena imunost – nastaje unosom već gotovih protutijela u
organizam (primjerice protutijela protiv zmijskog otrova, tetanusa i sl.)
b) umjetno aktivno stečena imunost – nastaje u procesu cijepljenja kada se u
organizam unosi oslabljeni patogen ili samo njegovi dijelovi, na koje
organizam započne aktivno stvarati protutijela

Faze imunološke reakcije su:

1. aferentna (uvodna faza, prepoznavanje antigena, uglavnom djeluje nespecifična

imunost)
2. centralna (borba protiv antigena, strašne bitke)
3. eferentna (završna, čišćenje bojišta nakon bitke, za to su odgovorni limfociti K -
killeri)

Vrste imunoloških reakcija:

 primarna – prvi susret organizma s antigenom, stvara se imunološko pamćenje

 sekundarna – tijelo je došlo u kontakt s već poznatim antigenom, reakcija će biti brža i
burnija zbog imunološkog pamćenja

Bolesti imunološkog sustava

1. imunoinkompetencije (imunodeficijencije) – nesposobnost organizma da se adekvatno

brani od infekcije. Zajednički naziv za bolesti koje oštećuju imunološki sustav i koje
su praćene slabijom imunološkom reakcijom ili njezinim potpunim izostankom nakon
antigenske stimulacije. Razlikujemo: prirođene imunodeficijencije – uvjetovane
 genetski, a može biti i posljedica u toku razvitka (hereditarno ili kongenitalno) i
stečene imunodeficijencije – stječu se tijekom života i predstavljaju nedostatnosti
imunološkog sustava koje su popratne pojave nekih stanja, bolesti (AIDS) ili načina
lječenja.
Sindrom stečene imunodeficijencije (AIDS) bolest je koju uzrokuje virus HIV. To je
retrovirus, ali jedini iz te skupine koji nije onkogen (ne uzrokuje rak). On traži T4
limfocite, glija stanice i monociti te im nameće svoj genski kod pomoću enzima
reverzne transkiptaze. Tada promijenjeni T-limfociti napadaju ostale T-limfocite u
tijelu. Najčešće se prenosi na sljedeće načine:
 spolnim putem – pri spolnom odnosu nastaju mala oštećenja na sluznicam
spolnih organa kroz koja virus može ući u krv partnera. U ostalim tjelesnim
tekućinama (slina, znoj, suze) nema dovoljno uzročnika za zarazu pa se Hiv ne
prenosi normalnim socijalnim kontaktom.
 transfuzijom krvi – danas svedeno na minimum
 intravenoznim drogiranjem
 u vrijeme trudnoće dojenjem
2. hipersenzitivnosti (alergije) -   označava vrlo burnu reakciju protiv tuđih antigena
(alergena) koja nesvrsishodno oštećuje i vlastita tkiva. Reakcija se može pojaviti već
za deset minuta do nekoliko sati nakon ponovnog unosa alergena kada je posredovana
protutijelima (tzv. rana preosjetljivost) ili tek nakon nekoliko dana kada je
posredovana stanicama (tzv. kasna ili odgođena preosjetljivost). Pri alergijskim se
reakcijama pojačano luči HISTAMIN koji uzrokuje gušenje, crvenilo kože, svrbež,
suzenje očiju itd.). Važno je otkriti uzročnika alergije da ne bi pri većim kontaktu s
alergenom došlo do anafilaktičkog šoka. Česti alergeni su pelud, trave, kikiriki,
prašina, orašasti plodovi…
Posebna vrsta preosjetljivosti organizma su autoimune bolesti u kojima imunološki
sustav napada i uništava bjelančevine u vlastitom tijelu. Vlastite bjelančevine postaju
antigenom.
3. novotvorine, odnosno zloćudne bolesti (tumori) imunološkog sustava – tumorske
stanice su stanice vlastitog tijela koje su izgubile sposobnost kontrole rasta i diobe.
Neprestano se dijele stvarajući nakupine stanica u obliku izraslina (dobroćudni tumor).
Ako se takve tumorske stanice odvoje i putuju krvlju do drugih mjesta u organizmu
gdje stvaraju metastaze (nove izrasline), govorimo o malignom ili zloćudnom tumoru,
a bolest se naziva rak ili karcinom. Jedan od tumora imunološkog sustava je
Hodgkinova bolest (tumor limfnih čvorova).