Odnos Prema Industrijskoj Arhitekturi Moderne Danas Na Odabranim Primjerima Arhitekta Stanka Fabrisa (Završni Rad)

SVEUČILIŠTE U SPLITU
FILOZOFSKI FAKULTET
ZAVRŠNI RAD
ODNOS PREMA INDUSTRIJSKOJ ARHITEKTURI MODERNE DANAS NA

ODABRANIM PRIMJERIMA ARHITEKTA STANKA FABRISA
LEA TOMIĆ
Split, 2020.
Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet
Odsjek za povijest umjetnosti
Kolegij:
ODNOS PREMA INDUSTRIJSKOJ ARHITEKTURI MODERNE DANAS NA

ODABRANIM PRIMJERIMA ARHITEKTA STANKA FABRISA
Studentica Mentorica
Lea Tomić Kristina Babić, pred.
Split, rujan 2020.

SADRŽAJ
1. UVOD ....................................................................................................................................1
1.1. Metodologija istraživanja …………………………………………………...…… 2
2. NASLIJEĐE ARHITEKTA STANKA FABRISA ................................................................4
2.1. Opus Stanka Fabrisa……………………………………………………………… 7
3. INDUSTRIJSKA ARHITEKTURA HRVATSKE MODERNE – ODABRANI PRIMJERI

ARHITEKTA STANKA FABRISA ……………………………………………………… 15
3.1. Zgrada „Dalmacijavina“ u Splitu ……………………………………………… 15
3.2. Zgrada „Dalmacijavina“ u Starome Gradu na Hvaru …………………………...26
3.3. Zgrada „Dalmacijavina“ u Drnišu ……………………………………………… 32
4. VALORIZACIJA FABRISOVE INDUSTRIJSKE ARHITEKTURE MODERNE …..... 36
5. ZAKLJUČAK ……………………………………………………………………………. 45
6. POPIS LITERATURE …………………………………………………………………… 46
7. POPIS SLIKOVNIH PRILOGA …………………………………………………………. 49
SAŽETAK ………………………………………………………………………………….. 52
ABSTRACT ………………………………………………………………………………… 53
1. UVOD
Rad ima za cilj donijeti pregled samo nekih od brojnih ostvarenja arhitekta Stanka Fabrisa na
području Dalmacije, te isti pregled staviti u kontekst općeg odnosa struke i javnosti spram
industrijske arhitekture druge polovice XX. stoljeća, čija se vrijednost proteklih godina sve
više prepoznaje. Industrijske građevine ovog razdoblja često nemaju sjajnu sudbinu; gašenjem
proizvodnje one gube funkciju, a gabaritima su prezahtjevne za potrebe sredine koja je
uvelike deindustrijalizirana i ekonomije koja je usmjerena uglavnom na turizam i
ugostiteljstvo. S obzirom na današnji ekonomsko-politički položaj Hrvatske kao
(polu)periferne kapitalističke zemlje, teško je zamisliti arhitektonske projekte koji bi uspješno
očuvali industrijsko naslijeđe i istovremeno ga revitalizirali na način koji garantira korist
zajednici, kako je to bio slučaj u prošlome stoljeću. Potrebno je usmjeriti napore k mapiranju,
historizaciji i revitalizaciji industrijske arhitekture moderne, čega ovaj rad namjerava biti
dijelom.
Popularnost izgrađenog nakon Drugog svjetskog rata ima dvojaki karakter: faktor protoka
vremena utječe neminovno na interes za bilo koje povijesno razdoblje, ali usto postoji i
nezanemariv globalni trend koji je osobito zanimljiv u valorizaciji arhitektonskih dostignuća
bivšeg Istočnog bloka.1 Stambeni kompleks Split 3 izvanredan je primjer navedenog. Ovaj
ambiciozan urbanistički pothvat, predvođen arhitektom Ivom Radićem, osmišljen je kao
stambeno rješenje za pedesetak tisuća ljudi, a njegova je izvedba toliko uspješna da je Split 3
2017. godine uvršten u izložbu Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia 1948
– 1980 u njujorškoj MoMA-i. U opusu Stanka Fabrisa također nalazimo stambene građevine,
neke od njih sa statusom zaštićenoga kulturnog dobra.2
No, unatoč rastućoj popularnosti razdoblja, pažnja nikako da se usmjeri prema i zadrži na
industrijskom naslijeđu, naročito u Dalmaciji. U nekim hrvatskim gradovima, doduše, postoji
diskurs o ovoj problematici. Društvo arhitekata Zagreb organiziralo je 2017. godine
konferenciju ARTUR, s godišnjom temom „Industrija i turizam“. Gosti su ovom prigodom
predstavljali svoje projekte vezane za zaboravljenu industrijsku baštinu Rijeke, Labina, Siska
i Zagreba. Glavni sentimenti spretno su sažeti u opisnom tekstu rada Marka Sančanina i Azre
Suljić:
1
ŠIMPRAGA, S., BODROŽIĆ., N., BUTKOVIĆ-MIĆIN, L. (Udruga Slobodne veze). Osobni intervju. 1. 6.
2020.
2
Stambene zgrade Stanka Fabrisa sa statusom zaštićenoga kulturnog dobra jesu višestambena osmerokatnica
Vojne mornarice u Ulici grada Vukovara, stambena zgrada na uglu Trga M. Pavlinovića i Bijankinijeve ulice u
Splitu, te stambena zgrada u Bregovitoj ulici u Splitu.
1
„Iako se za bivšu industriju počeo vezivati u Hrvatskoj još nedovoljno jasan termin
baština, najčešće se nedostatak financijskih sredstava navodi kao ključan razlog
neaktivnosti i nedostatka političke volje. Ili je ipak posrijedi nedostatak vizije i
nesposobnost da se budući razvoj, posebno turizma, sagleda kroz neiskorištene resurse
industrijskog naslijeđa?“3
Nedostatak vizije zasigurno je problem koji je lakše rješiv od uplitanja „viših sila“, onih
političkih, a u kojem se slučaju malo toga može spasiti. No, vizije i njihove začetnike
potrebno je ohrabriti, te im pružati platforme za iznošenje prijedloga očuvanja nečeg što je na
kulturnoj razini podjednako vrijedno za sve segmente društva, jer predstavlja povijest
zajedničku svima. Riječima Mirjane Goršić:
„Industrijska arhitektura možda ponajbolje dočarava koliki je značaj industrija

odigrala u kontekstu povijesnog razvoja i uporabe novih tehnologija kao nosioca
važnih društvenih, ekonomskih i prostornih promjena.“4
Na splitskom području svijest o industrijskoj baštini 2012. godine podiže umjetničko-kustoski

kolektiv OUR (Organizacija Udruženog Rada koju čine Alemka Đivoje, Dalibor Prančević i
Robertina Tomić) organizacijom intervencije u gradski promet pod nazivom „Jugoplastika –
podrška sjećanju“ (to im nije prvi hommage ugaslome gigantu; prethodio mu je „RT
Jugoplastika“) i otvaranjem pitanja položaja kako baštine, tako i čovjeka u aktualnoj
ekonomsko-političkoj situaciji.5
1.1. Metodologija istraživanja
U radu koji slijedi korištene su informacije prikupljene kroz obilazak i fotodokumentaciju

lokaliteta, istraživanje postojećih zapisa, članaka i elaborata na temu Fabrisovih vinarija u
Splitu, Starom Gradu i Drnišu, kao i kroz osobne intervjue provedene s kolegama iz struke
(Saša Šimpraga, Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin, Duška Boban), te sa sadašnjim i
bivšim djelatnicima poduzeća „Dalmacijavino“.
3
http://www.d-a-z.hr/hr/vijesti/marko-sancanin-i-azra-suljic-turisticki-potencijali-industrijske-i-rudarske-
bastine-rase-i-labina,4725.html (konzultirano 10. 8. 2020.)
4
GORŠIĆ, M. (2001.), „Uvod“, u: Grad za 21. stoljeće – prvi hrvatski simpozij o preobrazbi industrijskog
naslijeđa u novu urbano-pejsažnu scenografiju (Karlovac, 20. - 21. lipnja 2000.)“, (ur.) Mirjana Goršić.
Karlovac: Društvo arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac, str. 13.
5
KRANJČEVIĆ BATALIĆ, T. (2012.), „Jugoplastika 23.11.1952 – 23.11.2012“, 23. 11. 2012. <
https://pogledaj.to/drugestvari/jugoplastika-23-11-1952-23-11-2012/ > (konzultirano 16. 8. 2020.)
2
Znatan dio informacija o zgradi „Dalmacijavina“ u Splitu proizlazi iz detaljnog
konzervatorskog elaborata Snježane Perojević, u kojem su izneseni povijesno-prostorni razvoj
područja, opis dispozicije, konstrukcije i korištenih materijala, te valorizacija i prijedlog mjera
zaštite, uz tlocrte povijesnog razvoja i dogradnji inženjera arhitekture Branislava Trifunovića.
Nadopuna povijesnog konteksta sastavljena je uz pomoć kronološkog prikaza razvoja istočne
obale Splita Ivane Svedružić Šeparović, kao i teksta o prostornom razvoju rta Bačvice autora
Katje Marasović, Jerka Marasovića i Snježane Perojević. S obzirom na to da je rad usmjeren
na budućnost zgrade, proveden je intervju s Duškom Boban, začetnicom jedne od ideja
očuvanja i prenamjene zgrade „Dalmacijavina“, a doneseni su i prijedlozi u vidu diplomskih
radova Petre Galošić i Marine Botić. Pri obilasku vinarije u splitskoj luci fotografirano je
aktualno stanje, odnosno napredna razina devastiranosti.
Dokumentacija o starogradskoj vinariji uključuje zahtjev za njenu zaštitu upućen Ministarstvu

kulture Republike Hrvatske od strane ravnatelja Muzeja Staroga Grada Alda Čavića. U pratnji
kustosice muzeja Vilme Matulić zgrada je posjećena i fotografirana, a inženjer građevinarstva
Romeo Plenković ustupio je prikupljene materijale, kao i vlastite 3-D vizualizacije i nacrte.
Uzevši u obzir smještaj građevine uz Starogradsko polje, nužno je bilo dotaknuti se teme
samog polja, uvrštenog na Listu svjetske baštine UNESCO, za što su korišteni tekstovi Sare
Popović, pohranjeni u arhivi Muzeja Staroga Grada. Pravni dokumenti korišteni u radu
preuzeti su sa Zajedničkog informacijskog sustava zemljišnih knjiga i katastra (ZIS).
Prilikom istraživanja drniške zgrade „Dalmacijavina“ vođeni su razgovori s bivšim

voditeljima vinarije Tvrtkom Topićem i Stankom Duvančićem, čije je kontakte ustupila
sadašnja direktorica Kristina Pinkert. Edukativni obilazak zgrade proveo je tehnolog drniške
vinarije Marko Eraković, a za dodatno bolje razumijevanje moderne proizvodnje vina u
vremenu izgradnje vinarije konzultiran je članak inženjerke Marije Peretić iz 1958. godine.
Tlocrt građevine i dodatne informacije prikupljene su uz pomoć materijala koje je ustupila
Antonia Tomić, kustosica Gradskog muzeja Drniš.
Istraživačkom dijelu rada prethodi širi prostorno-povijesni kontekst, pregled ukupnog

naslijeđa arhitekta Stanka Fabrisa uz pomoć prolegomene za opus arhitekta autora Dubravka
Bačića, kao i pregleda splitske stambene arhitekture s Fabrisovim potpisom autora Hrvoja
Bartulovića, Andreja Uchytila i Karin Šerman. U zaključnome dijelu slijedi pokušaj
valorizacije vinarija u Splitu, Starome Gradu i Drnišu, te konačan osvrt na tretman hrvatske
industrijske baštine.
3
2. NASLIJEĐE ARHITEKTA STANKA FABRISA
Stanko Fabris rođen je u Splitu 1909. godine, a nakon studija na Nacionalnoj visokoj školi
arhitekture i dekorativnih umjetnosti u Bruxellesu zapošljava se kao projektant u upravi
Primorske banovine u Splitu. Po njegovim se projektima, od 1947. godine kada počinje raditi
u Projektnom zavodu Hrvatske do umirovljenja, izveo niz stambenih objekata, javnih zgrada i
industrijskih postrojenja. Za Fabrisa Dubravko Bačić ne ustručava se reći kako nikad nije
postao dijelom društvene mašinerije, niti je njegov osobni interes i stvaralački zanos ikad
podvrgnut uredskim principima.6
Iz činjenice da ne postoji nikakva monografija, nikakav sintezni prikaz Fabrisovih ostvarenja

osim natuknica u Hrvatskom biografskom leksikonu i pokojem stručnom časopisu ili
znanstvenom radu, dalo bi se zaključiti da ovaj vizionarski projektant nije ni blizu dovoljno
cijenjen. Naravno, isto se do nedavno moglo reći za ukupnu poslijeratnu arhitekturu ovih
prostora. Uistinu je začuđujuće koliko je malo medijskog prostora i istraživačkog rada
posvećeno Stanku Fabrisu, uzevši u obzir očitu visoku kvalitetu njegova rada, obilježja kojeg
navodi i Bačić: odvažno eksperimentiranje staklom i oblikovnom redukcijom miesovskog
tipa, tehnološka avangardnost, smjelost i autentičan stav u povijesnom perimetru, istančan
instinktivni prostorni osjećaj, koloristički nerv, i sklonost boji, koja nije česta pojava u
poslijeratnoj arhitekturi.7
Zanimljivo je stoga pronalaziti kratke napomene u tekstovima raznih autora koji se zahvaljuju
arhitektu Fabrisu za kvalitetno odrađen posao i izvedenu zamisao. Primjerice, Stanko Fabris
očito je bio prvi odabir enologa Vanje Žanka, koji ga je u više navrata angažirao u svojoj
misiji modernizacije vinogradarstva na području tadašnje Jugoslavije, te stoga 1961. godine
Žanko u svom tekstu za Agronomski glasnik, u poglavlju „Vinarije kao građevinski objekti“,
spominje, odnosno odaje priznanje arhitektima Aljoši Žanku, Stanku Fabrisu i Lavu Horvatu.
Uspoređuje prve vinarije konglomerata „Vinoprodukt“ s onim novijima (Drniš, Vrgorac, tada
u izgradnji Split i Zadar), iza kojih stoje gore navedeni, te navodi kako je uočljiv velik
napredak u izgradnji vinarija „koje ne zaostaju iza inozemnih, ni u arhitektonskom izgledu ni
u funkcionalnosti, ni u skupoći.“8
6
BAČIĆ, D. (1999.), „Prolegomena za opus arhitekta Stanka Fabrisa“, u: Prostor: znanstveni časopis za
arhitekturu i urbanizam, 7 (1), 93-112, str. 95
7
Ibid., str. 95
8
ŽANKO, V. (1961.), „Industrijalizacija dalmatinskog vinarstva“, u: Agronomski glasnik: Glasilo Hrvatskog
agronomskog društva, 11 (1), 3-10, str. 5
4
Bartulović, Uchytil i Šerman, u svojoj analizi triju stambenih sklopova Stanka Fabrisa u
Splitu, Fabrisov modus operandi opisuju kao korištenje lokalnoga graditeljskog iskustva, ali s
kritičkim odmakom od tradicionalne gradnje u vidu prisvajanja i iščekivanja novih
tehnoloških mogućnosti.9 Nadalje, nazivaju ga arhitektom „razrađenog i inventivnog
arhitektonskog izričaja kojim uspješno svladava kompleksne zadatke“. 10 I, iako se u njihovom
tekstu ove riječi hvale odnose na Fabrisove stambene građevine, isto vrijedi i za javne zgrade
i industrijska postrojenja ambicioznog splitskog arhitekta.
Tragičan je stoga mentalitet u kojem stanar jedne od Fabrisovih zgrada zaštićenih kao
kulturna dobra bez oklijevanja otuče dio unikatne fasade. Slučaj je to iz 2018. godine u
splitskome kvartu Bačvice, o kojem je izvijestila Slobodna Dalmacija: „U pitanju je,
pretpostavljamo, želja za otvorenim pogledom i nešto više prirodne svjetlosti, no za otući dio
fasade, i to na zgradi koja je na Bačvicama izgrađena pedesetih godina prošloga stoljeća,
stvarno treba imati hrabrosti. I nemati građanske svijesti.“ 11 S druge strane, negativna reakcija
sugrađana na ovaj (ne)promišljen čin upućuje ipak na nekakvu svijest o arhitektonskom
naslijeđu vrijednom čuvanja.
Fabris se uglavnom izražavao kroz stvaranje, te je malo njegovih izjava dokumentirano, stoga
je zanimljiv citat koji Bačić donosi u svojoj prolegomeni za opus Stanka Fabrisa, a u kojem
arhitekt komentira svoju naklonost staklu kao građevnom materijalu:
„Posebno sam volio raditi u staklu. Prvi put sam već 1937. kao student isprojektirao
kuću kompletno od stakla sa čeličnom konstrukcijom. Samo što to ovdje nije moglo
proći. Staklo kao materijal ušao je u mene 1936. na Pariškoj izložbi, kada sam posjetio
jedan paviljon kompletno od stakla. Toliko sam bio fasciniran da se nisam usudio
dodirnuti ulazna pokretna vrata. Imao sam osjećaj da će se vrata razbiti. Kada sam
vidio stubište sve od debelog stakla, s respektom sam po tome hodao.“12
Zgrada zagrebačkog „Ferimporta“ („Željpoha“) vjerojatno najbolje ilustrira Fabrisov trnovit

put do afirmacije. Na mjestu današnje Muzičke akademije na Trgu Republike Hrvatske
(tadašnjem Trgu Maršala Tita) 1962. godine osvanulo je kontroverzno arhitektonsko djelo,
9
BARTULOVIĆ, H., UCHYTIL, A., ŠERMAN, K. (2013.), „Tri stambena sklopa arhitekta Stanka Fabrisa u
Splitu iz 1960-ih, u: Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 21 (2 (46)), 248-259, str. 257
10
Ibid., str. 257
11
MAROVIĆ, T. (2018.), „Nevjerojatna devastacija bisera splitske arhitekture: želio bolji pogled pa otukao
kulturno dobro!?“, 11. 12. 2018. <https://slobodnadalmacija.hr/split/nevjerojatna-devastacija-bisera-splitske-
arhitekture-zelio-bolji-pogled-pa-otukao-kulturno-dobro-579356> (konzultirano 10. 8. 2020.)
12
5
proglašeno takvim od strane kako građanstva, tako i dijela struke. Ulazak nove arhitekture u
povijesne gradske cjeline gotovo uvijek je problematičan, tako da je Fabrisova moderna,
funkciji okrenuta zgrada od betona i stakla u samom središtu zagrebačkog historicizma
morala izazvati sablazan javnosti. Štoviše, Fabrisova je okolina toliko nespremna za novitete
modernog doba, da su učinjene brojne intervencije dok je projektant bio na godišnjem
odmoru, primjerice dodavanje žaluzina i parapeta koji su, umjesto staklenih, osvanuli
aluminijski i smeđi.13 Svakako, posljedice polemika oko ove građevine zasigurno spadaju u
Fabrisovo naslijeđe, jer one uključuju osnivanje Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada
Zagreba, kao i stvaranje novih teorija koje se bave međusobnim odnosom urbanizma,
arhitekture i konzervacije.14
Slika 1. Zgrada zagrebačkog „Ferimporta“ („Željpoha“)
13
MATEJČIĆ, B. (2012.), „Ferimport se ruši!“, 23. 3. 2012. <http://pogledaj.to/arhitektura/ferimport-se-rusi/>
(konzultirano 30. 8. 2020.)
14
JURIĆ, Z., VUKADIN, A. (2009.), „Analiza polemika o zgradi Željpoha u Zagrebu 1961. – 1964. godine“, u:
Prostor : znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 17 (1 (37)), 128-145, str. 143
6
2.1. Opus Stanka Fabrisa
Srećom, nije svaki Fabrisov projekt naišao na otpor, i evidentno je da njegov opus s
vremenskim odmakom stječe dužno poštovanje, pa tako Bačić 1999. godine popisuje sve
poznate projekte nagrađivanog arhitekta.15
Od stambenih zgrada, Fabris već 1940./41. godine gradi manje zahtjevne objekte, poput dviju
obiteljskih kuća u Splitu (Dekleva, Mamazio) i jedne u Sutivanu na otoku Braču. Nakon
desetogodišnje pauze od stambene arhitekture, pedesetih i početkom šezdesetih godina
prošloga stoljeća projektira niz stambenih zgrada, tornjeva s aneksima, i blokova. Stambena
zgrada na splitskom Dražancu građena je 1950. godine, a tri zgrade u Šibeniku u razdoblju od
1951. do 1954. godine. Od 1953. do 1969. godine Fabris gradi ranije spomenute stambene
objekte u Splitu i Zagrebu koji će biti zaštićeni kao nepokretna kulturna dobra.16
Fabrisov prvi stambeni kompleks niče 1955. godine u Splitu, na Trgu Mihovila Pavlinovića
(nekadašnjem Trgu Oktobarske revolucije) u kvartu Bačvice. Kompleks karakterizira
„brižljivo komponirana struktura triju pročelja kojom se afirmira ideja maksimalnog
korištenja vanjskih prostora stana u uvjetima mediteranskog klimata.“17 Već se na ovom
projektu naziru specifičnosti Fabrisovog izričaja, s raznovrsnim arhitektonskim elementima i
koloritom na pročelju. Bačić navodi ponovno slučajeve nerazumijevanja ove raskošne
arhitekture koja odskače od poslijeratnog standarda, kao i opažanja arhitekta Nevena Šegvića
u smislu Fabrisove očite inspiriranosti brazilskom arhitekturom toga vremena. 18 Zaista,
usporedimo li dekorativne detalje na pročeljima bloka na Bačvicama s onima brazilskog
urbanista Lúcia Coste, ili valovitih nadstrešnica na zagrebačkoj osmerokatnici s glavnim
obilježjima arhitekture Oscara Niemeyera, vidljive su izrazite sličnosti. Krov zgrade Vojne
mornarice u zagrebačkoj Ulici grada Vukovara, izgrađene 1956. godine, smatra se jednim od
ljepših u Zagrebu, a sama kuća opisana je kao „izvrsna interpretacija i Corbusiera i
mediteranskog autentičnog duha. To dolazi iz osobnosti koja se zove Stanko Fabris“.19
15
16
Ibid., str. 101
17
TUŠEK, D. (2011.), „SPLIT: Arhitektura 20. stoljeća – vodič“. Split: Fakultet građevinarstva, arhitekture i
geodezije, str. 66
18
19
Ibid., str. 106
7
Slika 2. Zgrada na uglu Trga M. Pavlinovića i Bijankinijeve ulice u Splitu, detalj
Boja je također bitan segment Fabrisova rada, što je i sam izjavio. Teško je ne zamijetiti
mondrianovske kompozicije kada promatramo Fabrisove nebodere u Splitu, njih šest na
Glavičinama, jedan u ulici Domovinskog rata, te jedan na križanju Držićeve ulice i Ulice
kneza Višeslava. Posebno je zanimljiv slučaj potonjeg, građenog u periodu od 1959. do 1960.,
a čije je izvorni žuto-plavi kolorit neoplastično izvedenog pročelja vraćen tek 2018. godine.
Naime, građanima Splita u vrijeme izgradnje boje nisu odgovarale, te su umjesto njih tražili
tamnosivu i crvenu.20 Srećom, na projektu je sudjelovala Sandi Bulimbašić, koja je u više
navrata isticala važnost izvornog kolorita kod Fabrisovih građevina.
Najveći Fabrisov sklop jest onaj na splitskim Glavičinama, koji se sastoji „od šest identičnih
tornjeva, visine 13 nadzemnih etaža naizmjenično postavljenih u obliku vrhova dva susjedna
slova V“.21 Sklop je također izvorno bio plav, no boja fasade gotovo je potpuno izblijedjela.
Neboderi su podignuti u vremenu masovne izgradnje cijelog niza stambenih naselja, a izvorne
20
ILIĆ, M. (2018.), „“Izvorne boje nisu bile po volji Splićanima, pa je morao smisliti nove“: Fabrisovom
neboderu vraćen izvorni izgled“, 13. 10. 2018. <https://slobodnadalmacija.hr/split/39-izvorne-boje-nisu-bile-po-
volji-splicanima-pa-je-arhitekt-morao-izmisliti-nove-39-fabrisovom-neboderu-vracen-izvorni-izgled-569887>
(konzultirano: 31. 8. 2020.)
21
BARTULOVIĆ, H., UCHYTIL, A., ŠERMAN, K. (2013.), „Tri stambena sklopa arhitekta Stanka Fabrisa u
Splitu iz 1960-ih, u: Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 21 (2 (46)), 248-259, str. 253
8
su zelene površine između njih, nažalost, danas pretvorene u neuređena parkirališta. O
zgradama u Nišu i Novom Sadu malo je informacija, no o stambenim tornjevima u Podgorici
2019. godine pišu Rifat Alihodžić, Slavica Stamatović Vučković i Aleksandar Ašanin.
Navedeni autori također naglašavaju Fabrisovo uvažavanje mediteranskog duha, kao i velik
značaj nebodera za Podgoricu u vidu uvođenja brojnih tehničkih noviteta, specifičnog
oblikovno-kromatskog tretmana pročelja, visokog stupnja intimnosti za nebodersko
stanovanje, ali i zajedničke terase okružene vertikalnim betonskim brisolejima (kakve ćemo
kasnije vidjeti i na primjeru Fabrisove industrijske arhitekture). 22 Neboderi u Podgorici istog
su tipa kao i neboderi u Splitu. Preostale stambene građevine o kojima nije dovoljno toga
poznato uključuju po zgradu u Rijeci, Zadru, Zagrebu, i nekoliko zgrada u Splitu.23
Slika 3. Višestambena osmerokatnica u Ulici grada Vukovara u Zagrebu
22
ALIHODŽIĆ, A., STAMATOVIĆ VUČKOVIĆ, S., AŠANIN, A. (2019.), „Stambeni neboderi arhitekta
Stanka Fabrisa: Doprinos urbanoj morfologiji i tipologiji kolektivnoga stanovanja Podgorice“, u: Prostor:
znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam“, 27 (1 (57)), 118-131, str. 131
23
9
Slika 4. Neboder na križanju Držićeve ulice i Ulice kneza Višeslava u Splitu, detalj
Slika 5. Neboderi na Glavičinama u Splitu
10
Uz srušeni „Ferimport“, Stanko Fabris zaslužan je za izgradnju još nekoliko javnih zgrada u
Zagrebu i Splitu. Zgrada tadašnjega sjedišta zagrebačke općine Črnomerec, pretvorena u
Središnji institut za tumore (danas Klinika za tumore), izvrstan je primjer oživljavanja glatkih
zidnih ploha, dok zgrada Županijskoga suda u Splitu ukazuje na vješto baratanje odnosom
svjetla i sjene, odnosno punog i praznog. 24 Zanimljivo je uočiti oblaganje betonskih površina
kamenom u slučaju zgrade općine, odnosno klinike, kakvo ćemo primijetiti i na zgradama
vinarija obrađenim u nastavku rada.
Istim principom tretirane su, primjerice, zidne plohe zgrade osnovne škole u Segetu, dok je
južno pročelje rastvoreno velikim staklenim plohama. Kako je za spomenutu školsku zgradu,
te za školu u Gradcu i jednorazredne tipske škole diljem Hrvatske (o kojima, osim toga, nije
mnogo poznato) navedeno u Hrvatskom biografskom leksikonu:
„S uspjehom je u krševit dalmatinski krajolik uklopio četverorazrednu osnovnu školu

u Segetu, postigavši plastičnost kontrastima kamenih, staklenih i obojenih ožbukanih
ploha te peterorazrednu školu u Gradcu, koju karakteriziraju lagane razvedene kamene
mase. Po njegovu projektu neko su se vrijeme u Hrvatskoj gradile tipizirane
jednorazredne škole s učiteljskim stanom“.25
Slika 6. Osnovna škola Kralja Zvonimira, Seget Donji, južna strana
24
Ibid., str. 95
25
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=5810 (konzultirano: 31. 8. 2020.)
11
Slika 7. Osnovna škola Kralja Zvonimira, Seget Donji, sjeverna strana
Stanko Fabris autor je povećeg broja vinarija na prostoru Jugoslavije, za koje se može reći da
su prve suvremene industrijske vinarije na ovim prostorima, a dvije su čak zaštićene kao
nepokretna kulturna dobra Republike Hrvatske (vinarije u Splitu i Starom Gradu na Hvaru).
Fabris blisko surađuje s inženjerom i enologom Vanjom Žankom i konglomeratom
„Vinoprodukt“, odnosno kasnije „Dalmacijavino“, te s njim u suradnji gradi vinarije u Drnišu
(1955.), Zadru (1956./60.), i Starom Gradu (1949./1952.). Potonja je prva Fabrisova
industrijska građevina u karijeri, zbog čega je velik propust Bačića kao kroničara Fabrisova
rada to što ovu vinariju nije dodao na popis industrijskih zgrada s njegovim potpisom. Fabris
je surađivao s još jednim nezaobilaznim arhitektom poslijeratne moderne na zgradi
„Jugovinila“ u Kaštel Sućurcu i na natječaju za beogradski Mali stadion, a prijavio se i na
natječaj za kuću Aglić-Mrkonjić na splitskom Peristilu. 26 Vrgoračka vinarija „Vrgorka“
krenula je s radom 1956. godine, što je vidljivo i iz njenog izgleda koji odgovara drugim
Fabrisovim vinarijama iz istog perioda; Bačić kao godinu izgradnje navodi 1982., što je jedna
od pogrešaka koje bi se mogle i trebale ispraviti kroz temeljito istraživanje i sastavljanje
monografije arhitekta Stanka Fabrisa, čiji je doprinos hrvatskoj arhitekturi moderne od
prevelikog značaja.
26
12
Slika 8. Vinarija „Vrgorka“, Vrgorac
Budući da su u fokusu istraživanja ovoga rada odabrani primjeri Fabrisove industrijske

arhitekture, u nastavku slijedi taksativni popis njegovih ostvarenja unutar te domene, preuzet
iz Prolegomene za opus arhitekta Stanka Fabrisa, autora Dubravka Bačića, uz korekcije.27
 Vinarija Stari Grad, 1949./1952.
 Vinarija Drniš, 1955.
 Vinarija Vrgorac („Vrgorka“), 1957.
 Vinarija Mostar (BiH), 1956/57.
 Vinarija Gruda, Dubrovnik, 1956/58.
 Vinarija Zadar, 1956/60.
 Vinarija Split, 1958/60.
 Vinarija Vis, 1959.
 Vinarija Metković, 1960.
 Vinarija Vršac (SRJ), 1963/69.
27
Ibid., str. 101
13
 Vinarija Negotin (SRJ) 1964.
 Vinarija Poreč („Plava laguna“), 1979.
 Vinarija Đakovo, 1981.
 Vinarija Đakovica (SRJ), 1981.
 Vinarija Osijek, 1982.
 Vinarija Drače, Pelješac (?)
 Vinarija Mljet (?)
 Vinarija Čitluk (BiH), (?)
 Vinarija Bitola (Makedonija), (?)
 Vinarija Suva Reka (SRJ), (?)
 Vinarija Blace, Prokuplje, projekt
 Vinarija Irig (SRJ), projekt
 Vinarija Kuršumlija (SRJ), projekt
 Vinarija Kutjevo, projekt
 Vinarija Leskovac (SRJ), projekt
 Vinarija Ljubljana (Slovenija), projekt
 Vinarija Šabac (SRJ), projekt
 Tvornica „Jugovinil“ (s I. Vitić, M. Polletti, N. Vitić i H. Bilinić), Kaštel Sućurac,

1947./50.
 Tvornica AP „Badel“ Zagreb, 1966/69.
 Tvornica BAP „Badel“ Zagreb, 1972/73.
 Tvornica BAP „Dalmacijavino“ Split, 1976.
 Tvornica AP „Dalmacijavino“ Split, 1979.
14
15
Slika 9. Pregled opusa Stanka Fabrisa. (Napomena: nedostaje vinarija u Starome Gradu, a
navedena je i pogrešna godina izgradnje „Vrgorke“.)
3. INDUSTRIJSKA ARHITEKTURA HRVATSKE MODERNE – ODABRANI

PRIMJERI ARHITEKTA STANKA FABRISA
Ovaj će se rad baviti trima primjerima s područja Splitsko-dalmatinske i Šibensko-kninske

županije, u kojima je izveden bitan dio opusa Stanka Fabrisa, kako stambenih i javnih, tako i
industrijskih građevina. Sva se tri primjera razlikuju u razinama očuvanosti, pa će po tom
kriteriju biti i poredani. Valja napomenuti da postoji i bitna razlika u količini dostupnog
materijala u vidu informacija o samim građevinama; dok je za zgradu „Dalmacijavina“ u
Splitu sastavljen ekstenzivan konzervatorski elaborat, nije poznato gdje su „zagubljeni“ nacrti
i građa vezana za izgradnju i poslovanje vinarije u Starom Gradu. Istraživanje drniške vinarije
podrazumijeva tek evaluaciju sadašnjeg stanja, kao i poneku informaciju dobivenu kroz
razgovore s članovima bivše uprave.28
3.1. Zgrada „Dalmacijavina“ u Splitu
Godine 1959. u splitskoj luci podignuta je, za potrebe proizvodnje, skladištenja i

administracije, zgrada tada vrlo uspješnoga „Dalmacijavina“. Smjestila se na jugoistočnom
kraju luke, podno takozvanoga Katalinića briga. Onodobno je predstavljala rast i razvoj
domaćeg brenda, a danas je lišena svog sjaja, te poput kuće duhova stoji na svome mjestu
zapuštena, ali odnedavno zaštićena kao kulturno dobro Republike Hrvatske. Njezin potencijal
leži u idealnom položaju i funkcionalnoj modernističkoj gradnji, karakterističnoj za arhitekta
Stanka Fabrisa, iako su od izgradnje načinjene razne preinake, o čemu će više riječi biti u
daljnjem tekstu. Od sastavljanja konzervatorskog elaborata, 2015. godine, nastupile su i neke
promjene u vizuri tog dijela grada; istočni završetak luke svoj današnji izgled poprimio je u
nedavnoj prošlosti – vanjski su vezovi, zbog gustog lučkog prometa, izgrađeni 2016. godine.
Cjelokupna je vizura istočne obale luke, dakako, kroz povijest rasla i mijenjala se. Iz uredbi
Statuta, u kojima su izneseni detalji o nužnosti popravka lukobrana, kao i o zabrani bacanja
kamenja u more bez dozvole, saznajemo da se u srednjem vijeku splitska luka nazivala
Lukom svetoga Nikole, prema zaštitniku i patroni splitske bratovštine pomoraca i
brodovlasnika.29 Nakon Prvog svjetskog rata, u razdoblju prosperiteta Splita, na mjestu
28
Ovom se prilikom zahvaljujem bivšim voditeljima drniške vinarije „Dalmacijavina“ Tvrtku Topiću i Stanku
Duvančiću na zanimljivim razgovorima o povijesti građevine, kao i kustosici Gradskog muzeja Drniš Antoniji
Tomić na ustupljenim materijalima i kontaktima, te tehnologu Marku Erakoviću na edukativnom obilasku
vinarije.
29
SVEDRUŽIĆ ŠEPAROVIĆ, I. (2013.), „Istočna obala Splita – kronologija zbivanja“, u: Kulturna baština, 39,
295-304, str. 297
16
današnje zgrade „Dalmacijavina“ niče kuća Katalinić, tzv. Vinarija, koja stradava u
bombardiranjima za Drugog svjetskog rata. Vila Katalinić iznad nje stoji i danas. Pri izgradnji
se pazilo na to da građevina bude u skladu s okolnom prirodom i arhitekturom, poglavito sa
spomen-svjetionikom na Katalinića brigu, izgrađenom 11 godina ranije. 30 Porušena kuća
Katalinić, jedna od dvije koje nose ime imućne splitske obitelji, nalazila se na mjestu
današnjeg „Dalmacijavina“ od 1885. do savezničkog zračnog bombardiranja 1943. – 1945.
godine, a u njoj se nalazilo skladište vina.31 Ove se dvije zgrade stilski uvelike razlikuju;
projekt zgrade „Dalmacijavina“ izveden je u duhu modernoga doba, a njena lokacija, gabariti
i tlocrt nude solidan temelj za pokušaj revitalizacije.
Slika 10. Tlocrtni prikaz kuće Katalinić (1885.-1945.) Branislava Trifunovića
30
PEROJEVIĆ, S. (2015.), Konzervatorski elaborat zgrade Dalmacijavina. Split: Lučka uprava Split, str. 4
31
Ibid., str. 6
17
Slika 11. Pogled iz luke na dvije kuće Katalinić i Katalinića brig
Slika 12. Kuća Katalinić – Vinarija i vila Katalinić
Tvrtka „Vitalko“ osnovana je 1948. godine na području Splita, nakon sada već dugog niza
godina u kojima Dalmacija uspješno proizvodi i izvozi svoja vina. Ekspanzija i
preimenovanje „Vitalka“ dovode do jedinstvene tvrtke „Dalmacijavino“ šezdesetih godina
XX. stoljeća, te ona nakon toga samo nastavlja rasti. 32 U tom periodu ubrzanog rasta tvrtke
izgrađena je i zgrada u splitskoj luci na mjestu razorene kuće Katalinić – Vinarije,
nastavljajući tako vinarsku tradiciju na lokalitetu. Staklo je u XX. stoljeću došlo na red kao
32
https://www.dalmacijavino.hr/o-nama/ (konzultirano 18. 8. 2020.)
18
popularan arhitektonski element, pa ga tako u velikim količinama, vjerojatno barem
djelomično inspiriran djelom Miesa van der Rohea, koristi i Fabris, u kombinaciji s velikim
zidnim plohama i izraženom geometrijskom pravilnošću. Zgrada „Dalmacijavina“ smještena
je uza zapadni obronak Katalinića briga, na način da je najgornja etaža s ljetnim restoranom
povezana s površinom samog brijega, kojem se moglo pristupiti s terase restorana. Katalinića
brig dio je barokne utvrde Bačvice, izgrađene u XVII. stoljeću na istoimenome rtu, a čije je
sustavno rušenje započelo 1872. godine uslijed izvedbe usjeka željezničke pruge Split-
Siverić.33 Stanko Fabris gradio je u razdoblju od 1959. do 1978., kada je dovršena zadnja
njegova nadogradnja. Usporedimo li dvije fotografije zapadnog pročelja zgrade, lako ćemo
razaznati neke od nadogradnji i/ili izmjena. Neke su nastupile i kasnije, a Petra Galošić u
svom diplomskom radu Occupy Dalmacijavino donosi grafički prikaz fazi izgradnje. Sandi
Bulimbašić, nadalje, priča o izvornoj plavoj boji zgrade koja je tijekom godina nestala; tvrdi
da njen današnji kolorit upućuje na paletu plavih tonova, te apelira na suvlasnike i buduće
izvođače radova da se pri eventualnim radovima obrate konzervatorima.34
Slika 13. Zapadno pročelje prije dogradnji
33
MARASOVIĆ, K., MARASOVIĆ, J., MARČIĆ, V., PEROJEVIĆ, S. (2002), „Prostorni razvoj rta Bačvice“,
u: Babić, I., Milošević, A. & Rapanić, Ž. (ur.) Zbornik Tomislava Marasovića. Split: Muzej hrvatskih
arheoloških spomenika, 485-507, str. 502
34
ŠIMPRAGA, S. (2017.), „Svi su graditeljski slojevi jednakovrijedni“, 22. 11. 2017.,
<https://vizkultura.hr/intervju-sandi-bulimbasic/> (konzultirano 12. 8. 2020.)
19
Slika 14. Zapadno pročelje danas
Slika 15. Faze izgradnje
20
Snježana Perojević, autorica konzervatorskog elaborata, zgradu dijeli u tri cjeline: osnovnu
građevinu centralne vinarije, južnu dogradnju sa skladišnim i drugim prostorima, te istočnu
dogradnju s kotlovnicom i servisnim prostorima.35 Što se katnosti tiče, zgrada ima podrum sa
servisnim prostorom i prostorom s dvjema betonskim cisternama, prizemlje i dva kata, kao i
nadgrađe. Raspodjela sadržaja na južni skladišni i sjeverni uredski prostor, s uredima
poredanim uz pročelje, raspoznatljiva je i danas pri obilasku devastirane građevine. Zgrada je
1962. mostom spojena s prostorom Katalinića briga. Te je godine izvedena nadogradnja
ljetnog restorana. Perojević izlaže i neizvedeni projekt (stariji od zgrade „Dalmacijavina“)
preuređenja prostora Katalinića briga u svrhu razvoja turističkih sadržaja.36 Velik je to
neiskorišten potencijal i prilika za spajanje brijega sa sjevernom splitskom lukom kroz ovu
novu izgradnju.
Godine 1970. napušta se pravilan kvadratni oblik i ukupan tlocrt građevine povećava se
gotovo dvostruko, toliko da je južno pročelje sada tik uz more. Ta je trogodišnja dogradnja
uključivala plan za veliku terasu na jugoistočnom dijelu koja danas izlazi na Katalinića brig,
tek nekoliko koraka od spomen-reljefa i svjetionika. Terasa je zamišljena kao javni prostor,
što Perojević smatra najvećom vrijednošću građevine.37 Glavni, kolni prilaz zgradi nalazi se
na zapadnoj strani, a s istočne strane se nekoć građevini moglo pristupiti i željeznicom.
Podrum obuhvaća prostor stare punionice, spremišta, prostora za gorivo, kotlovnice i dviju
cisterni. U prizemlju su kancelarije, skladišta, te prostor vinskih cisterni. Na prvom su katu
administracija, pravna služba, još skladišta, sanitarije, mala loggia i cisterne na južnom dijelu.
Drugi je kat istovjetan prvom.38
Zgradi se danas može pristupiti i kroz sjeverni ulaz, koji vodi u aneks. Moguće je vidjeti
ostatke sastavnih dijelova trafostanice i radnih prostora. Stubište vodi do izlaza na
nadgradnju, kojoj se može pristupiti iz različitih dijelova zgrade, a hodnicima je omogućen
izlaz na terasu. Prema jugu „gledaju“ i vrata teretnih dizala, jednog od načina pristupa
nadgrađu. Na toj razini, duž zapadnoga pročelja, smještene su kancelarije. U jednom od
uredskih prostora vidljivi su PVC prozori, svjedoci posljednjih trenutaka u kojima je zgrada
bila u funkciji. Upravo taj uredski dio nalazi se u dijelu dilatacije u čijem je podrumu nekad
bila kotlovnica, pa je uočljiva dimnjačka vertikala od podruma do krova.
35
36
Ibid., str. 10
37
Ibid., str. 9
38
Ibid., str. 15
21
Najveća dogradnja jest ona južna, koja je nastupila 1973. godine, i koja je jasno vidljiva na
dvjema usporednim fotografijama gore. Dogradnja se sastoji od prizemlja sa skladišnom
funkcijom, te od dviju etaža ostakljenih pročelja. Funkcije tih dviju etaža mijenjale su se kroz
godine: proizvodni proces, skladište ambalaže, laboratoriji, uredski prostori. Pet godina
kasnije ova je dogradnja dodatno nadograđena, te su u njenom sjeverozapadnom uglu
smještena prije spomenuta dva teretna dizala, koja uz stubište i sanitarni čvor čine jezgru
same dilatacije. Južno je pročelje, podno terasne podloge, nekoć bilo ostakljeno, a sada je
zazidano betonskim blokovima.39 Istočna je dogradnja bitna utoliko što igra najveću ulogu u
povezivanju izgradnje s prostorom Katalinića briga, uz koji je zgrada „Dalmacijavina“ od
kraja sedamdesetih godina XX. stoljeća u potpunosti priljubljena. Ova dogradnja
podrazumijeva kotlovnicu i servisne prostore, kao i radionice i svlačionice sa sanitarijama,
urede s arhivom i vlastitim sanitarijama, te treći kat sa skladišnom funkcijom koji nikada nije
dovršen.40 U ovome se dijelu nalaze i vrata koja vode direktno na Katalinića brig.
Slika 16. Tlocrt Branislava Trifunovića južne dogradnje
39
Ibid., str. 19
40
BOTIĆ, M. (2016.), Revitalizacija objekta „Dalmacijavino“. Diplomski rad. Split: Fakultet građevinarstva,
arhitekture i geodezije, str. 3
22
Slika 17. Tlocrt Branislava Trifunovića istočne dogradnje
Deterioracija zgrade „Dalmacijavina“ otpočela je prvenstveno zbog (privremeno) lošeg

ekonomskog stanja samog poduzeća, što je dovelo do napuštanja prostora. Najznačajniji
gospodarski rast „Dalmacijavina“ zabilježen je 1968. godine, a nakon raspada Jugoslavije i
pojave konkurencije 1990. godine proizvodnja opada. Tvrtka je 2016. godine privatizirana,
pet godina nakon što je zgrada u splitskoj luci od 2011. stavljena pod upravljanje Lučke
uprave Split.41
Brojni su faktori zgradu „Dalmacijavina“ doveli do stanja u kojem se nalazi danas.

Prvenstveno napuštanje objekta i time prestanak održavanja istog, zatim neizbježno prisustvo
azbesta u zgradi, požari i izloženost vanjskim faktorima te vandalizam. U nekim dijelovima
zgrade trenutno borave osobe bez mogućnosti adekvatnog stanovanja, a pristup objektu
pokušalo se onemogućiti neefektivnim sigurnosnim mjerama. Unutrašnjost je prepuna
razbijenog stakla i drugog građevnog materijala (oštećeni zidovi i podovi), ostakljene su
površine dobrim dijelom uništene, a dijelovi pročelja i terase ispisani su grafitima (sl. 9-13).
41
KRANJČEVIĆ BATALIĆ, T., „Fabrisovo Dalmacijavino propada“, 27. 10. 2014. <
http://pogledaj.to/arhitektura/fabrisovo-dalmacijavino-propada/> (konzultirano 14. 8. 2020.)
23
Zbog svoje kulturno-povijesne važnosti pozitivno je to što je zgrada „Dalmacijavina“
službeno zaštićena kao nepokretno kulturno dobro, no treba što prije krenuti u obnovu i
revitalizaciju iste, a za to postoji nekoliko različitih ideja i prijedloga.
Neosporivo je da je Fabrisova zgrada „Dalmacijavina“ jedno od najvažnijih modernističkih

ostvarenja na području Splita, i naprosto je nevjerojatno da monografija autorovih projekata
nikada nije sastavljena. Danas, daleko od svojih slavnih dana, zgrada na kraju splitske luke
priča jezikom moderne XX. stoljeća, i čeka početke radova neovisno o njihovom provoditelju.
Prvi velik iskorak bila je zaštita ovoga zdanja, a sljedeći bi trebao biti što prije vratiti u njega
život. Očaravajuće vizure, pogodan smještaj i gabariti koji omogućavaju mnogošto zasigurno
privlače brojne investitore, a na gradu Splitu i na stručnjacima je da se izbore za svoju baštinu
i spase svoj grad, korak po korak.
Slika 18. Zapadni ulaz
24
Slika 19. Sjeverni ulaz
Slika 20. Pogled na sjever iz laboratorija
25
Slike 21. i 22. Montažno stubište u zapadnom dijelu dilatacije i stanje kod
sjevernog ulaza
Slika 23. Grafiti na nadgradnji
26
3.2. Zgrada „Dalmacijavina“ u Starome Gradu
Ubrzani razvoj industrijske proizvodnje u poslijeratnom razdoblju prisutan je bio i na

splitskim otocima. Tako 1948. godine inženjer i enolog Vanja Žanko, inspiriran svojim
iskustvima u alžirskim vinogradima, zamišlja i biva idejnim začetnikom izgradnje zgrade
Državne Vinarije u Starome Gradu. Inženjer Branislav Dragić sjeća se Žanka i njegovog
povratka u domovinu, u kojoj se bori „s postojećom vinarskom školom koja je vjerovala samo
u podzemne podrume i drvenu burad“.42 Dragić tvrdi da je Vanja Žanko donio
industrijalizaciju vinarstva, velike betonske cisterne, i visokokapacitetnu mehanizaciju na
kakvu je naišao u inozemstvu.43 Sâm Žanko, u to vrijeme predsjednik Udruženja industrijskih
vinarija Dalmacije i Hercegovine, za glasilo Hrvatskog agronomskog društva 1961. godine
piše o industrijalizaciji dalmatinskog vinarstva.
Arhitekt Stanko Fabris, tada zaposlen u Projektnom zavodu Hrvatske u Zagrebu, bio je
zadužen za projektiranje zgrade, a vlasnici zemljišta na kojem je izgradnja zamišljena
besplatno su ustupili teren. Godine 1949. započinju radovi za koje je angažirano poduzeće
Konstruktor iz Splita, a svečano otvorenje nastupa na dan 14. rujna 1952.44
Zgrada u koju će ući poduzeće „Dalmacijavino“ smještena je na istočnom ulazu u Stari Grad,
na rubu Starogradskog polja, formalno zaštićenog od 1993. godine. Do zaštite lokaliteta došlo
je zahvaljujući brojnim vrijednim arheološkim nalazištima i konstantnom ukazivanju struke
na devastaciju prostora.45 Bez obzira na zaštitu, Starogradsko polje u više je navrata bilo
poprištem nezakonite gradnje, što je tužan podsjetnik na činjenicu da formalna zaštita nije
konačno rješenje u borbi protiv destrukcije kulturnih dobara. Popović citira Branka Kirigina:
„Koliko bi stabala maslina moglo biti zasađeno na prostoru aerodromske piste u Polju i da li
bi njihovo ulje donosilo veći doprinos nego povremeni (sportski) zračni promet?“46
Sama izgradnja vinarije događaj je od neizrecive važnosti za lokalno stanovništvo, što

potvrđuje broj nazočnih pri svečanom otvorenju, ovjekovječen fotografijama iz arhiva obitelji
Žanko (sl. 14). Za ovu malu sredinu dolazak tako velikog poduzeća značio je nova radna
mjesta i bolju kvalitetu života.
42
DRAGIĆ, B. (2018.), „Sjećanja“, u: „130 godina organiziranoga vinogradarstva i vinarstva u Bosni i
Hercegovini“. Monografija. Mostar : Federalni agromediteranski zavod, str. 232
43
Ibid., str. 232
44
https://stari-grad.hr/?show=11437&nid=71919 (konzultirano 14. 8. 2020.)
45
POPOVIĆ, S. (2015.), Konzervatorska podloga kulturnog krajolika Starogradsko polje: Knjiga II –
Arheološka baština. Elaborat. Zagreb-Stari Grad, str. 3
46
POPOVIĆ, S. (2017.), „Koliko je maslina potrebno da...? Valorizacija arheoloških nalazišta u Starogradskom
polju“, u: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 11 (2), 577-599, str. 579
27
Slika 24. Svečano otvaranje starogradske vinarije
Slika 25. Vinarija danas
Glavno pročelje zgrade gleda na zapad, prema staroj jezgri Staroga Grada, dok se iza njena
začelja (i dvorišta) prostire nepregledno Starogradsko polje. Okoliš građevine u prednjem
dijelu, kao i sama vinarija, danas je obrastao raznom vegetacijom, no zgrada nije pretrpjela ni
približnu količinu destrukcije s predumišljajem kao ona u splitskoj luci; evidentno je tek
napuštanje prostora, i urušen dio krova kao logična posljedica neodržavanja. Također se može
zaključiti da se dvorište iza vinarije koristi u svrhu skladištenja, no nije jasno tko točno koristi
ovaj dio zemljišta. Čest je to slučaj kod napuštenih modernih zdanja (na primjer, prilaz
trogirskom motelu Ivana Vitića). Na toj se, istočnoj strani, još uvijek nalaze bazeni u koje su
lokalni vinogradari ubacivali grožđe.
28
Lijeva i desna strana prizemne etaže glavnog pročelja, na kojima se nalaze ulazi u zdanje,
rastvorene su lukovima. Na krajnji je lijevi dio pročelnog zida dodana i spomen-ploča Ivanu
Lučiću-Lavčeviću, rodom iz Staroga Grada, iz koje se može iščitati da je puni naziv
građevine, premda isti nitko ne koristi, Vinarija narodnog heroja „Ivan Lučić-Lavčević“.
Svojevrstan trijem, u kombinaciji s masivnom gradnjom i malim otvorima gotovo da podsjeća
na romaničku crkvu. Cijela je zgrada, zapravo, osmišljena na način da se uklapa u okolnu,
tradicijsku arhitekturu mjesta, što potvrđuju kamena obloga (bijeli hvarski kamen) betonskih
zidova i drvena krovna konstrukcija s pokrovom od kupe kanalice. U prvom dijelu
rastvorenog pročelja smjestila se porta, a slijedi glavni ulaz u postrojenje. U unutrašnjosti, s
lijeve strane ulaznih vrata usko kameno stubište, ponovno nalik na uska stubišta sakralnih
objekata (npr. za uspon na zvonik), vodi na gornju etažu. Desno, pak, od ulaznih vrata,
smješteni su uredski prostori. U nastavku tog istog dijela, kojem se pristupa kroz ulaze dalje
na pročelju, nižu se kancelarije, laboratorij za testiranje vina, izložbeni prostor i sanitarni
čvorovi. Ako se pri ulazu kroz glavna vrata krene ravno, dolazi se do centralnog dijela pogona
koji zauzima većinu površine objekta.
Na dan obilaska lokaliteta, većina glavnog dijela postrojenja zatrpana je otpadom, a preostaje
i velik broj strojeva. Gornjoj etaži pristupa se ranije spomenutim kamenim stubištem, a u
velikom su prostoru vidljive i prenosive ljestve. Nema montažnih stubišta kao u slučaju
splitske i drniške vinarije. Stražnji, skladišni dio građevine, onaj na zapadu, dijelom izlazi iz
pravokutnog tlocrta. Zgrada ima dvije terase, jednu nad glavnim ulazom, obje vidljive na sl.
14. Na terasama i danas stoje utori za zastave. Lijevoj se terasi pristupa vanjskim betonskim
stubištem obloženim kamenom, na vrhu kojeg su se nekoć nalazila željezna ogradna vrata, ili
kroz vrata iz unutrašnjosti, dok se drugoj pristupalo samo iz unutrašnjosti objekta.
Jedna od zanimljivosti starogradske vinarije jest vinovod od podruma zgrade do mora,

izgrađen 1958. godine, koji je uvelike olakšao i umanjio troškove transporta vina. Kako
prenosi Slobodna Dalmacija datuma 4. XI. 1958.:
„Vinarija u Starome gradu na Hvaru, kapaciteta 163 vagona, zalaganjem uprave,

Vinka Kovačića, direktora, i agronoma ing. Lina Lemešića, izgradila je vinovod,
kojim vino ove godine teče iz cisterna vinarije direktno u brodove na obali. Dosada se
vino moralo prevoziti iz vinarije na brodove u bačvama s kamionima, što je stajalo
29
godišnje preko milijun dinara, i mnogo se gubilo vremena, a postojao je znatan rizik za
očuvanje kvaliteta vina.“47
Najveći problem u eventualnoj obnovi građevine zasigurno će predstavljati urušen krov nad
dijelom postrojenja; rezultat je to djelovanja vlage koja je prodrla i s vremenom uništila
drvene grede.
Za nacrte i 3-D vizualizaciju prvotnog stanja objekta zaslužan je inženjer građevinarstva

Romeo Plenković, koji za potrebe ovog rada ustupa svoje materijale, prethodno neobjavljene,
na čemu mu zahvaljujem.
Slika 26. Dvorište vinarije
47
-bz-, „Vinovod od podruma do obale“, Slobodna Dalmacija, 4. studenog 1958.
30
Slika 27. Gornja etaža
Slika 28. Vinski laboratorij
31
Slika 29. Nacrti prizemlja i prvog kata
Slika 30. 3-D vizualizacija vinarije
32
3.3. Zgrada „Dalmacijavina“ u Drnišu
Fabris je za isto poduzeće 1955. godine projektirao vinariju u Drnišu, u zaleđu Šibensko-
kninske županije, uz Petrovo polje koje uživa status najvećeg vinograda u Dalmaciji. Za
razliku od nekoliko godina mlađe zgrade u Splitu, vinarija na istočnom ulazu u grad Drniš još
uvijek obnaša svoju prvobitnu funkciju, i to u kontinuitetu. Karakteristično za ovo i druga
Fabrisova djela istog perioda, zgrada odražava tradicijsku arhitekturu kraja u kojem je nastala,
sa svojim kamenim zidovima, odnosno vanjskom fasadom od lokalnih kamenih blokova. Što
se tiče kapaciteta vinarije u vrijeme izgradnje, o njima svjedoče zapisi enologa i reformatora
vinogradarstva Vanje Žanka, koji 1961. piše o skladišnom kapacitetu drniške vinarije u iznosu
od 170 vagona (na ovaj je način možemo usporediti s vinarijom u Starom Gradu, čiji je veći
kapacitet naveden u istom dokumentu i iznosi 200 vagona, a spominje se i vinarija u Splitu,
tada u izgradnji, čiji će kapacitet iznositi 400 vagona).48
Na originalni je izdužen kubus kasnije na južnom kraju dograđen zaseban pogon za distileriju,
a načinjene su još neke preinake. Na primjer, uredima se dugo pristupalo kroz glavni dio
zgrade, odnosno pogon – ulaz kroz glavna vrata na zapadnoj strani, zatim uspon stubištem do
hodnika s administrativnim prostorijama, te dalje do laboratorija i sanitarnog čvora. Hodnici
su zatvorenog tipa, te tako odvojeni od pogona, a dio zida hodnika ostakljen je, pružajući tako
uvid u proces proizvodnje. U međuvremenu je uz sjeverno pročelje dograđeno betonsko
stubište s ogradom, koje narušava sklad Fabrisova pročelja vinarije (na kojem je i
vinogradarski grb s godinom izgradnje). Ovo stubište služi isključivo tome da djelatnici
vinarije zaposleni u administraciji mogu dolaziti do svojih ureda bez prolaska kroz pogon (sl.
42). Nije poznato kada je stubište dograđeno.
S istočne i zapadne strane vidljiv je ponovno niz lukova kao i u Starom Gradu, no ovaj put
nošenih betonskim stupovima. S obje strane ova konstrukcija natkriva vanjski dio postrojenja.
Također na samim početcima južnog i zapadnog pročelja zgrade, ona su rastvorena
kreativnim vertikalnim betonskim brisolejima.
Kao i na primjeru iz Staroga Grada, preostaju bazeni za raspodjelu grožđa na prednjem dijelu
građevine do kojeg je nekad pristizala željeznica (još uvijek su, premda slabo, vidljivi tragovi
pruge). Mehanizacija modernog vinogradarstva se, dakako, od tog početnog uzleta sve više
razvijala, iako je sam proces ostao više-manje nepromijenjen. Inženjerka Marija Peretić 1958.
48
ŽANKO, V. (1961.), „Industrijalizacija dalmatinskog vinarstva“, u: Agronomski glasnik: Glasilo Hrvatskog
agronomskog društva, 11 (1), 3-10, str. 5
33
pobliže je opisala taj proces za crno i bijelo grožđe, i pritom navela sve strojeve koje većim
dijelom i danas možemo raspoznati u postrojenju, iako podrumski bazeni nisu više u funkciji;
grožđe se ne doprema na isti način, te se na brži način i mulja. Peretić tako navodi prije
spomenute konične bazene, zatim runjaču-muljaču (također vidljivu), nakon koje se mošt crpi
u fermentacijske cisterne, pa u vrionice. Nekad se mošt hladio u otvorenim bazenima, dok
Fabrisove vinarije uvode rashladne uređaje.49 Završetak proizvodnje crnog vina odvija se u
vinarnici, gdje se u posebnoj cisterni dovršava vrenje, dok se mošt bijelog grožđa iz runjače-
muljače transportira u cjedilo, pa dalje u fermentacijsku cisternu.50
Slika 31. Drniška vinarija 1960. godine (kolorizirano)
49
PERETIĆ, M. (1958.), „Principi vinifikacije naših industrijskih vinara“, u: Agronomski glasnik: Glasilo
Hrvatskog agronomskog društva, 6 (4), 212-222, str. 215, 216 i 217
50
Ibid., str. 218
34
Slika 32. Drniška vinarija danas
Slika 33. Unutrašnjost vinarije nekad
35
Slika 34. Tlocrt prvog kata
36
4. VALORIZACIJA FABRISOVE INDUSTRIJSKE ARHITEKTURE MODERNE
Uloga povjesničara umjetnosti u procesu podizanja svijesti o vrijednosti građevine ili pak
cijelog jednog razdoblja u kojem je ona nastala od iznimne je važnosti. Ono što je specifično
za povijest umjetnosti jest upravo inicijalna usmjerenost na valorizaciju, koja čini
povjesničara umjetnosti ključnim u istraživačkim segmentima projekata valorizacije i zaštite.
U udruzi Slobodne veze tako je Lidija Butković Mićin zadužena za najveći dio istraživanja
koje je, nastavno na uspješnu kampanju za zaštitu jadranskih motela Ivana Vitića,
kontekstualiziralo Vitićevo moderno ostvarenje unutar cjelokupne arhitektonske produkcije
trogirskog područja poslijeratnih desetljeća. Istraživanja Butković Mićin dovela su do
opsežnog mapiranja i katalogiziranja realizacija brojnih arhitekata, uključujući mnoge dotad
nepoznate, odnosno neobrađene.51 Nadalje, povjesničari umjetnosti zaposleni su u
konzervatorskim odjelima Ministarstva kulture, te su često ključni za pisanje elaborata,
stručnih članaka, itd.; mr.sc. Anuška Deranja Crnokić, voditeljica Službe za dokumentaciju i
registar kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture RH u suradnji s Ines Jelavić Livaković
sastavila je tako kronološki pregled pravne zaštite poslijeratne arhitekture na području
Hrvatske iz razdoblja od 1945. do 1990. godine. Unutar kataloga zaštićenih dobara nalaze se i
ostvarenja Stanka Fabrisa, uključujući višestambenu osmerokatnicu Vojne mornarice u Ulici
grada Vukovara u Zagrebu (datum upisa 24. 4. 2013.), stambene zgrade na uglu Trga M.
Pavlinovića i Bijankinijeve ulice (30. 5. 2014.) te u Bregovitoj ulici (17. 3. 2015.) u Splitu,
zgradu Dalmacijavina u splitskoj luci (6. 10. 2014.) i zgradu Vinarije u Starome Gradu na
Hvaru (20. 7. 2015.).
Moderna arhitektura svoje začetke ima u industrijskoj proizvodnji koju najbolje služi
arhitektura okrenuta funkciji i lišena suvišnih detalja. Takav iskorak pratio je i onaj društveni,
čime se arhitektura, baš kao i suvremena umjetnost, približila kritici stanja i zamišljanju,
odnosno stvaranju boljeg. U slučaju Hrvatske, u značajnom segmentu zahvaljujući iskustvu
socijalističke Jugoslavije, upravo moderna arhitektura predstavlja jedan od najvažnijih, a isto
tako i međunarodno najpriznatijih, relevantnih povijesnih slojeva koji su pratili društvenu
inovaciju, a istovremeno korespondirali s modernim tendencijama u svijetu. Usto postoji i
politički, to jest aktivistički aspekt zaštite modernističke arhitekture koji je u vremenu
društvenih mreža i maksimalne umreženosti i povezanosti lakše pratiti.
51
ŠIMPRAGA, S., BODROŽIĆ., N., BUTKOVIĆ-MIĆIN, L. (Udruga Slobodne veze). Osobni intervju. 1. 6.
2020.
37
Pri valorizaciji kako industrijske tako i sve graditeljske strukture, treba utvrditi sljedeće:
arhitektonsku, kulturno-povijesnu i povijesno-umjetničku vrijednost, zatim značenje
predmetne građevine ili sklopa unutar slike grada ili uličnog poteza, očuvanost namjene, te
naposljetku građevinsko stanje u pogledu konstrukcije, volumena, detalja, materijala i
drugog.52
Od tri obrađena Fabrisova ostvarenja za poduzeće „Dalmacijavino“, primjećujemo da tek

jedna građevina služi još i danas funkciju za koju je u vrijeme izgradnje predviđena – ona u
Drnišu. Vinarije u Splitu i Starom Gradu u trenutku pisanja rada godinama su izvan funkcije
(Split od 2011., Stari Grad od 2015. godine). Postavlja se pitanje ima li to kakve veze s
turističkom „privlačnošću“ gradova kao što su Split i Stari Grad, i tendencijom takvih gradova
zadnjih desetljeća da se maksimalno usmjere k turizmu, dok industrijski potencijal gradova u
zaleđu ostaje nepromijenjen.
Snježana Perojević, koja potpisuje dokument od najveće važnosti za budućnost zgrade u

splitskoj luci, predlaže prvenstveno uklanjanje, ako je moguće, dogradnje izvedene nakon
1968. godine, te vraćanje objekta u „stanje u kojem su bile maksimalno sabrane sve
vrijednosti koncepta građevine, njenog položaja u prostoru, oblikovnih kvaliteta i
urbanotvornih elemenata, uz uklanjanje tankova (vinskih cisterni).“53 U slučaju da investitor
ne planira toliko ulagati u zgradu, trebalo bi ju sačuvati, obnoviti oštećenja, ukloniti cisterne,
te vratiti izvornu paletu boja.54
Nadalje, splitska umjetnica i aktivistkinja Duška Boban ovu bi građevinu voljela vidjeti
prenamijenjenu u Muzej mora. Boban je izrazila svoju bojazan za zgradu i njenu budućnost,
pozivajući se na činjenicu da je diljem Splita, odnosno Hrvatske, modernistička arhitektura
rijetko kada tretirana s pažnjom i interesom za ikakvu obnovu.55 Nerijetko se vrhunska
dostignuća moderne arhitekture, i to domaćih arhitekata, prepušta propadanju i prirodi. Muzej
mora Boban vidi kao idealno iskorištavanje prostora na lokaciji koja ima puno više smisla od
trenutačne lokacije Pomorskog muzeja u Splitu – daleko od obale. Kako Fabrisova zgrada sa
svojim gabaritima dozvoljava oveću količinu sadržaja, ova umjetnica vidi i moguće rješenje
52
PALADINO, Z. (2009.), „Zaštita zagrebačke industrijske baštine izradbom konzervatorskih elaborata
Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu“, u: Godišnjak zaštite spomenika kulture
Hrvatske 33/34, 147-172, str. 148
53
54
Ibid., str. 24
55
BOBAN, D. Osobni intervju. 19. 4. 2019.
38
za gradski akvarij, koji je još davnih dana trebao zaživjeti na splitskim Bačvicama. Ideja je to
s puno duše i nužnog poštovanja prema gradu koji, kaže Duška Boban, gubi svoj identitet.56
Petra Galošić za prenamjenu zgrade „Dalmacijavina“ u svom radu iznosi sljedeće rješenje:
unutar netto kvadrature od 15.465 m² smjestili bi se garaža, plesni centar, klub, multimedijalni
centar, radionice, hostel, menza, restoran, kafić i muzej. Njezin se rad temelji na ugradnji
javnog implantata koji bi spojio kako navedene funkcije unutar zgrade, tako i prostor
Katalinića briga sa splitskom lukom. Rješenje Petre Galošić podrazumijeva opravdana rušenja
nekih vertikalnih komunikacija, kao i rušenje u svrhu dovođenja dodatnog svjetla.57
Martina Botić u svom bi projektu revitalizacije ostvarila „hibrid multifunkcionalne dvorane i

popratnih sadržaja koji su potrebni tom prostoru s obzirom na blizinu centra grada te
željezničkog, autobusnog i pomorskog terminala“.58 Botić, kao i autorice prethodno
spomenutih idejnih rješenja, terasu zamišlja kao javni prostor, kako je to izvorno zamislio i
sâm Stanko Fabris. Posrijedi je ambiciozna zamisao s izrazitom društveno-kulturnom
vrijednošću.
Slika 35. Rješenje „Occupy Dalmacijavino“ Petre Galošić
56
57
GALOŠIĆ, P. (2014.), Occupy Dalmacijavino. Diplomski rad. Split: FAKULTET GRAĐEVINARSTVA,
ARHITEKTURE I GEODEZIJE, str. 20
58
BOTIĆ, M. (2016.), Revitalizacija objekta „Dalmacijavino“. Diplomski rad. Split: FAKULTET
GRAĐEVINARSTVA, ARHITEKTURE I GEODEZIJE, str. 9
39
Svaki od navedenih projekata uvažava Fabrisov nikad ostvaren plan povezivanja luke i
Katalinića briga, bilo stubištem južno od zgrade ili pak kroz samu zgradu. U toj mogućnosti
leži velik dio potencijala građevine.
Godine 2018. izložena je prva verzija masterplana gradonačelnika Splita u suradnji s bečkim
arhitektima iz tvrtke iC Consultenten u vezi prometnog rasterećenja istočne obale i
prebacivanja dvaju od tri terminala u sjevernu luku. Plan je u ožujku 2019. godine
predstavljen javnosti koja nije pozitivno reagirala. Premda su bečki stručnjaci predložili
rješenja koja su splitskoj infrastrukturi prijeko potrebna, sumnja se na neiskrenost i
netransparentnost, a Duška Boban boji se, između ostalog, i za zgradu „Dalmacijavina“. U
službenim prikazima masterplana područje Fabrisove zgrade označeno je kao „turistička
atrakcija“. Boban taj olaki tretman cijelog tog povijesno neopisivo bitnoga područja naziva
„pijeskom u oči građanima, kako ne bi shvatili koji im se hotelijerski zločin sprema nad
ukradenim gradom; možda je zamišljena kao suvenirnica za turiste, neka razvodnjena verzija
nimalo živog Muzeja mora“.59
Strahovi i nepovjerenje su, ispostavlja se, potpuno opravdani, s obzirom na verziju 5

masterplana, objavljenu 23. lipnja 2020. godine, u kojoj se planovi drastično mijenjaju.
Označeno područje koje uključuje i zgradu „Dalmacijavina“ na verziji iz 2018. godine
opisano je na način koji podrazumijeva očuvanje građevine. Predložen sadržaj glasi „nove
turističke atrakcije, npr. akvarij, vodeni park, pomorski muzej“.60
No, na verziji objavljenoj 23. lipnja 2020. godine, plan je bitno promijenjen, te sad više nema
spomena pomorskog muzeja ni sličnih turističkih atrakcija, već su „neiskorištene građevine“
označene oznakom „hotelski kapacitet djelomično pod baštinskom zaštitom“, što je svakako
zabrinjavajuće i nedovoljno precizno.61
Fokus bi se trebao vratiti na zamisao o Muzeju mora, iza koje stoje ambiciozni i kreativni
pojedinci koji bi nesumnjivo tretirali Fabrisovo ostvarenje s dužnim poštovanjem. Pohvalna je
i činjenica da se studenti arhitekture i urbanizma u više navrata bave ovom važnom
građevinom, pa makar projekti bili previše invazivni ili podrazumijevali sadržaj koji je u
59
60
KRSTIĆ IVANIŠEVIĆ, V., „Masterplan Kopilice i Istočne obale“, 19. 3. 2019. <https://radio.hrt.hr/radio-
split/clanak/masterplan-kopilice-i-istocne-obale/193663/> (konzultirano 1. 6. 2020.)
61
iC consulenten Ziviltechniker Gesmbgh (2020), „Masterplan-studija za područje Istočne obale i Kopilicu“.
Integrirani razvojni plan. Beč : Europska banka za obnovu i razvoj, str. 24
40
bivšoj vinariji ipak teško zamisliv. Muzej mora elegantno je i smisleno rješenje na koje
Lučkoj upravi i urbanim planerima što prije valja usmjeriti pažnju.
Nove turističke atrakcije
All-year facility (npr.

akvarij, vodeni park,
pomorski muzej itd.)
Slika 36. Prijedlog prostornog uređenja istočne obale 2018. godine
Hotel u luci s garažnim

kapacitetom
Hotel koji radi cijelu

godinu, djelomično pod
baštinskom zaštitom.
Parking na više razina
za potrebe luke
Slika 37. Prijedlog prostornog uređenja istočne obale 2020. godine
41
Po gašenju poduzeća i napuštanju zgrade „Dalmacijavina“ u Starom Gradu na Hvaru 2015.
godine, ravnatelj Muzeja Staroga Grada Aldo Čavić Ministarstvu kulture RH upućuje zahtjev
za zaštitu zgrade „Dalmacijavina“, odnosno „Vinarije“, i za njen upis u Registar kulturnih
dobara, potaknut neminovnom privatizacijom građevine uslijed najave prodaje
„Dalmacijavina Split“ koja bi mogla dovesti do izmjena u izgledu i namjeni ovog nesumnjivo
važnog arhitektonskog ostvarenja i dijela identiteta jedne zajednice. U trenutku sastavljanja
spomenutog zahtjeva, točnije još od 2008. godine, postojala je ideja o prenamjeni dijela
ugasle „Vinarije“ u Interpretacijski centar za Starigradsko polje, koji bi turistima pružao
informacije o istom – nešto što je nemoguće izvesti ukoliko zgrada nije zaštićena. Dana 20. 7.
2015. godine rješenjem Ministarstva kulture zgrada Vinarije stavljena je pod preventivnu
zaštitu; 2019. godine grad Stari Grad otkupio je zgradu, ali – iako zamisao o
Interpretacijskom centru još postoji – dosad nisu napravljeni nikakvi nacrti niti je projekt
namjene zgrade do kraja jasan. Čavić u svom zahtjevu piše:
„Vinarija u Starome Gradu do danas nije promijenila izgled, a niti namjenu.

Impresivna je građevina na početku Starogradskog polja zaštićenog kao spomenik
kulture i upisanog na Listu svjetske baštine UNESCO. Spomenik je rane socijalističke
arhitekture, a svojim pročeljima od bijelog hvarskog kamena, okružena vinogradima,
jedna je od najljepših vinarija XX. stoljeća u Dalmaciji. Slijedom gore iznesenog
smatramo da je Vinariju u Starome Gradu potrebno hitno zaštititi kao kulturno
dobro.“62
Zahtjev je odobren, te prema ugovoru o kupoprodaji 7. 11. 2019. godine grad Stari Grad
postaje vlasnikom zemljišta površine 3.873 m², a koje uključuje zgradu vinarije i pripadajuće
manipulativno dvorište.63 Svakako je to dobra vijest s obzirom na to da grad za vinariju ima
određene planove, te cijeni njezinu vrijednost. Doduše, u trenutku pisanja ovog rada nikakvi
nacrti još nisu napravljeni, niti je sam projekt prenamjene zgrade u potpunosti jasan. Zasad,
ideja koja prednjači jest ona o prenamjeni dijela zgrade vinarije u turistički informacijski
punkt, koji bi posjetiteljima pružala informacije o Starogradskom polju, dok bi preostali dio
građevine bio u službi prerade grožđa i drugih poljoprivrednih kultura otoka Hvara.64
62
ČAVIĆ, A. (2015.), Zahtjev za zaštitu zgrade Vinarije u Starome Gradu i registraciju kao kulturno dobro
(Arhiva Muzeja Staroga Grada)
63
Izvadak iz zemljišne knjige, broj ZK uloška: 6872
64
Ovom se prilikom autorica rada zahvaljujem ravnatelju i kustosici Muzeja Staroga Grada Aldu Čaviću i Vilmi
Matulić, kao i mag. ing. aedif. Romeu Plenkoviću na ustupljenim materijalima.
42
Slika 38. Otpad u starogradskoj vinariji
Slika 39. Urušen krov
43
Slika 40. Satelitski snimak oštećenja
Obilazak zgrade „Dalmacijavina“ u Drnišu uistinu je jedinstven doživljaj nakon prethodno

posjećenih napuštenih vinarija u Splitu i Starom Gradu. Zanimljivo je svjedočiti aktivnom
životu i radu unutar još jednog elegantnog i maksimalno funkcionalno izvedenog Fabrisova
projekta dosad promatranom samo na starim fotografijama. S druge strane, ni drniška zgrada
„Dalmacijavina“, bez obzira na aktivnost unutar iste, nije bez svojih problema. Pri obilasku
postrojenja vidljiva su znatna oštećenja zidova i krovišta. Potrebno je investirati izvjesnu
količinu novca u sanaciju i obnovu zgrade, no u skoroj se budućnosti ne nazire takav plan. U
razgovoru s Tvrtkom Topićem, bivšim direktorom drniške vinarije, autorica doznaje za
planove iznesene nekoliko godina ranije od strane nove uprave „Dalmacijavina“, a koji se tiču
eventualnog rušenja cijelog interijera vinarije i prenamjene iste u hangar. Ovakve su zamisli
dovele do određenih razilaženja u vodstvu poduzeća.65 Stanje građevine, nažalost, upućuje na
to da će, ukoliko se u skoro vrijeme ne ulože sredstva u njezinu sanaciju ili barem u nastojanja
da se građevina kao vrijedno industrijsko ostvarenje preventivno zaštiti, doživjeti istu sudbinu
kao vinarije u Splitu i Starom Gradu. Vinarija će nastaviti raditi kao i do sada, dok god je taj
rad moguć, i dok oštećenja inspekcijom ne budu procijenjena kao visokorizična, nakon čega
će neminovno doći do napuštanja zgrade. Već sada, stoga, treba početi djelovati.
65
TOPIĆ, T. Osobni intervju. 27. 8. 2020.
44
Slika 41. Oštećenja u drniškoj vinariji
Slika 42. Dograđeno betonsko stubište
45
5. ZAKLJUČAK
Fabrisove vinarije u Splitu, Starom Gradu i Drnišu predstavljaju važan segment industrijskog
napretka druge polovice XX. stoljeća. Ove građevine među prvim su pravim dokazima
prodiranja europskih i svjetskih industrijsko-revolucionarnih utjecaja na ove prostore,
zahvaljujući kojima su se otvorila brojna radna mjesta te ubrzala i znatno poboljšala
proizvodnja. Često se poslijeratnoj arhitekturi pripaja epitet „socijalistička“, koji u puku
nerijetko priziva negativne konotacije, no tih se isključivih predrasuda treba riješiti. Štoviše,
arhitekturu moderne u konačnici ni ne trebamo opisivati kao socijalističku, ni kao
poslijeratnu, već kao revolucionarnu arhitekturu budućnosti kakvu je zamislio Stanko Fabris.
Često se javlja i sentiment „jeftinije je rušiti i graditi novo“ u kombinaciji s a priori

odbacivanjem svega što nije neosporni kandidat za ulazak u kategoriju „lijepe umjetnosti“.
Izuzetno je teško na razini društva provesti edukaciju i redefiniciju uopće pojma lijepog, no
činjenica jest da se u javnom prostoru sve više javljaju aktivističke tendencije spram očuvanja
arhitekture moderne (projekt Motel Trogir, serijal Hrvatske radio televizije „Betonski
spavači“, umjetničke intervencije i angažmani poput – Neli Ružić, Duška Boban…). Ipak,
valja opetovano naglašavati da je industrijska arhitektura dio ukupne arhitektonske produkcije
i samim time je jednako zanimljiva, odnosno, ne smije se dopustiti da utilitarna arhitektura
ostane u sjeni one „reprezentativne“.
Teško je i ne primijetiti činjenicu da se industrijska proizvodnja preselila iz turistički

atraktivnih gradova poput Splita i Staroga Grada u manje o turizmu ovisan Drniš, što nije
nužno negativno rješenje, no pravim se rješenjem može nazvati tek nakon što se zgrada u koju
je proizvodnja prebačena sanira i dovede u optimalno stanje, a napuštene, iznimno kvalitetne
tvornice prenamijene. Orijentiranost na turizam dvosjekli je mač, te se u nekoliko navrata
pokazala nedovoljno stabilnim osloncem za ukupne državne prihode. U žurbi da se stvori novi
sadržaj u smislu smještajnih jedinica, zaboravljamo na ono vrijedno što već imamo, i što se
isto tako može pretvoriti u izuzetno kvalitetan kulturni sadržaj, s odgovarajućim tretmanom i
prebacivanjem u dobre ruke kao preduvjetima.
46
6. POPIS LITERATURE
ALIHODŽIĆ, A., STAMATOVIĆ VUČKOVIĆ, S., AŠANIN, A. (2019.), „Stambeni

neboderi arhitekta Stanka Fabrisa: Doprinos urbanoj morfologiji i tipologiji kolektivnoga
stanovanja Podgorice“, u: Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 27 (1 (57)),
118-131
BAČIĆ, D. (1999.), „Prolegomena za opus arhitekta Stanka Fabrisa“, u: Prostor: znanstveni

časopis za arhitekturu i urbanizam, 7 (1), str. 93-112
BARTULOVIĆ, H., UCHYTIL, A., ŠERMAN, K. (2013.), „Tri stambena sklopa arhitekta
Stanka Fabrisa u Splitu iz 1960-ih, u: Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam,
21 (2 (46)), str. 248-259
BOBAN, D. Osobni intervju. 19. 4.2019.
BOTIĆ, M. (2016.), Revitalizacija objekta „Dalmacijavino“. Diplomski rad. Split: Fakultet

građevinarstva, arhitekture i geodezije
DRAGIĆ, B. (2018.), „Sjećanja“, u: „130 godina organiziranoga vinogradarstva i vinarstva

u Bosni i Hercegovini“. Monografija. Mostar: Federalni agromediteranski zavod
GALOŠIĆ, P. (2014.), Occupy Dalmacijavino. Diplomski rad. Split: Fakultet građevinarstva,

arhitekture i geodezije
GORŠIĆ, M. (2001.), „Uvod“, u: Grad za 21. stoljeće – prvi hrvatski simpozij o preobrazbi
industrijskog naslijeđa u novu urbano-pejsažnu scenografiju (Karlovac, 20. - 21. lipnja
2000.)“, (ur.) Mirjana Goršić. Karlovac: Društvo arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac
ILIĆ, M. (2018.), „“Izvorne boje nisu bile po volji Splićanima, pa je morao smisliti nove“:
Fabrisovom neboderu vraćen izvorni izgled“, 13. 10. 2018. <
https://slobodnadalmacija.hr/split/39-izvorne-boje-nisu-bile-po-volji-splicanima-pa-je-
arhitekt-morao-izmisliti-nove-39-fabrisovom-neboderu-vracen-izvorni-izgled-569887>
JURIĆ, Z., VUKADIN, A. (2009.), „Analiza polemika o zgradi Željpoha u Zagrebu 1961. –
1964. godine“, u: Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 17 (1 (37)), str.
128-145
47
KRANJČEVIĆ BATALIĆ, T. (2014.), „Fabrisovo Dalmacijavino propada“, 27. 10. 2014. <
http://pogledaj.to/arhitektura/fabrisovo-dalmacijavino-propada/ > (konzultirano: 14. 8. 2020.)
KRANJČEVIĆ BATALIĆ, T. (2012.), „Jugoplastika 23.11.1952 – 23.11.2012“, 23. 11. 2012.

< https://pogledaj.to/drugestvari/jugoplastika-23-11-1952-23-11-2012/ > (konzultirano: 16. 8.
2020.)
KRSTIĆ IVANIŠEVIĆ, V. (2019.), „Masterplan Kopilice i Istočne obale“, 19. 3. 2019.

<https://radio.hrt.hr/radio-split/clanak/masterplan-kopilice-i-istocne-obale/193663/>
MARASOVIĆ, K., MARASOVIĆ, J., MARČIĆ, V., PEROJEVIĆ, S. (2002), „Prostorni

razvoj rta Bačvice“, u: Babić, I., Milošević, A. & Rapanić, Ž. (ur.) Zbornik Tomislava
Marasovića. Split : Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, str. 485-507
MAROVIĆ, T. (2018.), „Nevjerojatna devastacija bisera splitske arhitekture: želio bolji

pogled pa otukao kulturno dobro!?“, 11. 12. 2018.
<https://slobodnadalmacija.hr/split/nevjerojatna-devastacija-bisera-splitske-arhitekture-zelio-
bolji-pogled-pa-otukao-kulturno-dobro-579356> (konzultirano 10. 8. 2020.)
MATEJČIĆ, B. (2012.), „Ferimport se ruši!“, 23. 3. 2012.

<http://pogledaj.to/arhitektura/ferimport-se-rusi/> (konzultirano: 30. 8. 2020.)
PALADINO, Z. (2009.), „Zaštita zagrebačke industrijske baštine izradbom konzervatorskih

elaborata Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu“, u: Godišnjak
zaštite spomenika kulture Hrvatske, 33/34, str. 147-172
PERETIĆ, M. (1958.), „Principi vinifikacije naših industrijskih vinara“, u: Agronomski

glasnik: Glasilo Hrvatskog agronomskog društva, 6 (4), str. 212-222
PEROJEVIĆ, S. (2015.), Konzervatorski elaborat zgrade Dalmacijavina. Split: Lučka uprava

Split
POPOVIĆ, S. (2017.), „Koliko je maslina potrebno da...? Valorizacija arheoloških nalazišta u

Starogradskom polju“, u: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 11 (2), str. 577-599
POPOVIĆ, S. (2015.), Konzervatorska podloga kulturnog krajolika Starogradsko polje:

Knjiga II – Arheološka baština. Elaborat. Zagreb – Stari Grad (Arhiva Muzeja Staroga Grada)
48
SVEDRUŽIĆ ŠEPAROVIĆ, I. (2013.), „Istočna obala Splita – kronologija zbivanja“, u:
Kulturna baština, 39, str. 295-304
ŠIMPRAGA, S. (2017.), „Svi su graditeljski slojevi jednakovrijedni“, 22. 11. 2017. <
https://vizkultura.hr/intervju-sandi-bulimbasic/> (konzultirano: 12. 8. 2020.)
ŠIMPRAGA, S., BODROŽIĆ., N., BUTKOVIĆ-MIĆIN, L. (Udruga Slobodne veze). Osobni

intervju. 1. 6. 2020.
TOPIĆ, T. Osobni intervju. 27. 8. 2020.
TUŠEK, D. (2011.), „SPLIT: Arhitektura 20. stoljeća – vodič“. Split: Fakultet građevinarstva,
arhitekture i geodezije
ŽANKO, V. (1961.), „Industrijalizacija dalmatinskog vinarstva“, u: Agronomski glasnik:

Glasilo Hrvatskog agronomskog društva, 11 (1), str. 3-10
-bz-, „Vinovod od podruma do obale“, Slobodna Dalmacija, 4. studenog 1958.
ČAVIĆ, A. (2015.), Zahtjev za zaštitu zgrade Vinarije u Starome Gradu i registraciju kao
kulturno dobro (Arhiva Muzeja Staroga Grada)
Izvadak iz zemljišne knjige, broj ZK uloška: 6872
iC consulenten Ziviltechniker Gesmbgh (2020), „Masterplan - studija za područje Istočne

obale i Kopilicu“. Integrirani razvojni plan. Beč: Europska banka za obnovu i razvoj
https://www.dalmacijavino.hr/o-nama/ (konzultirano: 18. 8. 2020.)
http://www.d-a-z.hr/hr/vijesti/marko-sancanin-i-azra-suljic-turisticki-potencijali-industrijske-
i-rudarske-bastine-rase-i-labina,4725.html (konzultirano: 10. 8. 2020.)
https://stari-grad.hr/?show=11437&nid=71919 (konzultirano: 14. 8. 2020.)
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=5810 (konzultirano: 31. 8. 2020.)
49
7. POPIS SLIKOVNIH PRILOGA
Slika 1. Zgrada zagrebačkog „Ferimporta“ („Željpoha“) (Izvor: Hela Vukadin Doronjga,

„Projekt Oficirskog doma Vladimira Turine u Zagrebu iz 1937. godine, promatran u
kontekstu više autorskih pristupa (1911. – 1964.)“, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti,
32, 305-318, str. 312)
Slika 2. Zgrada na uglu Trga M. Pavlinovića i Bijankinijeve ulice u Splitu, detalj

(Izvor: Ostarchitektur <http://www.ostarchitektur.com/Kroatien_Split.html> preuzeto: 30. 8.
2020.)
Slika 3. Višestambena osmerokatnica u Ulici grada Vukovara u Zagrebu (Foto: Mirna
Pibernik)
Slika 4. Neboder na križanju Držićeve ulice i Ulice kneza Višeslava u Splitu, detalj
(Izvor: Pogledaj.to < http://pogledaj.to/arhitektura/a-boja-fasade-dajte-onu-koja-je-na-akciji/>

preuzeto: 30. 8. 2020.)
Slika 5. Neboderi na Glavičinama u Splitu (Foto: Goran Leš)
Slika 6. Osnovna škola Kralja Zvonimira, Seget Donji, južna strana
(Izvor: Facebook < https://www.facebook.com/OSkraljaZvonimira/> preuzeto: 31. 8. 2020.)
Slika 7. Osnovna škola Kralja Zvonimira, Seget Donji, sjeverna strana
(Izvor: Google Karte <https://goo.gl/maps/THRptAzYfhCciQc48> preuzeto 31. 8. 2020.)
Slika 8. Vinarija „Vrgorka“, Vrgorac
(Izvor: Vrgorac.hr <http://arhiva.vrgorac.hr/images/stories/clanci/Vinarija.jpg> (preuzeto: 31.

8. 2020.)
Slika 9. Pregled opusa Stanka Fabrisa (Izvor: Dubravko Bačić, „Prolegomena za opus
arhitekta Stanka Fabrisa“, u: Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 7 (1),
93-112, str. 101
Slika 10. Tlocrtni prikaz kuće Katalinić (1885.-1945.) Branislava Trifunovića (Izvor:
Snježana Perojević, „Konzervatorski elaborat zgrade Dalmacijavina“. Split: Lučka uprava
Split, 2015., str. 7)
50
Slika 11. Pogled iz luke na dvije kuće Katalinić i Katalinića brig (Izvor: Privatna kolekcija)
Slika 12. Kuća katalinić – Vinarija i vila Katalinić (Izvor: Ivana Svedružić Šeparović,
„Istočna obala Splita – kronologija zbivanja“, u: Kulturna baština, 39, 295-304, str. 303)
Slika 13. Zapadno pročelje prije dogradnji

(Izvor: Dalmacijavino < https://www.dalmacijavino.hr/o-nama/> preuzeto: 1. 6. 2020.)
Slika 14. Zapadno pročelje danas

(Izvor: Pixsell i Ivo Čagalj za Poslovni < https://www.poslovni.hr/domace/viro-grupa-
zainteresirana-za-dalmacijavino-290463> preuzeto: 1. 6. 2020.)
Slika 15. Faze izgradnje (Izvor: Petra Galošić, „Occupy Dalmacijavino“. Diplomski rad. Split:
Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, 2014., str.5)
Slika 16. Tlocrt Branislava Trifunovića južne dogradnje (Izvor: Snježana Perojević,
„Konzervatorski elaborat zgrade Dalmacijavina“. Split: Lučka uprava Split, 2015., str. 18)
Slika 17. Tlocrt Branislava Trifunovića istočne dogradnje (Izvor: Snježana Perojević,
„Konzervatorski elaborat zgrade Dalmacijavina“. Split: Lučka uprava Split, 2015., str. 20)
Slika 18. Zapadni ulaz (Foto: Lea Tomić)
Slika 19. Sjeverni ulaz (Foto: Lea Tomić)
Slika 20. Pogled na sjever iz laboratorija (Foto: Lea Tomić)
Slika 21. Montažno stubište u zapadnom dijelu dilatacije (Foto: Lea Tomić)
Slika 22. Stanje kod sjevernog ulaza (Foto: Lea Tomić)
Slika 23. Grafiti na nadgradnji (Foto: Lea Tomić)
Slika 24. Svečano otvorenje starogradske vinarije (Izvor: Muzej Staroga Grada)
Slika 25. Vinarija danas (Foto: Lea Tomić)
Slika 26. Dvorište vinarije (Foto: Lea Tomić)
Slika 27. Gornja etaža (Foto: Lea Tomić)
Slika 28. Vinski laboratorij (Foto: Lea Tomić)
51
Slika 29. Nacrti prizemlja i prvog kata (Izvor: Romeo Plenković, mag. ing. aedif.)
Slika 30. 3-D vizualizacija vinarije (Izvor: Romeo Plenković, mag. ing. aedif.)
Slika 31. Drniška vinarija 1960. godine (kolorizirano) (Izvor: Davor Gaurina, Joško
Zaninović, „Drniš na starim grafikama, razglednicama i fotografijama“, Drniš, 2010., str. 114)
Slika 32. Drniška vinarija danas (Foto: Lea Tomić)
Slika 33. Unutrašnjost vinarije nekad (Foto: Lea Tomić)
Slika 34. Tlocrt prvog kata (Izvor: Antonia Vucić, „Vinarija Drniš“. Seminarski rad. Zagreb:
Arhitektonski fakultet, 2017., str. 4)
Slika 35. Rješenje „Occupy Dalmacijavino“ Petre Galošić (Izvor: Petra Galošić, „Occupy
Dalmacijavino“. Diplomski rad. Split: Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, 2014.,
str. 25)
Slika 36. Prijedlog prostornog uređenja istočne obale 2018.
(Izvor: Radio Split <https://radio.hrt.hr/radio-split/clanak/masterplan-kopilice-i-istocne-

obale/193663/ > preuzeto: 1. 6. 2020.)
Slika 37. Prijedlog prostornog uređenja istočne obale 2020. (Izvor: iC consulenten
Ziviltechniker GesmbH, „Masterplan-studija za područje Istočne obale i Kopilicu“. Integrirani
razvojni plan. Beč: Europska banka za obnovu i razvoj, 2020., str. 24)
Slika 38. Otpad u starogradskoj vinariji (Foto: Lea Tomić)
Slika 39. Urušen krov (Foto: Lea Tomić)
Slika 40. Satelitski snimak oštećenja

(Izvor: Google Karte < https://goo.gl/maps/aeiHWAF45AhJ1Rdd9> preuzeto 12. 8. 2020.)
Slika 41. Oštećenja u drniškoj vinariji (Foto: Lea Tomić)
Slika 42. Dograđeno betonsko stubište (Foto: Lea Tomić)
52
SAŽETAK
Industrijsku baštinu Republike Hrvatske potrebno je mapirati, historizirati i zaštititi, te u

idealnome slučaju kroz daljnji razvoj događanja revitalizirati. Započeti valja eliminacijom
negativnih konotacija u diskursu o socijalističkoj, odnosno poslijeratnoj gradnji, koja je bila i
ostaje od velikog značaja za cijelu zajednicu. Građevine koje su, iako ni u vrijeme izgradnje
nije manjkalo kritičara, za tadašnje generacije značile napredak, stabilan izvor prihoda i
zajedništvo, danas su, u problematičnoj eri privatizacije, ili u potpunosti zanemarene i
porušene, ili na samom rubu propadanja. Rad donosi pregled triju različitih vinarija splitskog
arhitekta Stanka Fabrisa, nastalih krajem pedesetih, odnosno početkom šezdesetih godina
prošloga stoljeća. Vinarije u Splitu, Starom Gradu na Hvaru i Drnišu tri su primjera
industrijske baštine u različitim stanjima propadanja, iako su dvije, one u Splitu i Starom
Gradu, stavljene pod preventivnu zaštitu. No, unatoč formalnoj zaštiti, jasno je da ova zdanja
nisu u ništa manjoj opasnosti, a u starogradskom slučaju isto vrijedi i za UNESCO-m
zaštićeno Starogradsko polje, uz koje se vinarija nalazi. Drniška vinarija, za razliku od ostale
dvije, napuštene 2011. i 2015. godine, još uvijek radi, ali u njenoj su unutrašnjosti vidljiva
brojna oštećenja koja upućuju na neizbježnu istu sudbinu. Završni rad nastoji donošenjem
postojećeg stanja Fabrisovih vinarija i iznošenjem nekih od prijedloga očuvanja i
revitalizacije istih doprinijeti proceduri u kojoj povjesničari umjetnosti, pa i umjetnici sa
svojim intervencijama, mogu kroz podizanje javne svijesti učiniti neopisivo mnogo za
hrvatsku industrijsku baštinu.
Ključni pojmovi: industrijska arhitektura, industrijsko naslijeđe, Stanko Fabris, Dalmacijavino
53
A LOOK AT MODERN INDUSTRIAL ARCHITECTURE TODAY – SELECTED
WORKS BY STANKO FABRIS
ABSTRACT
This paper aims to join, or perhaps even start a new line of discourse with regards to post-war
industrial architecture and its treatment in Croatia today. Not a lot has been written about the
visionary architect Stanko Fabris's accomplishments, which reflect his thorough
understanding and application of architectural and design trends of the period. In addition to
designing housing complexes and public buildings of refined appearance and high
functionality, his work in industrial architecture astounds, to the degree of two of Fabris's
wineries in Dalmatia being recognized as cultural heritage. The wineries in Split, Stari Grad
and Drnis, however, are in various states of disrepair, and more than formal protection is
needed to make sure these magnificent structures remain standing. In this thesis, a detailed
evaluation of the sites is given, as well as insights into possible modes of revitalizing the
structures in ways that also benefit the local communities. With the passage of time, the
stigma around all of that which was created in the spirit of socialism, or simply built in that
time, should and is fading, while also segueing into a different struggle brought on by the era
of privatization. There is a growing number of platforms today for art historians, and even
artists, to use to raise awareness and attempt to redefine the very notion of heritage.
Keywords: industrial architecture, industrial heritage, Stanko Fabris, Dalmacijavino
54
Obrazac A.Č.
FILOZOFSKI FAKULTET
IZJAVA O AKADEMSKOJ ČESTITOSTI
kojom ja, Lea Tomić, kao pristupnica za stjecanje zvanja sveučilišne prvostupnice Engleskog
jezika i književnosti i Povijesti umjetnosti, izjavljujem da je ovaj završni rad rezultat
isključivo mojega vlastitoga rada, da se temelji na mojim istraživanjima i oslanja na
objavljenu literaturu kao što to pokazuju korištene bilješke i bibliografija. Izjavljujem da niti
jedan dio završnog rada nije napisan na nedopušten način, odnosno da nije prepisan iz
necitiranoga rada, pa tako ne krši ničija autorska prava. Također izjavljujem da nijedan dio
ovoga završnog rada nije iskorišten za koji drugi rad pri bilo kojoj drugoj visokoškolskoj,
znanstvenoj ili radnoj ustanovi.
Split, 8. rujna 2020.
Potpis
55
Obrazac I.P.
FILOZOFSKI FAKULTET
IZJAVA O POHRANI ZAVRŠNOG RADA U DIGITALNI REPOZITORIJ

FILOZOFSKOG FAKULTETA U SPLITU
Student/ica: Lea Tomić

Naslov rada: Odnos prema industrijskoj arhitekturi moderne danas na odabranim primjerima
arhitekta Stanka Fabrisa
Znanstveno područje: Humanističke znanosti
Znanstveno polje: Povijest umjetnosti
Vrsta rada: Završni rad
Mentorica rada: Kristina Babić, pred.
Članovi Povjerenstva:
dr. sc. Željko Peković, prof. (predsjednik Povjerenstva)
Kristina Babić, pred. (članica Povjerenstva)
doc. dr. sc. Dalibor Prančević (član Povjerenstva)
Ovom izjavom potvrđujem da sam autorica predanog završnog/diplomskog rada i da sadržaj

njegove elektroničke inačice u potpunosti odgovara sadržaju obranjenog i nakon obrane
uređenog rada. Slažem se da taj rad, koji će biti trajno pohranjen u Digitalnom repozitoriju
Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu i javno dostupnom repozitoriju Nacionalne i
sveučilišne knjižnice u Zagrebu (u skladu s odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i
visokom obrazovanju, NN br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11,
94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17), bude:
a) u otvorenom pristupu
b) dostupan studentima i djelatnicima FFST
c) dostupan široj javnosti, ali nakon proteka 6 / 12 / 24 mjeseci (zaokružite odgovarajući broj
mjeseci).
56
U slučaju potrebe (dodatnog) ograničavanja pristupa Vašem ocjenskom radu, podnosi se
obrazloženi zahtjev nadležnom tijelu u ustanovi.
Split, 8. rujna 2020.
Potpis studentice:
57

Odnos Prema Industrijskoj Arhitekturi Moderne Danas Na Odabranim Primjerima Arhitekta Stanka Fabrisa (Završni Rad)

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Odnos Prema Industrijskoj Arhitekturi Moderne Danas Na Odabranim Primjerima Arhitekta Stanka Fabrisa (Završni Rad)

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUČILIŠTE U SPLITU

ODNOS PREMA INDUSTRIJSKOJ ARHITEKTURI MODERNE DANAS NA

Odsjek za povijest umjetnosti

ODNOS PREMA INDUSTRIJSKOJ ARHITEKTURI MODERNE DANAS NA

Lea Tomić Kristina Babić, pred.

Split, rujan 2020.

1.1. Metodologija istraživanja …………………………………………………...…… 2

2. NASLIJEĐE ARHITEKTA STANKA FABRISA ................................................................4

2.1. Opus Stanka Fabrisa……………………………………………………………… 7

3. INDUSTRIJSKA ARHITEKTURA HRVATSKE MODERNE – ODABRANI PRIMJERI

3.1. Zgrada „Dalmacijavina“ u Splitu ……………………………………………… 15

3.2. Zgrada „Dalmacijavina“ u Starome Gradu na Hvaru …………………………...26

3.3. Zgrada „Dalmacijavina“ u Drnišu ……………………………………………… 32

4. VALORIZACIJA FABRISOVE INDUSTRIJSKE ARHITEKTURE MODERNE …..... 36

6. POPIS LITERATURE …………………………………………………………………… 46

7. POPIS SLIKOVNIH PRILOGA …………………………………………………………. 49

„Industrijska arhitektura možda ponajbolje dočarava koliki je značaj industrija

Na splitskom području svijest o industrijskoj baštini 2012. godine podiže umjetničko-kustoski

1.1. Metodologija istraživanja

U radu koji slijedi korištene su informacije prikupljene kroz obilazak i fotodokumentaciju

Dokumentacija o starogradskoj vinariji uključuje zahtjev za njenu zaštitu upućen Ministarstvu

Prilikom istraživanja drniške zgrade „Dalmacijavina“ vođeni su razgovori s bivšim

Istraživačkom dijelu rada prethodi širi prostorno-povijesni kontekst, pregled ukupnog

Iz činjenice da ne postoji nikakva monografija, nikakav sintezni prikaz Fabrisovih ostvarenja

Zgrada zagrebačkog „Ferimporta“ („Željpoha“) vjerojatno najbolje ilustrira Fabrisov trnovit

Slika 1. Zgrada zagrebačkog „Ferimporta“ („Željpoha“)

Slika 3. Višestambena osmerokatnica u Ulici grada Vukovara u Zagrebu

Slika 5. Neboderi na Glavičinama u Splitu

„S uspjehom je u krševit dalmatinski krajolik uklopio četverorazrednu osnovnu školu

Slika 6. Osnovna škola Kralja Zvonimira, Seget Donji, južna strana

Budući da su u fokusu istraživanja ovoga rada odabrani primjeri Fabrisove industrijske

 Vinarija Stari Grad, 1949./1952.

 Vinarija Drniš, 1955.

 Vinarija Vrgorac („Vrgorka“), 1957.

 Vinarija Mostar (BiH), 1956/57.

 Vinarija Gruda, Dubrovnik, 1956/58.

 Vinarija Zadar, 1956/60.

 Vinarija Split, 1958/60.

 Vinarija Vis, 1959.

 Vinarija Metković, 1960.

 Vinarija Vršac (SRJ), 1963/69.

 Vinarija Poreč („Plava laguna“), 1979.

 Vinarija Đakovo, 1981.

 Vinarija Đakovica (SRJ), 1981.

 Vinarija Osijek, 1982.

 Vinarija Drače, Pelješac (?)

 Vinarija Mljet (?)

 Vinarija Čitluk (BiH), (?)

 Vinarija Bitola (Makedonija), (?)

 Vinarija Suva Reka (SRJ), (?)

 Vinarija Blace, Prokuplje, projekt

 Vinarija Irig (SRJ), projekt

 Vinarija Kuršumlija (SRJ), projekt

 Vinarija Kutjevo, projekt

 Vinarija Leskovac (SRJ), projekt

 Vinarija Ljubljana (Slovenija), projekt

 Vinarija Šabac (SRJ), projekt

 Tvornica „Jugovinil“ (s I. Vitić, M. Polletti, N. Vitić i H. Bilinić), Kaštel Sućurac,

 Tvornica AP „Badel“ Zagreb, 1966/69.

 Tvornica BAP „Badel“ Zagreb, 1972/73.

 Tvornica BAP „Dalmacijavino“ Split, 1976.

 Tvornica AP „Dalmacijavino“ Split, 1979.

3. INDUSTRIJSKA ARHITEKTURA HRVATSKE MODERNE – ODABRANI