Vasko Popa : ,,Konj”

Pojavnost ovozemaljskih stvari u pjesničkoj imaginaciji dobija metaforičko I simbolično značenje. Takav je
slučaj I sa ciklusom pjesama Spisak Vaska Pope. Taj spisak živih I neživih stvari zapravo je metaforično viđenje,
gotovo egzistencijalističko, različitih životnih situacija I različitih životnih (ne)prilika bilo da pjesnik pjeva o
životinji, biljci ili nekom predmetu.
Postoji li ljepše slike od slike konja u trku? Energija skladnih pokreta mišića, griva što vijori, snaga, sloboda,
ponos, moć…No, u očima Popinog konja nema sjaja, u njima se ,,tuga zatvorila u krug”. On nije slobodan I
moćan, zauzdao ga je I njime upravlja čovjek (,,između vilica čovek mu se nastanio”). Pokušaj pobune, stabljika
kukuruza koju je pokušao da pregrize, za ishod je imao samo ukus krvi I nemoći u ustima, tu gdje ,,žulja” uzda koja
ga okreće, usmjerava, zaustavlja, sputava, ništi slobodu. Uzaludnost pobune istaknuta je stihom ,,Davno je to bilo”.
Otpor je uzaludan, sloboda je izgubljena, ostaje samo tuga, pomirenost sa sudbinom, bezizlaznost, ropstvo I težak
svakodnevni rad. Krug nije samo krug mračne tuge u očima, krug je I drum bez kraja po kome treba cijelu zemlju
vući – strašan teret. Gonjen bičem, on juri, u trku izgleda kao da ima osam nogu, ukroćena snaga, uskraćena
sloboda, tragična sudbina, uzaludnost.
Ova pjesma me zamisli pred gotovo zastrašujućim pitanjem: da li je ovo I sudbina čovjekova, da cijelog
života vuče, trči I radi u krug? Ko nas usmjerava I ko upravlja našim ,,uzdama”? Da li se u sudbini svakog čovjeka I
svakog živog bića na zemlji krije po jedan Sizif? Ako jeste, čemu sve? Ne želim da vjerujem u to.

Vasko Popa: ,,Patka”

,,Patka” je uvodna pjesma ciklusa ,,Spisak” koja, na prvo čitanje, smislom I simbolikom asocira na
Bodlerovog ,,Albatrosa”.
U svega dvanaest stihova, Popa je uspio da stvori metaforičnu sliku bića (čovjeka) koje se ne
snalazi u okruženju u kojem se našlo. Kao I albatros ,,na tlu sputan I zemlji nevičan”, patka je istrgnuta iz svog
prirodnog ambijenta, na zemlji, u prašini se gega nespretna I smiješna. Koliko je, u ovom našem svijetu, bića koje
se ne osjećaju dobro tu gdje jesu, koje je život smjestio u ambijente kojima ne pripadaju I kojima su nametnuti
uslovi života koje oni nijesu željeli ni izabrali? Koliko je onih kojima je neizbježni kraj za petama, koji slute iza sebe
strašnog egzekutora, ,,trsku koja misli”( u ovom slučaju čovjeka) koji će ih stići I odlučiti njihovu sudbinu?
A bilo je I lijepih dana. Njeno tijelo pamti dodir vode I smijeh riba I doba kad je, spretna I
zadovoljna u svom svijetu, znala ,,ogledala da ore”. Time je njena tragičnost, usamljenost i bezizlaznost još veća.
Njen hod po prašini je hod po mukama ka neizbježnom kraju – smrti.
Više je nego jasna aluzija na čovjeka I simbolika pjesme. U ovom svijetu mnogo je onih koji ,, u
bokovima svojim nose nemir voda” I koji se sporo I nespretno gegaju ka svom kraju neprilagođeni životu I
izazovima koje on nosi I u koje nas smiješta. Ili je pjesnik želio da nas zamisli, da se zapitamo da li smo toliko
nebitni I ništavni da naš život podsjeća na smiješni hod patke po prašini (u koju se svi, prije ili kasnije, vraćamo)?