Odsjek za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnosti naroda Bosne i

Hercegovine

Esej iz predmeta Svjetska književnost od klasicizma do postmoderne

Tema: Ruski književni klasici

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, slavni ruski pripovijedač i romansijer, jedan je od najvećih

reformatora romana. Kao rodonačelnik psihološkog romana znatno je uticao na razvoj
moderne proze. Pripada visokom realizmu koji je obiljležen unošenjem ideološke, etičke,
religijske i filozofske problematike u književnost. Njegovo djelo „Zločin i kazna“ govori o
Rodionu Romanoviču Raskoljnikovu, ubistvu koje je počinio, motivima ubistva i
posljedicama. Čitavo djelo izgrađeno je na ovoj fabuli o ubistvu, a struktura na principu
konfliktnosti, jer je glavni junak u sukobu sa svijetom i sa samim sobom.

„Zločin i kazna“ predstavlja sintezu raznih osobina romanesknog žanra. Ovo je kriminalni
roman, jer govori o junaku ubici i o traganju policije za njim. Također je i psihološki roman,
jer se likovi u romanu razotkrivaju analizom psihičkih stanja i njihovih ponašanja i to uz
pomoć unutrašnjih monologa, diskusija i snova. Ima elemente i filozofskog romana, jer nosi
ideju glavnog junaka objašnjenu u članku „O zločinu“. Obuhvata život u sirotinjskim
četvrtima, prostituciju, alkoholizam i socijalnu obespravljenost, pa je ovo i socijalni roman.

Radnja se odigrava u Rusiji tokom XIX veka (smeštena je u Sankt Peterburg). Vrijeme radnje
je zgusnuto na devet ipo dana, a ostatak je raspoređen na Raskoljnikovo suđenje i njegov
dolazak u Sibir. Ovime se dobija na dinamici, a upravo ovo sažimanje vremena jeste jedna od
odlika moderne proze. Sam ambijent u kome se kreće glavni junak, prostor u knjizi, maleni i
skučeni stan, opisuje njega i njegovo ponašanje. Na primer, soba u kojoj živi liči na mrtvački
sanduk. To govori o tjeskobi i nelagodnosti koju on osjeća. Ulica, krčma, trg, most – sve
ukazuje na mračnu atmosferu.

Ideja o ubistvu starice Aljone Ivanovne, zelenašice, pojavila se kod Raskoljnikova nakon
njegove prve posjete njoj, a kasnije je tu ideju čuo i u kafani. Okolnosti pod kojima on živi
upućuju na ubistvo sudbinskom neminovnošću. Prije ubistva dobija pismo od majke u kom ga
ona obavještava da će se njegova sestra Dunja udati za čoveka koga ne voli, Lužina. Tom
udajom ona će olakšati tešku finansijsku situaciju u kojoj se nalaze. Dunja želi da se
nesebično žrtvuje za brata.

Motivacija, sa kojom je našao moralno opravdanje ubistva, sudara se sa podsvjesnim u njemu

i sa sredinom koja ubistva ne prihvata. To se ispoljava kroz njegovu bolest i bunilo, kao i kroz
snove. Jednom je sanjao kako sjekirom udara staricu, a ona mu se smije u lice. Taj njen
smijeh odgovor je na borbu između običnog i neobičnog čovjeka koja je u njemu sve vrijeme.
Kao da starica likuje nad njegovom nesposobnošću da nosi težak teret ubistva. Njegova
dilema i stalno preispitivanje sopstvenih mogućnosti i granica ukazuju na njegovu nesigurnost
i slabost.

Na kraju se sam prijavljuje policiji. Dunji kaže da je odlučio da se prijavi zbog svoje slabosti i
nedarovitosti, iako je ubijeđen da zločin nije počinio i ne kaje se zbog ubistva. Zato se ovaj
njegov postupak predavanja može shvatiti kao poslednji pokušaj da povrati izgubljeno
dostojanstvo. Smatra da je ubio princip, a ne babu, nju je ubio đavo. Po tome se on razlikuje
od zločinaca Svidrigajlovog tipa. Svidrigajlov je, za razliku od Raskoljnikova, sladostrasnik,
ubija iz sebičnih razloga, ali se posle toga i kaje, što dokazuje samoubistvo i halucinacije.

Tihi Don je jedno od najmonumentalnijih djela svjetske literature i ne može se podvesti pod
jedan žanr. To je prije svega povijesni roman, koji prikazuje rusko društvo u jednom od
najvažnijih trenutaka u povijesti Rusije – u vrijeme Revolucije 1917., a i politički jer se bavi
političkim previranjima i sukobima između monarhista i komunista. Najveći dio knjige
posvećen je opisivanju Istočno bojište na kraju Prvog svjetskog rata i građanskog rata 1917,
kao i mukotrpnoga života donskih Kozaka te se može smatrati ratnim i socijalnim romanom.
Strasti i emocionalna preživljavanja glavnih junaka opisana su vrlo detaljno, pa je Tihi Don
dobio i psihološku notu. Kao glavni motiv romana, ističe se nekonvencionalna veza između
Grigorija Melehova i Aksinje, što romanu daje ljubavni karakter. Na kraju, sam naziv djela
nagovještava da pisac posebnu pažnju posvećuje opisima prirode – tihog Dona i mirne stepe,
ravnodušnih nad teškom kozačkom sudbinom.

U osnovnoj temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U knjizi je
paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa u Rusiji u Tolstojevo vrijeme.
Njegova razmišljanja iskazana su kroz lik Levina u kojega možemo uočiti velikih sličnosti sa
piscem. Kroz Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije, svoju ljubav
i vjeru, događaje oko rođenja svojga djeteta kao i unutrašnji život i polemike, muke svoje
savjesti, razmišljanja o smislu života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za
dobro. Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike zasjenio osnovnu
temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik- preljub.

Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno negativan. Ona
je trebala biti žena bludnica koja cinično uživa u boli koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj
je odustao od takve koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu čija
je jedina želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je, odluči skončati život.
Po Tolstojevu shvaćanju, brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje
ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugrožavanje najljudskijih i najplemenitijih
težnji.

Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaže da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz
Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on optužuje njen postupak
ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za sebe, ali vjerojatno ima dva odgovora. Toliko
je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi do izražaja u sredini u kojij se kreću visoke
peterzburške ličnosti koje obalatno osuđuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv
nje. U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja nedjela učinila
potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.
Rat i mir epski je roman Lava Nikolajeviča Tolstoja objavljen između 1865. i 1869. Prikazuje
rusko društvo tijekom Napoleonovog razdoblja. Smatra se jednim od dva Tolstojeva remek-
djela uz Anu Karenjinu te je jedan od najvećih romana u povijesti književnosti.

Iako se roman na prvi pogled čini kao istorijski, ali i ratni roman, jer detaljno opisuje političku
situaciju i samo ratovanje za vreme Napoleonskih ratova, tj. francusko – ruskih ratova, ovaj
roman zapravo je sociološki, jer detaljno analizuje tadašnje rusko društvo. Roman je takođe i
psihološki, jer se u tančine bavi analizom pojedinih likova. Ti likovi prolaze kroz svoje
psihološke promjene, sazrijevanja, mijenjanja pogleda na društvo i svijet, ali i lične analize,
propitivanja, traženja smisla i filozofskih razmišljanja o čoveku, pojedincu i biti života. Zbog
svega ovoga – i prikaza rata, politike, društva, ličnih opservacija, filozofskih propitivanja i
pitanja morala, ovaj roman opsežno je remek-djelo, sasvim savremeno za vrijeme u kojem je
nastalo, a do danas nije pronašao svog premca. U njemu Tolstoj ponajviše preispituje
djelovanje masa i pojedinaca na tok historije, ali i djelovanje društvenih događaja, ponajviše
propagande i opšteg vjerovanja na pojedinca. Tolstoj u njemu zaključuje da pojedinci
započinju revolucije koje mijenjaju svet, ali za većinu ljudi je društvena promjena ono što
utiče na njih, bez njihove slobodne volje u svemu tome.

Emir Sivac