SVJETSKA POVIJEST XX. st.

1. SVIJET DO POČETKA 1. SVJETSKOG RATA

Do početka 20. st. svjetske sile bile su opterećene u svojim međusobnim odnosima pitanjima
podjele kolonija, odnosno imperijalističkom politikom. Završetkom podjele svijeta i rješavanjem
pitanja odnosa u prekomorskim krajevima one se ponovno okreću Europi. Rješenje kolonijalnih
sukoba između Engleske i Francuska donijelo je njihov međusobni sporazum, London je uspio
razgraničiti svoje interesne sfere s Rusijom u Aziji, a preostali su sukobi između Njemačke i
Francuske, te Austrije i Rusije. Njemačka je smatrala da nije u novoj podijeli svijeta dobila onoliko
kolonija koliko bi odgovaralo njenom položaju u Europi, a to je pripisivala tome da u vrijeme
kolonijalnih osvajanja nije imala jaku mornaricu. Želja za stvaranjem velike flote potakla je
Njemačku da 1900. g. donese Zakon o floti. Kako je Engleska u to vrijeme počela s gradnjom
modernih ratnih topovnjača (dreadnoughta), započela je utrka u naoružanju između Njemačke i
Engleske.

Zaoštreni odnosi između Njemačke i Engleske dodatno su se pogoršali dvjema krizama u

Maroku, koji je Francuska uz pristanak Engleske htjela uključiti u svoju kolonijalnu sferu. Prva
marokanska kriza izbila je 1905. g. kad je njemački car Vilim II. posjetio marokanski lučki grad
Tanger i izjavio da će se Njemačka zalagati za prijateljstvo s Marokom, za slobodnu trgovinu i za
ravnopravnost s ostalim državama u tom dijelu svijeta, dok je marokanskog sultana priznavao
suverenim vladarom. Njemačka je tim pokazala da ne priznaje anglo-francuski sporazum o Maroku,
te je zahtijevala saziv međunarodne konferencije koja bi poništila taj sporazum. Budući da se
Francuska usprotivila takvom prijedlogu, Njemačka je zaprijetila ratom. Sazvana je konferencija u
Alhesirasu koja je zaključila da Maroko ostane neovisna država, ali da Francuska i Španjolska
svaka u svojoj zoni održavaju red. Njemačka nije postigla što je željela, a Francusku je osim VB,
RUS i SAD-a podržala i Italija, koja je još 1900. g. postigla s Francuskom sporazum o podjeli
njihovih interesnih područja, gdje je Maroko bio interesno područje Francuske, a Tripoli Italije.
Druga marokanska kriza izbila je 1911. Francuska je sve više učvrstila svoj gospodarski i
politički položaj u Maroku. Kad su se pobunila marokanska plemena protiv Francuza i sultana,
Francuzi su na to odgovorili vojnom intervencijom i zauzeli marokansku prijestolnicu. Nijemci su
odmah na to reagirali i poslali vojnu topovnjaču "Pantera" (Panterin skok) u luku ispred grada
Agadira, gdje je prijetila Francuskoj i zahtijevala od nje da joj preda taj grad ili neki drugi posjed u
Africi. Kriza je riješena dogovorom, gdje je Njemačka dobila pogranični dio Konga (proširila je
svoju koloniju u Kamerunu), a Francuskoj je priznato pravo na Maroko. U to vrijeme i Italija je
zaratila s Turskom i otela joj Tripoli i Cirenaiku.

Promijene u Turskoj izazvane mladoturskom revolucijom 1908. g. i svrgavanjem sultana

Abdulhamida II. izazvale su krizu u odnosima OC i A-U. Mladoturci su se zalagali za reformu
Osmanskog Carstva koja bi konsolidirala državu na ustavnim temeljima i modernizirala je po
ugledu na ostale europske zemlje. To nije odgovaralo A-U i njenim interesima u BiH, jer se bojala
da mladoturci neće zahtijevati reviziju Berlinskog sporazuma. Zbog toga je požurila i već 1908.
anektirala BiH. Proglašenje te aneksije bez odobrenja ostalih supotpisnica Berlinskog sporazuma
izazvalo je krizu, ponajprije s Turskom i Rusijom. Kriza je završila 1909. g. zaključenjem ugovora s
Turskom u kojem je Turska priznala aneksiju, a zauzvrat je dobila odštetu od 52 milijuna kruna i
obećanje da će A-U povući vojsku iz novopazarskog sandžaka. Njemačka je kao saveznica A-U
napravila pritisak na Rusiju da prizna aneksiju, što je ona učinila, kao i Srbija. Tako je okončana i
ova kriza.

1
Vođene krilaticom "Balkan Balkancima" balkanske su zemlje Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka
gajile svoje ekspanzionističke želje koje su namjeravale ostvariti istjerivanjem Turaka s balkanskog
prostora. One su 1912. g. sklopile balkanski savez i iste godine zaratile s Turskom. Turska je rat
izgubila i bila je primorana na potpisivanje primirja. Prema mirovnom sporazumu zaključenom u
Londonu 1913. g. saveznici su zadržali osvojena područja, a stvorena je nova država Albanija koja
je trebala spriječiti Srbiju da izađe na more. Nedugo zatim nastali su sporovi saveznika s
Bugarskom oko pitanja Makedonije, pa je izbio drugi balkanski rat u koji se umiješala i
Rumunjska i Turska (zauzela istočnu Trakiju i Edirne). Bugari su zatražili mir i sklopili ga u
Bukureštu. Srbija je dobila Vardarsku Makedoniju, Grčka Egejsku i dio Trakije, Bugarska Pirinsku
Makedoniju, Rumunjska Dobrudžu, a Turska istočni dio Trakije i Jedrene.

Rat između europskih sila pripremao se postupno više od trideset godina. Kad je Njemačka postala
ujedinjena i moćna imala je jaku težnju još više povećati svoju gospodarsku i političku moć, a tu
težnju mogla je ostvariti ponajprije pribavljanjem kolonija i utjecajnih sfera u svijetu. Kako su
one bile već razdijeljene između velikih europskih sila (VB i FRA), Njemačka je nastojala da se
njih dokopa u nekom većem oružanom sukobu. U savezu s A-U nastojala je što jače podupirati
svoga saveznika, koji je zbog unutrašnjih nacionalnih sukoba i sam bio izvor mogućih sukoba, ali
ponajviše zbog njegovog vanjskopolitičkog položaja i antagonizma prema Rusiji. Njemačka je bila
svjesna da će kad-tad doći do sukoba i zato je nastojala biti što spremnija za njega. To može
objasniti i činjenicu da do rata nije došlo ni za obje marokanske krize, ni za aneksione krize, već baš
1914. g., onda kad su sve strane bile spremne za rat. Čekao se samo povod.

Još od 1903. g. na Balkanu su se sukobljavali austrijski i velikosrpski ekspanzionizam.

Austrougarska je u svojoj ekspanziji uključivala i pokoravanje Srbije, dok je Srbija težila osvajanju
susjednih teritorija (BiH, Hrvatske). Da bi stvorili Veliku Srbiju, velikosrbi su se nastojali
povezivati u razne terorističke organizacije koje su djelovale protiv A-U. Jedna takva organizacija
bila je i "Ujedinjenje ili smrt" koja je zapravo organizirala atentat na a-u prijestolonasljednika
Ferdinanda. Ferdinand kao budući car nije odgovarao srpskoj politici, jer se zalagao za preuređenje
Monarhije u po trijalističkom ključu, a to bi značilo njezino očuvanje, dok se Srbija nadala
proširenju upravo na njezinim ruševinama. Stoga je stupila u kontakt s organizacijom "Mlada
Bosna" koja je djelovala u BiH i pripremila neke njezine članove za izvršenje atentata. Franjo
Ferdinand boravio je u lipnju 1914. u BiH na vojnim vježbama. 28. lipnja 1914. izvršen je atentat
na Franju Ferdinanda i njegovu suprugu u Sarajevu. Atentat je izveo Puniša Račić, pripadnik
Mlade Bosne.

Sarajevski atentat potaknuo je A-U diplomaciju da pokuša prvo što mirnije riješiti taj događaj. A-U
se nadala diplomatskom igrom primorati Srbiju na popuštanje i na kraju je čak i dovesti pod svoj
protektorat. Uz to se nadala da Rusija neće podržavati zemlju "caroubojice". No A-U se prevarila.
Rusija je i dalje podržavala Srbiju, a ova se pokazala tvrdim orahom u pregovorima. 23. srpnja A-U
objavila je ultimatum Srbiji u kojem traži od nje da dopusti njenim istražiteljima da istraže
ubojstvo. Srbija je to odbila jer je to smatrala povredom svoga suvereniteta, ali je pristala na
suzbijanje daljnjih terorističkih akcija. A-U se time nije zadovoljila te je 25. srpnja prekinula
diplomatske odnose, a 28. srpnja 1914. g. objavila Srbiji rat.

2. PRVI SVJETSKI RAT

Njemačku nije previše iznenadio razvoj događaja. Ona je, kao i ostale europske velesile, odmah po
objavi ultimatuma stavila svoju vojsku pod mobilizaciju. No, da bi izbjegla ratovanje na dva bojišta
(Schlieffenov plan), prvo je planirala napasti Francusku, a zatim Rusiju. 1. kolovoza 1914. g.
Njemačka je navijestila rat Rusiji, a dva dana kasnije Francuskoj.

2
Da bi zadala udarac Francuskoj i izbjegla utvrđenu nje-fra granicu, Njemačka se u duhu svoje
taktike munjevitog ratovanja okomila na Belgiju, te tako preko sjevera provalila u Francusku. 4.
kolovoza 1914. u rat ulazi i Velika Britanija i šalje pomoć francuskim snagama. Samo na taj način
uspjeli su se Francuzi obraniti od Nijemaca koji su morali odustati od opsade Pariza i napustiti
bojišnicu na rijeci Marni. Rat se ubrzo pretvorio u poziciono ratovanje gdje su se bitke vodile na
ograničenom području, na crtama bojišnice, umjesto do tada na otvorenom borilištu, gdje se brzo
odlučilo tko je pobjednik, a tko poraženi. U rat se na strani Antante uključio i Japan, s namjerom da
se teritorijalno učvrsti u Kini i zauzme tamošnje njemačke posjede. Kad je započeo rat, Italija je
suprotno očekivanjima saveznika, proglasila neutralnost i na taj način izazvala raspad Trojnog
saveza. Ostao je samo Dvojni savez kojem su kasnije pristupile Bugarska i Turska s kojima je
Centralnim silama pošlo za rukom zatvoriti tjesnace. Italija je proglasila neutralnost jer nije htjela
pomoći širenje i učvršćivanje A-U na Balkanu i jer je i sama na tom prostoru imala vlastite
ekspanzionističke težnje (Dalmacija!). S druge strane računala je i na teritorijalne ustupke koje bi
dobila prelaskom na stranu Antante. Stoga je 1915. g. u Londonu sklopila tajni sporazum kojim je
za ulazak u rat na strani Antante dobila u obećanje južni Tirol i Goricu, Gradišku, Trst i Istru i veći
dio jadranske obale. Na balkanskom bojištu A-U je 1914. g. doživjela dva poraza protiv Srbije i to
na Ceru (što je bila prva pobjeda Antante u 1.s.r.) i na Kolubari. Na istoku su Nijemci i Austrijanci
bili suočeni s vođenjem rata na dugačkoj ruskoj fronti. Zajedničkim udarima A-U i Njemačke 1915.
g. Rusiji je oduzeta Poljska.

U Europi su Nijemci bili angažirani na dva bojišta zapadnom i istočnom. U 1915. g. odlučili su se
više usmjeriti na istočno bojište i u snažnim udarima onesposobiti rusku vojsku i onda se ponovno
okrenuti zapadnom bojištu. No, kako su i Rusi predvidjeli snažne napade u to vrijeme, sudarila su
se dva snažna napada u kojima je na kraju prednost izborila Njemačka. Bojišnica se utvrdila od
Riškog zaljeva do Dnjestra. Da bi olakšali položaj ruske vojske engleske i francuske trupe
poduzele su 1915. tzv. dardanelsku ekspediciju kojom su nastojale zauzeti tjesnace i spojiti se s
ruskom vojskom, te na svoju stranu pridobiti Grčku i Rumunjsku. No ta akcija nije uspjela. Ta
akcija navela je njemačke i a-u trupe da uz pomoć Bugarske, kojoj su obećani određeni teritorijalni
ustupci, pomognu Turskoj i spoje se s njezinom vojskom. Smjer tog pothvata išao je preko Srbije,
čija se vojska pred udarima morala povući na otok Krf. Okupirana je i Crna Gora. Ulaskom Italije u
rat otvorilo se i talijansko bojište na rijeci Soči. Iako su tamo a-u jedinice bile brojčano manje,
uspjele su suzbiti sve talijanske napade. Tek kad je A-U morala poslati neke jedinice na istočno
bojište osvojili su Talijani Goricu. Na zapadnom bojištu vodile su se 1916. g. velike bitke.
Francuzi su obranili Verdun, a u toj bitci stradalo je oko 1 000 000 ljudi. Druga velika bitka vodila
se na rijeci Som, gdje su francuske i engleske snage nastupale zajedno protiv Nijemaca. U toj su
bitci Britanci prvi puta upotrijebili tenkove. Rusi su na istočnom bojištu 1916. izveli nekoliko
uspješnih napada i zauzeli Bukovinu i dio Galicije i izbili na Karpate. Tamo su zarobili više od 400
000 a-u vojnika.

Nakon neuspjele dardanelske ekspedicije, Francuzi i Britanci iskrcali su svoje jedinice 1915. g. u
Solunu sa zadaćom da djeluju dolinom Vardara. Uskoro su tamo prevezene i sve srpske jedinice sa
otoka Krfa i dobrovoljački odred SHS obučeni u Rusiji. Tako je otvoreno i Solunsko bojište. Sve
do potkraj rata nisu se na ovom bojištu vodile veće akcije.

Rat se vodio i izvan Europe, ponajviše da bi se zauzele njemačke kolonije. Njemačka nije imala
tako dobre pomorske veze sa svojim kolonijama, niti su one imale neko strateško značenje, tako da
su brzo bile zauzete. I njemačka mornarica je nakon bitke kod Skagerraka 1916. g. bila prisiljena
na mirovanje u lukama. U blokadi njemačkih luka i opskrbe najrevniji su bili Britanci, koji su
primjenjivali taktiku tzv. pučinske blokade umjesto blokade pojedinih luka. Rat je u to vrijeme
(kraj 1916. g.) počeo polako uništavati gospodarstvo i ekonomiju zaraćenih zemalja, koje su
oskudijevale u raznim sirovinama i hrani. Njemačka flota u koju je toliko ulagano pokazala se
nesposobnom da se nosi s britanskom flotom, te je osuđena na mirovanje u lukama. Najveća

3
pomorska bitka između britanske i njemačke mornarice vodila se kod poluotoka Jilanda. Tek
usavršavanjem podmorničkog ratovanja, Nijemci su pokušali probiti blokadu Sjevernog mora i
Britancima su najavili podmornički rat. Njemačke podmornice torpedirale su trgovačke brodove,
te talijanske, francuske i britanske ratne brodove. SAD je u to vrijeme raznim trgovinskim
sporazumima podupirao Antantu. Ugrožavanje trgovačkih putova prema Europi nije bilo u interesu
američkog gospodarstva, koje se pobojalo da pobjedom Centralnih sila europske države neće moći
isplatiti svu robu. Zato je uzimajući za povod akcije njemačkih podmornica (koje su bez upozorenja
torpedirale i putničke brodove) 6. travnja 1917. ušao u rat s Njemačkom, što su učinile i neke
druge srednjoameričke zemlje, Portugal i Kina.

Prvi svjetski rat uveo je u uporabu brojna nova oružja kao strojnicu i brzometni top, a najveće je
bilo 1917. g. kada su prvi u ratu Englezi upotrijebili tenkove u bitci na rijeci Som. Avioni su tek bili
na početku razvoja, tako da nisu mogli još efikasno djelovati kao što će to moći u 2.s.r.

ZBIVANJA U RUSIJI 1917. g.

Rusija je u 1. svjetski rat ušla prilično nespremna. Njezini privremeni uspjesi u ratu nisu mnogo
značili njezinom stanovništvu koje je bilo nezadovoljno zbog gospodarske zaostalosti, siromaštva,
velikih poreza i drugih nevolja. Seljački nemiri i radnički štrajkovi tijekom 1915. i 1916. g. pojačali
su se osobito 1917. g. Najnapetije je bilo u Petrogradu, glavnom gradu Rusije. Tu je 25. veljače
1917. izbio generalni štrajk koji je pokušala ugušiti carska vojska, ali i ona se pobunila. Tada je pod
pritiskom ruskog visokog građanstva odstupio car Nikola II. Romanov, a Rusija je postala
republika. Njome je upravljala privremena vlada. Koristeći se daljnjim nezadovoljstvom ruskog
seoskog stanovništva i radnika ruski su boljševici pod vodstvom Lenjina pripremali oružani
ustanak. Lenjin je do 1917. g. boravio u Švicarskoj, gdje je okupljao međunarodnu ljevicu i
propagirao svjetsku proletersku revoluciju (zimmerwaldski pokret). Nakon povratka u Rusiju
zalagao se za provođenje trenutačne revolucije, ali su tada u boljševičkoj stranci većinu imali
menševici i eseri koji su bili za dogovor s liberalnim građanstvom. No Lenjin je nakon dobivanja
većine u moskovskom i petrogradskom sovjetu odučio podiči oružanu revoluciju. Posvuda su se
osnivali sovjeti koji bi postali nova tijela vlasti, a ustrojavali su i svoje oružane odrede (Crvena
armija). Trocki je svojom agitacijom priveo na stranu boljševika vojnike i mornare u Kronštatu.
Nakon provedenih priprema oni su 25. listopada 1917. g. poduzeli oružanu pobunu u Petrogradu i
zauzeli sve najvažnije ustanove, svrgnuli privremenu vladu i proglasili svoju vlast sovjeta. Bila je to
oktobarska revolucija kojom na vlast u Rusiji dolaze komunisti. Odmah je osnovana boljševička
vlada pod nazivom Savjet narodnih komesara koju je izabrao 2. kongres sovjeta radničkih i
vojničkih deputata, a donesena su i tri historijska dekreta: dekret o obrazovanju sovjetske vlasti,
dekret o zemlji i dekret o miru. Nakon što su na održanim izborima većinu u konstituanti dobili
eseri, Lenjin je proglasio konstituantu u socijalističkoj državi nepotrebno i raspustio je 1918. g.

Sovjetska Rusija nastojala se isključiti iz rata i to je uradila mirom u Brest-Listovsku 1918. g.

Rusija se tim mirom odrekla Kurlandije, Litve, Letonije, Estonije i Poljske, te nekih područja u
Aziji, korala je priznati mir koji je sklopila Ukrajina s Centralnim silama, obvezati se na
razvojačenje vojske i platiti ratnu odštetu od 6 milijardi zlatnih maraka. Sovjetska je vlada priznala
nezavisnost Finskoj, a bila je spremna i Poljskoj, ali je ona još uvijek bila pod okupacijom. Da bi
spriječila odvajanje rubnih neruskih naroda (Ukrajina) 1918. boljševička vlada donijela je dekret o
pravima naroda Rusije, kojim se pravo na samoopredjeljenje naroda priznaje isključivo ako ga
zatraže sovjeti dotičnog naroda, kao revolucionarna tijela, a narodima je ponuđena federacija.

ZBIVANJA 1918. I KRAJ RATA

Wilson je s jedne strane potaknut boljševičkom deklaracijom o miru i samoopredjeljenju naroda, a s

druge strane želeći da tom revolucionarnom zahtjevu postavi građansko-demokratsku opreku, 8.

4
siječnja 1918. g. podnio Kongresu svoj program 14 točaka u kojem je zacrtao principe
međunarodnih odnosa nakon rata. 1. ugovori o miru trebaju se sklapati javno, a poslije toga ne
smije biti nikakvih tajnih sporazuma, a diplomacija će od tada uvijek raditi javno; 2. apsolutna
sloboda pomorske plovidbe za vrijeme rata i mira izvan teritorijalnih voda; 3. ukidanje svih
ekonomskih prepreka; 4. snižavanje nacionalnih naoružanja na najmanju moguću mjeru koja
odgovara sigurnosti zemlje; 5. nepristrano rješavanje kolonijalnih zahtjeva uzimanjem u obzir
interesa naroda o kojima je riječ; 6. odlazak stranih vojnih snaga sa ruskog teritorija; 7. odlazak
stranih vojnih snaga iz Belgije i uspostava njene pune suverenosti; 8. oslobađanje čitavog teritorija
Francuske s korekcijom nepravde koju su joj nanijeli Prusi 1871. g. u Alzasu i Lorenu; 9. uspostava
Italije u njezinim nacionalnim granicama; 10. puna sloboda za autonoman razvitak A-U; 11.
evakuacija Rumunjske, Srbije i Crne Gore i slobodan prilaz moru za Srbiju; 12. autonoman razvoj
za neturske narode u Osmanskom Carstvu, slobodan prolaz kroz Dardanele; 13. osnivanje slobodne
Poljske s izlazom na more i priključenje Poljskoj onih teritorija koje su naseljene Poljacima; 14.
osnivanje Društva naroda koje će pružiti uzajamno jamstvo za političku i teritorijalnu nezavisnost
malim državama. Ovim programom Wilson je ponudio samostalnost svim narodima i zalagao se
za novi svjetski poredak bez velikih sila.

Iako su Wilsonove točke predviđale samo autonomiju narodnosti unutar A-U, 1918. g. situacija se
znatno promijenila, jer je SAD priznao Čehoslovačkoj status zaraćene države i izjasnio se u prilog
nezavisnosti Jugoslavenima. Wilson je u svom odgovoru caru Karlu rekao da njima (narodima), a
ne njemu (caru) pripada pravo da odluče u kojem obliku se mogu zadovoljiti njihove nacionalne
težnje. Bio je to konačan znak za početak raspada A-U. Narodno vijeće u Pragu objavio je da više
nema pregovora s Bečom, Jugoslavensko Narodno vijeće objavilo je stvaranje Države SHS,
Rumunji u Sedmogradskoj željeli su izabrati Narodnu skupštinu. Karlo je sada pristajao na
samostalne države, ali je predlagao da budu povezane zajedničkim izvršnim vijećem. No tada je
došlo i do promjena u Mađarskoj, gdje je grof Karolji formirao ugarsko Narodno vijeće i objavio
kraj dualističke monarhije i postanak nezavisne države Ugarske.

Čim je čula da je Bugarska otpala, turska vlada osjetila je da se rat bliži kraju. Saveznici su bili
pred samim Carigradom, a turska vojska raspršena po čitavom carstvu. I Carigrad je bio izložen
pomorskom napadu, gdje su saveznici htjeli probiti blokadu Dardanela. Mladoturska vlada bila je
nesposobna da se opire, pa je Enver-paša podnio ostavku. Nova vlada na čelu s Izet-pašom
pokušala je brzim mirom izbjeći opasnost i zaključiti separatni mir prije kapitulacije Njemačke,
nadajući se u blaže uvjete od saveznika. Vlada se obratila Britancima, tražeći od njih zaštitu ako
napusti Njemačku. To je prihvaćeno, uz uvijete da Turska otvori tjesnace i da autonomiju
Mezopotamiji, Siriji i kavkaskom području. Tako je Turska 18. X. 1918. kapitulirala. Primirje s
Turskom potpisano je u Mudrosu i njime je Turska morala demobilizirati vojsku, dati u zatočeništvo
sve ratne brodove i predati garnizone u Siriji, Tripolitaniji i Mezopotamiji. Saveznici su ovlašteni da
zaposjednu tjesnace, te Batum i Baku koji im je omogućavao kontrolu željeznica. No kako je
sporazum sklopljen samo s Britancima oni su gledali jedino svoje interese. Tako ni Francuska, ni
Italija, ni Grčka nisu našle u tom primirju garancije koje bi štitile njihove interese u Siriji i Maloj
Aziji.

Talijanska vojska započela je 24. listopada 1918. g., kad je već sve bilo gotovo, odlučujuću
ofenzivu protiv A-U. Napadnute su austrijske snage koje su se ionako već nalazile u raspadu. Ne
čudi stoga što su Talijani imali mnogo uspjeha u toj ofenzivi. Zauzećem Vittoria Veneta ofenziva je
završena i poraz se pretvorio u rasulo. Austro-ugarska komanda nastojala je samo spriječiti
katastrofu, a jedino su njemačke jedinice tu i tamo krenule u protunapad. Ovaj napad Italija je
učinila samo iz razloga da dobije teritorije, a njime je zapravo izazvala konačni raspad A-U, koji je
bio i glavnim uzrokom kapitulacije Njemačke. Vojni poraz austrijske vojske na talijanskom bojištu
ubrzao je i raspad Monarhije. U češkim i jugoslavenskim zemljama narodna vijeća počela je
organizirati vlade. Car je 29. X. 1918. kapitulirao, ali je još uvijek pokušavao da između

5
novoformiranih država osnuje neku dunavsku konfederaciju, kojem bi na čelu stajala carska
dinastija. Taj prijedlog poslan je i silama Antante, ali one su odgovorile da se ne mogu upuštati ni u
kakvo pogađanje s carskom vladom koja više nema ustavne vlasti. Ona priznaje samo vlade novih
nezavisnih država. 29. X. 1918. proglašena je Čehoslovačka Republika, a istog dana je u Zagrebu
proglašena Država SHS. Dana 30. listopada 1918. g. Narodna skupština austrijskih Nijemaca
izglasala je stvaranje austrijske države, koja je postala republikom, nakon abdikacije cara Karla.
Istog dana priznata je vlast Karoljiju u Budimpešti, a Tisa je ubijen.

Nijemci su nakon objave rata od strane SAD-a požurili s napadima na zapadnom bojištu prije
iskrcavanja Amerikanaca. No ti napadi su bili odbijeni, a Nijemci potisnuti. U kolovozu 1918. g.
savezničke snage poduzele su odlučujuće napade na zapadnom bojištu, a u isto vrijeme došlo je i do
proboja Solunskog bojišta. 29. rujna 1918. iz rata je istupila Bugarska i sklopila primirje. A-U se
morala povući s talijanskog bojišta gdje su se njene snage, uglavnom sastavljene od pripadnika
raznih naroda, raspale. A-U je zatražila primirje 29. listopada, a 8. studenog Njemačka koja je 11.
11. 1918. kapitulirala. Time je završen 1. svjetski rat.

3. MIROVNA KONFERENCIJA U PARIZU

Krajem rata nestale su sa karte tri velike carske dinastije, što je dovelo i do promjene režima vlasti
u njihovim državama. U pobjedničkim su državama oblici vlasti ostali nepromijenjeni
(parlamentarizam). Liberalne i parlamentarne ideje bile su isto tako ugrožene pojavom novog
političkog pokreta na istoku – komunizma. Dok liberalno i demokratsko učenje nalaže državi
zadatak da poštuje prava čovjeka i u zakonodavstvu se pridržava stanovitih općih pravnih načela i
vrijednosti, sovjetsko učenje potpuno podčinjava čovjeka državi i smatra da zakonodavac ne treba
postavljati nikakvu granicu njezinoj vlasti kad se radi o mjerama koje su u skladu s revolucionarnim
ciljem. Tako su se nakon rata pojavila dva koncepta uređenja poslijeratnog svijeta: revolucionarni
koncept, koji se nije razvio pošto se socijaldemokratske snage u srednjoeuropskim zemljama nisu
zagrijale za revoluciju sovjetskog tipa. Drugi je bio buržoaski na temeljima Wilsonovih 14 točaka i
Pariške mirovne konferencije.

Mirovna konferencija u Parizu počela je s radom 18. siječnja 1919. g. u vrijeme kada je Europom
harala španjolska groznica (gripa), koja je pokosila gotovo 20 milijuna ljudi, gotovo dvostruko više
nego što ih je poginulo u ratu. Značajno obilježje vremena u kojem je zasjedala konferencija bile su
socijalne revolucije, najvećim dijelom sa socijalističkim ciljevima. Središnja ličnost konferencije
bio je američki predsjednik Wilson, koji je na zasjedanje došao s čvrstim uvjerenjem da će se rad
konferencije odvijati pod zastavom građanske demokracije. On je bio najveći autoritet na
konferenciji jer je na njoj sudjelovao kao predsjednik SAD-a, one zemlje koja je držala u rukama
polovicu sveukupnog svjetskog kapitala, i kod koje su ostale zemlje Europe bile do grla zadužene.

Između pobjedničkih sila Antante, posebno između Engleske i Francuske nije bilo jedinstvenog
gledišta u pogledu rada konferencije. Francuska je željela osigurati prevlast u Europi i što više
oslabiti Njemačku, kako je ova ne bi mogla više ugrožavati. Insistirala je da njemačka granica bude
na Rajni i da se Njemačkoj nametnu što teže ratne reparacije. S druge strane, željela je da članice
Antante vojno reagiraju protiv Rusije, kako bi spriječile širenje socijalizma u Srednjoj i Zapadnoj
Europi. Engleska se zauzimala za uništenje njemačkoga kolonijalnog imperija i osiguranje prevlasti
na moru. Smatrala je da Njemačku ne treba previše oslabiti, jer bi jaka Njemačka trebala biti brana
Europe od Rusije i ravnoteža Francuskoj. Uz ove tri sile, na strani pobjednika sjedile su Italija i
Japan, a sudjelovati su željeli i predstavnici manjih država saveznica, predstavnici naroda
Podunavlja i Istočne Europe. Stoga se postavljalo pitanje kako organizirati rad konferencije s 25
država sa svih pet kontinenata. Plenarne sjednice su održane stoga samo na početku i na kraju

6
konferencije, a stvarne odluke je prvo donosilo Vijeće desetorice, sastavljeno od po 2 predstavnika
velikih sila, a nakon povlačenja Japana, Vijeće četvorice.

Pitanje formiranja nove zajednice europskih država postalo je najvećom poteškoćom u radu
konferencije. Pitanje granica novostvorenih država i njihovih teritorijalnih zahtjeva riješeno je
pravima manjina: novonastale države koje nisu obuhvaćale samo jedan narod, morale su se
obvezati da će pripadnicima drugih naroda u okviru svojih granica osigurati opstanak bez prisilne
integracije. Prvi je to prihvatio u ime Čehoslovačke Tomaš Masarik. Odustalo se od načela
samoopredjeljenja naroda, da se ne bi njemačke austrijske pokrajine i dijelovi Češke i Poljske
gdje su pretežito stanovali Nijemci priključili Njemačkoj.

Na konferenciji su formulirana načela i način rada Društva naroda, koje je kao prva važnija odluka
konferencije osnovano u travnju 1919. g., a njegova su pravila ušla u završni dokument
konferencije Versajski ugovor. Wilson je Društvo naroda zamišljao kao organizaciju svih suverenih
država, koje bi trebale ravnopravno i demokratski odlučivati o svim pitanjima međusobnih odnosa i
o razvoju cijelog čovječanstva. Društvo naroda nije narušavalo načelo suverenosti, jer nije
obvezivalo njene članice na zajedničko postupanje, već je trebalo postati samo sastajalište članica
na kojem bi one uskladile svoje poglede. Imalo je Generalnu skupštinu, Vijeće od 4 do 6 stalnih i 9
nestalnih članova, Stalni sekretarijat, Međunarodni sud i Međunarodni ured za rad. Želja za
kolektivnom sigurnošću izražena je u pravilima Društva samo načelnom izjavom da će svaka
članica poštovati teritorijalni integritet i političku nezavisnost drugih članica, ali nije stvoren
instrument koji bi osiguravao da se ta obveza poštuje. Za sprečavanje eventualnih ratova predviđene
su ekonomske sankcije članica protiv države napadača. Iako je Wilson bio jedan od idejnih tvoraca
Društva naroda, ono je već na samom početku doživjelo veliki udarac kada je američki Senat
odbio pristupanje SAD-a Društvu. Izostanak Rusije činio ga je još labavijim. Jedan od elemenata
Društva koji je imao trajan efekt bio je mandatni sistem. Posljedica rata bila je želja Velike
Britanije i Francuske da se domognu njemačkih kolonija i dijelova osmanlijske države. Ali tim
područjima više nisu mogle upravljati po svojoj volji, kao u kolonijama, već su dobile mandat od
Društva naroda da rade na razvoju i dobrobiti tih naroda. Društvu su morali podnositi izvještaj
svake godine.

Prvi mirovni ugovor na konferenciji zaključen je s Njemačkom u Versaju 28. lipnja 1919. g.
Njemačka delegacija nije mogla sudjelovati u izradi ugovora, već su joj uručili gotov ugovor i
ostavili joj nekoliko dana da ga potpiše. Njemačka nije smjela imati veću vojsku, niti uvesti vojnu
obvezu. Morala je Antanti predati većinu svojega teškog naoružanja i obvezati se da će uništiti
golem broj pušaka. Zabranjeno je da ima mornaricu i gradi ratne brodove. Oduzeti su joj Alzas i
Loren i pripojeni Francuskoj, Danska je dobila sjeverni Šlezvig, a Poljska zapadnu Prusku, Poznanj
i Gornju Šlesku. Gdanjsk je postao slobodni grad pod upravom Društva naroda i stupio je u
carinsku uniju s Poljskom. Na rok od 15 godina morala je demobilizirati i ustupiti Rajnsku oblast.
Bilo joj je zabranjeno ujedinjenje s Austrijom. Najteža odredba bila je golema ratna odšteta što ju je
morala platiti saveznicima i to 126 milijardi zlatnih maraka u roku od 30 godina.

Drugi mirovni ugovor zaključen je u Saint Žermenu 10. rujna 1919. g. između Antante i
Republike Austrije. U njemu je priznat nastanak Čehoslovačke, Italija je dobila Južni Tirol do
Brenera gdje je živjela znatna talijanska manjina. Prema Londonskom ugovoru Italija je još dobila i
neke slovenske i hrvatske krajeve: slovensko primorje s Trstom, Istru, dio Koruške i Kranjske. Za te
su pokrajine vođene diplomatske borbe između Italije i Kraljevine SHS. Novoj je Kraljevini SHS
priznat dio Koruške, slovenska Štajerska, Kranjska i Dalmacija, a kasnije, od Ugarske, Hrvatska,
Slavonija, Vojvodina, te BiH. Poljska je dobila Galiciju. S ugarskom je sklopljen poseban sporazum
u Trianonu.

7
Treću ugovor zaključen je 27. studenog u Neuillyju s Bugarskom. Njime je Bugarska u korist
Grčke izgubila dio Trakije i izlaz na Egejsko more. U lipnju 1920. g. zaključen je mirovni ugovor
Antante s Mađarskom, koji je potvrdio priključenje Slovačke i potkarpatske Rusije Slovačkoj, te
Sedmogradske Rumunjskoj. Antanta je 1920. g. primorala i Tursku da u Sevresu potpišu mirovni
ugovor kojim je Turska svedena na turski etnički teritorij – Anadoliju i tjesnace s Carigradom i
zaleđem. Grčka je na 15 godina dobila upravu nad Smirnom i jugozapadnom Malom Azijom te
nekoliko egejskih otoka. Turska je morala priznati samostalnost Armenije pod engleskim
protektoratom, a Kurdistanu osigurati autonomiju.

Versajski mirovni sustav stvoren je sa gledišta pobijeđenih i pobjednika, tako da je u svom korijenu
nosio klicu revanšističkih težnji, koje će se kasnije rasplamsati u novi rat.

4. SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE U SREDNJOJ EUROPI

NOVEMBARSKA REVOLUCIJA U NJEMAČKOJ

Revolucija je započela 3. studenog 1918. g. pobunom mornara u njemačkim podmorničkim

bazama. Narednih dana zahvatila je radništvo svih većih njemačkih gradova koje je počelo
organizirati svoja vijeća i zahtijevati republiku. Vodeća politička snaga revolucije bila je
Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD). Revolucija je najprije pobijedila u Müchenu, gdje
su Socijaldemokrati 7. studenog preuzeli vlast i svrgnuli vladajuću dinastiju. 9. studenog došlo je do
generalnog štrajka u Berlinu. Stara je vlast bila posve paralizirana, a vladajući slojevi šokirani.
Predsjednik carske vlade Max Badenski predao je tada svu vlast predsjedniku SPD-a Friedrichu
Ebertu, a njegov suradnik Scheidemann još je istog dana s balkona Reichstaga proglasio republiku.
No dva sata kasnije Karl Liebknecht je sa balkona Reichstaga proglasio Njemačku socijalističku
republiku i pozvao radništvo da izgradi svoju vlast. Većina radništva slijedila je politiku SPD-a koja
se zalagala za mirno i zakonito ostvarenje socijalizma u suradnji s buržoazijom. Tome se
suprotstavila ekstremna ljevica okupljena oko Rose Luxemburg i Karla Liebknechta u
Spartakovom savezu koji su tražili uspostavu vlasti preko radničkih i vojničkih vijeća. Negdje u
sredini su bili Nezavisni socijalisti, koji su s SPD-om formirali Vijeće narodnih opunomoćenika.
Ebert je osigurao lojalnost vojske, obećavši da neće dirati u njenu strukturu. Time je njegova vlast
bila osigurana. Nakon toga SPD je krenuo u program oblikovanja demokratske parlamentarne
republike.

Spartakov savez promijenio je kasnije ime u Komunističku partiju Njemačke, koja je

demonstracijama pokušala oboriti Ebertovu vladu. Ebet je pozvao u pomoć vrhovnu komandu i
vojska je otjerala demonstrante s ulica. Zbog toga su Nezavisni socijalisti napustili vladu, pa je SPD
formirao samostalnu vladu. Stanje se zaoštrilo kad su Spartakovci početkom 1919. g. organizirali
velike demonstracije, a protiv njih pozvani su tada reakcionarni dobrovoljački odredi, a umiješala
se i vojska. Tako je obračunom vojske i demonstranata završio pokušaj socijalističke revolucije u
Njemačkoj, dok su Rosa Luxeburg i Karl Liebknecht uhvaćeni i ubijeni. Ebert je održao vlast, te su
ubrzo provedeni izbori za konstituantu na kojima su pobijedili Socijaldemokrati. No u parlamentu
su većinu ipak izborile građanske stranke, koje nisu od Njemačke stvorile republiku kakvu je
htio Ebert, već parlamentarnu građansku državu proglašenu u Weimaru.

OSNIVANJE KOMUNISTIČKE INTERNACIONALE

Ponesen zbivanjima u Njemačkoj, Lenjin je potkraj 1918. g. predložio revolucionarnom

marksističkom radništvu svijeta osnivanje nove komunističke internacionale, koja bi se posve
odvojila od socijaldemokrata, koji nisu prihvaćali ideju o revoluciji. Tako je osnivački kongres
Treće komunističke internacionale održan 6. siječnja 1919. g. u Moskvi. U internacionalu su ušle

8
manje komunističke organizacije i skupine, ali nijedna organizirana radnička stranka s masovnom
bazom, osim lijeve norveške i bugarske socijaldemokracije.

MADŽARSKA SOVJETSKA REPUBLIKA

(pogledaj u skriptu Povijest srednje i jugoistočne Europe u XX. st.)

5. SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE DO 2. SVJETSKOG RATA

Na izborima 1920. g. predsjednik Wilson i Demokratska stranka pretrpjeli su težak poraz.
Republikanska većina odbila je sudjelovanje Amerike u Društvu naroda, a isto tako i potpisivanje
Versajskog sporazuma, te su SAD 1921. g. s Njemačkom sklopile poseban mir. SAD se još nisu
htjele vezivati za nikakve vanjskopolitičke sporazume i međunarodne organizacije, već su ponovno
počele provoditi svoju politiku izolacionizma. Rat je isporukama za saveznike i izgradnjom
vlastite vojske dao privredi snažan zamah i započela je preobrazba SAD-a u najmoćniju
gospodarsku silu na svijetu. Težilo se oslobađanju privrede državne kontrole, a te su tendencije
našle svoj izraz u Republikanskoj stranci koja je u svojem programu branila čvrsti individualizam,
kao američki način života. Došlo je do stvaranja golemih koncerna i korporacija koji su zavladali
čitavom američkom privredom. Od privrednog zamaha imao je koristi i tzv. srednji sloj koji je
našao posao u novim poduzećima. 1928. g. za predsjednika je izabran kreator gospodarske politike
SAD-a nakon rata Hoover.

1929. g. Amerika je doživjela, kao i ostatak svijeta, gospodarski slom koji je započeo na «crni
petak» 25. listopada i uskoro se produbio u veliku gospodarsku krizu s opadanjem čitave
proizvodnje i rasulom nadnica i cijena. Hooverova vlada nije se znala ponijeti s posljedicama
gospodarske krize, te je na izborima 1932. g. pobijedio demokratski kandidat Roosevelt. On je
započeo s mjerama hitne pomoći, zapošljavanju putem velikih javnih radove, stabilizaciji cijena u
poljoprivredi, iskorištavanju prirodnih sila (regulacija rijeke Tenessee). Zatim je donio obiman
program socijalnog preobražaja i uređenje radnog odnosa. U početku se krupni kapital tome
odupirao putem Vrhovnog suda koji je neke zakone proglašavao protuustavnima, ali je nakon
izmjene njegovog sastava vlada dobila slobodne ruke. Taj program gospodarskog oporavka poznat
je u svijetu pod nazivom «New Deal». Došlo je do preobražaja strukture čitave poljoprivrede, od
iskorištavanja tla do uklanjanja zakupa. Liberalizacija radnog odnosa donijela je priznavanje
sindikata u federalnom okviru kao partnera u pregovorima s poduzetnicima, te je uvedeno
mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Težište se polako počelo pomicati s pojedinih država prema
federalnoj vladi, čija se djelatno povećala. Roosevelt je smatrao da se obrana američkog stila života
i američke slobode o vanjskih i unutarnjih neprijatelja mora sastojati od mjera za zaštitu ekonomske
sigurnosti građana.

6. VELIKA BRITANIJA I NJEZIN COMMONWEALTH

Na kraju rata Velika Britanija je u potpunosti postigla svoj cilj, a to je bilo isključivanje Njemačke s
mora, a s druge strane bila je oslobođena i ruskog pritiska u azijskom prostoru. Razvijena
brodogradnja brzo je nadoknadila gubitke u floti, nastale tijekom rata. No ekonomska baza
britanskog imperija nije više bila onako jaka, kao prije rata, jer su tržište preuzimale nove
industrijske grane koje su imale svoje najjače centre u SAD-u i Njemačkoj. Britanija se ipak držala
svoje povijesne političke tradicije da se sve neminovne promjene vrše postupno i demokratski preko
parlamenta. Nije bila spremna svoje političko i društveno uređenje mijenjati na brzinu, pa zato
socijalistička revolucija u Britaniji nije nikada imala izgleda za uspjeh. Radnici su svoja prava

9
branili preko «trade uniona», koji su i 1919. g. spriječili veću vojnu intervenciju protiv sovjetske
Rusije.

Nakon parlamentarnih izbora 1922. g. Liberalna stranka je izgubila odlučujuće mjesto na političkoj
sceni, iako je njezin vođa Lloyd George uživao veliki ugled. Potrebe novog vremena shvatili su
najbolje konzervativci, koji su pokušali sačuvati što više od predratne Engleske. Odlučan prodor
izvojevala je Laburistička stranka, koja je zamijenila liberale kao najjača opozicijska stranka.
Financijsku podršku imala je u raznoliko udruženim trade unionima. Oni su tako 1924. g. došli na
vlast, ali je vlada pala, jer Parlament nije htio ratificirati priznanje SSSR-a. Ponovno će dobiti
mandat 1929. g. kada će različitim javnim radovima postupno početi preusmjerivati privredu i
rješavati pitanje nezaposlenosti. No zbog gospodarske krize 1931. g. bila je oformljena vlada
narodne koalicije, koju je vodio Mac Donald. Njegova politika gospodarskog zatvaranja nije
uspjela, jer su britanski dominioni već izvojevali toliku samostalnost da njima nije više bilo moguće
upravljati prema potrebama otoka. Ipak, koalicijska vlada je uspjela sanirati posljedice krize, a
1935. g. ju je zamijenila konzervativna vlada Stanleya Baldwina.

Engleska vanjska politika između dva rata bila je prilično kobna za razvoj svijeta. Britanija je htjela
nastaviti predratnu politiku apsolutnog gospodstva na moru i očuvanju svoj imperija, a na
kontinentu politiku ravnoteže snaga. U dvadesetim godinama je politikom popuštanja pokušala
Njemačku ponovno integrirati u europsku zajednicu, te je sredinom dvadesetih Njemačka
oslobođena plaćanja reparacija. Zbog toga je bila u stalnim nesporazumima s Francuskom, ali je s
njom morala surađivati jer je samo tako mogla osigurati jamstvo napretka Europe. Kad se pojavio
fašizam Britanci su pokazali kolebljivu politiku. U vrijeme španjolskog građanskog rata zauzimali
su se za potpuno nemiješanje, čime su slabili španjolsku republiku. Najkobnija je bila vanjska
politika Chamberlaina koji se nadao da će od 1937. g. teritorijalnim koncesijama u Europi
zadovoljiti Hitlera i sačuvati mir, te je bio inicijator Münchenske konferencije 1938. g.

Nakon 1.s.r. engleski su se dominioni još više osamostalili. Tako je 1922. g. Irska postala
dominionom, čime je privremeno okončana dugotrajna borba Iraca za samostalnost. Naglašavajući
potpunu ravnopravnost matične države sa dominionima, koje su nazivali «slobodni narodi»,
Britanci su naziv Imperija zamijenili sa Britanska zajednica naroda. Želja za dobivanjem statusa
dominiona javila se i u Indiji, najvažnijoj engleskoj koloniji. Odmah nakon završetka rata Indiju su
zahvatili snažni protuengleski nemiri pod vodstvom Kongresne stranke Mahatme Gandhija. On
je 1922. g. zatražio autonomiju, a potom poveo politiku pasivnog otpora protiv Engleza. Indijce je
pozvao da bojkotiraju englesku industrijsku robu. Britanci su odgovorili represivnim mjerama, ali je
otpor i dalje rastao. Na zasjedanju Indijskog nacionalnog kongresa u Lahoreu 1929. g. pretežna
većina pod vodstvom Gandhija i Nehrua, zahtijevala je potpunu samostalnost Indije, što je izazvalo
zatvaranje nacionalnih i političkih vođa. 1935. g. britanski je parlament donio zakon o Indiji,
prema kojem se 1937. g. Burma odvaja od Indije, a sama Indija i dalje ostaje pod britanskom vlašću
i bila je uređena kao savez pokrajinskih državica, koje su dobile autonomne vlade. 1937. i 1939. g.
došlo je do krvavih sukoba između muslimana i hindusa, što je pred početak 2.s.r. onemogućilo
Indiji dobivanje nezavisnosti.

7. FRANCUSKA DO 2. SVJETSKOG RATA

Francuska je iz 1.s.r. izašla kao pobjednik, te je na Pariškoj mirovnoj konferenciji bila glavni
strateg. Do Hitlerovog uspona u europskoj politici ponašala se kao hegemon, te se osobito u
Srednjoj Europi oslanjala na niz država koje su ispunjavale njezine želje. Francuska je
neprestano strahovala od obnove Njemačke, koja bi se mogla ponovno uzdignuti. Na početku 20-
ih ekonomija se oporavila povratkom Lorena i Alzasa što je ojačalo francusko rudarstvo i
metalurgiju, ali je i nakon rata u industrijskoj proizvodnji zaostajala za Britanijom i Njemačkom.
10
Zbog naglog pada vrijednosti franka veliki broj ljudi je osiromašio, osobito srednji sloj. Valutu je
stabilizirala vlada tek sredinom dvadesetih na čelu s Poincareaom.

Desetljeće nakon 1.s.r. politički je bilo vrlo nestabilno. Stare konzervativne monarhističke stranke
su nestale. Desnica (bogati ljudi koji su branili svoj privilegiran položaj) prihvatila je demokraciju i
parlamentarizam i djelovala je unutar sistema. Radničke nemire 1919. dočekao je desničarski režim
Clemenceaua mješavinom sile i popuštanja. Poboljšano je socijalno zakonodavstvo i zaključeni
novi kolektivni ugovori između poslodavaca i sindikata. Radnički se pokret, potkraj 1920. g.
podijelio na komuniste, koji su bili u većini i priključili se Komunističkoj internacionali i na
socijaliste, koji su tek 1924. g. dostigli komuniste. Oni su bili pristaše parlamentarizma i
reformističkog puta u socijalizam.

U prvim poratnim godinama vladali su desničarski režimi koji su u pogledu Njemačke zauzimali
kruto i beskompromisno stajalište i tražili su striktno provođenje odredbi mirovnog sporazuma.
Postigli su da 1923. g. Francuska okupira Ruhrsku oblast, ali su već 1924. g. na izborima
izgubili od socijalista (lijevi kartel). Vladu je formirao lijevi radikal Herriot. Radikalna stranka
republikanizma, demokracije i slobode, koja je branila načela francuske revolucije, afirmirala se
potkraj 19. st. i bila je sve vrijeme glavni nosilac Treće Republike. Predstavljala je uglavnom niži
sloj i seljake srednjake, činovnike, ljude slobodnih zanimanja. Politika joj je bila napredna, ali u
ekonomskom pogledu konzervativna i reakcionarna. Bila je neprijateljski raspoložena prema
katolicima, krupnom kapitalu i veleposjedu, ali nepovjerljiva i prema socijalizmu, držeći se čvrsto
putova demokracije i parlamentarizma. Heirrotova vlada je smanjila napetosti s Njemačkom i
priznala je SSSR. Francuski ministar Briand 1928. g. postigao je s američkim m.v.p. Kelloggom
sklapanje pakta kojim bi se sve sile potpisnice odrekle upotrebe sile u međusobnim sporovima.

Početkom tridesetih godina ekonomska je kriza donijela i političku krizu. Pojavio se niz
organizacija fašističkog tipa kao kraljevi kameloti, patriotska omladina, francuska akcija i ognjeni
križevi. Oni su zahtijevali ukidanje parlamentarne demokracije i okončanje klasne borbe uvođenjem
autoritarnog sistema vladavine. Na izborima 1932. g. radikali i socijalisti ponovno su dobili većinu,
ali nisu mogli riješiti ekonomsku krizu, a kad se 1934. g. saznalo za financijske skandale u koje su
bili umiješani i članovi vlade, fašističke organizacije organizirale su masovne demonstracije i
pokušale srušiti režim. Tada su socijalisti pozvali radništvo i sve demokratske političke snage na
obranu parlamentarizma i demokracije. Tako su i komunisti prihvatili ponudu socijalista za
suradnjom i napustili politiku klasne borbe. Privremeno su odgodili oštru borbu za socijalizam u
korist borbe protiv fašizma. 1936. g. stvoren je Narodni front sastavljen od Radikala, Socijalista i
Komunista. Front je pobijedio na izborima i stvorena je vlada koju je vodio Leon Blum, vođa
socijalista. Iste godine sindikati su organizirali velike štrajkove kojima su pokušali prisiliti vladu da
ostvari obećani program. Matingonskim sporazumom povećane su plaće i sklopljeni kolektivni
ugovori, ali je inflacija ubrzo anulirala taj napredak. Došlo je do razilaženja u koaliciji, jer radikali
nisu bili naklonjeni politici Bluma koja je bila usmjerena na socijalizaciju. A i u vanjskoj politici
Blumova se vlada našla u teškoj poziciji. Blum je želio podržati republikansku Španjolsku, ali se
plašio otpora radikala, koji su insistirali na neutralnosti, pa i desnice koja je bila za Franca.
Naposljetku vlada se pridružila Englezima u komitetu za nemiješanje. Narodni se front 1938. g.
raspao i do početka rata vlade su sastavljali radikali (Daladier) koji su se priključili Britaniji 1938.
g. prilikom potpisivanja Münchenskog sporazuma.

8. NJEMAČKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

WEIMARSKA REPUBLIKA

11
Privredni temelji Njemačke nakon rata bili su toliko čvrsti da ih ni udar nakon Pariške mirovne
konferencije nije mogao pogoditi. Osnove industrije – rudarstvo, industrija željeza i čelika, radile su
prema suvremenim metodama uz neprestanu racionalizaciju, pa čak i integraciju. Monopol na
području kemijske industrije bio je zbog nametanja ugovora o izručenju patenata djelomični
izgubljen, ali je i dalje bio značajan. Kapaciteti su se koncentrirali u nekoliko područja: u Ruhrskoj
oblasti i u Srednjoj Njemačkoj. Berlin je kao glavni grad postao privredni centar Njemačke.
Poljoprivreda je i dalje bila vrlo efikasna i proizvodila je dovoljno za domaće potrebe.

Na izborima za konstituantu 1919. g. SPD nije dobio apsolutnu većinu, pa je morao surađivati s
dvjema građanskim strankama (Njemačka demokratska stranka i Katolički centar). Oni su
stvorili tzv. weimarsku koaliciju, koja je 11. studenog donijela i ustav. Tim ustavom država je
ostala decentralizirana i pokrajinske su vlade sačuvale svoje političke nadležnosti, a Pruska je ostala
netaknuta. Upravo je opstanak Pruske pridonio stabilnosti nove države, jer su u njoj većinu imali
socijaldemokrati, za razliku od Bavarske i Ruhra, gdje su desničari iskazivali snažan separatizam.

Učvršćenju države trebao je pridonijeti i jak položaj predsjednika republike. Njega je

plebiscitarno birao cijeli narod, te je on bio nezavisan o parlamentu. On je imenovao i otpuštao
kancelara i njegove ministre, a zakonske je prijedloge, pa čak i ako su prošli parlament, mogao
stavljati na referendum i bio je vrhovni zapovjednik vojske. Na temelju ustava mogao je objaviti
izvanredno stanje protiv saveznih zemalja koje bi povrijedile ustav. Tako moćnog predsjednika
nazivali su «nadomjestkom za cara». Prvi predsjednik bio je Ebert, koji je na odgovoran način
koristio svoje ovlasti i pomagao je da nova država prebrodi sve krize u prvim godinama nakon rata.
1920. g. ipak je desničarski orijentiran berlinski garnizon izvršio puč i na vlast doveo Wolfganga
Kappa. Legalna se vlast sklonila u Dresden, a potom u Stuttgart, dok je radništvo diljem države
spontano započelo štrajk. Dio vojske ostao je vjeran staroj vladi, koju je podržavala i Antanta i puč
je propao, ali je pokazao kako su antidemokratske snage u Njemačkoj i dalje jake.

Na izborima 1920. g. SPD i Demokratska stranka izgubile su mnogo mandata, a ojačala je ljevica
(nezavisni i komunisti). Nakon tih izbora, pa sve do 1928. g. nastaju vlade centra (demokrati,
narodna stranka i centrum) koju su tolerirali, pa i podržavali socijaldemokrati i ljevičari. SPD je na
vlast došao samo još 1928-1930. Brojčano ojačala KP pokušala je u dva navrata doći na vlast
revolucionarnim prevratom i to 1920. g. i 1923. g. No nije imala uspjeha, jer je vojska bila izrazito
protusocijalistički orijentirana. Godine 1923. izbila je i ekonomska kriza koja je onemogućila
plaćanje reparacija. Tako su Francuzi, da bi osigurali svoj dio, vojno okupirali industrijski najjače
njemačko područje – Ruhr. Nijemci su odgovorili pasivnim otporom i proizvodnja u Ruhru je
obustavljena. Amerikanci i Englezi nisu se slagali s francuskom politikom okupacije, ali nisu ništa
poduzimali. Stoga je njemačka vlada da bi izbjegla ekonomsku katastrofu, morala odustati od
pasivnog otpora. Ekonomsku nestabilnost pokušala je 1923. g. iskoristiti malobrojna
Nacionalsocijalistička stranka Adolfa Hitlera i u Müchenu izvršiti prevrat i dokopati se vlasti.
Bavarska vlada i vojska su ugušile puč i nakon toga ne pokret gotovo zamro.

Kad su 1924. g. Amerikanci i Englezi izašli s novim planom plaćanja njemačkih reparacija, a
Njemačka počela s plaćanjem, Francuzi su se povukli iz Ruhra. Dolazi do naglog jačanja privrede.
Na izborima za predsjednika 1925. g. pobijedio je kandidat desnice Hindenburg, koji je u početku
poštovao ustav i republiku, ali je kasnije radio u korist desnice i pridonio padu Weimarske
republike. Prvi diplomatski uspjeh Njemačke bio je 1922. g. sklopljeni Rapallski ugovor sa SSSR-
om, koji je Njemačkoj pružio oslonac protiv omrznute Poljske i otvorio sovjetsko tržište.
Ugovorom u Locarnu 1925. g. Njemačka je priznala francuske granice na zapadu i bila primljena
u Društvo naroda, ali nije htjela priznati istočne granice prema Poljskoj. Nastojala je i dalje dobiti
olakšice za plaćanje reparacija, što joj je uspjelo 1929. g. na konferenciji u Hagu.

12
Privredna kriza početkom tridesetih imala je za Njemačku katastrofalne posljedice. Vlada
posljednjeg socijaldemokratskog kancelara Müllera pala je 1930. g. zato što SPD nije mogao
prihvatiti zahtjeve kapitala da se smanje izdaci države za pomoć nezaposlenima kako bi se tereti
ekonomske krize prebacili na leđa radnika. Osnovana je nova građanska vlada centra na čelu s
Brünningom. Na izborima 1930. g. SPD je i dalje najjača stranka, ali su se glasovi ostalih lijevih
stranaka presipali u 20% za nacionalsocijaliste. Brünning nije imao mnogo podrške u parlamentu,
a svoj je program provodio posebnim vladinim odlukama, primjenom predsjednikovih ovlaštenja.
Tako je Njemačka postala predsjednička republika. Privredna kriza pokušala se svladati štednjom,
ali je to samo povećalo broj nezaposlenih. To je iskoristila desnica i 1932. g. oborila Brünninga.
Privrednu krizu nije okončalo i otpisivanje reparacija 1932. g. u Lozani. Krupni kapital odlučio se
tada osloniti na Hitlera, koji je obećavao prestanak klasne borbe. Do njegovog dolaska na vlast
kancelar je bio Franz von Papen koji je pridonio rušenju ostataka weimarske demokracije.
Raspustio je zemaljsku vladu Pruske koju su predvodili socijaldemokrati, čime su izgubili svoju
najvažniju bazu. Radništvo nije pružalo nikakav otpor. Nacionalsocijalisti su pojačali propagandu i
fizički teror i povećavali svoj postotak na parlamentarnim izborima 1932. g. U siječnju 1933. g.
sporazumjeli su se s ostalim desničarskim strankama i predsjednikom Hindenburgom i Hitler je 31.
siječnja 1933. g. postao njemački kancelar.

NJEMAČKA POD NACIONALSOCIJALIZMOM

Hitler je svoj program nacionalsocijalizma iznio još 1924. g. u knjizi «Mein Kampf». U njoj je
svoje poglede na psihologiju masa, iz kojih se može raspoznati njegova nadarenost za zavođenje
naroda. Taj mu je talent omogućio da brzo preraste sve svoje suparnike u stranci. U knjizi je
odbacio politiku Weimarske republike i iznio je svoj vanjskopolitički cilj da za njemački narod
dobije prodor na Istok («Lebensraum») kako bi Nijemci stekli svjetsku važnost. Program stranke
proglašen je još 1920. g. nepromjenjivim i u svojoj prvoj točki zahtjeva pravo Nijemaca na
samoopredjeljenje radi ujedinjenja. U Hitlera se ta ideja povezivala i s rasnom ideologijom, s
primitivnim biologizmom iz Darwinove borbe za opstanak. U «Mein Kampfu» on je objavio
nadmoćnost nordijsko-germanskog čovjeka, utjelovljenog u Nijemcu, te njemačko gospodstvo,
kao povijesno poslanje njemačkog naroda. Smisao sveg političkog života on vidi u dobivanju
prostora, zadaći kojoj državnik treba podrediti sve ostalo. Unutrašnja politika treba služiti samo da
stvori temelj sile u borbi za opstanak prema vani. Iz toga je izraslo opravdanje za vođu-diktatora i
totalitarno-diktatorsku državu. Njemački je narod imao pravo da sve druge tobožnje manje vrijedne
narode zgazi, uništi, protjera ili pretvori u svoje sluge.

U vrijeme ekonomske krize NSS je svojim antikapitalizmom i antiboljševizmom privukla mase

srednjih slojeva, koje su rado prihvaćale njezinu propagandu da treba štititi onog koji živi od rada
svojih ruku i pošteno zarađene imovine. Svi ti ekonomski upropašteni slojevi zdušno su odobravali
NSS-u njezin napad na nepravedan versajski sistem i pogubni kolektivizacijski boljševizam. Kako
su na vrhuncu ekonomske krize reakcionarni kapitalistički krugovi shvatili da neće moći lako izaći
na kraj s ljevicom, odlučili su se da upotrijebe nacionalsocijalizam kao oružje protiv nje. Nakon
dogovora u Bad Harzburgu 1931. g. bilo je samo pitanje vremena kada će NSS doći na vlast. Pri
tome se ona koristila i neuobičajenim fizičkim terorom koji su provodili njezini udarni odredi tzv.
«Sturmabteilugen».

Čim su nacionalsocijalisti ušli u vladu, započeli su provoditi unutrašnjopolitičke mjere koje su ih

ubrzo pretvorile u prave gospodare Njemačke. Hitler je postigao raspuštanje Reichstaga i
raspisivanje novih izbora 1933. g., vjerujući da će na njima dobiti plebiscitarno pravo za nacističku
vladavinu. Da bi se obračunao s svojim najžešćim protivnicima – komunistima – optužio ih je za
paljenje Reichstaga 27. veljače. Dan nakon paljenja, vlada je donijela uredbu «O zaštiti naroda i
države» i «Protiv veleizdajničkih smutnji» koje su ukidale osnovna ustavna prava i pravo priziva
pred sudom. No, unatoč tome, izbori nisu Hitleru donijeli podršku kakvu je očekivao, te se morao

13
udružiti s drugim desnim strankama da bi imao većinu u parlamentu. Iz parlamenta su isključeni
komunisti. 1933. g. parlament pristankom građanskih stranaka donosi «Zakon o ovlaštenju» kojim
je vladi do četverogodišnje pravo izdavanja zakona svake vrste bez sudjelovanja parlamenta,
uključujući i budžet i zaključivanje međunarodnih ugovora. Time je označen kraj Weimarskoj
republici. Uskoro su raspuštene sve zemaljske parlamentarne vlade i postavljeni su državni
komesari. Velika ovlaštenja dobila je i policija, a uspostavljena je i Tajna policija («Gestapo»).

Njemačka je počela revno s provođenjem politike svoga «Führera», koji je uživao podršku cijele
zemlje zahvaljujući propagandnom stroju svoga ministra Göbbelsa. Nacisti su se brzo obračunali i s
radničkim sindikatima kada su u krvi ugušene radničke demonstracije. Sindikati su raspušteni, a
radnici učlanjeni u «Njemačku frontu rada» koju su vodili nacisti. Uskoro je zabranjen SPD, a
građanske su se stranke same raspustile. Nenacističke stranke u vladi Hitler je odgurnuo na položaje
na kojima nisu mogli ni o čemu odlučivati. Kod daljnjih izbora za parlament postojala je samo NSS
(NSDAP). Prijetnju vlasti Hitleru jedino su predstavljali sukobi unutar njegove stranke, koji su
izbili oko udarnih odreda koje je predvodio Ernest Röhm. Njega je Hitler smatrao suparnikom i
dao ga je 1934. g. likvidirati što su učinile snage zaštitnog odreda (Schützstaffel) na čelu sa
Heinrichom Himmlerom. Po Njemačkoj su uskoro počeli nicati «koncentracioni logori» u koje su
nacisti zatvarali političke protivnike, ponajviše komuniste. 1934. g. umro je i predsjednik države
Hindenburg, pa je Hitler postao i predsjednik države i postao formalno vrhovni zapovjednik vojske.

Ekonomska politika NSS-a odgovarala je stanju u kojem se našla Njemačka nakon gospodarske
krize. Nacisti su počeli ubrzano naoružavanje i postavili su program autrakije, da bi država
postala neovisna o uvozu sirovina. Ta je politika za nekoliko godina uklonila nezaposlenost i
stabilizirala njemačku marku. Takav ekonomski polet mogao je biti samo kratkotrajan, jer je nakon
njega morala uslijediti vojnička agresija i osvajanje. 1933. g. Hitler je zaključio konkordat s
Vatikanom i tako izbjegao kritiku katoličkih Nijemaca. Poteškoća nije imao ni s protestantima, jer
je nacizam formalno osiguravao sve željene slobode za vjerski život. Za mladež je uspostavljena
organizacija Hitlerjugend koja je propagirala učenje o «krvi i tlu».

Nacisti su ubrzo počeli provoditi svoj program antisemitizma i progoniti njemačke Židove. Najprije
su uklonjeni iz javnih službi, a u noći između 9. i 10. studenog 1935. g. napadnute su njihove
sinagoge i groblja (kristalna noć). Na kongresu NSS-a u Nürbergu 1935. g. usvojeni su tzv.
Nürberški zakonu, na temelju kojih su Židovima oduzeta građanska prava. U vanjskoj politici
nacizam je od samog početka bio agresivan. 1933. g. Njemačka istupa iz Društva naroda i otkazuje
«kolektivnu suradnju». Ubrzo je prekinula odnose s SSSR-om, želeći demonstrirati svoj programski
antiboljševizam. 1934. približila se Poljskoj i s njom zaključila ugovor o nenapadanju i prijateljstvu.
1936. g. Hitler uvodi vojsku u demilitariziranu Rajnsku oblast. Od 1936. g. Njemačka je sve jačem
prijateljskom odnosu s Italijom i obje se države međusobno podupiru u vanjskoj politici. 1938. g.
Hitleru je uspio njegov veliki vanjskopolitički cilj – priključenje Austrije. U jesen 1938. g. došlo
je do Münchenskog sporazuma u kojem je uništena Čehoslovačka, a sudetska oblast priključena
Njemačkoj. Kad je okupirao Čehoslovačku i potpisao sporazum o nenapadanju s SSSR-om, Hitler
je 1. rujna 1939. g. napao Poljsku i započeo 2.s.r..

(o njemačkom pripajanju Austrije i Češke vidi u skripti PSIJE 20. st.)

9. SOVJETSKI SAVEZ DO 2. SVJETSKOG RATA

Nakon Oktobarske revolucije Rusija je bila jedina zemlja Europe u kojoj se počeo razvijati
socijalistički sovjetski sistem. Pobjeda Lenjinovog komunizma u Rusiji izazvala je u marksističkom
radničkom pokretu podvajanje na dvije struje: komunističku, koja je pokušala provesti u svijetu
revolucionarnu Lenjinovu ideji i socijaldemokratsku, koja je odbacivala Lenjinov koncept i
14
zauzimala se reformski put u socijalizam. Komunizam je nakon 1.s.r. bio još preslab da bi se
ostvarila njegova ideja o svjetskoj socijalističkoj revoluciji. Sovjetski se Savez morao sam i
vlastitim naporima razvijati iz svoje zaostale privrede i pronalaziti odgovarajuća politička i
ekonomska rješenja.

Boljševici su se mirom u Brest-Listovsku osigurali od vanjskih neprijatelja, ali su bili suočeni sa sve
snažnijom kontrarevolucijom unutar zemlje, koju je podržavala Antanta. Zbog suprotstavljanja miru
s Njemačkom boljševike su napustili «lijevi» eseri koji su se zalagali za nastavak rata. Oni su se
protivili i boljševičkoj agrarnoj politici koja je zahtijevala od seljaka da državi predaju sve
proizvodne viškove. Lijevi su eseri bili protiv klasne borbe na selu i zauzimali se za tržišnu
privredu. Oni su u suradnji s drugim eserima podigli pravi seljački ustanak, te su u atentatu ranili i
samog Lenjina. Pobuna je ugušena, a njezini vođe osuđeni na smrt. Nakon toga iz sovjeta su
potisnuti svi protivnici boljševika i organiziran je jednopartijski sistem vladavine.

Na periferiji Rusije organizirala se kontrarevolucionarna vojska koju je vodio bivši carski admiral
Aleksandar Kolčak. Kontrarevoluciju je novcem i oružjem pomagala Antanta. Englezi su se ubrzo
iskrcali u Arhangelsku, a Japanci u Vladivostoku. Najvažnija podrška kontrarevolucije bila je tzv.
«češka legija» sastavljena od bivših A-U vojnika. Kad su ih boljševici pokušali razoružati započeli
su neprijateljstva i zauzeli sibirsku željeznicu. Tek u jesen 1918. g. Crvena armija (CA) se
pregrupirala i na čelu s Trockim počela potiskivati kontrarevolucionarne snage (KRS).

Kad je završen 1.s.r. Antanta je krenula u otvorenu akciju protiv boljševika u Rusiji. Kolčakovu
vladu u Omsku priznala je kao vladu cijele Rusije, a priznao ga je i general Denikin koji je s
Francuzima skupljao kontrarevolucionarnu vojsku u Ukrajini. KRS su u proljeće 1919. g. krenule u
vojnički marš na Moskvu i Lenjingrad, koji je dobio težak udarac nakon što je na prijedlog Wilsona
u Parizu odlučeno da se Antanta ne miješa otvoreno u sukob u Rusiji. Crvena armija je to iskoristila
i razbila KRS koje se bez pomoći Antante nisu mogle održati. Do 1920. g. sovjetska se vlast
proširila na sve krajeve nekadašnjeg carstva. Izvan je ostao Kakvkaz za koji su se boljševici morali
boriti, te baltičke države kojima je 1920. g. priznata nezavisnost.

1920. g. SSSR je upleo u pogranični sukob s Poljskom. Nakon prvih vojnih uspjeha Poljaka i
njihovog prodora do Kijeva, Crvena armija je prešla u protunapad i doprla do Varšave, ali je tamo
poražena jer su Poljacima pomogli Francuzi. Nakon toga poljska je granica pomaknuta daleko na
istok, što je SSSR mirom u Rigi 1921. g. i priznao. Boljševici su 1921. g. osvojili i kavkaske
države.

U prvim godinama nakon rata, u tzv. «ratnom komunizmu» boljševici su nastojali ukinuti tržišnu
privredu, pa čak su pokušali ukinuti i novac, te uvesti robnu razmjenu između pojedinih grana
privrede. Za plaćanje hrane poljoprivredi, država je slala industrijske i zanatske proizvode posve
podržavljene industrije. Za vođenje takve privrede stvoren je golemi birokratski aparat koji je bio
nestručan i nedorastao zadacima. To je izazvalo nezadovoljstvo tvorničkih radnika, jer je 1920. g.
počelo nedostajati sirovina, pa i hrane. To nezadovoljstvo početkom 1921. g. dovelo je do ponovnog
zahtijevanja za vlašću sovjeta koji bi uključivali više stranaka, a ne samo boljševike. Počeo se
pojavljivati i anarhizam. Početkom ožujka izbila je pobuna u luci Kronštatu, gdje su radnici i
vojnici zahtijevali odbacivanje jednopartijske diktature i uspostavljanje sovjeta bez boljševika.
Pobuna je ugušena vojnom akcijom Tuhačevskog. Te bune navele su boljševike da razmisle o
novom načinu gospodarenja. Na 10. kongresu usvojen je Lenjinov prijedlog nove ekonomske
politike (NEP) koja se zasnivala na dvjema postavkama: ne odustajanje od socijalističkog program
ukidanja privatnog vlasništva na većim poduzećima u važnim privrednim granama, ali osobnu
zainteresiranost proizvođača treba povećati razvijanjem tržišnih odnosa. 1921. g. ukinuta je
seljacima rekvizicija i uveden porez u naturi. Viškove koji bi im preostali seljaci su mogli slobodno
prodavati na tržištu. Dopuštena su i manja privatna poduzeća i trgovine. Protiv NEP-a bili su neki

15
boljševici (Trocki) jer je on značio odustajanje od revolucionarnog puta u socijalizam. U rukama
sovjetske države i dalje su financije, teška industrija, vanjska trgovina, promet i velike
poljoprivredne površine, pa nema opasnosti od ugrožavanja socijalizma.

Krajem 1922. g. boljševici su formalno proglasili Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika

(SSSR). Država je nastajala postupno, s pobjedama boljševika i uvođenjem njihovih sovjeta kod
pojedinih naroda bivšeg Ruskog Carstva. Boljševička stranka je priznala nakon revolucije
samoopredjeljenje naroda, ali se zauzimala za federativno povezivanje posebnih nacionalnih
sovjetskih republika (Lenjin), protiv čega je bio Staljin koji se zalagao samo za autonomiju naroda.
SSSR je 1923. g. dobio i svoj ustav. Najviši organ bio je Svesavezni kongres sovjeta u koji su
sovjeti saveznih republika slali svoje delegate. Samo su mjesni sovjeti birani izravno na općim
izborima. Kongres sovjeta izabirao je svoj prezidij i predsjednik prezidija formalno je predstavljao
državu, ali nije imao nikakve ovlasti. Savjet narodnih komesara ostao je i dalje snažna izvršna vlast
koja je obavljala sve državne poslove.

1924. g. umro je Lenjin, a nakon njegove smrti državu je vodio kolegij trojice – trojka Zinovjev-
Kamenjev-Staljin. Na kraju je Staljinu (od 1922. g. generalni sekretar partije) pošlo za rukom da
preuzme svu vlast, zahvaljujući tome što je u rukama držao partijski birokratski aparat. Uklonio je s
puta sve svoje protivnike, pa i samog Trockog i Buharina. Staljin je objavio učenje o socijalizmu u
jednoj zemlji (nasuprot Trockom koji je htio svjetsku revoluciju). On je počeo s pretvaranje
pretežno agrarne Rusije u industrijsku državu, pa je 1927. g. proglasio prvi veliki petogodišnji plan.
Taj je plan razbio seljački privatni posjed i donio potpunu kolektivizaciju, ali i modernizaciju
poljoprivrede. Preobražaj sela vršio se bezobzirno, pa su ogorčeni seljaci sami poklali svoju stoku i
izazvali propast. U razdoblju 1931-1933 zemlju je zahvatila velika glad, koja je odnijela oko 10
milijuna života. Nakon toga započinje postupan ekonomski oporavak zemlje. Drugi petogodišnji
plan donio je izgradnju kanala i željeznica, te nastajanje velikih kombinata u koje bi se udružile
industrije cijelih pokrajina. Počelo je i naglo jačanje i naoružavanje Crvene armije. Oni koji nisu
postupali u skladu s interesima države i partije bili su odvođeni u koncentracione logore u Sibiru, pa
je do 1935. g. u njima bilo više od milijun zatvorenika koji su služili kao radna snaga za velike
pothvate.

Staljin je provodio čistke i u partijskom vodstvu, koje su vrhunac dosegle 1936. i 1938. g. Prvo se
okrenuo protiv desne opozicije, koja se opirala prinudnoj kolektivizaciji, a potom protiv eventualnih
suparnika. Na političkim sudskim procesima osuđena je većina vodećih boljševika iz dana
revolucije i potom likvidirana. Trocki je bio prisiljen da ode u emigraciju u Meksiko, gdje ga je ubio
Staljinov atentator. Desetkovano je vodstvo Crvene armije sa slavnim Tuhačevskim, tako da je
vojska duže vrijeme bila oslabljena. Na vrh se sada popela nova generacija sovjetske inteligencije
koja je odrasla u novoj državi. Iskovala se nova svijest ispunjena tradicijom ruske prošlosti koja je
pravi nastavak našla sada u socijalizmu. Na vrhu države stajao je Staljin koji je imao neograničenu
vlast. Od 1934. SSSR je bio član Društva naroda i s pomoću njega se htio osigurati od nacističke
agresije. Ali kako nije postignut sporazum sa zapadnim demokracijama SSSR je napustio tu politiku
i u kolovozu 1939. g. na sastanku Staljina i Ribentropa sklopio sporazum o nenapadanju s
Njemačkom, te o podjeli Poljske.

10. RAZVOJ FAŠIZMA U ITALIJI DO 2. SVJETSKOG RATA

Fašizam je naziv za totalitarni politički sistem koji se nakon 1.s.r. pojavio u onim kapitalističkim
zemljama u kojima parlamentarna demokracija nije bilo dovoljno učvršćena u političkom životu. To
se prije svega odnosi na Italiju, Njemačku i Japan. Za pojavu tih sistema postojali su
vanjskopolitički i unutrašnjopolitički razlozi. Versajskim mirom te su države dobile manje nego
što su očekivale (Italija) ili ih je pak «mir» jako pogodio (Njemačka), pa su se zato u njihovim
16
društvenim strukturama pojavile jake političke, prije svega konzervativne snage, koje su težile
reviziji odredaba mirovnog ugovora, a u vanjskom politici zauzimale agresivna stajališta prema
svojim susjedima. Sve su se te snage pothranjivale teškim ekonomskih stanjem u državi koji je
proizlazio iz stanja nakon 1.s.r., a u kojem se najbrojniji srednji sloj (seljaci, sitna buržoazija,
činovništvo) počinje oslanjati na novu društveno-političku izrazito konzervativnu doktrinu. Ta je
doktrina sadržavala opiranje liberalnom kapitalizmu i monopolizmu koji je ugrožavao opstanak
srednjeg sloja, a s druge strane je odbacivan i socijalizam. Fašizam je politička mobilizacija
zaostalih sektora društva, mobilizacija nezadovoljnih modernizacijom, racionalizacijom i
društvenom emancipacijom. Fašizam je vidio spas u čvrstoj autoritarnoj nacionalnoj državi koja
bi ukinula truli liberalni parlamentarizam i klasnu borbu. Ideal fašizma je bilo staleški uređeno
društvo, koje bi se oslanjalo na solidarnost, ali istodobno sačuvalo privatno vlasništvo u
proizvodnji. Fašistički pokreti osnivali su i vlastite vojničke odrede, koji su služili za vršenje
fizičkog nasilja nad političkim protivnicima. Razvile su se i metode suvremenog načina
obavješćivanja i propagande koje su fašisti koristili kako bi manipulirali masama. Fašistički se
pokret dokopao vlasti tako što se povezao sa tradicionalno vladajućim elitama, koje su u fašizmu
vidjele dobrodošlo sredstvo za obračun s demokratskim i socijalističkim snagama, pa su tako fašisti
postali oruđe krupnog kapitala. Ukinuli su sve demokratske političke institucije i građanske
slobode, te uveli diktaturu. U vanjskoj politici fašističke su države bile izrazito agresivne i svojim
isključivim zahtjevima i prijetnjama postale su glavni krivac za 2.s.r..

U Italiji se kao prvoj zemlji razvio fašizam, koji je kasnije prihvaćen i u drugim zemljama. Zbog
velikih obećanja prilikom stupanja Italije u 1.s.r., talijanska je buržoazija bila razočarana ratnim
plijenom, premda je dobila znatan dio nekadašnje A-U. Glavna smetnja ostvarenju planova Italije
na jadranskoj obali bila je Jugoslavija. I financijski Italija se našla u vrlo teškom položaju, a njezina
privreda bila je neujednačeno razvijena: sjever je bio industrijski najrazvijeniji, a jug pretežno
agrarno područje i nerazvijen. Nakon što je Amerika ograničila useljavanje izgubljen je i «ventil» za
popuštanje pritiska zbog brzog rasta stanovništva. Opće izborno pravo donijelo je masovne
stranke koje su se nakon rata pridružile vladajućim liberalima. Nasuprot katolički orijentiranoj
Narodnoj stranci stajali su socijalisti koji su se priključili Trećoj internacionali, ali su se 1921. g.
podijelili na socijaliste i komuniste. U sjevernoj Italiji 1920. g. bili su stvoreni uvjeti za
socijalističku revoluciju, ali ona nije uspjela jer je radništvo bilo preslabo za preuzimanje vlasti u
cijeloj državi. Strah od moguće socijalističke revolucije povećavao je izglede za preuzimanje vlasti
Benita Mussolinija (koji je prije rata djelovao kao socijalist). Svojim borbenim sastavima («fasci di
combattimento») započeo je borbu protiv postojećih političkih stranaka, pa je tako 1922. g. naredio
svojim borbenim jedinicama «marš na Rim» kada je ljevica najavila generalni štrajk. Kralj se
pokorio i predao Mussoliniju mandat za novu vladu.

Fašistički pokret u Italiji je htio stvoriti uvjerenje da je Italija pravna nasljednica antičkog Rima,
pa prema tome može nastupiti svojim imperijalističkim zahtjevima prema Sredozemlju. Mussolini
nije dirao ni u ustav ni u monarhiju, ali je uspostavio svoju jednopartijsku vladavinu. Njegov
fašistički pokret polazio je od starorimske tradicije pa je od nje preuzeo i rimski korak (passo
romano), rimski pozdrav (saluto romano) i svoj simbol (liktorski svežanj pruća – fasci). Na
izborima 1924. osigurao je fašističku većinu, a 1925. g. uveo potpunu diktaturu. 1926. g.
raspuštene su sve političke stranke, a u parlament su se birali samo poslušni zastupnici. Osim
parlamenta postojalo je i Fašističko veliko vijeće, ali je odlučujuću vlast imao «duce» tj. vođa.
Povelja rada iz 1927. g. depolitizirala je sindikalne radne saveze i spojila ih s poduzetnicima u
poslušne kooperativne strukovne saveze. Gospodarska politika imala je uspjeha što je učvrstilo
vlast Mussolinija. 1929. g. sklopljen je Lateranski ugovor s Vatikanom koji mu je pribavio i
naklonost katoličke crkve. Tim je sporazumom riješeno tzv. rimsko pitanje koje je postojalo od
1870.g. kada je Papinska Država uključena u sastav Kraljevine Italije. Kraljevina Italija priznala je
suverenu Državu Vatikan koja je obuhvaćala područje Vatikana, papinsku rezidenciju u Castel

17
Gandolfu i tri bazilike u Rimu. Sveta Stolica priznala je Kraljevinu Italiju s glavnim gradom
Rimom. Rimokatolička vjera postala je državna vjera.

Protivnici fašizma morali su napustiti Italiju. U vanjskoj politici talijanski fašizam pokazao se vrlo
agresivnim, osobito sredinom tridesetih godina kada je Italija iz svoje kolonije Somalije i Eritreje
napala 1935. g. Etiopiju. Svi prosvjedi Društva naroda i sankcije ostali su bez uspjeha i Etiopija je
1936. g. priključena talijanskom imperiju. Etiopski kralj Hajle Selasije napustio je tada zemlju i
otišao u Veliku Britaniju, a Mussolini je talijanskog kralja proglasio etiopskim carem. Velika
Britanija i Francuska priznale su 1938. g. talijansku okupaciju Etiopije, nadajući se da Italija neće
nastaviti osvajanje. Potkraj 1936. g. Mussolini je objavio stvaranje osovine Rim-Berlin, te je
otvoreno potpomagao generala Franca u Španjolskoj. Tako se od 1937. g. na Francovoj strani
borila talijanska vojska. Želja za nekim francuskim područjima dovodila je Italiju u sukob s
Francuskom, a neizravno i s Engleskom. Sve to tjeralo je Italiju na čvršće veze s Njemačkom. Prvi
sastanak Hitlera i Mussolinija bio je 1934. g. u Veneciji i od tada su neprekidno surađivali. Godine
1937. Italija je napustila Društvo naroda, a u travnju 1939. g. napala je Albaniju i okupirala je.
Albanski kralj Zogu morao je napustiti zemlju, a albanski je parlament zemlju pripojio Italiji.

11. JAPAN DO 2. SVJETSKOG RATA

Nakon 1.s.r. činilo se da će parlamentarizam odnijeti pobjedu i u Japanu. Tako je 1918. g. zemlja
dobila prvu civilnu vladu koju su sačinjavali zastupnici političkih stranaka na čelu s Takaši
Harom, vođom liberala. No njegova vlada nije mogla potpuno demokratizirati zemlju i uvesti
parlamentarni sistem, jer je značajan izvanparlamentarni činilac ostao car, koji je bio oslonac starih
elita i zemaljske oligarhije, te vojne elite. Usprkos modernim građanskim reformama, japanska je
vojska držala povlašten društveni položaj. Vojska i mornarica nisu bile podređene parlamentu, već
caru i zbog njegove pasivnosti su bile potpuno samostalne.

Nakon smrti Takašija Haroa 1921. g. na vlasti su se smjenjivali liberali (Seijukai) i agrarna
stranka (Minseito), no stranke nisu stvorile modernu organizaciju, pa nisu imale ni veću
popularnost ni autoritet. Radnički pokret se nije mogao ni razviti uz snažne patrijarhalne
komponente kod japanskog radništva. Svjetska privredna kriza izazvala je i u Japanu ekonomske i
društvene potrese. Za nekoliko mjeseci cijena svile i izvoz smanjili su se za 50%, a pala je i cijena
riže. To je najviše pogodilo japanske seljake, a siromašne slojeve pogodila je i zabrana useljavanja
Azijaca u SAD. Sve to pobudilo je porast japanskog nacionalizma i rasizma. Nezadovoljstvo
američkom politikom došlo je do izražaja 1930. g. kada je izvršen atentat na premijera Hamagućija
koji je prihvatio diktat SAD-a i VB o ograničenju snage japanske mornarice (5:5:3).
Nacionalno-militaristički i totalitaristički krugovi preuzeli su vlast i izvršili agresiju na
Mandžuriju 1931. g. Totalitarni sistem ukinuo je demokraciju, političke stranke i sindikate. Japan
je prvo krenuo u vojnu agresiju, što je potaknulo procese unutar zemlje – fašizaciju. Najvažniji
ideolozi japanskog fažizma bili su Kita Ikki i potpukovnik Hišimata Kingoro. Obojica su se
odlučno protivili parlamentarizmu i odbacivali liberalni kapitalizam, ali i marksizam. Obitelj i
seoska zajednica predstavljali su praoblik japanskog stila života, koji je propao prodorom
pokvarenog zapadnjačkog utjecaja i u budućem državnom uređenju Japana treba ga ponovno
uspostaviti. Društveni nosioci preporoda bili su seljaci i oficiri. Japanu su pridavali pravo da svoju
vlast ima proširiti na prostranstva Istočne Azije. U narodu se propagirao militarizam i vojničke
vrline sadržane u japanskom vojničkom kodeksu «bušido». Japanski se fašizam od ostalih
razlikovao samo po tome što nije imao neku karizmatičnu ličnost na čelu pokreta. Vođu je
vjerojatno nadomještala careva ličnost.

Zauzimanje Mandžurije potaknuto je 1931. g. incidentom u Mukdenu. To je bio početak japanskog

imperijalizma i povratak nepravedno oduzete zemlje koje su se pod pritiskom SAD-a i VB morali
18
1922. g. odreći na konferenciji u Washingtonu. Nakon zauzimanja Mandžuriju su proglasili
samostalnom državom Mandžuko, koja je dobila vlastitog cara i ugovorom o prijateljstvu se
povezala s Japanom. 1933. g. Japan je istupio iz Društva naroda kada je ono osudilo njegovu akciju.
Nakon incidenta kod Pekinga, Japan je 1937. g. poveo prvi rat protiv Čang-Kaj-Šekove Kine i
nakon nekoliko mjeseci slomio njen otpor. Japanci su svojim osvajanjima u stilu Monroeve doktrine
htjeli sebi osigurati neiscrpno sirovinsko područje i tržište za svoju industriju. No takvom svojom
politikom sve su više dolazili u sukob s SAD-om. Japan je 1936. g. zaključio sporazum s
Njemačkom i Italijom kao pakt protiv Kominterne, a 1937. g. je iz Madžuka poveo rat protiv
komunističke Mongolije i SSSR-a, ali je 1938. g. poražen od Crvene armije.

12. KINA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Kina ulazi u onu skupinu zemalja koje su razvile oblik međutipa između demokracije i
totalitarizma. Države tog tipa uglavnom su bile agrarne, dakle opterećene problemima veleposjeda
i socijalne ugroženosti srednjeg i malog seljaka. Moderni kapitalistički razvoj tek je bio u začetku.
Politička je demokracija u njima bila bez tradicije, a vrlo važan integracijski faktor predstavljala
je vojska. U većini tih država (srednja, jugoistočna Europa, Latinska Amerika, Španjolska) država
se borila s zaoštrenim nacionalnim suprotnostima.

Kina je nakon 1.s.r. započela obnovu s ljudima školovanim na zapadu, uglavnom na američkim
sveučilištima. Nakon pada posljednjeg cara 1911. g. uspostavljena je republika. Versajska odluka
kojom je Japan zadržao vojno-politički diktat nad Kinom izazvala je veliko nezadovoljstvo i zato
Kina nije htjela potpisati taj sporazum. Protesti protiv Versajskog sporazuma označili su početak
procesa obnove pod vodstvom Sun Jat-Sena, tzv. kulturne revolucije. Njezini su najvažniji ciljevi
bili emancipacija duhovnog i društvenog života zemlje uklanjanjem konfucijanske pravovjernosti,
uključivanje Kine u suvremeni razvoj zapadnog svijeta, otkrivanje zanemarenih dostignuća kineske
narodne kulture, reformu jezika i uvođenje živog narodnog govora u književnost. 1922. g. sklopljen
je sporazum s Japancima u Kantonu kojim su se odrekli nadzora nad Kinom, ali su zadržali
kontrolu Mandžurije. 1923. g. u Kinu na poziv Jat-Sena dolaze savjetnici iz SSSR-a koji od
revolucionarnih grupa prema zapadnom uzoru formiraju stranku Kuomintang (s tri programske
točke: nacionalizam, demokracija, socijalizam). Prišli su osnivanju moderne vojske, a agrarne
promjene provodile su se postupno. Nakon Jat-Senove smrti 1925. vodstvo države preuzeo je Čang
Kaj-Šek. On je otpustio sovjetske savjetnike, na što ga je nagnala sovjetska politika koja se
zalagala za komunistički program u Kini, a u Kuomintangu su prevladale desne strane bogatog
građanstva kojima nije bilo do suradnje s komunistima. 1927. g. su radnici u Šangaju proglasili
komunističku komunu i početak socijalističke revolucije u Kini, koju je uništila vojska. U Nankingu
je formirao novu vladu sastavljenu od desnog krila Kuomintanga koja nije uključila komuniste.
Dovelo je to do građanskog rata.

Komunisti su pokušali uspostaviti tada sovjetsku komunu u Kantonu, ali se ona održala samo
nekoliko dana. Komunisti su istisnuti iz gradova i obalnog pojasa, pa su težište svojeg djelovanja
prenijeli na siromašne seljake u JZ Kini, kojima su počeli dijeliti veleposjedničku zemlju. Vođa KP
Kine postao je Mao Ce-Tung, koji je počeo izgrađivati svoju revolucionarnu seljačku sovjetsku
republiku i kinesku Crvenu armiju. Maova ideologija pustila je korijenje u zaostalom seljaštvu, a
počeo je primjenjivati taktiku partizanskog ratovanja. Čang Kaj-Šek ga je 1930. g. pokušao uništiti,
te je Crvena armija potisnuta na sjever Kine do kojeg je došla u tzv. «Dugom maršu». Komunisti
su uspjeli spasiti jezgru svoje Crvene armije koja je i dalje stjecala mnogo pristaša na sjeveru. U
Jenanu su komunisti počeli s izgradnjom svog društvenog sistema (Jenanska republika), dok se u
kuominstanskoj Kini učvršćivao režim Čang Kaj-Šeka. 1937. g. došlo je do napada Japana na Kinu,
pa su komunisti i Kuomintang prekinuli neprijateljstvo i sklopili sporazum za borbu protiv
Japanaca.
19
(za Poljsku vidi u PSIJE 20. st.)

13. ŠPANJOLSKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Nakon 1918. g. u Španjolskoj vlada parlamentarna monarhija, no ni vlada ni parlament (cortes)
nisu predstavljali najbrojnije društvene slojeve, već je izborima i dalje upravljala oligarhija iz
gornjeg i srednjeg sloja. Radnici i seljaci bili su odgurnuti na političku periferiju organizirani u
socijalističkim (UGT) u anarhističkim (CNT) sindikatima. Kod socijalista je bio ukorijenjen
reformizam, a španjolska specifičnost je bio anarhizam, koji je nailazio na jak odjek kod
najbrojnijeg španjolskoj sloja – agrarnog proletarijata i siromašnih seljaka Andaluzije i Aragonije,
kao i kod industrijskog radništva Katalonije. CNT je težio ukidanju svake državne prisile i
usitnjavanje vlasti, tj. stvaranje carstva slobodnih ličnosti udruženih u manja udruženja povezana
međusobno dobrovoljnim sporazumom. Tako je 1927. g. osnovana Organizacija pravih anarhista
(FAI) s ciljem da spriječi skretanje CNT-a u lijevo.

Gornji sloj španjolskog srednjeg staleža bio je socijalno i ekonomski povezan s agrarnom
aristokracijom. Oni su kontrolirali novčane zavode, pri čemu su bogati zemljoposjednici svoj novac
ulagali u industriju. U vladajućim strukturama Španjolske bila je izvanredno utjecajna katolička
crkva, koja je posjedovala goleme posjede, kao i nekretnine u gradovima. Ljudi su bili duboko
religiozni, osobito žene gornjeg i srednjeg sloja. Svojim zavjereničkim oficirskim organizacijama u
politiku se miješala i vojska, koja nije bila dobro plaćena, ali su oficirski zbor činili sinovi iz
uglednih obitelji s materijalnom podlogom. Vojska je vjerovala u ideale 19. st. da je pozvana da se
brine za red i iskorjenjivanje korupcije koja potječe od liberalnog parlamentarizma, pa je 1923. g. u
dogovoru s kraljem preuzela vlast. General Primo de Rivera suspendirao je parlament i uveo
diktaturu koja je nastojala stvoriti konzervativni sistem staleške solidarnosti. Čak je donijela i neke
socijalne zaštitne zakone u korist radništva, ali nije pokušala provesti agrarnu reformu.

Zbog velikog političkog nezadovoljstva de Rivera je 1931. g. dopustio održavanje općinskih

izbora, koji su donijeli pobjedu republikancima, pa su i kralj i Rivera morali napustiti državu. Iste
godine održani su izbori i za ustavotvornu skupštinu u kojoj je republikanska većina proglasila
republiku. To je bila Druga španjolska republika koju su u početku podržavali svi slojevi
španjolskog društva. Prvi predsjednik postao je Alcala Zamora, a predsjednik vlade Manuel
Azana. Vladu su podržali i socijalisti i njihov je vođa Largo Caballero postao ministar rada. Vlada
je priznala autonomiju Kataloniji sa samostalnom vladom, a isto je obećala i Baskima, pa je tako i
njihove stanovnike pridobile za republiku. Vlada je ozakonila državni školski sistem, ali je zbog
toga došla u sukob s Crkvom. 1932. g. izdan je zakon o agrarnoj reformi koji je trebao rasformirati
veleposjede i zemlju predati zadrugama i seljačkim obiteljima. No nedostajalo je novca za plaćanje
odštete, pa je podijeljeno malo zemlje. Azana je pokušao reformirati i vojsku, te je umirovio
konzervativne generale, a unaprijedio republikanske. Republikanski je režim uspostavio i svoju
policiju.

Od 1931. g. traju sukobi republikanske vlade s anarhistima, koji su počeli uspostavljati svoje
komune u Andaluziji i Kataloniji. Naoružani anarhistički odredi sukobljavali su se s «civilnom
gardom». 1933. g. milicija je pucala u anarhiste. Nerede pokušava iskoristiti vojska i civilna garda i
organizirati puč, što navodi vladu da 1933. g. odstupi. Na novim izborima pobijedila je katolička
desničarska organizacija (CEDA) pod vodstvom Gila Roblesa i centar. CEDA se zalagala za
konzervativno parlamentarni sistem. Anarhisti su bojkotirali izbore, a Azanina lijeva vlada
pretrpjela je poraz. Nova vlada provodila je posve suprotnu politiku. Ukinula je autonomiju
Kataloniji i nastupila protiv Baska. Obustavila je agrarnu reformu, nastavila plaćati Crkvu iz
budžeta i ponovno dopustila otvaranje crkvenih škola. Svojim proturadničkim mjerama izazvala je
20
prosvjede sindikata, osobito UGT-a koji je sada pod vodstvom Caballera postao revolucionaran i
bio spreman za oružanu borbu protiv reakcije. Tako je 1934. g. u Austuriji izbio štrajk koji je
doveo do ujedinjenja socijalista i anarhista, te malobrojnih komunista u Radnički front. U Asturiji je
dva tjedna vladao radnički komitet koji je počeo s organiziranjem španjolske Crvene armije. Vlada
je protiv radnika poslala vojsku koja je pod zapovjedništvom Franciska Franca krvavo ugušila
pobunu. 1935. g. predsjednik Zamora nije htio popustiti desničarskim zahtjevima Gila Roblesa i
raspustio je parlament.

Na izborima 1936. g. lijeve stranke stvaraju Narodnofrontovski blok i odnose pobjedu. Novi
predsjednik republike postao je 1936. g. Azana, a premijer Quiraga. Socijalisti nisu ušli u vladu, ali
su je podržavali. Nova vlada nastavila je politiku Azanine vlade. No zemljom su vladali nemiri,
seljaci su zauzimali veleposjede i tražili završetak agrarne reforme, dok su radnici štrajkali. Desnica
se počela pribojavati socijalnih nemira, kao i kapitalisti, koji su ih odlučili podržati u njihovim
nastojanjima za autoritarnom konzervativnom neparlamentarnom državom. 1936. g. CEDA je
prihvatila posve fašistički program. Desničarske su organizacije osnivale svoju vlastitu miliciju i
provodile teror protiv ljevičara i republikanaca. 1936. g. umiješala se i vojska i izvela puč, koji
nije jednako uspio u svim dijelovima Španjolske. Kad je vlada podijelila oružje civilnom
stanovništvu 19. srpnja 1936. g. započeo je građanski rat. Španjolska se podijelila na dio koji je
podržavao vladu i koji je držala desnica. Pučisti (falangisti = fašisti) su držali Sevillu, Cordobu i
Cadiz. Vođa pučista je 1936. g. postao konzervativni general Francisco Franko, koji je počeo
propagirati konzervativizam na čelu s vođom (caudillom). Francisko je svoj rat nazivao «marš
protiv crvenih», iako je Azanina vlada bila vlada demokratskih socijalista, dok su prava ljevica bila
anarhisti i lijevi socijalisti, koji su puč iskoristili da bi preuzeli vlast od Azane. Na čelo
republikanske Španjolske došao je Caballero koji je uživao veliki ugled među radnicima. On je
uvidio da bez discipline u republikanskoj vojsci neće biti moguće pobijediti nacionaliste, pa je u
vladu pozvao i anarhiste. Na posljetku su u revolucionarnu vojsku uključeni i komunisti koji su
dobili podršku iz SSSR-a. Kako su oni bili protiv vraćanju demokratskom parlamentarizmu i za
uspostavu sovjetskog socijalizma, počeli su se okretati od anarhista i socijalista i 1937. g. počeli
likvidirati neke anarhiste, što je oslabio republiku. Pod pritiskom komunista iste je godine odstupio i
Cabellero, a njegov nasljednik je postao Juan Negrin. Zbog takvih suprotnosti unutar
republikanskog tabora nije mu više mogla pomoći ni pomoć izvana u obliku međunarodnih
partizanskih brigada. Zapadne su sile svojom neutralnošću više štetile republici nego koristile. S
druge strane Njemačka i Italija otvoreno su podupirale falangiste. Njemački zrakoplovi su 1937. g.
potpuno uništili španjolski grad Guernicu. Falangisti su bili vrlo okrutni i činili razna zlodjela, ali su
to činili i komunisti, osobito prema Crkvi.

14. DRUGI SVJETSKI RAT

ZBIVANJA UOČI POČETKA RATA

Prvih nekoliko tjedana poslije Minhenskog sporazuma provedeni su oprezni razgovori njemačke s
poljskom vladom, da se ispita bi li ona možda htjela nastaviti politiku iz 1934. g. i pripomoći
ostvarenju tih planova. Varšava je sudjelovala čak u razbijanju Čehoslovačke i tom prilikom dobila
sporni komad industrijskog područja oko Tešina. Poljaci su slutili što im prijeti, ali su se osjećali
dovoljno snažni da brane svoju samostalnost. 21. ožujka 1939. g. Hitler je zatražio od Poljske da
odstupi Njemačkoj Gdanjsk i dopusti joj da kroz koridor gradi auto-cestu koja će biti pod
njezinim suverenitetom. Poljska je odbila taj prijedlog nadajući se pomoći Francuske i Britanije.
Hitler je 28. travnja 1939. g. otkazao ugovor o prijateljstvu s Poljskom i iskoristio je njemačke žalbe
oko Gdanjska kako bi zaoštrio međunarodnu krizu. Tada je započela diplomatska utrka za manje
europske države u kojoj je njemačka zbog svoj položaja bila u prednosti.

21
Minhenskim sporazumom SSSR je ostavljen postrani, i pokušaj Britanije i Francuske da ga kasnije
uključe u savez protiv Njemačke nije uspio jer Poljska nije htjela sovjetskim trupama dopustiti
prolaz ni su slučaju rata niti sklopiti ugovor o uzajamnoj pomoći. Pregovori su se otegnuli dok ih
nije prekinula vijest o njemačko-sovjetskog Paktu o nenapadanju (23. kolovoza 1939. g.). Staljin
se nadao da će takvim ugovorom moći ostati izvan rata, a Hitler je time htio izolirati Poljsku od
moguće pomoći sa Zapada. S tim Paktom bio je povezan i tajni sporazum u kojem su obje sile
međusobno razgraničile svoje interesne sfere, pri čemu je Baltik i poljski istok pripao Rusiji, a
ostatak Njemačkoj. Tako je izvršena četvrta dioba Poljske. Nakon komadanja Čehoslovačke, vlade
VB i Francuske konačno su shvatile da se Trećem Reichu treba oduprijeti. Zato su stale na stranu
najugroženijih zemalja – Poljske, Rumunjske i Grčke i zajamčile im neovisnost. VB je tada sklopila
i vojni savez s Poljskom. Pripremajući se za rat, Njemačka je stvorila novi ratni plan. Glavno
obilježje njezinog ratnog plana bilo je u tome da je nastojala izbjeći istodobno ratovanje na dva ili
više bojišta i orijentirala se na pokoravanje pojedinih zemalja munjevitim ratom. Prije započinjanja
napada oslanjala se na pouzdane informacije o zemlji prethodno dobivene špijunažom, a uoči
napada propagandom je izazivala defetizam i u tjednu napada aktivirala petu kolonu.
1. rujna 1939. započeo je njemački napad na Poljsku. Hitler ju je brzo svladao i okupirao. Nakon
vijesti o tom napadu, poljski saveznici VB i Francuska navijestili su 3. rujna rat Njemačkoj, a to su
učinili i Australija i Novi Zeland, te Kanada. U pobijeđenoj Poljskoj Nijemci su počeli s
teroriziranjem poljskog naroda. Nekadašnje pruske pokrajine proglašene su njemačkim okružjima
na kojima se provodila germanizacija. U preostalom dijelu Poljske, tzv. Generalnom guverneratu
odredi SS-a i SD-a počeli su hapsiti i strijeljati ljude, osobito do tada veoma brojne Židove.

Budući da je Njemačka u sporazumu s SSSR-om priznala sovjetske interese u europskom

pograničnom pojasu, SSSR je od baltičkih zemalja zahtijevao teritorijalne ustupke koji su za njega
bili strateški važni. Krajem rujna i početkom listopada 1939. g. SSSR je s Estonijom, Litvom i
Letonijom sklopio ugovor o uzajamnoj pomoći i na njihovim područjima počeo s podizanjem
vojnih baza. Te su zemlje brzo potpale pod sovjetski utjecaj, pa su komunisti u njima uz pomoć
SSSR-a u izbornim tijelima preuzeli vlast. Tako su njihovi parlamenti 1940. g. odlučili da se te
zemlje pripoje SSSR-u. SSSR je stvarao probleme i Finskoj, s kojom je od 1934. g. imao
sporazum o nenapadanju. Od nje je tražio da mu u zamjenu za druga područja ustupi četiri otoka,
dijelove Karelije i poluotoka Rivački, te da mu dade u zakup poluotok i luku Hangö, da bi se
zaštitio Lenjingrad. Kako finska vlada nije pristajala na te zahtjeve, SSSR je otkazao ugovor o
nenapadanju i u studenom 1939. g. napao Finsku. Nakon 10 dana Finska je morala pristati na mir u
Moskvi. Zadržala je svoju neovisnost, ali se morala odreći područja koja je tražio SSSR. U srpnju
1940. g. SSSR je promijenio granicu i prema Rumunjskoj okupiravši sjevernu Bukovinu i
Besarabiju.

TIJEK RATOVANJA U EUROPI DO NAPADA NA SSSR

U proljeće 1940. g. započele su velike ratne operacije, koje su najprije zahvatile neutralnu
Norvešku uz čiju obali su se kretali njemački brodovi sa rudama potrebnim njemačkoj ratnoj
industriji. Vodstvo njemačke ratne mornarice htjelo je taj put osigurati i vojnički, a zapad je to htio
spriječiti. U sukobu je Njemačka izgubila sve svoje moderne razarače, ali su se VB i FRA morale
također povući, a Norveška pokoriti njemačkoj okupaciji. Iznenadni napad onemogućio je
Norvežanima da provedu potpunu mobilizaciju, a peta kolona, kojom je rukovodio Vidkun
Quisling, pridonijela je porazu norveške obrane. U okupiranoj Danskoj Nijemci su ostavili
dotadašnja tijela vlasti, ali su obilato iskorištavali njezine gospodarske mogućnosti. Osvajanje
Norveške i Danske Nijemci su planirali osigurati važna strateška uporišta na Baltičkom moru, a
zatim se obrušiti na Nizozemsku, Luksemburg i Belgiju, koje su bile važne za napad na Francusku i
VB.

22
Napad na Belgiju Nijemci su započeli tamo gdje je završavala utvrđena Magnitova linija. Plan
zahvata srpom imao je za cilj pregaziti Nizozemku i Belgiju, dok je engleski ekspedicijski korpus
bio opkoljen kod Dunkerquea, odakle je prebačen u Englesku. Otpor Francuza na Seini brzo je
slomljen i Francuska je 22. lipnja 1940. g. kapitulirala. Njemačka osvajanja iskoristio je i
Mussolini koji je 10. lipnja navijestio rat Engleskoj i Francuskoj, jer nje htio izostati kod podjele
ratnog plijena, iako se Italija u početku nastojala suzdržavati od napada.

Jedino je Engleska još bila neokupirana. Chamberlain je morao odstupiti zbog svojih prijašnjih
političkih stajališta i zbog poraza u Norveškoj, a vođenje kabineta je preuzeo Winston Churchill.
On nije pristajao na Hitlerovo nuđenje okončanja rata, što je Hitlera navelo na početak Operacije
morski lav, tj. napada na Englesku, kojom je nastojao izboriti njemačku prevlast u zraku. Njemački
zračni napadi započinju na VB u srpnju 1940. g. bombardiranjem zračnih luka, vojnih uporišta,
industrijskih objekata i gradova, od kojih je najteže stradao Coventry. Kako su Britanci pružali
žestok otpor, Nijemci su odustali od napada i u proljeće 1941. g. počeli s pripremama za napad na
SSSR. U zračnim napadima Nijemci su izgubili oko 2000 zrakoplova. Amerika je u početku rata
ostala neutralna, ali je gospodarski i financijski potpomagala VB, a 1940. g. su SAD u zamjenu za
uporišta na zapadnoindijskim otocima ustupile VB 50 svojih razarača. Francuska je odredbama
primirja bila podijeljena na okupirano područje (koje je obuhvaćalo sjever i istok zemlje, Pariz i
pojas uzduž atlantske obale i neokupirani dio, gdje je maršal Petain pokušao uspostaviti svoj novi
konzervativno-katoličko usmjereni državni poredak i očuvati jedinstvo francuskog kolonijalnog
posjeda pod svojom vlašću. Sjedište te slobodne Francuske bilo je u gradu Višiju. Dio francuskih
boraca prebacio se u Englesku, a njihov zapovjednik bio je general de Gaulle, koji je nastojao
pridobiti francuske kolonije na svoju stranu. On je u Engleskoj osnovao pokret Slobodna Francuska.
Primirje je bilo potpisano i s Italijom kojoj su ustupljeni Manton i osvojeni krajevi u predjelu Alpa.

Dok su Nijemci napadali VB, Talijani su iz svojih afričkih kolonija (Libije, Eritreje, Talijanske
Somalije i Etiopije) poduzimali ratne akcije protiv susjednih britanskih područja (Egipat, Sudan,
Somalija, Kenija). U Egiptu su Talijani pretrpjeli velike gubitke i zatražili su pomoć Nijemaca, koji
su tamo poslali svoj afrički korpus na čelu s Erwinom Romelom. Nijemci su s Francuzima
(Petainom) i Španjolcima (Francom) pokušali stvoriti zajednički savez protiv Britanaca, ali to zbog
francusko-španjolskog antagonizma oko francuskog Maroka ti pregovori propali, a Petain se
odlučio za politiku čekanja. Pored toga, Italija se pokazala slabim saveznikom, jer talijanska flota
nije postizala uspjehe koji su odgovarali njezinoj stvarnoj snazi. Britanska ratna mornarica u
Sredozemlju je imala snažne baze na Gibraltaru, Aleksandriji i na Malti, a pokušali su se domoći i
francuskog brodovlja u luci Oranu. Kad je Petain to odbio, Britanci su ga uništili. Kako se
Musollini želio barem na kopnu izjednačiti sa Nijemcima odlučio je u listopadu 1940. g. napasti
Grčku, ali je doživio sramotan neuspjeh.

Drugi svjetski rat još je više zbližio Njemačku, Italiju i Japan, koje su u rujnu 1940. g. sklopile
Trojni pakt. Tim je paktom Japan Italiji i Njemačkoj priznao pravo odlučivanja pri stvaranju novog
poretka u Europi, a Japan je dobio vodstvo u Aziji. Sve tri potpisnice tog čina obvezale su se na
uzajamnu pomoć, ako bi koja bila napadnuta od sila koja do tada nije ušla u rat (SAD). Paktu su do
kraja 1940. g. pristupile Mađarska, Rumunjska, Slovačka, a 1941. g. Jugoslavija i Bugarska. SSSR
je bio namjerno nespominjan da bi ga Hitler u pregovorima s Molotovom pridobio da pristupi
Osovini, za prodor prema jugu Azije. No Molotov je ustrajao na tome da se moraju osigurati Ruski
vitalni interesi na Balkanu i turskim tjesnacima, pa je taj plan propao, a Hitler naredio «Plan
Barbarosa».

ZBIVANJA 1941. I NAPAD NA SSSR

Prije napada na SSSR, Hitler je naumio stabilizirati talijanski front u Tripolitaniji, za što je dobio
zadatak afrički korpus. Njemu je 1942. g. uspjelo prodrijeti do doline Nila. Zatim je cilj bio

23
potisnuti Engleze s Egejskih otoka i iz Grčke, jer je engleska avijacija s Krete mogla ugrožavati
naftonosna polja u Rumunjskoj. Zbog toga su Nijemci zauzeli Kretu, ali su njemački padobranci
pretrpjeli teške gubitke. Pristupom Jugoslavije Trojnom paktu, došlo je do političke krize u toj
zemlji i izbijaju demonstracije. Oficiri zavjerenici svrgavaju kneza Pavla i uspostavljaju novu vladu
na čelu s generalom Simovićem, dok je za kralja proglašen Petar II. Zbog toga je Njemačka napala
Jugoslaviju, kako bi imala mir u zaleđu prije napada na SSSR.

Napad na SSSR započeo je bez objave rata 22. lipnja 1941. g. Efekt iznenađenja potpuno je
uspio (iako su Staljina upozoravali na mogući napad) i njemačke čete su napredovale vrlo brzo i
zarobile oko 3 milijuna ruskih vojnika. Kako su Rusi dovodili neprestano nove snage napad na
Moskvu započeo je tek u listopadu, prije početka razdoblja kiša i blata. Njemačke su snage tada već
bile vrlo iscrpljene. Sovjetska vlada povukla se iz Moskve u Kujbišev, a velike su tvornice
premjestile svoje strojeve iza Urala. Sam Staljin rukovodio je obranom Moskve. Zbog razilaženja u
strategijskim planovima, došlo je do podjele u njemačkom vrhovnom štabu i Hitler je osobno
preuzeo komandu nad kopnenom vojskom u prosincu 1941. g. Na osvojenim područjima brzo se
razmahalo nacističko nasilje, a za te krajeve osnovano je Ministarstvo za Istok na čelu sa
Rosenbergom koje je razvilo odgovarajuću ideologiju o germanskom gospodstvu i superiornosti
arijevske rase. Nasilje se provodilo programom germanizacije jedinica SS-a, koje je vodio Himmler,
koji je htio u stvarnost pretvoriti Hitlerove fantazije o naseljavanju njemačkih seljaka na Istok. Tako
se tu provodilo plansko istrebljivanje Židova i Slavena, koje je provodio Glavni ured državne
sigurnosti. Sustavno uništavanje izvršavalo se nad muškarcima, ženama i djecom u početku
strijeljanjem, a kasnije u plinskim komorama i pećima za spaljivanje u logorima. Na taj način
poubijano je 6 milijuna Židova. U Srednjoj Europi se pak provodilo uključivanje «srodnih»
naroda u Hitlerov novi poredak potlačivanjem i terorom. U osvojenim zemljama se uspostavljaju
pokreti slični nacizmu, kao u Nizozemskoj pod Mussertom ili Norveškoj pod Quislingom.

Čim je započeo napad na SSSR, Churchill je ponudio SSSR-u savezništvo i 8. srpnja 1941. g.
potpisan je u Moskvi englesko-sovjetski sporazum u kojem se sile obvezuju da će rat okončati u
međusobnom sporazumu. Ubrzo nakon toga SAD je počeo SSSR-u isporučivati ratnu opremu. U
kolovozu 1941. g. sastali su se na palubi ratnog broda «Prince of Wales» u Atlantiku Churchill i
Roosevelt i potpisali su Atlantsku povelju koja je istaknula program od 8 točaka za pravedno novo
uređenje svijeta. U povelji su istaknuta slobodoljubiva demokratska načela, prema kojima svaki
narod, kojemu je u ratu silom oduzeta neovisnost, ima pravo na svoj suverenitet i na oblik državne
vladavine koju želi, pravo na sudjelovanje u trgovini, pravo na međunarodnu suradnju i
neograničeno pravo plovidbe svim morima i oceanima. Naglašeno je da SAD i VB ne teže svom
teritorijalnom povećanju i teritorijalnim promjenama bez slobodne volje naroda.

ZBIVANJA NA DALEKOM ISTOKU

Japan se ni nakon učvršćenja u Kini i izgradnje mandžurske industrije nije mogao osloboditi
ovisnosti o sirovinama iz SAD-a i nafte iz Nizozemske Indije (Indonezija). Ne imajući još prave
strategije za djelovanje, Japanci su u travnju 1941. g. sklopili sporazum o neutralnosti s SSSR-
om. To je omogućilo SSSR-u premještanje velikih vojnih snaga na zapad, osobito u obranu
Moskve. Zatim je u pregovorima s Višijskom Francuskom ušao u francusku Indokinu, da bi zatim
odatle krenuo u osvajanje južne Kine. Francuska Indokina služila je Japanu kao polazište za
osvajanje britanskih i nizozemskih kolonija. Tijekom rata Tokio je vodio pregovore s
Washingtonom, ali kako oni zbog tvrdih stajališta Amerikanaca nisu uspjeli, Japan je donio odluku
o početku ekspanzionističkog rata na Pacifiku. Kako su Amerikanci dešifrirali japanski tajni kod
znali su sve što oni pripremaju. Japansko ratno zrakoplovstvo 7. prosinca ipak je potpuno uništilo
pacifičku flotu SAD-a stacioniranu u Pearl Harbouru. Istodobno napadnuti su Filipini, Hong
Kong, Singapor, Manila, Sijam i Gilbertovi otoci. Napad Japana na Pearl Harbour bio je povod

24
SAD-u da 8. prosinca objavi rat Japanu. Na to su Njemačka i Italija objavile rat SAD-u, a on je
uzvratio objavom rata njima i njihovim satelitskim državama.

U svibnju 1942. g. vodile su se snažne bitke na moru i u zraku između SAD-a i Japana u
Koraljnom moru. U tim bitkama dugo nije bilo pobjednika, sve do 4. lipnja 1942. g. kada su
Amerikanci izvojevali pobjedu kod otoka Midway. Ta je pobjeda značila kraj japanske premoći
na Tihom oceanu jer je Amerikancima uspjelo potapanje četiri japanska nosača aviona. No temelj
američke strategije bio je da prednost mora imati rat u Europi, gdje je njemačka armija nakon što je
izdržala rusku zimu ponovno krenula u ofenzivu na istočnom bojištu.

ZBIVANJA U EUROPI OD 1942. DO KRAJA RATA

Nijemci, koji su krenuli o novu ofenzivu na istočnom bojištu, nisu mogli osvojiti Lenjingrad, a
napredovanje prema jugu se razdvojilo prema Hitlerovoj uputi u dva pravca udarca – na Kavkaz i
na donju Volgu, ali je tu opet zapelo kod Staljingrada, dok je u pozadini na velikom prostoru
započeo partizanski rat. To je dovelo do slabljenja njemačke vojske. Meinstainove trupe su na
vrijeme uspjele skloniti se sa Kavkaza, ali je šesta armije pod von Paulusom bila opkoljena kod
Staljingrada. U bitci koja je trajala od 13. 7. 1942. do 2. 2. 1943. g. kada se njemačka vojska
predala. U ljeto je njemačka pokušala novu ofenzivu, koja je dovela do najveće tenkovske bitke u
povijesti ratovanja kod Kurska i Orsela (4-5. 7. 1943. g.). U toj bitci je samo na njemačkoj strani
sudjelovalo 900.000 vojnika i 2.700 tenkova, 2.000 zrakoplova i 10.000 topova. To je bila najveća
koncentracija tehnike u 2.s.r. I ova bitka završena je porazom Nijemaca i od tad je Crvena armija
imala premoć na svim bojištima od Baltičkog do Crnog mora.

U jesen 1942. g. započeo je preokret u ratu na Zapadu. Anglo-američke jedinice iskrcale su se 7.

studenog 1942. g. pod vrhovnih zapovjedništvom Eisenhowera u Maroku i Alžiru i ubrzo
pridobile na svoju stranu te francuske kolonije. Ujedno je s Nila krenula jedna britanska oklopna
divizija pod Montgomeryjem protiv Romela (bitka kod El Almeina), a u lipnju 1943. g. morale su
kapitulirati sve njemačko-talijanske trupe u Tunisu. Nakon toga u kolovozu 1943. g. saveznici su
izveli desant na Siciliju i u rujnu se iskrcali kod Salerna. Talijanska buržoazija na taj je preokret
reagirala državnim udarom u kojem je fašistički režim bio uklonjen, a Mussolini je odlukom
Velikog fašističkog vijeća uhapšen. Kralj je pozvao tada umirovljenog maršala Pietra Badoglia da
sastavi novu vladu koja je tajno potpisala primirje, a zatim bezuvjetnu kapitulaciju 8. rujna 1943.
g. Nijemci su na iskrcavanje u Sjevernoj Africi odgovorili zauzimanjem čitave Francuske, a pod
maršalom Kesselringom uspostavili su čvrstu obrambenu frontu od jedne do druge talijanske obale,
a desantom padobranaca oslobodili su Mussolinija zatvorenog u Gran Sassu. U sjevernom dijelu
zemlje Mussolini je uspostavio svoju «socijalnu republiku», marionetsku fašističku državu.

Njemačka je morala obustaviti i podmornički rat, jer su saveznički razarači i avioni sve bolje
kontrolirali mora, a prije svega zato što je pronađen radar. Amerikanci su ojačali svoje
zrakoplovstvo lovcima koji su mogli letjeti na velike udaljenosti, te teškim bombarderima, «letećim
tvrđavama» koje su postigle potpunu prevlast u zraku.

Nakon izlaska Italije iz rata 1943. g. i sloma njemačke vojske na ruskom bojištu poslije Staljingrada
i Kursk-Orsela, godina 1943. donijela je na strani Saveznika i najvažnije političke odluke. Počelo je
konferencijom Churchilla i Roosevelta konferencijom u Casablanci o nastavku rata nakon
ponovnog osvajanja Afrike. Kao neposredan cilj borbe protiv Osovine bila je proklamirana njezina
bezuvjetna kapitulacija. Što su saveznici bili svjesniji svoje konačne pobjede, to su više razmišljali
o onome što će biti poslije rata, pa su se među njima počeli javljati sukobi interesa. Osobito je
Čerčil izražavao zabrinutost da će Rusi zadobiti prevlast i ugroziti zapad. Staljin je već 1941.
prilikom sklapanja sporazuma s Britanijom nagovijestio da njegov poslijeratni plan sadrži slabljenje
Središnje Europe i insistiranje na sovjetskim granicama s početka rata (okupirana Poljska). No kako

25
su se Amerikanci bojali da isticanjem suprotnosti ne ugroze savez s SSSR-om, Ruzvelt je popuštao
Rusima. Sovjeti su uspjeli nametnuti svoje stajalište na konferenciji u Teheranu 1943. g. Tu je
zaključeno da buduća granica poljske države bude pomaknuta na zapad do Odre, te je priznato
pravo komunističkim strankama da budu primljene u koalicije, ali Staljin nije pristao da se pismeno
obveže u pogledu predviđene podjele Europe.

U lipnju 1944. g. Anglo-Amerikanci su se nakon dugotrajnih priprema (šifra Overlord) iskrcali u

Francuskoj. 6. lipnja 1944. g. počeo je najveći pomorsko-zračni desant u povijest ratovanja. Uz
goleme gubitke i strašne borbe dvije savezničke armije su iskrcane na obalu, gdje je zatim
odsječena tvrđava Cherbourg i probijena fronta što su je iza nje izgradili Nijemci. Tek kada im je
zaprijetila opasnost od okruženja Nijemci su se počeli povlačiti preko rijeke Seine. Tada je izvedena
druga saveznička invazija u južnoj Francuskoj, pa su se Nijemci morali i dalje povlačiti. Saveznici
su tada 25. kolovoza 1944. g. ušli u Pariz i zauzeli ostale dijelove Francuske, Belgiju i
Luksemburg, te veći dio Nizozemske. Saveznici su zatim zastali i dopustili Nijemcima da se na
starom zapadnom bedemu (Westwall) ponovno pregrupiraju, pa je Hitler naredio u prosincu 1944.
g. još jednu ofenzivu u Ardenima, koje nije imala uspjeha. Na početku 1944. g. i Crvena je armija
poduzela veliki napad na ratištima od Crnog do Barentsovog mora. Nijemci su tada na tim ratištima
imali 257 divizija. Nakon oslobađanja sovjetskih teritorija, Crvena armija stupila je na teritorije
njemačkih satelita Rumunjske, Bugarske, Mađarske i Slovačke, a zatim su zauzeli i dio Poljske,
gdje su se zaustavili pred Varšavom u kojoj je izbio ustanak Poljaka. Zatim su prešli u istočnu
Prusku, prešli Češku i nastavili prodirati u Njemačku desnim, a u Austriju lijevim krilom, te su 13.
travnja 1945. g. ušli u Beč.

Nakon što su svladani svi njemački saveznici, savezničke postrojbe ušle su na teritorij Njemačke.
Civilno stanovništvo bježalo je na istoku od ruskih divizija, a na zapadu su gradovi bili nemilosrdno
bombardirani, iako to više nije imalo nikakvog taktičkog značaja. Vrhunac strahota bilo je
bombardiranje Dresdena, prepunog izbjeglica. Bilo je to uništavanje njemačkog naroda, za koji je
Hitler objavio da se «nije pokazao vrijednim» njegovih velikih ideja. Svojim djelovanjem na
teritoriju Njemačke, saveznici su u odmazdi bili jednako tako surovi, kao što su Nijemci bili na
početku rata. Pred kraj rata Hitler je, kao i Goebbels, 30. travnja 1945. g. počinio samoubojstvo,
imenovavši oporučno svojim nasljednikom admirala Dönitza. Sovjetska armija 2. svibnja ušla je u
Berlin, a nekoliko dana poslije potpisan je slom Trećeg Reicha. General Jodl potpisao je 7.
svibnja u Reimsu bezuvjetnu kapitulaciju, koju je ratificirao general Keitl u Berlinu 8.
svibnja.

Nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji i početka kraja rata tijek daljnje poslijeratne politike
odvijao se na putu teheranskih odluka. Gotovo čitav Balkan dospio je pod utjecaj SSSR-a, osim
Grčke, za koju je Staljin u sporazumu 1944. g. priznao da pripada u britansku interesnu sferu.
Amerikanci su pokazivali sve manje zanimanja za europska zbivanja i svoju pažnju okretali na rat
na Pacifiku. U borbama preskakanja s otoka na otok ondje je sve više dolazila do izražaja njihova
premoć na moru i u zraku, pa su na prijelazu iz 1944. u 1945. g. ponovno zauzeli Filipine. No još
ih je uvijek zabrinjavala snaga japanske vojske na azijskom kopnu. Željeli su da se i SSSR uključi u
rat na Istoku, pa su zato bili spremni popuštati Sovjetima u Europi. Takva njihova politika pokazala
se već na pitanju uspostave Poljske. Staljin više nije priznavao izbjegličku vladu u Londonu, već je
osnovao novu vladu u Lublinu u kojoj su većinu imali komunisti. Sličan je razvoj bio i u
Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj, koje su do dolaska Crvene armije imale domaće fašističke
režime.

Na konferenciji u Jalti 1945. g. sile pobjednice bile su jedinstvene u gledištu da Njemačku valja
oslabiti i obvezati je da nadoknadi ratnu štetu, ali nisu bile jedinstvene u pogledu pojedinosti unutar
njezine teritorijalne podjele i u pogledu naplaćivanja ratne štete iz njezine privrede. Stoga je pored
namjere da se Njemačka teritorijalno podijeli, bilo objavljeno da će poslije kapitulacije saveznici

26
preuzeti svu vlast u Njemačkoj. U pogledu istočnih granica konferencija se izjasnila za liniju Odra-
Neisa. Sovjeti su poduprli stvaranje Ujedinjenih naroda koje je stvoreno 25. travnja 1945. g. u
San Francisku i u kojem su glavnu riječ imale velike sile okupljene u Vijeću Sigurnosti. UN su
trebali biti stvoreni na temelju Atlantske povelje i u njima su se trebali ujediniti svi «slobodni
narodi». Na formalnoj osnivačkoj konferenciji sudjelovalo je 46 zemalja, među njima i Jugoslavija.
Rat je završen u Europi kapitulacijom Njemačke 8. 5. 1945. g.

Nakon kapitulacije Njemačke Savezničko kontrolno vijeće je 5. lipnja 1945. g. preuzelo vrhovnu
vlast nad bivšom Njemačkom u granicama od 1937. g. izuzevši istočne pokrajine s one strane linije
Odra-Neisa. U to kontrolno vijeće je na zahtjev VB primljen i predstavnik Francuske, kako bi se
povećala protuteža nasuprot Rusiji, jer se očekivalo skoro povlačenje Amerikanaca. Njemačka je
podijeljena ne 4 okupacijske zone. Konferencija pobjednika u Potstadmu (od 17. srpnja do 2.
kolovoza 1945. g.) samo je potvrdila stanje na terenu. Sastanku su bili nazočni Staljin, Harry
Truman i Churchill, kojeg je zamijenio Clement Attlee. Na toj konferenciji odlučeno je da se
Njemačka potpuno razoruža, a njene tvornice ratnog materijala ili unište ili stave pod nadzor
saveznika. Zatim, da se provede denacifikacija, kazne ratni zločinci, raspuste karteli i monopoli.
Savezničko nadzorno vijeće u Berlinu dobilo je sva prava vrhovne vlasti u Njemačkoj, ali su
dopuštena mjesta autonomna tijela vlasti, demokratske političke organizacije i druge građanske
slobode. Njemačka je izgubila sjeveroistočni dio Pruske, koji je dobio SSSR, a Poljska područja
istočno od Odre-Neisse. SSSR i Poljska dobili su pravo da podmire svoja reparacijska prava od
Njemačke oduzimanjem industrijskih uređaja i proizvoda iz sovjetske okupacijske zone. Zaključeno
je da se osnuje i Savjet pet ministara velikih sila (SSSR, SAD, VB, FRA i Kina) sa sjedištem u
Londonu koji bi izradio prijedloge mirovnih ugovora s Italijom i satelitskim državama. Odlučeno je
da se mirovni ugovor s njemačkom sklopi kada bude sastavljena jedinstvena njemačka vlada.
Zaključeno je i da sve neutralne zemlje, osim Španjolske, mogu postati članice UN-a.

U proljeće 1945. g. američki protujapanski napad imao je velikog uspjeha. Američko zrakoplovstvo
svakodnevno je bombardiralo japanske brodove, borbene položaje, luke i utvrđene gradove. Japanci
su, suočeni s činjenicom da će izgubiti rat, počeli u napade uvoditi svoje kamikaze – dobrovoljce
pilote samoubojice. S konferencije u Potsdamu Japanu je 26. srpnja 1945. g. upućen ultimatum, ali
su ga Japanci odbili. Nakon toga, da bi ubrzali kraj rata, Amerikanci su upotrijebili i atomske
bombe. Prva je bačena 6. kolovoza 1945. g. na Hirošimu, a druga 9. kolovoza na Nagasaki.
Njihov učinak bio je strahovit. SSSR je 8. kolovoza 1945. g. navijestio rat Japanu i počeo ratne
akcije. Crvena armija zauzela je Mandžuriju i sjevernu Koreju, a mornarica Kurilske otoke i južni
dio Sahalina. Kad su Japanci uvidjeli da će biti poraženi, ali ponajprije zbog straha od novih
atomskih bombi, prihvatili su ultimatum, pa je 2. rujna 1945. g. potpisana bezuvjetna predaja.
Bio je to posljednji dan 2.s.r. U Japanu je nakon toga uvedena američka vojna uprava.

Drugi svjetski rat trajao je 6 godina. Od 67 država samo je 6 ostalo neutralno, tako da je rat pokrio
96% zemljine površine. Izravno se ratovalo na teritoriju 40 država (22% zemljine površine). Bilo je
mobilizirano 110 milijuna ljudi, a poginulo je oko 50 milijuna, a 35 milijuna je bilo ranjeno. Ratni
izdaci zaraćenih država bili su 1.117 milijardi dolara (60-70% njihovog nacionalnog dohotka). U
2.s.r. primijenjena su mnoga nova tehnička sredstva (razorne i zapaljive bombe, nagazne i podvodne
mine, dalekometno topništvo, raketni projektili, atomska bomba, mlazni zrakoplovi, radar,
telekomunikacije), kao i novi taktički oblici borbe (zračni i pomorski desant).

POKRETI OTPORA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Pokreti otpora pokazali su da je za uspjeh u 2.s.r. potrebno dobrovoljno i aktivno sudjelovanje

najširih masa i da je naoružana partizanska borba najefikasnije oružje naroda u borbi za slobodu te
da je za uspješan razvoj pokreta otpora bitna organiziranost i jedinstvenost rukovodstva. Najboljim
organizatorom pokreta otpora pokazale su se komunističke partije jer su u okupiranim zemljama

27
upravo one počele s organizacijom borbe protiv okupatora. Među najznačajnije pokrete otpora u
Europi spadaju NOB Jugoslavije, partizanski rat u SSSR-u, pokret otpora u Poljskoj i Francuskoj,
pokret otpora u Čehoslovačkoj i Albaniji.

Pokret otpora u Sovjetskom Savezu jedan je od rijetkih za koji su unaprijed izvršene sve
organizacijske pripreme. Politbiro je obvezao sve partijske, državne i sindikalne organizacije da
se u slučaju rata organiziraju za partizanske borbe iza neprijateljske linije. Nakon njemačkog
napada, Staljin je uputio svim sovjetskim narodima na područjima što su ih okupirali Nijemci poziv
na stvaranje partizanskih odreda, ali oni se zbog nedostatka oružja i Staljinova iskrivljavanja
marksističke doktrine nisu odmah razvijali takvom brzinom kakvom se očekivalo. No kad su
Nijemci na okupiranim područjima počeli provoditi svoj Hitlerovski plan, pokret je počeo jačati. Od
1942. g. počele su organizirane diverzantske akcije za komunikacije i transporte, a partizanske su se
jedinice povezale s Crvenom armijom. Najveći je razmah partizanski odred doživio 1943. g. kada je
nastao čitav niz oslobođenih teritorija. Prema sovjetskim podacima u okupiranim područjima SSSR-
a borilo se 1,5 milijuna ljudi u partizanskim odredima.

Francuski pokret otpora bio je najsveobuhvatniji, ali i najkompliciraniji pokret otpora u Europi.
Francuski je pokret otpora imao tri centra: Pariz-London, Moskvu i de Gaullea, koji nisu obuhvaćali
čitav pokret otpora, jer je postojao čitav niza samostalnih grupica, koje su djelovale bez suradnje s
tim centrima. No, okupator nije uspio iskoristiti njihovu nejedinstvenost. Osnovno razilaženje u
pokretu otpora bilo je da li da taj otpor bude pasivan ili aktivan, a i oni koju se zalagali za
pasivnost nisu bili jedinstveni u obliku te aktivnosti. Prvi prilog aktivnom otporu dao je de Gaulle
iz Londona. On je nakon sporazuma s Churchillom priznat kao šef slobodnih Francuza i orijentirao
se na organiziranje borbe protiv Nijemaca izvan Francuske, nastojeći u prvom redu pridobiti
francuske kolonije. Smatrao je da je važno da Francuzi sudjeluju kao organizirana vojna snaga u
sastavu savezničke vojske. U oslobodilački pokret u domovini nije se mnogo pouzdavao, a naročito
je zazirao od komunista. Ipak, pod njegovim utjecajem su bile i neke snage unutar Francuske, koje
su imale zadatak da pripremaju teren za iskrcavanje saveznika. Za francuski je pokret otpora
karakteristična masovnost sabotaža i diverzija s jedne, a veoma polagano stvaranje operativnih
partizanskih jedinica s druge strane. Tek 1944. g. ujedinile su se sve snage francuskog pokreta
otpora (FFI). FFI je u pozadini njemačke fronte nakon iskrcavanja saveznika, sam oslobodio
dvadesetak gradova, a Pariško oslobodilačko vijeće diglo je 18. kolovoza ustanak u Parizu, koji je
pod vodstvom komunista gotovo potpuno oslobođen.

(za pokrete otpora u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Albaniji i Grčkoj vidi u PSIJE 20. st.)

15. KARAKTERISTIKE POSLIJERATNOG SVIJETA

SUKOBI UNUTAR SAVEZNIČKE KOALICIJE

Odnosi unutar antihitlerovske koalicije nisu bili izgrađeni tako čvrsto da bi se mogli održati i u
poslijeratnim uvjetima. Svaka je strana polazila od svojih specifičnih interesa, a sumnjičavost i
nepovjerenje obilježavali su koaliciju u svim fazama rata. Zaključci s konferencija velikih sila
dobili su novo značenje u poslijeratnim uvjetima. Nova snaga socijalizma počela se širiti iz SSSR-a
koji je iz rata, uz SAD, izašao kao nova sila. Staljinova koncepcija novih odnosa u svijetu bila je
posve drukčija od one SAD-a i Britanije. On je uvidio da je rat omogućio Crvenoj armiji da postane
značajan vojno-politički faktor, čije značenje prelazi granice SSSR-a. On je nastojao da što
povoljnije riješi pitanje sovjetskih granica na zapadu i zato je tražio da se u Istočnoj Europi stvore
«prijateljski režimi» koji će biti u posebnim odnosima sa SSSR-om. U godinama rata Zapad je
prihvatio takvu Staljinovu politiku. Kapitalističke zemlje su smatrale da je Staljin zainteresiran za
održavanje koalicije i da se ponaša kao državnik bilo koje druge zemlje. No kad su nakon rata u

28
istočnim zemljama počeli nastajati oblici narodnih demokracija uz pomoć Crvene armije, zapadni
su se saveznici zabrinuli za daljnji razvoj svijeta.

Kao rezultat rata nastao je nov odnos snaga i bitno je izmijenjen njihov raspored. Sovjetski Savez
je kao jedina socijalistička država uz tada nerazvijenu NR Mongoliju izašao iz rata kao svjetska sila.
Svojim djelovanjem uspio je razbiti izolaciju nametnutu u godinama između dva rata i postati
značajnom političkom silom. Prisutnost sovjetskih snaga u jednom dijelu istočnoeuropskih država
omogućili su mu ostvarenje novih političkih poteza. Rat je srušio staru političku strukturu
Europe. To se prije svega odnosi na Istočnu Europu, gdje je došlo do likvidacije kapitalističkog
sistema pod utjecajem sovjetskih snaga. Među kapitalističkim zemljama SAD je postao apsolutni
predvodnik, dok su Britanija i Francuska izgubile prevlast oslabljenje i uništene ratom, te
gubitkom kolonijalnih posjeda.

U ratnim godinama britanski premijer Winston Churchill nastojao je djelovati s pozicija

prevladanog modela interesnih sfera, u kojem je VB trebala zadržati ulogu «jezičca na vagi», ali su
ga promijene u mnogim europskim i kolonijalnim zemljama natjerale na promjenu politike.
Rooseveltova administracija bila je posebno zainteresirana za suradnju s SSSR-om i Rooseveltova
vizija poslijeratnog svijeta bila je zasnovana na potrebi da se održi jedinstvo među velikim
saveznicima i pomoću njega spriječi izbijanje mogućih novih sukoba.

2.s.r., posebno njegova dimenzija u Aziji, ubrzali su proces sazrijevanja ideje nacionalne
nezavisnosti i njezino ostvarivanje u praksi. Narodno oslobodilački pokreti odlučno su tražili
likvidiranje kolonijalnog i polukolonijalnog statusa, što je rezultiralo stvaranjem niza novih
oslobođenih država.

KAŽNJAVANJE RATNIH ZLOČINACA

Već na sastanku predstavnika SSSR-a, VB i SAD-a u listopadu 1943. g. u Moskvi bilo je zaključeno
da se nakon rata izvedu pred sud svi ratni zločinci. U skladu s tim stavom, predstavnici VB, FRA,
SSSR-a i SAD-a na svom su sastanku u Londonu 1945. g. odlučili da se osnuje Međunarodni
vojni sud i donijeli njegov statut. Sud je bio sastavljen od po jednog suca i njegovog zamjenika iz
svake savezničke zemlje, a radio je u Nürbergu od studenog 1945. do listopada 1946. g. Sudio je
ne samo istaknutim nacističkim pojedincima, već i nacističkim organizacijama. Okrivljeni su bili
odgovorni za zlostavljanja, deportacije, ubijanja civila, talaca i ratnih zarobljenika, za pljačku
privatne imovine i za pustošenje i razaranje sela. Najpoznatiji osuđenici na smrt vješanjem bili su
Göring, Ribbentrop, Keitel, Jodl. Osuđeni na smrt su obješeni, osim Göringa, koji se uoči
pogubljenja sam ubio. Njihova tijela su spaljena, a pepeo bačen u neku od njemačkih rijeka.
Krivima su proglašene i NSS, Gestapo, SS, a sve osobe koje su pripadale tim organizacijama mogle
su biti optužene za ratne zločine i izvedene pred vojne ili redovite sudove.

Nürberški sudski proces bio je prvi proces u povijesti sudovanja u kojem je ratna agresija
proglašena ratnim zločinom, a njezini pokretači i počinitelji optuženi za taj zločin izvedeni pred
međunarodni sud i osuđeni. Sličan proces vodio se i za Daleki Istok i to u Tokiju od svibnja 1946.
do studenog 1948. g. sudilo se 28-irci japanskih ratnih zločinaca. U toku suđenja dvojica optuženih
su umrla, a jedan je proglašen nauračunljivim. Sedmorica su osuđena na smrt, a 16 na doživotni
zatvor. Zbog pokretanja pitanja zastarijevanja ratnih zločina utvrđeno je stanovište da ratni zločin
nikada ne zastarijeva.

MIROVNI UGOVORI

29
Mirovni ugovori sa zemljama pripadnicama Osovine potpisani su 10. veljače 1947. g. i odmah su
stupili na snagu. Mirovnim ugovorom s Italijom ustanovljena je njezina odgovornost za rat. Ona
se morala odreći teritorija na slovenskoj i hrvatskoj obali, zatim kolonija u Africi, Dodekaneza i
Rodosa, a Albaniji priznati suverenitet i neovisnost. Mirovnim sporazumom s Mađarskom,
Rumunjskom i Bugarskom utvrđeni su ispravci njihovih granica, tako da su one svedene na stanje
iz 1938. g. Mađarska je morala vratiti Transilvaniju, a utvrđena je slobodna plovidba Dunavom.
Mirovnim ugovorom s Finskom određeno je da ona SSSR-u ustupi područje Viborga i Petsama, a
SSSR je mirovnim ugovorima još dobio neka važna područja na istoku kao dijelove Poljske,
Potkarpatsku Ukrajinu, Bukovinu i Besarabiju.

U svim su ugovorima bile precizirane i reparacijske obveze (75% utvrđene ratne štete) kao i
dužnost poraženih zemalja da osiguraju građanske slobode svojim državljanima i ukinu
diskriminacijske propise. Mirovni ugovor s Njemačkom nije sklopljen zbog nepostojanja zajedničke
njemačke vlade, a Austrija je tretirana kao žrtva Trećeg Reicha. Mir s Japanom sklopljen je 8.
rujna 1951. g. u San Franciscu. Japan se tim ugovorom morao odreći svih posjeda koje je bio
osvojio u Aziji. Taj ugovor nije zadovoljio SSSR, jer u njemu nisu bile predviđene reparacije, kao
što nije predviđeni da se Formoza i Peskadores vrate Kini.

NASTANAK NOVIH DRŽAVA

Prva nova država nastala nakon 2.s.r. bila je republika Izrael, koji je 14. svibnja 1948. g.
proglasilo Židovsko narodno vijeće uz odobrenje Glavne skupštine UN-a nakon prestanka
britanskog mandata na tom području. Karakteristika nekih država nastalih nakon 2.s.r. je da su
nastale na istom, ali zbog različitih političkih okolnosti – podijeljenom nacionalnom teritoriju, pa su
nastale dvije Kine, dvije Njemačke i dvije Koreje.

Nakon 2.s.r. prekinuta je suradnja između dviju kineskih vojski, tj. Kuomintanga i komunista, te je
ponovno došlo do građanskog rata. SSSR je materijalno potpomagao komuniste Mao Ce Tunga, a
SAD pristaše Kuomintanga Čang Kaj Šeka. Kako je komunistička vojska sada bila jača i brojnija,
Čang Kaj Šek se sa svojom vojskom povukao na otok Formozu (Tajwan). Bio je to početak
dvoju kineskih država. U jesen 1949. g. proglašena je Narodna Republika Kina (na čelu s Mao Ce
Tungom), a na Taiwanu Republika Kina koja se držala legitimnim nasljednikom prijašnje Kine, te je
kao takva bila članica UN-a sve do 1971. g., kada odlukom Glavne skupštine UN-a to postaje NR
Kina.

Okupirana Njemačka je nakon završetka rata bila podijeljena na 4 okupacijske zone. Zapadni su
saveznici ujedinili svoje okupacijske zone, uveli civilnu središnju upravu i proveli parlamentarne
izbore. Tako izabrani zapadno-njemački parlament proglasio je 7. rujna 1949. g.
zapadnonjemačku državu pod imenom SR Njemačka s glavnim gradom Bonnom. Šest godina
poslije (1955.) SR Njemačka je postala suverenom državom, pa je od tada mogla imati i svoju
vojsku. U sovjetskoj okupacijskoj zoni zbivalo se slično, pa je tamo mjesec dana nakon proglašenja
SR Njemačke proglašena NDR Njemačka s glavnim gradom Istočnim Berlinom. I ona je 1955. g.
postala suverena država.

Slično kao i u Njemačkoj, dogodilo se i u Koreji. U sjevernom dijelu zemlje, koji je okupirala
sovjetska vojska, stvorena je 1949. g. DNR Koreja, a u južnom dijelu, koji je okupirala američka
vojska, osnovana je Republika Koreja.

16. UJEDINJENI NARODI

30
Ideja osnivanja UN provlačila se još od prvih sastanaka savezničkih čelnika, a konačnu formulaciju
dobila je na sastanku u Jalti, kada je zaključeno da se sazove osnivačka skupština organizacije. Ta
skupština održane je od 25. travnja do 26. lipnja 1945. g., a u njoj su sudjelovali predstavnici 50
(46) država. Njezini sudionici donijeli su povelju UN-a, koji su zatim ratificirala najviša tijela
njihovih država. Povelja je stupila na snagu 24. listopada 1945. g., pa se taj dan slavi kao Dan
UN-a. Tom poveljom utvrđene su glavne zadaće UN-a: očuvanje mira i sigurnosti, zaštita
ljudskih prava, poticanje društvenog napretka, održavanje dobrosusjedskih odnosa i briga za
gospodarski i društveni napredak. U načelima Povelje posebno je istaknuto da će Organizacija
poštovati jednakost svih država i da se neće miješati u njihova unutrašnja pitanja. Isto tako istaknuta
je obveza svih država da svoje sporove rješavaju mirnim putem te da suzdržavaju svake uporabe
sile protiv bilo koje države.

Glavna tijela UN-a su: Generalna skupština koju čine delegati svih država članica. Ona se sastaje
jedanput godišnje, a po potrebi može se sazivati i njezino izvanredno zasjedanje. Može raspravljati
o svemu iz djelokruga UN-a i donositi preporuke. Ona bira članove svih ostalih vijeća i imenuje
suce Međunarodnog suda i generalnog sekretara. Imala je veliku ulogu u vrijeme hladnog rata, kada
Vijeće sigurnosti nije moglo zbog svoje nejedinstvenosti riješiti neka pitanja.

Vijeće sigurnosti sastoji se od 15 članica (5 stalnih i 10 koje bira Glavna skupština na vrijeme od 2
godine). Stalni članovi Vijeća sigurnosti su SAD, VB, FRA, Rusija (SSSR) i Kina. Vijeće sigurnosti
ima zadaću da brine za čuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, stalno se sastajati i donositi odluke
koje obvezuju. Njegova je odluka pravovaljana ako za nju glasuje najmanje 9 članova, među
kojima trebaju biti svi stalni članovi. Ako jedan od stalnih članova glasuje protiv, znači da je time
iskazao svoj veto i takav se prijedlog ne može prihvatiti. Zbog ovoga UN kao organ kolektivne
sigurnosti može biti djelotvoran samo u slučaju jednodušnosti velikih sila.

Gospodarsko i socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, Tajništvo i Pomoćna tijela su ostali organi
UN-a. Najviše upravno tijelo UN-a je Tajništvo, kojem je na čelu glavni tajnik koji ima samo
savjetodavnu funkciju pred Vijećem sigurnosti, te objavljuje i registrira međunarodne ugovore.
Međunarodni sud ima zadaću da savjetuje Generalnu skupštinu i izglađuje međunarodne pravne
sporove. Sjedište UN-a je u New Yorku, a u Genevi se nalazi europski ured UN-a. Od 2000. g. UN
ima preko 200 članova.

17. OSNOVNE KARAKTERISTIKE HLADNOG RATA

Početna faza međunarodnih odnosa nakon 2.s.r. bila je «hladni rat». Stvaranje novih socijalističkih
sustava u Europi i Aziji i val borbe kolonijalnih naroda za nacionalno oslobođenje ocjenjeni su u
kapitalističkom svijetu kao promjene kojima se treba suprotstaviti. U svakoj toj promjeni vidjela se
sovjetska akcija. Bojeći se za svoje privredne i političke pozicije, kapitalističke zemlje pod
vodstvom SAD-a započele su stvarati organizirane oblike otpora SSSR-u. Taj novi tip odnosa
može se nazvati bipolarni tip, jer su sve snage bile okupljene oko dva centra, a međunarodni se
život odvijao unutar dvaju zatvorenih sistema. U početku je hladni rat imao obilježje da su ga
pokrenule kapitalističke zemlje Zapada, uvjerene da će skupom različitih mjera zaustaviti
komunizam. Druga karakteristika bila je postojanje nuklearnog oružja u oba tabora i da bi u
slučaju rata moglo doći do uništenja obje strane. Vojna ravnoteža snaga postala je tako osnovnom
31
značajnom hladnog rata, pa je prisutno jačanje konfrontacije nevojnim sredstvima (izolacija
socijalističkih država, politika oštrog konfrontiranja na rubu rata, stalna napetost i nepostojanje
uzajamnih kontakata) à tj. zahlađenje odnosa, odakle i dolazi naziva «hladni rat», nasuprot «vrućem
ratu» odnosno oružanom i direktnom sukobu.

Hladni rat je nastao kao posljedica postojanja dvaju različitih sistema i bio je izraz borbe tih sistema
koje su imale globalni karakter. Kapitalističke zemlje nisu se usmjerile samo na SSSR, već i na
druge socijalističke zemlje, a jačanjem antikolonijalističke borbe hladnoratovska sredstva prenošena
su iz Europe na druge dijelove svijeta, jer su se zapadne zemlje bojale da nove zemlje, nastale
procesom dekolonizacije, ne bi prihvatile socijalizam, pa su kao reakciju na to isticale borbu protiv
dekolonizacije. Glavni pravac konfrontacije u Europi tekao je oko Njemačke, jer su obje strane bile
zainteresirane za to kako će se razvijati situacija u Njemačkoj i kako će biti iskorištene njemačke
povijesne tradicije i njezine goleme ekonomske mogućnosti. Ta je politika vodila savezničke snage i
još za vrijeme rata, kada se svaka saveznica natjecala koja će osvojiti veće i bolje dijelove
Njemačke. A nakon rata dvije su Njemačke postale protagonistima hladnog rata. SAD i njezini
saveznici nisu se htjeli odreći Njemačke kao velike države koja bi na osnovi savezničkih planova
trebala imati važno mjesto u zapadnom svijetu, jer se njezin potencijal mogao uvelike iskoristiti
protiv Istoka. SSSR je pak htio iskoristiti pogodan trenutak da se jednom zauvijek riješi njemačke
opasnosti i zalagao se za kontrolirani razvoj Njemačke.

Socijalističke snage koje su u zemljama istočne Europe ojačale tijekom rata bile su zahvaljujući
dogmatskom Staljinovom sagledavanju svijeta i borbe za socijalizam sputavane i u potpunosti
podređene njegovom diktatu. Staljin je u pobjedi u 2.s.r. gledao moguća teritorijalna proširenja i
zalagao se da stekne što više teritorija, uvjeren da na taj način jača interese sovjetske države.
Državni interesi bili su u potpunosti izjednačeni s interesima socijalizma. Unutrašnje deformacije
unutar SSSR-a ubrzo su prenesene kao vjerna kopija na zemlje narodne demokracije i na njihove
međusobne odnose. Značilo je to odustajanje od propagiranja nacionalnog puta u socijalizam i
prelazak na sovjetski tip u svim državama istočne Europe, osim u Jugoslaviji.

18. SVIJET U VRIJEME HLADNOG RATA

PRVA FAZA HLADNOG RATA (1947. – 1949.)

U ovom razdoblju na vidjelo izlaze sve suprotnosti među saveznicima. Kao rezultat toga dolazi do
definitivne podjele Njemačke i formiranja SR Njemačke i NDR Njemačke. Zapadne sile su počele
s izradom planova kojim bi okružile SSSR i sve ostale socijalističke zemlje mrežom vojnih
punktova ojačanih vojno-političkim savezima. Kad se 1947. g. snažno razmahao građanski rat u
Kini i komunisti (2 milijuna vojnika) prešli u ofenzivu, SSSR i SAD su se odlučile potpomagati
suprotstavljene strane. Kako je gubitak Kine bio velik udarac za SAD u kojem su počele rasprave o
korisnosti njegove dalekoistočne politike, on se tada odlučio za posebno povezivanje s Južnom
Korejom i Japanom. S druge strane u zapadnoj Europi sve su se sile okupljale upravo oko SAD-a,
da bi njihovo formalno ujedinjavanje bilo završeno formiranjem Sjevernoatlantskog pakta
(NATO). Godine 1948. SSSR je blokirao zapadne Berlinske sektore prosvjedujući tako protiv
ujedinjenja zapadnih zona pod jedinstvenu upravu. Zapadne sile prevladale su blokadu tako što su
počele dopremati osnovne potrepštine zračnim putem, kako bi na taj način spriječile da cijeli grad
padne u ruke SSSR-a. Zapadni Berlin kasnije je postao sastavim dijelom SR Njemačke.

SAD je u vrijeme Trumanove administracije (1945-1953) razvio svoju antikomunističku politiku.

Jačanje socijalističkih zemalja proglašeno je kao velika opasnost koju na svaku način treba suzbiti.
32
Rezolucijom senatora Vanderberga omogućeno je vladi da napusti načelo nestupanja SAD-a u
saveze s evropskim državama i formiranje NATO pakta. Proces stvaranja ovog saveza počeo je
1948. g. potpisivanjem Bruxselleskog pakta između VB, FRA i Beneluxa, a njemu su se nakon
donošenja Vanderbergerove rezolucije priključile SAD i Kanade. Na ekonomskom planu SAD su
novčanom pomoći (Marshallov plan) nakon rata nastojale i gospodarski uzdići zapadne države i
tako ih još više vezati uza sebe. Nakon osnivanja NATOA stvorenog 1949. g. u Washingtonu
između SAD-a, Kanade, VB, Islanda, Belgije, Nizozemske, Luksemburga, Francuske, Danske,
Norveške, Portugala i Italije, SAD su odmah namijenile milijardu dolara kao hitnu pomoć njegovim
članicama, a namijenile su im i isporuke u oružju. U Latinskoj Americi osnovan je 1947. g. Rio
pakt koji je SAD-u omogućio da kontrolira i to područje svijeta. Sve akcije SAD-a u razdoblju
predsjednikovanja Trumana išle su provođenju tzv. Trumanove doktrine, čiji cilj je bilo aktivno
globalno djelovanje SAD-a utemeljenoj na snažnoj ideologiji antikomunizma i potrebi suzbijanja
eventualne ekspanzije komunističkih snaga.

S druge strane u ovoj etapi hladnog rata započinje i prestrukturiranje snaga unutar istočnog
bloka, gdje započinje proces staljinizacije, koji se temelji na učenju da je samo sovjetski put u
socijalizam pravi put. Ubrzo je u Jugoslaviji postalo jasno da Staljinov pokušaj nametanja
nedemokratskih i neravnopravnih odnosa između socijalističkih država proizlazi iz nedemokratskih
odnosa unutar samog SSSR-a. Stoga je Jugoslavija tražila ravnopravan tretman svih
socijalističkih država i prestanak Staljinovog diktata. Kao centar koji će izvršavati njegove odluke
u drugim zemljama osnovan je Informbiro (1947. g.) koji je u početku imao sjedište u Beogradu.
Kako Jugoslavije nije htjela prihvatiti njegovu politiku, 1948. g. Informbiro je započeo formalni
napad na Jugoslaviju i njezino partijsko rukovodstvo, koji će se završiti tek Staljinovom smrću
1953. g.

DRUGA ETAPA HLADNOG RATA (1950-1958)

Na početku ovog razdoblja 1950. g. izbio je Korejski rat koji je trajao do 1953. g. Sjeverna Koreja
je uzimajući kao povod incidente duž granice napala Južnu Koreju. Vijeće sigurnosti UN-a (bez
sudjelovanja SSSR-a) proglasilo je Sjevernu Koreju agresorom i pozvalo svoje članice da pruže
pomoć Južnoj Koreji. U jeku korejskog rata SAD je stvorio vojni savez s Australijom i Novim
Zelandom (ANZUS-pakt). Korejski rat poslužio je objema stranama kao provjera odnosa snaga.
SAD su se našle pod zastavom UN-a, dok je NR Kina u Sjevernu Koreju poslala dobrovoljce. Tada
je zapovjednik snaga UN-a Daouglas McArthur zahtijevao sveopći napad na Kinu, no UN to nije
odobrio. Kad su obje strane shvatile da se crta razgraničenja neće moći pomaknuti, sazvana je
velika konferencija u Ženevi 1954. g. te je odlučeno da 38 paralela i dalje ostaje granica između
dviju država.

U isto vrijeme su Francuzi u Indokini vodili svoj «mali prljavi rat» kojim su nastojali zadržati
svoje nekadašnje posjede u Kambodži, Laosu i Vijetnamu. Kad su stekli nadzor nad južnim
Vijetnamom, Francuzi su željeli prisiliti Viet Minh da prihvati federaciju u kojoj će se, pod
francuskim vodstvom, naći sve tri zemlje. Borbe su izbile već 1946. g. a završile su 1954. g. kada su
snage Viet Minha izborile pobjedu kod Dien Bien Phua. Nakon niza francuskih poraza u Ženevi je
1954. g. je počelo traženje rješenja. Sporazumom je Francuska dala nezavisnost Laosu i Kambodži,
a Vijetnam je podijeljen između Ho Ši Minove komunističke vlade na sjeveru i vlade na jugu, koja
je uživala povjerenje SAD-a. Svestrano pomaganje SAD-a Francuskoj i pokušaji da se ojačaju
položaji Francuske u Indokini nisu bili dovoljni, te je 1954. g. osnovan SEATO-pakt
(Sjeveroistočno-azijski pakt). Njime se predviđala vojna suradnja SAD-a, VB, FRA, Novog
Zelanda, Australije, Sijama, Pakistana i Filipina u slučaju izvanjskog napada ili pokušaja prevrata u
bilo kojoj članici (protiv komunističkih revolucija). No izvan SEATO-pakta ostao je niz važnih
azijskih država (Indija, Indonezija, Burma), koje su se priključile Pokretu Nesvrstanih.

33
Staljinova smrt 1953. g. omogućila je postupne promijene u unutrašnjoj i vanjskoj politici SSSR-a
posebno prema drugim socijalističkim državama, u kojima je započeo proces traženja drugačijih
oblika odnosa. Na 20. kongresu KP SSSR-a izvršena je temeljita analiza dijela staljinističkih
deformacija. To je svoju formu dobilo 1955. g. prilikom donošenja Beogradske deklaracije, koja
je trebala služiti kao osnova za razvijanje novih odnosa između svih socijalističkih država, a ne
samo SSSR-a i SFRJ. Ona je polazila od načela poštivanja suvereniteta i nezavisnosti, integriteta i
ravnopravnosti među državama. Novo sovjetsko rukovodstvo, koje je bilo zaokupljeno rješavanjem
pitanja u svezi podizanja životnog standarda i jačanju privredne moći i obrambenih snaga, iniciralo
je daljnji proces suradnje među socijalističkim državama. Tako je 1955. g. stvoren Varšavski pakt,
kao sredstvo vojno-političke suradnje, dok je za gospodarsku suradnju već postojao SEV (Savjet za
uzajamnu i ekonomsku pomoć). No nove odnose ponovno je počeo potresati tzv. kineski sindrom
komunizma, odnosno nacionalni put u socijalizam, zbog čega je SSSR počeo strahovati da
preopsežne reforme u socijalističkim zemljama, ne bi ugrozile njegovu blokovsku politiku.

1955. g. SAD-u je pošlo za rukom stvaranje još jednog pakta – Bagdadskog pakta kojem su prišle
VB, Turska, Iran i Pakistan. Ovaj pakt je bio važan jer je štitio interese američkog kapitala na
naftom bogatim područjima. Iz pakta je na kraju istupio Irak, te je on promijenio ime u CENTO-
pakt. SAD su pri kraju 1955. g. imale sklopljeno približno 40 različitih ugovora o uzajamnoj
sigurnosti koji su im davali mogućnosti da svoje saveznike naoružavaju vojnom opremom i
oružjem, da šalju vojne misije u te zemlje i prate opći razvoj njihovih vojnih snaga.

1956. g. izbila je tzv. «Sueska kriza» u kojoj su Velika Britanija i Francuska pokušale jednostrano
riješiti pitanje svojih odnosa s Egiptom, odnosno suprotstaviti se odluci egipatske vlade o
nacionalizaciji kanala. Kriza je prijetila zaoštravanjem odnosa, jer su upravo u to vrijeme izbile i
napetosti u Mađarskoj i Poljskoj koje su tražile veću samostalnost od Moskve i reforme u partiji.
Situacija u Poljskoj se smirila zbog prijetnje vojnom silom, dok je u Mađarskoj izbila pobuna.
Tražilo se istupanje Mađarske iz Varšavskog pakta. 4. studenog 1956. sovjetske su trupe ušle u
Budimpeštu i srušile vladu Imre Nagyja i uspostavile novu na čelu s Janošem Kadarom.

1958. g. dolazi do prvih opsežnijih i izravnih pregovora između SAD-a i SSSR-a usmjerenih prema
ograničavanju nuklearnog naoružanja. Već 1959. g. Nikita Hruščov posjetio je SAD kada su
započeli konkretni pregovori. Na takvu politiku «detanta», odnosno popuštanja, supersile je
navodila odgovornost prema vlastitu narodu, ali i prema čovječanstvu uopće.

TREĆA ETAPA HLADNOG RATA (1958 – 1991)

Treća etapa hladnog rata obilježena je politikom detanta između SAD-a i SSSR-a. Vrhunac
hladnog rata bila je tzv. Kubanska kriza 1962. g. koja je prijetila da se pretvori u opći ratni
sukob. Naime, Kuba, u kojoj je 1959. g. pobijedila socijalistička revolucija pod vodstvom Fidela
Castra, bila je izložena stalnom pritisku i prijetnjama od SAD-a, jer je bila samo 90 km udaljena od
američkog kopna. U doba kad su američke prijetnje postale vrlo ozbiljne i kad su se spremale nove
akcije protiv Kube, na otoku su instalirane sovjetske rakete s nuklearnim glavama.
Keneddyjeva administracija, suočena s takvim razvojem događaja brzo je reagirala i tražila izlaz
koji ne bi ugrozio svjetski mir. Punih 13 dana se između Washingtona i Moskve tražilo rješenje koje
bi zadovoljilo obje strane i omogućilo «časno povlačenje». Kompromis je nađen u formuli kojom su
SAD obećale da neće napasti Kubu, a SSSR je povukao svoje rakete s otoka. Ta kriza potaknula je
uspostavljanje «vruće linije» ili «crvenog telefona» između Moskve i Washingtona kako bi se
omogućilo stalno komuniciranje i otklanjanje mogućih nesporazuma. Nakon toga odlučeno je da se
u Ženevi osnuje Komitet 18 država za pitanja razoružanja. Donesena je i odluka da se američka
pšenica može prodavati u SSSR-u, a postignut je i prvi sovjetsko-američki sporazum o zabrani
nuklearnih pokusa (1963.). Taj ugovor nisu potpisale Francuska i NR Kina, jer se de Gaullova

34
Francuska nije više pouzdavala u SAD kao saveznika i radila je na svoju ruku, a NR Kina je
ljubomorno razvijala vlastiti nuklearni program.

NR Kina nije bila ni u dobrim odnosima s SSSR-om s kojim je od 1961. g. bila u sukobu, jer
kinesko rukovodstvo nije prihvatilo odluke 20. kongresa KP SSSR-a (destaljinizaciju i miroljubivu
aktivnu koegzistenciju). Kina je ustrajavala na svom vlastitom putu u komunizam, a postojale su i
određene teritorijalne pretenzije Kine. Sukob unutar socijalističkog lagera zaoštrio se ponovno
1968. g. kada je došlo do izbijanja tzv. Praškog proljeća, odnosno revolucije u Češkoj pod
vodstvom Aleksandra Dubčeka. Sovjetski predsjednik Brežnjev u početku je mirno promatrao
razvoj situacije u Čehoslovačkoj, da bi na kraju odlučio vojno intervenirati i silom (Brežnjeva
doktrina = ograničeni suverenitet) i srušiti reformski pokret. (vidi više u PSIJE 20. st. pod
Češkom i Slovačkom nakon 2.s.r.).

Nastavljajući tzv. nuklearni dijalog, velesile su 1967. g. potpisale Ugovor o istraživanju i

korištenju svemirskog prostora, kao i Ugovor o neširenju nuklearnog naoružanja. Na prijedlog
predsjednika Jonsona započeli su 1969. g. pregovori o ograničavanju strategijskog nuklearnog
naoružanja (SALT 1), a ugovor je potpisan 1972. g. prilikom posjeta američkog predsjednika
Nixona SSSR-u. Taj ugovor predvidio je mogućnost izgradnje takvih sistema samo na dva mjesta u
zemlji. Rampe za lansiranje raketa moraju biti opremljene za lansiranje samo jedne bojeve glave i
moraju biti statične i postavljene na zemlji. U tekstu drugog ugovora istaknuto je da će svaka zemlja
zadržati postojeći broj svojih nuklearnih glava. 1973. g. pojavile su se prve rakete s više bojevih
glava MIRV, koje ugovorom nisu bile zabranjene, pa je to potaknulo novu utrku u naoružavanju.
Iako je tim ugovorima postignut napredak u odnosima dviju velesila (jer se sprječavala mogućnost
nuklearne katastrofe i izravnog sukoba dvaju velesila), one su i dalje bile upletene u brojne druge
međunarodne sporove, posebno rat u Vijetnamu i palestinsko-arapski sukob.

Treća etapa hladnog rata završila je padom komunističkog sistema u SSSR-u i njegovim raspadom,
te ukidanjem Varšavskog pakta 31. veljače 1991. g.

19. OSTALE KRIZE I RATOVI NAKON 2. SVJETSKOG RATA

Nakon stvaranja države Izrael u Palestini, susjedne arapske države odmah su joj objavile rat. Tako
je 1948. g. izbio prvi i-a rat. Izraelsko odbijanje priznavanja palestinskih zahtjeva na područja na
kojima su prije izbijanja rata živjeli, te odbijanje arapskih država da priznaju Izrael, dovelo je do tri
palestinsko-izraelska rata. Uzrok je bio i taj što su Izraelci okupirali i ona područja koja im
poveljom UN-a nisu bila dodijeljena. Prvi veći sukob izbio je 1956. g. kada su se Francuska i VB
umiješale u sukob oko Sueskog kanala, ali je posebno značajan bio onaj 1967. poznat i kao
šestodnevni rat. Zbog suprotnih interesa Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza na tome području
prijetila je i opasnost prerastanja lokalnog sukoba u rat širokih razmjera. Početkom 1967. oružani
granični incidenti bili su sve brojniji. Poslije obavijesti da će Izrael napasti Siriju i da skuplja snage
prema Jordanu, u svibnju je počela koncentracija egipatskih jedinica na Sinaju. Istodobno Izrael
je u najvećoj tajnosti počeo opću mobilizaciju. Stanje je bilo krajnje napeto kada su se povukle
snage Ujedinjenih naroda iz sinajske pustinje i kad je Egipat blokirao izraelsku luku Elat u
Akapskom zaljevu. Izrael je 5. lipnja 1967. krenuo u napad. Rat je počeo iznenadnim udarom
izraelskog zrakoplovstva na egipatska uzletišta. Već prvoga dana rata izraelsko zrakoplovstvo
uništilo je gotovo sve borbene zrakoplove Egipta, Sirije i Jordana. Odmah nakon toga počeli su i
prodori izraelskih oklopnih jedinica. Na cijeloj sinajskoj fronti egipatske snage napadane su iz zraka
i sa zemlje, s razbijenim sustavom zapovijedanja, napuštale su prigodom povlačenja teško
naoružanje, vozila i drugu ratnu opremu. Trećega dana rata Izraelci su izbili na obalu Sueskog
kanala kod Al Kanta, a idućega dana duž cjelokupne njegove duljine. Egipat je u tom trenutku
ostao bez svoje operativne vojske. U tom ratu Izrael je okupirao Gazu i Zapadnu obalu s
35
pretežitim palestinskim stanovništvom. Uz posredovanja Ujedinjenih naroda, kasno noću 8. lipnja,
prekinute su borbe na sinajskoj fronti. Izraelci su postigli zapažene uspjehe i u borbi s Jordanom i
Sirijom. Premda je Vijeće sigurnosti prihvatilo Rezoluciju o prekidu sukoba kao osnovnog uvjeta za
uspostavu mira na Bliskom istoku, Izrael nije postupio po toj Rezoluciji. Bliski istok i dalje je ostao
opasnim ratnim žarištem. Okupacija palestinskih područja dovela je do stvaranja PLO-a (1964.)
koja je sebi za cilj postavila oslobađanje cijele Palestine. Da bi riješio pitanje okupiranog Sinaja,
egipatski predsjednik Sadat 1979. g. potpisuje mirovni sporazum s Izraelom i vraća Sinaj, a
Egipat priznaje Izrael. Sukob oko Palestine nije riješen još do danas. 1993. g. Palestinci su Izraelu
priznali pravo na postojanje, dok su od Izraela dobili pravo na ograničenu samoupravu.

Godine 1961. vlada SAD-a zabrinuta zbog širenja Komunizma u JI Aziji, počela je upućivati vojnu
pomoć u Južni Vijetnam, kako bi toj državi pomogla da odbije napade gerilaca komunističkog
Viet Minha (Vietkonga), koji je podržavao Sjeverni Vijetnam. Vietkong se zalagao za ujedinjenje
sjevera i juga, ali to ujedinjenje odbijala je vlada Južnog Vijetnama i progonila pripadnike
Vietkonga. Zbog toga je izbio višegodišnji građanski rat. Pod izgovorom da žele zaustaviti
građanski rat, SAD je 1965. g. napao vojne baze Vietkonga i Sjeverni Vijetnam. U tom ratu kao
saveznici SAD-a sudjelovali su Australija, Novi Zeland, Južna Koreja i Tajland. U tom ratu
sudjelovalo je 400.000 Amerikanaca. Godine 1968. Vietkong je pokrenuo veliku ofenzivu pod
nazivom Tet. Iako je ofenziva doživjela neuspjeh, uspjela je uvjeriti američku javnost da se
vijetnamski rat ne može dobiti. Godinu dana kasnije američke su se jedinice počele povlačiti. No tri
godine kasnije, 1971. SAD je obnovio razorna bombardiranja, a 1972. g. blokirao
sjevernovijetnamske luke. Ipak, 1973. g. bio je primoran potpisati primirje u Parizu i izjavio da
prestaje ratno djelovati protiv Vijetnama. 1976. g. proglašeno je konačno ujedinjenje Vijetnama pod
komunističkom vkašču.

Godine 1960. izbio je tzv. «Sukob oko nafte», kada je 13 uglavnom arapskih zemalja osnovalo
Organizaciju zemalja izvoznica nafte (OPEC) radi zajedničkog određivanja cijena. Zarade od
prodaje nafte višestruko su se povećale, a zemlje OPEC-a silno obogatile. SSSR i SAD stoga su se
natjecali za utjecaj u tom dijelu svijeta. Tijekom arapsko-izraelskog rata 1973. g. članice OPEC-a
prekinule su opskrbu SAD-a i Europe naftom, jer su podupirali Izrael. Upravo radi stabilizacije tog
područja i svjetskog gospodarstva, na poticaj SAD-a potpisan je izraelsko-egipatski sporazum.

Među lokalnim ratovima novog doba najznačajniji je iračko-iranski sukob zbog pograničnih
područja, koji je u pozadini imao vjersku podlogu (šiiti-suniti). Rat između Iraka i Irana je završen
1989. g. posredovanjem UN-a. Kad je Irak 1990. g. okupirao i anektirao Kuvajt, UN je od njega
zahtijevao da se povuče. Kako on to nije učinio, UN je odlučio silom ga otjerati, te je formirana
antiiračka koalicija od 29 zemalja koja je 1991. g. pod vodstvom SAD-a porazila iračku vojsku.

Potkraj 1971. g. vodio se i pogranični rat između Pakistana i Indije. U istočnom je Pakistanu
postajo odred Bengalaca koji su podržavani od Indije zahtijevali autonomiju. Rat je završio
porazom Pakistana i proglašenjem neovisnosti Istočnog Pakistana koji se zove Bangladeš.

20. PROCES DEKOLONIZACIJE NAKON 2. SVJETSKOG RATA

Jedno od značajnih poslijeratnih međunarodnih odnosa je nastanak velike skupine novih zemalja
- nekadašnjih kolonija. Boreći se za slobodu i samostalnost, pojedini su se kolonijalni narodi
služili političkim sredstvima, a neki oružanom borbom. U toj političkoj i oružanoj borbi pozivali su
se na Povelju UN-a, u kojoj je istaknuto poštovanje načela ravnopravnosti i samoodređenja naroda.
Metropole su se našle u položaju ili da svojim kolonijama dopuštaju stjecanje neovisnosti, ili da
nastave tradicionalan oblik iskorištavanja i pritisaka, koji će jednoga dana ipak doživjeti slom.
36
Potrebu popuštanja prva je shvatila Velika Britanija i 1947. g. dala neovisnost Indiji, a iste godine
i Cejlonu, te 1948. g. Burmi. Neovisnost je još za rata izvojevao Egipat (1943.).

Francuska je bila mnogo tvrdokornija u svojoj kolonijalnoj politici. U Indokini nije priznala
neovisnost Sjevernom Vijetnamu i vodila je protiv njega gerilski rat. Kako nije imala uspjeha u ratu,
bila je prisiljena priznati nezavisnost Kambodži, Laosu i Sjevernom Vijetnamu. Rat je vodila i s
Alžirom, koji je neovisnost stekao tek 1962. g.

Veliki poticaj protukolonijalnoj borbi dali su zaključci Bandunške konferencije (1955.) kojima se
26 afričko-azijskih država izjasnilo za potpuno ukidanje kolonijalizma i ranog ugnjetavanja. U tom
je smislu 1960. g. i Glavna skupština UN-a donijela deklaraciju o davanju neovisnosti
kolonijalnim zemljama i narodima, a 1963. g. deklaraciju o uklanjanju svih oblika rasne
diskriminacije. Proces dekolonizacije završen je 1990. g. kada je neovisnost stekla posljednja
kolonija Namibija i ukinut apartheid u Južnoafričkoj Republici. No, hladni rat između istoka i
zapada svrstao je mnoge zemlje u suprotstavljene blokove, produbljivao među njima nepovjerenje i
minimalizirao njihovu gospodarsku suradnju. Dekoloniziranim zemljama, kao samostalnim
državama, nije odgovaralo svrstavanje ni u istočni, ni u zapadni blok, te su se deklarirale kao
nesvrstane i osnovale Pokret nesvrstanih. Kao važna članica pokreta bila je i SFRJ. Prva
osnivačka konferencija održana je 1961. g. u Beogradu. Tada je pokret imao 25 članica. Druga je
konferencija održana u Kairu, treća u Lusaki. U vrijeme održavanja pete konferencije pokret je
imao 86 članica. Nesvrstane zemlje zalagale su se za miroljubivu koegzistenciju i ravnopravnu
gospodarsku i političku suradnju. Taj pokret djeluje i danas, ali se sve očitije gasi, jer su se bitno
promijenile okolnosti u kojem je nastao i djelovao.

21. KRATKI PRIKAZ SVJETSKE POVIJESTI XX. st.

SVIJET DO POČETKA 1. SVJETSKOG RATA

1904. g. Anglo-Francuski sporazum (Entente cordiale)

1904-1905 Rusko-japanski rat oko Mandžurije
1905. g. Prva marokanska kriza
1906. g. Konferencija u Alhesirasu
1907. g. Antanti se priključila Rusija
1908. g. mladoturski prevrat à aneksija BiH (aneksijska kriza)
1909. g. Završetak aneksionističke krize; Sporazum Japana i Rusije oko podjele
interesnih sfera u Mandžuriji
1910. g. Japan anektirao Koreju
1911. g. Druga marokanska kriza (Panterin skok); Italija zauzela Triporis i Cirenaiku
37
1912. g. Prvi balkanski rat
1913. g. Mir u Londonu à Albanija samostalna država; Drugi balkanski rat à mir u
Bukureštu
1914. g. pušten u promet Panamski kanal

PREGLED PRVOG SVIJETSKOG RATA

1914.
28. 6. Atentat u Sarajevu (povod ratu)
13. 7. A-U ultimatum Srbiji (rok ultimatuma je dva dana)
28. 7. A-U objavljuje rat Srbiji
1. 8. Njemačka objavljuje rat Rusiji
3. 8. Njemačka objavljuje rat Francuskoj, početak nadiranja prema Belgiji
5. 8. A-U objavljuje rat Rusiji
kolovoz – Galicijska bitka (pobjeda Rusa protiv A-U)
Cerska bitka (pobjeda Srbije nad A-U)
rujan – Bitka na Marni (početak pozicijskog ratovanja)
prosinac – Kolubarska bitka (Srbi tjeraju A-U na povlačenje)

1915.

travanj – desant na Galipolje (Dardanelska ekspedicija)

26. 4. U Londonu potpisan sporazum s Italijom
svibanj – Italija objavljuje rat A-U
listopad – Bugarska ulazi u rat na strani Centralnih sila
studeni – povlačenje srpske vojske preko Albanije na Krf

1916.

veljača – srpanj – Verdunska bitka

svibanj – Bitka kod Skagerraka à pobjeda britanske flote
lipanj – studeni – Bitka na Sommi
kolovoz – Rumunjska stupa u rat na strani Antante
prosinac – Centralne sile predlažu primirje (Antanta odbija)
1917.

siječanj – Njemačka počinje neograničeni podmorski rat

ožujak – Februarska revolucija u Rusiji (Car Nikola II. se odriče prijestolja)
14. 7. SAD ulazi u rat na strani Antante
kolovoz – 12. bitka na Soči (poraz Talijana)
studeni – Balfourova deklaracija (Britanci obećavaju stvaranje židovske države u
Palestini)
7. / 8. Studeni – Oktobarska revolucija u Rusiji
prosinac – Proglašena nezavisnost Finske
15. 12. potpisano primirje između Njemačke i Rusije

1918.

siječanj – objavljeno 14 točaka predsjednika Wilsona

3. 3. mir u Brest Listovsku
rujan – A-U traži primirje

38
rujan – početak savezničke ofenzive na Solunskom bojištu
28. 10. proglašena nezavisna Čehoslovačka država
29. 10. proglašena Država SHS
16. 11. proglašena nezavisnost Mađarske
3. 11. potpisano primirje između Antante i A-U
9. 11. u Berlinu proglašena Njemačka Republika, car Wilhelm II. odlazi u
Nizozemsku
11. 11. Potpisano primirje između sila Antante i Njemačke u Šampanju
11. 11. car Karlo I. se odriče prijestolja

Bojišta

a) Zapadno – FRA, VB, Belgija – pozicijski rat na Marni

b) Istočno – NJEM i A-U protiv Rusije
c) Balkansko – A-U protiv Srbije
d) Talijansko – otvoreno 1916., bitke na rijeci Soči
e) Solunsko – u nizini Vardara, VB, FRA, Srbija, dobrovoljci SHS – protiv Bugara

MIROVNI SPORAZUMI NAKON 1.s.r.

18. 1. 1918. početak rada mirovne konferencije

28. 6. 1919. mirovni sporazum s Njemačkom u Versaju
10. 9. 1919. mirovni sporazum s Austrijom u Saint Žermenu
27. 11. 1919. mirovni sporazum s Bugarskom u Neuillyu
lipanj 1920. mirovni sporazum s Mađarskom u Trianonu
kolovoz 1920. mirovni sporazum s Turskom u Sevresu

NJEMAČKA DO 2.s.r.

1919. -u političkim borbama u Berlinu poražena revolucionarna ljevica (ubijeni Rosa

Luxembourg i Karl Liebknecht)
-izbori za ustavotvornu skupštinu (SPD + građanske stranke = vlada)
-Ebert predsjednik Njemačke (položaj predsjednika jak)
-Ustav – proglašenje Weimarske Republike (11. 11. 1919.)
-Bavarska sovjetska republika
1920. –Hitler objavljuje program Nacionalsocijalističke stranke
-Kappov puč u Berlinu (vlada u Dresdenu i Štutgartu)
1921. –ožujska akcija – neuspio pokušaj komunista da preuzmu vlast
1922. –Rapallski ugovor Njemačke i SSSR-a o Poljskoj
1923. –Stresemann njemački kancelar (1920-1928 vlade centra)
-Hitlerov puč u Münchenu (8-9 studeni)
-Francuzi zaposjeli Ruhrsku oblast
1924. –Hitlerov «Mein Kampf»
1925. –za predsjednika izabran Hindenburg
-ugovor u Locarnu à Njemačka priznala francuske granice
1926. –Njemačka primljena u Ligu naroda
1930. –saveznici napuštaju Rajnsko područje
-pad Müllerove vlade
–kancelar Brüning počinje vladati bez parlamenta
1932. –kancelar Franz von Papen
-konferencija u Lozani – jednokratna isplata reparacija
-nacisti postaju najjača stranka u parlamentu

39
1933. –Hitler pozvan za kancelara (30. 1.)
-paljenje Reichstaga (27. 2.)
-Zakon o ovlaštenju
-konkordat između Njemačke i Vatikana
-Njemačka istupa iz Lige naroda
1934. –pakt o nenapadanju s Poljskom
-«Noć dugih noževa» - ubijen vođa SA odreda Röhm
-Hitler postaje predsjednik i kancelar
1935. –Njemačkoj vraćeno Saarsko područje
-Nürberški zakoni o isključivanju Židova iz javnog života
1936. –njemačke trupe ulaze u demilitariziranu Rajnsku oblast
-stvorena Osovina Rim-Berlin (25. 10.)
-Antikominterna pakt između Njemačke i Japana (25. 11.)
1938. –Njemačke trupe ulaze u Austriju (13. 3. –priključenje)
-Münchenski sporazum (29. 9.)
-Prva bečka arbitraža – priključenje dijelova Slovačke Mađarskoj
-Kristalna noć (9/10. studenog)
1939. –Hitler zaposjeda Češku i Moravsku (15. 3.)
-otkazivanje sporazuma s Poljskom (ožujak)
-vojni savez između Njemačke i Italije (Čelični pakt)
-sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju (23. 8.)
-1. 9. napad na Poljsku

SAD DO 2.s.r.

1920. –poražen Wilson i Demokratska stranka na izborima

-Američki kongres odbija ratificirati Versajski mirovni ugovor
1921. –Konferencija u Washingtonu (SAD, VB, FRA, ITA, JP, KIN) à sporazum o
ograničenju pomorskog naoružanja
-sklapanje posebnog mira s Njemačkom
1928. –predsjednik Hoover
1929. –Crni petak na američkim burzama (25. 10.)
1933. –Franklin T. Roosevelt postaje predsjednik SAD-a (New Deal)
-SAD priznaje SSSR

VELIKA BRITANIJA DO 2.s.r.

1922. –ukidanje protektorata nad Egiptom, Egipat proglašen nezavisnom kraljevinom

-Irska dobila nezavisnost
-Liberalna stranka silazi s vlasti, jačanje laburista
-Kongresna stranka Ghandija traži autonomiju za Indiju
1926. –britanska imperijalna konferencija u Londonu – ravnopravnost dominiona
1929. –na vlast dolazi Laburistička stranka
1930. –Londonska konferencija o ratnim flotama (odricanje od gradnje novih
oklopnjača)
-početak pasivnog otpora u Indiji pod vodstvom Mahatme Ghandija
1931 –Vlada narodne koalicije (Mc Donald)
1935. –njemačko-britanski pomorski sporazum
-konzervativna vlada Stanleya Baldwina
-zakon o Indiji
1937. –Chamberlain
1939. –VB i FRA garantiraju nezavisnost Poljske

40
FRANCUSKA DO 2.s.r.

1919. –Clemenceau
1920-1924 vladavina desnice
1923. –Francuska zaposjeda Ruhrsku oblast
1924. –dolazak Lijevog kartela na vlast (Heirrot)
1924-1934 vladavina ljevice (Radikalna stranka republikanizma + socijalisti)
1928. –Herriot-Kellogov pakt o odricanju upotrebe sile u sporovima
1934. –fašističke demonstracije
1935. –Francusko-sovjetski pakt o uzajamnoj pomoći
1936. –Osnovan Narodni front (radikali+socijalisti+komunisti) – vođa Leon Blun
1938. –Raspad Narodnog fronta à vladaju radikali (Daladier)

SOVJETSKI SAVEZ DO 2.s.r.

1919. –u Moskvi osnovana III. komunistička internacionala

-kontrarevolucija na čelu s Kolčakom
1920. –Crvena armija razbija Denjikinovu vojsku na jugu – kraj kontrarevolucije
-«Čudo na Visli» - pobjeda Poljaka nad Crvenom armijom
-priznata nezavisnost baltičkim zemljama
-ratni komunizam
1921. –pobuna mornara u Kronštatu (ugušio ju Trocki)
-10. kongres KP-a à NEP
-sklopljen mir u Rigi s Poljskom
-osvojene kavkaske države
1922. –formalno uspostavljen Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR)
1923. –prvi ustav SSSR-a
1924. –Lenjinova smrt à Staljin
1926. –ugovor o prijateljstvu s Njemačkom
1927. –Trocki isključen iz KPSSSR-a
1928. –početak prvog petogodišnjeg plana
1931-1933. –glad u Rusiji
1934. –SSSR ulazi u Ligu naroda
-početak Staljinovih čistki (ubijen Kirov)
1939. –sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju (23. 8.)

ITALIJA DO 2.s.r.

1920. –Rapallski ugovor između Italije i Kraljevine SHS

-neuspjela socijalistička revolucija u sjevernoj Italiji
1922. –marš na Rim à Benitto Mussolini
1924. –fašisti izborili većinu na izborima
1925. –fašistička diktatura
1926. –raspušten parlament i stranke
1929. –Lateranski ugovor sa Sv. Stolicom
1935. –talijanske trupe ulaze u Etiopiju (talijansko-abesinski rat)
1936. –Italija anektirala Etiopiju
-Stvorena Osovina Rim-Berlin
41
1937. –Italija pristupa Antikominterna paktu
-Italija istupa iz Lige naroda
-pomoć Francu u Španjolskoj
1939. –Italija zaposjeda Albaniju (travanj)

JAPAN DO 2.s.r.

1918. –prva civilna vlada (Takaši Haro) – liberali

od 1921. – izmjena liberala i agrarne stranke na vlasti
1922. –Japan se odriče protektorata nad Kinom, ali zadržava Mandžuriju
1930. –atentat na premijera Hamagućija
1931. –napad na Mandžuriju à Mandžuko
-početak fašizacije i militarizacije (Kita Ikki, Hišimata Kingoro)
1933. –Japan istupa iz Društva naroda
1936. –sporazum s Njemačkom (Antikominterna pakt)
1937. –prvi rat protiv Kine
-rat protiv Mongolije i SSSR-a à poražen

KINA DO 2.s.r.

1919. –početak Sun Jat Setove kulturne revolucije

1921. –Sun Jat Set stvara u Kantonu vladu protiv vojnih vlastodržaca u Pekingu
1922. –sporazum s Japancima u Kantonu
1923. –u Kinu dolaze savjetnici iz SSSR-a
-formiranje Kuomintanga
1925. –umire Sun Jat Sen, na čelu Kuomintanga Čang Kaj Šek
1927. –Čang Kaj Šek ruši radničku revoluciju u Šangaju
-u Nankingu stvorena kineska vlada pod vodstvom Čang Kaj Šeka
1927-1936 –građanski rat komunista i kuomintangovaca
1928. –početak agrarne revolucije u pokrajini Hunan pod vodstvom Mao Ce Tunga
1934. –početak ofenzive protiv komunista à Dugi marš à Jenanska republika
1937. –napad Japana na Kinu (ujedinjenje komunista i Kuomintanga)

ŠPANJOLSKA DO 2.s.r.

1918. –1923. –parlamentarna monarhija (socijalisti, anarhisti, aristokracija)

1923. –Primo de Rivera – vojni puč à diktatura
1931. –kraj diktature
-pobjeda republikanaca
-abdikacija kralja Alfonsa XIII. à republika
1931-1933. –premijer Azana
1933. –CEDA dolazi na vlast (Gil Robles)
1934. –štrajk u Asturiji à ujedinjenje socijalista i anarhista
-Francisko Franko guši pobunu
1935. –raspuštanje parlamenta
1936. –Narodnofrontovski blok pobijedio na izborima
-predsjednik Azana, premijer Quiraga
-CEDA prihvaća fašistički program
-vojni udar
42
 -građanski rat (19. 8.), na čelu republikanske Španjolske Caballero
1937. –komunisti preuzimaju vodeću ulogu u republikanskoj vojsci
-progoni anarhista

PREGLED DRUGOG SVJETSKOG RATA

1939.

1. 9. –Njemački napad na Poljsku, početak rata

3. 9. –VB i FRA objavljuju rat Njemačkoj
17. 9. –SSSR ulazi u istočnu Poljsku
listopad – osnovan Generalni Guvernerat u osvojenoj Poljskoj
studeni – SSSR napada Finsku
prosinac – Društvo naroda proglasilo SSSR agresorom i isključilo ga

1940.

ožujak – Finsko-sovjetski ugovor u Moskvi

travanj – Njemačka osvaja Dansku i Norvešku
svibanj – Njemačka ulazi u Nizozemsku i Belgiju; Churchill postaje premijer u VB
lipanj – Italija objavljuje rat FRA i VB; osvojen Pariz; Petain potpisuje primirje u
Šampanju; SSSR zaposjeda sjevernu Bukovinu i Besarabiju
Srpanj –početak njemačkih zračnih napada na VB
Kolovoz – druga bečka arbitraža
27. 9. – stvaranje Trojnog pakta
Listopad – talijanske čete napadaju Grčku
Studeni – Mađarska i Rumunjska pristupaju Trojnom paktu

1941.

ožujak –Jugoslavija pristupa Trojnom paktu; vojni udar u Jugoslaviji; ofenziva

afričkog korpusa u Libiji
travanj –napad na Jugoslaviju (6. 4.) i Grčku; Japansko-sovjetski ugovor o
nenapadanju
svibanj –Nijemci zauzimaju Kretu
lipanj –Njemačka napada SSSR (22. 6.)
kolovoz – Atlantska povelja (Churchill-Roosevelt)
studeni – Nijemci prodiru preko Volge
prosinac – početak sovjetske protuofenzive kod Moskve
7. 12. -Japanci napali Pearl Harbour
8. 12. -SAD i VB objavljuju rat Japanu
11. 12. -Njemačka i Italija objavljuju rat SAD-u
29. 12. –zaustavljena njemačka ofenziva u SSSR-u

1942.

siječanj-veljača –Japan osvaja Singapur, Nizozemsku Indiju, Burmu, Filipine

4. – 7. 6. -pomorska bitka na Midwayu à pobjeda SAD-a nad Japanom
kolovoz – Amerikanci se iskrcavaju na Solomonskim otocima
rujan-kolovoz –britanska protuofenziva u sjevernoj Africi; Montgomery probija njem-
talijanske položaje kod El Alameina

43
studeni –britanske i američke trupe se iskrcavaju u Maroku i Alžiru
11. 11. –njemačke čete ulaze u Višijsku Francusku
19. – 21. 11. – Crvena armija opkoljava Nijemce kod Staljingrada

1943.

siječanj – konferencija u Casablanci – Sile osovine moraju kapitulirati

veljača –predaja feldmaršala von Paulusa u Staljingradu
svibanj –kapitulacija njem-talijanskih trupa u Africi
srpanj –iskrcavanje saveznika na Siciliji, početak sovjetske ljetne ofenzive
25. 7. –u Italiji svrgnut Mussolini
3. 9. –tajno primirje Italije i Saveznika
8. 9. –kapitulacija Italije
rujan –Nijemci oslobađaju Mussolinija, osnivanje Socijalne Republike Italije
13. 10. -Italija objavljuje rat Njemačkoj
8. 11. –Teheranska konferencija

1944.

siječanj – Crvena armija započinje ofenzivu kod Lenjingrada i Novogoroda

ožujak – početak sovjetske ofenzive protiv južnog njemačkog krila (Krim-Odesa)
lipanj-srpanj –početak velike američke ofenzive na južnom Pacifiku
lipanj –američke čete zauzimaju Rim
6. 6. –iskrcavanje Saveznika u Normandiji (početak tzv. druge fronte)
srpanj –probijena njemačka linija kod Avranchea; Crvena armija dolazi na Vislu
kolovoz – Crvena armija zaustavlja se pred Pragom i Varšavom (ustanak u Varšavi)
kolovoz-listopad –konferencija u Dumbarton Oaksu à osnivanje UN-a
25. 8. –Rumunjska objavljuje rat Njemačkoj
rujan –Crvena armija zauzima Prag i Sofiju
listopad – Amerikanci zauzimaju Filipine; Bugarska potpisuje primirje s Saveznicima
prosinac –njemačka ofenziva u Ardenima
31. 12. -Mađarska objavljuje rat Njemačkoj

1945.

siječanj – probijena fronta na Visli, Crvena armija zauzima Varšavu

veljača – konferencija u Jalti
7. 3. – Amerikanci prelaze Rajnu kod Remagena, slom njemačke zapadne fronte
travanj-lipanj –bitka za Okinawu
13. 4. -umro Roosevelt à naslijedio ga Hary Truman
travanj –američke i sovjetske čete sastaju se na Labi
travanj-lipanj –konferencija u San Francisku – osnivanje UN-a
30. 4. –Hitler izvršava samoubojstvo (Dönitz)
2. 5. –kapitulacija Berlina
7. 5. –u Reimsu potpisana kapitulacija Njemačke
9. 5. –u Berlinu potvrđena kapitulacija Njemačke
6. 8. –atomska bomba na Hirošimu
8. 8. –SSSR objavljuje rat Japanu
9. 8. –atomska bomba na Nagasaki
30. 8. –američko iskrcavanje u Tokijski zaljev
2. 9. –kapitulacija Japana.

44
Studeni 1945. – početak rada Nürberškog ratnog suda
Svibanj 1946. –početak rada Tokijskog ratnog suda
10. 2. 1947. – potpisivanje mirovnih ugovora (osim s Njemačkom)
8. 9. 1951. – mirovni ugovor s Japanom

POSLIJERATNI SVIJET

Nove države nastale nakon 2.s.r.

1946. – Filipini, Jordan

1947. – Indija i Pakistan
1948. – Izrael, Burma
1949. – Narodna Republika Kina / Republika Kina (Taiwan)
1949. – Savezna Republika Njemačka / Narodna Demokratska Republika Njemačka
1949. – Demokratska Narodna Republika Koreja/ Republika Koreja
1949. – Indonezija, Vijetnam, Laos, Kambodža
1956. – Sudan, Maroko, Tunis
1957. - Gana
1960. – Kamerun, Togo, Zair, Somalija, Magadaskar, Nigerija, Kongo, Gaborn,
Senegal, Mali, Mauritanija
1961. - Kuvajt
1964. - Tanzanija

Ujedinjeni Narodi
25. travnja 1945. – početak osnivačke konferencije u San Francisku
24. listopada 1945. – ratificiranje Povelje UN-a (Dan UN-a)

Savezi nakon 2.s.r.

1947. – Rio pakt (Latinska Amerika)

1947. – Kominform
1948. – Briselski pakt (FRA, VB, BEL, NIZ, LUX)
1949. – Vijeće za ekonomsku pomoć (SEV)
1949. – Sjevernoatlantski pakt (NATO) (SAD, KAN, ISL, DAN, NOR, POR, GRČ, TUR,
SRNJ + Briselski pakt)
1951. – ANZUS pakt (SAD, AUSTRALIJA, NZ)
1951. – Europska zajednica za ugljen i čelik
1954. – Sjeveroistočno-azijski pakt (SEATO pakt) (SAD, FRA, NZ, AUS, SIJAM, PAK,
FILIP.)
1954. – Balkanski pakt (JUG, GRČ, TUR)
1955. – Varšavski pakt (BUG, ČS, MADJ, DNRNJ, POLJ, RUM, SSSR)
1955. – Bagdadski pakt (VB, TUR, IRAN, PAK) à CENTO pakt
1961. – Pokret nesvrstanih (Beograd)

Krize i ratovi nakon 2.s.r.

1947-1949. – Građanski rat u Kini

1947-1954. – Indokineski rat (francuski «mali prljavi rat»)
1948. – Berlinska kriza
1948. – Prvi izraelsko-arapski rat
1948-1953. – Jugoslavenska kriza (sukob s Kominformom)

45
1950-1953. – Korejski rat
1953. – general Nagib obara monarhiju u Egiptu
1954– 1962. – ustanak u Alžiru protiv Francuske
1956. – Sueska kriza (2. izraelsko-arapski rat)
1956. – Mađarska kriza
1958. – državni udar u Iraku à oborena monarhija
1959. – ustanak Tibeta protiv Kine
1960. – špijunska kriza (američki špijunski zrakoplov U2 oboren u SSSR-u)
1962. – Kubanska raketna kriza
1965-1973 – Vijetnamski rat
1967. – Treći izraelsko-arapski rat
1967. – Ciparska kriza
1968. – Praško proljeće
1970. – SAD intervenira u Kambodži
1971. – Rat Indije i Pakistana (Bengalski rat)
1973. – državni udar u Afganistanu – uspostava republike
1973. – četvrti izraelsko-arapski rat
1989. – Irački rat
1991. – Kuvajtska kriza
Konferencije i ugovori nakon 2.s.r.

1945. – Potsdamska konferencija

1947. – objavljen Marshallov plan
1954. – konferencija u Ženevi o Indokini
1955. – Bandunška konferencija afričkih i azijskih zemalja
1957. – Rimski ugovori o osnivanju EEZ-a
1960. – Sukob oko nafte
1960. – Deklaracija UN-a o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima
1962. – Eviantski sporazum (nezavisnost Alžira)
1963. – Moskovski sporazum (djelomična zabrana nuklearnih pokusa)
1963. – Deklaracija UN-a o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije
1966. – Tašketski sporazum (Indija i Pakistan o Kašmiru)
1967. – Ugovor u miroljubivom korištenju i istraživanju svemira
1968. – Ugovor o neširenju nuklearnog naoružanja
1968. – Carinska unija zemalja EEZ-a
1973. – Pariški sporazum (Vijetnam)
1975. – Helsinška deklaracija o sigurnosti i suradnji
1979. – mirovni ugovor Egipta i Izraela

46
47