Povijest proizdvonje svjetiljki

Iako se izum svjetiljki pripisuje Feničanima i Egipćanima, prvi se arheološki potvrđen nalaz smješta još
u vrijeme paleolitika, u pećinski lokalitet La Madeleine u Dordogne. U Egiptu su jednostavne svjetiljke
oblika čašice korištene u dugom periodu od predinastičkog do razdoblja helenizma. 1
U Grčkoj se prva pojava svjetiljki može utvrditi od oko 7. st. pr. Kr. Prve grčke svjetiljke karakterizira
jednostavnost; okruglog su i otvorenog recipijenta zavrnutih stijenki i okruglog nadsvođenog nosa. U
klasičnom se razdoblju izrađuju na kolu i premazuju crnim firnisom. 2 U doba helenizma jača
keramičarska proizvodnja, centri se sa grčkog kopna prebacuju na otoke i Istok nakon te tako
područje Bospora, Egipta i otoka postaju glavni izvozni centri grčkih svjetiljki. 3 U 2. st. pr. Kr. sa Istoka
dolazi korijenita tehnološka promjena pri izradi – svjetiljke se umjesto ručno i modeliranjem pomoću
kola počinju proizvoditi u kalupu, što je pokrenulo njihovu masovnu proizvodnju. 4

U ranom republikanskom razdoblju nije detektirana proizvodnja svjetiljki. Bogatstvo Rima i

neposredna blizina tradicionalnih radionica Kampanije, Etrurije i Magne Graecije iz kojih su kao
luksuzna roba između ostalog uvezivane i svjetiljke razlog je kasnijoj pojavi rimske produkcije.
Najstarije svjetiljke, pronađene na Eskvilinu, datirane su u 3. st. pr. Kr. i proizvod su kampanskih
radionica. Rim započinje s vlastitom proizvodnjom u 1. st. pr. Kr. za vlastito tržište, koje se širi na
druge italske gradove početkom Carstva. Svjetiljke su kao kvalitetna luksuzna roba bile rijetke i skupe,
što je rezultiralo stvaranjem lokalnih radionica krajem 1. st. S proizvodnjom su prvo započele
radionice sjevernoitalskih gradova, a zatim Galije, Germanije, Panonije i Dalmacije. 5

Prateći razvoj svjetiljki od grčkih i helenističkih do rimskih, vidljivo je kako je sužavanjem ramena disk
postao njen glavni i najprominentniji dio, nositelj onog što će postati temeljna karakteristika rimskih
svjetiljki – prikaz. Tako nastaje skupina tzv. tipa Bildlampen, svjetiljka s prikazom. Majstori italskih
radionica preuzili su i pojednostavnili grčko-rimski kanon tema sa prikaza visoke umjetnosti,
arhitekture i skulpture, ili sa luksuznog posuđa, mozaika i toreutike. Najkvalitetniji prikazi izrađeni su
na svjetiljkama iz razdoblja ranog Carstva, da bi za vrijeme Flavijevaca, Antonina i Severa počela
opadati. Od 3. st. nadalje prikazi su stereotipni i pojednostavljeni, a same svjetiljke izrađivane su
pomoću arhetipnog kalupa. Pojava istog prikaza ili motiva na različitim, međusobno udaljenim
područjima Carstva ostavlja mogućnost za pretpostavku o postojanju matrice koja se posuđivala ili
kopirala pri proizvodnji svjetiljki. Ipak, brojnost sličnih prikaza tumači se dalekosežnim izvozom i
kanonskim i tradicionalnim motivima službene rimske umjetnosti. 6

Pacifikacijom i romanizacijom prostora nakon gušenja Panonsko-delmatskog ustanka 9. g. dolazi do

usvajanja novih rimskih tekovina na osvojenim područjima. Tako i u rimskoj provinciji Dalmaciji
dolazi do pojave nove vrste robe – svjetiljki. U početku su svjetiljke bile privilegija samo viših staleža
društva, postepeno ih prihvaćaju i počinju koristiti doseljeni kolonisti, a zatim i domicilno
stanovništvo. Na većim imanjima osvojenih područja niču prvi centri keramičke proizvodnje i lokalne
radionice.7

1
Čukman Nikolić 1999, str. 6.
2
Ibid., str. 6-7.
3
Busuladžić 2007, str. 13.
4
Čukman Nikolić 1999, str. 7.
5
Busuladžić 2007, str. 15, Čukman Nikolić 1999, str. 7.
6
Buzov 2009, str. 279, Čukman Nikolić 1999, str. 8.
7
Busuladžić 2007, str. 98-100.
Bildlampen (Roman picture lamps) je termin koji je uveo S. Loeschke 8 i koji se u recetnoj stručnoj
literaturi standardizirano koristi. 9 Lihnologija ga definira kao svjetiljke izrađene u kalupu, reljefno
ukrašenog diska, gdje prikaz čini osnovu svjetiljke, često s otvorom za gorivo pored ili ispod samog
prikaza, kako ne bi došlo do nesklada u kompoziciji. Biladlampen se odnosi na prvih osam tipova koje
je definirao Loeshcke (Le I - Le VIII), datiranih iza 1. g. do 3. st.

8
S. Loeshcke, Lampen aus Vindonissa, Zűrich 1919, 23–66.
9
pr. R. Frecer, Gerulata: The Lamps. Roman Lamps in Provincial Context, Prag 2015, 67–68.