RIHTMAN AUGUŠTIN Dunja i Aleksandra MURAJ. 1998.

„Prvih pedeset godina etnološke misli u

Institutu“

- 1948. osnovan Institut za narodnu umjetnost

> ondašnji ambivalentan stav jugoslavenske vlasti prema folkloru i narodnoj kulturi: služila se
folklorom u WWII kao sredstvom mobilizacije, ali obrušavala na seljačke, „nazadne“ i
nacionalističke tradicije – ali i stvaranje institucija za predstavljanje kulture
- izvorni cilj Instituta prema proučavanju folklora; izostanak etnološke dimenzije

- Olinko Delorko – zaposlenjem u Institutu nagovješta oproštaj od romantičarskog pristupa folkloru;

valorizacija narodne književnosti sa priznanjem poetske vrijednosti, prestajući postaojati kao poezija
„drugih“, primitivnih itd.
- Maja Bošković Stulli – postavlja dominantne struje europskog znanstvenog diskurza, mada ta nova
paradigma nije nigdje izrečena

- od 1962. izlazi Narodna umjetnost

> prvi brojevi bave se pojavama iz materijalne kulture, običajima ili likovnim folklornim
izrazom > pripređeni klasičnom kulturno-historijskom metodom
> radovi ne-etnologa odstupaju od etnološke kanonizacije modela kulturno-historijske
metode

Josip Milićević - zaposlen 1960ih – bavi se rjeđe obrađivanim temama: običajima i vjerovanjima uz
gospodarske poslove, kasnije i na druge običaje ali i na tradicionalno privređivanje
> odstupa od kulturno-historijske metodologije, ne teži kanonizaciji običaja – naglašava individualna,
biogradska kazivanja

- Nives Ritig-Beljak - krajem 1970ih piše pregledni rad koji se tiče folklora i folklorizma > počinje se
promišljati o položaju tradicionalne kulture u suvremenom društvu

- promjene do nove paradigme su se događale postupno, kritikom „stare“ etnologij i njezinih kanona,
kao i spoznajama koje su se stjecale izravnim dodirom sa svakodnevicom u empirijskim istraživanjima
> Dunja Rihtman-Auguštin
> Aleksandra Muraj (istraživanje dječjih igra u gradu)
> Zorica Rajković (danas Zorica Vitez)
+ Olga Supek, Milivoj Vodopija (istraživanje maturanata)
> projekt istraživanja transformacija folklornih tradicija u suvremenoj kulturi > pokazalo se da
tradicije neprestance cirkuliraju ne samo u povijesnim razdobljima i regijama nego i među socijalnim
slojevima, i mijenjaju u procesu, a inicijative kreću se dvosmjerno > projekt se mijenja u istraživanje
interakcije folklornih tradicija i suvremene kulture
- novi načini promišljanja postojećih pojmova

- Institutska etnologija smatra svojom dužnosti „otplatiti“ dugove i zaostatke prošlosti – do sredine
20.st. hrvatska etnologija nije odradiila ni najnužniji pozitivistički posao - Institut odrađuje regionalne
monografije
- najznačajnije monografije objavljuju se početkom 1990ih – Čapo Žmegač i Rihtman Auguštin
„nadoknađuju dugove“, a onda i Ivan Lozica sa sintezom pokladnih običaja
- Etnografija. Svagdan i blagdan hrvatskoga puka – prvi pokušaj da se etnološki proisli kompleks
pučke kulture kao cjeline

- 80ih Intitutska ekipa počinje uvrštavati nove kulturnoteorijske okvire u istraživanja – Olga Supek sa
simboličkom antropologijom, Zorica Rajković društveno-kulturni kontekst smrti, Aleksandra Muraj
kritički razmatra Radićev i Gavazzijev pristup materijalnoj kulturi

- 90ih nadalje etnološka misao u Institutu ne pretendira formiranju škole niti se vodi nekom školom
teorijske misli – raste broj zaposlenih etnologa/inja, diversifikacija tema i proizvodnja
> otvaraju se nova do tad posve deficitarna područja etnološkog znanstvenog interesa

- 90ih Institut interesiran za rat i političke promjene

> dio institutske etnologije vraća se sakupljenoj terenskoj građi i nastoji dokumentirati, objaviti i
interpretirati folklornu i etnološku građu s okupiranih područja > ustrajavaju na istraživačkom
obrascu nastalom iz kritike kulturnohistorijske etnologije
> dio se izravno okreće ratu, poetici otpora i političkim ritualima, simbolici ratnika, svakodnevici rata,
smrti i posmrtnim običajima itd. > usmjerava se istraživačkim nadahnućem postmodernom kritikom
etnologije i etnografskih pisama

ČULINOVIĆ-KONSTANTINOVIĆ, Vesna. (…) „Historijski prikaz etnoloških istraživanja i interesa za

narodnu kulturu u Hrvatskoj“

- autorica razmatra etnogradski i etnološki istraživački rad i razvoj etnologije kao znanosti u Hrvatskoj
-etnografska građa u različitim putopisima izvještajima i drugim dokumentima i književnim jelima nije
dokaz prisutnosti znanstvenog zanimanja i znanstvenog pristupa u proučavanju narodnog života i
običaja
- tek početkom 19. stoljeća sazrijeva situacije za razvoj znanosti

- 1813. Maksimilijan Vrhovec upućuje prvi poziv za sakupljanje/zapisivanje folklornih sadržaja

-1818. Ljudevit Gaj sastavlja prvu upitnicu za sakupljanje folklorne ietnografske građe („narodnog
blaga“
- mnoge bitne ličnosti Ilirskog pokreta sudjeluju utom radu, međusobno komuniciraju, potiču i
populariziraju narodno stvaralaštvo u vlastitim sredinama i europskim kulturnim krugovima
> Stanko Vraz „razrađuje“ metoe terenskog rada, kakve se i (u trenu pisanja) koriste u znanstveno-
istraživačkom etnološkom radu > organizira mrežu suradnika na što širem jugoslavenskom teritoriju,
smatrajući da državne granice nisu granice rasprostiranja jugoslavenske tradicijske kulture – Vraz
uočava važnost kontinuiteta kulturnih zbivanja, kulturu shvaća kao dinamičan proces > naglasio da uz
zapisivače sa sela i sami organizatori akcija vrše (barem) kontrolna ispitivanja

- Matica Ilirska > Matica HHrvatska – animator zapisivačkog rada i čuva seljačke rukopise iz ilirskog
perioda – prvi radovi o običajima i pripovijetke objavljuju se polovicom 19. stoljeća
1866. osniva se JAZU
- od 1888. potiče se rad na sakupljanju tradicionalne narodne literature > osniva se Odbor za
sabiranje spomenika tradicionalne literature unutar JAZU
- Franjo rački poziva na potrebu sustavnog etnološkog rada > postavlja kao onovnu zadaću
sakupljanje građe, rukovođenje tim radom, objavljivanje građe, znanstvena obrada i objavljivanje
znanstvenih studija
- 1985. odbor se širi formiranjem pododbora > Ivan Milčetić urednik Folklorističkog zbornika, i dobiva
zadatak da napiše naputak za sakupljanje građe > Odbor počinje djelovati kao redakcijsko tijelo, koje
objavljuje poziv za suradnju u Zborniku, odlučuje objavljivati folklornu građu značajnu za narodni
život i običaje – Milčetić uređuje prvi broj znornika

- Antun Radić 1896. pozvan za profesionalnog urednika zbornika.

- 1897. obavljuje Osnovu za sabiranje građekoja u naroodu živi > obuhvaća sveukupni sadržaj
narodnog života i kulture i usmjerava zapisničare da se obuhvaća sveukupni sadržaj narodnog života i
kulture i monografsko opisivanje
DRAGUTIN BORANIĆ (1902-1954), urednik ZbNŽO

1949. ponovno osnivan Odbor za folklor u JAZUA

> 1949. Odbor za folklor > 1950. Odbor za folklor i antropogeografiju > 1953 Odbor za
narodni život i običaje

ČAPO ŽMEGAČ, Jasna. 1997. „Antun Radić i suvremena etnološka istraživanja“

- Radićeva etnografska metoda razlikuje se od etnografske metode koja otprilike istovremeno nastaje
u europskoj i američkoj antropologiji koja početkom stoljeća utemeljuje novu koncepciju
etnografskih istraživanja – duže terensko istraživanje u istraživaču nepoznatoj kulturi, dok je
istraživač sveučilišno obrazovani specijalist
> Radić zasniva metodski kanon zahtjevom da građu zapisuju sudionici kulture koju se
istražuje, pismeniji i obrazovaniji ludi seljačkog podrijetla
- 20ih i 30ih pismenije seljake zamjenjuju etnolozi u drugi stručnjaci, nadalje izostaje
konstitutivni element zapadne antropologije: dugotrajan boravak na terenu
- štoviše, ni tada istraživači (specijalisti i nespecijalisti) nisu zapisivanje građe povezivali s
teorijskim proučavanjem već objavljivali u monografskoj ediciji
- radićevskom etnologijom se ne ustanovljava autoritet akademskog istraživača-teoretičara, amalgam
intenzivnog osobnog iskustva i znanstvene analize, te su za Radićeva djelovanja i kasnije te djelatnosti
razdvojene
- Radić utemeljio praksu sličnu Boasovoj antropologiji – kazivači zapisuju podatke o vlastitoj kulturi

- postmoderni teoretičare kulture prepoznali bi u radićevskoj etnografiji neke od zahtjeva

postmoderne etnografije – kooperativnost, mogućnost bilježenja različitih perspektiva, vrednovanju
subjektivnosti zapisivača (tj. mješavine objektivnosti i subjektivnosti)
> ipak ne treba zaključiti da je Radić preteča postmoderne antropologije
- etnografsi je autoritet još za Radića i na njegov poticaj utemelj kao glas sudionika kulture – pri čemu
je razumljiva činjenica da se teorija nije vezala uz prikupljanje građe
> time se stvorio dvostruki razlog za nedvojbenost reprezentativnosti građe – Osnova
omogućuje upoznavanje cjelokupnoga života zajednica, s druge strane, pisci su insajderi u kulturama
pa se sprječava mogućnost opasnosti da se nešto ne vidi ili da se vidi samo nešto egzotično
- Razvoj etnologije je nakon Radića zamijenjen drugim smjerom

> nakon Radića, kazivač-etnograf zamijenjen je profesionalnim etnografkom koji istodobno nije
postao teoretičar, a zaboravljene su neke metodološke opaske za istraživanje stvarnog života,
mišljenja seljaka

- Radić smatra da etnologija ne treba biti samo fundamentalna već i primijenjena znanost >
konkretan je cilj hrvatske etnologije pomirba dvaju kultura, i njihovo izjednačavanje – time, Radić
usmjerava da se ne obazire samo na egzotične fenomene, već da se kulturi proučavaju u njihovom
širem kontekstu a ne izdvojeno iz konteksta
- Radić je protiv pukog sabiranja građe i sabiranja građe pojedinih činjenica narodnog života, već
shvaćanje čitavog narodnog bića > holističko shvaćanje narodne kulture! > sva su pitanja postavljena
s obzurom na život, te opisivanje nijednog dijela kulture nije samo sebi svrhom, pa ni opisivanje
materijalne kulture, već radi razumijevanja života

- Radić je možda imao i pozitivan i negativan utjecaj na hrvatsku etnologiju

(1) iscrpnim pitanjima je utjecao na potankost i detaljnost kasnijih etnografija – (2) kasnijim
prikupljanjem građe prema samo nekim dijelovima Osnove ili naknadnim upitnicama izgubljena
cjelina i mogućnost cjelovitog spoznavanje života
- postradićevska etnologija postaje etnografija stvari, a ne etnografija o ljudima i načinu života > kada
se prestao poštivati zahtjev za cjelovitim prikazom kulture kultura je reificirana, a etnografski tekstovi
objektivacijama > ti tekstovi prenose shvaćanje kulture kao djeljive na niz neovisnih dijelova koji žive
zasebnim životom od svog konteksta

- radićeve koncepcije naroda i kulturu > ne koristi jednoznačno pojmove – narod je ponekad
etnička(nacionalna), a ponekad kulturna kategorija koja jest i/ili nije izjednačena s etničkom, a
društvneom pogledu istovjetna seljaštvu

- s jedne strane, kulturu smatra glavnim označiteljem etničke skupine – iz njegove teze da su seljaci
jedini nositelji starih kulturnih formi i pripadnici hrvatskogg naroda
- s druge strane, u Radića je prisutna i teza da je etnički (nacionalni) identitet subjektivno određen, a
da nije zadan objektivnim kulturnim oznakama

- Radić smatra da preuzimanje kulture nije automatsko, epigonsko ponavljanje naslijeđenog, nego
proces prilagodbe s obzirom na promijenjeni životni kontekst i ljudsku kreativnost > kasnije smatra
kulturu kao savršenu formu koja se zbog svoje savršenosti ne mijenja sa životom, te zbog toga
postaje nerazumljiva i nestaje > imao je dvojako gledanje dakle, kultura se mijenja sa životom do
neke mjere, a kada se život u velikoj mjeri promijeni, kulturna tradicija ljudima postaje nerazmljiva i
nestat će
- u praksi u Osnovi je Radić predvidio pitanja o kulturnoj mijeni, koja ovisi o stvarnom životu ali i
drugim aspektima kulture

ČAPO ŽMEGAČ, Jasna. 1994. „Plaidoyer za istraživanje (nacionalnog) identiteta u hrvatskoj

etnologiji“

- je li [dotadašnja] hrvatska etnologija istraživala identitet(e)?

– da, ali u smislu da baveći se hrvatskom kulturom etnolozi su se neizravno bavili i hrvatskim
kulturnim identitetom

- KULTURNOHISTORIJSKA ISTRAŽIVANJA
> uvjetno, identitetskim istraživanjima možemo nazvati kulturnohistorijska istraživanja
slavenske ili proto-slavenske kulturne baštine > oni su ustanovili da je hrvatska kultura s
početka ovog stoljeća slavenska kultura s mnogim manje ili više značajnim doprinosima
drugih kultura s kojima su došli u dodir
> istraživanja kulture kao istraživanje kulturne baštine, na objektivnom utvrđivanju srodnosti
kulturnih elemenata različitog (rekonstruiranog) podrijetla od kojih se sadrži istraživana
kultura
> kulturni identitet posredno dobiva obilježja činjenice koju je objektivno moguće utvrditi –
identitet se ljudima pripisuje izvana, pri čemu je irelevantno da li pripisana značenja imaju za
njih značaj ili afektivnu vrijednost

> nenamjerno i nesustavno, gavazzijevska i bratanićeva etnologija je ukazala na pluralitet regionalnih

kultura unutar hrvatske (nacionalne) kulture, tj. hrvatske regionalne kulture (pl.) > Gavazzijev model
triju kulturnih areala sa specifičnostima kulture
> razvili su metodologiju za istraživanje lokalnog identiteta

RADIĆEVA ISTRAŽIVANJA
- Radićevi tekstovi sadrže naznake suvremenoga istraživanja identiteta
- shvaća etnos kao subjektivnu, a ne kulturom određenu i objektivnu kategoriju, mada se njegova
stajališta mogu interpretirati kao izjednačavanje kulturnih i etničkih obilježja
- u nekim djelima Radić radi nacrt mnogostrukog identiteta – etnički identitet, kulturni identitet,
lokalni (kulturni i društveni)

RIHTMAN-AUGUŠTIN, Dunja. 1997. „Hipoteza Antuna Radića o dvije kulture i hrvatska etnologija“

- Jozo Tomašević upozorava na političko značenje projekta istraživanja sela u ZbNŽOJS

> pretvoriti seljake u političke subjekte – Hrvate je Radićevski program HSSa, a Antuna Radića
će potaknuti da se obrati radi istražvianja narodne seljačke kulture koja je po njemu riznica simbola
ali i same biti hrvatskog identiteta
- Radić kulturu smatra skupom razlika koji dijeli „narod“ od „gospode“ > kultura je život, način života
> dvoslojni model kulture
(1) kontekstualni pristup shvaćanju Radićevog modela
> dvoslojni model kulture proizlazi iz socijalne strukture tadašnje Hrvatske, većinom
poljoprivredne/zemljoradničke/seljačke zemlje sa manjinskom „gospodom“ i „inteligencijom“
– politička ideja da su „gospoda“ denacionalizirani, tj. da su u službi tuđinaca i potuđinili se –
u puku i u narodnoj kulturi su tragovi narodnog identiteta
- Radić se zalaže za valorizaciju narodne kulture; ali ju ne smatra egzotičnom kulturom
divljaka niti inferiornom kulturi gospode, ali se ni ne slaže sa romantizacijom
(2) etnološki/kulturnoantropološki pristup shvaćanju modela
> dvoslojni model potječe još od Herdera, ali ju je artikulirao Antonio Gramsci, koji u dvoslojni
model kulture ne uvodi samo razliku dvije kulture (nadređena i podređena) po kvaliteti nego
po odnosu moći
- ipak, kod Radića u Osnovi nedostaje razrada odnosa između dvije kulture; one su odvojene i
među njima postoji jaz, a utjecaji gospodske na kulturu seljaka su apriori negativni > utjecati
na razvoj kasnije hrvatske etnologije (Gavazzi i Bratanić) koja će redovito narodnu kulturu
promatrati odvojeno od gospodarske kao da interakcija nikad nije ni postojala i kao da dodir
onečišćuje narodnu kulturu
(3) neki fenomeni kod Radića gdje mijenja teze
> u esejima o svadbenim običajima Radić će se baviti do tad nedorečenim odnosima među
gospodskom i seljačkom kulturom – osnovna je misao tih radova da ukupni ceremonijal
pučkih svadbenih običaja preslikava manire i odnose nekadašnjih viših slojeva narodnog (!)
plemstva
- inzistiranje na narodnom plemstvu je i dalje motivirano Radićevim stavom da „tuđinska“
kultura „kvari“ narodnu kulturu
- u ovom stavu Radić mijenja svoje postavke iskazane ranije u stavo o dvjema kulturama gdje
postoji jaz, sa odnarođenom gospodom > u ovim esejima radić piše o plodotvornom
nasljeđivanju kulturnih formi od „prave“, narodne gospode uz pomoć koje je tek moguća
nacionalna identifikacija

- Dinko Tomašić smatra da Antun Radić nije stigao složiti sve misli u jedan znanstveni formalni sustav,
te da mu je rad „prigodničarski“
- njegovu teoriju o dvjema kulturama moguće je razumjeti kao okvir za istraživanje međuodnosa
nacionalnog i kulturnog identiteta

ČAPO, Jasna. 1991. „Hrvatska etnologija, znanost o narodu ili o kulturi?“

- hrvatska etnologija nije bila ni definirana ni prakticirana kao znanost o narodima, pa niti u Radića
unatoč njegovim tekstovima o tome da je etnologija znanost o narodima – još manje su to prihvhaćali
Bratanić i Gavazzi
- upravo su Bratanić i Gavazzi pokazali da narod nije prirodna, univerzalna niti ahistorijska
kategorija, nego da je kultura jednog naroda raznorodna i spoj različitih kulturnih, etničkih i
geografskih struja i utjecaja
- hrvatski etnolozi ni teorijski ni praktično se nisu zauzimali za etnologiju kao znanost o narodu –
prakticirali su etnologiju kao znanost o kulturi
- osobito etnologija Bratanić/Gavazzi je bila kulturnoznanstvo, i to ne istraživanja hrvatskoga naroda
već južnih Slavena u cjelini

RADIĆEVA ETNOLOGIJA: OSNOVA (1897)

- Radić definira etnologiju koja istražuje kako narod živi i misli, život običaje i vjerovanja naroda, tj.
predmet istraživanja su život, običaji i vjerovanja tj. kultura a zajednica unutar koje se istražuje je
narod
> lokus istraživanja kulture je narod, a etnologija je komparativna znanost s ciljem iznalaženja
zakona (narodnih) kultura

BRANIMIR BRATANIĆ
- smatra da je etnologija znanost o kulturi i o ljudima kao kulturnim bićima – kako kulture nema
izvan zajednice ljudi, ona se uvijek proučava u okvirima neke zajednice
- zajednica koja ima veliko značenje za postanak i razvijanje kulture jest narod, a narod je izraziti
nositelj kulturnih razlika (razlika između sela od sela je mala, a velika između naroda i naroda) – „sve
što je jedan narod stvorio, i način kojim on taj čovječji život olakšava, popravlja i poljepšava, sve to
čini kulturu tog naroda po kojojs e on razlikuje od drugih naroda“
- etnologija je dakle znanost o kulturi koja se bavi kulturama omeđenim etničkim granicama jer se u
etničkim okvirima najviše ističu kulturne razlike, tj. kultura je predmet istraživanja a narod tek njezin
okvir
- zadatak istraživanja u europskoj etnologiji je rekonstrukcija europske kulturne povijesti:
(1) kulturna povijest etničkih zajednica
(2) etnogeneza pojedinih naroda
(3) utvrđivanje i povijest pojedinih formi ili tipova kulutra
(4) povijest pojedinih kulturnih pojava
(5) doprinos europske etnologije općoj kulturnoj povijesti čovječanstva
> u ovim ciljevima nužno je prelaziti granice naroda
- cilj istraživanja kod Bratanića je rezultirao proučavanjem kulturnih ili paralelizama

MILOVAN GAVAZZI
- postavlja kao predmet etnografskog studija tzv. etnografsku jedinicu, pojedinačno dobro ili uže
povezane skupine pojedinačnih dobara materijalne, socijalne ili duševne kulture – determinirana
prema jednom ili više kriterija
- o Hrvatima kao o etnografskoj jedinici Gavazzi smatra da je glavna determinanta etničko-nacionalni
moment – svijest Hrvata o pripadnosti svih njih jednom istom individualitetu hrvatskog imena, a tu su
i uzgredne determinante, poput vjerskog, te donekle etnografsko-kulturni, jer ih vežu u užu zajednicu
- kultura (pojedinačna ili skupna dobra) mogu se obuhvatiti sa različitih aspekata
- ipak, Gavazzi smatr da Hrvati čine zajednicu tek „uzgredno“ i „donekle“ zahvaljujući kulturnim
elementima, tj. zahvaljujući nekim zasebnim, samo njima poznatim kulturnim elementima >> drugim
riječima, kultura je tek uzgredno determiirajuće obilježje etničke zajednice
- Gavazzijeva kulturnogenetska i kulturnogeografska analiza pokazuje da zbog različitih utjecaja
hrvatska kultura nije jednolična već složena od niza elemenata koji su u nju ušli iz stranih kulturnih i
etničkih sfera i/ili sus e razvili pod utjecajem različitih geografskih čimbenika
- unatoč (Ne)autohtonosti pojedinih ili mnogih njenih elemenata i neujednačenosti kulture, značajno
je da su svi ti elementi dio hrvatske kulture, koja e sve što se u njoj nalazi bez obzira na podrijetlo i
starinu
- kod Gavazzija istraživanje kulturnih i etničkih kulturnih razlika nije bitno jer (1) kultura tek donekle
određuje etničku etnografsku jedinicu i (2) zbog cilja istraživanja, tj. povijesti kulturnih elemenata
- Gavazzi dijeli opis tradicijske kulture Hrvata na tri etnografske pokrajine specifičnih ekoloških i
povijesnokulturoloških uvjeta – panonsku, jadransku i dinarsku etnografsku pokrajinu
> pokazuje od kojih se sve slojeva, manje ili više izraženih, sastoji etnografska baština Hrvata:
starobalkanskog, starosredozemnog, staropanonskog, staroslavenskog odnosno
starohrvatskog, turskoistočnjačkoga, apeninskog, alpskog, ugarskog i gradskog
> Gavazzi nabraja elemente koji bi trebali kazivati o hrvatskoj kulturi, pri čemu su nabrojani
elementi hrvatske kulture zajednički starim Slavenama; stara hrvatska kultura je baština i
drugih Slavena – Gavazzi govori o Hrvatima kao Slavenima, a ništa o Hrvatima kao jednom
slavenskom narodu

BELAJ, Vitomir. 1989. „Plaidoyer za etnologiju kao historijsku znanost o etničkim skupinama“

- autor se osvrće na to da je etnologija kao znanost u permanentnoj teorijskoj krizi koja

problematizira sveukupnost etnologije (pristupe, metode, definicije, ime), pa će ukazati na trenutke u
razvoju etnologije koji su je usmjeravali u povijesnom razvoju i pomogli spomenutoj krizi

- etnologija kao znanost imenovana i određena u drugoj polovici 18. stoljeća

> 1783. Adam Franjo Kollar definira etnologiju > „PANONSKA“ ETNOLOGIJA
> etnologija kao znanost koja istražuje govor, običaje i uredbe pojedinih naroda u svrhu
otkrivanja povijesti naroda > tj. cilj joj je proučavanje elemenata kulture pojedinih naroda koji
nose etnička obilježja do etnogeneze i utvrđivanja etničke povijesti
- Kollarova definicija stavlja naglasak na etničke značajke kulture određene narodne skupine, kojoj su
kriteriji kulturni, usmjerenje historijsko i na etničku povijest

> 1787. Cesar Chavannes definira (antropologiju; „opću znanost o ljudima/science general de
l'homme“),
- etnologija je jedna od zasebnih antropoloških disciplina
- Chavannesova definicija stavlja naglasak na spoznavanje zakonitosti razvoja čovječanstva; predmet
istraživanja je narod, no on je kao politička odnosno sociološka kategorija shvaćen kao jedinica koja je
dosegla određen stupanj razvoja pomoću određenih indikatora > narod je sinonim za određen
stupanj razvoja u ljestvici univerzalne povijesti

> Vatroslav Jagić

- etnografija (izbjegava koristiti izraz etnologija) je ancilla philologiae, sluškinja filologije, mada ima
iste teorijske pristupe kao i Kollar
ČERNELIĆ, Milana. 2007. „Prilog poznavanju kulturnopovijesne metode u hrvatskoj etnologiji i
raspravi o njoj“

- autorica se slaže sa Španičekovom ocjenom pojmovne šabloniziranosti i teorijske nedorečenosti

koja postoji u kritici tradicionalne hrvatske etnologije > autorica smatra da je riječ o nerazumijevanju i
neprepoznavanju što jest kulturnopovijesna metoda, doseg njezinih rezultate, te u složenosti i
sistematičnosti koja se njome postiže

- teza da kulturopovijesna entologija nije teorijski utemeljena je apsourdna

- kulturnopovijesna metoda je jednostrana samo u tom smislu jer je usmjerena samo prema
tradicijskim kulturnim elementima – ali ju zanima sudbina tradicijske kulture

- kulturnopovijesna metoda nije statična i nedimanična > ako se nastoje utvrditi uzročno-posljedični
odnosi, kulturne veze to istodobno značid a se nastoji utvrditi ishodište određene kulturne pojave ili
elemanata, vrijeme njezina nastajanja i oblikovanja i preoblikovanja > na taj način zapravo se
utvrđuju povijesni procesi koji su uzrokovali određene kulturne veze
- Bratanić ukazao da jednostranu i pojednostavljenu predodžbu o pojmovima statika i dinamika

- kulturnopovijesnoj metodi se često predbacuje izvankontekstualnost, tj. izdvajanje pojedinih

kulturnih elemenata ili pojava iz njezina ukupnog konteksta
> autorica argumentira da je nužno atomizirati pojavu kako bi se primijenio komparativni
postupak, te da se mogu uspoređivati samo dijelovi strukture a ne i čitave kulture, te da ih je
bitno izdvojiti iz njihova konteksta
> no, oni se idzvajaju samo jer se nastoji utvrditi kontekst ukupnog razvojnog puta određenog
elementa ili pojave
> besmislene su primjedbe o zanemarivanju društvenih činitelja budući da je jasno da je
svaka etnološka pojava ili svaki predmet iznikao iz tradicijskog života u nerazdvojivoj sponi s
društvenom sredinom i vremenom u kojem je egzistirao i koja ga obilježava
> cilj istraživanja određuje primjenjivanu metodu – istraživanje novih kulturnih elemenata
koji zamjenjuju tradicijske daju prednost društvenim čimbenicima koji utječu na promjene

- često se predbacuje ahistoričnost, no taj je argument besmislen jer je riječ o metodi kojoj je glavni
cilj na temelju prostornog razmještaja kulturnih elemenata/pojava rekonstruirati njihovu povijest, tj.
njihove horizontalne protežnosti kroz otkrivanje njihovoga vertikalnoga povijesnog tijela
> Kroeber pojam etnološkog prezenta artikulira u koncepciji deskriptivne (ili kontekstualne ili
konceptualne) integracije, koja predstavlja važnu osobitost – jedan od ciljeva takvog pristupa
je utvrđivanje vremenskog slijeda, ali je još važnije da se postigne pojmovna (konceptualna)
integracija pojava
- povijest nije samo kronološki segment događaja > zadatak kulturnopovijesne metode je
utvrditi uzročnu povezanost kulturnih sadržaja i procese koji su uzrokovali te modifikacije