Sigmund Freud: Budućnost jedne iluzije (1927)

Preveo Boris Buden

Ako je čovjek dugo vremena živio unutar određene kulture i često nije žalio truda da istraži njene
izvore i put njenog razvoja, dospjet će bar jednom u iskušenje da okrene pogled u drugom smjeru
i postavi pitanje o daljnjoj sudbini te kulture i promjenama kroz koje ona mora proći. Međutim,
uskoro će primijetiti da više momenata od početka obezvređuju takvo istraživanje. Na prvom
mjestu tu je činjenica da postoji tek mali broj osoba koje su u stanju pogledom obuhvatiti
ustrojstvo ljudskog života u svoj njegovoj širini. Većini je postalo nužnim ograničenje na jedno
jedino područje ili samo na neka; što manje međutim netko o prošlom i sadašnjem zna, tim
nepouzdaniji mora biti njegov sud o budućem. Odmah zatim problem stvara i činjenica da
subjektivna očekivanja pojedinca u donošenju ovog suda igraju ulogu koju je teško procjeniti; ta
se očekivanja međutim pokazuju ovisnima o čisto osobnim momentima čovjekova vlastitog
iskustva, o njegovom, s manje ili više nade potkrijepljenom stavu prema životu, onako kako mu
je taj stav predodređen temperamentom, uspjehom ili neuspjehom. Napokon, ovdje je na djelu i
čudna činjenica da ljudi svoju sadašnjost općenito doživljavaju naivno i da nisu u stanju
vrednovati njene sadržaje; oni prema njoj najprije moraju doći na distancu, tj. sadašnjost mora
postati prošlost hoće li se u njoj zadobiti uporište za prosudbu o budućem.
Tko dakle popusti iskušenju da kaže nešto o vjerojatnoj budućnosti naše kulture dobro će učiniti
ako ne ispusti iz vida navedena upozorenja i prisjeti se nesigurnosti koja sasvim općenito prati
svako prorokovanje. Što se mene tiče, iz ovoga slijedi da ću se u žurnom bijegu od prevelikog
zadatka smjesta uputiti na ono područje kojem sam i do sada posvećivao svoju pažnju, naravno,
nakon što odredim njegov položaj u velikoj cjelini.

Ljudska kultura — mislim na sve ono u čemu se ljudski život podigao iznad svojih animalnih
uvjeta i u čemu se razlikuje od života životinja — a ja izbjegavam razdvajati kulturu i civilizaciju
— promatraču, kao što je poznato, pokazuje dvije strane. Ona s jedne strane obuhvaća sva znanja
i sposobnosti koja su ljudi stekli kako bi ovladali silama prirode i došli do njenih dobara u svrhu
zadovoljenja svojih ljudskih potreba, a s druge sve ustanove nužne da bi se uredili međusobni
odnosi ljudi, a naročito raspodjela dostupnih dobara. Oba pravca kulture nisu neovisna jedan o
drugome zato što, kao prvo, na međuljudske odnose dubokosežno utječe mjera nagonskog
zadovoljenja koju omogućuju postojeća dobra, kao drugo, jer pojedini čovjek stupajući u odnos s
drugim čovjekom i sam može postati neko dobro, ako ovaj na primjer koristi njegovu radnu
snagu ili ga uzima za seksualni objekt, i napokon treće, jer je svaki pojedinac virtuelni neprijatelj
kulture koja bi ipak trebala predstavljati općeljudski interes. Začuđuje da ljudi, ma kako malo
mogli egzistirati kao pojedinci, ipak kao težak pritisak osjećaju žrtvu koju od njih zahtijeva
kultura kako bi im omogućila zajednički život. Kultura se dakle mora braniti od pojedinca i njene
se uredbe, institucije i zapovijedi stavljaju u službu toga zadatka; njihova svrha nije samo u tome
da stvore određenu raspodjelu dobara već da ovu također očuvaju i čak moraju sve ono što služi
svladavanju prirode i stvaranju dobara zaštititi od neprijateljskih pobuda ljudi. Ljudske tvorevine
lako se mogu razoriti a znanost i tehnika koji su ih podigli mogu se upotrijebiti i za njihovo
uništenje.
Tako se stječe dojam da je kultura nešto što je većini protiv njihove volje nametnuto od strane
manjine koja se znala dočepati sredstava moći i prisile. Nameće se naravno pretpostavka da te
poteškoće ne pripadaju biti same kulture već da ih uzrokuju nesavršenosti kulturnih oblika koji
su do sada razvijeni. U stvari, te nedostatke nije teško pokazati. Premda je čovječanstvo stalno
napredovalo u ovladavanju prirodom te se u tom pogledu može nadati još većim uspjesima,
nemoguće je sa sigurnošću utvrditi sličan napredak u sređivanju ljudskih odnosa i vjerojatno su
vi svakom vremenu, kao što je danas iznova slučaj, mnogi ljudi postavljali pitanje da li je onda
taj dio kulturne tekovine uopće vrijedno braniti. Čovjek bi mislio da je ljudske odnose moguće
urediti na nov način koji bi uklonio izvore nezadovoljstva s kulturom. Potrebno je samo da se
ona odrekne prisile i suzbijanja nagona kako bi se ljudi, neometani unutrašnjim razdorom, mogli
prepustiti stjecanju dobara i uživanju u njima. Bilo bi to zlatno doba no pitanje je da li se takvo
stanje može ozbiljiti. Izgleda nam vjerojatnije da se svaka kultura mora izgrađivati na prisili i na
odricanju od nagona; ne čini se baš sigurnim da će prestankom prisile većina ljudskih individua
biti spremna da na sebe preuzme vršenje rada koji je potreban za zado- bivanje novih životnih
dobara. Mislim da čovjek mora računati sa činjenicom da u svim ljudima postoje destruktivne,
dakle antisocijalne i antikulturne tendencije i da su one u velikog broja osoba dovoljno jake da
odrede njihovo ponašanje u ljudskom društvu.
Ovoj psihološkoj činjenici pripada odlučujuće značenje za prosudbu o ljudskoj kulturi. Ako smo
ispočetka mogli pomisliti da se njena bit sastoji u ovladavanju prirodom u svrhu zadobivanja
životnih dobara a da se opasnosti koje joj prijete dadu odstraniti svrhovitom raspodjelom tih
dobara među ljudima onda je sada, kako izgleda, težište pomjereno s materijalnog na duševno.
Ono odlučujuće bit će da li, i u kojoj mjeri ljudima uspijeva smanjiti nametnut teret žrtvovanja
nagona, pomiriti ih s nužnom količinom žrtvovanja i za to im ponuditi obeštećenje. Kao što je
kulturni rad nemoguć bez prisile, tako se ne može izbjeći ni vladanje manjine nad masom jer
mase su trome i slijepe, one se ne vole odricati nagona i ne dadu se argumentima uvjeriti u
nužnost toga odricanja, a individue od kojih su sastavljene međusobno se potiču u puštanju na
volju svojoj neobuzdanosti. Samo utjecajem uzoritih individua koje priznaju kao vođe mogu se
mase pokrenuti na rad i odricanja o kojima ovisi opstanak kulture. I sve je dobro dok su te vođe
osobe premoćnoga uvida u nužnost života koje su se uzdigle do ovladavanja svojim vlastitim
nagonskim željama. Za njih je međutim opasno ako masi, kako ne bi izgubili svoj utjecaj,
popuštaju više nego ona njima i stoga se čini nužnim da svoju neovisnost o masi osiguraju
raspolaganjem nad sredstvima moći. Ukratko rečeno, postoje dva nadaleko proširena svojstva
ljudi koja su kriva za činjenicu da se kulturni poredak može održati samo izvjesnom mjerom
prisile; radi se naime o tome da se ljudi spontano ne oduševljavaju za rad i da argumenti ne mogu
ništa protiv njihovih strasti.
Znam što se može prigovoriti ovim izvodima. Reći će se da je ovdje ocrtani karakter ljudskih
masa koji bi trebao dokazati neophodnost prisiljavanja na kulturni rad sam tek posljedica
pogrešnog kulturnog poretka u kojem su ljudi postali ogorčeni, osvetoljubivi i nepristupačni.
Nove bi generacije, s mnogo ljubavi odgojene da visoko štuju mišljenje, generacije koje su još
zarana iskusile sva dobročinstva kulture, imale i drugi odnos prema njoj, osjećale bi je kao svoj
najvlastitiji posjed i bile bi spremne da podnesu žrtvu odricanja u radu i zadovoljenju nagona,
potrebnu za njeno održanje. Prisila im neće biti potrebna i malo će se razlikovati od svojih vođa.
Činjenica da ljudskih masa takve kvalitete do sada nije bilo ni u jednoj kulturi dolazi otuda što
još ni jedna kultura nije pogodila ono pravo uređenje kojim bi na takav način mogla utjecati na
ljude i to još od njihova djetinjstva.
Može se naravno dvojiti o mogućnosti da se uopće ili već sada, na današnjem stupnju
ovladavanja prirodom, stvori takav kulturni poredak; može se postaviti pitanje otkuda bi se
trebali pojaviti svi ti nadmoćni, nepogrešivi i nekoristoljubivi vođe koji bi morali djelovati kao
odgajatelji budućih generacija; čovjek se može uplašiti ogromnog utroška prisile koja bi bila
neizbježna u provođenju tih namjera. Ali veličanstvenost toga plana, njegova važnost za
budućnost ljudske kulture neće se moći osporiti. On zasigurno počiva na psihološkom uvidu
prema kojem čovjek u sebi nosi naj raznoliki ja nagonska svojstva kojima rani doživljaji
djetinjstva određuju konačan smjer. Ograde koje stoje pred mogućnošću da se čovjek odgoji
postavljaju ujedno i granice djelotvornosti jedne takve promjene kulture. Moglo bi se dvojiti o
tome da li, i u kojoj mjeri, neka druga kulturna sredina može izbrisati oba svojstva ljudskih masa
koja toliko otežavaju vođenje ljudskih poslova. Eksperiment još nije učinjen. Vjerojatno će
izvjesni postotak čovječanstva — uslijed prirođenih bolesnih svojstava ili prevelike snage
nagona — uvijek ostati asocijalan, no ako se dogodi samo to da današnja većina, neprijateljska
kulturi, spadne na jednu manjinu, postiglo se veoma mnogo, vjerojatno sve što se uopće dade
postići.
Ne bih htio probuditi utisak da sam daleko odlutao s prije naznačenog puta moga istraživanja.
Stoga želim izričito potvrditi da sam daleko od toga da prosuđujem veliki kulturni eksperiment
koji se danas poduzima u velikoj zemlji između Evrope i Azije. Niti se razumijem u stvar, niti
sam sposoban suditi o izvodljivosti toga eksperimenta, ispitati svrsishodnost primijenjenih
metoda ili izmjeriti širinu jaza između namjere i provedbe. Ono što se tamo pripravlja, zbog
svoje nedovršenosti ne može postati predmetom našeg razmatranja kojemu građu nudi naša
odavno konsolidirana kultura.

II
Neočekivano smo skliznuli s ekonomskog u psihološko. Na početku smo pokušali kulturni
posjed tražiti u postojećim dobrima i ustanovama koje služe njihovoj raspodjeli. Spoznavši da
svaka kultura počiva na prisili rada i odricanju od nagona, zbog čega neizbježno izaziva
protivljenje onih koji su tim zahtjevima pogođeni, postalo nam je jasno da sama dobra, sredstva
za njihovo stjecanje i uredbe o njihovoj raspodjeli ne mogu biti ono bitno a niti ono jedino
kulture. Jer oni su ugroženi otporom i razaralačkom strašću sudionika te kulture. Pored dobara
sada se javljaju i sredstva koja mogu služiti obrani kulture, sredstva prisile, kao i ona druga
kojima je zadatak da ljude izmire s njom i obeštete ih za njihove žrtve. Ta se pak sredstva mogu
opisati kao duševni posjed kulture.
Za volju jednoobraznog načina izražavanja nazvat ćemo činjenicu da jedan nagon ne može biti
zadovoljen uskratom, mjeru koja utvrđuje tu uskratu zabranom a stanje koje ta zabrana uzrokuje
oskudicom. Zatim ćemo u našem sljedećem koraku među oskudicama razlikovati one koje
pogađaju sve i takve koje ne pogađaju sve već samo grupe, klase ili same pojedince. One prve su
najstarije: sa zabranama koje ih prate kultura je započela prije tko zna koliko tisuća godina
smjenjivati iskonsko animalno stanje. Na naše iznenađenje otkrili smo da su te zabrane još uvijek
djelatne i da još uvijek tvore srž neprijateljstva prema kulturi. Nagonske želje koje pod njima
stradavaju iznova se rađaju sa svakim djetetom; postoji klasa ljudi, neurotičari, koji već na te
uskrate reagiraju asocijalnim ponašanjem. Takve su nagonske želje, incest, kanibalizam i
ubilački poriv. Doima se neobično kada čovjek te želje, u odbacivanju kojih izgleda da su svi
ljudi jedinstveni, dovede u vezu s onim drugima oko čijeg se ispunjenja ili uskrate vodi tako živa
borba u našoj kulturi, no psihološki je to posve opravdano. Ni kultura se prema tim najstarijim
nagonskim
željama nipošto ne odnosi na jednak način; izgleda da je samo kanibalizam u potpunosti
zabranjen i da je, osim u analitičkom razmatranju, posve prevladan; snagu in- cestne želje još
možemo osjetiti u zabrani a ubojstvo naša kultura pod određenim uvjetima još uvijek vrši, pa čak
i zapovijeda. Možda nam predstoji takav razvoj kulture u kojemu će se i druge želje čije
zadovoljenje je danas još sasvim moguće pokazati jednako neprihvatljivima kao što je sada
kanibalizam.
Već u tim najstarijim odricanjima od nagona javlja se jedan psihološki činilac koji svoje
značenje zadržava i u svim kasnijim odricanjima. Nije točno da ljudska duša od najdavnijih
vremena nije doživjela nikakav razvoj i da je za razliku od napredaka u znanosti i tehnici danas
još ista kao na početku povijesti. Jedan vid tog napretka duše možemo ovdje dokazati. On leži u
onom pravcu našeg razvoja u kojem se izvanjska prisila postepeno pounutru- je tako što posebna
duševna instancija, čovjekov Nad-Ja, tu prisilu preuzima među svoje unutrašnje zapovijedi. U
svakog djeteta možemo vidjeti kako se odvija proces jedne takve preobrazbe posredstvom koje
ono tek postaje moralno i socijalizira se. To učvršćenje Nad-Ja predstavlja visoko vrijedan
psihološki posjed kulture. Osobe u kojih je taj proces izvršen od neprijatelja kulture postaju njeni
promicatelji. Što je veći njihov broj u nekom kulturnom krugu tim je sigurnija ta kultura, tim
prije se ona može odreći izvanjskih sredstava prisile. Mjera tog pounutrenja veoma je različita
kada se radi o zabranama pojedinih nagona. Za spomenute najstarije zahtjeve kulture izgleda da
je pounutrenje, ukoliko ostavimo po strani neželjeni izuzetak neurotičara, u mogućoj mjeri
postignuto. No taj se odnos mijenja okrenemo li se drugim nagonskim zahtjevima. Čovjek tada s
iznenađenjem i zabrinutošću otkriva da se najveći broj ljudi pokorava dotičnim kulturnim
zabranama samo pod pritiskom izvanjske prisile, dakle samo tamo gdje se ta prisila može
ostvariti i tek tako dugo dok u njima izaziva strah. To vrijedi i za takozvane moralne zahtjeve
kulture koji su za sve određeni na jednak način. Ovamo pripada i najveći dio onoga što smo
saznali o moralnoj nepouzdanosti ljudi. Beskonačno mnogo kulturnih ljudi koji bi se užasavali
ubojstva i incesta ne uskraćuju si zadovoljenje svoje gramzljivosti, svojih agresivnih strasti,
svoje seksualne pohote ne propuštajući da lažju, prijevarom i klevetom naškode drugim ljudima
ako pritom mogu ostati nekažnjeni i to je zacijelo od davnina, tokom mnogih kulturnih vijekova,
uvijek bilo isto.
U ograničenjima koja se odnose samo na određene društvene klase nailazimo na grube i nikada
osporene odnose. Može se očekivati da te zapostavljene klase zavide povlaštenima na njihovim
povlasticama i da će sve učiniti kako bi se oslobodile tog, samo njima nametnutog viška u
oskudijevanju. Tamo gdje to nije moguće učvr- stit će se trajna mjera nezadovoljstva unutar te
kulture koja bi mogla voditi opasnim pobunama. Ako se međutim jedna kultura nije uzdigla
iznad toga da zadovoljenje jednog broja njenih pripadnika ima za pretpostavku tlačenje drugih,
možda većine, što je slučaj u svim suvremenim kulturama, onda je shvatljivo da ti potlačeni
razvijaju intenzivno neprijateljstvo prema kulturi koju svojim radom omogućuju ali u čijim
dobrima imaju isuviše mali udio. U tom slučaju ne može se od potlačenih očekivati neko
pounutrenje kulturnih zabrana, oni, štoviše, nisu spremni priznati te zabrane i čak teže razaranju
same te kulture i po mogućnosti ukidanju njenih pretpostavki. Neprijateljstvo prema kulturi u
ovih je klasa toliko očigledno da se kraj njega previdjelo ono, prije latentno nego stvarno,
neprijateljstvo povlaštenih društvenih slojeva. Nije potrebno reći da jedna kultura koja tako velik
broj svojih pripadnika ostavlja nezadovoljenima i prisiljava ih na pobunu niti ima izgleda da se
trajno održi, niti to zaslužuje.
Mjera pounutrenja kulturnih propisa — popularno i ne- psihološki rečeno: moralni nivo
pripadnika — nije jedino duševno dobro koje uzimamo u obzir pri ocjenjivanju jedne kulture.
Pored toga tu je i njen posjed u idealima i umjetničkim djelima, tj. zadovoljenjima zadobivenim
na njima.
Čovjek će tek odveć lako biti sklon da u psihički posjed jedne kulture ubroji njene ideale, tj.
ocjene o tome koja su postignuća najvrednija i kojima od njih se ponajviše teži. Isprva izgleda
kao da su ti ideali ono što određuje djela kulturnog kruga; no stvarni je tok događaja bio drukčiji;
ideali su se izgrađivali na prvim djelima, omogućenim zajedničkim djelovanjem unutrašnje
nadarenosti i vanjskih odnosa jedne kulture i ta prva djela ideal je zatim zadržao kako bi osigurao
njihovo nastavljanje. Zadovoljenje koje ideal poklanja sudionicima kulture narcističke je dakle
prirode i počiva na ponosu zbog već uspjelog postignuća. Da bi se to zadovoljenje upotpunilo,
potrebna mu je usporedba s drugim kulturama koje su se posvetile drugim djelima i razvile druge
ideale. Zahvaljujući tim razlikama svaka kultura prisvaja si pravo da omalovažava druge. Na taj
način kulturni ideali postaju povod razdvajanjima i neprijatelj stvi- ma između različitih kultura,
što se najjasnije očituje među nacijama.
Narcističko zadovoljenje na kulturnom idealu također pripada onim moćima koje se uspješno
suprotstavljaju neprijateljstvu prema kulturi koje se javlja unutar jednog kulturnog kruga. Ne
uživaju samo povlaštene klase u dobrobitima te kulture. Potlačeni također mogu imati udjela u
njima jer im pravo da preziru one koji ne pripadaju toj kulturi pruža obeštećenje za poniženje u
njihovom vlastitom krugu. Čovjek je doduše bijedan, dugovima i ratnom službom izmučen
plebejac, ali zato je on Rimljanin i može sudjelovati u zadaći da se ovlada drugim nacijama i da
im se propišu zakoni. Ali to poisto- vjećenje potlačenih s klasom koja njima vlada i koja ih
iskorištava samo je dio jednog većeg sklopa. S druge strane, oni mogu s njima biti afektivno
povezani i usprkos neprijateljstvu u svojim gospodarima mogu vidjeti svoje ideale. Da nisu
postojali takvi u osnovi zadovoljavajući odnosi ostalo bi neshvatljivo kako su se tolike kulture
uspjele tako dugo održati usprkos opravdanom neprijateljstvu velikih masa ljudi.
Druge je vrste zadovoljenje koje sudionicima jednog kulturnog kruga pruža umjetnost, premda
ona u pravilu ostaje nepristupačna masama koje su zauzete iscrpljuju- ćim radom i nisu uživale
nikakav osobni odgoj. Umjetnost nudi, kao što smo odavno naučili, zamjenska zadovoljenja za
najstarija kulturna odricanja koja još vijek najdublje osjećamo i stoga bolje od ičeg drugog
djeluje na pomirenje sa žrtvama prinijetim za nju. S druge strane, njene tvorevine uzdižu osjećaje
poistovjećenja toliko potrebne svakom kulturnom krugu dajući povoda zajedničkom
doživljavanju visoko vrednovnih osjeta; ali one služe i narcističkom zadovoljenju jer
predstavljajući dostignuća posebne kulture, na upečatljiv način opominju na njene ideale.
Ali možda najvažniji dio psihičkog inventara jedne kulture još nismo spomenuli. To se njene, u
najširem smislu religijske predodžbe koje ćemo kasnije opravdati, drugim riječima njene iluzije.

III
U čemu leži posebna vrijednost religijskih predodžbi?
Govorili smo o neprijateljstvu prema kulturi stvorenom pritiskom koji ona vrši i odricanjima od
nagona koje zahtijeva. Zamislimo da su njene zabrane ukinute: čovjek sada može izabrati kao
seksualni objekt svaku ženu koja mu se sviđa; svoga rivala prema ženi ili bilo koga tko mu inače
stoji na putu može bez dvoumljenja ubiti; drugom čovjeku također može oduzeti bilo koje od
njegovih dobara ne pitajući ga za dozvolu; kako bi to bilo krasno, kakav bi neprekidan niz
zadovoljstva život tada bio! Doduše, uskoro nailazimo na prvu poteškoću. Svaki drugi čovjek
ima upravo istu želju kao i ja i neće sa mnom postupati ljepše nego ja s njim. U osnovi takvo
ukidanje kulturnih ograničenja može dakle učiniti sretnim samo jednog jedinog čovjeka, tiranina,
diktatora, koji se dočepao svih sredstava moći ali koji isto tako ima sve razloge željeti da se drugi
ljudi drže barem jedne od kulturnih naredbi i to one: »Ne ubij!«
Ali kako je nezahvalno i uopće kratkovidno težiti ukidanju kulture! Ono što bi tada preostalo bilo
bi prirodno stanje a njega je daleko teže podnijeti. Istina, priroda nije zahtijevala od nas nikakva
ograničenja nagona, puštala nam je na volju ali je imala i ima jedan naročito djelotvoran način da
nas ograniči — ona nas us- mrćuje, hladno, okrutno, bezobzirno i, kako nam izgleda, po
mogućnosti upravo u trenutku našeg zadovoljenja. Baš zbog tih opasnosti kojima nas priroda
ugrožava mi smo se ipak sjedinili i stvorili kulturu koja između ostalog treba da omogući i naš
zajednički život. A to je čak glavni zadatak kulture, pravi razlog njenog postojanja — da nas
brani od prirode.
Poznato je da ona to već sada u mnogim elementima prilično dobro čini a očigledno je da će
jednom kasnije to činiti još mnogo bolje. Ipak, nema čovjeka koji bi se dao zavarati vjerovanjem
da je priroda već sada svladana; malo njih se usuđuje nadati da će ona jednom u potpunosti biti
potčinjena ljudima. Tu se elementi koji izgleda da se podruguju ljudskoj sili, tu je zemlja koja
drhti, rastvara se i pokapa sve ljudsko i svako ljudsko djelo, tu je voda koja se podiže i sve
preplavljuje i potapa, oluja koja odnosi bez traga, tu su bolesti koje smo tek odnedavno spoznali
kao napade drugih živih bića i napokon, tu je bolna zagonetka smrti protiv koje još nismo
pronašli nikakvo ljekovito sredstvo i vjerojatno nikakvo nećemo niti naći. Svojim silama priroda
se podiže protiv nas, veličanstvena, okrutna, neumoljiva, gura nam pred oči naše slabosti i našu
bespomoćnost koje smo kulturnim radom mislili otkloniti. Jedan od malo utješnih i uzvišenih
dojmova koji se o čovječanstvu mogu steći je onaj kada ljudi suočeni s elementarnom
katastrofom zaboravljaju svoju kulturnu rastrojenost, svoje unutrašnje poteškoće i svoja
neprijateljstva i prisjećaju se svog zajedničkog zadatka, svog održanja naspram premoći prirode.
Život je, kako za čovječanstvo u cjelini tako i za pojedinca, teško podnošljiv. Dio odricanja
nameće mu kultura kojoj pripada, izvjesnu mjeru patnje priređuju mu drugi ljudi, ili usprkos
kulturnim propisima ili uslijed nesavršenosti te kulture. Tome pridolazi ona šteta koju mu nanosi
još nesvladana priroda — on to naziva sudbinom. Stalno tjeskobno stanje iščekivanja i teško
narušen prirodni narcizam trebali bi biti posljedica toga stanja. Način na koji pojedinac reagira
na štete koje mu nanose kultura i drugi ljudi već nam je poznat; on razvija odgovarajuću mjeru
otpora protiv danog kulturnog poretka, mjeru neprijateljstva prema kulturi. Ali kako se on brani
od nadmoćnosti prirode, od sudbine koja mu, kao i svima drugima, prijeti?
Tu djelatnost kultura preuzima na sebe i vrši je za sve na jednak način, a vrijedno je također
spomenuti da gotovo sve kulture čine u tome isto. Ona se ne zaustavlja samo na tome da ljude
brani od prirode već izvršenje svoje zadaće nastavlja drugim sredstvima. Zadaća je ovdje
višestruka; Teško ugrožen čovjekov osjećaj sebstva priželjkuje utjehu; iz svijeta i života treba da
nestanu svi njihovi užasi a pored toga bi i ljudska znatiželja, ponukana dakako najsnažnijim
praktičnim interesima, htjela imati svoj odgovor.
Već je prvim korakom dobiveno veoma mnogo. A taj je — prirodu očovječiti. Do nadosobnih
sila i sudbine čovjek ne može, oni vječno ostaju tuđi. Ali ako u elementima bjesne strasti kao u
vlastitoj duši, ako sama smrt nije ništa spontano već nasilni čin jedne zlokobne volje, ako je
čovjek posvuda u prirodi okružen bićima koja su mu znana iz vlastitog društva, onda on može
odahnuti, u njemu stranom svijetu osjeća se kao kod svoje kuće i svoj je besmislen strah u stanju
psihički preraditi. Čovjek se možda još ne može obraniti ali sada on više nije bespomoćno uzet,
bar može reagirati, možda čak i nije goloruk, i protiv tih nasilničkih nadljudi u prirodi može
primijeniti ista sredstva kojima se služi u svome društvu, može pokušati da ih zaklinje, umiruje,
potkupljuje, otimajući im takvim utjecajima jedan dio njihove moći. Jedna takva zamjena
prirodne znanosti psihologijom ne donosi samo trenutno olakšanje već također ukazuje na put
daljnjeg ovladavanja situacijom.
Jer ta situacija nije ništa novo, ona ima jedan infantilni uzor i zapravo je samo nastavak ranije
bespomoćnosti u kojoj se čovjek već jednom nalazio, kao malo dijete naspram roditeljskog para
kojeg se s razlogom bojao, pogotovo oca, ali čijoj je zaštiti zahvaljujući također bio siguran od
opasnosti koje je tada poznavao. Nije dakle bilo teško obje situacije usporediti. Pri tome, kao i u
životu snova, želja je došla na svoj račun. Slutnja smrti spopada usnulog i hoće ga premjestiti u
grob ali rad sna umije izabrati uvjet pod kojim će i taj zastrašujući doživljaj postati ispunjenje
želje; sanjač vidi sebe u jednom starom etrurskom grobu kamo je spokojno sišao da bi zadovoljio
svoje arheološke interese. Slično ovome, čovjek ni prirodne sile ne pretvara jednostavno u ljude
prema kojima se može odnositi kao prema sebi ravnima jer to također ne bi odgovaralo
nadmoćnom dojmu koji on ima o tim silama već im daje karakter oca, čini ih bogovima i pritom
ne slijedi samo jedan infantilni nego također, kao što sam pokušao pokazati, jedan filogenetski
uzor.
S vremenom prva promatranja uočavaju pravilnost i zakonomjernost u prirodnim pojavama i
tako prirodne sile gube svoja ljudska svojstva. Ali ljudi i dalje ostaju bespomoćni a time ostaje i
njihova čežnja za ocem. Ostaju naravno i bogovi koji zadržavaju svoj trostruki zadatak: da
odagnaju strahove prirode, da pomire čovjeka s okrut- nošću sudbine, osobito onom koja se
pokazuje u smrti, i da pruže naknadu za patnje i odricanja koja su ljudima nametnuta
zajedničkim kulturnim životom.
Ali postepeno se u izvršenju tih zadataka pomiče naglasak. Čovjek zamjećuje da se prirodne
pojave odvijaju same od sebe, u skladu sa svojim unutrašnjim nužnostima; zacijelo su bogovi
gospodari prirode, oni su je takvom uredili i sada se mogu prepustiti sebi. Samo povremeno
upleću se oni takozvanim čudima u njen tok, tek da bi potvrdili da nisu napustili ništa od svoje
izvorne sfere moći. Što se tiče udjeljivanja sudbine, i dalje ostaje nelagodna slutnja da se
zbunjenosti i bespomoćnosti ljudskoga roda ne može doskočiti. Ovdje bogovi najprije zakazuju;
ako oni sami stvaraju sudbinu, njihova će odluka ostati neshvatljiva; najdarovitiji narod staroga
vijeka došao je do spoznaje da Moira stoji iznad bogova i da sami bogovi imaju svoju sudbinu. I
što se više priroda osamostaljivala a bogovi povlačili iz nje, tim su ozbiljnije sva očekivanja silila
na izvršenje trećeg zadatka koji im je dodijeljen, tim je više ono moralno postajalo njihovom
pravom domenom. Božji je zadatak sada bio da izravna nedostatke i štete kulture, da obrati
pažnju na patnje koje ljudi jedan drugome nanose u zajedničkom životu i nadgleda provođenje
kulturnih propisa koje ljudi tako loše slijede. Samim kulturnim propisima dodijeljeno je
božansko podrijetlo, izdignuti su iznad ljudskog društva i prošireni na prirodu i zbivanja u
svijetu.
Stvoreno je tako obilje predodžbi rođenih iz potrebe da se ljudska bespomoćnost učini
podnošljivom, predodžbi sastavljenih iz građe sjećanja na bespomoćnost vlastitog djetinjstva i
djetinjstva ljudskog roda. Jasno se može spoznati da taj posjed ljude zaštićuje u dva pravca:
protiv opasnosti prirode i sudbine, i protiv šteta koje trpe u samom ljudskom društvu. U cjelini to
izgleda ovako: život na ovom svijetu služi jednoj višoj svrsi koju doduše nije lako odgonetnuti
ali koja zacijelo znači neko usavršenje ljudskog bića. Vjerojatno ono duhovno čovjeka, duša,
koja se tokom vremena tako sporo i nevoljko odvajala od tijela, treba da bude objekt tog
uzdizanja i uzvisivanja. Sve što se u ovom svijetu događa predstavlja izvođenje namjere jedne
nama nadmoćne inteligencije koja, iako putovima i obilaznicama koje je teško slijediti, konačno
sve okreće na dobro, tj. povoljno po nas. Nad svakim od nas bdije jedna dobrostiva, tek prividno
stroga providnost koja ne dopušta da postanemo igračka u rukama nadmoćnih i bezobzirnih
prirodnih sila; sama smrt nije nikakvo uništenje, ona nije nikakav povratak anorganskoj
beživotnosti, nego početak jedne nove vrste egzistencije koja leži na putu višeg razvoja. I s druge
strane, isti zakoni ćudoređa koje su naše kulture postavile vladaju i svim zbivanjima u svijetu ali
za njih se brine jedna viša sudačka instancija neusporedivo veće moći i dosljednosti. Svako
dobro nalazi na koncu svoju nagradu a svako zlo svoju kaznu, ako već ne u ovom obliku života,
onda u kasnijoj egzistenciji koja počinje nakon smrti. Time je svim užasima, patnjama, i
gorčinama života suđeno da nestanu; život nakon smrti kojim se nastavlja naš zemaljski život,
kao što se nevidljivi dio spektra nadovezuje na vidljivi, donosi sve savršenstvo koje smo ovdje
možda izgubili. A nadmoćna mudrost koja upravlja ovim tokom, sveopće dobro koje se u njemu
is- poljava, pravednost koja ga prožima, to su svojstva božanskih bića koja su stvorila i nas i
svijet u cjelini. Ili bolje, jednog božanskog bića u kojem su se u našoj kulturi sabrali svi bogovi
prapovijesti. Narod kojemu je prvom uspjela takva koncentracija božanskih svojstava bio je i te
kako ponosan na taj napredak. Bijaše oslobođena očinska srž koja je odvajkada bila skrivena iza
svakog božjeg lika; u osnovi bio je to povratak historijskim počecima ideje boga. Sada kada je
bog bio jedan jedini veze s njim mogle su iznova zadobiti prisnost i intenzivnost dječjeg odnosa
prema ocu. Kad smo tako mnogo učinili za oca htjeli bismo biti i nagrađeni, ako ničim drugim
onda bar time da budemo jedino dijete, izabrani narod. Mnogo, mnogo kasnije istakla je pobožna
Amerika zahtjev da bude »god's own country« i za jedan od oblika u kojima ljudi slave boga to
se i obistinilo.
Nakon što su jednom pribrane, religijske su predodžbe prošle naravno dug razvojni put i različite
su ih kulture zadržale u različitim fazama njihova razvoja. Ja sam naveo jednu jedinu takvu
razvojnu fazu koja otprilike odgovara našoj današnjoj kršćanskoj kulturi bjelaca. Lako je
primijetiti da se svi dijelovi te cjeline ne slažu među sobom jednako dobro, da nije odgovoreno
na sva važna pitanja, da se proturječje sa svakodnevnim iskustvom samo s trudom može odbiti.
Ali takve kakve jesu, te se predodžbe — u najširem smislu religijske — ocjenjuju kao naj
skupocjeniji posjed kulture, kao najvrednije što ona svojim pripadnicima može ponuditi i daleko
više ih se poštuje od svih umijeća pomoću kojih se iskorištavaju zemaljska blaga, čovječanstvo
opskrbljuje hranom ili sprečavaju ljudske bolesti, itd. Ljudi misle da neće moći podnijeti život
ako tim predodžbama ne priznaju vrijednost na koju one polažu pravo. I sada se postavlja pitanje
što te predodžbe znače u svjetlu psihologije, na temelju čega ih se tako visoko štuje i, da stidljivo
nastavimo: u čemu je njihova zbiljska vrijednost?

IV
Istraživanje koje neometano napreduje, poput nekog monologa, nije posve bezopasno. Čovjek
odveć lako popušta iskušenju da na stranu odgurne misli koje bi ga htjele prekinuti dobijajući
zauzvrat osjećaj nesigurnosti koji bi na kraju htio nadjačati prevelikom odlučnošću. Zamislit ću
dakle jednog protivnika koji s nepovjerenjem slijedi moje izlaganje i pružit ću mu mogućnost da
s vremena na vrijeme dođe do riječi.
Slušam ga kako govori: »Više puta ste upotrijebili izraze: 'kultura stvara te religijske predodžbe',
'kultura ih svojim pripadnicima stavlja na raspolaganje', ima nečeg čudnog u tome, premda sam
nisam u stanju reći što je to, ali mi ne izgleda baš tako samorazumljivo kada kažete da je kultura
stvorila odredbe o raspodjeli prihoda rada ili o pravima na ženu i dijete.«
Ali ja ipak mislim da je opravdano tako se izraziti. Pokušao sam pokazati da su religijske
predodžbe proizašle iz iste potrebe kao i sve druge tekovine kulture, naime iz nužnosti da se
čovjek obrani od premoći prirode. Tome je pridošao i drugi motiv, težnja da se isprave
nesavršenosti kulture koje čovjek tako bolno osjeća. Također bi osobito zgodno bilo reći da
kultura pojedincu poklanja te predodžbe jer on ih zatječe, one su iznijete pred njega kao gotove i
ne bi ih mogao sam pronaći. Jer to u što on stupa i što preuzima nasljeđe je mnogih generacija,
kao jedanputjedan, geometrija i dr. U tome dakako postoji razlika, ali ona leži drugdje i sada se
još ne može razjasniti. Što se tiče osjećaja začudnosti koji spominjete, na njega može utjecati
činjenica da nam se te predodžbe obično prikazuju u vidu božje objave. No to je i samo već
jedan dio religijskog sistema i u potpunosti zanemaruje nama poznat historijski razvoj tih ideja i
njihove razlike u različitim vremenima i kulturama.
»Jedna druga stvar izgleda mi važnija. Za Vas očovje- čenje prirode proizlazi iz potrebe da se
okonča ljudska zbunjenost i bespomoćnost pred njenim zastrašujućim silama, da čovjek stupi u
odnos s njima i da na koncu utječe na njih. No čini se da je jedan takav motiv suvišan. Primitivni
čovjek nema baš nikakvog izbora, nikakav drugi način mišljenja. Njemu je prirodno, urođeno,
mogli bismo reći, da svoju bit projicira u svijet, da u svim procesima koje opaža vidi
manifestacije bić& u osnovi sličnih njemu samome. To je jedina metoda njegovog poimanja.
Uspije li zatim tom čovjeku da prepuštajući se svojim prirodnim sklonostima zadovolji jednu od
svojih velikih potreba, onda to nipošto nije samorazumljivo već predstavlja jedan čudnovat
stjecaj okolnosti.«
Nisam siguran da je to tako čudno. Mislite li onda da mišljenje ljudi ne poznaje praktičke motive,
da je puki izraz jedne nekoristoljubive znatiželje? Ipak je to malo vjerojatno. Prije mislim da
čovjek i kada personificira prirodne sile slijedi jedan infantilni uzor. On je na osobama iz svoje
prve okoline naučio da je najbolji način da na njih utječe taj da stvori neku relaciju prema njima i
stoga on kasnije u istoj namjeri, sa svim drugim na što nailazi, postupa onako kao što je postupao
s onim prvim osobama. Ja dakle ne proturječim Vašoj deskriptivnoj primjedbi i slažem se da je
čovjeku odista prirodno da personificira sve što želi pojmiti kako bi time kasnije ovladao —
psihičko ovladavanje kao priprema za fizičko — ali ja tome dodajem motiv i genezu te osobitosti
ljudskog mišljenja.
»A sada još i treća stvar: Vi ste podrijetlo religije ipak već jednom ranije razmatrali, u Vašoj
knjizi Totem i tabu. Tamo to međutim izgleda drukčije. Sve je sin-otac-odnos, bog je uzvišeni
otac, čežnja za ocem je korijen religijske potrebe. Otada ste, kako izgleda, otkrili moment ljudske
slabosti i bespomoćnosti kojem je čak općenito pripisana najveća uloga u tvorbi religije i sada
sve što je ranije bio kompleks oca prenosite na bespomoćnost. Smijem li Vas zamoliti za
objašnjenje o toj promjeni?«
Rado, jedva sam dočekao taj poziv. No pitanje je da li se tu radi o nekoj promjeni. Cilj Totema i
tabua nije bio da se razjasni nastanak religije nego samo totemizma. Možete li s bilo kojeg Vama
poznatog gledišta objasniti činjenicu da je prvi oblik u kojem se zaštitničko božanstvo objavilo
čovjeku bio životinjski, da je postojala zabrana da se ta životinja ubije i pojede, ali istodobno i
slavljenički običaj da se ona jednom u godini zajednički ubije i pojede? Upravo se to događa u
totemizmu. I jedva da ima svrhe sporiti se oko toga da li bi totemizam trebalo nazvati religijom.
On je u prisnom odnosu s kasnijim deističkim religijama a totemske životinje postale su svete
životinje bogova. I prva, ali najdubokosežnija običajna ograničenja — zabrana ubojstva i incesta
— nastaju na tlu totemizma. Bez obzira da li sada prihvaćate zaključke iz Totema i tabua ili ne,
nadam se da ćete priznati kako je u toj knjizi mnoštvo vrlo neobičnih, rasutih činjenica sažeto u
jednu konzistentnu cjelinu.
Zašto se životinjski bog tokom vremena pokazao nedostatnim i bio zamijenjen ljudskim, to jedva
da je u Totemu i tabuu dodirnuto dok drugi problemi nastanka religije tamo uopće nisu
spomenuti. Smatrate li da su takva ograničenja isto što i poricanje? Moj rad je dobar primjer
stroge izolacije onog doprinosa koji psihoanalitičko razmatranje može pružiti u cilju rješenja
problema religije. Pokušam li sada dodati ono što nije tako duboko skriveno, ne biste me trebali
okriviti za proturječje kao ranije za jednostranost. Naravno, moj je zadatak da pokažem veze
između onog što je rečeno ranije i onoga što je iznijeto sada, između dublje i manifestne
motivacije, između kompleksa oca i ljudske bespomoćnosti kao i potrebe za zaštitom.
Te veze nije teško pronaći. To su odnosi između bespomoćnosti djeteta i bespomoćnosti odraslih
kojom se ona nastavlja tako da se, kao što se moglo očekivati, motivacija za stvaranje religije u
psihoanalizi razmatra s obzirom na ulogu koju infantilni život čovjeka ima u njenoj manifestnoj
motivaciji. Okrenimo se duševnom životu malog djeteta. Sjećate li se izbora objekta prema tipu
naslanjanja o kojem govori analiza? Libido slijedi put narcističkih potreba i prianja uz objekte
koji osiguravaju njegovo zadovoljenje. Tako majka koja zadovoljava glad postaje prvi ljubavni
objekt a zacijelo i prva zaštita od svih neodređenih opasnosti koje prijete u vanjskome svijetu,
prva zaštita od straha, mogli bismo reći.
U toj funkciji majku uskoro smjenjuje snažniji otac i ostaje u njoj tokom cijelog djetinjstva. Ali
odnos prema ocu obilježen je osobitom ambivalentnošću. On je sam predstavljao jednu opasnost,
možda još u ranijem odnosu djeteta prema majci. Stoga se oca ne bojimo manje nego što za njim
čeznemo i divimo mu se. Znaci te ambivalentnosti u odnosu prema ocu duboko su utisnuti u sve
religije, kao što je pokazano u Totemu i tabuu. Opaža li sada odrastao čovjek da mu je suđeno da
uvijek ostane dijete, da ne može bez zaštite od njemu stranih, nadmoćnih sila, on im daje crte
očevog lika, stvara si bogove kojih se boji, koje pokušava pridobiti a od kojih ipak očekuje
zaštitu. Tako je motiv čežnje za ocem istovjetan potrebi zaštite od posljedica ljudske slabosti;
obrana dječje bespomoćnosti daje svoje karakteristične crte onoj reakciji na bespomoćnost koju
odrastao čovjek mora priznati, dakle upravo tvorbi religije. Ali nije nam namjera da da-
Ije istražujemo ideju boga; ovdje smo imali posla s gotovim blagom religijskih predodžbi, u
onom obliku u kojem ga kultura pruža pojedincu.

V
No vratimo se glavnom toku našeg istraživanja: Koje je dakle psihološko značenje religijskih
predodžbi, kako ih možemo klasificirati? Na pitanje isprva nipošto nije lako odgovoriti. Nakon
odbacivanja različitih formulacija, ostat ćemo kod jedne: To su poučci, iskazi o činjenicama i
odnosima vanjske (ili unutrašnje) stvarnosti koji saop- ćuju nešto što čovjek nije sam otkrio i
koje zahtijevaju da se u njih vjeruje. Kako one pružaju obavještenje o onome što je za nas
najvažnije i najzanimljivije, naročito ih cijenimo. Tko o njima ništa ne zna, velika je neznalica;
tko ih je u svoje znanje preuzeo, može sebe smatrati veoma obogaćenim.
Postoje naravno mnogi takvi poučci o najraznolikijim stvarima ovoga svijeta. Pun ih je svaki
školski sat. Oda- berimo na primjer zemljopisne. Ovdje čujemo: Konstanca leži na Bodenskom
jezeru. Jedna studentska pjesmica dodaje: Tko ne vjeruje nek' pođe i pogleda. Slučajno sam bio
tamo i mogu potvrditi da lijepi grad odista leži na obali jednog velikog jezera koje svi okolni
stanovnici nazivaju Bodenskim. Sada sam ja savršeno uvjeren u ispravnost ove zemljopisne
tvrdnje. No prisjećam se pritom jednog drugog, veoma čudnovatog doživljaja. Već sam bio zreo
čovjek kada sam prvi puta stupio na brežuljak atenske Akropole, među ruševine hrama, s
pogledom na plavo more. U moju sreću umiješao se tada osjećaj zaprepaštenja izazvan mišlju:
»Dakle to je odista tako kako smo učili u školi!« Kakvu plitku i nemoćnu vjeru u stvarnu istinu
onoga što sam čuo mora da sam tada stekao kad sam se danas mogao toliko zaprepastiti! Ipak,
značenje tog doživljaja neću odveć naglasiti; moguće je još i drugo objašnjenje mog čuđenja koje
mi tad nije palo na pamet, koje je posve subjektivne prirode i u vezi je s osobitošću mjesta na
kojem sam se nalazio.
Svi takvi poučci traže dakle da se vjeruje u njihov sadržaj ali taj zahtjev ne ostavljaju bez
obrazloženja. Oni se pokazuju kao skraćeni rezultat jednog duljeg procesa mišljenja utemeljenog
na promatranju, a zacijelo i na zaključivanju; onome tko ima namjeru da sam prođe kroz taj
proces, umjesto da prihvati njegov rezultat, ukazuju na put. Tamo gdje takav poučak nije
samorazumljiv, kao u zemljopisnim tvrdnjama, uvijek se još napominje otkuda se došlo do
znanja koje on prenosi. Uzmimo na primjer poučak da Zemlja ima oblik lopte; kao dokazi za tu
tvrdnju navode se Foucaultov pokus s njihalom, izgled horizonta, mogućnost da se zemlja
oplovi. Kako je, kao što svi zainteresirani uviđaju, neizvedivo svu školsku djecu poslati da
oplove svijet, zadovoljavamo se time da školske pouke uzimamo »zdravo za gotovo«, ali čovjek
zna da put osobnom osvjedočenju ostaje otvoren.
Pokušajmo isto mjerilo primijeniti na religijske poučke. Postavimo li pitanje na čemu se temelji
njihov zahtjev da se u njih vjeruje, dobit ćemo tri odgovora koji se začuđujuće loše slažu. Prvo,
oni zaslužuju da se u njih vjeruje zato što su već naši pradjedovi vjerovali u njih; drugo,
posjedujemo dokaze koji nam predajom dolaze upravo iz tih davnina i treće, općenito je
zabranjeno pokretati pitanje o postojanju takvih dokaza. Taj pothvat ranije se kažnjavao
najoštrijim kaznama i još danas društvo nerado gleda na pokušaje da se oni obnove.
Ta treća točka mora pobuditi u nama najsnažniju sumnju. Jedna takva zabrana ipak može imati
samo jednu motivaciju, naime tu da društvo veoma dobro zna za nesigurnost zahtjeva koji podiže
za svoje religijske poučke. Da je drukčije, ono bi zacijelo svakome tko se sam hoće osvjedočiti u
njihovu istinitost spremno stavilo na raspolaganje građu potrebnu za to. Stoga ćemo se, praćeni
nepovjerenjem koje se teško dade umiriti, prihvatiti provjere ostalih dvaju argumenata. Trebali
bismo dakle vjerovati zato što su i naši pradjedovi vjerovali. Ali ti naši preci bili su daleko veće
neznalice nego mi i vjerovali su u stvari koje mi danas nikako ne možemo prihvatiti. Postoji
mogućnost da su i religijska učenja bila takve vrste. Dokazi koji su nam ostavljeni nalaze se u
spisima koji sami nose sva obilježja nepouzdanosti. Puni su protuslovlja, prerađivani, patvoreni;
tamo gdje govore o činjeničnim dokazima sami ostaju bez potvrde. Ne pomaže mnogo ni tvrdnja
da njihov tekst ili čak sam njihov sadržaj potječu od božje objave jer je već sama ta tvrdnja dio
onih učenja čiju bi vjerodostojnost trebalo na njima istražiti, a ipak nema takvog stava koji sam
sebe može dokazati.
Dolazimo tako do neobičnog rezultata da upravo one objave našeg kulturnog posjeda koje bi
mogle imati najveće značenje za nas, kojima je dodijeljen zadatak da nam razjasne zagonetke
svijeta i izmire nas s patnjama života, da su dakle upravo one najslabije potvrđene. Jednu za nas
tako ravnodušnu činjenicu da kitovi primjerice rađaju svoje mlade umjesto da polažu jaja teško
da bismo mogli prihvatiti kada se ona ne bi bolje dala dokazati.
To stanje stvari po sebi je jedan veoma čudan psihološki problem. Nitko također ne bi mogao
vjerovati da napomenute primjedbe o nedokazivosti religijskih učenja sadrže nešto novo. Taj
nedostatak dokaza osjeća se u svakom vremenu, a zacijelo i u naših prapredaka koji su nam
ostavili takvo nasljeđe. Vjerojatno su mnogi od njih pothranjivali istu dvojbu no ležao je na
njima pretežak pritisak da bi se odvažili izraziti je. Otada su nebrojeno mnogo ljudi mučile iste
sumnje koje su oni svojevoljno potiskivali jer su vjeru osjećali kao svoju dužnost, mnogi blistavi
umovi doživjeli su u tom sukobu neuspjeh a mnogi su karakteri pretrpjeli štetu kompromisima u
kojima su tražili izlaza.
Ako svi dokazi koji se navode za vjerodostojnost religijskih poučaka potječu iz prošlosti, onda je
razumljivo da se okrenemo sadašnjosti koja se bolje dade prosuditi i pogledamo ne pruža li nam
ona takve dokaze. Ako bi uspjelo da se samo s jednog jedinog dijela religijskog sistema takve
vrste skine sumnja, cjelina bi time izvanredno zadobila na vjerojatnosti. Ovdje nastupa djelatnost
spiritista koji su uvjereni u besmrtnost individualne duše i žele nam taj stav religijskog učenja
nedvojbeno demonstrirati. Na žalost, ne uspijeva im poreći da su pojave i očitovanja njihovih
duhova samo proizvodi njihove vlastite duševne djelatnosti. Oni su razgovarali s duhovima
najvećih ljudi, najistaknutijih mislilaca ali sve izjave i poruke koje su od njih dobili bile su tako
budalaste, tako neutješno ništavne da se tu ništa drugo vjerodostojno ne može naći osim
sposobnosti duhova da se prilagode krugu ljudi koji ih zazivlje.
Moramo se sada prisjetiti dvaju pokušaja koji ostavljaju dojam grčevitog truda da se izbjegne
problem. Jedan, nasilne prirode, star je, dok je drugi suptilan i moderan. Prvi je »Credo quia
absurdum« crkvenoga oca. Ta tvrdnja bi nam htjela kazati da su religijska učenja izmakla
zahtjevima uma, da ona stoje iznad uma. Njihova istina mora se osjetiti iznutra i nije potrebno da
se pOjmi. Ali taj Credo zanimljiv je samo kao vlastito uvjerenje dok kao zapovijed ne obavezuje.
Moram li vjerovati u svaku apsurdnost? Ako ne, zašto baš u tu? Nema nikakve instancije iznad
uma. Ako istina religijskog učenja ovisi o jednom unutrašnjem doživljaju koji posvjedočuje tu
istinu, što ćemo s tolikim ljudima koji jedan takav rijedak doživljaj nemaju? Od svih se ljudi
može zahtijevati da primijene dar uma koji posjeduju, ali se obaveza koja za sve treba da važi ne
može podizati na motivu koji postoji u malo njih. Ako je netko iz jednog ekstatičnog stanja, pa
bio i najdublje obuzet njime, zadobio nepokolebljivo uvjerenje u stvarnu istinu religijskih učenja,
što to ima da znači nekom drugom?
Drugi pokušaj je onaj filozofije »kao da«. On tumači da u našoj misaonoj djelatnosti postoji
obilje pretpostavki čiju neosnovanost, pa čak i apsurdnost u potpunosti uviđamo. One su nazvane
fikcijama, ali na temelju raznovrsnih praktičkih motiva morali bismo se ponašati tako »kao da« u
te fikcije vjerujemo. To bi važilo i za religijska učenja zbog njihove neusporedive važnosti za
održanje ljudskog društva.1 Ova argumentacija nije daleko od one »Credo quia absurdum«.
Jedan takav zahtjev kao što je »kao da« može, međutim, postaviti samo jedan filozof. Čovjek na
čije mišljenje nisu utjecala umijeća filozofije nikada ga neće moći prihvatiti, za njega je s
priznanjem apsurdnosti, onoga što se protivi umu, sve riješeno. Njega se ne može privoljeti na to
da se u pitanju svojih najvažnijih interesa odrekne onih sigurnosti koje inače zahtijeva u svim
svojim običnim djelatnostima. Prisjećam se jednog svog djeteta koje se još zarana isticalo
naročitim smislom za stvarnost. Jednom kada se djeci pričala bajka koju su pobožno slušala, on
je prišao i upitao: Da li je to istinita priča? Nakon odrečnog odgovora povukao se s
potcjenjivačkim izrazom na licu. Može se očekivati da će se ljudi prema religijskim bajkama
početi uskoro ponašati slično, usprkos zagovaranju filozofije »kao da«.
Ali oni se za sada ponašaju posve drukčije i u prošlim vremenima religijske su predodžbe,
usprkos neporecivom nedostatku dokaza, vršile najsnažniji utjecaj na čovječanstvo. To je jedan
novi psihološki problem. Moramo se zapitati u čemu se sastoji unutrašnja snaga tih učenja, kojoj
okolnosti zahvaljuju svoju djelotvornost, neovisnu o umskom priznanju.

VI
Mislim da smo odgovor na oba pitanja dostatno pripremili. On nam se pruža bacimo li pogled na
psihičku genezu religijskih predodžbi. Te predodžbe koje se izdaju za poučke nisu taloži iskustva
ili konačni rezultati mišljenja, one su iluzije, ispunjenja najstarijih, najsnažnijih, najprečih želja
čovječanstva; tajna njihove snage je snaga te želje. Već znamo da je zastrašujući dojam dječje
bespomoćnosti probudio potrebu za zaštitom — zaštitom kroz ljubav — koju je zadovoljio otac,
a spoznaja da ta bespomoćnost ostaje tokom cijelog života prouzročila je da se čovjek čvrsto
uhvatio egzistencije jednog — ali sada moćnijeg oca. Dobrostivim ravnanjem božje providnosti
umiren je strah od opasnosti života, uspostavljanje ćudorednog svjetskog poretka osigurava
ispunjenje zahtjeva za pravednošću koji je unutar ljudske kulture tako često ostao neispunjen a
produženje zemaljske egzistencije jednim budućim životom stvara prostorni i vremenski okvir u
kojem se te želje mogu ispuniti. Odgovori na zagonetna pitanja ljudske znatiželje, o nastanku
svijeta,
0 odnosu između tjelesnog i duševnog, izgrađeni su na pretpostavkama tog sistema; ogromno je
olakšanje za psihu pojedinca kada se s nje skine teret nikada posve prevladanih sukoba
djetinjstva proizašlih iz kompleksa oca
1 kada se za njih nađe svima prihvatljivo rješenje.
Ako kažem da su sve to iluzije, moram razgraničiti značenje riječi. Jedna iluzija nije isto što i
zabluda; ona i nije nužno zabluda. Aristotelovo mišljenje da se gamad razvija iz nečisti, čega se
prost narod još danas drži, bila je zabluda jednako kao i zabluda ranije generacije liječnika da je
Tabes dorsalis posljedica seksualnog razvrata Bilo bi pogrešno ako bismo te zablude zvali
iluzijama. Naprotiv, uvjerenje Kolumba da je otkrio novi morski put za Indiju bilo je iluzija.
Udio njegove želje u toj zabludi veoma je jasan. Kao iluziju možemo označiti tvrdnju izvjesnih
nacionalista da su Indogermani jedina ljudska rasa sposobna za kulturu ili vjerovanje, koje je
srušila tek psihoanaliza, da je dijete biće bez seksualnosti. Za iluziju ostaje karakteristično da je
izvedena iz ljudske želje i ona je u tom pogledu bliska psihijatrijskoj sumanutoj ideji ali se — po
strani od komplicirane strukture sumanute ideje — od nje također razlikuje. Kao ono bitno u
sumanutoj ideji ističemo njeno proturječje spram zbiljnosti; iluzija ne. mora nužno biti lažna, tj.
neostvariva ili u proturječju sa stvarnošću. Neka građanska djevojka može sebi stvoriti iluziju da
će doći princ i povesti je sa sobom. To je moguće, neki takvi slučajevi su se dogodili. Daleko je
manje vjerojatno da će doći mesija i zasnovati zlatno doba; već prema osobnom stavu onoga koji
sudi, on će to vjerovanje klasificirati ili kao iluziju, ili kao analogiju sumanutoj ideji. Primjere
iluzija koje su se obistinile inače nije lako pronaći. Ali iluzija alkemičara, da će sve metale moći
pretvoriti u zlato, mogla bi biti jedna od tih. Želja da se ima veoma mnogo zlata, onoliko zlata
koliko je god moguće, podosta je prigušena našim današnjim uvidom u uvjete koji omogućuju
bogatstvo no kemija ipak ne drži više nemogućom preobrazbu metala u zlato. Jedno vjerovanje
zovemo dakle iluzijom ako u njenoj motivaciji u prvi plan izbija ispunjenje želje i ne obaziremo
se pritom na njen odnos prema zbiljnosti, jednako kao što se sama iluzija odriče svoje potvrde.
Okrenemo li se iznova, u skladu s tom orijentacijom, religijskim učenjima, moći ćemo još
jednom reći: sva ta učenja su iluzije, nedokazive, i nikoga se ne smije prisiljavati da ih drži
istinama, da u njih vjeruje. Neke od njih su tako nevjerojatne, toliko u proturječju sa svime što
smo na tako tegoban način saznali o stvarnosti svijeta da ih se — s odgovarajućim obzirom na
psihološke razlike — može usporediti sa sumanutim idejama. O stvar- nosnoj vrijednosti većine
njih ne može se suditi. Onoliko koliko su nedokazive toliko su i neporecive. Još uvijek premalo
znamo da bismo im se kritički približili. Zagonetka svijeta razotkriva se našem istraživanju samo
polagano i znanost još danas ne može odgovoriti na mnoga pitanja. Ali znanstveni je rad za nas
jedini put koji može voditi znanju o izvanjskoj stvarnosti. Isto je tako samo iluzija ako se nešto
očekuje od intuicije i poniranja u sebe; to nam ne može pružiti ništa osim — teško objašnjivih —
spoznaja o našem vlastitom duševnom životu, ali nikada ne daje odgovore na pitanja koja je
religijsko učenje tako lako riješilo. Bilo bi drsko pustiti vlastitu samovolju da stupi u tu prazninu
i da prema osobnom sudu ovaj ili onaj dio religijskog sistema proglašava za više ili manje
prihvatljiv. Za tako nešto ova su pitanja odveć važna, moglo bi se reći: presveta.
Na ovom mjestu može se očekivati prigovor: »Dakle, ako zagriženi skeptici sami priznaju da se
tvrdnje religije ne mogu osporiti razumom, zašto da onda ja u njih ne vjerujem jer tako je mnogo
na njihovoj strani, tradicija, suglasnost ljudi i sva utješnost njihovog sadržaja?« Da, zašto ne?
Kao što se nikoga ne može prisiliti da vjeruje, tako nitko ne može biti prisiljen ni da ne vjeruje.
Ali čovjek se ne bi trebao zavaravati da takvim obrazloženjima ide putovima ispravnog
mišljenja. Ako je osuda »isprazni izgovor« ikada bila na mjestu, onda je to ovdje. Neznanje je
neznanje; nikakvo pravo da se vjeruje ne izvodi se iz njega. Nijedan umni čovjek neće se u
drugim stvarima tako lakomisleno ponašati i zadovoljiti se tako jadnim obrazloženjima svojih
sudova i svoga opredjeljenja ali si, eto, u najvišim i najsvetijim stvarima to ipak dopušta. U
stvari, to su samo pokušaji zavaravanja sebe ili drugih da se čovjek još čvrsto drži religije dok se
nje zapravo već odavno oslobodio. Kada se radi o pitanjima religije ljudi svaljuju na sebe krivicu
za sve moguće neiskrenosti i svu intelektualnu nedoličnost. Filozofi proširuju značenje riječi
kojima jedva da ostaje nešto od njihovog izvornog smisla, oni bilo koju mutnu apstrakciju koju
su sebi stvorili nazivaju »bogom« i sada su i oni deisti, vjeruju u boga više od cijelog svijeta i
mogu se hvastati da su spoznali jedan viši, čistiji pojam boga, premda je njihov bog tek prije
jedna nepostojeća sjena nego moćna ličnost religijskog učenja. Kritičari ustrajavaju na tome da
čovjeka koji ne taji osjećaj ljudske malenkosti i slabosti pred cjelinom svijeta proglašavaju za
»duboko religioznog«, iako taj osjećaj ne sačinjava bit religioznosti već tu bit otkriva tek sljedeći
korak, reakcija na to, odnosno pokušaj da čovjek sebi pred tim osjećajem pomogne. Tko ne ide
dalje, tko se ponizno miri sa sitnom ulogom čovjeka u velikom svijetu, taj je daleko prije
ireligiozan u najpravijem smislu riječi.
Nije u planu našeg istraživanja da zauzmemo stav o istinosnoj vrijednosti religijskih učenja.
Dostaje nam što smo ih u njihovoj psihičkoj prirodi spoznali kao iluzije. Ali nije nam potrebno
tajiti da to otkriće silno utječe na naš stav u pitanju koje mnogima mora izgledati najvažnije.
Znamo otprilike u kojim su vremenima stvorena religijska učenja i kakvi ljudi su ih stvorili.
Saznamo li još iz kojih se motiva to dogodilo, naše će stajalište prema religijskom problemu
pretrpjeti zamjetni pomak. Kažimo i to da bi bilo čak veoma lijepo kada bi postojao bog kao
stvoritelj svijeta i dobrohotna providnost, ćudoredni svjetski poredak i onostrani život, ali je ipak
vrlo neobično da je sve upravo kako si moramo željeti. I bilo bi još čudnije da je našim bijednim
praočevima, neslobodnim i bez ikakvog znanja, uspjelo riješiti sve ove teške zagonetke svijeta.

VII
Ako smo u religijskim učenjima spoznali iluzije onda se odmah postavlja daljnje pitanje, nije li
slične prirode i drugi kulturni posjed koji visoko štujemo i koji puštamo da vlada našim životom.
Ne moramo li i pretpostavke koje upravljaju našim državnim uređenjima također nazvati
iluzijama, nisu li i odnosi među spolovima u našoj kulturi pomućeni jednom ili čak nizom
erotskih iluzija? Ako je naše nepovjerenje jednom oživjelo, onda se nećemo uplašiti ni pitanja
postoji li neko bolje obrazloženje za naše uvjerenje da ćemo primjenom promatranja i mišljenja
saznati nešto o vanjskoj stvarnosti. Ništa nas ne smije zadržati da odobrimo okretanje
promatranja našem vlastitom biću i služenje mišljenja njegovom vlastitom kritikom. Ovdje se
otvara mogućnost nizu istraživanja čiji bi uspjeh morao biti odlučujući za izgradnju jednog
»svjetonazora«. Slutimo također da takav trud neće biti uludo utrošen i da će našu sumnju bar
djelomice opravdati. No moći autora nisu dostatne za jedan obuhvatan zadatak i on, tjeran
nuždom, ograničava svoj rad na ispitivanje jedne jedine od tih iluzija, one religijske.
Strogi glas našeg protivnika zapovijeda nam da ovdje stanemo pozivajući nas pritom na
odgovornost zbog našeg neumjesnog vladanja. On nam kaže: »Arheološki interesi svakako su
hvale vrijedni no ne započinje se otkapanjima ako će se njima obitavališta živih toliko potkopati
da će se ona srušiti i svojim razvalinama zasuti ljude. Religijska učenja nisu predmet o kojem se
može mudrovati kao o bilo kojem drugom. Na njima je sagrađena naša kultura i pretpostavka je
održanja ljudskog društva da većina ljudi vjeruje u istinu tih učenja. Ako ih se pouči da ne
postoji nikakav svemoćni i sve- pravedni bog, nikakav božji poredak u svijetu i nikakav budući
život, osjećat će se oni slobodni od obaveze da poštuju kulturne propise. Svatko će nesputan i
bez straha slijediti svoje asocijalne, egoistične nagone, htjeti potvrditi svoju moć i iznova će
započeti kaos koji smo odagnali našim kulturnim radom kroz više tisuća godina. Čak kad bi
čovjek znao i mogao dokazati da religija nije u posjedu istine, morao bi to prešutjeti i ponašati se
tako kako zahtijeva filozofija »kao da«. U interesu održanja svih! Ako i zanemarimo poteškoće
samog pothvata ipak se tu radi o okrutnosti bez svake svrhe. Nebrojeni ljudi nalaze u učenjima
religije svoju jedinu utjehu i samo njihovom pomoći mogu podnijeti život. Sada im se hoće
oduzeti taj njihov oslonac a da im se u zamjenu ne može dati ništa bolje. Već je priznato da
znanost za sada ne pruža mnogo pa čak i kada bi još mnogo više napredovala ipak ne bi ljudima
bila dostatna. Čovjek ima i drugih imperativnih potreba koje proračunata znanost nikada neće
moći zadovoljiti i veoma je čudno, upravo je vrhunac nedosljednosti, kada se jedan psiholog koji
je uvijek naglašavao koliko mnogo se inteligencija u životu čovjeka povlači pred nagonskim
životom sada trudi da ljudima otme jedno skupocjeno zadovoljenje želje hoteći ih za to obeštetiti
intelektualnom hranom.«
Odveć je tu optužbi najednom! No ja sam spreman da im svima proturječim' i zastupat ću osim
toga tvrdnju da je opasnost za kulturu daleko veća ako se njen današnji odnos prema religiji
zadrži nego ako ga se ona oslobodi. Ali jedva da znam čime bih moj odgovor trebao započeti.
Možda uvjerenjem da moj pothvat sam držim potpuno bezazlenim i neopasnim. Procjenjivanje
intelekta ovaj puta ne pada meni na teret. Ako su ljudi takvi kakvima ih protivnici opisuju — a ja
tomu ne želim proturječiti
• onda ne postoji nikakva opasnost da će jedan ponizni vjernik, prisiljen mojim izvodima,
napustiti svoju vjeru. Osim toga, nisam rekao ništa što prije mene ne bi daleko potpunije,
izražajnije i upečatljivije rekli bolji ljudi. Imena tih ljudi su poznata; neću ih navoditi jer ne bih
htio ostaviti dojam da želim njima stati uz bok. Ja sam samo
• to je jedino novo u mom prikazu — kritici mojih velikih prethodnika dodao nešto psihološkog
obrazloženja. Teško se može očekivati da upravo taj dodatak izaziva učinak koji ranijim
pokušajima nije uspio. Dakako, moglo bi me se upitati čemu pišem takve stvari ako sam siguran
u njihovu nedjelotvornost. Ali tome ćemo se kasnije vratiti.
Jedini kome objavljivanje ovoga može nanijeti štetu sam ja sam. Morat ću slušati najneprijatnije
prigovore zbog plitkosti, ograničenosti, nedostatka idealizma i razumijevanja za više interese
čovječanstva. Ali s jedne strane ta predbacivanja nisu za mene ništa novo, i s druge, ako je netko
još u svojoj mladosti morao prijeći preko negodovanja svojih suvremenika, što da mu to u
staračkoj dobi naudi kada je siguran da će uskoro uteći svakoj milosti i nemilosti. U pređašnjim
vremenima to je bilo drukčije i takvim bi izjavama čovjek zaslužio sigurno skraćenje svoje
zemaljske egzistencije te tako pospješio mogućnost da dođe do vlastitih iskustava o onostranom
životu. Ali ponavljam, ona vremena su prošla i danas je takvo piskaranje i za autora bezopasno.
Najgore što se može dogoditi je da se njegova knjiga u ovoj ili onoj zemlji neće smjeti prevesti
ili pustiti u promet. Naravno, upravo u onoj zemlji koja se osjeća sigurnom u visok stupanj svoje
kulture. No ako čovjek općenito zagovara odricanje od želje i predavanje sudbini, morat će biti u
stanju da i tu štetu podnese.
Pojavilo se zatim kod mene pitanje ne bi li objavljivanje ovog spisa ipak moglo nekome nanijeti
zla. Ne doduše osobi, ali zato stvari, stvari psihoanalize. Ne može se dakako poreći da je ona
moja tvorevina a prema njoj se iskazalo podosta nepovjerenja i pakosti; kako sada istupam s tako
nemilim izjavama, ljudi će biti odveć spremni da stvar prebace s moje osobe na psihoanalizu.
»Sada se vidi«, tako će reći, »kuda ta psihoanaliza vodi. Krinka je spala; poricanju boga i
ćudorednog ideala kao što smo oduvijek nagađali. Kako bi nas se spriječilo da otkrijemo tu
istinu, obmanjivalo nas se izjavama da psihoanaliza nema nikakav svjetonazor i da nikakav ne
može stvoriti.«
Ta će mi buka odista biti neprijatna, prije svega zbog mnogih mojih suradnika od kojih mnogi ne
dijele moj stav o religijskim problemima. Ali psihoanaliza se već othrvala mnogim olujama i
valja je i toj novoj izložiti. U stvari, psihoanaliza je metoda istraživanja, jedan nepristrani
instrument, otprilike kao infinitezimalni račun. Ako bi jedan fizičar pomoću njega otkrio da će
Zemlja nakon određenog vremena propasti, onda će čovjek ipak oklijevati da samom računu
pripiše destruktivne tendencije i da ga zbog toga proskribira. Sve što sam ovdje rekao protiv
istinosne vrijednosti religija nije trebalo psihoanalizi i davno prije nje su rekli drugi. Ako se
primjenom psihoanalitičke metode moglo doći do nekog novog argumenta protiv istinosnog
sadržaja religije tant pis za religiju, ali branioci religije moći se se s istim pravom poslužiti
psihoanalizom kako bi u potpunosti ocijenili afek- tivno značenje religijskog učenja.
Recimo sada nešto u obranu: religija je ljudskoj kulturi očigledno dobro poslužila i mnogo je
doprinijela obuzda-
vanju asocijalnih nagona, ali u tome nije učinila dovoljno. Mnogim je tisućljećima ona vladala
ljudskim društvom; imala je vremena pokazati što može pružiti. Da joj je uspjelo većinu ljudi
usrećiti, utješiti, izmiriti ih sa životom, učiniti od njih promicatelje kulture, onda nikome ne bi
padalo na pamet da teži promjeni postojećih odnosa. Što vidimo umjesto toga? Da je jedan
zastrašujuće velik broj ljudi nezadovoljan kulturom i nesretan u njoj, da je osjeća kao jaram koji
se mora zbaciti, da ti ljudi ili sve snage ulažu u promjenu te kulture ili u svom neprijateljstvu
prema kulturi idu tako daleko da o kulturi i ograničenju nagona uopće ništa ne žele znati. Ovdje
će nam se prigovoriti da to stanje dolazi baš od činjenice što je religija jedan dio svog utjecaja na
ljudske mase izgubila upravo uslijed žaljenja vrijednog djelovanja napretka u znanosti. To ćemo
priznanje i njegovo obrazloženje zabilježiti i kasnije upotrijebiti u skladu s našim namjerama, no
sam prigovor je nemoćan.
Pitanje je da li su ljudi u vrijeme neograničene vladavine religijskih učenja u cjelini bili sretniji
nego danas; ćudoredniji zacijelo nisu bili. Oni su uvijek znali religijske propise učiniti površnima
i time osujetiti njihove namjere. Izašli su im ususret svećenici čija je dužnost bila da bdiju nad
pokornošću religiji. Božja dobrota morala je spriječiti ostvarenje njegove pravičnosti: Čovjek je
griješio a zatim je prinio žrtvu ili se pokajao i bio je slobodan za nove grijehe. Ruska duševnost
uzdigla se do zaključka da je grijeh neophodan kako bi se okusilo blaženstvo božje milosti, dakle
u osnovi boguugodno djelo. Očigledno je da su svećenici poniznost masa prema religiji mogli
održati samo priznanjem tako velikih ustupaka nagonskoj prirodi čovjeka. Pri tome je ostalo: bog
je jedini jak i dobar a čovjek je slab i grešan. Nećudored- nost u svim vremenima u religiji nije
našla manji oslonac nego ćudorednost. Ako postignuća religije u vezi s usrećenjem ljudi,
njihovom sposobnošću za kulturu, njihovim ćudorednim ograničavanjem nisu bolja, tad se ipak
postavlja pitanje ne precjenjujemo li njenu nužnost za čovječanstvo i činimo li odista mudro kada
na njoj temeljimo naše kulturne zahtjeve.
Razmislimo o danas očiglednoj situaciji. Čuli srno priznanje da religija nema više isti utjecaj na
ljude kao ranije. (Ovdje se radi o evropsko-kršćanskoj kulturi.) Ne zbog toga što su se njena
obećanja umanjila već zato što ona ljudima izgledaju manje uvjerljiva. Dodajmo da je razlog te
promjene učvršćenje znanstvenog duha u gornjim slojevima ljudskog društva. (To možda nije
jedini razlog.) Kritika je izglodala dokaznu snagu religijskih dokumenata, prirodna je znanost
pokazala zablude sadržane u njima, komparativno istraživanje uočilo je fatalnu sličnost
religijskih predodžbi koje toliko štujemo s duhovnim proizvodima primitivnih naroda i vremena.
Znanstveni duh stvara jedan određeni način na koji se čovjek postavlja prema stvarima ovoga
svijeta; pred stvarima religije on se na neko vrijeme zaustavlja dok napokon i tu ne prekorači
prag. U tom procesu nema zaustavljanja; što je ljudima pristupačnije blago našeg znanja, tim se
više širi odmetništvo od religijskog vjerovanja, isprva samo od njegovih zastarjelih,
dvosmislenih izdanja a zatim i od njegovih fundamentalnih pretpostavki. Jedini su Amerikanci,
procesom u Daytonu,2 dokazali svoju dosljednost. Neizbježni prijelaz inače se vrši polovično i
neiskreno.
Kultura se malo mora bojati obrazovanih ljudi i duhovnih radnika. Zamjena religijskih motiva za
kulturno ponašanje drugim, svjetovnim motivima u njih bi se odvijala nečujno a oni su osim toga
velikim dijelom i sami promicatelji kulture. Stvar stoji drukčije kada se radi o velikoj masi
neobrazovanih i potlačenih koji imaju sve razloge da budu neprijatelji kulture. Sve dok ne
saznaju da se više ne vjeruje u boga, dobro je. Ali oni će to zasigurno saznati čak i ako ovaj moj
spis ne bude objavljen. Međutim, oni su spremni prihvatiti razultate znanstvenog mišljenja a da u
njima ne dođe do promjena koje znanstveno mišljenje u čovjeku izaziva. Ne postoji li tu
opasnost da će se neprijateljstvo prema kulturi tih masa svaliti na slabu točku koju su osjetili na
svojoj tiranskoj vladarici? Ako čovjek svoga bližnjega ne smije ubiti samo zato što je to zabranio
dragi bog i zato što će mu se to u ovom ili onom životu teško osvetiti, a zatim saznaje da nema
nikakvog dragog boga, da se ne treba bojati njegove kazne, onda će svog bližnjeg zacijelo bez
razmišljanja ubiti, i u tome ga može spriječiti samo zemaljska sila. Dakle, ili najstrože tlačenje
tih opasnih masa, brižna izolacija od svih mogućnosti za duhovno buđenje, ili temeljita revizija
odnosa između kulture i religije.

VIII
Moglo bi se pomisliti da ostvarenju ovo posljednjeg prijedloga ne stoje na putu nikakve posebne
poteškoće. Istina, čovjek se u tom slučaju nečega odriče ali time možda dobija više i izbjegava
jednu veliku opasnost, On se međutim toga užasava kao da bi time kulturu izložio još većoj
opasnosti. Kada je Sveti Bonifacije posjekao drvo koje su Sasi štovali kao sveto, svi prisutni su
očekivali da će se kao posljedica svetogrđa nešto strašno dogoditi. Ništa se nije dogodilo i Sasi
se pokrstiše.
Ako je kultura postavila zabranu da se ne ubije susjed kojega se mrzi, koji stoji na putu ili za
čijom se imovinom žudi, onda je to očigledno bilo u interesu zajedničkoga života ljudi koji se u
suprotnome ne bi mogao ostvariti. Jer ubojica bi navukao na sebe osvetu rodbine ubijenoga i
potmulu zavist drugih koji osjećaju istu unutrašnju sklonost takvom nasilju. On se ne bi dugo
veselio svojoj osveti ili plijenu već bi imao sve izglede da uskoro i sam bude ubijen. Čak i kada
bi se izuzetnom silom i opreznošću zaštitio od svakog pojedinog protivnika, morao bi podleći
mnoštvu slabijih koji su se ujedinili. Da nije došlo do takvog ujedinjenja, ubojstva bi se nastavila
bez kraja i ljudi bi se na koncu međusobno istrijebili. Tada bi među pojedincima nastalo ono isto
stanje koje na Korzici još uvijek postoji među porodicama, a koje inače vlada samo među
nacijama. Opasnost životne nesigurnosti, jednaka za sve, sjedinjuje sada ljude u društvo koje
pojedincu zabranjuje ubojstvo i zadržava sebi pravo zajedničkog ubojstva onog koji krši tu
zabranu. To je onda pravda i kazna.
Ali ovo racionalno obrazloženje zabrane ubojstva ne obznanjujemo već tvrdimo da je tu kaznu
odredio bog. Usuđujemo se dakle odgonetati njegove namjere i otkrivamo da on također nc želi
da se ljudi međusobno istrijebe. Postupajući tako, zaogrćemo kulturu jednom posve naročitom
dostojanstvenošću ali pritom riskiramo da ćemo poštovanje te zabrane učiniti ovisnim o vjeri u
boga. Ako opozovemo taj korak i našu volju više ne svaljujemo na boga te se zadovoljimo
socijalnim obrazloženjem, odrekli smo se doduše onog uzdizanja kulturne zabrane, ali smo
također izbjegli njeno ugrožavanje. Posredstvom neke vrste difuzije ili infekcije obilježje
svetosti, nepovredivosti, onostranosti moglo bi se reći, proširilo se s malo velikih zabrana na sve
daljnje kulturne odredbe, zakone i propise. Njima, međutim, aureola često loše stoji; ne samo da
se oni sami međusobno obezvređuju donoseći već prema mjestu i vremenu oprečne presude, već
iznose na vidjelo i sva obilježja ljudske nesavršenosti. Lako je među njima prepoznati ono što
može biti samo proizvod kratkovidne bojažljivosti, manifestacija uskogrudnih interesa ili pak
zaključak na temelju nedostatnih pretpostavki. Kritika kojoj se moraju podvrći u neželjenoj mjeri
umanjuje respekt pred drugim zahtjevima kulture koji su bolje opravdani. Budući da je
razlikovati ono što je bog sam zahtijevao od onoga što potječe od autoriteta jedne svemoćne
skupštine ili jednog visokog poglavarstva neugodan zadatak, bila bi nedvojbena prednost da se
bog općenito ispusti iz igre i da se pošteno prizna čisto ljudsko podrijetlo svih kulturnih uredbi i
propisa. Zajedno s pretencioznom svetošću pala bi i krutost i nepromjenljivost tih zabrana i
zakona. Ljudi bi mogli shvatiti da sve te uredbe nisu stvorene toliko da njima vladaju već,
naprotiv, da služe njihovim interesima, i stekli bi blagonaklon odnos prema njima te umjesto da
za cilj postave njihovo rušenje, težili bi njihovom usavršavaju. Bio bi to važan napredak na putu
koji vodi pomirenju s pritiskom kulture.
Naš pledoaje za čisto racionalno obrazloženje kulturnih propisa, dakle za njihovo svođenje na
socijalnu nužnost, ovdje će međutim biti nenadano prekinut jednom sumnjom. Kao primjer smo
uzeli nastanak zabrane ubojstva. Odgovara li naš prikaz tog nastavka historijskoj istini? Bojimo
se da ne, on nam izgleda kao jedna racio- nalistička konstrukcija. Mi smo međutim upravo taj dio
ljudske kulture povijesti proučavali uz pomoć psihoanalize i oslonjeni na taj trud moramo reći da
se to zapravo dogodilo drukčije. Čisto umski motivi još u današnjeg čovjeka ne postižu mnogo
protiv strastvenih poriva; koliko slabiji mora da su bili u one čovjekolike životinje prapovijesti!
Možda bi njegovi potomci još i danas jedan drugoga bez svake zapreke ubili da među onim
ubojstvima nije bilo jednog — umorstva primitivnog oca — koje je izazvalo neodoljivu, kobnu
osjećajnu reakciju. Od nje potječe zabrana: ne ubij, koja je u totemizmu bila ograničena na očevu
zamjenu, kasnije je proširena na druge zamjene i još danas se, premda ne bez iznimke, provodi.
Ali onaj je praotac prema izvodima koje ovdje ne trebam ponavljati bio praslika boga, model
prema kojem su kasnije generacije stvorile lik boga. Utoliko religijski prikaz ima pravo, bog je
odista imao udjela u nastanku one zabrane, nju je stvorio njegov utjecaj a ne socijalna nužnost. I
pomicanje ljudske volje na boga u potpunosti je opravdano; ljudi su svakako znali da su nasilno
odstranili oca i u reakciji na svoje zlodjelo odlučili su da njegovu volju otada respektiraju.
Religijsko nam učenje dakle govori historijsku istinu, dakako, na izvjestan način preoblikovanu i
u drugom ruhu, dok je naš racionalni prikaz poriče.
Sada zamjećujemo da blago religijskih predodžbi ne sadrži samo ispunjenja želja već i važne
historijske reminiscencije. Kakvo neusporedivo obilje moći mora pružiti religiji to zajedničko
djelovanje prošlosti i budućnosti! Ipak, možda već uz pomoć jedne analogije dođemo i do druge
spoznaje. Nije dobro pojmove odvlačiti predaleko od tla na kojem su izrasli ali ovom
podudaranju moramo naći izraz. O ljudskom djetetu znamo da se ono ne može u potpunosti
razviti do kulturnog čovjeka ukoliko ne prođe kroz jednu, više ili manje jasnu fazu neuroze. Ova
činjenica dolazi otuda što dijete tako mnoge, kasnije neupotrebljive nagonske zahtjeve nije u
stanju suzbiti racionalnim duhovnim radom već ih mora obuzdati aktima potiskivanja iza kojih u
pravilu stoji motiv straha. Većina tih dječjih neuroza biva za vrijeme odrastanja spontano
prevladana, što je naročito slučaj s prisilnim neurozama djetinjstva. Ono što preostane kasnije se
mora ukloniti psihoanalitičkim postupkom. Na posve sličan način moglo bi se pretpostaviti da je
čovječanstvo kao cjelina u svom sekularnom razvoju dospjelo u stanja koja su analogna
neurozama, i to iz istih razloga, jer je u vremenima svog neznanja i intelektualne slabosti svoja
odricanja od nagona, neophodna za zajednički život ljudi, ostvarilo isključivo čistim afektivnim
silama. Taloži tih procesa, sličnih potiskivanju, koji su se dogodili u prapovijesti, još su se dugo
zadržali u kulturi. Religija bi dakle bila jedna općeljudska prisilna neuroza i kao ona u djece
potjecala bi iz Edipovog kompleksa, tj. odnosa prema ocu. U skladu s tim shvaćanjem moguće je
predvidjeti da se odvraćanje od religije mora izvršiti sa sudbinskom neumoljivošću jednog
procesa rasta i da se mi upravo sada nalazimo usred te razvojne faze.
Naše bi se ponašanje u tom slučaju trebalo ravnati prema uzoru jednog razboritog odgajatelja
koji se ne opire nadolazećoj, novoj fazi razvoja već je pokušava pospješiti i ublažiti silovitost
njenog proboja. Bit religije tom analogijom svakako nije iscrpljena. Ako ona s jedne strane
donosi prisilna ograničenja baš kao i jedna individualna prisilna neuroza, onda ona s druge strane
sadrži i jedan sistem iluzija praćenih poricanjem zbiljnosti upravo onako kako smo to pronašli
izolirano samo kod amencije, blažene halucinatorne smušenosti. Ipak, to su samo usporedbe
kojima pokušavamo razumjeti socijalne fenomene dok nam individualna patologija u tu svrhu ne
pruža nikakav punovrijedan pandan.
Više je puta upozoreno na to (s moje strane i naročito od strane Th. Reika) do kojih sve
pojedinosti može ići analogija religije s prisilnom neurozom i kako se mnogo osobitosti i sudbina
koje doživljava tvorba religije dade razumjeti na taj način. Ovome također dobro odgovara
činjenica da je ponizni vjernik u visokom stupnju zaštićen od opasnosti određenih neurotičkih
oboljenja; prihvaćanje opće neuroze oslobađa ga zadaće obrazovanja osobne neuroze.
Spoznaja historijske vrijednosti izvjesnih religijskih učenja podiže naš respekt pred njima ali
ipak ne obezvređuje naš prijedlog da se odreknemo njihove uloge u motivaciji kulturnih propisa.
Naprotiv! Uz pomoć tih historijskih ostataka uspjeli smo religijske poučke shvatiti kao u neku
ruku neurotičke relikte i sada smijemo reći da je vjerojatno vrijeme da se, kao u analitičkom
postupku s neurotičarima, posljedice potiskivanja zamijene rezultatima racionalnog duhovnog
rada. Da se u toj preradi neće stati već na odricanju od svečanog uz- visivanja kulturnih propisa,
da će kao posljedica jedne opće revizije tih propisa mnogi od njih biti ukinuti, može se
predvidjeti, ali jedva da je za žaljenje. Zadatak koji nam je postavljen, zadatak izmirenja ljudi s
kulturom bit će na taj način u velikoj mjeri riješen. Ne smije nam biti nažao ni to što se moramo
odreći historijske istine u racionalnoj motivaciji kulturnih propisa. Istine koje religijska učenja
sadrže ipak su tako iskrivljene i toliko sistematski zakrinkane da ih masa ljudi ne može spoznati
kao istine. Sličan je slučaj kada djetetu ispričamo da novorođenčad donosi roda. Time također
govorimo istinu iako simbolički prikrivenu jer mi znamo što znači velika ptica. Ali dijete to ne
zna, ono je čulo samo onaj iskrivljeni dio, osjeća se prevarenim i poznato je kako često njegovo
nepovjerenje prema odraslima i njegova nepokornost nalaze poticaj upravo u tom utisku. Došli
smo do uvjerenja da je bolje ne govoriti djetetu takve simbolički prikrivene istine i ne uskratiti
mu znanje o stvarnim odnosima, naravno u skladu s njegovim intelektualnim stupnjem.

IX
»Dopuštate sebi proturječja koja se teško mogu međusobno pomiriti. Isprva tvrdite da je spis kao
što je Vaš posve bezopasan. Nikoga takve rasprave neće prisiliti da se odrekne svojih religijskih
vjerovanja. Ali kako je ipak Vaša namjera da tu vjeru osporite, kao što se kasnije ispostavlja,
možemo se zapitati: Zašto ga zapravo objavljujete? Na jednom drugom mjestu Vi međutim ipak
priznajete da može biti opasno, pa čak i veoma opasno kada netko sazna da se u boga više ne
vjeruje. Sve do tada bio je taj čovjek poslušan, a sada odbacuje pokornost spram kulturnih
propisa. Cijeli Vaš argument, da religiozna motivacija kulturnih zabrana znači opasnost za
kulturu, počiva dakako na pretpostavci da se od vjernika može napraviti nevjernika, a to je ipak
posve proturječno.«
»Drugo je proturječje kada Vi s jedne strane priznajete da čovjekom ne može upravljati
inteligencija već da njime vladaju strasti i zahtjevi nagona, dok s druge strane predlažete da se
afektivni temelji njegove poslušnosti prema kulturi zamijene racionalnima. Nek razumije tko
može. Meni se čini da je u pitanju ili jedno ili drugo.«
»Uostalom, zar ništa niste naučili iz povijesti? Takav pokušaj da se religija zamijeni umom čak
je jednom već učinjen, oficijelno i u velikom stilu. Sjećate li se ipak francuske revolucije i
Robespierrea? Ali i kratkotrajnosti i tužne neuspješnosti eksperimenta. Sada se to u Rusiji
ponavlja, i ne trebamo biti odveć znatiželjni u pogledu ishoda tog novog pokušaja. Ne mislite li
da bismo mogli prihvatiti kao činjenicu da čovjek ne može bez religije?«
»Sami ste rekli da je religija više od prisilne neuroze. Ali tom njenom drugom stranom niste se
bavili. Veoma je dovoljno da izvedete analogiju s neurozom. Ljudi se u svakom slučaju moraju
osloboditi jedne neuroze, ali što se pritom gubi, Vas ne brine.«
Privid proturječja vjerojatno je nastao zbog toga što sam odveć žurio s kompliciranim stvarima.
Nešto ipak možemo naknadno dodati. Još uvijek tvrdim da je moj spis u jednom pogledu posve
bezopasan. Nema tog vjernika koji će se tim ili sličnim argumentima dati zbuniti u svojoj vjeri.
Jedan vjernik je na određeni način nježno vezan uz sadržaje religije. Postoji zacijelo nebrojeno
mnogo drugih koji nisu vjernici u istom smislu. Oni se pokoravaju kulturnim propisima jer su se
dali zastrašiti prijetnjama religije i nje se boje sve dok je moraju držati jednim dijelom stvarnosti
koja ih ograničava. Upravo su oni ti koji će planuti čim osjete da smiju napustiti vjeru u stvarnu
vrijednost religije, ali ni u njihovom slučaju argumenti nemaju nikakvog utjecaja. Oni gube strah
pred religijom ako primijete da se nje ni drugi ne boje i o njima sam tvrdio da bi saznali za
propadanje religijskog utjecaja i onda kada moj spis ne bih publicirao.
Vjerujem međutim da sami držite važnijim drugo proturječje koje mi predbacujete. Na ljude tako
malo utječu umski razlozi i njima gotovo u potpunosti vladaju njihove nagonske želje. Zašto da
im se dakle oduzme zadovoljenje nagona i da se ono zamijeni umskim razlozima? Dakako, ljudi
su takvi, ali jeste li se zapitali da li oni takvima moraju biti, da li ih na to sili njihova unutrašnja
priroda? Može li antropolog navesti točne mjere lubanje jednog naroda koji gaji običaj da glavice
svoje djece odmalena deformira zavojima? Pomislite na žalostan kontrast između blistave
inteligencije jednog zdra- nog djeteta i misaone ograničenosti prosječnog odraslog čovjeka. Je li
baš posve nemoguće da upravo religiozni odgoj velikim dijelom snosi krivnju za ovo kržljanje?
Mislim da bi veoma dugo trajalo prije nego bi dijete oslobođeno religijskog utjecaja započelo
razmišljati o bogu i stvarima s onu stranu ovoga svijeta. Možda bi te njegove misli zatim krenule
istim putem kojim su išle i u njegovih predaka, ali se ne čeka na taj razvoj već mu se religijska
učenja pružaju u vrijeme kada ono nema ni interesa za njih, ni sposobnosti da shvati njihov
domašaj. Zavlačenje seksualnog razvoja i uranjeno otpočinjanje religijskog utjecaja, to su ipak
dvije glavne točke u programu današnje pedagogije, nije li tako? Kada se zatim djetetovo
mišljenje probudi, religijska su učenja već postala neoboriva. Mislite li međutim da je u svrhu
ojača- nja funkcije mišljenja vrlo probitačno ako se tom mišljenju pod prijetnjom pakla zabrani
pristup jednom tako važnom području? Ako se netko jednom doveo do toga da sve apsurdnosti
koje mu donose religijska učenja preuzima bez kritike i da čak previđa proturječnosti među
njima, onda nas njegova misaona ograničenost ne treba odveć začuditi. Ali mi osim naše
inteligencije za sada nemamo nikakvog drugog sredstva kojim bi svladali našu vezanost za
nagon. Kako se od osoba koje su pod vladavinom zabrane mišljenja može očekivati da postignu
psihološki ideal, primat inteligencije? Poznato Vam je također da se žene općenito ogovara zbog
takozvane »psihološke slaboumnosti«, tj. tvrdi se da je u njih inteligencija manja nego u
muškarca. Sama je činjenica sporna, njeno tumačenje je dvojbeno, ali jedan argument u prilog
sekundarne prirode te intelektualne zakržljalo- sti glasi: žene su bile izložene strogosti rane
zabrane da svoje mišljenje primijene na ono što ih je najviše zanimalo, naime, na probleme
spolnog života. Sve dok pored seksualne zapreke mišljenja na čovjeka u njegovim ranim
godinama djeluje i ona religijska te iz nje izvedena zapreka lojalnosti, ne možemo odista reći
kakav je zapravo taj čovjek.
No želim obuzdati svoju revnost i dopustiti mogućnost da ja također jurim za jednom iluzijom.
Možda učinak religijske zabrane mišljenja nije tako strašan kako ja pretpostavljam, možda će se
ispostaviti da ljudska priroda ostaje ista čak i ako se odgoj ne zloupotrebi za pot- činjavanje
religiji. Ja to ne znam, a Vi to također ne možete znati. Ne samo da veliki problemi ovog života
izgledaju zasad nerješivi nego je i na mnoga manja pitanja teško odgovoriti. Ali priznajte mi da
ovdje postoji osnova za jednu nadu u budućnost, da pred nama možda leži jedno blago koje bi
valjalo iskopati i kojim bi se mogla obogatiti kultura, a da se trud oko pokušaja jednog
nereligioznog odgoja isplati. Pokaže li se taj pokušaj nezadovoljavajućim, bit ću spreman
napustiti reformu i vratiti se ranijem čisto deskriptivnom sudu: Čovjek je biće slabe inteligencije
kojim vladaju njegove nagonske želje.
U jednoj drugoj točki s Vama se bez rezerve slažem. Očito je besmislen pothvat htjeti religiju na
silu i jednim udarcem ukinuti. Prije svega zato jer je to bezizgledno. Vjernik se ne da otrgnuti od
svoje vjere, ni argumentima, ni zabranama. I kada bi to u nekih uspjelo, pokazalo bi se kao odveć
okrutno. Tko je decenij ama uzimao sredstva za spavanje naravno da neće moći spavati oduzmu
li mu se ta sredstva. Da se učinak religijske utjehe smije usporediti s učinkom narkotika na
zgodan je način pokazao jedan postupak u Americi. Tamo se ljudima sada hoće — očigledno pod
utjecajem žena — oduzeti sva podražajna i opojna sredstva i sva sredstva uživanja te ih se u
svrhu obeštećenja prezasićuje strahom od boga. U pogledu ishoda tog eksperimenta također ne
treba biti znatiželjan.
Proturječit ću Vam dakle ako budete ustrajali na zaključku da čovjek uopće ne može bez utjehe
religijske iluzije, da bez nje ne bi podnio težinu života i okrutnu zbilju. Naravno, taj čovjek
svakako ne, taj koga ste od djetinjstva napajali slatkim — ili gorko slatkim — otrovom. Ali onaj
drugi, koji bi bio trezveno odgojen? Možda onome koji ne pati od neuroze i nije potrebna
intoksikacija da bi je prigušio. Čovjek će se u tom slučaju zacijelo naći u teškoj situaciji, morat
će priznati svu svoju bespomoćnost, svoju beznačajnost u vrtlogu svijeta, činjenicu da više nije
središte stvaranja niti objekt nježne skrbi jedne dobrostive providnosti. Bit će u istom položaju
kao i dijete koje je napustilo očinski dom u kojem se osjećalo tako toplo i prijatno. No nije li
infantilizmu suđeno da bude prevladan? Čovjek ne može vječno ostati dijete, on napokon mora
van u »neprijateljski život«. Mogli bismo to nazvati »odgojem za stvarnost« a što se Vas tiče, ne
znam trebam li Vam još otkriti da je jedina namjera moga spisa da upozori na nužnost tog
napretka?
Vjerojatno se bojite da čovjek ovu tešku kušnju neće izdržati. Ipak, pustite nas da se bar nadamo.
Već je to nešto kada čovjek zna da je upućen na svoju vlastitu snagu. Tad on uči da je ispravno
upotrebljava. Čovjek ipak nije posve bez pomoćnih sredstava, njegova ga je znanost od vremena
diluvijala mnogo naučila i njegovu će moć još i dalje uvećavati. A što se tiče velike nužnosti
sudbine, tu pomoći nema, nju će naučiti podnijeti samo predavanjem. Što mu treba varka jednog
veleposjeda na mjesecu od čijeg prinosa ipak još nikada nitko ništa nije vidio? Kao časni
sitnoposjednik na svojoj Zemlji znat će on svoju grudu obraditi toliko da ga ona hrani.
Odvraćanjem svojih očekivanja od onostranog, i usmjeravanjem svih oslobođenih snaga na
zemaljski život, vjerojatno će moći postići to da život svima postane podnošljiv i da kultura više
nikoga ne tlači. Tad će on bez razmišljanja moći, s jednim našim drugom u nevjeri, reći:
Den Himmel überlassen wir
Den Engeln und den Spatzen.

(Nebo prepuštamo
Anđelima i vrapcima.)

»To već zvuči veličanstveno, čovječanstvo koje se odreklo svih iluzija i time postalo sposobno
da svoj život na Zemlji učini podnošljivim. Ja međutim ne dijelim Vaša očekivanja. Ne stoga što
bih bio tvrdoglavi reakcionar kakvim me možda držite. Ne, iz opreza. Mislim, naime, da smo
sada zamijenili uloge; Vi se pokazujete kao zanesenjak koji dopušta da ga zavedu iluzije a ja
zastupam zahtjev uma i pravo skepse. To što ste ovdje prikazali izgleda mi da je izgrađeno na
zabludama koje u skladu s Vašim postupkom mogu nazvati iluzijama zato što dovoljno jasno
odaju utjecaj Vaših želja. Vašu nadu zasnivate na tome da će generacije koje nisu u ranom
djetinjstvu iskusile utjecaj religijskih učenja lako postići željeni primat inteligencije nad
nagonskim životom. Upravo je to jedna iluzija; u toj odlučujućoj točki teško da će se ljudska
priroda promijeniti. Ako se ne varam — čovjek tako malo zna o drugim kulturama — i danas
postoje narodi koji ne odrastaju pod pritiskom nekog religijskog sistema a ipak nisu bliži Vašem
idealu od ostalih. Ako iz naše evropske kulture želite odstraniti religiju, onda do toga može doći
samo posredstvom nekog drugog sistema učenja, a taj bi od početka preuzeo sve psihološke
značajke religije, istu svetost, tvrdokornost i nesnošljivost, istu zabranu mišljenja u svrhu svoje
obrane. Bilo što od toga morate imati kako biste opravdali zahtjeve odgoja. Ali odgoja se ne
možete odreći. Put od dojenčeta do kulturnog čovjeka je dalek, previše bi jadnih ljudskih bića
zalutalo na njemu i ne bi pravodobno došlo do svojih životnih ciljeva ako bismo ih bez vodstva
prepustili vlastitom razvoju. Učenja koja bi se u njihovom odgoju primijenila misliocima bi, u
njihovim zrelim godinama, uvijek postavljala prepreke jednako kao što Vi danas predbacujete
religiji. Ne primjećujete da se neizlječiva urođena mana naše i svake kulture sastoji u tome da
ona nagonskom, misaono slabašnom djetetu nameće odluke kojima je dorasla samo zrela
inteligencija odraslih. Ona međutim ne može ništa drugo zbog činjenice da je sekularni razvoj
čovječanstva sabijen u nekoliko godina djetinjstva i da se dijete može navesti na svladavanje
postavljenih mu zadataka samo posredstvom afektivnih moči. To su dakle izgledi za Vaš 'primat
intelekta'.«
»Sada ne treba da se čudite ako se zauzmem za očuvanje sistema religijskog učenja kao temelja
odgoja i ljudskog zajedničkog života. To je praktički problem, a na pitanje stvarne vrijednosti.
Kako mi u interesu održanja naše kulture ne možemo čekati s utjecajem na pojedinca sve dok on
ne postane zreo za kulturu — mnogi to nikada ne bi postali — kako smo prisiljeni odraslom
čovjeku nametnuti bilo kakav sistem učenja koji u njemu treba djelovati kao kritici nepristupačna
pretpostavka, religijski mi sistem izgleda za to daleko najpogodniji. Naravno, upravo zbog
njegove snage da željama pruži ispunjenje i da utješi, snage u kojoj ste Vi htjeli prepoznati
'iluziju'. U pogledu poteškoća da se dođe do neke spoznaje stvarnosti, pa čak i dvojbe da li nam
je to uopće moguće ipak ne bismo htjeli previdjeti činjenicu da su i ljudske potrebe dio stvarnosti
i to važan dio, takav koji nas se osobito tiče.«
»Drugu prednost religijskog učenja nalazimo u jednoj od njenih osobitosti koja izgleda da Vas
posebno vrije- jeđa. Ona dopušta pojmovno pročišćenje i sublimaciju u kojima se može
odstraniti većina onoga što na sebi nosi trag primitivnog i infantilnog mišljenja. Ono što zatim
preostaje sadrži ideje kojima znanost više ne proturječi i koje ta znanost također ne može
osporiti. Te pretvorbe religijskog učenja koje ste osudili kao polovičnosti i kompromise
omogućuju da se izbjegne pukotina između neobrazovanih masa i filozofskog mislioca i da se
održi ono zajedničko među njima što je tako važno za sigurnost kulture. Tada se ne treba bojati
da će čovjek iz naroda saznati da gornji slojevi društva 'više ne vjeruju u boga'. Vjerujem da sam
sada pokazao kako se Vaš trud svodi na pokušaj da se jedna iskušana i afekti- vno dragocjena
iluzija zamijeni drugom, neiskušanom i indiferentnom.«
Ne treba da me držite neosjetljivim na vašu kritiku. Znam kako je teško izbjeći iluzije; možda su
i nade koje ja podržavam iluzorne prirode. Ali od jedne razlike ne odustajem. Moje iluzije — po
strani od činjenice da nema kazne za onoga tko ih ne dijeli — nisu neispravljive kao religijske i
nemaju sumanuti karakter. Ako bi iskustvo — ne meni, već drugima nakon mene koji jednako
misle — pokazalo da smo se prevarili, onda ćemo se odreći naših očekivanja. Uzmite moj
pokušaj ipak onime što on jest. Psiholog koji se ne vara u tome kako je teško snaći se u ovom
svijetu trudi se da razvoj čovječanstva prosudi u skladu s ono malo uvida koji je stekao
proučavanjem duševnih procesa koji se zbivaju u pojedincu za vrijeme njegovog razvoja od
djeteta do odraslog čovjeka. Pritom mu se nameće shvaćanje da se religija može usporediti s
neurozom djetinjstva i on je dovoljno optimističan da pretpostavi kako će čovječanstvo
prevladati tu neurotsku fazu, kao što mnoga djeca prerastu svoju sličnu neurozu. Te spoznaje iz
individualne psihologije mogu biti nedostatne, usporedba s ljudskim rodom neopravdana,
optimizam neutemeljen; Priznat ću Vam sve te nesigurnosti. Ali čovjek se često ne može
uzdržati a da ne kaže što misli i kao ispriku ističe da se to što je rekao ne izdaie za više nego što
vrijedi.
Moram se međutim još zadržati na dvije stvari. Prvo, slabost moje poziciie ne znači ujedno
jačanje Vaše. Ja mislim da Vi branite izgubljenu stvar. Možemo još tako često naglašavati da je
ljudski intelekt nemoćan u usporedbi s ljudskim nagonskim životom i u tome imati pravo.
Međutim, u toj slabosti ipak ima nešto posebno; glas intelekta je tih ali on ne prestaje sve dok ga
se jednom ne sasluša. Na kraju, nakon što je nebrojeno puta odbiien, ipak postiže svoj cili. To je
jedna od rijetkih točaka u kojima čovjek smije biti optimističan u pogledu budućnosti
čovječanstva, ali ona po sebi ne znači malo. Na nju se mogu nadovezati još i druge nade. Primat
intelekta leži zacijelo na dalekoj, dalekoj, ali vjerojatno ipak ne i beskrajnoj udaljenosti. A kako
će on po svemu sudeći sebi postaviti isti cilj čije ozbiljenje Vi očekujete od Vašeg boga — u
mjeri čovjeka naravno, onoliko koliko to dopušta vanjska stvarnost 'Avayxr) —: ljubav prema
čovjeku i ograničenje patnje, onda možemo reći da je naše neprijateljstvo samo privremeno i
nipošto nepomirljivo. Mi se nadamo istome ali Vi ste nestrpljivi, zjahtjevniji i — zašto da to ne
kažem — sebičniji od mene i mojih istomišljenika. Za Vas bi blaženstvo trebalo započeti odmah
nakon smrti i Vi od njega zahtijevate nemoguće, ne želeći napustiti pravo pojedinačne osobe.
Naš bog Aoyog2 od tih će želja ozbiljiti ono što dopušta priroda izvan nas ali veoma postepeno,
tek u nedogled- noj budućnosti i za novu djecu čovječanstva. Nama koji teško podnosimo život
on ne obećava obeštećenje. Na putu tom dalekom cilju Vaša religijska učenja moraju biti
napuštena bez obzira da li će prvi pokušaj pretrpjeti neuspjeh i bez obzira da li će se prve
zamjenske tvorbe pokazati neosnovanima. Vi znate zašto: s vremenom se umu i iskustvu ništa ne
može oduprijeti a proturječje u koje prema njima dolazi religija posve je očigledno. Ni profinjene
religijske ideje ne mogu izbjeći tu sudbinu sve dok žele spasiti još nešto od utješnog sadržaja
religije. Dakako, ukoliko se ograničuju na tvrdnju postojanja višeg duhovnog bića čija su
svojstva neodrediva i čije su namjere nespoznatljive ostaju one imune na prigovore znanosti, ali
će ih ljudski interes tada napustiti.
I drugo: Imajte u vidu razliku Vašeg i mog odnosa prema iluziji. Vi morate religijsku iluziju
braniti svim Vašim snagama; ukoliko bude obezvrijeđena — a ona je odista dovoljno ugrožena
— tada se ruši Vaš svijet i ne pre- ostaje Vam ništa drugo nego da u sve sumnjate, u kulturu i u
budućnost čovječanstva. Toga kmetstva ja sam, tj. mi smo oslobođen (i). Upravo zato što smo
spremni odreći se dobrog dijela naših infantilnih želja moći ćemo
podnijeti ukoliko se neka od naših očekivanja ispostave kao iluzije.
Odgoj oslobođen pritiska religijskog učenja možda neće promijeniti mnogo u psihološkoj biti
čovjeka, naš bog Aoyog možda nije toliko svemoćan i može ispuniti tek mali dio onoga što su
njegovi prethodnici obećali. Moramo li to uvidjeti, hrabro ćemo se prepustiti toj činjenici. No
interes za svijet i život ipak nećemo zbog toga izgubiti jer na jednom mjestu imamo sigurno
uporište koje Vama nedostaje. Vjerujemo u to da je znanstveni rad u stanju saznati nešto o
stvarnosti svijeta čime možemo uvećati našu moć i u skladu s čime možemo urediti naš život.
Ako je ta vjera iluzija onda smo u istoj situaciji kao i Vi, ali znanost nam je svojim
mnogobrojnim i važnim uspjesima dokazala da nije nikakva iluzija. Ona ima mnogo otvorenih i
još više zakrabuljenih neprijatelja među onima koji joj ne mogu oprostiti što je obesnažila
religijsku vjeru i što prijeti da će je oboriti. Predbacuje joj se da nas je odveć malo naučila i
neusporedivo više toga ostavila u tami. Ali pritom se zaboravlja koliko je ona mlada, kako su
tegobni bili njeni počeci i kako je neznatno razdoblje otkako je ljudski intelekt ojačao za njene
zadatke. Ne varamo li se svi u tome što naše sudove zasnivamo na prekratkim vremenskim
razdobljima? Trebali bismo kao primjer uzeti geologe. Čovjek se žali na nepouzdanost znanosti
govoreći da ona danas proglašava za zakon nešto u čemu slijedeća generacija spoznaje zabludu i
što zamjenjuje novim zakonom jednako kratkoga vijeka. To je međutim nepravedno i dijelom
neistinito. Obrati u znanstvenom mišljenju predstavljaju razvoj i napredak, a ne prevrat. Zakon
koji smo isprva držali bezuvjetno važećim pokazuje se kao poseban slučaj jedne obuhvatniie
zakonomjernosti ili biva ograničen drugim zakonom koji smo tek kasnije upoznali; jednostavno
približavanje istini biva zamijenjeno brižljivo prilagođenom spoznajom koja sa svoje strane
iznova očekuje daljnje usavršavanje. Na različitim područjima još nije prevladana faza
istraživanja u kojoj
se pokušava s pretpostavkama koje se uskoro moraju odbaciti kao nedostatne; na drugim pak
postoji već jedna sigurna i gotovo nepromjenljiva jezgra spoznaje. Znanstveni se trud napokon
pokušalo radikalno obezvrijediti shvaćanjem da on, u vezi s uvjetima naše vlastite konstitucije,
ne može pružiti ništa drugo osim subjektivnih rezultata, dok mu zbiljska priroda stvari izvan nas
ostaje nepristupačna. Pritom se prelazi preko nekih odlučujućih momenata za shvaćanje
znanstvenog rada; zaboravlja se da je naša konstitucija, tj. naš duševni aparat razvijen upravo u
nastojanju da spozna vanjski svijet, dakle da jedan dio svrhovitosti mora biti ostvaren u njegovoj
strukturi; da je on sam sastavni dio onog svijeta koji treba istražiti i da on takva istraživanja
veoma dobro dopušta; da je zadatak znanosti do kraja definiran, ukoliko je ograničimo na to da
pokaže kako nam se, uslijed osobitosti naše konstitucije, svijet mora ukazati; da konačni rezultati
znanosti nisu, upravo zbog načina njihovog postizanja, uvjetovani samo našom konstitucijom
već i onime što je na tu konstituciju djelovalo; napokon, da je problem kakvoće svijeta, ukoliko
se ne uzme u obzir naš opažajući duševni aparat, prazna apstrakcija bez praktičnog interesa.
Ne, naša znanost nije nikakva iluzija. Ali bi iluzija bila vjerovati da možemo negdje drugdje
dobiti to što nam ona ne može pružiti