Mato Lovrak

DIVLJI DJEČAK

PREDGOVOR

Začetnik hrvatske dječje realistične pripovijetke i dječjega

realističnoga romana, omiljeni pisac za djecu, Mato Lovrak u svojem se
»Divljem dječaku« nadahnuo stvarnim seoskim (ne)prilikama.
Alkoholizam razara umove, truje dječja srca, a stalno mu je mjesto
opstanka seoska krčma u kojoj profinjenim i iskušanim metodama
novače sve nove i nove pijanice. Manje krčme, a više kafići (i kvartovski
i seoski) i danas novače mlade i sve mlađe alkoholičare, pa je tema
»Divljega dječaka« više nego suvremena. O mladim alkoholičarima u
današnje vrijeme zbore i statistike, s tim se problemom hrvu sve
europske zemlje, a naša, dakako, nije iznimka. Postavivši svoje likove u
dobro znanu seosku sredinu, Lovrak ih dijeli na pozitivne i negativne.
Premda je ta crta jasna, s obzirom na snagu piščeva izričaja ne umanjuje
vrijednost djela koje bi današnjim čitateljima možda moglo djelovati
pomalo naivno.
Međutim, vrijeme izgubljenih autoriteta, kakvo je današnje, u kojem se
ne prepoznaje važnost učitelja, koju je Lovrak i glorificirao, ne mora biti
i pravo vrijeme za sretno djetinjstvo. Lovrakov je učitelj moralnom
snagom stup društva, oslonac djeci u spoznavanju svijeta. Djelujući u
selu, u krajoliku seoskih livada, šuma, šljivika, učitelj ne utječe samo na
djecu nego i na njihove roditelje. On mijenja svijest, a uz njega su važni
likovi dječaka i djevojčica. Premda su u Lovrakovu djelu svi postupci
usmjereni prema konačnu cilju, snaga riječi sveprisutnoga pripovjedača
natkriljuje zadanosti vremena u kojem je pisac stvarao. Sloga,
vrijednost prijateljstva i druženja neke su od najljepših stranica u
hrvatskoj književnosti za djecu, a ispisao ih je upravo Mato Lovrak. Iako
je u ovom djelu jasna podjela na crno-bijele likove, Lovrakov
optimizam, vjera u humanost i bolje društvo i danas su potreban vapaj
koji bi, osobito mladi, trebali što češće čuti. Put do boljega života
popločan je i spoznajama što ih glavni lik, dječak Luka, dobiva od
učitelja kojem je zahvalan. Jasno izražen, pozitivan autoritet ne djeluje
strano nego bi se o njemu moglo i danas bar raspravljati.
Maja Matković
 PRVO POGLAVLJE

Što se sve događa kad je čovjek

»slučajno« natašte

Nedjelja je ujutro. Dok žene u selu pripravljaju ručak, za koji će biti

kiseli kupus sa suhim mesom i slana gibanica punjena sirom, dotle
muški tumaraju po kući bez posla, upravo smetaju. Gospodara Simuna
poslala žena u šumu da vidi ima li gdje suhoga grabova granja za grašak.
Šimun poslušao ženu i, čudno, upravo se radostan uputio u šumu.
Pošto je on ispao na put, stadoše ženu mučiti tri sumnje. Jedna je, što
Šimun ide radostan u šumu i ništa ne prigovara. Druga je sumnja što
Šimun ne skreće u polje, kraćim putem u šumu, već ide kroz selo. Treća
je i najveća sumnja zbog toga jer Šimun nije htio doručkovati. Odlazi u
šumu natašte kao da ide u crkvu na pričest. Šimunova je žena odlučna.
Ne da se ona mrcvariti sumnjama. Opaše se čistom pregačom, uzme
štap u ruke i pođe za svojim mužem.
Šimun ništa ne sluti. Ide ozbiljno i zamišljeno kao zaposlen čovjek.
Pozdravlja se sa seljacima i motri šljivike koji su prepuni bijelih pupova.
Samo jedan sat da ograne toplo proljetno sunce, svi će milijuni šljivinih
pupova u selu Glogovcu procvasti. Urodit će šljive kao nikad dosad.
Rakija će teći jarcima i potocima.
Eto, ovaj nevini bijeli cvijet sjeti Šimuna da je danas nedjelja. Sjeti ga i
na ono najvažnije kad je on natašte, da je najslađe kroz grlo pustiti
čokanjčić rakije. Zabaciš glavu unatrag, zineš, nagneš, i klokloklokloklo...
Živa žesta poleti, ugrije te, razveseli srce i razveže jezik, a cio svijet oko
tebe odmah je drukčiji, bolji i ljepši.
Šimun se zagrije i pokroči brže naprijed. Iako nema ni prebijene pare
u džepu, on će zaći u krčmu koja je tu nedaleko, u sredini sela Glogovca,
i popit će jedan čokanjčić rakije na dug. Ima, doduše, već stotinu dinara
duga u krčmara, ali dobit će on još na vjeru. Platit će dug metarskim
centom pšenice, koju će uvečer potajno otpremiti krčmaru. Ili će
mlijekom, što ga žena svaki dan šalje krčmaru za mljekaru, platiti taj
dug.
Ali jao! Ako dozna i kad mu dozna žena za to, svađat će se s njom
možda tri dana i tri noći, a morat će je i istući da napokon zašuti. Bit će
sramote! Ne! Bolje je da prođe pokraj krčme i da se na nju i ne osvrne.
Eh, to bi lako bilo, da gospodar Šimun nije natašte! Ovako sada upravo
mora, jer on je natašte. Inače, ne bi se navraćao. Ne bi, ne!
Najljepša kuća u selu, zidana, gradska, pod crvenim crijepom, to je
krčma. Upravo ako i nećeš, ona te vanjštinom mami da je moraš vidjeti,
moraš se na nju osvrnuti, moraš stati da je pogledaš, da zaviriš kroz
prozor i da odškrineš vrata. A kad si već odškrinuo vrata, onda i uđi, pa
“sjedni za sto kao čovjek, popij nešto i porazgovori se s ljudima kao
čovjek”.
Tako i Šimun govori sam sebi kad je ugledao lijepu kuću na stotinu
koraka pred sobom. Ali onda ga opet uhvati od glave do pete strah pred
većim dugom, pred ženom i sramotom, jer on znade to: kad on, Šimun,
odškrine vrata na toj čarobnoj kući, onda on i uđe, i sjedne za sto, i
prilijepi se za njega, i ne može se od njega otkinuti sve dotle dok ne
padne pod njega na pod mrtav pijan.
Zato danas neće! Nikako neće, pa makar gospodski prozori krčme
namiguju, pa makar se krov tako zamamno crveni! Šimun neće unutra!
Pruži duge korake i grabi putem kao poplašen. U unutrašnjosti njegovoj
biju se bojevi. Strašno se biju dvije jake vojske. Jednu vodi Da, drugu
vodi Ne. “Da” se zove još i “Uđi”! “Ne” se zove “Ne ulazi”! “Da” urla da
oglušiš: “Šimune! Odškrini samo vrata! Pa, ti si natašte, čovječe!” “Ne”
grmi kao grom kroz gorske klance: “Ne idi nesretniče! Opit ćeš se kao
svinja! Past ćeš pod sto! Bit će opet bruke, sramote, tučnjave,
glavobolje, duga i duga!”
Još je pedeset koraka do krčme. Gospodska kuća kao da pruža ruke za
prolaznicima i grabi ih u zagrljaj. Iz nje struje nadaleko neodoljivi neki
mirisi. Strašan boj se bije u duši Šimunovoj. Vojskovođe urlaju. Urlik se
čuje do neba, ali Šimun kao da ih sve nadvikuje: “Ja, Šimun iz Glogovca,
ipak neću ići po granje, nego ću navratiti u krčmu, jer sam — natašte!”
— “Lažeš sam sebi!” veli mu tu pred njim neko prozirno biće, neka
utvara koja tako pred njim kroči i drzovito ga gleda u oči. Šimun se
razbjesni i pograbi je za gušu da je udavi. Prozirno biće ne može ugušiti,
ono i dalje govori točno u korak: “Ne-sret-ni-če! Ti lu-đa-če! Desna -
lijeva! Desna - lijeva! Jedan, dva - tri, četir! Nisi ti slučajno natašte! Htio
si biti natašte. Misliš na krčmu dan i noć! Jedan - dva! - Jedan - dva!
Desna - lijeva! Šimune, čuvaj se duga, svađe, sramote! Jedan — dva!
Jedan - dva! K’o svinja pijan! Jedan - dva! Ne daj se Šimune! Pro - past!
Desna - lijeva! Jedan — dva! Brže! Brže! Brže! Šimune, marš! Marš! Jen,
dva! Jen, dva! Jen, dva! Tako! Hop! Hop! Još brže! Krčma je tu! Ne osvrći
se! Junače, stegni srce! Stisni zube! Haj! Haj! Prošli smo pokraj kuće!
Prozirno biće ispred Šimuna sja od sreće, smješka se, grabi ga za ruke i
vuče dalje, samo dalje... Ali, avaj! Iza Šimuna, na krčmi, otvaraju se
vrata. Odande se čuje glas:
- Dobroj’tro, Šimune! Stoj!!!
Riječ “stoj” probi Šimunove grudi kao metak iz puške. Metak izleti van
i pogodi prozirno biće usred čela. Biće se raspline i nestade ga. Šimunu
se zacrni pred očima, a onda se naglo zaustavi kao ukopan.
- Kuda ćeš, Šimune? - pita krčmar s vrata svoje krčme.
- Idem u šumu tražiti - granje za grašak.
- Pa zar se nećeš navratiti malo na razgovor?
- Neću... Ne mogu... Ne smijem...
- Zar te žene strah?
- Ah, kakve žene! Duga i sramote.
- Hajde unutra, Šimune, ja plaćam čokanjčić rakije.
- Ne! Ne! Nikako neću!... Moram u šumu!...
- Pa, Šimune, kako da kažem, eto, do šume je daleko, a ti si sigurno
natašte?
- Jest, jest, natašte sam... Pravo kažeš,... a... ali...
- Pa, kad je čovjek natašte, što može biti bolje od čašice rakije koju
još drugi plati?! Ajde, ne budali, nego se vrati i uđi.
- Pa kad je već tako, vratit ću se, ali samo na časak, dva...
- Tako je. Pa i ne mislim ja da se k meni preseliš i da umreš kod
mene!... - govori krčmar lukavo i suče debele brkove.
Šimun se vrati i - taman htjede da zakorakne na prag, ali mu put
presiječe žena koja se tu stvori tako iznenada i neočekivano kao da je
pala s oblaka. Stade ona pred vrata, digne štapinu i kriknu:
- Ideš li, grešniče, da se pričestiš?!... Nećeš unutra Šimune, nego
preko mene - mrtve!
- Ne laj, ženo, idi kući i uzmi kuhaču u ruke! Hoću da se malo s
ljudima porazgovorim. Popit ću samo čašicu. Platit će krčmar. Ne pravi
tu sramote.
Uzaludno je Šimun ženu uvjeravao kako će biti samo kratko vrijeme u
krčmi i kako neće ništa trošiti. Žena se ne da s vrata. Neka je ubije, ali
živa ga ne pušta. Ali, prije nego je ubije, ona će se ovom štapinom
braniti. Dosta je njoj muke i nevolje u životu. Ona će raditi, a Šimun će
sve zapiti. Krčmar će, tobože, platiti. Laže! On hoće da ga namami, a kad
mu rakija zavrti mozgom, opit će ga i zapisivati dugove na crnu ploču.
Ona i djeca radit će i obogaćivati već ionako prebogatog krčmara.
Žena galami i prijeti štapinom. Smiju se gosti u krčmi, djeca se kupe
ispred krčme. Šimun popušta. Opsuje ženi nešto gadno i potuljene glave
skrenu preko polja u šumu radi granja za grašak. Žena njegova sišla s
praga i stoji sa štapom ispred krčme. Čeka tu na straži. Nije još sigurna
da se Šimun neće vratiti. Stajala je, stajala tu neko vrijeme, a onda se
vrati kući.
Kad je bila pred prvom seljačkom kućom, otvore se golema vrata na
krčmarevu dvorištu. Začu se iza njih:
- Asa! Asa!
Na te riječi istrči krčmarev pas, kao tele velik, strašan kao ris, jurnu za
Šimunovom ženom, i u tren oka joj podere suknju i ugrize za bosu nogu.
Žena vrisne i okrene se zaprepaštena. Zamahne štapom, ali prekasno je
bilo. Pas je pobjegao. Žena potrči natrag. Razderana i krvava suknja
vuče se putem. Žena htjede u krčmu, ali nije dospjela. Pred kućom je
dočekao krčmarev sluga. Pograbio je za ruke. Oteo joj štapinu i bacio
preko plota u krčmarevo dvorište. Jaki sluga joj skrsti ruke na leđima i
gura je naprijed putem, udarajući je nogom odostrag. Žena je vikala,
psovala, plakala osramoćena, uvrijeđena i ranjena, ali je bila preslaba
da se othrve sluzi. I djeca su za njima trčala. Žene i muškarci
promatrahu jutarnji nedjeljni prizor sa svojih prozora i plotova. Žena je
vikala. Sluga je psovao. Djeca iza njih su dizala graju. Žene susjede
dovikivale su se preko puta. Podigla se galama kao na sajmu.
Ali, najednom cijela ta vika prestade kao presječena. Iz školskog
dvorišta ispade učitelj. Lijep, crnomanjast mlad čovjek od dvadeset i pet
godina.
- Pusti ženu! - zaprijeti on sluzi. Sluga je pusti, promrmlja kroza
zube “dobar dan” i vrati se. Žena zahvali i ode. Pred učiteljem stoji oko
desetero djece. Zinuli od iznenađenja. Gledaju oni svoga učitelja, gleda
on njih. Ipak se on prvi trgne:
- No, dobro jutro, dragi moji!
- Dobro jutro! - rekoše sada djeca postiđena.
- Zar opet krčma?
 - Da! - potvrde djeca. Među njima je jedan najmanji. Slavko mu je
ime. Ide u prvi razred. On se nasmiješi učitelju i pristupi mu. Učitelj mu
obujmi glavu. Htjede nešto reći, ali ga prekine buka iz krčme. Ondje se
bučno otvorio prozor. Na njemu se pojavila debela krčmarica. Učitelj
privinu malog Slavka k sebi i pokrije mu rukama uši da mali ne čuje.
Krčmarica viče:
- Učili ste škole, veleučeni gospodine, pa napišite Šimunovoj babi
tužbu. Tužite krčmara! Ali se on ne boji ni babe ni vas, ni vaše tužbe!
Krčmar ima svu gospodu u svom džepu! Muža moga pozna cijeli svijet!...
A vi, kad nemate drugoga posla, čuvajte babe po selu! Ha! Ha! Ha!

DRUGO POGLAVLJE

Kako je proslavio pobjedu

Luka klempavog uha

Dvanaestogodišnji slugančić, pastir Luka klempavih ušiju, sitne glave,

mršavog visokog tijela, tankih i dugih nogu i ruku, reče na putu pred
školom, kad je djecu učitelj ostavio:
- Ja ne moram učitelja slušati. Ne idem u školu. On meni ne može
zapovijedati. Vi idite kući, ako hoćete i morate, a ja idem pred krčmu.
Luka ostavi djecu, pruži duge i tanke noge pa potrči prema krčmi.
Ostala se djeca sakriše ispod plotova pa šćućureni potrčaše za njim.
Pred krčmom su opet svi. Čarobna je ta kuća i za djecu. Visoka
zidanica, na njoj golemi prozori s ukrasima. Kuća je dugačka i široka
kao pet seljačkih. U njoj se nalazi mnogošta što privlači! Na jednom je
stolu gramofon, iz kojeg pjevaju i govore ljudi kao da su živi. U krčmi je
mnogo ljudi! Svašta pričaju. Vesele se, smiju, a i potuku. Krčmar jedini u
selu ima kuljav trbuh i na njemu debeo zlatan lanac. Na lancu je u džepu
skrivena prava pravcata zlatna ura. Krčmarica jedina u selu ima velike
zlatne naušnice, male brkove i tri zlatna zuba. Krčmar ima dva sina u
gradu na školovanju. Slabo uče, ali krčmarica ipak tvrdi da će oni
postati advokati.
Slugančić Luka, klempavih ušiju, odškrinu vrata i zaviri u krčmu. Na
ulici se začuje iz krčme živ žagor i buka. Luka uđe u krčmu, a za njim još
nekoliko djece. Stadoše najprije u kut uz vrata, a poslije se razmiliše po
krčmi i pretražuju kutove, ispod stolova i po praznim stolovima. S poda
su kupili otpatke cigareta i spremali ih u džepove. Na stolovima nađoše
na dnu čašica i bočica ostatak rakije, i to popiše.
Krčmar ih je puštao da pretražuju, kupe i piju. Ne tjera on nikoga iz
svoje kuće, pa ni djecu. U krčmu ima pravo svatko navratiti. Visoki
gospodin i razbojnik, bogataš i prosjak, zdrav i bolestan, cigan i skitnica,
ušljiv i svrabljiv, starac i dijete. Za sve je krčmar krov i utočište. Glavno
je da sjedne za sto, da ima novaca i onda neka zahtijeva. Na svačiji
zahtjev krčmar s kuljavim trbuhom skače i dvori.
Luka klempavih ušiju nema novaca. Djeca druga isto tako. Krčmar ih
ipak ne tjera van. Voli on da se oni kupe oko njega od djetinjstva pa da
zavole krčmu. Tako odgaja podmladak za sebe.
U krčmi je tog jutra sjedilo već nekoliko dobrih gospodara. Svi su bili
natašte i dobro ih ugrijala rakija; tako dobro da je jedan neprestano
štucao i pijuckao. Drugi je stalno i nepotrebno nos brisao. Treći je pao u
rodoljubni zanos i svaki čas kliktao: “Živjela domovina!” Poslije toga
otpjevao je rodoljubnu pjesmu i za vrijeme pjevanja sam je službeno i
svečano stajao kraj stola s čašom u ruci. Četvrti je prigovarao ovim
pjesmama i pozivao ga da s njim zapjeva bećarsku pjesmu. Kad onaj nije
htio, raspjevao se ovaj sam tako kreštavim glasom da to urlanje nije ni
sam krčmar mogao slušati. Prigovorio mu je pa se posvadiše. Pjevač je
bio strašno povrijeđen te je krčmaru predbacio da se od njegovih
krvavih dinara bogati, kuljavi, grade kuće, kupuju palače u gradu i
školuju sinovi za veliku gospodu.
Krčmar se ražestio i nije mu više dao piti. Pjevač je sada popustio.
Molio je krčmara za oproštenje i ljubio mu ruke. Kad je došla krčmarica,
poljubio je i nju u ruku i u lice, a ona je onda svima održala govor:
- Dok nas nije bilo u Glogovcu, svi ste bili prosjaci i niste živjeli kao
ljudi. A sada, vidite mene, vidite moga muža, pa se u nas ugledate. Vidite
moje lijepe gospodske sinove, pa i vi želite da vam djeca idu u škole i da
se pogospode. Vidite lijepu kuću, staje naše i svinjce. Vidite naš vrt, da
ga ni car ljepšeg nema! Vidite naš voćnjak, naš pčelinjak, naša polja i
livade. I vi biste tako htjeli. Gledate to, pa se učite. Čujete od moga muža
pametnu riječ. Vaše žene slušaju moj savjet pa ste se već uljudili. A što
je glavno, kupujemo mlijeko vaših krava, a što ste radili prije s njim, dok
nas nije bilo? Bacali ste ga svinjama u kopanj!
Svi su poskakali na noge i kliktali:
- Tako je!!! — I jedan, koji je od rakije promucao, skočio je na noge i
mucao: - Tak... tak... tak... tak... tako je!
Krčmarica i svi ostali čekali su ga dok je istaktao, a onda je ona
nastavila:
- Ako budete nas obilazili, muža mog, mene i moje sinove slušali, bit
će svima dobro. Glogovcem će poteći med i mlijeko!
Svi opet skaču i urlaju od oduševljenja. Mucavi je opet taktao:
- Tak... tak... tak... - Onaj što štuca sretno je kriknuo i prestao štucati.
Rodoljubni i bećarski pjevač zagrliše se i zaurlaše jednu vruću
rodoljubnu pjesmu. Krčmarica ih sve nadvikuje:
- Ja bih vas zastupala! Ja bih bila poslanik! Ja bih trebala biti
ministar! Pa da vidite što bi bilo od ušljivog i smrdljivog Glogovca!
Ovo posljednje pijane je seljake zahvatilo kao vihor. Krik oduševljenja
potrese prozorima. Dva pjevača zapjevaše najsvetiju rodoljubnu
pjesmu.
To im nije bilo dosta, nego se uhvatiše u kolo. Krčmar je navio
gramofon. Ljudi zaplesaše udarajući teškim cipelama tako silno da se
sva kuća tresla.
Luka klempavog uha i druga djeca upotrijebiše zgodu i stadoše
haračiti po stolovima. Kupe cijele cigarete, žvaču zemičke i piju rakiju.
Za polovicom zemičke posegne Luka rukom. U isto vrijeme uhvati i
Petar. Stadoše se otimati, natezati, pljuskati, čupati za kose i uši, i tako u
borbi dođoše usred krčme pa se pograbiše hrvači ukoštac. Pijani plesači
prestali igrati. Gramofon zamuknu. Svi motre dva dječaka koji se bore
mišicama, zubima i noktima. Pijani ih ljudi bodre, zadirkuju, jače im
raspiruju mržnju i uživaju. Krčmarica ih razdražuje. Krčmar pazi da
hrvanje bude viteško. Ne dopušta da se grizu, da kopaju oči i da jedan
drugome podmeću nogu. Pobjedniku obećava zemičku, komad salame,
čokanjčić rakije i cigarete.
Razjareni se dječaci hrvu kao pobješnjeli. Usta im se pjene, znojni su,
izbuljenih očiju, dašću. Eh, da je Luki stisnuti Petra za grkljan! Eh, da je
Petru Luki odgristi klempave uši! Gledaoci padoše u vatru pa viču:
- Haj! Haj! Ne daj se! Drži se!
- Treba zaraditi zemičku i salamu! - nadvikuje ih krčmarica.
Onda jedan i drugi dječak osjete kao da će umrijeti. Toliko su se već
izmučili. Petar skupi preostalu životnu snagu i stisnu Lukina mršava
rebra tako jako kao da će prsnuti poput koša od pruća.
- Jao! - vrisnu Luka i kao da je narastao još jednom tako dug,
zamahne posljednjom snagom, smota Petra poda se i klekne mu na prsa
s oba koljena.
Svi zagrajali i povlađuju Luki. Krčmarica je bila osobito vesela. Govori
kroz smijeh:
- Luka klempavih uha je jači, a velim, i pametniji, premda nije išao u
školu. Juh, kad učitelj dozna za ovaj dvoboj, tužit će nas. Ha! Ha! Ha!
Ništa drugo i ne radi u školi nego djecu huška protiv krčme; ako ne
prestane sa svojim propovijedima, zakrenut ćemo mi njemu vratom.
Bilo je moćnijih, jačih i silnijih od njega, a mi smo svima njima slomili
šiju. Pokorili su se oni i postali sitniji od makova zrnca. Ovdje je novac,
ovdje je sila! On vlada!
Svi se u krčmi nasmijali zlurado, a mucavac je ustao, ljulja se i pita
krčmaricu:
- Gos... gos... gos... gos... gospođo, a š... š... š... š... što učitelj ima pr...
pr... pr... pr... pr... protiv vas?!
- Što ima, čovječe božji! Pa govori on pred svakim, pred djecom, i na
svakom mjestu da je naša kuća u selu kuća otrovnica, da vas mi
trujemo, da vas ubijamo, da vas upropaštavamo! Ovo pivo nije njemu
slatko. Ova rakija nije za njega okrepa i utjeha. Sve je to njemu otrov. Ja
nisam gospođa. Ja sam trovateljica u Glogovcu...
- Tro... tro... tro... tro... trovateljica! - mucao je u čudu mucavac. Ostali
škrgutaju zubima, lupaju po stolu šakama da čaše skaču u zrak i viču:
- Ne tiče ga se! Trujemo se za svoje! Ne prosimo od njega dinar!
Dolje s njim! Nećemo ga! Nećemo ga! Hoćemo takvog koji će s nama
sjesti i piti! Bilo je takvih! Živjeli takvi!
- Pustite vi njega nama. Ne brinite se! — vikala je dalje krčmarica.
— Lako ćemo mi s tim trezvenjakom. Ili će se on ovdje u krčmi s vama
zajedno trovati, ili će iz Glogovca seliti... Imamo mi poznanstva. Imamo
mi prijatelja! Imamo mi veza! Veleučeni trezvenjak će ili u krčmu ili iz
Glogovca!
- Živjela gospođa! - kliknu pijani i traže novu rakiju. Mucavac, iako
pijan, razmišlja i sam sebi govori:
- Trez... trez... trez... trez... trezvenjak. Nije li tako krčmarica kazala?
Jest, upravo tako. Dak... dak... dak... dak... dakle ima i takve gospode!
Dok su se odrasli ovako zabavljali, nisu primijetili da je mali Petar
plačući otišao i na vratima zaprijetio Luki da će mu se osvetiti nožem.
Kad se krčmarica bunila protiv učitelja trezvenjaka, prvi je mali Slavko
izišao iz krčme, a za njim i ostali. Ostao je jedino pobjednik, slugančić
pastir, dječak Luka, klempavog uha. Krčmar mu je dao zemičku, salame,
dvije proste cigarete i decilitar rakije. On je sjeo za jedan sto. Jeo je, pio
rakiju i pušio. Osjećao se velikim, jakim, svojim i dobio želju da i on
lumpa kao odrasli. Bećarski i rodoljubni pjevači dovukli su dečka za
svoj sto i opili ga još jednom bočicom rakije. Kad je Luka zapalio drugu
cigaretu i uvukao dim u pluća, problijedio je na smrt i povratio zemičku,
salamu i rakiju pod sto. Htio se dignuti i izaći van na zrak, ali nije
mogao. Krčmarica ga uze u naručaj i odnese u dvorište, odatle u štagalj i
tu položi na sijeno. Rekla je Luki: - Spavaj! A kad se ispavaš, odlazi
preko vrta svom gospodaru.
Luka, klempavih uha, ostade sam na sijenu. Krov na štaglju okretao
mu se. U nekakve je dubine tonuo. Utroba ga je sva mučila. Jaukao je od
bola i jaukao tu na sijenu, daleko od ljudi. Napokon se smirio i zaspao.

TREĆE POGLAVLJE

Što se sve može dogoditi kad

pseto ne pije rakiju

Poraženi Petar, pun mržnje, nagovori malog Slavka i ostalu djecu da

otrče do Lukina gospodara i da ga tuže kako pije u krčmi. Svi su pristali
i tužili Luku. Gospodar njegov uzrujao se, mnogo je i prosto psovao i
motao se uzrujano po kući. Stao je nogom mačku na rep. Očepio psetu
nogu. Dreče životinje, on psuje. Sve više i jače psuje, jer se već svađa i sa
ženom. Muž tvrdi da je slugančić Luka tuđe siroto dijete bez oca i majke
koje se doskitalo k njima i da su oni dužni brinuti se za njega kao za
svoje rođeno dijete. Žena bijesna odgovara:
- Lažeš! Brineš se za njega manje nego za pseto u kući. Ne pitaš nikada
je li gol, bos, ozebao, gladan i žedan. Tjeraš ga na težak posao kao da je
već odrastao za vojsku. Goniš ga bosog na pašu sa stokom kad je najveći
mraz... Drugo je nešto na stvari. Ti jutros nisi doručkovao. Natašte si.
Vuče te krčma u svoj zagrljaj. Misliš samo na nju. I sad ti je dobro došlo
ovo s Lukom, i ti, tobože zabrinut gospodar za svoje služinče, moraš u
krčmu. Idi! Samo idi! Ali velim ti ovo: Ideš li ti, idem i ja!
Tako žena, a muž njoj odgovara sve žešće i prostije. Pravi pakao u
kući, sve dotle dok Lukin gospodar nije izišao iz kuće, tresnuo vratima i
uputio se u krčmu.
Ovdje on napade krčmara i krčmaricu i pita gdje je Luka. Krčmarica
slatko odgovori:
Davno je već otišao, a njegov zlatni gospodar došao. Dobro došao!
Dobro došao!
Lukin gospodar ne popušta. Stoji kod jednog stola, udara šakom po
njemu i prijeti tužbom što krčma opija djecu, tuđu sirotu djecu bez
roditelja! Lukin je gospodar tu vikao sve dotle dok k stolu nije prišao
krčmar s decilitrom rakije koji je bučno prilijepio na sto:
- Sjedi, gospodaru, kao čovjek za sto! Ne bježim ja od krivnje. Hajde
da razgovaramo o tome kao ljudi. Ali prije svega popij ovo. Okrijepi se,
jer si sigurno ionako - natašte!
Lukin se gospodar smirio. Za pola sata pio je već četvrti decilitar
rakije, a sve je krčmar u dug zapisivao. Poslije četvrtoga decilitra došla
mu je žena u krčmu, i to u svetačkom ruhu, sva nakićena i udešena kao
da ide na svadbu. Sjela bez riječi za sto k mužu. Krčmar je donio na sto
još jednu bočicu. Nakon druge polovice sata razvezao se ženi jezik, a
poslije toga zapjevala je sa svima u krčmi, i tako je krčmar mogao
slušati pjevački zbor koji je krivo pjevao, kreštao, i tako uši parao. Zbor
nije samo pjevao nego su mu se članovi i čas grlili, čas ljubili. Jedan je
razbijao o pod čašice i bočice. Krčmar se zbog toga nije ljutio. On je
zapisivao u dug dvostruku cijenu za svaku razbijenu čašu.
 Iz krčme se orilo veselje i raspojasanost. Prolaznici su zastajkivali i
provirivali kroz prozore i vrata. Djeca su napunila krčmu. Ciktala su od
iznenađenja i radosti promatrajući pijane i pobenavljene odrasle ljude.
Odrasli, već slinavi, hvatali su djecu po krčmi i silom ih opijali rakijom.
Samo se na jedan čas prekinulo raspojasano lumpanje. Vrata na krčmi
malo se otvorište, a kroz njih proviri zabrinuta i mala glava Slavkova
pseta Šarka. Obijesna djeca silom ga povukla unutra, iako se on nećkao i
odupirao da uđe u krčmu.
- Decilitar rakije za ovo pseto, krčmaru! - viče jedan pijanac.
- Moj Šarko ne pije! - skoči mali Slavko u obranu i obujmi malu
glavu svoga pseta. Šarko je zahvalno treptao očima svom malom
gospodaru kao da govori: Hajde, mali i dragi gospodaru, odavde! Bježi!
Izađi na zrak! Idemo zajedno preko polja, livada i šuma. Bježi iz ove
smradne kuće! Vodit ću te dolom i gorom. Hvatat ću ti ptice prepelice,
brzonogog zeca, žutu lisicu i velikog jelena... Bježi odavde, mali
gospodaru!
Pijanac ne zna za milost. Dere se:
- Ja sam platio rakiju i pseto će je popiti!
- Neće! On ne pije! On ne pije!! - vrišti mali Slavko, ogrli svoje drago
pseto i odluči ga braniti od rakije, pa makar se s nekim morao potući i
izgrepsti mu lice. Pijanac tetura s rakijom prema Slavku i njegovu
Šarku. Urla:
- Daj ga ovamo! Otvaraj mu gubicu!
Svi pijanci zaurlali kao podivljali:
- Otvaraj gubicu! Otvaraj gubicu!!
- Ne! Ne! Ne dam Šarka! - vrišti Slavko, klekne pred pseto, obujmi
mu glavu i zagnjuri je na svoje grudi. Pseto podvinulo rep, capka na
mjestu i cvili tužno u čvrstu zagrljaju svoga malog gospodara. Pijanci i
djeca opkoliše Slavka i njegovo pseto. Krčmar i krčmarica su neveseli.
Nešto šapću.
Mali Petar viče Slavku:
- Pusti pseto! Neka pije! Neće mu biti ništa!
- Ne puštam! Nee piti! Ne dam! Ti dovedi svoje pseto! Kad tako
govoriš, ti si mrcina!
- Tko je mrcina, zar ja?! - nakostriješi se Petar, i nasrnu na malog
Slavka i stade ga čupati za kosu i grabiti za uši, a Šarka buba nogom u
trbuh. Slavko se ne može braniti, jer neće pustiti gubicu Šarkovu da ga
opiju. Bori se samo jednom rukom i nogama. Plače i vrišti kroz guste
suze:
- Jesi, jesi, Petre, mrcina! Sram te bilo! Pusti moga Šarka i mene na
miru! Dovedi svoje pseto pa mu lijevaj rakije u gubicu! Ja svoga ne dam!
Ne dam!
Pijanci se cerekaju i plješću. Pijanac rakijom po zraku vitla, ljulja se
kao da će na nos pasti. Urla:
- Otvaraj pseću gubicu!! Otvaraj, ili ću te...
Krčmar i krčmarica su zabrinuti. Nešto se užurbano dogovaraju. Petar
navaljuje, a mali se Slavko brani samo jednom rukom i nogama. A
Šarko? Strahovito se uznemirio pa cvili sve jače i otimlje se iz željeznog
zagrljaja svoga maloga gospodara. Što bi Šarko htio? Da pobjegne? Ili da
brani svoga malog gospodara? Ne zna se, ali se vidi da on dugo neće biti
u tom zagrljaju. Cvili, odupire se nogama o pod i - iščupa glavu iz
Slavkovih ruku.
- Šarko!! - vrisnu Slavko, ali ga Petar bubnu šakom u prsa i on se
sruši poleđuške na pod.
- Hura!! - zaurlaše pijanci. - Lijevaj mu rakiju u gubicu!!
Šarko još cvili i njuši uplakanog svog malog gospodara na podu. Sad
zacvili najjače, zatrči se na Petra i ugrize ga za nogu.
- Joj, majko moja!! - zavrišti Petar i odšepesa s ranom na nozi.
Pijanci dižu paklenu galamu: - Udri ga bočicom po glavi!!!
Pijanac zatetura prema Šarku. Pseto skoči i ugrize ga za ruku. Pijanac
zastenje, a rakija mu padne iz ruku, boca se razbije, a rakija razlije.
Krčmar ne bilježi ovu razbijenu bočicu, nego skida sa zida lovačku
pušku, jer on ima dozvolu za nošenje oružja i ide s njom s gospodom u
lov.
Djeca i neki pijani poskakali od straha pred puškom na stolove.
Krčmar grmi:
- Bježite! Ubit ću pseto! Ono je bijesno!
- Ubij ga! Ubij ga! - urlaju pijanci.
Mali Slavko skoči s poda kao izbezumljen:
- Ne!! Ne pucajte!!! Nije bijesan!!!...
- Bježi, mali, pucam!!
- Ne dam ga! - Slavko ogrli Šarka. Krčmar nišani psetu u stražnjicu.
Krčmarica viknu:
- Ne pucaj, čovječe, ubit ćeš dijete!!!
 - Ne boj se! Dobar sam nišandžija!
- Ne! Ne!! Ne! - vrišti mali Slavko kao izbezumljen i vuče Sarka k
vratima krčme.
- Pucam! - vikne krčmar.
- Ne!!! - vrisne Slavko. Krčmarica udari po kundaku puške.
Brrrrrrm!!!... Prasne pucanj. Zazveketale boce, zatresli se prozori i
zidovi. Sačma iz puške sasula se u strop. Komad stropa pade na pod.
Gore ostala rupa. Krčmar veli ženi:
- Eto, pokvario sam tvojom krivnjom strop. Imat ćemo troška! -
Žena ga tješi:
- Lako je za taj trošak. Platit će to ovi! - pokaza na pijance. - Bolje je
taj trošak pretrpjeti nego da si ubio dijete ili ga ranio. Zamisli taj trošak,
dok bi se kao nevin izvlačio iz svih neprilika...
Iznenađene pijance ohrabri krčmarica. Sve ih je ponovno posadila za
sto pa sjela i ona s njima lumpovati. Sama je donijela na svoj račun litru
rakije. Djece više nije bilo u krčmi. Uplašiše se od puške i pobjegoše.
Mali je Slavko kod kuće. U svom dvorištu. Još je uplakan. Dala mu je
majka dva komada slane i masne gibanice punjene sirom. On ih nije
pojeo sam. Jedan komad jede on, a drugi njegov Šarko. Pseto se slatko
oblizuje i gleda maloga gospodara očima punim vjernosti, odanosti,
topline i maše repom.

ČETVRTO POGLAVLJE

Pitanje je bi li žena osvijestila

muža batinom

Kad je u krčmi opalila puška, svi su seoski psi u blizini krčme zalajali,
guske se uzgakale, vrapci prestrašeni odletjeli, a Luka klempavih ušiju
na krčmarevu sjeniku prenuo se i otvorio oči. Začuđen motri gdje se on
to nalazi. Uspravlja se i sjeda na sijeno. Sad se tek sjeti svega, i ne
znajući da su mu u krčmi gospodar i gospodarica, spusti se sa sijena
dolje i otvori vrata. Golemi krčmarev pas opazi ga i bijesno zalaja. Sreća
je što je vezan, jer bi ga rastrgao. Luka potrči iza štaglja, zađe u vrt,
preskoči plot i potrči poljem prema livadi. Livadom vodi uska staza.
Njom će on, da ga ne vide ljudi i djeca, do kuće svoga gospodara.
Upravo htjede zakoračiti na livadu kad ga užasan prizor toliko
iznenadi da je na mjestu stao kao ukopan. I, dogodilo se sada što mu
drago, on se ne može ni maknuti. Tamo od šume, preko livade, juri
čovjek, juri Šimum. Ne trči on, kako čovjek trči. On grabi nogama kao
pomahnitao. Ne pazi kuda staje. Bubne nogom u jarčić pun vode. Voda
prska na sve strane, ali njega ništa ne zaustavlja. Šešir je izgubio u
divljem bijegu. Kosa mu vijori, oči su izbuljene, staklene, blijed je i bez
kapi krvi.
Šimun ne vidi slugančića Luku kraj sebe. On grabi nogama pokraj
njega i protrča kao vjetar. Kao da ga zmaj iz priča hvata i kani
proždrijeti. Kao da ga gone razbojnici noževima. Kao da ga vitlaju
utvare iz najtežeg i najstrašnijeg sna. Šimun upravo leti. Eno ga već
grabi dugim nogama uzbrdo, ne svojoj kući već krčmi. Luka se
skamenio. Ali, kao da odande od šume nešto strašno huji: huuu- uuu...
Zar će Šimun nemanima pobjeći, a on, Luka, ostati da ga prožderu?! Uh!!
Strese Luku groznica od straha. Poslije groznice upali ga vrućina i stroj
se napne za pogon. Luka grabi svojim suhim i dugim nogama isto tako
kao i Šimun. Klempave uši kao da se raširiše poput jedra na jedrilici i on
osjeća kao da ga noge i ne nose, već kao da ga vjetar tjera prema krčmi.
Gospodar Šimun preskače krčmarev plot. Gazi lijepo uređen vrt. Lomi
nježno proljetno cvijeće. Luka radi isto tako na nekoliko koraka iza
njega. Sad se ispriječio visoki štagalj. Šimuna i Luku tjera takav strah da
se činilo i štagalj će preletjeti. Ipak — nisu. Našli su se u dugom
krčmarevu dvorištu. Skaču preko ustrašenih gusaka, staju patkama za
vratove, odbacuju male žute piliće kao loptice. Golemi krčmarev pas
zanijemio pred ovim vilenjacima. I njega je nekakav strah natjerao da
šuti i da se zavuče u pseću kućicu.
Šimun je u krčmarevoj kući još u onom zaletu kao vjetar. Vrata na
hodniku ne otvara kvakom, već ih gurnu svom žestinom. Vrata se s
treskom razvališe. Krčmarica je ciknula, a pijanci svi zinuli. Šimun pada
na klupu iza jednog stola blijed, izobličen, znojan, mokar i blatan. Nisi
mogao ni pet nabrojiti, a isto tako kao vjetrom gonjen pade i Luka na
jednu klupu.
- Što je?! Što je? Što se dogodilo? - pitaju krčmar, krčmarica, pitaju
pijanci. Luka ne zna, sliježe ramenima i teško diše, a Šimun je zanijemio.
Ne sliježe ramenima kao Luka. Ne trepće ni očima. Ne miče ustima.
Očima staklenim i izbuljenim samo kruži po krčmi, a diše kao da će
umrijeti: A-ha, a-ha, a-ha..., a-ha...
Svi u krčmi pokušavaju ga dovesti k svijesti. Ispituju ovako, ispitaju
onako, ali Šimun još ne govori. Usta su mu modra i ukočena. Širi
nozdrve i diše kao da se davi: A-ha! A-ha! A-ha...
Luka klempavog uha smirio se, sabrao i priča što je vidio. Svi u krčmi
bulje u izbezumljenog Šimuna i ne vjeruju svojim očima. Pijanci se
upravo otrežnjuju, toliko je teško gledati muku ovog čovjeka. Svi u
krčmi šapćući zaključuju da je neki veliki strah Šimuna uhvatio i da je
siromah čovjek od toga zanijemio.
Šimun čuje njihovo šaputanje i odobrava. Klima im glavom i dalje
strašno teško i glasno diše. A kad opet poče čudnim očima buljiti u sve u
krčmi, ovi šapćući zaključiše još to da je Šimun od straha u šumi malo i
poludio.
- Nnnnne!!!! - dreknu Šimun, a svima u krčmi od iznenađenja i od
čudnog Šimunova glasa koljena klecnuše. Lud nije, a otvorio je usta. Sad
opet ispituju Šimuna krčmar i krčmarica, ali on i dalje ne govori. Niječe
glavom. Sada sinu krčmarici jedna misao koja ju je zagrijala toliko da bi
od sreće zapjevala, i koja će joj vrijediti stotinu tisuća u njezinu
trgovačkom poslu! Natoči decilitar rakije i stavi ga na sto pred Šimuna.
Šimun pograbi bočicu i iskapi lakomo do dna. Krčmarica donese još
jedan. Kad je Šimun popio pola litre rakije, prestalo je teško disanje, oči
nisu više bile staklene, usta su se otvarala i zatvarala, jezik se otkravio i
on im svima reče glasno i jasno:
- Tražio sam po šumi granje za grašak i nabasao na mrtvog čovjeka.
Za pet minuta trčao je Luka dugim suhim nogama kroz selo od kuće
do kuće i javljao što se dogodilo. Za četvrt sata pričalo je o tom čitavo
selo. Znalo se sve: Šimun je išao u šumu radi granja. Htio je navratiti u
krčmu, ali ga je žena batinom ispred vrata otjerala. Bilo bi bolje da je
ostao u krčmi, jer ne bi išao u šumu. U šumi je vidio kako u suhom lišću
leži mrtav čovjek. Od straha je zanijemio, poludio i dojurio kao vjetrom
nošen u krčmu. Nije mogao govoriti i nije mogao doći sebi sve dotle dok
nije popio pola litre rakije.
 Kako je o tom pričalo selo, došle su vijesti i u Šimunovu kuću. Kad je
žena Šimunova doznala što se dogodilo, kazala je:
- Bilo što bilo, i bilo kako bilo, ali moj se nesretni Šimun ipak napio
rakije. Trebalo je mene pozvati u krčmu s batinom, pa bi vidjeli bi li se
moj muž bez rakije osvijestio i progovorio.
To sa Šimunom, i mrtav čovjek u šumi, bilo je za malo selo Glogovac
veliki događaj. Ni o čem se drugom nije pričalo, već o tom. Muškarci i
žene stajali su u skupovima na putu, na stazama i mostovima te
prepričavali o tom tko bi mogao biti mrtvac, kako je ubijen i kako, eto,
dobra rakija u krčmi može čovjeka osvijestiti.
Neki su dolazili u krčmu da vide Šimuna i da od njega čuju i doznaju
gdje leži mrtvac. Neke od ovih uspjela je krčmarica zaustaviti, posjesti
za stolove “kao ljude” i staviti pred njih rakiju ili vino, a neki se ne
zaustaviše, jer ih je želja vukla u šumu da vide mrtvaca.
Kroz selo za Lukom trčala su djeca, pa i mali Slavko, ali bez Šarka, koji
je ostao svezan u dvorištu. Luka nagovori djecu i oni ostave selo te se
uputiše u šumu. U svih je srce strašljivo i burno udaralo, ali opet, svakog
je od njih mrtvac u šumi privlačio neodoljivom snagom.
Znatiželjna djeca stigla su prije odraslih seljaka do šume. U groznom
strahu i iščekivanju zađoše u nju. Suho lišće čudno šušti. Petero djece
prepadoše se već šušnja lišća i pobjegoše natrag. Grabili su nogama kao
Šimun i Luka. Preostali svi su blijedi i nijemi, ali tapaju sve dalje po lišću
što šušti i izbuljenih očiju traže prizor, za koji unaprijed znaju da će ih
prestrašiti. Luka klempavih ušiju vodi djecu naprijed i najednom stade i
dalje se ne miče. Pred njim je mrtvac koji leži u lišću pod drvetom
potrbuške, ukočen. Preko glave mu grana drveta. Jasno se vidi da je za
granu svezano kratko uže, da se grana prelomila i da mrtvom seljaku iz
džepa viri boca u kakvoj seljaci iz Glogovca nose uvijek uza se rakiju,
bilo kuda išli, poslom ili radi zabave, boca s rakijom stalno je u džepu.
- Taj se objesio pa se prelomila grana - šapće Luka.
- Tko je mrtvac? - pita neko dijete iza Luke, ali se ne usuđuje bliže, a
tako isto nijedno drugo dijete. Ugruvali su se ovdje i ne usuđuju se ni
nogom maknuti, jer sušanj lišća zadaje im grozan strah. Čini im se da su
svuda mrtvaci; da vise naprijed, odostrag, lijevo, desno, na svim
granama i da su gusto naslagani u lišću pod njihovim nogama.
Stoje djeca u gusto zbitoj hrpi i ne smiju maknuti nogom. Ali smije
zato zec kojega se ništa ne tiču mrtvi ljudi. On protrča kroz šumu pokraj
njih. Lišće zašušti, djeca divlje zavrisnuše i nagnuše u bijeg prema selu.
Bježe kao da ih vihor nosi. Bježe kao Šimun do krčme. Kad su bili nasred
livade, Luka vidje da je mali Slavko problijedio nasmrt, kleknuo na
zemlju i savio se. Luka skoči k njemu. Zna on što je Slavku. To je njega
udarila mučnina pod prsima, zacrnilo mu se pred očima i sad ne zna za
se. Luka donese u šeširu vode iz jarka pa polije Slavku vrat i glavu. Tako
učini tri puta i Slavko je otvorio oči, pokušao se dići i s Lukom otići u
selo, ali nije mogao. Noge ga nisu držale. Luka čučne i uze Slavka na
leđa. Mali Slavko ogrli Luku oko vrata i Luka ga tako odnese na leđima
ravno u dvorište.
Luka je Slavkovim roditeljima sve ispričao i tu dočekao podne. Ostao
je kod njih i s njima ručao za stolom pokraj Slavka. Poslije ručka igrao
se u dvorištu sa Slavkom i Šarkom, a onda reče svima “zbogom” i ode do
krčme da vidi piju li još u krčmi njegov gospodar i gospodarica.
Slavkova je majka ispratila Luku do dvorišnih vrata i kazala mu na
rastanku:
- Moj muž i ja ne idemo u krčmu kao tvoji gospodari. Ne kažemo da
ne volimo i mi popiti koju čašicu. Pijemo, pijemo i mi, ali samo kod kuće.
Imamo svojih šljiva, no ako nam ne urode, kupimo ih. Burence s rakijom
uvijek je puno u našoj kući...
Kad je Luka klempavih uha stigao do krčme, nije mogao u nju, jer se
na cesti vodila prava pravcata bitka. Muškarci se u njoj i pred njom
rvali, valjali po cesti i udarali jedan drugoga prućem obližnjih plotova
po glavi, po leđima, kud je koji zahvatio. Bilo je krvi, jer je bilo
razbijenih nosova i glava. Kako je došlo do te bitke pred krčmom i u
njoj?
Šimunova žena došla s batinom u krčmu po muža. Za stolom s njim
našla je Lukinu gospodaricu pijanu kao ćuskiju. Šimunova je žena tada
uvrijedila pijanu Lukinu gospodaricu. Kazala je pred svima da je
pijanica i propalica. Naravno, to nije moglo ostati bez posljedica.
Najprije su se žene jezikom potukle, a onda se pograbile za kosu. Šimun
je skočio da ih miri. Lukin je gospodar mislio da Šimun ide svoju ženu
braniti pa skočio da i on svoju obrani. Tako se ova dva muškarca
potukla i svi gosti u krčmi se zaratili. Krčmaru i krčmarici ova bitka nije
bila po volji pa su ih uspjeli izgurati na cestu. Bitka je tu nastavljena
većom žestinom i trajala je sve dotle dok nisu otišla kući dva teže i pet
lakše ranjenih.
 Bitku pred krčmom i nije promatralo mnogo ljudi, jer su gotovo svi
otišli u šumu da vide mrtvaca. Tamo su prepoznali mrtvaca. Nije to bio
nitko drugi već pijanica i propalica, bivši gospodar Nikola, koji je za
rakiju profućkao cijeli svoj imetak i sada se objesio.
Kad je krčmarica čula tko je mrtvac u šumi, pogledala je na crnu ploču.
Tamo je bilo zapisano da pokojni Nikola duguje pedeset i pet dinara za
piće. Krčmarica uze spužvicu što visi na uzici, pljune u nju i izbriše taj
dug.
- Neka mu bude za dušu! - reče svom mužu.
- A nama njegov posjed - završi krčmar i, da mu bude savjest čista i
da smirenije legne u postelju na spavanje, nastavi:
- Zarajtao je, profućkao, zapio, pa što mu je drugo i preostalo nego
da se objesi... Tko mu je kriv? Sam je to spremio...
- Pa tako je! - veli krčmarica. - Tako mu je bilo suđeno.
Tako su završili ovaj dan, ovu nedjelju, krčmar i krčmarica. Mrtvaca u
šumi nisu išli gledati. Zatvorili su uvečer krčmu i legli spavati sasvim
mirni i zadovoljni.

PETO POGLAVLJE

Kad pijanoga gospodara udare

kocem po glavi, a gazdarici iščupaju
pramen kose

Slugančić Luka klempavih ušiju bio je zaista veliko siroče na ovom

svijetu. Ne zna pravo ni za oca ni za majku. Kao majušno dijete uzeli ga
od majke, seoske služavke, njegovi kumovi, neka siromašna obitelj,
daleko odavde u devetom selu. Othranili su ga kako su mogli i znali: bez
mlijeka i bez topline, a najviše uz vodu, tvrdu posnu pogaču, uz rakiju,
slabu vatru i dim hrastova granja. Zato je blijed, mršav, dug, a suh kao
na dimu sušen. Samo mu oči crne, lijepe i pametne, iako u školu nije ni
dana išao, jer ga siromašni kumovi nisu mogli odijevati, a đak ne smije,
ne pristoji se, ići u školu i u crkvu bos, neošišan i golog tura. Zakon može
samo gazdinsko dijete prisiliti kaznama i globama u školu, a siroto
dijete ne može. Prije nego što dospije u školu, baci ga kuća koja ga hrani
na ulicu. Kad je kuma umrla, kum se ponovno oženio i Luka je morao
otići od njih. Lutao je i lutao kao dječak skitnica od šume do šume, od
potoka do potoka, od livade do livade, od sela do sela. Hranio se mladim
bukovim lišćem, plodom bukvicom, divljim kruškama u šumi, sitnim
ribicama iz potoka koje je pekao na žaru što je ostajao iza pastirske
vatre. Pekao je na žaru i gljive pečurke i krumpir s tuđih njiva, što ga je
prstima vadio iz zemlje. Po selima nije prosio kao prosjak. Gdje je bila
svadba, došao bi blizu, pa bi ga nahranili. Tako bi isto prošao u kući u
kojoj je bio pokop mrtvaca ili gdje se slavilo krštenje gazdinskog djeteta.
Svadbe, ukopi i krštenja po selima su rijetki. Hranio se Luka i zrelim
voćem u skitnji kroz sela. Davala mu i djeca ogriske voća i otpatke kruha
i kosti od bataka da ih glođe.
Spavao je, ne pitajući gospodare, po njihovim sjenicima i toplim
stajama. Kad bi ga našli, tjerali bi ga, netko bez batina, netko i batinama.
Tako je Luka dolutao i u selo Glogovac. Sadašnji njegov gospodar našao
ga je u svom sjeniku i zadržao ga kod sebe da mu, samo za prehranu i
bez ikakve druge plaće, čuva blago na paši. Luka je pristao i dugo je već
kod svog gospodara. Ne hrane ga bolje od njegovih siromašnih kumova,
ali bolje je ipak nego kad se skitao. Luka i sada voli skitanje. Kad se
poslije paše vrati s blagom kući, napoji ga, sveže u staju i očisti ispod
njega. Sad posluži još i gospodaricu i očisti blatne cipele i odijela
njezinoj djeci što idu u školu. Onda, kad ga na pet minuta puste na miru,
pobjegne na ulicu. Traži društvo djece koja nisu u školi, jer ih voli. Vodi
ih u polja, na livade, k rijeci i u šumu. Igra se s malom djecom, sav
sretan, jer se nije nikada igre nauživao.
Kad nema djece na cesti, onda trči do krčme. U njoj Luka nađe uvijek
nešto zanimljivo da vidi i nešto ukusno da pojede i popije, što ostane
gostima na stolu. Krčmar i krčmarica Luku rado primaju u krčmu.
Zadovoljni su kad ga mogu za nešto nadariti zemičkom, pljesnivom
salamom i rakijom. Pripiti gosti vole se zabavljati s ovakvom djecom
bez oca i majke kao s kakvom životinjicom. Krčmar i krčmarica nastoje
da Luka što češće dolazi. Znadu oni da će on kad poraste, svu svoju
zaradu kao nadničar ili sluga kod njih zapiti, a, jer će imati premalo,
plaćat će mu piće gosti i imućni gospodari, a zato će se na njegov račun
imati pravo nasmijati. Luka će morati za rakiju biti gostima cirkuska
budala. Kad oni zažele, on će kukurikati kao pijetao, rzati kao konj,
bečati kao tele. On će za rakiju raditi i smješnije stvari! On će
četveronoške po krčmi hodati i nosom pod orati, a onda starkom i
prnjavim turom drljati. Za rakiju će goste razveseljavati. Bit će njihova
budala. Krčmi treba takav pa ovoga valja primamiti, odgojiti.
Zato, kad je krčmarica u ponedjeljak ujutro čistila krčmu, kazala je
svom mužu:
- Jučer smo pustili Luku da se opije. Ne valja tako. Dječaku je pozlilo
pa bi se mogao odbiti od krčme.
- Nastoj da ga opet nečim primamiš i ubuduće pazi da ne loče
previše rakije. Pomalo treba davati... - savjetuje krčmar svojoj ženi,
gleda kroz prozor, zijeva i govori: - Kiša pada. Hladno je kao u jesen.
- Prestat će kiša - tješi ga žena. - Danas pada jer je mrtvac u selu. -
Tako mudro uči krčmarica svoga muža i mete smeće iz krčme kroz
vrata na put. Seljanka preko puta krčme pozdravlja i pita što ima novo.
Krčmarica joj odzdravlja i veli kao nehajno:
- A, eto, za pokojnog ste Nikolu čuli da se objesio. Pokoj mu duši!... A
za Šimuna isto tako znate. Došao čovjek posve nijem i lud iz šume i
rakija ga dovela razumu i čovjek progovorio... Da nije bilo rakije, ostade
čovjek nijem i lud zauvijek, i morali bi ga vezati i odvesti u ludnicu...
Čudi se, divi i kao da vjeruje seljanka preko puta ovim novostima od
krčmarice. Zato krčmarica sipa dalje:
- A što su se dobri, mirni i pošteni ljudi potukli, nitko drugi nije
skrivio one krvave glave nego Šimunova žena. Došla ona ovamo da ih
batinom rastjera. Nasrnula na ženu što je pila s muškarcima, a pila je za
svoje novce, a ne za njezine...
Tako krčmarica govori novosti susjedi preko puta, samo je prekidaju
pokisli đačići kojima se žuri u školu, skidaju kape i šeširiće pred
krčmom i glasno pozdravljaju krčmaricu koja ima šarenu suknju kao
livada u cvatu, i koja ima brčiće, zube od pravog zlata i podrezanu kosu.
Krčmarica vidi đake i sjeti se učitelja pa nastavi vikati, tako vikati
preko puta da bi vrlo lako i učitelj mogao čuti, jer je škola blizu krčme.
Krčmarica i želi da njezine riječi dolete kroz otvorene prozore u
učiteljev stan. Krčmarica se nape od smijeha i bijesa i viče:
- Da ne ide i Šimunova žena možda učitelju u školu? Ha! Ha! Ha! Da
nije on i nju otrijeznio?!... Kažem vam, susjedo, učitelj će svemu zlu biti
kriv! Djecu u školi huška protiv nas. Uči ih krivo! Stare upućuje na
nekakav novi život! On je meni sumnjiv!... Pripazit ćemo moj muž i ja na
njega malo više! On je bundžija. Mi takvog ne trebamo! Bilo je učitelja i
prije njega, a ima i druge gospode još dosta koju ja poznam, ali se ne
bave ovakvim poslom kao ovaj i ne diraju ni u koga. Puste da žive ljudi
kako hoće i ne petljaju se u to da preokrenu svijet... On je nama sumnjiv,
i moj muž i ja pazit ćemo na svaki njegov korak...
Krčmarica i seljanka preko puta dugo razgovaraju o mladom novom
učitelju. Ne smeta im što đaci prolaze. Njih dvije sve su pretresle, kao i
to da učitelj ne traži hranu u selu ni u krčmi, već sam kuha mlijeko, peče
krumpir i meso te sprema svoju sobu. Svira, pjeva sam u stanu. Pravi
čudak! I, ne znam kad bi ove susjede završile razgovor da se krčmarica
nije dosjetila kako mora ići u kuhinju spremiti dobar ručak, jer će danas
u krčmi ručati gospoda koja dolaze iz gradića kao komisija da
pregledaju obješenog mrtvog Nikolu.
Susjeda preko puta mogla bi i dalje slušati “mudre” riječi krčmaričine,
osobito u vezi s učiteljem, jer se i njoj zamjerio. Učitelju je uspjelo da je i
ona morala slati svoju djevojčicu u školu. Htjela ju je zadržati kod kuće.
Govorila je: “Žensko je pa što će joj škola! Udat će se i živjet će bez
škole!”
Kćerka joj se zove Ljubica. Draga je, sićušna, okretna i vrijedna i,
premda je došla dva mjeseca kasnije u prvi razred, sve djevojčice i
dječake već i prestigla, pa je sada, uz malog Slavka, najpismenija u
prvom razredu!
Susjeda preko puta krčme mrzi učitelja zbog ovog zla što joj ga je
nanio i voli slušati kad ga grdi krčmarica. I kad se krčmarica udaljila s
vrata, sjeti se susjede i viknu za njom:
- Hej, gospo krčmarice!
- Što je?! - odazva se ova i vrati.
- A je li istina da se slugančić, dječak Luka, jučer opio u krčmi?!
- Nije istina! Tko vam je to nalagao?! I odakle deranu novci za
rakiju?!
- A znadete li što se dogodilo s Lukom?
- Ne znam. A što?!
 - Čujte, da vam ispripovijedam. Jučer, znate i sami, došao gospodar
po Luku u krčmu. Poslije došla i zasjela i njegova žena. Sto je sve dalje
bilo u krčmi znadete vi sami bolje od mene. Lukin gospodar dobio
kocem po lubanji, a ženi njegovoj Šimunova žena iščupala u tučnjavi
čuperak kose. Ma iščupala prosto kao struk lana iz mekane zemlje...
- Dobro. Dobro... A onda, što je bilo s Lukom?
- Evo što! Dječak u staji gdje spava ustao u zoru kao obično, i odagna
po kiši krave na poljski put da pasu. Vratio se s paše i kao i svaki drugi
dan, napojio na bunaru krave, vezao ih u staji, razastro pod njih čistu
slamu i ušao u kuću. Djeca gospodareva već ručala i otišla u školu, a
Luka nije jutros ručao, i neće više nikada...
- Što je zaboga?! Što se dogodilo?! - prekida krčmarica.
- Ništa strašno! Ne bojte se! Nego, eto, došao Luka u kuću i veli:
“Dobro jutro! Došao sam s paše. Napojio sam krave, svezao u staju i
nastro im čiste slame!” I sad je čekao da će ga gospodarica ponuditi
jelom. Ali ona to ne učini. Ima povezanu glavu, samo šuti. Gazda je isto
omotao razbijenu glavu, ali ne šuti. Govori Luki: “Dobro je. Krave si
napasao zadnji put. Putuj kud te volja! Svijet je širok! Kod mene nećeš
više komada kruha pojesti. Zbog tebe smo doživjeli ovu bruku i
sramotu! Putuj! Odmah odlazi! U kuću mi ne zaviruj više!”
- Pa gdje je dječak sada? - pita krčmarica.
- Eto, prije pola sata, otpremila susjeda Jana svog malog Slavka u
školu i navratila se u štagalj da načupa malo sijena i baci kravama u
jasle. Dođe bliže štaglju, ali iz njega netko jeca, kmeči i šmrca. Kad ona
zaviri u štagalj, a to Luka sav uplakan sjedi na sijenu.
- A što dalje? - pita krčmarica.
- Susjedi Jani ispriča slugančić sve što se dogodilo i ona mu dade
jesti. I jučer ga o podne nahranila. Došao dječak zato opet k njoj kao
otjerano pseto onamo gdje su ga već jednom nahranili.
- Pa što sad? Hoće li ga žena zadržati? - zanima se dalje krčmarica.
- To još ne znam. Ali mislim da neće. Ne treba im. Imadu jedino
dijete, malog Slavka. Kravu samo jednu. Nije im potreban slugančić.
- A gdje je sada Luka?
- Mislim da opet luta kao i prije...
- Zar ste ga vidjeli?
- Da, gospa. Prije pola sata vidjela sam ga tužnog i žalosnog kako se
naslonio na Janin plot, a onda krenuo polako prema školi.
 - Prema školi?! - užasno se zabrinu krčmarica za Luku pri pomisli da
bi ga učitelj mogao smotati prije nje. Susjeda nastavi:
- Stao pred školu, gledam ga ja, uhvatio se za plot i zuri u školske
prozore pa sluša kako unutra djeca žamore. Pristupim k njemu i pitam
ga: “Sto slušaš, Luka?! - “Djecu.” - “Bi li i ti htio k njima unutra?” - “Bih”,
šapnu on tiho, slomljeno, i ne pogleda me, a oči mu ponovno suze zališe.
- Tako Luka reče?! - zaprepašteno će krčmarica. - Pa je li ušao u
školu?
- Ne. Nije. Valjda se ne usuđuje. Stoji tako dalje pripijen uz školski
plot i bulji u prozore, guta suze i slinu i tiho jeca.
- A vi, što ste vi na to?
- Gospa, a što sam mogla?! Kazala sam mu: “Nije škola za tebe,
siromaha bez oca i matere. U nju idu djeca gospodara. A ti traži dalje
mjesto gdje ćeš čuvati stoku da se prehraniš. Sad je proljeće. Sad traži
mjesto pastira. Naći ćeš ga sada kad trava raste...
- A on?
- Jače zaplače i hvata se za plot kao utopljenik. Kiša pada. Sav je
mokar. Ja ga ostavljam, i, što mogu? Imam svojih briga...
Krčmarica je sva kao uzrujana i zabrinuta. Susjedi kaže ako vidi Luku,
neka ga k njoj u krčmu pošalje. Ona će ga sirotog nahraniti, a dat će mu i
sinov topli stari kaput. U nje je vrlo milosrdno srce. Kolike li je, veli, već
gladne nahranila, žedne napojila i gole obukla. Ali, krčmarica je
zabrinuta i vrlo nestrpljiva zbog Luke pa ne može na to čekati, već se
oprašta od susjede, zove slugu iz staje i šalje ga da potraži i dovede joj
slugančića Luku milom, ili, ako bude trebalo, i silom, makar ga dovukao
za one njegove klempave uši.

ŠESTO POGLAVLJE

Da čuje gospa krčmarica jutarnju

molitvu učiteljevu

Toga jutra bilo je u glogovačkoj školi tako kao i svakoga kišnog dana u
rano proljeće. Učitelj djecu nije mogao odmah učiti, već se s onima iz
starijih razreda popeo na tavan da na slabom krovu podmetne
crijepove, limene pločice i drvene daščice. Kad su to svršili, blatom su
zamazali neka mjesta na stropu kroz koja curi kiša u školsku sobu.
Školska je zgrada obična, starija, oveća seljačka kuća.
Kad se učitelj povratio s djecom u učionicu, oni najmanji udarili u viku
da im je hladno. Svi su mokrih odijela, a mnogi i bosi. Prozori su
jednostruki. Hladno je. Učitelj s đacima loži nevaljalu malu željeznu peć.
Vjetar tjera dim iz peći u sobu, grize oči i provaljuje na usta. Djeci suze
oči, kašlju i guše se. Otvaraju prozore. Provali vjetar i nastane propuh.
Đaci se zguraju u hrpu oko peći, a propuh lista knjige na klupama i nosi
modre, žute i zelene jeftine olovčice. Na zidovima propuh zanjiše slike.
Nastade neobičan ples životinja. Plesali su jazavac i medvjed, lisica i
vuk, slon i miš, lav i jež. Sliku orla vjetar je otrgnuo s čavla i orao je
odletio pravo na suprotni zid upravo na zeca koji prestade plesati.
Zemljopisnu kartu domovine spopade neki očaj i ona se istrgnu iz
pandža čavlovih i smota se na pod. Velika karta Evrope stala se isto
uznemiravati.
- Zatvarajte prozore! - viknu učitelj. - Dima je nestalo.
U peći je ostao samo žar koji se ne dimi. U sobi je toplije i sada đaci
mogu zauzeti svoja mjesta. Hoće li ih sada učitelj početi učiti? Ne, još
neće. Najprije svakog pregledava od glave do pete i govori:
- Imate li sada u kući sapun?
- Neka ti majka zakrpa hlače. Ne smijemo se zapuštati!
- O, gle, nokti su odrezani! Došle su u kuću škare! Tome se veselim.
- Ako nećeš da ti kosa visi preko uha, otiđi susjedu Janku, on će te
podšišati. Neće biti skupo. Dvadeset puta godišnje šiša za deset dinara. -
Učitelj svakog redom pregledava. Dođe đak sa suhim blatom na odijelu:
- Nemamo u kući četke, a susjed nam svoju iz Amerike neće
posuditi.
- A imate li stajsku četku za krave i konje?
- Imamo.
- Bit će dobra za nuždu i takva.
Svaki dječak i djevojčica idu na pregled. Osim pregleda na ispitivanje:
- Sto si doručkovao?
- Crnu kavu.
- Zašto ne mlijeko?
- Prodajemo sve u krčmarevu mljekaru.
 - Što radi majka s novcem za mlijeko?
- Ne daje krčmar novac nego robu iz svoga malog dućana. Mi
uzimamo petrolej, sol, šećer, kavu, šarenu robu, a tata dosta u krčmi i
zapije.
- Što si ti doručkovao?
- Pečeni luk crljenac na masti.
- A zašto ne kuhana mlijeka?
- Mi šaljemo sve mlijeko u krčmarevu mljekaru.
- A što si ti doručkovao?
- Prežganu juhu.
- Nije loše, ali za tebe bi ipak bolje bilo mlijeko!
- Nemamo ga. Sve šaljemo u krčmarevu mljekaru.
- Što si ti jeo?
- Komad kruha.
- A ti?
- Ništa...
Učitelj je bio tužan i neko je vrijeme kao ukočen buljio preda se.
Prekinu ga mala Ljubica iz prvog razreda. Skočila iz klupe, pokazala jaje
i zaviknula:
- Gledajte što ja imam za deset sati!
- Aaaaaaa!!!... - zinuše svi đaci od čuda i divljenja. Kuhano jaje! Kolika
raskoš! Učitelj im veli kako bi svi trebali dobiti po kuhano jaje. Ta selo
ih je puno! Đaci zagrajaše. Vele učitelju da će to teško uspjeti. Jaje je
dragocjenost. To je novac. Jaja idu u grad i u inozemstvo. Oni prodaju
sva jaja krčmaru. Za njih on daje gotov novac, ali se pogađa, traži i
isplaćuje u krčmi. Netko onda ostane u krčmi da “kao čovjek sjedne
malo za sto, popije nešto i s ljudima pametno porazgovori o poslu,
politici i o životu uopće”. Od nekih žena kupuje u krčmi. Od nekih
kupuje krčmarica u svojoj kuhinji i tu onda popiju nešto rakije da ih
nitko ne vidi, a nekima isplaćuje u dućančiću pa tu onda one kupe malo
soli, šećera i kave. Ima i muškaraca koji nose krčmaru na prodaju jaja.
Skrivaju ih u njedra pod košulju. Gospodar proda jaja, a krčmar briše
dio duga na crnoj ploči. Dade krčmar tom gospodaru i opet bočicu rakije
pa on sjeda “k’o čovjek” za sto i opet zapije toliko da mu ni stotinu
kokoši ne bi bilo dosta da isplati novi, veći dug na crnoj krčmarevoj
ploči.
Još jedno iznenađenje bilo je za učitelja i đake toga jutra. Jedan je đak
izvukao ispod klupe lončić i zaviknuo:
- Gledajte što ja imam!
Svi su k njemu nagrnuli i oblizivali se. On je donio u školu pun lončić
sira s vrhnjem.
Ovo jedno kuhano jaje i lončić sa sirom bio je velik uspjeh učiteljev. On
je upravo radostan bio, ali radost se uskoro smanjila napola, jer je Petar
ustvrdio da majka Ljubičina nije skuhala ovo jaje, već da ga je Ljubica
bez majčina dopuštenja uzela s kokošjega gnijezda i potajno skuhala.
- Nisam! Nisam! Nisam! - branila se očajno Ljubica.
- Jesi! Jesi! Jesi!!! - tvrdio je uporno Petar. A Ljubica? Što je drugo
mogla, već vikati “nisam” i “nisam”. Dokazati nije mogla. Zaplakala je i
bacila se na klupu. Ali, pazi, što se dalje događa! Mali Slavko iskače iz
klupe i, onako mali, iz prvog razreda, nasrnu na velikog dječaka iz
četvrtog razreda. Viče Petru:
- Lažeš! Lažeš! Uvijek lažeš!
- Ohoho!!!... zagrajale su djevojčice. - Mladenac brani svoju mladu! -
rugale se one. Veliku graju utišava učitelj i ne uči ih dalje, nego kaže:
- Gle! Zaboravio sam pregledati tko je jutros pio rakiju!
Tu je učitelj imao velik uspjeh. Kad je došao u Glogovac, rakiju su pila
sva djeca, a sada to čini rijetko koje dijete. Učitelj kao da im još ne
vjeruje i zove jednog po jednog. Svakog đačića uhvati za ramena i veli
mu:
- Pogledaj me!
Đak ga pogleda i nasmije se.
- Tako! Dobro je! A sad dahni prema meni! Đačić dahne: Ha!
- Dobro je. Nisi se trovao. Ne zaudaraš po rakiji.
Od trideset i pet đaka samo je dvoje jutros zaudaralo po rakiji. Jedan
je zaplakao. Tvrdi da ga sile kod kuće: “Pij, naužij se dara Božjeg. Bit će
ga opet i previše. Šljive će uroditi kao nikada dosad!” Drugi, kojemu je
zaudaralo iz usta, nije plakao i nije ništa tvrdio. Šutio je kao zaliven.
Gledao je neprijateljski i učitelja i đake. Bio je to Petar, i kad se vraćao
od učitelja na svoje mjesto u posljednju klupu, svim je đacima isplazio
jezik.
Kad je mala Ljubica bila na pregledu, pogleda učitelja zaplakanih očiju
te tanko i nježno dahne: h!... Učitelj je pomiluje i ona je zadovoljna. Kad
je mali Slavko došao na pregled, on je petama kvrcnuo junački, modrim
očima gleda učitelja i gromko dahne: Ha!!!! Učitelj se od srca smije,
pograbi ga za ramena i digne uvis do stropa. I dok svi dječaci u klupama
poskakaše, djevojčice udariše u ogovaranje: - Čini mi se, da malog
Slavka i malu Ljubicu učitelj najviše voli.
Slavko je najpametniji đak u prvom razredu. Rumen je u licu. Ima
modre oči i zlatnu kosu sa zaliskom naprijed, kao da ga je tele lizalo.
Osim toga, ima uvijek čist nos, crvena usta i sitne zube koji ne znaju reći
š. Zato govori u računu: sesnaest i sest. Lice Slavkovo je zdravo i
rumeno, a posuto samo malo sitnim pjegama kao purje jaje. Uz to,
uvijek je vrlo čist, miriše na okupano i nadojeno dijete, a po malo
napetom trbuščiću vidi se da je jedinac i da dobro jede. Slavko krasno
čita, lijepo piše i pametno računa sa sest i sesnaest, računa on sve u
sesnaest. Kad s učiteljem razgovara, ili kad čita, ili kad računa, redovito
stoji u klupi na lijevoj nozi, a desnom maše izvan klupe kao što čini
velika šetaljka na zidnom satu.
Slavko sjedi posve sam u klupi, jer mu se drug odselio u treće selo
odavde, jer je njegov otac bio pijanica i zapio i kuću i zemlju. Pijani je
otac tukao ženu i djecu. Djeca mu se razbježala u druga sela i ostala kod
rodbine. Otac je i dalje pio i tukao ženu. Žena ga ostavi i pođe u grad u
službu, da pere tuđe rublje. Ostao je u kući pijanica i djed. Jedne noći
ubije djed sjekirom pijanicu, svoga sina, i sam se prijavi žandarima.
Pijanicu zakopaju, a djeda odvedu u tamnicu.
Još su neki mali u prvom razredu sami sjedili u klupi, ali ih učitelj nije
sastavljao da ne ostanu neke klupe posve prazne.
Kad je pregled svih đaka bio gotov, nije učitelj mogao još početi učiti
djecu čitati, pisati i računati, jer su mu javili da je iznad trećeg razreda
strop procurio i da kiša kapa jednoj učenici za vrat. Učitelj reče:
- Zar nije sramota da naše selo ima ovakvu jadnu, staru, nisku i
šuplju školu? Sve dotle neće biti dobro u Glogovcu dok nam ne uspije
onu lijepu kuću, onu krčmu, koju su sazidali novci naših seljana, a u
kojoj se naši ljudi sve više truju i upropaštavaju, dok nam ne uspije onu
kulu osvojiti, izbaciti iz nje stolove i boce, prozračiti je od rakijskog
smrada i pretvoriti je u školu.
Tim je učitelj podsjetio djecu na sve jučerašnje događaje i, mjesto da
uče iz računica i čitanki, učitelj s đacima razgovara o jučerašnjim
događajima i opet veli na kraju:
- Svemu je tome kriva ona kula nasred sela.
- Hajde da navalimo na nju!! - kliktali su dječaci. - Da je osvojimo!
 - Da je dignemo u zrak!
- Da je razrušimo dinamitom!
- Da je zapalimo!
- Ne tako! - nastavlja učitelj. - Treba je osvojiti za sebe neoštećenu i
pretvoriti je u školu! Na njoj je visok strop. Krov odličan. Zidovi debeli.
Peći nove. Prozori visoki i široki! Takva nam je kuća potrebna! U
Glogovcu najljepša kuća je krčma, a najbjednija škola! To je žalosno.
Treba da bude obratno. Škola najljepša, a krčma - nikakva!! - Tako je!!
Tako je!! — klikću djeca koju je mladi učitelj zaista mogao oduševiti. Da
je sve ovo vidjela i čula krčmarica, ona bi hvatala kuhinjski nož. Da je to
sve vidio i čuo krčmar, on bi opet uhvatio pušku.
Svi đaci i nisu bili tako oduševljeni. Petar je, pogledajte ga, onim
oduševljenima oko sebe jezik plazio. Đaku, što s njim sjedi, već je to
dodijalo pa mu na jezik kapne perom prilično debelu kapljicu tinte.
Petar je najprije ispljuje, a onda stisne šaku i napadne druga u klupi.
Posljednje se dvije klupe tuku. Učitelj jedva smiruje ratnike. Da vidi
krčmarica ovaj rat u školi, ona bi sigurno pisala o tom pisma i tužbe na
sve strane, brzojavila i telefonirala telefonom kroz žice i bez žica po
cijeloj kugli zemaljskoj, a njezin gramofon u krčmi morao bi o tom
pričati.
Učitelj sada prekide sve ovo što se jutros u školi događa. Svako jutro
sjeti on đake na kulu u selu Glogovcu koja truje. To mu je molitva
svakog školskog jutra. Onda molitva ovako završi:
- A da možemo kulu lakše osvojiti i da u budućnosti srušimo i svako
drugo zlo što nas nepravedno tišti i da izvojujemo ljepši, sretniji i
čovječniji život, treba se spremati za čestite borce, neustrašive ljude. Da
takvi postanemo, treba pljunuti u šake i mnogo raditi, učiti i mnogo
znati. Zato sada na posao! Pazite, prvi razred: Majka nađe u jednom
gnijezdu tri jajeta, u drugom četiri, u trećem devet. Koliko je ostalo za
prodaju ako je ispekla svojim ukućanima deset komada?
Slavko skače, gleda učitelja pravo u oči, rukama se podbočio o klupu,
desnom nogom maše kao šetaljka na zidnom satu i računa:
Tri jajeta i četiri jesu sedam i devet jesu sesnaest. Sesnaest manje
deset je sest jaja. Za prodaju ostaje majci sest!
 SEDMO POGLAVLJE

Neobičan događaj u školi i

pred školskom pločom

Poslije Slavka računa Ljubica, a poslije nje svi ostali u prvom razredu.
Upravo se sada svi u učionici zabavljaju jednim đakom. Učitelj ga pita
koliko će mu ostati ako od četrnaest dinara potroši pet? Mali ne zna, ali
se umudrio pa govori: - Četrnaest manje pet je jedan. - Djeca se smiju. -
Dva - nastavlja on i gleda hoće li publika sada biti zadovoljna. - Tri. -
Onda je četiri! - Pet je. - Upravo je šest! - Djeca se grohotom smiju. Mali
reče: - Sedam! - Smijeh još jače zaori, a mali ide dalje: - Osam!
- Nije! Nije! Ahahaha!!!! - smiju se đaci. - Sad ti preostaje još samo
devet! Sve si redom nabrojio!
- A devet nije! - tvrdi mali račundžija.
- Ahahahaha!!! - prasak smijeha zaori školskom sobom, ali se utiša
odjednom kao presječen. Vrata školske sobe otvaraju se polako i bez
kucanja.
- Zar prosjak?! - uzvikuju djeca i skaču sa sjedala, ali opet brzo
sjedaju kao pokošeni. Zinuše: - Aaaaa! — I više ne mogu ni glasa da
izuste, već samo bulje u vrata na kojima stoji neodlučno i plaho kao
zalutala zvjerka, sam glavom, Luka klempavih ušiju.
- Uđi! - veli mu učitelj. Luka zakoraknu.
- Zatvori vrata! - kaže učitelj. Luka od neugodnosti ozeblim rukama
hvata, hvata, hvata i stalno hvata mimo kvaku, bulji u učitelja i u đake
kao u čudo neviđeno. Luka je ozebao i prokisao do kože. Po licu mu curi
trak boje od šešira.
- On je u šeširu!! - viču đaci, a Luka se trgnu i naglo ga skida.
- Uh!! Klempave uši!! - viču neke djevojčice.
- Dobar dan, Luka! — pozdravlja ga učitelj.
- Dobar dan - šapne iznenadno kroza zebla usta visoki, suhi dječak.
- Dobro nam došao! - lijepo će učitelj i dalje Luki. - Skini mokar
kaput i ostani kod nas.
Luka se ne miče od vrata. Kao zanijemio vrti samo glavom okolo-
naokolo i motri učitelja, djecu, klupe i zidove sa slikama.
- Kako to da nisi kod svoga gospodara? - pita učitelj.
- Otjerao me je!... — jeknu Luka i, ne znam da li od potrebe ili od
neugodnosti, obriše bučno prstima nos.
- Uuuuuuuu!!!! - zgražaju se đaci, a zaboravljaju da su i oni nedavno
tako činili. Ustaje mali Slavko, vadi iz džepa maramicu i viče Luki:
- Gledaj, Luka! Ovako se to radi! - Obriši nos i stavi maramicu u
džep.
- Kao gospoda... - šapnu Luka. - Ali, ja nemam takve krpe!...
- Po što si došao ovamo k nama? - pita učitelj.
Luka ne govori, nego ramenima tržne dva puta i opet gleda okolo-
naokolo. Učitelj mu reče:
- Dobro je. Stvar je u redu. Ogrij se ovdje i osuši kraj peći! Možeš biti
s nama dok ti je volja. Slušaj i gledaj kako mi radimo, a kad ti dosadi,
možeš otići.
Luka klimnu glavom i privuče se uz peć. Učitelj ispituje đake,
razgovara s njima, upućuje ih, savjetuje, govori on, govore oni kao
najmudriji. Govore svakakva čuda! Govore kao veliki ljudi. Još ljepše!
Razgovaraju bolje nego političari! Ta, pričaju ljepše nego oni u krčmi!
Osobito danas pametno i lijepo đaci razgovaraju s učiteljem. Lica im
gore, oči blistaju. A sve je to zato što ih onaj divlji dječak kraj peći sluša
pa su đaci pali u vatru, u zanos, i svaki hoće da se pred skitnicom kraj
peći iskaže i odlikuje.
Luku je ugrijala peć, ali ugrijalo ga i sve ono što prvi put vidi u svom
životu. Razgovor učitelja s đacima toliko ga zaokupio da je ostavio svoje
mjesto kod peći, pa prilazi učitelju i motri ga od pete do glave. Učitelj
obilazi razredom i zaviruje u đačke bilježnice. Luka ide za njim i radi
isto. Razrogačio Luka oči i ne vjeruje u to čudo kako đaci pišu, kako
divno u uske linije slažu slovo po slovo i kako im to ide glatko, vješto, a
pero samo šušti.
Učitelj ostavlja jedne đake i prilazi drugima koji crtaju. Stavio Luka
prst u usta od čuda. Djeca na papiru bojama daju život kakav je vani.
Eno tamo je kućica s dimnjakom. Iz njega suklja dim. Na bunaru vadi
domaćica vodu. Pas sjedi svezan kraj svoje kućice. Jedno se dijete penje
na drvo.
- Ha! Ha! Ha! - smije se Luka glasno i srdačno ovoj slici.
- Sviđa ti se? - upita učitelj. Luka klima glavom i ide dalje. Pred
zemljopisnom kartom stoji jedan dječak i govori: “U ovom kraju su vrlo
visoke planine. Podneblje je oštro i zima traje vrlo dugo. Zato narod ne
sije žito već samo sadi krumpir i kupus.” Luka je stao pred kartu i zinuo.
Kako li ovaj mudro zbori! Gleda u kartu i vidi dugu zimu, vidi što ljudi
sade i kako žive. Luka se ne može dosta načuditi, jer on vidi veliku krpu
papira i na njoj ništa drugo nego crne, smeđe, zelene i modre mrlje.
Opipa Luka kartu, podigne da vidi i drugu stranu, a onda uzdahne, teško
uzdahne. Sad pogleda na slike kraj karte i pita učitelja:
- Što je ovo?
- Medvjed.
- A ovo?
- Slon.
- Drukčiji je slon od medvjeda - veli Luka, a djeci to smiješno. Luka
se uznemirio, metnuo šešir na glavu i kao da će na vrata, na ulicu, ali se
ipak zaustavi jer je čuo glas malog Slavka. Njemu je učitelj rekao da čita
iz čitanke. Slavku je jezik letio tako spretno i vješto da je ponovno Luku
zaokupilo i on se sa šeširom na glavi uputi do Slavka, stane uza nj i
zaviri u knjigu. Silno je začuđen vještini Slavkovoj, koji može kao bubice
ili kao mak sitna crna slova oživiti i glasno uzviknuti: “Sinulo je
proljeće! Ratari oru i siju. Ptice se vraćaju i pjevaju svoje pjesmice.
Leptiri lijeću. Pčelice zuje...”
- Gdje piše “zuje”?
- Evo ovdje! - pokazuje mu Slavko malu riječ: zuje.
- I ja ću znati to pročitati - veli Luka, a đaci zagrajali. Učitelj ih
umiruje, Luka uzima knjigu, ali kako joj je nevješt, zaklopi je.
- Ahahahaha!!! Sada čitaj! - smiju se i dovikuju mu đaci. Luku
zahvati dosad nepoznata snaga i želja da pobijedi ovu rulju oko sebe.
On upravo zaviknu:
- Ja ću naći i čitati!!
Đaci svi skaču na klupe i sa silnom napetošću, upravo bez daha, motre
Što Luka radi. On, istina, nespretno barata knjigom, okreće je čas pravo,
čas krivo, lista bučno i nespretno, ali ipak traži, traži i ne malakše. Sav je
crven i upaljen, uši mu još veće došle, a oči sjaju čudnim i posebnim
sjajem. Lista on, lista i govori: - Čekajte, čekajte, sad ću naći!
Lista Luka, lista i, najednom - stade. Motri stranicu, bulji u naslov
Proljeće, a onda poče ubrzano disati i lakomo prstom povlačiti po
riječima.
 Sad udari prstom i zavikne slavodobitno:
- Evo ga! Zuje, zuje, zuje!
Đaci su očarani, a učitelj miluje Luku po kosi. Vidi se, Luka je sretan.
On predaje čitanku malom Slavku i veli:
- Sad čitaj ti dalje, a ja ću opet malo poslije, jer sam se izmučio.
Đaci se vraćaju na svoja mjesta, učitelj stane pred klupe, mali Slavko
čita dalje, a Luka stoji kraj njega u klupi na praznom mjestu. Ogledava
se i vidi da je to mjesto prazno. On ne mari što se čita, već pita učitelja:
- Ovdje nitko ne sjedi?
Učitelj klimne glavom, a đaci se začudili. Dakle Luka ostaje u školi? Bit
će đak? Ići će u prvi razred ovako velik deran?! Sjedi uz Slavka,
najboljeg đaka? Pravo čudo! Ali on je skitnica! On je sluga. On je pastir.
On je divlji dječak! Kako će on u školu? Đacima je smiješna ta klupa.
Pokraj malog Slavka sjedi dvaput viši i dvaput stariji Luka.
Kad je Slavko pročitao sve o proljeću, začuđeno pogleda Luku što sjedi
u njegovoj klupi sa šeširom na glavi. Slavko mu skida šešir i dalje u
njega bulji. Luki je čudno oko srca i pita Slavka:
- Ti možda ne voliš što sjedim s tobom?
U sobi nasta tajac. Slavko stoji i ogledava se na druga prazna mjesta.
Neki đaci dovikuju da oni ne bi sjedili s istjeranim slugom, skitnicom i
divljakom. Neki su tvrdili, i dobro se čulo, da je Luka sigurno i ušljiv.
Kad su gadni jezici sve izbrbljali, nastao je opet napet tajac.
- Ja idem - reče Luka razbijenim glasom i stao se izvlačiti iz klupe.
- Ne! Ostani sa mnom - veli Slavko i pograbi Luku za ruku. Luka je
presretan, i cijelo prijepodne nije skidao očiju s njega. Luka se divio
njegovu znanju, njegovoj pameti i njegovim vještinama. Počeo je željeti
da i on tako znade. On mora znati sve ono što zna i Slavko! On će sve
raditi kao i Slavko. Upravo tako kao njegov mali mudri i dobri drug u
klupi. Ovako će sjediti u klupi, kao Slavko slušati učitelja, isto onako
otvarati usta. Samo, samo neće i on govoriti “s” umjesto “š”.
Nakon pola sata razgovarao je učitelj s đacima i upitao i Luku nešto.
Luka je ustao, podbočio se kao Slavko i lijevom nogom mahao izvan
klupe kao golema šetaljka na zidnom satu i znao je učitelju i odgovoriti.
Sve je bilo u redu, samo se Luka upletao i onda kad se njega nije ticalo.
On sjedi u prvom razredu, a odgovara učitelju i onda kad on nešto pita
đake četvrtog razreda. Ne zna on još tu podjelu na razrede. Učitelj ga ne
grdi. Pušta ga na miru. Zna on da će se ovaj divlji i zapušteni dječak brzo
snaći i priviknuti.
I, ovo prijepodne u školi bilo bi dobro prošlo da se nije nešto
neobično dogodilo. Učitelj je pozvao Petra na ploču da nešto napiše. I
kad je Petar pisao, iznenada i neočekivano, kao poplašen, skoči Luka iz
klupe, stvori se kod ploče, pograbi Petra za vrat i baci ga na pod. Đaci i
učitelj se zaprepastili, dotrčali, ali Luka ne mari. Kao da je oslijepio.
Koljenima je prignječio Petra i pretražuje mu džepove. Sad izvuče oveći
nož, digne ga uvis i vikne: - Ovim nožem grozio se da će me ubosti!
Učitelj je imao pune ruke posla dok je smirio duhove u sobi. Nije ni
čudo! Ovakvo se što rijetko kada u školi, pred pločom uz prisutnog
učitelja, događa! Kad ih je smirio na njihovim sjedalima, započeli su
razgovor o svemu tome i o onom što su djeca doživjela jučer u krčmi i u
šumi kod obješenog. Uspio ih je učitelj, barem za danas, izmiriti i onda
ih povesti sve na dvorište da im pokaže nešto novo, nešto što će ih vrlo
iznenaditi, nešto o čemu nisu mogli ni sanjati.

OSMO POGLAVLJE

Što se sve može dogoditi kad učitelj

traži pomoćnika

Kad su se spremali u dvorište, svi su bili oduševljeni osim male

Ljubice. Vidjelo se, ona je drhturila. Učitelj ju je slao kući, govorio joj je
da ne ide na dvorište, jer je vani mokro i kišovito. Ljubica neće ni jedno
ni drugo, nego ide sa svima u dvorište, i tvrdi da je ne trese nikakva
drhtavica i da ona jutrom ima kihavicu.
Ako su bili svi oduševljeni ovim izletom u dvorište, bio je i Luka. On se
veselio upravo tako kao mali Slavko. On je sve činio kao Slavko. Veselio
se kao kakav pravi đak. Svi su ga stalno motrili i njegovo oduševljenje
bilo im je smiješno.
I upravo kad htjede učitelj da im kaže da se svrstaju u red, otvaraju se
danas već po drugi put školska vrata. Spremanje đaka se zaustavlja. Bez
riječi svi zure u vrata. Da ne dolazi opet kakav skitnica, kakav slugančić?
 - Dobar dan! - pozdravlja s vrata krčmarev sluga.
- Dobar dan! - odzdravlja učitelj i zove ga: - Uđite u sobu!
Kad je sluga ušao, skine šešir i govori:
- Tražim onog malog skitnicu, onog dotepenca, no, kako se zove...
ah! da! Luka klempavih ušiju...
- Ha! Ha! Ha! - zaori smijeh u sobi. Djeca su istrčala i pokazuju na
Luku: - Evo Luke klempavih ušiju! Ovdje je Luka klempavih ušiju!
- Dosta!!! - upravo krikne učitelj. Šiba djecu pogledom. Đaci
zanijemjeli, ne čuje se ni dah. Sluga kod vrata ukrutio se kao na
komandu u vojnički stav “mirno”, kvrcnuvši petama o pete. Luka otvori
širom velike i jasne oči, drži čvrsto malog Slavka za ruku i ne pušta ga.
Slavko se i ne otimlje. Oni su se tako prihvatili da idu dva i dva u redu, a
sad se još jače drže, kad je zaprijetila bura i opasnost.
Đaci su zabrinuti i još uvijek bez riječi čekaju. Učitelj, odjednom, kao
da se nasmiješio. Ha! Bit će dobro. Najgore je prošlo. Đaci ne znaju što
mu je. Evo što. Učitelju došlo smiješno kako se sluga, stari vojnik,
ukrutio vojnički na njegov uzvik “dosta”. Učitelj se opet uozbilji i govori
đacima:
- Ja neću da itko od vas kaže u školi ili na bilo kojem drugom mjestu
da Luka ima klempave uši. Ako ćemo tako, onda bi svaki od vas mogao
dobiti sličnu rugalicu. Tko me ne bude poslušao, teško će se sa mnom
posvaditi i ne vjerujem da ćemo se ponovno moći sprijateljiti. Osim
toga, Luka nije skitnica i dotepenac! Luka je đak, pravi đak škole u
Glogovcu!
- Razumijem!! - viknu sluga kod vrata, ponovno kvrcne petama i jače
stegne ramenima unazad.
- Došao sam po đaka Luku. Treba ga moja gazdarica, gospa
krčmarica.
- Što će joj Luka? - pita učitelj začuđeno.
- Ne znam sve. Samo znam toliko da će ga nahraniti i obući mu stari
kaput svoje djece.
- A onda? Ostaje li stalno kod krčmara?
- Ne znam: Ništa se ne zna - govori sluga u neprilici i zove učitelja
prstom da iziđe načas napolje jer mu nešto želi reći nasamo u četiri oka.
Izišli su učitelj i sluga u mali hodnik. Sluga nastavi:
- I mene je tako prije šest godina nahranila, napojila i obukla. Lutao
sam od sela do sela trbuhom za kruhom. Ona me opazila, pozvala,
pogostila, obukla u mužev stari kaput i široke hlače i zaustavila me.
Godinu dana ništa mi nisu plaćali, ali sada, sada mi plaćaju, ali malo,
premalo za ovaj teški posao.
- A zašto ne potražite bolje mjesto?
- A kamo ću? Ima nas po svijetu ovakvih i previše. Ne znam čitati, ne
znam pisati, a kod krčmara sam se snašao, i gospa nije škrta. Dade mi
svaki dan rakije...
- Aha! tu smo... - veli učitelj. - Dobijete li cijelu svoju plaću u novcu
od krčmara?
- A, to ne! Nekad išta, a nekad ništa! Pa znadete kako je! Dođe i meni
želja da “sjednem malo kao čovjek među ljude, da s njima pametno
porazgovorim i da se s njima kucnem i koju čašicu popijem...” To još ne
bi bilo zlo. Ali zlo je u tom što ja onda kao da se za sto prilijepim, i ne
izlazim iz krčme dok se ne opijem. Jedva se tad popnem na sijeno i pijan
prespavam cijeli nedjeljni dan...
- A kad dođe isplata?
- E, onda se ja čudim zašto tako malo novaca primam. A gospa
krčmarica mene tada ščepa za uho i odvuče me do crne ploče u krčmi i
veli mi: “Slijepac si, ne znaš čitati. A da znaš čitati, onda bi vidio ovdje
zapisano kako si u dvije nedjelje zalumpao šezdeset dinara!” Onda uzme
spužvu i briše. I tako svaki mjesec...
- Što će ona s Lukom?
- Isto što i sa mnom. Treba ona njega. Najprije da je služi godinu
dana besplatno, onda za malu plaću uz hranu i rakiju, pa će i Luka ući u
krčmu među ljude. Dotle ću se ja propiti do kraja. Gospa krčmarica će
me nogom odostrag, i ja ću torbu na leđa pa prositi po svijetu, a Luka će
me naslijediti.
- Zato Luku ne damo!
- I ne dajte!! - upravo klikne sluga. - A što da javim gospi krčmarici?
Učitelj će odlučno:
- Da se za Luku brinem ja u svemu i da je postao đak.
- Razumijem! - vikne sluga vojnički, kvrcne petama, okrene se
“nalijevo krug” i odlazi, a učitelj se vraća đacima. Duboko je odahnuo i
zove djecu u red, i sad izlaze u dvorište. Luka korača veselo i ogledava
se slavodobitno. Od svih je najviši, a mali Slavko mu je do pasa.
Smiješna slika, ali đaci se više ne usuđuju podsmjehivati, jer učitelj
Luku vrlo ozbiljno shvaća i cijela stvar s njim, izgleda, prestala je biti
smiješna.
Kiša više ne pada. Učitelj vodi đake do staje koja je bila dosad prazna.
Da nije sada, možda, u njoj kakvo janje ili par zečića?! Ali učitelj đake ne
vodi u staju nego pred nju. Djeca stala i zaviknula:
- Rupe! Koliko rupa?! Jedna, dvije, tri, četiri, pet, sedam, devet,
petnaest, devetnaest, dvadeset! Haj! Dvadeset rupa, izdubenih na
drvenom zidu. Đaci skaču iz reda da zavire u rupe.
- Ne! Nitko blizu!! - zaviknu učitelj, a đaci odskočiše natrag. - U red
stanite! Tako! A sad za mnom na vrata u staju!
Kad svi đaci uđoše, iznenađenje je bilo tako veliko kao nikada dosad u
njihovu kratkom glogovačkom životu. Kako je staja duga, a metar
visoko od zemlje, na širokoj daski, smješten je krasan pčelinjak.
Dvadeset košnica poredano je u uzornom redu. To su drvene prave
pravcate male kućice pa pčelinjak izgleda kao malo selo. U svakoj kućici
vrije život. Brrrrrrrr... bruji u staji čudan šum koji dopire iz dvadeset
kućica u kojima živi na tisuće i tisuće pčela.
- Kad ste to dopremili? - pitaju đaci.
- Jučer predvečer za trajanja najljuće bitke pred krčmom.
- Odakle?
- To su pčele iz prvog sela s onog brda preko rijeke.
- Čije su pčele?
- Učitelja iz onog sela. On je iznenada, bez svoje volje, premješten
vrlo daleko i mora za pet dana biti u svom novom mjestu. Pčele, za sada,
nije mogao sa sobom uzeti, pa da ne propadnu, molio je mene da ih
privremeno preuzmem.
- Tako?! - čude se djeca.
- Da, tako je. Još nešto. Med što ga pčele saberu ovog ljeta daje
nama...
- Vama?
- Ne samo meni. Nego nama svima, a to znači i vama, jer oko njih je
velik posao i ja moram imati pomagača.
Sad su svi đaci zagrajali. Javljaju se za pomagače.
- Milo mi je, samo ne zaboravljajte da pčele bodu!
- Ne bojim se! Ne bojim se! - viču đaci, a učitelj ih onda vodi pred
rupe. Stanu oni malo podalje, a učitelj sam dođe posve blizu rupicama i
veli:
- Sada će pčele radilice izlijetati na posao, jer kiša više ne pada. Tko
je junak, neka dođe malo bliže, ali samo malo bliže.
- Ja sam junak!! - zaviknu Petar i hop! hop! Već je pred jednom
rupom, ali odmah vrisne, i uhvati se za glavu. Vrišti i juri po dvorištu.
Učitelj ga uhvati, pretraži mu glavu, i nađe pčelin žalac upravo u čelu
iznad desnog oka. Iščupa mu ga pa izvadi svoj hladni džepni sat i
pritisnu na ubod.
- Bit će mu sutra glava kao bundeva - veli jedan đak.
U taj čas vrisnu svi đaci. Drže se za glavu, vrište, jauču, zovu majku u
pomoć, tule, tule i ganjaju se dvorištem kao pomahnitali. Učitelj je
zaprepašten. Da nije navalilo mnogo pčela na djecu? On hvata jednog po
jednog, skida im ruke s glave i ne može ni u jednog naći žalac.
- Pa nije te pčela uopće ubola!
- Zar uistinu nije?!!
- Gdje te peče?
- Ovdje! Ne, ne, ovdje!... Sad opet ovdje!... Mene je ubolo pet!
- A sad te ne peče više ništa?
- Ne. Sad me više ne peče.
- Stoj!!! Nikoga od vas pčela nije ubola!!! - viče učitelj. - Vi to samo
uobražavate, jer ste se prestrašili. Vidjeli ste kako Petar juri, a uto je
možda jedna zujnula iznad vas i vi svi u jurnjavu i larmu, a bez razloga!
Djeca vjeruju učitelju, osvješćuju se, opipavaju, i zaista, ima on pravo,
nikoga ništa ne peče.
- Ovdje je pčela! - viče im Luka koji stoji nepomično pred rupama.
- Gdje je?! - pitaju ga đaci, ali izdaleka.
- Na mojem uhu. Lijepo šeće po njemu...
- Ne bode?
- Ne! Sad širi krila... Evo, odletjela je!...
Sad se Luka makne s mjesta i obilazi tik uz svih dvadeset rupa
naprijed i natrag. Đaci ga uzbuđeno prate, ali - izdaleka. Učitelj je veseo.
Staje ispred pčelinjaka i zaustavlja Luku. Prodrma ga za ramena i kaže
mu:
- Ti ćeš biti moj pomagač za prvo vrijeme, a poslije će ih se naći još.
Danas su prestrašeni.
Đaci nisu bili zavidni Luki što će biti prvi učiteljev pomagač u tom
poslu. Učitelj im reče:
- Pčele ne podnose u svojoj blizini ljude znojne, neoprane i koji
zaudaraju.
 - Tako?!!
- Da! Pčele tjeraju od sebe i one koji smrde alkoholom. Pčele ne
podnose pijane ljude.
- Tako?!! - čude se đaci. - Pa, naš Petar nije znojan, ne smrdi i nije
pijan!
- Da, to je istina, ali ima još nešto. K pčelama se ne smije pristupiti
izazovno, bučno i nestrpljivo. One primaju k sebi mirne, strpljive i blage
ljude...
Sad su se opet svi ogledali na Petra, a jedan đak opet ponovi:
- Bit će mu sutra glava kao bundeva!...
- Zato, za svaki slučaj, moji pomagači i ja znat ćemo se očuvati od
ljutog žalca.
- Kako? - pitaju đaci.
- Sad ćete vidjeti! Hodi Luka sa mnom. Vratit ćemo se za nekoliko
časaka.
Za kratko vrijeme djeca su u dvorištu prasnula u smijeh, jer učitelj i
Luka izađoše iz kuće tako smiješni.
Na glavi im guste žičane okrugle mreže, a na rukama čudne rukavice
koje sežu do lakata. Poslije je tu mrežu dobio na glavu i mali Slavko, i
mala Ljubica, i gotovo sva djeca. Stavio ju je i Petar na glavu i osvetio se
pčelama. Obišao je s mrežom na glavi sve rupe i pred svakom je kazao:
- Ne bojim vas se više!
Poslije toga učitelj natakne opet mrežu sebi na glavu i povede djecu
ponovno u staju. Tu pred njima otvori jednu kućicu i izvadi okvir pun
saća i meda. Na okviru je bilo nekoliko pčela. Učitelj ih peruškom ukloni
natrag u košnicu i zatvori je. Sada s okvirom ostaviše staju. Saće i med
divno i zamamno mirišu. Svi su ušli u školsku sobu. Učitelj donese
veliku limenu vrcaljku. Stavi okvir u nju i kaže malom Slavku koji je
stajao do njega:
- Uhvati za ručku pa okreći!
Slavko okreće. Okvir se u vrcaljki strelovito brzo kreće, a iz saća frkće
žut, gust med i curi o limenu stijenu na dno vrcaljke.
- Dosta! - zaustavi učitelj okretanje i vadi okvir. Sve lijepe i pravilne
ćelijice mirisnog žutog saća su prazne.
- Što sada? - pitaju đaci.
- Odnijet ću natrag ovaj okvir u košnicu. Kad ga pčele vide praznog,
odmah će ga započeti puniti novim medom.
 - A što ćete s ovim? - pitaju đaci.
- Svakom ću dati na dlan žlicu meda.
Učitelj dijeli, đaci ližu, a oči im sjaju od zadovoljstva.
- Je li slatko? - pita učitelj.
- Mmmmm... - mumljaju đaci, klimaju glavama i oblizuju prste.
Učitelj pita dalje:
- Je li bolje od rakije?
- O, kako ne! To je slast! - klikću đaci, a učitelj nastavlja:
- Kad bude više prosvijećenih ljudi koji će težiti za boljim i ljepšim
životom, naš će Glogovac biti pun cvijeća. Počevši od najranijeg trna
gloga na brdu cvast će u voćnjacima, vrtovima, poljima, livadama i u
šumi milijarde mirisnih cvjetova punih mednog soka. Svaka će kuća
imati pčelinjak. Milijuni pčelica zujat će i skupljat će med. Glogovcem će
teći med...
- Ja hoću da budem prosvijećen! Ja ću biti pismen! - prekida učitelja
u silnom uzbuđenju Luka i udara se u prsa.
- Hoćeš! Bit ćeš! Svi ćemo se primiti posla da te naučimo čitati i
pisati pa da prijeđeš u drugi razred sa Slavkom...
Đaci obećavaju da će pomoći Luki. On samo duboko diše i gleda
učitelja u oči. Učitelj mu pruži ruku. Luka prihvaća i trese učiteljevom
rukom.
- Pazi, Luka! Sad ćeš ići sa svom djecom napolje. Ali, kad na našem
drvenom seoskom zvoniku zazvoni podne, ti trkom smjesta k meni u
moj stan!
- Dobro je. Kad zazvoni u zvoniku, jedan, dva, tri! Ja sam kod vas.
Imam dosta dugačke noge!
- A sad ću vas ispratiti na put - reče učitelj, a djeca se ne miču.
Zbunjena su. Što je? Mala Ljubica, koja danas kiše, šmrca i drhturi,
pokazuje plaho prstom na učiteljevu glavu:
- Vi imate još na glavi ono...
Učitelj se nasmija i skida mrežu s glave. Čovjek, eto, u takvim rijetko
uzbudljivim trenucima može i zaboraviti na svoju glavu.
 DEVETO POGLAVLJE

Kakve se stvari događaju kad je

netko divlji

Kad su đaci već bili podalje od škole, red od dva i dva bučno se
razišao. Djeca su se rasula putem kao mali pilići ili pačići. Jedino se Luka
i mali Slavko i dalje drže za ruke. I kad je već škola ostala iza njih vrlo
daleko, i kad već ni najzločestija baba u selu ne bi zahtijevala da se ide u
redu, Luka i Slavko drže se za ruke, idu putem i živo razgovaraju. Zašto
se drže za ruke? Ili su zaboravili, ili, otkako je Luka postao đak, misli da
se ne smije otkidati od druga iz klupe, ili su postali dobri prijatelji. Bit
će ovo posljednje, jer, eno, ne drže se više za ruke, nego se zagrlili:
Slavko Luku oko pasa, a Luka Slavka oko vrata, i dalje idu putem i živo
pričaju.
Slavko i putem govori sest, sesnaest, sve u sesnaest! Luka razmišlja o
tom kako je Slavko malen, još tepa, a tako mnogo zna, i tako je mudar u
školi. Slavko je, osim toga, dobar, i Luka želi njega, ovako malog, čuvati i
braniti. Lijepo je biti ravan i jednak drugoj djeci, ne biti više dotepenac i
skitnica, nego đak. Ovo je đak Slavko, ono je đak Petar, ono je opet đak
Ljubica. Ima đak Stjepan, a ima, eto, i đak Luka. On zagrli jače svog
malog druga i pita ga:
- Hoćeš li ti stalno sa mnom sjediti u klupi?
- Hoću! — veli Slavko radostan.
- Hajde, reci šešir!
- Sesir, sest, sesnaest!...
- Ha! Ha! Ha! - nasmije se Luka razdragano pa čučne. - Ti si još
malen. Tebe bole noge. Hajde, zajaši mi na leđa!
Slavko prihvati ponudu i skoči na Lukina leđa, a ovaj svoga druga nosi
putem. Ali, za kratko vrijeme. Luka iznenada spusti Slavka s leđa i
obojica se zagledaše u kola u kojima se voze gospoda. Uz kola trči već
nekoliko dječaka i zovu Luku i Slavka:
- Hajde da vidite, ide komisija onom obješenom.
Luka i Slavko najprije su stali, problijedjeli, pogledali se bez riječi, ali
se onda ipak uhvate za ruke i trče i oni za kolima natrag.
Kola s komisijom stala pred krčmom. Tu se okupilo već mnogo
muškog i ženskog svijeta, pa i djece. Najprije ih je neki gospodin iz kola
rastjerivao, ali kad ga ljudi nisu poslušali, ušao je u krčmu s ostalima.
Krčmarica je danas za ove goste iz gradića naročito svečano uređena.
Kosu je gusto nakovrčala vrućim željezom, zlatni se zubi naročito sjaje,
oko vrata ima đerdan od šarenih stakala. Haljina na njoj jarko je crvena
s nacrtanim velikim bijelim mačkama. Na ruke je natakula mnogo
narukvica od srebra i sumnjiva zlata, a prste iskitila s mnogo prstenja
od amerikanskoga lažnog zlata.
Izabira ona za gospodske goste najpovoljniji sto, koji čvrsto stoji i ne
škripi. Prekriva ga stolnjakom koji ne daje seoskim gostima i nudi ovo,
nudi ono. Ima ona za gospodu: likera, konjaka, pelinkovca, kruškovca i
višnjevca. Dugo se gospoda dogovaraju što će piti. Jedan veli da mu je
kruškovac škodljiv za crijeva. Drugi veli da su slatki likeri za žene, a ne
za muškarce. Pelinkovac - veli jedan - pije svaki dan zbog trbobolje pa
mu je već navrh glave. Vidjelo se iz dogovaranja da su ova gospoda
popila u svom životu već toliko likera i pelinkovca da su postala
izbirljiva. Krčmarica je već sva u neprilici i boli je lice od prisilnog
smiješka, kad je ipak spasi jedan od gospode. On tresnu rukom o sto,
drugom se udari po čelu i činilo se kao da je pronašao novi svijet, ili da
mu se u glavi rodila misao kako da spasi čovječanstvo od ratova i
bijede. No, nije bilo to, već ovo. On zavikne:
- Krčmarice! Pa, Glogovac je poznat zbog rakije. Tu je carstvo šljiva!
Tu teče šljivovica jarcima i potocima. Dajte vi nama prave, zdrave i čiste
šljivovice!
- Tako je! Tako je! Dajte nam dobre, zdrave, narodne šljivovice!! -
prihvatila su i druga gospoda. Svi su bili sretni kao da su pronašli lijek
kojim će spasiti svijet što srlja u propast.
Krčmarica je bila sretna. Dvori gospodu, priča im o tom kako je čula
ovo: Što su veća gospoda, sve više žele prosto jelo i piće, jer su se
prezasitili finih. Tako i njoj najavio jednog ljeta školski nadzornik da će
doći na ručak poslije pregleda škole. Ona se, kao brižna domaćica i
krčmarica, zabrinula što će mu prirediti. Možda pohane piliće ili mladu
patku na umaku za divljač ili što drugo još bolje! Poslala slugu u školu
da ga pita što želi, a on joj poručio: “Ništa drugo nego punu zdjelu salate
i kukuruzna kruha.”
 Gospoda su se od srca smijala krčmarici. Ona je bila sretna i nosila
šljivovice na sto. Gospoda su sada razgovarala o jelu. Svaki je nabrajao
što voli jesti, kad najradije jede i u koje doba. Ne znam dokle bi gospoda
pila šljivovicu i dokle bi razgovarala o jelu da ih nije prekinula dužnost.
Moraju ići pregledati mrtvog propalicu Nikolu.
Obješeni je dovezen iz šume u krčmarevu sušu. Položili su ga na
dugački stari sto, na prostrtu plahtu, u koju će ga onda zamotati i staviti
u crni sanduk, koji je već u suši pripravljen čekao.
Najprije je krčmaru i krčmarici bilo mučno, no konačno su ipak
pristali da se komisijski pregled obavi kod njih, u njihovoj suši. Čuli su
oni da ljudi ovako pričaju: “Neka krčmar primi u svoje dvorište
obješenog Nikolu, i neka ga on iz svoga dvorišta otpremi na vječni
počinak. Upravo je tako i pravo, jer je polovicu imanja zapio u njegovoj
krčmi. Zato obješeni ima i pravo ležati u njihovoj suši. Imade on svoj dio
kod krčmara.” Krčmarica nije bila dugo osjetljiva. Nagovorila je muža
neka dopusti da obješenog donesu u njihovo dvorište. Govorila je mužu:
- Što ćeš! Krčma je za sve. U nju primaš najvišeg gospodina i ušljivog
prosjaka. Krajnje moraš dopustiti i paranje mrtvaca. Takva ti je krčma!
Valjda nisi mislio da u Glogovcu zidaš gradski hotel i restauraciju. Ti si
zidao krčmu u kojoj ćeš prodavati rakiju. Nitko ovdje ne traži konak i
hranu. Tvoj je zanat prodavati rakiju. Pa onda neka i obješeni dođe.
Popit će se i danas kraj tog posla dosta rakije.
Krčmar se pomirio sa sudbinom, ali je zapovjedio sluzi da ne pušta
znatiželjne ljude i djecu u dvorište. Zato su se ljudi popeli na plotove, na
stabla i izdaleka promatrali. Pregled je obavljen vrlo brzo, jer, što se ima
tu istraživati? Zna se vrlo dobro i vidi se da je pokojni Nikola bio krajnja
propalica i pijanica. Nije se prao ni šišao deset godina. Rakija ga ubila.
Kad je sve zapio, uzeo je konopac i objesio se. I što sada? Ništa.
Službeno je gotovo. Zapisnik o nalazu napisan je i potpisan. Nikolu
treba zamotati u plahtu i baciti u oblinje. Sanduk zabiti, strpati ga na
kola i odvesti na groblje pa zakopati podalje, tamo nisko, gdje voda leži.
Ali vodu nije u životu volio. A što ćemo! Na žalost, ne možemo zemlju
vinom ili rakijom natapati, iako Glogovcem “teče rakija”. Tako daleko
ipak nismo došli. Tako sretan narod ipak još nismo! Zato, Nikola, pomiri
se sa zagrobnom sudbinom i počivaj u vodi koju si za života toliko
mrzio. Duši lako osobito ti žele krčmar i krčmarica, a umjesto vijenca na
grob, krčmarica je na crnoj ploči spužvom izbrisala neplaćeni posljednji
dug, a u znak žalosti za tobom obukla crvenu haljinu s bijelim mačkama.
Tvojim tragom, jadni pokojniče, ide već šest gospodara u Glogovcu.
Krčmar već kupuje jeftino na dražbi njihove livade. A kad i oni legnu u
crnu zemlju, doći će drugi, oni mlađi, pa najmlađi. Odgaja se podmladak.
Išlo bi odgajanje brže da ne padne ovako “s neba pa u rebra” nekakav
čovjek trezvenjak, kao ovaj glogovački učitelj, što zove krčmu kulom
prokletom koju treba osvojiti ili razrušiti. Ljudima je čudak, a krčmi
krvni neprijatelj, pa mu je ovdje teško živjeti, i ne znamo hoće li mu
pomoći njegova četa đaka i bataljoni, pukovi, divizije i armije njegovih
pčela. Mogao bi on otprhnuti iz Glogovca prije nego mu uspije da iz
jarka isuši rakiju i da u njih pusti med i mlijeko, kako on to želi.
A, tko će mu za stradanje biti kriv? Zašto ne dođe u krčmu kao i ostala
gospoda da sjedne s njima zajedno i popije kao gospodin čovjek čašicu
prepečenice?!... Tko je kriv pokojnom Nikoli?... Sto ćemo!! Bit će uvijek
na svijetu pijanica i propalica! Krčma nije kriva! Želja gosta njoj je sveta
zapovijed. Takav je zanat. Zato, Nikola, putuj, putuj kolima da te u crnu
zemlju zakopaju bez sprovoda, bez plača i bez vijenca. Službeni pregled
je gotov. Zapisnik je potpisan. Gospoda već sjedaju u krčmi za svoj sto.
Još će malo pričekati, jer krčmarica peče odojka, a on se mora polako,
polako peći, da bude slan, mastan i rumene korice. Gospoda su za
stolom imala o čemu razgovarati. Prepirali su se za glavu odojka. Tko će
je dobiti? Na kraju su bacili kocku.
Sve su to promatrali seljaci kroz prozore krčme. Bilo je među njima i
djece. Krčmar ih je često tjerao da ne zure u gospodu kad jedu i piju. To
je učinio i sada dok su se oni za stolom prepirali za praseću glavu. Među
djecom spazi Luku. Pozva ga prstom. Luka je sam, bez Slavka, jer ovaj
nije htio do kraja ostati. Bojao se mrtvaca, ostavio je Luku i pobjegao
kući.
- Mene zovete? - pita Luka krčmara.
- Da. Tebe. Hodi unutra!
Luka stao i zuri u vrata krčme. Ona se otvaraju, a krčmar govori
uljudno i slatko:
- No, hodi, Luka! Tražimo te cijelo jutro. Dođi unutra. Dobit ćeš
nešto.
Luka polako korača, bulji u vrata krčme, ali ipak, korača k njima kao
očaran. Pred vratima je. Stade. Prvo su stube. Zakorakne na prvu, drugu,
treću. Uhvati za kvaku, a onda kao da se probudio iz začaranog sna,
trgne se i htjede skočiti sa stuba, ali prekasno. U taj tren otvorila se
vrata, krčmar ga ogrli čvrsto i upravo unese u krčmu.
- Tko vam je to? - pitaju gospoda. Krčmar sjeda Luku za jedan sto i
tumači gospodi.
- Ovo je sirotno dijete, bez oca i majke. Zalutalo slučajno u naše selo.
Primio ga je jedan gospodar za slugančića i jutros ga već izbacio iz kuće.
Mi ćemo ga sada lijepo obući od glave do pete i nahraniti, a ako bude
htio, može stalno ostati kod nas. Brinut ćemo se za njega kao za svoje...
Ne da nam srce da dijete bude gladno, golo i boso i bez krova nad
glavom, dok naša, tamo u gradu, žive u izobilju...
- To je lijepo! To je krasno! To je hvale vrijedno, krčmaru - govorila
su gospoda i kucala se malim čašicama s rakijom. — U vas i u vaše
gospođe zaista je zlatno i milosrdno srce koje toplo kuca za sirotinju.
Tako su lijepo govorila gospoda, tako je krčmar bio zadovoljan, tako je
krčmarica bila sretna da je odmah, čim je pečenog odojka stavila na sto
pred gospodu, donijela i pred Luku pun tanjur luka porjaka i veliki
komad kruha.
- Jedi samo! Sve pojedi! A dok ti budeš jeo, ja ću naći odijelo za tebe -
kazala mu je krčmarica.
Gospoda kod stola bacila su se svim žarom na odojka. Izgladnjeli Luka
za stolom lakomo je i halapljivo gutao porjak luk, dobro i masno
pripravljen. Najednom, zalogaj mu stade u grlu i žlica ispade iz ruke.
Vani zvoni zvono na seoskom drvenom zvoniku.
- Zvoni podne? - pita Luka.
- Ah, ne! To zvoni pokojnom Nikoli - veli mu krčmar, jer ga je
zabrinuo Lukin strah. - Samo jedi mirno dalje. Još nije podne. Zvonit će
zvono drugi put. Luka se umirio i nastavlja jesti. Jedan od gospode, koji
sigurno ima isto tako zlatno i milosrdno srce, donio je Luki kost za
glodanje. Izgladnjeli dječak zgrabio je lakomo te su čvrsti i bijeli zubi
sada imali posla. Uto je i krčmarica donijela stare hlače i kaput jednog
svog sina.
- Kad se najedeš, uzmi odijelo, pa otiđi u našu staju, presvući se.
Onda dođi da nam se pokažeš - kazala je krčmarica, a jedan gospodin za
stolom, kojemu se isto smilovalo srce, reče krčmarici:
- Dajte i deranu šljivovice!
Druga su gospoda bila protiv toga. Bunili su se i nisu odobravali:
- Za djecu nije rakija! Za guske nije sijeno!
 Prepirka o tome trajala je upravo tako dugo dok je krčmarica natočila
za Luku malu bočicu rakije i stavila mu je na sto.
- Uzmi i pij, koliko možeš! Gospodin je platio — veli krčmarica Luki i
sprema sto ispred njega. Luka gleda rakiju na stolu, krčmaricu s
mačkama na njezinoj haljini, smiješne i strašne slike na zidovima.
Spopade ga vrućica, muči se i ne može više izdržati. Nešto ga tjera van,
na zrak, na sunce, u život! Sjeti se učitelja. Kao uboden skače s klupe i
viče krčmarici:
- Je li zvonilo podne?
- Jest, prije pola sata. Zar nisi čuo?!
- Joj!!! - vrisnu dječak kao ranjen, skoči i već je na putu. Ne ogleda se
ni lijevo ni desno, već okrenuo prema školi, pa grabi dugim nogama. U
dvadeset skokova on se stvori pred vratima učiteljeva stana. Sluša, a
srce mu burno udara. Čuje. Netko korača. Očajnički pograbi Luka za
kvaku i upravo provali unutra.
Luka je u sobi. Stao je uza zid i upro pogled u učitelja. Između njih
prostrt mali sto. Jednostavno, ukusno. Na bijelom stolnjaku dva čista
tanjura. Sjaje se kao snijeg na suncu. Kraj tanjura ubrusi, nož i viljuška.
U sredini stola na većem tanjuru narezano suho meso. Na drugom kiseli
krastavci. Tu je i velik kruh, na drugoj strani zamagljen stakleni vrč pun
hladne vode, a kraj njega dvije čaše: jedna mala, druga veća.
Luka je u sobi. Pripio se uza zid i gleda u to sve kao u čudo. Vidi on
dobro: na stolu su dva tanjura, dvije čaše, jedna velika, a druga manja.
Luka gleda manju čašu, lijepu manju čašu. Dugo, dugo bez riječi bulji u
čistu manju čašu, a onda ga bol grune u prsa, zubi mu zacvokoću, a oči
se zališe suzama. Luka se trese od plača. Učitelj, koji je dotle šutio i
nepomično stajao uza suprotni zid, sad se trgne, priskoči do Luke,
privine ga uza se i tješi:
- Umiri se, dječače, sada je sve u redu. Vidim da ti je žao i sad je
stvar riješena. Ne plači više, Luka! Nemoj me ponovno žalostiti. Čekao
sam te, čekao dugo. Bio sam uzrujan i žalostan, ali, sada je opet sve u
redu.
- Prevario me krčmar - zavapi očajno Luka. Ponovno stade plakati
kao kad se poslije groma izlije pljusak. Dugo je trebalo da se Luka umiri.
Još duže da ga učitelj posjedne za sto, ali nije dugo trebalo pa da se
prihvati mesa i krastavaca. Izgladnjeli je dječak i drugi put mogao jesti.
- Imate li ženu? - pitao je Luka učitelja.
 - Nemam.
- Pa tko vam je ovo pripravio?
- Sam ja.
- A hoćete li se ženiti?
- Hoću, Luka.
- Pa zašto se ne ženite?
- Moj Luka, to nije tako jednostavno. Treba se namjeriti na djevojku
koja će biti mlada, lijepa i pametna. Trebam jednu djevojku upoznati i
zavoljeti.
- Ha! Ha! Ha! - smijao se Luka od srca i dalje pitao:
- Onda će ona vama kuhati?
- Hoće, sigurno.
Kad su njih dvojica svršili razgovor o učiteljevoj ženidbi i kad je Luka
do kraja ispraznio tanjur s mesom i onaj s kiselim krastavcima, doznao
je od učitelja u daljnjem razgovoru mnogo, mnogo stvari. Doznao je i to
da je Luka još za sada divlji dječak, ali da će se sve to poslije izgubiti i da
će on postati pitom. Kako izgleda pitom dječak, vidio je već za četvrt
sata. Na vratima je kucnuo i s pozdravom “Dobar dan” unišao u stan
učiteljev, mali Slavko. On je došao po Luku da ide k njima ručati. Zove
ga Slavkova majka. Luka je pristao i učitelj je pristao. Izgleda da će ovaj
divlji i izgladnjeli dječak moći i treći put ručati. Još su malo kod učitelja
razgovarali, a onda je divlji dječak imao prilike vidjeti još jedno pitomo
stvorenje. Na vratima nije bilo kucanja već je netko grebao, klopio po
kvaki i ušao. Bio je to Slavkov pas Šarko. Pas je veselo trčkao oko stola
umiljavajući se čas Slavku, čas Luki, kojeg je već poznao.
Učitelj isprati svoje goste do puta i reče im.
- Doviđenja o podne u školi!
Kad se vratio u stan, pljesne snažno dlanom o dlan; porukova se
desnica s ljevicom.
- Čestitam!! - reče učitelj glasno sam sebi.
Šarko nije otišao s dječacima. Protrčao je malo školskim dvorištem, a
onda ga je privuklo brujanje pčela u košnicama. Podigao se na stražnje
noge i njušku turnuo u rupicu. Jedna pčela stražarica bijesno zazuji oko
Šarkove glave, a on zacvili, prebaci se - pa se u dva skoka stvori kod
plota i - hop!! Preskoči plot i juri posred puta za dječacima.
 DESETO POGLAVLJE

Što se događa kad čovjek pusti korijenje

Obješenog su dovezli na dugačkim kolima do groblja. Kola su pratila

samo četiri seljaka. Oni su ga zatrpali u žutu i mokru zemlju. Kad su
sanduk spustili u raku, jedan od seljaka izvadi iz džepa politrenu
staklenku s rakijom, dobro začepljenu, i baci je u raku. Pljunuo je u
šake, uhvatio lopatu i zatrpavao sanduk. Dobro se ova četvorica
uznojiše dok ne zatrpaše raku, načiniše humak i zabiše drven križ.
Toliko se ova četvorica izmučila i oneraspoložila tim poslom da su
odlučili navratiti u krčmu na okrepu kako bi se oraspoložili.
Kad su došli do krčme, ostave vani lopate i motike, prislonjene na zid,
uđu unutra i zauzmu jedan sto. Naruče pola litre rakije i četiri vinske
čaše. Eto, ovakve goste voli krčmar! Ljudi se narade i dođu umorni k
njemu na okrepu. Zar on ne bi mogao punim pravom izvana na svojim
vratima napisati velikim slovima: “Dođite svi vi umorni, klonuli i tužni k
meni pa se odmorite, osnažite i razveselite?!” Eto, treba pogledati samo
onu gospodu za stolom! Umorni od puta kolima po našoj razrovanoj
cesti i oneraspoloženi poslom oko mrtvaca, sjedoše, odmoriše se,
pojedoše odojka i sad već piju petu litru vina. Na njihovim licima ne vidi
se ni umor ni zla volja. Sve se izmijenilo. Lica im se zarumenjela, jezici
se razvezali, oči se smiješe i svi se oni svaki čas guše u smijehu. Smijeh
ih upravo strašno spopada.
Od takvog smijeha čovjek ogladni, pa tako i ova gospoda, te traže opet
krčmaricu da nešto jedu. Ona im nosi s tavana prijesne suhe butine.
Gospoda se ponovno nahraniše, a kako se silno osoliše, zalijevaju se
vinom sve češće. Jedno se vrijeme činilo kao da im se lica zabrinuše i
kao da postaju tužni. To je bio umor pretovarena želuca. No krčmarica
je spasila te ljude od tuge. Donijela je bijeli prašak. Svaki od gospode
popio je kašičicu praška i mudro i ozbiljno čekao. Najednom svi sretni
uskliknuše:
- Djeluje! Djeluje!
Gospodi se od praška slatko i bučno podrigivalo i zbog toga je nastalo
za stolom življe i veselije. Opet je donesena nova litra i nastavilo se piti
istim oduševljenjem.
Takve goste voli krčmarica. To su oni koji su izrađeni, umorni i tužni,
pa znaju da će se u krčmi odmoriti i razveseliti. Takvi bi svi ljudi morali
biti, onda bi u Glogovcu trebala još jedna krčma! Muka je s onakvim
gostima koje ona mora mamiti i silom uvlačiti u krčmu pa mnogo muke
ima i mnogo vremena prođe dok oni krčmu ne zavole. Zato krčmarica
srdačno danas pozdravi onu četvoricu seljaka koji zaposjedoše drugi
sto i zapita ih:
- Svršen posao?
- Svršen - odgovaraju oni, a ona im nosi drugu politru rakije, udari
njom o sredinu stola i veli:
- Ova politra na moj račun!
Kad to čuše seljani, oči im zasijaše, postadoše osobito veseli, kuća ova
bila je sada najmilija, najradije bi oni sada da im dolje iz nogu izraste
korijenje duboko, duboko u zemlju i da ih nitko i nikakva sila više
odavde ne može istrgnuti, a odozgo da ih krčmarica vječno zalijeva.
Kad su popili i ovu politru, krčmarica više ne čeka da zovu, već sama
dalje nosi i bilježi na crnu ploču. Kad seljaci popiše pet politara, osjetiše
da im je iz nogu izraslo korijenje koje dopire dublje od krčmareva
podruma i da im nije moguće istrgnuti se više. Kad su popili osmu
politru, korijenje je bilo tako čvrsto, gusto i duboko da im nije dopuštalo
uspraviti se na noge. Čim je koji pokušao, zemlja ga je prilegnula i on je
sjeo natrag na stolicu. Sada su tek bili veseli pa su dobili volju da
zapjevaju. I, tako to već ide, najprije su zapjevali rodoljubne pjesme.
Kad su se rodoljubne pjesme pjevale, sveta domovinska majka zemlja
popustila je, i njima je uspjelo ustati i tako su u svečanom stavu pjevali.
Ustala su i gospoda za onim stolom. To je oduševilo pjevače i oni zovu
gospodu u svoje društvo ili, ako hoće, oni će prijeći k njima za sto.
Gospoda, iako zagrijana, iako su i ona pustila duboko korijenje u zemlju,
odlučiše se sada udaljiti. Nadčovječanskim naporom prekinuli su
korijenje i s užasnim bolom i očajnim izrazom lica napustiše kuću
odmora, okrepe i veselja, popeli se preko stolica u kola i odvezli se u
gradić. Veseli seljani ozbiljno žale za njima, jer im se u rodoljubnom
srcu probudila želja da piju s gospodom i da tako posvjedoče slogu
seljaka i narodne gospode.
Kad je krčmarica ostala nasamo s njima, održala im je pravi veliki
politički govor o sretnoj domovini, o dobroj i pravoj gospodi i o
nevaljaloj, kakav je i njihov učitelj. Krčmarica se u govoru najduže
zadržala na učitelju i tako protiv njega razdražila ove vesele ljude da su
oni stisnuli šaku, pokušali ustati i otići u školu da se s njim obračunaju.
Krčmarica ih je umirivala i zaustavljala. Trojica sjedoše ponovno, ali
jedan od njih otrgnu se nadčovječanskim naporom iza stola i otetura
prema izlazu.
Urla veseljak putem, stišće šake i škrgnuće zubima. Tetura putem od
jarka do jarka i stade pred školu. Jedan čas bulji u nju, a onda opet
nerazumno zaurla, zatetura u školsko dvorište i gotovo se sruši pred
školskim vratima. Sluša on kako đaci unutra bruje kao pčele u košnici.
Sad on udari nogom u vrata koja se silom otvore. Đaci vrisnuše i
poskakaše na noge. Veseljak zatetura u školsku sobu, stane pred klupe,
ljulja se i bulji u đake. Sad škrguće opet zubima i pita pijano:
- Gdje je učitelj?!
- Nema ga!
- Ha! Sakrio se ispred mene?!!
- Nije se sakrio, već je otišao poslom - odgovaraju neki đaci
veseljaku, a drugi su još uvijek zaprepašteni i tako im je pri duši da bi
najradije poskakali kroz prozore u dvorište. Što će taj pijanac sada tu u
školi?
- Ja sam vam sada učitelj!!! - vikne seljak. - Kuš, balavci!! Šutac i ni
makac!!
Đaci zanijemjeli. Neke djevojčice zaplakale.
Veseljak tetura ispred klupa, popne se za učiteljevsto i sruši se na
stolicu. Uzima drveni metar, lupa njim po stolu i urliče:
- Ja ću vas učiti! O sretnoj domovini, o pravoj, o narodnoj gospodi i o
nevaljaloj gospodi... Sad pjevajte najprije sa mnom! Ustanite!
Đaci ustanu, djevojčice plaču, neki dječaci šute, a desetero ih pjeva s
veseljakom. Onda se on dosjeti:
- Ovu ne znate. Pjevajte sa mnom ovu veselu: “Lijevo, desno, nigdje
nema stana, oj ulice, al' si nakresana!...”
Kako ni sada sva djeca ne pjevaju, veseljak je bijesan i tresne metrom
o sto. Udari po učiteljevoj tintarnici. Staklo prsnu na stotinu komada,
tinta uprska veseljaku cijelo lice.
Đaci opet vrisnuše, neki od očaja, a neki od veselja. Pijani osjeća nešto
hladno na licu pa to skida i briše prstima i tako se mačka kao mala beba
tintom po licu, po nosu, po ustima i po bradi. Začas je bio sav crn.
- Ha! Ha! Ha! - zaori sada dječji smijeh u sobi, a kugle od papira i
kruha padale su sa svih strana na veseljaka koji se uozbiljio i još uvijek
mačka lice tintom. U sobi je prestao plač. Svi su đaci veseli, osim malog
Slavka i Luke. Slavko je uzrujan i govori u ovoj buci Luki u uho:
- Njega će žandari za ovo vezati.
Luka viknu jakim glasom prema veseljaku:
- Vi ste pijana svinja i vas će vezati žandari!!
Sad veseljak zaurla tako strašno da je opet zamro smijeh u djece.
Djevojčice opet zaplakale. Veseljak zatetura krvavih očiju prema
klupama, prema Luki. Dječak skoči k prozoru, otvori ga naglo i - hop!!
Skoči u dvorište. Slavko je u strahu za Luku. Kad je veseljak bio blizu, on
mu podmetnu nogu. Fljassss!!! Pruži se pijana tjelesina veseljakova na
pod između klupa. To iskoriste neki dječaci pa mu skoče na leđa.
Udaraju ga šakama kud stignu. On urla, brani se i uspije se dignuti i
uspraviti na noge. Djeca vrište i bježe na dvorište, što kroz vrata, što
kroz prozore. Veseljak crn u licu, prašan od poda, balav i slinav potrči i
posrče za djecom u mali hodnik. Tu se zaljulja i - top!!! Sjedne ravno u
pun škaf vode koja tu stoji na niskoj klupi đacima za piće.
Đaci su na dvorištu slobodni i ne boje ga se. Udariše u pljesak i
kliktanje kad vidješe veseljaka kako se u škafu kupa. Razbješnjelom
veseljaku curi voda s tura i nogavica od hlača kao vodovod.
On sa životinjskim krikom jurne iz hodnika na dvorište. Onako pijan i
bijesan nije stao na drugu stubu već odmah na treću. Zato je pijano
tijelo prevagnulo i on pade nosom na zemlju i sklizne se tako dva metra.
Kad je malo i zemlje izrovao, diže se i stane ganjati đake po dvorištu.
Djevojčice su sada pobjegle natrag u školsku sobu, zaključale za sobom
vrata i prozore zatvorile pa promatraju s prozora trku na dvorištu.
Dječaci draže veseljaka, a on za njima juri i pada. Od toga trčanja na
zraku i od mokrog tura kao da se ponešto i otrijeznio. Prijeti dječacima
opasnost da će kojega uhvatiti. Zato su se svi popeli na voćke i pozivaju
ga da se i on penje. Veseljak je pokušavao gore. Kad se uhvatio za drugu
granu, pao je i cocnuo na zemlju kao zrela kruška. To je bilo smiješno
djevojčicama u sobi, i veseljak, čuvši praskav smijeh, potrča k njima da
im se osveti. Zavrisnule djevojčice u užasu, a dječaci na stablima
zanijemjeli: Što će sada biti?!!
U taj čas otvore se vrata na staji i na njima se pokaže Luka. On vikne
veseljaku:
- Pijana svinjo! Žandari će te vezati za sve ovo!
Luka je spasio đake iz velike opasnosti. Pijanac se okrenuo, tetura i
posrče k staji. Urla i škripi zubima. Smrvit će Luku, jadnog Luku, a on,
eno, ne bježi, već čeka pijanca.
- Bježi, Luka!!!! Zatvori se u staju!!! - kliknuše dječaci s voćaka, ali
Luka se ne miče. Kad je veseljak bio blizu staje, Luka iziđe napolje, stane
pred rupe od pčelinjaka, udari se šakom o prsa i vikne:
- Evo me, pijanduro! Udri ako možeš i smiješ!!
Pijani čovjek potrči prema Luki. Zamahne šakom. Ubit će Luku! Luka
čučne, a veseljak udari šakom u daščani zid staje. Pčele se uzbune od
udarca i od smrada koji se širio od veseljaka pa izletjele da navale na
njega. Zalijetaju se sa svih strana i ubadaju ga u čelo, u lice, u nos, u
bradu, u usta, u vrat. On se otima, urla, pleše i skače metar visoko, maše
rukama, a pčele ga i dalje ubadaju. Igra, poskakuje, mlati rukama, urla,
urla, urla i prestravljen, kao lud, ostavlja dvorište. Ispada na put, urla i
dalje, mlati rukama oko sebe, igra i poskakuje putem kao medo i utrča u
krčmu da se spasi.
Nekoliko đaka pratilo ga je putem, ali su se morali vratiti u školu, jer
se na jednoj kući otvorio prozor s kojeg je zaviknuo njihov učitelj:
- Odmah svi u školu natrag!! Ja ću doći začas!

JEDANAESETO POGLAVLJE

Što sve treba divljem dječaku

da postane pitomiji

U čijoj je to kući učitelj? Što radi u selu u vrijeme kad bi morao s

đacima biti u školi?
Toga popodneva, čim je učitelj ušao u školsku sobu, javiše mu đaci:
- Petar nije došao u školu. Glava mu otiče i, zaista, mogla bi mu
narasti kao bundeva.
Učitelj je rekao đacima da Petra pozdrave i da mu poruče kako će sve
proći. Sad su đaci javili drugu ozbiljniju stvar:
- Ni Ljubica nije došla u školu. Ona je jako bolesna. Umrijet će.
Sad se učitelj uzrujao, otišao po nešto u svoj stan, rekao đacima da
rade sami i da ga čekaju, a on je upravo otrčao u Ljubičinu kuću. Ljubica
leži na krevetu u velikoj sobi u kojoj se spava, jede i kuha za ljude i za
svinje. Ljubica teško diše, tako teško i ubrzano kao da će zaista umrijeti.
Kad je opazila učitelja, malo mu se osmjehnula i okrenula glavu k zidu,
kao da se nečega stidi. Uz krevet stoji mati i plače. Učitelj je povuče za
ruku:
- Ne plačite! Tim tjerate svoje dijete u veću bolest!
Na stolici kraj kreveta je bočica. Učitelj je uzima i pomiriše.
Zaprepašten pita majku:
- Što radite s ovim?!!
- Tarem joj rakijom prsa, sljepoočice i... i... i...
- I što još?!! - ljuti se učitelj.
- I... i... jezik, jer joj je sav pobijelio...
- Ovom jadnom i izmučenom djetetu jezik rakijom perete. Pa vi
dijete mrcvarite! Tko vas tako uči?!
- Krčmarica...
- Ha! Tu smo! I tu su prsti krčme!! - ojađeno govori učitelj, uzima
bočicu, otvara prozor i frk!!! Baci je na drvljanik, gdje se razbila u
stotinu komada.
- A sada na posao!
On zamoli začuđenu majku da ne kuha u ovoj sobi za vrijeme
Ljubičine bolesti. Onda pokrije znojnu Ljubicu preko glave i otvori sve
prozore. Svježi je zrak ispunio svaki kutić sobe. Sad zatvori prozore,
otkrije Ljubicu i stavi joj toplomjer pod lijevu ruku. Majka začuđena
gleda, a učitelj sjedne na krevet, miluje Ljubicu po licu, po kosi i po
rukama, pa joj veli: - Ti si nazebla. Dosta nazebla. Hodaš slabo obučena.
Prerano si išla bosa po studenoj zemlji...
Ljubica teško diše, aha, aha, aha, ali ipak čuje i razumije učitelja, kima
mu glavom i šapće:
- To je zato što nemam sandale...
Majka Ljubičina veli:
- Siromašni smo... Malo zemlje, a puno duga... Zato je ne možemo
oblačiti i obuvati... Zato je nismo htjeli ni u školu dati... ali vi ste tužili i
prisilili nas...
 - Ha - kliknu učitelj - škola je kriva što se Ljubica razboljela! Dobro.
Škola će je onda izliječiti i nabaviti joj sandale da ne ide dijete boso po
hladnoj zemlji!
Sad učitelj izvadi toplomjer. Živa stoji na četrdeset i prvom stupnju.
- Ffuuu! - zafućne učitelj iznenađen, ali odmah skida i suče rukave
košulje. Traži u drvenoj kopanjki ustajale vode i dva široka ručnika. -
Samo brzo!! Brzo!!! - žurkao je vrlo začuđenu mater. Učitelj namoči
ručnik, dobro ga iscijedi i pristupi krevetu.
- Pomozite mi - reče majci. Sad otkriju Ljubicu i podigne joj
košuljicu. Majka drži dijete ispod ruku, a učitelj ornata mokri ručnik
oko prsa. Ljubica vrisne od dodira mokrog obloga i zaplače, a i mati s
njom. Učitelj čvrsto stane materi na nogu, kao znak da prestane plakati.
Ljubica potcikuje kao da se davi:
- Aa-ah!!... Ha-ah... - i teške suze roni. To sve učitelju ne smeta, već
odlučno zamota vrelu Ljubicu, a onda je opet omata suhim ručnikom.
Kad su malu polegli na krevet i pokrili do brade, ona je još jecala, ali
sve manje, sve tiše i tiše, a onda je zaspala i u snu mnogo, mnogo
mirnije disala. Mati joj je najprije začuđena, a onda ganuta, i oči su joj u
suzama. Sad je učitelj šapćući govorio majci o Ljubičinoj bolesti i
upućivao je kako će je dalje liječiti. Za to vrijeme začula se buka na putu.
Vidi učitelj pijanog čovjeka kako urla i bježi putem kao pomahnitao, a
za njim školska djeca. Otvori prozor i vrati đake u školu, a za nekoliko
minuta i sam otiđe za njima. Kad se vratio u školu, imao je što vidjeti i
čuti. Đaci su mu sve potanko ispričali o veseljaku koji je banuo u školu i
kojeg su konačno pčele svega izbole. Učitelj je pažljivo slušao i čas je bio
ozbiljan, a čas se smješkao.
Kad je svaku sitnicu o veseljaku doznao, zašute đaci, šuti učitelj. Misle
nešto oni, a misli i on. Šutnju prekida Luka. On pita učitelja:
- Što biste vi učinili da vas je pijani našao ovdje u školi?
Đaci se začudiše smionom, ali odlučnom Lukinu pitanju, a učitelj se
prenu i veli:
- A, to pitaš ti, mali moj junače?! Onda čuj! - Najprije bih ga pokušao
umiriti i na lijep način ukloniti iz škole...
- On je bio takav da vas ne bi poslušao...
- Onda bih ga pograbio čvrstim i trijeznim rukama za šiju i iznio bih
ga napolje.
- On bi se opirao. On bi navalio na vas šakama...
 - Imam i ja šake!
- Aha! Aha! A onda? - pitaju đaci silno znatiželjni, a učitelj završava i
pokaže na sebi:
- Dao bih mu jednu šaku pod vrat... Poslije toga biste ga mogli mirno
iznijeti u staju i pokriti gunjem da se ispava.
- A, tako, da! - kliknu Luka zadovoljan i pita dalje:
- Hoće li ga žandari vezati?
- Možda - odgovori učitelj - ali bih ga trebao tužiti, no mislim da to
nije potrebno. Dostaje kažnjen. Uprskao se tintom, ljosnuo na pod, sjeo
u škaf s vodom, razbio u dvorištu nos i dobio najmanje deset žalaca. Od
njih će mu glava oteći kao bure za rakiju, a možda će mu i liječnik
trebati...
Kako su izgubili radno vrijeme, učitelj odluči da će raditi u školi s
đacima danas do šest sati pred večer.
Poslije škole uputi se on do Slavkovih roditelja i zamoli ih da prime
Luku pod svoj krov.
- On je već naš. Slavko ga je smjestio... - kazali su mu oni. To je
učitelja obradovalo, ali sada je došlo ono najteže. Učitelj im reče da i
Luka mora postati pismen čovjek. I on treba svršiti školu. Slavkovi
roditelji ne pristaju na to da ga šalju u školu. Nakon dužih pregovora,
razgovora i natezanja, ipak pristanu, ali tako da Luka ide na pašu s
kravom, a onda u školu. Luka će učitelju pomagati u poslu oko
pčelinjaka pa će i on pomagati izdržavati Luku.
U osam sati uvečer sjedoše svi za večeru u Slavkovoj kući za sto u
kutu, iznad kojeg je gorjela petrolejska svjetiljka. Iz limene zdjele vadio
je svaki svojom žlicom ukusno pripravljen gnječeni krumpir, poliven
mašću i prepečenim crvenim lukom. Prije večere nudila je domaćica
svog sinčića i Luku čašicom rakije iz vlastita podruma. Oni su odbili.
Nudila je Luku:
- Pij samo! Nije to iz krčme. To je naša domaća zdrava šljivovica.
Imat ćemo je do nove.
Luka neće, Slavko neće. - Onda ćemo mi! - kazala je domaćica i s
mužem ispila pola litre uz večeru.
Poslije večere prao je mali Slavko noge u kući, a Luka na bunaru,
napolju u dvorištu. Onda se Slavko zavukao pod pokrivač na svoju
postelju u kući, a Luka je otišao na spavanje u staju. Osim njega spavala
je tu još jedna mila krava, njezino lijepo tele i mnogo sitnih stajskih
zečića, a pod daščanim stropom, u gnijezdu, žmirkao je par lastavica.
Luka se pope na krevet, sklepan od dasaka, ispunjen slamom, i zavuče
se pod stari poderani gunj. Sit, smiren i s rukama pod glavom poče
drijemati, no ne zadugo. Najednom naćuli uši. Vrata se na staji otvaraju.
Luka sjedne i zavikne:
- Tko je?!!
- Pssst... Ja sam! - šapće mali Slavko, ulazi u staju, zatvara vrata,
penje se na visoku Lukinu postelju i govori: - Došao sam te pitati sanjaš
li ti o mrtvacu što se u šumi objesio?...
- Ne sanjam - veli Luka i pomogne malom Slavku da se u mraku
popne k njemu na postelju. Bum! Sudarila se glava o glavu. Dječaci se
smiju. — Ništa se ne vidi. Mrak je kao u rogu - veli mali Slavko.
- Bojiš li se mraka? - pita Luka.
- Da, bojim se. A ti?
- Više se ne plašim, jer sam velik.
- Lijepo je biti velik i jak - govori Slavko i zavlači se pod stari gunj.
Luka se raznježio i dobio neko osjećanje starijeg brata zaštitnika. Stisne
malog Slavka uza se, pokriva ga i umotava, pa mu veli:
- Kaži šešir!
- Sesir.
- Reci šest!
- Sest... Sesnaest... Sve u sesnaest...
- Kad prestaneš tepati, nećeš se više mraka plašiti - veli Luka i ogrli
ga. On ima sada još ljepše osjećanje: nije više sam. Nije odbačen. Ne
spava kriomice po tuđim sjenicima. On je na sigurnom mjestu, a uz
njega, tik uz njega diše još jedno stvorenje i kuca još jedno srce. To je
milina! S njim pod jednim pokrivačem leži još netko, drug, mio i dobar
koji je, osim toga, prvi u školi. Uz njega se pripio mali njegov prijatelj,
još više: dragi, sitni njegov bratac...
Nije potrajalo dugo, naćulila uši oba dječaka u krevetu. Nešto o stajska
vrata grebe. Mali Slavko u strahu stao glavu omatati gunjem. Luka siđe s
kreveta i otvori vrata. U staju upada Šarko. Luka ga popne na krevet.
Sad su sva tri prijatelja na okupu. Dječaci šapćući razgovaraju, a Šarko
se smotao na njihovim nogama. Kad pseto začuje glas, uvijek se brecne,
ponjuši prijatelje, dotakne im se lica njuškom kao da ih ljubi, onda se
opet povlači na noge dječaka i miruje sve dotle dok Luka opet ne
izgovori slovo š ili dok koji pitomi zečić ne šušne u slami.
 Slavkovi se roditelji zabrinuli što tako dugo mali napolju radi, jer su
mislili da je skočio s kreveta da pusti vodicu. Zvali su ga, ali on se ne
odaziva. Potražili su ga u staji i našli u Lukinoj postelji. Slavkova mati i
otac se pogledali, slegnuli ramenima, a onda ih otac obojicu otkrije,
pljesne po gaćama i reče:
- Hajde obojica u kuću u Slavkov krevet kad se tako volite!
I Šarko je htio u kuću, ali mu Slavkov otac zabravi vrata pred nosom.
Tu, u kući, na pravom krevetu i pod bijelom plahtom mali Slavko u
zagrljaju Lukinom odmah je zaspao, a Luka nije odmah usnuo. Slušao je
svog malog prijatelja kako slatko diše, u grudima mu se razliva toplina,
milina i oči mu se zaliju suzama. Neki mu je glas šaptao: “Sada divlji
dječak postaje pitom, a za to, eto, treba prije svega topla večerica, mek
krevet i ljudi koji imadu dušu i srce...”
Dugo nije mogao te noći usnuti i glogovački učitelj. On je opet
stisnuo svoje ruke i sam sebi rekao: “Čestitam!”
U to je vrijeme pijanom veseljaku žena polijevala otečenu glavu
studenom vodom.
U svim kućama je mrak, samo su na krčmi prozori još rasvijetljeni.
Upravo krčmar zatvara vanjska vrata. Ali nešto zapinje. Sagne se da
vidi što je. To leži preko stuba jedan pijani seljak od one četvorice.
Krčmar ga gurne nogom, pljune i zatvori vrata. Veli ženi:
- Topla je noć, neka crkava vani! Neće mu biti ništa! Svinja
nalokana!
Krčmarica ispriča mužu sve što je doznala o učitelju, o bolesnoj
Ljubici i o Luki. I krčmar i krčmarica škrguću zubima i spremaju
učitelju osvetu. Skrgućući i psujući, utrnuli su svjetlo i legli spavati.
Cijelo je selo u mraku. Kasno je u noći. Jedan pas laje. Pijetli se prvi
put počeli dozivati. Nebo je vedro i prepuno zvijezda. Vrlo kasno, pred
ponoć izlazi mjesec. Rasvijetlio je šljivike. Tisuće rascvalih stabala
šljiva debljara bijeli se čarobno na mjesečini.
 DVANAESTO POGLAVLJE

Što se događa kad se vjeruje u sudbinu

Kad su glogovački šljivici cvali, nebo je bilo plavo, a sunce je toplo

grijalo. Po cvijeću su puzale tisuće pčela, raznosile na dlakavim
nožicama prašak i tako oplođivale cvijet da šljive urode. Pčelama je
pomagao lagani vjetar koji je raznosio prašak s cvijeta na cvijet.
Glogovčani su presretni obilazili svoje šljivike. Bit će rakije kao nikad
dosad!
Šljive su cvale. Bijele su latice popadale po tratini kao snijeg, a na
njihovu mjestu osvanule male zelene šljivice. Mnoge i mnoge je crv
nagrizao i uništio, ali Glogovčani su još uvijek sretni obilazili šljivike.
Popucat će grane od teškog roda!
Male su zelene šljivice bubrile. Grane na stablima počele se od težine
svijati, a Glogovčani nasjekli u šumi prutova i njima podupiru grane.
Glogovčanima su njihovi šljivici najveća briga. Ne brinu se toliko ni za
kruh.
Male su šljivice toliko nabubrile da veće i ne mogu biti. Težina je tolika
da prutovi ne koriste. Velike se grane trgaju sa stabala i uz prasak se
ruše na zemlju.
Plodovi su već počeli modrjeti i mekšati. Svršila se škola. Đaci se
razišli. Sunce je počelo žarko paliti. Sa zapada se često dižu gusti i crni
oblaci. Glogovčane hvata užasan strah, jer bi se iz crnog oblaka mogla
sasuti tuča i potući šljivike tako da na njima ne bi ostalo ništa, nego golo
granje. Starac zvonar trčao je pred oblakom u drveni otvoreni seoski
zvonik i zvonio da bi rastjerao oblak. Din... din... don, don, don. Din...
din... din... don, don. Pritom je molio nebo da ne potuče život. Najviše je
molio da ne potuče šljivike. Kad je vjetar rastjerao oblake, Glogovčani bi
sretni odahnuli do novog crnog oblaka. Taj bi opet mogao navući takvu
oluju da slomi sva stabla, potrese sav plod još zelen i iščupa stablo s
korijenjem iz zemlje. I opet bi starac zvonar zvonio: Din... din... don, don,
don. I molio bi nebo da sačuva kukuruz i krompir u polju. Ali je
najtoplije i najsrdačnije molio da nebo sačuva šljivike.
 Jednom je silan oblak nahrupio svom snagom i silnom vjetrinom po
Glogovcu. Svi u selu kriknuše i proplakaše od straha za polja, ali najviše
za šljivike. Cilikanje zvona nije se ni čulo, vjetar je strahovito urlao,
grane na stablima su pucale i praskale, plodovi su padali na zemlju
gusto, da je zemlja tutnjila, ali ipak, sve se brzo smirilo i šljivici u
Glogovcu bili su pošteđeni. Na stablima je ostalo još toliko plodova da
će biti rakije toliko kao nikada dosad.
Napokon su šljive posve dozrele. U selu je sav drugi posao zamro, jer
su se tresli šljivici. Selom je zavladalo veselje. Starci, babe, muškarci,
žene, momci, djevojke, djeca, veća i najmanja, svi beru šljive i pune
drvene posude tako velike, široke i duboke, da bi se, kad bi bile
napunjene vodom, moglo u njima kupati, plivati, roniti i utopiti se.
Između berača motale se mačke, okolo njih trčali psi, zrelim se šljivama
častile kokoši, guske i gegave patke. Glogovac je bio veseo, bučan i
uzavreo.
Šljivici za nekoliko dana opustjeli. Grane se riješile tereta. Stršile su
ružne s malo lišća, a velike drvene posude, smještene po sušama i
štagljevima, brižno su pokrivene plahtama. Šljive ispod njih vriju i šire
cijelim selom poseban kiseli miris. Najmanje četrnaest dana vriju šljive
u golemim drvenim sudovima. Miris postaje sve oštriji. Glogovčane od
njega hvata omaglica, drhtavica, uzbuđenje i nestrpljenje. Zato oni ne
mogu dugo čekati, već otkrivaju posudu ranije. Postavljaju bakrene
rakijske kotlove u dvorište i peku rakiju.
Za dana Glogovac ništa drugo ne radi nego peče od šljiva rakiju.
Čarobni, bakreni kotao vri i krklja u svakom drugom dvorištu.
Glogovčani se motaju oko njih prljavi, blatni, neoprani, neispavani i
pijani. Svaka kuća imade toliko šljiva da moraju u malim kodovima peći
po sedam dana i sedam noći. Kod koje se kuće rakija peče, ondje je
velika radost i svečanost. Ukućani su svi pijani pa dolaze susjedi da im
peku dok se ukućani ne ispavaju i otrijezne, onda pijani susjedi teturaju
kućama da se ispavaju. Tako se stalno izmjenjuju i divnom slogom
međusobno pomažu. Kad se peče rakija, onda se i dobro jede. U vrućoj
vodi kotla fure se koke i patke i peku na ražnju. Iznad žara pod kotlom
peku se kukuruzi pečenjaci. Koke, patke i kukuruze često ne peku svoje,
već kradu iz tuđih kokošinjaca i tuđih polja. Uz pečenje rakije se i pjeva,
zbija šala i pijano se igra uz čandrkanje tamburica. Najmilija im je
zabava opiti ponosnog domaćičina pijetla. Namoče kruh u rakiju i daju
mu da ga pojede. Poslije pijetao čudno hoda, još čudnije gleda i stalno i
neprekidno kukuriče. Tako čudno hodaju i još čudnije gledaju, kukuriču
i urliču i ljudi i sve je dobro dok samo kukuriču i urliču, ali događa se da
se potuku onako pijani pa udaraju komadima drveta jedan drugoga po
glavi, sjekirom vitla jedan drugog po dvorištu, a znade i nožem jedan
drugome pustiti malo rakijom uznemirene krvi.
Glogovac peče rakiju. Njezin miris i miris tropa koji istresaju na
gnojište šire se po cijelom selu. Uvukao se u kuće, u staju, štagljeve, u
polja i u šumu. Pijano je od tekućine i od mirisa staro i mlado, muško i
žensko. Opio se zrak, pijane su kuće, napila se zemlja. Ljudi, gospodari
leže kao mrtvi po voćnjacima, na sjenicima, ispred kuća na stazama i u
jarcima uz put. Žene, domaćice, gospodarice, spavaju pijane u stajama,
kuhinjama i sobama.
Krčma je zatvorena. Prašina je pokrila stolove i stolice. Paučina je
ispreplela slike i kutove. Po crnoj ploči dužnika se ne piše i ne briše.
Suha je i puca od vrućine i suše. Ljute li se krčmarica i krčmar na
Glogovčane i njihove šljivike? Ne! Naprotiv! Oni se raduju. Neka
Glogovčanima šljive rode! Neka piju! Brzo će oni svoju rakiju popiti pa
će tražiti dalje! Kamo će onda, nego nastaviti u krčmi?! Krčmar zato
sada jeftino i naveliko kupuje rakiju i puni svoj veliki podrum. Kad
Glogovčani popiju svoju rakiju, on će njima trostruko skuplje prodavati.
Roditelji malog Slavka i hranitelji divljeg Luke, koji postaje sve
pitomiji, imadu toliko šljiva da bi na mali kotao morali peći mjesec
dana. Da brže budu gotovi, dovezli su iz susjednog većeg sela veliki
patentni kotao, koji brzo peče. Iz njega ne curi rakija tanko kao nit. Iz
njega rakija teče u debelom mlazu i brzo puni velike lonce. Još je jedna
sjajna stvar. Ovaj kotao je tako zgodno načinjen da iz njega ne teče
vruća rakija, nego hladna, hladnija od vode sa dna dubokog bunara pa
je možeš odmah piti kao vodu i ne trebaš čekati da se ohladi.
Prvi put je takav kotao u Glogovcu. Zato je u dvorištu malog Slavka
živo i bučno i po danu i po noći. Dolaze Glogovčani da vide čudo od
kotla. Ogledavaju ga, opipavaju, dive mu se, a onda sjedaju kraj njega i
kušaju najveće čudo, rakiju koja odmah curkom curi studena kao voda
iz bunara studenca.
Slavkovi su roditelji nekako gordi što cijelo selo k njima hodočasti da
vidi kotao. Bili su i krčmar i krčmarica. To je Slavkove roditelje upravo
ganulo i oni popodne malo više potegoše svoje rakije i tako se opili.
Otac je otišao spavati na sjenik, a majka se zavukla u sobu na krevet.
Malom Slavku su zapovjedili da bude kraj kotla i da ih pozove kad se
veliki lonac napuni rakijom. Slavko je bio žalostan i ljut, jer danas nije
mogao ići s Lukom na pašu. Luka je poslijepodne sam odveo kravu na
pokošenu livadu. Slavko je morao ostati kod kuće uz pijane ljude, uz
ovaj smrad, dok Luka s drugom djecom trči livadom, traži lješnike i
kupa se u rijeci.
Tako žalostan i srdit sjedi mali Slavko uz kotao i na malom stočiću
opazi očevu bilježnicu i olovčicu. Tu otac bilježi koliko rakije dobiva.
Slavko uze bilježnicu i olovku i napiše posve lijepo i bez pogreške, jer
on je đačić koji je prije dva mjeseca svršio prvi razred s odličnim
uspjehom. Ispod očevih litara rakije napisao je ovo:

Ljutim se na mamu i tatu što moram kod kotla sjediti i paziti. Luka je na
paši. Igra se s djecom. Kupa se u rijeci i bere Iješnike. Ja sam srdit i
žalostan. Mama i tata su pili hladne rakije pa su zaspali. Neću sjediti ni ja
kod kotla. Dosadno mi je. Radije bih i ja spavao, a kad se probudim, dragi
Luka će se vratiti. Zato ću i ja piti da zaspim.

Ostavio je bilježnicu na malom stočiću i zagrabio litrenim lončićem

prvu, najjaču rakiju ispod kotla. Nagne, i zaista, studena je. Dade se piti
kao voda. Gr... gr... gr... gr... gr... guta mali, ali sad tek osjeti da to ipak nije
voda, jer pali. Sjeti se učitelja. Škola počinje za sedam dana. Ako učitelj
dozna, što će biti? Slavko je popio pola lončića, a drugu polovicu izlije
natrag i lončić baci na zemlju. Zabrinuo se zbog učitelja, ali se tješi da
učitelj neće ništa saznati. Čim bude osjetio da mora spavati, otići će
daleko da ga ne nađe nitko, a kad se probudi, rakija će već ishlapjeti, pa
nitko neće doznati da je on popio pola ovog lončića. Neće znati ni
mama, ni tata, ni Luka ni učitelj.
Slavko je dugo razmišljao. No prekinu ga u razmišljanju gadan osjećaj.
Kao da se nagutao žara iz peći pa ga ovaj sada žari i pali u trbuhu. Kad je
došao do bunara, osjeti da ne može zagrabiti vode. Noge ga ostavljaju,
ruke mu dršću, u trbuhu kao da je presječen, a u glavi mu šumi. Slavko
je sav izvan sebe. Bol i vrelina izjedaju mu utrobu, noge ga ostavljaju, a
glavom ne može misliti. Ništa ne zna. Sad ga uhvati strah i jedina želja:
Bježati od kotla što ključa i vri, bježati od hladne rakije, sakriti se ispred
ovog vrelog sunca, naći negdje hladan, miran kut i leći.
 Iako su mu noge klecale, mali dječak tetura i ostavlja dvorište. Zuri
izbezumljen staklenim očima u šljivik gdje je hlad, i tetura onamo. Tu
kod svinjca je svezan Šarko koji istrča pred malog gospodara. Slavko ga
ne vidi. Šarko zalaje na dječaka. Ovaj se sad trgne i zatetura u susret
psetu. Poklekne pred Šarkom, ogrli ga i muca:
- Šar... Šarko... Ja sam... ja sam... pijan... pijan... Idem spa... spa...
spavati... Nemoj nikome reći da sam pijan... Nemoj... nemoj... reći
učitelju... ni Luki... nikome! Jer... mene je sram... mene... mene je strah!...
Pseto je neobično nemirno. Trči oko Slavka, trga se s lanca, zavija,
plače, cvili, tuži. Slavko hoće da se uspravi na noge, ali ne može. Kleknu i
zagrli Šarka, a onda četveronoške otpuza u voćnjak, u najdalji njegov
kut. Tu posve iznemogne i pruži se potrbuške u travu.
Šarko je prema toj strani lajao, zavijao, cvilio, plakao i trgao se s lanca.
Vrat mu se od lanca već raskrvario, ali on još ne miruje. Laje, laje, zavija,
plače i zove, ali ga nitko ne čuje. Kotao vri i ključa, lonac se s rakijom
prepunio pa rakija teče dvorištem.
Već je sunce blizu zapada, doći će večer, ali Šarko ne prestaje trgati se
s lanca i ne prestaje lajati. Pa je napokon probudio Slavkovu majku. Ona
ne nađe Slavka kraj kotla. Zove ga, ali nitko se ne odziva. Onda ona
odlazi na sjenik i budi oca:
- Diži se! Dijete se nekud odskitalo. Rakija curi po zemlji!!
Otac se probudi i skoči da uredi sve oko kotla. Uzima bilježnicu da
zapiše.
- Črčkao mi je mali nešto po bilježnici - ljuti se otac, ali ipak čita to
Slavkovo črčkanje. Najednom problijedi i krikne:
- Ženo, gdje je mali?! Piše da će i on piti rakiju i spavati!
Mati se zaprepastila, otac se smrtno prestrašio pa oboje viču i zovu
dječaka. Trče i traže ga svuda. Viču oni, laje Šarko. Pas laje prema
voćnjaku. Otac i mati potrčaše onamo i nađu Slavka u najdaljem kutu,
ali sada na suncu. Mali kao da nije živ. a na usta mu udarila pjena.
Vrisnula majka, kriknuo otac, a Šarko strahovito bolno i jezivo zavija.
Uze mati dječaka u naručaj. Trese ga, ljubi ga, zove ga. Ništa ne pomaže.
Dotrčali susjedi. Neki savjetuju da ga polivaju vodom. Poliše ga, ali
dijete ne otvara oči. Tad se jedan sjeti da mu treba uliti mlijeka u usta.
Ali, jao! U Slavkovoj kući ni kapi mlijeka, a krave sve na paši. Onda se
sjetiše gdje uvijek imade svega, pa i mlijeka. Otac Slavkov kao lud trči u
krčmu. Nosi od krčmarice litru mlijeka.
 Kad se s mlijekom vratio, u dvorištu više nije bilo nikoga. Svi su u kući.
Mati jauče kao da je sišla s uma. Čupa kosu, trga sa sebe haljine, udara
se u prsa i viče:
- Sine! Sine! Sine jedini! Zašto si nas ostavio tako rano?!
Kad je ugledala muža s mlijekom, zavrišti:
- Ne pije naš jedinac više mlijeka. Zauvijek je zatvorio mila medna
usta!!!
Otac strahovito zaurla i baci se na krevet na kojem je mali dječak ležao
ukočen i sa smiješkom na licu.
Uzalud su susjedi tješili roditelje i govorili da je tako moralo biti, da
mu je tako bilo suđeno. Nisu se mogli utješiti. Utješiti se nije mogao ni
pas Šarko. I on je neprestano plakao i zavijao u dvorištu. Utješiti se nije
mogao još netko. Bio je to Luka. Kad se vratio s paše, potražio je svoga
malog prijatelja da mu istrese pune džepove lješnika što ih je za njega
nabrao. Prosuo je lješnike po krevetu, nije vjerovao nikome. Hvatao je
svog malog druga za ruke, tresao je njim, zvao ga, grlio ga i vrelim
dahom i suzama htio ga oživiti.
A u noći, kad je već seljak mrtvozornik službeno ustanovio da je dijete
mrtvo, kad su žene iz susjedstva mrtva dječaka okupale, obukle u čisto i
bijelo seljačko ruho s crnim prslukom, na koji prikopčaše kiticu bijelih
voštanih ružica, i kad ga položiše nasred sobe na odar, otišao je Luka u
staju, bacio se na svoj krevet i plakao, plakao od srca, a suze, teške su
suze kvasile stari gunj. Luku je u staji potražio odvezani Šarko. Dječak
ga podiže k sebi na krevet, ogrli ga i pade u još teži plač. Plakao je i
Šarko cvileći i dršćući sav u tijelu.
Cijelo je selo bilo uzbuđeno zbog ovog događaja. Ni o čemu se drugom
nije po kućama pričalo, već o ovoj teškoj nesreći i žalosti koja je snašla
Slavkove roditelje. Dugo u noć po kućama se o tom pričalo i svi
zaključiše: “Bilo mu je tako suđeno.” Nakon toga se smirili i zaspali.
Mrak oko svih kuća, mrak u svim kućama. Samo je jedna rasvijetljena
svijećom kraj odra.
Krčmar i krčmarica nisu dugo zaspali te noći. Slavkova ih je smrt silno
uzbudila. Nije, eto, zgodno, malog je rakija ubila! Kad se učitelj vrati u
Glogovac da počne školu, i kad sazna što se dogodilo s njegovim
najboljim đakom, bit će čuda i pokore, a njima će biti zbilja prvo vrijeme
teško braniti rakiju i krčmu od napadaja. Zato odluče zamoliti sve
uplivne prijatelje da se ovaj učitelj premjesti odmah iz Glogovca. Sad su
se tek smirili i zaspali. Cijelo selo spava, osim nekoliko čuvara koji bdiju
uz mrtvog Slavka i igraju karte da im noć prođe. Ni Luka ne spava. On
neprestano plače i bori se šakama s nekim, a ne zna ni sam s kim, i
škrguće u plaču zubima zbog nečega, a ne zna ni sam zbog čega.
Nekoliko je pasa te noći u selu neobično tužno i dugo zavijalo.

TRINAESTO POGLAVLJE

Zašto krčmar i krčmarica nisu

mogli do jutra zaspati

Cijelu tu noć i sutra cijeli dan ležao je jedinac Slavko na odru. Pola ga
je sela mrtvog posjetilo i svi su molili molitve za njega i škropili ga
svetom vodom. Svi su đaci posjetili mrtvog druga, samo nije učitelj, koji
se nije još vratio u Glogovac. Majka i otac malog pokojnika smiriše se i
suze prestadoše teći. Ljudi su ih uvjeravali da je mali morao umrijeti i
da je upravo tako morao svršiti, jer mu je upravo tako bilo određeno pri
rođenju. To je sudbina i njezina se volja ne može izmijeniti. Došla je
krčmarica odru i tješila ih da dijete nije rakija usmrtila, već sunce. Da je
cijelo vrijeme mali ležao u hladu, on bi se ispavao i ne bi se to dogodilo.
Ali ona vjeruje da je tako rana smrt, i to na vrelom suncu, bila sudbina
malog pokojnika, kojemu je to bilo već presuđeno kad se rodio. Sad ne
vrijedi više tugovati i očajavati, već malog pokojnika dostojno pokopati.
Za predvečer toga dana spremao se svečani sprovod i daća, bogata
večera poslije pokopa. Potrošiti se mora mnogo. Ne smije se žaliti
novaca, jela i pića. Umro je jedinac i njegova se smrt mora proslaviti kao
ženidba.
Mali pokojnik leži u sobi na odru, a na dvorištu se kolje veliko prase
koje će se peći na ražnju. Rođakinje i susjede mijese u kuhinji kolač, a
otac određuje koje će se bure rakije ispiti. Sve stvari što je trebalo kupili
su u krčmarevu malom dućanu. Krčmarica je zamatala stvari s teškim
uzdasima i stalno ponavljala: “Ne može nitko pobjeći ispred svoje
sudbine.”
Za sprovod ima i drugih briga osim jela i pića. Susjed, koji ima
najljepše konje, otišao je već u župno selo da doveze župnika koji će
moliti i starog učitelja koji će govoriti ispričavanje. Rijetko oni dolaze u
Glogovac. Zovu ih samo bogati ljudi, jer se i jednom i drugom plaća
stotinjarka.
To još nije sve. Jedna susjeda preuzela je na se brigu da skupi po selu
momke i djevojke koji će biti djeveri i djeveruše, a osim toga da nađe i
djevojčicu koja će ići pokraj sanduka na lijevoj strani kao mladenka. Za
malu mladenku bješe izabrana mala Ljubica. Naručene su za plaću i
dvije žene narikače koje se pomiješaju među ljudstvo iza sanduka, i kad
vide da na sprovodu zavlada tišina, one obje zajauču glasno i jezivo da
ljudima ponovno izazivaju suze na oči i jecaj u grudima.
Do podne bilo je sve priređeno. Prase je bilo pečeno, kolači se hlade,
juha je skuhana, djeveri, djeveruše i mala zaplašena mladenka čekaju u
dvorištu koje je napunila gomila ženskog i muškog svijeta u crnim
odijelima. U sobi su roditelji malog pokojnika, najbliža rodbina i u kutu
Luka. Najbliži susjedi dižu dragog hladnog i ukočenog dječaka s odra i
stavljaju ga u sanduk, u usku kutiju. U kutu zajeca Luka i suze roni, a za
njim zaplakaše svi u sobi. Sad pristupaju svi redom da se posljednji put
oproste. Majka se baca na dijete i ljubi hladne obraze i vlaži ih teškim
suzama. Jedva je otkinuše. Pristupa onda otac, radi isto i svima u sobi
kida se srce, a vani u dvorištu svi zamukoše i brišu suze. Sad svi rođaci
redom dolaze sanduku i ljube malog pokojnika u obraz i čelo. Svi su se
izredali, samo još Luka stoji u kutu, šmrca, grize usnice i sve gleda
suznim očima kao da pita: “Smijem li i ja?” Otac grli Luku i pristupi s
njim k sanduku:
- Reci, Luka, nešto svome malom pobratimu!
- Braco!!!! - vrisnu Luka i pograbi hladne ruke malog pokojnika pa
ga trese. - Braco!! Diži se! Ne daj da te zatvore u ovu crnu kutiju! Idemo
brati lješnike! Doći će učitelj pa ćemo u školu! Ne daj da te zatvore! -
Digni se!!! - vikao je Luka, plakao i hvatao grčevito hladne ruke. Kamen
bi proplakao gledajući to. Svi u sobi padoše u novi, najteži plač. Čovjek,
koji sprema dijete, odmiče Luku silom od sanduka i stavi poklopac. Sad
zabija čavle čekićem. Zvoni sanduk, tutnji soba, u kojoj svi ponovno
gorko zaplakaše.
 Dovezao se župnik i stari učitelj. Svi se u dvorištu slažu u redove.
Momci iznijeli iz kuće sanduk. Šarko je svezan i tužno zavija i trga se s
lanca. Netko ga umiruje i tjera u pseću kućicu, ali on se ne da. Zavija i
dalje i trga se s lanca.
Župnik čita molitvu uz sanduk, stari učitelj mu odgovara. Onda stari
učitelj zapjeva sam svoje ispričavanje:

Sada me odnesite do mojega počinka,

Gdje ću ja čekati sudnjega danka.
Zbogom mila mati, zbogom dragi oče,
Zbogom sva rodbino, zbogom prijatelji,
Zbogom svi susjedi, desni i lijevi!
Meni oprostite, za me se molite!
Pokoj vjekovječni daruj mu gospodine!
A svjetlost vječna neka mu svijetli!
Amen!

Zaplakaše roditelji, rodbina i ostali ljudi. Sprovod krenu na put. Kad je

sanduk bio na izlaznim vratima, zajaukaše glasno i jezivo one dvije žene
narikače. Zajaukaše roditelji i rodbina. Zaplakaše svi u sprovodu.
Sprovod kreće putem koji je utonuo u debelu prašinu. Župnik na
svakom dvadesetom koraku čita molitvu, stari mu učitelj odgovara i
dalje pjeva:

Zbogom mila mati, zbogom dragi oče,

Zbogom striče Mato, zbogom mila strina,
Zbogom ujna Milka, zbogom dragi ujače,
Meni oprostite, za me se molite...

Sad opet zaridaše mati, otac, stric, strina, ujak i ujna, a zaplakaše i
drugi. Sprovod ide ispred krčme. Krčmar brzo i bučno zatvara u počast
sprovoda ulazna vrata u krčmu i dućan. Župnik govori molitvu, stari mu
učitelj odgovara i nastavlja:

Zbogom mila mati, zbogom dragi oče,

Zbogom dobra gospo i mili gospodine,
 Meni oprostite, za me se molite...

Dvije narikače zajaukale. Krčmarica je na sprovodu. Vadi rupčić i

briše suze. Sprovod ide dalje i gazi debelu prašinu. Sad je pred
školom. Stari učitelj pjeva:

Zbogom mila mati, zbogom dragi oče,

Zbogom Luka, vjerni pobratime!
Zbogom školo, đaci, mili učitelju,
Zbogom Ljubice, nesuđena zaručnice,
Meni oprostite, za me se molite...

Ovdje nisu trebale narikače jaukati. Luka, Ljubica i svi đaci gorko
zaplakali dječjim jaukom da su svi odrasli opet prosuzili.
Tako su stigli na brdo do groblja. Sanduk su spustili u duboku usku
raku. Cio se sprovod zgurao oko nje. Upravo kad je župnik čitao
posljednju molitvu nad rakom, zapazili su neki ljudi da uzbrdo prema
groblju juri biciklist strelovitom brzinom. Začas povikala djeca: - Naš
učitelj!!! Naš učitelj!!! - Gotovo svi ljudi sa sprovoda promatraju učitelja
koji je prašan, znojan i sav zadihan velikom brzinom stigao do groblja,
skočio s bicikla, prislonio ga uz plot i trči na groblje. Došao je u
posljednji čas. Župnik je upravo svršio svoju molitvu. Učitelj se progura
do rake. Svi gledaju u njega kako je prestrašen, užasnut i upravo izvan
sebe. Nadviri se nad raku, a onda klone, duboko i teško uzdahne i reče:
- Slavko! Učeniče moj najvredniji! Zar si me ovdje dočekao? Oprosti,
nisam u crnini. Nisam obukao svečano odijelo. Nisam imao vremena, jer
sam ovaj čas stigao u Glogovac i saznao što se s tobom dogodilo i kuda
te ovaj čas odnesoše! Ne mogu vjerovati da je sve to istina! Zar je
moguće vjerovati da tvoje dobro srce više ne bije? Kako mogu vjerovati
da tvoja usta više nikad neće onako pametno i lijepo zboriti?! Prijatelju
moj mali! Parniče i mučeniče moj dragi! Zaslužio si da te zatrpamo
vijencima i cvijećem i da ti sanduk okupamo u potoku suza. Druže,
suradniče moj mali! Umjesto svega toga, slušaj me! Tebe su ubili! Tko te
je ubio? Nije te ubio ni čovjek ni zvijer. Ubilo te je zlo koje ubija
Glogovac i sva naša sela. Nije te ubilo sunce! Ono je izvor života, a ne
smrti. Nije te ubila sudbina! Drukčija je tebi određena sudbina kad si se
rodio. Tebi je bilo suđeno da odrasteš, da mnogo naučiš, da srce
oplemeniš, da radiš, da voliš, da pomažeš stvarati bolji i ljepši život za
sve one koji pate od prevelikih napora i pod pritiskom nepravde.
Zavaravaju sami sebe koji tvrde da je takva tvoja sudbina. Lažu drugi
koji govore da te je ubilo sunce. Istina je jedina da te je ubila rakija! Čuo
sam za pisamce koje si napisao pred smrt. O divni moji mali učeniče!
Kako si teško optužio svojim pismom! Koga si optužio? Možda svoje
tužne roditelje? O, ne! Ne mogu oni biti optuženi, jer ne znaju, kao ni svi
drugi seljani, kakva im se strahota i propast sprema od uživanja rakije! I
njih su naučili piti njihovi stari, a brine se za to i krčma. Ti si optužio u
svome pismu sve one koji su skrivili da se na Glogovac i druga naša sela
i gradove srušilo zlo u kojem ćemo se zadaviti kao muhe u paučini ako
se ne trgnemo. Krčme treba pretvoriti u prosvjetne domove, bačve i
burad sasjeći za vatru, a šljivin divni plod spremati za slatku hranu djeci
i odraslima. Prijatelju moj mali! Ma kako tebi bilo dosadno bez tvoga
dragog Luke, bez druge djece, bez livade, rijeke i lješnika; ma kako ti bio
ljut i žalostan, ti ne bi umro, ti bi živio na radost i sreću svih nas da nije
bilo rakije kraj tebe! Zar nam je suđeno da se rakijom trujemo i ubijamo
kad iz šljiva možemo dobiti zdravu i slatku hranu?! Ne! Nama je suđeno
da živimo bolje, ljepše! Za takav život treba odlučnih i neustrašivih
boraca. Rakija razbija odlučnost i hrabrost. Najprije taj otrov stvara od
čovjeka bijednika i bezvoljnika, a onda ga pretvara u propalicu i baca ga
u stanje gore od najniže životinje. Slavko! Prijatelju naš mali! Mučeniče i
patniče! Ti si najgroznija žrtva zla koje prijeti da uništi naša sela. Bit ćeš
spomenik, bit ćeš nam opomena da zasučemo rukave, pljunemo u šake i
da stoglavu neman, koja je pustila svoje pandže na sve strane,
zadavimo, smrvimo i satremo u prah! Ti si morao umrijeti da se
Glogovac prene, da se zamisli i da odluči živjeti novim životom!
Tu sad mladi učitelj glogovački klone iznemoglo i padne na jedno
koljeno, uzme grudicu zemlje, spusti je tiho i oprezno u raku i šapne:
- Slavko! Slavko! Tek smo te naučili čitati, pisati i računati do
dvadeset... Upravo si prestajao tepati... Upravo si počeo govoriti, i sada
već odlaziš, da se nikad više ne vratiš!... Tužno je to, strašno tužno i
mora se zaista plakati, ridati, jaukati!!! Ostavit ćemo na uspomenu tvoje
mjesto prazno u klupi. Dolazit ćemo ti na grob da razgovaramo...
Učitelj je potresen i briše suze, diže se i odlazi. Svi ljudi na sprovodu
bili su zapanjeni i neobično žalosni. Zapanjen se odvezao kolima i
župnik i stari učitelj. Svi se zapanjeni razidoše s groblja. Krčmarica je
bijesna odjurila kući. Učitelj je gurao rukama bicikl i pješke išao
okružen đacima. Otac pokojnog Slavka ga dostigne:
- Izvolite na večeru k nama.
- Ne mogu. Hvala vam. Nije lijepo da jedete, pijete, a možda poslije i
pjevate u tolikoj žalosti!
Otac malog Slavka nije sada mogao drugo nego slegnuti ramenima i
uputiti se kući. Ondje je bilo puno dvorište ljudi. Svi su razgovarali o
učiteljevu govoru. Među odraslima nije mladi učitelj imao mnogo
pristaša. Svi su oni već toliko utonuli u uživanje rakije da se ne
pokušavaju ni izbaviti, makar se u njoj i utopili.
Ljudi sa sprovoda peru ruke na bunaru, ali ne brišu ih ručnicima, već
ih suše iznad žara koji staviše nasred dvorišta.
U sobi, gdje je ležao mali pokojnik na odru, smješteni su dugi stolovi.
Na njima su tanjuri i žlice za juhu. Puni su stolovi čašica za rakiju. Ulaze
ljudi u sobu bez riječi, ili govoreći vrlo tiho, i zauzimaju mjesta za
stolom.
Kad svi posjedaše, Slavkov otac uze četiri velike boce i pođe u podrum
po rakiju. Čim je otvorio podrumska vrata, skamenio se od užasa. Pipe
su na svim bačvama otvorene, čepovi izvađeni i rakija sva iscurila.
Jedno vrijeme stoji on na vratima i ne može misliti. Njegovo je
zaprepaštenje neopisivo. Nakon nekoliko minuta se trgne i sjeti da ga
gosti očekuju. Potrča natrag i javi u sobi svim gostima što se dogodilo.
Sad je opet nastalo silno zaprepaštenje gostiju. Mnogi su htjeli u
podrum da vide, ali ih domaćin odvrati i zamoli neka sjednu i strpe se
jedan čas. On će poslati jednog momka u krčmu po burence rakije.
Uzbuđenje među gostima bilo je veliko. Tko bi to mogao učiniti?!
Sigurno neki neprijatelj domaćinov koji mu htjede tako napakostiti
najtužnijeg ovog dana u njegovu životu.
I onaj momak koji je išao s burencetom na ramenu u krčmu po rakiju
bio je silno uzbuđen. On je bio i praznovjeran i vjerovao je da se mrtvi
dižu iz groba. Razmišljao je o tom nije li se možda vratio pokojni dječak
i razlio za osvetu rakiju po podrumu? Momak je pričao krčmarici i
krčmaru što se dogodilo, a oni rekoše:
- To je učiteljevo maslo!
Momak to nije vjerovao, nije ni razumio, nego je stalno mislio na
mrtvog dječaka. Natovario je na rame puno burence rakije i uputio se
gostima. Kad se približio onom najmračnijem mjestu, gdje uz put nema
kuća, nego rastu guste vrbe, počela su hrabrom momku klecati koljena i
zubi cvokotati, jer, pričaju ljudi, na ovom se mjestu javljaju duhovi i
prikaze. Jednom se prikazala bijela koza kao duh.
Mrak je kao u rogu i momak odluči pretrčati ovo mjesto i žmireći
prijeći. Ali, jao! Prekasno je! Eno, na stotinu koraka pred njim bijele
prikaze! Širi ruke i stupa prema njemu. Momak divlje zaurla, baci
burence s rakijom i bježi natrag kao pomahnitao. Burence se otkotrlja u
jarak, od udarca se otčepi i rakija se začu: klo... klo... klo... kako curi u
jarak. Prikaza skide bjelinu sa sebe i otrča u mrak preko polja, tko zna
kuda.
Krčmarev sluga je s fenjerom ispratio hrabrog momka. Našli su
prazno burence u jarku, ponijeli ga i praznog donijeli domaćinu i
gostima. Hrabri momak ispriča gostima što mu se dogodilo. Gosti
izgubili volju da jedu i piju, i tako je svečana večera bila razbijena, a
gosti se razilazili kućama. Dok su išli po mraku, podilazila ih jeza, a oni
koji su prolazili preko opasnog mjesta između vrba nisu išli sami, već u
skupovima.
Jedino je stari krčmarev sluga išao posljednji i sam sa zapaljenim
lampašem. Prolazio je preko opasnog mjesta točno u ponoć. A gdje se
tako dugo zadržao: U selu, kod nekih kuća iz kojih je čuo viku i graju.
Navraćao je on svima, i što je vidio? Viku i graju podigoše ukućani u tim
kućama, jer i oni nađoše svoju burad praznu, a rakiju razlivenu po
podrumu. U deset je podruma rakija razlivena. To je bilo tako važno i
čudno da je sluga kucnuo na prozor krčmaru i krčmarici. Probudio ih je
i ispričao im sve. Njih dvoje nije moglo zbog toga do jutra zaspati.
Učitelj je svemu kriv i sutra ujutro treba pisati na sve strane i svim
prijateljima neka odmah premjeste ovog učitelja koji kvari narod, čini
mu štetu i diže bunu.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Kad još ljudi vjeruju da mrtvi

ustaju iz groba

Sada se već malo govorilo o smrti malog Slavka po glogovačkim

kućama. Prepričavalo se o većoj novosti, o tome tko je po podrumima
slavine odvrnuo i čepove izbio da iscuri sva rakija. Kako Glogovčani
vjeruju još uvijek u vile, vještice, more, prikaze, sablasti i u to da se
pokojnici dižu iz groba i da se osvećuju, pričalo se po selu najprije da je
to djelo ojađenog malog pokojnika. Njegov nevidljivi duh već je prvu
večer izišao iz groba i razlio rakiju koja ga je ubila. Takvo vjerovanje
podržavale su u selu najviše babe i praznovjerne mlađe žene, stariji
muškarci i mlađi ljudi smijali su se tome, ali ipak posve junačni nisu bili
i u svoje podrume noću nisu smjeli ulaziti.
Čudno je bilo zašto ojađeni mali pokojnik nije obišao sve podrume i
izlio svu rakiju u selu! I, napokon, zašto nije izlio u podrumu krčmarevu
svu rakiju i vino? Drugi su to tumačili da duh nema vremena, jer da mu
je vrijeme za bavljenje izvan groba strogo određeno, da će on obići
drugi put sve ostale podrume i izliti svu rakiju u selu.
Svi u to nikako nisu vjerovali, ali su ipak u podrume ulazili sa strahom,
crtali kredom križ na podrumskim vratima, a neki su zvali babe koje
znadu vračati da ugataju stube i vrata, kako mali pokojnik ne bi mogao
ući, nego da se vrati u grob neobavljena posla. Iako su krčmar i
krčmarica najmanje vjerovali u to da je to učinio ojađeni mali pokojnik,
ipak su i oni ulazili u svoj podrum oprezno i s jezom te su nacrtali na
vratima križ i pozvali – za svaki slučaj – jednu babu da im stube i vrata u
podrumu učara protiv svih pokojnika koji se osvećuju iz groba.
Priča o ojađenom malom pokojniku što se vraća i osvećuje iz groba
raširila se i po susjednim selima. Pričalo se o tom po kućama, na
poljima za vrijeme rada, pred crkvom, u krčmama, u svatovima, na
krštenjima, na sprovodima i na sajmovima.
I dok su se najstrašnija pričanja širila sve dalje i dalje kao valovi na
vodi, dotle su se ljudi u Glogovcu počeli smirivati i drukčije o tome
razmišljati. Prestali su vjerovati da je to djelo malog osvetnika iz groba,
već da su to učinili prsti živih ljudi. Krčmarica je najviše pridonijela da
se u to više ne vjeruje. Ona je stalno tvrdila da je to sve maslo učiteljevo
i da se može sumnjati u djecu, u đake učiteljeve. Sad se gospodari
osvijestili, udarili se po čelu i stali ispitivati svoju djecu. Kad djeca nisu
ništa priznala, upotrijebili su remene, batine, metle, pa čak i vile. Ni tada
nije uspjelo izmamiti od djece nikakvo priznanje. Svaki je u plaču
izjavljivao: “Ne znam ništa. Nisam učinio.” “Strah me je u podrum ulaziti
u mraku.”
Krčmarica je dala gospodarima novu nadu. Izjavila je u krčmi da bi
trebalo pozvati žandare, a oni će brzo pronaći krivce. Roditelji su
prijetili djeci žandarima koji će doći u selo, vezati ih lancima i odvesti u
tamnicu, gdje će u mraku sa štakorima čekati smrt. Djeca ni sada ništa
ne priznadoše. Ona samo govore: “Ne znamo ništa.” “Nismo krivi.”
No, jednoga jutra sve se odjednom promijenilo. Dječak Petar, koji mrzi
Luku, došao je toga jutra Lukinim hraniteljima, roditeljima pokojnog
malog Slavka, i rekao im je:
- Luka je razlio svu vašu rakiju, a drugim gospodarima njihovi
dječaci.
- Kako znaš? – zaprepašteno ga pitaju Lukini hranitelji.
- Tako, znam. Kad je učitelj ono govorio na grobu, Luka i deset
dječaka sastali se poslije sprovoda na jednom tajnom mjestu i odlučili
da će izliti otrov iz buradi. To su i učinili... Sad znate, ali me ne smijete
odati, jer će mi se dječaci osvetiti.
Kad se Luka toga jutra vratio s paše, pograbio Slavkov otac vile i
zatrčao se prestravljenome dječaku kao da će ga ubiti, ali je mati u
zadnji čas pograbila muža za ruku i spriječila veliku nesreću. Kad je
odbacila vile, nije tim bilo svršeno. Morala je spriječiti i drugu tešku
nesreću. Muž joj se toliko razbjesnio na Luku, pa ga hvata po dvorištu.
Luka bježi u voćnjak. Gospodar za njim. Luka bježi poljem. Progonitelj
za njim. Prestrašeni se dječak spotaknuo i pao. Progonitelj ga dostiže.
Hvata ga za vrat. Zadavit će ga, kako ga je bijes spopao. Žena dotrčala
sva izvan sebe. Hvata muža za ruku. Bori se s njim, plače i viče:
- Ne ubijaj ga! Imademo ionako previše žalosti!... Tuđe je... Bez oca i
matere... Bit će grozna sramota i nesreća za nas... Pusti ga! Pusti ga!...
Muž klone i popusti. Luka divlje planu očima kao nekada. Istrgnuo se
iz gospodarevih šaka i bježi kao da ga vile nose, tko zna kuda, samo se
čini, nikad ga više neće vidjeti kuća Slavkovih roditelja, ni škola, ni
učitelj, a ni selo Glogovac!... U Luki je opet planuo divlji dječak. Juri
poljima, livadama i nestaje u tamnom hladu guste i velike šume.
Sad su morala priznati i sva ostala djeca da su roditeljima uništila
rakiju, jer je to zlo, otrov i neman koja davi Glogovac. Tri su dana bili
bijeni ovi dječaci šakama, prutovima i remenima. Drečali su već da se
nije moglo slušati. Krčmaričina je zasluga da su ih očevi prestali tući.
Poručila im je da je to već ipak previše i da bi ih učitelj mogao tužiti što
zlostavljaju djecu. Najvažnije je to da se selo Glogovac riješi ovog
učitelja i da živi i dalje svojim starim životom kao i dosad. Umjesto da
dalje tuku svoju djecu, neka pomognu njima da premjeste učitelja
odavde. Oni će pisati prijateljima, a seljaci neka kupe potpise i neka
šalju tužbu da nisu zadovoljni ovim učiteljem.
Učitelj u školi bio je silno žalostan i potišten. Školska je godina
započela tugom i nesrećama. Slavkova klupa posve je prazna. Mali je u
hladnoj zemlji, a njegov prijatelj Luka je prognan, opet podivljao i
pobjegao... Osim toga, deset drugih dječaka je na mrtvo izubijano. Teško
ih je bilo utješiti.
- Ništa, ništa nemojte poduzimati, dragi moji mali junaci i putnici
dok mene ne upitate za savjet! – govorio im je on tih dana. – Razlivena
rakija neće vaše roditelje skrenuti na pravi put trezvenosti. Prenaglili
ste se, a ubuduće ne stvarajte nikad odluke, a da mene ne pitate...
I kad je već izgledalo da se sve smirilo, prve nedjelje poslije pogreba
dogodilo se nešto opet u Glogovcu zbog čega se selo uznemirilo, a
najviše krčmar i krčmarica. Pošao jedan seljak ujutro od kuće natašte i
odlučio svratiti u krčmu da porazgovori kao čovjek s pametnim ljudima,
da sjedne kao čovjek među ljude i da popije nešto s ljudima. Došao on
pred krčmu i taman hoće na vrata, kadli sa zvonika poče zvono udarati
u stranu: din... din... don, don, don... din... din... Upravo onako kao kad
stari zvonar zvoni na vatru ili pred oluju. Stao seljak pred krčmom kao
ukopan i ne ulazi. Zagrajali susjedi oko krčme i zvonika. Istrčalo cijelo
selo iz kuća na put i pitaju: “Gdje je vatra? Tko gori?” – “Gori moj
nesretni muž”, viče jedna žena ispred krčme i tjera ga kući.” Otišao je
natašte pa htio svratiti u krčmu da ugasi vatru u sebi.”
Smiju se ljudi i trče do zvonika. Tu se uozbiljili. Starca zvonara nema, a
uže je svezano visoko gore za gredu. Da to ipak nije učinio ojađeni mali
pokojnik?!
Ljudi prepričavaju i razilaze se. No za pola sata ide prema krčmi onaj
što muca. Zaželio čovjek, iako ima svoje rakije u podrumu, da malo
popije u krčmi i da s ljudima kao čovjek porazgovara i tako lijepo
nedjelju provede. Upravo on pred krčmom i naperio pravo prema
vratima, kadli zvono sa zvonika jezivo opet zveknu: din... din... don...
don... don... Onako kako zvoni pred buru ili na vatru.
Selo je u još većem čudu istrčalo na put i žuri prema krčmi. Pitaju: “Je
li pošao opet netko u krčmu?” “Jest, jest. Eno ga mucavac stoji pred
vratima.” Zaista, mucavi seljak stoji i ne miče se. Krčmarica otvara vrata
i zove ga: - Uđite samo! Što ste se ukočili!
- Z... z... z... z... z... z... – muca čovjek.
- Ma što zujite! Pa niste bumbar! Uđite unutra da se kao čovjek s
ljudima porazgovorite!
- N... n... n... n... n... Neću! Zvoni!!! – kriknu čovjek i pobježe natrag
posred puta. Ljudi se uozbiljili i žurno se približuju zvoniku. Gledaju.
Zvono mirno visi i uže je privezano o gredu. Teško zamišljeni udaljuju
se od zvonika i šute da ne navuku na sebe gnjev malog pokojnika.
Najhrabriji odluče s krčmaricom stati pod zvonik da motre zvono, a
jedan će se uputiti u krčmu. Kad se ovaj čovjek približio vratima krčme,
zvono se zanjiše. Din, din, don... don... upravo onako kao da zvoni na
vatru ili pred oluju. Hrabri ljudi i još hrabrija krčmarica problijedješe.
Zvono se njiše samo od sebe. Nema vjetra, a uže je svezano za gredu.
Ostavljaju oni zvonik i krste se. Ostaje najzadnja krčmarica. Ona još ne
vjeruje! Zvono se rasrdi. Naglo stade udarati: Din! Din! Din!!! Hrabra se
krčmarica zaprepasti, prekrsti se i pobježe.
Selo je uzbuđeno. Krčmarica i krčmar su strašno uznemireni. Učitelj
ne izlazi napolje, ali stiska svoje ruke i govori sam sebi: “Čestitam! Bilo
čudo ili ne bilo, ali je svakako sjajno!” – Najhrabrijim se ipak pokazao
starac zvonar. On se popeo visokim ljestvama na vrh zvonika do
samoga zvona. Prekrstio se doduše i on, i onda je opipavao zvono i
našao tanku uzicu koja se sa zemlje ne može primijetiti. Zvono je
vezano uzicom koja ne visi do zemlje, nego odlazi na vrh gustog jablana
koji raste kraj zvonika. Netko pomoću uzice zvoni s jablana.
Ljudi su se umirili i počeli vjerovati u to kako je nemoguće da se
osvećuje mali pokojnik. Krčmar i krčmarica se nisu umirili. Njima ne ide
u račun da se selo sada opet svemu tome smije i da se njihovi stalni
gosti izvrgavaju ruglu. Oni će platiti ljude koji će sljedeće nedjelje paziti
na zvonik i na okolna stabla.
I kad je sljedeće nedjelje opet pošao jedan seljak natašte i došao pred
krčmu, zvono više nije zvonilo. Ali kad je uhvatio za kvaku na vratima
krčme, odjekne u blizini takav prasak i tutnjava kao da je ispalio top.
Čovjek natašte klone, problijedi i ne htjede unutra. Što je sad? Njihov je
seoski mužar kod krčmara na čuvanju. Pa ne puca valjda sam krčmar
protiv svojih gostiju, protiv sebe?!!! Da se sve to njima samo tako ne
pričinja? Ide, eno, drugi čovjek u krčmu. Uhvatio za kvaku od vrata,
kadli opet u blizini: Dum!!! Pucanj potrese cijelo selo. Nastalo opet
zaprepaštenje u selu Glogovcu. Govorilo se da je to ipak sve djelo
ojađenog malog pokojnika. Zemlja puca i vatra provaljuje iz nje. Učitelj
ne izlazi, ali se sam sa sobom rukuje i govori: “Čestitam! Bilo čudo ili ne
bilo, ali je sjajno!” Uznemireni krčmar i krčmarica sami osobno
pretražuju okolicu i nalaze dijelove limenih kutija, izgorjeli papir, a
osjetiše i smrad karbida. To sve netko radi da njima napakosti. Sad više
ne može zvoniti, već puca kao iz mužara. Oni odluče da će treće nedjelje
pojačati stražu naokolo. U jednu osobu čvrsto sumnjaju, jer jednog dana
nađoše svoj veliki cvjetnjak opustošen. Sve je cvijeće bilo potrgano, a
poslije se našlo na grobu malog Slavka. Grob je pretrpan cvijećem.
Treće nedjelje već u zoru sjedili su krčmarevi stražari u voćnjaku i u
kukuruzima. Oko šest sati ujutro začuli su oni što su sjedili u polju da se
netko šulja kroz kukuruze. Odjednom ugledaše pred sobom Luku. Kad
je divlji dječak spazio stražare, vrisne kao ranjen i udari u divlji bijeg, ali
ga nesreća opet snađe. Spotakne se o veliku bundevu i pade, a
krčmarevi ga stražari ščepaju. Otimao se Luka jakim ljudima kao
zvjerka u klopci. Grizao im ruke, ali ga oni stadoše šakama tako
nemilosrdno udarati da se Luka ipak smirio i pustio da ga odvedu u
krčmu.
Kad ga je krčmar ugledao, toliko se razbjesnio da je hvatao za pušku,
ali ga žena umiri:
- Ne griješi svoje plemenite duše zbog tog pokvarenog, nezahvalnog
i divljeg gada! Ja ću njega opametiti.
Sad se ona obrati Luki i ispituje kao sudac istražitelj:
- Zašto si zvonio?!
- Da ljudi ne idu ovamo trovati se.
- Zašto si pucao?
 - Da ljudi ne idu ovamo trovati se.
- Ha! Dobro! Ispitala sam i izričem osudu! Zatvorite nezahvalnog
divljeg gada u naš podrum! Dobit će jesti, ali piti ne! Pun je podrum pića
pa neka pije kad bude žedan. Da vidimo trezvenjaka, hoće li i on
posegnuti za otrovom. Ostavit ću ga tri dana i tri noći pa ako smrdljivi
trezvenjak ne okusi vina, e onda je junak, ja ga onda puštam, sve mu
praštam, i darivam ga sa stotinu dinara!
Luka se opirao i jedva su ga ugurali u podrum. Kad se našao u tami
podruma, vikao je, psovao i udarao o vrata, ali ništa nije pomoglo. Nitko
mu nije otvarao sve do podne. Krčmar je tada odškrinuo vrata i turnuo
mu mastan i presoljen ručak. Divlji se jadni dječak umirio i jeo. Presolili
su mu jelo da ožedni i da pije. U četiri sata poslije podne opet se otvorila
vrata i krčmar mu stavi ne vodu ili kiselo mlijeko, već opet nešto slano i
preslano. Još je nekoliko puta Luka pokušao vikati da ga puste napolje,
ali bez uspjeha.
Oko pola pet banuo je u krčmu učitelj. Svi su se silno iznenadili.
Krčmar je odmah planuo, ali krčmarica ga je utišala i prišla učitelju vrlo
ljubazno:
- O, moj naklon, gospodine! Vi prvi put kod nas! To mi je osobito
milo. Vaše prijašnje kolege bili su uvijek kod nas i preko dana i uvečer.
Jeli su kod nas, bili su naši gosti, išli smo zajedno na izlete. Ma, bilo im je
kod nas bolje i ljepše nego u rođenom domu! Pa zašto se vi, neoženjen,
toliko mučite?! Kod mene se uvijek dobro kuha, dala bih vam hranu
tako jeftino, upravo badava. Samo bi nam bilo milo da imamo s kim
boljim razgovarati, pokartati duraka u dugim zimskim večerima... A
piti? Piti ne morate!... Znademo mi da ima u svijetu trezvenjaka i nismo
mi protiv njih...
Učitelj je odlučno prekinu:
- Nisam došao po to, već po Luku, kojeg u podrumu mučite!
Sad je ciknula krčmarica kao ranjena i sasula na učitelja toliko
smradnih i otrovnih uvreda da je to bilo već teško slušati i najvjernijim
krčmarevim gostima. Učitelj je prijetio da će srezu prijaviti taj zvjerski
slučaj i otišao strahovito uzrujan.
Oko šest sati pred večer začuli su ljudi u krčmi pjevanje iz podruma.
Začas, divlje urlanje. Ha! Svoj su cilj postigli krčmar i krčmarica. Luka je
ožednio, napio se vina i sada je pijan.
Otvoriše podrumska vrata i Luka, zaista pijan, tetura i sav smrdi od
vina. Smije se krčmar, smije se krčmarica, smiju se vjerni njihovi gosti, a
smije se i Luka i tetura krčmom, žuri se krčmarica i otvara mu vrata.
Luka pijano ispada na put, dere se, urla, udara se u prsa:
- Ja sam pijan! Ja sam pijan!!!
Izišli seljani na put i promatraju dječaka. Viče krčmarica s vrata:
- Eto, tako vam izgleda učiteljev trezvenjak koji zvoni i puca na
uzbunu kad ljudi idu da se zabave i okrijepe za svoj novac!
S prozora i plotova gledaju ljudi Luku koji tetura, urla, pjeva i pada u
prašinu. Kad je prolazio pokraj Slavkove kuće, Slavkov otac ne htjede na
prozor, a majka Slavkova reče užasnuta.
- Jadno dijete! Koliko je volio našeg jedinca i kako li ga je naš jedinac
volio! Kao brata rođenog! Nismo li mi krivi i odgovorni za propast ovog
djeteta?! Otjerali smo ga kao psa....
- Izlio nam je rakiju... Načinio je štetu!... – veli muž.
- Jest, ali zašto? – pita ona muža. – Zato da osveti svoga pokojnog
malog prijatelja!...
Luka je skrenuo na poljski put prema livadi i šumi. Kamo ide? Na to
Glogovčani ne misle. Neka ide kud ga volja! Široka su polja, duboke su
šume, velika je zemlja!
Svake nedjelje uvečer odlazi Slavkova majka na groblje razgovarati sa
svojim jedincem. Tako i danas. No kad se približila grobu, ustuknu
natrag. Zar to netko ne sjedi uz grob?! Da, uistinu. Sjedi Luka, a glavu je
podbočio rukama i ne miče se, duboko zamišljen.
Žena dođe tiho do groba i šapne:
- Luka! – Dječak se brecnu, pa će tužno:
- A, vi ste to, majčice?!
- Zar ti nisi pijan?
- Nisam, gospodarice. Tako sam se pretvarao da me krčmar pusti...
Vinom sam kaput smočio...
- A dolaziš li često ovamo na grob?...
- Dolazim...
- Volio si našeg jedinca, zar ne?
- Jesam. Nemam ni oca ni majke, ni brata, ni sestre... Ja nikoga nisam
imao, samo Slavka. Prvi put sam volio nekoga i bilo mi je milo oko srca i
u prsima, i cijeli svijet mi je postao ljepši i bolji... A onda su ga ubili, i ja
sam opet ostao sam, i protjeran...
- Gdje si sada, Luka?
 - Skitam se, gospodarice, kao nekada... Spavao sam dvije noći i u
vašoj staji... Došao sam se Šarku potužiti... Plakao sam u gunj kojim sam
se one jedne lijepe noći sa Slavkom pokrio i pobratio...
- Luka, mili dječače!!! – zaplače žena. – Jesi li ti potrgao krčmarevo
cvijeće i okitio ovaj grob?...
- Jesam, jesam, gospodarice...
- Luka, mili dječače, pođi sa mnom! Budi naš umjesto milog mog
jedinca! – govori žena sva zaplakana i grli divljeg dječaka. Klekne uz
grob, ogrli drveni križ, plače i govori:
- Je li, sine, da je tako pravo? Zar ne, sine, ti tako hoćeš?...
I kad su se u selu Glogovcu počele paliti svjetiljke i ljudi sjedali za
stolove večerati, imali su što vidjeti. Sredinom puta vodi Slavkova mati
za ruku divljeg dječaka i skitnicu koji je trijezan i kojemu crne oči opet
sjaju sretnim i pitomim sjajem.

PETNAESTO POGLAVLJE

Dobri glogovački divljak zabrinut je

za ljude u velikom gradu

Slavkovi su roditelji opet primili divljeg Luku k sebi. On je spavao na

drugom krevetu u sobi kao njihovo rođeno dijete. Luka je prestao mrziti
ljude i cijeli svijet i postajao iz dana u dan sve pitomiji, a u školi sve
pismeniji. Selo Glogovac kao da se smirilo i kao da je živjelo svojim
mirnim starim životom dalje.
Nikakvih promjena nije bilo, samo je učitelj postao opet raspoložen i
pravio velike planove sa svojim đacima, a krčmar i krčmarica postajali
su iz dana u dan sve nezadovoljniji. Zbog toga su slabo jeli i nisu mogli
spavati, pa su upravo na očigled mršavjeli i za nekoliko godina, prije
reda, ostarjeli.
 Da, još se nešto zbilo što je uznemirilo Glogovac, ali nije bilo velikih
posljedica. Jednog poslijepodneva, na paši, na livadi, kad je dječak Petar
najljepše pjevao neku bećarsku pjesmu da je sva šuma ječala, stvori se
pred njim iznenada Luka i još deset dječaka. Petru se zaledi pjesma.
Jeka u šumi zamre. Ispod njegovih se nogu ljulja zemlja. Strah i užas
grunu ga pod prsa. On osjeća kao da ga nestaje. Luka mu reče oštro:
- Došli smo ti platiti što si zaslužio, jer si nas izdao.
- Me... e... e... e... - upravo zamekeće Petar. Plače, cupka čudno s jedne
noge na drugu i hvata se sumnjivo za hlače. Prestravljen pita:
- S... s... s... s... s... vi na mene jednoga?!
- Ni govora - veli Luka. - Samo jedan, a to ću biti ja. Mene su drugovi
izabrali.
- A joj! A joj!! A joj!!! - vrišti Petar, ostavlja krave i nagne u bijeg
prema selu, a oni za njim. Luka pružio duge noge i - jedan, dva, tri - već
je Petra ščepao za vrat.
- Mama!! Mama!!! - dere se Petar da livada ječi, a iz šume odjekuje.
- Sram te bilo, kukavice! - rasrdi se Luka, zamahne da će ga
pljusnuti, ali Petar pogleda Luku ne prestrašenim pogledom, već
čudnim, dosad nepoznatim. Cupka i dalje s noge na nogu kao da pleše
neki čudan, silno čudan ples i hvata se strašljivo za hlače. Sve je to
razbilo bijes Lukin i njegova zamahnuta ruka nije udarila, već klonula.
Sad se Petar uhvati za nogavice od hlača, i vrisne:
- Gotovo je!!! - Vrisak je bio tako čudan da su osvetnici klonuli, bilo
im je i užasno i smiješno pri duši. Nikako se tome nisu nadali. Očekivali
su vitešku borbu, a ne ovu nezgodu s Petrovim hlačama.
- Ti si kriv!! Ti si kriv!!! - derao se Petar na Luku. Luka je slegnuo
ramenima, njegovi drugovi isto tako, i ostavljaju Petra u njegovu
nezgodnu položaju, neka sam tu na livadi razmišlja čija je krivnja i što
će sada dalje. Jadno bi bilo čovjeka u ovakvu stanju zvati u tučnjavu.
Luka se s drugovima povukao u šumu. Dugo su bez cilja lutali. Pola su
sata tumarali šumom i šutjeli. Napokon prsne Luka u smijeh, za njim
odmah drugi dječak, treći i svi redom. Smijalo se deset dječaka tako
slatko, tako jako, tako od srca, da su se u smijehu gušili, suze su im na
oči poskakale, ni riječi nisu mogli reći, već samo: Ahaha!! Ahaha!!
Ahaha!! Ahaha!! Smije se s njima cijela šuma. Smije se grlica i golubica.
Jeka na sve strane. Dječaci iznemogli od smijeha i pali na suho lišće.
Valjaju se po lišću i dalje se smiju, smiju i sve se jače smiju. Činilo se,
nikad neće moći prestati.
No, za nekoliko dana prestali se smijati i uozbiljili se. Petrov je otac
prijavio djecu vlastima da su mu sina na mrtvo ime izbili na paši.
Dokazalo se da to nije istina, na njemu se nije poznala ni najmanja
ozljeda. Selo je o tome pričalo, selo se isto smijalo i za nekoliko dana sve
se opet zaboravilo i umirilo.
Poslije toga opet u Glogovcu život teče svojim tokom dalje sve do
jednog lijepog jesenskog dana kad svi đaci potrčaše iz škole veseli kući i
svaki nosi pun lončić meda koji teče kao ulje, a čist je kao suza. Gotovo u
svaku kuću donesen je lončić meda.
Toga dana učitelj je s Lukom i drugim pomagačima izvadio med iz
košnica, a pčelama ostaviše samo za njihovu prehranu preko zime. Đaci
su cijelo prijepodne okretali vrcaljku. Meda je bilo mnogo! Nekoliko
golemih lonaca! Da se izlije sav taj med u jarak uz seoski put, tekao bi
med, s kraja na kraj sela, toliko ga je bilo!
Sutradan, poslije vrcanja, napunio je učitelj s Lukom pet limenih kutija
s medom, a na njima je Luka položio ispit pismenosti. Napisao je svojom
rukom na svih pet kutija naslov. Slali su med učitelju, vlasniku pčela, da
mu se u nevolji nađe u zimi, kad prokašlje i kad ga grlo zaboli u njegovu
novom selu Orlovcu, ondje gdje se orlovi gnijezde, gdje snijeg
neprestano pada, na vrhu visoke i divlje planine.
Učitelj će preostali med prodati u Veliki grad, samo će ostaviti i za
đake veliki lonac, da mogu namazati na kruh kad im roditelji ponude
jutrom za doručak samo pržen luk na masti, crnu kavu ili čašu rakije sa
suhim kruhom.
Jednog dana došao Luka iz škole kući i rekao sav presretan svojoj
pomajci:
- Pustite me da sutra idem u Veliki grad s učiteljem da prodamo med.
Lukini hranitelji odluče da ga puste. Reći će mu oni i naziv ulice i broj
stana njihovih rođaka koji žive u Velikom gradu pa neka ih Luka posjeti
i pozdravi.
Pomajka je spremila Luki za taj put kao snijeg bijelu košulju, očistila
mu odijelo i ugrijala mnogo vode i dobro osapunala Luku u visokoj
parionici u kojoj se rublje pari. Ujutro, vrlo rano, bila je subota, odvezli
su se kolima učitelj i Luka u treće selo na željezničku stanicu. Sa sobom
su nosili kovčeg i u njemu nekoliko staklenih boca s medom koji nose
kao robu na ponudu. Kad su se vozili pokraj krčme, upravo ju je
krčmarica otvarala s metlom u ruci. Kad je vidjela kola s učiteljem i
Lukom, gotovo se onesvijestila od užasa.
Kad se Luka skitao, vidio je već ovdje u selu željeznicu, ali vozio se nije
nikada! Sada mu je to prvi put! Osjeća se gord, sretan i grudi mu
ispunjava novo nepoznato osjećanje: divno je brzo juriti u svijet. Juriti u
svijet poslovno. Juriti i nositi ljudima med. On je sve putnike u vagonu
lijepo pozdravljao, s nekima se i rukovao i svakom odmah rekao kamo
idu i zašto idu.
Šest sati se Luka vozio željeznicom. Pozdravio se najmanje s punom
stotinom ljudi, pitao ih za zdravlje i zašto idu u Veliki grad. Bilo je oko
jedanaest sati prije podne kad je vlak dojurio na stanicu Velikoga grada.
Luka je svima u vagonu rekao “Zbogom”, uzeo kovčeg s medom, pa s
učiteljem izišao u vrevu ljudstva, u buku automobila, bicikla i tramvaja.
Luka je zanijemio od čuda! Tolike kućerine! Toliko ljudstva na ulicama!
Tolika buka vozila! Ne, tome se on ipak nije nadao. Nekad je noću
sanjao o Velikom gradu, ali ovako mu nije u san dolazio. Luka ide uz
učitelja pločnikom i govori mu:
- Meni je kao da sanjam.
- Najprije da nađemo kupca za med, a onda ćemo razgledati Veliki
grad — reče mu učitelj.
Oni dalje idu pločnikom, a tramvaji bučno jure pokraj njih. Ima Luka
pune ruke posla. On se čudi što građani tako blizu tramvaju hodaju.
Svakog on lijepo hvata za rukav i vuče:
- Čuvajte se! Pogazit će vas kola!
Uzalud je učitelj Luku umirivao da se građanima neće ništa dogoditi.
On je i dalje ljude vukao na sredinu pločnika i bio vrlo zabrinut za
njihove živote. Već se toliko izmučio da je učitelj morao skrenuti u
pokrajnju ulicu kojom nije jurio tramvaj. Na nekoliko su mjesta morali
prijeći najprometnije ulice. Luka nije mogao prijeći preko ulice samo
tako jednostavno. On je najprije vikao svim tramvajima, automobilima i
biciklima neka stanu kad glogovački učitelj prelazi. Uzalud je učitelj
učio svog dragog divljaka da to ne čini. Veliki je grad za Luku takvo
čudo da se on ne može samo tako smiriti. Obilazili su trgovine i nudili
med, ali su ih trgovci odbijali ili su im premalo davali po kilogramu.
Luka se tome čudio, pa je htio trgovcima pričati o Glogovcu i o
prilikama, i o tom kako su oni došli do pčelinjaka, ali trgovci nisu imali
ni vremena ni volje slušati duga pričanja malog seljačića.
 Napokon su ipak našli kupca za med. Sad su s tim gotovi pa će moći u
miru razgledati grad. Došli su na veliki trg. Tu učitelj načas skoči u neki
dućan da nešto kupi, a Luka ostade pred vratima da ga čeka. Zaboljela
ga već glava od stotine i stotine prolaznika koji mimo njega žure ovamo
i onamo kao nabujala rijeka. Najednom, Luka se zablenu u nešto i
odlazi, ostavlja vrata od dućana. Stupa Luka iza neke gospođe koja vodi
na uzici kuštravo pseto, i ne može oka skinuti s tog prizora, s nečega što
mu je u životu bilo najveće čudo. Kao začaran, ide on neprestano iza
gospođe, bulji u bijelo, svileno, kuštravo pseto i ne vjeruje, ne zna što da
misli, samo ide i ide za njima. Gospođa sa psetom prelazi preko velikog
trga. Luka je za njima. Tu stoji auto. Gospođa uzima pseto nježno na
ruke i ulazi s njim u auto. Auto odjuri, Luka odahne, osvijesti se od čuda,
obazre i potrča natrag. Najednom kriknuše žene, tramvaji se bučno i
naglo zaustaviše, automobili isto tako. Luku gotovo pogaziše. On možda
i ne zna za to, nego trči dalje, i eno ga na pločniku gdje hvata za ruku
učitelja koji se zabrinuto ogledavao.
Sad su obojica otišla u gostionicu u kojoj je Luka sve goste pozdravio,
zaželio im je “dobar tek” i htio im ispričati kako su našli kupca za med,
ali ga učitelj upozori da šuti, jer to ostale goste ne zanima. Čudio se
Luka što su svi ljudi šutljivi i jedan pokraj drugoga prolaze kao drvo uz
drvo bez riječi i bez pozdrava. Kad je crno odjeveni konobar došao k
njihovu stolu i naklonio se, Luka se isto nakloni i pruži konobaru ruku.
Njih se dvojica porukovali. Eto, to je prvi čovjek u Velikom gradu koji ne
šuti i koji je srdačan. Sad je učitelj čitao Luki jelovnik. Četrdeset je jela
pročitao. Luka je zinuo od čuda, a kad ga je konobar upitao što želi,
Luka mu glasno i jasno reče:
- Ja bih pečenih jaja!
Svi su se gosti u sobi nasmijali, konobar isto tako, a i Luka se od srca s
njima smijao i stao im pričati kako najradije jede jaja i u ljetu kisele
krastavce s njima. Pitao je goste vole li oni to jesti, kao i to vole li med
lizati. Ako ga vole, neka kupe njihov iz Glogovca u onom dućanu. Gosti
su slušali malog seljačića, a on se od srca raspričao o Glogovcu, o krčmi i
o dječaku Petru. Pitao je goste piju li oni rakiju i vino. Savjetovao im je
neka se ne truju, jer će postati mekani i bez volje pa nesposobni za rad i
za borbu da se postigne bolji i ljepši život.
Kad je Luka ugledao konobara s jajima, prekinuo je pričanje i rekao:
- A sada idem jesti! - Kad mu nitko ništa ne reče, on se okrenu i
upita:
- A zar mi nitko neće reći “dobar tek”?
- Dobar tek, dječače! - rekoše sad gosti i nasmijaše se.
- Hvala - kazao im je Luka i bacio se svim žarom na pečena jaja.
Poslije ručka odvede učitelj Luku u hotelsku sobu u kojoj će njih
dvojica prenoćiti. Poslije toga su šetali gradom. Kad su bili u ulici u kojoj
stanuju najveći bogataši, sjeti se Luka da mora posjetiti rođake svojih
hranitelja i stade se ogledavati na raskošne palače u ovoj ulici, ne bi li ih
vidio na prozoru koje kuće. Učitelj se gorko osmjehnuo, ušao je s Lukom
u tramvaj i tu mu reče:
- Sad idemo rođacima da vidiš i drugo lice Velikoga grada.
Luka nije ništa razumio, nije pitao, jer je bio zabavljen tramvajem.
Divno je to voziti se kroz mnoštvo kola, automobila i kroz ljudsku vrevu.
Luka je opet pao u oduševljenje i osjetio ponovno veliku ljubav za sve
ljude. Zato je srdačno pozdravljao sve u tramvaju i pitao ih za zdravlje,
vole li med lizati i piju li rakiju. Učitelj ga je pustio. Više ga nije
ušutkivao. To malo, divlje dijete ima suviše srca i duše. Neka se
izdovolji! Eto, ljudimu se najprije smijuckaju, ali poslije mnogi uđu u
razgovor s njim, lica im se razvedre i srdačno se s njim opraštaju. Pruže
mu ruku ili ga pomiluju. Neki mu govore:
- Blago tebi, dobra, iskrena i nepokvarena dušo! Gdje si ti uzrastao?
Pod kakvim suncem, da si tako velike duše i toplog srca?
Tramvaj ih je odvezao na kraj grada, gdje su ulice tijesne i prljave, a
kuće male i neugledne. Našli su rođake u mračnom i tijesnom
jednosobnom stanu. Luka se najprije zgranuo, no onda im je izručio
pozdrave i svjetovao ih da se vrate u Glogovac na sunce i zrak. Rođaci
su bili iznenađeni, i takve ih ostaviše Luka i učitelj. Dječak je sada
zamišljen i šuti. Samo jednom reče učitelju:
- Ovi rođaci ovdje i oni bogataši u sredini grada isto su tako različiti
kao ja kad sam u Glogovcu bio skitnica i krčmar s krčmaricom.
Učitelj klimne glavom, popne se u tramvaj s Lukom, a onda mu reče:
- Da. Ovi su ovdje sluge onih u središtu grada.
Uvečer su opet otišli u onu gostionicu na večeru. Luka je sada tražio
kukuruznih žganaca s mlijekom. To nije mogao dobiti, nego je jeo meso,
a onda su otišli u kazalište. Ova krasna kuća iznutra Luku je opet dovela
u posebno raspoloženje. A kad je nastao mrak i kad je na pozornici
započela predstava, Luka se morao pipati jer nije vjerovao da je živ.
Činilo mu se da se preselio na drugi svijet i da je to sada raj. Ali, za
kratko vrijeme, osjeti on i te kako da je živ i da je na ovom svijetu.
Predstavljači na pozornici muče se i pate, a sve zbog jednog čovjeka koji
zlo čini i još se među njih miješa. Luka ne može izdržati da i dalje takva
nepravda i zlo caruju na pozornici. On vikne:
- Taj, taj što se smije svemu je kriv!!
Kazalište se uskomešalo, a učitelj rukom začepi Luki usta:
- Šuti, Luka. To nije zbilja. To je pred tobom samo predstava.
Zašutio je Luka. Mora šutjeti? Dobro, on će šutjeti pa neka se oni na
pozornici i dalje grizu i kolju. I kad Luki nije bilo dopušteno da sudjeluje
u borbi s onima na pozornici, on je izgubio volju za sve to i počeo
drijemati.
Kad su se učitelj i Luka vraćali iz kazališta u svoj hotel na spavanje,
prolazili su ulicama u kojima je bilo mnogo krčmi. Sve su one bile
prepune pijanih muškaraca i žena koji su pjevali i derali se. Luka se
zaprepastio:
- Svi se ljudi u Velikom gradu truju. Zar oni nemaju učitelja da im
održi govor?!...
Luka je izgubio svoju vedrinu i raspoloženje, a osim toga bio je
umoran i pospan. Kad su ušli u svoju hotelsku sobu, učitelj ju je
rasvijetlio električnim svjetlom tako iznenada da se Luka brecnuo. Sad
je učitelj dopustio da se Luka malo zabavlja time da gasi i pali električno
svjetlo, a onda ga je ostavio načas samog.
Odozdo je dopirala glazba. Luka iziđe u hodnik i nakani se spustiti
stubama u prizemlje, onamo odakle je dopirala glazba.
Luka je već dolje. Pred njim veliki rasvijetljeni prozori na dvorani
prepunoj ljudi. On uđe unutra na velika vrata i zinu od čuda. Pred njim
je stotinu stolova. Za njima sjede fine gospođe i fina gospoda. Svi piju
rakiju, vino i pivo. Žene puše cigarete kao muškarci. Glazba svira u
gustom dimu duhana. Muškarci i žene kao da su svi pijani. Svi su velika
gospoda i sve su gospođe svilene, ali sve su pijane. PuŠe, piju, smiju se,
plešu uz glazbu, drmusaju se. Luki čudno i gadno. Krešte, ruše se na
stolice i piju dalje.
Jedan konobar opazi Luku uz vrata. Uhvati ga za ruku i veli mu grubo:
- Ovdje se ne prosjači!
- Ja ne prosjačim. Ja spavam u ovoj kući gore na katu sa svojim
učiteljem.
 - Onda idi u svoju sobu i spavaj!
- Ali, ovi se ljudi truju... Oni padaju u veliko zlo... Oni će postati
mekani i bez volje za rad i borbu...
Konobar se nasmije i izgura Luku napolje. Tu je upravo dotrčao učitelj
sav zabrinut:
- Mislio sam da si sišao.
- Išao sam slušati glazbu i našao sam veliku gospodu kako se truju.
Otiđite vi k njima unutra pa im održite govor. Oni će vas poslušati.
Učitelj je ogrlio dječaka koji se toliko zabrinuo za sve ljude na
zemaljskoj kugli i stade mu mnogo toga pričati. Kad su u sobi legli u
krevet, pričao mu je još. Toliko je novog je Luka čuo da ga je glava
zaboljela i da je jedva uspio zaspati.
Kad su se učitelj i Luka vratili u Glogovac, otpremili su jednog dana
med na željezničku stanicu za onog trgovca u Veliki grad. Za nekoliko
dana poslije toga dobili su veliku svotu novaca. Tih dana upravo je bio
sajam u selu koje ima željeznicu. Luka i učitelj bili su na tom sajmu i
kupili malu kravu bošnjakinju. Doveli su je u Glogovac. Kad su prolazili
pokraj krčme, krčmarica je dobila srčani napadaj.
Od novca za med kupili su za kravu sijeno i hranu, i slamu za nastir, a
preostali novac poslali poštom učitelju, vlasniku pčelinjaka, da mu se u
nevolji nađe kad ga pritisne kakva bijeda tamo u Orlovcu, na visokoj
planini, gdje orlovi viju svoja gnijezda i gdje snijeg ne prestaje padati.
Jednog hladnog jesenskog jutra došli su đaci u školu ozebli. Učitelj im
donese lonac pun vrelog mlijeka iz svog stana. Svaki je popio čašu
vrućeg mlijeka i pojeo komad kruha namazanog medom. Od toga su se
đaci tako ugrijali, zarumenjeli i oraspoložili da su pjevali i pristupali
poslu. Učitelj je rekao toga jutra:
- Ovako želim svakoj kući u Glogovcu! Onda će njegovim jarcima teći
med i mlijeko! Onda će kula usred sela biti pobijeđena! Nastat će onda
ljepši dani!
Tog lijepog i svečanog jutra zakucao je nepoznati čovjek na školska
vrata. Dojurio je biciklom. Donio je učitelju brzojav i otišao. Učitelj je
otvorio brzojav, pročitao, problijedio, zatvorio oči i činilo se da će se
srušiti tu pred đacima, ispred klupa. Luka skoči i zavikne:
- Što je?
- Brzojavno me premještaju. Za tri dana moram vas ostaviti.
Nikada ovako strašan muk nije bio u ovoj sobi kao sada! Užasnu
šutnju prekide glasni jauk male Ljubice. Sad su i sve ostale djevojčice
zaplakale. I dječacima se orosile oči. Sve to ne razumije Luka. On skoči i
viknu učitelju:
- Ne slušajte što taj papir piše! Ne idite od nas!! Ne idite!!!

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Nakon petnaest godina

Glogovački je učitelj poslije Glogovca učiteljevao još u šest sela, a onda

je bio premješten u Veliki grad, i to u onaj dio gdje živi gradska sirotinja
koja služi bogatima u središtu Velikoga grada. Nakon petnaest godina
zaželi nekadašnji glogovački učitelj vidjeti selo Glogovac. Nikome nije
pisao da će doći. Kola, koja su ga dovezla sa željeznice, nisu ušla u
Glogovac, već su stala izvan sela na polju. Tu je učitelj sišao s njih,
isplatio kočijaša i uputio se pješice preko polja u selo.
Već s brda opazi učitelj promjenu. Osim krčme ima u selu još nekoliko
lijepih zidanih kuća. U voćnjacima i dalje caruje šljiva, ali se sada vidi i
mnoštvo drugih voćaka. Tu šire svoje velike krošnje i orasi, trešnje,
jabuke i kruške.
Kad je prolazio livadom, zaustavi ga zuj silnih pčela koje oblijetaju
cvjetove. Na poljskom putu susreo je lijepog rumenog dječaka i sitnu,
maljucnu bucmastu djevojčicu. Drže se za ruke i trče poljem. Učitelj ih
zaustavi i upita dječaka:
- Ideš li u školu, mali?
- Idem.
- U koji razred?
- U drugi.
- Ti ćeš onda znati kakav je ovo kukac?!
 Dječak se zdravo i veselo nasmije:
- Pa, pčela!
- A ima li u ovom tvom selu mnogo pčela?
- Ima. Gotovo svaka druga kuća ih ima. Ostavio je jedan učitelj
dvadeset košnica mojem tati, još kad je bio dječak, da na njih pazi, jer je
učitelj morao odavde. Poslije mu je pisao neka ih podijeli u selu onima
koji ih žele držati. Tako su se razmnožile, a mi imamo dvadeset punih
košnica.
Učitelj, uzbuđen, obujmio je zdrave i lijepe glavice dječaka i djevojčice
i pita ih:
- A što jedete ujutro?
- Pijemo vrelo mlijeko i sladimo se medom na kruhu.
- Med i mlijeko papamo... - ponovila je sitna i bucmasta djevojčica.
- A pijete li rakiju?
- Ne pijemo!! - odgovori odlučno dječak kao da se brani od sumnje,
od grijeha, od zla i kao da se uvrijedio.
- Necu latije... - tepa mala rumena djevojčica.
- Kako se zove vaš tata? - pita učitelj.
- Luka je ime mom ocu - veli dječak i začuđen promatra učitelja, jer
ovom kao da se oči zalile suzama. On više ništa djecu ne pita, ogrli ih,
ostavlja i uputi se dalje prema selu.
- A meni je ime Slavko! - govori dalje dječak, premda ga nitko ništa
nije pitao. Učitelj se brecne, okrene se i mahne rukom djeci koja sada
trče na livadu da naberu kiticu bijelih ivančica.
Mora da je učitelj bio silno uzbuđen, jer je zašutio. Bojao se da mu glas
ne zadršće i da ne zaplače od radosti. Eto, ovo dvoje malih djeca su
Lukina. Sinu je dao ime Slavko. To znači da je Luka oženjen i da je
postao nasljednik na zemlji pokojnog Slavka. Zadržali su ga sigurno
Slavkovi roditelji kao rođeno dijete.
Učitelj se žuri poljskim puteljčićem koji vodi u dvorište krčme. Upade
mu odmah u oči da u vrtu i u dvorištu vlada neka pustoš i propadanje.
Zađe s dvorišne strane u krčmu. Krčmar je drugi. Učitelj je tražio nešto
da pojede. Dok je učitelj jeo, krčmar mu se jadao kako krčma sve slabije
ide. Ljudi ne dolaze piti kao nekada. U selu je krčmi samo vjeran onaj
koji, eno tamo, spava za stolom pijan. Drugi seljaci piju samo kod kuće
svoju rakiju, ali i takvih je sve manje.
- Kako se zove onaj pijani? - upita učitelj.
 - Petar.
Krčmar je ispričao učitelju o tome, kako je prije petnaest godina bio u
Glogovcu mlad učitelj trezvenjak. On je pokvario ljude. Bivši je bogati
krčmar uspio da ga odavde premjeste, ali jedno ipak nije uspio, a to je,
nije mogao izbrisati sjećanje đaka na učitelja kojeg su mnogi voljeli. I
ovaj pijani Petar, tamo za stolom, bio je đak toga učitelja. On jedini pije,
a svi su drugi postali trezvenjaci i od šljiva peku pekmez i suše ih, a za
rakiju neće ni čuti.
Krčma više ne može opstati u Glogovcu. On, krčmar, uzeo ju je u zakup
od bogatog krčmara koji se preselio u grad, ali će je držati u zakupu
samo do nove godine, jer ništa ne zarađuje.
- A što će biti s ovom kućom? - pita učitelj.
- Izgleda da će je općina kupiti od krčmara u gradu.
- A što će kuća općini?
- Preuredit će je za školu. Na tom rade neumorno dva vijećnika iz
našeg sela, a izgleda da će i uspjeti. Među njima je neki gospodar Luka,
nekad najvredniji đak onog učitelja trezvenjaka... Bio taj čovjek u
djetinjstvu skitnica bez oca i matere, a sad je najpismeniji, načitan i
napredan zemljoradnik...
Učitelj je silno uzbuđen. Pita što stoji jelo, baca novac na sto i upravo
istrči iz krčme na najveće čudo novog glogovačkog siromašnog i
nesretnog krčmara.
Upravo je zazvonilo podne kad učitelj pokuca na vrata Lukine kuće.
- Naprijed!! - začu se iz sobe muški glas.
Učitelj zakorači u sobu i stade. Visok muškarac u čistoj bijeloj košulji
od domaćeg platna, opaljen suncem, koštunjav, iznenađen skoči i novine
mu padnu na pod.
- Učitelju moj!!!
- Luka moj!!!
Jedan drugom pritrčaše, rukuju se, gledaju, smješkaju, tresu
desnicama, ne mogu govoriti, uzbuđeni su preko mjere, a onda se ogrlili.
Sad se Luka snađe i odvede učitelja k stolu.
- Oho!! - iznenađeno će učitelj. Zadivio se stolu koji je čistim
stolnjakom prostrt, a na njemu tanjuri, čist pribor, ubrusi i vrč sa
studenom vodom i pet čistih čaša.
Sad se i učitelj smiri od uzbuđenja i upita Luku kao što je ovaj njega
pitao jednog dana prije mnogo godina:
 - Jesi li oženjen, Luka?
- Jesam. Našao sam pametnu, marljivu i lijepu djevojku. Osim toga se
vrlo, vrlo volimo. Imamo dvoje djece.
- Susreo sam tvojih dvoje zlatne djece na polju...
- Da. Otišli su po poljsko cvijeće da bude na stolu u čaši kad
ručamo...
Sad Luka skoči, nagnu se kroz prozor i zavikne:
- Ženo!! Dođi načas odmah ovamo!
- Idem! - začuje se zvonki srdačan glas iz ljetne kuhinje u dvorištu.
- Za koga je peta čaša? - pita učitelj Luku.
- Sada za vas, jer ćete biti naš gost. Inače je to mamina čaša.
- Mamina? - začudi se učitelj.
- Da. Slavkove mame. Ona je još živa i zdrava, a otac je Slavkov
umro. Pozvat ćemo i nju da se pozdravite. U kuhinji je sa ženom i
pomaže mladoj kuharici.
Sad se vrata otvaraju i u sobu uđe lijepa, puna, zdrava, svježa i od peći
crvena u licu Lukina žena. Ona najprije čudno pogleda i ne razumije
ništa, ali onda upravo vrisne od radosna iznenađenja:
- Učitelju moj!!
- Ljubice!!! - klikne veselo iznenađeni učitelj i otrči joj u susret.
Učitelj gleda mladu ženu i stalno u čudu ponavlja: - Ljubice! Ljubice! Ti
si Lukina!! I tvoje je onih dvoje zlatne djece?! O, Ljubice, Ljubice!!...
Previše je to radosti za mene i kako da se u svemu snađem?!
- Nikad valjda ne bih bila Lukina žena da mi niste kupili sandale kad
sam ozdravila od upale pluća... - govori Ljubica i briše suze krajem čiste
bijele pregače.
Kad su se smirili i snašli, došla je Slavkova mama, došla su djeca s
polja s velikom kitom bijelih ivančica i sada su ručali. Poslije ručka su
djeca otrčala u selo da jave novost. Za sat-dva bila je puna Lukina kuća
mladih muškaraca i žena. Dolazili su učiteljevi nekadašnji đaci da se s
njim pozdrave i porazgovore. Trajalo je to sve do večeri, a kad se učitelj
dignuo da se vrati na željeznicu i kući u Veliki grad, Luka to nije htio
nikako dopustiti. On je molio učitelja da mu bude gost sedam dana.
Treba da obiđe domove svih svojih nekadašnjih đaka. Luka treba s njim
govoriti sedam dana i sedam noći i još sigurno neće njih dvojica sve
pretresti. Luka je vatreno govorio:
- Mučno se probijamo boljim i ljepšim vremenima, ali ipak smo na
pragu njihovu. Narod se otrežnjava. Budi se. Pokreće. Ide naprijed.
Samo naprijed! Srce je živo! Volja je jaka. Mišice su čvrste! Tresu se
temelji gluposti, zla, mraka i nepravde! Narod ide u susret svjetlu! Hoće
živjeti! Nema više sile koja bi ga bacila natrag u mrak i smrt!...
Tako govori plamenih crnih očiju taj suncem opaljen, koštunjav, kao
jablan visok čovjek negdašnjem glogovačkom učitelju, pa se čini da
nema te sile kojom bi se on izbavio iz prijateljskoga zagrljaja
nekadašnjeg divljeg dječaka. Čini se posve sigurno da će nekadašnji
glogovački učitelj zaista ostati u Glogovcu sedam dana. Bit će zarobljen
kao gost za okićenim stolom nekadašnjeg skitnice bez oca i majke, a
sada čovjeka koji jede iz tanjura, pije iz bistrih čaša, koji pretvara krčme
u škole, koji se ne da zaustaviti na pokretu za boljim, ljepšim, svjetlijim i
čovječnijim životom!

kraj