K Bogu!

Bože, ja sam uvijek nosio te živa

Na dnu duše svoje: u burne trenutke
Obijesti, i kada cijelu noć je šutke
Kopala mi srcem sumnja hladna, siva.
Nošah te u sebi i kad sve sam vrutke
Vjeri pečatio, i kvas, što ga liva
Tvoja ljubav u nas, gušio, i tkiva
Nade u glib baco niz drum svoj i putke.
Ja sam se rvao s tobom, velji Bože!
Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću
Spoznah, i znam, što ti blaga sila može.
I jer borbu s crvom ti prezreo nisi,
Osjećam u duši vjeru uvijek veću.
I sve biće moje prema tebi klisi.

Vladimir Nazor

SUNČANI HRISTOS

Ni život ni smrt ne pripada meni

Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni
Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakonici
Objesiše ga u šesti čas onoga dana
Pred njegovim čudom zanijemiše žreci
i vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobijedi
Smrt
Smrt ga tražaše al ne nađe ništa
Ne nađe ni kosti ni meso ni krvi
Ostao joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skače
Plače i rida očajna
I mala
Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog što mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoči se u stub
Sunčani
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža
Ruke

Mak Dizdar
Pesme bogu

S koje se obale ukrcah, o Silni,

U to jutro kao u početak speva?
I šta doprinosi tvojoj veličini
Taj moj atom bačen u sjaj jednog dneva?

Čim će da osnaži hor kojim te slave

Moj slabi glas sumnje; i čim da pojača
Sjaj sunca što te neprekidno plave,
žižak onog koji u tmini korača?

Gospode, koji me poseja i zali.

Zašto bejah nužan u svetu i puku?
Prođoh put i videh sve sem tebe. Ali
Kad god moj broj nagne, nađem tvoju ruku.

II

Ti koji ni po čem nisi nama sličan,

Ni svojim obrazom, ni mišlju, ni delom,
Koji u pokretu stojiš nepomičan,
I strašan i mračan pod sunčanim velom!

Dao si mi oči da ti vidim delo,

I sluh sav tvog glasa da napojen bude;
No da celog veka odričem te smelo,
Primih duh mudraca, deteta i lude.

I da nikad strašni ne vidim ti presto,

Ti mi dade sumnje mutno oko ovo;
No da večno pitam za tvoj trag i mesto,
Usadi mi bedno srce čovekovo.

III

Kad te ne nađoh u sumračnom dolu

Tražih te na bregu; i ne nalazeći
Tvoj uzrok i razlog u ljudskome bolu,
Tražih tvoje blago prisustvo u sreći.

Jesi li u strašnoj katastrofi zvezda,

Ili harmoniji svetlosti? O Bože,
Zar si sav u dobru, u miru svih gnezda,
Dok negde zločinac oštri svoje nože?

Znam iz tvoje vene da teku sva mora,

Znam od tvoga daha da prolista šuma –
A osta nedozvan na vapaj svog stvora:
Sreća našeg srca i kob našeg uma.

Jovan Dučić