Antun Branko Šimić – analiza pjesama

Hrvatski ekspresionizam
- razdoblje hrvatskog ekspresionizma traje od 1914. – 1928. godine
- omeđuju ga dva važna povijesna događaja: početak Prvoga svjetskog rata (1914.) i
atentat na hrvatske poslanike u beogradskoj Narodnoj skupštini (1928.)
- razdoblje od kraja moderne i pojave prvih Krležinih djela do početka drugoga
razdoblja hrvatske književnosti (u kojem prevladava socijalna literatura)

Hrvatska mlada lirika

- pjesnička zbirka koju je objavilo Društvo hrvatskih književnika 1914. godine

- pjesnici mlađe generacije, rođeni krajem 19. stoljeća
- poezija je pisana u duhu hrvatske moderne – lirski pejsaž, kult forme
- uzori: Antun Gustav Matoš, Vladimir Vidrić
- lirika je u suprotnosti s društvenom stvarnošću – novo vrijeme traži drukčiju
umjetnost
- pojava ekspresionističkih djela koja odražavaju duh ratne stvarnosti, tjeskobe,
straha i pobune

Ekspresionistički časopisi

- Ulderiko Donadini 1916. pokreće časopis Kokot (kokot -> hrabra i borbena ptica,
koja nagoviješta novi dan) – objavljuje polemičke članke u kojima se zalaže za
aktualnost tematike i pobunu
- Antun Branko Šimić – Vijavica (1917., traži potpuni prekid s tradicijom), Juriš
(1919.)
- Miroslav Krleža – Plamen (1919. s Augustom Cesarcem)

Predstavnici

- Ivo Andrić
- Miroslav Krleža
- Tin Ujević
 - Antun Branko Šimić – najznačajniji predstavnik hrvatskog ekspresionizma

Antun Branko Šimić

Biografija

- rođen je u Drinovcima kod Gruda u Hercegovini, 18. studenog 1898. godine, u

obitelji Vide i Martina Šimića
- u Grudama pohađa pučku školu
- tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu
- kratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje završava četvrti i peti
razred gimnazije
- školovanje nastavlja u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji i u jeku rata 1917.
pokreće časopis Vijavica, ali zbog propisa koji učenicima brane pokretanje novina,
prekida školovanje
- 1924. obolio je od tuberkuloze i u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik
- stanje mu se naglo pogoršava i vraća se u Zagreb, gdje je preminuo, u 27. godini
života

Stvaralaštvo

- pjesnik, esejist, kritičar, prozaik, prevoditelj

- najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma
- djela: brojni eseji, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, kraća
prozna djela, dnevnik, autobiografija, započeo pisati roman Dvostruko lice, zbirka
pjesama Preobraženja
- časopisi: Vijavica (1917.), Juriš (1919., pod utjecajem ekspresionističkog časopisa
Der Sturm), Književnik (1924.)
- zaslužan za popularizaciju slobodnog stiha i novih kompozicijskih načela te
integraciju hrvatskog pjesništva u europsku književnost
- mnogobrojni članci dokazuju Šimićevo intenzivno praćenje europskih umjetničkih
zbivanja
- kao kritičar piše vrlo oštro o domaćim autorima (Naš najpopularniji pjesnik,
Prazna retorika Miroslava Krleže, Pravdanje o Vidriću)
 - piše o svim važnijim njemačkim i austrijskim pjesnicima iz razdoblja
ekspresionizma, dobro je upućen u francusku pa čak i skandinavsku književnost
- 1923. – prijevod romana Knuta Hamsuna Blagoslov zemlje
- prevodi i djela Marcela Prousta, Rose Luxemburg i Alfreda Ehrensteina

Obilježja Šimićevog ekspresionizma

- škrtost izraza
- racionalizacija riječi
- odbacivanje deskriptivnog
- dojam krika, napetosti, unutrašnje dinamike i pokreta – ostvaruje se naglašenom
uporabom glagola, rečeničnog niza, eliptičnog izraza
- slobodan stih, nema interpunkcije, grafička forma pjesme postaje sadržajno važna
- kolorističnost – jake i jarke boje, boje svjetlosti, kontrasti, boje dobivaju
vrijednost simbola (žuta – zemaljska boja, toplina, tjelesnost, otpornost,
ekscentričnost; plava – nebeska boja, hladnoća, duhovnost, pomirenje)
- sinestezija, hiperbola, metafora
- ekspresionistički i egzistencijalni motivi
- temeljni motivi: strah, nemir, bol duše
- ekspresionistička poezija – mračna i pesimistična
- podvojenost između želje za vjernošću i mračnog doživljaja

Šimićeva matoševska faza

- 14. – 17. godine života

- prigušene boje
- težnja za savršenstvom forme
- larpulatizam
- krik unutar sebe

Poetika (umjetnički stav i program):

- umjetnost je subjektivna stvarateljeva istina, duboki unutarnji doživljaj života i

svijeta
 - „Stvarati – to je u najvišem i najponosnijem smislu MIJENJATI!“

- pojmovno pjesništvo, ne slikovno (više je misaono nego emocionalno)

- poezija ne traži apstraktnu ljepotu, ona traži bit čovjeka i svijeta, dublji smisao
čovjekova postojanja

- „Trebamo jednom baciti sa sebe sve što je retorika i ljepota, sve suvišno i govoriti
ISTINU.“
- Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo
u individualno-psihološkom značenju.
- Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da
je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik
može ga samo spoznavati.
- U Preobraženjima (1920.) raznovrsnim koloritom ilustrira vjeru u vječnost, koja u
kasnijoj lirici (Siromasi, 1922.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim
tonovima, nestaje.

Esej „O muzici forme“ (Vijavica, 1918.)

- čovjek je praktičnom uporabom ubio pravu formu stvari

- pjesnik treba „odstvariti stvari“

- umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji glas, on će ih dići u jedan viši svijet

- umjetnik „uskrsuje stvari“

- razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti

- njegov program/stav sadržan je u prvoj pjesmi zbirke, „Pjesnici“ („Pjesnici su

čuđenje u svijetu/…“), ars poetici cjelokupnoga Šimićeva stvaralaštva: još je u
Platona i Aristotela „čuđenje“ (odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se
otvara bitak svijeta
Esej „Tehnika pjesme“ (Suvremenik, 1923.)

- jedno je od najstarijih poetičkih pravila da važne riječi dolaze na ono mjesto u

stihu gdje je ritmički udar najjači, a to je početak i kraj stiha te iza cezure (stanke,
obično u sredini stiha)

- Šimić drži da je „za ekspresivan ritam najpriličniji slobodni stih“ jer „nije isti ritam
valcera i valjanja kamena, čemu onda glatkoća ondje gdje trebaš hrapavost,
lakoća gdje baš treba težina?“

- ne treba rimovati sve, tema nameće rimu

- što je rima rjeđa, jače će djelovati i bit će vrjednija

Pjesnička zbirka „Preobraženja“

- objavljena 1920. g. u Šimićevoj 22. godini života

- prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti

- kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva

- 48 pjesama

- stihovi su puni boje, ritma i zvuka, originalni i svježi

- slobodni stih bez interpunkcije -> omogućena je vizualna snaga, puna izražajnih
lirskih motiva

- stihovi su minimalistički kratki – izražava svoj doživljaj svijeta (odlika modernizma)

- pjesme su misaone, a ne emocionalne

- traženje smisla ljudskog postojanja – mukotrpno, bolno iskustvo (naglašava se u

stihovima)

- teme ljubavi i smrti (egzistencijalna motiviranost)

 - prve pjesme u zbirci su programatske pjesme Pjesnici i Moja preobraženja

- u središnjem dijelu obrađene su teme ljubavi, smrti, tijela, pjesništva, odnosa

prema Bogu

- zbirka završava pjesmom Budući, svevremenskom porukom imaginarnom čitatelju

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

- programatska, misaona pjesma –u duhu kozmičkog ekspresionizma (pjesnik-prorok)

- tema: odnos pjesnika i svijeta
- kružna kompozicija pjesme - ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju pjesme
- tri strofe - monostih, distih i tercet (svaka rečenica istovremeno je i jedna strofa)
- izmjenjuje šest stihova nejednake duljine (šesterac, jedanaesterac, dvanaesterac,
trinaesterac)
- slobodan stih
- temeljni motivi (pjesnici, oči, stvari, uho, ćutanje, treptanje) izražavaju pjesnikovo
viđenje odnosa pjesnika i svijeta

- motivi: 1. strofa (pjesnici, čuđenje), 2. strofa (zemlja, oči, stvari), 3. strofa (uho,
ćutanje, pjesnici, treptanje)

- razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti; ars poetica cjelokupnoga Šimićeva

stvaralaštva

- pjesniči jezik jedonstavan

- pjesnički ritam polagan

PJESNIČKE SLIKE:
- vizualne: „Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari…“

- auditivne: „Naslonivši uho

na ćutanje što ih okružuje i muči…“

STILSKA SREDSTVA:

1) metafore
„Pjesnici su čuđenje u svijetu“
- otvoren pristup svijetu, bez onoga što nam je nametnula navika
- čuđenje kao „odstvarivanje stvari“
- pjesnik treba „odstvariti stvari“, on je taj koji čuje njihov unutarnji glas i on će ih
dignuti u jedan viši svijet – pjesnik „uskrsuje stvari“
- pjesnici/ umjetnici su „čuđenje u svijetu“, njihove oči nisu mrtve (poput prirode,
svemira), one „rastu pored stvari“, reagiraju, čude se, odstvaruju stvari - oživljavaju
mrtvilo
- oko pjesnika je vječna ravnodušnost prirode, kozmička tišina

„pjesnici su vječno treptanje u svijetu“

 - treptanje = živost, poput vječnog treperenja zvijezda na nebu, života u mraku,
astralni ugođaj

2) personifikacija:
„…i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari…“

3) epiteti:
„velike i nijeme oči“
„vječno treptanje“

4) asonanca:
„Oni idu zemljom i njihove oči…“

5) alegorija:
„Naslonivši uho na ćutanje…“
Provlači se misao da je svijet prirode i stvari bez čuđenja zapravo nijem i neljudski. Izraz
“čuđenje” označava i propitivanje, proučavanje, razmatranje iz različitih kuteva, na neke
nove načine. Ono znači novi pogled na uobičajene stvari koje sačinjavaju svijet; jednu novu
perspektivu.

Prvi stih: “Pjesnici su čuđenje u svijetu”, izdvojen je kao zasebna ritmička cjelina i odaje
dojam da pjesma govori o tome da se ljudi čude pjesnicima jer ih ne razumiju. No zapravo
govori o tome da se pjesnici čude svijetu i gledaju ga drugačijim očima nego “obični ljudi”.
Oni imaju dar vidjeti i ono što je naizgled nevidljivo. Možda je bolje reći da puno
više osjećaju nego što vide i upravo im to osjećanje daje širu perspektivu, koju kasnije u
svojim radovima mogu predočiti i onima koji nisu svjesni širine života koji ih okružuje.

Oči pjesnika nisu mrtve, one su savjest svijeta, oči koje vide dalje od onih ostalih ljudi. Stih
“njihove oči rastu pored stvari” znači da se oduševljavaju stvarima koje ostale ljude ostavljaju
ravnodušnima. Oni vide ljepotu tamo gdje nije očigledna, gdje je skrivena te treba imati
posebnog talenta za otkriti je. Da nema očiju pjesnika, cijeli svijet bi bio dosadan, nehuman…
Ne bi bio do kraja otkriven. Njegova čuda ostala bi zakopana ispod svakodnevice i površnih
slojeva običnog življenja.

Pjesnici prate što se događa oko njih, osluškuju. Ne dozvoljavaju da stvari prođu neopaženo.
To bi možda dozvolili obični ljudi, koji sve prihvaćaju ravnodušno, stoički, ali pjesnici se tome
opiru. Izazivaju “treptanje u svijetu”, dižu valove. Umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji
glas, on će ih dignuti u jedan viši svijet.

Umjetnici, pa tako i pjesnici, su ti koji se bore za pomicanje i širenje svijesti društva. Oni su su
odgovorni za moralni i društveni rast civilizacije, jer bez umjetnosti nema kulture, a bez
kulture nema civilizacije. Bez kulture ljudski rod je jednak bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti.
 Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći

iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta

i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

- programatska pjesma, religiozna lirska pjesma

- tema: razdrtost između bolnog življenja i umiranja (sukob duhovnog i materijalnog

- kompozicija: tri strofe nejednake duljine (tercet, distih, katrena), izmjenjuju se stihovi
nejednakih duljina (osmerac, jedanaesterac, dvanaesterac, šesnaesterac,
sedamnaesterac)

- slobodan stih
- motivi: 1. strofa (noć, lice, jutro, pogledi, polja, livade, vode), 2. strofa (dan, put),
3. strofa (Bog, mijene, zvijezda, nebo, muke, očajnici)
PJESNIČKE SLIKE:
- vizualne: „iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda“

STILSKA SREDSTVA:
1) epiteti:
„crne beznadne i mučne noći“
„bijedo meko lice“
„kristalno jutro“
„svijetla nepromjenjiva i vječna zvijezda“
„daleko nebo“
 „crne muke“
„noćni očajnici“
2) asonanca:
„preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu“
3) kontrast:
„Ja pjevam sebe koji umirem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem…“
„što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika“
- pjesnički jezik: jednostavan
- pjesnički ritam: snažan, ekspresivan i sugestivan
- preobraženje čovjeka u humanu zvijezdu koja „s dalekog će neba“ sjati nesretnim ljudima
kao smisao, nada i utjeha (taman kolorit: „u crne muke noćnih očajnika“)
- smisao boli i patnje, „umrem na dan bezbroj puta“
- preobražavanje u stvaranju za Šimića nije bijeg od čovjeka nego povratak čovjeku u
najhumanijem smislu; razdrtost između bolnog življenja i umiranja
- smisao je pjesničkoga poziva „pjevati sebe“ (dvije strofe započinju sa „Ja pjevam
sebe…“);
- pjesničke slike, a osobito boje, simboliziraju te stalne mijene, preobrazbe čovjekova
duha: na početku kaže da su njegove noći „crne bezdane i mučne“ (zaokruženo i
povezano s posljednjim stihom i crnim mukama „noćnih očajnika“), kao kontrast se u
drugom stihu pojavljuje pjesnikovo „blijedo meko lice u kristalno jutro“, sve je puno
svjetla, u trećem stihu već pliva pogledima „preko polja livada i voda“
- moli Boga da ga,„umorna od mijena“, jednom zauvijek preobrazi u „svijetlu“,
„nepromjenjivu“ i „vječnu“ zvijezdu koja će poput dobroga duha tješiti nevoljnike
- ritam je snažan, ekspresivan i sugestivan, podsjeća na biblijski psalam

U pjesmi “Preobraženja” Šimić je opisao život kao mučan i težak. U toj pjesmi život je za
njega prokletstvo koje traje i kojemu nema kraja sve do smrti. On umire svaki dan i traži od
Boga da ga spasti te muke. Ta muka posljedica je njegove pjesničke duše, koja vidi i osjeća
više od obična čovjeka. Zato su i njegove patnje čine težima i puno nesnosnijima za izdržati.
Stihom “umrem na dan sto puta”, pjesnik nam daje do znanja kako pati i kako ga boli.
Umoran je od života i od mijena koje se u njemu događaju. Te mijene mogu značiti dobra i
loša razdoblja njegova života, možda njegovih misli ili osjećanja, koja se mogu vrlo brzo
promijeniti iz dobrih u loše. Mijene su uzastopni osjećaji umiranja i ponovnog rađanja.
Umiranja u trenucima boli i beznađa, a rađanja kada negativnosti popuste pa se opet osjeća
dovoljno jakim za život.

Motiv “zvijezda” također može imati različita značenja. Ona može značiti nebesko tijelo koje
sja, a isto tako može biti i osoba koja se po nečemu posebno ističe pa se i može
okarakterizirati kao zvijezda. Ona u oba slučaja znači stalnost, konstantu, neko čvrsto stanje
jakosti i ljepote.

Hercegovina

Ja koračam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kuća parnog mlina

Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu

I štogod bliže stižem sve glasnije viču

nebrojene užarene opeke
Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

Ispod brežuljaka crni vlak se vuče

odmjereno udara
i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici

Noć i ja na brdu

Poda mnom načas izrone iz mraka

kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:

ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi
- pejzažno-refleksivna pjesma

- tema: prikaz svijesti lirskog subjekta (njegov unutarnji krajolik)

- kompozicija: sedam strofa različite duljine (dva monostiha, dva terceta i tri katrene),
dvadeset i jedan stih različite duljine (četverac, peterac, šesterac, sedmerac, osmerac,
deveterac, deseterac, jedanaesterac, dvanaesterac, trinaesterac, četrnaesterac,
sedamnaesterac, dvadeseterac)

- slobodan stih

- motivi: livade, suton, kuće, mlin, daljina, krv, slikarija, nebo, opeke, seljaci,slava, brežuljci,
vlak, dolaz, stanica, noć, brdo, mrak, stabla, dvorišta, njive, svijest, tama, prozori, časovi,
život, ljudi

PJESNIČKE SLIKE:
- vizualne: „Na rubu livada je kuća parnog mlina
Iz daljine

to je krvlju namrljana uglasta i gruba

slikarija na nebu“

- auditivne: „Ispod brežuljaka crni vlak se vuče

odmjereno udara
i vrišti…“

STILSKA SREDSTVA:
1) epiteti: „parni mlin“, „namrljana uglasta i gruba slikarija“, „nebrojene užarene
opeke“, „crni vlak“, „daleka nevidljiva stanica“, „svijetli bijeli prozori“, „bijeli svečani
časovi“, „crni život ljudi“
2) asonanca: „Ja koračam livadama plav od sutona“
3) personifikacija, kontrast i inverzija:
„Iz tame u me gleda nekoliko
svijetlih bijelih prozora...“
4) usporedba:
„I opet utonu u mraku
ko u svijesti“

5) asindeton:
„ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi“

6) simbol:
„… crni vlak se vuče
odmjereno udara

i vrišti…“

- pjesnički jezik: jednostavan

- pjesnički ritam: polagan
- personificirani krajolik, odnos sreće i nesreće u čovjekovu životu,

- sudaranje svijeta stvarnosti i svijeta sjećanja, vizija, snova

- krajolik pjesnikova zavičaja postupno se pretvara u univerzalni duhovni krajolik ljudskog

proživljavanja; posljednje dvije strofe i oblikom sugeriraju sužavanje ljudske svijesti

- snažan kolorizam

- ekspresionističko slikarstvo: plav od sutona (kao „plavi plašt“ od mjesečine u pjesmi

„Ljubav“), zelene livade, crvene mrlje, „krvlju namrljana… slikarija“, „viču… užarene opeke“,
„crni vlak… vrišti“

- pjesnički subjekt uzdiže se, lebdi, levitira (vidi isto iznad i u pjesmi „Mjesečar“): „Noć i ja na
brdu…“

- više puta završava pjesme crnim, mračnim slikama ljudskih života

 Povratak

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina

znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne

staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče

s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe

- ljubavna pjesma

- tema: vječna ljubav i povratak iz smrti

- kompozicija: četiri strofe različite duljine (jedan distih, jedna katrena i dvije pentine),
šesnaest stihova različite duljine

- slobodan stih

- motivi: 1. strofa (ti, povratak, blizina), 2. strofa (noć, uho, mjesečina, kuća, staze, vrt),
3. strofa (cesta, svijetlo, krik, tice, srce, obale, 4. strofa (suton, sjenka, strana, voda)

- ekspresionistički i koloristički motivi: krik, preplašenost, crna sjenka, mrka voda,

strah, tjeskoba

PJESNIČKE SLIKE:
- auditivne: „U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina...“
 „ to krik je moga srca s blizih obala“

(izražavaju stanje svijesti i emocionalna stanja)

- vizualne: „Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu“

(plava je boja metafizike, a A.B. Šimić je „plavi konjanik hrvatske poezije
„I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče…“ (boja smrti)

STILSKA SREDSTVA:
1) opkoračenje: „U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:

ne korača mjesečina oko tvoje kuće

Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu“

2) personifikacija: „ne korača mjesečina oko tvoje kuće…“

3) epiteti: „tiha mjesečina“, „plave staze“, „mrtvo svijetlo podne“, „čudna tica“, „blize
obale“, „crna sjenka“, „mirna voda“
4) usporedba: „ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe“

5) asonanca: „Ti i ne slutiš…“

6) kontrasti: „mrtvo svijetlo podne“

- pjesnički jezik: jednostavan

- pjesnički ritam: polagan

- altruistička vječna ljubav

- lirski subjekt vraća se iz smrti, s druge obale, svojoj dragoj – preko „blizih obala“, „s onu

stranu mrke mirne vode“, javlja joj se „krikom čudne tice“), on je uz nju zauvijek,

„uspravan i svečan“, na kraju naglašava „kao“ („pored tebe“), kao nekad

- ekspresionistički motivi: krik („krik moga srca“), preplašenost, crna sjenka, mrka voda,

strah, tjeskoba; opkoračenje, prebacivanje (samo jedna riječ u cijelom stihu)

- koloristički motivi

- kontrasti: dan je mrak (!), „mrko svijetlo podne“, u sutonu je crna sjenka, a noć je

„mjesečina“, plave staze – vrhunac vizualne poezije

- sinestezija: „šumi u tvom uhu tiha mjesečina“

- personifkacije: krik srca, koraca mjesečina

- riječi koje pojačavaju metafizički doživljaj povratka: blizina, plave staze, čudne tice, krik
moga srca

U pjesmi “Povratak”, Šimić je opisao svoju vječnu ljubav. Ljubav koja ga može uzdignuti od
smrti. Takva ljubav koju on osjeća je altruistička, on ne očekuje ništa zauzvrat, dovoljno mu
je što može pružiti osjećaje ljubavi koji su za njega slatka obveza, nešto što on radi s užitkom
ne očekujući ništa.
Stihom “kao nekad”, daje naslutiti da je za njega vrijeme stalo i da se vratio u prošlost. Sve je
onako kako je bilo. On zauvijek stoji uz nju “uspravan i svečan”, jer je on vječan dokle god je
takva i njegova ljubav.
Šimić je doista i umro jako mlad, ostavivši za sobom svoju dragu. Čini se da su sve pjesme
ove zbirke nadahnute predosjećajem da mu kao čovjeku ne ostaje puno vremena u ovom
životu. On ne samo da želi smrt, već je i sluti.
 Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela

Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kose

kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć
kose moje drage duboko šumore
kao more

- ljubavna pjesma
- tema: ljubav prema voljenoj ženi
- kompozicija: šest strofa različite duljine (tri monostiha, jedan distih, dva terceta),
jedanaest stihova
- slobodan stih
- motivi: lampa, plašt, šuma, krila, noge, ruke, kose, noć, more
PJESNIČKE SLIKE:
- auditivne: „Vani šume oblaci i stabla“
- vizualne: „Zgasnuli smo žutu lampu“
STILSKA SREDSTVA:
1) epiteti: „žuta lampa“, „plavi plašt“, „bijela teška krila“, „teške kose“
2) metafora: „Vani lete bijela teška krila“
3) usporedba: „Kroz noć
kose moje drage duboko šumore
kao more“
4) opkoračenje: „Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore“
pjesnički ritam – neujednačen
interpunkcijski znakovi – dva zareza

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

- refleksivna pjesma

- tema: prolaznost i smrtnost

- kompozicija: četiri terceta (četiri rečenice), 12 stihova različite duljine

- slobodan stih

- motivi: 1. strofa: čovjek, zvijezde; 2. strofa: svjetlost, zvijezde; 3. strofa: pogled,

zvijezde; 4. strofa: konac, mjesto, zvijezde

PJESNIČKE SLIKE:
- vizualne: „...kad se budeš zadnjim pogledima / rastajo od zvijezda!“
STILSKA SREDSTVA
1) epiteti: „blaga svjetlost“, „zadnjim pogledima“
2) metonimija i alegorija: „Na svom koncu / mjesto u prah / prijeđi sav u zvijezde!“
3) asonanca: „prijeđi sav u zvijezde"
4) opkoračenje: „Pusti / da cijelog tebe prođe / blaga svjetlost zvijezda!“
5) kontrast: „prah“ (smrtnost) i „zvijezde“ (vječnost)

- čovjekovi ideali, odnos čovjeka i neba;

 - u stihovima bez interpunkcije ponekad iznimka, grafostilem: na kraju svake rečenice
uskličnik, poput opomene i treptaja zvijezde;
- gramatička odstupanja: rastajo (rastajao);
- prve dvije strofe započinju imperativima („pazi“ i „Pusti“);
- opominje čovjeka da ne smije biti malen, običan i ništavan, treba ga prožeti „blaga
svjetlost zvijezda“ (duhovnost, vječnost), perifraze: „ideš ispod zvijezda“ (živiš),
„zadnjim pogledima rastajo od zvijezda“ (kad budeš umirao); kontrast: „prah“ i
„zvijezde“
- pjesnički jezik: jednostavan
- pjesnički ritam: neujednačen (zbog različite duljine stihova)

Motivom zvijezde pjesnik nam poručuje da kraj života donosi sa sobom onaj bezvremenski,
nadstvaran dio, te se čak i smisao riječi „zvijezde“ mijenja kroz pjesmu. U prvoj strofi govore
o nečemu uzvišenom, nedostižnom, ali ipak vidljivom. To je nešto čemu težimo i što bismo
svakako trebali pokušati doseći, a ne bojati se i odustajati čak i prije nego smo probali.
U drugoj strofi zvijezde označavaju duhovnost, nešto nematerijalno, ali ipak izrazito vrijedno,
nešto poput ljubavi, sreće ili ispunjenja, bez kojeg ne vrijedi živjeti. Zvijezde označavaju one
sitnice koje znače ljepotu života i njegov pravi smisao. Treća strofa govori nam o zvijezdama
kao o nečemu što napuštamo na kraju života, ali samo nakratko. U ovom slučaju zvijezde su
upravo nebeska tijela koja gledamo na noćnom nebu za vrijeme svog zemaljskog života.
Jednom kad umremo, više ih nećemo moći gledati, bar ne ljudskim očima. Napustit ćemo ih,
ali samo iz ove zemaljske perspektive. Nakon smrti, postat ćemo dio njih, ako to zaslužimo.

Metaforička riječ “prah” dolazi još iz Biblije i ona nam govori da pripazimo kako ćemo se
vladati za vrijeme zemaljskog života jer naš život bi se mogao pretvoriti u prah ako ćemo biti
isključivo materijalni i ako nećemo njegovati i onaj unutarnji, duhovni dio.

Glavna poruka pisca je da ostanemo maleni, da ne gledamo samo na materijalne stvari, da

naš život ima i duhovni smisao. Daje nam savjete kako bi naš život bio ispunjen ljubavlju,
dobrim djelima, istinom i dobrotom jer jedino je to bitno na kraju zemaljskog života. Ako
ćemo živjeti u skladu s time nećemo žaliti za ničim. Svrha našeg života je taj duhovni
nadzemaljski život kojemu moramo težiti i radi kojeg moramo postojati i živjeti.

Budući

Budući već su bili

i sve je bilo već u prvom času
u beskrajnom pogledu Boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila

besprekidno u svjetlost površine
stižu budući

U bezdanomu Božjem oku

ogledaju se mirijade budućih svjetova

- misaona (refleksivna) pjesma

- tema: vječnost i neuništivost svijeta, nakon čovjeka dolazi netko novi, budući
- kompozicija: tri strofe (dva terceta, jedan distih), osam stihova različite duljine
- slobodan stih
PJESNIČKE SLIKE:
- vizualne: „i sve je bilo već u prvom času / u beskrajnom pogledu Boga ogledano“
STILSKA SREDSTVA:
1) epiteti: „beskrajni pogled“, „dubokogo tamno Božje krilo“, „bezdano Božje oko“,
„budući svjetovi“
2) metafora: „besprekidno u svjetlost površine / stižu budući“
3) opkoračenje: kroz cijelu pjesmu
4) inverzija: „Budući već su bili“

- ponavlja se riječ bog, tj. pridjev božji

- nema interpunkcije osim dvotočke
 - pjesma je grafički oblikovana, oblik je u funkciji ritma (osna simetrija, tzv. središnja
os)

Pjesma Budući posljednja je u zbirci Preobraženja. Naslovom nagoviješta kraj zbirke, ali i
mogući nastanak novih djela, u čemu ga je nažalost spriječila prerana smrt od tuberkuloze.
Pjesmom najavljuje i dolazak budućih generacija koje će nas zamijeniti, a time i neprekidnost
pjesničkog stvaralaštva. U ovoj pjesmi Šimić čitatelju upućuje svevremensku poruku -
postojanje pojedinca na ovome svijetu je konačno, a njegov životni vijek je zanemariv u
odnosu na svemir koji je vječan. Nas će uvijek naslijediti netko budući. Upozorava nas da ne
smijemo sami sebe uzdizati u ovome životu jer postoji velika mogućnost da ćemo kasnije biti
zaboravljeni, ali nam daje nadu jer ljudski rod neće izumrijeti.

Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni

od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama

- misaona (refleksivna) pjesma

- tema: prolaznost ljudskoga života, smrt je vječni čovjekov pratilac
- kompozicija: struktura pjesme podređena grafičkoj formi
- slobodan stih

STILSKA SREDSTVA:

1) epiteti: „najprvog početka“

 2) personifikacija: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa
mnom raste“
3) gradacija: sa mnom raste / u svakom času / Jednog dana / ja zastanem / a ona raste
dalje / u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na rub mene.“

4) metafora: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni“

5) antiteza: „Moj svršetak / njen pravi je početak: / kad kraljuje dalje sama“

- interpunkcija nije dosljedno upotrijebljena, na kraju nekih rečenica te na kraju

pjesme nema točke
- pjesma je grafički oblikovana, oblik je u funkciji ritma i zajedno s opkoračenjem
izrazito utječe na ritam - pjesmu čini isprekidanom, diskontinuiranom

Pjesma iznosi pjesnikov doživljaj smrti, sa smrti kao glavnim motivom. Pjesnik je svjestan
smrti i osjeća da ga smrt čeka. Ona je za njega nešto posve uobičajeno i normalno, ona s
čovjekom raste od rođenja. Šimić ne tuguje zbog smrti, on samo shvaća da je smrt
neobjašnjiva i beskrajna.

Smrt

I smrt će biti sasma nešto ljudsko

Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso

i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknuti

otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.
 - misaona (refleksivna) pjesma

- tema: smrt kao sastavni dio života

- kompozicija: tri strofe (oktava, dva terceta)

- slobodan stih
- motivi: smrt, ležaju, tijelo, mašina, ljudi, poso, stola, sluškinje, mati, otac, dana

PJESNIČKE SLIKE:

- auditivne: „i hropti / i smalaksava i stenje” „Mati će živinski kriknuti“

- vizualne: „Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve”

STILSKA SREDSTVA
1) usporedba: „Ko kad mašina stane“
2) asonanca: „i smalaksava i stenje / i onda stane”, „I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u
neki svršen poso“
3) aliteracija: „i smalaksava i stenje”, „Mati će živinski kriknuti“
4) epiteti: „svršen poso“, „cijeli dan“
5) personifikacija: „Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve…“
6) polisindeton, anafora i gradacija: „Na ležaju se tijelo s nečim rve / i nevidljivim
hropti / i smalaksava i stenje / i onda stane.“

- pjesnički jezik: jednostavan

- pjesnički ritam: umjeren

- pjesnik doživljava smrt kao nešto mistično: „Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve…“,
ali također i kao normalnu pojavu: „I ljudi u to što se zbilo/gledaju ko u neki svršen poso/i
podižu se kao kad se podižu od stola/i sluškinje se uprav tad najviše uzrade…”

- reakcija na smrt: „Mati će živinski kriknuti/otac zaćutati/i buljiti nijemo cijelog dana.“

- škrtost izraza i racionalizacija riječi: „i hropti…“

- odbacivanje deskripcije: „i podižu se kao kad se podižu od stola…“

- veznici utječu na ritam pjesme i na postupan rast napetosti (gradacija)
- forma je u funkciji ekspresivnosti – tri strofe slobodnog stiha i različite duljine, ne treba
rimovati sve, rima nameće temu – važne riječi dolaze na ono mjesto u stihu gdje je
ritmički udar najjači

Pjesma prikazuje smrt kao pridrodni dio života. Tijelo se bori protiv smrti, ali smrt je ipak
jača. Ostali ljudi nastavljajusa svojim životom "i podižu se ko da se podižu od stola". Otac i
majka su tužni zbog gubitka sina "Mati će živinski kriknutiotac zaćutatii buljiti nijemo cijelog
dana"

Ručak siromaha

Jedno pred drugim stide se da sjednu

za takav ručak

 i dokle jedu boje se

da ne bi jedno drugom život pojeli.

Kad ustanu od stola,

tišina i težina

Gađenje pred samim sobom

unakazi obadvoma lica

i svako misli da je drugomu ubica

i da je krv što teče kroz njegovo tijelo

krv drugog

(kao da je jedno drugo jelo)

 - socijalna pjesma
- tema: siromaštvo
- kompozicija: četiri strofe (dva distiha, dvije katrene), dvanaest stihova
- slobodan stih (rima: lica – ubica, tijelo – jelo)
- motivi: 1. strofa: ručak; 2. strofa: život; 3. strofa: stol, tišina, težina, gađenje, lica; 4.
strofa: ubica, krv, tijelo, jelo
PJESNIČKE SLIKE:
- vizualne: „ i dokle jedu boje se…“
„Kad ustanu od stola…“

- auditivne: „tišina i težina“

STILSKA SREDSTVA:
1) asonanca: „Jedno pred drugim stide se da sjednu“

2) aliteracija: „…kao da je jedno drugo jelo“

3) anafora i polisindeton: „i svako misli da je drugomu ubica/i da je krv što teče

kroz njegovo tijelo“

4) ironija: „ručak siromaha“

5) simbol: jelo, tijelo i krv (simboli životne snage)

6) gradacija kroz cijelu pjesmu

7) nema epiteta, na njihovu mjestu koristi brojeve i zamjenice

- od prve strofe javlja se napetost, koja stalno sve više raste

- siromasi se stide sjesti jedno ispred drugog, ne mogu podnijeti poglede, misle da će drugi
premjeravati koliko je prvi pojeo, pa se razbjesniti ili da će u sebi kipjeti i misliti koliko je
proždrljiv/a
- u drugoj strofi jedu
- bitna je druga osoba jer svaki zalogaj znači toliko manje drugome
- egocentričnost prelazi u brigu za drugoga
- do treće strofe ručak je već završen i naviru nove misli - gađenje
- četvrta strofa predstavlja kulminaciju
- u grotesknoj slici na mjesto jela, snage i energije potrebne za život, lirski subjekt stavlja
krv i tijelo, kršćanske simbole
- svatko smatra da onaj drugi nije dovoljno jeo, da mu se doslovno napio krvi
- odvratnost tog prizora je OSUDA SIROMAŠTVA

Ciklus Siromasi nastao je u razdoblju od 1920. do 191. godine. Tu fazu pjesnikova

stvaralaštva obilježava dominacija socijalnih motiva.
Ciklus čini sedam pjesama:
- Siromasi
- Sunce siromaha
- Pogled siromaha
- Ručak siromaha
- Siromasi koji jedu od podne do podne
- Siromahu
- Post scriptum

Socijalna lirska pjesma govori o pjesnikovu doživljaju siromaštva, navodeći motive ručak,
život, tišina, krv, tijelo. Siromasi osjećaju stid, strah, osamljenost, podvojenost između
vlastita tijela i duha – svoje tijelo doživljava kao tuđe, a vlastitu krv kao jelo. Pjesnik ne
analizira i ne istražuje društvene korijene siromaštva, već osjećaje siromašnih i osjećaj krivnje
zbog obilježenosti u društvu.