Kiene Brillenburg Wurth

MULTIMEDIJALNOST, INTERMEDIJALNOST I
MEDIJALNO KOMPLEKSA DIGITALNA POEZIJA

- Digitalna poezija pokriva ogromno polje raznih pjesničkih mogućnosti. Od jednostavnih

elektroničkih tekstova na internetu, pjesničkog prostora na weblogovima do pokretnih
slika, zvukova, umreženih i programiranih medija općenito te mnogih drugih modaliteta.

Multimedijalno i digitalno
- Friedrich Kittler – najavio je kraj medijske sektorizacije u svijetu rastuće digitalizacije:
generalna digitalizacija informacija i kanala briše razliku između individualnih medija…
na računalu sve postaje broj i svaki medij može se prevesti u drugi. S brojevima je sve
moguće. Modulacija, transformacija, sinkornizacija, skeniranje, mapiranje – potpuna
povezanost svih medija na digitalnoj osnovi, briše pojam samog medija.
- Nastanak novih žanrova u literaturi, slikarstvu i glazbi ocrtali su i izolirali takozvane
specifične medijske strategije: tako i pojam umjetničkog rada kao fiksiranog i stabilnog
entiteta – svi ti „simptomi modernost“ pomogli su u pojačanju mita o odvojenim i
održivim medijima sa svojom unutarnjom i definirajućom biti.
- Prema popularnom stajalištu, pojam odvojenih medijskih identiteta djelomično je
potkiopan u 19. Stoljeću nakon objavljivanja Wagnerova djela Gesamtkunstwerk: djela
budućnosti koje će prekoračiti granice odovjenih medija.
- Prema Packeru i Jordanu Wagnerov Gesamtkunst posjeduje najmanje tri od pet
karakteristika koje se mogu pripisati digitalnim multimedijima(ili novih medija) –
integraciju, imerziju i narativnost:
Integracija: kombiniranje umjetničkih forma i tehnologije u hibridnu formu
ekspresije
Interaktivnost: sposobnost korisnika da manipulira i utječe direktno na način
na koji će doživjeti medij te sposobnost komuniciranja s drugima kroz medij.
Hipermedijalnost: povezivanje odvojenih medijskih elemenata s drugim kako
bi se stvorio trag osobnih zajednica.
Imerzija: iskustvo ulaženja u simulaciju ili predložak trodimenzionalnog
okoliša.
Narativnost: Estetske i formalne strategije koje potječu iz navedenih
koncepata, što rezultira nelinearne priče i prezentacije.
- U wagnerovim glazbenim dramama narativnost je još uvijek prisutna u tradicionalnoj,
linearnoj formi, ali također, potječe od multimedijalnosti –ne ovisi samo o linearnoj priči,
nego i o glazbenim temama i motivima koji predviđaju, komentiraju i referiraju se na
druge priče ili likove. Isto tako, njegove glazbene drame posjeduju višestruke poveznice i
vremenske zone koje djeluju zajedno i jedna protiv druge. Integracija i imerzija su ipak
više prisutne – kombiniranje različitih medija Wagnerova je praksa a usredotočuje se na
takozvanu zajedničku dramatičnu akciju koja integrira prostorne i privremene umjetnosti.
Napokon, imerzija u suvremene digitalne multimedije je prepoznatljiva za Wagnera.
Današnje simulacije (na ekranu ili zaslonu za glavu) razvode potpunu apsorpciju
promatrača/sudionika u mogući svijet pa se tako Wagnerove idealne postavke glazbene
drame olakšale intenzivnu, dobrovoljnu suspenziju nevjerice. Wagner bi orkestru u

1
 potpunosti skrio kako ništa ne bi moglo ometati publiku od onoga što se događa na
pozornici – a glazba bi mogla naginjati prema dramatičnim akcijama konstantno, ali ipak
nenametljivo.
- U medijski kompleksnoj digitalnoj poeziji združene medijske akcije često se opiru
(svjesno ili nesvjesno) nekim od Wagnerovih aspekata medijske integracije. Na primjer,
Nio, digitalna poema Jima Andrewsa ne samo da spaja različite medijske procese, nego
također spaja umjetnost s tehnologijom i tehnološkim aplikacijama. Ovdje je koncept
predstave ima počasno mjesto kao tjelesna aktivnost: Nio se materijalizira samo u
interakciji s čitateljem/korisnikom. Prikazan kao krug ikona i zvukova, dizajn i izgled Nea
u određenoj mjeri ovisi o akcijama i smetnjama čitatelja/korisnika

STANZA
Stanza, može ostati na mjestu na kojem se pojavljuje na ekranu, mogućnost njenog uklanjanja
i premještanja otkriva mogućnost njenog stvaranja u rukama čitača/korisnika: poema postaje
povijest singularnog čitanja – kao što, naprimjer, koreografija se može predstaviti kao povijest
singularnog slušanja.

Stanza jest jedna od dimenzija poeme, nastala od dvije ili više linija koje obično karakterizira
zajedničko područje interesa, rima i broj linija.

NELSON 'ANOTHER EMOTION' (2001)

Nelsonova 'Još jedna emocija' otkriva multimedijalni potencijal digitalne poezije, točnije,
njezinu interaktivnost. Kada se prvo otvori stranica 'Još jedne emocije' njezin dizajn podsjeća
na magične svijetiljke koje su korištene davno prije kada su se Disney slike prikazivale s
desna na lijevo na ekranu. Svakako nije slučajno da se baš toga sjetimo pri prvom pogledu na
'Još jednu emociju', naime to je bio trenutak u kojem je Nelson prvi puta koristio 'organičku
razdvojenost i film koji je prikazan poput razdvojenih linija' koje ne samo da su pretvorile
stare stare i isčeznule filmske slike u digitalni oblik, već su na taj način stvarale poveznicu sa
poprilično različitom temporalnom dimenzijom. Ili da drugačije se izrazimo, 'Još jedna
emocija' zaziva duh prošlih vremena na način da postavlja i obnavlja se putem te poveznice
koja otkriva pogreške, koje gase, i uništavaju namjerno (odvajajuće linije) na starijem obliku.
To je iskazano putem nostalgične glazbe piana – koja može biti romantizirajući fragment
Bachove Prelude, ili samo Bachove invencije – koja se ponavlja bez prekida.

Nelson opisuje poemu riječju 'hitac', dio teksta koji je pomno odvojen, i ako se miš slučajno
pomakne prema dolje, paralelni dijelovi (koji se miču prema lijevo ili desno) počinju se
kretati, i glazba prati tu kretnju. Na taj način, glazba zadržava prostornu kvalitetu jer se sluša s
lijeva na desno ili s desna na lijevo, ili se sluša između tih promjena, kao da je uklopljena
unutar pokreta čitačeve/korisnikove ruke. Uvijek je tu, nemože se izbrisati, kao aura koja
bdije nad njome. Toga se postaje svjestan pri nižim zvukovima digitalnog zvučnika, različite
boje na zvučniku otkrivaju različite tonove glazbe. U tom slučaju, 'Još jedna emocija' obnavlja
umjetničke i tehnološke eksperimente šarolike glazbe koje mogu (makar) oživjeti 18. i 19.
stoljeće, ako ne već i Pitagorinu ideju o glazbi kao sferi.
Digitalne poeme poput 'Još jedne emocije' ili Nina, mogu biti prikazane u multimedijalnoj
tradiciji koja nije nužno nastala putem Wagnerove ideje Gemanstkunsta , ali opet može biti
više unutar ekperimentalne sinestezije koja se koncentrira na materijalnu interakciju boja i
glazbe.

2
U 'Još jednoj emociji' riječi se i dalje koriste na konvencionalan način u linijama i stanzama.
No, njihova interakcija sa repetitivnom glazbom stvara, ako ne za vizualnu glazbu, tada za
vizualno – glazbeni oblik koji zamjenjuje glazbu sa prostranim obojanim temporalnim
aspektom: glazba se sluša u prostornom pokretu, dok boje stvaraju 'dodir' koji je poput aure
oblikovan.

Naposljetku ako je 'zajednička umjetnost' ono što je digitalna umjetnost nasljedila od

Gesamtkunsta, taj aspekt intermedijalnog kolapsa nikako nije dio Wagnerova projekta
budućnosti. Za Wagnera, program 'zajedničke umjetnosti' daje, točnije, u okviru medijalnih
limita: unutar svoje umjetnosti budućnosti on započinje od hijerahije temporalnog (ljudskog)
preko prostornog (plastičnog) medija, i naposljetku, postavlja svaki od ovih medija unutar
njihove konvencionalne pridružene domene. Dakle, slikarstvo i glazba ili poezija nisu toliko
povezane koliko su stavljene zajedno u smislu kombiniranja sve dok zadržavaju svoju
retrospektivnu ulogu.

gesamkunstwerk – wagner
Prijevodi se kao totalno umjetničko djelo, idealno umjetničko djelo, univerzalno umjetničko
djelo, spoj umjetnosti. To je djelo umjetnosti koje čini da koristi od svih ili većine umjetničkih
djela. Riječ je o njemačkoj riječi, koja je u engleskom jeziku prikazana unutar estetskog
smisla. Termin je prvi koristio njemački pisac i filozof Trahndorff u svom eseju iz 1827. S
druge strane njemački skladatelj opera Wagner jest taj termin koristio u dva navrata u esejima
iz 1849. Nije poznato dali je Wagner bio upoznat s Trahndorffovim esejom, riječ se uglavnom
povezivala uz Wagnerove estestičke ideale.
(Ovo je s wikipedije, mislim da smo na predavanju ovo spominjali, pa Irena ako imaš
zapisano, nadopiši) :*

INTERMEDIJALNO I DIGITALNO
- u konvencionalno formiranoj tiskovnoj poeziji (pod čime mislim da riječi u stihovima
i strofama printanih s lijeva na desno te odozgo na dolje na bijelom papiru) razmak je
bijela praznina  takva je poezija jednodimenzionalna, katkad dvodimenzionalna, te
ne uspijeva ili ne želi se dovesti u vezu sa ostavljenom prazninom – ona jednostavno
pretpostavlja da taj razmak treba tamo biti

- Aya Karpinska  interakcijska dizajnerica – smatra da razmak zauzima središnju

ulogu – on je dinamički proces, a ne statički element
- „the arrival of the beeBox“  trodimenzionalna konfiguracija pomičnih riječi koje
omogućuju čitanje riječi u slojevima – što je ujedno interaktivno i prožimajuće
- Čitatelj / korisnik je aktivno uključen i svjestan je svoje uključenosti  on se
doslovno može uroniti u geografski razmak riječi i vidjeti ih kao objekte sa različitim
stranama i aspektima, a ne kao jednolikim figurama
- Pjesmu „the arrival of the beeBox“ napisala je Sylvia Path  nikada nije radikalno
nestabilna, već relativno nestabilna i to u trenutku kada se čitatelj umiješa  radi se o
drvenoj kutiji sadrži nekontroliranu životnu silu (pčele)  kod Karpinske, pčele
postaju riječi – one izlaskom iz kutije traže svoje mjesto u nekom slijedu ( o bože, o
bože, o bože!!! )  kako čitati ovakvu pjesmu?  osvrće se na kubističke pjesme
koje se mogu čitati vertikalno, horizontalno, naopačke  ova pjesma uvodi
istraživačko čitanje koje se opire osjećaju prestanka (vjerojatno u smislu da ga možeš
čitat na puno načina, i uvijek se može otkriti novi način čitanja teksta…)

3
 - Ovo se naziva nasumično kreativno čitanje koje se može povezati i sa modusom
cyborg čitanja Katharine Hayles  takvo čitanje više nije dvodimenzonalno već
predstavlja područja topografskog istraživanja – važna je slojevitost, skrivena
značenja, različiti putovi, poveznice među raznim svjetovima
- Sa ovom se pjesmom moguće igrati na razne načine  čitatelj/korisnik može direktno
ući prostor riječi – konstelacija može biti rotirana, zumirana, preokrenuta 
jednostavno se možete uroniti u beeBox, pogledati riječi iznutra, vidjeti trenutke
njihova nastajanja…  više ne vidite pjesmu nego privremene razmakne pjesme 
riječi objekte, oblikovanja i reoblikovanja, pojave i nestajanja  jezik je postao
mjesto uranjanja i putovanja
- Pjesništvo kao zgrade (? Ne objašnjava to baš)
- 1950-ih  brazilska Noigrandes grupa predstavila je pojam „concrete poetry“  one
vrste teksta koje su verbalno, vokalno i vizualno informirane, ali se ne mogu reducirati
na niti jedan od ova tri medija – oni su posudili termin od Wassilija Kandinskog, koji
je „concrete“ upotrebljavao da bi naslovljavao objekte koji postoje sami za sebe a ne
samo kao sredstvo (objects that can exists in themselves, rather than as a means alone)
- Konkretno, u pjesništvu Noigrandesa, grupe riječi su korištene kao stvari, cigle ili
građevinski blokovi u topografskom razmaku, a ne samo kao sredstva komunikacije

- u 1960-ima i 80-ima kritičari poput DICKA HIGGINSA su označili takve među-medijske-

tekstove kao INTERMEDIJALNE – tekstovi, objekti i performansi koji nisu (još) mogli bit
klasificirani s obzirom na postojeće tehnologije, kategorije, konvencije i značenjske sheme
- stvorili su tzv. TREĆI PROSTOR koji je postojao negdje izmešu, jer još uvijek nije mogao
utvrditi kojem medijskom polju pripada – temeljio se na medijskoj konfuziji i kontaminaciji
- AUGUSTO DE CAMPOS „OKO ZA OKO“ – spojio je pjesničku formu, slike i
arhitektonski prostor da bi remedijalizirao njihove retrospektivne medijske „genetike“ (ugl.
napravi je piramidu od puno oka i usta 
- oblik tog poetskog kolaža je istovremeno poetski i arhitektonski- sličice oči i usta su
poslagane u liniji kao neka poetska forma, a istovremeno tvori i arhitektonski oblik
(piramidastu građevinu)
- ta transformacija riječi u stvari (jer sličice oka i usta zamijenjuju riječi) je BEEBOX
(beeBox)
- Higgins bi to nazvao INTERMEDIJALNIM – s njegovog gledišta tu stoje već postojeći
mediji, ali i novi koji je tu negdje između već danih medija
- JEAN-FRANCOIS LYOTARD – za intermedijalnost ko ovu gore navedenu kaže da- to je
nešto što još nije prisutno s obzirom na već uspostavljena pravila
- odbijajući poznato, intermedijalna umjetnost se stapa i preuređuje poznate umjetničke forme
na način da ih učini različitima i nedjeljive
- INTERMEDIJALNOST – u širem kontekstu se može shvatiti kao VEZA IZMEĐU
MEDIJA – gdje su svi mediji shvaćeni kao niti zapetljane u mrežu drugih medija
- kritičari poput Higginsa, Aumonta i Oosterlinga – INTER je postalo važnije od interart veza
samih
- Higgins vidi INTERMEDIJALNO kao obnavljajuću vezu između postojećih medija;:
Aumont za INTERMEDIJALNO čita kao u-između-unutar određene (multi)medijalne
domene
- to bi moglo značit da multimedijalna djela mogu postat intermedijalna ako određene
medijske forme postanu interaktivne i intertransformativne- onda bi INTERMEDIJALNOST
postala stabilizirajući moment multimedijalnih postavki
- Oosterling INTERMEDIJALNOST = ima diferencijalan aspekt  nije samo u-između
danog, već se i ono pokušava ugurati tu negdje (but a force of givin itself)

4
 za njega je INTER jednako kao kod Derride SNAGA RAZLIKE – snaga koja
navodi i odgađa u istovrijeme, navodi prisutnost kao medijatizirani učinak—u tom smislu
medijacija se pojavljuje kao izvorna snaga kontaminacije
- medijalizacije je ovdje povezana s, onim što J.Butler naša draga zove – mit unutrašnjosti 
tako shvaćeno INTER se može shvatiti kao mjesto koje ne ostaje otvoreno između
pretpostavljenih/predodređenih medijalnih identiteta, već postoji kao njihov uvijet mogućnosti
(kao mogućnost)ilitiga MEDIJ MOŽE BITI PRILAGOĐEN/PROMIŠLJEN KAO
INTERMEDIJANI EFEKT, intermedij se može shvatit kao sila koja je uvijek spremna
surađivat s ostalim medijima
- medijska integracija je i numerička integracija, što vrijedi i z a medijsku diferencijaciju
- digitalno nastoji sakriti numeričku materijalnost i manipulirati medijalnom različitošću -
daje primjer medijalno kompleksne digitalne poezije koja u konačnici može završiti kao
simulacija medijske kompleksnosti
- medijalno kompleksna digitalna poezija proizašla iz poezije i tehnike se ne uklapa
jednostavno u digitalnu multimediju
- autor je htio pokazat da fuzije i eksperminetiranje s tzv. trećim prostorom zahtijeva koncept
intermedijalnosti
- INTERMEDIJALNOST  je križanje između zajedničkih niti različitih medijalnih
modaliteta
- riječi postaju kao boje, boje kao riječi, tekstovi kao građevine i prostori....