Zenicke Sveske BR 28

Za izdavača BNP - Zenica: Časopis za
Hazim Begagić društvenu fenomenologiju

i kulturnu dijalogiku
ISSN 1840-0868 Uredni/k/ca

Zenica, decembar 2018. Nermin Sarajlić
Venita Popović
Cover Redakcija
Nives Kavurić Kurtović Dragoslav Dedović
Čuvarica svjetla, ciklus Bolne ravnoteže Nermina Mujagić
Htjela je biti meka u svojoj boli Marijana Senjak
Layout
Žarko Marić
Web Design
Samir Lemeš
DTP i štampa
Za objavljivanje 28-og broja časopisa
Graforad Zenica
zahvaljujemo na pruženoj pomoći
Fondaciji za izdavaštvo/nakladništvo
Federacije Bosne i Hercegovine. Tiraž: 500
I APOSTOLI, OPSJENARI, ŠARLATANI I ŽRTVE
(NEW AGE) IDEOLOŠKOG AVANTURIZMA
II MENTALNE I EMOCIONALNE ALERGIJE -

VAUČERI ZA PATETIČNE EGZISTENCIJE
III ŽENE I MUŠKARCI IZLOŽENI

PATRIJARHALNOJ RADIJACIJI
- UPORNA TRABUNJANJA O
NE/DOPUŠTENIM RAZINAMA OZRAČENOSTI -
IV FILOZOFIJA, UMJETNOST I POLITIKA:

DIVLJI ILI UGOVOR/E/NI BRAK, ZARUKE
I RAZVRGNUĆA UNUTAR LJUBAVNOG TROKUTA
ČASOPIS ZA DRUŠTVENU FENOMENOLOGIJU I KULTURNU DIJALOGIKU

U slikarstvu Nives Kavurić posebno značenje ima pisana riječ.
Svakako ne samo grafičko; jer o ravnopravnosti crte i crte
nije potrebno raspravljati. Riječ je sredstvo jednog drugog izraznog
područja, ali ostaje ličnost kao zajednički nazivnik. Ne postoji nika-
kav razlog zbog kojeg bi se izbor morao poistovijetiti s odricanjem;
jednostavan argument mogao bi biti da se nitko nije sjetio protiviti
ilustriranju knjiga (čak ni kad to čini ista ličnost koja ih piše). Ali taj
jednostavni argument otpada jer riječ ili rečenica Nives Kavurić nije
ilustrativna: čak ne postoji nužan koordinativni odnos između zapisa
i slike. U samom početku on je svakako izravniji; spomenuli smo da
tada riječ ima ulogu usmjerenja doživljaja. Kasnije, međutim, dolazi
do odvajanja i autonomije; dva rezultata jednog istog procesa bilježe-
na na različit način.
Predodžba dobiva svoj oblik a misao svoj; u tom slojevitom svi-
jetu od podsvijesti do svijesti rečenica je izraz onog najdovršenijeg,
to jest onog što se oblikovalo u izgrađenom sistemu znakova za spo-
razumijevanje. Mogla bi se postaviti i opća teza o simptomu "pro-
cesa resemantizacije" u času kad je potpuna sloboda likovnog djela,
odustajanje od predmetnosti, posve prepustila sudbinu njegova tu-
mačenja pojedinačnim i neizvjesnim interpretacijama; to međutim
kod Nives Kavurić (naslovi slika posebno su poglavlje) nije dovoljno
objašnjenje.
5
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
Kao ravnopravno izražajno sredstvo riječ-rečenica-misao zaslu-

žila bi zasebno praćenje. Sklonost presađivanju pojmova, vezanje i
izmjena apstraktnog i konkretnog (npr. Prometnik slučaja, Pregib
mašte) odgovaraju spajanju žive i nežive tvari; mali zvukovni poma-
ci smisla (Pre-točiti-skočiti) igri metamorfoza oblika. Uspoređivanje
odnosa smisla i smisla ustanovilo bi dvostruku naklonjenost para-
doksu, zagonetki, crnom humoru; kontinuitet sadržaja slike i riječi
dvostruku liniju od smrti prema životu. Raščlamba aforističkih bilje-
žaka (Šutnja nužni prostor sazrijevanja, Drvo života diše mrtvim gra-
nama) ili duljih monoloških zapisa (Život je potužna priča; zato trči
što brže možeš, manje čuješ manje vidiš ali intenzivnije osjećaš) bila bi
pretekst za psihološki portret ličnosti autorice, što nije ni namjera ni
mogućnost ovog teksta. Postoje naravno još mnogi načini čitanja (npr.
odnos ključnih riječi, slikarskog postupka i motiva); jednostavnije je
međutim priznati da oni i tako nisu obuhvatljivi.
Ako se saberu konvencije kojima smo etiketirali trajanje djela Ni-
ves Kavurić, onda su to komponente nadrealizma, apstrakcije i nove
figuracije.
Taj nadrealizam, međutim, ima neka svoja posebna obilježja. Mož-
da ne u smislu u kome je već upotrijebljen (Igor Zidić, Nadrealizam
i hrvatsko slikarstvo, Život umjetnosti 3-4/1967.), termin "podreali-
zam" čini se prikladan da bude polazna tačka u njihovu tumačenju.
Između "podrealizma" i "nadrealizma" postoji raspon koji prostornim
prefiksima "pod" i "nad" uvodi vremensku kategoriju: "pod" i "nad"
kao "još" i "više".
Nadrealizam je proširenje uobičajenog registra odnosa prema
viđenom i mišljenom; pri tom je koncentracija svijesti na podsvijest
samo jedan od njegovih oblika. Nadrealističko je, bilo iz kog aspek-
ta, pre-oblikovano (što podrazumijeva jednu tačku već ustaljenog,
oblikovanog). Podrealističko bilo bi, prema tome, nešto prije te tačke
čvrsto ustaljenog, oblikovanog: embrion predodžbe, značenje prije
jednoznačnosti. Upravo na tom području kretalo se slikarstvo Nives
Kavurić.
6
Zeničke sveske
Kod svih triju određenja, uostalom, treba postaviti ograde: kate-

gorije proizlaze iz djela a ne djelo iz kategorija. Varijante su dovoljno
lične da na svojim međusobno graničnim područjima — a uvijek se
kreću na njima — izbjegnu standardnu klasifikaciju. Lično Nives Ka-
vurić ona je kvaliteta koja je izdvaja kao znatnu i posebnu vrijednost
unutar našega mladog slikarstva.
Željka Čorak, Mimetika metamorfoze,
bilješka o Nives Kavurić Kurtović
Autografija
Više od pola stoljeća je Nives K. -K. u hrvatskoj umjetnosti usto-

ličena matica svojih umjetničkih košnica, njihovih šumova, mrmora,
zujanja, cikanja, tonskih i atonalnih pjevušenja, muklih očaja i vapa-
ja, ljekovitih ironija, hihota humornih morfema koji se zbivaju iznad
i ispod običnih slušnih frekvencija. Transkribirane su u autografsko
likovno pismo ispisano grafijom i grafemima bića u potrazi za razlo-
zima i u žudnji za jasnoćom. Bez zazora prema osobnom i intimnom,
ničiji sljedbenik, bez okrilja uzora, bez obrane stilskim kozerijama i
aktualnostima. U nimbusu nezaštićene ranjivosti poistovjetila je svo-
je napore s usudom svojega dara, svoje ruke, svojeg duha, svoje
osjećajnosti i osjetilnosti. "To je stanje košmara svijesti i podsvijesti,
kad sve ulazi a ništa ne izlazi – stanje grozne nemoći i poljuljanosti.
Mogu reći: gotovo prerasle do fizičke boli! Vrijeme punjenja bez
razloga, bez odabira, bez vlastite moći, vrijeme prepuno napetosti.
Vrijeme kada mi je sve jednako važno i bolno; to je stanje kad fizički i
psihički bolujem, da bih ponovno dotakla zdravlje. Nabujalu energiju
treba razodjenuti do njena smisla." (Nives K. -K., 1976.)
Izvan svjetovnog
U stanju izloženosti, otvorenosti, ranjivosti i zdvajanja Nives K.

-K. je svoje biće i svoje tijelo pretvorila u medij i instrument prijenosa
unutrašnje seizmografije jednog od najpoetičnijih, najreskijih,
emocionalno lucidnih i u svojoj umjetničkoj konfesiji neporecivih
7
opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Očiju širom otvorenim u

najvećoj usredotočenosti duha, tijela Nives K.-K. svjedoči svojem zu-
renju u poniranje i izranjanje života kojega stvara – i sama u njega po-
nirući i izranjajući iz njega istodobno ranjena i zacjeljena. On je izvan
gravitacije, izvan središta i izvan svjetovnog. Pulsira izvan dimenzija
(pa i vremena) prelijevajući se preko rubova površina u izričaju koji
svojom linijskom grafijom i obrisom podjednako biva crtežom i sli-
kom i pismom. U crtežu i pismu koji je hraniteljski i koji se hrani na
humusu prvobitne praznine podloge gdje se u prešutnom suglasju,
u ritmu disanja, dinamici geste i traga ruke ispisuje panoptička slika
svijeta. Između (pra)počela ili izvora te kraja i zamračenja – koje može
biti i svijetlo praznine ili punine – Nives je stvarala, rastirala i disemi-
nirala populaciju svih gestacijskih doba, razgradila je mitove i njiho-
vu genealogiju, dotakla je opća mjesta vlastite i naše zajedničke osjet-
ljivosti. Milosrđe i zazor, pobunu i pomirenje, odbijanje i prihvaćanje,
nježnost i čuđenje. Zaludnost, podsmjeh, smijeh. Jednom oslobođeni
demoni čuvstva postali su neukrotivi i žive simultano u lelujavom
amnionskom prostoru gdje se naslanjaju jedni o druge, odupiru se
jedni od drugih ili snubljuju ljubavnom blagošću. Pripitomljavaju se
u strukturama – koje su u selidbi sferama atopičnih fantazija pri-
vremene – čiji je prostor obitavanja fluidan, beskonačan, neoznačen,
neimenovan i promjenjiv. (…)
Iz predgovora Margarite Sveštarov Šimat uz izložbu Nives Kavu-
rić-Kurtović naslovljenu Putovanje zakutcima trajanja (uvijek na zavoju)
održanu od 19. travnja do 29. svibnja 2016. u Galeriji Klovićevi dvori
koju su priredile kustosice Danijela Marković i Koraljka Jurčec Kos
8
Zeničke sveske
Nives Kavurić-Kurtović rođena je 18. siječnja 1938. u Zagrebu,

gdje nakon gimnazije upisuje Akademiju likovnih umjetnosti 1957.
godine. Diplomirala je grafiku i slikarstvo 1962. u klasi prof. Frane
Baće. Od 1962. do 1967. bila je suradnica Majstorske radionice Kr-
ste Hegedušića. Samostalno izlaže od 1963. godine. Od 1971. članica
je Galerije Forum. U statusu samostalne umjetnice djeluje do 1983.,
kada počinje raditi kao profesorica na Akademiji likovnih umjetno-
sti u Zagrebu. Godine 1997. postala je redovna članica Hrvatske aka-
demije znanosti i umjetnosti, kao prva žena akademik u Hrvatskoj.
Slikarstvo N. K. Kurtović zasniva se na lirskom prikazivanju ljudske
figure.
Unatoč tome ne ustručava se dotaknuti ozbiljnije teme, te teme
koje opisuju stanje duha. Tako često nailazimo na figure žena, ljubav-
nika i slično. Često ispisuje svoje ili tuđe tekstove. Služi se stečevinom
informela i novog shvaćanja prostora. Njene figure, gotovo bestjele-
sno lebde u prostoru, a istovremeno djeluju stvarno s naturalističkim
detaljima. Slikarica je prepoznatljivog rukopisa, harmoničnog kolori-
ta i poetiziranih naslova.
Članica je HDLU-a, a studijski je boravila i izlagala diljem Europe
i SAD-a. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja u Hrvatskoj i
inozemstvu, među kojima su najprestižnije prva nagrada 1967. u Pa-
rizu na Biennalu mladih, 1968. prva nagrada u Grazu, 2. Internationa-
le Malerwochen, 1973. godišnja nagrada "Josip Račić", 1982. u Rijeci
Grand prix na 8. međunarodnoj izložbi originalnog crteža, 1990. u
Zagrebu na 25. zagrebačkom salonu prva nagrada za slikarstvo, 1999.
u Zagrebu središnja nagrada "Vladimir Nazor". Ima više od stotinu
samostalnih i oko tisuću skupnih izložbi. Djela joj se nalaze u muzej-
skim, galerijskim i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i svijetu. "Sveće-
nica duha", kako je lijepo i sažeto okarekterizirala Marina Baričević
u svojoj knjizi Lica bez sjene, napustila nas je u Zagrebu 30. listopada
2016.
9
Stvar vrijedna pažnje, ali i smijeha jest činjenica da samo iz
usta bezbožnika ponekada čujem svoje ime, ali ga izgovaraju bez
sablazni, jer ne priznaju tradiciju koja s tim imenom veže neku
realnost...Imate svog Freuda, da biste mogli pričati o agresivnom
nagonu i instinktu smrti, imate svog Jaspersa, da vam priča o sve-
toj noći, u kojoj čovjek kao da nastoji nasilno božanstvu iščupati
njegove tajne, imate svog Nietzschea, imate svoje psihologe u
znaku "volje za moći". Uspijevate riječima zatajiti stvari pod priv-
idom da je otkrivate.
Leszek Kolakowski, Stenogram s demonove metafizičke
konferencije za štampu održane u Varšavi dana 20. prosinca 1963.
Ključ nebeski i razgovor s đavlom

MRTVA PETLJA ETIČKIH ODLUKA
Slavoj Žižek
O ni što prate opskurne spiritualno-kozmološle spekulacije zasi-

gurno su čuli za najpopularniju temu iz te oblasti: kad se tri
planete (obično Zemlja, Mjesec i Sunce) poredaju duž iste ose, dešava se
neka velika kataklizma, poredak univerzuma se momentalno poremeti
i ravnoteža se mora ponovno uspostavljati (kao što se navodno trebalo
desiti 2012.). Ne vrijedi li nešto slično za godinu 2017., koja je trostruka
obljetnica: 2017. ne obilježava se samo sto godina od Oktobarske revo-
lucije, nego i 150 godina od prvog izdanja Marxova Kapitala (1867.) i 50
godina od takozvane Šangajske komune kad su, na vrhuncu Kultur-
ne Revolucije, građani Šangaja odlučili doslovno slijediti Maov poziv i
izravno preuzeti vlast, svrgnuvši vladavinu Komunističke partije (zbog
čega je Mao žurno odlučio ponovno uspostaviti reda, poslavši vojsku
da zgazi Komunu). Ne obilježavaju li ova tri događaja tri faze komu-
nističkog pokreta: Marxov Kapital naznačio je teorijsku osnovu komu-
nističke revolucije, Oktobarska revolucija bila je prvi uspješan pokušaj
svrgavanja buržoaske države i izgradnje novog društvenog i ekonom-
skog poretka, dok Šangajska komuna važi za najradikalniji pokušaj ne-
posredne realizacije najizazovnijeg aspekta komunističke vizije, ukida-
nje državne vlasti i uspostavljanje direktne narodne volje, organizirane
kroz mrežu lokalnih komuna… Pa šta je onda pošlo krivo u tom ciklu-
su? Odgovor se možda nalazi u četvrtoj obljetnici: 2017. također ozna-
čava i 500 godina otkako je 1517. Martin Luther objavio svojih 95 teza.
13
Jedna od ključnih Lutherovih referenci je Isusova izjava kako do-

bro drvo ne donosi zla ploda (odnosno, dobro drvo proizvest će samo
dobre plodove), a on je iz toga zaključio da "dobra djela ne čine čovje-
ka dobrim, nego dobar čovjek čini dobra djela". Može se u potpunosti
pretpostaviti "statički" antiperformativni (ili antipaskalovski) aspekt
tog zaključka: ne stvaramo sami sebe kroz meandre naše životne
prakse, nego kroz naše stvaralaštvo ispoljavamo to što već jesmo. Ne
radi se o tome "ponašaj se kao da si dobar, čini dobro, i postat ćeš
dobar", nego "samo ako jesi dobar možeš činiti dobro." Lakši način
tumačenja ove tvrdnje jeste interpretirati je kao "nužnu iluziju": to što
jesam je zaista stvoreno tokom mojeg djelovanja, ne postoji prethodna
suština ili neki suštinski identitet koji se ispoljava/ostvaruje kroz moja
djela; međutim, mi spontano (pogrešno) shvaćamo svoja djela kao
puki izraz/aktualizaciju onoga što mi sami po sebi (već) jesmo. Me-
đutim, s pravilne dijalektičke tačke gledišta nije dovoljno kazati da
je postojanje prethodnog identiteta nužna iluzija; na snazi je mnogo
složeniji mehanizam ponovnog stvaranja samog vječnog identiteta.
Razjasnimo taj mehanizam na jednom primjeru. Kad se nešto važno
dogodi, čak i ako se dogodi nenadano, često imamo dojam da se mo-
ralo dogoditi, te da bi, da se nije desilo, bio narušen neki viši poredak
stvari. Preciznije, tek kad se dogodi, mi vidimo da se moralo tako zbiti
– ali moglo je i da se ne desi. Uzmimo slučaj očajničke ljubavi: ja sam
duboko uvjeren da je moja ljubav neuzvraćena i tiho se predajem ža-
losnoj budućnosti očaja; no ako iznenada otkrijem da mi ljubav jeste
uzvraćena, osjećam da je tako moralo biti i ne mogu ni zamisliti kako
očajan bi bio život bez nje. Ili uzmimo tešku i rizičnu političku odlu-
ku: iako suosjećamo, skeptični smo, ne vjerujemo uplašenoj većini,
ali kad se kao nekim čudom, ta odluka donese i provede, čini se da je
to sudbinski određeno. Autentični politički činovi dešavaju se ovako:
kod njih se zbiva ono (što se smatralo) "nemoguće" i samim tim zbiva-
njem događaj ponovno ispisuje vastitu prošlost i javlja se kao nužan,
čak i "sudbinski". Eto zašto nema nesklada između Predodređeno-
sti i naših slobodnih činova. Luther je jasno vidio kako (katolička)
ideja da naše spasenje zavisi od naših djela, u etiku uvodi dimenziju
cjenkanja: dobra djela ne čine se iz dužnosti, nego da bi se osiguralo
spasenje. Ako je, međutim, moje spasenje već predodređeno, to znači
14
Zeničke sveske
da je moja sudbina već odlučena i to što činim dobra djela ne služi

ničemu – pa ako ih činim, to je iz osjećaja dužnosti, čistog altruizma:
"To otkriće da tek kad smo oslobođeni paralizirajuće potrebe služenja
samome sebi, činovi ljubavi mogu postati altruistični, jedan je od Lut-
herovih najpozitivnijih doprinosa kršćanskoj socijalnoj etici. Ono mu
je omogućilo da na dobra djela gleda kao na svrhu po sebi, a nikad
kao na sredstvo spasenja. /…/ Luther je shvatio da je ljubav koja ne
traži nagrade spremnija služiti bespomoćnima, nemoćnima, siromaš-
nima, potlačenima, jer takav cilj nudi najmanje šanse za ličnu dobit."1
No da li je Luther sve etičko-političke konzekvence izvukao iz
ovog ključnog uvida? Njegov veliki učenik i suparnik Thomas Munt-
zer optužio ga je za izdaju: osnova njegove kritike Lutherove socijalne
etike tiče se "perverzne primjene razlikovanja zakona i evanđelja. Pra-
vična upotreba zakona je donijeti ‘štetu i bolest zdravima,’ a Evanđe-
lja ‘utjehu nevoljnicima’. Luther je tu uporabu izokrenuo naglavačke
braneći arogantne i tiranske vladare lijepim evanđeoskim riječima,
dok je ‘ružnu strogost’ zakona namijenio protiv bogobojaznih, siro-
mašnih i potlačenih seljaka. To je rezultiralo potpunom zlouporabom
Svetog Pisma. ‘Pa tako bezbožni Tiran kaže vjerujućem: Moram te
mučiti. I Krist je patio. Prema tome, ne smiješ se opirati’ (Matej 5) Ve-
lika (je) to obmana /…/ mora se opraštati u duhu Evanđelja i Krista,
ka nastavku, a ne ograničavanju Evanđelja."
Uz takvu perveziju, "odabrane se više ne vidi kao izravno aktivne
ili snažne instrumente takva ishoda" nasuprot onima koji narušavaju
duh Evanđelja. – Ova je kritika Luthera jasna, no s druge strane, izgle-
da da osuđuje opasnost potčinjavanja toj perverznoj poziciji razumi-
jevanja sebe direktnim instrumentom volje velikog Drugog. Kako
izbjeći ovu opasnost? Počnimo od početka, s trojstvom pravoslavlja,
katoličanstva i protestantizma.
Središnja ideja pravoslavne tradicije je "obogotvorenje," ideja o
čovjeku koji postaje (sličan) bogu, ili, da citiramo Svetog Atanasija iz
1 Paul P. Kuennig, "Luther and Muntzer: Contrasting Theologies in Regard to Secular Aut-
hority within the Context of the German Peasant Revolt".
15
Aleksandrije: "On se utjelovio da nas može učiniti božjim." Ono što

bi se u suprotnom činilo apsurdnim – da pali, grešni čovjek posta-
je svetim kao što je svet Bog – postaje mogućim kroz Isusa Krista,
koji je inkarnacija Boga. Sveti Maksim Ispovjednik je pisao: "Sgurnost
radosnog iščekivanja obogotvorenja ljudske prirode data je u Boži-
joj inkarnaciji, koja čovjeka čini Bogom u istoj mjeri u kojoj Sam Bog
postaje čovjekom /…/ Postanimo slika jednoga Boga, ne noseći ništa
zemaljskog u sebi, tako da se možemo sljubiti s Bogom i postati bo-
govi, dobijajući od Boga svoju božiju egzistenciju."2 Ta pravoslavna
formula "Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bog" potpuno
je pogrešna: Bog je postao čovjekom I TO JE TO, ništa više, sve se već
dogodilo, ono što treba dodati jeste novi pogled na to. Nema uskr-
snuća koje će doći, Sveti Duh već JESTE to usksnuće. Tek nam pro-
testantizam omogućava misliti Utjelovljenje kao događaj u samom
Bogu, kao NJEGOVU duboku transformaciju: On se otjelotvorio kako
bi ON postao Bogom, odnosno, postao je Bog u potpunosti tek vla-
stitom razdiobom na Boga i čovjeka. To može zvučati kao paradoks,
jer Bog je nesaznatljvo Ponad, deus absconditus. Prema tome, izgleda
da imamo tri nespojive pozicije: Bog je apsolutno nesaznatljivo Po-
nad; Bog je apsolutni Gospodar naše sudbine koju On određuje; Bog
nam daje slobodu i tako nas čini odgovornim za naša djela. Jedin-
stveno postignuće protestantizma je spajanje ovih triju pozicija: Bog
je sve predodredio, no pošto je Bog za mene nesaznatljivo Ponad, ja
ne mogu dokučiti šta je moja sudbina, tako da mi preostaje da dobra
djela činim bez ikakve računice i očekivane dobiti, odnosno, u punoj
slobodi…
Istinska sloboda nije u izboru koji se čini sa sigurne distance, kao
biranje između kolača s jagodama i čokoladnog kolača; istinska se
sloboda poklapa s nužnošću, istinski slobodan izbor neko je načinio
onda kad taj izbor na kocku stavlja samu njegovu egzistenciju – neko
to čini prosto jer "ne može drukčije". Kad je nečija zemlja pod okupa-
cijom i vođa otpora poziva da se pridružite borbi protiv okupatora,
razlog koji se nudi nije "imate slobodu izbora", nego: "Zar ne vidite da
2 Bezobrazno uzeo s https://en.wikipedia.org/wiki/Theosis_(Eastern_Christian_theology).

16
Zeničke sveske
je to jedino što možete učiniti ukoliko želite sačuvati dostojanstvo?"

Iz tog razloga su radikalni činovi slobode mogući samo u uvjetima
predodređenosti: kod sudbinskoga, mi znamo da smo predodređeni,
ali ne znamo kako smo predodređeni, odnosno koji od naših činova
je predodređen, a ova užasavajuća situacija kad trebamo odlučiti šta
da se radi, znajući kako je naša odluka unaprijed određena, možda je
jedini slučaj stvarne slobode, nepodnošljiva tereta zaista slobodnog
izbora – znamo da ćemo učiniti kako je predodređeno, ali ipak treba-
mo riskirati i subjektivno odabrati upravo to.
Sloboda naravno nestaje ako ljudsko biće smjestimo u objektiv-
nu stvarnost, kao jedan njen dio, kao jedan među objektima – na toj
razini, prosto nema prostora za slobodu. Kako bi se locirala sloboda,
moramo se pomaknuti od artikuliranog sadržaja (onog o čemu govo-
rimo) ka našoj (govornikovoj) poziciji enuncijacije. Ako znanstvenik
pokaže kako nismo slobodni, šta to podrazumijeva za poziciju s koje
on govori (a i mi)? Ta referenca na subjekt enuncijacije (koju nauka
zataškava) nesvodiva je: šta god ja rekao, to sam ja koji govori, pa
apropos svakog znanstvenog svođenja na objektivnu stvarnost (što me
čini biološkim strojem), mora se postaviti pitanje o horizontu s kojeg
to vidim i kažem. Nije li zato psihoanaliza pravi primjer naših teško-
ća? Da, mi smo decentrirani, uhvaćeni u stranu paukovu mrežu, pre-
više nas određuju mehanizmi nesvjesnog, da, više sam "izgovoren"
nego što izgovaram, Drugi govori kroz mene, no prosto prihvaćanje
te činjenice (u smislu odbijanja svake odgovornosti) također je lažno,
jedan vid samozavaravanja – psihoanaliza me čini još više odgovor-
nim nego tradicionalni moral, ona me čini odgovornim čak i za ono
što je mimo moje (svjesne) kontrole.
Takvo rješenje djeluje pod jednim uvjetom: subjekt (vjernik) je u
potpunosti pod kontrolom neprelaznog horizonta svoje subjektivno-
sti. Protestantizam zabranjuje i samu pomisao da vjernik može tako-
reći zauzeti poziciju izvan/preko sebe i gledati na sebe kao na malu
česticu u velikoj stvarnosti. Mao nije bio u pravu kad je primijenio
svoju olimpsku viziju svodeći ljudsko iskustvo na sitan nevažan de-
talj: "Sjedinjenje Države ne mogu uništiti kinesku naciju svojom ma-
17
lom zalihom atomskih bombi. Čak i da su američke atomske bombe

tako moćne da, kad bi ih bacili na Kinu, načine rupu na drugu stra-
nu zemlje, ili je cijelu dignu u zrak, to gotovo ništa ne bi značilo iz
perspektive cjeline univerzuma, iako bi možda bilo bitan događaj za
Sunčev sistem." U ovom argumentu ima "inhumanog ludila": nije li
činjenica da uništenje planeta Zemlja "gotovo ništa ne bi značilo iz
perspektive cjeline univerzuma" jadna utjeha za istrijebljeno čovje-
čanstvo. Argument vrijedi jedino, ako bi se, na kantovski način, pret-
postavio neki čisto transcendentalni subjekt kojeg ova katastrofa ne
pogađa – subjekt koji, iako ne postoji u stvarnosti, ipak djeluje kao
virtualna referentna tačka (prisjetimo se Husserlova mračnog sna iz
njegovih Kartezijanskih meditacija kako transcendentalni cogito ne bi
bio pogođen kugom koja bi istrijebila cijelo čovječanstvo). Nasuprot
takvom stavu o kozmičkoj ravnodušnosti, trebamo djelovati kao da
je cijeli univerzum stvoren kao pozornica za borbu za emancipaciju,
upravo na isti način na koji je, po Kantu, Bog stvorio svijet kako bi
on poslužio kao bojno polje za etičke borbe čovječanstva – kao da se
sudbina cijelog univerzuma odlučuje našom pojedinačnom borbom
(beznačajnom i marginalnom s globalno kozmičke tačke gledišta).
Paradoks je u tome da, iako iz (ljudske) subjektivnosti ne potiče
sva stvarnost, iako je ona slučajan lokalni događaj unutar svemira,
put ka univerzalnoj istini ne vodi kroz apstrakciju od nje u poznatom
smislu "pokušajmo zamisliti svijet neovisno o nama", pristup koji nas
vodi ka nekoj "sivoj" objektivnoj strukturi – takva vizija "bezsubjek-
tnog" svijeta po definiciji je tek negativna slika same subjektivnosti,
njena vlastita vizija svijeta u njenoj odsutnosti. (Isto vrijedi za sve po-
kušaje dočaravanja čovječanstva kao nevažne vrste na maloj planeti
na rubu naše galaksije, odnosno gledati na njega isto kao na koloniju
mrava.) Pošto smo mi subjekti, ograničeni horizontom subjektivnosti,
umjesto toga trebamo se usredotočiti na to šta činjenica subjektivnosti
predstavlja za univerzum i njegovu strukturu: događaj subjekta naru-
šava ravnotežu, on iščašuje svijet, ali to narušavanje i jeste univerzal-
na istina svijeta. Ovo također implicira da pristup "stvarnosti po sebi"
od nas ne traži da prevaziđemo našu "pristrasnost" i stignemo do
neutralne vizije izdignute iznad naših pojedinačnih borbi – mi smo
18
Zeničke sveske
"univerzalna bića" jedino u našim potpuno pojedinačnim angažma-

nima. Taj se kontrast može jasno dokučiti u slučaju ljubavi: nasuprot
budističkoj ljubavi prema Svemu ili bilo kojoj drugoj ideji harmonije
s kozmosom, treba proglasiti radikalno ekskluzivnu ljubav za pojedi-
načno Jedno, ljubav koja izbacuje iz kolosijeka mirni tok naših života.
To je i razlog zašto je protestantizmu strana ideja žrtvovanja. Kod
katoličanstva, spasenje se očekivano zaradi putem zemaljske žrtve,
dok protestantizam nadilazi tu logiku razmjene: nema potrebe za
izvanjsku žrtvu, vjernik kao prazan subjekt ($) JESTE žrtva (sveg bit-
nog sadržaja, odnosno on se javlja kroz ono što mistici i Sade zovu
drugom smrću). To je ono što katoličanstvo ne vidi: za žrtvu se ništa
ne dobija u zamjenu, davanje je istovremeno i dobijanje (kod žrtvo-
vanja sav njen bitni sadržaj dobija sam vjernik, javlja se kao čist su-
bjekt). Eto zbog čega u protestantizmu koji je uslijedio nema drugog
došašća, nema konačnog obrata – Hegel bi rekao pomirba znači da
se mora prepoznati srce u krstu sadašnjice, ili, kako piše u čuvenom
odlomku iz Predgovora njegovoj Filozofiji prava: "Tako ova rasprava,
ukoliko sadržava znanost o državi, ne treba da bude ništa drugo do
pokušaj da državu shvati i prikaže kao nešto u sebi umno. Kao filozofijski
spis, ona mora biti najdalje od toga da treba konstruirati državu kakva
bi ona trebala da bude; pouka koju bi ona mogla u sebi sadržavati ne
može ići za tim da pouči državu kakva treba da bude, nego, naprotiv,
kako nju, običajnosni univerzum, treba spoznati.
Hic Rhodus, hic saltus.
Pojmiti ono što jest, zadaća je filozofije, jer ono što jest – jest um.
Što se tiče individua, to je ionako svaka individua čedo svog vremena;
tako je i filozofija svoje vrijeme mislima obuhvaćeno. Isto je tako ludo
misliti da neka filozofija prelazi preko svog sadašnjeg svijeta, kao što
je ludo misliti da individua preskače svoje vrijeme, da skače preko
Roda. Ako njegova teorija doista ide preko njegova vremena, ako on
sebi gradi neki svijet kakav ovaj treba da bude, onda on, doduše, eg-
zistira, ali samo u njegovu mnijenju – nekom elementu u koji se dade
utisnuti što god mu drago.
19
S malo izmjene, ona bi izreka glasila:
Ovdje je ruža, ovdje pleši.
Ono što leži između uma kao samosvjesnog duha i uma kao op-
stojeće zbilje, ono što onaj prvi um rastavlja od onoga drugoga i što
mu ne da da u ovome potonjemu nađe zadovoljenje jest okov nekog
apstraktuma koji nije oslobođen u pojam. Da se um spozna kao ruža
u križu sadašnjosti i da se čovjek na taj način njoj raduje, taj je umni
uvid pomirenje sa zbiljom."3
To "pomirenje" odnosi se na Luthera čiji je amblem bila upravo
ruža na križu. Luther je to shvaćao na kršćanski način (spasenje /ruža/
dešava se samo putem Kristove žrtve), dok Hegel to promišlja više
idejno: Lutherov amblem bio je crni križ u središtu srca okruženog
ružom, dok za Hegela Um predstavlja ruža na križu sadašnjosti. –
Međutim, da bi se pravilno shvatilo na šta Hegel ovdje cilja, treba
načiniti korak dalje i preokrenuti uvriježenu mudrost Hic Rhodus hic
saltus u ono na šta se Hegel poziva: Ibi Rhodus ibi saltus! Ne ovdje,
TAMO je Rodos, TAMO skoči! Ovdje smo svakako spremni skoči-
ti, angažirati se, boriti se... u uvjetima u kojima se možemo osloniti
na neku formu velikog Drugog koji garantira stabilnost svega. Mno-
gi ljevičarski intelektualci svoju akademsku karijeru grade OVDJE,
ohrabreni izvjesnošću da se istinska revolucija odvija negdje TAMO;
religiozni ljudi žive (i sudjeluju) u brutalnom kaosu OVDJE, čvrsti u
vjeri u viši red i pravdu TAMO, u raju... A nešto slično dešava se u
seksualnosti – kako izreka kaže Hic Rhodus, hic salta, nemoj se samo
hvaliti i obećavati, pokaži mi ovdje, u mom krevetu, koliko stvarno
dobro skačeš na mene... A vrijedi i obrnuto: svi smo spremni popusti-
ti krajnjem skepticizmu, ciničnoj distanci, iskorištavanju drugih "bez
ikakvih iluzija", narušavanju svih etičkih zabrana, ekstremnim sek-
sualnim praksama, etc. – zaštićeni nekom potihom sviješću da veliki
Drugi o tome nema pojma: "subjekt je spreman mnogo učiniti, radi-
3 Citirano prema https://www.marxists.org/reference/archive/hegel/works/pr/preface.

htm. Prim. prev: ovdje navedeno prema Osnovne crte filozofije prava, preveo Danko Grlić,
Biblioteka Logos, Veselin Masleša-Svjetlost, Sarajevo, 1989.
20
Zeničke sveske
kalno se promijeniti, samo ako može ostati nepromijenjen u Drugom

(u simboličkom kao izvanjskom svijetu u kojem je, rečeno Hegelovim
pojmovima, personificirana subjektova svijest o samom sebi, materi-
jalizirana kao nešto što još uvijek sebe ne prepoznaje kao svijest). U
ovom slučaju, upravo je vjera u Drugog (u modernoj formi vjerova-
nja kako Drugi to ne zna) to što pomaže da stvari ostaju kakve jesu,
bez obzira na sve subjektivne mutacije i permutacije. Subjektov bi se
univerzum stvarno promijenio tek u trenutku kad bi ona doznala da
Drugi zna (da ne postoji)." (Alenka Zupančič)
Dakle rješenje nije u "ne skači ovdje" – mi smo svi ovdje, nema
drugog mjesta za skočiti. Rješenje je: ovdje skoči, ali na način da se
ne oslanjaš na bilo kakvu figuru velikog Drugog. – Tako trebamo tu-
mačiti i Hegelovu formulu pomirenja – ja (subjekt) pomirenje trebam
postići "prepoznavanjem sebe u Drugosti" (u otuđenoj supstanci koja
me određuje). Ova je formula duboko dvosmislena: može se tumačiti
na standardni subjektivistički način (trebam prepoznati tu Drugost
kao moj vlastiti produkt, a ne nešto strano), ili mnogo suptilnije, kao
tvrdnju da u toj Drugosti trebam prepoznati sebe, suštinu mog bića,
odnosno, trebam shvatiti da je za moje Sebstvo konstitutivan znatan
sadržaj Drugosti: ja jesam tek ukoliko sam suočen s izmičućom Dru-
gošću koja je također decentrirana u odnosu na samu sebe. Ibi Rhodus
ibi saltus znači: prevaziđi svoju otuđenost u Drugom tako što ćeš pre-
poznati da ni sam Drugi nema to što tebi nedostaje.
Dakle šta Ibi Rhodus ibi saltus predstavlja za naše aktualne etič-
ke ćorsokake? Ovdje nastupa negativna teologija – kao prepreka au-
to-instrumentalizaciji. Auto-instrumentalizacija pretpostavlja velikog
Drugog kao privilegiranog tumača i instrument revolucionarnog dje-
latnika. Müntzer pripada toj liniji, on ju je čak i utemeljio; nije bio u
pravu kad je zasnovao autentični revolucionarni duh na prirodnom
zakonu (ili njegovoj teološkoj verziji): za njega, pravi vjernik može
rastumačiti Drugoga (njegovu zapovjed) i provesti je, biti sredstvom
njena provođenja. Ovdje je Luther s pravom kritizirao Müntzera kao
der Schwärmer koji se pretvara da poznaje božanski um. Luther upo-
zorava na ovakve Majestätsspekulation, na pokušaje da se dokuči bož-
21
ja volja, deus abconditus: treba odustati pokušavati saznati šta Drugi

hoće od tebe i pretpostavljati svoje mjesto u svijetu; shvativši Drugog
kao "rupu" na tom mjestu, kao odbitak. Bog uvodi rez u Apsolut, u
uređeni aristotelovski univerzum (te tako, naravno, čini ovaj drugi
kontingentnim), a napetost među njima ne može biti razriješena niti
isključivanjem jedne strane niti razmišljanjem o "paktu" ili historij-
sko-dijalektičkoj relaciji između njih, nego samo promišljanjem jed-
noga (božanskog Apsoluta) kao odbitka, šupljine u Drugome. Ipak,
kako bi održao teološku i državnu stvarnost koju afirmira, Luther
ne može održati radikalizam ovog rješenja koje ide mnogo dalje od
Müntzerova. Iako Müntzerova ideja o revolucionarnoj aktivnosti im-
plicira da je naša borba za slobodu proces koji se odvija u samome
Bogu, njegova auto-instrumentalizacija revolucionarnog djelatnog
čimbenika kao čimbenika božanskog, omogućit će mu izbjeći radikal-
nu otvorenost te borbe, činjenicu da se sudbina i samog Boga odluču-
je kroz našu revolucionarnu aktivnost.
Međutim, i sam Luther kasnije kompromitira to radikalno stajali-
šte, ne samo iz praktično-oportunističkih razloga ("Trebam potporu
države za zaštitu od kontrareformacije, prema tome nije mudro podr-
žavati otpor koji je i tako osuđen na propast"), nego i na čisto teološkoj
razini: kao "profesor starozavjetne teologije", kakvim su ga okarakte-
rizirali, počeo je u praksi provoditi ono što je Lacan zvao "diskursom
Univerziteta", te se kao takav povlači na tomističko-aristotelovski si-
gurno tlo: "on se vraća na stajalište koje prešućuje ‘šupljinu’, ‘odbitak’
što ga želja Drugog (njoj konstitutivna nepoznanica) stvara u tkivu
poretka (uzročnog) svijeta." Tako se ponovo nalazimo u racionalno
posloženom hijerarhijskom univerzumu gdje "je svako postavljen na
svoje mjesto i grijeh je prijeći ili iskoračiti s tog mjesta"; seljačku bunu
se odbija stoga što narušava taj dobro uređeni univerzum.
Naravno da se Luther ne vraća tek tako na Akvinskog – on ostaje
unutar nominalističke linije i održava razmak između deus abscondi-
tus i deus revelatus koji se obično povezuje s razlikom između potentia
dei absoluta i potentia dei ordinata. U tomističkoj tradiciji, Bog je racio-
naliziran do tačke da postaje gotovo inteligibilan u smislu zakona pri-
22
Zeničke sveske
rode koji rezultiraju nekom vrstom sudara uređene cjeline s Tvorcem.

Kao odgovor na takve teškoće, nominalistički teolozi uveli su razliku
između Božije apsolutne moći (potentia Dei absoluta) i Božije redovite
moći (potentia Dei ordinata). Kako je Bog potpuno transcendentan i
tajanstven, on može činiti sve; međutim, Bog je svojevoljno ušao u
savez sa svojim narodom i slobodno se obavezao tim sporazumom.
Prema tome, sa stajališta Božije dodijeljene moći, on jest inteligibilan,
što naravno nije slučaj s potentia Dei absoluta koja time podrazumijeva
zaoštravanje odnosa Tvorca sa svojom tvorevinom.
Pošto deus absconditus prevazilazi naše racionalno poimanje, u
iskušenju se dati prednost mističnom doživljaju kao jedinoj moguć-
nosti kontakta s Njim. Prevlađuje mišljenje da je mladi Luther bio
mistik, a da se promijenio kasnije, nakon što se suočio s radikalnim
elementima Reformacije. No, kad je posrijedi misticizam, u njegovoj
misli postoji jedan temeljni kontinuitet: Luther ne isključuje "uzvišeni
misticizam" kao nemoguć, nego upozorava na njegove opasnosti – za
njega, accessus ima prioriet u odnosu na raptus, odnosno, opravdanje
vjerom putem utjelovljene i raspete Riječi ima prioritet u odnosu na
raptus nestvorene riječi (ovu posljednju karakteriziraju opasne speku-
lacije koje Riječ ne sputava).
Iako Luther rabi ideju Božije potentia ordinata, tako karakterističnu
za nominalističku teologiju, on na mjesto njena primarno epistemo-
loškog značenja uvodi kristološko: potentia ordinata za njega nije prije
svega poredak koji je uspostavio nepojmljivo slobodni Bog koji je isto
tako mogao uspostaviti neki drugi poredak, nego poredak iskupljenja
u Isusu Kristu, koji je Bog uspostavio iz milosti, ne bi li grešnom čo-
vjeku omogućio utočište pred opasnošću.4 Međutim, nije li takva ide-
ja preblizu tradicionalnoj ideji o transcendentnom Bogu koji prebiva
u sebi i potom odlučuje otkriti se nama, ljudima, kako bi postao Bog-
za-nas, putem božanske Riječi koja našoj egzistenciji daje smisleni
poredak? No šta ako riskiramo suprotan pristup i zamislimo potentia
absoluta ne kao nekog transcendentnog i nesaznatljivog Onostranog
4 Ovaj tok misli parafraza je preuzeta s http://lutherantheologystudygroup.blogspot.

si/2011/05/luther-and-potentia-ordinata-of-god.html.
23
Boga, nego kao "iracionalno" čudo, odbitak u realnosti – ukratko, kao

samu inkarnaciju/otkrovenje. To je aristotelovski Bog koji je po sebi
i za nas, odnosno naša reprezentacija toga Po-sebi, dok Otkrovenje
nije logos (logos je aristotelovski poredak), nego prodor Apsoluta u
logos. Kad govorimo o Bogu Po-sebi, treba se prisjetiti šta je Hegel
rekao o potrazi za značenjem egipatske umjetnosti (piramida, Sfinge):
"Takvo značenje u čijem se tumačenju, naravno, danas često ide isu-
više daleko, jer se u stvari skoro svi oblici neposredno pokazuju kao
simboli, možda je pak i za samo egipatsko shvatanje bilo kao značenje
jasno i razumljivo na isti način kako ga mi danas sebi objašnjavamo.
Ali, kao što smo u početku videli, egipatski simboli sadrže implicite
mnogo, eksplicite ništa. Ti radovi preduzeti su kao pokušaji da budu
jasni sami sobom, ali oni ostaju pri borbi za onim što je jasno po sebi.
U tome smislu se vidi da egipatska umetnička dela sadrže zagonetke
čije pravo rešenje velikim delom ne polazi za rukom ne samo nama
već ponajčešće onima koji su ih sami sebi postavili."5
Upravo na to Hegel misli kad govori o "objektivnoj zagonetki":
Sfinga nije zagonetka za naš konačni um, nego u i za sebe, "objektiv-
no", a isto vrijedi i za deus absconditus, čije je neprobojno tajanstvo,
tajanstvo i za samoga Boga. Chesterton je to jasno vidio – u njegovom
"Uvodu u Knjigu o Jobu", on je hvali kao "najzanimljiviju drevnu knji-
gu. Skoro da bi se moglo reći za knjigu o Jobu da je to najzanimljivi-
ja moderna knjiga."6 Ono što čini njenu "modernost" način je na koji
knjiga o Jobu stvara disonantni ton u Starom Zavjetu: "Svugdje se u
Starom Zavjetu, dakle, slavi uniženje čovjeka u poređenju s božan-
skom svrhom. Knjiga o Jobu se definitivno ističe jer ona definitivno
propituje, ‘Šta je svrha Boga? Je li on vrijedan žrtvovanja čak i našeg
bijednog ljudskog roda? Naravno, lako je izbrisati naše bezvrijedne
volje zbog volje koja je veća i bolja. Ali da li je veća i bolja. Nek Bog
koristi svoje oruđe; nek Bog polomi svoje oruđe. Ali šta to On radi, a
5 G.W.F. Hegel, Lectures on Fine Arts, Part II: Chapter I. C. 3. b., citirano prema https://www.
marxists.org/reference/archive/hegel/works/ae/part2.htm#c1-c-3., (ovdje prema G. W. F.
Hegel, Estetika II, prevod Vlastimir Đaković, BIGZ 1986.
6 G. K. Chesterton, "Introduction to the Book of Job," <www.chesterton.org/gkc/theolo-
gian/job.htm>.
24
Zeničke sveske
za koju svrhu je polomljeno?" Na svom kraju, knjiga o Jobu ne daje

zadovoljavajuće rješenje te zagonetke: "ne završava se na način koji bi
bio konvencionalno zadovoljavajući. Jobu nije rečeno da su njegove
nedaće izazvali njegovi grijesi ili da su one dio bilo kakva plana za
poboljšanje. /…/ Bog dolazi na kraju, ne da bi riješio zagonetke, nego
da bi ih zadao."
A "veliko iznenađenje" u tome je da knjiga o Jobu "Joba iznena-
da učini zadovoljnim prostom prezentacijom nečeg nespoznatljivog.
Izgovorena, Jehovina enigma izgleda mračnije i udaljenije nego Jo-
bove zagonetke; pa ipak Job je bio neutješan prije Jehovina govora,
a utješen nakon njega. Nije mu kazano ništa, ali on osjeća strašnu i
užarenu atmosferu nečega što je previše dobro da bi bilo izgovoreno.
I samo Božije odbijanje da objasni vlastitu kreaciju goruća je naznaka
te Njegove kreacije. Božije zagonetke daleko su veća zadovoljština od
ljudskih rješenja."
Ukratko, Bog ovdje izvodi ono što Lacan naziva point de capiton:
on rješava zagonetku tako što je premješta u drugu, još radikalniju,
udvostručivši je, izmjestivši je iz Jobova uma u "samu stvar" – i on
sam zajedno s Jobom dijeli zapanjenost kaotičnim ludilom stvorenog
svijeta: "Job počne upitnikom, Bog odgovori uskličnikom. Umjesto
dokazati Jobu kako se svijet može objasniti, On inzistira da je svijet
daleko čudniji nego što je Job ikad mogao i pomisliti." Dakle, dale-
ko od toga da je dat ikakav zadovoljavajući razlog Jobova nezaslu-
žena stradanja, Božija pojava na kraju prerasta u čistu razmetljivost,
horror show s elementima farsičnog spektakla – čisti argument auto-
riteta utemeljenog na zapanjujućoj demonstraciji moći: "Vidiš šta sve
mogu? Možeš li ti to? Ko si onda ti da se žališ?" Dakle, to što imamo
nije niti dobri Bog koji Jobu daje do znanja da su njegove patnje samo
kušnje na koje je stavljena njegova vjera, ni mračni Bog mimo svakog
Zakona, Bog čistoga kaprica, nego Bog koji se ponaša kao neko kad ga
uhvatiš u trenutku nemoći, ili barem slabosti, pa se nastoji izvući pra-
znim razmetanjem. Na kraju dobijemo neku vrst jeftina holivudskog
horror showa s puno specijalnih efekata – ne čudi što mnogi komen-
tatori nastoje odbaciti Jobovu priču kao ostatak prethodne pagan-
25
ske mitologije, koji treba odstraniti iz Biblije. Norveški teolog Peter

Wessel Zapffe u svom je tumačenju "Knjige o Jobu" naglasio Jobovu
"beskrajnu zbunjenost" kad mu se napokon javi sam Bog: očekujući
svetog i čistog Boga čiji intelekt je bezgranično superioran u odnosu
na naš, Job "je suočen s groteskno primitivnim gospodarom svijeta,
kosmičkim špiljskim stvorom, hvalisavcem i galamdžijom, gotovo
simpatičnim u svojem potpunom nepoznavanju spiritualne kulture
/…/ Za Joba, novina nije u Božijoj veličini u kvantitativnom smislu; to
je već otprije znao /…/ nova je kvalitativna niskost.
Drugim riječima, Bog – Bog realnog – je kao Dama u viteškoj lju-
bavi, on je das Ding, kapriciozni okrutni gospodar koji prosto nema
osjećaja za univerzalnu pravdu. Bog-Otac tako gotovo bukvalno
nema pojma šta radi, i Krist to zna, ali on je sveden na nemoćna suo-
sjećajnog promatrača, koji se svom ocu obraća s "Oče, zar ne vidiš da
gorim?" – gori skupa sa svim žrtvama očeva bijesa. Tek kad se spu-
sti u vlastitu kreaciju i njome luta kao pasivni promatrač, bog može
shvatiti užas svoje kreacije i činjenicu da je On, najviši Zakonodavac,
istovremeno i najgori Kriminalac (što je Chesterton jasno vidio u
Čovjeku koji je bio Četvrtak).
Krajnji izbor je dakle: da li je Bog veliki Drugi, jamac smisla (nama
dostupan ili izvan našeg dosega), ili pukotina u Realnom koja para
potku stvarnosti? S obzirom na temu teologije i revolucije, ovaj izbor
znači: da li je Bog transcendentna referentna tačka koja opravdava
našu instrumentalizaciju (omogućivši nam tvrditi kako djelujemo u
Njegovo ime), ili je on jamac ontološkog otvora koji upravo sprečava
takvu instrumentalizaciju? Badiou-ovim pojmovima, da li se poziva-
nje na Boga u političkoj teologiji održava logikom pročišćenja (nihili-
stička destrukcija svega što se čini suprotstavljenim božijoj poruci) ili
logikom odvajanja – odvajanje koje ne samo da znači naše odvajanje
od Boga zbog kojeg Bog ostaje nesaznatljiv nama vjernicima, nego
prije svega odvajanje u srcu Samoga Boga? Utjelovljenje je odvajanje
Boga od Sebe, a za nas ljude, napuštenost od Boga, napuštenost na
rubu naše slobode, bez Njegove zaštitničke brige, znači da smo jedno
s Njim, s Bogom odvojenim od sama sebe.
26
Zeničke sveske
Jedno naivno protu-pitanje: šta će nam uopće Bog? Zašto ne samo

ljudi koji žive u slučajnom, otvorenom svijetu? Ono što u ovoj slici
nedostaje je minimalno teološko iskustvo kako ga opisuje Rowan Wi-
lliams, iskustvo bivanja izmještenim iz ovog svijeta. U primitivnom
tumačenju te izmještenosti, mi smo izmješteni u ovaj svijet, a postoji
drugi, pravi. Malo radikalnije protumačeno, mi postojimo zato što je
sam Bog van sebe – a ta dimenzija postaje vidljivom samo u prote-
stantizmu. Čini se da trijada pravoslavlja, katoličanstva i protestan-
tizma tako korespondira s lakanovskom trijadom Imaginarno-Sim-
boličko-Realno: pravoslavni horizont imaginarna je fuzija čovjeka i
Boga; katoličanstvo se usredsređuje na simboličku razmjenu između
ta dva pola; protestantizam proglašava "izdvojenog" Boga invazije
Realnog.
Protestantizam je tako potpuno nekompatibilan s New Age kri-
tikom hubrisa takozvane kartezijanske subjektivnosti i njena prevla-
đujuće mehanicističkog stava prema prirodi. Tipično za New Age,
izvorni grijeh moderne zapadne civilizacije (ili već judeo-kršćanske
tradicije) ljudski je hubris, arogantna čovjekova pretpostavka da on
zauzima središnje mjesto u svemiru te da mu je dato božansko pravo
gospodarenja svim drugim bićima i njihova iskorištavanja za vlastitu
dobit. Takav hubris koji narušava pravičnu ravnotežu kozmičkih sila
prije ili kasnije prisiljava Prirodu tu ravnotežu ponovno uspostavi-
ti: današnja ekološka, društvena i psihološka kriza objašnjava se kao
pravičan odgovor univerzuma na takvu čovjekovu pretpostavku. Je-
dino rješenje je u promjeni globalne paradigme, u prihvatanju novog,
holističkog stava kojim ponizno prihvaćamo svoje mjesto u global-
nom Poretku Bića… Nasuprot ovom općem mjestu, treba proglasi-
ti višak subjektivnosti (što je Hegel nazvao "noć svijeta") kao jedinu
nadu u iskupljenje: pravo zlo ne prebiva u višku subjektivnosti kao
takve, nego u njenoj "ontologizaciji", njenom ponovnom upisivanju
u neki globalni kozmički okvir. Već od de Sade-a, pretjerana okrut-
nost je ontološki "pokrivena" Prirodnim poretkom kao "Vrhovnim
Bićem Zla"; i nacizam i staljinizam pozivali su se na nekakav globalni
Poredak Bića (u slučaju staljinizma, dijalektička organizacija kreta-
nja materije). Istinska arogancija tako je sasvim suprotna prihvata-
27
nju hubrisa subjektivnosti: ona prebiva u lažnoj skromnosti, odnosno

javlja se kad se subjekt pretvara da govori i djeluje u ime Globalnog
Kozmičkog Poretka, pozirajući kao njegov skromni instrument. Na-
suprot tome, svekoliki zapadnjački stav je antiglobalan: ne samo da
se krišćanstvo poziva na višu Istinu koja zasjeca u paganski poredak
dubine Mudrosti Kozmosa i narušava ga, čak se i sam Platonov ide-
alizam može okvalificirati kao prvo jasno iznošenje ideje da globalni
kozmički "Lanac Bića" nije sve što postoji, jer postoji i drugi Poredak
(Ideja) koji ukida vrijednost Poretka Bića.
Ono što ovdje treba imati na umu krajnja je dvosmislenost ide-
je Zla: čak i ono što se obično smatra krajnjim Zlom našeg stoljeća,
hladna birokratska masovna ubojstva u koncentracijskim logorima,
podijeljeno je na dvoje, nacistički holokaust i Gulag, a svaki pokušaj
odlučiti "koje je gore" nužno će nas umiješati u moralno vrlo proble-
matične izbore (jedini izlaz čini se u pravom dijalektičkom paradoksu
da je staljinistički teror na neki način bio "gori" – "iracionalniji" i više
prijeteći – upravo stoga što je "manje Zlo", odnosno rezultat autentič-
no emancipatorskog oslobodilačkog pokreta).
Ključni moralni zadatak današnjice možda je prekinuti začarani
krug ovih dvaju stajališta, fundamentalističkog i liberalnog – i naši
posljednji primjeri već pokazuju izlaz: istinski etična univerzalnost
nikad nije u kvazi-neutralnoj distanci koja nastoji biti pravična prema
svim zabrinutim strankama. Pa tako, ako treba protiv fundamentali-
zama koji utemeljuju etičku predanost u pojedinačnom, etničkom ili
vjerskom identitetu i isključivanju drugih, insistirati na etičkom uni-
verzalizmu, treba također bezuvjetno insistirati na tome kako svaka
autentična etička pozicija po definiciji paradoksalno kombinira uni-
verzalizam i zauzimanje strane u tekućim borbama. Danas više nego
ikada treba naglasiti da istinska etička pozicija kombinira proklami-
rani univerzalizam s militantnom, izdvojenom pozicijom angažmana
u borbi: istinski univerzalisti nisu oni koji propovijedaju globalnu to-
leranciju za razlike i sveobuhvatno jedinstvo, nego oni koji se angaži-
raju u strastvenoj borbi za proklamiranje Istine koja ih je angažirala.
28
Zeničke sveske
Ovakvo nam mišljenje dozvoljava jedan novi pristup temi sedam

smrtnih grijeha. Prva stvar koje se ovdje treba prisjetiti jeste da su svi
oni definirani u suprotnosti prema vrlini: Ponos nasuprot Poniznosti;
Škrtost (sticanje ne da bi se trošilo, nego da bi se IMALO) nasuprot
Darežljivosti; Zavist nasuport Milosrđu; Gnjev/Bijes nasuprot Ljuba-
znosti; Požuda nasuprot Odricanju; Proždrljivost nasuprot Umjere-
nosti; Lijenost nasupot Marljivosti. Kontrast između sedam grijeha i
Dekaloga je jasan: od legalističke zabrane jasno definiranih eksternih
činova (ubojstvo, krađa, obožavanje lažnih bogova...), prelazimo na
unutarnje stavove koji prouzročuju izvanjska zla. To vrijedi za struk-
turu sedam grijeha: prvo, tri grijeha Ega pri njegovu odnosu prema
SEBI, kao nedostatak samokontrole, kao pretjerana, neumjerena ek-
splozija (požuda, proždrljivost, bijes); potom tri grijeha Ega u njego-
vom odnosu prema OBJEKTU želje, odnosno, refleksivna internaliza-
cija prva tri grijeha (ponos što IMAŠ, škrtost ne bi li ga ZADRŽAO,
zavist prema DRUGOM koji ga ima – simetrično s požudom da ga
trošiš, proždrljivošću da ga poždereš, bijesom na Drugog koji ga ima);
naposljetku, lijenost kao nulta razina, kao priznanje jaza prema objek-
tu želje, a ona se, prema Agambenu (vidjeti njegove Stanzas) opet po-
tajno sastoji od troje – melankolične tuge što ga NEMAŠ, "acedia" kao
očaj što ga se ne možeš DOKOPATI, lijenost kao ravnodušnost prema
onima koji imaju ("previše lijen/a da se zamara čak i sa zavišću"), kao
etički stav: znam šta mi je dužnost, ali ne mogu se navesti da je ispu-
nim, baš me briga)... Treba li onda tvrditi da postoje smrtni grijesi?
S druge strane, je li nemoguće suprotstaviti prvih šest grijeha duž
osa Sebe i Drugog? Škrtost je tako u suprotnosti sa Zavišću (željom
da se ima nasuprot zavidjeti Drugome koji navodno ima), Ponos (na
Sebe) u suprotnosti s Proždrljivošću (nezasitnom žudnjom za objek-
tom). A i na tri aspekta Lijenosti se također mogu primijeniti ove ose:
lijenost nije ni Škrtost ni Zavist u odnosu na posjedovanje Dobra; pra-
va melankolija nije ni mazohistička predanost pohoti niti nezadovo-
ljena žudnja; i napokon, lijenost nije ni Pohota ni Proždrljivost nego
ravnodušnost. Tromost nije prosto (anti)kapitalistička lijenost, nego
očajnička "bolest na smrt", stav koji poznaje dužnost ali je izbjegava;
lijenost apatije je tako tristitia mortifera, ne prosta lijenost, nego očajnič-
29
ka rezignacija - želim objekt, a ne način na koji se do njega dolazi, pa

odustajem pred jazom između želje i njena objekta. Tačno ovako, lije-
nost je suprotna Gorljivosti.7 Ono što lijenost zapravo izdaje je sama
želja – apatija je nemoralna u Lacanovom smislu kompromisa sa že-
ljom, ceder sur son desir.
Može se doći u iskušenje historizacije posljednjeg grijeha: prije
modernosti, bila je melankolija (opiranje da se pravilno teži Dobru); s
kapitalizmom, reinterpretirana je kao obična lijenost (opiranje radnoj
etici); danas, u našem "post"-društvu, to je depresija (opiranje da se
uživa u životu, biti sretan u potrošnji). Japanska crno-bijela drama
o drugom svjetskom ratu iz ranih 1960-tih - iz nekih traumatičnih
razloga zaboravio sam naslov, ali nije Japanski pacijent - priča pri-
ču o vojniku koji se oporavlja u bolnici nakon što je u borbi izgubio
obje ruke. Očajnički žudeći za malo seksualnog zadovoljstva, on moli
prijateljski nastrojenu sestru da mu pomogne masturbirati (pošto ne
može sam, jer nema ruke). Sestra to i uradi i sažalivši se nad njim, ona
se narednog dana popne na njega i obavi puni seksualni čin. Kad mu
se vrati dan kasnije, zatiče prazan krevet i kažu joj da je vojnik tokom
noći izvršio samoubojstvo bacivši se kroz prozor – neočekivani uži-
tak bio mu je previše... Ovdje se susrećemo s jednostavnom etičkom
dilemom: da li bi bilo bolje da sestra nije imala seks s vojnikom pa bi
on vjerojatno preživio (i vodio bijedan život), ili je postupila ispravno,
iako je to dovelo do njegova samoubojstva (okusivši prolazno zado-
voljstvo, istovremeno znajući da to ne može potrajati, te će mu uskoro
biti zauvijek uskraćeno, bilo je previše za njega)? Lacanovo "ne izne-
vjeravajte želju" definitivno je drugi izbor kao jedini etičan.
Možda je takva vrsta depresije nužno naličje popustljivosti koja
preplavljuje naše živote: sve više i više, jedini način (ne samo pobolj-
šati nego tek) prosto pustiti u pogon naše užitke jeste uvesti bol – u
vidu krivnje, recimo. Sve kaže naslov izvješća o sudskom slučaju iz
Meksika u The Guardian-u – "Meksikanac oslobođen krivnje za seksu-
7 Kako ćemo povezati par Gorljivost-Lijenost s "orijentalnim" budističkim parom želje i

nirvane (oslobođenja od želje)? Da li je nirvana lijenost uzdignuta do apsoluta? Da li je
revnost želja uzdignuta do etičke razine?
30
Zeničke sveske
alno zlostavljanje učenice jer nije ‘uživao’": meksički sudac oslobodio

je mladog bogatuna optuženog za otmicu i seksualno napastovanje
učenice, na osnovu toga što počinitelj nije uživao. Sudac Anuar Gon-
zález je zaključio da je Diego Cruz (21), iako je optužen da je dirao
djevojčine grudi i prstima penetrirao, djelovao bez ‘tjelesne namje-
re’ – pa tako i nije kriv za napastovanje.8 Logika je uvrnuta – zar ne
bi očiglednije bilo ustvrditi suprotno: ako je muškarčeva motivacija
bila seksualna moglo bi se (ne opravdati) ali barem donekle prihvatiti
takvu nekontroliranu strast kao olakšavajuću okolnost; ako njegova
motivacija nije bio užitak nego – šta? pritisak vršnjaka? potreba po-
vrijediti i poniziti djevojku?, u tom je slučaju čin neoprostiv. Objasniti
tu uvrnutu logiku može se uz pretpostavku njene temeljne premise:
doživljaj užitka kao takvog čini nas krivima, pa bez užitka nema ni
krivice. Unutar takva horizonta, vrijedi i obrnuto: nema užitka bez
krivnje u smislu da je svaki užitak praćen krivnjom, ali također, u
mnogo radikalnijem smislu, krivnja proizvodi višak užitka, kojim
obično uživanje prerasta u snažni jouissance. A nije li analogan obrat
običnog bola u višak užitka na djelu kad se uživljavamo u post-apo-
kaliptične video-igre (i filmove)? Bown daje sažetu formulu njihove
privlačnosti kao slabo prerušene utopije:
"Jeffrey Tam je napisao kako su ‘distopijske katastrofe zapravo
samo nova šansa i prilika za pojednostaviti naš život i ostaviti sve iza
sebe.’ Problem s kojim se ovdje suočava nije toliko manjak utopije, jer
distopijski snovi upravo i jesu to: užitak u prilici da se počne iznova
u jednom jednostavnijem svijetu, blago zamagljen površinskim uža-
som distopijskog kolapsa. Drugim riječima, radi se o prepakovanoj
utopiji. Ukinuta je šansa da se zamisli promjena kapitalističke moder-
nosti, ostaju samo snovi o ublažavanju njegove destruktivnosti (Star-
dew Valley) ili novog početka nakon apokalipse (Fallout)."
Rani post-apokaliptični mega-fijasko iz 1997., Poštar Kevina Cost-
nera, uprizoruje to na opsceno otvoren način. Radnja, postavljena
u 2013, petnaest godina nakon što je izvjesni apokaliptični događaj
8 https://www.theguardian.com/world/2017/mar/28/mexican-man-cleared-sexual-assa-
ult-schoolgirl-because-he-didnt-enjoy-it.
31
ostavio velike posljedice po ljudsku civilizaciju i zbrisao većinu teh-

nologije, prati priču neimenovanog nomada lutalice koji natrapa na
uniformu poštara nekadašnje Pošte Sjedinjenih Američkih Država
i počinje raznositi poštu između raštrkanih sela, pretvarajući se da
djeluje u ime "Obnovljenih Sjedinjenih Američkih Država"; drugi ga
počinju oponašati te se postepeno, pomoću te igre, ponovno rađa os-
nova mreže ustanova SAD-a – utopija koja se rađa nakon nulte tačke
apokaliptičnog uništenja iste su one SAD koje sad imamo... Lako je
uočiti, mada naoko može izgledati kao egzemplaran slučaj "holivud-
ske ljevice" koja kritički oslikava samouništavajući potencijal kapitali-
stičke civilizacije, prave političke implikacije post-apokaliptičkih fan-
tazija u tome su da nema izlaza iz kapitalističkih kretanja: ne samo da
postapokaliptička restauracija završava u utopiji istog onog društva
koje je prethodilo apokalipsi, tek uz neka minorna površna unapre-
đenja; sama priča o novom početku poslije apokalipse koja takoreći
raščišćava račun i ponavlja osnovni buržoaski moderni mit. Bown
mudro obrće Freudovu standardnu tezu o snu kao prerušenom ispu-
njenju potisnute infantilne želje: "I dok bi Freud tvrdio kako su sno-
vi prerušeno ispunjenje potisnutih, infantilnih želja, dijagnoza se, u
kontekstu ove raspre, može preformulirati na sljedeći način: snovi se
prerušavaju kao ispunjenje potisnute, infantilne želje. San sanja o dru-
gome, a pretvara se da je subjektova unutarnja ili instinktivna želja."
Ovdje se treba prisjetiti Marxove klasične kritike Hobbesa: kapita-
listička civilizacija nije samo pokušaj reguliranja i otimanja divljine iz
prirodnog stanja putem društvenog ugovora, samo to prirodno stanje
već jest kapitalizam nulte razine. Isto vrijedi i za stanje nulte razine u
apokaliptičnim igricama i filmovima: ono vrijedi za kapitalizam, za
specifičnu kapitalističku konstelaciju prerušenu u prirodno stanje…
Međutim, kuda vodi tvrdnja da je svako oblikovanje naših želja histo-
rijski specifičan produkt društvene borbe (a samim tim i političke)?
Bown toj tvrdnji daje lakanovski obrat, ukazavši kako lakanovska
teorija želje daje najbolji konceptualni aparat za razumijevanje kako
digitalni univerzum (naš "veliki Drugi") određuje našu želju, a naro-
čito onaj video igara. Sjetimo se scene iz filma Brazil Terry Gilliama
u kojoj, u luksuznom restoranu gost dobija divnu kolor fortografiju
32
Zeničke sveske
jela na stalku iznad tanjira, a na samom tanjiru odvratnu hrpu nalik

fekalijama. Zapanjujući efekt ove scene je u činjenici da ona donosi
ono što Lacan naziva separacijom: ona razdvaja ono što nam na osnovu
našeg iskustva izgleda kao jedna te ista stvar: gomilu (stvarnu hra-
nu) vidimo kroz naočare fantazije (fotografiju). Hrana i bukvalno ima
drukčiji okus ako se na nju gleda iz drugačijeg fantastičnog okvira –
taj okvir danas u velikoj mjeri konstruiraju digitalni mediji.
Treba navesti još jednu, apsolutno ključnu značajku scene iz Brazi-
la: kad konobar gostima za stolom pokazuje jelovnik, a junak (Pryce)
odbija odabrati rekavši da donese bilo što od ponuđenog, konobaru
nije pravo i on isistira da junak odabere. Ironija ovog detalja upada
u oči: konobar insistira na izboru upravo zato što će svaki od gostiju
dobiti to što izgleda kao ista gomila fekalija, samo s drukčijom kolor
fotografijom iznad nje – Slobodan izbor je potreban ne bi li se održao
privid da je bitna upravo pojava (ono što vidimo na fotografiji), da
postoji neka supstancijalna razlika između pojedinih gomilica feka-
lija.
No opet, čemu služi ova eksternalizacija i historizacija naših želja?
Treba li emancipirani subjekt prosto prihvatiti ovo radikalno otuđe-
nje svoje želje, odnosno činjenicu da želja nikad nije "svoja" nego se
regulira putem eksternih društveno-simboličkih mehanizama? Bown
se opetovano poziva na Lacanov aksiom "želja je želja Drugoga", a
on ga tumači na dva načina. Prvi, da ono što želimo nikad nije izraz
naših najdubljih autentičnih namjera nego je uvijek (i previše) odre-
đena društveno-simboličkim pravilima koja odlučuju ne samo kako
hoćemo ostvariti to što želimo, nego čak i šta je to što zapravo želimo;
drugi, da je naša želja uvijek želja za željom drugoga, želja biti željen
i prepoznat od drugoga (drugog subjekta). Tu refleksivnost savršeno
sažima "Pikiranje", prva epizoda treće serije Crnog ogledala, smješte-
nog u alternativnu stvarnost gdje ljudi jedni druge mogu ocjenjivati
putem telefona, a rejting ti može uticati na kompletan život. Priča je
to o Lacie, mladoj ženi koja je pretjerano opsjednuta svojim rejtingom
te koja, nakon što je njena popularna prijateljica iz djetinjstva odabere
za kumu na svom vjenčanju, to vidi kao priliku popraviti rejting i
33
ostvariti snove – pristup mnogim mjestima omogućen je samo onima

s rejtingom višim od 4.5 (od 5). To joj ne uspijeva i sve kreće naopako
sve dok joj rejting ne padne na nulu; ona potom daje ukloniti tehnolo-
giju za rangiranje i dospije zbog toga u zatvor. U ćeliji, Lacie počinje
izmjenjivati uvrede s drugom zatvorenicom, a njihova međusobna
netrpeljivost prelazi u oduševljenje, kako shvaćaju da to slobodno
mogu činiti... No da li je to i dalje alternativna stvarnost? Kako izvje-
štava Business Insider, "Kina bi mogla početi koristiti podatke kako bi
svakog građanina bodovala na osnovu njegova poštenja": "Kineska
Vlada planira realizirati sistem koji bi povezao financijski, socijalni,
politički i pravni kreditni rejting u jedistvenu ocjenu sveopće društve-
ne čestitosti. Ideja bi bila, ako neko naruši povjerenje u jednoj oblasti,
to bi se loše odrazilo i na druge. Kineski plan za prošireni sistem bo-
dovanja na snazi je od 2015. No, ovog septembra Vlada je objavila spi-
sak predviđenih kazni za one koji ‘naruše povjerenje društva’ (a to se
može učiniti, na primjer, neplaćanjem kredita, ili kritiziranjem vlade
na mreži). Prema zvaničnim dokumentima, evo šta se može desiti ako
ste nisko bodovani: Neće vas se razmotriti za javnu službu; Gubite
pristup socijalnim davanjima; Na kineskoj carini će vas daleko detalj-
nije pregledati; Bit će vam uskraćene više pozicije u sektoru hrane i li-
jekova; Nećete dobiti spavaća kola u noćnim vlakovima; Nećete imati
pristup hotelima i restoranima s više zvjezdica, a putničke agencije će
vas odbiti; Vaša se djeca neće moći upisati u skuplje privatne škole."9
No, ipak, da li je to zaista samo još jedna priča o kineskom totali-
tarnom horroru? Zar i mi već ne činimo isto, samo na jedan diskretniji
način – da ne uzimamo za primjer kako se prikupljaju podaci kad
tražimo posao ili kredit od banke, uzmimo nešto daleko suptilnije:
"U nedavnom razgovoru raspravljalo se o mogućnosti ‘gejmificira-
nja’ londonskog transporta. Kako bi se ta mogućnost lakše ostvarila,
London Transport koristi API* i podatkovne tokove s otvorenim pri-
stupom, kako bi pratio sva svoja vozila (autobuse, podzemnu i nad-
zemnu željeznicu, tramvaje, trajekte) u nadi da će kreatori aplikacija
načiniti aplikacije zasnovane na sistemu javnog tansporta u Londonu
9 http://www.businessinsider.com/china-social-credit-score-like-black-mirror-2016-10.
*
interfejs programskih aplikacija, prim.prev.
34
Zeničke sveske
i tako mu povećati zaradu. Jedna od ideja je da u slučaju zagušenja

neke od stanica podzemne zbog zastoja na drugim mjestima, Lon-
don Transport može ‘nagradnom igrom’ potaknuti ljude koji su radi
koristiti alternativne rute i tako rasteretiti zastoj. I dok sprečavanje
zastoja u saobraćaju možda ne izgleda kao dokaz distopije o potpunoj
korporativnoj i državnoj kontroli, ono zapravo pokazuje potencijal-
nu opasnost takvih tehnologija. Ono pokazuje da UK nije daleko od
sistema ‘socijalnog kredita’ koji se planira u Pekingu za ocjenjivanje
poštenja svakog građanina i njihova nagrađivanja za vjernost kine-
skoj državi. I dok su glavni mediji Ujedinjeng Kraljevstva šokirano
reagirali na te inovacije u razvoju kineskih aplikacija, pažljiviji po-
gled na elektroničku strukturu mapiranja i kontroliranja našeg kre-
tanja, pokazuje da je sličan okvir također u fazi razvoja u Londonu.
U nadolazećem ‘pametnom gradu’ neće biti ublažavani samo zastoji
u saobraćaju, nego i svaka druga neefikasna zloupotreba ili opasno
zauzimanje prostora."10
Nadalje, treba imati na umu da takvo gradiranje nikad nije sve-
obuhvatno: ono uvijek pretpostavlja dvostruko izuzeće. Prije koju
deceniju, magazin Mad objavio je niz varijacija na temu četiri razine
hijerarhije. Na primjer, kad je u pitanju moda, tu su oni s dna koji
žive izvan mode i prosto za nju ne mare; potom, tu su oni koji nastoje
uhvatiti korak s modom ali uvijek zaostaju; oni koji si mogu priuštiti
da budu potpuno u skladu s najnovijom modom; te napokon oni na
samom vrhu koji, kao i oni s dna, ne mare šta nose jer oni određuju
modu – ono što oni odluče nositi JESTE moda… Zar isto neće biti i
s rangiranjem društvenog povjerenja? Na dnu će biti autsajderi koji
ne haju za vlastiti rejting; potom, tu su oni koji zaostaju, a da im je
podići rejting; oni koji imaju najviše ocjene; te napokon, oni koji opet,
kao i oni s dna, ne mare za svoj rejting jer je za njih sve ionako dostu-
pno (recimo, u Kini vrhuška državne nomenklature sigurno ne treba
brinuti o svojim ocjenama). Ova dva izuzetka od rejtinga, vrh i dno,
oba su u nekom smislu slobodna, oba o njemu ne brinu, a moglo bi
se čak reći da su oni na dnu i slobodniji jer oni na vrhu imaju mnogo
10 Citirano prema Alfie Bown, The Playstation Dreamworld, uskoro izlazi u Polity Press
35
drugih briga (hoće li ostati na vrhu?). Taj izvanjski par dvaju slobod-
nih činitelja (s vrha i s dna) istina je interne hijerarhije onih s višim
ocjenama i onih s nižim ocjenama. Možda su oni na dnu, isključeni iz
bodovanja, ponosno ga ignorirajući, jedna od novih figura današnjih
proletera koji su, kako je već Marx naglasio, slobodni u dvostrukom
smislu – slobodni jer nemaju nikakva društvenog posjeda i slobodni
u prostom smislu.
Danas, iznad gradiranja su naravno korporacije povezane s držav-
nim agencijama – oni predstavljaju privatizaciju naših dobara. Elon
Musk je amblematičan lik – on pripada istom nizu kao Bill Gates, Jeff
Bezos, Mark Zuckenberg itd., sve sami "društveno svjesni" milijarde-
ri. Oni predstavljaju globalni kapital u njegovom najzavodljivijem i
"progresivnom" vidu, ukratko, i najopasnijem. Musk voli upozoriti
na prijetnje novih tehnologija ljudskom dostojanstvu i slobodi - što
ga, naravno, ne sprečava investirati u sučelje mozak-računalo, pot-
hvat zvani Neuralink, kompaniju koja je usredsređena na stvaranje
uređaja koji se mogu umetnuti u ljudski mozak, s krajnjom svrhom
pomoći ljudskim bićima spajanje sa softwareom i držanje koraka s
unapređenjima vještačke inteligencije. Ta poboljšanja bi mogla una-
prijediti pamćenje ili dozvoliti mnogo izravnije sučelje s računalnim
uređajima: "Tijekom vremena, mislim da ćemo vjerojatno svjedočiti
bližem povezivanju biološke i digitalne inteligencije."11 Svaka se teh-
nološka inovacija uvijek isprva tako predstavi, naglašavajući njene
zdravstvene ili humanitarne koristi, koje nas tebaju zaslijepiti kad su
u pitanju daleko zabrinjavajuće implikacije i posljedice: možemo li
uopće zamisliti kakvi su novi vidovi kontrole sadržani u tim takozva-
nim "neuro pertlama"? Stoga je apsolutni imperativ držati ih izvan
kontrole privatnog kapitala i državne moći i učiniti ih u potpunosti
dostupnim javnoj raspravi. Assange je bio u pravu u svojoj ključnoj
knjizi,12 koju je Google na čudan način ignorirao: da bismo razumje-
li na koji se način danas upravlja našim životima, i na koji način to
upravljanje doživljavamo kao slobodu, moramo se usredsrediti na
11 http://www.theverge.com/2017/3/27/15077864/elon-musk-neuralink-brain-computer-in-
terface-ai-cyborgs.
12 Vidjeti Julian Assange, When Google Met WikiLeaks, New York: OR Books 2014.
36
Zeničke sveske
prikrivene odnose privatnih korporacija koje kontroliraju zajednička

dobra i državnih tajnih službi. Ne treba nas šokirati Kina nego mi
sami koji privaćamo da se nama na isti način upravlja, a istovremeno
vjerujemo da zadržavamo punu slobodu dok nam mediji samo po-
mažu u ostvarenju naših ciljeva (dok su u Kini ljudi potpuno svjesni
da se njima upravlja).
Međutim, ovdje se treba vratiti našem glavnom argumentu. Bown
se fokusira na to kako funkcionira veliki Drugi (u vidu digitalnih pro-
grama) kao eksterno mjesto koje određuje i naše želje i njima upravlja,
s očitom referencom na Lacanov motto "želja je želja Drugog". Ali ako
su naše želje uvijek već decentrirane, šta je onda novo u digitalizaciji?
Nije li želja UVIJEK bila ovakva? Da li je digitalni veliki Drugi samo
novi slučaj simboličkog velikog Drugog, slučaj koji nam omogućuje
postati svjesnima kako smo decentrirani i kako se s nama upravlja (iz-
govoreni a ne govoreći, kako kaže Lacan)? Lacanov odgovor je rezo-
lutno ne: ono što nam prijeti u digitalizaciji svakodnevnog života nije
naša slobodna subjektivnost nego sam veliki Drugi, djelatnost simbo-
ličkog poretka pri svom "normalnom" funkcioniranju. Drugi Lacanov
aksiom, pored "želja je želja Drugog" jeste "nema velikog Drugog", a
ta se tvrdnja treba uzeti u najstrožem smislu, u suprotnosti s pukim
"ne postoji": "le grand Autre n’existe pas" još uvijek implicira kako veliki
Drugi postoji kao virtualni predak, simbolička fikcija koja strukturira
našu djelatnost iako postoji samo kroz svoje efekte, kao normativna
referenca naših simboličkih činova, dok "il n’y a pas de grand Autre"
ima mnogo jače značenje, ono podrazumijeva da se veliki Drugi ne
može održati kao koherentna simbolička fikcija jer je osujećen ima-
nentnim antagonizmima i nekonzistentnošću. I dok je "veliki Drugi"
jedan od Lacanovih naziva za nesvjesno, il n’y a pas de grand Autre
također znači da Nesvjesno nije otuđena supstanca koja određuje su-
bjekt: frojdovsko nesvjesno naziv je za nedosljednost samog Razuma
(Lacan čak rabi i skraćenu formulu Ics koja se može iščitati kao nesvje-
snost i nedosljednost samog razuma). A to nas dovodi u srž stvari: po
Lacanu, nešto kao subjekt (u strogom smislu subjekta označitelja i/ili
nesvjsnog) postoji samo ukoliko nema velikog Drugog. Ni na razini
svojih najskrivenijih želja, niti na razini društvene i etičke supstance
37
svog bića, subjekt ne može računati ni na kakvu čvrstu supstancijal-

nu potporu, nego samo na ambis svoje slobode. Sad možemo vidjeti
zašto nas "il n’y a pas de grand Autre" također vodi u samu srž etičke
problematike: ono što je isključeno ideja je kako negdje – pa čak i kao
sasvim virtualna referentna tačka, čak i ako priznamo da nikad neće-
mo zauzeti njeno mjesto i proći pravi sud – mora postojati standard
kojim se mogu izmjeriti naša djela i iskazati njihovo "pravo značenje",
istinski etički status.
Povrh imaginarnog (posredovanje moje želje sa željama drugih)
i simboličkog (veliki drugi predodređuje moje želje), još je jedna ra-
zina tumačenja "želja je želja Drugog", razina Realnog: subjektivnost
konstituira subjektova konfrontacija s Relanim želje Drugoga u nje-
noj dubokoj neprodornosti. Usljed tog bezdana u njegovoj srži, nema
velikog Drugog, a zbog tog bezdana u samom Drugome ne samo da
je subjekt neumoljivo otuđen, (pred)određen Drugim, nikad izravno
svoj, ali, još radikalnije, da ne može biti ni potpuno otuđen u smislu
bivanja ukotvljenim u neki izvanjski supstancijalni entitet (kao u "to
nisam ja, to je nesvjesni veliki Drugi koji određuje moje želje"). Ovdje
treba uvesti Lacanovu ključnu distinkciju između (označujućeg) otu-
đenja i odvajanja: subjekt ne samo da je otuđen u velikom Drugom,
taj veliki drugi je već otuđen od sama sebe, osujećen iznutra, odvojen
od svog realnog jezgra, a to odvajanje u srcu samog velikog Drugog
održava prostor za subjektivnost. Po Lacanu, subjektu ne prijeti veliki
Drugi, on nije u opasnosti biti preplavljen i ušutkan velikim Drugim
(ukrako, on nije humani agent koji nastoji dominirati "objektivnim
strukturama" koje ga određuju), on je konstituiran, javlja se na mjestu
nedosljednosti velikog Drugog. Drugim riječima, upravo putem vla-
stita manjka/nedosljednosti koje je struktura (veliki Drugi) uvijek već
subjektivira, a taj bezdan u velikom Drugom također otvara prostor
subjektu artikulirati svoju autentičnu želju – krajnja Lacanova pouka
nije kako su naše želje decentrirane, nisu naše nego ih (pred)određuje
veliki drugi. Krajnja pouka nije kako je subjekt "kastriran", kako mu
je uskraćena moć djelovanja, nego da je kastriran sam veliki Drugi, a
u paranoji je takva kastracija Drugog isključena.
38
Zeničke sveske
Dakle, šta ovaj ‘abc’ lakanovske teorije ima s idejom subjektove

sustavne digitalizacije? S digitalizacijom, s usponom složenih digi-
talnih mreža koje "subjekta poznaju bolje nego on sam sebe" i koje,
kao u slučaju video-igara izravno upravljaju i manipuliraju njegovim
željama, više se ne može reći da "nema velikog drugog": veliki Drugi
na neki način pada u stvarnost, on više nije simbolički veliki Drugi u
smislu virtualne referentne tačke, nego stvarno postojeći objekt tamo
u stvarnosti koji je programiran da nas kontrolira i nama upravlja.
U ovom obratu prebiva čisti psihotično-paranoidni potencijal: u pa-
ranoji, veliki Drugi pada u realnost i postaje svarni djelatni činitelj
koji progoni subjekta. Ironija je u tome što u globalnoj digitalizaciji
paranoja nije samo subjektivna iluzija, nego ona određuje samu stvar-
nost – nas današnja eksterna mašinerija "stvarno" kontrolira, tako da
je pravi luđak onaj koji ignorira tu realnost digitalne kontrole. Među-
tim, ima tu jedna kvaka. Prizovimo Lacanovu tvrdnju, kad je muž pa-
tološki ljubomoran na ženu, njegova je ljubomora patološka čak i ako
su sve njegove sumnje kako se ona okolo švalera opravdane: na isti
način, treba reći da je naša paranoja kako smo digitalno kontrolirani
patološka čak i ako stvarno jesmo u potpunosti pod kontrolom – za-
što? Ono što patološki paranoik ne uzima u obzir jeste da je digitalni
veliki Drugi, preplavljen podacima, imanentno glup, on ne "konta"
(a i ne može) šta svi podaci znače, tako da nikada ne može ni funk-
cionirati kao istinski paranoidni Drugi koji nas poznaje bolje od nas
samih. Digitalni veliki Drugi po definiciji je (ne čovjek nego) stroj koji
"previše zna", a nesposoban je (ne uzeti u obzir svu složenost situacije
nego) pojednostaviti ju i svesti je na ono što je bitno.
To čemu digitalizacija prijeti nije naš vlastiti doživljaj kao slobod-
ne osobe nego sam virtualni/nepostojeći veliki Drugi koji se eksterna-
lizira/materijalizira u stvarno postojećem stroju kao dijelu realnosti.
Kazano još jasnije, digitalizacija ne decentrira subjekt, ona prije ukida
njegovo decentriranje. Poenta Lacanova naglašavanja subjektove kon-
stitutivne tačke "decentracije" nije da mojim subjektivnim doživljajem
upravljaju objektivni nesvjesni mehanizmi koji su "decentrirani" u
odnosu na moj doživljaj sama sebe te, kao takvi, izvan moje kontrole
(poenta svakog materijaliste), nego prije nešto daleko više uznemi-
39
rujuće – uskraćen mi je čak i moj najintimniji "subjektivni" doživljaj,

način na koji stvari "meni stvarno izgledaju", fundamentalna fantazija
koja konstituira i jamči suštinu mog bića, pošto je nikad ne mogu svje-
sno iskusiti i prihvatiti… Prema uobičajenom gledištu, dimenzija koja
je konstitutivna za subjektivnost je dimenzija pojavnog doživljaja sebe
– subjekt sam od trenutka kada si mogu reći "Kakav god nepoznati
mehanizam upravljao mojim djelima, opažajima i mislima, niko mi
ne može uzeti to što sada vidim i osjećam." Recimo, kad sam strastve-
no zaljubljen, a biokemičar mi kaže da su moja intenzivna osjećanja
tek rezultat biokemijskih prcesa u mom tijelu, mogu mu odgovoriti
držeći se pojavnog: "Sve što govoriš možda je tačno, no svejedno, niko
mi ne može oduzeti snagu strasti koju sad osjećam…" Lacanova je po-
enta, međutim, da je psihoanalitičar taj koji upravo MOŽE to oduzeti
subjektu, odnosno, njegov krajnji cilj je uskratiti subjektu samu fun-
damentalnu fantaziju koja upravlja univerzumom njegova doživljaja
sama sebe. Frojdovski "subjekt Nesvjesnog" javlja se samo kad ključni
aspekt subjektova pojavnog auto-doživljaja (njegova "fundamental-
na fantazija") subjektu postaje nedostupan, odnosno "primordijalno
potisnut". Najradikalnije, Nesvjesno je nepristupačan fenomen, a ne
objektivni mehanizam koji upravlja mojim pojavnim iskustvom. Pre-
ma tome, umjesto općeg mjesta da subjekt dobijamo u trenutku kad
neki entitet pokaže znake "unutarnjeg života", odnosno fantazmički
doživljaj sama sebe koji se ne može svesti na izvanjsko ponašanje,
treba reći da je ono što stvarno karakterizira ljudsku subjektivnost
prije jaz koji razdvaja to dvoje, odnosno činjenica da fantazija, ona
najelementarnija, postaje nedostupna subjektu; ta nedostupnost čini
subjekt "praznim". Tako dobijamo odnos koji potpuno podriva stan-
dardno mišljenje subjekta koji direktno doživljava sam sebe, svoja
"unutarnja stanja": jedan "nemoguć" odnos između praznog, nepo-
javnog subjekta i fenomena koji subjektu ostaje nedostupan.
Čitavo pitanje kako današnja digitalizacija predstavlja prijetnju
autonomnoj ljudskoj subjektivnosti treba dakle odbaciti: ono čemu
digitalizacija prijeti nije human(ističk)a subjektivnost nego decentri-
rani frojdovski subjekt. Upravo ta alternativa između autonomne/
autentične ljudske subjektivnosti i post-human(ističk)e strojne flu-
40
Zeničke sveske
idnosti želje (koju, između ostalih, slavi i Guattari) lažna je, ona za-
magljuje istinski obrat, obrat statusa velikog Drugog. Ključno pitanje
tako glasi: da li će digitalni Drugi (mašinerija koja prati i upravlja
našim životima) "progutati" simboličkog velikog Drugog ili će jaz
između to dvoje i dalje ostati?
Digitalna mašinerija koja održava video-igre ne samo da usmje-
rava igračeve želje i njima upravlja, nego, kako naglašava Bown,
"interpelira" igrača u naročitu vrstu subjektivnosti: pred-edipovsku,
još-ne-kastriranu subjektivnost koja pluta u nekoj vrsti opscene be-
smrtnosti: kad uronim u igru, prebivam u jednom univerzumu be-
smrtnosti, u kojem ni jedno poništenje nije definitivno, pošto se nakon
svake destrukcije mogu vratiti na početak i ponovno započeti igru...
Ovdje treba napomenuti kako je ova opscena besmrtnost bila pred-
metom fantazije daleko prije crtića – recimo, u de Sade-ovom radu.
Aksiom filozofije konačnosti kaže da se ne može umaći konačnosti/
smrtnosti kao neprelaznom horizontu naše egzistencije; Lacanov ak-
siom tvrdi kako, bez obzira koliko se trudili, ne može se izbjeći be-
smrtnosti. No šta ako je taj izbor lažan? Šta ako konačnost i besmrt-
nost, baš kao manjak i višak, također čine paralaksični par, šta ako
su one iz različite tačke gledišta jedno te isto? Šta ako je besmrtnost
objekt koji je zaostatak/višak preko konačnosti, šta ako je konačnost
pokušaj bijega od viška besmrtnosti? Šta ako je ovdje Kierkegaard bio
u pravu, ali iz pogrešnog razloga, kad je i on razumio tvdnju kako
smo mi, ljudi, samo smrtna bića čiji je nestanak nakon biološke smr-
ti samo linija manjeg otpora kako bi se izbjegla etička odgovornost
koja ide u paketu s besmrtnom dušom. Bio je u pravu iz krivog ra-
zloga utoliko što je besmrtnost izjednačavao s božanskim i moralnim
dijelom ljudskog bića – ali postoji i drukčija besmrtnost. Ono što je
Cantor uradio s beskonačnošću, mi trebamo učiniti s besmrtnošću i
pretpostaviti mnoštvo besmrtnosti: badiuovska plemenita besmrt-
nost/beskonačnost razvoja Događaja (nasuprot konačnosti ljudske
životinje) dolazi nakon jednostavnije forme besmrtnosti koja prebiva
u onome što Lacan naziva sadeovskom fundamentalnom fantazijom:
fantazijom o jednom drugom, eteričnom tijelu žrtve, koje se može be-
skonačno mučiti a ipak magično zadržava svoju ljepotu (prisjetimo se
41
sadeovske figure mlade djevojke koju poremećeni mučitelj beskonač-

no ponižava i mrcvari, a ona na neki tajanstveni način sve to preživi
netaknuta, na isti način na koji Tom i Jerry i drugi junaci crtića neta-
knuti prežive sve svoje budalaste nedaće). U tom su obliku komično i
ogavno-užasno (prisjetimo se raznih verzija "neumrlih" u popularnoj
kulturi – zombija, vampira, itd.) u tijesnoj vezi. (U tom je poanta do-
stojne sahrane, od Antigone do Hamleta: spriječiti povratak mrtvih u
vidu opscene besmrtnosti...).
Ovdje ne opisujemo običnu maštu, nego fantaziju koja se može
odrediti kao način subjektivnosti iz stvarnog života – recimo, u svom
se ljubavnom životu mogu ponašati kao da stalno eksperimentiram
s novim partnericama te, ako veza ne uspije, mogu je obrisati i početi
ispočetka... Umjesto da slavimo takvo predavanje svijetu igrica kao
oslobađajućem stanju zaigranih ponavljanja, treba promisliti o nje-
govom nijekanju "kastracije" kao procjepa konstitutivnog za subjek-
tivnost. Takvo nijekanje ne treba zamijeniti s gubitkom kontakta s
grubom vanjskom stvarnošću: ono što želimo naglasiti nije da se taj
kontakt gubi kad plutamo svijetom igrica nego naprotiv, da ignorira-
mo bezdan Realnog koji prazni samu tu izvanjsku stvarnost – ideja o
bivanju potpuno uronjenim u svijet igrica strukturalno je ista kao ide-
ja bivanja potpuno uronjenim u stvarnost kao jedan od objekata unu-
tar nje. Ukratko, naše "slobodno" plutanje digitalnim svijetom sno-
va i zastrašujuća mogućnost da nas u potpunosti kontrolira i nama
upravlja digitalna mašinerija dvije su strane istog novčića, odnosno
naš zaron u digitalni prostor može se iskusiti na dva suprotstavljena
načina, kao slobodno plutanje ili kao potpuna kontrola.
Na idejnoj razini, glavni rezultat tog našeg prepuštanja "neumr-
lom" svijetu video-igara u tome je što ono raskida s linearnim vre-
menom i baca nas u cirkularno vrijeme bez kraja, u kojem se uvijek
možemo vratiti na istu tačku i početi iznova – suprotstavljene pozicije
tih dvaju ideja o vremenu rađaju brojne paradokse s bitnim implika-
cijama i posljedicama. The Discovery (Charlie McDowell, 2017.) pri-
mijenjuje zanimljivu verziju cirkularnog vremena – evo filmske priče
(bezobrazno kopiram s Wikipedije). Počinje TV intervjuom s Thoma-
som Harborom, čovjekom koji je znanstveno dokazao postojanje za-
42
Zeničke sveske
grobnog života, što je rezultiralo ekstremno visokom stopom suicida.

Novinar Harbora pita smatra li se odgovornim, na šta on odgovara
negativno, a samo što je to izgovoreno, član tv ekipe ubija se tokom
živog prenosa. Potom preskačemo dvije godine: Harborov sin Will
putuje trajektom na kojem sreće Islu, mladu neznanku; oni se upu-
ste u razgovor a Will primijećuje da Isla izgleda veoma poznato. On
kaže kako ga uzrujava to što se ljudi stalno ubijaju, dok Isla misli da
je to lakši izlaz. Will se također prisjeti, kad je bio mrtav jednu minu-
tu, kako je vidio dječaka na plaži. Kad stignu na odredište, po Willa
dolaz njegov brat Toby koji ga vozi do izolirane kuće, gdje je otac
postavio novu postaju. Will primijećuje ljude koji rade za oca, a Toby
kaže kako su svi pokušali samoubojstvo. Oni ulaze u sobu gdje Will
sreće Lacey i Coopera, dvoje znanstvenika koji rade na njegovu ocu,
zavezanom za stroj, te ga opetovano ubijaju i oživljavaju. Will krivi
oca za visoku stopu suicida.
Kasnije, Will na plaži vidi Islu kako ulazi u vodu s rancem punim
kamenja. On potrči, jedva je spasivši. Donosi je i unosi u kuću. Will
Isli otkriva kako se njegova majka ubila kad je on bio mali. Kasnije,
na sastanku stanara, Thomas otkriva kako je izumio stroj koji može
zabilježiti šta mrtvi ljudi vide u zagrobnom životu, a to zahtijeva mr-
tvaca, te oni iz mrtvačnice ukradu leš Pat-a Phillipsa. Sljedećeg dana,
nastoje snimiti zagrobni život, ali ništa se ne dešava. Nakon neuspje-
la pokušaja, Will ulazi sam u prostoriju i vraća u stroj komadić žice
koji je prethodno odstranio, a stroj potom prikazuje niz scena, čovjeka
kako se vozi u bolnicu, posjećuje nekoga i svađa se tamo s nekom
ženom. Will na mreži nađe bolnicu i ode tamo, ali hodnika kakav je
bio u videu više nema, renoviran je deceniju ranije. Will odveze Islu
u bolnicu, pokaže joj snimak i kaže joj kako on misli da uređaj snima
sjećanja, a ne zagrobni život. Nakon što provale u bolnicu, nađu do-
kumentaciju oca Pat Phillipsa, koji je umro u toj bolnici. Isla otkriva
da čovjek na snimku ima drukčiju tetovažu nego Pat. Will ju odveze
na plažu, gdje mu ona otkrije da je imala sina i da je on umro dok je
ona spavala. Kasnije oni potraže ženu sa snimka za koju se pokaže da
je bila Patova sestra. Ona im kaže da ju je Pat ostavio samu s umiru-
ćim ocem i nikad ga nije posjetio u bolnici.
43
Isla i Will se zbližavaju i poljube se, a poljubac prekida Toby.

Zajedno žure k Thomasu, koji je svezan za stroj i mrtav. Promatraju
kako on vidi njihovu majku pri činu samoubojstva, s razlikom da je
Thomas zaustavlja. Kad uspiju oživjeti Thomasa, on shvaća da je "za-
grobni život" alternativna verzija tekućeg života: on te vodi do trenut-
ka za kojim u životu žališ i dopušta ti promijeniti ishod. "Uvijek sam
govorio da je zagrobni život druga razina egzistencije," kaže on. "Ali
šta je različita razina ove egzistencije?" Grupa se složi uništiti stroj, a
Thomas se sprema održati govor, koji prekida Lacey pucnjem u Islu
(koja tvrdi da ju je Lacey samo "relocirala"). Isla umire na Willovim
rukama. Kasnije, skrhani Will se veže za stroj. Vraća se natrag na tra-
jekt, gdje ponovno sreće Islu, koja kaže da se radi o sjećanju. Otkriva-
mo da Will živi u petlji sjećanja nastojeći spriječiti Islinu smrt i da ona
svaki put počinje s trajektom. Isla mu kaže da ju je spasio i da sad obo-
je mogu krenuti dalje. Natrag u stvarnost, iako Toby i Thomas nastoje
oživjeti Willa, on umire, obećavši Isli da će ju pamtiti. U finalnoj sceni,
Will stoji na plaži, gdje ugleda dječaka i izbavi ga iz vode. Dječakova
majka, Isla, stiže i zahvaljuje se Willu. Ne prepoznaju se. Nakon što
ona ode, on se osvrne, prvo zbunjen, a potom s pogledom koji zna.
Mnogi kritičar tvrde da nakon dobrog početka film postaje konfu-
zan, ciljajući na neku vrstu metafizičke dubine, ali ne znajući u kojem
smjeru razviti te spekulacije – takav pristup odaje lijenost samih kriti-
čara da promisle. Da, u filmu ima nedosljednosti, ali osnovna reflek-
sivna linija je jasna.
Kako se dešava prelaz iz jedne dimenzije u drugu (stanje duše)?
Nije potrebna stvarna smrt kako bi naš um prešao u drugu dumen-
ziju: stanje bliske smrti, između života i smrti je dovoljno, stanje kad
"poravnimo", kad smo u potpunoj komi ali nas se još uvijek može
spasiti.
Lako je vidjeti privlačnost prvog obrata u filmskom zapletu: Will
putuje ocu i zatiče kako ga njegovi pomoćnici uvijek iznova "ubijaju"
(stavljaju u stanje plošnosti, ni živa, ni mrtva) kako bi snimili pos-
tmortalne aktivnosti njegove duše… nije li neumrli otac koji se vra-
ća i progoni nas jedna od najgorih noćnih mora? Ako prihvatimo tu
44
Zeničke sveske
premisu onda nema potrebe za nekom natprirodnom spiritualnom

magijom, te također možemo lako prihvatiti da se ova putovanja na-
trag u alternativne stvarnosti mogu osvijestiti: "Will zna da je poslan
natrag, a Isla je toga jednako svjesna. ‘Ovo je samo tvoje sjećanje,’
kaže mu ona, ‘Do ovog života, nikad me nisi uspio odvratiti da se
ubijem.’"13 Da, ali ona mu to kaže kao pojava u njegovu umirućem
umu: "Postaje očigledno da se Will opet i opet vraća na taj trenutak,
svaki put u nadi da će spasiti tajanstvenu ženu s broda, koja se ubila.
Samo, sad je drukčije: On zna da je u petlji i traži put van."14 I upravo
putem te samosvijesti on nalazi put van, ali tragičan put: on zna da
se Isla želi ubiti zbog smrti svog sina, i shvaća da nije dovoljno spa-
siti nju od utapanja – jedini način je optutovati još dalje u prošlost,
na plažu gdje se njen sin utopio i spasiti njega. No to znači da je više
nikad neće vidjeti, čak ni u svojim snovima alternativne stvarnosti…
ukratko, jedini način da je spasi je izgubiti ju, izbrisati i taj susret – ili,
da citiramo samog redatelja koji kaže, osvrnuvši se na finalnu scenu
na plaži: "[Will] shvaća da možda više nikad neće vidjeti [Islu], dakle
u njegovu je umu taj krajnji čin ljubavi povezan s njenim sinom, jer
je gubitak sina jedini razlog što ona sebi želi oduzeti život. Tako on u
svom umu nalazi načina doći na tu plažu."15
Ponavljanje (opetovano vraćanje na istu tačku u prošlosti kako bi
se drukčije postupilo) tako nije proces zaigranog preuređivanja proš-
losti, nego djelovanje koje pokreće etički neuspjeh. Potreba za ponav-
ljanjem nestaje kad je greška iz prošlosti ispravljena: kad se Will vrati
na plažu i spasi dijete on može do kraja umrijeti, njegov um više neće
odlagati smrt i putovati u alternative stvarnosti, pa će pomoću njego-
va čina i Isla naći mir u smrti… Kao takav, The Discovery treba pore-
diti s The Arrival (Denis Villeneuve, prema predlošku Teda Chianga,
2016.), još jednim filmom o temporalnim paradoksima u kojima he-
roina čini pogrešne izbore (izabere udati se i imati dijete uprkos tome
13 Dan Jackson, citirano prema https://www.thrillist.com/entertainment/nation/netflix-dis-

covery-ending-explained-theories.
14 Dan Jackson, citirano prema https://www.thrillist.com/entertainment/nation/netflix-dis-
covery-ending-explained-theories.
15 Citirano prema https://www.thrillist.com/entertainment/nation/netflix-discovery-en-
ding-explained-theories
45
što je svjesna katastrofalnog ishoda). The Discovery obrće situaciju iz

The Arrival: u filmu The Discovery, budućnost (život duše poslije smrti)
se gradi od prošlih snova, dok se u Arrival prošlost (flashback) otkriva
budućnosti.
Arrival suptilno podriva standardnu holivudsku formulu nekog
para koji posluži kao okvir za katastrofalni susret – suptilno jer naoko
se čini da on slijedi tu formulu: krajnji ishod dolaska vanzemaljaca
u tome je da Loiuse i Ian odlučuju postati par i imati dijete… Evo
kratkog sažetka radnje (opet bezobrazno preuzet s Wikipedije). Film
otvara nešto što se čini da je flashback gdje vidimo junakinju, lingvi-
sticu Louise Banks, kako se brine o kćeri adolescentici koja umire od
raka. Potom skočimo u sadašnjost: dok Louise drži predavanje na
univerzitetu, dvanaest vanzemaljskih svemirskih brodova se pojav-
ljuje širom Zemlje, a pukovnik Američke vojske Weber posjeti Louise
i traži da se ona pridruži Ianu Donnelly-ju, fizičaru iz Los Alamosa,
kako bi dekodirali jezik vanzemaljskih bića s tih brodova i saznali
zašto su došli. Odvedeni su u vojni logor u Montani u blizini jed-
nog od svemirskih brodova, uspostavljaju kontakt sa sedmokrakim
vanzemaljcima iz broda, kojima Ian daje nadimke Abbott i Costello.
Louise otkriva da posjeduju pismo koje se sastoji od kompliciranih
kružnih simbola, te počinje učiti simbole koji odgovaraju osnovnom
vokabularu. Kako znanje postaje tečnije, ona počinje vidjeti i sanjati
žive slike sebe s kćerkom, i njihov odnos s ocem. Kad Louise upita
vanzemaljce šta žele, oni odgovaraju "ponuditi oružje". Sličan prije-
vod "upotrijebiti oružje" dobili su znanstvenici na drugim mjestima
slijetanja. Strah od moguće prijetnje druge narode navodi na prekid
komunikacije, a neki se pripremaju za napad. Međutim, Louise tvrdi
da simbol protumačen kao "oružje" može imati i druge prijevode, kao
"oruđe" ili "tehnologija".
Odmetnuti američki vojnici postavljaju eksploziv u letjelicu. Ne-
svjesni toga, Louise i Ian ponovno ulaze. Vanzemaljci im prenose
mnogo dužu i složeniju poruku. Kad se dogodi eksplozija, Abott iz-
bacuje Iana i Louise iz letjelice, i oni se onesvijeste. Kad dođu sebi,
vojska priprema evakuaciju, a svemirski brod se odljepljuje od zemlje.
46
Zeničke sveske
Ian shvaća da se simboli odnose na pojam o vremenu, te zaključuje da

vanzemaljci mora da žele međunarodnu suradnju. U međuvremenu,
Kina obavještava svijet da njena vojska namjerava napasti svemirski
brod pored njene obale. Louise juri natrag ka letjelici u Montani, koja
joj šalje šatl i prima je unutra. Ona se sreće s Costellom, koji joj kaže
da Abbott umire ili je već mrtav. Louise pita o svojm vizijama kće-
ri a Costello objašnjava kako vidi budućnost (njene "vizije" nisu bile
flashback nego flashforward). Costello joj također kaže kako su došli
pomoći čovječanstvu tako što će ga naučiti svom jeziku koji je "oružje"
ili "oruđe" jer mijenja percepciju o vremenu. Vanzemaljci znaju da će
zauzvrat, za 3000 godina oni trebati pomoć čovječanstva.
Louise se vraća jer je logor evakuiran. Ona ima viziju sebe na bu-
dućem prijemu u Ujedinjenim Narodima, gdje joj se general Shang
zahvaljuje što ga je uvjerila da odustane od kineskog vojnog napada.
On joj objašnjava da ga je nazvala na njegov privatni mobilni telefon,
govori joj broj, veli ne zna zašto ali mora. U sadašnjosti, Louise krade
satelitski telefon i zove Shanga, ali shvaća da ne zna šta reći. Vizija
se nastavlja, a Shang objašnjava da ga je uvjerila ponovivši posljed-
nje riječi njegove supruge na mandarinskom, koje on govori Louise.
To uvjeri Shanga u sadašnjosti, kineski napad je opozvan, a dvanaest
svemirskih letjelica nestaje sa Zemlje.
Dok se pakuju napustiti logor, Ian joj izjavljuje ljubav. Oni ras-
pravljaju o životnim izborima, te da li bi ih izmijenili ako bi znali bu-
dućnost. Louise predviđa da će Ian biti otac njene kćeri Hannah, ali
je ostavlja nakon što otkrije da je znala da će im kćer umrijeti prije no
što dostigne odraslu dob. Svejedno, kad Ian pita Louise da li bi htjela
dijete, ona pristane.
Hannah, kćerino ime koje se isto čita naprijed i natrag, očiti je kod
samoga filma. Ako čitamo od prve scene naprijed, vanzemaljci stižu
na zemlju da opravdaju njen tužni život (smrt djeteta i gubitak muža)
kao rezultat smislene odluke, uz poznavanje ishoda. (Na kraju filma,
kad se par zagrli, ona kaže – ali ako tako čitamo, enigma ostaje – "Li-
jepo je ponovo te zagrliti" – kad su se zagrlili prije toga? Jedino u
njenim flashforward vizijama njih kao para?). A naravno, možemo
47
čitati i tako kako film izravno sugerira: sve počinje s dolaskom pr-
vog flashback/forward koji otvara film: KAD, u kojoj sadašnjosti se on
događa KAO FLASHBACK/FORWARD? Zar ona ne iskusi flashback
tek u dodiru s heptapodima koji je nauče kako se to radi? Ili je pra-
va sadašnjost početak (sadašnjost u kojoj ona govori iz off-a) a cijela
glavna priča je flashback koji uključuje flashforward? Svi ti paradoksi
javljaju se kad je naša, ljudska, kronološka svjest iznenada suočena s
jednom holističkom, cirkularnom, ili kako kaže Chang, pisac priče na
kojoj se film zasniva: "Ljudi su razvili kronološku svijest, dok hepta-
podi imaju simultanu. Mi događaje doživljavamo po redu, a njihove
odnose vidimo kao uzroke i posljedice. Oni doživljavaju sve događaje
odjednom, i vide svrhu koja ih sve povezuje."16
Život u takvom cirkularnom vremenu radikalno mijenja ideju
djelovanja: naša uvriježena ideja o suprotstavljenosti slobodnog
izbora i determinizma ostavlja se po strani: "’Heptapodi nisu niti slo-
bodni niti vezani u smislu u kojem mi razumijevamo te ideje; oni ne
djeluju prema svojoj volji, niti su bespomoćni automati,‘ kaže Louise
u Changovoj priči. ‘Ono što razlikuje svijest heptapoda nije samo to
da se njihova djela podudaraju s povijesnim događajima; nego se i nji-
hovi motivi podudaraju s povijesnom svrhom. Oni rade na stvaranju
budućnosti, određivanju kronologije.’"17
Naročito ne trebamo izravno povezati ovu opoziciju cirkularnog i
linearnog s dualnošću femininog i maskulinog: upravo Louise, žena,
(na osnovu razumijevanja jezika heptapoda) djeluje, donosi odluku i
tako iznutra podriva cirkularni kontinuitet, dok Ian (muškarac) igno-
rira heptapodskog Drugog i na taj se način i dalje oslanja na njega.
(Treba primijetiti kako heptapodi imaju oblik lignje, čak krakena,
krajnje užasne životinje. Znakove njihova jezika oni oblikuju svojom
tintom koju istiskuju kao i sipe svoju. Kao takvi, heptapodi nisu femi-
nini nego aseksualni monstrumi). Kad Louise kroz svoje vizije stupi
16 Preuzeto s https://www.thrillist.com/entertainment/nation/arrival-movie-ending-big-ti-
me-twist
17 Preuzeto s http://www.theverge.com/2016/11/16/13642396/arrival-ted-chiang-story-of-
your-life-film-twist-ending.
48
Zeničke sveske
u kontakt s tim drukčijim univerzumom, mijenja se cijeli proces do-

nošenja ključnih odluka koje se tiču njena života: "’Da možeš vidjeti
cijeli svoj život kako se prostire ispred tebe, da li bi izmijenio išta?’
upita ona svog budućeg supruga, Iana Donnely-ja. ‘Recimo drukčije,
da li bi nekome uskratio egzistenciju, a sebi vrijeme provedeno s tom
osobom na zemlji kad bi znao da će ona jednog dana osjetiti bol, a
ti njen gubitak?’"18 "’Šta ako iskustvo poznavanja budućnosti mijenja
osobu?’ pita se Louise. ‘Šta ako ono nameće osjećaj nužnosti, osjećaj
obvezanosti učiniti upravo ono što zna da će učiniti?’ I upravo zbog
toga što Louise razumije kako će izgledati gubitak kćeri, ona bira do-
nijeti je na svijet u svakom slučaju."19
U takvu cirkularnom vremenu nije nepromjenjiva samo prošlost,
nego i budućnost; međutim, iako subjekt nema izbor izravnog oda-
bira vlastite budućnosti, subjekt može iskoristiti jednu suptilniju mo-
gućnost probiti se iz čitavog tog kruga budućnosti i prošlosti. Zato
volja za neizbježnim (odabir budućnosti za koju znamo da će se de-
siti) nije tek prazna gesta koja ništa ne mijenja. Paradoks je u tome
što ništa ne mijenja, tek registrira činjenicu jesmo li to učinili, ali je
u toj svojoj nepotrebnosti ipak potrebna – ako to ne učinimo, ako ne
odaberemo neizbježno, raspada se čitav okvir koji ga čini neizbjež-
nim i dešava se neka vrsta ontološke katastrofe: "Arrival je moguće
tumačiti u smislu da je vrijeme cirkularno, te da je sve predodređeno
desiti se na određen način. Da nema slobodne volje. Kako je ‘vrijeme
je krug’ starinski moto znanstvene fantastike. /…/ Naprotiv, Villene-
uve-ov film (i Chiangova priča na kojoj se zasniva) sugeriraju kako
slobodna volja postoji ukoliko neko odabere ne učiniti ništa. Vrijeme
nije nepromjenjivo, i eto zašto je vanzemaljcima prisutnost na Zemlji
tako jako važna."20
your-life-film-twist-ending
20 Citirano prema http://www.denofgeek.com/us/movies/arrival/259944/explai-
ning-the-arrival-ending.
49
Šta bi bio pravi izbor? Kad usred teške etičke dileme, kad će me is-
pravna odluka mnogo koštati, sumnjam, osciliram, tražim izgovore i
na koncu shvatim da zapravo i nemam izbora – pravi izbor je izabrati da
ne izabereš. No ovdje se javlja neizbježno pitanje: zašto bi Heptapodi
trebali našu – ljudsku – pomoć? Šta ako je to stoga što vrijeme NIJE
tek krug koji se sam u sebi zatvara? Šta ako oni moraju izaći iz svog
cirkularnog poimanja vremena, šta ako su im potrebni naši rezovi,
promjene, jednostranosti…? Odluka (kao ona s kojom se Louise suo-
čava) kida vremenski krug. Prema tome ne trebamo naš odnos s Hep-
tapodima shvaćati kao odnos onih koji misle fragmentarno, linearno,
kidajući Cjelinu, i onih koji misle holistično, prevazilazeći linearni tok
vremena, zamijenivši ga cirkularnom kontemporalnošću. Heptapodi
nas trebaju, a ta potreba je dokaz kako njihov holistički pristup tako-
đer ima mane: krug koji je osnovna forma njihova "jezika" zapravo je
elipsa, ona kruži oko zanijekana reza koji uvijek-već narušava njenu
savršenost. U odnosu na temporalnost to znači da predodređenost
postoji, da se budućnost ne može promijeniti, ali može se promijeni-
ti prošlost. To je jedini konzistentan odgovor na ključno pitanje: šta
oni hoće od nas? Zašto bi ONI nas trebali? Zapeli su u svojoj cirku-
larnosti i treba(će) im naša sposobnost intervencije u krugu putem
reza (odluke). Stoga je tvrdnja kako "vanzemaljska rasa (heptapodi)
nastoji čovječanstvu prikazati da je ono samo sebi najgori neprijatelj,
a ne neka izvanjska sila,"21 navodi na potpuno pogrešan trag: ako smo
mi, ljudi, sami sebi najgori neprijatelji, zašto bi nas oni onda trebali?
Šta im možemo ponuditi osim naše sljepoće? Zar neće biti upravo
obrnuto: dok mi, ljudi, imamo vanjske neprijatelje, najgori neprijatelj
holističke rase koja sve vidi može samo biti sama ta rasa. Zato je uni-
verzum heptapoda, iako možda izgleda stabilniji od našega, zapra-
vo i fragilniji i izloženiji opasnostima: "Istražujući jezik heptapoda,
objašnjeno je da oni koji ga ‘govore’ mogu vidjeti cijeli svoj osobni
vremenski slijed, od početka do kraja, a njihova verzija ‘slobodne vo-
lje’ znači kako su IZABRALI ne promijeniti ništa od onoga što je pre-
dodređeno desiti se. /…/ U determinističkom univerzumu Arrival-a,
21 Citirano prema http://21stcenturywire.com/2016/11/15/arrival-2016-the-films-secret-me-

aning-explained/.
50
Zeničke sveske
slobodna volja egzistira u vidu istrajavanja na izboru za koji već znate

da ćete ga načiniti. U osnovi, izabravši ne izmjeniti budućnost, vi je
stvarate i aktivno potvrđujete."22
Pa dobro, ali šta se dešava ako odaberu promjenu, ako odaberu
NE prihvatiti neizbježno? (Primijetimo kako je ovdje situacija suprot-
na onoj u protestantizmu gdje je budućnost predodređena, ali se ne
zna kakva ti je sudbina – ovdje se zna). Kad Louise svojoj kćeri objaš-
njava zašto se razvela od njenog oca, ona kaže: "Rekao je da sam po-
grešno izabrala."
Ili, u odnosu na religiju, dok su heptapodi uronjeni u holističku
duhovnost koja nadilazi podjele i prihvaća sve linearne pozicije u cir-
kularno jedinstvo, nas ljude obilježava kršćanstvo u kojem Događaj
Krista stoji kao radikalni jaz, rez između Prije i Poslije koji prekida
Krug. Ovdje se dakle treba oduprijeti iskušenju na Louise-in izbor
gledati kao na neku vrstu etičke veličine (u smislu da ona junački bira
budućnost iako je svjesna njenog užasnog ishoda): ono šta ona čini
krajnje je sebičan čin zanemarivanja tuđe muke. Iz tog je razloga ona
uhvaćena u krug: ne zbog njenog duhovnog kontaka s heptapodi-
ma, nego zbog vlastite krivnje. Ironija je da Louise doslovno spasava
svijet (tako što telefonira zapovjedniku Crvene Armije i time spriječi
kineski napad na heptapode), a svojim konačnim izoborom uništava
vlastiti.
Dakle, šta se događa kad odlučimo ne izabrati neizbježno? Takva
"pogrešna" odluka uništila/poništila bi i samu prošlost, ne samo bu-
dućnost. Klasična kratka priča Fredrica Browna "Eksperiment" bavi
se upravo tim paradoksom, svodeći ga na njegovu najjednostavni-
ju formu. Profesor Johnson dvojici svojih kolega predstavlja ekspe-
rimentalni model vremenskog stroja; uređaj djeluje samo na male
objekte i na period od dvanaest ili manje minuta u prošlost i buduć-
nost. Stroj izgleda kao mala poštanska vaga s dva brojčanika ispod
tasa; Johnson pokazuje kolegama eksperimentalni predmet, metalnu
51
kockicu, i najavljuje da će je prvo poslati pet minuta u budućnost. On

potom podešava jedan od brojčanika na vremenskom stroju i pažljivo
položi kockicu na tas. Kockica nestaje, a nakon pet minuta, ponovo se
pojavljuje. Potom podešava drugi brojčanik kako bi kockicu poslao
pet minuta u prošlost. Objašnjava postupak: "Sad je šest minuta do
tri. Sad ću aktivirati mehanizam – tako što ću staviti kockicu na tas –
na tačno tri sata. Dakle, kockica bi trebala, pet minuta do tri, nestati iz
moje ruke i pojaviti se na tasu, pet minuta prije no što sam je tamo sta-
vio." "Kako ćeš je onda staviti?", pita jedan od kolega. "Ona će, kako
se moja ruka približava, nestati s tasa i pojaviti se u mojoj ruci kako
bih je tamo stavio." Kockica nestane iz njegove ruke i pojavljuje se na
tasu vremenskog stroja. "Vidite? Tamo je pet minuta prije no što sam
je stavio!" Drugi kolega škilji na kockicu. "Ali," kaže on, "šta ako se,
sad kad se ona tamo već pojavila pet minuta prije no što si ju stavio,
predomisliš i ne staviše je tamo u tri sata? Ne bi li to dovelo do neke
vrste paradoksa?" "Zanimljiva ideja", reče profesor Johnson. "Nisam
na to mislio i bilo bi zanimljivo pokušati. Onda dobro, neću..." Zadnje
dvije rečenice priče glase: "Nije bilo nikakvog paradoksa. Kockica je
ostala. Ali ostatak svemira, profesori i sve drugo, nestalo je."
Lakanovski rečeno, ovdje imamo obrat odnosa između stvarnosti
i Realnog: kad ne stavimo kockicu na stroj (kako bi otputovala na-
trag), neće ona nestati, nego stvarnost oko nje. Drugim riječima, cijena
toga da kockica postane normalan dio naše stvarnosti jeste nestanak
ostatka te stvarnosti. (U "normalnom" stanju, kockica je Realno izuze-
to iz stvarnosti – kao takva, iako je izuzetak, ona održava konzisten-
ciju naše stvarnosti). Uzrok katastrofe treba vrlo precizno locirati: on
se dešava kad narušimo pravila putovanja natrag u vrijeme. Kockica
(koju treba staviti na stroj u tačno određeno vrijeme) putuje pet mi-
nuta natrag i možemo je držati u ruci ili igrati s njom pet minuta prije
nego što je moramo vratiti na stroj kako bi mogla putovati pet minuta
natrag... a šta ako je ne vratimo na stroj poslije pet minuta? Mi tad na
neki način ontološki varamo budućnost, odnosno, nakon što je koc-
kica već postojala (u prošlosti) poništavamo uvjete njenog postojanja.
52
Zeničke sveske
U znanstvenoj fantastici postoje mnogobojne verzije sličnog para-

doksa - recimo, šta ako otputujem natrag kroz vrijeme i ubijem rodite-
lje prije svog rođenja, šta će se tad desiti sa mnom? Hoću li na taj način
retroaktivno izbrisati vlastitu egzistenciju – ali kako ću to učiniti, ako
time što sam ubio vlastite roditelje, ja i ne postojm? No postoji jedna
bitna razlika između ovih verzija i Brownove priče: u ostalim prevla-
đujućim verzijama, ishod paradoksa je da djelatni čimbenik koji ode
u prošlost i uništi vlastitu budućnost i na taj način uništi sebe, nestaje
iz stvarnosti, dok u Brownovoj priči ne nestaje izuzeti predmet (koc-
kica) nego nestaje stvarnost koja ga okružuje. U tome je šokantni efekt
kraja priče: očekujemo da se nešto dogodi kockici čija pozicija (nije na
vrijeme vraćena na vremenski stroj) krši ontološko pravilo, odnosno
mi očekujemo da kockica nestane i retroaktivno obriše tragove svog
postojanja, ali dešava se suprotno: kockica se nadaje realnim koje op-
staje u svim mogućim svjetovima, a nestaje svijet (univerzum stvarnosti)
u kojem je kockica postojala. Umjesto da se zadržavamo na detaljima
ovog paradoksa i razmatramo imaju li smisla ili je riječ tek o besmisle-
noj igri, trebamo primijetiti da postoji oblast, a ta je simbolički pore-
dak, u kojoj ovakva onotloška prevara ne samo da je moguća nego se
stalno dešava. (Ovdje ostavaljamo po strani spekulacije o mogućnosti
nečeg nalik tome u neobičnom univerzumu kvantne fizike.)
Situacija je nalik onoj iz znanstveno-fantastičnih priča gdje junak
otvara pogrešna vrata (ili pritisne krivo dugme) i iznenada se dezinte-
grira cjelokupna stvarnost uokolo njega. Ne događa li se nešto slično
u sceni iz hotelske sobe, mjestu zločina u Conversation Francisa Forda
Coppole? Istražitelj pregleda sobu hičkokovskim pogledom, kao što
Lila i Sam rade s Marioninom sobom u motelu u Psihu, krećući se iz
glavne spavaće sobe ka kupaonici, ondje se usredsređujući na toalet i
tuš. Nakon niza očitih referenci na Psiho apropos tuša (brzo potezanje
zavjese, pregled otvora slivnika), istražitelj se fokusira na (navodno
očišćenu) wc-dasku, pušta vodu, a potom se mrlja pojavljuje kao ni-
otkuda, krv i ostali tragovi zločina preplavljuju iz slivnika… Iako je
temporalna dimenzija ovdje odsutna (nema putovanja kroz vrijeme),
ipak dobijemo "nemogući" objekt: objekt koji se čini kao obična stvar
ili koji se ne treba upotrebljavati tako kako se čini.
53
Ali ne dešava li se nešto slično i na mnogo elementarnijoj razini

pri ideološkoj predanosti? Ne pozajmljuje li takva predanost također
od budućnosti, na neki način? Recimo, boreći se za komunizam, ja
djelujem u ime (komunističke) budućnosti, djelujem kao činitelj te bu-
dućnosti, no šta ako moja djela potkopavaju tu budućnost? Šta ako,
kad je budućnost na koju se oslanjam već tu, ja ne mogu vratiti kocki-
cu na mjesto, odnosno, ne mogu potvrditi da je to što ja nudim komu-
nizam? U tom slučaju (recimo, u staljinizmu ili još više za vladavine
Crvenih Kmera), komunizam ostaje, ali je društvena stvarnost u ruše-
vinama, uhvaćena u vir samouništenja. U tome i jeste tragedija: čak i
ako ne vratim kockicu na mjesto (odnosno, ako se i pokušam pretva-
rati kako "to nije bio stvarni komunizam"), kockica je i dalje tu…
Ovo, naravno, ni na koji način ne znači da treba izbjegavati "pozaj-
mljivanje od budućnosti" kao opasno – "pozajmljivanje od budućno-
sti" na djelu je u svakom radikalno emancipatorskom projektu. U Pro-
jektu Arkade, Walter Benjamin citira francuskog povjesničara André
Monglonda: "Prošlost je ostavila svoje slike u književnim tekstovima,
slike uporedive s onima koje svjetlost ostavlja na fotosenzitivnoj ploči.
Samo budućnost posjeduje razvijač koji će te slike savršeno razviti."23
Događaje kao što su protesti Ocupy Wall Street, Arapsko proljeće,
Syriza i Podemos, itd., treba tumačiti kao takve znakove iz buduć-
nosti. Drugim riječima, treba preokrenuti uobičajenu historicističku
perspektivu o razumijevanju događaja na osnovu njegova konteksta i
geneze. Radikalne oslobodilačke proboje ne može se razumjeti na taj
način: umjesto njihova analiziranja kao dijela kontinuuma prošlost/
sadašnjost, treba uvesti perspektivu budućnosti, i.e., treba ih anali-
zirati kao ograničene, izokrenute (nekad i pervertirane) fragmente
utopijske budućnosti koja drijema u sadašnjosti kao njena skrivena
mogućnost. Prema Deleuze-u, kod Prousta "ljudi i stvari zauzimaju
mjesto u vremenu koje ni na koji način ne odgovara onom koje imaju
u prostoru:"24 poznati madeleine kolačić tu je na mjestu, ali to nije
njegovo pravo vrijeme. Na sličan način, iz angažirane subjektivne po-
23 Walter Benjamin, The Arcades Project, Cambridge: Belknap Press, 1999. str. 482
24 Gilles Deleuze: Cinema 2: The Time-Image, Minneapolis: Minnesota University Press 1989.,
str. 39
54
Zeničke sveske
zicije, treba naučiti vještinu prepoznavanja elemenata koji su ovdje, u

našem prostoru, ali je njihovo vrijeme oslobođena budućnost, buduć-
nost Komunističke Ideje.
Međutim, dok treba naučiti pratiti takve znakove iz budućnosti,
također treba biti svjestan da će to što činimo sada postati čitljivo je-
dino kad ta budućnsot dođe, pa ne trebamo polagati previše nade
u očajničku potragu za "klicama komunizma" u današnjem društvu.
Treba dakle težiti delikatnoj ravnoteži između tumačenja znakova iz
(hipotetički komunističke) budućnosti i održavanja radikalne otvo-
renosti budućnosti: sama otvorenost skončava u decizionistički ni-
hilizam koji nas sprečava skočiti u prazno, dok potpuno oslanjanje
na znakove iz budućnosti može dovesti do deteriminističkog plani-
ranja (znamo kako treba izgledati budućnost pa s pozicije meta-jezi-
ka, nekako izuzetog iz historije, trebamo je samo nametnuti). Među-
tim, ravnoteža kojoj treba težiti nema ništa s nekom vrstom mudrog
"srednjeg puta" koji izbjegava obje krajnosti ("znamo u općem smislu
oblik budućnosti ka kojoj se krećemo, ali istovremeno trebamo ostati
otvoreni za nepredviđene slučajnosti"). Znakovi iz budućnosti nisu
konstitutivni nego regulativni, u kantovskom smislu; njihov status je
subjektivno posredovan, odnosno, ne može ih se pojmiti putem bilo
kakvog neutralnog "objektivnog" izučavanja povijesti nego samo pu-
tem angažirane pozicije – slijediti ih predstavlja egzistencijalnu okla-
du u paskalovskom smislu. Ovdje je posrijedi cirkularna struktura čiji
najbolji primjer je znanstveno-fantastična priča smještena nekoliko
stotina godina nakon našeg vremena kad je putovanje kroz vrijeme
već moguće, o istoričaru umjetnosti kojeg djela njujorškog umjetnika
iz našeg doba toliko fasciniraju da putuje natrag kroz vijeme da ga
upozna; on otkriva da je slikar bezvrijedna pijanica koja mu čak ukra-
de vremenski stroj i s njim pobjegne u budućnost; osamljen u sadaš-
njosti, kritičar naslika sva ta djela koja su ga u budućnosti fascinirala i
zbog kojih je i putovao u prošlost. Na isti način, komunistički znakovi
iz budućnosti, znakovi su iz moguće budućnosti koja će postati stvar-
nom samo ako slijedimo te znakove - drugim riječima to su znakovi
koji paradoksalno prethode onome što označavaju.
55
Danas se, međutim, suočavamo s drukčijim načinom "pozajmice

od budućnosti": naša sadašnja djelatnost odvija se pod znakom jed-
ne nadolazeće katastrofe (ekološke, ekonomske, društvene…) – kako
se prema njoj odnositi? Prvo što treba uraditi je odbaciti uobičajeno
"povijesno" poimanje vremena: u svakom trenutku u vremenu po-
stoje višestruke mogućnosti koje čekaju biti ostvarene; druge su ot-
kazane kad se neka od njih aktualizira. Vrhunski primjer djelatnog
činitelja u historijskom vremenu je Leibnizov Bog koji stvara najbolji
mogući svijet: prije stvaranja, on je u svom umu imao čitav panop-
tikum mogućih svjetova, a njegova je odluka bila odabrati najbolju
od svih opcija. Ovdje mogućnost prethodi izboru: izbor predstavlja
odabir između različitih mogućnosti. Ono što je nezamislivo unutar
tog horizonta linearne historijske evolucije ideja je o izboru/činu koji
retroaktivno otvara vlastitu mogućnost: ideja da pojava radikalnog
Novog retroaktivno mijenja prošlost – naravno, ne aktualnu prošlost
(nismo u znanstvenoj fantastici), nego prošle mogućnosti, ili formal-
nije iskazano, vrijednost modalnih propozicija o prošlosti. Kako po-
entira Jean-Pierre Dupuy, ako ćemo se ispravno suočiti s prijetnjom
(kozmičke ili okolišne) katastrofe, napustiti "historijsko" poimanje
temporalnosti, moramo uvesti novu ideju vremena. Dupuy to vrije-
me naziva "vrijeme projekta," zatvorenog kruga između prošlosti i
budućnosti: budućnost uzročno proizvode naši postupci iz prošlosti,
dok je način na koji postupamo određen očekivanjima od budućnosti
i načinom na koji reagiramo na ta očekivanja. Kako bismo se suočili s
katastrofom, Dupuy, dakle, predlaže sljedeće: prvo ju trebamo shva-
titi kao sudbinu, kao neizbježnu, a potom, projektirati se u nju, pri-
hvatiti njeno gledište i retroaktivno uvesti u njenu prošlost (prošlost
budućnosti), potencijalne mogućnosti ("Da smo učinili to i to, kata-
strofa u kojoj smo danas ne bi se ni dogodila!") i na osnovu njih odre-
diti sadašnje postupke.") U tome je Dupuyeva paradoksalna formula:
moramo prihvatiti da je, na razini mogućnosti, naša kob prokleta i
da će se katastrofa svakako dogoditi, da je to naša sudbina – a zatim,
na osnovu takva prihvaćanja trebamo se pokrenuti na djelovanje koje
će promijeniti sudbinu i tako u prošlost uvesti nove mogućnosti. Za
Badioua, vrijeme vjernosti događaju predstavlja futur anterieur: pre-
tekavši sam sebe u budućnost, postupa se tako kao da je budućnost
56
Zeničke sveske
kakvu želimo već tu. Takva cirkularna strategija futur anterieur jedina
je efikasna pri suočenju s izglednom katastrofom (recimo, s ekološ-
kom katastrofom): umjesto da kažemo "budućnost je još otvorena, još
uvijek ima vremena djelovati i spriječiti ono najgore", treba prihvatiti
da je katastroa neizbježna i djelovati retroaktivno kako bi se poni-
štilo sve što je "zapisano u zvijezdama" kao naša sudbina – drugim
riječima, ponovno napisati ono što je zapisano u zvijezdama. Treba
napomenuti kako je u ovom slučaju postupanja protiv katastrofe koja
je naša sudbina, rezultat suprotan u odnosu na pozitivne projekte ka-
kav je komunizam: ako uspijemo u našoj kontra-aktivnosti, Realno
katastrofe nestaje, a naša stvarnost je spašena. Paradoks je u tome što
jedini način izbjegavanja katastrofe jeste prihvatiti je kao našu sudbi-
nu, a zatim raditi protiv iste te sudbine.
Jedan od politički korektnih pristupa Lalalandu Damiena Chaze-
lle-a koji se naročito ističe svojom stupidnošću je kako u filmu nema
gay parova, a radnja se odvija u LA, gradu sa snažnom gay populaci-
jom… Kako to da se ta politički korektna ljevica koja prigovara zbog
odsustva seksualnih i etničkih manjina u holivudskim filmovima, ni-
kad ne žali zbog nedovoljne predstavljenosti većine iz niže radničke
klase – u redu je ako su radnici nevidljivi, sve dok tu i tamo ubacimo
poneki gay ili lezbijski lik… Sjećam se sličnog incidenta na prvoj kon-
ferenciji o ideji komunizma u Londonu 2009. Neki su iz publike ulo-
žili prigovor da je među učesnicima samo jedna žena, niko crn i niko
iz Azije, na šta je Alain Badiou primijetio da je čudno kako nikome ne
smeta činjenica da među učesnicima nema radnika, a tema je komu-
nizam… No, natrag u Lalaland, treba imati na umu da se film otvara
upravo ilustracijom stotine prekarnih i/ili nezaposlenih radnika na
njihovu putu u Hollywood, kako bi našli posao koji će im unaprijediti
karijeru. Prva numera ("Another Day of Sun") prikazuje ih kako pje-
vaju i plešu ne bi li im prošlo vrijeme dok su zaglavljeni u saobraćaj-
noj gužvi na autoputu. Među njima su Mia i Sebastian, svako u svo-
jim kolima, dvoje koje će uspjeti, (očiti) izuzetak. S te tačke gledišta,
to što će se oni zaljubiti (što pomaže njihovu uspjehu) uvedeno je u
priču upravo da zamagli pozadinu sa stotinama nevidljivih koji neće
uspjeti, čineći da izgleda da ih je upravo ta ljubav (a ne puka sreća)
57
učinila posebnim i osudila na uspjeh.25 U igri je bezobzirna konkuren-

cija, bez imalo solidarnosti (prisjetimo se brojnih scena s audicija na
kojima su Miu opetovano ponižavali). Kad čujem prve stihove najpo-
znatijeg songa iz Lalalanda ("City of stars, are you shining just for me /
city of stars, there is so much that I can’t see" - "Zvjezdani grade, sjajiš
li samo meni / zvjezdani grade, toliko toga je još u sjeni") ne čudi da
jedva odolim iskušenju zviznuti najgluplji tvrdi marksistički odgovor
kakav se može zamisliti: "Ne, ne sjajim samo za malograđansku am-
bicioznu osobu kakva si ti, sjajim za još tisuće eksploatiranih prekar-
nih radnika/ca u Hollywoodu koje ti ne vidiš i koji neće uspjeti kao ti,
ne bi li im dao malo nade!"
Mia i Sebastian se počnu zabavljati i zajedno živjeti, ali ih sve više
razdvaja želja za uspjehom: Mia želi postati glumica dok je Sebastia-
nova želja otvoriti klub u kojem bi se svirao autentični stari jazz. Prvo
se Sebastian priključi pop-jazz bendu i provodi vrijeme na turnejama,
potom, nakon što propada premijera njene monodrame, Mia napušta
Los Angeles i vraća se doma u Boulder City. Sam u LA, Sebastian se
javlja na poziv direktora castinga koji je bio na Mia-inoj predstavi i
uživao, te ju poziva na audiciju za film. Sebastian se vozi u Boulder
City i uvjerava je da se vrati. Miu na audiciji pitaju samo da ispriča
priču; ona počinje pjevati o svojoj tetki koja ju je inspirirala za glumu.
Uvjeren da je audicija prošla uspješno, Sebastian naglašava da se Mia
toj prilici treba posvetiti svim srcem. Oni priznaju da će se uvijek vo-
ljeti, ali nisu sigurni u zajedničku budućnost. Pet godina kasnije, Mia
je poznata glumica i udata za drugog čovjeka, s kojim ima kćer. Jedne
noći, par natrapa na jazz bar. Primijetivši logo Kod Seba, Mia shvaća
da je Sebastian napokon otvorio vlastiti klub. Sebastian je ugleda u
gomili, izgledala je nemirno i kao da žali, i počinje svirati njihovu
ljubavnu temu; ovo izaziva dugačku sekvencu sna u kojoj njih dvoje
zamišljaju šta bi bilo da se njihova veza savršeno ostvarila. Melodija
se završava i Mia odlazi s mužem. Prije izlaska ona uputi Sebastianu
posljednji, značajan pogled i nasmiješi se, sretna zbog snova koje su
oboje ostvarili.
25 Ovo razmišljanje dugujem Jeli Krečič.

58
Zeničke sveske
Kako su mnogi kritičari već primijetili, posljednjih 10 minuta fan-

tazije je prosto holivudska mjuzikl verzija, ona uprizoruje kako bi pri-
ču ispričao klasični holivudski mjuzikl. Takvo tumačenje potvrđuje
refleksivnost filma: on na filmu uprizoruje kako film treba završiti s
obzirom na žanr na koji se odnosi. Lalaland je jasno auto-refleksivan
film, film o žanru mjuzikla, ali on stoji sam, ne mora se znati cijela
istorija mjuzikla kako bi se u njemu uživalo i razumjelo ga (kao što
je Bazin napisao za Chaplinova Svjetla pozornice: to je jedan refleksi-
van film o starom Chaplinu na zalasku karijere, ali on stoji zasebno,
ne mora se poznavati Chaplinova rana karijera Skitnice kako bi se u
njemu uživalo.) Zanimljivo, kako film odmiče, u njemu je sve manje
muzičkih numera a sve više čiste (melo)drame – dok nas na kraju po-
novo ne baci u mjuzikl koji eksplodira kao fantazija.
Uz očigledne reference na druge mjuzikle, Chazelle se mnogo
suptilnije referira na Sandrichovu klasičnu muzičku screwball kome-
diju s Rogers i Astaire-om Top Hat (1935.). Mnogo se toga dobroga
može reći o Top Hat-u, počevši od uloge stepovanja kao uznemiruju-
će smetnje svakodnevnoj rutini (Astaire vježba stepovanje u hotelu,
sprat iznad Ginger Rogers zbog čega se ona žali, te se tako njih dvoje
upoznaju); treba također pomenuti temu braka koji se retroaktivno
poglašava nevažećim; proces tog lažnog braka i njegovo ponavljanje;
bogataševa slugu ljutitog na gospodara s kojim ne govori zato što je
ovaj stavio pogrešnu kravatu... U usporedbi s Top Hat, u oči pada nje-
gova potpuna psihološka plošnost u kojoj nema dubine, samo gluma
nalik lutkama koja se uvukla i u najintimnije trenutke? Završna pje-
sma i njeno uprizorenje ("Piccolino") nije ni na koji način povezana sa
sretnim krajem priče; riječi pjesme su čista auto-referentnost, one samo
pričaju priču o tome kako je pjesma nastala i pozivaju nas na ples: "Na
Jadranskom moru / sinovi i kćeri Venecije / na gitarama sviraju novu
foru / napisao ju Latin/ gondolijer što sjeo je /doma u Brooklynu i u
zvijezde zurio je // Svoju je melodiju / preko mora posl’o u Italiju /
i napisali su riječi znaj / da uhvate ritam taj / krstiše je Piccolino / i
sad znamo rezone / što svi ove sezone / na gitarama zasviraše novi
ton. // Haj’te u kazino / da čujete Piccolino / Zaplešite s dragom uz
taj Piccolino / popijte svoje vino / a kad ste smazali scalopino / tražite
59
da sviraju Piccolino / taj zarazni Piccolino / Plešite na taj novi ton / na

Piccolino." I u tome je istina ovog filma: ne bezvezni zaplet nego mu-
zika i stepovanje kao sami sebi cilj. Paralela s Andersenovim Crvenim
cipelama: junak ne može odoljeti stepovanju, za njega je to poriv kojem
se ne može oduprijeti. Dijalog koji Astair i Rogers pjevaju, čak i kad
je najsenzualniji (kao u poznatoj "Obraz uz obraz") samo je pretekst
za muzičko-plesnu vježbu. Lalaland se može činiti superiornim jednoj
takvoj vježbi jer se smješten u psihološki realizam: realnost prodire u
svijet snova filmskog mjuzikla (isto kao što se u najnovijim filmovima
o superherojima prikazuje junakova psihološka kompleksnost, njego-
ve traume i unutarnje dvojbe). Ali važno je primijetiti kako po svemu
drugom realistična priča mora završiti bijegom u muzičku fantaziju
– dakle šta se događa na samom kraju filma?
Prvo i najočitije lakanovsko tumačenje filma bilo bi vidjeti zaplet
kao tek još jednu varijaciju na temu "nema seksualne veze": razdva-
jaju ih njihove uspješne karijere koje su kao led u koji udara Titanic
u Cameronovu filmu, one su tu da spasu san o ljubavi (uprizoren u
završnoj fantaziji), odnosno da zamaskiraju imanentnu nemogućnost
njihove ljubavi, činjenicu da bi se, da su ostali zajedno, pretvorili u
ogorčeni i razočarani par. Shodno tome, konačna verzija filma bila
bi obrat finalne situacije: Mia i Sebastian su zajedno i u potpunosti
uživaju u profesionalnom uspjehu, ali im je život prazan, pa odlaze
u klub i sanjaju o fantaziji u kojoj sretno žive običnim životom, pošto
su se oboje odrekli karijere i (u snu unutar sna) zamišljaju kako su
načinili suprotan izbor i romantično se prisjećaju propuštene moguć-
nosti za zajednički život... (Sličan obrat nalazimo u Porodičnom čovjeku
Bretta Ratnera iz 2000-te. Jack Campbell, direktor na Wall Stretu, sa-
mac, na Badnju večer saznaje kako ga je nakon mnogo godina, zvala
bivša djevojka Kate. Na Božić, Jack se budi u predgrađu u New Jer-
sey-u u spavaćoj sobi s Kate i dvoje djece; on juri natrag u ured i stan
u New Yorku, ali ga najbliži prijatelji ne prepoznaju: on sad živi živo-
tom kakav je mogao imati da je ostao sa svojom djevojkom (skroman
porodični život, u kojem on radi u prodavnici automobilskih guma
Kate-ina oca, a Kate je javna pravobraniteljica). I baš kad Jack napo-
kon shvati istinsku vrijednost svog novog života, njegova ga epifanija
60
Zeničke sveske
na Božić otpuše natrag u njegov prethodni bogataški život. On žtr-

vuje sklapanje ugovora o velikom preuzimanju kako bi presreo Kate,
koja je također usredsređena na karijeru, postavši bogata korpora-
tivna odvjetnica. Nakon što sazna da ge je zvala samo zato da mu
vrati neke njegove stare stvari, jer se seli u Pariz, on trči za njom na
aerodrom i opisuje joj obitelj kakvu bi imali u nekom drugom uni-
verzumu, ne bi li pokušao vratiti njenu ljubav; ona pristaje na šalicu
kafe na aerodromu, nagovijestivši da će njih dvoje imati budućnost...
dobijamo, dakle, najgore moguće kompromisno rješenje: njih će dvoje
nekako kombinirati najbolje od oba svijeta, ostati bogati kapitalisti,
ali u isto vrijeme biti i zaljubljeni par brižnih humanitaraca...ukratko,
i pojest će i zadržati kolač, kako se veli, dok Lalaland barem izbjegava
takav jeftini optimizam.
Šta se dakle stvarno događa na kraju filma? Ne radi se o tome da
Mia i Sebastian tek tako odluče dati prednost karijerama a ne ljubavnoj
vezi. Ako ništa, treba dodati da oboje uspijevaju u karijeri i ostvaruju
snove upravo zbog te svoje veze, a njihova ljubav je neka vrsta ne-
stajućeg posrednika: daleko od tog da je prepreka njihovu uspjehu,
ona ga "posreduje". Da li dakle film potkopava holivudsku formulu
nastajanja ljubavnog para - jer oboje ostvaruju snove, ali NE kao par?
Te da li je ta subverzija više od prostog postmodernog preferiranja
osobnog ispunjenja nasuprot Ljubavi? Drugim riječima, šta ako nji-
hova ljubav nije bila istinski Događaj-Ljubavi? Uz to, šta ako njihov
"san" o karijeri nije bio posvećenost istinskom umjetničkom pozivu,
nego baš to, samo san o karijeri? Šta ako niti jedna od suprotstavlje-
nih tvrdnji (karijera, ljubav) zaista ne pokazuje dimenzije događaja,
bezuvjetne posvećenosti koja slijedi istinski Događaj? Njihova ljubav
nije prava, njhova trka za karijerom je upavo to, a ne puna umjetnič-
ka posvećenost. Ukratko, Mia-ina i Sebastianova izdaja dublja je od
pukog izbora koji nas sili odbiti alternativu – cijeli njihov život već je
izdaja autentično posvećene egzistencije. To je i razlog zašto napetost
između dviju tvrdnji nije tragična egzistencijalna dilema, nego vrlo
blaga nesigurnost i osciliranje.
61
Takvo tumačenje je međutim previše prosto – ono ignorira eni-

gmu finalne fantazije: ČIJA je to fantazija, njegova ili njena? Zar nije
NJENA (ona je promatrač -snivač), a čitav je san usredsređen na nje-
nu sudbinu – ona odlazi u Pariz snimiti film itd.? Nasuprot nekim
kritičarima koji tvrde da je film muški pristran, odnosno da je Seba-
stian aktivan partner u tom paru, treba ustvrditi da je Mia subjektivna
središnja os filma: izbor je znatno više njen nego njegov, te je zato na
kraju filma ona velika zvijezda a Sebastian, daleko od slave, tek je
vlasnik osrednje uspješnog jazz-kluba (u kojem se prodaje i pržena
piletina). Ta razlika postaje razvidnom kad pomno poslušamo dva
njihova razgovora kad jedno od njih mora izabrati. Kad joj Sebastian
najavljuje da će se pridružiti bendu i veći dio vremena provesti na
turneji, Mia ne postavlja pitanje šta to znači za njih kao par; umjesto
toga, ona ga pita da li je to ono što ON zaista želi, odnosno, voli li ON
svirati u tom bendu, a Sebastian odgovara da ljudi (publika) vole to
što on radi, pa svirati u bendu znači stalni posao i karijeru, uz šansu
da ostavi šta sa strane i otvori vlastiti jazz-klub. Ali ona s pravom in-
sistira da je pravo pitanje šta je njegova želja: ono što nju smeta nije to
što bi on, ako izabere karijeru (svirati s bendom), izdao nju (njihovu
ljubav), nego što bi, ukoliko odabere tu karijeru, izdao sebe, svoj istin-
ski poziv. U drugom razgovoru koji se odvija nakon audicije, nema ni
konflikta ni napetosti: Sebastian odmah prepoznaje da za Miu gluma
nije tek mogućnost ostvarenja karijere nego istinski poziv, nešto što
ona mora učiniti da bi ostala svoja, te da bi odustajanje uništilo samu
osnovu njene ličnosti, pa je samo moli da to i učini bez ikakve rezerve
ili kajanja. Ovdje se ne postavlja izbor između njihove ljubavi i njene
vokacije: u jednom paradoksalnom, ali duboko istinskom smislu, ako
bi ona odustala od izgledna glumačkog posla kako bi ostala s njim u
LA, time bi izdala i njihovu ljubav jer je ona izrasla iz njihove zajed-
ničke posvećenosti Svrsi.
Ovdje se spotičemo o problem koji je Badiou previdio u svojoj te-
oriji Događaja: ako je isti subjekt oslovljen višestrukim Događajima,
kojem od njih treba dati prioritet? Recimo, šta umjetnik treba odlučiti
ako ne može uskladiti svoj ljubavni život (izgradnju života s partne-
rom/icom) i svoju posvećenost umjetnosti? Treba odbiti same uvjete
62
Zeničke sveske
takvog izbora: u autentičnoj dilemi, ne treba odlučivati između Svrhe

i ljubavi, između vjernosti ovom ili onom događaju. Autentičan od-
nos između Svrhe i ljubavi je daleko paradoksalniji. Osnovna pouka
Rapsodije King Vidora u tome je što, kako bi zadobio ljubav voljene
žene, muškarac mora dokazati da je sposoban preživjeti bez nje, da
mu je misija ili profesija preča od nje. Postoje dva neposredna izbora:
(1) moja profesionalna karijera je nešto što je meni bitno, žena je tek
zabava, afera koja ometa; (2) žena mi je sve, spreman sam se poniziti,
žrtvovati svoje javno i profesionalno dostojanstvo, sve zbog nje. Oba
su lažna i vode ka tome da žena odbije muškarca. Poruka istinske
ljubavi je dakle: čak i ako mi jesi sve, mogu bez tebe, spreman sam žr-
tvovati te za svoju misiju i profesiju. Pravi način da žena testira muš-
karčevu ljubav jeste "izdati" ga u ključnom momentu njegove karijere
(prvi javni koncert u filmu, ili ključni ispit, poslovni pregovori koji će
odlučiti njegovu karijeru) – i tek ako može preživjeti kušnju i uspješ-
no dovršiti svoju zadaću unatoč dubokoj traumi zbog njena odlaska,
on će ju zaslužiti i ona će mu se vratiti. Osnovni paradoks je da ljubav,
upravo kao i Apsolut, ne treba postaviti kao izravni cilj – ona treba
zadržati status nus-produkta, nečega što dobijemo kao nezasluženu
milost. Možda i nema veće ljubavi nego što je ljubav revolucionarnog
para, gdje je svako od dvoje ljubavnika spremno napustiti ono drugo
u bilo kojem trenutku ako revolucija to zahtijeva.
Pitanje je sljedeće: kako oslobodilačko-revolucionarni kolektiv
koji utjelovljuje "opću volju" djeluje na snažnu erotsku strast? Iz onog
što znamo o ljubavi između boljševičkih revolucionara, tu se događa
nešto jedinstveno, javlja se nova vrsta ljubavnog para: par živi u stal-
nom stanju pripravnosti, potpuno posvećen Svrsi revolucije, spreman
joj žrtvovati svako osobno seksualno ispunjenje, spreman čak i napu-
stiti i izdati jedno drugo ako to Revolucija zahtijeva, no istovremeno
potpuno posvećen jedno drugom, krajnje intenzivno uživajući u rijet-
kim zajedničkim trenucima. Ljubavna strast se tolerirala, čak prešut-
no poštovala, ali ignorirala u javnom diskursu kao nešto što se drugih
ne tiče. (Nema tragova o tome čak ni u onome što nam je poznato o
Lenjinovoj vezi s Inessom Armand). Ne pokušuva se Gleichschaltu-
ng, ne nameće jedinstvo između seksualne strasti i društvenog života:
63
u potpunosti se priznaje radikalna nepovezanost između seksualne

strasti i društveno-revolucionarnog djelovanja. Te dvije dimenzije se
prihvaćaju kao potpuno heterogene, jedna za drugu komplicirane,
među njima nema harmonije – ali upravo to priznanje jaza čini njihov
odnos neantagonističkim.
Ne događa li se nešto slično u Lalalndu? Ne čni li Mia "lenjinistič-
ki" izbor Svrhe, ne podržava li je Sebastian, i ne ostaju li njih dvoje na
taj način vjerni svojoj ljubavi?
S engleskog jezika prevela Venita Popović
64
DVIJE STARE LEKTIRE
Mario Kopić
I Gajo Petrović
K ako je često govorio filozof Vanja Sutlić za svojega kolegu

Gaja Petrovića (1927-1993), "zbog temeljitosti, solidnosti, na-
čina izlaganja, najviše sam ga volio…Drugi su bili inferiorni ili su
katkad pokušali biti superiorni, što im nije uspijevalo". Filozofska
nastojanja Gaja Petrovića nemaju konkurenta među daleko minorni-
jim duhovima naše filozofije, "samo"… Što Vanja Sutlić dodaje pod
tim "samo"? Sutlić pod tim "samo" dodaje da Petrovićevo shvaćanje
revolucije kao smisla bivstvovanja, bivstvovanja bivstvujućeg, to jest
kao neprestana inovacija bivanja (postajanja, Werden), ima "metafizički
karakter dizanja jednog ontološkog karaktera bivstvujućeg na rang
bivstvujućeg kao takvog i u cjelini".
Pospremajući ljetos vlastitu biblioteku, naletio sam na Odabrana
djela Gaja Petrovića u četiri toma (pod naslovima: Filozofija prakse, Mi-
šljenje revolucije, Marx i marksisti i Prolegomena za kritiku Heideggera) što
su ih 1986. godine zajednički objavili "Naprijed" iz Zagreba i "Nolit"
iz Beograda. S putova memorije izronio mi je lik dragog profesora
logike, ontologije i spoznajne teorije, svagda s oblakom cigaretnog
dima ponad glave, i dao sam se na ponovno čitanje njegovih odabra-
nih djela prije svega i iznad svega u nakani da propitam težinu tog
Sutlićevog "samo".
65
Vrhunac filozofskog nastojanja Gaja Petrovića jest spoznaja da pro-

mjena svijeta zahtijeva promjenu mišljenja. To ne bi valjalo razumjeti
kao da je neka od mišljenja neovisna promjena svijeta uzrok promjene
mišljenja, budući da bi to značilo da je promjena mišljenja tek učinak
promjene svijeta. Time ne bismo odmakli dalje od famozne dijalektič-
ko-materijalističke teze da je mišljenje (subjektivni) odraz objektivne
stvarnosti. No je li moguće taj odnos obrnuti tako da promjenu mišlje-
nja prati promjena svijeta? U tom bi slučaju promjena svijeta bila na-
prosto učinak promjene mišljenja. Je li to moguće tvrditi? Je li odnos
između mišljenja i svijeta uopće moguće primjereno ugledati silimo
li ga u uske sheme uzroka i učinka, odnosno sheme nadređenosti i
podređenosti, ovisnosti ili sheme "odraza"?
Gajo Petrović razumije promjenu svijeta kao egzistencijalno-onto-
lošku i društvenu revoluciju. Mišljenje je pak sredina, odnosno medij
takve revolucije. Ali ne bilo kakvo mišljenje. Nipošto nije posrijedi mi-
šljenje što ga nosi i oblikuje europska metafizička filozofija od Platona
do danas, nego neko novo mišljenje, "mišljenje revolucije". To novo
mišljenje, s jedne strane, jest kritika sveg dosadanjeg metafizičko-on-
tološkog mišljenja i njegovih konsekvenci, a s druge strane noseći
medij revolucionarne prakse mijenjanja svijeta, odnosno revolucije.
Posrijedi su dakle dva bitno različita načina mišljenja, ukoliko je riječ
"način" uopće na ovom mjestu primjerena. Imamo dakle dosadašnje,
metafizičko, i novo, revolucionarno mišljenje.
Kako Gajo Petrović razumije ta dva načina mišljenja, kako ih ra-
zlučuje? Prema njegovim izvodima možemo ukratko reći ovako: za
dosadanje metafizičko-filozofsko mišljenje i za svako u tom obzoru
zadržavajuće se mišljenje karakteristično je nalaženje sebe kao duh u
zbiljskom, postojećem svijetu. To se mišljenje kao duh nalazi u svim
institucijama, dakle u svim objektivacijama postojećeg svijeta i tako
se – susrećući se sa sobom u svojoj objektivaciji – potvrđuje, afirmi-
ra. Istina tog mišljenja jest u skladnosti ili suglasnosti između njega i
svijeta. Isto je s mišljenjem koje se smatra "odrazom" svijeta. Bitno za
novo mišljenje jest oslobađanje sebe sama od postojećeg svijeta i svih
njegovih objektivacija kao od svojih okova. Novo, revolucionarno,
66
Zeničke sveske
mišljenje jest pobuna protiv postojećeg svijeta i svih njegovih objekti-

vacija. Ono je nesuglasje s njime, nije njegov odraz. To je jedna, naime
kritička strana novog mišljenja. Druga njegova strana jest prevladava-
nje (transcendiranje) postojećeg svijeta koje se dovršuje u okrenutosti
prema još ne postojećim, još ne objektiviranim mogućnostima ljudskog
bića i su-bića. I upravo je u tome medij revolucije. Za Petrovića je to
novo "mišljenje revolucije" u oba svoja nosiva momenta očitovanje
nove čovjekove slobode.
Dakako, pod mišljenjem pritom ne smijemo razumjeti neki psihič-
ki proces koji se odvija u čovjeku ispod kože, niti kao neki proces koji
obrađuje i prerađuje informacije. Takav psihološki ili informatički na-
čin gledanja na mišljenje uopće ne dopušta mišljenju prispijevanje u
njegovu izvornu ljudsku bit. Mišljenje je najprije jedinstven čovjekov
odnos spram bivstvujućeg, bilo onog koje je sam čovjek ili sveg dru-
gog, ne-ljudskog bivstvujućeg, no koje u oba slučaja može biti zbiljski
postojeće, moguće ili realno. Promjena mišljenja je zato svagda već i
promjena čovjekova odnosa spram sveg bivstvujućeg, promjena čo-
vjekova mjesta i smisla u "svijetu", svijetu kao cjelini bivstvujućeg.
Zato je i promjena čovjekova odnosa spram svih povijesno-društve-
nih postavki (institucija materijalne, duhovno-kulturne ili normativ-
ne prirode) istodobno i promjena odnosa spram samoga sebe i svoje
prakse, koja se promjenom mišljenja i sama mijenja (čovjek je tako
mijenja). Zato je razlučivanje dvaju načina mišljenja kod Petrovića
od središnjeg značenja. Promjena načina mišljenja nije svakodnev-
na ljudska prevrtljivost, nego sveobuhvatni način mišljenja koji tek
izvorno otvara perspektivu, to jest onaj temeljni aspekt unutar kojeg i
kroz kojeg nam se bivstvujuće uopće tek izvorno pokazuje u tome da
jest i što jest. Mišljenje – izvorno shvaćeno – jest dakle onaj jedinstveni
odnos u kojem se uopće tek izvorno susrećemo s bivstvujućim, odnos
u kojem nas bivstvujuće po-gađa (susreće) u tome da jest i što jest.
Nipošto dakle nije posrijedi neko naše puko mnijenje o bivstvujućem,
što ga od danas do sutra možemo promijeniti poput čarapa, nego
izvorni (novi) susret s bivstvujućim samim i dakako s nama samim.
Promjena mišljenja – mislimo li je izvorno – jest dakle otvaranje (no-
vog, u odnosu na postojeće drukčijeg) temeljnog aspekta (platonski
67
rečeno: vrhovne ideje) raskrivanja bivstvujućeg i/ili susreta s bivstvu-

jućim, uspostava (novog) odnosa spram bivstvujućeg. Očito je da se
takva promjena mišljenja u povijesti ne događa veoma često, no svaki
put ona predstavlja jedinstven događaj epohe. Zato takva promjena
mišljenja najvjerojatnije nije nešto ovisno o našoj dobroj volji ili pro-
nicljivosti. Tajanstven je izvor svih spoznaja.
Ima li Gajo Petrović pred očima dva temeljno različita načina mi-
šljenja, moramo onda tu različitost nastojati razumjeti iz naznačenog
bitnog i izvornog smisla mišljenja. Jer ta razlika ocrtava obzor Petro-
vićeve kritike suvremenog društva, suvremenih ideologija i kritike
svekolike dosadašnje metafizičke filozofije kako se ona pokazuje unu-
tar obzora tog raz-lučivanja.
Temeljno je pritom pitanje (a postavlja ga i Vanja Sutlić) prevlada-
va (pregorijeva) li naznačeno Petrovićevo razlučivanje dosadašnjeg i
novog mišljenja odista epohalni obzor metafizičke filozofije? Na ža-
lost, ne bismo mogli reći da je Petrović tu svoju misao o promjeni
mišljenja i mišljenju promjene svijeta jasno izveo u smislu osnovnih
svojih nastojanja.
Pritom se postavlja ključno pitanje: ne pripadaju li međusobno ta
dva načina mišljenja, nisu li ona međusobno ovisna? Priznajući za-
pravo da misli epohalnu bit građanskog svijeta (kozmosa) ili svjet-
skog poretka kao onog postojećeg, koje je podloga i uvjet revolucio-
narnog prevladavanja u mediju novog mišljenja, Petrović priznaje i
da ta dva načina mišljenja spadaju zajedno. Mišljenje postojećeg gra-
đanskog sistema slobode, koje ima svoju istinu u suglasju s njim, i
mišljenje revolucije kao prevladavanja u smjeru mogućnosti čovjeko-
va prebivanja u svijetu, jesu dva krajnje međusobno suprotstavljena
načina mišljenja, ali ipak nužno međusobno pripadajuća. Prvo potvr-
đuje i čuva postojeći (građanski) kozmos, drugo ga subvertira i ukida,
usmjereno na prevladavanje u smjeru otvorenih mogućnosti koje se
tek s njime otvaraju. Ta dva načina mišljenja, raz-lučivanje kojih je
obzor Petrovićeva mišljenja, naposljetku se pokazuju kao nešto nuž-
no istodobno. Između njih nema nikakve vremenske granice. Napro-
tiv, jedno ne može bez drugog, jer je jedno drugome uvjet. Preciznije
68
Zeničke sveske
rečeno: epohalno međusobna ovisnost tih načina mišljenja jest ono

jedno epohalno jedinstveno, no u sebi samome krajnje rasporno, dakle
"dijalektičko" mišljenje koje se očituje u permanentnom iznošenju te
svoje spornosti.
Petrović naime presuđuje da je svekoliko metafizičko-filozofsko
mišljenje, vrhunac kojeg je, prema njegovu uvjerenju, dosegnut kod
Hegela, mišljenje koje potvrđuje i čuva, odnosno ono je znanje gra-
đanskog kozmosa i njegova je istina suglasna (podudarna) s tim koz-
mosom ("svijetom"). To je, prema Petroviću, "logika" starog svijeta.
Mogućnost budućnosti, mogućnost novog svijeta perpetuiranjem te
"logike" nije moguće dosegnuti. Dosadašnje mišljenje ("logika") je
znanje o postojećem svijetu, a novo, revolucionarno, mišljenje je ra-
zumijevanje čovjekovih mogućnosti.
Za Petrovićevo promišljanje je upravo fatalno to da svodi, reducira
metafiziku (svekoliku metafizičku filozofiju) na mišljenje koje potvr-
đuje i čuva postojeće (građanski kozmos), a post-metafizičko, novo,
revolucionarno mišljenje na prevladavanje (transcendiranje) tog po-
stojećeg u smjeru još ne objektiviranih mogućnosti. Time, naime, Pe-
trović epohalno metafizičko-filozofsko mišljenje posvema samovolj-
no degradira i tako promašuje njegovu bit. Jer epohalno dovršeno
metafizičko-filozofsko mišljenje je u obzorju svojeg dovršenja upravo
radikalno sjedinjenje oba prije spomenuta mišljenja. Sjedinjenje u je-
dinstveno, samo sebi krajnje rasporno i u toj raspori jedno mišljenje. I
upravo kao takvo ono je – dovršena metafizika. To i upravo to se doga-
đa s Nietzscheovom filozofskom mišlju (koje promišljanje očibodeće
nedostaje u Petrovićevim filozofskim naporima). Ona naime otvara
obzor radikalnog dovršenja europske metafizike zaključivanjem bi-
vanja i bivstvovanja (des Werdens und des Seins) u – jedno. Gajo Petrović
za to nije imao sluha. Pred tom činjenicom, pred tim epohalnim usu-
dom naprosto je začepio uši. Zato obzor dovršene metafizike (dakle
Nietzsche i Marx) još uvijek nosi mogućnosti postojećeg (građanskog
kozmosa) kao i način kretanja svakog revolucionarnog prevladavanja
postojećeg u smjeru njegovih (a to znači upravo: ljudskih) mogućno-
sti i projekcija.
69
Nije li upravo "prevladavanje" metafizike na takav (kod Petrovića,

prema samorazumijevanju, Marxov) način zapravo već prvi korak u
totalitarizam? Zato se moramo odviknuti lakonskog podcjenjivanja
metafizike i prazna hvalisanja s njezinim "prevladavanjem". U tome
se naposljetku sastoji i ono Sutlićevo "samo", ono "samo" koje bi se,
s druge strane, moglo pokazati i u samom Sutlićevom "povijesnom
mišljenju". No to je neka druga i duga tema.
Bilo kako bilo, izvjesno je tek da se napuštanjem ograde (ethosa)
metafizike upućujemo u besputnu divljinu neznanog, gdje ne može-
mo unaprijed znati kamo će nas odvesti utiranje puta u toj divljini. No
samo ta i takva neiscrpna divljina hrani našu slobodu.
II Radomir Konstantinović
Kad sam prvi put pročitao Filosofiju palanke Radovana Konstan-

tinovića, a bilo je to nakon pojave njezina Nolitova izdanja 1981.
godine, sjećam se kakav mi je intelektualni užitak pritom pružila ta
briljantna knjiga. Opčinila me svojom sistematskom i spretnom dija-
lektikom, svojim totalizirajućim duhom, mogućnošću autora da niz
pojava podvede pod zajednički nazivnik, spregne ih, otkrije jedinstvo
njihova izvorišta. Prije svega i iznad svega bio je užitak čitati takvu
nemilosrdnu, oštru, brizantnu, prodornu analizu konkretnog života,
njegovih glavnih problema i objektivnih emanacija. Na jednoj strani,
Konstantinović mi je "govorio iz srca". S njegovom kritikom palanke
teško se bilo ne složiti. Kako je, primjerice, samo lucidno raskrinkao
pamfletizam, tu rak-ranu naše kulturne tradicije, tu totalnu nemo-
gućnost autorefleksije, suočavanja s vlastitom egzistencijom, objek-
tiviranje sveg Zla u drugoga i neprestano napadanje svega "drugog i
drukčijeg", svega onoga što je izvan "nas". Kako zaboraviti njegovo:
"…nema zla u plemenu, zlo je uvek s onu drugu stranu brda"?
No nakon stanovitog vremena (i pokušaja boljeg i dubljeg razu-
mijevanja tragike naše najnovije povijesti) jedan drukčiji horizont raz-
mišljanja započeo je privlačiti moju pozornost. Nije me više opsjedala
diskrepancija između lijepe Ideje i ružne (palanačke) zbilje. Tu sam
opreku započeo smatrati prividnom. Započeo sam se pitati: Nije li
70
Zeničke sveske
zbilja palanke koja nas toliko pritišće upravo posljedica realizacije li-
jepe Ideje? Nije li naše prepoznavanje zbilje kao palanačke u odluč-
nom smislu uzvratno određeno upravo lijepom ("ne-palanačkom")
Idejom u svjetlu koje nam se stvarnost pokazuje takvom kakvom nam
se pokazuje, kao palanačka zbiljnost?
Dublji studij hermeneutičke fenomenologije pokazao mi je da su
Ideje platonističkog (metafizičkog) podrijetla, i da Ideja (kao ideja
ideja), kao vrhovna ideja unutar onto-teološke strukture metafizike,
nije ništa drugo nego platonističko ime za najviše bivstvujuće (boga).
I kao što najviše bivstvujuće nije isto što i bivstvovanje, tako ni biti
nije isto što i biti-za-Ideju. Smisao bivstvovanja nije istovjetan s dje-
lovanjem u ime Ideje, nije istovjetan s akcijom koja mijenja svijet ili
preobraća ljude. Akcija pod okriljem Ideje ne samo da je smrtonosna,
nego i samoubilačka. Označuje negaciju antropogene razlike između
čovjeka i subjekta (akcije), odnosno zaborav ontološke razlike između
bivstvovanja i bivstvujućeg i time zaborav samog bivstvovanja kao
bivstvovanja.
Već je, između ostalog, čitanje neprispodobivih Kunderinih stu-
dija o europskom romanu upućivalo na jednu drugu istinu. Cilj tra-
dicionalnog europskog romana bio je identitet. Junak naime hoće svoj
život uskladiti s idejom. Roman se dakle rađa prema mjeri nastajanja i
događanja novovjekovne (europske) metafizike subjektiviteta subjek-
ta. Otkad su se, s Descartesom, ideje preselile u subjektivitet subjekta,
transcendencija je ostala bez svojega tla. Junakova akcija i njegovo
mijenjanje svijeta pod nebom Ideje su u tom značenju nešto neute-
meljeno. Roman kao epopeja svijeta u kojem se čovjek postavlja na
mjesto Boga jest epopeja humanističkog svijeta i humanizma uopće,
zasnovana ni na čemu izvan sebe, ni na čemu izvan subjektiviteta su-
bjekta. Otuda Kunderina teza da romana prije novoga vijeka u Europi
još nije bilo.
Jer je usud romana u određenoj mjeri usud njegova junaka, mora
se značenje poraza ili propasti raskrivati i usudu romana kao takvog.
Tragični kraj junaka romana svjedočanstvo je o besmislenosti njegove
slobode i time o besmislenosti njegove akcije. Akcija kao promjena
71
svijeta vodi u poraz! Ideja u ime koje je junak tradicionalnog europ-

skog junaka odlazio u borbu za raj na zemlji, na kraju junaka ostavlja
u praznoći, tako da se junak umiče, uništen ili samo-uništen. Moderni
pak roman istinu o nihilizmu Ideje i akcije subjekta u njezino ime ra-
skriva eksplicitno. Joseph K. iz Procesa sam hrli u smrt. Njegova smrt
ima karakter samoubojstva. Nasilna smrt u svijetu identiteta ideje i
života sada neposredno svjedoči i o nečemu drugome, svjedoči o di-
ferenciji između biti i biti-za-Ideju. Ukoliko živjeti pod okriljem Ideje
vodi u poraz, u smrt, u ništinu, tada istinski biti u svakom slučaju
znači biti na neki drugi i drukčiji način. Ne stari, nego novi svijet,
svijet ozbiljene Ideje, svijet skladnosti, svijet harmonije, svijet identi-
teta kojem su stremili junaci tradicionalnog romana (personifikacije
novovjekovne metafizike subjektiviteta) jest svijet nihilizma, svijet
ekstremnog nihilizma, odnosno svijeta identiteta u ništini. Dok je u
tradicionalnom europskom romanu "sve" bilo na početku, a na kraju
"niština", u modernom je pak romanu (nakon ozbiljenja revolucionar-
ne parole "bili smo ništa, budimo sve") "sve" i "niština" su-pripadno.
To znači: ako je rezultat akcije u ime Ideje nihilistički svijet identiteta,
tada u srcu, u jezgru same Ideje mora biti neka praznina, odsutnost,
ukratko: niština.
Vratimo li se, nakon tog i takvog duhovnog iskustva Konstanti-
novićevoj briljantnoj knjizi, smjesta nam se postavlja pitanje: možemo
li tu neprijatnu, čak infernalnu, neprestano nazočnu logiku palanke
uopće izbjeći? Ne zapada li u nju i sam Radovan Konstantinović, su-
protstavljajući na svoj način radikalno i nespojivo dva držanja, dva
stajališta, dva svijeta? Na jednoj strani pozitivne momente egzistenci-
je, poput iracionalnosti, života, povijesti, odstupanja, raspona, prava
na grešku, kreativnosti, prije svega pak slobode, različitosti, subjek-
tivnosti, a na drugoj negativne, poput pristanka, usuglašavanja, sla-
ganja, podređivanja, jedinstva, normalnosti, trajanja, identiteta, rei-
fikacije, razuma itd. Je li takva podjela uopće moguća i zbiljska? Ne
susrećemo li se kod Konstantinovića u temelju s ideo-logijom koja ka-
zuje da su Ideje-Vrijednosti prije živih konkretnih ljudi i ponad njih?
72
Zeničke sveske
Nije li Konstantinović i sam zapao manihejskoj logici koju otkla-

nja? Nije li u njegovoj knjizi, na jednoj strani, samo zlo, a na drugoj
dobro? Na jednoj čuvstvo i ono nemoguće, a na drugoj svijest i ono
moguće? Na jednoj strani otvorena, slobodna stvaralačka egzistenci-
ja, a na drugoj zatvorena istina (usud) nesubjektivnog svijeta? Uko-
liko bismo željeli biti dosljedni zahtjevu za samorefleksijom i otkla-
njanjem pamfletizma, morali bismo onda svekoliko iskustvo i praksu
palanke kao negativiteta naprosto interiorizirati, potražiti u sebi, ne
dakle samo u socijalnoj sferi, u povijesnom prijelazu plemena u "pa-
lanku". Ako bismo pak to učinili, tada ne bismo mogli više zasnivati
svoju filozofiju na slobodnom samokreativnom subjektu, koji je za
Konstantinovića svojevrsna Arhimedova točka sa zbiljskom ontološ-
kom perspektivom (premda tragičnom), nego bismo svoju pozornost
morali prenijeti s povijesti društva na samu povijest subjektivite-
ta subjekta, na ontološko-povijesnu dramu europske subjektivnosti
subjekta. I pritom otkriti da ono što se cijelo vrijeme pripisuje samo
negativnoj prirodi (naravi) "palanke" nije niti samo niti prije svega
rezultat same te "palanke", odnosno strukture društva, nego upravo
rezultat - povijesti subjektiviteta subjekta.
Ta radikalna disjunkcija između otvorene egzistencije i subjek-
ta, na jednoj strani, i duha "palanke" i objektiviteta, na drugoj strani,
prožima cijelu Konstantinovićevu knjigu. Ono što je povijesni usud
(autonomnog, slobodnog, u posljednjoj konsekvenci dakle humani-
stičkog) subjektiviteta subjekta, dakle samouništenje, samodestrukci-
ja čovjeka kao njegov konačni, ali od sama početka skroviti onto-te-
ološki cilj i njegova zadnja postaja, to je za Konstantinovića naprosto
nemoć individualnosti u konfliktu sa svijetom (s "palankom"). Narod,
provincija, "palanka", grupa, klasa… samo su neizbježne postaje, tek
"uloge" imanentne logike subjektiviteta koje se danas nahode u svo-
jem epohalnom kraju, u perpetuiranju svojega kraja.
Konstantinovićeva knjiga je odista briljantna, precizna lijevo-hege-
lovska fenomenologija povijesne situacije u kojoj se zadesio jedan narod
u posljednjem stoljeću, fenomenologija utemeljena na tragično-he-
rojskom egzistencijalizmu. Kao takva dragocjena je kao konkretno
73
ideološko, odnosno kritičko oružje u našem svakodnevnom suoča-

vanju sa zaostalim socijalnim i psihološkim strukturama, no ujedno
i knjiga koja zavodi, dajući nam osjećaj, odnosno iluziju da je "loša
beskonačnost" u kojoj živimo samo "objektivna", da je ona povijesno
(revolucionarno?) nadvladiva u smjeru (vraćanja ili) razvijanja prema
slobodnom stvaralačkom subjektu koji stvara svoj svijet i sebe sama,
da "moja" egzistencija ne participira u tom svijetu, da je ta egzistencija
uopće nešto temeljito, "autentično", nešto što se nahodi kao čovjeko-
vo jezgro ispod njegovih socijalnih uloga, da je "palanka", ukratko,
samo naš "objektivni" usud. A stvar nije baš takva. Svi ti fenomeni što
ih tako briljantno opisuje Konstantinović jesu naš nutarnji usud, dio
su naše "najautentičnije" egzistencije što je ne mogu – kao kirurškim
skalpelom – odrezati od svoje ideologije i svoje društvene uloge.
Obrevši se u Berlinu 1965. godine, poljski književnik Witold Gom-
browicz zapisuje u svoj fascinantni Dnevnik: "Prihvatili su me s veli-
kom i brižljivom gostoljubivošću i ne manjim prijateljstvom – ali ne,
glupost, u tome uopće nije bilo politike, ali zato mnogo, pretpostav-
ljam, toga što sam Poljak. Jasno. Kao Poljak opterećivao sam im sa-
vjest. Osjećali su se krivi. Ne vrijedi! Ne vrijedi! Ne budite djeca, vaši
osmjesi i sav vaš komoditet koji ste mi mogli pokloniti, neće uništi-
ti nijedan minut jednog jedinog od poljskih umiranja tolikih tisuća i
tako raznolikih i s tako širokom ljestvicom mučenja. Nisam oprostio,
ali dogodilo mi se nešto gore.
Ja Poljak morao sam postati Hitler. Morao sam uzeti na sebe sve
one zločine, potpuno kao da sam ih sam počinio. Postao sam Hitler, i
morao sam prihvatiti da je Hitler bio prisutan u svakom Poljaku koji
je ginuo, da je još uvijek u svakom živom Poljaku. Osuda, prijezir, to
nije metoda, to nije ništa … takvo vječno okomljavanje na zločin samo
ga učvršćuje…Treba ga progutati. Treba ga pojesti. Zlo se može pre-
vladati, ali samo u sebi. Narodi svijeta: zar vam se još uvijek čini da je
Hitler bio isključivo Nijemac?"
Da, spustiti se u duboki, mračni, pljesnivi podzemni podrum
svjetsko-povijesne duše modernog subjekta i u tom njegovom javnom
nesvjesnom "pronaći" svojega "Hitlera" – svoje zlo. I zato palanku tre-
74
Zeničke sveske
ba progutati, palanku treba "pojesti". Palanka se može prevladati, ali

jedino i samo u sebi. Jer ona nije isključivo "naša".
Bilo kako bilo, izvjesno je tek da dijalog s promišljenim, misao-
no svježim i refleksivno jasnim stajalištem koje zrači iz Konstantino-
vićeve Filosofije palanke, može raskriti problematiku oko koje se svi
vrtimo, nervozno je načinjemo, na svoj način tumačimo, ostajući još
uvijek njezinim tek netrijumfalnim - plijenom.
75
INTERVJUI KAO UDŽBENICI IZ POVIJESTI
Ljiljana Filipović
Dekanu Fakulteta dramskih umetnosti

Suočena sa užasnim razaranjem zemlje koju i dalje smatram svojom
domovinom, s divljačkim rušenjem najvrednijih spomenika kulture u čijim
su okvirima nastale i one vrednosti o kojima predajem na ovoj školi, s
neizmernim ljudskim stradanjem, a svesna činjenice da u tome i kao žrtva i
kao rušitelj ima krupnog udela i narod kome sama pripadam, vođena dubo-
kim osećanjem ogorčenosti i stida, ja Vas obaveštavam da u ovakvim okol-
nostima ne mogu i ne želim da držim nastavu na Fakultetu koji nije našao
načina da se svemu tome usprotivi. S današnjim danom, dakle, ja prestajem
da držim nastavu iz predmeta Istorija jugoslavenskog pozorišta i drame u
narednih mesec dana. Molim da mi se obustave sva novčana primanja za
mesec oktobar, a ukoliko za to vreme u ovoj zemlji ne bude uspostavljen
mir, ja ću napustiti ovu školu.
Beograd, 7. oktobar 1991.
Pismo je to profesorice Mirjane Miočinović kojem je neposredni
povod bila tragična smrt Milana Milišića.1 Objavljeno je u knjizi inter-
vjua, zapisa i komentara Nemoć očiglednog, koji obuhvaćaju razdoblje
od 1991. do 2007. godine. Nije taj njezin pokušaj buđenja savjesti kod
kolega s kojima je radila potresao vodstvo Akademije u kojoj je pre-
davala, nije zaustavio ni mnogo manje načine mračnog djelovanja
1 Mirjana Miočinović (2014.) Nemoć očiglednog, Beograd: Edicija Transkripti, str.225

76
Zeničke sveske
no što je to rat. Postalo je povijesnim dokumentom. Svjedočanstvom

izdvojenosti, osamljenosti i nepoštivanja svete profesorske uloge. Da
se ne pristane sudjelovati u zločinu, da se odbije tiho konformističko
prihvaćanje ubojstava u ime bezumnih političkih odluka. Ne samo
zbog sebe nego prije svega zbog svojih učenika. Njihove budućnosti.
Mirjana Miočinović (rođena u Beogradu 1935. godine) autorica je
brojnih knjiga s područja teatrologije, izmeďu ostalih i Surovog pozo-
rišta, Pozorište i giljotina, Eseji o drami i dr., prevoditeljica, priređiva-
čica Sabranih dela Danila Kiša, dobitnica brojnih nagrada s područja
teatrologije. Bila je profesorica na beogradskom Fakultetu dramskih
umetnosti do listopada 1991. Nemoć očiglednog (djelo koje je objavlje-
no 2014. u Beogradu u Ediciji Transkripti) svjedocima razdoblja ovih
intervjua i zapisa s područja južne Europe ne otkriva nešto nepozna-
to. Podsjećanje je često na vlastitu nemoć. Na izoliranost, na nepripa-
danje. Na samopredbacivanja jeste li mogli bolje. Za desetak godina
Nemoć očiglednog pripadat će arheologiji povijesti. Poput istraživanja
je da li je pozdrav, i koliko on to jest - za dom spremni - ustaški.
Sveučilišta su zakazala
- Da li je moj postupak opteretio nečiju savest? Savest mojih ko-

lega? Te 1991. sve im je to ličilo na ekstravaganciju izvesne gospođe,
u izvesnim godinama... Danas im sigurno ne bi bilo prijatno da to
otvoreno tvrde. - Izjavljuje u razgovoru s Franom Cetinićem za Feral
Tribune 25. srpnja 1994.
Kao što sama otkriva nije bilo većih i jačih reakcija na njezine izja-
ve jer ju je njezin povučeni način života zaštitio marginalnošću. U Borbi se
u ožujku 1994. obrušava na Dragoša Kalajića:
Svakome ko želi da zna poznat je krupan doprinos istoriji beščašća koji je
svojim idejama dao Dragoš Kalajić... No sve je nadmašio bestidnošću svoje
izjave (prenesene u Borbi od 2. marta) koja glasi: "Zato, kad sam video
kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati osetio sam radost. S mu-
slimanima je moguće biti ili u ratu ili u primirju. Mir ne postoji."
77
Mirjana Miočinović se tada ispričala, kako je rekla, u svoje ime,

jer ništa osim toga nema, i molila za oproštaj sve one koje je ta izjava
pogodila.
Potresena događajima u Srebrenici u Našoj Borbi od 18. srpnja
1995. piše: "...Jedva je bilo mogućno odgledati emisiju o osvajanju
Srebrenice koju je snimio jedan od reportera marodera, po nadim-
ku Piroćanac, a u subotu 15. jula emitovao Studio N. Onome ko je
smogao snage da to dogleda do kraja, i želeo da vidi, pred očima se
ukazala jedna od onih istina s kojom će svakom čestitom čoveku biti
nepodnošljivo da živi..."
Završava talmudskom izrekom:

- Bolje je biti među progonjenima, nego među progoniteljima.
Za Sesiju Beogradskog kruga, 13. lipnja 1992. izjavljuje: "No naš
osnovni zadatak (oprostite mi zbog ove aktivistčke terminologije) bio
je, i biće, pokušaj da se u ove naše prostore vrati osećanje za običnu
ljudsku meru pameti i morala, za normalno osećanje ljudske odgo-
vornosti, čak i za događaje koji su izvan naše volje i moći. Onda se s
našom realnom ugroženošću neće moći tako besramno da manipuli-
še."2
U teškim vremenima jednog podneblja kada se odlučuje da li
ostati ili sve ostaviti, nije nikome ni jednostavno ni lako. Odlazeći
putuju s krivnjom kao stalno budnom mračnom suputnicom, dok se
drugi bore s različitim oblicima resentimana i osjećaja napuštenosti. A
svi s pitanjima: tko je tu trebao što učiniti i je li mogao. Bi li se moglo
bolje da su ostali oni koji su otišli? Koje su često i protjerali izravnom
prijetnjom smrću.
Kritika Mirjane Miočinović nikoga ne pokušava opravdati. U
dnevniku pisanom za Radio Slobodna Evropa zapisuje: "Sreda 18.
oktobar 1995. S izvesnim zakašnjenjem dolazi mi do ruku prošlo-
nedeljni NIN. Čitam izveštaj Slobodana Reljića iz Graca, sa susreta
južnoslovenskih pisaca. Uočavam za mene neke poražavajuće stvari.
2 Mirjana Miočinović Nemoć očiglednog, op. cit. str. 72

78
Zeničke sveske
Vidim upinjanje mladog slovenačkog pisca Aleša Debeljaka da svoju

zemlju predstavi kao najbolju od svih svetova. Tim se povodom se-
ćam Muzilovog Čoveka bez svojstava, njegovog glavnog junaka koji je
u šesnaestoj godini mogao izleteti iz škole jer je u domaćem zadatku
o ljubavi prema otadžbini napisao da ozbiljan rodoljub ne bi smeo da
svoju domovinu smatra najboljom. Ne verujem da Debeljak nije čitao
Muzila. Pada mi u oči i cinizam starog provincijskog pisca koji misli
da se domogao svetske slave i koji govori da ga se sve ovo što se kod
nas događa ne tiče, jer on tamo negde u Parizu piše svoje knjižurine
i računa na večnost. Gospodin je Aleksandar Tišma. Ne manju nela-
godnost izaziva u meni i izjava Rade Iveković kako je, eto, bilo i "sreće
u nesreći", i kako se zahvaljujući ovome ratu domogla Pariza. Gotovo
bi se moglo razmišljati o temi Rat i njegova korist za književnike. Ne
kažem, naravno, za književnost."
I završava: "Petak, 20. oktobar 1995. Dok bacam pogled na svoje
dosadašnje dnevničke beleške dolazim do neprijatnog otkrića, da su
sve one povezane s izveštajima iz štampe, da u njima nisu zabeleženi
susreti s ljudima, da se dakle ja i ne susrećem s ljudima, da i prijatelje
koje još imam, uglavnom čujem preko telefona... I shvatam da u svom
rođenom gradu živim u nekoj vrsti izgnanstva i da je definitivno na-
stalo jedno vreme kojem ja ne pripadam."
Živjela je u Francuskoj s Danilom Kišom i sigurno je imala i sama
mogućnost otići. Za kojeg kaže: "Nikad svoj rad nisam stavljala ispred
Danilovog, ne zato što sam velikodušna već zato, što sam, na sreću,
dovoljno pametna da procenim šta je važnije."3 Oboje su upoznali
tuđe podneblje. Danilo Kiš podsjeća da Balkanac stiče svakodnevno
iskustvo o nevolji malih nacija i o indiferentnosti velikih.4 Odabrala je na-
pustiti Sveučilište i nepodnošljivu joj blizinu ljudi koji su tiho pristali
uz ratnu opciju.
Nije nesklona pohvali. Zahvali onima čije ju je djelovanje održa-
valo na životu. 1996. u Vremenu piše: "Kako je reč o ljudima koji su u
ovih poslednjih desetak godina meni samoj značili mnogo, čije su mi
3 Mirjana Miočinović Nemoć očiglednog, op. cit. str. 219

4 Danilo Kiš (1997) Gorki talog iskustva, Split: Feral Tribune, str. 92
79
reči i postupci ulivali nadu da nije sve izgubljeno, dajem sebi pravo
da ih pomenem: Miodrag Stanisavljević, Predrag Čudić, Filip David,
Ivan Čolović. Radomir Raljić, Dragan Velikić i svi oni mladi i manje
mladi iz Centra za kulturnu dekontaminaciju. Tu nema, kao što se
vidi, nikoga iz sveta pozorišta."
Za nekoga tko je kazalištu posvetio cijeli život to je posebno muč-
na tema. U razgovoru - Oslobodili smo se straha i sada vidimo bolje
- s Radmanom Šelmićem 2000. osvrće se na BITEF: "I BITEF je bio za
mene jedna od institucija koje su davale legitimitet ovoj vlasti i stva-
rale privid da je u zemlji sve normalno."
Okrutna istina teatra za Mirjanu Miočinović ima mogućnosti bla-
gotvornog djelovanja i moralne funkcije: "... Subverzivna snaga takvih
komada je neosporna, jer je i sama činjenica da se izvode za one na
vlasti uznemirujuća. Zbog Frljićeve predstave, i samo zbog nje, jedan
odličan redatelj i mudar pozorišni organizator, Kokan Mladenović,
smenjen je s upravničkog mesta u Ateljeu 212, da bi se to mesto ubrzo
pretvorilo u mesto glumačkog kabotenstva po čijoj se meri kroji re-
pertoar te kuće."5
Razorno je svjedočiti takvom razvoju teatra znajući za izjavu Lo-
uisa Sebastiana Merciera da je kazalište najjače i najbrže sredstvo da se
nesavladivo naoružaju snage razuma i da se odjednom ubaci velika masa
svjetlosti u jedan narod.6 Za Mirjanu Miočinović javno angažiranje je
ljudska obaveza, bez obzira hoće li biti uspješno ili ne, neovisno je o
profesiji i o tome je li netko poznat.7
Niste stigli pogledati nove Zvjezdane staze. A stare ste već zabo-
ravili. No onda vas je nahlada prizemljila jednog praznika, a jedan
televizijski kanal, poznat europskom gledateljstvu po svome subver-
zivnom populističkom i senzacionalističkom djelovanju, počastio baš
tim filmom. Mislite si, ma to više ne mogu gledati, to je za djecu, Pa i je.
Tamo sedamnaestogodišnjaci spašavaju svoj planet Zemlju.
5 Ibid. Razgovori u emisiji "Peščanik", str. 157

6 Mirjana Miočinović (2002) Pozorište i giljotina, Sarajevo: Svjetlost, str. 50.
7 Mirjana Miočinović Nemoć očiglednog, Razgovori u emisiji "Peščanik", op. cit. str. 152
80
Zeničke sveske
Ozbiljni kanal za to vrijeme prenosi narodnjački koncert. Za do-

movinu. Neka. Ljudi su dali i svoju dušu za nju. Ali ima li ih dosta da
spase Zemlju? Ili će prvo spaliti zastave susjeda? Sad je svima jasno,
da nema potreba za nekim izvanzemaljskim neprijateljima. Zemaljci
će je puno prije toga uništiti. Želja da ih dohvati neki svemirski ne-
prijatelj da bi mogli pokazati svoju snagu i um, i duhovitost, tek je
izgubljena maštarija za jedinstvom i solidarnošću. U toj neobičnoj ci-
vilizacijskoj regresiji jedino kompjutorska špica televizijskog kanala
sugerira budućnost.
Postoje knjige kojima se veselite. Malo ih odložite, gledate iz da-
ljine, da vam to čekanje produži radost. Da vam dulje traju. Često su
poveznica uz druge knjige proširujući time krug čitalačkog užitka.
Uz njih se osjećate manje sami, manje nepripadajući. Jamstvo su vaše
sigurnosti u postojanje svega onog što vas stvarnost želi uvjeriti da
više ne postoji. Znate da će vam jednom biti utjeha. Ili da su vas već
tješile. Dok ste gledali povijesne farse televizijskih kalendara. Malo toč-
nih godina rođenja da bi poslužile da se falsificira povijesna priča. Ili
bar jedan njezin dio. Postoje knjige koje vam još uvijek govore da ve-
ćinsko mišljenje nije ono kojem treba vjerovati. Da bi unatoč pozicija
s koje je izrečeno, Ideala ja koji vas je zadužio ponekom filozofskom
rečenicom, trebalo biti procesuirano zbog huškanja na zločin. Ali nije.
Postoji paralelan svijet u kojem se netko usudio izreći nešto što
korespondira vašem svijetu. Pričajuči svoju priču, pripovijeda vam
vašu. Intervjui su osobita forma diskursa. Izravni. Bez okolišanja. Iz-
mještenost marginalnošću i odlučnost da se ne zaboravi pravdoljubi-
vost glavna je tema knjige Mirjane Miočinović. Kad vas jednom život
dovede u situaciju da svjedočite falsificiranju povijesti pitate se što
se to zapravo događalo u svim tim revolucijama i ratovima. Pa i lju-
bavnim pripovijestima. I tko ste uopće vi. Takva je i Nemoć očiglednog,
čija se autorica posebno bavila teatrom okrutnosti. No postoji li gora
okrutnost od izmišljene stvarnosti? Koja je čak i time, bizarno ali ipak,
stvarnost.
81
DEKONSTRUKCIJA PRISTUPA JEDNOJ
NESVAKIDAŠNJOJ BIOGRAFIJI…
Alen Avdić
…montažnog portretiranja Mustafe Golubića1
K ad je Crvena armija oktobra 1944. godine zauzela Beograd,

prvo Staljinovo naređenje koje je odmah moralo biti izvr-
šeno bilo je da se pronađe grob Mustafe Golubića – Mujke. Vojnici
SMERŠ-a, obavještajne službe Trećeg Ukrajinskog fronta, su pronašli i
ekshumirali posmrtne ostatke Golubićeve koji su preneseni u Moskvu
i uz najveće vojne počasti sahranjeni u Aleji ruskih velikana. Gene-
ral Mustafa Golubić je potom proglašen za narodnog heroja SSSR-a.
Priče, legende, anegdote i mitovi o Golubiću u jeku poststrukturali-
stičkog diskursa 20. i 21. vijeka su isprepletene činjenicama iz njego-
ve biografije, zapisnicima, tajnim aktima i depešama u istom omjeru
koliko su nacionalistički napjevi o njegovoj hrabrosti i snalažljivosti
u špijunskom svijetu između dva svjetska rata prožeti distancirano-
1 Rođen je u Stocu 1891. od oca Muhameda i majke Nure. Mustafa je bio jako inteligentno
dijete i najbolji učenik osnovne škole u Stocu. Dobio je općinsku stipendiju i nastavio
školovanje u Realnoj gimnaziji u Sarajevu. U Sarajevu je završio pet razreda gimnazije,
a onda nastavlja školovanje u Beogradu. Maturirao je 1913. godine. Bio je najbolji učenik
gimnazije u Beogradu, te je dobio stipendiju vlade Kraljevine Srbije da studira pravo u
Ženevi i Tuluzu. Pored oca Muhameda i majke Nure imao je dvije sestre i brata. Babo
Muhamed je umro mlad, dok je Mustafa bio još dječak. Majka Nura je umrla u Čapljini
1953. baš, simbolično, onih dana kada je umro i Staljin. Imala je 102 godine. Nura je umrla
potpuno zaboravljena od svih Mustafinih nekadašnjih prijatelja i obožavatelja.
82
Zeničke sveske
šću od čovjeka koji je sarađivao sa Sovjetskim savezom, bio atentator,

pristalica četničkog pokreta, član Mlade Bosne, i slijepo odan ideji ko-
munizma. To je vjerovatno i glavni razlog zašto se o Mustafi "Mujki"
Golubiću nije pričalo nakon završetka Drugog svjetskog rata, zašto su
njegovi dosjei bili zapečaćeni i zašto su njegovi nekadašnji saborci bili
otporni prema bilo kakvoj ideji da razgovaraju ili pišu o njemu: "I kad
se pisalo, većinom su to bili apokrifi, prepričavanja, saznanja iz druge
ruke, dezinformacije penzionisanih Udbinih obaveštajaca, ponajviše
nevešte i pisane da se napakosti Brozu i da se on predstavi kao hlad-
nokrvni ubica pravih komunista odanih SSSR-u. Ni svemoćni Krleža,
Brozov prijatelj iz mladih dana, nije se usuđivao da išta kaže ili napiše
o Mustafi. Ako bi se to ime spomenulo u njegovom prisustvu, Krleža
bi odmah zaćutao i napuštao prostoriju." (Janković, 2016.)
Ispreplitanjem narativa o životu i djelu Golubića u proteklih par
decenija ocrtali su se obrisi slike jednog doista uzbudljivog života
prožetog epizodama baziranim na činjenicama vrijednih špijunskog
trilera, ali istovremeno i obavijenog velom tajne i špekulacija: "[...]
ispleli [su se] mnogi mitovi i legende, zašto je za neke bio heroj, a za
neke izdajica, "komunističko đubre", musliman, srpski nacionalista,
[...] On je u svakom slučaju vrlo zahvalna tema za kafanske mudrace
koji "sve znaju", novinare u "žutoj štampi", tračibabe i ljude pogana
jezika. Možda zato što je imao zaista zanimljiv život, a o tom se životu
još malo zna." (Dedić, 2015.)
Sead Trhulj u uvodu svoje knjige Mustafa Golubić čovjek konspiraci-
je piše: "Teško je u historiji revolucionarnih zbivanja u Jugoslaviji u 20.
vijeku naći još jednu ličnost koja je igrala tako značajnu ulogu i osta-
vila tako duboke tragove, a da se o njoj tako malo pisalo, govorilo i
polemisalo, da se o njoj tako malo zna, kao što je to slučaj s Mustafom
Golubićem. U isto vrijeme, teško je naći ličnost koja je imala tako za-
nimljiv i buran život, koja je toliko kontroverzna, maštovita, hrabra,
nepredvidljiva…"
Trhulj nastavlja problematiziranje interpretacija Golubićevog ži-
vota prema činjenicama koje su dostupne iz njegove biografije: "U
svakom ozbiljnom radu ove vrste najznačajniji su, kako to historičari
83
kažu, primarni izvori, tj. pisani dokumenti. O Mustafinom radu ih

ima veoma malo, što je i razumljivo s obzirom na prirodu posla kojom
se bavio. Ne možete očekivati da neki njegov pretpostavljeni, Staljin
lično ili njegov ministar, daju Golubiću neki zadatak i da mu to napi-
šu. To se činilo lično, najčešće u četiri oka. Ja sam u knjizi na jednom
mjestu napisao da će se jednog dana, kada budu javnosti otvoreni
Kominternini arhivi, o tome znati više, ali sam kasnije shvatio da je
to zabluda, da takvih dokumenata nema ni u tajnim arhivima. Zato
sam se služio tzv. sekundarnim izvorima, tj. svjedočenjima ljudi koji
su poznavali Mustafu Golubića, sarađivali s njim u partijskim i kon-
spirativnim poslovima. Radi se o ozbiljnim ljudima kojima se može
vjerovati: Mustafinom bratiću Mehmedu iz Stoca koji mi je ispričao
o svojim susretima s amidžom, diplomati Ivi Vejvodi koji je govo-
rio o svojoj saradnji s Mustafom u intervjuu "Oslobođenju", zatim u
knjigama Rodoljuba Čolakovića, doktora Monija Levija, Vladimira
Dedijera, u snimljenom sjećanju doktora Ljubomira Živkovića koji je
s Mustafom proveo njegove posljednje dane u zatvoru na Banjici, Ni-
kole Kovačevića i drugih." (Dedić 2015.)
I Milomir Marić u svojoj monografiji Deca komunizma, navodi da
je čak i Miroslav Krleža "bio neobično vezan za Mustafu Golubića",
ali da tu svoju vezanost pisac nikada nije do kraja objasnio. (Marić,
1987:109) Marić takođe smatra da Mustafa Golubić "predstavlja jednu
od najuzbudljivijih životnih priča našeg doba": "Bio je bonvivan, špi-
jun, "crnorukaš", Staljinov intimus, ljubavnik Grete Garbo, Tankosi-
ćev četovođa, čovek koji je organizovao atentat na Trockog, "jugoslo-
venski Džejms Bond", agent Kominterne, Titov ljuti suparnik..." (Blic,
2017.)
Zanimljiva su svjedočanstva iz njegovog vremena, pa tako Golu-
bićev biograf Nemanja Baćković piše: "Na tadašnjem korzou privla-
čio je pažnju stasom, a uz to je nosio fes i bio ogrnut pelerinom. Kao
jedan od prvih Bosanaca koji je stigao u Beograd, Golubić je sve sa-
kupljao oko sebe, prihvatao i pomagao. Tako je prvi dočekao Gavrila
Principa koji je peške pošao iz Hadžića. Mujaga ga je odmah odveo na
neki miting na kom je mogao da viče ‘Dole Austrija‘ i da mu ne fali ni
dlaka sa glave." (Marić. 1987.,78)
84
Zeničke sveske
Mujka je stekao opštu popularnost u Beogradu kada je skočio sa

ogromne visine — sa Željezničkog mosta u rijeku Savu. Neustrašivog
mladića su ubrzo primijetili i on je primljen u dobrovoljački odred
Voje Tankosića, jednog od osnivača Crne ruke, koji je formirao čet-
ničku školu u kojoj su pripremani dobrovoljci za izvršavanje specijal-
nih zadataka u Bosni i Hercegovini. Tankosić je bio veoma strog pri
selekciji, pa je od 2.000 ljudi odabrao samo 245 dobrovoljaca, a drugi
mladobosanac Gavrilo Princip je odbijen zbog slabe konstitucije (Lo-
pušina, 2015., 13): "Vrlo mlad se angažovao u vojnim strukturama i
tu se pokazao kao veoma efikasan, uoči bugarskog napada na Srbiju
1915. doveo je iz Rusije oko 1.000 dobrovoljaca, a kao učesnik Prvog
balkanskog rata odlikovan je Ordenom Miloša Obilića za hrabrost.
Da bi postao član Tankosićevog četničkog odreda, Golubić je hrabrost
i odvažnost dokazao na sebi svojstven način: "Ključni dokaz Golubić
je izveo tako što je skočio sa luka Savskog mosta, što pre njega niko
nije smeo ni izveo. Tako je mogao i da izvrši obećanje dato Principu,
pa ga je odveo u četničku školu u Prokuplju. Tankosić je kočopernog,
ali sitnog i nežnog Gavrila glavačke najurio, pa ga još i častio s neko-
liko štapova po turu."" (Marić, 1987.)
Mujka je, kako napomenusmo, bio pripadnik "Mlade Bosne", koja
je u stvari bila dio terorističke organizacije "Ujedinjenje ili smrt", po-
znate i kao "Crna ruka", kojoj je na čelu bio pukovnik Dragutin Di-
mitrijević – Apis. Neki historičari smatraju da je Mustafa Golubić bio
stvarni mozak Sarajevskog atentata na austrougarskog prijestolona-
sljednika Ferdinanda. Kao srpski vojnik je učestvovao u Prvom bal-
kanskom ratu. Iz tog rata izlazi kao narednik srpske vojske, bogatiji
za orden "Miloša Obilića" za hrabrost, a kojim ga je lično odlikovao
tadašnji prestolonasljednik, princ Aleksandar Karađorđević. I u Pr-
vom svjetskom ratu Mustafa Golubić je bio aktivni pripadnik srpske
vojske s kojom prelazi u Albaniju. U Solunu je bio desna ruka pukov-
nika Dragutina Dimitrijevića Apisa. Kada su Karađorđevići odlučili
ukloniti neugodnog svjedoka pukovnika Apisa organizovana je farsa
od sudskog procesa, koji je ostao zabilježen i zapamćen kao "Solunski
proces". Sudsko vijeće je odlučilo pozvati Mustafu Golubića da svje-
doči protiv pukovnika Apisa, a ovaj je to najenergičnije odbio. Zbog
85
toga je dobio kaznu jednogodišnjeg zatvora. Odležao je par mjeseci,

a onda je nečasno izbačen iz srpske vojske. Na Solunskom procesu
1917. godine osuđen je na godinu dana zatvora a onda interniran
na Krf, pa u Afriku.: "Kažu da je od Solunskog procesa bio optere-
ćen kraljem Aleksandrom. Na pomen njegovog imena oči kao da su
mu gorele plamenom osvete. Marijan Stilinović, predratni partijski
aktivista, učesnik NOB-a i funkcioner FNR Jugoslavije, koji je bio u
Mustafinoj grupi u Beču, dvadesetih godina prošlog veka u svojim
sećanjima je zapisao:
- Aleksandra treba ubiti. To je ključ jugoslavenske revolucionarne
politike i drugog rješenja i izlaza nema i ne može da bude - prenosi
Stilinović Golubićeve reči, ukazujući da je tako pričao gotovo na sva-
kom sastanku njihove grupe. […] Po svedočenju beogradskih novina-
ra Lole Dimitrijevića i Živana Mitrovića, početkom juna 1919. regent
Aleksandar Karađorđević prošao je fijakerom pored hotela "Moskva",
a Mustafa Golubić, koji je tu sedeo, ustao je od stola i zaustavio fijaker.
- Ubiste pukovnika Apisa, veličanstvo? - upita kralja, drsko ga
gledajući.
- Sud ga je osudio na smrt, Mustafa! Sud je završio posao! - reče
kralj.
- I da znate! Vi ste ubili njega, a ja ću uskoro vas! - odbrusi Mu-
stafa.
- Navalio si kao zima na gola čoveka - odvrati Aleksandar i rukom
dade znak kočijašu da produži. - Dobro si mi dao do znanja da znam
kako i dalje da postupam sa tobom. (Miladinović, 2016.)
Nakon ovoga događaja, Mujka neko vrijeme provodi u Francu-
skoj gdje januara 1921. u Parizu biva uhapšen pod optužbom da je
spremao atentat na kralja Aleksandra, zbog čega ga kasnije francuske
vlasti protjeruju iz zemlje (Blic, 2017.). Golubić je postao član Komuni-
stičke partije Jugoslavije u Beču 1922. godine (Filipović, 2010.) nakon
čega odmah odlazi u Moskvu gde dobija obuku za vrhunskog špiju-
na. Pošto su u to vrijeme svi komunistički pokreti u Evropi bili pove-
zani s komunističkom partijom, odnosno boljševicima Sovjetskog sa-
86
Zeničke sveske
veza, on je uz saglasnost svojih partijskih drugova stupio u sovjetsku

tajnu službu. Pozvan je u Moskvu 1937. godine gdje je završio školo-
vanje za špijuna, a nakon toga je dobio visoku poziciju u Četvrtom
odjelu GPU (Gosudarstvennoye Politicheskoye Upravlenie), tačnije u
zloglasnoj komunističkoj policiji (ibid). Imao je delikatan i odgovoran
zadatak - likvidaciju tzv. otpadnika boljševičke partije i važnih lič-
nosti s bečkog dvora, a organizacija čiji je on bio koordinator zvala se
"Crveni orkestar" i imala je sjedište u Beogradu (Blic, 2017.). Toliko je
bio efikasan u tom poslu da je dogurao do čina generala Crvene armi-
je. Do 1931. je boravio i živio u Parizu, Moskvi, Pragu, Beču i Berlinu.2
Postoje vrlo ozbiljne indicije da je još prije Velikog rata počeo da
radi za rusku carsku obaveštajnu službu Ohranu. Na to upućuju Mu-
stafini česti susreti s Viktorom Aleksijevičem Artmanovom, ruskim
vojnim atašeom u Beogradu, i njegovim zamjenikom Aleksandrom
Ivanovičem Verhovskim: "[…] moguće je da ga je u tu priču uveo Ver-
hovski, koji će posle Oktobarske revolucije biti predavač u sovjetskim
vojnim školama. General-lajtnant Pavel Ivanovič Berzin biće mu ne-
posredni šef. On će obučavati vojnike zajedno s Leopoldom Trepe-
rom Kopiničem, Blagojem Parovićem... Mustafa će godinama voditi
sovjetski obaveštajni punkt u Beču." (Miladinović, 2016.)
Pavel Ivanovič Berzin je za vrijeme Oktobarske revolucije bio
komandant najelitnijeg Estonskog bataljona koji je bio zadužen za
bezbjednost Vladimira Iliča Lenjina, a inače je bio najveći ekspert
za eksplozive, atentate, sabotaže i diverzije. Za koordinatora te or-
ganizacije u Beogradu lično je Staljin postavio Mustafu Golubića, sa
2 "Ne zna se kad je počeo da radi za sovjetsku obaveštajnu službu, za moćni "Crveni or-
kestar". Danas je poznato da je ta organizacija izgrađivana po sistemu trojki ili četvorki
tako da u slučaju provala većina bude zaštićena (slično je bila ustrojena i "Crna ruka").
"Crveni orkestar" je bio delo general-lajtnanta Pavela Ivanoviča Berzina, učesnika Okto-
barske revolucije u kojoj je komandovao zloglasnim Estonskim bataljonom, brinući se
o ličnom obezbeđenju V. I. Lenjina. Ovog bivšeg agenta carske Ohrane regrutovao je
lično Đeržinski u GPU koji je osnovan 6. februara 1922. Berzin je obučavao Golubića, Le-
opolda Trepera, Kopiniča, Blagoja Parovića, Dragišu Vasića... Ne zna se koliko puta i koli-
ko dugo je Golubić boravio u Moskvi. I o tome ima mnogo kontroverznih detalja. Gotovo
je sigurno da je u Moskvi imao ženu: Eduardu Isakovnu Eulešen, koja nije likvidirana u
čistkama. Takođe, Mustafa je imao dobre odnose s porodicom J. V. Staljina i njegovom
suprugom Nadeždom Alelujevnom." (Janković, 2016.)
87
striktnim zadatkom da iznutra uništi frakciju komunista okupljenih

oko Josipa Broza Tita. Četvrti odjel je bio zadužen za uklanjanje ili
likvidiranje svih komunističkih političkih kadrova koji nisu bili po
volji Kominterne, a posebno Staljina. To je bila takozvana Treća in-
ternacionala, osnovana 1919 godine. Četvrti odjel GPU u Moskvi pod
rukovodstvom generala Pavela Ivanoviča Berzina je i oformio tajnu
organizaciju "Crveni kamerni orkestar".3
Kao sovjetski "Džejms Bond" Mustafa Golubić je najmanje vre-
mena provodio u Moskvi, gdje je imao posebni apartman u hotelu
"Luks". Uglavnom se kretao po Evropi. Najčešće je boravio u Parizu,
Londonu, Beču, Pragu, Berlinu, itd., svakako uvijek pod različitim
konspirativnim imenima, snabdjeven savršeno falsificiranim pasoši-
ma i ostalim dokumentima. Neki su ga nazivali "čovjek s dvije stotine
i pedeset lica i dvije i po hiljade pasoša". (Filipović, 2010.) Nakon nje-
govih putovanja po Evropi i svijetu iza njega je ostalo mnogo mrtvih
političkih protivnika. Filipović još navodi: "Posebno je interesantna
majstorski izvedena otmica bjelogardejskog generala Kutjepova u Pa-
rizu 26. januara 1930. godine, koju je savršeno organizirao Mustafa
Golubić. Poslije smrti bjelogardejskog generala Vrangela, general
Aleksandar Pavlovič Kutjepov je postavljen za glavnog komandanta
Ruskog opšteg vojnog saveza, organizacije koja je iz Francuske or-
ganizirala atentate, sabotaže i diverzije u Sovjetskom savezu. Gene-
ral Kutjepov je 20. januara iste godine od francuske vlade dobio u
to doba ogromnu sumu od sedam miliona franaka za borbu protiv
boljševika. Mustafini agenti su ga oteli pred njegovim stanom u Pa-
rizu, strpali u auto, odvezli na brod koji je odmah isplovio i odveli u
Moskvu. Tamo je mučen, a strijeljan je 1934. godine kad je otkrio sve
što je znao o organizaciji ruske carističke emigracije."4
3 "U Kominterni se ništa važno nije moglo dogoditi bez Staljinovog znanja i odobrenja. U
to vrijeme su u Četvrtom odjeljenju Kominterne, dakle u obavještajnom, bila trojica ge-
nerala. Dva su bili Rusi, a treći Mustafa Golubić. On je 1941. poslan u Beograd da formira
balkanski obavještajni centar NKVD-a i da njim rukovodi. Mislim da tu o nekom zadatku
da diže ustanak nema ni govora. Ali, ima indicija da je sarađivao s Titom, čak se dosta
govori o tome da je radio na nabavci oružja za ustaničke jedinice po Jugoslaviji". (Dedić,
2015.)
4 Slobodan Kljakić, "Gestapo protiv Kominterne", Politika, 18. juna 1996.
88
Zeničke sveske
Golubić je nekoliko puta kao "slijepi putnik" putovao i u Ameri-

ku, svakako po specijalnim špijunskim zadacima. Stevan Dedijer je
u svom intervjuu koji je dao Senadu Pećaninu5 opisao kako je Mu-
stafa Golubić došao u Njujork te kidnapovao jednog sovjetskog dvo-
strukog agenta koji je počeo saradnju s američkim tajnim službama.
Uspio ga je oteti i organizirati njegov transport u Moskvu. Digao se
na noge cijeli FBI i nastala je potjera za Golubićem, kome je Dedijer
pomogao da umakne i vrati se u Evropu. Pominjući Golubića, on je
u intervjuu Senadu Pećaninu rekao: "Mustafa je jedan od svetaca u
mome životu."6
Posebno su bila važna Mustafina putovanja u Meksiko. Tamo je,
naime, u izbjeglištvu boravio Lav Trocki, najveći i najopasniji Stalji-
nov neprijatelj, koji je u svojim veoma čitanim tekstovima raskrinka-
vao strahovladu tog komunističkog diktatora. U Meksiku je Golubić
špijunirao Lava Trockog, i to posebno njegove navike, kretanje i kon-
takte.7 Obučio je veoma pouzdane sovjetske agente Italijana Vitoria
Vidalija i slikara Dijega Riveru, koji je bio osnivač Komunističke parti-
je Meksika. Ova dvojica su zajedno sa Silvijom Agelof, osobom od po-
sebnog povjerenja Lava Trockog, u njegov porodični krug uveli Žaka
Mornara, navodnog sina belgijskog diplomate, a u stvari atentatora
Ramona Merkadera (1914. – 1978.), španskog komunistu i sovjetskog
tajnog agenta. Merkader je u toku dvije godine na desetine puta bo-
5 "Teški su ratovi među demokratijama", Dani, broj 140, 04. 02.2004.

6 Ibid.
7 O umiješanosti Mustafe Golubića u ubistvo Trockog za sada ne postoje nikakvi vjerodo-
stojni izvori. Ostalo je kazivanje njegove najmlađe sestre Habibe, koju je Mustafa mnogo
volio, da je u Ameriku (ili na povratku) stigao jednim brodom koji je prevozio banane.
Njoj je Mustafa ispričao da je za vrijeme tog ilegalnog prebacivanja bio prisiljen da se hra-
ni isključivo ovim južnim voćem (Depo Portal, 2017.). U Meksiku je Mustafi uspjelo da
Trockog okruži sovjetskim agentima Italijanom Vitoriom Vidalijem, slikarom Dijegom
Riverom. David Alfer Sikerios (naslijedio Riveru na čelu KP Meksika) je sa svojim ljudi-
ma pokušao da ubije Trockog 24. maja 1940. godine, ali nije uspio. Nepuna tri mjeseca
kasnije to je uspjelo Ramonu Merkaderu, poznatom i kao Žak Mornar i Frank Džakson
(ibid.) Uistinu je utvrđeno da je Mustafa Golubić boravio u Siudad Meksiku nekoliko
dana u kojima se dogodilo ubistvo Trockog, da je stanovao u hotelu dvije ulice dalje od
kuće u kojoj je živio ruski revolucionar, da je prije toga mjesecima uporno pratio Trockog
na njegovim putovanjima po Evropi i Americi. Moguće je da je on rukovodio cijelom
akcijom. (Dedić, 2015.)
89
ravio u kući Lava Trockog koja se nalazila u selu Kojoakan na južnoj

periferiji Siudad Meksika. Tek 20. augusta 1940. godine zadesila se
situacija da je Merkader nakratko ostao nasamo s Lavom Trockim.
Iskoristio je priliku kad mu je ovaj okrenuo leđa i samo ga jednom
udario kratkom krampom u glavu. Tjelohranitelji Lava Trockog su
uletjeli u sobu i uhvatili Merkadera kako pokušava pobjeći kroz pro-
zor. Htjeli su ga likvidirati na licu mjesta, ali je teško ranjeni Trocki
samo još uspio reći: "Ne ubijajte ga! Taj čovjek ima da ispriča cijelu
priču."8 Trockog su najhitnije prevezli u bolnicu, međutim, on je sli-
jedećeg dana preminuo. Meksička policija je uhapsila Ramona Mer-
kadera, ali se on pod misterioznim okolnostima opet dokopao slobo-
de i Sovjetskog saveza. Umro je 1978. godine i grob mu se nalazi na
moskovskom groblju Kuntsevo. Navodno su prsti Mustafe Golubića
bili upetljani i u ovu akciju spašavanja atentatora na Lava Trockog.
Boravište Trockoga Golubiću je, navodno, odala neoprezna slikareva
supruga Frida Kahlo, i sama poznata slikarka. Ona je s Mustafom,
izgleda, bila u vrlo bliskim odnosima. (Fokus.ba)9
Mustafa je (iz Meksika?) otišao u Leskovac i te zime je, kažu, no-
sio nov grombi kaput. Arhiv Mustafe Golubića u Arhivu Beograda iz
ovoga peroida nam otkriva: "U Leskovcu je Mustafa boravio u više
navrata: 1928, 1933/34, krajem leta 1940, u decembru 1940. i januaru
1941. godine. Legalno se kretao pod imenom Milorad Nikolić. U vezi
je s Blagojem Nikolićem (učesnikom u Lenjinovom prevratu), u čijoj
kući se izrađuju lažne isprave. Stanovao je u Pupinovoj ulici kod Pa-
raskeve - Keve Đorđević i bio aktivan u Sindikatu. Smatrali su ga za
obućara jer je izrađivao moderne ženske sandale "na štiklu" (nešto
između sandale i opanka) i svoje rukotvorine prodavao radnicama u
Radničkom domu i drugdje. U Leskovcu je Mustafa otvorio radnju za
izradu sandala koja se zvala "Venera" i zaposlio pedesetak radnika.
Jedan svedok kaže: "Svi smo kod njega navraćali, popravljao nam je
8 Ibid
9 "Mustafa je započeo i ljubavnu vezu s meksičkom slikarkom Fridom Kahlo, koja je bila
supruga slikara Diega Rivere, čovjeka koji je bio zadužen da obezbjedi Trockom sigur-
nost [...] Mustafa je kasnije pričao svom sestriću Ademu Kapetanoviću da mu je povratak
iz Meksika bio najteži trenutak u životu. (ibid.)
90
Zeničke sveske
cipele i kuvao bosanski lonac. Leskovčani koji su ga zapamtili iz tog

vremena sećali su se posle da je pušio na lulu i da im je "Milorad"
lepo pričao o svojim putovanjima u Grčku i na Bliski istok. Pričao je
kako je u Egiptu naručio kajganu. Kelner ga upitao da li želi kajganu
od četvrt ili pola jajeta. Odgovorio mu je da donese kajganu od pet
komada jaja i kelner je doneo ogromnu kajganu - od nojevih jaja! Nije,
kaže, znao da pročita jelovnik. "Milorad" je voleo dobro da pojede, s
uživanjem je pomagao nekoj baba Jeleni kada je ona kuvala papazja-
niju koja je slična bosanskom loncu. On je lično oblepljivao zemljani
sud testom da ne bi isparavao naglo kako bi se papazjanija kuvala u
pari. Isto tako, kao pravi gurman, voleo je da jede kupus sa slaninom.
Svakakve "poslovne" ideje je imao "Milorad": da izrađuje keramičke
pločice od strugotine, đonove za cipele od starih filmova. Uspelo mu
je da iz Grčke uveze dva vagona južnog voća na ime neke "sestre" iz
Paraćina, međutim, voće je prodao "drug" Todor Živković za potrebe
"Crvene pomoći". Mustafinu "Veneru" u Beču vodio je njegov zemljak
Alija Mujkić, po zanimanju pravi obućar. Firma je počela da radi neg-
de 1922. godine i, kako je Mustafa tada teško živeo, po jednom sve-
dočenju (Miloša Aranickog), novčano mu je pomagao Božin Simić,
"crnorukac" koji je tada bio srećno i bogato oženjen nekom Francuski-
njom u Nici." (Janković, 2016.)
Legenda o Mujki dalje kaže da je bio Staljinov prijatelj i da je veli-
ki Hazjanin zbog njega pušio "hercegovina-flor", i da mu je Mustafa
nabavljao duhan iz svog zavičaja u Hercegovini (Miladinović, 2016).
Rodoljub Čolaković tvrdi da ga je Mustafa upoznao sa Staljinom10
("ulazio je u Kremlj bez propusnice"). (Jankovć, 2016.) Odić i Koma-
rica potvrđuju: "Krajem 1932. godine kada su se sreli na ulici, Mu-
stafa pozove Čolakovića, koji je tada u Moskvi živeo kao emigrant
i stanovao u hotelu Luks, koji je bio rezervisan za inostrane rukovo-
dioce, da dođe predveče na Crveni trg. Kada su se našli, Mustafa s
Čolakovićem krene na glavni ulaz u Kremaljski dvorac, u koji se inače
nije lako ulazilo. Stražari na ulazu su ih propustili bez legitimisanja.
Golubić je Roćka odveo u prostorije Staljinove žene Alilujeve na uo-
10 Vidjeti Odić i Komarica, poglavlje "Obavještajna saradnja s Moskvom"

91
bičajeni čaj, gde se u to vreme sastajalo izabrano društvo sovjetskih

rukovodilaca i njihovih porodica. Pred kraj ove čajanke u salon Alilu-
jeve ušao je Staljin, pa posle pozdrava s prisutnima, prišao je Mustafi,
koji mu je predstavio druga Roćka. Posle kraćeg razgovora, u kome se
Staljin interesovao za ‘jugoslovenske stvari i stanje u KPJ, pozdravili
su se i razišli. Drug Roćko mi je još rekao da je to bio prvi i jedini put
da je sa Staljinom bio u četiri oka, a što nije bio slučaj s Mustafom, što
dovoljno pokazuje koliki i kakav ugled je Mustafa uživao kod sovjet-
skih rukovodilaca.
Vodeći buran i opasan život sovjetskog agenta, Golubić je obišao
pola svijeta, od Rusije, Kine i Japana na istoku, do Sjedinjenih Država
i Meksika na zapadu. Beč, Moskva, Prag, Pariz, London i Berlin bile
su njegove "kućne adrese" (Fokus.ba 2017.). Tu je i priča o tome kako
je u Engleskoj ukrao tenk, bio ljubavnik velike holivudske zvijezde
Grete Garbo, itd. Tu se također ubraja i likvidacija britanskog oba-
veštajca Sidnija Relija, koji je zadavao velike glavobolje Sovjetskom
Savezu (Miladinović, 2016.) Mitovi i(li) činjenice o Mujki, po Dedi-
ću, nadalje uključuju sljedeće fantastične epizode dostojne špijunske
franšize. Između ostalog, pričalo se da je govorio 14 svjetskih jezika i
posjedovao je 250 pasoša
Dvadeset godina mlađi od Mustafe, Ivo Vejvoda je počeo da radi
za Golubića sredinom 1934. i tako praktično postao čovjek Kominter-
ne.11
11 "Hitler je već vladao Njemačkom, iz koje su napredni umjetnici i mislioci bježali u Švi-
carsku, Englesku ili Ameriku. Prag je bio masovno pribježište njemačkih emigranata –
naučnika, pisaca, slikara, muzičara, glumaca, novinara, čak i prostitutki. Mnogi od njih
su se prije odlaska na Zapad redovito zadržavali u Pragu. Mi studenti ljevičari išli smo
da slušamo predavanja Emila Ludwiga, Stefana Zweiga, Thomasa Manna, Ervina Schul-
coffa…Od njih smo, iz prve ruke, saznavali o paklu nacističke vladavine. S Mustafom me je
upoznala Zora Gavrić. Došla je jednog dana i rekla mi: ‘Traži te jedan odgovorni drug.’ To
je bio uobičajeni način na koji su ugovarani konspirativni sastanci kad bi se u Pragu pojavio
netko iz rukovodstva KPJ. I tog sam puta mislio da me traže radi kurirskih ili kakvih dru-
gih poslova, jer ja sam i ranije putovao u Jugoslaviju po nalogu Milana Gorkića, Vladimira
Ćopića i Borisa Kidriča. Preda mnom se pojavio čovjek srednjeg rasta, proćelav, malo pro-
sijed. Nikako nisam mogao da mu odredim godine. Imao je markantan nos i neobično blag
osmijeh. Pitao me je šta radim, imam li djevojku, novaca…Tog dana mi je rekao da odmah
prekinem sve veze s Partijom i da ću ubuduće surađivati isključivo s njim. Nisam znao tko
92
Zeničke sveske
U Istorijskom arhivu Beograda je 1991. godine otvoren dosije s do-

kumentima koji su definitivno razriješili sve okolnosti smrti Mustafe
Golubića. Radi se o originalnim zapisnicima sa saslušanja koje je ko-
manda Gestapoa za Beograd i Srbiju provela nad njim, te dokumenti
o presudi i izvršenju smrtne kazne (Filipović, 2010.). Mustafa Golubić
je uhapšen dva dana nakon diverzije u skladištu u Smederevu, gdje
on i Mate Vidaković (obučen u Moskvi za pravljenje eksplozivnih na-
prava) dižu u vazduh smederevsku tvrđavu u kojoj je njemačka ko-
manda smjestila privremeno skladište eksploziva i municije zaplije-
njene u aprilskom ratu. Ta strahovita eksplozija je 5. juna 1941. godine
ubila 2.500 ljudi, ranila na hiljade i gotovo uništila grad Smederevo.
(Janković, 2016.) Pratimo i Miladinovićevo svjedočenje: "Golubić se
vraća u Beograd posle početka Drugog svetskog rata i mnoge akcije
izvedene 1941. godine u Beogradu i Srbiji vezuju se uz njegovo ime.
Među njima je podmetanje paklene mašine pod tribinu, s koje je vojni
zapovednik okupirane Srbije general-major Ludwig Schröder trebalo
da posmatra defile nemačkih jedinica. Ostala je nedoumica da li je
Mustafa postavio u podrumu jedne kuće 423 paketa eksploziva, koji
je bio namenjen da digne u vazduh susednu zgradu u kojoj je trebalo
da se održi važan folksdojčerski skup. Tu je i atentat na spomenutog
general-majora Schrödera, čiji se avion srušio na Bežanijsku kosu...
Zatim su tu bili tragična diverzija u Smederevskoj tvrđavi i dizanje u
vazduh magacina benzina na Tašmajdanu..."12
je taj čovjek, niti sam se usudio da ga pitam što ću i za koga raditi. Kasnije sam razmišljao
o tome zašto je baš mene odabrao. Vjerojatno zato što sam bio iz građanske obitelji, bolje
obučen od ostalih studenata, i što moje ponašanje nije odavalo proletersko porijeklo. Povrh
svega, imao sam čehoslovački pasoš, koji je onda bio cijenjen kao danas, recimo, švicarski
ili američki." (Fokus.ba 2017.)
12 U Beograd Golubić dolazi u vrijeme Aprilskog rata kao povjerenik Kominterne da sredi
stanje u KPJ i produži za Grčku kako bi ispitao odgovornost jednog visokog funkcionera
grčkih komunista. (Blic 2017). Međutim, do Grčke neće stići:" Prema odličnom pozna-
vaocu oznaških tajni Živoradu Mihajloviću - Šilji, Mustafa Golubić je u Beograd došao
1939. godine sa zadatkom da likvidira Živojina Pavlovića zvanog Ždrebe (pisca čuvene
disidentske knjige Bilans sovjetskih termidora). Uhvatio je vezu s Dragišom Vasićem, Živ-
kom Topalovićem i još nekim "crnorukcima". Ubrzo je pao u oči Aleksandru Rankoviću i
Milovanu Đilasu. Broz se nalazio u Beogradu od maja 1941. godine i, pošto mu je uspelo
da obavi razgovor sa sovjetskim otpravnikom poslova u Beogradu koji mu je preneo
direktivu iz Moskve "da Golubić ne sme da se dira", za neko vreme je stopirao svoje na-
ređenje da se Mustafa likvidira." (Janković 2016.)
93
Kao što je Mustafa Golubić za svojih pedeset godina života promi-

jenio na desetine imena, političkih službi, izmišljenih i pravih biogra-
fija, tako je i stradao kao neko drugi. Nacisti su ga zatekli, vjerovatno
po nečijoj prijavi, u kući Tihomira Višnjevca, Mirijevski put 97 dok je
bio na vezi s Moskvom preko tajne radio-stanice koju je imao uz sebe.
Uz sebe je imao i lažne dokumente na ime Luke Đerića13 (Filipović,
2019). Odmah su ga uhapsili - 7. juna 1941. i prepustili čuvenom zli-
kovcu, majoru Hansu Helmu da ga isljeđuje.14
Milovan Đilas je kasnije tvrdio da je postojala odluka da se Mu-
stafa Golubić bilo kako ukloni, odnosno da ga ubiju (Filipović, 2010.),
jer su jugoslovenski komunisti dobili podatke da se on sprema lividi-
rati čak i Tita. Živorad Mihajlović Šilja15 smatra da je Mustafu potka-
zao Gestapou Milovan Đilas16 po naredbi Josipa Broza: "CK KPJ je za-
ključio da je Mustafa Golubić u Beogradu sa zadatkom da ubije Tita, i
da za vođu pokreta otpora postavi - Dragoljuba - Dražu Mihailovića!"
(Janković, 2016.). Kad je Rodoljub Čolaković 15. aprila 1941. godine
sreo Mustafu u Sarajevu ovaj mu je neoprezno rekao: "Valter neće
dugo trajati i moraće da bude maknut". (Janković, 2016.). Čolaković
u svojim memoarima priznaje da je to odmah javio Titu (Janković,
2016.), čije je konspirativno ime u to doba bilo Valter. Filipović takođe
13 Gestapo-dosije UDBB-193, BDS

14 "[...] a isleđivanjem i mučenjem sovjetskog obaveštajca rukovodio je niko drugi do major
Hans Helm. Četiri puta je saslušavan (11, 13, 14. i 17. juna) i ono što je zabeleženo da je
rekao svrstava ga u sam vrh svetskih pustolova i majstora špijunaže. Shodno okolnostima,
Mustafa kombinuje istinite i izmišljene podatke o svojim aktivnostima. Hans Helm ništa
nije saznao osim da je Golubić falsifikovao ili prošvercovao pasoše. Prevodilac je bio neki
Egon Helerman, a zapisničar Dejerler...Podvrgnut užasnom mučenju, Golubić je ostao
dosljedan sebi i svom hercegovačkom karakteru, nije odao nijednog od svojih kamarada
iz "Crvenog orkestra". A navodno je svom cimeru iz ćelije neposredno pred smrt rekao da
je ubijeđen kako ga je Gestapou otkucao Josip Broz." (Miladinović 2016.)
15 "Dosije", Beograd, 1989.
16 O tome šta se sve događalo u Ribnikarevoj kući na Dedinju, kao i o tome ko je izdao
Mustafu Golubića (u zvaničnoj historiji ova kuća je poznata po tome što je u njoj doni-
jeta odluka komunista da se krene s ustankom u Srbiji 4. jula 1941.), napisana je i jedna
knjiga koja, opet, nikada nije odštampana. Nju je napisao Božin Simić, bivši "crnorukac",
Mustafin čovek, Titov ambasador u Ankari, osoba koja je po preporuci Milana Antića
(ministra Dvora kneza Pavla) odradila posao oko uspostavljanja diplomatskih odnosa
između Kraljevine Jugoslavije i SSSR-a u ljeto 1940. godine. Simićeve knjige nema i ostala
su samo nagađanja o njenoj sudbini. (Janković 2016.)
94
Zeničke sveske
piše: "Tu mogućnost potvrđuje i poznati novinar Živorad Mihajlović17

koji je raspolagao dokumentovanim dokazima da je Milovan Đilas
"otkucao" Mustafu Golubića Nijemcima, jer je Mustafa zaista i došao
u okupiranu Jugoslaviju sa zadatkom da likvidira Tita i da na licu
mjesta organizira ustanak pod vođstvom Sovjetskog saveza i Stalji-
na."
Gestapovci su Mustafu Golubića tokom ispitivanja strašno mučili
i izmasakrirali. Polomili su mu obje ruke, jednu nogu, više rebara i
izbili sve prednje zube (ibid.) No, Mujka Nijemcima nije odao niti
jedne vrijedne informacije, što oni "pedantno" i priznaju u svojim za-
pisnicima: "Gestapovci su mu bukvalno polomili svaku kost u tijelu,
toliko da je morao da bude iznesen iz zatvora i posađen na stolicu
ispred streljačkog voda jer nije mogao da stoji na nogama. Strijeljali
su u Pionirskom parku. (Blic, 2017.) Mustafa Golubić je, dakle, bio
javno strijeljan 29. jula 1941. Pošto je bio sav polomljen Nijemci su ga
iz zatvora donijeli u šatorskom krilu u Dvorski park (kasnije Pionirski
park) i posadili na stolicu, pa onda strijeljali. Sahranjen je u grobu bez
obilježja u blizini muzeja. (Filipović, 2010)18 Mustafa je, polušapatom
se prenosilo od usta do usta, ne obazirući se na ispaćenost i pretr-
pljeni fizički bol, povikao: "Živeo drug Staljin i komunistička partija
Sovjetskog Sa..." da bi ga na pola riječi prekinuli pucnji puščanih plo-
tuna streljačkog odreda.19
Pozamašan dosije u Beogradskom arhivu s oznakama UDB B-193
i njemačke BdS20 na požutjelim stranicama tek djelimično svjedoče
17 "Dosije", Beograd, 1989.

18 "Sačuvani Gestapov dosije Mustafe Golubića, očigledno su dobro pročešljali Rusi, koji su
do njega došli u Beču, i naša UDB-a, koja ga je posle dugo skrivala od očiju javnosti. Iz
njega se ne vide okolnosti pod kojima je Golubić uhapšen, da li ga je, ko ga je i zbog čega
provalio. Verovatno na osnovu sasvim precizne prijave, Gestapo ga je teretio samo za
šverc pasoša. Nikoga nije odao, s njim krug nije otvoren, nego zatvoren." (Odić i Komari-
ca 1988., 72).
19 Postoje i oni koji su "svedoci" da je poslednje što je izustio bila rečenica: "Odo’ ja odavle!"
Prodavci "zanimacija za zube", - semenki, leblebija, đevreka, simita i šećerlama, tužili su
što se nisu tu zatekli, jer bi im ustrašeni radoznalci mimo svake sumnje šićar uvećali (U
prilici za izglednim prihodom nisu pravili ikakvu razliku između javnog linča ili fudbal-
skog "večitog derbija" "između Jugoslavije" i "BSK"-a. (Janković, 2013., 390)
20 Vidjeti Miladinović 2016
95
o životnom i revolucionarnom putu Mustafe Golubuća: član Mlade

Bosne, dobrovoljac u odredu vojvode Voje Tankosića, pripadnik Crne
ruke, učesnik u Sarajevskom atentatu, svjedok u Solunskom procesu,
rukovodilac u KPJ i jedan od najznačajnijih sovjetskih obavještajaca
između dva rata. Autopsiju njegovog ekshumiranog tijela je izvršio dr
Vojislav Stojanović. Tom prilikom je i utvrđeno da su mu pri isljeđiva-
nju skoro sve kosti bile polomljene.21 (Filipović, 2010.) Izgleda da je Ge-
stapo u istražnom zatvoru u Beogradu isljeđivao i Golubićevog progo-
nitelja Dragog Jovanovića. Jovanović je svom isljedniku rekao: "Glupi
Gestapo, uništili su ga ne znajući ko je. Ja ga gonim po svijetu još od
1924. Da sam ga onda uhvatio, ništa više u životu ne bih morao da ra-
dim." (Fokus.ba 2017.) Nakon Titove smrti, kad je kult njegove ličnosti
već polahko iščezavao, pojavili su se članci nekih historičara i publici-
sta koji su aludirali na Brozovu krivicu za Golubićevu smrt. Navodno
je Partija bila ta koja je, po Titovom naređenju, provalila Golubića i
praktički ga izručila Gestapou. Tom uvjerenju bio je sklon i Titov bi-
ograf Vladimir Dedijer, ali konkretni dokazi za to nisu nađeni. I priča
o velikom obaveštajcu je počela da se sklapa. Razgovaralo se s deseti-
nama ljudi. Prelistani su brojni dosijei.22
Mit o Golubiću se širio. Šaputalo se, od uha do uha, da ga je Tito
prijavio Gestapou, najprije telefonom iz jedne vile na Dedinju, a potom
da je Đilas napisao anonimnu prijavu. Širenje priča o ovom Hercegov-
cu ili pak nešto drugo natjeraće rukovodstvo Titove Jugoslavije da se
pozabavi njegovim životom: "Bila je jesen 1954. godine. Zadatak je do-
bila grupa operativaca Obaveštajne službe od Aleksandra Rankovića,
drugog čoveka Titove Jugoslavije. Upustva su bila jasna: Drug Marko
21 Miodrag Janković i Veljko Lalić, Feljton –- "Trezor kneza Pavla", Večernje novosti,
23.7.2009.
22 "Tako se stiglo do Jelisavete Mančić, profesorke iz Novog Sada koja je prešla da živi u
Beograd i uselila se u stan u Dobrinjskoj 9. Njena veza s Mustafom je bila sve čvršća. Očito
je poprimila neke njegove karakteristike. Operativcima je tek u drugom ili trećem susretu
dala prave informacije. Ispričala im je da je Mustafa u njenom stanu imao malu radio-sta-
nicu i da je održavao redovnu vezu s Moskvom. Na kraju dala im i jednu svesku u kojoj
su bile Mustafine beleške o radu obaveštajnih službi Nemačke, Engleske i Francuske, s
punim imenima obaveštajaca i zadacima na kojima rade. To je zapravo bio koncept de-
peša koje je slao. Bilo je tu informacija i o šefu ABVER-a Kanrisu, majoru Gestapoa Hans
Helmu, šefovima beogradske policije..." (Miladinović, 2016.)
96
Zeničke sveske
naređuje da svaki detalj treba savesno istraživati! Trebalo je razjasniti

mnoge detalje iz zatamnjene biografije Mustafe Golubića. Kada je počeo
da radi za rusku Ohranu? Pod kojim okolnostima i uslovima ga je pre-
uzela Čeka, odnosno NKVD? Kakvi su bili Mustafini kontakti s meksič-
kim slikarom Dijegom Riverom, i italijanskim revolucionarom Vitorijo
Vidaljijemom, i njihovo učešće u ubistvu Trockog? Aktivni operativaci
prvi put će zakoračiti u prošlost. Zadatak je bio da obiđu sve arhive,
preture sve čelične kase u kojima su se nalazili raznorazni tajni papiri,
da razgovaraju sa svim preživelim Jugoslovenima koji su poznavali Go-
lubića ili imali bilo kakav kontakt s njim....Kad je jednom bosanskoher-
cegovačko partijsko i državno rukovodstvo bilo na sastanku s Titom u
Beogradu, poslije sastanka je Josip Broz izdvojio Ratu Dugonjića i rekao
mu da bi u Sarajevu trebalo poraditi na tome da se obnove sjećanja na
Mustafu Golubića, jer 'on je nama učinio značajne usluge' (Dedić, 2015).
Podignuta mu je bista u Stocu, jedna ulica je dobila ime po njemu, prav-
ljene su o njemu emisije na radiju i televiziji. Ali, ima dosta pretpostavki
o tome da se Golubićeva djelatnost nije svidjela centrali u Moskvi pa da
je zato predat Gestapou." (Miladinović, 2016.)
Rodoljub Čolaković će pričati o svojim susretima s Mujkom po Pa-
rizu i Moskvi, kako ga je vodio u Kremlj, kako su ušli na bočni privatni
ulaz i kako im je Olga Alelujeva, Staljinova tašta, poslužila čaj... Pričao
je Čolaković i o susretima Tita i Golubića. Mustafa nije bio zadovoljan
ni jednim jedinim razgovorom s budućim vođom Jugoslavije. Planer
Sarajevskog atentata Stevan Dedijer, veteran i pionir moderne oba-
vještajne službe u svijetu pričao je kako se 1937. sreo sa Golubićem u
Njujorku, gdje je Mustafa kidnapovao jednog američkog industrijalca
i ukrcao ga na sovjetski brod. FBI je tragao za Golubićem, kome je
Dedijer pomogao da umakne i vrati se u Evropu. (Fokus.ba 2017) Ge-
neral-pukovnik Voja Nikolić potvrdiće da je Mustafa radio-stanicom
održavao svakodnevnu vezu sa Moskvom (Miladinović, 2016.). On će
biti i član Mustafine grupe u Beogradu.
A evo kako Mustafu opisuje jedan njegov prijatelj, "solunac" Ži-
votije Čokić iz Kovačevca kod Mladenovca: "Kad život visi o koncu
i drugog izlaza nema, on je kao protivmeru upotrebljavao drskost,
97
prelazeći u napad kao da je ugrožen njegov neprijatelj a ne on…"

(Blic, 2017.) Istaknuti španski borac Vlajko Begović je nevoljno pri-
znao da se Golubića i mrtvog bojao: "Upoznao ga je kao predavača na
Akademiji NKVD-a u Kijevu […] i zapamtio ga kao jedinog civilno
odevenog oficira pred kojim je i ‘starešina akademije, Prosikov, stajao
ustravljen, kao da je redov!’ […] Golubić se isticao i arogancijom u
ophođenju sa pretpostavljenima, otvoreno se prepirući sa zapovedni-
kom Vojne obaveštajne službe (GRU), Mironovim! Tek je nešto blaži
bio tokom večerinki, iako se i tada dešavalo da kroz vrata svoje sobe
izbaci plastični poslužavnik s hranom, ako je smatrao da nije dovolj-
no dobra za njegova prefinjena nepca! (Znao je da slisti tri "janjske
glavuše" pre no što bi prionuo na pečenje, ne dopuštajući nikakvu
mogućnosti da na pladnju preostane i "oblizak". Još se vajkao kako
ruska jagnjad nisu ni prineti onoj potekloj od ovaca pramenki koje su
brstile zanovet s humnih pašnjaka Ljubinja, Bančića, Pocrnja, Bitunje,
Uboska ili Gleđevca.)" (Janković, 2013., 391)
Zanimljivo je kako se izjašnjavao o svojoj nacionalnoj pripadnosti.
Mustafa je objavio tekst u Ilustrovanoj ratnoj hronici u kome između
ostalog kaže: "Evo mene. Ja sam Musliman iz Bosne. Ja sam vaš ze-
mljak iz Bosne, ali sam Srbin jer mi je maternji jezik srpski..." (Marić,
1987., 80). Čolaković opisuje ovog Hercegovca-Srbina kao fanatičnog
izvršioca Staljinovih naloga, ali i kao čovjeka mehkog srca, koji je u
trenucima slabosti čeznuo za rodnim Stocem i Bregavom, i padao u
melankoliju. "Ajde, zapjevaj mi neku našu", rekao bi došljaku iz Jugo-
slavije. Volio je pjesmu "Ima l’ jada, k’o kad akšam pada"… (Fokus.
ba 2017.)23 Čolaković je Mujku kasnije, posve slučajno, sreo u Parizu,
23 I Ivo Vejvoda ga se sjećao kao askete stamenog karaktera, ali veoma osjećajnog. "Znao je
čeznuti za Bosnom, kad bi mu navirale uspomene iz djetinjstva i rane mladosti:"Nisam
imao pojma da je bio član Mlade Bosne, Apisov prijatelj, suđen na Solunskom procesu, i
da ga je kralj Aleksandar Karađorđević smatrao za svog najopasnijeg ličnog neprijatelja.
Kralj se plašio da će ga upravo Mustafa ubiti. I zaista, Mujka je bio čvrsto uvjeren da je
ubistvo Aleksandra uvjet za revoluciju u Jugoslaviji. Zato mu je slao prijeteća pisma, a
kad bi tajno došao u Beograd, drsko je poručivao kralju: ’Tu sam, čekam te, i izvoli me
potražiti.’" (Fokus.ba 2017.) Kralj Aleksandar je, pripovijeda Vejvoda, slao u Beč svoje
najbolje policajce da uhvate Mustafu. Jednom prilikom je gore pomenuti Dragi Jovanović,
kasnije zloglasni šef beogradske policije, u Beču iznenadio Mustafu i strpao ga u svoj
automobil, ali je Mustafa uspio pobjeći iz policijskog auta. (ibid.) Historičar i publici-
98
Zeničke sveske
u muzeju Luvr, a posljednji put u Sarajevu, kad su njemački tenkovi

već ušli u grad. "Volio sam Mujku kao brata", zapisao je Čolaković u
memoarima Kazivanje o jednom pokoljenju24 (Fokus.ba 2017): "Jednom
prilikom sam u njegovom stanu u Dubrovniku pitao Koču Popovića
šta misli o Mustafi Golubiću, s obzirom na to da ga je Kočin saborac
i lični prijatelj Ivo Vejvoda obožavao."Ne mogu misliti ništa dobro o
čovjeku koji je Trockom smrskao lobanju i bio hladnokrvni ubica Sta-
ljinovih ideoloških protivnika", odgovorio je Koča. (ibid.)
Tako je živio i tako završio Hercegovac Mustafa Golubić – Mujka,
najbliži i najpouzdaniji Staljinov operativac, general-pukovnik sovjet-
ske obavještajne službe, najvjerovatnije organizator Sarajevskog aten-
tata 1914. godine, otmičar generala Kutjepova, "organizator" ubistva
Lava Trockog u Meksiku, čovjek kojem je malo nedostajalo da likvi-
dira i Josipa Broza Tita. (Filipović, 2010.) Priča o Mustafi iz Stoca, koji
je u svojih pedeset godina proživio mnogo različitih života i koji je za
jedne bio idol i svetac, a za druge kominternovska Sotona je tako do-
bila zasluženi epilog. Umro je u skladu sa svojim riječima: "... [Srpski]
revolucionar ako hoće da pobedi, mora biti umetnik i konspirator,
imati talenta za borbu i stradanja... On mora biti mučenik i zatvo-
renik, čovek zapadnih manira i hajduk koji u određenom trenutku
može i mora da zaurla, kako bi poveo u boj za spas unesrećenih i
pogaženih..." (Marić, 1987., 97)
Jedna ulica u Sarajevu je od oslobođenja 1945. do 1993. godi-
ne imala njegovo ime. Ta ulica25 i sad postoji, ali se više ne zove uli-
ca Mustafe Golubića. Na kraju, nameće nam se jednostavno pitanje:
kome je i čemu poslužio po svemu fantastično konspirativan život
Mustafe Golubića kao i stotine drugih života nesumnjivo vrlo hra-
brih komunista "ilegalaca", koji su služili interesima jedne strane sile i
sta Miodrag Janković zabilježio je da je poslije neuspjelog atentata na kralja Aleksandra

1921. koji je izvršio Spasoje Stejić, kralj bio dobro obavješten ko iza svega stoji radeći mu
o glavi i, kažu, do kraja života bio opsjednut Golubićem. (Depo Portal, 2017.)
24 Vidjeti također intervju za Fokus.ba 2017.
25 Danas je to ulica Tina Ujevića. Čak je i Tin Ujević svojevremeno izjavio o Golubiću da je
"Mujka suvereni vladar tamnog vilajeta od milošte nazvanog Stari kontinent!" (Janković
2013: 297)
99
jedne ubistvene "utopije", a od koje su njihova otadžbina, kao i Rusija,

imale toliko štete? Sead Trhulj u jednom intervjuu, po Dediću, nudi
lakonski odgovor. Mujka i njemu slični su svoje vještine i živote žr-
tvovali jer to niko drugi nije mogao (niti se usuđivao): "Pa zato što je
konspirativni rad, ne samo u špijunaži nego i u njegovom političkom
djelovanju u Komunističkoj partiji i kasnije u Kominterni, bio njegova
osnovna preokupacija. On je u tome bio veoma vješt - da se preruša-
va, da mijenja identitete, da posebnom intuicijom otkriva i izbjegava
zamke. Ne treba zaboraviti činjenicu da su ga gonile sve tajne policije,
i jugoslavenska, i njemačka, i engleska, i francuska, da nikad nije bio
uhapšen, osim što ga je 1941. godine uhvatio Gestapo i ubio u Beo-
gradu, ali tu se, prema svoj prilici, radilo o izdaji sa strane s koje se
najmanje mogao nadati."
"Mujka, Muja, Mujaga, Džadžinka, kako su ga od milja nazivali
drugovi", navode Odić i Komarica, "ili: Nikola Nenadović, Luka Đe-
rić, Ismet, Luka Samardžić, Gojko Tomindžić, Ivan Ivanović, Popović,
Dorđević i mnogi pseudonimi kojih se ni on sam nije sjećao, krili su
identitet revolucionara Mustafe Golubića. Spočitavala su mu se nepo-
činstva za koja je dokazano kriv kao i ona za koja se može samo na-
gađati da ih je Mujka izvršio. Pripisana mu je, istina, bez relevantnijih
dokaza priprema i lično učešće u nizu otmica i egzekucija "otpadnika
od komunističkih partija" (Janković), revizionista, perjanica antiso-
vjetskih režima, te privredno-industrijskih oligarha.
Proglašavan je za nasilnika nad ljudskom dušom i uziman za eg-
zemplarni primjer obogotvorenog mitološkog bića koje je sazdano od
nepomirljivih kontrasta. Stalno u akciji, poput nekakvog nespokoj-
nog junaka pikarskog romana on je znao da priča, ali i da ljubi na
mnoštvu jezika, bio je to gurman istančanog nepca i velikog apetita,
ali i revolucionar kojeg je krasila samokontrola spartanskih gabarita,
hedonista kojeg je bio glas kao nezasitnog ljubavnika, ali istovreme-
no i melankolik koji je često čitao, spavao, sanjao, ali i reminiscirao o
rodnom Stocu i Bregavi. Naivno je očekivati bliže podatke o njegovim
konkretnim akcijama, ovlaštenjima i zadacima, a pogotovo o zaslu-
gama, uspjesima i napredovanju u službi. Vrijednost bilo kog obave-
100
Zeničke sveske
štajca cijeni se upravo po tome koliko je uspješno za sobom prebrisao

tragove. A Mustafa Golubić, evo, nije provaljen ni više od pola vijeka
posle smrti!"
Istraživanje burnog pustolovnog života Mustafe Golubića treba
smatrati početkom jednog vrlo složenog, naučnog i politički značaj-
nog posla. Korisno bi bilo otrgnuti od zaborava i takve duhove proš-
losti ovih podneblja. Inače, u suprotnom, sve češće ćemo biti svjedoci
kako nacionalističke frakcije, personificirane u političkim strankama
naše države, ali i susjednih, pokušavaju da opstrukcijom istine, činje-
nica, i dokaza grade kule na pijesku tobožnjih "narodnih interesa",
a sve u cilju mobiliziranja masa koje bi im dale legitimitet da i dalje
budu to što jesu-retrogradne silnice. Ovo je srž onoga protiv čega su
Mujka i mnoštvo zanesenjaka žrtvovali svoje živote. Janković bilježi
kako je Vladimir Dedijer pred Titom ispričao da se, tokom jedne od
redovnih šetnji s Ivom Andrićem Beogradom, kad suton uzreli, zapi-
tao:
- Zar nije grehota, da u samom centru naše prestolnice leži nepo-
stojan grob našeg Mujage, a da niko ne zna pouzdano gde je?
- Ja mislim da je to božji blagoslov! – usprotivio se jedva čujno
Andrić. – Nije svrhovito da prekopavamo ovako divan park i uzne-
mirimo te junačke mošti! Može li biti lepšeg večitog boravišta od
ovog vrta zasutog radošću i grajom dečice koja se bezbrižno nad nji-
me igraju? Nova pokoljenja biće podojena nektarom slobode kojoj je
naš Mujka zaveštao život! Koliko sjutra, otputovaću do Hercegovine.
Pošto se još jednom "naberem ljepote", jer Mujki sam ne jedanput na-
glasio da ako je Bog igda hteo da stvori svet, načinio ga je, svakako,
u Stocu. Otići ću da obiđem baka Nuru! Ona je, po meni, čudo nad
čudima! Tek što nije "razmenila drugo stoleće" a šali se kako ‘joj je k’o
ža’ rano da promijeni svijetom i u prekosutranstvu čibuk pripaljuje!
101
Natjecanje među ljudskim bićima uništava s hladnom i
dijaboličkom brutalnošću… Pod pritiskom te konkurentne furije,
ne samo da smo zaboravili šta je korisno za čovječanstvo u cjeli-
ni, nego čak i to šta je dobro i korisno za pojedinca. /…/ Pitamo
se, šta je pogubnije po moderno čovječanstvo: žeđ za novcem ili
potrošačka groznica… u svakom slučaju, važnu ulogu ima strah:
bojazan da konkurencija ne zaposjedne, strah od siromaštva, strah
od donošenja loše odluke, strah od dogorijevanja…
Konrad Lorenz
II MENTALNE I EMOCIONALNE ALERGIJE

- VAUČERI ZA PATETIČNE EGZISTENCIJE
CORPUS*
Jean-Luc Nancy
Corpus
H oc est enim corpus meum [ovo je tijelo moje, ceci est mon corps]:
dohodimo iz kulture u kojoj su milijuni ministranata miliju-
na kultova neumorno izgovarali ovu ritualnu frazu. U ovoj je kulturi
svi (pre)poznaju [(re)connaissent], bili kršćani ili nekršćani. Među kr-
šćanima neki joj pridaju vrijednost zbiljskog posvećenja – tijelo Boga
jest tu [le corps de Dieu est là] –, drugi joj pridaju vrijednost simbola
u kojem komuniciraju oni koji u Bogu čine tijelo [ceux qui font corps
en Dieu]. Među nama ona je i najvidljivije opetovanje tvrdoglavog
ili sublimiranog poganstva: kruh i vino, druga tijela drugih bogova,
otajstvo osjetilne izvjesnosti. U prostoru naših fraza predstavlja mož-
da opetovanje par excellence, sve do opsesije – "ovo je moje tijelo" [ceci
est mon corps] postaje tako i predmetom mnoštva šala.
Ova je fraza naš Om mani padne… naš Allah ill’Allah… naš She-
ma Israël… No brojne inačice naše formule odmah nam naznačuju
našu najvlastitiju razliku: opsjednuti smo time da želimo pokazati ovo
[ceci], i želimo (se) uvjeriti da je to ovo [ce ceci], ovdje [ici], nešto što
jest i što nije moguće ne vidjeti, ne dodirnuti, ni ovdje ni negdje drug-
* 'Privilegirani' donosimo zavidan i briljantan prijevod s francuskog jezika iznimno za-

htjevnog dijela Corpus (Editions Métaillié: Paris, 2000.) Jean- Luc Nancy-a od našeg stal-
nog i vrsnog suradnika i filozofa Maria Kopića
105
dje – i da ovo jest ono [ceci est cela], ne na bilo kakav način, nego kao
njegovo tijelo. Pretpostavka da postoji nešto takvo kao tijelo onoga [ça;
u francuskom jednostavno "to", ali i u uporabi za prijevod Freudova
Es, ono, op. prev.] (Boga, apsoluta itd.), da ono ima tijelo ili da ono jest
tijelo (što nas navodi na misao da je tijelo kao takvo apsolutno) – evo
naše opsesije. Ovo oprisućenje Odsutnog par excellence: neprestance
smo ga zvali, na nj se pozivali, posvećivali ga, pregledavali, htjeli lu-
kavštinom pridobiti za sebe, htjeli ga, apsolutno ga htjeli. Htjeli smo
jamstvo, čistu izvjesnost nekog EVO [VOICI]; evo, i ništa više, apso-
lutno, evo, ovdje, ovo, sama stvar [voici, ici, ceci, la même chose].
Hoc est enim… izaziva, umiruje sve naše dvojbe glede privida, do-
djeljuje realnom [réel] njegov pravi zadnji dodir čiste Ideje: njegovu
zbiljnost [réalité], njegovu eksistenciju [existence: iz-stoj]. Iz te fraze
moguće su beskonačne inačice (navodim po slučaju: ego sum, akt u
slikarstvu, Društveni ugovor, Nietzscheovo ludilo, Montaigneovi Ogle-
di, Vaga za živce [Pèse-nerfs: djelo Antoina Artauda iz 1925. godine; op.
prev.], "Madame Bovary, to sam ja", glava Ljudevita XVI., Vesaliuso-
ve ili Leonardove grafike, glas – kastrata, soprana itd. – trstika koja
misli, histeričarka, zbiljsko je to tkivo iz kojega smo istkani…). Hoc est
enim… može proizvesti cjelokupan korpus opće Enciklopedije Znano-
sti, Umjetnosti i Mišljenja Zapada.
Tijelo: eto kako smo ga iznašli. Tko ga drugi na svijetu poznaje?
Zacijelo možemo naslutiti neku užasnu tjeskobu: taj "evo" nije si-
guran, treba ga zajamčiti. Upravo ništa ne jamči da je stvar sama kadra
biti tu [être là; francuski prijevod za Heideggerov Da-sein, tu-bitak,
op. prev.]. Tu [là], gdje smo mi, možda nije ništa drugo nego odsjaj,
lelujave sjene. Treba ustrajati: "hoc est enim, uistinu vam kažem, i ja
sam taj koji vam kažem: tko bi mogao biti više siguran u moje pri-
suće u mesu i krvi [en chair et en sang]? Ta sigurnost će postati vaša,
zajedno s tijelom što ćete ga inkorporirati". No tjeskoba ne prestaje:
što je ovo [ceci], koje je tijelo? Ne samo ovo što vam pokazujem, nego
i svako "ovo"? Sve neodređeno toga "ovog" i tih "ovih" [du "ceci" et
des "ceci"]? Sve to [tout ça]? Čim je dodirnuta, osjetilna se izvjesnost
upravlja prema kaosu, oluji, i svi se osjeti [sens] u njoj remete.
106
Zeničke sveske
Tijelo je preopterećena izvjesnost [certitude sidérée], razbijena u

komadiće. Ništa nije svojstvenije, ništa nije stranije našem starom svi-
jetu.
Vlastito tijelo, strano tijelo [corps propre, corps étranger]: vlastito
tijelo koje pokazuje, koje se daje dodirnuti, koje se daje jesti hoc est
enim? Vlastito tijelo [corps propre] ili sama Vlastitost [Propriéte]. Bi-
ti-za-Sebe u tijelu. No iznenada, kao i svagda, strano je tijelo ono koje
se pokazuje [se montre] kao pošast [monstre] koju nije moguće prož-
drijeti. Nemoguće ga je izbjeći, zapleteni u gomilu slika, koje idu od
Krista, zamišljeno fiksirana u svoj beskvasni kruh, do Krista koji čupa
sebi pulsirajuće, krvavo Sveto Srce. Ovo [ceci], ovo… ovo je svagda
previše, a ne dostatno da bi bilo ono [ça].
Sve teorije "vlastitog tijela" samo su mukotrpni napori da bismo
ponovno prisvojili ono što smo neopravdano smatrali "objektivnim"
ili "reificiranim". Sve te teorije vlastitog tijela usporedive su s krevelje-
njem [contorsion]: ne završavaju drukčije nego isključivanjem onoga
što su tražile.
Tjeskoba, želja da vidimo, dodirnemo ili pojedemo tijelo Boga,
kako bismo bili to tijelo i ne bi bili ništa drugo nego ono [ça], to je načelo
(ne)uma Zapada [le principe de (dé)raison de l’Occident]. Zbog toga
se to tijelo ili naprosto neko tijelo nikada ne događa [n’y a jamais lieu],
prije svega ne tada kada ga se naziva i priziva. Tijelo je za nas svagda već
žrtvovana hostija.
Ako nam hoc est corpus meum nešto zbori, to je izvan riječi, nije
izrečeno [dit], nego ekskribirano [excrit; Nancyjev neologizam od
glagola écrit, pisano, i ex, iz, op. prev.] – na izgubljenom tijelu.
Strana tijela [étreanges corps étrangers]
Tko drugi na svijetu poznaje nešto takvo kao što je "tijelo"? To

je najkasniji, najdulje pročišćavani, najrafiniraniji, najdemontiraniji
[démonté] i najremontiraniji [remonté] produkt naše drevne kulture.
Ako je Zapad pad [chute], kao što kazuje njegovo ime, tada je tijelo
107
posljednja težina [poids], ekstremnost težine koja se prevrće u tom

padu. Tijelo jest težina [pesanteur]. Zakoni gravitacije pogađaju tijela
u prostoru. No najprije je samo tijelo ono koje teži [pèse] samo u sebi:
spustilo se u sebe sama, pod specifičnim zakonom gravitacije što ga je
gurnuo sve do točke na kojoj ga više nije moguće odvojiti od njegova
tereta [charge]. Što će reći, od svoje gustoće [épaisseur] zida zatvora
ili svoje mase [masse] na grobu nagomilane zemlje ili svojeg ljepljivog
tereta [leurder] odloženih starih odijela i naposljetku svoje specifične
težine [poids] vode i kosti – no svagda, no najprije opterećen [charge]
svojim padom, palim iz nekog etera, crn konj, loš konj.
Strmoglavljeno s najviše visine, od samog Najvišeg, u lažnost
osjeta, u malignost grijeha. Neizbježno katastrofalno tijelo: pomračen
i hladan pad nebeskih tijela. Jesmo li izumili nebo s jedinom svrhom
da iz njega padaju tijela?
Ponajprije ne smijemo umišljati da smo se oslobodili svega toga.
Ne govorimo više o grijehu, sada imamo izbavljena tijela, zdrava ti-
jela, sportska tijela, uživalačka tijela. No tko ne zna da to samo još
više pogoršava katastrofu: tijelo je još više palo, još niže, budući da
je njegov pad sve skoriji [plus imminente], sve tjeskobniji. "Tijelo" je
naša razgolićena tjeskoba.
Da, koja civilizacija ga je bila kadra izumiti? Tijelo tako golo: tijelo,
naposljetku…
Strana strana tijela, obdarena Jinom i Jangom, Trećim okom, Ci-
noberovim poljem i Oceanom vjetrova, urezana tijela, gravirana, obi-
lježena, razrezana u mikrokozmose, konstelacije: koja ne znaju za
katastrofu. Strana strana tijela, uskraćena težini svoje goloće, zavjeto-
vana usredotočiti se na same sebe, pod njihovom kožom zasićenom
znacima, sve do retrakcije svih svojih osjeta na jedan jedini bezosjetan
i prazan osjet, živo-izbavljena tijela, čiste točke svjetlosti, ejakulirane
iz njih samih.
Dakako, nijedna njihova riječ ne zbori nam o našem tijelu. Tijelo
bijelca što ga oni smatraju bljedolikim, svagda već na granici toga da
se raširi umjesto da se stegne, tijelo što ga ne vezuje nikakvo zname-
108
Zeničke sveske
nje, nikakav rez, nikakav oblog – za njih je to tijelo još više čudno
[étrange] od bilo kakve druge strane stvari [chose étrange]. Jedva je
nešto…
Nismo razgolitili tijelo: iznašli smo ga i ono je goloća i nema druge
goloće doli ove i ona je stranija od svih stranih stranih tijela.
Da "tijelo" imenuje Stranca [l’Étranger], apsolutno, takva je misao
koju smo sretno izveli do kraja. To kažem bez ironije, ne ponižavam
Zapad. Upravo obratno: bojim se da bismo loše ocijenili ekstremnost
te misli, njezinu snagu istrgnuća i da je ne možemo zaobići. Prije sve-
ga se pak ne smijemo ponašati kao da se ta misao nije dogodila i kao
da blijedo golo tijelo Boga, Stranca, ne bi bilo nikada bačeno preko
slike.
(Bilo kako bilo, nipošto ne iznenađuje da tijelo pobuđuje toliko
mržnje.)
(Nipošto ne iznenađuje da ta riječ nije samo isforsirana, uska, upr-
ljana, rezervirana, neukusna – ali i odurna, debela, mutna, opscena,
pornoskopska.)
(Ta riječ možda se može izbaviti samo lijepim geometrijskim sli-
kama u tri ili n dimenzija, ili elegantnim aksonometrijama: no potom
sve visi u zraku, dočim tijelo treba dodirivati zemlju.)
Pisati tijelo
Pisati, ne o tijelu, nego samo tijelo. Ne tjelesnost [corporéité], nego
tijelo. Ne znamenja, slike, šifre tijela, nego još uvijek tijelo. To je bio, i
nedvojbeno više nije, program moderniteta.
Odsada nije više posrijedi drugo nego biti odlučno moderan i nema
više nikakva programa, samo nužnost, urgentnost. Motiv? Dostatno
je već uključiti televizor, pa ga imamo, svakoga dana: u četvrtini ili
trećini svijeta vrlo malo tijela cirkulira naokolo (samo meso, koža, lica,
mišići – tijela su manje ili više skrovita: u bolnicama, na grobljima, u
tvornicama, kadšto i u krevetima), i u ostatku svijeta ništa drugo nego
109
to, iz dana u dan sve brojnija tijela, neprestance multiplicirajuća (če-

sto izgladnjela, iznemogla, ubijena, nemirna, tu i tamo nasmiješena i
plesna).
I s te je strane tijelo na granici, u ekstremu: dohodi nam iz daljine,
obzorje je njegovo mnoštvo koje dohodi.
Pisati: dodirnuti ekstrem [toucher à l’extremité]. Kako dakle do-
dirnuti tijelo [toucher au corps], ne označujući ga ili ne čineći ga ne-
čim što označuje [le signifier ou de le faire signifier]? Zavodljivo bi
bilo odgovoriti ili da je nemoguće da je tijelo neupisivo [ininscrip-
tible] ili da je pak posrijedi mimikrija, odnosno pripijanje tijela [de
mimer ou d’épouser le corps] pisanjem (plesati, krvariti...). Nedvojbe-
no neizbježni odgovori – no ipak prebrzi, konvencionalni, nedostat-
ni: završavaju time da označuju tijelo [signifier le corps], neposredno
ili posredno, kao odsuće ili prisuće. Pisati ne znači označavati. Pita-
li smo: kako dodirnuti tijelo? Možda je nemoguće odgovoriti na to
"kako?" kao na tehničko pitanje. No valja reći da se to – dodirnuti tije-
lo, dodirivati tijelo, ukratko, dodir [toucher au corps, toucher le corps,
toucher enfin] – svagda u pisanju događa.
Možda se to ne događa precizno u pisanju, ako pisanje uopće ima
neku "nutrinu". No na obrubu [bordure], na granici [limite], na vrhu
[pointe], u ekstremu pisanja [extrémité d’écriture], ne događa se ništa
drugo doli to. No pisanje ima svoje mjesto na granici. Dakle, ako se što-
god događa pisanju, ne događa mu se ništa drugo nego dodir. Točnije:
dodirivati tijelo [toucher le corps] (ili neko pojedinačno tijelo) netje-
lesnošću "smisla" [avec l’incorporel su "sens": netjelesnošću "osjeta"]. I
posljedično, učiniti netjelesno dodirljivim [rendre l’incorporel touchant] ili
načiniti iz smisla dodir [faire du sens une touche].
(Ne čini mi se potrebnim posebice naglasiti da tu ne zagovaram
dvosmisleno "ganutljivu literaturu" [littérature touchante]. Poznajem
razliku između pisanja i sentimentalne proze, no ne poznajem pisanje
koje ne dotiče [écriture qui ne touche pas]. Jer tada to ne bi bilo pisanje,
nego samo izvještavanje ili izlaganje. Pisanje u svojoj bîti dotiče tijelo
[touche au corps].)
110
Zeničke sveske
No nipošto nije posrijedi trgovanje s granicama [limites], priziva-

nje ne znam kakvih tragova koji bi se imali upisati na tijela [s’inscrire
sur le corps] ili malo vjerojatnih tijela, koja bi se imala splesti u slova
[se tresser aux lettres]. Pisanje dotiče tijela uzduž apsolutne granice [se-
lon la limite absolute], koja odvaja smisao jednog od kože i živčevlja
drugog. Ništa ne prelazi i upravo je tu ono što dotiče [rien ne passe,
et c’est là ça touche]. (Mrzim Kafkinu priču "Kažnjenička kolonija",
lažnu, površnu i prenapuhanu od početka do kraja.)
"Pisana tijela" [corps écrit] – urezana, gravirana, tetovirana, puna
brazgotina – jesu dragocjena, prezervirana, rezervirana kao kodovi
od kojih su načinjeni gloriozni engrami: no to naposljetku nije mo-
derno tijelo, nije tijelo koje smo bacili, tamo, pred sebe [jeté, là, devant
nous] i koje nam se približuje, golo, samo golo, i unaprijed ekskribirano
[excrit] iz svakog pisanja [écriture].
Ekskripcija [excription] našeg tijela, eto kroz to moramo najprije
proći. Kroz njegovu inskripciju-izvan [inscription-dehors], njegov po-
ložaj izvan-teksta [hors-texte] kao najvlastitije [propre] kretanje nje-
gova teksta: sam tekst napušten, ostavljen na svojoj granici [limite].
To nije "pad", ono [ça] nema ni gore ni dolje, nije palo [déchu], nego
je na granici [limite], na izvanjskom rubu [en bord externe], ekstre-
mu [extrême], koji ga nimalo ne zatvara. Rekao bih: lanac je obreziva-
nja razbijen, nema ništa drugo osim beskonačne crte [ligne in-finie],
trag pisanja, koji je ono samo ekskribirano, odmah potom beskonač-
no prekinuto [infiniment brisé], razdvojeno kroz mnoštvo tijela, crta
razdvajanja je prenesena na sva njegova mjesta: tangencijalne točke
[points de tangence], dodiri [touches], presijecanja [intersections],
dislokacije [dislocations].
Ne znamo koja "pisanja" ili koje "ekskripcije" imaju doći iz tih mje-
sta. Koji dijagrami, mreže, topološki kalemi, koje geografije mnoštva.
Vrijeme je da započnemo pisati i misliti to tijelo kroz beskonačnu
udaljenost, koja ga čini našim, koja ga čini da nam dođe iz još veće
udaljenosti od svih naših misli: izloženo tijelo [le corps exposé] svjet-
ske populacije.
111
(Otuda ova nužnost koja zasad ostaje posvema neodgonetljivom:

ovo tijelo zahtijeva pisanje, popularnu misao.)
Afalosno i akefalno
Platon zahtijeva da diskurs ima dobro konstituirano tijelo neke
velike životinje, s glavom, trbuhom i repom. Tako da svi mi, dobri sta-
ri platonisti, znamo i ujedno ne znamo kakav bi bio diskurs bez glave
i repa, afalosan [aphalle] i akefalan [acephale]. Znamo: to je besmisao
[non-sens]. Ali ne znamo: ne znamo što učiniti od te "besmislenosti",
budući da ne uspijevamo vidjeti preko smisla [bout du sens].
Svagda se obraćamo smislu: s onu stranu smisla gubimo tlo pod
nogama [nous lâchons pied] (Platon nas napušta [Platon nous lâche],
sveto božje tijelo!).
"Tijelo" je gdje se gubi tlo pod nogama. "Besmisao" ovdje ne znači
nešto poput apsurda, niti u smislu naopakosti [à l’envers] niti kre-
veljenja [contorsionné] (kod Lewisa Carrolla nema doticanja tijela).
Umjesto toga znači: bez smisla, ili još, smisla, kojemu se nijedna figura
"smisla" ne može približiti. Smisla koji ima smisao ondje gdje smi-
sao ima granicu [sens qui fait sens là où c’est, pour le sens, limite].
Nijem, zatvoren, autističan smisao: ali bez autos, bez "samoga sebe"
[soi-même]. Autizam bez autos tijela, što ga čini nečim što je besko-
načno manje od "subjekta", ali i nečim što je beskonačno drukčije od
njega: bačenim ali ne "pod-vrgnutim" [jeté non "sub-jeté"], ali i čvrstim
i intenzivnim i neizbježnim i singularnim poput subjekta.
Dakle, bez glave, bez repa, jer ništa ne daje ni potporu ni supstan-
ciju toj materiji. Kažem "afalosan i akefalan", a ne "lišen repa", što bi
odgovaralo žabama. Nemoćno i neinteligentno [impuissant et inin-
telligent] tijelo. Njegove mogućnosti, snage i misli nahode se drugdje.
No riječi "nemoćno" i "neinteligentno" u ovom su kontekstu i
same nemoćne i neinteligentne. Tijelo nije ni glupo ni nemoćno. Za nj
vrijede drukčije kategorije snage i misli.
112
Zeničke sveske
Koje snage i misli bi prvenstveno pripadale tomu biti-bačen-tu

[être-jeté-là], što jest tijelo? Tomu biti-napušten, biti-rasprostrt i po-
novno zatočen na granici onoga "tu" [là], onoga "ovdje-sada" [ici-ma-
intenant] i onoga "ovo" [ceci]? Koje su snage, misli onoga hoc est enim?
Tu nema čina, ni strasti, ni koncepta, ni intuicije. Koje snage i koje
misli – snage-misli [forces-pensées] možda – mogu uopće izraziti tu
tako familijarnu stranost [l’étrangeté si familière] onoga biti-tu [être-
là], onoga biti-ono [être-ça]?
Reklo bi se da za odgovor moramo što prije napustiti opisane stra-
ne i diskurs, jer tijela nikada neće imati ovdje svoje mjesto. No ako
bismo tako rekli, pogriješili bismo. Ono što se imenuje "pisanjem" i
ono što se imenuje "ontologijom" ima posla upravo s time: s mjestom
za ono što ostaje, ovdje, bez mjesta [la place pour ce qui reste, ici, sans
place]. Artaud bi protestirao da ovdje nemamo što činiti i da bismo
morali biti mučeni i usmrćeni na licu mjesta: odgovaram da nije baš
ništa drukčije ako se potrudimo razmaknuti – u sadašnjosti [présent]
i punoći diskursa i prostora što ga zasjedamo – mjesto [place], otvara-
nje tijela [l’ouverture des corps].
Tijela nisu "ono puno", napunjen prostor (prostor je sav napu-
njen): tijela su otvoren prostor, u nekom smislu prostor koji je više
rasprostrt [spacieux] nego prostoran [spatial], odnosno ono što bismo
mogli imenovati mjestom [lieu]. Tijela su mjesta eksistencije [lieux
d’existence: mjesta iz-stoja, op. prev.], nema eksistencije bez mjesta,
bez tu [là], bez "ovdje" [ici], "evo" [voici], za "ovo" [ceci]. Tijelo-mjesto
[corps-lieu] nije ni puno ni prazno, nema ni izvanjskost ni nutrinu,
ništa više nego što nema ni dijelova, ni cjeline, ni funkcija, ni svrha.
Afalosno i akefalno takoreći u svim smislovima. Koža koja je na razli-
čite načine naborana, preborana, izglađena, multiplicirana, invagini-
rana, egzogastrulirana, orificirana, rastegnuta, povučena, zategnuta,
opuštena, uzbuđena, upaljena, zavijena, odvijena. Na te načine i još
na tisuće drugih (nikakvih "apriornih formi intuicije" niti "tabela ka-
tegorija": transcendentalno je u neodređenim modifikacijama i modu-
lacijama rasprostiranja kože) tijelo daje mjesto [donne lieu] eksistenciji.
113
Točnije, daje mjesto tome da je bît eksistencije u tome da odista

nema bît [l’existence a pour essence de n’avoir point d’essence]. Zato
je ontologija tijela sama ontologija: bitak nije nešto što prethodi [préa-
lable] ili pod-leži [sous-jacent] fenomenu. Tijelo jest bitak eksistencije.
Kako najbolje uzeti smrt zaozbiljno? I također: Kako reći da eksistencija nije
"za" smrt, nego da je "smrt" tijelo eksistencije, što je nešto posve dru-
go. Nikakve "smrti" nema, shvaćene kao bît, kojoj bismo bili predani:
postoji tijelo [il y a le corps: ima tijela, op. prev.], smrtno rasprostira-
nje tijela [l’espacement mortel du corps] koje ispisuje da eksistencija
nema bît (još manje "smrt"), nego samo ek-sistira [ex-iste: iz-stoji, op.
prev.].
Cijeli svoj život tijelo je i mrtvo tijelo, tijelo mrtvaca, tog mrtvaca
koji sam ja sam kao živ. Živ ili mrtav, ni živ ni mrtav, ja sam otvor,
grob ili usta, jedno u drugom.
Još se nije mislilo ontološko tijelo.
Samu se ontologiju još nije mislilo ukoliko je fundamentalno on-
tologija tijela = mjesto eksistencije ili lokalne eksistencije [existence
local].
("Lokalno" ovdje ne treba razumjeti u smislu komada zemlje, pro-
vincije ili rezervata, nego više u pitoresknom smislu lokalnog kolorita
[la colour local]: vibracija, singularni intenzitet – samo promjenljiva,
mobilno umnožavajuća – prigoda kože [événement de peau] ili kože
kao mjesta prigode ek-sistencije.)
(Ovdje bismo mogli još dodati: slikarstvo je umjetnost tijela, bu-
dući da ne poznaje ništa drugo nego kožu, ono je koža skroz naskroz.
Drugo ime za lokalni kolorit jest inkarnat [carnation]. Inkarnat je veli-
ki izazov što ga postavljaju milijuni tijela slikarstva: ne inkarnacija [in-
carnation], gdje je tijelo nadahnuto Duhom, nego naprosto inkarnat
[carnation] koji se odnosi na puls, boju, frekvenciju i nijansu nekog
mjesta, neke prigode eksistencije. Zbog toga je Diderot rekao da zavi-
di slikarima jer su kadri bojama se približiti onome čemu on, pisac, ne
može pristupiti: užitku žene.)
114
Zeničke sveske
No možda se ta ontologija ne dade misliti. Ili bolje: što se naziva

mišljenjem, ako mišljenje jest mišljenje tijela? Kakav je odnos, na pri-
mjer, između mišljenja i slikarstva? I dodira? I uživanja (i patnje)?
Možda ne bismo smjeli misliti "ontološko tijelo" nigdje drugdje
osim ondje gdje se mišljenje dotiče čvrste stranosti, ne-misleće i ne-mi-
slive izvanjskosti toga tijela. Ali samo takvo dodirivanje ili takav do-
dir jest uvjet istinske misli.
Nešto s glavom i repom se digne, ne iz mjesta [lieu], nego iz polo-
žaja [place]: glava i rep se smještaju uzduž smisla, cjelina daje smislu
mjesto, a sve pozicije su obuhvaćene u velikoj od-glave-do-repa Uni-
verzalnoj životinji. No bez-glave-ni-repa ne ulazi u takvu organizaci-
ju ili u takvu kompaktnu gustoću. Tijela nemaju mjesta, ni u diskursu,
ni u materiji. Ne žive ni u "duhu" ni u "tijelu". Imaju mjesto na granici,
ako graniči: granica [ils ont lieu à limite, en tant que la limite: limite]
– izvanjski rub [bord externe], prijelom [fracture] i presijecanje [inter-
section] stranog u kontinuumu smisla, kontinuumu materije. Otvor,
diskretnost.
Glava i rep, na kraju krajeva jesu tijela i oni: oni su sama diskret-
nost mjesta smisla, momenti organizma, elementi materije. Tijelo je
mjesto koje otvara [ouvre], razmiče [écarte] i rasprostire [espace] falos
i kefalos [pohalle et céphale]: daje im mjesto prigađanja (uživati, trpjeti,
misliti, rađati, umrijeti, voditi ljubav, smijati, kihati, drhtati, plakati,
zaboraviti…).
Pisati tijelu
Tako se ontologija pokazuje kao pisanje. "Pisanje" ne znači prika-
zivanje niti dokazivanje označavanja [signification], nego gestu ko-
jom je moguće dotaknuti smisao [toucher au sens]. Dodir, takt, koji je
kao naputak [adresse]: onaj koji piše ne dotiče se na način shvaćanja
[saisie], dokučivanja [prise en main] (kao u begreifen – shvatiti, obu-
hvatiti, što je njemački izraz za "pojmiti"), nego se dotiče na način
odnošenja, odašiljanja prema dodiru izvanjskog, što se uskraćuje, od-
miče, rasprostire. Njegov vlastiti dodir, koji je zacijelo njegov, jest u
temelju uskraćen, rasprostrt, odmaknut. Pisanje jest: premda se zbiva
115
strani dodir [contact étranger], strano ostaje strano u tom dodiru (u

dodiru ostaje strano samom dodiru: to je cjelokupna poanta takta,
dodira tijela [la touche des corps]).
Tako se obraća [s’adresse] pisanje. Pisanje je upućena misao [la
pensée adressée], poslana tijelu, odnosno onome što je odmiče, što je
otuđuje.
To još nije sve. Jer od mojeg tijela ja se obraćam mojem tijelu – ili
bolje, od tijela je "ja" pisanja [le "je" d’écriture] odaslan na tijela. Od
mojeg tijela imam svoje tijelo kao nešto meni strano, razvlašteno
[exproprié]. Tijelo je stranac "tamo-dolje" [là-bas] (mjesto svojstveno
svemu stranom), jer je ovdje. Ovdje, u "tu" onoga ovdje [dans le "là" de
l’ici], tijelo otvara, reže, razmiče ono "tu" dolje ["là"-bas]
Pisanje se obraća [s’adresse] (obraća nas) od tu [là] do tu-do-
lje [là-bas], u ovdje [ici]. I to je upisano u hoc est enim: ukoliko nije
transsupstancijacija (to znači generalizirana inkarnacija, imanentnost
apsolutno posredovane transcendentnosti), jest, tomu usuprot, raz-
mak između supstancija ili subjekata, što jedino omogućuje njihov
singularni karakter, koji nije ni imanentan ni transcendentan, nego
dimenzija ili gesta nekog naputka [adresse], rasprostiranja. Kao i ti-
jela ljubavnika: ne predaju se transsupstancijaciji, nego se dotiču, u
beskonačnost obnavljaju svoja rasprostiranja, razmiču se, upućuju je-
dan (na) drugog.
("Pisanje" je još uvijek varljiva riječ. Ono što se na taj način uputi
na tijelo-izvan [corps-dehors], to se ekskribira [s’excrit], kao pokušaj
pisanja, usporedno s tim izvan ili kao samo to izvan.)
"Ontologija tijela" = ekskripcija bitka [excription de l’être]. Eksi-
stencija, upućena na neki iz-van [au-dehors] (tu nema nikakve adrese,
nikakva odredišta [destination]; pa ipak – ali kako? – postoji adresat:
ja, ti, mi, beskonačno tijelo). Eksistencija: tijela su eksistiranje [exister],
sam čin eksistencije, bitak.
Pisati tijelom (a što drugo rade pisci?): ono odaslano bitku, ili bo-
lje, sam se bitak odašilje (a što drugo misao misli?).
116
Zeničke sveske
Od svojih tijela imamo, za nas, tijela kao svoje strance. To nema

ništa s raznim dualizmima, monizmima ili fenomenologijama tijela.
Tijelo nije ni supstancija, ni fenomen, ni meso [chair], ni značenje [si-
gnification]. Nego ekskribiran bitak [l’être excrit].
(Pišem li, proizvodim učinke smisla [effets de sens] – postavljam
glavu, rep, trbuh – tako da dakle razmičem tijela. No opravdano: to se
mora dogoditi, potrebna je beskonačna mjera, svagda već ocrtana u
odnosu na taj razmak. Ekskripcija ide kroz pisanje – i zacijelo ne kroz
ekstaze mesa ili smisla. I tako moramo pisati iz tijela koje niti imamo
niti nismo: nego odakle se bitak ekskribira. – Pišem li, ta se ruka već
neprimjetno uvukla [glissée] u moju ruku koja piše.)
Otuda nemogućnost "pisanja tijelu" ili "pisanja tijela", barem ne
bez ruptura, preobrata, diskontinuiteta (diskretnosti), kao i ne bez
dosljednosti, protuslovlja, razmaka diskursa u njemu samome. Tre-
ba se baciti preko tog "subjekta", a ovome "subjektu", njemu samo-
me, riječ tijelo nameće suhu i žilavu čvrstoću, nervoznu, koja šamara
[claque] rečenice u kojima se koristi.
Možda je tijelo riječ bez uporabe par excellence. Možda je ta riječ, u
svakom jeziku-govoru [langage], riječ odveć [le mot en trop].
No taj "odveć" ujedno nije ništa. Ne navješćuje se razularenom
dernjavom ili pjevanjem s onu stranu jezika-govora niti bezdanom
tišine. Ne; tijelo ničim ne nadilazi jezik-govor, uopće ne, tijelo je riječ
kao sve druge, posve na svojem mjestu (čak na više mogućih mjesta),
samo malko strši van, posve mala izraslina [excroissance] koja se ni-
kada ne resorbira.
S tom izraslinom svagda postoji skorašnja opasnost sloma [fractu-
re] i izljeva [épanchement] same riječi iz ožilja smisla, gdje inače cir-
kulira s ostalim riječima. Tijelo kao koščica, kao kamenčić, kao teško
tijelo, kao potegača koja pada okomito.
Nešto dakle upućuje na fragment, ovdje više nego negdje drugdje.
Zbilja, fragmentacija pisanja, odakle i gdje bilo da se dogodi (bilo
svagda i posvuda ili pak u skladu sa "žanrom"), odgovara nekoj re-
117
petitivnoj instanci tijela u – protu – pisanju. Presijecanje, prekid, ta

provala [effraction] svakog jezika-govora ondje gdje jezik-govor dotiče smisao
[où le langage touche au sens].
Psyche ist ausgedehnt

Freudova najfascinantnija i možda (bez pretjerivanja) najodlučnija
izjava nalazi se u sljedećem postumnom zapisu: "Psyche ist ausge-
dehnt: weiss nicht davon". "Psiha je protežna: o tome ne zna ništa".
To znači da je psiha takoreći tijelo, ona je upravo ono što mu izmiče, a
njezino izmicanje (smijemo pretpostaviti) konstituira je kao "psihu", u
dimenziji ne-(moći/htjeti)-sebe-znati [ne-pas-(pouvoir/vouloir)-se-sa-
voir].
Tijelo ili tijela što ih pokušavamo dodirnuti mišljenjem upravo su
to: tijelo "psihe", biti-protežan [être-étendue] i izvan-sebe [hors-de-
soi] prisuća u svijetu [présence-au-monde]. Rođenje: rasprostiranje,
izlaz iz punktualnosti, ekstenzija kroz mreže u brojne ektopije (ne
samo prsi), izvan/unutra, fort/da, geografija Onog (Es), bez zemljovida
ili teritorija, zone (užitak se zbiva mjesno). Nije slučaj da je Freud bio
opsjednut topikom: "nesvjesno" je to Psihino biti-protežan, a ono što
su neki, nakon Lacana, imenovali subjektom jest singularnost lokal-
nog kolorita [la colour local] ili inkarnata [carnation].Još više iznenađuje
da neki određeni diskurs psihoanalize naizgled ustrajava, nijekanjem
svojega objekta, na tome da tijelo "označuje", umjesto da bi dema-
skirao značenje kao ono što odista skriva rasprostiranje tijela. Takva
analiza "ektopizira" (ili "utopizira") tijelo izvan-mjesta [hors-lieu]: ra-
splinjuje ga i indeksira ga na netjelesnost smisla. Sve pokazuje da se
na takav način histerija postavlja kao egzemplarna: tijelo, zasićeno
značenjem. I tako nema više tijela… Histeriju, tomu usuprot, vidim
kao kompletno parazitiranje tijela na netjelesnosti smisla, sve do toč-
ke kad tijelo utiša netjelesno i na njegovu mjestu pokaže komadić,
zonu bez-značenja. (Jer naposljetku treba ispitati je li histerik uglav-
nom uključen u prevođenje i interpretaciju ili, upravo obrnuto i du-
blje, u nepopustljivu blokadu transmisije smisla. Inkarniran diskurs
[discours incarné] ili blokirajuće tijelo [corps bloquant]: tko ne vidi da
bez blokirajućeg tijela nema niti histerije?)
118
Zeničke sveske
Histerično tijelo [corps hystérique] je egzemplarno na neodrživoj

granici svoje afirmacije čiste koncentracije po sebi, čistog biti-po-sebi
svoje protege [un pur être-à-soi de son étendue], koja negira i katato-
nira ekstenziju, rasprostiranje. Tijelo koje se ne može odriješiti, otvo-
riti. Subjekt, apsolutna supstancija, apsolutno bez značenja. Ta grani-
ca izlaže istinu tijela u formi implozije. (No, zar nešto što se otvori u
patnji i uživanju, umjesto da bi se zatvorilo, nešto što daje mjesto pri-
jelazu kroz granicu, umjesto da je učvrsti, nije li to svojevrsna vesela
histerija [hysterie joyeuse] i tijelo smisla samo [corps même du sens]?)
U ishodištu nisu označavanje, prevođenje, interpretacija: nego
granica, rub, kontura, krajnost, obris, lokalni kolorit-subjekt, koji se
ujedno može skupiti, zgusnuti, nakloniti točki neekstenzije, točki u
samom sebi i ujedno otvoriti, rastegnuti kroz prijelaze i distribucije.
Jedino to može zatvoriti ili osloboditi prostor za "interpretacije".
Nedvojbeno će mi biti rečeno da su koncentracija ili ekstenzija,
en-topija ili ek-topija svagda već u interpretaciji i da su prema tome sva
tijela uhvaćena u mrežu označavanja i da nema "slobodnih tijela",
koja bi plivala izvan smisla. Na to odgovaram da je sam smisao taj koji
će plivati kako bi se zaustavio ili započeo na vlastitoj granici: a ta granica
jest tijelo, ne jednostavno kao izvanjskost smisla, niti kao ne znam
kakva nedodirnuta [intacte] "materija", nedodirljiva [intouchable],
položena u neku nevjerojatnu transcendenciju, zatvorenu u zgusnutu
neposrednost (u svakom slučaju, takva je ekstremna karikatura "osje-
tilnog" [sensible] svih idealizama i materijalizama), ne dakle, kako bi se
zaustavio kao "tijelo", nego kao TIJELO SMISLA.
Tijelo smisla nipošto nije utjelovljenje idealiteta "smisla": upravo
suprotno, ono je kraj takvog idealiteta, kraj smisla, ukoliko se smisao
ne vraća i ne odnosi više na sebe (na idealitet koji ga "osmišljava"),
suspendirajući se na toj granici koja je njegov najvlastitiji smisao i koja
ga izlaže [l’expose] kao takvog. Tijelo smisla izlaže tu "fundamental-
nu" suspenziju smisla (izlaže eksistenciju) – što bismo mogli imeno-
vati provalom [l’effraction], koja je smisao u samom poretku "smisla",
"označavanja" i "interpretacija".
119
Tijelo izlaže provalu smisla što je apsolutno i jednostavno konstituira

eksistencija.
Zbog toga se o njemu neće govoriti kao o nečemu anteriornom
ili posteriornom, izvanjskom ili unutarnjem označiteljskom poretku
[l’ordre signifiant] – nego na granici. Naposljetku, to nećemo zvati
"tijelo smisla", kao da bi "smisao" na toj granici još uvijek mogao biti
oslonac subjekta ili bilo čega drugog: umjesto toga reći ćemo tijelo,
apsolutno, kao sam apsolut točno izloženog smisla [proprement exposé].
Tijelo nije ni "označitelj" [signifiant] ni "označeno" [signifié], nego
izlagatelj/izloženo [exposant/exposé]: ausgedehnt, ekstenzija provale,
to jest eksistencije. Ekstenzija toga "tu", mjesta provale, preko kojega
ono [ça] može doći iz svijeta. Pokretna ekstenzija, rasprostiranja, geo-
loški i kozmološki razmaci, otkloni, šavovi i pukotine arhi-kontinena-
ta smisla [archi-continents du sens], pradavne tektonske ploče, koje
se pomiču ispod naših nogu, pod našu povijest. Tijelo je arhi-tektonika
smisla [l’archi-tectonique du sens].
(Na taj se način prepliću dva "hoc est enim…": onaj koji prilago-
đuje hoc "tijelu smisla", provodeći transsupstancijaciju, izjednačujući
smisao s dovršenim totalitetom svijeta; i onaj koji se izlaže zakopava-
nju i premještanju arhi-tektonike samoga hoc.)
Ego
Ne "moje tijelo", nego: corpus ego. "Ego" nema nikakva smisla ako
ga se ne izgovori [prononcé], iskaže [profére] (u svojem je iskazivanju
[profération] njegov smisao upravo identičan eksistenciji: "ego sum,
ego existo"). Descartes je dobro rekao da je istina te izjave [énoncé] ovi-
sna o okolnosti, "svakoputnost" ["chaque fois"] njezina izjavljivanja
[énonciation]: "svaki put kad je izgovorim ili kad je pojmim [conçois]"
(pri čemu je jasno, kako precizira Descartes, da je "poimanje" [concep-
tion] koje se nahodi "u mojoj duši" ekvivalentno iskazivanju [proféra-
ton], budući da je to jedan od njegovih modusa: posrijedi je ista arti-
kulacija). Dostatno je već jednom, diskretna kvantiteta koja daje prostor
vremenu artikulacije ili koja joj daje mjesto (da se to "jednom" nedvoj-
beno neprestano događa, svaki put, u svakom prostoru vremena ek-
120
Zeničke sveske
sistencije, u svakom trenutku, to nije ništa protuslovno: jednostav-

no pokazuje da eksistirati eksistira prema toj diskreciji, prema tom
kontinuiranom diskontinuitetu, to znači: prema svojem tijelu). Kad
je posrijedi artikulacija kartezijanskog ega, usta i duša su prema tome
jedno te isto: svagda već tijelo. Nije tijelo od "ego" nego corpus: ego,
"ego" koji nije "ego" ako nije artikuliran, koji se artikulira kao raspro-
stiranje, pregibanje [flexion], čak svijanje [inflexion] mjesta. Izjavljiva-
nje "ega" nema jednostavno mjesto [n’a pas seulement lieu], nego jest
mjesto [elle est lieu]. Postoji samo kao lokalizirano: ego=ovdje (zbog
toga dislokacija: ego je položen i tu [là], odložen tamo-dolje [là-bas] u
distanci spram artikulacije). Svako je mjesto primjereno kad je posri-
jedi is-kazivanje "ega" (potiskivanje van iz sebe, tako da uopće može
imati neko "sebstvo"), nego ukoliko je samo mjesto. Nema nikakve
ego atopije ni ego utopije. Nego samo artikulatorna ek-topija [ec-topie
articulatorie] koja konstituira apsolutnu topiku svakoputnog apsolut-
nog ega. Hic et nunc, hoc est enim… Ovdje, sada, to znači sukladno s
tim prostorom, s pulsom, provalom supstancije, koja je eksistirajuće
tijelo, apsolutno tjelesna eksistencija. Ja sam, svaki put kad jesam do-
gađa se svijanje mjesta, nabor [pli] ili obrat [jeu], preko kojega se ono
[ça] is-kazuje. Ego sum, to lokalno svijanje, ionako svakoputno, singu-
larno (i koliko puta u "jednom" putu, koliko artikulacije u "jednom"?),
čak taj akcent ili ton.
Materijalni aksiom, ili apsolutna arhi-tektonika, corpus ego impli-
cira da ne postoji "ego" uopće, nego samo – putnost [la fois: kratnost],
stjecaj i okolnost za neki ton: tenzija, vibracija, modulacija, boja, krik
ili pjevanje. U svakom slučaju, svagda je glas, a ne "voix significativa",
ne označiteljski poredak, nego pečat mjesta, gdje se tijelo izlaže i iskazuje.
Ne priziva ništa drugo nego ekstenziju, koja nije ekstenzija dviju usa-
na na kraju organske diobe, nego sama ekstenzija, tijelo partes extra
partes. Potrebno je da se ono [ça] otvori od glave do repa, čak bez
glave i bez repa, kako bi se ego mogao izgovoriti.
Corpus ego nema osobine [sans propriété], nema "egoitet" [sans
"égoïté"] (i još manje egoizam). Egoitet je (nužno) značenje ega: ego se
vezuje na samoga sebe, vezuje odriješenost svojega iskazivanja, vezu-
je tijelo, zavezuje zamku sebstva oko tijela. Egoitet uspostavlja konti-
121
nuiran prostor, nerazlučenost – putnost eksistencije (i time užas smr-

ti…), prsten [boucle] smisla ili smisao kao zatvoren u sebe [bouclé].
Corpus ego čini smisao otvorenim [débouclé] ili njegov prsten [bo-
ucle] neodređenim, diskretnim prelaženjem s mjesta na mjesto, na
svim mjestima. Tijelo prelazi sva tijela ukoliko prelazi samoga sebe:
tijelo je upravo oprečnost svijeta zatvorenih monada, ukoliko nije, ko-
načno, kao tijelo, istina presijecanja i ko-penetracije monada u cjelinu.
Svagda artikulirajući se ego – hoc, et hoc, et hic, et illic… dohođe-
nje-othođenje tijela: glas, hrana, izmet, spol, dijete, zrak, voda, zvuk,
boja, tvrdoća, miris, toplina, težina, rana, milovanje, svijest, spomen,
sinkopa, pogled, izgled i naposljetku svi beskonačno multiplicirani
dodiri, svi umnažajući se tonovi.
Svijet tijela nije im-penetrabilan, budući da sveudilj nije podvrg-
nut kompaktnosti prostora (prostor kao takav je samo ispunjenje ili
barem prividno ispunjenje), nego je takav svijet gdje tijela sveudilj ar-
tikuliraju prostor. Kad tijela nisu u prostoru, nego je prostor u tijelima,
tada je svijet rasprostiranje, napetost mjesta.
Partes extra partes: ono što je tu im-penetrabilno [impenetrable]
nije masivna gustoća tih parts, nego upravo suprotno, razmicanje
toga extra. Tijelo nikada ne "penetrira" [pénètre] u ono otvoreno dru-
gog tijela, osim ako ga ne ubije (zato je leksikon seksualnosti siromašan,
nije drugo do leksikon ubojstava i smrti…). No tijelo "u" tijelu, ego u
"egu", ne "otvara" ništa: jest na samom otvorenom, koje tijelo već jest,
beskonačno, više nego izvorno; upravo se tu događa to prelaženje bez
penetriranja, to miješanje bez mješavine [mêlée sans mélange]. Lju-
bav je dodir otvorenog [l’amour est le toucher de l’ouvert].
No "ono otvoreno" nije i ne može biti "supstantiv". To "extra" nije
neki "pars" među ostalim, nego samo raspodjela [partition] dijelova.
Podjela, raspodjela, odvajanje [partage, partition, départ].
122
Zeničke sveske
Alter
Ego formira i apsolutnu prepreku [obstacle absolu] tijelu, došašću
tijela. Ego-točka [point d’ego] nekog tijela, koja (se) izjavljuje, što će
reći koja (se) proteže, formira i, na identičan način, ne protuslovno
a ipak kao protivnost, točku ekstremne koncentracije, u kojoj sebstvo
koje se proteže i koje se izjavljuje zatamnjuje protezanje, tijelo koje je
ono samo. Izjavljen ego [ego énoncé] se povlači neposredno od izjav-
ljujućeg ega [ego énonçant], upravo zato jer je isti i dakle ego: povučen
identitet, identificiran kao povučen, identičan svojem povlačenju. Po-
vlači se u neku točku, u točku svoje vlastite protivnosti [contrariété]:
tamo gdje (se) corpus izjavljuje "ego", ego stupa u protivnost, gdje mu
se suprotstavlja sebstvo [soi] naspram samoga sebe, tako da corpus po-
staje materijom-preprekom [matière-obstacle] te protivnosti (i samo
mjesto izjavljivanja). Ob-jektna [ob-jetée: objektivirano bačena, op.
prev.] materija sub-jekta [sub-jet: ono pod-ležeće, op. prev.]. Zbog
toga nema "vlastitog tijela", ono je rekonstrukcija. Bilo da je tijelo još
uvijek samo "protega" i u tom slučaju je prerano za "vlastito", bilo da
je već zatočeno u tu protivnost, pa je u tom slučaju prekasno. No cor-
pus nije nikada doista vlastito ja [proprement moi].
Tijelo je svagda već "objekt", ob-jektirano [ob-jecté] tijelo upravo
protiv pretenzije da bude tijelo-subjekt [à la pretension d’être corps-sujet]
ili subjekt-u-tijelu [subjet-en-corps]. Descartes ima pravo i u ovome:
ja objektiviram svoje tijelo [je m’objecte mon corps], stranu stvar [cho-
se étrangère], čudnu [étrange] izvanjskost mojem izjavljivanju ("ego")
od samog tog izjavljivanja. Ili pak još jednom Hegel: "duh je kost", re-
kao je povodom oblika čovjekove lubanje, odnosno da kost izmiče
duhu, da mu se odupire, suprotstavlja mu se impenetrabilnim prigo-
vorom [objection impénétrable]. (Hoc est enim corpus meum: to je neko
nemoguće prisvajanje, sama nemogućnost prisvajanja [appropriati-
on] uopće. Nema protegnutog "Ja": čim se ja protegne, već je izručeno
drugome. Ili, bolje, protega, koja sam ja sam, jesam ukoliko sam povu-
čen, uskraćen, uklonjen i objektiviran).
Tijelo je svagda već iz izvanjskosti objektivirano "vlastito ja" ili
netko drugi. Tijela su najprije i svagda već drugi [autres] – kao što su
123
i drugi najprije i svagda već tijela. Nikada neću spoznati svoje tijelo,
nikada se neću spoznati kao tijelo, upravo ondje gdje "corpus ego" jest
posvemašnja izvjesnost, Druge, naprotiv, svagda ću spoznati kao tije-
la. Drugi je tijelo, budući da je samo tijelo ono drugo. Ima ovaj nos, ovu
boju kože, ovaj madež, ovu visinu, izboranost, tijesnost. Teži ovoliku
težinu. Ima ovaj miris. Zašto je to tijelo takvo kakvo jest, a ne drukči-
je? Jer je drugo – i jer drugost [altérité] postoji u biti-takav [être-tel], u
beskonačnosti bitka takav i takav i takav toga tijela, izložena sve do
ekstrema. Neiscrpan corpus tjelesnih karakteristika.
Ob-jekcija dotiče [l’ob-jection touche]. Ovo tijelo, ovu crtu, ovu
zonu ovog tijela mi dotiče (dotiče se "mojega" tijela). Sviđa mi se ili mi
se ne sviđa, suprotstavlja mi se ili ne, zanima me ili me ne zanima, po-
gađa me ili me ostavlja ravnodušnim, uzbuđuje me ili me odbija. No
svagda će ono doći iz veće udaljenosti nego svaka druga stvar drugog
[toute autre chose de l’autre]. Ono će doći samim došašćem drugog.
Bližnji [autrui] će sveudilj doći iz veće, čak najviše udaljenosti nego
sam korpus crta, koji se naposljetku identificira s "njim" – ostajući
ipak neidentifikabilan [unindentifiable]: jer te crte su sve odreda stra-
ne jedna drugoj, ova ruka i ova brada, ove dlake i ove također, ovaj
glas i ovaj… svi ujedno tvore tijelo [faisant corps] i dislociraju se.
I tako dalje, sve do točke gdje biva jasno da "drugi", "bližnji" nisu
niti prave riječi, nego samo "tijelo". Svijet u kojem sam ja rođen, u
kojem umirem, eksistiram, nije svijet "drugih", budući da je i "moj".
To je svijet tijela. Svijet izvan. Svijet izvanjskosti. Svijet u kojem je ono
unutra izvana, svijet naglavce. Svijet protivnosti [contrariéte]. Svijet
protimbe [encontre]. Neizmjernog, beskonačnog protustavljanja: sva-
ko tijelo, svaka masa, uzeta od tijela, jest neizmjerna, to znači bez-
granična, beskonačna za pregled, dodir, vaganje, pogled, prepuštena
vaganju, podnositi, podupirati kao težina ili kao pogled, kao pogled
težine [le regard d’un poids].
Zašto je tu ta stvar, vid [vue], a ne radije nešto, što bi ono vidjeti
[vuer] pomiješalo s onim čuti/razumjeti [entendre]. No, ima li smisla
[sense] govoriti o takvoj mješavini? I u kakvom smislu [sense]? Zašto
upravo taj vid [vue], koji ne vidi infracrveno? Taj sluh [ouïe], koji ne
124
Zeničke sveske
čuje ultrazvuk? Zašto bi svaki osjet [sense] trebao imati svoju granicu
i zašto su među osjetima postavljeni zidovi? Štoviše: zar nisu osjeti
odvojeni svjetovi? Ili bolje. Dislokacija svih mogućih svjetova? Što je
razmaknutost [l’écartement] osjeta? I zašto pet prstiju? Zašto to zrno
ljepote? Zašto ta bora na rubu usana? Zašto ta brada, ondje? Zašto
taj zrak, taj tempo, ta mjera, ta neizmjernost? Zašto to tijelo, zašto taj
svijet, zašto apsolutno i isključivo on? Hoc est onim: ovaj svijet-ovdje
[ce monde-ci], ovdje ležeći [ci-gisant], sa svojim klorofilom, svojom
sunčevom galaksijom, svojim metamorfnim okameninama, proto-
nima, svojom dvostrukom deoksiribonukleinskom spiralom, svojim
Avogadrovim brojem, svojim razvučenim kontinentima, dinosauri-
ma, svojim ozonskim omotačem, svojim zebrastim strijama, svojom
ljudskom životinjom, Kleopatrin nos, broj cvjetnih listova ivančice,
spektar duge, Rubensov stil, koža pitona, Andrejev obraz na ovoj slici
od 16. siječnja, ova biljka trave i ova krava koja je žvače, i nijansa irisa
oka onoga koji čita ove riječi, ovdje i sada? I zašto ne i osjeti bez ime-
na, osjeti koji se ne osjećaju [sens qu’on ne sent pas] ili bar ne osjećaju
kao osjeti, osjet trajanja vremena koje prolazi? I čak osjet za rasprosti-
ranje osjeta? I osjet za čistu eks-tenziju? Ili ek-sistenciju?
Eksdermopozicija [expeausition]
[Eksdermopozicija je Nancyjeva kovanica od exposition, ekspozicija,
izlaganje, izložba, i peau, koža, ovdje prevedeno latinizmom eksdermo-
pozicija, op. prev.]
Tijela su svagda tik na odlasku [départ], u skorašnjosti kretanja,
pada, razmaka, dislokacije. (Čak i najjednostavniji odlazak je samo to:
onaj trenutak u kojem neko tijelo nije više tu, upravo ovdje gdje je bilo.
Trenutak u kojem stanovito tijelo tvori prostor za zijev rasprostiranja
koje jest ono samo. Odlazeće tijelo odnosi sa sobom vlastito raspro-
stiranje i na neki se način umiče u mjesto, povlači u samo sebe – no
ujedno ostavlja to isto rasprostiranje "iza sebe" – kako se to kaže –, što
znači na svojem položaju [à sa place], pri čemu taj položaj ostaje njegov,
istodobno apsolutno nedodirnut i apsolutno napušten [abandonnée].
Hoc est enim absentia corporis et tamen corpus ipse.)
125
To rasprostiranje, taj odlazak, jest sama njegova intimnost, ekstre-

mnost njegova sebepovlačenja (ili, ako hoćete, njegove distinktivno-
sti, singularnosti, čak subjektivnosti). Tijelo je sebstvo [soi] u odlasku,
ukoliko odlazi [part] – ukoliko se upravo tu udaljava od ovdje. Inti-
mnost tijela izlaže čisto asebstvo [aséite] kao razmak i odlazak, što
naposljetku i jest. Asebstvo – (n)a-sebstvo [l’à-soi], za sebstvo [le par
soi] Subjekta – eksistira samo kao razmak i odlazak [départ] toga a
(toga na stranu sebstva [à part soi]), koje je mjesto [lieu], instanca svoj-
stvena njegovu prisuću, njegovoj autentičnosti, njegovu smislu. Ono
na stranu sebstva kao odlaska [l’à part soi en tant que départ], eto onoga
što je izloženo.
"Ekspozicija" [exposition] ne znači da se intimnost izvukla iz svo-
jeg povlačenja, da je odnesena izvan, dana na uvid [mis en vue]. Jer bi
u tome slučaju tijelo bilo ekspozicija "sebstva", u smislu prijevoda, in-
terpretacije ili mizanscene [mis en scène]. "Ekspozicija" znači upravo
suprotno, da je samo izražavanje [expression] intimnost i povlačenje.
Taj a sebstva se ne prevodi ili utjelovljuje u ekspoziciju, postoji ondje
gdje jest: vrtoglavo povlačenje od sebe, koje je potrebno da se otvori
beskonačnost povlačenja sve do sebe [jusq’à soi]. Tijelo je odlazak od
sebe, do sebe.
Izloženo, dakle: ali to ne znači dati na uvid nešto što je u prvom
času bilo skriveno ili zatvoreno. Ovdje je ekspozicija sam bitak (ono
što nazivamo "eksistirati"). Ili bolje: ako bitak, kao subjekt, ima za bît
samopostavljanje/autopoziciju [autoposition], tada je samo samopo-
stavljanje ovdje po svojoj bîti i strukturi ekspozicija. Sebe [auto] = iz
[ex] = tijelo. Tijelo je biti-izložen bitka [le corps est l’être-expose de
l’être].
Zato je "ekspozicija" daleko od toga da bi se događala samo kao
ekstenzija neke površine. Sama ta ekstenzija izlaže druge – kao re-
cimo ono partes extra partes, koje je singuralno rastavljanje [singulier
désassemblement] "pet osjeta". Tijelo je osjetno tijelo unutar tog raz-
maka, tog razdvajanja osjeta, koji nije ni fenomen ni ostatak neke du-
boke "auto-estezije" ["auto-esthésie"], nego u cjelini osobina estetskog
tijela, te jednostavne tautologije.
126
Zeničke sveske
Jedna nad drugom, unutar druge, tik pokraj druge: tako izložene
jesu sve one estetike unutar kojih je tijelo diskretno, mnoštveno i na
gusto sastavljeno [rassemblement]. Njegovi udovi – falosni i akefal-
ni, – njegovi dijelovi – stanice, membrane, tkiva, izrasline, paraziti –
njegov tegument, njegov znoj, njegove crte, boje, svi njegovi lokalni
koloriti (nikada nećemo nadići rasizam, barem ne dok mu budemo
suprotstavljali generičko bratstvo čovječanstva, umjesto da ga pove-
žemo s dislokacijom, učvršćenom i potvrđenom, naših rasa i naših
crta: crni, žuti, bijeli, debelih usana, pljosnatih nosova, napuhani,
ograničeni, dlakavi, debeli, bademasti, spljošteni, podmukli, nježni,
s izbačenom donjom vilicom, zakrivljeni, smežurani, mišićavi…). Po-
svuda, od tijela do tijela, od mjesta do mjesta, od mjesta gdje su tijela,
do tjelesnih zona i točaka, posvud kapriciozno rastavljanje [capri-
cieux désassemblement] onoga što bi moglo biti uzeto kao neko tijelo.
Posvud raspad koji nije zatvoren u neko čisto i neizloženo sebstvo [soi
pur et non exposé] (smrt), nego se širi sve do ekstremne gnjiloće, da, koje
se širi čak tamo, – nesnosan kao što jest – nevjerojatna materijalna
sloboda, koja ne ostavlja mjesta ni za kakav kontinuum, tinkture, sjaja,
tonova, linija, jer je, naprotiv, beskonačno raširen, obnovljena provala
[effraction] početnog spajanja/dijeljenja stanica iz kojih se rađa tijelo.
Sva tijela su dio [partie] te provale, tog odlaska tijela u sva tijela, a
materijalna sloboda – materija kao sloboda – nije samo sloboda geste
ili svjesnog djelovanja, nego i sloboda dviju nijansi liskuna, miliju-
na različitih ljusaka i neodređene ekstenzije principium individuations,
tako da se same individue ne prestaju in-dividuirati, sve više različite
od samih sebe, sve više slične samima sebi, zato sve više zamjenljive
samim sobom, ali nikada ne reducirane na supstanciju, ako se sama
supstancija, prije nego bilo što podupire, sebe ili drugoga, ne izloži
ovdje: u svijetu.
(Treba priznati: svekoliku je "filozofiju prirode" potrebno iznovice
napisati ako prirodu valja misliti kao ekspoziciju tijela.)
(To znači: kao slobodu.)
127
Misao
U mišljenju tijela samo tijelo sili misao sve dalje, svagda predaleko:
predaleko kako bi se još mogla misliti, no nikada dostatno daleko da
bi postala tijelom.
Zbog toga nema nikakva smisla zboriti o tijelu i misli odvojeno
jedno od drugoga, kao da bi svatko za sebe imalo bilo kakvo opsto-
janje [subsistance]: jesu samo kao njihovo međusobno dodirivanje,
dodir provale [effraction] jednog preko drugog, jednog u drugo. Taj
dodir je granica [limite], rasprostiranje eksistencije [l’espacement de
l’existence]. No taj dodir ima ime, imenuje se "radost" [joie] i "bol"
[douleur] ili "patnja" [peine]. To ime nedvojbeno ne znači ništa dru-
go nego granicu svakog značenja – i sam rub, pristup rasprostiranju.
Ništa ne znači, samo izlaže kombinatoriku tih četiriju termina: tije-
lo-misao-radost-bol. Sve njihove figure dotiču se toga istog razmaka
što ih raspodjeljuje.
Postoji [il y a] čak ime za tu kombinatoriku odnosno raspodjelu:
"spol" [sex]. To nije ime za nešto što ima biti izloženo: to je ime dodi-
rivanja same ekspozicije [exposition].
"Spol" se dotiče nedodirljivog [intouchable]. To ime-bljesak [nom-éc-
lat] tijela, ime koje je kadro imenovati tek nakon što je već raspros-
trlo tijela po fragmentima te suplementarne estezije [esthésie: ćutil-
na neposrednost, op. prev.]: spolovi. Same te spolove nije moguće ni
(pre)brojiti [nombrer] ni imenovati [nommer]. Ovdje "dva" nije ništa
drugo nego pokazatelj polimorfnog razmaka. "Moj" spol nipošto nije
posvema jedan, nego diskretan, aleatoran, prigađa kako "moje" tijelo
tako i tijela drugih – moje tijelo biva drugo kad se dodirne ondje, ako
je ondje dodirnuto, postaje dakle isto, apsolutnije, odsječeno više nego
bilo kada, više identificirano kao biti-mjesto-dodira [être-lieu du tou-
cher] (protege [de l’étendu]). Od (a)falosnog do (a)kefalnog, izloženo
[étal], jednako, pluralno, zonirano, osjenčano, dodirnuto tijelo. Neće-
mo ga imenovati ni "ženom" ni "muškarcem": ta imena, kakogod ih
već shvaćali, svagda nas ostavljaju odveć njihati se među fantazmama
i funkcijama, što nije ono o čemu je ovdje riječ. Radije ćemo dakle reći:
128
Zeničke sveske
neko tijelo [un corps], nerazlučeno/razlučeno, nediskretno/diskretno,

jest seksuirano tijelo-bljesak [le corps-éclat sexué], klizeće od jednog
tijela prema drugom sve do intimnosti, bljeska granice, gdje se dotiče
svojega razmaka.
Iz toga slijede određene konsekvence: zakon najmanjeg ticanja
[attouchement] ili treptaj okom kao već maksimalna intenzivnost
užitka; zakon najveće površnosti [superficialité], gdje tijelo apsolutno
slovi kao koža, bez dubljeg organa ili penetracije (seksuirana tijela su
neranjiva, vječna); s time povezan zakon, prema kojem nema seksa
[sexe] bez nekog minimuma ljubavi (osim u slučaju finaliziranih la-
boratorijskih operacija), pa premda beskonačno malenog (i svjesno
zanijekanog), niti ima ljubavi bez seksa, čak neznatnog; i naposljetku,
sam seks kao zakon, taj imperativ dodira, jebanja, koje nema ništa
ni s instinktom ni s "libidom". Jer taj imperativ ne cilja na nikakav
objekt, ni velik ni malen, ni na sebe ni na dijete, nego samo na radost/
bol nekog dodirivati-se [se-toucher]. (Ili još: nekog ostati-kod-sebe [re-
ster-soi] ili bivati-sebstvo [devenir-soi] bez povratka sebi [revenir à
soi]. Uživanje je u srcu dijalektike stanovito širenje srca bez sistole: to
srce jest tijelo.
Doticati se tebe [se toucher toi] (a ne "sebe") – ili još, što je isto, doti-
cati se kože (a ne "sebe"): takva je misao što je tijelo sili sve dalje, svagda
predaleko. A zapravo je misao sama ta koja sebe sili, koja sebe dislo-
cira: jer sva težina [poids], sva sila teže misli [gravité de la pensée:
ozbiljnost, važnost misli, op. prev.] – koja je samo neko vaganje [pesée:
pomnjivo ispitivanje, promišljanje, op. prev.] – ne stječe se u ništa
drugo nego u pristati na tijelo. (Razdraženi pristanak.)
129
NASTANAK NOVOGA:
Forme života i procesi kristaliziranja
Žarko Paić
Doba stvaralačke evolucije?
Fernando Pessoa u Knjizi nemira otpočinje s uvidom u posve

drukčije shvaćanje umjetnosti, znanosti i života. Dolazi doba
bez svoje navlastite "istine", doba ispražnjeno od velikih utopija i još
ispraznijih snatrenja o posvemašnjem obratu vrijednosti. Ništa više ne
može zadovoljiti interes uma bez polaganja računa o njegovim grani-
cama. Umjesto "revolucija" i "utopija", "kontrarevolucija" i "distopija"
ono što nadolazeće određuje bit će pitanje stvaralačke evolucije sâ-
moga života. A njegova se sudbina nalazi između dekadencije i kla-
sičnoga uspona. Sve to, paradoksalno, usmjerava našu projekciju bu-
dućnosti u ono neodredljivo. Složenost mišljenja proizlazi iz njegove
nesvodljivosti na bilo što partikularno i ograničeno.
"Postoje uređena razdoblja u kojima je sve podlo i razdoblja nere-
da u kojima je sve uzvišeno. Dekadencije obiluju mentalnom snagom,
a snažna razdoblja slabostima duha. Sve se miješa i ukrižava, i nema
istine osim u pretpostavci (fr. 273)."1
1 Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, 2001., str. 239. S portugalskoga prevela:
Tatjana Tarbuk
130
Zeničke sveske
U silnoj potrebi za uspostavom "novoga" u naše se doba odvija

proces miješanja i ukrižavanja. Što to znači? Gubitak "čistoće" neke
supstancije kao da se nadomještava procesima kristaliziranja s onu
stranu razlike materijalnosti (hylé), forme (eidós) i estetskoga načina
opstojnosti. Štoviše, čini se da je gotovo nemoguće više govoriti o
"djevičanskome izvoru" iskonske, prvotne životne sile (materia pri-
ma). Priroda kao stroj i život kao preobrazba u mnoštvo različitih
formi bitka iziskuju od mišljenja pronalazak "novih" pojmovnih ala-
ta. Sjetimo se da je Platon u Kratilu pitanje nastanka jezika smatrao
istovjetnim onome što krasi rad demijurga.2 U stvaranju prirode kao
bitka (ousia) i bića (ta pragmata) jezik radi poput boga. Samo je razlika
u tome što božanski model djelovanja nije novovjekovni urar, već an-
tički obrtnik-umjetnik. Bez prikladnoga jezika sve što se događa da-
nas u sferama znanosti i umjetnosti ostaje nemušto. Utoliko je najveći
izazov iznova u ozakonjenju jezika kao diskursa i dispozitiva onoga
što se događa u prijelaznim stanjima, a nije zauvijek utemeljeno u
postojanosti bitka. Tako se, primjerice, uobičajeno govori o tome da je
nova definicija života na kraju 20. stoljeća određena "novim" prona-
laskom pojma prirode. I život i priroda očito više nemaju mnogo za-
jedničkoga s razumijevanjem tih riječi/pojmova u Grka i u srednjem
vijeku. Ako se još k tome ustvrdi da su i same znanosti koje rabe ove
pojmove – fizika i biologija – doživjele veliki procvat u 21. stoljeću na-
stankom novih formi "prirode" i "života" zahvaljujući nastanku nove
tehnologije "stvaranja" onoga što je samo po analogiji još uvijek iskon-
ska "priroda" i "život", dolazimo do prve pretpostavke svake moguće
metafizike hibridnosti.
Tehnoznanosti u složenoj transformaciji proizvodnje znanja više
ne reflektiraju o prirodi i životu kao izvanjskome objektu istraživanja.
Umjesto toga one postaju stvaralačko-proizvodnom snagom kojim
se ono živo tehnologizira, a sama se tehnologija preobražava u pri-
rodno-životni sklop samoproizvodnje "umjetnoga života" (A-life) iz
konstrukcije "umjetnoga uma" (A-intelligence). U svim se područjima
življenja pronalaze vidljivi tragovi ove sudbonosne promjene paradi-
2 Platon, Kratil, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1976. Sa starogrčkoga pre-
veo Dinko Štambuk
131
gme: od umjetnosti do arhitekture, od medicine do društva, kulture,

pa čak i politike. Priroda postaje zamijenjena umjetnim tvorevinama,
a sâm život postaje tehničkom konstrukcijom uvjeta mogućnosti na-
stanka "novoga" zahvaljujući tehnoznanstvenome načinu mišljenja.3
Što su "priroda" i "život" u okviru nove tehnoznanstvene para-
digme? Čini se da je to nešto posve jednostavno objašnjivo i upra-
vo stoga iznimno složeno. Jednostavnost se ogleda u tome što prvo
omogućuje drugo, jer je priroda za Parmenida sveobuhvatnost bitka
u njegovim mijenama. Površnome promatraču odmah će se činiti da
su pojmovi s kojima se nastoji približiti učinak dalekosežnih promje-
na u shvaćanju nastanka Zemlje krajnje proizvoljni. Bez toga ne može
biti razvidno zašto je priroda (physis, natura) postala tehničkom kon-
strukcijom kao i sam život, No, ti su pojmovi unaprijed lišeni meta-
fizičke dubine. Mnoštvo suvremenih teorija poput teorije složenosti
(complexity), nastanka (Emergenz-theorie), kontingencije, kaosa, kiber-
netike i istraživanja "umjetnoga uma" (A-intelligence) učinile su dje-
lovanje tzv. prirodnih i duhovnih ili kulturnih znanosti (humanities)
gotovo nepotrebnim u svijetu kao proširenome laboratoriju. Uosta-
lom, i sam pojam tehno-znanosti te sukladno tome tehno-umjetnosti
i tehno-estetike već je najavio medijski teoretičar Vilém Flusser. Go-
vorio je, naime, o vladavini univerzalnoga tehničkoga kôda u povi-
jesti. Budući da se taj kôd više ne zasniva na jeziku kao logosu, nego
na slici kao piktogramu, posljedice su ove promjene paradigme u
nestanku dijaloško-diskurzivne naravi jezika kao takvoga. Umjesto
smisla iskaza u govoru između sudionika komunikacije susrećemo
se s promjenljivim značenjima proizašlim iz neprestano novih kon-
tekstualnih situacija.
"Ljudska komunikacija, kako je u ovoj knjizi shvaćamo, odvija se
s namjerom da se zaboravi besmisao i usamljenost života koji vodi k
smrti i da se na taj način život učini podnošljivim. Taj cilj komunika-
cije pokušavamo doseći tako što stvaramo kodificirani svijet, dakle,
3 Jutta Weber, Umkämpfte Bedeutungen: Naturkonzepte im Zeitalter der Technoscience, Campus,

Frankfurt a.M/New York, 2003.
132
Zeničke sveske
svijet izgrađen od uređenih simbola, u kome su sabrane informacije

do kojih smo došli. (…)…ljudi razmjenjuju različite postojeće infor-
macije s nadom da će se iz te razmjene sintetizirati nove informacije.
To je dijaloška forma komunikacije. Da bi sačuvali informacije, ljudi
dijele postojeće informacije s nadom da će tako razdijeljene informa-
cije biti kadre da se bolje odupru entropijskom djelovanju prirode. To
je diskurzivna forma komunikacije."4
Time se mišljenje iz temelja radikalno mijenja. Iz čuđenja nad taj-
novitošću bitka u njegovoj punini i sjaju mnoštvenih formi života pre-
lazi se u događaj fascinacije s mogućnostima stvaranja mnoštva novih
svjetova. A njihova se zbilja razotkriva iz ideje procesa tehno-geneze.
Čuđenjem se svijet poetizira kao umjetničko djelo; fascinacijom, pak,
sudjelujemo u događaju estetskoga dizajna mnoštva svjetova. Imajući
navedeno u vidu možemo ustvrditi kako se pitanje o novoj defini-
ciji "prirode" i "života" zapravo uopće ne može izvesti ni iz uspona
moderne fizike, a isto tako niti biologije. Ono što je zapanjujuće nije
ništa drugo negoli postavka, koju je najplastičnije iskazao Heidegger
u raspravi o tehnici kada joj je uskratio da objelodanjuje "bit" samo-
pokazujući se u događaju tehničkoga kao takvoga. Ako, dakle, "bit"
tehnike nije ništa tehničko, onda je samorazumljivo da ni "bit" prirode
nije ništa fizikalno, kao što, sukladno tome, "bit" života nije ništa bio-
logijsko.5 Međutim, a što ako suvremene znanosti koje se bave "istra-
živanjem" onoga što je "nova priroda" i "novi život" nastao laboratorij-
ski znanstvenim eksperimentom misle s onu stranu i izvan metafizike
kao takve? Drugim riječima, a što ako tvorba "umjetnoga" (artificielle)
koje se ne može više prispodobiti u analogiji s onim iskonskim i po-
četnim (arché) ne polazi ni od kakve postojane "biti", pa se niti znanost
u novoj definiciji više ne izvodi iz shvaćanja znanja kao akumulirano-
ga "napretka" i "razvitka" informacija potrebnih za nova otkrića?
Znanost je u sebi zatvorena otvorenost. Razlog leži u tome što je
njezin unutarnji poriv izvan nje same. To vrijedi čak i kada se ozbilju-
4 Vilém Flusser, Kommunikologie, S. Fischer, Frankfurt a. M., 2007., str. 16.

5 Vidi o tome: Martin Heidegger, Zollikoner Seminare: Protokolle-Zwiegespräche-Briefe (ur.
Medard Boss), GA, sv. 89, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1994., 2. izd.
133
je u apsolutu totalnoga poznanstvljenja "prirode" i "života". Utoliko je

svaki govor o znanosti u sebi već uvijek tautologijski. Znanje je uvjet
mogućnosti znanosti, a njezina se bitna zadaća ne nalazi izvan nje
same u poboljšanju svijeta koji će njezinim zaslugama postati sekula-
riziranom inačicom savršenstva Božjih atributa iz tomističke skolasti-
ke: jedno (unum), dobro (bonum), istinito (verum) i biće (ens) te lijepo
(pulchrum). Posve suprotno, "bit" se znanosti skriva u ne-znanstveno-
me području ne-ljudskoga. Radi se o onome što pripada tehničkome
nabačaju bitka. Artikulira se, pak, kao jezik tehnosfere. Pravila su tog
jezika gotovo istovjetna "jeziku novih medija". Pogledajmo o čemu je
riječ. Pragmatika značenja znanja kao know-how istiskuje semantiku i
sintaksu. Ako je tome tako, nije važno što nešto znači u određenom
kontekstu. Jedino je važno mijenja li se govorom sam kontekst i vri-
jedi li to za sve slučajeve ili samo neke. Uporabna vrijednost jezika
kao performativnosti suvereno vlada nad jezikom kao kazivanjem
"smisla". To samo znači da je znanstvena istina istodobno razotkrive-
nost "prirode" i "života", što je smisao Heideggerove postavke o istini
bitka u njegovoj neskrivenosti (aletheia).6 Put do "novoga" ispresijecan
je brazdama i usjeklinama u onome što više nije tlo niti njegovo raste-
meljenje. Čak ni slika metafizike kao stabla s korijenjem, koju je uspo-
stavio Heidegger, a niti slika rizoma kao potkopavanja tog istog sta-
bla s njegovim granama kao što su pozitivne znanosti koju je podario
Deleuze, ne odgovaraju suvremenoj zadaći tehno-znanstvenika. On,
naime, sve više i više gubi karakter "inventivnosti" znanja nastaloga
linearnim slijedom epoha. Zato sve više i više postaje "kreativni" tvo-
rac hibridnih svjetova. Na taj se način nove forme života kristaliziraju
u procesima posvemašnje neodređenosti.7 Iz vidokruga metafizike od
6 Vidi o tome: Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 11-
61.
7 Pojam "kristaliziranja" s kojim ovdje dovodimo u svezu "forme (duhovnoga) života" na-
lazi se u ontologiji transindividuacije Gilberta Simondona. Jedan od primjera kristala kao
forme ili strukture s onu stranu materijalne forme i njezine pasivnosti može biti način
kojim se uspostavlja postojanost ili stabilnost nekog stanja. Ako je proces postajanja (bit-
ka) već uvijek događaj u stanju njegove moguće kristalizacije, jasno je da u biološkim i
tehničkim načinima bitka imamo posla s nečim što je istodobno učvršćeno i krhko. To
znači da kristal nije čista apstrakcija, niti, pak, puka konkrecija nekog stanja materije.
Prije bi se trebalo govoriti o među-stanju između uvjeta mogućnosti i nužnosti nastanka
nečega kao nečega. Individuacija za Simondona predstavlja put prekoračenja aristote-
134
Zeničke sveske
Platona do Hegela pitanje smisla znanosti proizlazi iz samoga korije-

na i početka filozofije – logosa.
Ako je povijest lutanje i razvitak uma kroz labirint povijesti, onda
su i današnje tehno-znanosti samo druga forma apriorizma i trans-
cendentalizma ideje znanja. Iz nje se pokazuje da svijet "jest" kao smi-
sleni horizont pojavljivanja "novoga" u ponavljanju. Tko bi ovome
htio oduzeti opravdanost dokaza teško bi se mogao otrgnuti dojmu
da je metafizika u svojoj "biti" nemoguća bez pretpostavljena dvojstva
temelja i onoga što je utemeljeno, ideje i zbilje, bitka i bića, aksioma i
akcidencija. U svim epohama svoje protežnosti, od filozofije do fun-
damentalnih i primijenjenih znanosti, pitanje o onome što pokreće
stroj kognitivnoga djelovanja čovjeka istovjetno je pitanju o počecima
i izvorima mišljenja kao "formi života". Pet ljudskih osjetila kao da
je povijesno vezano uz nastanak duhovnoga života u njegovu "raz-
vitku" i "napretku" počevši od mita, religije, umjetnosti, filozofije i
znanosti. Nije li metaznanstvena forma života u umjetnome načinu
egzistencije koju nazivam tehnosferom korak do napuštanja svekolike
osjetilnosti biljaka, životinja i čovjeka te prelazak u šesto osjetilo? To
je ono osjetilo koje nastaje svezom kozmičko-planetarnoga "uma" (no-
osfera) u strojno samoorganiziranome poretku preobrazbe čitavoga
metafizičkoga sklopa bitka-Boga-svijeta-čovjeka u tehnički dispozitiv
vizualizacije.8 "Šesto osjetilo" nadilazi okovanost tijela tzv. zakonima
prirode. Ne ulazeći ovdje u područje ezoteričnih spekulacija o svje-
tlosnim bićima i emanaciji božanske energije u stroju kibernetičke
tjelesnosti, valja tek ustvrditi da je i Nikola Tesla imao vizije ove ne-
posrednosti iskustva kozmičke praznine-dubine izvan granica fizike
materijalnoga svijeta. Kao što morski pas osjeća elektromagnetske va-
lovske dvojnosti forme i materije. Zato pod pojmom kristaliziranja ovdje valja razumjeti
pokušaj da se prevlada ontologijski jaz u potencijalnosti materije (aktivno vs. pasivno
stanje). Ne određuje forma materiju, niti je, pak materija samo po sebi dostatna za život
bez stvaralačkoga načela transindividuacije.- Gilbert Simondon, L’individuation psychique
et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007. Vidi o tome: Thomas Lamarre, "Humans and Ma-
chines", Inflexion 5, "Simondon: Milieu Techniques, Aesthetics (ožujak 2012). str. 29-67.
www.inflexions.org
8 Vidi o tome: Žarko Paić, "Technosphere – A New Digital Aesthetics?: The Body as Event,
Interactivity and Visualization of Ideas", u: Žarko Paić i Krešimir Purgar (ur.), Theorizing
Images, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle, 2016., str. 121-143.
135
love na daljinu pronalazeći "intuitivno" svoj plijen, tako je čovjek u

informacijsko doba osuđen na preživljavanje u navigaciji umreženim
prostorima praznine. Tehnosfera mu otvara spoznajno-estetske putove
neposrednoga odnosa između informacije i njezina dekodiranja.
Ono što u ovome razmatranju želimo otvoriti kao problem svo-
di se na sljedeće. Osjetilnošću određujemo neurofiziologijsku mrežu
podražaja i pobuda te odgovora u formi reakcije na izvor događaja.
Već je otuda jasno da se osjetilnost više ne misli iz vertikalnosti od-
nosa prema kojem tijelu ne pripada isti rang kao duhu (nous) i duši
(psyché). Umjesto toga, u horizontalnome poretku kategorija pripad-
nih osjetilnosti među kojima se izdvaja pojam zamjedbe ili opažaja
(perceptio), zvuk, toplina i disanje postaju u kibernetičkome modelu
razumijevanja života "drugom prirodom". Iskazano drukčije, život
je shvaćen kao informacijski kôd. Tvore ga struktura nasljeđivanja
(geni) i jezik kao uvjet mogućnosti ljudske spoznaje. Informacija i je-
zik temeljni su pojmovi kibernetike. Ipak, možemo unaprijed kazati
da bi bez onoga trećega njihova sveza bila neučinkovitom. Ono tre-
će nije ništa drugo negoli pojam "života". Kada, dakle, život ulazi u
središte tehno-znanstvenoga mišljenja, tada postaje jasno kako infor-
macija i jezik više nisu autonomnim područjima djelovanja unutar
sustava i okoline. Informacija je "bit" života uopće. Jezik koji se ovdje
pojavljuje tehničkim dispozitivom komunikacije postaje dijalogom i
diskursom složene mreže neprestanoga stvaranja "novoga". Otuda
nastanak biokibernetike uključuje u svoja područja djelovanja bioin-
formatiku i biosemiotiku.9
Što u zamjedbi okoline koja više nije neposredno dana kao ona
životinjskoga okoliša ima značajke "druge prirode" sada je sveza intu-
9 "U izvjesnome pogledu tumačenja predstavlja današnja biologija jednu vrstu filozofije
života. […] Život je proizvođenje, posredovanje i prihvaćanje informacije. […] Biologija
dobiva pojmovlje iz klasične mehanike, fizike i kemije i preuzima pojmovlje lingvistike
i teorije komunikacije. Poruke, informacija, program, uputstva, kodovi, dešifriranje. To
su novi pojmovi znanosti o životu. […] One usmjeravaju svoju sliku iz života…a ne više
iz arhitekture i mehanike. Štoviše, orijentiraju se znanosti o životu danas na gramatiku,
semantiku i na teoriju sintakse. Želimo li shvatiti život, moramo ponajprije dešifrirati ove
poruke." - Georges Canguilhem, A Vital Rationalist: Selected Writings from Georges Cangui-
lhem, Zone Books, New York, 2000., str. 318-319 i 316-317.
136
Zeničke sveske
icije i znanstvenoga procesa mišljenja. Medij koji omogućuje taj korak

s onu stranu cjelokupne metafizičke kuće sjećanja i zaborava nije ništa
drugo negoli prelazak estetskoga kôda komunikacije između sudio-
nika dijaloga i diskursa u tehnički konstruiranu zamjedbu onoga što
nije više jedinstvo mjesta i vremena kao "ovdje"-"sada". Time se još
od Aristotela iskazuje pojam bitka kao prisutnosti. Prisutnost pritom
povezuje prostor i vrijeme "vječne sadašnjosti" (nunc stans). Međutim,
sada je posrijedi promjena od presudne važnosti za mišljenje uopće.
Ono se, naime, u vizualiziranju pojava u virtualnome prostoru
promeće u sustav znakova. S pomoću njih se predskazuje nadolazeće
stanje stvari. U tom se pogledu pojmovi tehničkoga kôda i dešifri-
ranja jezične poruke uzajamno prožimaju. Kada informacija postaje
"bit" života, tada je tek korak do postavke kako se život više ne vodi
izvana ili s onu stranu procesa razmjene energije. Život postaje doga-
đaj na "planu imanencije" ili "planu konzistencije", kako to kažu Dele-
uze i Guattari u njihovoj ontologiji postajanja.10 Biti-u-svijetu na način
imanentne mogućnosti, zbilje i nužnosti stalne preobrazbe uvjeta pod
kojima se svjetovi stvaraju iz "čistoga uma" znači biti otvoren unutar
jedne bitno zatvorene strukture mišljenja. Kao eksperiment sa samim
životom mišljenje više ne prethodi djelovanju: misliti, biti i djelovati
postaje jedno te isto.
Ovdje riječ eksperiment (pokus) ne znači puko iskustvo u mediju
osjetilnosti. Naprotiv, iskustvo je uvijek već nečime određeno. Ono
se mijenja s događajem "novoga". Na taj se način eksperiment više
ne dotiče iskustva u empirijskome lancu uzročnosti pojava. Biti i ek-
sperimentalno živjeti poput umjetnika znači ekstatički stvarati i biti
stvoren iz jedne čudovišne "moći" neljudskoga. Zamjedba onoga što
se događa u okolini sačinjenoj tehno-znanstveno i stoga promijenje-
noj tako što se "priroda" i "život" shvaćaju iz pojma onoga drugotno-
ga ili nadomjesnoga kao artificijelnoga ne može biti više svedena na
tjelesnost kao protežnu supstanciju. Uostalom, već je podrijetlo izraza
aisthesis višeznačno. Riječ je o osjetilnome kao tjelesnome i doživljaju
10 Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizopfrénie II, Minuit, Pariz,
1980/2013.
137
same tjelesnosti, potom o zamjedbi svijeta u formi životnosti života i,

naposljetku, njezinoj estetskoj konfiguraciji.11
Mišljenje se pokazuje složenim procesom kognitivne zamjedbe
svijeta u nastajanju novoga. Stoga se mora odrediti kao samostvara-
lački proces nastanka "novoga". U tom se procesu povezuju priroda i
život. Polazeći od mogućnosti da ono tehnički proizvedeno-stvoreno
(poiesis-genesis) sámo sebe misli u kategorijama vizualizacije pribli-
žavamo se ideji posredovane neposrednosti. Slika nije puka zamjena
za mogućnosti jezika u smislu analogije s njegovim "slikama". Nova
"slika mišljenja" na mjesto metafizičkih pojmova postavlja sklopove
i konstelacije hibridnih sveza i paradoksalnih međuovisnosti znano-
sti, umjetnosti i tehnologije.12 Razlike su preklapajuće, a slike gube
mimetičko-reprezentacijski karakter predočavanja stvarnosti. Kako
se to zbiva? Jednostavno, tako što se sada moguća stanja višestru-
kih stvarnosti ne kopiraju i ne reproduciraju. Slika uistinu više nije
slikom kao odslikom i predstavom neke već ovako ili onako opstoje-
će stvarnosti. Njezina je "funkcija" produktivna. Već je Kant estetsku
moć mašte smatrao bitnom za spoznaju koja nadilazi logičko-etički
horizont svijeta. "Bit" se digitalno konstruirane slike kao tehno-sli-
ke očituje u stvaranju nove stvarnosti koja uređuje poredak odnosa
stvari u svijetu. Jezik nam pokazuje "rang" metafizike i u rastemelje-
noj formi tehno-znanosti. Stvaranje pritom označava proces kojim se
tehnosfera u sebi preobražava iz ideje u informaciju. Kao sklop pro-
duktivnosti samoga života informacija ima značajke bitka u različitim
ontologijama digitalnoga doba. Stvarnost se, pak, ne shvaća nikako
drukčije negoli kao konstrukcija u svim načinima opstojnosti. Napo-
sljetku, stvari nisu ovdje tek puki objekti izvan odnosa spram biosfere
(biljke-životinje-čovjek). Valja stoga razlikovati "stvari" kao tehničke
objekte i stvari kao proizvode ili konstrukte nastale iz odnosa između
bića i njihovih preklapajućih svjetova.13 No, stvaranje, stvarnost i stvari
11 Vidi o tome: Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Perfor-
mativen, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002., str. 245-298.
12 Erich Hörl, "Das kybernetische Bild des Denkens", u: Die Transformation des Humanen:
Beiträge zur Kulturgeschichte, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008., str. 163-195.
13 Gilbert Simondon, Du mode d’existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 1958/1989.
138
Zeničke sveske
u novome razumijevanju "prirode" i "života" zahtijevaju nešto što ih

uopće omogućuje. To je ponajprije kibernetički model mišljenja.
Tri su, pak, temeljna pojma kibernetičkoga mišljenja digitalnih
strojeva: (1) računanje (komputacija); (2) planiranje (projekcija) i (3) kon-
strukcija (dizajniranje). Iz toga proizlazi da broj kao apstraktan izraz
računanja (sekvencije i niza) pohranjuje ideju beskonačnosti i sin-
gularnosti. Ono što se u tom procesu čini vidljivim tek je dovođenje
stvarnosti do pojma na osnovu ideje broja. Binarni kôd zoran je dokaz
vladavine informacije nad svim drugim pojmovima kibernetike. To
isto vrijedi i za novi pojam slike. Sliku više ne određuje jezik kao logos,
nego broj kao piktogram.14 No, to nipošto ne znači da su slike postale
brojevima. A niti, pak, da je jezik izgubio snagu govorenja "o" svijetu.
Bolje je kazati da ono što Friedrich Kittler naziva "izračunatom sli-
kom"15 u digitalnome okružju postaje novom okolinom posthumanoga
stanja. U njoj obitavamo sa strojevima bez iluzije apsolutne vladavine
nad njima. S njima prebivamo u odnosima uporabe (pragmatika), po-
sredovanja između prostora i vremena fizičke udaljenosti te projekci-
je budućnosti. Znanstveno vizualiziranje događaja dovodi do toga da
se "slučaj" promeće u "nužnost" i obratno. Vidjeti "dalje" u nadolazeće
zahtijeva ispunjenje mogućnosti da sama tehnosfera u sebi sintetizira
informacije kao znanje o bitku i događaju promjene stanja. Kada se
to događa, tada se gube razlike između "prije", "sada" i "poslije". Vre-
menski kontinuum postaje praznim prostorom upisivanja onoga što
uopće omogućuje "umjetnu intuiciju". A to je programiranje živoga
stroja za operacije koje više nisu mehaničkoga karaktera niti se mogu
razumjeti iz modela sredstvo-svrha.
Što je bila značajka estetskoga mišljenja u doba baroka i Leibniza –
savršena konstrukcija svijeta u formi unaprijed usklađenoga svemira
kojim upravlja Bog kao glazbenik i urar – sada se pojavljuje u formi
života s onu stranu "života" uopće. Sama se "priroda" udvostručuje,
14 Vidi o tome: Dieter Mersch, "Con-Stellare: Reflexive Epistemik der Künste", u: Epistemolo-
gien des Ästhetischen, Diaphanes, Zürich, 2015., str. 131-186.
15 Friedrich Kittler, "Schrift und Zahl – Die Geschichte der errechneten Bildes", u: Christa
Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln,
2005., str. 186-203.
139
rekombinira i reestetizira u tehnosferi postajući umjetnom okolinom.

Udvostručenje ne znači pritom da je priroda kao izvor energije i in-
formacija iščezla pred prodorom "umjetnoga okoliša". Ona više nije
uzrokom niti posljedicom. Umjesto toga valja govoriti o supostojanju
i koordinaciji iskonskoga i reduktivnoga. Uostalom, tehnosfera kao
kibernetički model života u posthumanome stanju zahtijeva upravo ne-
linearnost i kontingenciju u svemu što se događa. Rekombinacija je
odlika složenih sustava.
Poput igre kao eksperimenta s već postojećim kombinacijama za
stvaranje "novoga" ovdje se radi o spajanju "staroga" i "novoga". Pri-
mjerice, novi digitalni mediji uključuju stare formate unutar kojih na-
staje "novo": poput nijemoga filma u doba interaktivnoga sintetskoga
filma kao događaja razlike između analognoga i digitalnoga filma.
Naposljetku, reesteiziranje nije "uljepšavanje" nove okoline, jer bi to
značilo da je shvaćanje dizajna iz kibernetičke paradigme strano no-
vome društvu i kulturi.Upravo suprotno od toga, dizajn se pojavljuje
u slučaju reestetiziranja kao konstrukcija "prirode" i "života" iz logike
nastanka novoga kao emergentnoga slučaja (primjerice, web-dizajn
i modni dizajn kao kreativnost tehnološki preoblikovanoga tijela iz-
među kiborga i androida).16 Kako u tom pogledu razlikovati klasične
prirodne znanosti među kojima su paradigmatskim bile matematika
i fizika te suvremene transdisciplinarne poput sintetske biologije, ki-
bernetike, robotike i nanotehnologije? Jedan od prihvatljivih odgovo-
ra na to pitanje ponudio je teoretičar znanosti Andrew Pickering.
On je izveo novi pristup epistemologije unutar kibernetike, koja
povezuje pojam informacije i života, na sljedeći način: "...postoji ne-
što filozofijski ili teoretski plodotvorno u kibernetici. To je neka vrsta
zavodničkoga misterija ili slave koja ju okružuje. A podrijetlo je toga,
kako mi se čini, da je kibernetika uspostavljanje paradigme razlike iz
Jednoga iz kojeg smo svi izrasli – ono reduktivno, linearno, newto-
novska paradigma koja još uvijek određuje većinu akademskih djela
u prirodnim i društvenim znanostima (i inženjerstvu i humanistici
16 Abraham A. Moles, "Design und Immaterialität", u: Florian Rötzer (ur.), Digitaler Schein:
Ästhetik der elektronischen Medien, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991., str. 160-170.
140
Zeničke sveske
također) – to su ‘klasične znanosti’ kako ih nazivaju Illya Prigogine i

Isabelle Stengers."17
Razlika očito proizlazi iz načina kojim se spoznajno-teoretski re-
zultati suvremenih tehno-znanosti pokazuju u predmetnoj zbilji teh-
nosfere. Pojmovi s kojima danas dohvaćamo promjenljive stvarnosti
nastale uvođenjem informacijskih tehnologija su: (1) djelovanje; (b)
performativnost i (3) nastanak (emergencija). Što to uistinu znači?
Ponajprije, da je potrebno promijeniti način kojim smo dosad razma-
trali "bit" znanstvenoga istraživanja. Uz neizbježne pojmove metode
i eksperimenta valja ovome dodati još i sve što pripada projektu pre-
inačenja laboratorijskih uvjeta u mogućnost stvarnosti kao "povratne
sprege" (feedback). To znači da se sada kibernetika ne određuje tek
metateorijom upravljanja sustavom i okolinom u kojoj djeluje čovjek
i stroj. Posrijedi je sve veća uloga samoorganizacije i slučaja, neodre-
đenosti i otvorenosti samoga sustava. Kontrola sada nastaje iz logi-
ke djelovanja onoga što u hibridnoj svezi "prirode" i "života" postaje
umjetnim životom (A-life). Entropijski sustavi potrebuju onoliko kon-
trole koliko im razmjena informacija između subjekata/aktera dopu-
šta da se ne ugase i ne padnu u bezdan ništavila. Za nove teoretske
pristupe "prirodi" i "životu" koji počivaju na genetskome kôdu, in-
formaciji i značenju života (biosemiotika), posve je jasno kako teh-
no-znanosti djeluju operativno. One su performativne i nastajuće u
smislu vlastite tehničke navigacije prostorom-vremenom "novoga".
Dok je u klasičnim znanostima o "umjetnoj inteligenciji" kibernetika
radila na svezi sustava i okoline sa stanovitim stupnjem "autonomije",
sada se sve preusmjerava na svezu informacije i kontrole organizama.
Oni nisu strogo određeni značajkama izvedenim iz okolina (objek-
tivnost) ili unutarnjega sustava (subjektivnost). Primjerice, biologij-
ska istraživanja o odnosu mozga u živih organizama i njihove osjetil-
nosti u svim aspektima primjene od osjećaja, doživljaja do kognitivne
zamjedbe orijentiraju se prema složenosti ponašanja vrsta i rodova.
Ništa ne jamči da će "povratna sprega" sustava i okoline biti deter-
17 Andrew Pickering, The Cybernetic Brain: Sketches of Another Future, The University of Chi-
cago Press, Chicago-London, 2010., str. 9-10.
141
ministički postojana. Jednako tako nije izvjesno kako će se pojedine

vrste i rodovi ponašati u promijenjenim uvjetima života (primjerice,
preživljavanje čovjeka u urbanim slamovima/favelama svjetskih pri-
jestolnica kao i prilagodba divljih životinja gubitku njihova prirodno-
ga staništa). U slučaju nove tehno-umjetnosti kao što su Trans-genic
Art i Bio-Art u kojima se povezuju iskustva molekularne biologije i
tzv. "umjetnoga života" (A-life) posrijedi je manipulacija genetskim
kôdom. Ona je time poistovjećena s istim načinom djelovanja u sferi
umjetničkoga stvaranja. Što, dakle, dolazi iz invencije tehno-znano-
sti, na isti se način zbiva u kreativnosti tehno-umjetnosti.18 Zbog toga
se suočavamo s već izvedenim pojmovljem poput djelovanja, per-
formativnosti i nastanka "novoga". Ali ne u analogiji s djelovanjem
Platonova demijurga ili teologijski shvaćenoga Boga koji stvara svijet
iz ničega (creatio ex nihilo). Ono što je ovdje novo jest samo to da se
i demijurg i Bog više ne mogu smatrati paradigmom stvaranja bez
udjela "kreativnoga dizajna". U procesu sjedinjenja uma i stvaralaš-
tva, mozga i estetske konfiguracije iz same "biti" tehno-znanstvenoga
eksperimenta s "prirodom" i "životom" kao takvim nastaje ono što je,
doduše, misaono bilo moguće još i za Grke kao čudovišno stanje hi-
bridnosti. No, za tako nešto nije bio uspostavljen poredak pojmova i
kategorija koji bi u svezi mita, filozofije, znanosti i umjetnosti dosegao
"najveće dubine impersonalnosti", da se poslužimo jednim izrijekom
Jamesa Joycea.
Mnogo je radova o povijesno-filozofijskim izvorima iz kojih do-
znajemo kako se jezik metafizike preobražava u stanja transformaci-
je, kako iščezava značenje onoga što je iskonsko i utemeljujuće, a na
njegovo mjesto zasjeda ono što je formalno bilo izvedeno, umjetno i
pripadalo je kraljevstvu slučaja. U jednoj uistinu izvrsnoj analizi mije-
ne pojma mimesis od Platona i Aristotela do Leibniza i racionalističke
metafizike savršenoga poretka svemira, u ideji beskonačnosti iz čega
nastaju mogućnosti "stvaranja" novoga iz ideje stroja, Hans Blumen-
berg pokazuje da je stvaralačka moć novoga prisutna već u onome
što je između "prirode" (physis) i "života" (bios). Nastanak tehničkoga
18 Ingeborg Reichle, Art in the age of Technoscience: Genetic Engineering, Robotics, and Artificial
Life in Contemporary Art, Springer, Wien-New York, 2009.
142
Zeničke sveske
sklopa uvjetovan je preobrazbom same "prirode" u ono što se iskonski

raščlanjuje na umjetno (téchne) i umjetničko (poiesis). Znamenita po-
stavka da je umjetnost za Platona na nižoj razini od filozofije stoga što
je njezina "bit" u oponašanju prirode nipošto nije bilo nešto samorazu-
mljivo do naših dana. Razlog je u tome što Blumenberg jasno upućuje
na to da ono "umjetničko" kao proizvodno-tehnički sklop povezuje
sfere božanskoga i ljudskoga, ali bez teologijske moći ozakonjenja.
To znači da se "priroda" u smislu postojanoga, nepromjenljivoga i
vječnoga bitka ne može razdvojiti od ljudskoga umijeća spravljanja
"novoga". Ako je čovjek s novim vijekom određen, prema Blumen-
bergu, kao "stvaralačko biće", nije li otuda svekolika priroda postala
konstrukcijom, pa tako i umjetnost kao "druga priroda"?19 Što se iz
ovoga razvija do suvremene situacije s vladavinom tehno-znanosti
jest ponajprije uvid koji otpočinje još s Kantom. Sloboda stvaranja iz
estetske potrebe za "novim" uzdiže oponašanje "prirode" do stupnja
uzvišenosti samoga umjetničkoga djela. Što je bilo u Grka istovjetno
u razlikama, te se nije moglo još očitovati kao autonomnost područja
u posredovanjima logike, etike i estetike, sada se analitički oblikuje
na trojaki način kojim spoznajemo ono što "jest" (bitak). Ali svagda s
uvidom da je sam bitak za nas ili "vrijednost" ili "ideal" s onu stranu
mogućnosti apsolutne spoznaje.
Nastanak ideje o umjetnosti kao proizvodnji umjetne stvarnosti u
novome vijeku zato je, prema Blumenbergu, uvjetovana preinakom
ne samo pojma oponašanja prirode, nego još više preinakom pojma
forme (eidosa). U njoj se kristalizira tehnika kao druga priroda čovje-
ka. U cjelini, nastojanje da se naspram onijemjelosti tehničkoga svijeta
pronađe primjereni jezik od Leibniza je postalo opsesijom nastanka
onoga neljudskoga. A ono obuhvaća u sebi i umjetničko i znanstveno.
Čini to tako što oslobađa spontanost proizvodnje koja više ne opona-
ša "prvu prirodu" ili Boga kao uvjeta mogućnosti stvaralaštva uopće.
Umjesto toga, susrećemo se s idejom prijepora između konstrukcije
19 Hans Blumenberg, "Nachahmung der Natur": Zur Vorgeschichte der Idee des schöphe-
rische Menschen", u: Ästhetische und metaphorologische Schriften, Suhrkamp, Frankfurt a.
M., 2001., str. 10.
143
i organizma, umjetnosti i prirode.20 Nije stoga slučajno što će s po-

stavkama Ernsta Jüngera o "organskoj konstrukciji" u 20. stoljeću či-
tava problematika metafizike prirode otpasti kao nepotreban organ
u evoluciji tehno-znanstvenoga mišljenja. Ono što je bilo povijesno
razdvojeno nakon Grka s krajem novoga vijeka iznova se sada sinteti-
zira. No, način je ove sinteze bitno dvojak. U metafizičkome smislu u
Schellinga i Hegela sinteza duha i prirode obuhvaća identitet znanja
duha o samome sebi u formi apsoluta kao znanosti, čime se umjetnost
dokida na "kraju povijesti" postajući od duhovne potrebe izvanjskim
dekorom estetizacije svijeta. Utoliko se tek u 20. stoljeću pronalazi
ono što sintezu uopće omogućuje. Nije više riječ o jeziku kao logosu.
Na njegovo mjesto dolazi vizualizacija događaja. Oni su "umjetno"
proizvedeni zahvaljujući stvaralačkome potencijalu živoga stroja mi-
šljenja utjelovljenoga u formi "računalnoga stroja" (kompjutora).
Prividna suprotnost "organa" kao funkcije organizma u cjelini nje-
govih životnih djelovanja unutar vlastite okoline s "konstrukcijom"
koja pripada tehničkome svijetu objekata dokida se tek onda kada
nastaje nešto nematerijalno što ih na zagonetan način povezuje. Teh-
nosfera, naime, nije ništa više tek "organsko" i "konstruktivno", "ne-
ljudsko" i "umjetno" naspram tzv. stvarnosti koja još uvijek protječe
u prirodnim ciklusima, bioritmu svojih vrsta i rodova na Zemlji te
izvan njezina domašaja. Apsolutna sinteza prostora-i-vremena "vječ-
noga sada" (nunc stans) koja zauvijek ruši predstave o ontologiji priro-
de u smislu njezine statičnosti i nepromjenljivosti zbiva se sada s onu
stranu dualizama s kojim već uvijek računa naš metafizički izrođeni
jezik. Njegova je "priroda" postala "umjetnom".
Ali tek onda kada je bilo moguće da se uspostavi nešto "između"
svjetova, kao medij svih medija i otuda meta-medij tehničke komu-
nikacije. Radi se, naravno, o internetu (među-mreži ili onome što se
"nalazi" između prirode i života kao signal ili prijenosnik informaci-
ja)21 Problem je u tome što je tehnički pronalazak prijenosa elektro-
20 Hans Blumenberg, isto, str. 16.

21 Friedrich Kittler, "Signal-Rausch-Abstand", u: Die Wahrheit der technischen Welt: Essays zur
Genealogie der Gegenwart, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013., str. 214-231.
144
Zeničke sveske
magnetskih valova do pokretanja kompjutorskoga stroja istodobno

granica svjetova: s jedne strane analognoga, a s druge digitalnoga.
Od informacije do posthumanoga stanja
Može li se ustvrditi da se stvaralaštvo pokazuje kao "bit" tehnosfe-

re? Ako se već u mnogim radovima o dosezima informacijskih tehno-
logija govori o nastavku prirodne evolucije kao kozmičke evolucije,
ne smijemo smetnuti s uma da je početak onoga što nazivamo radi-
kalno "novim" iz duha samostvaranja (autopoiesis) rezultat Shanno-
nove matematičke teorije komunikacije. A to samo znači da je odnos
između konstrukcije i inženjerstva, matematike i simboličke logike
zasnovane na ideji informacije kao znaka-značenja poruke tehnički
odnos.22 Mi ne raspolažemo "prirodom" ni "životom". Umjesto toga
moguće je tek da ih se kontrolira zahvaljujući novome načinu funk-
cioniranja odnosa čovjeka i stroja. Odnos između "prirode" i "života"
u evolucijskome smislu stoga je sveza interplanetarnosti kao kozmič-
koga događaja. Biti-između uma i svemira označava stoga kretanje
u krugu jedne ontologije tehničkoga "kreacionizma". Ako se tako
pristupi ovome problemu, onda valja razmotriti sljedeće postavke s
kojima se pojam "stvaralaštva" kao biti čovjeka od iskona do posthu-
manoga stanja dovodi do svojeg kristaliziranja.
22 Vidi o tome: Sybille Krämer, "Informationsmessung und Informationstechnologie: oder

über einen Mythos des Zwanzigsten Jahrhunderts", u: Alois Huning i Carl Mitcham (ur.),
Technikphilosophie im Zeitalter der Informationstechnik, Friedrich Vieweg & Sohn, Brauns-
chweig/Wiesbaden, 1986., str. 81-96. i Paul Levinson, "Informationstechnologien ald Ve-
hikel der Evolution", isto, str. 13-33. – Informacijska teorija polazi od ideje nove forme
koja se predstavlja i operacionalizira u računalnim strojevima. Na taj se način i klasične
i novije teorije informacije usmjeravaju spram područja neodređenosti. Otuda proizla-
zi promjena u ponašanju nakon što signal prenese informaciju do korisnika. Posebna
je vrijednost Shannonove matematičke teorije komunikacije bila u tome što je postala
aksiomatskom za sve druge prirodno-tehničke i društveno-humanističke znanosti zbog
linearnosti kružnoga toka između izvora informacije i dekodiranja poruke na kraju ko-
munikacijskoga lanca. Ova je zatvorenost ujedno i kraj kibernetike kao međuigre sustava
i okoline. Nakon toga razvitak je informatike krenuo u smjeru decentraliziranih mreža
stvaranja sadržaja iz logike emergencije. Suvremena kompjutorska tehnologija više se
ne može odrediti iz Shannonove teorije koja pretpostavlja da je proces kodiranja jed-
nosmjeran.Umjesto toga, obrat se ogleda u višesmjernosti sadržaja, interaktivnosti medi-
ja i prevođenju formata iz analognoga u digitalni. Vidi šire o tome: Žarko Paić, Vizualne
komunikacije: uvod, Centar za vizualne studije, Zagreb, 2008., str. 177-179.
145
(1) Kognitivna evolucija čovjeka nije samo ubrzana pronalaskom

tehničkih medija koji su omogućili prijenos informacija na daljinu u
20. stoljeću. Ona je istodobno sastavni dio jedne obuhvatnije, kozmič-
ke evolucije jer se događa u sintetiziranju uma i života s pomoću teh-
nosfere. Sve ono što je još Marshall McLuhan imao u vidu kada je me-
diosferu izjednačio s noosferom, vidjevši u razvitku tehničkih medija
put do apsolutne spoznaje čovjeka u promjeni njegova života, ima
u ideji tehno-geneze završni čin onkraj povijesno-metafizičkih razlika
koje su odredile sklop "prirode" i "života" i njima pripadnih znanosti.
No, problem se pojavljuje s određenjem tehno-geneze. O kakvom je
ontologijskome obratu riječ ponajbolje svjedoči razvitak kibernetike
od zatvorenih sustava kompjutorskih programa do razvitka "umjetne
inteligencije", robotike i genetskoga inženjerstva krajem 20. stoljeća.
Što je na početku 1950-ih godina bilo zadano matematičkim teoremi-
ma komunikacije, prenosi se u aplikacije za tehno-genetske konstruk-
cije bitka uopće. Dostatno je za potkrepu navesti inovacije u području
3D-printera ljudskih organa. Vrtoglavi se napredak u tehno-znan-
stvenome oblikovanju novih svjetova ogleda ponajprije u estetizaciji
izvanjske i unutarnje okoline. Ako je kibernetika od samoga početka
nastojala oko sintetiziranja znanja iz prirodno-tehničkih znanosti u
svrhu optimalnijeg korištenja prirodnih izvora, nije stoga slučajno da
se život razumije upravo iz ekologijsko-kibernetičke paradigme mi-
šljenja.23
Prirodu više ne određuje jednosmjerna uzročnost, nego niz kruž-
nih uzroka. U mnoštvu učinaka odnose se uvijek na određenu poslje-
dicu. Zanimljivo je da, primjerice, novije metode liječenja zloćudnih
tumora u medicini polaze od singularnosti pojedinačnih slučajeva.
Time, dakako, nije nipošto dokinuta univerzalnost kao pravilo. Štovi-
še, mnoštvo umjesto jednoga nije tek kvantitativno uvećanje uzroka
koji djeluju u složenome svijetu prirode. Mnogo je važnija kvalitativ-
na promjena. A ona se može razaznati u načinu mišljenja-djelovanja
"prirode" koja iz sebe same dovodi do zakona kibernetike. Među nji-
ma je na najvišoj razini apstrakcije i stoga najkonkretniji upravo zakon
23 Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays on Anthropologie,Psychiatry,

Evolution, and Epistemology, University of Chicago Press, Chicago, 2010.
146
Zeničke sveske
entropije. Kao što je poznato, drugi zakon termodinamike je rješenje

pojma entropije koji se primjenjuje podjednako u prirodno-tehničkim
i društveno-humanističkim znanostima. Pojmom entropije u suvre-
menoj teoriji znanosti određuju se dva shvaćanja – Boltzmannova i
Shannonova – koja se odnose na tzv. statističku i informacijsku entro-
piju. Prema drugome zakonu termodinamike sustavi smjeraju mak-
simalnoj entropiji kao ravnoteži u stanju vjerojatnosti raspada održi-
vosti samoga sustava. Održivi sustav nalazi se u stanju reda kada se
svi dijelovi sustava odnose spram njega kao autonomne cjeline spram
višeg poretka regulacije energije i informacija. Entropija je, dakle, po-
vezana s konceptom kompleksnih sustava i primjenjuje se podjedna-
ko u fizici, kibernetici i društvenim znanostima. Boltzmannovo shva-
ćanje odnosi se na stupanj vjerojatnosti kojim se poredak dovodi do
maksimalne entropije (kaosa) izjednačenjem stanja neisporučivosti
energije i informacija unutar jednoga sustava.
Mjerilo kojim se postiže egzaktnost predviđanja maksimalne
entropije sustava odnosi se na varijable vjerojatnosti i nevjerojatno-
sti događaja (fizikalnih i kemijskih) u poretku kompleksnosti nekog
stanja koje iz reda prelazi u nered. Pritom je statistička vjerojatnost
mjera kojom se nastoji matematički pokazati mogućnost maksimalne
entropije sustava u okvirima fizikalnih datosti nekoga stanja. Infor-
macijska entropija, pak, predstavlja pokušaj da se prikaže neodre-
đenost sustava koji počiva na proizvodnji i distribuciji informacija,
koje su nužne da bi sustav uopće mogao biti djelotvoran. Shannon/
Veawerova matematička teorija komunikacije, kojom je omogućeno
kompjutorsko doba informacija, pretpostavlja upravo informacijsku
entropiju u svojim temeljima. Već je otuda jasno da se konceptom en-
tropije ne upućuje na neko "apokaliptičko stanje" propasti bioloških,
fizičkih i društvenih sustava kompleksnosti. Posrijedi je razumijeva-
nje prelaska granica između dva stanja ravnoteže-neravnoteže susta-
va gdje masa, energija i informacija čine "bit" suvremenoga načina
organizacije tehnosfere. Masovno društvo zahtijeva poredak visoke
isporučivosti energije za svoj opstanak, dok informacijska entropija
predstavlja njegov fundamentalni način komunikacije, koji je uvijek
na rubu prelaska iz jednoga u drugo stanje. Stoga je odnos između
147
statističke i informacijske entropije određen virtualnošću aktualiza-

cije kaotičnoga poretka u kojem sama informacija preuzima svojstva
"mase" i "energije" transformacije društvenih odnosa kao tehničkih
odnosa između stvari.24
(2) Umjesto savršenoga poretka u kojem cjelina bdije nad dijelo-
vima, a što je Leibniz imao za model svoje "prestabilirane harmoni-
je" svemira u slavu umno postavljenoga Boga, stvaralaštvo se više ne
određuje niti "pozitivno", a niti "negativno". Kao što ključna kategorija
kibernetike – povratna sprega (feedback) – ima svoj nastavak u pojmu
petlje (feedback loop), pa se odnosi između sudionika u komunikaciji
ne mogu razumjeti linearno i iz djelovanja središnje strukture, tako i
stvaranje više ne oponaša "prirodu". Polazeći od tehnički promijenje-
ne "biti" stvari stvaranje upravo omogućuje da se ono nepromjenljivo
mijenja u ritmovima i ciklusima kao aritmiji i akozmizmu. To znači
da se postavka Paula Valéryja o "povratku staroga kaosa u unutraš-
njost tijela i onkraj njegove stvarnosti" može uzeti u promijenjenom
značenju. Nije riječ o starome, nego o "novome" kaosu. I upravo je to
što se iz "novoga" rađa kada u igru ulazi tehnosfera. Nastanak kaotič-
nih struktura unutar poretka neodređenosti izaziva posebnu pozor-
nost. Kada bi se "stari" kaos naselio u tehnički stvorene krajolike nove
"prirode" i "života", to bi bio tek dokaz o niši prolaza između staroga i
novoga koja se ne može suspendirati i neutralizirati. Priroda, dakako,
i nadalje "postoji". Ali njezin je učinak na kibernetički način mišljenja
današnjice gotovo zanemarujući. Sve se zbiva nelinearno, kontingen-
tno i emergentno. Sve se umrežava miješajući se i ukrižavajući se. To
je naprosto tako (quoddittas).
(3) Umjetnost se kao i znanost u doba digitalne evolucije shvaćaju
iz sveze inventivnosti i kreativnosti. Ono što oboje sjedinjuje nije ništa
umjetničko niti, pak, ništa znanstveno. Posve suprotno, uvjet moguć-
nosti njihova produktivnoga odnosa u sklopu tehnosfere proizlazi
iz onoga što je tehnički proizvedeno kao ono "između". Ne smijemo
zaboraviti da postoje dva načina razumijevanja tog "između". Prvo je
24 Kenneth D. Bailey, Social Entropy Theory, State University of New York, Press, Albany,
New York, 1990.
148
Zeničke sveske
metafizičko, a drugo kibernetičko. U prvome je "između" uvjet mo-

gućnosti razlike koja nastaje udvajanjem Jednoga (bitka) u mnoštvu
bića. U drugome se, pak, slučaju radi o "između" koje sámo proizvodi
svoje razlike umnoženjem Jednoga. Biti-između Jednoga i Mnoštva
pretpostavlja postojanje dviju vrsta razlika. Prva nastaje kao proizvod
konstelacije odnosa "prirode" i "života". Utoliko je ono tehničko uvi-
jek otuda nešto ne-prirodno i ne-živo. Druga nastaje iz sebe same kao
mreža odnosa, što znači da nije izvedena iz nečega izvanjskoga. Filo-
zofijski govoreći, razlika koja nastaje iz transcendencije je uvjetovana
nečim izvanjskim, a razlika na "planu imanencije" je autonomnom u
mnoštvu kao razlici. Mreža unutar koje se programiraju stanja i tran-
sformacije događaja nekog sklopa objekata nije shvaćena kao puki
prostor za odvijanje stvaralačkih procesa kozmičko-prirodno-ljud-
ske evolucije. Biti umrežen ne znači biti unaprijed postavljen u-pro-
stor koji se zauzima sukladno kretanju tijela i zakonima koji vladaju
u termodinamici. Ako je temeljna značajka mreže (network) njezina
pokretljivost i preobrazba u čvorištima bez fiksnih središta i rubova,
onda se fizikalna i informacijska entropija pojavljuju nužno kao novi
prostor-vrijeme djelovanja stvaralačke novosti svjetova koji nemaju
svoj uzor u "prirodi" i "životu". Što pokreće događaje na mreži iz vir-
tualne aktualizacije u događaj u stvarnome vremenu nije pritom ništa
drugo negoli mogućnost kristaliziranja čiste forme tehnosfere.
Upravo ona programira nadolazeće operacije mišljenja kao pra-
gmatiku znanja o svijetu na razini njihova medijskoga tumačenja.
Nije, dakle, riječ o nekom novome "jeziku novih medija" s kojim ras-
polažemo kao s alatom za hvatanje neke izvanjske stvarnosti. Sam se
jezik tehnosfere pokazuje u vizualiziranju događaja. Vidjeti ono što će
se tek dogoditi spaja mističnu viziju proroka s tehničkim mogućno-
stima predviđanja promjenljive stvarnosti. A to znači da se "funkcija"
jezika više ne može razumjeti iz teorije jednosmjerne komunikacije.
Otvorenost je takvoga jezika u slikovnome bujanju novih područja ili
sfera (biosfere-mediosfere). U njihovome odnosu ne radi se o "rangu"
unutar vertikalne hijerarhije značenja. Sada je jedino važno biti-ras-
položiv unutar asimetrične mreže događaja s kojima iščezavaju su-
protnosti jezika i slike. U cjelini, sve "umjetno" i "drugotno", sve što
149
je imalo karakter reproduktivnoga i simulacije zauzima ontologijsko

mjesto sinteze. Prirodu više ne određuje njezin "život" u biološkome
značenju te riječi. Vrijeme koje protječe jest vrijeme tehničke kon-
strukcije onoga što se u promjeni supstancije uzdiže do svoje "druge
prirode" i "drugoga života". Nije stoga slučajno da mnogi teoretičari
informacijskoga doba tvrde da je glavna značajka tog shvaćanja vre-
mena ona koja potječe iz prostornosti kao homogenosti točaka u nizu.
Punktualna trenutačnost digitalnoga stroja odgovara "biti" vremena
kao istodobnosti protoka informacija. Vrijeme se, dakle, proteže u
prostoru umreženosti jednog te istoga. Gdje god se nalazili, uvijek
smo na istome mjestu zato što je mjesto zapravo ne-mjesto.25 Ono je
geometrijski virtualno neodredljivo. Virtualnu stvarnost određuje
računanje odnosno aritmetika (broj), a ne mjerenje tijela-u-prostoru
(geometrija).
Kako misliti poredak stvaranja-stvarnosti-stvari onoga što iz logi-
ke tehno-znanstvenoga mišljenja nadilazi granice znanosti i umjet-
nosti? U ovome razmatranju stoga se valja ograničiti na izložena tri
sklopa postavki o tome kako nastanak novoga oblikuje forme života
kao procese kristaliziranja nečega što više nema karakter ovjekovje-
čene trajnosti. Sve što "jest" istodobno se nastajanjem dovodi do flu-
idne "prirode" vlastite performativnosti u svjetovima međusobnoga
postajanja drugim i drukčijim. Da bismo to pokazali, dostatno je za
ovu svrhu upozoriti na ontologiju stvaralačkoga postajanja. Razvio
ju je francuski teoretičar Gilbert Simondon baveći se odnosima čo-
vjeka i stroja. Poznato je da je njegov stav spram kibernetike Nor-
berta Wienera bio izdvojen iz vladajuće struje epistemologa koji su
zagovarali primat stroja (konstrukcije) nad čovjekom (organizmom).
No, Simondon nije grčevito branio zastarjela shvaćanja antropologije
i humanizma. Naprotiv, odnos čovjeka/stroja htio je izuzeti od bilo
kakvog metafizičkoga supstancijalizma. To je imalo za posljedicu da
se položaj čovjeka promisli s onu stranu binarnih opreka ljudsko-ne-
ljudsko, te da se dostojanstvo ljudskoga nasuprot vladavini tehničkih
25 O pojmu ne-mjesta vidi utjecajno djelo antropologa Marca Augéa, Nemjesta. Uvod u mo-
guću antropologiju supermoderniteta, DGGK, Karlovac, 2001. S francuskoga prevela: Vlatka
Valentić
150
Zeničke sveske
objekata izgradi izvan matrice dualizama kao što su priroda-kultu-

ra, um-tijelo, organsko-anorgansko. Niti dijalektička sinteza, a niti,
pak, dokidanje razlike između živoga i neživoga nisu prihvatljivim
rješenjima. Ako je za Simondona odlučno to da ontologijska razlika
između bitka kao informacije i bića kao subjekta/aktera komunikacije
potječe iz onto-geneze, tada je razvidno da čovjek ima značajke bića
koje održava tu razliku bez udjela esencijalizma i supstancijalizma.
Bitak se mora moći rasprirodniti u "prirodi" i "životu". Usto, mora
imati mogućnosti prelaska u druge "forme života". To samo znači da
je postajanje (Werden, devenir, becoming) ono što nadilazi granice čo-
vjeka i tehnike uopće. Međutim, ne bi bilo primjereno kazati da je
postajanje kao proces stvaranja novoga nešto izvan logike metafizič-
koga odnosa bitka i bića. Već je Nietzsche pokušao misliti taj prijepor
između postojanosti (bitka) i vremenitosti (bića). Ishodište mu je bila
volja za moć kao: (a) bivanje u nepostojanome: ((b) trošenje snage u
bezdanu izigranih svrha; (c) mahnito vreteno razvitka što se okreće
u samome sebi. Kierkegaardu se, pak, ukazalo na horizontu mišljenja
subjektivnosti i egzistencije singularnoga pojedinca ono što povezuje
drevni grčki nauk o ponavljanju bitka i "novome" unutar istoga pred-
loška kružnoga kretanja bitka.
Stvaralačka evolucija s kojom se povezuju bit tehnike i bit koz-
mičkoga poretka otvara spoznaji put da istraži upravo ono "između"
čovjeka i strojeva. To je ono što leži onkraj metafizike kao: (1) dualiz-
ma supstancija; (b) esencijalizma i (3) hilemorfizma. Dakako, za Si-
mondona je riječ o singularnosti ili individuaciji samoga života koji se
utjelovio u organizmu i tvorevini kao tvorba novoga.26 U tom svjetlu
pitanje o stvaralaštvu prelazi granice metafizike subjektivnosti. Kako
ovo valja razumjeti? Poznato je da se novovjekovna filozofija zasni-
vala na utemeljenju misaonoga subjekta. Bez njega nema postavljanja
predmetnosti predmeta prirode kao objekta znanstvenih istraživanja.
26 Gilbert Simondon, L’Individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007. Vidi o

tome: Andrea Bardin, Epistemology and Political Philosophy in Gibert Simondon: Individu-
ation, Technics, Social Systems,, Springer, Heidelberg-New York-London, 2015. i Muriel
Combes, Gilbert Simondon and the Philosophy of Transindividual, The MIT Press, Cambridge
Massachusetts, London, 2013.
151
Štoviše, postavljanje objekta povratno ukazuje na moć subjekta u nje-

govu samopostavljanju. U Descartesa se tako misaoni subjekt nužno
nalazi u položaju prosuditelja o onome što jest ili nije objektom. Po-
zitivnost novovjekovnih znanosti ne znači pritom i njihovu posve-
mašnju bezuvjetnost. Ono što je ovdje od posebnoga značaja svodi
se na odnos između pojma postavljanja (Setzung) i uspostavljenosti
bitka u formi osjetilnoga predmeta spoznaje. Time postaje razvidno
da se unutar metafizike subjektivnosti uvijek radi o praznini izme-
đu mišljenja i događaja uspostavljanja "prirode" i "života". Iz iskustva
te praznine, tog prostora "između", nastaje u suvremeno doba teh-
no-znanosti pokušaj prevladavanja rascjepa između mišljenja samo-
postavljanja i djelatnosti uspostavljanja onog što povezuje znanost i
umjetnost. Radi se, dakako, o tehničkome nabačaju svijeta kao "no-
voga" života nastalog izvan logike naturalizma i historizma. Čovjek
se više ne iskazuje stvarateljem nalik demijurgu i Bogu. U umjetnosti
on više ne oponaša prirodu (mimesis). Jednako tako ne djeluje poput
"antropološkoga stroja", kako je to baveći se Heideggerom formuli-
rao Giorgio Agamben u spisu Otvoreno: Čovjek i životinja.27 Što nam
onda preostaje od metafizičkoga nasljeđa Zapada ukoliko se umje-
sto linearnoga evolucijskoga slijeda životinja-čovjek-stroj izvede da je
stvaranje "novoga" nešto inherentno onome što pripada dispozitivu
jezika-slike stvaranja uopće, a tek prolazi kroz ono "između" trojno-
ga obrasca povijesti kao uvjet mogućnosti promjene "formi života"?
Trebamo li onda napustiti gorljivu pohvalu inventivne kreativnosti
koju danas tehno-znanstveno mišljenje uvelike promiče ili se možda
usmjeriti čak i izvan tog fatalnoga dvojstva intuicije-invencije s kojom
se bavio još i Leibniz da bi dospio do ideje stroja koji stvara nove svje-
tove iz čistoga mišljenja vlastite žudnje i zamjedbe (orexis i perceptio)?
Naposljetku, što nakon kraja stvaralaštva čovjeka kao subjekta apoka-
lipse povijesnoga svijeta?
27 "Ako je antropološki stroj bio pokretalo povijesnog postajanja čovjeka, tada kraj filozofije
i dovršenje epohalnih ciljeva znače da se stroj danas vrti u prazno." - Giorgio Agamben,
"Otvoreno: Čovjek i životinja", Europski glasnik, br. 17/2012., str. 37-95.
152
Zeničke sveske
Protokoli kognitivnoga stroja

U filozofijskome razumijevanju "biti" tehnike iznova dolazi u
samo središte dvoznačnost temeljnoga pitanja o uvjetima mogućno-
sti nastanka onoga što pripada bitku tehničkoga svijeta. Naime, kada
u jeziku kojim govorimo u svakodnevici lučimo između onoga "tko"
nešto čini i "što" jest njegov čin u djelovanju uvijek pretpostavljamo
razliku između bitka i bića. "Tko" misli o vlastitome mišljenju isto-
dobno jest ono "što" to mišljenje iskazuje u činu mišljenja. Budući
da se misao ne može zamisliti u svojoj faktičnosti bez jezika, tada je
prva pretpostavka određenja "biti" tehnike u ontologijskome smislu
zadana granicama jezika. Između onoga "tko" i "što" (hypokeimenon,
substantia) nalazi se "subjekt" tehničkoga sklopa u kojeg ubrajamo:
bitak, bića i bit čovjeka. Bitak se tehničkoga pojavljuje u horizontu
prijelaza iz jezika u sliku. Bića su tehnički objekti (aparati i naprave,
uređaji i dispozitivi). Naposljetku, bit čovjeka razlikuje se od biti ži-
votinje i biti stroja po tome što u sebi sjedinjuje ono animalno i ono
tehničko. Aristotel je u odredbi čovjeka kao živoga bića koje govori
(zoón logon echon) jezik postavio granicom između boga i životinje.
Oboje, doduše, ne govore. Samo je čovjeku pružena mogućnost kazi-
vanja. No, to ne znači da bog kao čisto mišljenje ne "govori" drugim
jezikom za razliku od čovjeka. Životinja, pak, ima za svoj "jezik" nešto
čudovišno blisko onome pojmu s kojim sve iskonske civilizacije otpo-
činju svoje duhovno poslanstvo u mitu – dušu (psyché, anima mundi).
Tko je, dakle, "subjekt" mišljenja i govora tehničkoga svijeta: životinja,
čovjek, bog ili stroj? U novijim istraživanjima stvaranja ili redizajni-
ranja čovjeka u sklopu genetskoga inženjerstva često se mogu čuti i
obrazloženja koja su bliska svezi kognitivno-kozmičke evolucije s pri-
rodnom, pa se otuda "priroda" u tehnosferi ne smatra čak niti zastar-
jelim pojmom "naturalizma". Umjesto toga, kao da se pretpostavlja da
je tehnička tvorba "novoga čovjeka" na kojoj počiva transhumanizam
ništa drugo negoli nastavak biološke evolucije drugim sredstvima.28
Još k tome, pretpostavlja se da je posrijedi ispunjenje "inteligentnoga
28 Max More i Natasha Vita-More (ur.), The Transhumanist Reader: Classical and Contempo-
rary Essays on the Science, Technology, and Philosophy of the Human Future, Wiley-Blackwell,
Oxford, 2013.
153
ili kreativnoga dizajna" prirode. Bez obzira misli li se u tom iskazu

novo određenje Božje milosti (teodiceja) ili, pak, neka vrsta sekular-
ne eshatologije, preostaje ispitati granice između svjetova. U svakom
slučaju susrećemo se s idejom kako se tehno-znanstveno mišljenje
pojavljuje samo kao realizacija potencijalnosti prirode. Njezina se naj-
viša razina pojavljuje u formi stvaralačkoga stroja. Tako, primjerice,
gorljivi zagovornik genetskoga inženjerstva Gregory Stock tvrdi:"-
Neki misle da budući razvitak naprednoga čovjeka predstavlja nešto
krajnje neprirodno (…). No, ova razlika prirodnoga i neprirodnoga
je puka iluzija. Mi smo uistinu dijelovi prirode kao i sve drugo, kao
što je i tehnologija koju smo proizveli isto tako dio prirode. (…) Novo
stvaranje nas samih je stoga izraz i konačno ozbiljenje naše ljudsko-
sti"29
Što je sve ovdje na kocki dosadašnje metafizičke povijesti svijeta?
Nema sumnje da je riječ o pojmu "prirode", "života", "tehnike" i "čovje-
ka". Mogli bismo zaključiti da je na kocki čitava zgrada ontologije iz
koje proizlazi struktura našega mišljenja i kazivanja. I premda je ono
što Stock obrazlaže prilično neutralna vizija neposredne budućnosti,
nalik panteističkim tehno-utopijama, ipak je nešto ovdje u najmanju
ruku čudovišno (Unheimlich). Ako je za Darwina čovjek posljednja ka-
rika u lancu biološke evolucije, onda je za transhumaniste pronalazak
"mislećega stroja" početak kozmičke evolucije s onu stranu klasično-
ga određenja "prirode", "života", "tehnike" i "čovjeka". Vidimo kako je
jezik nemušt za kazivanje o tom sudbonosnome događaju. Služimo
se neologizmima iz grčkoga i latinskoga da bismo dospjeli do neke
vrste suglasja u kojem svi metafizički pojmovi postaju hibridnima,
nestalnima, toliko poznanstvljenima da se i sama bit jezika gubi u
kaotičnome polju višeznačnosti. Problem je u tome što je ova nova
"kibernetička" ili digitalna ontologija u nastojanju da ponudi prava
rješenja za stare paradokse i aporije još od Platona i Aristotela osuđe-
na na analogije. Da, na analogije i to s "analognim svijetom" blaženo
čiste i božanski idealizirane prirode. Želimo li, naime, nešto suvislo
kazati zašto je pojam "mislećega stroja" ujedno nastavak biološke evo-
29 Gregory Stock, Redesigning Humans: Our Inevitable Genetic Future, Houghton Mifflin
comp., Boston-New York, 2002., str. 197.
154
Zeničke sveske
lucije i korak u stanje onkraj "živoga" i "života" kao takvoga, moramo

se služiti vremenskim oznakama "prije" i "poslije", prostornim ozna-
kama "mjesta" i "ne-mjesta", te sklapanjem pojmova iz različitih, če-
sto i posve suprotstavljenih područja duhovnoga oblikovanja svijeta.
Kao što je i samo vrijeme u kojem obitavamo postalo tehnički odre-
đenim, a mišljenje tehno-znanstveno, jezik kojim komuniciramo u ci-
jelosti je stvar tehnosfere: informacija-znak-poruka. Zbog toga se u svim
daljnjim izvođenjima radi o uspostavljanju tehno-geneze kao novoga
načina stvaranja "prirode", "života", "tehnike" i "čovjeka". U odnosu
na onto-genezu prirode i života, ovdje se radi o umjetnome kao "dru-
goj prirodi" svih bića s čovjekom kao novim subjektom/akterom kon-
trole procesa komunikacije između sustava i okoline. Uostalom, svi
su pojmovi kibernetike u osnovi analogno-digitalni. Pogledajmo ove
binarne opreke: entropija vs. informacija, kontinuitet vs. diskontinu-
itet, linearnost vs. nelinearnost, događaj vs. ponavljanje, vjerojatnost
vs. nevjerojatnost, realno vs. simboličko, priroda vs. tvorevina.30 Ako
je cjelokupna metafizika Zapada bila u znaku "svetoga trojstva" što je
na svojem vrhuncu bilo posvjedočeno u Hegelovoj spekulativno-dija-
lektičkoj logici apsolutnoga pojma (priroda-duh-apsolutna znanost),
onda je kibernetika zasnivanje samorazvitka na načelima binarnoga
kôda. Što je bilo vertikalno, postaje horizontalno, a dubinu nadomje-
šta površina.
Kada mislimo "analogno" onda je ono "digitalno" uvijek drugotno,
izvedeno, simulakrum i ponavljanje nečega što ima značajke iskon-
skoga kao početnoga i utemeljujućega (arché). Što se, međutim, zbiva
ako okrenemo ploču pa drugo postane prvo sa svim posljedicama
ovoga preokreta? Odmah valja kazati da to nije nikakva "radikalna
revolucija". U novovjekovnoj filozofiji glavni je problem još od Leib-
niza bio kako uspostaviti primjereni odnos između dvojstava kao što
su intuicija ili neposredno zrenje bitka i matematičko-logički pristup
bitku sa stajališta znanja o predmetnosti predmeta (prirode). Mona-
da je označavala singularnost i individuaciju onoga što je živa cjelina
30 Claus Pias, "Zeit der Kybernetik – Eine Einstimmung", u: Claus Pias (ur.), Cybernetics |
Kybernetik 2 The Macy-Conferences 1946–1953. sv. 2. Documents/Dokumente, Diapha-
nes, Zürich, 2004., str. 9-41.
155
obuhvatnosti kao univerzuma bića. Ako je Leibniz rješenje pronašao

u ideji Boga kao "intuitus prasensa" koji vidi odjednom i neposredno
sve što jest u beskonačnosti svjetova, tada ideja "prestabilirane har-
monije" svemira već unaprijed pretpostavlja da se stroj kao misleći čin
udvajanja duha i materije pojavljuje ne samo kao medij sinteze dvoj-
stava (intuicije i znanosti).31 Njegova je uloga da bude metamedijem
mišljenja.32 A to znači da u sebi obuhvaća istodobno razdvajanje duha
na dušu i tijelo (psyché i corpus) kao i sintezu njihovih razlika. Misleći
stroj, dakle, ne može se lišiti mogućnosti da osim tehničkih operacija
mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije želi još nešto "više".
To "više" možemo prispodobiti onom slikom s kojom Gilbert Simon-
don tvrdi da je ideja stroja u čitavoj povijesti metafizike Zapada bila
tamna zona naše civilizacije. Zbog toga je stroj u svojoj "biti" sve dru-
go negoli mehaničko-tehnička aparatura, naprava i uređaj. Ideja stro-
ja čini se da predstavlja upravo ono treće između životinje i čovjeka.
Budući da se radi o pokretanju i samopokretanju stroj sabire fi-
zikalne pojmove materije i energije. No, "misleći stroj" ili kompjutor
zasniva se na pokretanju koje dolazi iz pojma informacije. Utoliko
je problem kretanja kao ontologijski problem fizike ovdje razmješten
do pitanja o brzini kretanja (informacija). Einsteinova opća teorija re-
lativnosti ukazuje na brzinu svjetlosti kao glavni pokazatelj obliko-
vanja materijalnoga svijeta. Kretanje-mirovanje određuje se supstan-
cijalnim značajkama tijela-u-prostoru. Nije stoga slučajno što svaki
naredni stroj u evolucijskome nizu mora biti brži od prethodnoga.
Kompjutori se zasnivaju na pohranjivanju informacija. Utoliko je br-
zina kretanja informacija u virtualnome prostoru ovisna od povećanja
radne memorije stroja. Razlikovanje u samoj prirodi na ono organsko
i neorgansko, primjerice, pokazuje da stroj unatoč tome što nema te-
meljne značajke životnosti živoga (vegetativnost, osjećajnost, doživ-
ljajnost, kognitivnost) pripada nečemu "između" neživoga i živoga.
Željeti nešto "više" označava prelazak u tamnu zonu samopokretanja
31 Martin Davis, The Universal Computer: The Road from Leibniz to Turing, W.W. Norton &
comp., New York, 2000.
32 Gene Youngblood, "Metadesign", u: Florian Rötzer (ur.), Digitaler Schein: Ästhetik der elek-
tronischen Medien, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991., str. 305-323.
156
Zeničke sveske
životnih procesa izvan puke razlike organskoga i konstruktivnoga.

Stroj ne samo da može misliti kao čovjek u smislu analogije, nego čo-
vjek postupa poput stroja zato što oboje oponašaju (mimesis) prirodu
u njezinome samostvaralačkome procesu "rada" i "proizvodnje". Ono
"više" leži s onu stranu metafizike uopće i njezinih binarnih opreka.
Za sada ostavimo otvoreno "ono" o čemu se tu doista radi. Dostatno
je kazati, poput Simondona, da je ideja stroja ulazak u tamnu zonu
kreativnosti uopće i to ne samo čovjeka kojemu se antropocentrično
svagda pripisuje ta božanska odlika demijurga-umjetnika.
U suvremenoj filozofiji pitanje stroja postalo je ontologijski odluč-
nim već s prvim promišljanjima Ortege y Gasseta i Martina Heideg-
gera 1930-ih godina. Tome se priključuju 1950-ih godina Max Bense,
Gilbert Simondon i Gotthard Günther.33 Posebno mjesto, dakako, ima
"otac-utemeljitelj" kibernetike, američki matematičar i znanstvenik
Norbert Wiener koji je najzaslužniji za razvitak metoda, logike i ope-
racionalnih sustava primjene nove univerzalne znanosti u biologiji,
lingvistici, psihologiji i sociologiji. Usto, Wiener je tvorac novih poj-
mova bez kojih ne bismo mogli danas govoriti o odnosu informacije
i komunikacije u stvaranju novih interaktivnih sklopova ponašanja u
umreženim društvima globalnoga poretka. Najznačajniji pojam Wie-
nerove kibernetike zacijelo je povratna sprega (feedback) koja se poka-
zuje u svojem pozitivnome i negativnome aspektu djelovanja.34 Nema
sumnje da je razvitku zapadnjačkih društava između ostalih čimbe-
nika pridonio uspon kibernetike i informatike nakon 2. svjetskoga
rata. Povijest ideje prevladavanja metafizičke sheme subjekt-objekt
u drugoj polovini 30. stoljeća prati razvitak informacijske estetike i
pokušaja da se svi pojmovi iz preuzete tradicije iznova odrede. Tako
je i s pojmom stroja od Aristotela do francuskoga materijalizma 18.
stoljeća (Holbach i La Mettrie). No, ono što je za našu svrhu od po-
sebne važnosti pokazuje se u razlikovanju između stroja kao tehnike
i stroja kao tehnologije. Drugim riječima, ono što je temeljni problem
33 Carl Mitcham, Thinking Through Technology: The Path Between Engineering and Philosophy,
The University of Chicago Press, Chicago-London, 1994.
34 Norbert Wiener, Cybernetics: or Control and Communications in the Animal and the Machine,
MIT Press, Boston, 1948.
157
za razumijevanje suvremenih tehno-znanosti i njihova postupka stva-

ranja "novoga" svijeta kao kreativnoga dizajna "bitka"-"bića"-"biti" čo-
vjeka leži u tzv. ontologijskoj razlici analognosti i digitalnosti bitka
i mišljenja. Ako je "priroda" (physis-natura) uvjet mogućnosti svake
analogijske metode novovjekovnih znanosti, jer su prirodne znanosti
poput matematike i fizike paradigmom za stvaranje tzv. klasičnoga
stroja, kako to tvrdi Günther,35 onda je nastanak "druge prirode" iz
kognitivnoga procesa ujedno i nestanak "prirode" u smislu Newtono-
ve fizike, unatoč tome što su načela mehanike gibanja i zakon gravi-
tacije i nadalje prisutni. No, mikrofizika čestica kojom se bavi kvantna
teorija i Einsteinova opća teorija relativnosti dovele su do toga da se
pojam "prirode" mora bitno razmjestiti iz vidokruga klasične paradi-
gme u ono što je predmetom kibernetike u cjelini. A riječ je o načinu
kojim se sa tehnologija proizvodnje "drugoga stroja" bitno udaljuje od
mehaničkih sklopova i ljudskoga tijela (organa i organizma) kao mo-
dela novovjekovne metafizike "prirode" i "života". Razmještanje valja
shvatiti ne tek pukom operacijom promjene mjesta. Radi se ponajprije
o svezi makrofizike i mikrofizike iz promijenjenoga stajališta odnosa
subjekta i objekta, uma i tijela, "prirode" i "života".
Pogledamo li kako Günther u svojem zagovoru "digitalne ili kiber-
netičke ontologije" pojašnjava razliku između dva tipa strojeva, uočit
ćemo nešto uistinu prekretno za sve daljnje analize ovoga problema.36
Ponajprije, za njega je mehaničko doba tehnike određeno vladavinom
aristotelovske logike i teleologije: sredstvo rada i svrha u usavrša-
vanju ljudskih umijeća zbog zadovoljenja potreba. Tehnika se u toj
paradigmi mišljenja pojavljuje samo i jedino kao nastavak ljudskoga
tijela. Ono je prototip tzv, mehaničkoga stroja. Mehanika označava
"umjetno" funkcioniranje razdvojenih operacija proizvodnje nekog
predmeta. I to tako što su funkcije i procedure unaprijed postavljene
djelovanjem ljudskoga uma (mozga). Otuda je ruka glavni organ dje-
35 Vidi o tome: Erich Hörl, "Die offene Machine: Heidegger, Günther und Simondon über
die technologische Bedingung", u: MLN, Vol. 23, br. 3///008. (travanj), str. 632-655.
36 Gotthard Günther, "Cybernetic Ontology and transjunctional operations", u: Beiträge zur
Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 1, F. Meiner, Hamburg, 1976., str. 249-
328.
158
Zeničke sveske
lovanja u smislu upravljanja strojem. Mehanika (starogrčki μηχανιϰὴ

jest naprava, sprava, stroj; u kasnome latinskome mechanica < staro-
grčki μηχανιϰὴ [τέχνη], od μηχανιϰός: domišljat) čini najstariju i naj-
veću od osnovnih grana fizike. Njome se proučavaju najjednostavniji
oblici gibanja tvari (mehanička gibanja) ili promjene položaja mate-
rijalnih tijela u prostoru ovisno o vremenu. Promjene položaja tijela
posljedica je nekog izvanjskoga uzroka ili sile. Zbog toga se u mehani-
ci proučavaju sile te se istražuju uzroci gibanja. U tom se sklopu pro-
učavaju opće zakonitosti uzajamnoga djelovanja između tijela i sile,
koje se potom provjeravaju pokusom. Osnovni problemi kojima se
bavi mehanika jesu gibanje tijela i ravnoteža sila. Ljudsko tijelo tvori
otuda uvjet mogućnosti protežnosti materije u smislu mehaničkoga
okvira stroja. Operacije koje su potrebne za takav način odvijanja pro-
cesa rada su jednostavne i polusložene. Naime, mehanička tehnika
na putu do industrijskoga rada u tvornicama s paradigmom "prvoga
stroja" može se opisati pojmom poluautomatike. Strojevi funkcionira-
ju samo uz pomoć ljudske kontrole, iako se nazire putokaz za izlazak
iz vladavine novovjekovnoga modela subjekta.
No, taj izlazak iz mehaničkoga sklopa unutar kojeg funkcionira
"prvi stroj" moderne tehnike pretpostavlja napuštanje aristotelovske
logike i ontologije. A to znači da se sva temeljna načela razlikovanja
forme i tvari, subjekta i objekta suspendiraju i neutraliziraju. Identi-
tet, proturječje i načelo isključenja trećega (tertitum non datur) zahtije-
vaju ispravak. Ako je svijet tehnike s vladavinom mehaničkoga stroja
bio uvjetovan onime što rani Foucault naziva klasičnom epistéme,37
tada se obrat nalazi u mišljenju onkraj cjelokupne platonovsko-aristo-
37 "Jer ono što je za klasičnu episteme temeljno, nije ni uspjeh ili neuspjeh mehanizma, ni
pravo ili nemogućnost matematizacije prirode, već odnos prema mathesisu koji do kraja
XVIII. stoljeća ostaje postojan i neizmijenjen. Taj odnos predstavlja dva temeljna obilježja.
Prvo, da će odnosi među bićima biti dobro promišljeni u obliku reda i mjere, ali s temelj-
nom neravnotežom da se problemi mjere uvijek mogu svesti na probleme reda. Tako da
se odnos svake spoznaje i mathesisa daje kao mogućnost da se čak i među nemjerljivim
stvarima uspostavi uredan slijed. U tom će smislu analiza vrlo brzo poprimiti vrijednost
univerzalne metode i Leibnizov projekt uspostave matematike kvalitativnih redova nala-
zi se u samom središtu klasične misli – ona cijela gravitira oko njega." - Michel Foucault,
Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 75. S
francuskoga preveo Srđan Rahelić.
159
telovske logike. Novi način promišljanja, koji Günther uvelike nastoji

uspostaviti dovođenjem kibernetike do univerzalne epistemologije
digitalnoga doba, polazi od pretpostavke da doba "transklasične ra-
cionalnosti" zahtijeva pronalazak "drugoga stroja". Time i pojam teh-
nike iščezava, a zamjenjuje ga moderna tehnologija. Umjesto zakona
uzročnosti i načela svrhovitosti djelovanja u unaprijed postavljenome
"planu transcendencije", strojevi o kojima je sada riječ zasnivaju se na
modelu složenih sustava računanja i očuvanja informacija njihovom
preradbom u operativne sustave. Kompjutorska logika povezuje mo-
zak i svijet na način djelovanja sustava i okoline. Jezik koji obavlja ove
složene tehničke operacije znakovno je i slikovno kodificiran. Znak
kao slika pokazuje i ukazuje na stanja i događaje u svijetu. Jezik kao
informacija označava uputstvo za djelovanje. U tome je već zamjetan
obrat od jezika kao kazivanja. Praktički karakter znakovno-slikovno-
ga jezika pripada tehničkome nabačaju bitka.
U tome je, pak, tajna digitalizacije našeg cjelokupnoga života.
Umjesto vladavine subjekta susrećemo se sa sustavom i okolinom
kao samoreferencijama. Čitava se kružna struktura života odvija bez
utjecaja nekih izvanjskih uzroka. Da bismo preveli takvu složenost u
jezik pragmatičkoga znanja potrebnog za djelovanje u promijenjeno-
me svijetu "transklasična logika" podastire nam nove vizualizirane
pojmove.38 Za mehanički je stroj ruka osnova djelovanja čovjeka kao
"subjekta" jer pokreće niz operacija u svrhu izrade objekta. Od počet-
ka do kraja, čak i uz dodatak poluautomatike, suočeni smo s izrazitim
antropotehničkim načinom odvijanja procesa rada.U svim filozofij-
skim antropologijama ontologijski se položaj čovjeka uzdiže do su-
bjekta stvaranja vlastita svijeta i njemu pripadne okoline. Čovjek pre-
uzima na sebe ulogu pokretača prirodnih procesa u formi nadziranja
strojne proizvodnje. Drugim riječima, kao što je Aristotel za pojam
svrhovitosti imao za model upravo organologijsko shvaćanje rada čo-
vjeka koji se služi alatima u svrhu postizanja učinka dobroga uratka
u logičkome i estetskome smislu, tako se "prvi stroj" pokreće neau-
38 Vidi o tome: Erich Hörl, "Das kybernetische Bild des Denkens", u: Die Transformation des
Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008.,
str. 182-195.
160
Zeničke sveske
tonomno. Štoviše, on je tek nadomjestak za ljudsku (ne)savršenost

u tjelesnome smislu. Nasuprot tome, kibernetika više nije vezana uz
naprave niti se može shvatiti iz instrumentalnosti tehnike kao alata,
oruđa, organona. Sve to pripada prošlosti. Umjesto toga, djelovanje
autonomnoga sustava samopokrenutosti (automacija i automatizam)
iz temelja mijenja razumijevanje položaja stroja unutar tradicionalne
ontologije. Nije više riječ o načelima neproturječnosti A=A. Ono što
upravlja sustavom i okolinom jest "drugi stroj". A on se ne može shva-
titi iz analogije s "prirodom" i "životom". Pojam informacije, entropije,
povratne sprege (feedback) i komunikacije zaokružuju ono što je tra-
dicionalna aristotelovska logika nazivala četvorstvom uzroka (causa
formalis, causa materialis, causa efficiens, causa finalis).
No, linearni se slijed uzroka raskida. Time povratna sprega upućuje
na vladavinu kružne uzročnosti i međusobne uvjetovanosti jednog s
drugime u interakciji. Tehnologija za razliku od tehnike više nema
ništa s idejom sredstva za drugu svrhu. Ovo moramo pretpostaviti
za daljnje izvođenje. Korak do autopoietičkih sustava u kojima sada
"život" podaruje "prirodi" značajke živućega sustava dolazi iz sveze
biologije i fizike kao pozitivnih znanosti. Ono što je ovdje od osobi-
toga značaja odnosi se na svezu genetske strukture kao informacije
i okoline koja može mijenjati zadanu matricu prenošenja značenja
"prirodnoga" nasljeđa. To je moguće zato što okolina postaje samore-
ferentna. Odnoseći se sama na sebe ona nije nipošto inertna u odnosu
na druge čimbenike interakcije sustava. U konkretnom slučaju riječ
je o okolini koja nastaje iz logike djelovanja "umjetne inteligencije"
(A-Intelligence).
"Čovjek je dosad u svojem tehničkome razvitku koncipirao dvije
iz temelja različite ideje stroja. Prva je klasično-arhimedovski stroj čija
je svrha proizvodni rad. Pored nje se razvila ideja "drugoga" stroja od
koje se više ne očekuje rad, već informacija. "Prvi" stroj je projektiran
u analogiji s ljudskim rukavom (i rukom), a od drugoga se, pak, oče-
kuje da bi trebao predstavljati tehničku reprodukciju ljudskoga moz-
ga. Jer samo mozak prerađuje informaciju."39
39 Gotthard Günther, "Die zweite maschine", u: Erich Hörl, isto, str. 185.
161
Suverena moć "drugoga stroja" nadilazi ograničenost "prirode".

Razlog leži u tome što se ne smješta ni u čemu prostorno ukorijenje-
nome. Nesvodljivost na tjelesnost kao raspored organa i funkcija daje
mu nova krila. Utoliko je kompjutor metamedijalni stroj koji proizvo-
di ono nematerijalno u formi događaja i stanja u virtualnome prosto-
ru. Kako je to uopće moguće? Proizvodnja (poiesis-productio) i nema-
terijalnost proizlaze iz "biti" informacije. A budući da se informacija
kao treća "sila" uz tvar i energiju mora prevesti u podražaj/odgovor u
formi djelovanja bića, događaj promjene uvjetuje novo stanje u kojem
se sustav i okolina nalaze. Stroj koji "radi" na načelima kibernetike
ne zadovoljava više uvjete pod kojima strojem nazivamo svezu or-
ganizma i konstrukcije (prirode i tehnike). Budući da jezik kao i stroj
ulazi u sivu zonu onoga što nije tehnički objekt, možemo kazati da je
strojni jezik kompjutora istovjetan "jeziku novih medija". To znači da
su algoritmi njegova sintaksa i semantika, a binarni kôd informacije
njegova pragmatika znanja. Kada se tjelesnost u kibernetičkome smi-
slu shvati deteritorijalizirano, nalazimo se u situaciji raskorijenjenosti
i bezmjestnosti broja kao uvjeta mogućnosti nastanka "novoga". Ono
što je ovdje "novo" u matematičkome shvaćanju komunikacije nije ni-
šta drugo negoli drugi način postojanja izvora beskonačnosti (arhé).
Radi se, dakako, o informaciji kao bitku bića u digitalnome vidu nje-
zine opstojnosti. Što se time događa? Ponajprije, mijenja se klasična
slika metafizike (čovjeka). Zajedno s njom propada i pojam uteme-
ljenja znanosti u diobi na prirodne i društveno-humanističke. Sliku
"propasti" ne smijemo shvatiti doslovno. No, isto tako nije riječ o pu-
koj metafori "agonije zbiljskoga", da se poslužimo Baudrillardovim
izrazom. Ono što "propada" u bezdan nalikuje veličajnome misaono-
me postignuću zapadnjačke tradicije. Nije sve nestalo i nastalo preko
noći. Zato je bolje govoriti o kružnoj linearnosti povijesti, baš onako
kako je shvaćen informacijski tijek postojanosti u promjeni ili promje-
ne u postojanosti kako to izvode medijski teoretičari od McLuhana do
Flussera. Informacija ne predstavlja temelj, već rastemeljeni izvor sva-
ke moguće komunikacije u mreži kao prostoru-vremenu punktualne
trenutačnosti. Između materije i energije, pojam informacije upućuje
na mogućnost ozbiljenja onog "trećega" što je srednjovjekovna onto-
logija isključivala iz složenoga Božjeg plana postojanja.
162
Zeničke sveske
Što je to – informacija? Na to pitanje odgovor može biti dvozna-

čan. Pojam se proširio svim područjima života krajem 1960-ih godina.
U gotovo svim znanostima pojam je informacije postao otada novim
znakom kojim se uspostavlja ontologijska razlika, govoreći Heideg-
gerovim jezikom iz doba spisa Bitka i vremena (Sein und Zeit), između
bitka i bića. Budući da se informacijom određuje što bitak "jest" u nje-
govu "postajanju" (Werden, devenir, becoming), nema sumnje da može-
mo razlikovati barem tri razine na kojima se ovaj pojam pojavljuje:
(1) ontologijsko-metafizička; (2) tehno-znanstvena i (3) životno-proi-
zvodna. Prve su dvije međusobno povezane i tvore matricu iz koje se
neka stvar oblikuje u svojem izgledu (eidos-forma), dok se treća razina
pokazuje u onome što pripada pragmatičnoj funkciji informacije.
U seminaru posvećenom Heraklitovu mišljenju iz 1967. godi-
ne Martin Heidegger i Eugen Fink, na osnovu protokola kazivanja,
ustvrđuju sljedeće. Informacija ima dva značenja i nužno se artikulira
kao: (1) oblikovanje ili oformljivanje bića i (2) tehnika isporučivanja
obavijesti u svijetu. Zbog toga valja govoriti o informacijskoj teori-
ji kao tumačenju bitka u njegovoj otvorenosti i biološkim procesima
očuvanja i pohranjivanja strukture gena. Vidimo, naime, da se ta sve-
za forme i djelovanja može tumačiti i kao uvjet mogućnosti aktuali-
ziranja nastajanja "novoga" u predmetnome svijetu. No, Heidegger
i Fink se slažu da se pojam ne može razumjeti u svojoj punini bitno
novoga pristupa svijetu ukoliko se ne uvidi kako se u njemu radi o
istovremenom kristaliziranju materijalne strukture bića nastalog ili
proizvedenoga iz bitka, te o uputstvu za djelovanje u svijetu koji nije
puki horizont u kojem se nalaze bića i stvari. Nadalje, sama struktura
gena kao informacije pokazuje da je pojam bitno svodljiv na bitak
kao životni proces nastanka "novoga". Razlog leži u tome što naslje-
đivanje i pohranjivanje (sjećanje-pamćenje) isporučuje poruke koje
se poput uputstva za djelovanje dekodiraju u uzajamnome odnosu
sustava i okoline. Ono što je ipak za Heideggera u ovoj "novoj meta-
fizici" za znanstveno-tehničko doba najvažnijim pitanjem nije ništa
drugo negoli druga inačica pitanja o teleologijskome karakteru pojma
informacije. Jer, ako je važno znati što se u kibernetičkome smislu
događa pod uvjetima kružne uzročnosti, djelovanja povratne sprege
163
(feedback), kontrole i komunikacije s pitanjem promjene mogućnosti

genetske strukture nekog bića, tada je jasno da ono odakle nešto do-
lazi ujedno označava i put kamo ide. Ta drevna, heraklitovska me-
toda mišljenja nastavlja se i u vladavini tehno-znanstvenoga "uma".
Doduše, "nema razloga govoriti da nam je potrebna neka filozofija
prirode".40
Što znači taj Heideggerov iskaz o nepotrebnosti "filozofije priro-
de"? Ništa drugo negoli jasan putokaz da se filozofija u odnosu spram
suvremenih znanosti, a koje određuje informacijska "bit" u tehničko-
me nabačaju svijeta kao mogućnosti tvorbe digitalnih svjetova, sama
u sebi rastemeljuje kao metafizika prisutnosti. Ona više nema ništa
bitno kazati o onome što se "događa". Kada se, naime, iz genetske
strukture informacije nekoga bića mijenja umjetnim putem eksperi-
mentalno supstancija ili "bit" toga bića kao u prednatalnoj selekciji
da bi nastalo novo rekombinacijom već postojećega susrećemo se s
"umjetnim bićem". Ako nema o tome što kazati sa stajališta klasične
ontologije, onda je samorazumljivo da filozofija mora pasti na razi-
nu religioznih doktrina o nepovredivosti i svetosti života podarenog
Božjom voljom kao "prvom prirodom" i završiti u bioetičkoj inflaci-
ji utjeha. Nije to jedino što joj preostaje. Ima još putova izbavljenja
iz kraja vlastita puta od Heraklita do Turingova stroja. Kao filozofija
znanosti prva joj je pretpostavka unaprijed upitnom: kako filozofija
kao onto-teologija ili metafizika može govoriti o "biti" znanosti uko-
liko su same znanosti postale tehno-logičkom konstrukcijom "umjet-
noga života"? Štoviše, filozofija se realizira u kibernetici kao njezin
unutarnji okvir mišljenja budući da se kroz "nove" pojmove pokazuje
Aristotelova logika nužnosti-slučajnosti, uzroka-svrhe i forme-ma-
terije u promijenjenom načinu djelovanja. Ako je prva pretpostavka
kibernetike u "otvorenim sustavima", onda je jasno da pojam infor-
macije kao ono treće između tvari i energije ne može imati svoju "bit"
u postojanosti i nepromjenljivosti. Što se neprestano proizvodi kao
"nužnost" vlastite "slučajnosti" to je ono beskonačno u preobrazbama,
čisto postajanje bez izvora osim u potencijalnosti same "energetske
40 Eugen Fink – Martin Heidegger, Heraklit: Seminar Wintersemmester 1966/1967., V.Kloster-

mann, Frankfurt a. M., 2014. 3. izd., str. 15.
164
Zeničke sveske
čestice".41 Heidegger je u razgovoru s Finkom jasno dao do znanja da

s pojmom informacije više nismo u horizontu bitka kao prisutnosti.
Nalazimo se, naprotiv, u sklopu događaja nastanka novoga. Iz sveze
forme i materije proizlazi novo. Problem je, naravno, ostao nerazrije-
šen glede toga je li i nadalje posrijedi kategorijalni niz pojmova kao
u Aristotela ili se uistinu mora sve iz temelja promijeniti da bismo
mogli uspostaviti novu ontologiju za digitalno doba.42
Kibernetika se stoga pojavljuje kao kraj metafizičke slike svijeta i
početak "otvorenoga stroja". U trojstvu načela neodređenosti, kontin-
gencije i emergencije uzdiže se nova paradigma tehno-znanstvenoga
mišljenja. Što je ne-određeno odnosi se na nemogućnost daljnjeg dje-
lovanja pojma planomjerne povijesti bez udjela tehnologijske promje-
ne. A ono što je, pak, drukčije od nužnosti s kojom dolazimo do pojma
zakonitosti prirodnih pojava pripada svijetu slučajnosti i privreme-
nosti. Naposljetku, nastanak novoga unutar logike ne-određenosti i
kontingencije pretpostavlja promjenu sheme kauzalnosti i svrhovito-
sti. Sve se zbiva u krugu otvorenih modela. Ništa više nije unapri-
jed i zauvijek određeno. I sudbina za razliku od antičkih tragedija u
etičko-političkome smislu suvremenoga doba vladavine slobodnoga
izbora oscilira između determinizma i indeterminizma. Ne želimo
time reći kako su "nužnost" i "slučajnost" nepodesne modalne katego-
rije za objašnjenje, primjerice, operativnih sustava isporuke električne
energije. Još od Demokrita i Leukipa u doba grčke atomistike sloboda
se promišljala samo u odnosu na ljudsko tijelo kao sklop atoma koji
se kreću u praznini sudarujući se međusobno i tvoreći nove odnose
snaga. "Nužnost" njihova kretanja bila je oznakom "sudbine", a dekli-
nacija atoma i skretanje s određene putanje tajna ljudske slobode. Što
je "nužno" pojavljuje se u doba "umjetne inteligencije" (A-intelligence)
točno onako kako je to ustvrdio Wittgenstein: svijet je "slučaj". Stoga
su granice tehničkoga svijeta granice jezika primijenjene kiberneti-
ke. Kada to imamo u vidu, posve je logično zaključiti kako "novo"
41 Vidi o tome: Claudia Gianetti, Digitale Ästhetik: Einleitung, www.medienkunstnetz.de/

themen/aesthetik_des_digitalen
42 Vidi o tome: Rafal Capurro, Beiträge zu einer digitalen Ontologie, http://www.capurro.de/
digont.htm
165
ne može biti više događaj nekontrolirane proizvodnje bića iz bitka.

Umjesto toga, nastanak novoga uključuje neodređenost kao "slučaj"
do mjere s kojom više kaos ne pripada onome praiskonskome iz čega
se oblikuje materija i energija tehničkoga objekta. Kaos je u samoj jez-
gri bitka kao postajanja, u srcu praznine između bitka i događaja.
Kaos i mreža: Iskustvo beskonačne brzine

Što je to – kaos? Za početak, obratimo se na pravu filozofijsku adre-
su. U spisu Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija Što je filozofija? (Qu’
est-ce que la philosophie?) u Zaključku naslovljenom "Od kaosa do moz-
ga" znamenita prva rečenica glasi:
"Treba nam barem malo reda da nas zaštiti od kaosa."43
Tumačenje ovoga iskaza zadobiva svoje mjesto analize koja na-

dilazi hermeneutičku vještinu već time što pokazuje kako se kaos ne
može odrediti ni "pozitivno", a niti "negativno". Nije riječ pritom niti o
slici praiskonske kozmogonije zemlje i svemira, a još manje o nekom
stanju anomije i aritmije svijeta, s kojom se zdravi razum tješi da je to
više metafora raspada i agonije stvarnosti, a manje način kojim se ra-
zumije bitak u doba tehno-znanstvenoga istraživanja odnosa mozga
i mreže njegovih elementarnih čestica. Zaštititi se od kaosa s pomoću
reda pretpostavlja očito da su oba pojma – kaos i red/poredak – razu-
mljivi samo u nekoj vrsti supostojanja, ali ne i dijalektičke operacije
sinteze s vrhuncem u Hegelovoj ideji apsolutne znanosti. Uostalom,
iskaz o "kreativnome kaosu" svjedoči o tome da je umjetnost kao stva-
ranje novoga-u-svijetu nezamisliva bez tog praiskonskoga stanja. I to
ne zato što bi kaos bio trajno stanje, nego zato što red/poredak svijeta
(taxis) u smislu postojanosti i stabilnosti nije ništa drugo negoli kon-
tingencija ili privremeni slučaj mirovanja nečega što se kristaliziralo u
fiksnome djelu, poput primjerice slike Diega Velasquéza ili pjesničko-
ga djela Paula Celana. Ako se kaos ne može izolirati od reda/poretka,
pitanje je može li se pojmovno uopće odrediti? Kao što vidimo, sam
43 Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005., str.
189.
166
Zeničke sveske
je jezik metafizička struktura zasnovana na slici prirode kao "reda" i

bitka kao postojanosti iz koje se izvode promjene. Ipak, sve što je za-
hvaćeno vihorom promjene ne mijenja i stabilnu ravnotežu prirode.
Sama riječ red, uređivanje, poredak, određenost pretpostavlja ideju
kružnosti vremena kao prostornosti. Unutar nje prebiva čovjek u za-
jedništvu s drugim bićima. Svemir (kosmos) se u Grka, pak, određu-
je pojmom beskonačnosti i vječnosti. A ono što pripada konačnosti
vrste/roda u njezinoj singularnosti isto tako nije ništa kaotično. Ono
se sastoji u nečemu što nadilazi egzistenciju singularnoga života u
svojoj nesvodljivoj svodljivosti. Utoliko je jasno da je samo u modelu
ravnoteže između kaosa i reda/poretka moguće zamisliti povijesno
gibanje. Kada bi povijest bila pukom nužnošću pravocrtnoga razvit-
ka čovjeka, onda bi pret-povijest u kojoj vlada priroda (životinja) i
post-povijest u kojoj je suverena moć neljudskoga (stroja) bili slučaj
neodređenosti u smislu neshvatljivosti ideje razvitka uopće. Drugim
riječima, povijest pretpostavlja svoj početak i kraj samo u odnosu na
ono što prethodi početku i nalazi se izvan vlastita kraja. Zbog toga je
povijest prirode kao i povijest stroja u bitnome smislu s onu stranu
razlikovanja slobode i nužnosti. U sklopu kojim se od životinje-čovje-
ka-stroja odvija prirodno-ljudsko-tehnička evolucija kao spoj biološ-
ke i postbiološke ideje razvitka do onoga što Norbert Wiener naziva
točkom entropije i kraja svrhovitosti života u svemiru protječu spirale
povijesnosti. Prema drugom zakonu termodinamike čitav svemir koji
nas okružuje iščeznut će u Omega-točki nakon smrti galaksija. Ništa
se nakon toga više neće moći događati. Put do gole jednolikosti pra-
znine pretpostavlja pustolovinu koja povijest svemira preobražava u
tehno-genezu bez svrhe i onto-kroniju bez vremena.44
Vratimo se sada Deleuzeu i Guattariju i objašnjenju njihove po-
stavke o "biti" kaosa. Kako je moguće povezati ono što taj pojam uobi-
čajeno znači (stanje raspada) s onime što je tome suprotno poput reda/
poretka? Na prvi pogled vidimo da je čitava metafizika od Platona i
Aristotela do Hegela i logičkoga pozitivizma bila zasnovana na nače-
lima disjunkcije: ili-ili. Ako nešto postoji u stvarnosti i mišljenju o njoj
44 Norbert Wiener, The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society, The MIT Press
& Hughton Mifflin comp., Boston-New York, 1954. 2. izd. str. 31.
167
onda je "logično" da jedna stvar u prostoru i vremenu prisutnosti kao

"ovdje" i "sada" ne može biti različita od sebe same i ne može postojati
istodobno "ondje" i "sada". Iako se prostorna oznaka mjesta (topologi-
ja) udvaja na "ovdje" i "ondje", vrijeme u kojem se pokazuje vladavina
prisutnosti bitka je nepromjenljiva faktičnost. Sada ne može biti nig-
dje u prošlosti i budućnosti osim kao ireverzibilna reverzibilnost ne-
čega što nadilazi granice fizike materijalnoga svijeta. Identitet se bića,
dakle, određuje njegovom logičkom neproturječnošću izvedenom iz
vremenske artikulacije bitka kao prisutnosti. Vječnost je uvijek odre-
đena iz "sada", a beskonačnost u matematičkome smislu proizlazi iz
linearnosti točke u nizu unutar homogenosti prostora.
Ne možemo zamisliti "vječnu konačnost" niti "konačnu vječnost".
No, kada suvremene teorije endofizike i determinističkoga kaosa rabe
pojmove tzv. nelinearnih modela, te kada istražuju odnos između ka-
osa i reda/poretka u svijetu (svemiru i životu nastalom kozmičkom
evolucijom), odjednom se nalazimo u logici transjunkcije (i-i). Zato
nije nimalo neobično da će u spomenutome spisu Deleuze i Guattari
sklapati razdvojene pojmove i stvarati hibridne odnose supstancija
kao pravilo "nove metafizike". Takvi su, primjerice, pojmovi – geofilo-
zofija i kaosmos. A nastanak novoga izvan metafizike prirode u smislu
stabilnosti i postojanosti dovest će do toga da se bitak kao postajanje
(Werden, devenir, becoming) u stalnim preobrazbama shvati stvaralač-
kim načelom triju vladajućih formi (duhovnoga) života: filozofije,
znanosti i umjetnosti. Između njih su na djelu nepremostive razlike i
bliski susreti.
"Ukratko, kaos ima tri kćeri ovisno o planu koji prolazi kroz njih:
to su kaoide – umjetnost, znanost i filozofija – kao forme mišljenja ili
stvaranja."45
Za Deleuzea i Guattarija kaos ne predstavlja "raspad poretka".
Umjesto toga, njihov je stav da je posrijedi beskonačna brzina promje-
ne formi života. Sve što se zbiva na taj način uvodi u optjecaj mišljenja
pojam virtualnosti. Obuhvaćajući u sebi sve moguće čestice u pro-
mjenljivih formama, odnos između njih nije moguće misliti iz stare
45 Deleuze i Guattari, isto, str. 196.

168
Zeničke sveske
metafizičke sheme nadodređenosti-podređenosti. Iz toga proizlazi da

je kaos "beskrajna brzina nastanka i nestanka (uz dodatni naglasak
na ‘česticama’)"46 Iako su forme umjetnosti, znanosti i filozofije bitno
različite, jer se prva bavi perceptima i afektima, druga funktivima i
pojmovima, a treća izgledima i pojmovima, način kojim se kaos misli
prožima ih na navlastit način. Mnogo je razloga što Deleuze i Guattari
u svojem krajnje kreativnome razumijevanju "biti" mišljenja polaze
od kvantne teorije polja s posebnim naglaskom na priloge koje su u
svojim radovima podastrijeli teoretičari znanosti Ilya Prigogine i Isa-
bele Stengers.47 Ideja ove teorije ima ishodište u virtualnome nastanku
ili rođenju te nestanku čestica iz tzv. lažnoga vakuuma, nekovrsnoga
oceana energije. Otuda slika kaosa u suvremenim kozmologijama nije
daleko od drevne grčke kozmogonije i teogonije. No, valja kazati da
Deleuze i Guattari ne rabe znanstvene teorije o kaosu u znanstvenome
značenju tih pojmova. Ono što je iznimno zanimljivo jest da se sveza
filozofije, umjetnosti i znanosti glede kaosa ne pokazuje iz prijenosa
znanosti u druge forme mišljenja. Aporija je u tome što je kaos kao
fluidni pojam novijih promišljanja i istraživanja u svakom području
mišljenja autonoman. Inače bi znanost mogla jednostavno proglasiti
postavke filozofije i ideje umjetničkoga eksperimenta besmislicama
i fantazijama bez ikakvoga pokrića u zbilji. Ali to ne znači da svako
područje mišljenja "ima" svoje pravo na kaos. Što je više kaosa, to je
sustav unutar kojeg se organizira život složeniji. Dodajmo još ovome:
i mišljenje sâmo postaje raspršenost u mnoštvo različitih smjerova.
Prema Arkadyju Plotnitskome u mišljenju Deleuzea i Guattarija
postoje tri shvaćanja kaosa: (1) kaos kao virtualnost; (b) kaos kao po-
svemašnje nerazumijevanje i neshvatljivost; (c) kaos kao raspad pore-
tka. Ako se to tako može kazati, samo je prvo shvaćanje "autentično"
jer je u sebi nesvodljivo na bilo što drugo. Radi se o svim poznatim
pojmovima iz kvantne teorije polja, kvantne mehanike i Heisenbergo-
46 Deleuze i Guattari, isto, str. 118.

47 Vidi o tome: Arkady Plotnitsky, "Chaosmologies: Quantum Field Theory, Chaos and
Thought in Deleuze and Guattari’s What is Philosophy?", Paragraph, Vol. 29, br. 2/2006.,
str. 40-56. i Gregory Flaxman, "The Subject of Chaos", u: Peter Gaffney (ur.), The Force
of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapo-
lis-London, 2010., str. 191-209.
169
vih neodređenosti. Slučaj (kontingencija) u smislu otvorenosti izgle-

da da se u "prirodi" nešto može dogoditi nepredviđeno, odnosno s iz-
vjesnim stupnjem vjerojatnosti, pobija "željeznu nužnost" Newtonove
fizike. Kao što je poznato, zakoni gibanja među kojima je zakon gravi-
tacije na najvišoj razini djelovanja i utoliko neoboriv i nadalje, ontolo-
gijski počivaju na ideji da je "priroda" objektivno zadana postojanost
djelovanja fizikalnih procesa. Znanosti ih nastoje ponajprije razumjeti
polazeći od mjerenja u kvantitativnome značenju svojstava objekata u
prostoru i vremenu. Pretpostavka da je izvan "nas" objektivno uređen
i uzročno-posljedično uspostavljen svemir uvodi u igru na skriveni
način ideju Boga kao savršenoga urara. Mehanički ustroj gibanja ma-
terijalnih tijela u prostoru beskonačnosti može se strogo znanstveno
mjeriti razvitkom tehničkih pronalazaka. Od novoga vijeka do danas
oni se samo usavršavaju (teleskop, mikroskop, primjerice). U takvom
načinu mišljenja pojam "slučaja" i otuda izvedenih pojmova neodre-
đenosti i kontingencije može biti tek iznimkom. A ona potvrđuje op-
ćenito pravilo. Vidljivo je to već iz razloga što se kaosom uobičajeno
smatra negacija reda/poretka te apsolutna neshvatljivost ili nerazu-
mljivost njegove "prirode". Ono što nema postojanost i objektivnost,
što se ne može mjeriti sa strogom pouzdanošću znanstvenih metoda
u pokusu ne može biti drugo negoli "ne-razumljivo". Nemoguće je,
dakle, primijeniti iste metode na različite fizikalne pojave. A poseb-
no je problem izražen u tome što i sam pojam fizike kao znanosti
koja proučava zakonitosti i gibanja u "prirodi" polazi od euklidovske
i Newtonove slike te i takve prirode – vječne i nepromjenljive, statičke
i zakonomjerne kojoj se pripisuje udjel božanskoga stvaranja i tome
sukladno "plana" i "svrhovitosti".
U čemu je tajna onoga što nazivamo "novim" u smislu singular-
nosti pojave i kristaliziranja "forme života" u odnosu na prethodno
stanje događaja u vremenu? Kako uopće pristupiti tom pojmu iz ho-
rizonta suvremenih tehno-znanosti koje ne napreduju tek u teorijsko-
me istraživanju nastanka svemira, nego i u praktičnome aspektu pri-
mjene novih tehnologija u stvaranju "umjetnoga života" (A-life)? Čini
se da je uvođenje pojma kaosmosa, koji su Deleuze i Guattari preuzeli
od Jamesa Joycea, razlogom prihvaćanja postavke o postojanju tzv.
170
Zeničke sveske
treće kulture, trećega stanja pojmovne hibridnosti u odnosu na prva

dva koja su uvjetovana realističkim ontologijama "prirode" i "živo-
ta". Više od toga leži u onome što sada stvara ne-linearnost kao način
djelovanja čitave "nove fizike". Time se nastoji pomiriti nepomirljivo:
nužnost i slučajnost, determinističko objašnjenje prirodnih zakona i
teoriju kaosa. Sve to upućuje na neodređenosti i kontingencije u nači-
nu kojim se stvari ("bića") događaju u odnosima i sklopovima, a ne u
pukom kompozitnome jedinstvu. Očekivana i još uvijek nerealizirana
ideja pomirbe Einsteinove opće teorije relativnosti i kvantnih teorija
Plancka, Bohra i Heisenberga u traganju za tzv. "Božjom česticom"
ima spoznajno-eksperimentalnu zadaću. Deleuze i Guattari su u spi-
su Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) već na samome početku
učinili svojevrstan presedan u načinu tvorbe pojmova. Pojam stvara-
nja i stvaralaštva koji je bio vezan tradicijom od Grka i srednjovjekov-
ne skolastike uz umjetnost kao "oponašanje prirode" i Božjega čina
stvaranja svijeta povezali su sa znanstvenim pojmom inventivnosti
(otkrića novoga). Dok, naime, umjetnik stvara poput Boga iz Ničega
(creatio ex nihilo), a znanstvenik dolazi do otkrića novoga u prirodi na
temelju dekodiranja "velike Knjige prirode", susrećemo se s dvije na-
izgled razdvojene djelatnosti. Jedna je intuitivno stvaranje i pronala-
ženje "novoga" koje ne postoji u prirodi kao već uvijek faktično stanje
bitka. Druga se, pak, zasniva na eksperimentu kao virtualnome nači-
nu postojanja onoga što je moguće u svojem aktualiziranju. Iako se to
u Deleuzeovim prethodnim spisima o virtualnosti najavljuje jezikom
filozofije, ovdje je postalo bjelodanim kao hibridno određenje triju
"formi života" s kojima suvremenost disponira u traganju za smislom
i istinom bitka. Umjetnik preuzima auru znanstvenika. To čini tako
što inventivno rabi njegove metode i eksperiment. A znanstvenik po-
stupa kreativno na taj način što "stvara" s pomoću novih tehnologija
ono što ne postoji u "prirodi", već samo u ideji "umjetne inteligencije"
(A-intelligence). Ako je stvaranje pojmova svojevrsna "igra staklenih
perli", onda se filozofija kao pojmovna arhitektonika više ne može
razumjeti iz ideje "nužnosti" onoga što je vječno i postojano u promje-
nama. Ona mora učiniti posljednji obrat u samoj sebi. Mora ontologi-
ju postajanja dovesti do razine kojom se "novo" pojavljuje iz "slučaja"
kao kaos u sva tri spomenuta značenja. Kreativni kaos je uvijek i red/
171
poredak ili kaosmos. Umjesto predviđanja i objektivnosti pojava u pri-

rodi njime se uvodi vjerojatnost događaja i neodređenost zbivanja.
Naposljetku, promatrač nije više razdvojen od promatranoga.48
Ne zaboravimo da Deleuze i Guattari nastoje pružiti "novu" ideju
sklopa filozofije, znanosti i umjetnosti za budućnost. Bilo bi posve
pogrešno tu zadaću mišljenja smatrati preuzetnom ukoliko ne bismo
priznali da je nakon Hegela pitanje "budućnosti filozofije" ishodište
svih smjerova suvremene filozofije. Posljedično, to isto vrijedi i za
"budućnost umjetnosti". Što se tiče znanosti stvar je mnogo složeni-
ja. Temeljni razlog zbog čega su krenuli u tu pustolovinu stvaranja
"novih" i složenih pojmova krajnje hibridnosti, poput ruba kaosa,
imanencije, deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja, mreže i rizoma
valja potražiti u njihovome razumijevanju bitka kao postajanja novih
svjetova. Naravno, radi se prije svega o Deleuzeovu filozofijskome
uvidu na tragu Spinoze, Nietzschea i Bergsona da se stara metafizi-
ka postojanosti prirode mora rastemeljiti. Na njezino mjesto mora se
uspostaviti "nova". Što je, dakle, moglo vrijediti za Newtonovu "sliku
svijeta" više nije mjerodavno za kvantnu teoriju. Ali, bilo bi pogrešno
kazati da je time ono "staro" od Aristotela do Hegela odbačeno u neki
virtualni muzej antikviteta prema čemu više uopće nemamo nikakav
odnos. To, dakako, još više vrijedi za suvremenu znanost i njezin od-
nos spram klasične fizike i mehanike gibanja. Kao što je kibernetičar
i filozof Gotthard Günther razlikovao klasičnu i transklasičnu logiku,
racionalnost i znanost, tako se uvjetno i za razumijevanje digitalnoga
doba i njemu primjerene filozofije s različitim pristupima (od Simon-
dona, Deleuzea i Guattarija, Stieglera i drugih) može ustvrditi da lo-
gika kaosmosa u sebi nužno sjedinjuje ono što je bilo prije suprotstav-
ljeno – "nužnost" i "slučajnost", prirodu i kulturu, čovjeka i strojeve.
Ideja stroja sada prelazi u stanje proizvodnje događaja kao sklopa
odnosa. Takvi su odnosi istodobno elementi virtualnoga aktualizira-
nja jedne ne-linearne potencijalnosti. Uz još dodatak vjerojatnosti i
slučaja.
48 Vidi o tome: Žarko Paić, "Shizofrenija i svemir: Od kaosa do kontrole" i "Zagonetka nado-
lazećega događaja: Između vjere i tehno-znanosti (Heidegger i Deleuze)", u: Treća zemlja:
Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 109-164. i 165-203.
172
Zeničke sveske
Ako je klasična fizika stvarala okvire svoje referencije u pojmovi-

ma čestica kao apstraktnih veličina koje predstavljaju objekte u pro-
storu tzv. izvanjske ili objektivne stvarnosti, što je odgovaralo ontolo-
giji realizma na ovaj ili onaj način, s kvantnom mehanikom i teorijom
kaosa bitno se mijenja čitava struktura mišljenja i bitka. Bitak se sada
transformira u događaj beskonačne brzine promjena. To znači da je
na kocki bilo kakav pojam stabilnosti. Ono što je bilo stanje objekta
u smislu akcidencije neke postojane supstancije, sada se premješta u
horizont kvantitativno-kvalitativne čestice u odnosima s drugim če-
sticama polazeći od njihove virtualnosti. To je razlogom zašto pojam
kaosa u ona tri spomenuta značenja ulaze u područje filozofije, um-
jetnosti i znanosti na način "plana imanencije", "plana konzistencije" i
"sustava referencije". Ništa više nije postojano, osim što se promjena
pokazuje uvjetom mogućnosti metastabilne ravnoteže (homeostaze)
objekata. A to onda ima dalekosežne posljedice za budućnost filozo-
fije, umjetnosti i znanosti.
Kako i na koji način? Vidimo da je jezik digitalnoga doba i kom-
pjutorske tehnike hibridan, sinkretičan i eklektičan u svojoj tehničkoj
(ne)razumljivosti. Već je to dokaz da se "bit" znanosti ne skriva ni
u čemu znanstvenome. Ona počiva u tehničkome karakteru samoga
načina kojim se znanosti odnose spram svijeta u nastajanju. Opisati
taj način znači ući u artikulaciju jezika tehnosfere. Za razliku od psi-
hoanalize Lacana koja o strojevima nema što bitno kazati, Deleuze
i Guattari su napustili položaj "decentriranoga subjekta" kao onoga
nesvjesnoga koje upravlja željom vodeći je do tamnih zona neljudsko-
ga. Tehno-znanstveno mišljenje ne bavi se stoga "čistim umom" neke
božanski nedirnute prirode kojoj nastoji proniknuti u tajne kôdove
njezina postojanja. Ono konstruira svjetove polazeći od "slike mišlje-
nja" koja za svoj novi početak ima istraživanja ljudskoga mozga. Ne-
urokognitivne znanosti i filozofija nastoje razriješiti stare metafizičke
prijepore između mišljenja i bitka bez dualizama i nadomjesne uloge
"Božjega plana" u novome stvaranju svjetova.49
49 Vidi o tome: Dieter Sturma (ur.), Philosophie und Neurowissenschaften, Suhrkamp, Frank-
furt a. M., 2013. 4. izd.
173
Nije stoga slučajno, a time i nimalo začudno, da je zaključak spisa

Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) podnaslovljen "Od kaosa
do mozga". Kaos se ne može misliti bez pada u ono što je na rubu
reda/poretka; što je slučaj i što je, naposljetku, ono prije kristaliziranja
u "forme života". Tajna kaosa je ujedno tajna stvaranja svijeta i na-
stanka novoga-u-svijetu. U tom su pogledu svi budući strojevi samo
nastavak tehno-znanstvenoga mišljenja drugim sredstvima – čista
logika tehnosfere koja iz sebe same proizvodi sustav i okolinu me-
tastabilne ravnoteže. Ništa se, pritom, ne dešava bez mišljenja koje za
svoju sliku više nema stablo s korijenjima, niti rizom kao prokope
za potkopavanje temelja, već ono apstraktno-konkretno što u biološ-
kom smislu čini pauk kada plete svoju mrežu i što čini "mozak" u ko-
gnitivnim operacijama putovanja svemirom kao mapom neuronskih
čestica. Kada se pojam kaosa razmjesti u položaj (topologiju) mozga
kao univerzalnoga stroja mišljenja/djelovanja, tada je mreža u kojoj
funkcionira više od metafore, figure ili konceptualnoga holograma.
Mreža označava sve i ništa.
To je prostor-i-vrijeme umrežavanja svih zamislivih "formi ži-
vota". Onoliko koliko je mehanički stroj kao "oponašanje prirode" s
uzorom u ljudskome tijelu bio putokazom klasične realističke onto-
logije, toliko je kompjutor kao "proizvoditelj i skladište informacija"
savršeni model jedne nelinearne i otuda emergentne mreže shvaćanja
svijeta. Njezina se program pokazuje u tehno-znanstvenoj logici kao-
smosa. Stroj otuda više ne "funkcionira". Jednostavno zbog toga što se
ne sastoji od zbroja funkcija povezanih u jedinstveni organizam. To je
još bilo značajkom mehanike i poluatomatike. Deleuze i Guattari su
jasno ukazali na promjenu u shvaćanju tehnike-tehnologije, pa otuda
i ideje stroja u digitalnome svijetu umrežavanja informacija. Bolje je
zapravo kazati da je riječ o strojevima kao što se bitak u postajanju
određuje mnoštvima i razlikom. Singularnosti se umnožavaju. A ra-
zlike su nesvodljivosti unutar mreže postajanja-Drugim i drukčijim.50
50 Gilles Deleuze i Felix Guattari, Anti-Oedipus: Capitalism and Schizophrenia I, University of

Minnesota Press, Minneapolis-London, 1983., str. 36-42. Vidi o tome: Henning Schmid-
gen, "Nesvjesno strojeva: Koncepcije pishičkoga kod Guattarija, Deleuzea i Lacana", Tvr-
đa, br. 1-2/2013., str. 131-138. S njemačkoga preveo Boris Perić.
174
Zeničke sveske
Vratimo se još jednom Deleuzeovom i Guattarijevom pojmu kao-

sa kroz tri "forme života" u kojima se pokazuje-iskazuje mišljenje ono-
ga nadolazećega koje je već "tu". Iako je ispravno tvrditi da se njihovo
razumijevanje tog problema ujedno nadahnjuje teorijom kvantnoga
polja, teorijama emergencije i složenosti (complexity theory), nemogu-
će je zanijekati izvorni filozofijski prilog shvaćanju onoga što tvori
ontologijsku strukturu metafizike.51 Dok se naspram kauzalnih teorija
klasične fizike (termodinamike i statističke fizike) teorija kaosa bavi
pojmom slučaja s obzirom na mogućnosti promjene stanja objekta u
prostoru, jasno je da se time dovodi u pitanje i tradicionalno shva-
ćanje prostornosti prostora. Primjerice, Riemannov prostor s uvo-
đenjem nelinearnosti i zakrivljenosti (elipse) u bitnome se razlikuje
od novovjekovnih spekulacija Kanta o prostoru kao geometrijskome
načinu prikazivanja-predstavljanja transcendentalnoga zora. Štoviše,
ovaj se zakrivljeni prostor ne može dohvatiti konstitucijom subjekta
i njegovih predodžbi. Već je o tome Foucault ostavio traga u kritici
pojma reprezentacije kao mathesis universalis. Konstrukcija prostora
iz logike matematičkoga (čistoga) uma i prostora kao singularnosti
u kojem vlada neodređenost veličina dva su različita pristupa. I to
ne samo problemu "apsolutnoga prostora", već i shvaćanja vremena
izvan opreke subjekta-objekta. Zato je iznimno zanimljivo da Deleuze
i Guattari između ostaloga u definiranju pojma kaosa u filozofiji, um-
jetnosti i znanosti uvode u razmatranje i pojam "beskonačne brzine"
(vitesse infinie).52
Usput, nije li znakovito da su dva temeljna problema razvitka
operativnih sustava kompjutorske tehnologije u povećanju radne me-
morije i ubrzanju (speed-acceleration) protokola potrebnih za surfanje
internetom? I jedno i drugo proizlaze iz ideje mozga kao kreativnoga
kaosmosa. Dispozitiv pamćenja upućuje na pohranjivanje informacija
u stanju njihove implozije. Brzina se, pak, odnosi na veličinu koja u
51 Vidi o tome: John Protevi, "Deleuze, Guattari i nastanak", Tvrđa, br. 1-2&2013., str. 119-
130. S engleskoga preveo: Miloš Đurđević i Manuel DeLanda i Peter Gaffney: "Metafizika
znanosti: Intervju s Manuelom DeLandom", Tvrđa, br. 1-2/2013., str. 145-148. S englesko-
ga preveo Miloš Đurđević.
52 Vidi o tome: Jérôme Rosanvallon i Benoît Preteseille, Deleuze & Guattari. Vitesse-infini, sv.
I, BLDD, Pariz, 2009.
175
svojoj relativnosti može biti apsolutnom. Ali samo ako se istodobno

pokazuje u odnosu spram točaka u prostoru kao inercije. Sadašnjost je
u klasičnoj metafizici prisutnosti shvaćena iz ideje bljeska ili trenutka
ovjekovječenosti u onome što je prostorno određeno "ovdje" ili "tu".
Ipak, jasno je da se brzinom ne može doseći granica konačnosti. Na
tragu epikurejske metafizike Deleuze je već u svojim ranim spisima
Logika smisla (Logique du sens) i Razlika i ponavljanje (Difference et répéti-
tion) postavio problem apsolutnoga prostora-i-vremena sa stajališta
ubrzanja tvari kao energije.53 Ono što ubrzanju daje poticaj nije ništa
drugo negoli informacija na "planu imanencije". Iza toga nema nika-
kvoga drugoga stvaratelja ili ideje inteligentnoga dizajnera (Boga).
No, ima nešto čudovišno u onome što Laplace govori o Newtonovu
svemiru kada preuzima figuru "demona" iz grčke metafizike s ko-
jom se rado služio Platon. Nije, dakle, ono demonsko u pokretanju
zla u svijetu. Posve suprotno, ono demonsko nalazi se u tome što se
ne može dokazati niti ne dokazati postojanje imanentne mašinerije
samopokretanja svemira izvan logike uzrok-svrha (zakon kauzalno-
sti). Zbog toga je uvođenje pojma "beskonačne brzine" ujedno apo-
rija kretanja u tehno-genezi svjetova i ključ razrješenja tajne zašto je
mreža (network) ono treće koje omogućuje sintezu prostora-i-vreme-
na sintezom Einsteinove opće teorije relativnosti i svih drugih teori-
ja nastanka svemira poput kvantne teorije, teorije determinističkoga
kaosa, emergencije, kontingencije i složenosti. Nužnost reda/poretka
ne može postojati bez slučaja kao neodređenosti kaosa u trojakome
načinu izvođenja: (1) raspada sustava; (b) nerazumljivosti ili neshvat-
ljivosti uopće i (3) virtualnosti nastanka novoga. "Beskonačnom brzi-
nom" Deleuze i Guattari su nastojali uvesti u optjecaj pojam stvoren iz
transjunktive logike rastemeljenja pojma bitka kao postojane nepro-
mjenljivosti. Usuprot realizma izvanjskoga svijeta i objekata u topo-
logijski određenome prostoru, susrećemo se s onim što ima značajke
virtualnosti. Kaos kao virtualnost ne znači, međutim, raspad sustava.
Upravo suprotno, red/poredak u eliptičnome prostoru neodređenih
veličina kao stanja na rubu materije i energije zahtijeva drukčiji način
53 Gilles Deleuze, Logique du sens, Minuit, Pariz, 1969. i Gilles Deleuze, Difference et répetition,
P.U.F., Pariz, 2000.
176
Zeničke sveske
ravnoteže. Takav se poredak sam od sebe organizira u krizama i en-

tropiji sustava. Što je više takvih događaja, paradoksalno, to je red/
poredak na rubu kaosa stabilnijim. Nije teško zapaziti kako Deleuze i
Guattari ovime upućuju na "novost" u nastajanju globalnoga kapita-
lizma. Njegova je "bit" u neprestanoj tvorbi novih tržišta kao prostora
ubrzanoga procesa deteritorijalizacije/reteritorijalizacije.
Umrežavanje kapitala kao "subjekta"-"supstancije" ili onog ne-
ljudskoga u formi tehno-znanstvenoga prodora u svemir upravo
pretpostavlja zakrivljene prostore stvaranja novih vrijednosti. Oni su
bez klasičnoga središta i rubova. Umjesto toga, mreža u kaotičnome
redu/poretku metastabilne ravnoteže ima svoja čvorišta, povratne petlje
i rizome. Na njima se odigrava demonska drama postajanja drugim
ili drukčijim. Razlike su bit identiteta, a ne njegove izvedenice. Sve
što se još može kazati o tajni stvaranja "novoga" iz "biti" tehnogene-
ze virtualnih svjetova jest to da se više ništa o tome ne može kazati.
Kaos u nelinearnosti slučaja toliko je sam po sebi u stanju "besko-
načne brzine" nihilizma da je nerazumljiv i neshvatljiv mišljenju. Ako
takvo mišljenje s pomoću starih pojmova utvara da može proniknuti
u misterij "mozga" koji više ne misli metafizički u velikoj je iluziji. Jer,
ako "mozak" u formi "umjetne inteligencije" još uopće misli, onda je
to i takvo mišljenje u "formama života" poput filozofije, umjetnosti
i znanosti nalik Joyceovu nerazumljivome i neshvatljivome romanu
Finneganovo bdjenje (Fineggans Wake). Onkraj pravila običnoga jezika,
ni ludo niti iracionalno, ovo "novo" mišljenje zahtijeva posve drukčija
pravila. Jednostavno, to je mišljenje nesvodljivosti tehnosfere. A ona
sama od sebe stvara ono što se ima misliti i tako ono mislivo proteže
u beskonačnost kao imploziju informacija u praznini bez kraja. Ova
se praznina ne nalazi više negdje između (in-between) bitka i događa-
ja. Njezino je "kraljevstvo" izvan logike protežnosti materije u besko-
načnost. Nazovimo je "praznijom od praznine", prazninom koja po-
stoji neovisno od stvaranja svijeta i njegove kozmičke apokalipse na
kraju vremena. Na jednom mjestu Joyceova romana o Finneganovome
bdjenju stoje i ove riječi. Neka ostanu neprevedivima. Jer prijevod iz
"izvornoga" jezika u drugi "izvorni" jezik ionako je već postao stvar
transdukcije operativnoga sustava, a ne čudesne moći prevodilačko-
177
ga dara da dosegne suglasje u jezicima s kojima živimo i umiremo.

Ako to još, dakako, nekome uopće nešto znači.
"…condemned fool, anarch, egoarch, heresiarch, you have reared your di-
sunited kingdom on the vacuum of your own most intensely doubtful soul."
Epilog
Sve se vrti u kaotičnome krugu zakrivljenih prostora. Ništa više

nema unaprijed određenu "bit", svoje mjesto i vrijeme s kojim može
živjeti u nabačaju nadolazećega kao tajne bitka. Umjesto toga, življenje
na rubu kaosa, u okružju nelinearnosti i slučaja, na platformama od
kozmičkih struna, zahtijeva od dosadašnjih "formi života" kao što su
to bile filozofija, umjetnost i znanost one odgovore na drevna pitanja
metafizike koja nas oslobađaju od vlastite umišljenosti kako smo po-
stali nalik Nietzscheovu "posljednjem čovjeku" – bića taštine i srdžbe,
ponosa i slave u borbi za prevlast na Zemlji i u međuzvjezdanim pro-
stranstvima. Od žrtvovanja prirode do dosade ljudskoga prebivanja u
povijesnome slijedu epoha s idejom zakonomjernosti i plana kozmič-
ke evolucije vodi nelinearni put ozbiljenja mogućnosti života u krista-
liziranje onoga što više nema nikakve sveze s razlikom prirodnoga i
umjetnoga. Vladavina tehnosfere u stalnoj preobrazbi bitka kao posta-
janja autopoietički je izbačaj čovjeka iz okovanosti uma "prirodom" i
"životom" u kraljevstvo gdje suvereno vladaju kognitivni strojevi. Vla-
davina je postala neljudskom. Društva su iz forme moći kao discipline
dospjela do unutarnje i izvanjske kontrole. Zahvaljujući uvođenju digi-
talnoga ili biokibernetičkoga kôda život se u cjelini svodi na proizvod-
nju-potrošnju tvari, energije i informacije. Ako je još za Heideggera i na
njegovu tragu čitavom nizu mislilaca (Derrida, Flusser, Jonas, Lévinas,
Lyotard, Agamben) bilo jasno da se mišljenje u svojoj singularnosti od
samoga početka metafizike u Grka pa do kibernetike u sebi razdvaja
na računanje (Rechnen) i kazivanje (Dichten), onda je za one druge mi-
slioce poput Simondona, Günthera, Deleuzea i Guattarija postalo još
više jasnije da ono "treće" između ta dva puta – slike i jezika – prolazi
kroz niše tehnogeneze sâmoga života. Tzv. "slika mišljenja" u doba po-
sthumanoga stanja više se ne može odrediti slikom kao mimesisom i re-
178
Zeničke sveske
prezentacijom bitka. Na mjesto tih pojmova minuloga svijeta odavno je

zasjela ključna riječ/pojam strojeva koji sami stvaraju nove svjetove bez
pomoći čovjeka i njegove božanske ruke. Riječ je, naravno, o informa-
ciji kao uputstvu za djelovanje koja sintetizira biološko i postbiološko
iskustvo "života".
Prelazak u novu formu označava kraj svekolike povijesti. Kada više
ni žrtvovanje Drugoga, a niti dosada preživljavanja sublimirana u um-
jetnosti, igri, ljubavi ne mogu objasniti što to zapravo pokreće "nad-
čovjeka" kao hibridnoga stvora/stvari da uopće nastavlja s "poviješću"
na sve većoj razini intenziteta "napretka" i "razvitka" tehnosfere valja se
zapitati: čemu još uopće život u doba entropije i kaosa?
Između Einsteinove izreke da se Bog ne kocka i Mallarméova stiha
kako bacanje kocaka nikad neće dokinuti slučaj ne valja potražiti neko
"srednje rješenje" pomirenja između dva načina mišljenja: jednoga koje
je zasnovano na pojmu "nužnosti" (quoddittas) kao faktičnosti bitka i
drugoga koje se utječe "slučaju" kao kontingenciji nastanka slobode iz-
bora s pojmovima neodređenosti, nelinearnosti i vjerojatnosti. "Umjet-
na inteligencija" (A-intelligence) počiva na hibridnoj svezi "uma" i "in-
tuicije". Stoga je jedini pravi problem digitalnoga svijeta kako povećati
radnu memoriju kognitivnoga stroja zbog pohranjivanja beskonačno
mnogo novih informacija te kako beskonačno ubrzati život polazeći od
njegova promijenjenoga genetskoga kôda. Između pamćenja vremena
i brzine kretanja nalazi se ono-između (in-between). Imenujemo to ne-
mjesto digitalnom prazninom koja zjapi poput crne rupe usred sâmoga
ništavila. U jednom od najupečatljivijih ogleda o ovome problemu Jean
Baudrillard govorio je o "ekstazi komunikacije". Ona, naime, nastaje
zahvaljujući učinku implozije informacija. Život na mreži koji više ne
poznaje razliku dana i noći, radnoga i slobodnoga vremena, jer je sve
postalo nerazlikovno i homogeno, ne može biti drugo negoli konstruk-
tivni život simulacije (privida i zbilje kao zbiljskoga privida). No, taj se
i takav život vodi izvan ljudskoga tijela i njemu od davnine pripisanih
svojstava. Čista kibernetička tjelesnost prelazi u orbitalnu samoću u
društvima toliko prozirnima od orgija vizualiziranja da je iz njih nesta-
lo svako začaravanje i čudesna tajna.
179
"Danas, međutim, ni scena ni zrcalo više ne postoje; umjesto njih

postoje ekran i mreža. Umjesto odražavajuće transcendencije zrcala i
scene postoji nezrcalna površina, jedna imanentna površina na kojoj
se odvijaju operacije – glatka operacionalna površina komunikacije.
(…) Više se fantazije o moći, brzini i iskorištavanju ne povezuju sa
samim objektom, već se taktika potencijala povezuje s uporabom;
ovladavanje, kontrola, upravljanje, optimalizacija igre mogućnosti
koje nudi automobil kao vektor i sredstvo, a ne kao objekt psihološ-
koga utočišta. Sâm subjekt, iznenada promijenjen, postaje kompjutor
za upravljačem, a ne opijeni demijurg moći. Sredstvo sada postaje
nekakva kapsula, njezina upravljačka tabla postaje mozak, a okolni
se krajolik otvara kao televizijski ekran (umjesto života-u-projektilu,
što je ranije bio). (…) Privatna ‘telematika’: svaka osoba sebe vidi za
upravljačkim mehanizmom hipotetičkoga stroja, izdvojenu u polo-
žaju savršene i daleke suverenosti, beskonačno udaljenu od svojega
univerzuma bitka. To znači, u položaju jednakom položaju astronau-
ta u kapsuli, u bestežinskome stanju koje nužno iziskuje stalni orbital-
ni let i brzinu dostatnu da spriječi pad na planetu njegova podrijetla.
(…) Prava svakodnevna priroda zemaljskoga staništa hipostazirana u
prostoru znači kraj metafizike."54
Da, to je to. Savršen opis posthumanoga stanja u kojem od životinje
do čovjeka čitav put povijesne drame bitka sada izgleda kao "golemi
katalog slika", kako je to jednom izrekao Hegel o položaju samosvi-
jesti na kraju povijesti kada je ostao samo apsolut koji gleda jednim
okom samoga sebe. Nije problem ni u mahnitosti i okrutnosti žrtvo-
vanja u ratovima s kojima ljudska vrsta utažava žeđ za krvlju. Jed-
nako se tako dosada kao fenomen duboke utonulosti u ponavljanje
vretena bitka samo nadomještava praznom brzinom u beskonačnost.
Sve to odavno više nije nikakav problem. Doduše, nije nimalo utješno
što se sve događa kao povratak ili nadomjestak za ono što je zbiljski
prošlo, ali simbolički nadalje živi u dvojnim svjetovima suvremeno-
sti: s jedne strane u fascinaciji tehno-genetskom proizvodnjom novih
stvorova/stvari, a s druge u ritualnome kanibalizmu drugim sredstvi-
54 Jean Baudrillard, "The Ecstasy of Communication", u: Hal Foster (ur.), The Anti-Aesthetic:
Essays on Postmodern Culture, The New Press, New York, 1998., str. 146 i 147.
180
Zeničke sveske
ma s kojim svjedočimo onome što je strukturalni antropolog Claude

Lévy-Strauss u svojim istraživanjima tabua incesta kao početka kul-
ture u svim svjetskim civilizacijama razotkrio kao skrivenu pobudu
nesvodljivosti nasilja. Život se, naime, odvija kao igra i borba. Razlog
leži u tome što mu je u temelju kodificirani poredak želje za prizna-
njem bića. Da nema slobode kao iskonske "biti" svakog bića u bezda-
nu svjetova, ne bi bilo niti ropstva u pokornosti Drugome. Žrtvovanje
bi bilo besmisleno, a dosada ničim izazvano stanje duboke utonulosti
u Ništa.
Bogovi i Bog vladali su svjetskom poviješću samo kao "Veliki
Drugi" ili kao Zakon razdvajanja između vrsta/rodova. S njihovim se
postojanjem utemeljivalo mišljenje u čudovišnome događaju razlike i
srodnosti između pet formi (duhovnoga) života koje odgovaraju do-
sadašnjoj povijesti pet ljudskih osjetila: (1) mit; (2) religija; (3) umjet-
nost; (4) filozofija i (5) znanost. Put prema "šestome osjetilu" koje su
zacrtali u 20. stoljeću ezoterični filozof Pjotr D. Ouspensky i avangar-
dni umjetnik Kazimir Maljevič predstavlja otvorenost svijeta kao me-
ta-svijesti i svođenja fizičkoga prostora na jednodimenzionalnost.55
Zbog toga je tehnosfera početak jedne posve druge i drukčije "povije-
sti". S onu stranu mišljenja metafizike i njezinih dvojstava um-tijelo,
priroda-kultura, čovjek-stroj otvaraju se prostori višedimenzionalno-
sti. Njima ne upravlja tjelesna, već kibernetička osjetilnost. Intuicija
ne proizlazi iz neposrednosti iskustva nadolazećega u vremenu. Ona
se stvara iz neurokognitivnoga procesa osjetilnosti gdje se računa vri-
jeme u beskonačnome dijeljenju kretanja, a ne mjeri ga se u prirodnim
ritmovima prolaska kroz neurone.
U težnji za dosezanjem beskonačnosti i vječnosti kao tehno-geneze
bez udjela božanskoga i ljudskoga, ono tehničko u "biti" same teh-
nike nastavlja "drugi život" bez žrtvovanja i dosade. Sve se "novo"
iznova stvara u procesu tehničke reprodukcije umjetne prirode. Sve
se stoga miješa i ukrižava. Samo što je "sada" bez "ovdje", što je sve
razmješteno u bezmjestno, točno onako kako se određuje virtualni
prostor protežnosti neurokognitivnoga svemira u kojem živimo kao
55 Pjotr D. Ouspensky, Tertium Organum, White Crow Books, Guildford, 2010.

181
posljednja bića jedne zastarjele evolucije s kojom je život od "slučaja"

postao "nužnošću".
Misliti "bit" stroja kao samosvrhe i samopokrenutosti u beskonač-
nost moguće je tek onda kada više nismo zatočeni "planom transcen-
dencije". Da ništa izvan "ovoga" kaosa koji uređuje svaki mogući red/
poredak nema i da je praznina u homogenosti brzine novom sud-
binom preostaloga čovjeka zahtijeva oproštaj od utopija i distopija
svijeta. Spinoza je filozofiju definirao onako kako su je živjeli stoički
mudraci u Grka, pomireni s nužnošću i slučajem života u iznimnosti
njegovih konačnih granica. Ne očekivati ništa od budućnosti, ne žalo-
vati za prošlošću koja neumitno ostavlja tek mutne tragove u sjećanju.
Naposljetku, od sadašnjosti ne stvarati tiraniju "novoga" nad iskon-
skom vrtnjom bitka u povijesnome slijedu epoha. Biti znači misliti
o onome što "jest" u svim mogućnostima koje čovjeku stoje na ras-
polaganju. Bez prekomjerne strasti i bez ravnodušnoga racionalizma
spram života nastaloga u misteriju univoknosti bitka.
Misliti ne znači sklapati ugovore s đavlom o pobjedi uma nad
mahnitošću povijesti. Ono što mišljenje čini ljudskim dostojanstvom
leži u odredbi slobode kao spoznate nužnosti bitka. Možda je potreb-
no ovu definiciju ipak promijeniti. Umjesto spoznate nužnosti valja
dodati ključnu riječ teorije kaosa – slučaj – i sve će prividno ostati isto.
Iako mi znamo da će sve biti iz temelja drukčije.
Misliti ono što nadolazi nakon odigrane povijesti životinje-čovje-
ka-stroja znači biti otvoren za kockanje s nečim što leži s onu stranu
granica tehničkoga uopće. Mogućnosti takvoga mišljenja ne dosežu
njegov slikovni jezik s kojim iz dana u dan postajemo broj, točka, crta
podvučena ispod površine.
A što ako misliti ono što dolazi znači otvoriti prostor nečemu što
više nije ni izbliza nalik filozofiji, umjetnosti i znanosti?
182
O (MOĆI NAD) GOMILAMA
HIPNOTIZIRANIM MUŠIČAVIM PLITKOSTIMA
Nermin Sarajlić
Civilizacija počinje mitom a završava u sumnji; teoretskoj sum-

nji koja, kad se okrene sebi samoj, skončava u praktičnoj sumnji. Ne
bi se bila kadra začeti postavljanjem u pitanje vrijednosti što ih još
nije ustanovila; jednom kad su one stvorene, umori se od njih, odvo-
ji, propituje ih i važe razornom objektivnošću. Različita vjerovanja
što ih je ona stvorila i koja sada gube tlo pod nogama, nadomješta
sustavnom neizvjesnošću, organizira svoj metafizički potop…
Emile M. Cioran, Pad u vrijeme, Skeptik i barbar
Lj etni je zvizdan. Ilidža. Tri pivom raspoložene korpulentne

‘bitange’, tri zapuštena morža, sva trojica nepristojno debeli,
k’o da su klonirani Demis Roussos za vakta Aphrodite’s Child, prila-
ze sićušnom, skromnom kočijašu, vlasniku još neuglednijeg konjića
upregnutog u fijaker, da pogode prevoz do vrela Bosne. Pa šta košta
da košta! Kočijaš ih odmjeri, pristaje, al’ preklinje:
- More, more al’ hajte ljudi, k’o boga vas molim, ‘vamo ozada,
ov’da, s ove strane, samo da vas konj ne vidi.
I ovdje valja uvesti slučajnog promatrača, vidno načetog emocio-
nalnom alergijom, koji ne oklijeva da brizne u plač pred tim prizorom.
183
Tek jednog iz većine ošinutih tom nepriznatom boljkom. A ukoliko je

nevidljivi bolni osip poodmakao to može dovesti do nervnog sloma.
Onda smo suočeni i s mentalnom, te time dvostrukom prenadraže-
nošću. Baš onako kako je slomilo Nietzschea na torinskoj ulici kad
je ugledao bičevanog konja. Znali mi pri tome ili se, pak, pitali po-
put Béle Tarra što se kasnije dogodilo s konjem, svejedno. Uglavnom,
nema nedužnih protagonista u skaski koja može inače rasti u svim
pravcima. U sijaset maski životnih banalnosti koje katkad samovoljno
čovjek navlači ili mu se, kudikamo češće, te prekomotne kapuljače,
torbe natiču na bagatelnu glavu, dvije, usljed siline oronulog svije-
ta, odskaču, odnosno potaman se pripijaju uz njegovo lice: ona koja
izaziva podrugljivost jer zrači smiješnom osjećajnošću, i druga koja
svom volens nolens klovnu jamči žalosnu duhovitost. Tako se čovjek
povlači, potuca, tumara i tetura od suza do smijeha.
Možda kod te zlosretne konačne monade, nipošto hermetički
zatvorene, već naprotiv, svojim otvorima zahvaljujući preporozne,
odviše propusne, nije bog zna kako bolesno odgonetnuti komplot
prirodnog i društvenog nasljeđa, ali nije uvijek ni dobronamjerno ra-
skopati to urotništvo. Inače, nikad nije bila veća gužva na granicama
između onog unutra i van, a nadzor, zaplijena i carinjenje su krajnje
nepouzdani, šverca se naveliko i na sitno, kako bezazleno, tako i kri-
jumčarski pohlepno. Sve u istu svrhu: ne bi li se kako razriješilo ne-
zavidno stanje onoga što je liberalnom ambicioznošću nakumljeno
kao "jednak pristup stvarima kojih više nema" – blistavo sjajnoj bijedi
blagostanja.
Sreći? Zadovoljstvima, što šarolikijim? Odlučnim blokadama za-
priječio put starosti? Dokle god može, odgodila smrt? Međutim, ni u
koje doba dana Sfingina zagonetka nije bitnije promijenila svoj bla-
goslovljeni usud. Ali, to što i dalje puzi, uspravljena grabi, pa potom
hramlje do neumitne destinacije, veoma je lako i lijepo reći kako je
ne bi trebalo fatalistički učiniti malodušnijom, gušće razočaranijom,
euforičnije razdražljivijom, stoički nasamarenijom, etc. naspram mi-
nulih pokoljenja.
184
Zeničke sveske
No ipak, valja znati kako svijet nije, Hannah Arendt pronicljivo

podsjeća, nastanjen apstraktnim čovjekom, nego stvarnim, konkret-
nim, uglavnom običnim smrtnicima tako da neodložna zadaća otpora
raskošnom dehumaniziranju tim više postaje sizifovski izazovna, a
na nju se nerijetko odgovara kao u blesavom vicu: naime, pošto je drč-
ni trbuhozborac-neplivač uhvatio ‘krajičkom radoznala uha’ vlastitu
poslovicu "budali more do koljena" ne oklijeva s nepokolebljivo čvr-
stom odlukom – bogme, nikad više, počev još od ovog ljeta gospod-
njeg, neće ga "mašiti" more. Što ga je dosad zaobilazilo zaobilazilo:
dosta! Tako protraćene zalihe utemeljenog revolta u takvom nonša-
lantnom odnosu spram svijeta, do balčaka u bezobzirnom ogrezlog,
obično se kompenziraju cinizmom, zapravo, još očajnije, okrjepljuju-
će preobraćaju u njega.
Čitava polovica dakle, Frommovog kritičkog stava imati, posjedo-
vati znanje, raspolagati Galimbertijevom emocionalnom pismenošću,
odnosno zrelošću, biti produhovljen, bogat iskustvom, nijedno od
toga, naročito ono prvo, iako najarogantnije, ne tvori preduslov za
prezir onih lišenih tih sposobnosti, svojstava ili stečevina. Niti opet
za sažaljenje kao njegov snishodljivi surogat. Ali njihova učestalost,
uporno i iznova, ih preporučuje kao ozbiljne uvode i prečice kom-
pleksu superiornosti.
No ne treba pre/vidjeti da se, oduvijek, kod nerješivo tegobnih
etičkih pretresanja ono duboko i obuhvatno, univerzalno obavezujući
rulet sredstva i svrhe, po svojoj strogoj unutarnjoj logici značenja,
neprimjetno udaljavaju i, napokon turobno ohlađeni, razilaze. Stvar
ništa ne ublažava činjenica što je to najjednostavnije i dokazati i po-
kazati na fino doziranom, konvencionaliziranom sadizmu, a takvo
rasprostranjeno držanje, koje je poodavna doseglo žuđenu punoljet-
nost, uzdiže se i ustrajava, tek naizgled čudno paradoksalno, upravo
na šokirano zadivljenoj svijesti o smrtnosti koja nikom nije uskraćena.
Mediokritetska, interesno njegovana češanja o Camusovo najvažnije i
najneodložnije, jedino istinsko filozofsko pitanje: ima li ili nema život
smisla, vrijedi li ga proživjeti ili dar odbaciti,1 dakle, samoubistvo - da
1 Evo što Sloterdijk primjećuje o još jednom, itekako više ne skupocjenom daru osim živo-
185
ili ne, predupređujuće apsurdno, drpaju se dok ne prokrve i ne doba-

ve usrećujuće odgovore sebičnosti i samoživosti.
Rudarenje etikom, s haotično-traumatičnim periodima zlatnih
groznica, kako bi se dočepalo neprocjenjivo nedostižne gromade čija
suština je sadržana u čuvenoj formuli: "Where It was, shall I be"2 od-
vija se tako da što dublje prodire manje pokriva u šizofreno područje
odbjegli individuum jedne kulturno-cvilizacijski uznapredovale "re-
presivne tolerancije".
Dakle, ako živimo u svijetu3 predatorskog globalnog kapitalizma
raštrkanih ravnodušnih gomila, gdje je sasvim normalno da potrošni
ljudski kapital, narastao dotle da ledi krv u žilama, kroz p. e., uglav-
nom na državu prenešeno pravo da ubiješ i budeš ubijen, pljačkaš i
osvaneš kao beskućnik, trguješ ljudima i bivaš prodan, izgnaš i utopiš
se, iskorjeniš pa ugnijezdiš, onda kakvi to trivijalni užici flegmatičnoj
svjetini mogu uopšte pružiti predah u nedostatku demagoški obe-
ta - licemjerju, pa veli u Kritici ciničnog uma, vraćajući se Schlegelu iz njegova Athenaeum-a

i, dakako, slažući s njim - citira. "Ako se bit cinizma sastoji u tome da se prirodi daje pred-
nost pred umjetnošću, vrlini pred ljepotom i naukom; da se bez obzira na slova kojih se
strogo drži stoičar pažnja poklanja samo duhu, da se bezuslovno prezire svaka ekonom-
ska vrijednost i svaki politički sjaj, a da se smjelo utvrđuju prava samostalne proizvoljno-
sti, onda hrišćanstvo odista ne bi bilo ništa drugo do univerzalni cinizam." Kinički ras-
položeni mislilac daje i povijesni primjer takve servilne ironije navodeći slučaj Rimljanina
Petronija u službi Nerona koji je tiraninu "svjesno laskao na uništavajući i otrovan način"
te tako uveo svojevrsno "kalkuliranje sa sopstvenom smrću kao posljednjom mogućom
cijenom slobode" čije osvajanje, izgleda oduvijek, valja galantno podmirivati.
2 Sloterdijk će se s pravom ponovno zapitati u Kritici ciničnog uma (Polemika o Onom – Es
ili: zamišljati đavola), filigranski vješto sastavljajući ogrlicu ili omču, svejedno, licemjerja,
očito predviđenog za svako "Ja koje uči da živi s cijelom svojom poviješću, svojim trau-
matskim bremenom i svojim ludostima", do vraga vražijeg, nije li to krhko znanje bilo
dovoljno: "Zašto je zapravo promašeno čuveno Freudovo poređenje analize s isušenjem
Cojderskog mora, ono je još previše inžinjersko, previše u smislu polemičke medicine
(bolest kao neprijatelj). To Ono-more se nikad neće isušiti – ali zar nije mnogo već i to što
smo naučili da po njemu plovimo?"
3 Epilog višestrukih alternativnih društveno-politićkih pokušaja i ishoda s neuklonjivim
mentalnim i emocionalnim alergijama precizno je prepoznat:"I što onda imamo na re-
pertoaru političkoga diskursa glavnih figura ovog igrokaza s elementima postmoderne
ironije i cinizma? Ništa drugo negoli smušenost i nesuvislost, smjesu ustrašenoga razu-
ma i emocija u intenzitetu od ekstremne ksenofobije i prijetnje slanja vojske na grani-
ce…", Žarko Paić, Gradovi izbjeglica: Od etike gostoljubivosti do politika prijateljstva (Lévinas
– Derrida)
186
Zeničke sveske
ćana iskupljenja. Po svoj prilici ironija nije svemoguća no jest vrlo,

vrlo neočekivano moćna da korigira čak i ona najdramatičnija životna
iskustva kao što je to smrt, jer bi inače, u suprotnom, čovjek bio pož-
deran banalnostima neumitnog. Vic koji vapi za dimenzijama filmski
održive storije, barem one kratkog metra, ako ne više od toga, to nam
prenosi. Ali filmskim jezikom to je već jedanput komično iskazano. U
Posebnom tretmanu režisera Gorana Paskaljevića po predlošku provje-
renog dvojca Filipa Davida i Dušana Kovačevića.
E pa, tamo u terapeutskom limbu liječenih alkoholičara naime,
gdje u zdrave jabuke dosjetljivo injektiraju vatrenu vodicu, Steva, ne-
tom odbačeni i ucviljeni ženik, ‘napucala’ ga je Jelena (tumači je tako-
đe vrsna glumica Dušica Žegarac), igra ga maestralni i nezaboravni
Danilo Bata Stojković, na mučnom iskušenju za revnog trezvenjačkog
transa, s krova pivnice upada u divovsku reklamnu kriglu pive i jedva
izvuče trijeznu glavu, dok se u "našoj" kafanskoj skaski Suljo, pošto se
dokopao finog poslića u njemačkoj pivovari, preko veze doduše, izve-
re na krov radi neke sitne popravke, takođe zvekne u ogromnu kriglu
piva. I utopi. Naša delegacija sastavljena od njegovih kolega da izrazi
saučešće i tutne joj što parica obeštećenja posjećuje ženu mu Fatu.
Skrhana hanuma kroz suze raspituje se je’l joj se čoek patio. Saosjećajno
izaslanstvo u glas k’o da prenosi muzički telegram odgovara:
- Ma kak’i patio, Fato bona, ne sekiraj se, triput je izlazio pišat’!
Međutim, od ljekovite i sedativne duhovitosti kudikamo je brža
jedna druga prijetnja i kob, a koju je Umberto Galimberti precizno
imenovao kao emocionalnu nepismenost4 i koja, hic et nunc eksponen-
cijalno napreduje, budući je dobila čudovišno darovitog saveznika u
tzv. digitalnoj pismenosti. Sva mizerija ‘odveć ljudskog’ time popri-
ma pandemijski zarazne razmjere. A da stvari budu još gore, pređimo
4 U svojoj knjizi Neugodni gost – nihilizam i mladi ( BNP-Zenica, Zeničke sveske, edicija Mi-
ssing Link 2013., prijevod Mario Kopić, str. 184) Galimberti će citirati Franca Volpija zahti-
jevajući hrabrost i snagu za prekoračenje nezavidnog stanja: "Nihilizam je nagrizao istinu
i oslabio religije, rastvorio je i dogmatizme i srušio ideologije, naučivši nas tako zadržati
razumnu opreznost misli, paradigmu dvosmislene i obzirne misli, zbog koje možemo
zaploviti između hridi u moru nesigurnosti…"
187
Sirat ćupriju, ravno na tlo-veoma trusno područje eugenike, odnosno

protivnicima i zagovornicima sumnjivih/odvažnih genetičkih istra-
živanja. Prvi se upinju iz petnih žila da zatečenom stanju namaknu
ruho prirodno za/datog, drugi pak, da ga smaknu. Na ne/znanje se
tako s/pušta blagoslov i p/osvećujuće pokriće kao na nešto lako objaš-
njivo, ali ne/izmjenjivo i ne/iskorjenjivo. Da se ne bi za većinu ljudi
bijeda, nesreća i zloća zgrušala u sudbinu sa sociopatskim posljedi-
cama, Galimberti upozorava da pravovremeno valja revitalizirati re-
zilenciju - nekadašnju "snagu duše", ono što je Platon još nakumio
kao thymoeides smještajući ga u samo srce, a da bi se izbjegle cinične
prečice do emotivnih pustoši kao i farmaceutski patenti – svelijeko-
vi, obavezno je svladati emocionalnu abecedu kao preduslov zdrave,
kako intimne tako i javne komunikacije.
Negdje između Konrad Lorenzova gledišta o takozvanom zlu (Das
sogenannte Böse zur Naturgeschichte der Agresion) i teološkog uvjerenja
o u/programiranom zlu, zlu kao izvorištu svekolike bijede življenja,
zjapi ponor auto/destruktivnih mogućnosti, naročito za mediokritet-
ski profilirana čovjeka. U najmanju ruku, pred našim očima protječe
nešto što bi rado za sve manihejstvom preparirane i punjene glavur-
de, p. e., u siromaštvu i oskudici, inače tako lako prepoznatljivih zna-
kova, pronašlo jedinstven otisak prsta, a zlu i nasilju, vjerskoj i rasnoj
pripadnosti čak, dodijelilo karakteristično nepogrešivi DNA uzorak.
Naravno da jedanput tako biometrijski žigosani "uživaju" jednako ta-
kav zahvalan tretman vremenom taložeći odavno već povijesno pro-
slavljene mentalitetno-temperamentne razlike i osobenosti. Ujedno,
bez sumnje, iz tih običajnih patogenih žarišta račvaju se i trivijalni
užici.
Svaki pristojni malograđanin čvrsto se drži svoje nepopravljivo-
sti, tvrdokorno samoživih shvatanja i ponašanja, posebno u etičkim
stvarima. Srećom niti nauka niti filozofija se ne otimaju za njegovu
naklonost. Ali, ipak izgleda da se svi oni disciplinirano neutralni i
ravnodušni svakim danom sve više primiču jednom od stajališta koje
je Lorenz kušao aforistično uhvatiti: "Mislioci su ljudi koji znaju sve
manje i manje o sve više i više, na kraju ne znaju ništa o svemu. Znan-
188
Zeničke sveske
stvenici su ljudi koji znaju sve više i više o sve manje i manje, dok ne
znaju sve o ničemu." Još da doznamo što je kod austrijskog antropo-
loga prevagnulo kad se u zrelom dobu skupa sa svojom generacijom,
profesorima i vlastitim ocem 1938. godine pridružio nacional-socijali-
stima njegovog monstruoznog sunarodnjaka. Tog šizofrenog molera
Adenolda Hynkela, dvije godine kasnije, 1940., Charlie Chaplin ismi-
jaće u Velikom diktatoru, a Adorno će veoma oštro, s pravom, prigovo-
riti da ironija potpuno promašuje5, ako ne nanosi i veliku štetu čineći
stvari benignijim, prihvatljivijim rugajući se smrtonosnoj kombinaciji
moći i ludila. U svojoj Autobiografiji 1964. Chaplin će priznati da nikad
ne bi napravio takav film da je mogao predvidjeti razmjere užasa.
Mentalne i emocionalne alergije, a humor kao jedan od ozbiljnijih iza-
zivača nipošto nije niti može biti izuzet, zaista mogu savršeno "pri-
premiti" ljudski organizam za daleko zlokobnije kolektivne psihoze.
U filmu Play (Igra) Šveđanina Ruben Östlunda, na momente
bolno iritantnom, možemo ta tek zagrebana pitanja lijepo naslijeđe-
nih i nasljeđivanih civilizacijsko-kulturnih predrasuda pratiti ko god
maleckih ljudi – grupica crnih i bijelih dječaka. Odnosno, dobro smo
naloženi da dopremo do rješenja tako što ćemo ih duboko iznutra ra-
splesanim jagodicama vaditi poput vrelog kestenja. Naime, u skandi-
navskom kozumerističkom socijalnom raju, walfare sistemu i zajed-
nici, još preciznije, raju kao i svakom takvom sličnom, sa zavidnom
šizofreno-paranoidnom zalihom i baštinom, crna adolescentska pe-
torka u energičnom obrnutom rasizmu, baš kako i bubne otac jedne
od k’o snijeg bijele žrtve na kraju filma, pa kud puklo da puklo, dakle,
svojevrsnom taktikom obrnutog gandizma opire se bijeloj suprema-
ciji tako što je ciljano profinjeno maltretira. Djeca, spontano prilagod-
ljiva, za sve zbunjene i zgranute odrasle, možda i lažno, ipak, odveć
uvjerljivo uspijevaju inscenirati identitetne negative onog imati i biti
5 Decidno stoji u Refleksijama iz oštećenog života Minima moralia: "Gotovo nerješivo pita-
nje sastoji se u tome da se ne dopusti zaglupljivanje ni moćima drugih ni sopstvenom
nemoći." A čemu bi do ironiji više pristajala ta ambivalentnost, njeno bježanje čas amo
čas tamo, stalno lutanje od jednog do drugog, prelijevanje iz moći u svoju suprotnost i
natrag. Nije zaludu davno poručio Jean-Marie Domenach, svejedno što se to odnosilo
na Becketta, da nam tragediju i tragično ne treba očekivati niti tražiti sa strane heroja i bogova,
otuda od kud smo navikli, nego, naprotiv ona izlazi skroz sa suprotne – iz onog komičnog.
189
na osnovu čega se daju, izgleda zakašnjelo, vjerno rekonstruirati sve

slijepe ulice, zamke, jalovosti, zablude i ekstaze "neprevazilazivog"
liberalno-demokracijskog ideloškog društvenog karaktera.
Upravo tu političko-kulturnu razlomljenost, skupa s njenim neo-
tuđivim simbolima, u koju smo do balčaka uronjeni, jedan srpski vi-
zualni umjetnik lucidno je označi kao EUtopiu. I kod Östlunda in-
dividualne slobode kao i dostojanstvo direktno su proporcionalni,
više no očito, dubini džepa. Ponajbolje to vidimo kod onih uključenih
u bijedu blagostanja. U filmu je to dječak azijatskog porijekla, ćutlji-
vo i strpljivo pomiren s blagodetima te socijalne mizerije, jer su njeni
najhranljiviji sastojci, van svake sumnje, ako je suditi po prijetnjama
onih isključenih, dosada i obijest, a otud proizlaze mentalne i emocio-
nalne svrbljive razdražljivosti, jednih koji ljubomorno čuvaju to obilje
i onih drugih koji mu, gonjeni muhama zavisti, žude. Naprosto češu
to stanje o šta stignu. Pa nisu zaludu mobiteli, između ostalih brandi-
ranih dobara, prestižni predmeti oko kojih se odvija sik-sak-suk igra6 i
za koje se, naoko bezazleni, gangovi bore i otimaju.
Adolescentski sadizam kad dosegne zrelu dob poučnu igru direk-
tno pretvara u stanje koje je opisao Beckett u Kraju igre, gdje život sam
ne mora nužno biti jadan i čemeran, već se zna iznenađujuće okrenuti
u žalostan i ubog. "Očaran" mučaljivom istinom Becketovog komada
Adorno će zapisati sljedeće:
"Desperatno stanje groznom ironijom nudi stilsko sredstvo koje
spomenuta pragmatička pretpostavka štiti od kontaminacije djetinja-
stom science fiction…On produžuje put bijega likvidacije subjekta
sve do one točke gdje se ovaj sabire u ovo tu, čija apstraktnost, gubi-
tak svih kvaliteta dovodi ontologijsku ad absurdum do one apsurdno-
sti u koju se preobraća puka egzistencija čim prijeđe u golu jednakost
samoj sebi. Djetinjasta blesavost istupa kao sadržaj filozofije koja de-
generira u tautologiju, pojmovno podvostručenje egzstencije koju je
naumila spoznati… Čovjek, čije rodno ime loše pristaje uz Beckettov
6 Dejca su očito sposobna zaboravljenu igru oživjeti i poboljšati u okrutniju varijantu niklu
iz blesavog plesa po nožnim prstima.
190
Zeničke sveske
jezični krajolik, za njega je jedino ono što je postao…To počiva u te-

melju umjetničkog stava, koji kao nehumanost denunciraju oni čija je
ljudskost prešla već u reklamu za neljudskost, čak ako oni to ne slute.
Među motivima Beckettove redukcije na poživotinjenog čovjeka ovaj
je zacijelo središnji."7
Isti su to dječaci kao i oni kojima se posvetio svojom kritičkom
analizom nihilizma novih generacija Galimberti. Znači, oni koji ek-
statično s nadvožnjaka bacaju kamenice i izazivaju saobraćajne ne-
sreće. Ili se psiho-fizički kasape međusobno na društvenim mrežama
koje im jamče jedino jezivu jednostavnost i brzinu razmjene moral-
ne idiotije i, začudo neočekivano, komunikacijskog kolapsa. Ili pak
besramno poletno bilježe bezrazložno svirepo nasilje po školskim
dvorištima i na ulici. Huliganski zabavno vršljaju oko i na stadionu
ritualno se prazneći.
Nietzsche iz Genealogije morala je tu neizbavljivost pojedinačne svi-
jesti proročki davno prepoznao i naslutio. Stoga ga Galimberti "unaj-
mljuje" kao duhovnog vodiča: "Ovdje se izražava temeljna činjenica
ljudske volje njezin horror vacui. Njoj je potreban cilj – i još će radi-
je htjeti ništa nego ne htjeti." Od onda stvari su podaleko odmakle
s tom čudovišnom bolešću našeg vremena, uznapredovale do htjeti
bilo šta. Bez obzira na cijenu i ko je podmiruje.8 Ako s popriličnom
izvjesnošću možemo reći da su plodovi vještačkih rajeva tretmanom
ravnom onom koju trpi genetski modificirana hrana danas postali
prosto neodoljivi, a što onda kazati za produkciju nematerijalnih do-
bara, koju slijedi konzumacija prateći je nečuvenom proždrljivošću.
To ljigavo stanje osposobljava svakog adepta stopljenosti s njim da
lako amortizira čak i najnegativnije šokove i traume podjednako unu-
7 Th. W. Adorno, Filozofsko-sociološki eseji o književnosti, "Pokušaj da se razmije Becketov

Svršetak igre" Školska knjiga, Biblioteka Suvrermena misao, Zagreb 1985, str. 186, 189, s
njemačkog jezika preveo Borislav Mikulić
8 Terry Eagleton u svojoj pregledno pronicljivoj Kulturi smatra da je takvo prljavo druš-
tveno stanje u koje je čovječanstvo dospjelo, ili pak, pliće ili dublje u njega ogrezlo, sa
svojim neuspjelim surogatom za Boga - kulturom, nije nepomirljivo podijeljeno na dva
antagonistička tabora – tzv. "visoku" i pop-kulturu, nego se prije obe mogu utemeljeno
optužiti za sijanje opasnih iluzija koje su, blago kazano, u dosluhu s društvenom moći i
sadističko-mazohističkom etikom karakterističnom za njeno manifestiranje.
191
tar kao i van njegovog civilizacijskog vrijednosnog sistema migoljeći

i najozbiljnijoj kritičkoj analizi, a to je Adorna navelo da ustvrdi kako
"društvena moć odlučuje što je istina a što samo uobrazilja odbacujući
kao puki hir sve ono što nije usklađeno s njenim hirom", čitaj, njenim
bezskrupoloznim interesima, čime "razdjelnicu između zdravog i
patogenog mišljenja u praksi iscrtava vladajući autoritet, a ne zna-
lačko rasuđivanje". Od tada kad je gorka anamneza društvene i indi-
vidualne bolesti donešena pa sve do jučer popodne granica između
dva mentalno-emocionalna polja više nema potrebe niti da se povlači.
Kao suvišna naprosto je izbrisana jer nema više neprobavljivih stvari.
Stoga će Zygmunt Bauman pišući o savremenom svijetu i fluid-
nom životu u njemu, konzumerističkoj pomami i izbezumljenosti, kul-
turno-identitetnoj nepostojanosti u istoimenoj knjizi morati zaigrati
rulet referentnih autora. Da bi prosjekao gustu maglu kritičkog pro-
mišljanja i dohvatio onog na što se ono ustremilo, ili, kako sam veli,
raskrinkao čitave novonikle škole "učenja hoda po živom pijesku",
pored vraćanja Adornu i Hannah Arendt, povremeno će se i kockati
s ulogom, čim odahne s teško izronjenim, možda je znatno primje-
renije reći, ispranim zlatnim grumenčićima sociološke kritike, teško
stečenim dobitkom iz te ipak, bez sumnje, vješto snimane, kadrirane,
pretresane i podastrte egzistencijalne protočnosti, vijugavosti, zapr-
ljanosti i plitkosti. Tako, dok Bauman podrobno pregleda "potrošačko
tijelo", njegove navade, slabosti, izbore, limite, mogućnosti i slobode,
nailazimo na čudan vrtlog referentnosti u petom poglavlju njegovog
Fluidnog života naslovljenom "Potrošači u fluidnom modernom druš-
tvu".
Naime, poljski sociolog preležerno za svjedoka poziva Thoma-
sa J. Dilorenza, odnosno njegovo djelo – neispričanu pripovijest o našoj
zemlji od hodočasnika do danas - How Capitalism saved America, dok za-
zvani autor, citirajući opet, poteže svog vlastitog svjedoka – Ludwiga
von Misesa (Human Action) koji vrlom tvrdom pouzdanošću iznosi:
"Onda kada se usvoji princip da je dužnost vlasti da štiti pojedinca od
njegove sopstvene nepromišljenosti, ne može biti ozbiljnih primjed-
bi na dalja mešanja u prava. Zabrana alkohola i nikotina mogla bi
192
Zeničke sveske
se valjano argumentovati. I zašto ograničavati vladinu benevolentnu

promisao samo na telo pojedinca? Nije li bol koji čovek može naneti
svom umu i duši čak razorniji od bilo kakva telesna zla. Zašto ga ne
spriječiti da čita loše knjige, da gleda loše pozorišne komade, da po-
smatra loša platna i skulpture ili da sluša lošu muziku? Šteta naneše-
na od loših ideologija je zasigurno pogubnija kako za pojedinca tako
i za čitavo društvo, nego šteta od narkotika."9
Bogu hvala da iz rezigniranosti destilirana gledišta s dobrim na-
mjerama put pakla više nemaju političku težinu, barem ne više u ve-
ćem dijelu svijeta, jer se on ionako povijesno predugo kupao u goloj
neljudskosti. Valjda smo se zauvijek otarasili sretnih dušebrižničkih
ideologija. Ostavimo li po strani prohibiciju malo kome budalastom
će pasti na pamet da priziva cenzuru u doba kad bi "povrijeđena i
proganjana" pedofilska mreža za sebe mogla zatražiti sigurne zašti-
ćene komunikacione kanale. Vječno nepredvidivog ishodišta klinč
pojedinca i društva sa slobodom mnogo bolje će nam dočarati je-
dan debatni ekskurs. Dva prijatelja, netom po odslušanom koncer-
tu, nestrpljivo međusobno odalamljuju snažne utiske. Čim je prvi
nonšalantno bacio rukavicu, drugi još opuštenije je prihvatio izazov:
- Ubijeđen sam, više no ikad, da je od svih instrumenata harmonici nane-
šeno najveće, rek’o bih čak, metafizičko zlo. Vidio si i sam! Po reakciji publike
pogotovo. Pa i kad je pripustiš u ovaj žanr, na jedvite jade ćeš se ponadati da
će na kraju uspjeti izbiti jazzu čačkalicu iz zuba. A naročito to teško polazi
za rukama ovom, da ga nanovo nakumim, butterfly-jazzu.
- Slažem se, jasno k’o dan, ali kak’a fajda, kad ti krivci za to i dalje misle
da je harfa duhačka sprava za mučenje.
Ko bi to danas, uostalom, makar i s najplemenitijim nakanama,
prigrabio pravo da, u ime opšteg poboljšanja života zajednice i pro-
svjećivanja zaboravljenog pojedinca, na vrat na nos strpanog u nju,
zabrani nekom nadničaru nakon tegobne šljake i dirinčenja da svoja
prenadražena čula zabavi ponižavajućim ugađanjem niskim strasti-
9 Zygmunt Bauman, Fluidni život, Mediterran Publishing, Novi Sad 2009., s engleskog jezi-
ka preveli Siniša Božović i Nataša Mrdak, str. 120
193
ma ili ispraznim hirovima? To što ima drzničkih moralističkih kan-

didata koji bi to mirne duše preuzeli na sebe i nadalje pitanje ostav-
lja nerješivim. Ljudske potrebe i zadovoljenja odavna su nepovratno
preobražena u robu. Tržište im naizmjenice, svejedno koliko gnušanje
da izaziva, daje takt, tempo i ritam. Džep određuje razinu užitka, sto-
mak ga vjerno slijedi kao i glava. Nevjerovatno je kako prvi dubinom,
drugi zapreminom, treći koeficijentom10 umiju biti u ponižavajućem
skladu. Iako ne moraju biti nimalo smanjena farsična natezanja ljutih
tužitelja i gorljivih advokata šunda, teško, vrlo teško da će, iz savre-
mene perspektive, više iko ikad biti, ne osposobljen, nego primjeren i
dorastao za čestita porotnika u tom beznadnom sporu.
Tako bezdušni medijski spektakl uz euforični odziv publike uvi-
jek vuče prave poteze: Frank Underwood je u novom nastavku Net-
flix Inc. produkcije u šestoj sezoni emitiranja hit-serije House of Cards
morao naprasno umrijeti, jer je Kevin Spacey koji ga tumači optužen
za seksualno zlostavljanje. Na lažnom grobu oplakuje ga supruga
Robin Wright u pripijenoj crnini kao Claire Underwood, a, nimalo
nestvarno, mahniti zanesenjaci mogu potom komotno da pale svijeće,
a Južna Carolina, zapravo cijela Amerika, da proglasi Dan žalosti. E
sad: Koliko neslano bi bilo da na cirkuskoj groteksnoj spirali Twitera
po travestirano izlučenim sličnostima zaigra Melaniu Trump u opro-
štajnom govoru?
Po svoj prilici procvat kulturno-običajnih perverznosti i bujanje
egzotičnih raznovrsnosti, pogotovo na društvenim mrežama, može
nam izvući, mada nije mnogo vode proteklo od tada, iz druge po-
lovice prošlog stoljeća, porno-magnata Larry Flinta i predstaviti ga
kao naivnog dobričinu, a njegova slikovnica Hastler školarcima kao
nedužna pitka lektira. Razuzdanim kulturnim relativizmom ideolo-
gizirana i izmanipulirana obećanja sreće za sve šuplje odjekuju u nje-
nim ispunjenjima.
Mediokritetstvo je neizlječivo. Mediokritetstvo nije izlječivo.
10 Ovaj posljednji u ovoj konstelaciji kod nezanemarljivog populacionog uzorka iznenađu-

juće obećavajuće zna skočiti sa sobne temperature na broj cipela.
194
Zeničke sveske
Između ta dva pola, apodiktička suda o činjeničnom, negacije i

afirmacije iscjeljivosti, leže i pružaju se ogromne šanse za preventiv-
nu vakcinaciju od te zadrte ograničenosti. Inače, sva osjećanja koja
gravitiraju nagonima, p. e., najprije, agresivnost i strah, potom sve
sladokusne i uzvišene varijacije koje se vrte oko hranjenja i parenja,
oko imati i biti, dakle, lepeze polakomljenosti, taštine, proždrljivosti,
pohotljivosti, gramzivosti i ontološkog blackouta približavaju životi-
nji i čine nas bestijalnijim, dok nas, ni za kakvo presmjelo čudo, od-
vratnost i prezir, slobodni poput slobodnih radikala, uljuđuju. Puno,
puno prije psihoanalitičkih intervencija, pretjerivanja i drskosti,11 no
ne jedino na preokrenutoj slavnoj maksimi kartažanskog dramatiča-
ra Terencija Homo sum: nihil humani a me alienum puto u Ništa što je
neljudsko nije mi strano, takvo shvatanje je odigralo ključnu ulogu i
korigiralo prve teturave korake uspravnog hoda kod homo sapiensa.
Upravo onako kako neuvijeno Cioran veli za ljude – "životinje koje
pasu beskonačnost" i koji bi, oduvijek nedovoljno zahvalni bolestima:
očaju, tuzi, melanholiji… među brojnim inim, naposljetku, bez njih,
niza tih "suštinskih neudobnosti, bili puka konkurencija ovcama".
Ko god da bi se domogao otpadništva od kolektivnih hipnoza bol-
no doznaje da što mu je dublja rezigniranost svijetom oko sebe to mu
je potpunija jalovost čina da bilo što promjeni u njemu ili sebi. Poučen
Villonovom Baladom od poslovica i Baladom o sitnim izrekama također
zna da tuđa ruka, osim što nema kantara, ne češe svraba, pa im doda-
je gorkim iskustvom sklapajući novu: zapuštenost se ne da iskihati.
Preostaje tek farsično ponavljanje uvoda u to traumatično stanje koje
se ljepljivo oteže unedogled.
Gađenje svakog vjerodostojnog renegata plavi, raste u njemu, kao
da diše, podiže se i spušta na želudac, tako i u toj mjeri da ubrzo
dospijeva u čistu ciničnu napast da, ne trepnuvši, pooduzima maska-
ma od promatranih lica sva građanska prava i slobode. Prvo izborno
pravo glasa. Bilo da ga prenose na sebe, da trijebe i probiraju, budu
trijebljeni, prosijavani i izbirkani. Zatim, slobodu vjeroispovijesti. Nju
11 Adorno će pametno primijetiti da osim njih u psihoanalizi ništa drugo nije ni istina, u dlaku
isto kao i Kraus, kako je ona sama bolest za čije izlječenje se izdaje i predstavlja.
195
pogotovu. Jer groteskno upražnjavanje religije boga svodi na Faul-

knerova Benija iz Krika i bijesa. Ipak, u homogeniziranim populistič-
kim brlozima nema panike. Otporni na trojance svake vrste i u najci-
viliziranijem društvu nepogrešivo pronalaze plijen kojim potvrđuju
i utoljuju svoje nadmoć. Barem onako sirovo šarmantno kako to čini
šoferčina Karel Pavek (Mariān Labuda) nad zaostalim blesanom Oti-
kom (Jânos Ban) u Jíři Menzel-ovom filmu Selo moje malo: Ti si trebao
biti konj, ali se bog u posljednji čas predomislio!12 Mediokritetskim pre-
predenjacima, mirne naslađene duše, prepustio bi, i to možda, pra-
vo na obrazovanje i besposličarenje pošto se teško može nositi s tako
profinjenim, znalačkim upropaštavanjem i rada i učenja.
U prezasićenim ambijentima svi odreda zahvaćeni mental-
no-emocionalnim alergijama ne padaju u anafilaktički šok, ali zato,
tu i tamo, redovno zapadaju u ekstatična stanja koja ih osposoblju-
ju na neustrašiv korak i preporučuju kao najzaslužnije za nastanak
ubitačne izreke, koja se pripisuje Paulu Valery-u: samo je korak između
uzvišenog i grotesknog. U tom asocijativnom srodstvu stoji i pristojna
sintagmatska alogičnost, možda bolje reći neuklonjiva dilema, koja
ih ekspresivno i semantički sjenči, prati i vjerno karakterizira, bilo da
je posrijedi samoposmatranje ili bdijenje i uhođenje drugih, a glasi:
briznuti u smijeh ili prasnuti u plač. Stoga, mustre drilovane šokovima
civilizacijsko-kulturnih kolapsa postaju donekle imune na frustracije,
depresiju i rezigniranost, upravo onako kako je profinjeno neobori-
vim uvidom Freud primijetio za većinu vjernika: to da su kao indi-
viduumi otporni na gotovo sve neuroze i psihoze usljed ‘uživanja’ u
kolektivnim neurotičnostima, opštim haluciniranjima i univerzalnim
histerijama.
12 Adorno ne oklijeva prokazati i na filozofskom nivou koji to uzvišeni žargon nesmiljenog

robnog karaktera hara, dannas više no u doba kad je raskrinkan, međuljudskim odnosi-
ma: "Mržnja prema postvarujućoj psihologiji lišava žive ljude upravo onog uz čiju pomoć
bi bili drugačiji od stvari…Sudi se logikom onog vica o kočijašu kojem se prigovara zato
što nemilosrdno tuče svog konja, a ovaj odgovara da je konj jednom pristao da bude konj
pa mora trčati. Isprva deskriptivno, uvedena kategorija autentičnosti, koja je, na primjer,
izmakla nedužnom pitanju što je to na biću autentično, postaje mitski dosuđen usud." ;
Th. W. Adorno, Žargon autentičnosti, Nolit beograd 1978. str. 172, 173, s njemačkog jezika
preveo Davor Rodin
196
Danas se razlika među polovima objašnjava kao tako duboka
da se, pošto ne može da se prebaci na neko drugo razviće, svuda
sudara s praosnovom. Ovde se sama sobom i dopunjuje: jer što
je dublje izvedena utoliko je izvesnije da se njene linije moraju
ukrstiti u nekoj tačci unutar kontura muškarca i žene. Život –
neprestani delatni totalitet za sebe – mora se dvostruko potvrditi,
kao što svako od nas potiče od oca i majke.
Lou Andreas-Salome, Šta je eros

PATRIJARHALNOJ RADIJACIJI...
198
PREKRUPNI EDIP*
Gilles Deleuze/Félix Guattari
P ismo ocu, na koja se oslanjaju žalosna psihoanalitička tumače-

nja, je portret, fotografija, potajno ubačena u stroj posve druge
vrste. Otac ima pognutu glavu…: ne samo zbog toga što je on sam
kriv nego zato što sina čini krivim i ne prestaje da mu sudi. Sve je
očeva greška: ako imam seksualne poteškoće, ako ne uspijevam da
se oženim, ako pišem, ako ne mogu da pišem, ako hodam oborene
glave po svijetu, ako sam trebao napraviti neki drugi svijet beskrajno
pust. No to pismo je suviše zakasnilo. Kafka veoma dobro zna da
ništa od toga nije istinito: njegova nesposobnost za ženidbu, njegovo
pisanje, privlačna snaga njegovog intenzivnog pustinjskog svijeta
ima savršeno pozitivne motivacije sa stanovišta libida i nisu nekakve
izvedene reakcije iz odnosa s ocem. Reći će on to tisuću puta, a Max
Brod će podsjetiti na slabost edipovskog tumačenja čak i dječjih
konflikta.1
* Drugo poglavlje knjige Kafka, u prilog manjinskoj književnosti Gillesa Deleuze-a i Félixa
Guattarija u odličnom prijevodu s francuskog jezika našeg stalnog suradnika, filozofa
Uga Vlaisavljevića.
1 Max Brod, Franz Kafka, Idées, Galimard, str. 38. "Sam Kafka je dobro poznavao ove (froj-
dovske) teorije i svagda ih smatrao grubim uopćavanjima koja ne vode računa o detalji-
ma ili, radije, ne prodiru u samo srce konflikta." (U svakom slučaju Brod je, kako se čini,
smatrao da edipovska iskustva ponajprije važe za dijete i da su kasnije prerađena s obzi-
rom na iskustva Boga; str. 57-58.) U jednom pismu Brodu (studeni 1917., Correspondance,
str. 236) Kafka kaže da "vas psihoanalitička djela isprva nahrane i zasite na čudnovat
način, ali se onda ubrzo poslije javi ista stara glad."
199
U svakom slučaju interes pisma je u izvjesnom potajnom umetanju:

Kafka prelazi od klasičnog Edipa tipa neuroze, u kojem je voljeni otac
predmet mržnje, optužen, proglašen krivim, ka Edipu koji je daleko
perverzniji, koji će se odjednom prikloniti hipotezi o nevinosti oca, o
"jadu" zajedničkom i ocu i sinu, no samo da bi dao prostora za optuž-
bu n-tog stupnja, prigovoru koji je utoliko jači što postaje nedoznačiv i
neograničen (kao "odgoda" u Procesu) putem serije paranoičnih tuma-
čenja. Kafka to tako dobro osjeća da u mašti daje riječ ocu i stavlja mu
u usta slijedeće riječi: ti želiš pokazati "prvo, da si ti nedužan, drugo,
da sam ja kriv i treće da si iz gole velikodušnosti spreman ne samo
oprostiti nego – što je i više i manje – još dokazati i sam povjerovati da
sam ja također nedužan, dakako suprotno istini."2 Ovo perverzno ne-
primjetno pomicanje, koje iz pretpostavljene očeve nedužnosti izvlači
još goru optužbu, očito ima neki cilj, učinak i postupak:
Cilj je da se dođe do povećanja "fotografije", da se njene dimenzije
prošire sve do apsurda. Fotografija oca, prekomjerne veličine, biti će
projicirana na zemljopisnu, povijesnu i političku kartu svijeta, tako da
se njome prekriju široke regije: "I onda mi je kao da za moj život dolaze
u obzir samo oblasti koje ti ili ne pokrivaš ili koje ne leže u tvom doma-
šaju."3 Edipaliziranje univerzuma. Ime oca nadkodira židovska, češka,
njemačka imena povijesti, Prag, grad-selo. No, na taj način, u mjeri u
kojoj se uvećava Edip, ova vrsta krupnog uvećanja pod mikroskopom
čini da se na svjetlu dana ukaže otac onakav kakav jeste, njemu se daje
izvjesna molekularna agitacija u kojoj se odvija posve druga borba. Moglo bi
se reći da je projiciranjem fotografije oca na karti svijeta deblokirana
slijepa ulica svojstvena fotografiji, da je pronađen izlaz za ovaj ćorso-
kak, da ga se povezalo s čitavom jednom podzemnom jazbinom i sa
svim izlazima ove jazbine. Kao što kaže Kafka, problem nije problem
slobode nego izlaza. Očevo pitanje nije kako postati slobodan u odno-
su na njega (edipovsko pitanje), nego kako naći put tamo gdje ga on
nije našao. Hipoteza o zajedničkoj nedužnosti, o zajedničkom jadu i
oca i sina, gora je dakle od svih: otac se tamo pojavljuje kao čovjek koji
se morao odreći svoje vlastite želje i svoje vlastite vjere, i to samo zato
2 ["Pismo ocu", Pripovijetke II, str. 47.]

200
Zeničke sveske
da bi izašao iz "ruralnog geta" u kojem je rođen, i koji poziva sina da

se pokori samo zato što se on sam pokorio vladajućem poretku u si-
tuaciji koja se činila bezizlaznom ("Sve zajedno nije neka pojedinačna
pojava, slično je bilo kod velikog dijela ove jevrejske prelazne genera-
cije koja se odselila u gradove sa sela, razmjerno još pobožna sela…").4
Ukratko, nije Edip taj koji proizvodi neurozu nego je neuroza, a to će
reći želja već pokorena i u nastojanju da saopći svoju vlastitu pokore-
nost, ono što proizvodi Edipa. Edip, robna vrijednost neuroze. Obrat-
no, uvećati i učiniti veoma krupnim Edipa, pridodati mu i od njega
napraviti perverznu ili paranoičnu uporabu, to već znači izaći iz po-
kornosti, uspraviti glavu i vidjeti preko ramena oca ono što je bilo sve
vrijeme u pitanju u toj povijesti o kojoj je riječ: čitava jedna mikro-po-
litika želje, slijepih ulica i izlaza, pokoravanja i uspravljanja. Otvoriti
slijepu ulicu, deblokirati je. Deteritorijalizirati Edipa u svijetu umjesto
da se reteritorijalizira na Edipu i u obitelji. Ali za to je trebalo povećati
Edipa do apsurda, do smiješnih dimenzija, napisati Pismo ocu. Greška
psihoanalize jeste u tome da se u to upustila i da je i nas u to uvukla,
jer ona sama živi od robne vrijednosti neuroze odakle ona izvlači sav
svoj višak vrijednosti. "Pobuna protiv oca je komedija, a ne tragedija."5
Dvije godine nakon Pisma ocu Kafka primjećuje kako se sam "gur-
nuo u nezadovoljstvo" i da se tamo bacio "sa svim sredstvima doba i
tradicije, koja su mu bila dostupna".6 Eto kako je Edip jedno od sred-
stava, posve moderno, od Freudovog vremena uobičajeno, s kojim se
mogu postići mnogi komični efekti. Dovoljno je da ga učinimo krup-
nim: "Neobično je da uz dovoljno sistematike – prakticiranjem neza-
dovoljstva - može iz komedije nastati stvarnost."7 No Kafka ne odba-
cuje izvanjski utjecaj oca da bi prizvao nekakvu unutarnju genezu ili
internu strukturu, koje bi još bile edipalne. "Ne mogu (...) ni na koji
način prihvatiti da su prvi počeci moje nevolje bili iznutra nužni, oni
su mogli imati nužnost, ali ne unutarnju, oni su doletjeli kao muhe i

5 Gustave Janouch, Kafka m’a dit, Calmann-Lévy, str. 45.
6 Journal, 24 janvier, 1922., str. 538. [Preveli smo ovu rečenicu s njemačkog izvornika: Ta-
gebücher 1909-1923, S. Fischer, Frankfurt am Main, 1997, str. 552.]
7 [Tagebücher, str. 553.]
201
moglo ih se tako lako poput njih i otjerati."8 To je ono najvažnije: s onu

stranu izvanjskog i unutarnjeg, izvjesna agitacija, molekularni ples,
čitav jedan odnos-granica s Vanjskim, koji će na sebe staviti masku
prekomjerno uvećanog Edipa.
Jer učinak komičnog uvećavanja je dvostruk. S jedne strane, otkri-
vamo iza obiteljskog trokuta (otac-majka-dijete) druge trokute neiz-
mjerno aktivnije, od kojih sama obitelj uzajmljuje svoju vlastitu moć,
svoju misiju da propagira pokoravanje, obaranje glave i stalnu potrebu
da se to čini. Jer upravo je to ono što libido djeteta investira od početka:
preko fotografije obitelji čitavu jednu kartu svijeta. Čas jedan od termi-
na obiteljskog trokuta biva zamijenjen nekim drugim terminom koji je
dovoljan da defamilijalizira cjelinu (tako obiteljski dućan postavlja na
scenu oca-uposlenike-dijete, dijete se smješta na stranu posljednjeg od
uposlenika kojem bi ono željelo polizati noge; ili pak u Osudi, prijatelj
iz Rusije zauzima mjesto jednog od termina u trokutu i transformira
ga u sudski ili osuđujući aparat). Čas je opet čitav trokut taj koji mi-
jenja formu i likove, pa se pokazuje sudskim ili ekonomskim ili biro-
kratskim ili političkim itd. Tako sudac-odvjetnik-optuženik u Procesu
gdje otac kao takav više ne postoji (ili pak trojka stric-odvjetnik-Block,
koji po svaku cijenu žele da K. ozbiljno shvati svoj proces). Ili još trojke
koje se umnožavaju, uposlenici u banci, stražari, suci. Pa još geopoli-
tički trokut Nijemci-Česi-Židovi, koji se ocrtava iza Kafkinog oca: "U
Pragu se prigovaralo (Židovima) da nisu Česi, u Saazu i Egeru da nisu
Nijemci. (…) Oni koji su htjeli biti Nijemci doveli su sebe u situaciju
da ih napadaju Česi, a istovremeno i Nijemci."9 Upravo je to razlog što
hipoteza o nedužnosti i jadu oca predstavlja najgoru optužbu, oca koji
je samo oborio glavu, pokorio se moći koja nije bila njegova, doveo
se u slijepu ulicu izdavši svoje porijeklo češkog Židova sa sela. Tako
suviše dobro formirani obiteljski trokut bijaše tek provodnik za inve-
sticije posve druge prirode, koje je dijete stalno iznova otkrivalo kod
svoga oca, u svojoj majci, u sebi samome. Suci, namjesnici, birokrati
itd., nisu nadomjesci za oca nego će prije biti da je otac taj u kojem se
8 [Tagebücher, str. 552-3.]

9 Théodore Heryl, prema navodu Wagenbacha, Franz Kafka, Années de jeunesse, francuski
prijevod Mercure, str. 69.
202
Zeničke sveske
sabiru sve ove sile kojima se on sam pokorava i poziva svog sina da im
se pokori. Obitelj samo ima vrata na koja od početka kucaju "dijabolične
moći" koje se strahovito raduju da se jednog dana u nju uvuku.10 Ono što u
Kafki izaziva nemir ili užitak, to nije otac, neko nad-ja, a niti bilo ka-
kav označitelj, to je već američki tehnokratski ili ruski birokratski stroj
ili fašistički stroj. A u mjeri u kojoj se obiteljski trokut razvrgava, u
jednom od svojih termina ili sav odjednom, u korist ovih moći koje su
stvarno na djelu, reklo bi se da drugi trokuti koji izranjaju u pozadini
imaju u sebi nečeg mutnog, neodređenog, dok su u stalnom preobra-
žaju jednih u druge, bilo da je jedan od termina ili vrhova počeo da
se umnožava, bilo da cjelina svih stranica ne prestaje da se izobličuje.
Tako se na početku Procesa tri neidentificirana lika preobražavaju u tri
uposlenika banke i to u pokretnom odnosu s trojicom nadzornika i s
troje znatiželjnika okupljenih na prozoru. U prvom prikazivanju suda
još imamo posla s jasno određenim trokutom, sa sucem i dvije strane,
desnom i lijevom. No, kasnije prisustvujemo internom umnožavanju
kao kakvoj kanceroznoj invaziji, nerazmrsivom klupku ureda i biro-
krata, beskrajnoj i nedokučivoj hijerarhiji, kontaminaciji sumnjivih
prostora (sa sasvim drugim sredstvima našao bi se tome ekvivalent
kod Prousta, kod kojeg jedinstvo osoba i likova koje one konstituiraju
ustupa mjesto maglovitostima, mutnim cjelinama koje se umnožava-
ju). Tako isto iza oca ima čitava maglina Židova koji su napustili češku
seosku sredinu i otišli prema skupu njemačkih gradova, e da bi bili
napadnuti s dvije strane – trokut podatan preobrazbama. Nema djece
koja nisu u stanju da to shvate: sva ona imaju zemljopisnu i političku
kartu s nejasnim, pokretnim obrisima, makar je to u funkciji dadilja,
sluškinja, očevih uposlenika itd. Pa ako otac i dalje gaji ljubav i pošto-
vanje prema svome sinu, to je zato što je i on sam u svojoj mladosti
naletio na izvjesne dijabolične moći, e da bi ga porazile.
S druge strane, u mjeri u kojoj komično povećavanje Edipa omo-
gućava da se pod mikroskopom ugledaju ovi drugi tlačiteljski trokuti,
u isto vrijeme se pojavljuje mogućnost izlaza, da bi se iz njih pobjeglo,
izvjesna putanja bijega. Onom neljudskom "dijaboličnih moći" odgo-
10 Pismo Brodu, u: Wagenbach, str. 156: "Dijabolične moći, kakva god bila njihova poruka,
tek su se dotakle vrata na koja će, kako se već strahovito raduju, jednog dana ući."
203
vara ono pod-ljudsko postajanja-životinjom: postajanje tvrdokrilcem,

postajanje psom, postajanje majmunom, "prevrćući se, sjuriti se na-
glavce" radije nego oboriti glavu i ostati birokrat, nadzornik ili sudac
i suđeni. I tu također nema djece koja ne konstituiraju i ne iskuša-
vaju ove putanje bijega, ova postajanja-životinjama. A životinja kao
postajanje nema nikakve veze s nadomjeskom oca, a niti s arhetipom.
Jer je otac, kao Židov koji je napustio selo da bi se nastanio u gradu,
bez sumnje ponesen izvjesnim kretanjem zbiljske deteritorijalizacije;
no, on ne prestaje da se reteritorijalizira, u obitelji, u svojoj trgovini,
u sustavu svojih pokornosti i svojih autoriteta. Glede arhetipa, to su
postupci duhovne reteritorijalizacije.11 Postajanja životinjama su nešto
posve suprotno: to su apsolutne deteritorijalizacije, barem u načelu,
koje se uvlače u pustinjski svijet u koji je Kafka investirao. "Ali je ta-
kođer privlačna snaga moga svijeta velika, te oni koji me vole, vole
me jer sam ‘ostavljen’ i to možda ne kao Weißov vakuum, nego zato
što osjećaju da sam slobodu kretanja, koja mi ovdje posve nedostaje,
u sretnim vremenima imao na nekoj drugoj ravni."12 Postati životinja
to upravo znači otpočeti kretanje, zacrtati putanju bijega u svoj njenoj
pozitivnosti, prekoračiti prag, posegnuti za kontinuumom intenziteta
koji samo vrijede za sebe same, pronaći svijet čistih intenziteta, gdje se
sve forme raščinjavaju, također i sva značenja, označitelji i označeni,
u korist neformirane materije, deteritorijaliziranih tijekova, znakova
lišenih značenja. Kafkine životinje nikada ne upućuju na mitologiju,
a niti na arhetipe, nego samo korespondiraju s prekoračenim gradi-
jentima, sa zonama otpuštenih intenziteta, gdje se sadržaji oslobađa-
ju svojih formi, a izrazi označitelja koji njih same formalizira. Nema
ničeg drugog doli kretanja, vibracija, pragova u pustinjskoj materiji:
životinje, miševi, psi, majmuni, žohari, razlikuju se samo po tom i tom
pragu, po takvim i takvim vibracijama, po tom podzemnom putu u
rizomu ili jazbini. Jer su ovi putovi podzemni intenziteti. U postaja-
nju-mišem zviždanje je ono što će iz riječi izvući njihovu muziku i
njihov smisao. U postajanju-majmunom, upravo je kašalj ono "što se
11 Cf. na primjer, dugotrajno Kafkino nepovjerenje prema cionizmu (kao duhovnoj i fizič-
koj reteritorijalizaciji): Wagenbach, str. 164-167.
12 Jornal, 1922., str. 543. [Tagebücher 1909-1923, str. 557-8.]
204
Zeničke sveske
čini uznemirujućim, ali što nema značenja" (postati majmun tuberku-

loze). U postajanju-kukcem bolno pištanje obuzima glas i kvari odjek
riječi. Gregor postaje žohar ne samo da bi pobjegao od svoga oca nego,
radije, da bi pronašao neki izlaz tamo gdje ga njegov otac nije umio
naći, da bi pobjegao prokuristi, trgovini i birokratima, da bi dosegnuo
tu regiju gdje glas može samo zujati. "Jesi li čula kako je govorio? To je
bio životinjski glas, reče prokurista."13
Doduše, Kafkini animalistički tekstovi su daleko kompleksniji
nego što to kazujemo. Ili, naprotiv, daleko jednostavniji. Na primjer,
u Izvješću za neku akademiju se ne radi o postajanju-životinjom čovjeka
nego o postajanju čovjekom majmuna; ovo postajanje je prezentirano
kao puka imitacija; pa ako je stvar u tome da se nađe neki izlaz (izlaz
a ne "sloboda"), ovaj izlaz se nipošto ne sastoji u bježanju, naprotiv.
No, s druge strane, bijeg je odbačen samo kao nepotrebno kretanje u
prostoru, varavo kretanje slobode; on je, zauzvrat, afirmiran kao bijeg
u mjestu, bijeg u intenzitetu ("Ja sam to učinio, uhvatio sam maglu.
Nisam imao drugog puta, uvijek pod pretpostavkom da nisam mogao
izabrati slobodu").14 S druge strane, oponašanje je tek prividno, bu-
dući da se ne radi o tome da se reproduciraju figure, nego da se pro-
ducira kontinuum intenziteta u neparalelnoj i nesimetričnoj evoluciji,
gdje čovjek ne postaje manje majmun nego majmun čovjek. Postajanje
je zatočenje, posjed, višak vrijednosti, nikada reprodukcija ili imitaci-
ja. "Ništa me nije zavodilo u iskušenje da oponašam ljude; podržavao
sam ih, jer sam tražio neki izlaz, ni iz kakvog drugog razloga."15 U
stvari, životinja koju je čovjek zatočio biva deteritorijalizirana putem
ljudske snage, čitav početak Izvješća inzistira na tom pitanju. No, de-
teritorijalizirana životinjska snaga, sa svoje strane, pospješuje i čini još
intenzivnijom deteritorijalizaciju, ako se tako može reći, deteritorija-
lizirajuće ljudske snage. "Majmunska je narav, prevrćući se, sunula iz
mene i nestala, tako da je prvi učitelj, i sam od toga gotovo pomajmu-
nio, morao ubrzo obustaviti poučavanje, te su bili prisiljeni smjestiti
13 ["Preobražaj", Pripovijetke I, , str. 72.]

14 ["Izvještaj za neku akademiju", Pripovijetke I, str. 147.]
15 ["Izvještaj za neku akademiju", str. 146.]
205
ga u bolnicu za umobolne."16 Tako se konstituira izvjesna sveza tije-

ka deteritorijalizacije, koji svagda premašuje teritorijalno oponašanje.
Upravo se na ovaj način i čini da orhideja reproducira sliku pčele, ali
se u dubljem smislu u njoj deteritorijalizira, kao što se u isto vrijeme
pčela sa svoje strane deteritorijalizira sparujući se s orhidejom: zahvat
jednog fragmenta koda, a ne reprodukcija neke slike. (U Istraživanjima
jednog psa čitava ideja nalikovanja je još energičnije odbačena: Kafka
napada "sumnjiva iskušenja nalikovanja koja mu mašta može ponu-
diti"; putem usamljenosti upravo je najveća razlika, shizo razlika, ono
što on nastoji da dokuči.)
Imamo, dakle, dva učinka razvoja ili komičnog uvećanja Edipa:
otkriće a contrario drugih trokuta koji djeluju pod i u obiteljskom tro-
kutu, a fortiori skica putanja bijega postajanja-životinjom siročeta.
Nijedan tekst, kako se čini, bolje ne pokazuje vezu ova dva aspekta.
Birokratski trokut se postupno konstituira: najprije prokurist koji je
došao da prijeti, zahtijeva; potom otac koji je obnovio svoju službu u
banci i koji spava u svojoj uniformi, svjedočeći o još izvanjskoj moći
kojoj je podvrgnut, i to tako kao da "još i u svome domu čuje glas na-
dređenog"; na kraju, odjednom, upad tri stanara birokrata koji sada
prodiru u samu obitelj, nadomještajući je, sjedeći "na mjestima koja su
prije zauzimali otac, majka i Gregor". A s time je u suglasju cjelokupno
postajanje-životinjom Gregora, njegovo postajanje tvrdokrilcem, gun-
deljom, balegarom, žoharom, koje opisuje putanju intenzivnog bijega
spram obiteljskog trokuta, a pogotovo spram birokratskog i trgovin-
skog trokuta.
Ali u samome trenutku kada smo povjerovali da smo shvatili vezu
onoga što je s onu stranu i onoga što je s ovu stranu Edipa, zašto smo
onda dalje nego ikada od izlaza, zašto ostajemo u slijepoj ulici? To je
stoga što uvijek postoji opasnost od edipovskog povratka i to u punoj
snazi. Uvećavajuća perverzna uporaba nije dovoljna da odagna svaku
zatvorenost, svaku obnovu obiteljskog trokuta koji na sebe preuzima
druge trokute kao animalne putanje. Upravo u tom smislu je Preobra-
16 ["Izvještaj za neku akademiju", str. 147.] Ima i duga verzija ovog istog teksta, gdje je riječ
o sanatoriju: cf. kašalj majmuna.
206
Zeničke sveske
žaj uzorna povijest re-edipalizacije. Reklo bi se da se proces deteritori-

jalizacije Gregora, u njegovom postajanju-životinjom, zatekao blokira-
nim u jednom trenutku. Gregorovom greškom, koji se ne usuđuje ići
sve do kraja? Njegova sestra, da bi mu priuštila zadovoljstvo, htjela je
raskrčiti čitavu sobu. Ali Gregor odbija da mu se oduzme portret dame
u krznu. On se pripija uz ovaj portret kao uz posljednju teritorijalizira-
nu sliku. U biti, to je upravo ono što sestra ne tolerira. Ona je prihvatila
Gregora, ona je htjela kao i on shizo incest, incest jakih spojeva, incest
sa sestrom, koji se suprotstavlja edipovskom incestu, incestu koji svje-
doči o ne-ljudskoj seksualnosti kao animalnom postajanju. No, ljubo-
morna na portret, ona počinje da mrzi Gregora i osuđuje ga. Otada
Gregorova deteritorijalizacija u njegovom postajanju-životinjom pro-
pada: bacanjem jabuke on postaje re-edipaliziran i ne ostaje mu ništa
drugo doli da umre s jabukom zarinutom u leđima. Usporedo s tim,
deteritorijalizacija obitelji u kompleksnijim i đavoljim trokutima po-
staje izlišna: otac istjeruje trojicu birokrata stanara, povratak na pater-
nalističko načelo edipovskog trokuta, obitelj se, sretna, zatvara u sebe
samu. Pa ipak nije sigurno da tu ima neka Gregorova greška. Neće li
prije biti da postajanja-životinjama ne uspijevaju da udovolje svome
načelu, svagda ostajući pri izvjesnoj neodlučnosti, dvosmislenosti koja
tvori njihovu nedovoljnost i osuđuje ih na neuspjeh? Same životinje,
nisu li one još suviše formirane, suviše bremenite značenjima, suviše
teritorijalizirane? Ne koleba li se cjelina postajanja-životinjom između
shizo izlaza i edipovskog ćorsokaka? Pas, edipovska životinja par ex-
cellence, o kojoj Kafka često govori u svom dnevniku i svojim pismima,
javlja se istodobno kada i shizo zvjer, poput pasa glazbenika u Istraži-
vanjima ili đavoljeg psa u Iskušenju u selu.17 Činjenica je da su Kafkine
glavne animalističke priče napisane neposredno prije Procesa ili us-
poredo s njime, kao protuteža romanu koji se za svoj račun oslobađa
svake animalne problematike u korist zadaće višeg reda.
17 [Franz Kafka, "Verlockung im Dorf", Tagebücher, 21. VI 1914., str. 403 i dalje.]
207
ZALIHE MIZOGINOG NASLJEĐA
Venita Popović
Daleko od stvaranja građana svijeta, tranzicioni kapitalizam je

sklon da njeguje parohijalizam i nesigurnost među brojnim dijelom
onih koji su potčinjeni njegovom utjecaju, a ova nesigurnost vjerojatno
će ih otjerati prema rasizmu i šovinizmu, a ne u kozmopolitske kafee.
Terry Eagleton, "Prepotentnost kulture", Kultura
I
z ptičije perspektive povlašteno svjedočimo - zahvaljujući briljan-
tnoj žanr-groteski Nives Kavurić Kurtović, naslovljenoj s razlo-
gom k’o zemlja teškim Entropija na jastučnici bračnog kreveta - o pred-
nostima, zamkama i klopkama, pa i traumama i tragikomičnostima
žalosnog patrijarhalnog saveza, supružničko-partnerskog. Ili bilo kojoj
vezi izrasloj na tom tvrdom i čvrstom načelu, uz neupitan tradiciji odan
vjerski blagoslov. Jedno od dvoje, sa svetim zavjetom ili laičkom dra-
govoljnošću, svejedno, može da muči ozbiljna apneja, dakle, nepopust-
ljivo hrkanje, dok drugo pak, istodobno može izgarati pod silovitim
naletima i pritiskom nekonzumirane kamasutre. I time kontaminirane
ljubavnike čini nalik nesnošljivim karikaturama, a pred nas stavlja svo-
jevrsni print protraćenih života. U taj uveli list zamatamo svoje rezervi-
ranosti i dvojbe spram istina saopćenih umjetnički suvereno.
208
Zeničke sveske
Hramovi duha – dva tijela nijemo leže jedno pored drugog rui-
nirajući se sve do neizbježnog kolapsa. Slika je to, koju promišljeno
i neumoljivo sugerira rad Nives K K , no nipošto samo taj, i Mladen-
ka, Čuvarica svjetla, Nadvikana uvijek – uvjerena nikad, Htjela biti meka u
svojoj boli, Ljepotica osmog čula, Bazar ili hazard života, Vjerujte, od tuge
se ne umire, samo odumire…također se duboko urezuju, a isto tako i
potresaju,1 bez obzira znali mi za njih ili ne, jer neugodni prizori, koje
umjetnica ne prešućuje, potječu, izviru iz samog života. Jednostavno,
to je obrnut put od onog koji je prevalio Wildeov Dorian Gray. Našu,
pak, tavanicu gdje skrivamo i uklanjamo ružne portrete dvojnika/
dvojnice, igra i zastupa naše podsvjesno.
Pa, zar nije isti "černobilski efekat" patrijarhalne moći i impoten-
cije postigao i Orson Welles u maestralnim i nezaboravnim kadrovi-
ma Građanina Kane-a. Nije to storija o američkom snu, čak niti onom
propalom, već dapače, o košmaru. A on nije ekskluzivno američki.
Posrijedi je sinegdoha, pripovijest pars pro toto. I nije inspirirana samo
Williamom Rundophom Hearstom, niti pak Howardom Hughsom.
Biopic jeste, ali s implikacijama u univerzalnijem smislu. Natpis ko-
jim počinje i zatvara se film No Trespassing je ruganje, pa ako se Welles
naposljetku ruga samom sebi možemo se i mi, zaraženi i otrovani bu-
merang-ironijom, povesti tim postupkom. Pred nama je višedimenzi-
onalna priča, prezamršeno klupko koje se odmotava je ono što obično
zovemo – život. Vršljajući po tuđem rovarimo po sebi. Nije to ostvare-
nje Borges uludo nazvao "metafizičkim thrillerom". Skoro predstavlja
svetogrđe prepričavati te scene. No, preuzmimo grijeh!
Što za ženu znači biti zabrtvljena u braku ili pak, prononsirana
u statusu ljubavnice, čak na razini visokog društva, zorno upijamo,
promatramo i pratimo kroz i preko dva ženska lika: supruge i ljubav-
nice. Prvu sagledavamo kroz čudesno režirani, napisani (reditelj sku-
1 Lako je uočiti kod fenomenalne umjetnice i svojevrsne nadopunjujuće rukopisne fre-

kvencije proistekle iz crteža koje pogađaju samu bit stvari poput ove: Mali procjep laži
postaje, s debelim pokrićem jedno na drugom stoji, prvo pukotina, pa potom provalija u
kojem se i sam život utopi. Ili kako kaže likovna kritičarka Jasmina Bavoljak: "Nazivi radova
ili natpisi na njima često su govorili o njezinu svjetonazoru. Riječi su često bile integralni
dio njezina stvaralaštva."
209
pa s Hermanom Mankiewicz-em), odglumljeni i montirani (Robert

Wise) dijalog između novinskog magnata Charles-a Fostera Kane-a
(sam Orson Welles) i prve supruge Emily Monroe Norton Kane (Ruth
Warrick). Nevjerojatno, traje jedva oko četiri minuta, uz doručak, ali
sav sjaj i bijeda građanskog braka prohuji pred našim očima. Divini-
zirana ljubavnica,2 druga po redu bračna družica i suputnica Susan
Alexander (Dorothy Comingore), svedena na klitoris, kojoj Kane i na
samrtničkoj postelji tepa Rosebud (Pupoljak), odmah na početku filma
polako silazi u priču, do srži ogoljena, s pohotnih usana beskrupo-
loznog patrijarha.
Žilavu re/patrijarhalizaciju i njenu razmetljivu moć susreće-
mo također u šašavom vicu iz izvrsne Alfonso Cuaronove distopi-
je Chlidren of Men (Djeca čovječanstva), nastale po romanu britanske
književnice P. D. James.3 Ukratko: uvjerljiva je to priča, puna krika i
bijesa, o krahu civilizacije, prezasićene, otrovane sobom, kakvu smo
mravlje marljivo stvorili. Svijet šizofrena kaosa je već skoro pa čitave
dvije decenije "kažnjen" tako što žene više ne mogu rađati i klizi ka
svom "zasluženom" kraju. Države provode vojno-policijski teror šti-
teći kakav takav red i mir (mi, privilegirano opet naravno, pratimo to
stanje u autoritarnom režimu koji vlada u Engleskoj, no svugdje je,
manje-više, isto), dok svi oni odbačeni, prepušteni mahnitom bezvla-
šću, uzvraćaju na jedini mogući način - okrutnim nasiljem. Odvija se,
bez pretjerivanja u aluzijama na suvremenu zbilju, svojevrsni - Bellum
2 U poglavlju pod nazivom "Ženskost između dobrote i akta" iz Pervertitovog vodiča kroz
film, doduše apropo drugog jednog remek-djela Lomeći valove Larsa von Triera, evo što Ži-
žek veli o toj, katkad iznuđenoj, najčešće nepromišljeno pustolovnoj ulozi žene: "...žena je
uvijek rascijepljena između jednog svog dijela, koji prihvaća ulogu zavodljive maskerade
koja hoće očarati muškarca, privući muški pogled, i drugog dijela koji se opire uvlačenju
u dijalektiku (muške) želje..."
3 Ni Žižek nije ostao "imun" i nije zaobišao interpretirati taj film. U drugom poglavlju Per-
vertitova vodiča kroz film naslovljenom "Sukob cvilizacija na kraju povijesti", dakle, jednim
udarcem obje teoretske muve, i Huntingtona i Fukuyamu, odnosno, rojeve epigona, kaže,
citirajući samog redatelja Cuarona i Nietzschevog Zarathustru, zapravo njegova Posljed-
njeg čovjeka: "Film nas podsjeća da je od svih stvari koje možemo zamisliti ipak najčud-
nija stvarnost sama…Djeca čovječanstva su znanstveno-fantastični film naše sadašnjosti…
vlasti se brinu za propadajuću populaciju koja vegetira u sterilnom hedonizmu. Nisu li
te dvije osobine – hedonistička permisivnost plus nove forme društvenog aparthejda i
kontrole bazirane na strahu – ono o čemu se radi u našim društvima?"
210
Zeničke sveske
omnia contra omnes. Ipak, čudo 4 je na pomolu, jedna crnkinja po ime-

nu Kee (Chiwetel Ejiofor) je trudna i valja je prebaciti s neomeđenog
izbjegličkog i pobunjeničkog teritorija bez valjanih papira kroz špalire
svakojakih luđaka, što uniformiranih, što neuniformiranih očajnika i
drumskih razbojnika, do obale, ukrcati na brod nade Tomorow za mit-
ski "novi početak" znan kao Ljudski projekat. Jedina zamjerka filmu je
ta što bi brodu daleko bolje pristajalo ime Malo sutra, načisto stoga da
ne podržimo neuvjerljivi happyend.
Vic, vic! Jasper, otac hipik (Michael Caine) priča ga sinu, odmet-
nutom bivšem vladinom operativcu, Theu (Clive Owen): država je
okupila sve mudre glave i znanstvene mustre ne bi li otkrila uzrok
biološke neplodnosti a time i rješenje. Jedni uzrok vide u globalnom
ovom, drugi u planetarnom onom, zagađenju okoline, hrane, nuklear-
nim i inim pokusima, treći, također, nisu nečujni - oni to vide prosto
kao božje prokletstvo sručeno na čovjeka usljed genetičkih krivotvo-
renja božjeg rukopisa, samo u jednom uglu debatne sale sjedi Englez
koji neprestano ždere. I kad je to spasilačko "momačko veče" pole-
mički totalno zakavgalo najedanput se probrano umno društvance
okrenulo njemu upitavši ga zna li on, tako već hladnokrvan, možda
razlog ženskoj neplodnosti. Englez mirno odovara:
- Nemam blage veze, al’ ova roda je vrlo ukusna.
Još je njemački filozof J. G. Herder, bez dlake na jeziku, doduše
malo pokroviteljski, ustvrdio kako "nema činjenice koja jasnije poka-
4 Još je jedna replika unutar filma između glavnih likova Kee i Thea, pored uvrnutog vica,
fina ironična pljuska kršćanski obojenim resentimanskim investiranjima u civilizacijski
zajamčeno izbavljenje. Naime, pošto je Theo doznao za njenu trudnoću raspituje se za oca
djeteta, a Kee mu lakonski odgovara da je nevina i načas ga šokira, uz osmjeh dodavši
kako bi to onda odista bilo pravo čudo, upravo ono zbog kojeg se i otimaju za nju kao
dragocjen plijen. Na stvari nema se koga od brojnih macho-kandidata niti sjećati. U po-
menutom dijelu Žižekova Vodiča stoji i ovo. Prvo navod Chestertona: "Ljudi koji se počnu
boriti protiv Crkve radi slobode i humanosti na kraju završe u odbacivanju slobode i hu-
manosti samo da bi se borili protiv Crkve." Potom slijedi Žižek:"Prva stvar koju bi trebalo
dodati danas da isto vrijedi za same advokate religije…isto za liberalne ratnike koji su
toliko željni borbe protiv antidemokratskog fundamentalizma da će završiti u odustaja-
nju od slobode i demokracije samo kako bi se mogli boriti protiv terora…", Slavoj Žižek,
Pervertitov vodič kroz film, Antibarbarus, HDP Zagreb 2008., str. 25,26, s engleskog preveo
Srećko Horvat
211
zuje karakter čovjeka ili nacije od njihovog postupanja prema žena-

ma", a Eagleton će, raščlanjujući misaone zaokupljenosti politikom i
civilizacijom njegovog engleskog suvremenika Edmunda Burka, da
izravnije ne može, apropo vlasti, iz koje su žene uglavnom isključene,
dodati da "naš", čitaj muški "odnos prema vlasti sadrži ponešto od
edipovske ambivalentnosti: kao kronični mazohisti, uživamo u tome
da budemo zaplašeni Imenom Oca dok se u isto vrijeme privijamo uz
njega." Problem, međutim, jeste da nas upravo to "spriječava da ima-
mo cjelokupnu ljubav prema njemu koju imamo za naše majke, gdje je
očinski autoritet skoro istopljen u materinsku ljubav i popustljivost"
(navod je iz Burka). "Opasnost je, onda, to što zakon koji poštujemo
ne volimo, a zakon koji volimo ne poštujemo." Utoliko su navodi za-
nimljiviji budući potječu od zagriženih romantičara iz osamnaestog
stoljeća koji su zagovarali i slavili upravo narod, vjeru i obitelj kao
nezamjenjive vrijednosti u kojim se sasvim dobro znala zadana uloga
žene kao i njen propisani do/prinos tim kultovima.
Čak bi i suvremene, otmjeno zagrižene desničarske političke elite
bez mašte priznale da se njemački mislilac, kao rodonačelnik kultur-
nog nacionalizma i tvorac Volkgeista i Zeitgeista zbog svega onog izo-
pačenog što se u međuvremenu povijesno nakupilo od tih mitova,
neprestano vrti i okreće u grobu kao na roštilju. Gdje god da su se
odigravala nacionalna buđenja svanuća su bila jeziva. I muškarci i
žene iz tih preporoda ponosa i slave, ukoliko uopće jesu, izlazili su
obogaljeni/e, namučeni/e, otrovani/e i silovane. Balkanska rapsodija
to zorno predočava. A od tada proteklo je mnogo vode, a plime na-
cionalizma su i dalje redovne. Toliko da se, napose s ovih prostora,
svaka neustrašiva budaletina hvata lavora, lonca ili autogume i jedva
čeka da se euforično otisne na otvoreno…
Malo je vjerojatno da bi rotaciju u grobu smanjila činjenica što je u
zapadnoeuropskim edenima, nevažno gdje, Irska, Njemačka, Francu-
ska ili zemlja banaka, čokolade i satova, za nešto više od dvije stotine
godina emancipacija ‘munjevito’ napredovala, od spaljivanja vještica
još za teologova života a i poslije njega, danas dospjelo dotle da žene
na ulici prosvjeduju zbog još uvijek nejednakog tretmana s muškarci-
212
Zeničke sveske
ma, ali u nekad nezamislivim i ženama nedostupnim zonama – nedo-

voljne zastupljenosti u politici, manjih plaća u odnosu ma muške ko-
lege ili seksizma na radnom mjestu. Unutar četiri kućna zida stvar je
pak tekla sporije. Mahala će rado zabosti nos u tuđa posla, ali ako je u
pitanju nasilje nad ženom, u radoznalcima se probudi svaki od ona tri
majmuna, pa ne vide i ne čuju, ako šta i promumljaju bit će to kako,
eto, baš i nije morala provocirati. Pa tako doživotne bračne samice
sa ‘smrdljivim martinima’ osrednjosti, kriju uglavnom prešućene,
štaviše, katkad u riječi neprevedive, a samim time i nesaopćive, broj-
ne traumatične ispovjedi. A malo zadovoljstva žena će i dalje skupo
platiti. Kao atraktivni izlet, na vlas nalik onom adrenalinskom, poput
hranjenja morskih pasa. S tim što su ovi domaći mnogo proždrljiviji.5
Niti lov na vještice u nekim dijelovima svijeta ne miruje, osim ako
se izlazi isključivo u muškoj pratnji, ne vozi bicikl ili auto, ne pleše,
ne ljubi, ne živi... Potresno svjedočanstvo o putu i bijegu iz okrut-
nih muških krugova raja šesnaestogodišnje Etiopljanke Nebras dato
u UNHCR-ovom kampu u Nigeru italijanskom piscu Giuseppe Ca-
tozzelliju za rimski L’Espresso iznova nas, po ko zna koji put, ledi i
opominje. Sa svojom suputnicom, vršnjakinjom po imenu Chiatu,
u nastojanju da umaknu iz horrora bijede i siromaštva rodne zemlje,
domognu se mediteranske obale i "uljuđenije evropske poniženosti",
dopala je šapa trgovaca robljem. I tu počinje njihov martir. Višestru-
ko su silovane, izgladnjivanje, tučene i preprodavane. Niti kvarna li-
bijska policija nije propustila priliku da se iživljava. Prijateljica neće
preživjeti višemjesečnu torturu, a trudna Nebras, nakon neuspjela
pokušaja samoubojstva, dospjeće do, prvo bolničke, a potom, po pro-
đaju, utočišne "izbjegličke sigurnosti i slobode", pa je u tom smislu
njena tragična ispovjed ipak doprla do nas i utoliko je njena zlosretna
sudbina zapravo također sinegdoha za mračne mizogine zone trećeg
svijeta. ISIL-ove prisilne ili dobrovoljne "nevjeste", što danas, skupa s
djecom "šehida" (a zapravo beskrupuloznih razbojnika, poraženih u
tom besmislenom ratu) nastanjuju posebne sabirne logore u Iraku i
5 Ovdje pada na pamet najmizoginije djelo bosanskkohercegovačke kinematografije – Ku-

duz – film koji publiku besramno navodi na osudu žrve femicida, a suosjećanje i razumi-
jevanje za ubojicu.
213
Siriji, bez dokumenata, bez identiteta, svima sumnjive i s malim izgle-

dima da se u skorije vrijeme iščupaju iz bezizlazne situacije, tek treba-
ju ispričati svoje zlosretne pripovijesti.
Vrlo slojevita dakle, društvena i intimna kontaminacija patrijar-
halnim svjetonazorima i obrasci ponašanja koji iz njih proistječu i na
njima počivaju, ima lijepe izglede i zajamčenu budućnost jer su joj u
pratnji dva vrlo pouzdana saveznika. Prvi je licemjerje epskih razmje-
ra, a drugi predstavlja snažno izražen građanski kukavičluk. Najža-
losnije u svemu je to što i jednom i drugom bizaran obol daju upravo
žene dragovoljno upletene u patrijarhalne mreže. Čine to uglavnom
otvoreno, osobno podupirući i prakticirajući vladajući patrijarhalni
milje ili pak, blagonaklono gledajući i zagovrajući ga kod drugih. A
utoliko je odbojnije što se to odvija kao svojevrsni konvencionaliziran
oblik promiskuiteta, jer te odabranice i po/svećenice ničim nisu limi-
tirane da divinizirane kao majke, supruge, sestre i kćeri bespogovor-
no služe muškarcu - tvorcu tog svetog i časnog kulta na čiji se oltar
širokogrudo i danonoćno prinosi žrtva.
Ionako krcate zalihe više-manje eksplicitno mizoginog nasljeđa,
iznova dopunjuju konzervativne karikaturalne reinterpretacije pa-
rentalno i bračno usmjerenom lektirom, dok najškakljivije besramno-
sti na se preuzima sirova usmena predaja. Tako napr., iako vremen-
ski prilično udaljeni, na isto dolaze militantni poklič Otta Weiningera
kako "ženi treba izbiti iz šaka vaspitanje čovječanstva" i optužba Eve
Ensler o patrijarhalnom odgoju sinova i kćeri adresirana isključivo
na majke. Iz patrilinearno tradiranog nasljeđa koji se vrti i vrzma oko
ovih i sličnih diskriminirajućih gledišta ishode dva glavna misaona
toka i ponašanja, dvije struje doživljaja svijeta i nepravednog rod-
no-polnog odnosa usađenog u njega, naravno, uz ‘poštujuće’ složeno
nijansirane bogate ambijentalne kolorite. Možda bi se dalo i kazati
kako jedna preobraća Edipov kompleks u poželjnu vještinu postup-
nog usmrćivanja autoriteta, odnosno njegova transfera-prisvajanja,
dok druga strpljivo Elektrin kompleks distribuira namamljenim su-
rogat autoritetima. Balkanski, ali nipošto samo on, nego, dapače, Zeit-
geist suvremenosti ne libi se uopće amortizirati i instrumentalizirati te
214
Zeničke sveske
stadije patrijarhalnosti, uznapredovale do neprepoznatljivosti. Ili, još

gore, prirodnosti, naravno konzervativno potkovane i okovane, te ih
još dodatno hipnotično klatiti između melodramtičnog i grotesknog
ustrojstva kako društvenih tako i privatnih zajedništava.
Znači, na društvenoj pozornici, koja se izlijeva u privatno, to funk-
cionira kao ono što Elizabeth Grosz u Tijelu kao subjektu označuje kao
"prikrivenu reprezentaciju i projekciju muškosti koja samu sebe sma-
tra neupitnom normom, idealnim predstavnikom, potpuno nesvje-
sna nasilja koje takvo reprezentacijsko pozicioniranje čini nad drugi-
ma – ženama, ‘invalidima’, kulturnim i rasnim manjinama, različitim
klasama, homoseksualcima." Stoga je filozofkinjin, ali i naš zaključak
logičan. Jednostavno slijedi: "Svi koji ispadaju iz normativne muškosti
svedeni su na status njezine ‘modifikacije’ ili varijacije (implicitno bi-
jelog, muškog, mladolikog, heteroseksualnog srednjeklasnog) ljud-
skog roda." Tako i, do zla boga izopačeno potezana, vulgarizirana i
prizemljena molitva Oče naš, čak i kad je do balčaka ironizirana u Oče
naš koji jesi, majko božja!, gdje sve jesi, tj. gdje sve nisi zazivan, od brač-
ne postelje do javnog mjesta, vjerojatno zasmijavajući tješi, ali slabo
ili nikako pomaže, a još manje, bog zna kako što, mijenja na stvari.
Dakle, mada odavna već vična sarkastičnosti, ta, manje utvarna a više
turobna utješnost, rijetko koju ženu zaobiđe. A posrijedi je tobožnja
terapeutska katarzičnost koju pruža vjera, na vjeke vjekova patrijar-
halno posredovana.
Znala je o tome ženskom stvarnom umiranju i figurativnom
"osvetničkom" uskrsavanju jako puno, dakako i na svojoj koži, Sylvia
Plath. Svjedoče to posljednji stihovi njene pjesme "Lady Lazarus", koji
bi u prepjevu, pa i najboljem, nedvojbeno izgubili ekspresivnu muzi-
kalnost otpora i pobunjenosti ismijavanjem, pa zašto da ih ne mantra-
mo u originalu:
Herr Gott, Herr Lucifer/ Beware/ Beware
Out of the ash/ I rise with my red hair/ And I eat men like air.
Oduvijek je famozno drugačija ženska duša, koju slave, traže, na-
laze, gaze, odbacuju, trampe, uživaju u njoj, luduju za njom i zasite je
215
se muškarci, ono što Foucault, s pravom, označava kao goli "zatvor

tijela", u svijetu gdje vlada i prevladava diskurs Moći, nedvojbeno
muški nasljeđene, bolesno ljubomorno čuvane, razvijane, artikulirane
i konstruirane gole moći. Luce Irigaray u To be Two govori o tom ne/
svjesnom prevođenju roda i spola u oteti diskurs i paralitičnoj pre-
varenosti žene kao njegovoj ne/izravnoj posljedici: "Žensko tek treba
razviti svoju morfologiju. Natjerano u ulogu majke, svedeno na utro-
bu ili zavodljivu masku, žensko je služilo samo kao sredstvo začeća,
rasta, rođenja i ponovnog rođenja oblika za druge…Žene razmjenjuju
djeliće i komadiće igara koje su već igrane. Rijetko izumljuju nove,
vlastite igre."
216
TRAUMA EGZILA – TEKSTUALIZIRANJE
IDENTITETA U PROCJEPU
Merima Omeragić
Herstorijska poetika verbalnog albuma
Indikativan slučaj s početka devedesetih godina proteklog stolje-

ća predstavlja očajni pokušaj probuđenih muških nacionalista
da protjera i spali neistomišljenice koje su načinile usud odbivši da
prihvate ideje i ideologije nastajućih jednonacionalnih kolektiva. Ra-
dilo se o otvorenom pozivu na protjerivanje, spaljivanje i linč "vještica
iz Rija", afirmisanih ljevičarsko i proženski orijentiranih feministki-
nja1 U polemičkim tekstovima koji su napisani protiv njih reflektuju
se politike nacionalizma praćenog govorom mržnje, izrazitim seksiz-
1 Tradicionalno poimanje identiteta, vaskrslo u novom ruhu, ostvareno je putem sveopćeg

povrata tradiciji koja podrazumijeva zazivanje mitskih priča o višestoljetnim pokušajima
osamostaljenja država iz Jugoslavije i afirmacije nacionalnog identiteta. Ovi procesi se re-
prezentuju kroz kuturnu muškocentričnu konstrukciju nacionalnog identiteta, po kojoj je
subordinirana i depatrijarhalizirana žena svedena na ne/vrijedonosnu mjeru moći svoga
spola, tj. fabrikovanja i reprodukcije nacije u pasiviziranoj intimnoj sferi. Njoj je dokinu-
to svako pravo na rod/no djelovanje koje se dovodi u vezu s iskazivanjem patriotizma.
Zagarantovana rodna jednakost iz vremena komunizma (uzak dijapazon djelovanja žene
u javnim sferama, problem dvostrukog rada (posao i domaćinstvo, iscrpljenost za bilo
koji oblik rada) postaje jedina stavka koju treba dodatno radikalizirati, ali i očuvati kroz
"pozitivnu" naciretoriku o Majčinstvu nacije ili majci domovine, čime su žene svedene na
simboličko obilježje i sredstvo u rukama muškaraca. Novi marginaliziraniji model žene, s
jedne strane, težio je, usljed ekonomske ovisnosti žene o muškarcu, gurnuti je u privatnu
sferu majke i supruge, dok, s druge strane, postojanje pobunjene i nove žene (ni)je omo-
gućilo političku aktivnost i poništavanje muške moći u javnom prostoru.
217
mom i snažnim i direktnim medijskim senzacionalizmom. U središtu

nacionalpopulističke ideje o humanosti pada komunizma i demokra-
tizaciji društava, otcjepljenju federativnih republika Jugoslavije po
nacionalnom ključu i stvaranju etnički čistih društava (što je paradoks
ideje demokratizacije) nalaze se opasne pojave političko-ideološke
instrumentalizacije i tradicionalizacijske strategije (re)konstrukcije
nacionalnog identiteta. U svjetlu rađanja takve demokratije zatire se
svaki trag totalitarnoj, socijalističkoj, ali ipak multinacionalnoj Jugol-
saviji i dokida pravo svakog oblika panslavenskog sjećanja i pamće-
nja, uronjenog u sumnjive konotacije kvazipsihološkog termina jugo-
nostalgija. Stratifikacijom sfera rodnih uloga prema razlikama, žene
koje su odbile identifikaciju s pomenutim nacionalnim normama, po
svim aspektima srednjevjekovnih, muškocentričnih, falusoidnih i za-
tirućih mjerila prokazivane su kao vještice. Topos i model vještice
inkarnirane u figurni savremene žene intelektualke, predstavljao je
ženu koja posjeduje moć i koja govori.
Dubravka Ugrešić stoga, vješticu (i samu sebe) vidi kao "rušitelji-
cu komfornih muških stereotipa, onu koja izvrgava ruglu muški vri-
jedonosni sistem (između ostaloga i rat), dovodi ga u pitanje, sve u
svemu ona je opasna žena". Vrhunac ovog slučaja narod vs. zločeste
disidentice koje nisu stale na stranu otimača njihovog jugoslavenskog
(višetničkog, multireligijskog, multikulturalnog, zajedničkog jezika)
identiteta vidljiv je u tački najjadnijeg, pseudopatrijarhalnog afemini-
ziranja ovih žena i njihovog svođenja na društveni problem. Paradi-
gmatiski slučaj poznat pod sintagmom Vještice iz Rija koji je očigledno
skliznuo u nadrinovinarski istraživalački (a kako je u patrijarhalnoj
simbolici figura istraživača dodjeljena isključivo muškarcu) rad ute-
meljen, uglavnom, na iskopinama privatnih života žena poznatih u
javnoj sferi djelovanja. Ovim niskim udarcem samoprozvanih istraži-
vača protiv pet jugoslovenskih, a potom i hrvatskih2 intelektualki Sla-
venke Drakulić, Rade Iveković, Vesne Kesić, Jelene Lovrić i Dubravke
Ugrešić, u krajnjem ishodu za sve njih, osim Lovrić, značilo je odlazak
iz zemlje u politički prostor egzila, u kojem su vještice, vođene žen-
2 U ratnim vremenima nasilnog i ratnog prestruktiuranja identiteta na nivou kolektiva i

pojedinaca.
218
Zeničke sveske
skom etikom, zasijale u punom intelektualnom i umjetničkom sjaju.

Pokušaj dokidanja njihovog glasa i privatizacije njihovog djela imao
je suprotan efekt. Prekoračivši granice ideološki prihvatljivog govo-
ra falogocentrizma, druge su izravno napadale predrasude i stavove
dekonstruktivnom pričom o marginalnosti i razlici, čime se pozici-
onirao novi subjekt ostvaren u jeziku i stvarala ženska alternativna
znanja. Na sreću, glas razuma vještica postao je mjesto u kojem je
cijeli svijet razumijevao i crpio znanja o besmislu ratova na prostoru
bivše Jugoslavije devedesetih godina dvadesetog vijeka.
U egzilu Dubravka Ugrešić prokazuje kulture laži u njihovim ra-
dikalnim ideologijama koje se serviraju konzumentima/icama narod-
ne i popkulture. Na sjajan način ona ismijava uspostavljanje mental-
nih barijera i granica Istok/Zapad, predrasude o zatucanom Balkanu i
američkoj kapitalističko – konzumerističkoj kulturi. Ujedno, Ugrešić
na univerzalnom nivou, u njenoj raspadnutoj bivšoj zemlji Jugosla-
viji, nacionalnom kontinuitetu suprotstavlja "fundamentalno diskon-
tinuirano stanje života" kojim se odupire prostornom i vremenskom
pripadanju u pisanju. Naime, umjesto kolektivnog (nacije) ona oda-
bire individualno (svoj rad), utiskuje svoju žensku poziciju i zauzima
krajnje objektivan stav naspram "agresivne buke izoliranog plemena"
(Ugrešić 2001., 124) spremnog na kamenovanje svih razlika. Moglo
bi se reći da je u neku ruku Ugrešić uveliko svoje pisanje tih godina
označila svojim egzilom. Autorka u svojim zbirkama eseja, potom i u
proznim djelima opsesivno tematizira problem egzila. Ogledi u knji-
gama Kultura laži (1996.), Zabranjeno čitanje (2001.), Američki fikcionar
(2002.) i Nikog nema doma (2005.) su tekstualni prostori drugačijeg is-
pisivanja čovjekove pripadnosti globalnom i lokalnom, suočavanja s
prošlošću i njenom ulogom u prokreaciji sadašnjosti. Moral i problem
pisanja nameću se kao ključni, dok se s (auto)ironijske distance pro-
matraju sadržaji života. Ovom impozantnom nizu esjeističko-politič-
kih knjiga pridružuju se i dva romana. Prvi od njih Muzej bezuvjetne
predaje (1997. prvobitno objavljen na holandskom jeziku) biće predmet
analize i interpretacije u nastavku teksta i na njegovom tragu roman
Ministarstvo boli (2004.). U drugom romanu autorka narativizira egzil-
sku priču intelektualke, profesorice srpsko-hrvatskog jezika i književ-
219
nosti Tanje Lucić koja predaje na Univerzitetu u Amsteradamu. Ova

pozicija je bliska i poznata Ugrešić, ako nije u nekom smislu i autobio-
grafska, jer je sama autorka predavala maternji jezik na pomenutom
Univerzitetu. Porijeklom iz Zagreba, junakinja romana Tanja Lucić je
zatečena doplivom izbjeglica iz bivših jugoslovenskih zemalja, koje
su u haosu pokušaja obezbjeđenja egzistencije i prevazilaska trau-
me rata i izbjeglištva. U prvi plan isturena je priča izbjeglica Selima i
Bobana, (signalna imena likova za pripadnost dvama suprotnim ko-
lektivitetima), koji zastupaju zaraćene strane kao i lika, koji pod sili-
nim pritiskom, izvršava samoubistvo. S druge strane, moralizatorska
storija glavne junakinje, ako je možemo strogom procjenom proglasiti
takvom, balansirana je njenom sadomazohističkom pričom, u koju je
uključen njen učenik, pa stoga i ovakav signifikantan naziv romana.
Dvostruka autsajderska pozicija autorke u egzilu Dubravki Ugre-
šić omogućava drugačiju percepciju i interpretaciju stvarnosti uda-
ljene od norme kolektivnog zajedništva prema kojem bi kao objekti-
vizirani subjekt trebala biti legitimizirana: "Spisateljica u egzilu koja
ne vadi iz novčanika obiteljske slike, čak ni slike kućnih mezimaca,
zauzima najniži rang među piscima - egzilantima. Jer pristojne žene
ostaju kod kuće. (...) Sama nisam ni emigrant, ni izbjeglica, niti poli-
tički azilant. Ja sam spisateljica koja je u jednom trenutku odlučila da
više ne živi u svojoj zemlji, jer njezina zemlja više nije bila njezina."
(Ugrešić 2001., 116).
Valentna uvodna bilješka u romanu Muzej beuzuvjetne predaje nije
isključivo podsjetnik za čitateljicu da je riječ o uvlačenju u mehanizam
teksta, već se tim postupkom upute čitanja destabilizira relacija čitate-
lja prema tekstu. Bodrijarovski hiperrealizam ili rasuta stvarnost kod
Ugrešićke, po kojoj "fikcija i fakcija ukidaju svoja prostorna značenja"
(Ugrešić, 2002., 13), u postmodernom konsenzusu, na nivou narativ-
nog univerzuma, rezultira realnošću zaraženom fikcijom i/li obrnuto.
Glavna junakinja romana, također, pripovjedačica problematizi-
ra u jeziku bezmjestno stanje egzila i pri/povijesti. Njeno pisanje ne
može da osvoji koncept priče, ona nužno podliježe pričanju koje nema
strukturu, što ukazuje na ne/mogućnost pripovijedanja vlastite po-
220
Zeničke sveske
vijesti, traumatizovane historijskim dešavanjima, tj. monstruoznom

snagom rata koji nadasve oblikuje i poratni period, čak i u prostorima
egzila, na veoma specifičan način. Metatekstualni iskaz o prekrivanju
realnosti riječima autorka pronalazi u formaciji rime pod kojom se ne
podrazumijeva samo goli književni termin ponavljanja, već i poduda-
ranje. U tom kontekstu slika je reprodukcijski prikaz realnosti, riječi
zahvataju suštinu predmeta, a sjećanja u totalitetu oživljavaju proš-
lost. Rima postaje način tvorbe smisla kao i ozakonjenje postojanja
stvarnosti koja se otkriva imenovanjem, kurzivom, frazičnošću.
Semantizirani prostori pamćenja domovina/egzil ili centar/peri-
ferija postaju medij igre kolektivnog i individualnog pamćenja/zabo-
ravljanja. Sjećanje se ispostavlja kao posljedica egzila i uzrok ispisi-
vanja tuđih priča/biografija, novih pripovijesti, kako bi se prevazišla
trauma koja ogoljava fizikalnost egzila, egzilant razvija drugačiju
prostorno-vremensku percepciju stvari, kaže Dubravka Ugrešić u
knjizi eseja Zabranjeno čitanje.
Roman kao institucija otkriva "potrebu da se suprotstavi gubitku
prolazne stvarnosti" (Kundera, 2007., 95), stoga dvostruka perspek-
tiva, između prošlosti i sadašnjosti se konstruira priča o narativnom
identitetu koji izmještenošću nigdje nije situiran. Personalni identitet
pripovjedačica romana ne gradi samo preko vremenskih koordinata,
konstrukt njenog identiteta nije samo u vremenu, već je i "vremen-
ski proces" (Butler, 2001., 23), obilježen procjepom, ispunjen govorom
o vlastitoj prošlosti. Narativizirani identitet junakinje romana je ri-
kerovsko3 pripovjedanje koje označava jezičku posrednost između
prošlosti i sjećanja na prošlost, nužno determinisan ideologijama i
kolektivnim politikama preko kojih se žena sudbinski određuje kao
žrtva. Subverzivnost njene životne priče u odnosu na društvene i po-
litičke procese rezultira revizijom i dekonstrukcijom prisutne ženske
uloge u povijesti. Dubravka Ugrešić otkriva ono što Monica Popes-
cu u svom tekstu naziva rodnim perspektivama ženskog sjećanja4 i
3 Pripovijedanje na način kako ga shvata Paul Ricoeur.

4 Usp. Popescu, Monica. 2007. "Imaging the past: Cultural memory in Dubravka Ugrešić’s
The Museum of unconditional surrender". Studies in the Novel volume 39, number 3.
University of North Texas
221
dodala bih pamćenja koje stoji nasuprot zvaničnoj muškoj historiji

u vidu individualne priče žene preko koje se prelamaju ideološka
stajališta o kolektivno-nacionalnom, ali i performativna politizaci-
ja rodnih uloga. Pad metanaraitiva u postmoderni autorka ozvani-
čava ispisivanjem lične sudbine pojedinke, realizirane u sintagmi
"verbalni album" (rezultat konstrukta uspomena koje su elemenat
identiteta), a koji je u interaktivnoj o/poziciji sa zvaničnom stvarnosti
nasilno raspadnutog zajedničkog simboličkog identiteta. Ova ideja
objašnjena je citatom iz romana: "Ako je zemlja nestala, nestat će i
kolektivno pamćenje. Ako su nestali predmeti koji su nas okruživali,
nestat će i sjećanje na svakidašnjicu koju smo živjeli. Sjećanje na bivšu
zemlju je zabranjeno. A kada jednog dana zabrana prestane, svi će u
međuvremenu zaboraviti. Neće se više imati čega sjećati – kažem."
(Ugrešić, 2008., 306).
Prkos pripovjedačica drži u sačuvanim mjestima pamćenja: al-
bumima fotografija, dnevnicima i reprezentaciji povijesne/individu-
alne priče, te u koferu sa stvarčicama i sitnicama. Ugrešić mapira nje-
na područja u kojima izranja problematičnost djetinjstva,5 ali i realcije
s drugim ženama: prije svega odnos s majkom, preko čije figure se
izvodi povijest jednog zaokruženog ženskog identiteta. Funkcija lika
majke postaje presudno ukazivanje na podložnost procesima identi-
fikacije s kojima dolazi i prestravljenost subjekta nad ponovljivošću
povijesti i određenje "pripovijedanja kao umjeća ponavljanja priča"
(Felman, 2008., 6-20). Simbolizacija matrice se iznova re/konstruiše
kroz performativ sjećanja junakinje i identifikaciju s majkom, njenom
životnom pričom dovršenom u albumu. Na repeticiju obrasca uka-
zuje i fragment posvećen baki glavne junakinje, preko koje se opet
otkrivaju strategije markiranja drugosti/hibridnosti identiteta glavne
junakinje, ali i dekonstruirajuća snaga otpora kolektivnim ideologija-
ma. Polibiografski metod pripovjedanja o prijateljicama koje su obi-
lježile predegzilski život i usputnim poznanicama, čiji životi ulaze u
sadržaj romana, u službi su romaneskne konstrukcije individualnog
identiteta pripovjedačice, a nikako, kako to dobro primjećuje Andrea
Zlatar, u funkciji stvaranja sin-biografije iz čije poetike se može či-
5 Djetinjstvo je česta tema ženskih tekstova, kako fikcijskih tako i fakcijskih.

222
Zeničke sveske
tati zajedništvo žena. Roman nema linearni fabulativni tok, raspar-

čanost postaje svojevrsni autoritet koji "povjerava tekst (život) sjeća-
nju" (Felman, 2008., 6-20). Redanje fragmenata koji učestvuju u mreži
pripovijesti organizovano je po individualnim logičkim principima i
asocijativnim tokom sjećanja pripovjedačice, pri čemu polilogičnost,
mnogoznačnosti i asocijativnost funkcioniraju kao postupci svojstve-
ni ženskoj estetici i pismu.6
I ako čitateljka pomisli da "među poglavljima romana nema smi-
slenijih i čvršćih veza, neka bude strpljiva, veze će se postepeno same
uspostavljati". Roman instalacija, s netipičnom kompozicijom u pri-
mjeru Dubravke Ugrešić,7 može se lako okarakterizirati riječima Mi-
lana Kundere o kompoziciji kao inventivnom činu koji, da ga parafra-
ziram, angažira čitavu umjetničku originalnost. Subverzivnost žanra
je odlika romana Muzej bezuvjetne predaje. Roman postaje stjecište
metatekstualnih polifonih obrazaca putem kojih se propitivaju matri-
ce žanrova koje su navodno istorijski predisponirane ženama poput
auto(i)biografija, dnevnika, te različitih strategija pisanja i pripovije-
danja. Psudoautobiografskim postupkom i sveopćom ironizacijom
autorica destabilizira prisustvo ovog diskurza u tekstu romana, poi-
gravajući se s nametnutim i stvarnim značenjima: "I još nešto: pitanje
je li ovaj roman autobiografski moglo bi u nekom eventualnom, hipo-
tetičnom trenutku spadati u nadležnost policije, ali ne i čitalaca." (iz
uvodne bilješke). Aleida Assman smatra da je izraz žanra autobiogra-
fije utemeljen na "prizivanju uspomena" čija je vjerodostojnost "stal-
ni topos memorijalnog pisanja" (Assman, 2005., 133-148). Dubravka
Ugrešić pseudoautobiografskim ispisivanjem povijesti svoje glavne
junakinje/pripovjedačice putem postmodernističkog skepticizma de-
centrira samu vjerodostojnost memorirane povijesti.
6 U svakom slučaju treba imati na umu da navedene osobine ne moraju nužno biti kriteriji
primjenjivosti na djela autorica (Helene Cixous), kao ni pitanja subjekta koji piše ženskim
pismom kao isključivo ženskog.
7 Pitanje kompozicije kao deskriptivnog pojma u službi je prepoznavanja odlika određe-
nog teksta. Način na koji je komponovano književno djelo, zatim raspored građe suštinska
su pitanja estetike književnog djela i poetike autorke. Propitivanja struktura sistema knji-
ževnih žanrova, njihovog sinkretizma nameće se kao jedno od ključnih pitanja poetike
Dubravke Ugrešić.
223
Postupci koji nadopunjavaju literarne efekte su postupci retušira-

nja i montaže, kao i učitavanja i upisivanja u ravnodušnu površinu,
koji je osvjetljavaju, već dodatno zamagljuju, ionako već problema-
tično čvorište sjećanja. Scena/rij fotografije, njen diskurz, spoj slike i
znakovnosti/jezičnosti, upijene u koncept albuma, ne samo da pre-
dočava neiskazivo, već je dvostruko kodirana: pričom koja je u poza-
dini nastanka i sposobnošću da kontinuumom dodatne poizvodnje
značenja, postaje intimni dosije života, da omeđuje i proizvodi topose
sjećanja. Autorica romana kao ključne probleme operativnih metoda
fotografije/scene na nivou albuma/autobiografije uočava "tehnologiju
pamćenja" i reprezentacije "zadaće za pet" po estetskim kriterijima "li-
jepog i istinitog". Stoga ona koristi dekonstrukciju kako bi pristupom
"izvrtanja rukavice" predočila bol razlike na koji cilja žanr autobio-
grafije, a koji se može stoički iskazati i putem postupaka smiješnog
i ironičnog, pretvorivši je u suprotno ili putem drugojezičnosti (koje
nije prepričavanje, već prevođenje) dakle, "izvodeći kompliciran je-
zički i psihološki obrat", ispričati bol na drugom jeziku znači riješiti je
se i, istovremeno, sačuvati "ne uništivši njenu jezgru" (Ugrešić, 2008.,
49).
Podrivanje pripovijedanja iznutra u diskurzu autobiografije pre-
klopljeno sa sumnjom u istinitost iskazanoga i etičnost neizbježnog
pričanja povijesti Ugrešić miri preko lika svoje pripovjedačice koja
dodijeljenim ulogama spisateljice i egzilantikinje postaje fleksibilni
rezoner koji je u stanju da se identificira s drugim govornicima po-
vijesti, govoreći njihove biografije, čime se upotpunjava i ostvaruje
pripovijedanje, doduše isprekidanih iskaza, a što rezultira dovršava-
njem djela, iscjepanog u fragmente svijeta, u ono što Walter Benjamin
označava "torzom simbola". Upotpunjavanje pripovijedanja otkriva
se kroz procese pisanja kao "kritičkog nasilja", nad kojim se dokida
i fragmentira iskaz, a koji se formiraju kao simboli u službi dovrša-
vanja djela. Simbolizacija u tom smislu postaje neophodan i aktivan
proces, putem kojeg se, kako smatra Aleida Assman, svaka istrorijska
činjenica transformira u simbol koji ulazi u kolektivno i individualno
pamćenje.
224
Zeničke sveske
Destabilizacija (ideje) subjekta: vještački identitet
Veliki narativi i diskurzi koji promoviraju razlike između (muš-

kog) subjekta i (ženskog) objekta, ne samo da pronalaze utemeljenje
u srži politika reprezentacije, nego zahvaljujući reprezentaciji posto-
je, traju i afirmišu se kao "muška kulturna povlastica" (Butler, 1999.,
281). Putem drugosti ženskog subjekta/abjekta artikuliraju se patrijar-
halne formule razlikovanja znasnovane na binarnim opozicijama, is-
ključenjima i dominaciji. Ženi ne treba status subjekta, kako to mudro
primjećuje Luce Irigaray, jer bi to značilo odbijanje ženskog. Umjesto
čežnje za subjekcijom, žena treba da iskoristi opozicioni status kako
bi ukazala na politike raspodjele moći (koje pripisivanjem spolovima
učestvuju u stvaranju značenja putem kojih se konstruiše rodna hije-
rarhija). Raskrinkati ideologiju konstrukcije subjekta na marginama,
kako ih vidi bell hooks znači, znači pozvati se na dio subjetka koji je
označen abjektom,8 tj. onim graničnim i odbačenim, koje ima pred-
nost zato što je prokreativna pozicija drugosti.
Iz subverzivne pozicije drugosti postiže se sveukupna destabili-
zacija ideje subjekta koji je primarno epistemološki muški i ozračen
je poljima moći. Kritičko sagledavanje subjekta moguće je jedino u/na
prostoru konstrukcije. Pozicija tog, već ranije pomenutog dvostrukog
autsajderstva Dubravke Ugrešić u egzilu, na koju sjajno ukazuje u
svom tekstu "Pisac u egzilu", postaje teorijski obrazac eksperimen-
talnog utvrđivanja, otpora samoj moći diskurza koji, da bi kritički
djelovao u situaciji krize, mora zapasti u procjep ili hijatus. Ukratko,
pozicioniranje dvostrukog fluidnog i nepripadajućeg identiteta ovisi
o prirodi i mogućnostima opozicije. Jednom narativiziran subjekt po-
stoji samo u diskurzu, jer smo se pomjerile na tekst i zato "nema re-
alnosti, samo reprezentacije" (Butler, 2003., 33-47). Ispitivanje procesa
konstrukcije (subjekta) i njegovog političkog značenja znači "posle-
dično uzeti subjekt kao zahtev ili pretpostavku teorije" (Butler, 2003.,
8 Pristupačnost žene sebi kao subjektu je problematična kategorija. Kako iskustvo ženskog
sebstva i usmjeravanje na samu sebe je relativno novo, žene moraju iznaći same svoje
obrasce i strategije, koji neće biti zamka identifikacije s muškim subjektom (dominan-
tnim u zvaničnim diskurzima epistemologije).
225
33-47). Pri/povijest i identitet egzilantkinje se u procjepu između

prošlosti i sadašnjosti, između tamo i ovdje, te tim svojim plutajućim
stanjem postaje pod znakom pitanja. Verbalni album, kao konstrukt
uspomena na sebstvo i ono što je prethodilo snažnim promjenama u
procesualnosti identiteta, realtivizira stvarnost pripovjedačice, ali ne
i istorijske stvarnosti: "Nemam ovdje namjeru da strašnu stvarnost
uvijam natrag u jezik, pretvarajući je u priču o lokalnoj apokalipsi (...)
Stvarnost o kojoj govorim u ovom trenutku je provjerljiva. Dovoljno
je otići u raskomadanu zemlju na jugu Evrope i uvjeriti se na licu
mjesta. Ili barem pregledati televizijske snimke i novine iz 1991-1995."
(Ugrešić, 2006., 257).
Govorni činovi ponavljanjem preuzimaju funkciju govora "op-
sjednutog prošlošću kao ponovnim ponavljanjem ili upisivanjem" (La
Capra, 2001., 90). Taj novi, uslovno rečeno vještački identitet, koji je
privremenog karaktera, jer je nastao u procjepu ekstremnog stanja,
narativiziran je pokušajem jezičkog osmišljavanja egzila. Egzil koji
ukazuje na rascjep svijeta kao "projekciono platno postaje središnja
pripovjedna stategija" (Ugrešić, 2001., 114), kako uzrok pisanja, tako i
njegova posljedica, koju autorica autoreferencijalnim postupkom ko-
mentariše u problematici svoga pisanja, čak u dva navrata: "Egzilantu
se čini da stanje egzila ima strukturu sna. (...) San je magnetsko polje
koje privlači slike iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Egzilantu se
najednom na javi javljaju lica, događaji i slike privučeni magnetskim
poljem sna; najednom mu se čini da je njegova biografija ispisana
davno prije nego što će se ispuniti, da egzil prema tome nije rezultat
vanjskih okolnosti niti njegov izbor, nego koordinate koje je sudbina
već odavno iscrtala za njega. Uhvaćen u tu slatku i strasnu misao eg-
zilant počinje odgonetati smušene znakove, križiće i čvoriće i najed-
nom mu se čini da u svemu čita tajni sklad, okruglu logiku simbola.)
(Ugrešić, 2006., 18, 309).
Egzilsko stanje paranoje, u kojoj snovi imaju bitno mjesto, Ugrešić
naziva nagonom za adaptacijom pod kojom se podrazumijeva poku-
šaj zauzimanja pozicija subjekta. Taj pokušaj je uvjetovan nagonskom
željom za konformitetom – potrebom da imamo svoj prostor koji nam
226
Zeničke sveske
pristaje. Traumatski događaji destabiliziraju identitet, ali nužno dje-

luju kao onaj materijal "od kojeg je taj novi identitet skovan" (Assman,
2005., 133-148). Trauma raskorjenjavanja subjekta radikalno dijeli
osjećanje i načine predstavljanja: "osoba dezorjentisano osjeća ono
što se ne može predstaviti" (La Capra, 2001., 42). Postavlja se pitanja
kakva je rekonstrukcija (dešifriranje) traumatskog iskustva u slučaju
pripovjedačice u romanu Dubravke Ugrešić?
Prenos sadržaja traumatskog života u tekst pripovjedačica Mu-
zeja opisuje na sljedeći način: "Pišem o nečem drugom da ne bih pi-
sala o onom prvom, kao što se sjećam nečega što nije bilo da se bih
sjećala onoga što je bilo. Sve je nekako u krivom smjeru." (Ugrešić,
2006., 293). U ovom citatu podvlačim riječi "ono prvo" i "ono drugo"
za koje znamo šta su, iako nisu simboli, znače u takvoj mjeri. Afektiv-
na funkcija koju ima simbol, a koju vidimo u potrazi pravog, realnog
i istinitog smjera, smjera od pomoći, je stabilizirajuća za pamćenje, a
kao što vidimo u primjeru Dubravke Ugrešić, dešava se simbolička
destabilizacija pamćenja. Naglašavanje rastrojenosti identiteta odvija
se probama metaforizacije, simbolizacije stanja bezmjestnosti egzila.
U potrazi za najboljim, logičkim rješenjem Ugrešić nas dovodi na po-
lje muzeja. U ovom maestralnom potezu otkriva se ne samo politika
individualnog opozicioniranja naspram kolektivnih ideologija, već
samim postojanjem ove priče muzealnost će se iskoristiti kao postu-
pak očuvanja postojanja žene u prošlosti. Nasuprot muzealnosti ko-
lektivnih "svetih priča" kao sume uspješnosti i pređenog puta, imamo
fantastičnu priču raskorijenjene pripovjedačice, kojoj prezervacija
služi da bi sačuvala sebe i iskoristila kao stabilizatora u sadašnjosti
i budućnosti. Naime, riječ je o univerzalnoj simbolici univerzalnosti
kolektivnih svetih priča, sačuvanih u ovom toposu pamćenja, nasu-
prot kojeg stoji individualna priča pripovjedačice. U tom kontekstu
neophodno je sadržajno oderediti historičnost činjenica pohranjenih
u muzejima koji p/ostaju pitanje muške i istorijske naracije nasuprot
legalizacije ženske povijesti. Ta povijest sažeta u simbol albuma i me-
taforizirana poetikom albuma (nikada složenog, jer pripovjedačica
sve slike uhvaćenih satabilnih trenutaka prošlosti koji su materija-
lizirani i u koje nema ama baš nikakve sumnje, čuva zapečačene u
227
koverti na dnu ladice radnog stola), a to je samo jedan nivo sjećanja.

Drugi nivo jeste kofer sa svojom simbolikom, nikada dovršenom i
zbog obima u kojem su sitnice jedini dokazi stvarnosti koje trebaju
da postvare i potvrde (prošlo i sadašnje) postojanje ženskog subjek-
ta. Tako kofer, za kojeg Ugrešić na sasvim drugom mjestu zapisuje,
poništavajući njegova bukvalna značenja, mjenjajući ga "životom",
da je zapravo život jedina prtljaga koju nosi sa sobom. Kofer u ro-
manu Muzej beuzvjetne predaje postaje metafora sadržaja egzilantskog
života, jedina opipljiva stvarnost, hvatanje njenog djelića, kako bi se
uvjerilo u vlastiti zdrav razum. Drugo pitanje, odveć zanimljivo, jeste
pasoš. Pasoš je paradoksalno pokazatelj stanja privremenosti, njegov
stabilitet u vidu pripadnosti narušen je stalnom, ponovljivom prela-
sku iz prostora istosti u prostore drugosti. A šta ako taj pasoš postane
sredstvo zaglavljivanja u drugom prostoru? Pasoš i kofer postaju ne
samo način i mjera čovjeka u vremenu, oni funkcioniraju kao "po-
zadina iz koje se izdiže figurativno biće egzilanta" (Mijatović, 2003,
49-63). Uostalom evo odlomka: "Kofer ne koristim kao uobičajenu
metaforičku zamjenu za riječ egzil. Kofer, naime jest moja jedina re-
alnost. Čak ni žigovi, koji su se namnožili na stranama mog pasoša,
ne uvjeravaju me dovoljno u realnost mojih putanja. Da, kofer je moja
jedina čvrsta točka. Sve ostalo sanjam ili sve ostalo sanja mene, što je
postalo svejedno. U koferu se neke posve besmislene stvarčice. Među
njima jedna škart stara požutjela, i druga prazna, škart fotografija."
(Ugrešić, 2006., 259).
Eksperimentalna priča o ovim fotografijama, jer je riječ o staroj
požutjeloj fotografiji triju plivačica s početka stoljeća snimljenoj na
rječici Pakri koja za pripovjedačicu funkcionira kao fetišni predmet
kojem mora otkriti nepoznatu tajnu, "neku pukotinu, skriveni pro-
laz". I druga fotorgrafija, koja uvijek ide uz ovu prvu, je prazna foto-
grafija s druženja koja služi za ritual prizivanja/upisivanja ili stalne
obnavljajuće proizvodnje uspomena koje se ne mogu nositi s nemjer-
ljivim stanjem egzila: "Naša prazna fotografija snimljena je prije ne-
koliko godina, na večeri koju želim pamtiti. Posve je moguće i drugo,
da nikada nije snimljena. Moguće je da sam sve izmislila, da u bijelu
ravnodušnu površinu projiciram lica koja postoje, ali upisujem ne-
228
Zeničke sveske
što čega nikad nije bilo. (...) Anđela su izmislili odrasli ljudi kao trik
koji će život učiniti snošljivijim. I pisci su odrasli ljudi, rado izmišljaju
stvari. Zato sam im, curama, namjestila anđela. Mali trik koji će život
učiniti snošljivijim. I znam da je ispalo ubogo, ali kakav pisac takav
anđeo." (Ugrešić, 2006., 230-285).
Na nivou označavanja ženske rodne uloge od strane muškarca,
žena funkcionira kao simbol za dom, domovinu i s "njima dijeli ista
obilježja." (Morley, 2005., 140-167). U ovom romanu domovina funk-
cionira kao "živo traumatsko polje" (Ugrešić, 2001., 123), prelazak u
drugu zemlju ne označava napuštanje traume, već njeno trajanje i ar-
tikulaciju koja je, nerijetko, u vezi sa osjećanjima krivice. Zbog prela-
ska iz prostora koji obilježava identitet u prostore drugosti domovina
se može objektivno posmatrati iz perspektive markirane manjine, s
druge stane, presađivanje egzilanta postaje bolni izvor pamćenja i
potrebe za sjećanjem. "Evropa je, naime bila puna takvih kao ja. (...)
Ja sam, doduše, svoju kuću raznijela sama. Previdjela sam da su rat i
diktatura braća, to što je stari Remarque znao." (Ugrešić, 2006., 188).
Time se dužnost sjećanja nameće kao jedini mogući način očuvanja
totaliteta svijeta, prosto - princip: "Zaboravljam – kažem im – odne-
davno je sve pobrkano, ne znam više što je bilo prije, što poslije, što
se dogodilo tamo, a što ovdje, a što negdje drugdje. Kao da se više
ničega točno ne sjećam...Sve je važno i sve je nevažno. Kretanje u toj
sferi nije linearno. Ne postoji od i prema – kaže Zoran. – Važno je ipak
odrediti neki princip – kaže Goran." (Ugrešić, 2006., 140-141).
Poglavljem "Obiteljski album" pripovjedačica prikazuje životopis
njene majke da bi, zadirući u njenu prošlost i prostore svojih dječijih
uspomena, prikazala ideologijsku podlogu i odnos prema bivšoj drža-
vi. Prelaskom u žanr dnevnika, prikazom njegovog sadržaja, autorica
najvljuje ratne sukobe u Jugoslaviji i njihov krvavi ishod, poigravajući
se s idejom o ponovljivosti povijesti preko primjera pripovjedačicine
majke. Paralela između ratnog iskustva Drugog svjetskog rata pri-
povjedačicine majke Bugarkinje Vete, kojoj je Jugoslavija bila druga
domovina, ukazuje na zajedničko u traumi rata. Iako je primarna či-
njenica da su to nesumnjivo dva različita iskustva, trauma ratnih de-
229
šavanja je istovjetna pred smrtnom pretnjom rata – egzistencijalnim

skliznućem u smrt. U toj dimenziji roman Muzej bezuvjetne predaje se
formira kao ponovljivost smrtnosti i zahvaljujući (ženskom) rodu koji
je u srži društvenih odnosa, seksualnih iskustava. Na pozadini ratnih
dešavanja i sjećanja na prošlost Ugrešić perspektivizira rodne odnose
studirajući problem identifikacije pripovjedačicinog subjekta s nje-
nom majkom. Opsesivne slike odnosa s majkom i bakom, zaokružene
temom djetinjstva, bitan su segment ne samo pri uspostavi identite-
ta, već i posebna "karakteristika ženskog pamćenja". (Šafrenek, 1983.,
7-28).
Otpor pretjeranoj identifikaciji se javlja u brojnim segmentima ro-
mana, a najčešće je riječ o dokinutoj komunikaciji, npr. u segmentu
pod naslovom "Mali dimni signali". S druge strane, cijelim romanom
se priziva identifikacija putem dnevnika, sjećanja, fotografija i albu-
ma, a posebno preko književnog majčinog kanona: "Mama je 1951.
kupila roman Gertrude Stein Melanchta, ali mislim da ga nikad nije
pročitala. Kupila je tu knjigu jer je voljela ženska imena u naslovi-
ma: Ana Karenjina, Emma Bovary, Carrie, Armance, Rebecca, Lucy
Crown... Ženska imena u naslovu knjige unaprijed su obećavala sud-
binu s kojom će se moći poistovijetiti i usporediti svoj život s junaki-
njom romana...u djetinjstvu gdje su sve današnje atrakcije bile zgu-
snute u jednoj, u knjizi, moja gladna, zbrkana i zbunjena dječja glava
pripojit će...i predodžbe o životu odraslih stečene čitanjem maminih
romana." (Ugrešić, 2006., 108-109).
Primjetno je odsustvo prave mjere kada je u pitanju odnos s maj-
kom. Riječ je o krajnjoj prigušenosti subjekta majčinim prisustvom
i nedostupnim znanjem o majci. "Drži ih na okupu isto ljepilo, taj-
na energija koju proizvode ženske sudbine, preslikavajući se jedna
u drugoj, tražeći odraz jedna u drugoj kao u zrcalu." (Ugrešić, 2006.,
113). Zato u ovom citatu naziremo to pretapanje majčine sudbine u
kćerkinu. Bijeg od pretjerane identifikacije pripovjedačica postiže tri-
kom "falsificiranja svog erotskog objekta" (Jovanović, 2006., 107-126),
što je jedini mogući rasplet društveno poželjnog i prihvatljivog hete-
roseksualizma. Ljubavna rana s bivšim ljubavnikom P. počela je za-
230
Zeničke sveske
rastati onog trenutka kada su zajedno od velike, strastvene i duge lju-

bavne priče sveli na mjeru "otužne i mlake porno-epizode" bez drame
sjećanja. S druge strane, detalj s joggerom, kojeg posmatra sa prozora
svoje sobe i mijenja Uminim perom i anđelom zaborava, je značajan,
u mjeri u kojoj nas uvodi u priču o dvjema lezbejkama u poglavlju
"Miš beli sreću deli". U potrazi za simboličnim anđelom9 i partnerima
za one night stand, nema rješenja osim, zatvaranja priče – jer je Anto-
nio, da parafraziram, Ugrešć jednostavno raportirao život na što je
ona jedino mogla odgovoriti uslovnom identifikacijom posestrinstva.
"Da, Antonio je moja sestra, isti smo pod kožom, dvije srodne sirote
na ovome svijetu." (Ugrešić, 2006., 205). Još jednom ponovljeni mo-
tiv anđela u vidu Alfreda, u šestom poglavlju romana pod naslovom
"Grupna fotografija", ne služi isključivo retrospektvinom samoprocje-
njivanju pripovjedačice i njenog upisano/opisanog pamćenja. Naime,
anđeo Alfred neće biti samo prazna oznaka i simbol falusa i shodne
kulture, kako bi prema lakanovskom tumačenju bilo primjereno, on
će fungirati i kao označitelj kulture u raspadu: "Jedino što je na mla-
diću bilo zaista neobično bile su značke i bedževi koje je mladić bio
zatakao na majicu. Jasno se vidio grb Jugoslavije, Titova značka, ju-
goslovenska zastava, značka sa srpom i čekićem ... Alfred je slagao ta-
rot... Sipao je riječi oko sebe... Činilo nam se da slušamo zvučni zapis
zemaljske kugle, jezike ljudi, pustinja, mora i zvijezda... Gospodari
rata, gospodari snova. privlačnost oniromantije, svakovrsnog gatanja
i proricanja budućnosti nije skrivena u tekstu sna nego u interpretaci-
ji... Istinitost Alfredova čitanja tarot karata, kako se kasnije pokazalo,
nije ležalo u poruci nego u njenoj izvedbi. Ubrzo nakon Alfredove
objave (ili tek moga sna) okružujuća zbilja pretvorit će se u kaos (kaos
citata, između ostaloga), u buku punu bijesa i boli." (Ugrešić, 2006.,
241, 245, 257).
9 Motiv anđela se opsesivno pojavljuje u više navrata. Ugrešićka ga vješto varira. U pome-
nutoj priči Vida, preuzima ulogu muškarca i konačno pronalazi svog anđela u Mickeyu
Mouseu. "Jannet, koja je podsjećala na golemu dječiju plišanu igračku i zračila istom pli-
šanom ravnodušnošću, prirodno je postala Vidin Mickey Mouse. Vidin anđeo... bilo bi
ne samo jeftino nego i netočno reći da je miš uobičajena eufemistička zamjena za penis."
(Ugrešić, 2006., 177).
231
Za razliku od sjećanja na djetinjstvo koje su afektivne prirode, sje-

ćanja na prijateljice pripovjedačica čuva kroz škart simbol, falsifikat
anđela preko kojeg izvršava "proces retrospektivnog samoprocjenji-
vanja. Ono postaje element unutar konfiguracije biografskog znače-
nja na koje ukazujemo kao na priču ili pripovjedni tekst" (Assman,
2005., 133-148). Zato je poglavlje "Grupna fotografija" zaključeno fra-
gmentom značenjske autoidentifikacije "Ja. (moje podvlačenje: kao)
The Fool" i procjene prijateljica i života do i tokom rata. Falsifikovana
uspomena u vidu škart fotografije treba da doprinese spasonosnom
pokušaju stvaranja novog identiteta ili stabilizaciju premještanjem
narušenog identiteta. Međutim taj proces nemoguć je, simbolizacija
nije dovršena: "Preformirala sam tu točku u vlastitom životu i stekla u
međuvremenu zavidan elasticitet. (...) Da je egzil, ili barem taj njegov
oblik koji sam ja sve iznurenija živjela, nemjerljivo stanje. Da je egzil
stanje koje se, doduše, može opisati mjerljivim činjenicama, pečatima
u pasošu, geografskim točkama, udaljenostima, privremenim adre-
sama, iskustvom različitih birokratskih procedura za dobivanje viza,
novcem izdatim za tko zna po koji put kupljenu novu putnu torbu, ali
takav njegov opis jedva da išta znači. Da je egzil povijest stvari koje
ostavljamo za sobom, kupovanje i ostavljanje sušila za kosu, jeftinih
malih radioaparata, lončića za kuhanje kave. Da je egzil mijenjanje
voltaže i herzeza, život s adapterom, inače bismo pregorjeli. Da je eg-
zil povijest naših privremeno iznajmljenih stanova, prvih usamljenih
jutara kada u tišini rasprostiremo mapu grada, pronalazimo na mapi
ime svoje ulice, ucrtavamo olovkom križić (ponavljamo povijest veli-
kih osvajača, umjesto zastave križić). Te male čvrste činjenice, pečati
u pasošu, nagomilavaju se i u jednom trenutku pretvaraju u nečitljive
linije. I tek tada započinju ispisivati unutrašnju mapu, mapu imagi-
narnog. I tek tada precizno opisuju onaj nemjerljivi doživljaj egzila.
Da, egzil je poput košmarna sna. (...) Egzil je neka vrsta paranoje."
(Ugrešić, 2006., 149-150).
Mnoštvenost zauzimanja subjekatskih pozicija je u službi stabili-
zacije vještačkog, a time, i privremenog identiteta, s jedinom ključnom
odrednicom, ponovljivosti povijesti pripovjedačicine majke (iskustvo
odlaska u drugu domovinu i iskustvo rata). Pripovjedačica opisuje
232
Zeničke sveske
otkucaje srca svoje majke kojim se identificira jer, izgleda da otkucaji-

ma srca, koji su simbolika življenja i života, u kćerinom subjektu ipak
živi i majčin.
Nouvelle représentation ili roman vitrina
Motiv od presudnog značaja za interpretaciju romana koji autor-

ka varira u par navrata jeste onaj iz uvodne bilješke o slonu Richardu
i njegovom sadržaju trbuha, izloženom u neobičnoj vitrini, u jednom
berlinskom zoološkom vrtu. Vitrina s neprovarenim, progutanim
stvarima postaje ironična metonimija života predočenog u romanu,
instalacija onoga što je ostalo od rasturene države-domovine, me-
tonimija romaneskne konstrukcije, koja ne može dosegnuti cjelinu,
kao i sadržaja sjećanja pripovjedačice, čime se otkriva težnja za re-
konstrukcijom povijesnih, "značenjskih koordinata", klasifikatorskog
pokušaja "oblikovanja svijeta" (Ugrešić, 2006., 52) sjećanja i zbilje. Me-
diji sjećanja funkcioniraju kao spremnici, takav je grad Berlin, brojni
muzeji, buvljaci, smetljišta, ulice, albumi, muzeji svakodnevnice, ele-
mentarnost i subverzivnost byta. Ugrešićka biografskim pričama svih
junakinja tvori "fenomenologiju egzila" (teritorijalne i historijske iz-
mještenosti), u kojem ženin identitet izopćen iz "konstrukta nacional-
nog pamćenja" djeluje preko naracije privatnog, "vrebalnog albuma",
suprotstavljenog kolektivno-muškom simboliziranom preko muzeja.
Muzej bezuvjetne predaje poznati berlinski muzej u kome je potpisa-
na njemačka kapitulacija 1945. godine, a od 1994. postao je utočište
bosanskim izbjeglicama, postaje sveznačna metafora bezuslovne pre-
daje pojedinca pred historijskim dešavanjima, pred povijesnom ka-
tastrofom odlaska u egzil, postaje topos pamćenja prošlosti, sad već
izgubljenog prostora i vremena (za pojedinca pitanje socijalnog situ-
riranja identiteta), i/li, kako to kaže jedan od likova romana, Zoran,
oznaka za pojedinca/ku koji figuriraju kao "muzejski eksponati". U
tom pogledu Muzej bezuvjetne predaje se pojavljuje kao najjača kapitu-
lacija ženskog subjekta pred historijskim kobnim događajima, preda-
ja pred smrti i tjeskobom, konačni prevazilazak problematike identi-
teta, koji se, jednom narušen traumom, gubi u procjepu Realnog kao
označitelja smrti, nasilja i rata.
233
PRAGMATIZAM SESTARA
OSNIVAČICA U SOCIOLOGIJI...
Lejla Mušić
... kao izvor osnaživanja žena u akademiji i društvu
P rva filozofkinja Hypathia i njena tragična smrt još uvijek je sla-

bo poznata, kao i to da u minojsko doba upravljanje ostrvom
Kreta predstavlja egalitarno društvo u kojem su žene ravnopravne
s muškarcima. Na tim nasadima socijalnog nasljeđa, između osta-
log, ekofeministički pokret, osnovan tokom radikalnih i turbulent-
nih društvenih promjena u ranim osamdesetim godinama proteklog
stoljeća, a uslijed razornih posljedica ratova, skupa s globalnim eko-
loškim pokretima i pokretima za manjinska prava, udružio je snage
kako bi subverzivno stvorili značajne pretpostavke suzbijanja teorija
zasnovanih na patrijarhalnoj matrici. Tako je autorica i ekološka prag-
matistkinja, glavna sociologinja Jane Addams, dobitnica Nobelove
nagrade, koja je stekla doktorsku diplomu na Univerzitetu Yale i or-
ganizovala projekat Hull House za istraživanje ponašanja imigranata,
utjecala na ekofeministički pragmatizam Charlotte P. Gilman i Caro-
line Bartlett Crane, a ovakva pozicija kasnije se pronalazi i u radovi-
ma poznatih neoekofeminista/tkinja i sociologa/inja, jer je neophodno
da se sprovede dekonstrukcija i demistifikacija patrijarhalnih pristu-
pa društvu i obrazovanju, kako bi se formirala savremena sociološka
teorija koja uključuje autorice i njihova ostvarenja.
234
Zeničke sveske
Razlika američke u odnosu na europsku sociologiju leži u činje-

nici što se potonja orijentira na velike teme, dok američka sociolo-
gija izučava teme na mikro nivou. Nakon Harriet Martineau,1 jedne
od najpoznatijih sestara osnivačica 2 sociologije, Jane Addams je pred-
stavnica, koja djeluje u okviru čikaške sociološke škole mišljenja. Ra-
dila je izvan pomenutog Univerziteta, ali je surađivala s Meadom i
predstavnicima sociološkog pragmatizma, zalagala se za empirijska
istraživanja pojava u društvu, usmjeravajući se na svakodnevni život
i neposredno iskustvo, način organizacije okoline, naselja i mjesta na
kojima se ispituju oblici života društva i ličnosti, kao i njihovu me-
đusobnu korespondenciju. Addams je takođe osnovačica Hull House
kuće 3 za proučavanje ponašanja imigranata/kinja, odnosno ponaša-
nja delinkvenata koji se nisu mogli adaptirati na nove uslove života
u Americi. Neoadamsijanski pristup sociologiji utjecaće da Caroline
Bartlet Crane osnuje svoju socijalnu ustanovu u nekadašnjoj crkvi u
Kalamazoou, država Michigen, u kojoj će se organizirati predavanja
različite vrste za siromašne i migrante/kinje, s prisutnim profesio-
nalnim sociologinjama. Mary Jo Deegan smatra da je prvo postojala
ženska čikaška škola, jer je Hull House kuća kao projekat osnovana tri
godine prije prvog odsjeka za sociologiju, a prve kurseve ovaj odsjek
ponudio je tek 1910. godine. Za razliku od drugih muških sociologa,
koji su bili otovoreno mizogini ili ambivalentni prema akademskom
1 Harriet Martineau (1802 -.1876), prva sociologinja, poznata je po prevodu Comteovog

djela Kurs pozitivne filozofije iz 1835. godine. Njeno ime se često zaboravljalo u sociološkoj
teoriji, što je u djelu Giddensa i Turnera, ali i velikog broja teoretičara savremenog doba
izmijenjeno. Martineau je predstavljala jednu od najistaknutijih sociologinja i, kako Tur-
ner naglašava, jednu od najčitanijih filozofkinja tog perioda. Smatra se da je učinila mno-
go više od Comtea i mnogih drugih sociologa, ali zbog marginalizacije ženskog naučnog
stvaralašva, nije dobila zasluženo mjesto. Martineau se uvrštava u osnivač/ic/e sociologije
kao znanosti uz Marxa, Webera, Herberta Spencera, Augusta Comtea i Emilae Durk-
heima, a bila je zaboravljena jer se mali broj žena mogao baviti znanošću krajem 19. i
početkom 20. .stoljeća. Naglašavala je da svaka analiza mora nužno uključivati i razu-
mijevanja života žene, analizirajući intersekcije porodice, braka, religije, te se oštro borila
protiv rasne, rodne i religijske diskriminacije.
2 Termin sestre osnivačice u sociologiji, definirala je Mary Jo Deegan, 1990. godine, ukazujući
na potrebu za demarginalizacijom ženske sociologije i uključivanjem 52 žene osnivačice u
sociologiji u historiju sociologije, te osobito ženske sociologije.
3 Sredinom septembra.1889.godine u čikaškom imigrantskom susjedstvu nastaje "inkuba-
tor socijalnih programa", u koji mnogi sociolozi i sociologinje dolaze da žive i izučavaju.
(www.stanfordencyclopediaofphylosophy.com stranica posjećena 21. 02. 2017.
235
radu žena u sociologiji, Lester Ward, kao prvi predsjednik američ-

ke udruge sociologa, podržavao je inkluziju sociologinja, smatrajući,
uprkos podržavanju doktrine podijeljenih sfera u profesiji sociologije,
da su sociologinje dominantno prve.
Prva sekcija, unutar koje su profesionalne sociologinje učestvova-
le bila je porodica, početkom dvadesetog stoljeća, a na panelu koji je
nosio ime "delinkventna djevojka", učestvovalo je sedam panelistica,
od kojih su tri bile žene. Migracije su i historijski značajna tema za
polje sociologije, a svoje izvorište imaju i u radu prve grupe profesi-
onalnih sociologinja. Stereotipni pogledi na odnos spolova sadržani
u prošlosti prenijeli su se u sve oblasti djelovanja i mišljenja i uslo-
vili su degradaciju ženskog principa. Mary Jo Deegan i Christopher
W. Podeschi navode da je Charlotte Perkins Gilman "preteča i mož-
da temelj za suvremeni ekofeminizam". Teorija ovih profesionalnih
ženskih sociologinja važna je za razlučivanje ekofeminističkog pra-
gmatizma, ekopragmatizma i pragmatizma okoliša. Važne i značajne
zamisli koje naglašavaju Podeschi i Deegan slute se u tvrdnji Joanne
Macy da eko feminizam predstavlja "radikalnu promjenu od mile-
nijske amnezije o tome tko smo doista". Eko feminizam je povijesno
razvijen i temeljen na tekstovima feminističkog pragmatizma, koji su
uglavnom zagovarale profesionalne sociologinje, mada se ovi spi-
si rijetko spominju u tradicionalnim sociološkim udžbenicima, iako
uključuju dokumente iz povijesnog razdoblja između 1890. i 1930.
godine. Gilmanine utopijske sage Njezina zemlja/Herland i S njom u
našoj zemlji/With Her in Ourland znače "snažno istraživanje odnosa
među spolovima koje također uključuje komentare o prirodi i ljud-
skom odnosu prema prirodi" (Podeschi i Deegan, 2001., 20). Druš-
tvo koje čine samo žene, s uravnoteženim pristupom između žena i
okoliša je Njezina zemlja/Herland. Za razliku od života u Herlandu, na
putovanju izvan glavna protagonistkinja – savršena žena – Ellador sa
svojim odabranim pratiocem, studentom sociologije, Van Jennigsom,
upoznaje i doživljava užas i poraz u patrijarhalno organiziranom
društvu, u kojem čak i žene kontroliraju žene. "Patrijarhat je ključan
za razumijevanje dominacije nad ženama, rasama i prirodom zbog
patrijarhalnog pokreta osvajanja, gospodarenja, manipulacije, tlače-
236
Zeničke sveske
nja i iskorištavanja" (Podeschi i Deegan, 2001., 21). Feministički pra-

gmatizam se razvija kao oporbena i međunarodna alternativna misao
za patrijarhalnu perspektivu, a temelji se na kulturi i vrijednostima
okrtenutim ženama.
Ova dimenzija je imala svoj utjecaj i na čikašku školu mišljenja,
ali je s druge strane upravo u okvirima ove škole, u skladu s njom
i u suradnji s njom, djelovala Jane Addams i njene suradnice, dok
je Hull House4 projekat predstavljao snažan doprinos empirijskim
istraživanjima sociologije. Uprkos jakom otporu prema ženskom
akademskom uspjehu, njihovoj osobitoj marginalizaciji u području
sociologije, te težnji da se njihovo djelovanje pomjeri u oblast soci-
jalnog rada. U tom periodu, prema Kneževiću, se moglo govoriti o
postojanju muške i ženske čikaške škole. Projekat ekofeminizma, kao
pravca koji je zasnovan na identificiranju žene s prirodom, usmjera-
va se na kritiku antropocentrizma u kulturi i odnosu spram žene i
prirode. Tradicionalna patrijarhalna ideologija kreirala je mišljenje u
dihotomijama priroda/kultura, ja/Drugi, um/emocija, privatno/javno,
muško/žensko, gdje se uvijek simboli nadmoćnosti vezuju uz mušku
kulturu i tradiciju mišljenja. Izvor ovakvog pogleda na svijet je iden-
tificiranje muškarca s umstvenim principom, a žene s emocionalnim
i prirodnim, a samim tim subordiniranim identitetom. Najjednostav-
niji način eksplikacije vezuje se uz fenomene logike dominacije koja
prešutno ide uz muški spol, te logike brižnosti koja je isključivo veza-
na uz princip ženskosti i što se potpuno opire racionalnim kategori-
jama mišljenja i djelovanja.
U tom kontekstu neophodno je razmotriti odnos spram prirode,
koji je identičan odnosu prema ženi. Diskurs logike dominacije se
poistovjećuje sa zapadnom, patrijarhalnom, imperijalnom bjelačkom
kulturom koja potire sve drugo i drugačije i odlikuje se posebnim
konceptom u percepciji moći i hijerarhiji vrijednosti. Etika brižnosti
4 "Bio je dom, intelektualna komuna i salon. Neke od brilijantnih ženskih sociologinja, koje
su živjele i radile tamo su Florence Kelley, Emily Greene Balch, Edith Abbot, Charlotte
Perkins Gilman, Annie Marion MacLean, Mary McDowell, Sophonsiba Breckinridge, i
Julia Lathrop. Desetine drugih sociologinja su je posjetile, uključujući Beatrice Webb, Ida
Wells-Barnett i Alice Masaryk." (Deegan, 1990., 40)
237
pak, kao kategorija koja odlikuje ženskost, na izvjestan način žene

čini prilagodljivim za razumijevanje diskursa opresiranih grupa, pa
su samim tim snažan potencijal koji pomaže napretku ekološke kul-
ture kao naprednog oblika svjesnosti o ekološkim problemima savre-
menog doba,čime je dobila svoj odraz i u već pomenutom projektu
multifunkcionalnih kuća za nezbrinute pokretnutog od Addams i
njenih suradnica. Taj period karakterizovao je nedostatak adekvatnih
prostora za akademski rad žena i njihovo kreativno djelovanje koje
bi bilo izvan sfere porodice. Jane Addams se upravo fokusirala na
povezivanje načina urbanog uređenja gradova, u kojem se može na
empirijski način razmatrati nivo društvene kohezije i odnosa indi-
vidue i društva, dok će se izgradnja prilagoditi potrebama oba pola,
za afirmaciju u privatnom i javnom životu. Pored čikaške valja po-
menuti i frankfurtsku školu pod čijim utjecajem su djelovale socio-
loginje, a Hannah Arendt kao članica društva erazmovaca ujedno je
najistaknutija predstavnica te škole, premda se ona smatra fundusom
marksističkog i socijalističkog feminizma, a Walter Benjamin njenim
duhovnim pretečom koji je najviše utjecao na feminstički pokret. Či-
kaška škola mišljenja je uključivala žene od kojih su neke i radile u
Čikagu, a njena osnivačica se oštro suprotstavlja odioznom ambijentu
rada na akademskim institucijama tog doba. Iako vezana za školu,
odbijala je raditi na Univerzitetu. Park, po Kneževiću, kao jedan od
najjznačajnijih predstavnika ove škole imao je tvrdokoran animozitet
prema radu žena, osobito u oblasti sociologije. Mada je postojala uza-
jamna akademska suradnja i neprekidna korespondencija s Addam-
sovom u okviru empirijskih istraživanja, gdje su njene suradnice ima-
le najznačajnije akademske kvalifikacije i uloge, akademski rad žena
nije bio dovoljno cijenjen. Baš je tehniku mapiranja izumila Addams,
ali se vrlo rijetko pominje u djelima sociologa i sociološkim hresto-
matijama, iako je bila u stalnoj vezi s članovima škole. Poznata je po
osnivanju komune za beskućnike u kojoj su praktikovani svi vidovi
društvenog života, kafići, biblioteka, prodavnica, gdje je ona željela
na empirijski način da ispita odnos pojedinca s njegovom okolinom,
uvijek naglašavajući da način organizacije društvenih odnosa iznutra
238
Zeničke sveske
strukturira ličnost.5 Hull House međutim, nije predstavljao samo to,

u okviru ove multifunkcionalne kuće odvijala se snažna akademska
aktivnost, i živjeli su stručni sociolozi i socijalni radnici koji su prou-
čavali kako se u ovako uređenoj zajednici adolescenti iz siromašnih
egzistencijalnih uslova ponašaju u promijenjenim okolnostima.
Interesanno je kako se Mary Jo Deegan u knjizi Jane Addams i soci-
olozi čikaške škole 1892-1918 bavila analizom odnosa ostalih predstav-
nika čikaške škole spram socioloških istraživanja Addamsove. Prva
generacija je izuzetno poštovala i podržavala njen rad, dok se samo
Park distancira time da zna tek ponešto o autorici, Burgess opet, po-
državajući doktrinu podijeljenih sfera, na upit o njoj, odgovara da
se uvijek divio figurama žena na pijedastalima. Odnos prvog prema
radu žena na akademskim institucijama ipak je bio diskriminirajući.6
Turner to potvrđuje u svom djelu Sociologija, iznoseći odlike njene teo-
rije i njenog usmjerenja na shvatanja i određenja čikaške škole te na-
glašavajući da je upravo taj period 18-tog i 19-tog stoljeća, obilježen
otežanim pristupom ženama u društvene institucije. Addams sebe
doživljava i vidi kao sociološku znanstvenicu, a prema nekim auto-
rima, poput Kneževića, ona se može smatrati začetnicom ženske či-
kaške škole koja je povezivala sociologiju i socijalni rad. Projekat Hull
Housa ostvarila je skupa s Ellen Star i to za direktna istraživanja u
oblasti socijalnog rada, što je imalo značajne implikacije po mišljenja
muške čikaške škole. U ovoj školi su djelovale žene više i srednje kla-
se, a ujedno su se za nju vezale neke od najistaknutijih akademskih
radnica tog doba, pa je ova škola bila najjača ženska škola savreme-
nog doba.
Među naučnim krugovima, jedna od osnivačica sociologije uop-
šte, Harriet Martineau, bila je najčitanija sociologinja tog perioda, ali
5 Ova kuća je izvorno poznata pod nazivom Hull House, u kojoj Jane Addams primjenju-
je svoju elementranu ideju o tome da se ličnost može ispitati jedino ukoliko se zahvati
područje njenog djelovanja u okolini u kojoj živi.
6 Addams je bila poznata kao osoba homoseksualne orijentacije pa se pretpostavlja kako je
animozitet prema njoj djelomično, potjecao i iz tog razloga. Podroban opis akademskog
rada Addamsove, njenih suvremenika, te rodne dimenzije odnosa prema nauci tog doba
dao je Mladen Knežević u svom izvanrednom preglednom članku Čikaška sociološka škola
– iskustva socijalnog rada za sociologiju i sociološka teorija za socijalni rad.
239
zbog marginalizacije ženskog akademskog, književnog i svakog dru-

gog oblika stvaralaštva, njena djela nisu pominjana, pogotovo u sta-
rijim prikazima i hrestomatijama sociološke misli. Profesor s kalifor-
nijskog Univerziteta Turner ističe da je za sociologiju značila koliko
i Comte, te da se njena misao može uporediti s najznačajnijim klasič-
nim sociološkim misliocima tog perioda poput Durkheima, Webera i
Spencera. Fokus istraživanja Martineau obuhvatao je porodicu, brak
i religiju, uz naglašavanje borbe protiv, ne samo rodne, nego i rasne
i religijske diskriminacije. Nakon Martineau, u sociologiji, Addams
zauzima najistaknutije mjesto. Turner to ne propušta naglasiti: Ad-
dams je bila jedna od najznačajnijih i najpoznatijih autorica iz ove
oblasti, koja je uspjela ostvariti karijeru u oblasti praktične, odnosno
primijenjene sociologije, što je za ondašnje doba bio izuzetan uspjeh.
Ni Mary Jo Deegan, profesorica emeritus Nebraska Lincoln američ-
kog univerziteta, takođe ne zaboravlja značaj i doprinos Addamsove:
"Jane Addams je najznačajnija sociologinja iz više razloga. U periodu
između 1890 - 1920, bila je predvodnica desetina žena u sociologiji.
Njena socijalna nastamba, Hull House, bila je institucionalna luka za
ovu mrežu, služeći kao fokus za ženski rad i kao veza s najvažnijim,
većinom muškim, sociološkim centrom tokom ovog perioda, čikaš-
kim Univerzitetom. Ideje Jane Addams o kulturalnom feminizmu i
kritičkom pragmatizmu, upravljale su radovima mnogih drugih žena
i istovremeno artikulirale njihove ideje."
Izučavajući pojedinačne slučajeve nasilja u porodici u kojima su
roditeljice djecu nazivale đavolskom djecom, pokušaje da nasiljem nau-
čenim u porodici preuzmu ekonomske resurse, Addams podvrgava
nasilje u porodici svojim sociološko-femininističkim analizama. Neo-
adamsijanski pristup sociologiji utjecaće na Caroline Bartlet Crane.
Migracije su i historijski značajna tema za polje sociologije, a svoje
izvorište imaju i u radu prve grupe profesionalnih sociologinja. Ad-
dams koja diplomirala 1881. godine i suočila se s nizom problema
koje su iskusili njeni suvremenici i kolege/ice, poput George Herbert
Meada i William Jamesa, pokušala je pohađati Ženski medicinski ko-
ledž u Filadelfiji, ali ga je iste godine napustila i vratila se u Čikago.
Na putovanjima po Europi vidjevši Toynbee Hall u istočnom dijelu
240
Zeničke sveske
Londona oduševljava se angažmanom za siromašne slojeve. Deegan

piše: "Godinama kasnije teoretizirala je da je jedan od većine teških
zadataka za žene bio ostvarivanje konfliktnih zahtjeva, između ‚po-
rodice’ i ‚socijalnih’ zahtjeva. Za Addams, ova rezolucija se ostvarila
kroz socijalne ustanove, gdje je mogla biti ‚dama’, dok čini i socijal-
ni i politički utjecaj. Istovremeno, bila je nezavisna od tradicionalnih
ženskih uloga i odgovornosti u porodici i domu. Zbog ovih osobnih
beneficija za one koji su pomagali druge, uvijek je naglašavala subjek-
tivno i objektivno, potrebe za socijalnim nastambama. Ovaj naglasak
na dvostrukom značaju nastambi, spriječavao je da postane senti-
mentalna ili neosjećajna zagovornica matrijarhata kao što je obično
predstavljana. S vlastitom unutrašnjom neizvjesnom borbom oko do-
dijeljivanja počasnih titula, ubrzo je napredovala u zadobijanju lider-
stva u pokretu za američke socijalne nastambe i postepeno napustila
kolegij američke epistemologije i politike."
Ova dramatična promjena nastupila je nakon što se vratila u
Ameriku, u januaru 1889. Najutjecajniji centar sociologije na svije-
tu, čikaški Univerzitet, prije 1930. godine, tek s Addams i Hull House
utočištem, postaje glavna institucija u Čikagu 1890 godine i u ranim
1900–tim godinama. Hull House je te godine bila mjesto gdje su se
okupljali anarhisti/kinje, marksisti/kinje, socijalisti/kinje, unionisti/
kinje kao i najvažniji sociološki/e teoretičari/ke. Među najpoznatijim
su John Dewey i George Herbert Mead, teoretičari koji su nastojali
povezivanjem znanstvenih i objektivnih opservacija s etičkim i mo-
ralnim vrijednostima generirati pravedno i slobodno društvo. Temelj-
ni sociološki tekst Hull House mape i papiri 7 kao fundamentalni spis
u sociologiji objavljuju rezidenti/kinje Hull House kuće 1893.godine.
Deegan prenosi:"Orijentirani ka socijalnim promjenama artikulirali
su američki san, partikularno prilagođen pametnim, obrazovanim an-
glo-ženama, koje su željele novu ulogu u životu i društvu. Addams se
7 "Ova knjiga, oslanja se na detaljne mape i socijalni život, južne strane Chicaga, analizira
efekte socijalne dezorganizacije, imigracije i ekonomije svakodnevnog života urbanog
susjedstva. Drugim riječima, ova knjiga ustanovljava glavne substancijalne interese i me-
todološke tehnike čikaške škole sociologije, koji će je definirati slijedećih četrdeset godina"
(Deegan, 1990., 41).
241
okružila brilijantnim i posvećenim ljudima, posebno ženama. One su

formirale ključnu grupu koja je živjela u nastambi, stvarala zajedno,
prikupljala statističke podatke, istraživala fabrike i industriju, ispitiva-
la zdravstvene i sanitarne uvjete, lobirala za legislativne i političke re-
forme i organizirala socijalna poboljšanja u njihovom prenapučenom,
imigrantskom distriktu radničke klase. Izvan ovog ogromnog i loše
organiziranog prostora aktivnosti, Addams je bila karizmatskia lideri-
ca koja je prevodila "činjenice" u svakodnevni jezik, artikulirajući tako
probleme i potrebe zajednice i utječući na formiranje američkih ideala
i društvene misli. Autorica jedanaest knjiga i stotine članaka Addams
je nastavila svoj trud predavanjima i obrazovanjem širom zemlje i u
Hull House kući. Postala je glasnogovornica svoje ere, naročito žena i
imigranata iz radničke klase."
Nastanak ovih kuća postao je popularan u Americi, pa je jednu
takvu osnovala i medicinska sestra Lillian Wald, Henry Settlement u
New Yorku, te sociologinja neoadamsijanske orijentacije, Caroline
Bartlet Crane u Kalamazoou, Michigen. Pacifistkinja, Addams je u
vrijeme neposredno prije početka Prvog svjetskog rata, smatrana do-
brom i plemenitom ženom da bi u periodu od 1913. godine do ame-
ričkog ulaska u rat 1917. godine, postala meta raznih spletki i osobnih
napada, kada postaje društveno i javno ostracizirana, te nakon javnog
slavljenja kao svetice postaje javno žigosana kao nasilnica.
Ponovno Deegan svjedoči:"Zastrašivana i protjerivana s govornič-
kih platformi i napuštena od prijatelja i kolega, i najbolnije od drugih
sociologa/ginja, Addams je socijalno postala pas lutalica. To vrijeme je
bilo vrijeme agonije za nju. Posvećena vlastitim uvjerenjima, bazično,
femininim idealima, nastavila je zagovarati pacifističku poziciju. Kul-
minacija njenog politički nepoželjnog statusa desila se 1919. godine
kada ju je američka vlada označila najopasnijom ženom Amerike. U
tom trenutku, njena uloga ključne sociologinje je bila zbrisana." Ipak,
nakon što su žene dobile pravo glasa 1920. godine, što su Addams i
mnoge sufražetkinje proslavile kao veliku pobjedu, u godinama koje
će uslijediti i nakon 1931. godine, ona ponovno postaje glasnogovorni-
ca ustanovljavanja socijalne sigurnosti, a na samrti, 1935. godine, biva
242
Zeničke sveske
oplakivana širom svijeta kao velika liderica i analitičarka američke so-

cijalne stvarnosti (Deegan, 1990., 40).
Dakle, Jane Addams, Charlote Perkins Gilman, Caroline Bartlet
Crane, sestre osnivačice u sociologiji, zagovarale su kulturalni femini-
zam i ekofeministički pragmatizam. Prvi, po Deegan, zagovara ideju
da su "tradicionalno definirane ženske vrijednosti superiorne onim
muškim", dok je drugi odredila upravo Addams skovavši i termin za
njega. Ovaj oblik pragmatizma kao znanstvena teorija ističe nužnost
apliciranja radikalnih, liberalnih i progresivnih vrijednosti kao znanja
na svakodnevne probleme. Addamsova je ideju kritičkog pragmatiz-
ma nastojala utemeljiti na analizi niza svjetskih socioloških sistema
od Rusije (Lava Tolstoja i Petra Kropotkina), preko Njemačke (Karla
Marxa i Friedricha Engelsa) do Engleske (Beatrice Webb, Charlesa Boo-
tha, Patricka Geddesa i Canona Barnetta). Incijalni momentum svih
prijepora u njenim izučavanjima bilo je nesuglasje između kultural-
nog feminizma i kritičkog pragmatizma.
Zaključak
Intelektualni značaj Addamsove u sociologiji polučio je nastanak

dva glavna toka mišljenja: kulturalnog ekofeminizma i kritičkog pra-
gmatizma. Njen enorman značaj za definiranje profesionalne ženske
sociologije slavljen je u mnogim autorskim radovima, pa istaknuti
sociologinje/sociolozi poput Lynn MacDonald, Mary Jo Deegan, Pa-
tricia Madoo Lengermann, Jill Niebrugge Brantley, Joseph Kasler,
Christopher W. Podeschi i Linda Rynbrandt u svojim biobibliograf-
skim prikazima uključuju je kao ključno ime "sestara osnivačica u
sociologiji". Sintagmatski termin pripada Mary Jo Deegan koja time
nastojala demarginalizirati žensku struju u sociologiji. John C. Farrell
je u svom radu Beloved Lady/ Voljena dama iz 1967. dao biobibliograf-
ski osvrt o njenom značaju. Međutim, najznačajnijim intelektualnim
doprinosima smatraju se radovi Allena Davisa i Mary Jo Deegan koja
je napisala knjigu posvećenu Jane Addams, ali i seriju članaka o njoj,
što je obilježeno kao najvažniji uvod u analizu njene uloge kao soci-
ologinje. Deegan naglašava da je samo za nastanak studije o njoj bilo
243
potrebno trinaest godina dokumentiranja podataka. U tim istraživa-

njima dokazuje da je akademski rad žena primaran u sociologiji, te
da je upravo Hull House projektom počela s radom tri godine prije
nastanka prvog odsjeka za sociologiju i njegovog prvog nastavnog
kurikuluma. Razlog tome nalazi se nepravednom "ispisivanju žen-
skih imena iz sociologije" zbog ginofobnog vjerovanja u doktrinu po-
dijeljenih znanstvenih sfera i mizogine rezerviranosti prema prema
ženama između dva svjetska rata. Danas, u doba uskrsnuća konzer-
vativnih ideologija i sve izraženijih procesa retradicionalizacije, de-
marginalizacija autorskih radova o ženama sociologinjama nužan je
preduvjet ostvarivanja ravnopravnog prava na egalitarno obrazova-
nje mladih studenata i studentica kako na polju sociologije, u skladu
s bolonjskim principima obrazovanja, ljudskim pravima, te pravilima
koja propisuju Američka sociološka asocijacija/American Sociological
Association i udruženje Sociolozi za žene u društvu /Sociologists for
Women in Society, kao i Internacionalna sociološka asocijacija/ Inter-
national Sociological Association.
Podupirući ideju sufražetkinje Anne Howard Shaw, koja je priku-
pila sjeme iz različitih stabala tijekom putovanja diljem svijeta i de-
monstrirala ideju o održivom razvoju, tako i sociologinje MacDonald,
Deegan, Madoo Lengermann, Niebrugge Brantley, Kasler, Rynbrandt
i Podeschi podržavaju ekofeminističke ideje. Ulrich Beck i Elisabeth
Beck-Gernsheim navešće da se odgojno obrazovanje oslobađa šezde-
setih prošlog stoljeća i da "ono što je novo predstavlja individualna
ženska biografija". Znači da individualizirana biografija pretpostavlja
da svatko ko može, mora ažurirati i optimizirati svoje odluke kako bi
bili otvoreni za nove obrazovne izazove, sa stalnom spremnošću za
proučavanje i usmjeravanje na projekt cjeloživotnog učenja.
244
"ŽENA OD BATHA I NJENA PRIČA"*
Mary S. Bache
"Ž ena od Batha" predstavlja osobe podređene autoritetu, au-

toritetu religijskih tekstova i njihovih mizoginističkih ko-
dova. Iako "Žena od Batha" ostvaruje materijalnu dobit, moglo bi se
ustvrditi da ne zadobija autoritet sve dok ne dobije priliku javno se
izraziti tokom hodočašća, ne riskirajući odmazdu. Kad zauzme po-
zornicu, drugi hodočasnici postaju njena publika, uzimajući u obzir
njen glas, ono šta ona priča, ali kako komentira njhove priče.
"Priča Žene od Batha", kao i većina ostalih, sastoji se iz dva dijela,
proslova i same priče. Takva struktura odražava Chaucerovu ideju
simetrije kakvu je već pokazao u Troilu i Kresidi. U Proslovu "Žena od
Batha" samu sebe portretira kao žrtvu patrijarhalnog svijeta, a kako
se pokušava nametnuti prozivaju je ‘pokvarenom ženom’. Međutim,
u "Priči" ona predstavlja situaciju u kojoj autoritet preuzima žena, a
glas razuma zamijeni arogantnu nametljivost. Pomoću takvoga kon-
trasta, možemo shvatiti vrijednosti i kodove vladajućeg ponašanja u
datom društvu.
Za razliku od drugih hodočasnika, "Žena od Batha" nije predstav-
ljena prema svom položaju ili zanimanju, nego prema njenu bračnom
* "Autoritet kod Chaucera i "ženskih" naratora Canterburiyskih priča" septembar 2015. treći
dio studije
245
statusu supruge. Moguće da je ponovno obudovjela; nikad nije obaš-

njeno šta se dogodilo Jankynu, njenom petom mužu, no ona je i te
kako spremna uzeti šestoga:
Šesti je dobro doš’o, kad god svrati,
kreposnom ja neću dugo stati. 1
Nasuprot ljepoj Kresidi, obučenoj u udovičku crninu, Žena ima
razmaknute zube i upadljiva je u svojoj raspar odjeći. Moglo bi se reći
da način na koji je odjevena reklamira i njeno bogatstvo i njenu sek-
sualnu moć; njena ekstravagantna punđa, njene žarko crvene čarape
i postole uz nogu, znak njene taštine. Odaje dojam samouvjerenosti i
želje za pažnjom. Kao cehovske supruge, na koje se poziva u Općem
Proslovu, ona pokazuje sklonost ka pravu prvenstva:
Pred nju ni jedna žena iz sve župe
Ne smjede kad se milodari kupe; 2
Međutim, daje oduška svom nezadovoljstvu ako nije udovoljeno
njenim željama.
U Općem prologu "Žena od Batha" opisana je kao poslovna žena,
vješta tkalja. Pretpostavka je da je time trgovala i kad je bila sama
u nekoj fazi svog života, jer je vrlo svjesna moći novca.3 Čini se da
ona potpuno kontrolira svoje financije, sve što je naslijedila od bivših
muževa. Ipak, uprkos nagomilanom posjedu i bogatstvu, to je gotovo
ništa u poređenju s njenom potragom za ljubavlju. Ona se jako su-
protstavlja ideji da je žena roba, objekt razmjene unutar bračnog ugo-
vora, te proklinje marginalizaciju. Želi biti prhvaćena takvom kakva
jest, a ne da mora ugađati hirovima matorog muža koji svojoj mladoj
nevjesti neprekidno pronalazi mane. Izgleda da unutar bračne veze
nema previše povjerenja i poštovanja, a muška ljubomora toliko je
1 Citati iz knjige su prema prijevodu Luke Paljetka iz: Geoffrey Chaucer, Canterburyske
priče, Globus media Zagreb, 2004
2 Ibid., Opći proslov 449‐50 12
3 Elliott, Dyan. "Marriage". The Cambridge Companion to Medieval Women’s Writing. Ed.
Carolyn Dinshaw and David Wallace. Cambridge: Cambridge University Press, 2003. 40-
57.
246
Zeničke sveske
jaka da ona misli kako bi te ‘stare budale’, kako naziva prva tri muža,
najradije svoje žene zaključali pred radoznalim očima:
Što treba da me sumnjičiš i vrebaš?
U škrinju svoju stavit bi me, vidi!
Moraš reć: "Ženo, gdje god hoćeš idi;"4
Prisjećamo se mlade nevjeste iz poeme Yonec Marie de France iz
dvanaestog stoljeća, koja je podvrguta sličnom ponižavanju. Prisilili
su je na brak s bogatim starcem kako bi mu rodila nasljednika. Pošto
je taj brak ostao bez djece, zatvorili su je u kulu na sedam godina kako
bi izbjegli da ona bude predmet pažnje. Starčevoj sestri je dodijeljena
uloga čuvarice i špijuna.5
Kad je pozvana da prozbori, Žena odlučuje obratiti se svojoj pre-
težno muškoj publici pričom o braku. Njeni su pogledi nekonvencio-
nalni, graniče s neposlušnošću. Njeno bračno iskustvo i pouke koje
treba izvući daju jednako dobre upute kao i one koje zagovara crkve-
ni autoritet:
Iskustvo, čak i da na svijetu nije,
Umova drugih, posve dosta mi je
Da kažem vam svu bijedu braka sveta;6
Žena ne vjeruje previše u klerikalno tumačenje vjerskih tekstova,
naročito stoga što se ženu često portrerita kao grešnicu. Pošto origi-
nalni izvori, napisani na latinskom, nisu dostupni ni njoj ni crkvenoj
kongregaciji, do koje mjere treba vjerovati tome što klerici govore?
Oni, koji na prmjer, osuđuju žensku pohotu, često i sami gore od po-
žude, a kad njihova seksualna moć tih zaštićenih učenjaka opadne,
svojoj frustraciji daju oduška tako što žene načine svojim žrtvenim
jarcima:
4 Ibid., 316‐318
5 Marie de France, "The Lais of Marie de France". 2nd ed. Trans. Glyn S. Burgess and Keith
Busby. London: Penguin Books, 1999. 86‐93 40 WBT 1‐3 13
6 Ibid. 1‐3 13
247
Učenjak stoga ne hvali vam žene.

Kad ostari učenjak i ne mari
Za Veneru, ko ni za postol stari,
Sjedne i piše tada, umom skrene,
Da nevjerne u braku jesu žene!7
Baš kao što klerici, u ime Crkve manipuliraju tekstom prilago-
đavajući ga svojim ciljevima, istim metodom služi se i Žena ne bi li
potkrijepila vlastite tvrdnje. Ona pobija različite forme teološkog dis-
kursa o braku i nevinosti; da ljudi trebaju stupiti u brak samo jed-
nom, te da krepost ima prednost u odnosu na drugi brak. Ona uzi-
ma Lollardov stih o preudavanju udovca, te brani njihovo pravo na
preudaju, pozivajući se na biblijsku priču o "Samarićanki na zdencu".
Zar je žena četiri puta bila udovica i nevjenčano živjela s petim "mu-
žem". Isus im naredi da se vjenčaju, a nikakvu primjedbu nije stavio
na broj prethodnih brakova. Žena također citira primjere Solomona,
Abrahama i Jakova, svaki od njih imao je više žena. Njeni su pogledi
direktni, njeno rezoniranje istovremeno praktično i logično. U smislu
prokreacije on kategorički tvrdi: "Ljubite se i množite, Bog traži;"8 Bez
razmnožavanja ne bi bilo ni djevičanstva:
Jer da nevinost zahtijevaše Bog,
Tad prokleo bi bio brak zbog tog.
A, doista, da sjeme nije palo,
Iz čega, tad bi, djevičanstvo cvalo?9
Čini se da Žena utjelovljuje težnje onih žena koje zahvaljujući
glasnom čitanju Biblije u domaćinstvu, napamet znaju njene dijelo-
ve i ozbiljno promišljaju o suštini biblijske poruke. Duhovnoj strani
Ženine ličnosti trebalo bi pridati veću važnost, ona se naročito ma-
nifestira u njenoj "Priči". Etička pitanja koja Žena postavlja lako se
previde ukoliko se pažnja usmjeri na materijalni aspekt njena karak-
7 Ibid. 706‐710
8 Ibid. 28
9 Ibid. 69‐72
248
Zeničke sveske
tera i Ženinu seksualnost iz Proslova, kao na primjer u analizi Shelie

Delany o "seksualnoj ekonomiji" u Chaucerovu potretiranju "Žene od
Batha". Delany tvrdi kako je "s doktrinarne tačke gledišta, ona duhom
siromašna."10 Ženina propovijed o moralu i rasprava o suverenosti
u braku iz njene "Priče" daju drukčije naznake. Jill Mann naglašava
da kad Žena napada antifeministički diskurs iz Proslova, ona se služi
istom retorikom koju koriste zagovornici takvih pogleda. Međutim,
izbjeći te stereotipe je lakše reći nego učiniti, što je moguće shvatio i
sam Chaucer.11 Elaine Treharne to naglašava kad tvrdi:
Žena […] nema autoriteta, kako zbog nemogućnosti čtanja i tumačenja
autoritativnih tekstova koje citira, tako i kroz predavanje i propovijed na
način na koji joj to Chaucer dopušta. No svaki privid autoriteta koji Chau-
cer dopušta i koje se obuhvati pozitivnim tumačenjem Žene, Chaucer
pokvari stereotipnim i očito inferiornim formama ženskog govora kako
ga on bilježi i upotrebljava.12
Carolyn Dinshaw, s druge strane, kaže: "Žena […] imitira patri-
jarhalni diskurs ne da bi ga u ptpunosti ‘osujetila’, sasvim potkopala,
nego da ga reformira, zadrži, ali tako da ga prilagodi ženskoj želji."13
Postavlja se pitanje kako se ova različita tumačenja Žene uklapaju u
njenu "Priču", ne samo u smislu sadržaja, nego i stila i strukture. Dok
Ženina pojava i jezik iz Proslova mogu izazvati predrasude, može se
reći da joj "Priča" dozvoljava iskoračiti iz ograničenja muški orijenti-
ranog jezika i baciti novo svjetlo na vrijednosti do kojih ona drži.
Mnoge žene privlači Lollardov pokret te se one priključuju gla-
snom čitanju Biblije i grupama za diskusiju. One sad imaju izravan
pristup znanju te mogu diskutirati sveto pismo služeći se vlastitim
jezikom i pod svojim uvjetima. Alcuin Blamires tvrdi da Ženina obra-
10 Delany, Sheila. "Sexual Economics, Chaucer’s Wife of Bath, and The Book of Margery
Kempe". Minnesota Review. 5.1 (1975): 104-115.
11 Mann, Jill. Feminizing Chaucer. Cambridge: D. S. Brewer, 2002. 66‐67
12 Treharne, Elaine. "The Stereotype Confirmed? Chaucer’s Wife of Bath". Writing Gender
and Genre in Medieval Literature. Ed. Elaine Treharne. Cambridge: D.S. Brewer, 2002.
93-115.
13 Dinshaw, Carolyn. "‘Glose/Bele chose’: The Wife of Bath and Her Glossators. Eunuch Her-
meneutics". Chaucer. Ed. Corinne Saunders. Oxford: Blackwell Publishers, 2001. 307- 324.
249
na braka a protiv djevičanstva i udovištva možda potiče otud što

je Chaucer znao za te diskusije među ženama, iako se na ženu ne
može gledati kao na Lollarda.14 Neovisnost Ženine misli rađa želju za
samostalnošću, kontrolom nad samom sobom, a ne želju za slijeđe-
njem lolardizma. Pa ipak, podvrgnuta je kazni, čak je dobila i batine
zbog utjecanja ‘perverznim’ idejama i zauzimanja za sebe. Čin unište-
nja Jankynove knjige o "zlim ženama", Teofrastove Zlatne Knjige o Bra-
ku, koja predstavlja izvor autoriteta za antifeministički napad, jednak
je svetogrđu i ona će platiti cijenu u vidu Jankynove nasilne reakcije.
Žena bi htjela vidjeti reformu patrijarhalnog diskursa, naročito stoga
što je književni autoritet koji poznaje toliko jednostran. Takav diskurs
šteti imidžu i reputaciji žene i ima malo veze sa stvarnošću.
Iako se udanu ženu smatralo muževljevim vlasništvom, a ona je
dužna biti potpuno poslušna, to ga ne ovlašćuje za neograničeno na-
silje. Pa ipak su kanonski autoriteti pridali mužu "pravo na poprav-
ku, koje je moglo uključivati vezanje žene ili uskraćivanje hrane".15
Kao njen ‘gospodin i gospodar’, muž je imao ovlaštenje da joj na silu
nametne znanje o kojem je Jankyn, bivši oksfrodski đak, bio potpu-
no obaviješten i u potpunosti ga je koristio. Dyan Elliott naglašava
kako je većina slučajeva prisile i okrutnosti u braku koja bi se našla
pred crkvenim sudom, ostajala neriješena. U većini slučajeva traženo
je pomirenje. Kad je u pitanju seksualna prisila, dužnost supruge bila
je da ‘obavi svoju dužnost’ i udovolji muževljevoj želji, tako da on
nije u iskušenju tražiti zadovoljenje izvan braka.16 To nije lak zadatak
za dvanaestogodišnjakinju koja stupa u brak. Žena, zapravo, hrabro
okreće bank. Daje naslutiti da je ona imala kontrolu. Pošto su je njena
prva tri muža teško mogla zadovoljiti, ona je morala tražiti drugdje.
Mada se muški preljub općenito tolerirao, to nije bio slučaj kad su u
pitanju supruge.
14 Blamires, Alcuin. "Beneath the pulpit". The Cambridge Companion to Medieval Wo-
men’s Writing. Ed. Carolyn Dinshaw and David Wallace. Cambridge: Cambridge Uni-
versity Press, 2003. 141-158.
15 Elliott, Dyan. "Marriage". The Cambridge Companion to Medieval Women’s Writing. Ed.
Carolyn Dinshaw and David Wallace. Cambridge: Cambridge University Press, 2003. 40-
57.
16 Ibid 50
250
Zeničke sveske
Iako Žena odaje utisak tolerantnog stava prema seksualnom pona-

šanju, ne može se biti siguran da li je to zaista tako. U Općem proslovu
se kaže:
Tako je puno znanja mogla steći,
Bje razmaknutih zuba, treba reći.17
Njena lutanja mogla su se odnositi na njenu ljubav za hodočašća,
tokom kojih se mogla upustiti u svakakve veze. S druge strane, mo-
gla bi se odnositi i na njeno poznavanje odmetnutih muževa; svog
četvrtog ona opisuje kao libertinca, "jednog mangupa" koji je imao
ljubavnicu, "razvratnik".18 Uprkos svom visokom statusu – pokopan
je ispod raspela u lokalnoj crkvi – nije bio ništa drugo do ženskar.
Žena izverzirano govori o seksualnim ponašanjima, toliko zapam-
tivši iz vjerskih tekstova i Jenkynovog čitanja Teofrasta. Linija između
istine i fantazije tanka je. Ne samo da nastoji izazvati neku reakciju
među hodočasnicima, nego ona publici otvoreno otkriva one manje
pristojne strane braka. Čini se prirodnim što je Ženina majka svoju
dvanaestogodišnju kćer prije udaje pokušala naučiti nekim pravili-
ma igre, jer ta nije mogla puno znati o hirovima i porocima pohotnih
staraca. Tokom svojih bračnih godina, Žena je bila prisiljena prostitu-
irati se kako bi imala neki vid samostalnosti, što je situacija koju ona
smatra ponižavajućom:
Ne možeš praznih ruku biti lovac.
Sav njegov blud ću podnijet za novac,
I glumit da mi ugodno je bilo;
Zbog tog im stalno gunđam, to me jedi.19
Mislila je da će drukčije biti s mlađim muškarcem, Jankynom, koji
je dvadeset godina mlađi od nje. Privukao ju je njegov izgled, činje-
nica da je bio pametan, zabavan, te je sanjala o vezi koja bi je bolje
seksualno zadovoljila. Nije se mogla gore prevariti: Jankyn je bio ma-
17 Ibid. Opći proslov 467‐468

18 Ibid. "Priča Žene od Batha", 453‐454
19 Ibid. 415‐418
251
zohist, njena "ljubav" prema njemu otrovana brutalnošću. Njegovo

seksualno ponašanje moglo je prizvati sjećanja na prvu bračnu noć
prvoga braka; znači silovanje:
Da cijelu noć ga sanjah, rekoh k tome,
Da želio me ubit u snu mome,
Da čitav krevet bi pun krvi same;
Al ufam da će dobro to bit za me,
Jer krv, ta znači zlato, to se zna. 20
Ženin osjećaj poniženja i nepravde toliko je duboko ukorijenjen da
ona u svojoj priči poteže temu silovanja. Silovatelj je vitez, navodno
personifikacija kavaljerstva, a njegova žrtva mlada djeva koja je šeta-
la pored rijeke. Može se pretpostaviti da je djeva visoka roda, jer je
priča o njenom zlostavljanju prihvaćena kao istinita, a vitez priveden
pred kralja. Prema tadašnjem zakonu, a Žena datira Priču u vrijeme
Kralja Arthura, vitez je osuđen na smrt. Međutim, Arthurova kraljica
zahtijeva da ona riješi tu stvar, postavivši tako osnovu za romantičnu
priču. Datirajući Priču u arturovsko okruženje, u kojem prevlađuju
čarobnjaci i zvijeri, a vitez savladava prepreke prije no što osvoji na-
gradu, publici je omogućena distanca i ona može suditi objektivnije.
Kraljice i njene dvadesetičetiri dvorske dame pred viteza postavljaju
zadatak da sazna šta je najveća ženska želja, unutar tradicionalnog
razdoblja od jedne godine i jednog dana; u suprotnom, neka se vitez
pozdravi sa životom. Ironija je da taj vitez kavaljer, u čiji bi kodeks
trebalo da ulazi i obrana žena, nema pojma šta žene stvarno žele. Niti
je zahvalan za ukazanu milost. U potrazi za rješenjem on naiđe na
ružnu staricu Hag, koja živi u njemu stranoj zemlji. Očajnički nasto-
jeći izvući se iz situacije, on olako obeća kako će učiniti šta god ona
želi ako mu otkrije odgovor. Dok ponavlja Hagine riječi red kraljicom
i dvorom, ni ne pomišlja da će biti prisiljen oženiti se njome:
"Kraljevska gospo, općenito," rekne,
"Svaka bi žena voljela da stekne
20 WBT 577‐581
252
Zeničke sveske
Nad mužem, i nad ljubavnikom svojim,

Svu vlast, gospodar da mu je, ne dvojim."21
Vitez ne poštuje Hag, naročito jer vjeruje da je ona nižeg roda.
On je neotesan, nasilan i odbija bilo kakav oblik ljubavi; on ne želi da
njegova obitelj doživi takvo poniženje: "Ljude se ne smije poniziti ta-
ko!"22 On i ne pomišlja na reputaciju djeve o kojoj više ništa ne čujemo,
niti na sramotu i rizik da rodi kopile. Još gora je za viteza pomisao da
se preda staroj ženi. On je preklinje da uzme sva njegova dobra, ali da
se prođe njegova tijela. S druge strane, mlade žene, prisiljene na brak
u svrhu političkog ili ekonomskog saveza, mogu samo pokorno po-
slušati. One ne posjeduju vlastita tijela. Sve vrijeme veze s Hag vitez
insistira na statusu kojeg više ne posjeduje. Odabravši slijediti vlastite
želje i zloupotrijebiti privilegije koje mu daje položaj, on nije ništa
drugo do neotesanac. Nema ni milosrđa ni saosjećanja, pa ga Hag
mora poučiti o kršćanskim načelima u nadi da se može povratiti. Ona
naglašava kako plemenitost dolazi od Božje milosti, a ne od našeg
položaja: "Ne daje nam se zbog našeg podrijetla."23 A kad je u pitanju
siromaštvo, i sam Krist je odabrao živjeti po tom kodeksu:
Pomaže ona kada čovjek pati,
Da lakše Boga i sam sebe shvati. 24
Hag primijećuje da vitez i dalje želi tjelesno, ženu koja je objekt
ljepote i kojoj će se diviti. Ona nudi dvije mogućnosti; imati ženu koja
je stara, ružna i vjerna, ili onu koja je mlada, lijepa, ali nevjerna. Vitez
nije dovoljno prosvijetljen da bi izabrao i potčinjava se pod Haginu
"mudru vlast".25 To što se "Priča" završava živjeli su sretno do kraja
života, dok vitezovo srce "stade tuć’ mu glasno"26 nakon što se Hag
transformira u lik iz njegovih snova, može se tumačiti kao sredstvo
smirivanja situacije, normalizirajući efekt. Ljubav i uzajamnost mo-
21 Ibid. 1037‐1040
22 Ibid. 1069
23 Ibid. 1164
24 Ibid. 1201‐1202
25 Ibid. 1231
26 Ibid. 1253
253
gući su ovom romantičnom svijetu, žena postiže suverenitet nad tije-

lom i umom svog supružnika.
U poređenju s Proslovom, "Priča" ima potpuno drukčiji ton. Sama
naracija se bolje kontrolira; kritika društvenog kodeksa ponašanja
više je implicitna nego izgovorena. Vitez nastoji opravdati svoju moć
svojim položajem u društvenoj hijerarhiji, ali takav se autoritet poka-
že iluzornim. Samo slušajući druge i poštujući njihovo mišljenje može
se zadobiti istinski autoritet. Takvo gledište ne ograničava se samo na
viteza iz arturovske priče; ono se može primijeniti na različite sfere
društva, aristokraciju, Crkvu i one koji održavaju patrijarhalne običa-
je. "Žena od Batha" ne želi srušiti sistem, nego ga dopuniti. Ne samo
da ona pokazuje potrebu za većom tolerancijom, nego također i po-
trebu da žena nađe svoje mjesto u tekstu. Pošto njen glas na temu
ženske podređenosti i rodne diskriminacije odzvanja generacijama,
može se ustvrditi da ona postiže autoritet.
Mogli bismo se zapitati kako je Chauceru uspjelo stvoriti osobu
čija ličnost je tako otporna. Carolyn Dinshaw primijećuje:
Ona se pojavljuje opet i opet: naoko neukrotiva, ona čak prelazi granice
svog ‘fiktivnog univerzuma’, Canterburyskih priča – kad izazove uzbu-
đene upadice Oproštenika i Fratra, a Službenik i Trgovac je poštuju kao
neku vrstu autoriteta.27
Chaucer postiže efekt ponajprije pomoću strukture. Kontrast iz-
među Ženina Proslova i Priče uspješno prenosi poruku teksta. Uz to,
Chaucer dopušta autorici da se sama predstavi na svoj način, koriste-
ći se njenim izrazima i jezikom. Napokon, stavlja je u okvir u kojem
ona s drugim opći na ravnopravnoj osnovi. Kad je u pitanju njena
ličnost, ona je odsječna, otvorena i vrlo zabavna dok prenosi šta zna.
Ona je pričljiva, i lako je zamisliti kako trača. U Proslovu ona ulogu
povjerenice znalački dodjeljuje prijateljici Alison, dok u "Priči" žen-
ski sud i žene diljem zemlje imaju dosta toga reći o ženskim željama.
27 Dinshaw, Carolyn. "‘Glose/Bele chose’: The Wife of Bath and Her Glossators. Eunuch
Hermeneutics". Chaucer. Ed. Corinne Saunders. Oxford: Blackwell Publishers, 2001. 307-
324.
254
Zeničke sveske
Efekt nalik horu je svojevrstan Chaucerov tour de force, mješavina uče-

nog i mundanog dok te žene izražavaju šta im je prvo na umu:
Rekoše jedni najdraža im svota,
Novca je, drugi, ugled i ljepota,
A treći, blud i lijepe nove halje,
Udavat se i preudavat dalje.
Rekoše neki da nam duhu godi
Kad razgovor se laskav s nama vodi.28
Humor i dublji smisao izlaze na vidjelo.
Komičnost, u vidu ironije, parodije i satire, daje Chauceru prosto-

ra izraziti ideje s manje zadrške. Ironija prema fratrima koji u "Priči"
"vrebaju iza svakog ćoška" je relativno blaga, ali dublji, ubojiti smisao
tiče se moralnosti svećenstva; isto vrijedi za Ženino parodiranje riječi
svećenika, od koji su mnogi neznalice jednako kao i njhova pastva.
Melvyn Bragg primijećuje: "Izgleda da čak i kler iznenađujuće rijetko
čita Bibliju, jer najčešće ne znaju latinski."29 Najmoćnija forma komič-
nog unutar "Priče" je satira, ismijavanje viteza, gotovo pa sprdnja.
Brojne ideje iznesene u Canterburyskim pričama liče na ideje hu-
manista čija su se gledišta pri kraju četrnaestoga stoljeća počela širiti
Evropom. Zbog konzervativizma Crkve i moći establišmenta, mudro
je bilo umotati potencijalno kontroverzna pitanja unutar teksta i upo-
trijebiti analogije s dobro poznatim djelima kao Roman o ruži Jean de
Meuna i Priča o Florentu Johna Gowera. Smještanje priča u okvir ho-
dočašća dodatno je odvlačilo pažnju od Chaucera kao pripovjedača,
karnevalski omogućujući govornicima da predstave svoja neortodok-
sna gledišta. Baš kao što je Chaucer upotrijebio jukstapoziciju u Pro-
slovu i Priči unutar "Priče Žene od Batha" kako bi stvorio efekt. Tako
"jukstapozicijski parovi u strukturi priča, koje čine odgovor njihovih
pripovjedača ili Domaćina, čine jedan od ponavljajućih obrazaca u
28 WBT 925‐930
29 Bragg, Melvyn. The Adventure of English. London: Hodder & Stoughton, 2003. 84‐85
255
strukturi Canterburyskih priča",30 naglašava Barry Windeatt. Na koncu,

potencijalno osjetljive ideje Chaucer izražava u privatnoj sferi spava-
ćih odaja, tradicionalno vezanih za žene, gdje Hag drži svoju propo-
vijed o moralu. Njeni komentari o siromaštvu, na primjer, možda se
odnose na establišment koji zloupotrebljava bogatstvo, naročito na
Crkvu.
Tvrdi se da je Žena od Batha jedan od Chaucerovih najomiljeni-
jih likova. To ne iznenađuje, jer ona odražava njegovu situaciju kao
pjesnika. Oboje njihov status ograničava unutar datih uvjeta života,
ali oni nalaze načina da se njihov glas čuje. I to nasljeđe traje. Ca-
rolyn Dinshaw ispravno komentira: "Žena je ovom muškom autoru
izvor radosti upravo stoga što on putem nje može i istrajati u patrijar-
halnom diskursu i reformirati ga; on osnažuje žensko unutar čvrste
strukture tog diskursa."31 Činjenica da je žensko stavljeno u prvi plan
mogla je ohrabriti žene da izađu na književnu scenu.
Cilj ove teze je istražiti ulogu autoriteta u vezi s Chaucerovim
Canterburyskim pričama. Fokus je dvostran, na autoritetu samog Cahu-
cera kao pisca, te na načinu na koji se autoritet potrtretira u kontekstu
‘ženskih’ naratora, Žene od Batha, Nadstojnice i Druge opatice, koje
su oblikovane patrijarhalnim prerogativima Engleske iz četrnaestoga
stoljeća. Rasprava se zasniva na definiciji autoriteta koju je ponudio
Edmund Said (1935-2003) u svojim Počecima: Namjere i metode iz 1975.
Uz to, istražena su i dva teksta koja su u ranom petnaestom stoljeću
napisale žene, kako bi se razmotrilo do koje mjere je Chaucer vjerno
predstavio ‘ženske’ naratore u Cunterburyskim pričama. To su Knjiga
Margery Kempe istoimene autorice (1373-1440), koja se smatra jednim
od najranijih autobiografskih djela u Engleskoj i Grad žena Christine
de Pizan (1364-1431), koja se smatra prvom profesionalnom spisate-
ljicom. Analiza otkriva kako je napetost između crkvenih autoriteta
i rastućeg sekularizma djelovala na razvoj ženskog diskursa. Studi-
30 Windeatt, Barry. "Literary structures in Chaucer". The Cambridge Companion to Cha-

ucer. 2nd ed. Ed. Piero Boitani and Jill Mann. Cambridge: Cambridge University Press,
2003. 214- 232. (2003 ) 226
31 Ibid 313
256
Zeničke sveske
ja tekstova iz ranog petnaestog stoljeća podupire gledišta iznesena

u pričama ‘ženskih’ naratora. Analiza također pridaje pažnju struk-
turi Canterburyskih priča, naročito Chaucerovu uporabu komičnog i
njegovu inovativnu narativnu formu. Izgleda da se Chaucer odvaja
od klasičnog koncepta kako bi stvorio platformu za veću raznolikost
gledišta i glasova, naročito ženskog glasa.
S engleskog jezika prevela Venita Popović
257
"Ako istinsko dostojanstvo koje se nikada ne stidi prirode već
samo sirove prirode ostaje slobodno i otvoreno, i tamo gdje drži do
sebe ako u njegovim očima sjaje osjećaji a vedar mirni duh počiva
na rječitom čelu, to lažno dostojanstvo nabire čelo koje postaje zat-
voreno i misteriozno te ga nadzire kao što komedijaš nadzire svoje
grimase…" Kantijancu (Friedrichu Schilleru iz djela O ljupkos-
ti i dostojanstvu) koji je još vjerovao u majstorovo razlikovanje
cijene i dostojanstva bilo je dostojanstvo još poželjno. To ga je
koštalo punog uvida kojem se veliki pisac tako približio: naime da
je dostojanstvu imanentno vidljiva njegova propast čim se intelek-
tualci hvataju za vlast koju nemaju i kojoj bi se trebali opirati.
Theodor W. Adorno, Žargon autentičnosti

DIVLJI ILI UGOVOR/E/NI BRAK, ZARUKE I
RAZVRGNUĆA UNUTAR LJUBAVNOG TROKUTA
"Farsi za početnike" ulomak je iz novog romana Ljiljane Filipović
Preljubnik koji je u izdavačkom planu Antibarbarusa za 2018. godinu
Pripovijest je to o prijateljstvu, izdajama i iluzijama, o trojici neraz-
dvojnih prijatelja.
Iznenadna smrt jednog od njih razotkriva njihove samoobmane,
krivnje i samoće. Trenutak kad druga dvojica, Selica i Iskra, saznaju
vijest, ujedno je i njihovo posljednje druženje. Selica se naglo udaljio
od Iskre. Više nije bio u stanju s njim prijateljevati no nastavlja raz-
govore sa smrtno stradalim Davidom. Seličina djevojka Titi ne može
izdržati njegovu opsjednutost tom smrću te prihvaća volonterski po-
sao i napušta grad. Time postaje još jednom od njegovih opsesija koje
do krajnosti dovodi iznenadni ulazak slikara kojeg je slomila vlastita
preljubnička životna priča.
"Farsi za početnike" ulomak je u kojem se Selica suočava s odla-
skom svoje djevojke.
FARSI ZA POČETNIKE
Ljiljana Filipović
U ređujem sobu unutar košmara - govorio je Selica sebi tumara-

jući stanom nakon Titina odlaska.
Posvuda po stanu bili su polijepljeni bunđijski plakati i s Istoka i
sa Zapada. Sjevera i Juga.
- Samo joj je pravda bila na pameti - mrmljao je.
Zagrlio ju je u mislima. Revolucije nisu imale veze same sa sobom.
U to je bio siguran. Možda samo između sebe. O tome govore tajna
znanja. Svi to sad već znaju. Njezina ga je zanesenost zadivljavala. Sjaj
u očima hipnotizirao. Njemu je revolucija bila i šetnja s njom. A i već
u slovu r sadržavala je količinu kretanja od kojeg bi se zapuhao. On
mali uvoznik papira. Divio se svemu što je poduzimala.
- Lakše no da me voliš - prigovorila mu je dok je slagala letke
kojima se pozivalo na akciju protiv nekih rasističkih novina. Iako joj
je pomagao.
Život mu je ionako bio papirnat. Na sve načine. Prostirao se poput
tepiha da bi preko njega gazila dok je željela stvarati drugačije svjeto-
ve. Osjećao se ovisnikom o njezinoj mašti. Nije mu ništa bilo teško za
nju. Bio je opsjednut njezinim opsjednutostima.
Govorila mu je:
261
- Tamo ću negdje, na perzijskom pijesku, nasloniti umornu glavu

i umrijeti. Naći će me neki neznanac i sahraniti. Nitko nikada neće
otkriti gdje sam nestala.
Srce mu se smrzavalo. Strahovanje mu nije dopuštalo prekinuti
njezinu patetičnu literaturu. Koju je čitala iz njegovih misli. Kao i po-
kojni David. Kao i Iskrina mama. Željela se priključiti nekoj grupi za
oslobođenje Irana. Čula je da je pola vojske sastavljeno od žena. Stre-
pio je od njezinih spoznaja. I ideja. Bdio nad njom. Znao je da je ne
može zaustaviti. Titine zanesenosti bile su za njega naredbe. Makar
oboje odletjeli u zrak. Slijedio je njezine pripreme. Čitao knjige koje je
slagala sa svoje strane kreveta. Učio s njom farsi.
Kad je David poginuo, on se više nije mogao družiti s Iskrom.
Otišao je od njega da ga ne podsjeća na zajedničko prijateljstvo. Sad
je Titi otišla od njega. Iznenada. Ne u Iran. Nego u Afriku. S nekim
opsjednutim čitačem stripova. Risačem. Ali to je namjerno preskakao.
Poklonikom Dena Derija. Ne bi ni znao za njega, kao ni to da sva-
kih deset tisuća godina neprijateljski planet Fantos ulazi u putanju
Kriptosa i tada tamo uništava život, da njegov djed nije bio oboža-
vatelj svemirskih pustolovina i inicirao Iskru, Davida i njega u Plavi
vjesnik.
- Možda je čak i autor stripova koje čitamo – mogao je čuti Davida.
- Koje smo čitali – ispravio ga je. – Čitali, čitali! Davno davno dok
si ti još bio živ – nije odolio zločestom odgovoru.
Selica se nije usuđivao ni istražiti o čemu se radi. Jednu večer su
još zajedno čitali Gramscija, a drugi je dan ujutro, dok je on otišao po
pecivo, otišla. Ostavila sve. Skupa s vojnim kartama granice Irana i
Iraka koje je skupljao za nju, mape Teherana i podrobnih izvještaja o
mjestima na kojima bi bilo najbolje odsjesti. Znao je svaku ulicu.
- Tamo David ne stanuje - usudjela se prošaptati noć prije odlaska.
Bio je toliko zapanjen spominjanjem njegova imena da se i pred sa-
mim sobom pravio da to nije čuo.
- Eto mi sad kulturalne hegemonije – zajecao je.
262
Zeničke sveske
Ušao je u kuhinju, skuhao kavu, otišao je probuditi. Na jastuku ga

je dočekala ceduljica istrgnuta iz bloka. Iz njegove papirnice.
- Nisu me oteli.
Bacio je u smeće cijeli doručak. Nikad ga više nije pripremio. Ni
za sebe.
- Tebi je čaj ionako dovoljan – nasmijao mu se David.
- A ti si čovjek iz niotkuda!
- Pilot budućnosti – smijao se David i dalje.
Nazvao je Špicla. Djedovog prijatelja. Izdajicu kako ga je djed na-
zivao. Ako mu i nije bio obitelj, koja ga je zauvijek napustila. bar ga
je podsjećao na nju. Odmah je dojurio, koliko je to mogao, i poklonio
mu svoju novu zbirku poezije Bjelogorica i crnogorica. Pjesmarica je
bila posvećena Neuzvraćenim ljubavima.
Mogao je čuti djedovo treskanje vratima. Iz prošlosti.
Pomislio je kako se u njegovu životu ništa ne mijenja. Uvijek je sve
isto. I prijatelji su mu još iz djetinjstva. Iz istog razreda kada je počeo
učiti pisati. Samo što se sad javljaju iz drugih prostora.
- Moramo brzo djelovati - rekao je Špicl i odvukao ga već sutradan
u ranu zoru do Ane na Borongaju koja mu je za tristo kuna ponudila
da mu je vrati.
Selica ga je slijedio kao u snu.
- Ne mogu vjerovati da sam na to pristao. To je iz nekog filma –
šaptao je.
- Humorističkog – dodala je Titi prasnuvši u smijeh u njegovim
mislima.
- Može je se vratiti i može vas voljeti više no ikada - uvjeravala ga
je Ana.
- Ali to ne bi bilo od njezine volje. Nikad više ne bih mogao vjero-
vati da me uistinu voli. To je kao da je hipnotizirana.
263
- Zašto se time mučite. Glavno da je s vama.

Nije mu bilo glavno. Htio je da ga voli zbog njega. Ne zbog vrača-
nja.
- Postoji razlika? - nacerio se David.
- U njoj volite sebe - opravdavala se Ana.
Kad su odlazili, iz susjedne sobe izašao je omanji čovjek i dobacio
mu:
- Ubij ga! Dok je živ tebi nema života.
Zgranuto je zastao. Muškarac je nastavio.
- Ja ću ti to napraviti za tristo eura. Ana ti je može vratiti za tristo
kuna ali ti više nikad nećeš biti miran.
- Jeftino - šapnuo je David
- Kad god bude telefonirala mislit ćeš da s njim razgovara. Kad
god bude nekamo izašla proganjat će te da se s njim hihoće. Da ne
budem prost.
Tada još nije znao da je otišla u Afriku. Da se priključila misiji za
brigu o ostavljenoj izgladnjeloj djeci. Da je crtač stripova bio misio-
narski zanesenjak. Da su mu roditelji bili švicarski misionari u Kini
gdje su pokrštavali budiste.
Pokunjeno je izašao. Čovjek je bio u pravu. Još mu je dobacio s
vrata:
- Sve je jasno. Ne voliš je dovoljno.
On je sa mnom na ti, bilo je prvo što je pomislio. Filmovi su sni-
mljeni o takvim bezobrazlucima.
U glavi mu je odjekivao njezin glas dok je po kući ponavljala:
- Bebakshid: Farsi balad nistam. (Žao mi je, ne govorim farsi.)
- Misliš naučiti farsi za nekoliko tjedana?
- Zašto si ti tako negativistički usmjeren prema svemu što radim?
264
Zeničke sveske
Pitao se je li bio ljubomoran. Na njezine opsjednutosti?

- A tko ti je kupio farsi za početnike?
Pogledala je u papire:
- Kheili mamnunam. (Mnogo vam hvala.)
Stalno je bila u istim hlačama i dvije tri majice. Raznježivala ga je
njezina nezainteresiranost za garderobu. Gorljivost kojom je govorila
o bosima i gladnima.
- Nisam još iznosila ni one iz osnovne škole.
Za rođendan joj je poklonio večernju haljinu. Bila je na trenutak
dirnuta a onda je bacila. I u suzama izletjela iz stana. Tresnuvši vra-
tima.
- Samo ti je do toga da posjeduješ.
Stvarno je sitnoposjednik? Samo ju je želio razveseliti. S nečim
nepotrebnim. Viškom. Pa što on to posjeduje? Vratila se nakon dva
sata. Šetala je oko kuće. A potom ga ponovno uvrijedila:
- Nije to tvoja krivnja. To je jače od tebe.
Toliko je bio sretan što se sve završilo bez neke svađe da je nije
bio sklon uvjeravati je u suprotno. Otada se od knjiga kao darova nije
dalje micao. To i jesu jedini pokloni u koje se razumijem, priznao je
sebi. Papir.
Nikad se nije mogla ni za što ispričati. To je bio Seličin zadatak.
I kad je Titi bila kriva. I sad je osjećao da je on kriv. Da je on to nešto
učinio. Neučinio. Da ga napusti. Nije si više mogao poželjeti ni dobro
jutro. Bacio se na post. Možda bi mogao tako nestati.
Nikad se nije željela potpuno useliti kod njega. Uvijek je morala
imati mali iznajmljeni stan. U početku se protivio ali nije mogao izaći
na kraj s njezinim uvjeravanjima o potrebi da su ponekad razdvojeni.
Sad je sve to imalo drugačije značenje.
Kad ju je uhvatio farsi stalno je ponavljala:
- Bebakhshid. (Žao mi je.)
265
Nakon Ane otišao je sa Špiclom na kavu.

- Sam moraš odlučiti – rekao mu je.
- Što? Da ne ode? Kao da bih znao s tim živjeti. Kakvi napitci, ka-
kva ubojstva, kakve budalaštine.
I što mu je to uopće trebalo da dopusti tom Špiclu da ga tamo od-
vede. Možda je tako izčarabirao i njegovu baku? Ljutio se na Špicla,
znao je, samo da ne bi zaplakao.
Dok su sjedili prišao im je nastavnik likovnog. I sam je nešto črč-
kao. Dosadni gnjavator koji je stalno inzistirao na nekim posebnim
vrstama papira. Jednom je morao zbog njega u Osaku. Završio je u
pregovorima s nekim jakuzama. Stao je pored njihova stola. Usta su
mu se razvalila u osmijeh. Selica ga je baš tada iskreno mrzio.
Zašto se sve nesreće zbivaju odjednom, uspio se upitati prije no
što ih je upitao ono besmisleno kako su. Sad će sigurno izvući popis
boja i primjerke listova papira koje želi da mu naručim. Kako to da
ljudi ne uočavaju da on nema veze s papirom? Njemu bi to odmah
bilo jasno.
- Ali ti si paranoik - ubacio se David.
Veselo ih je pozdravio. Selica nije imao kud. Morao ga je pozvati
da im se pridruži. Odmah je prihvatio. I nastavio sa svojim sjećanjima
koje je prekinuo prije no što im je prišao. Selica se isključio. U jednom
trenutku je čuo kako kaže Špiclu:
- Supruga me je ostavila. Prije osamnaet godina. Zbog preljuba.
Imao sam jednu aferu.
Selica ga je zbunjeno pogledao. Pričalo se u likovnim krugovima
da ga je žena ostavila s prijateljem s kojim je oduvijek imala paralelnu
vezu. I da su mu godine trebale da se oporavi. Da je sve bilo drama-
tično. Da je prijetio da će je zadaviti. Otkud je on to uopće znao? Pitao
se sad Selica. Da je u jednom trenutku čak i hospitaliziran. U nekom
centru za mentalno zdravlje. Tako nešto
To je bio i glavni razlog da je tiho podnosio njegovo gnjavljenje.
266
Zeničke sveske
Sad ga je zgranuto gledao, pa što je ovo, klub ostavljenih.

Dvije starice, pored njih, u deset ujutro, naručile su po rakiju.
Jedna je objašnjavala konobaru:
- Moja je baka govorila da nema ništa bolje za ženu od rakije. Da
bi je trebalo plaćati zlatom. Toliko je korisna.
Misli su mu lutale. Kad su Titi i on počeli češće izlaziti nije pila,
a meso nije izgovarala ni kao riječ. Drugi dan kad je shvatio da Titi
uporno šeće njegovom glavom, morao je na dugi put. Prvi put se vra-
ćao u Zagreb s veseljem. Osjećao je kao da je sve na svome mjestu. I
njegovo srce.
A sad kao da mu je izvadila nožem srce. Ili samo rukama? Možda
je, kad bolje promisli, to bio neki izlječiteljski postupak. Filipinski? I
dok je prstima rovarila po njegovim prsima, pričala mu je o iranskoj
revoluciji. Budućoj. Kad je pao na pod još ga je i šutnula nogom.
- To je tvoja fantazija - branio ga je David. Od njega samog.
Nikad nije primijetio da je povisila glas. Osim valjda na nekim
demonstracijama.
- Na kojima nikad nisi sudjelovao – šutn‘o ga je sad i David.
- A kao da je bilo nekih važnih! – ironično se usprotivio.
Mnogo godina poslije, lutajući Hoveom naletio je na dvojicu ele-
gantno odjevenih muškaraca. Srednjih godina. Djelovali su kao da
cvijećem žele razveseliti svoje supruge. Prijateljice. Nekoga. Ili se
iskupiti. Dovikivali su se. Veselo. Zapravo su prodavali cvijeće. U
njihovom govoru bilo je neke energije, u njima otmjene privlačnosti.
Neuspješno je pokušavao razabrati riječi.
- Oprostite, je li to arapski? – nije mogao odoljeti da ih ne upita.
- Farsi.
- Selam - doviknuo im je. A oni njemu:
- Selam habibi.
267
Smiješila se. U njegovu snu. Sretna. Ona i njezin crtač su smislili

novu juhu i sad su njihova imena bila zajedno na vrećici. Kako se mo-
gla srozati do juhe? Pa čak ako je smišljena za gladne u Africi.
- Još će se pokazati da je to neki art - pokunjen se probudio i istra-
žiteljski mučio. Je li on to u snu bio zloban prema ženi koju je navod-
no volio. Jer je poput stvaralačkog vulkana. A on?
Veli mu Iskrina mama:
- Ostavila ti je snove. Što hoćeš više?
- Već je snimljeno na tisuće filmovima o ljudima koji razgovaraju s
duhovima - šaptao je Davidu. - Koji žive s njima. Prolaze kroz vreme-
na i prostore. Ja ne živim. Ja sanjam.
- A tajna povijest? Zar to nije ono što te najviše zanima? - pokušao
ga je oraspoložiti David.
- O tajnim društvima sad više zna redateljčić neke ž produkcije.
Nije se ni s kim ni družio. I Iskru je, kojem je bilo stalo do njega,
ostavio.
- Ti samo tako i zadržavaš ljude. Da ih otjeraš – i dalje ga je David
nastojao trgnuti iz tugaljivosti.
- Samo još svojim mislima tjeram tebe da se vućeš za mnom. Ne-
vidljiv. A ni ti me ne primjećuješ - narugao mu se.
- A Preljubnik? – šalio se David.
Odmah sutradan nakon njihova susreta poslije Ane, Preljubnik
mu je pozvonio na vrata. Donio doručak.
- Selica, evo me!
Na to - Selica, stisnulo ga je u prsima. Od bijesa. Kako se samo
usudio. Da ga oslovi onako kako su ga samo zvali Iskra i David. Ot-
pravio ga je istog trena.
- Nestaneš kad to god ti padne na pamet - Selica se pravio da ne
čuje što mu kaže David. - U taj svoj neki unutarnji prostor.
268
Zeničke sveske
Nastavio je sam lutati Maksimirom. Poznavao je sve samotne še-

tače. Pitao se poznaju li i oni njega? Svatko se od njih bojao da mu
netko ne pristupi. Svi su beskrajno ranjeni.
- Uživaju - dobacio je David.
Kupci su mu bili sasvim dovoljni. Nisu ga posebno zanimali. Ni
oni ni njihove narudžbe papira. Iako je Titi, sumnjao je, baš privlačila
ta njegova nebliskost. Što sad s tim?
- S kim razgovaraš - znala ga je uhvatiti u raspravi s Davidom.
- Toliko flertaš sam sa sobom da ćeš tako i završiti.
Već tada ga je pripremala za njegovu budućnost. Zašto to nije že-
lio čuti? David bi se pojavio, osjećao je, kad bi nenadano došao do
nekog vremena. Svog? Tko zna kakva oni imaju zaduženja. Tamo u
tom njihovom procijepu. Negdje. Je li im uopće dopušteno o tome
govoriti? Ili im se ni ne govori.
- Baš znaš biti bedast – David bi sasvim iznenada znao sjesti pored
njega kad bi mu se misli djetinjasto vrtile u krug. Utješiti ga kad je bio
neraspoložen. Ili ga gurnuti u još dublje mračnjaštvo.
- Isti si kao i Titi - predbacio mu je Selica.
- Jasno ti je da razgovaraš jedino s mrtvim prijateljem?
- A s kim ću?
- I ja bih te ostavio na njezinom mjestu.
- Ti si kao nešto drugo učinio? I to prvi!
Bijesno je bacio knjigu na pod koja se nalazila na stolu. Ne, nije bi
prvi. Mama, tata, djed, baka…Titi! Svi su otišli. I Špiclovo sjećanje ga
ostavlja. Sjetio se da je taj dan bila godišnjica Davidove smrti.
- Dosta mi je tih tužnih sjećanja! – kriknuo je. - Više neće uskoro
biti ni jednog dana da nije nestao netko do kojeg mi je stalo.
- Toliko ih je? – našalio se David.
Sve mu je nedostajalo. Bliskost. Tiho razumijevanje. Način na koji
269
ga je Titi zadirkivala. Različitost. To je valjda ipak pripadalo njegovoj

maštovitosti. Činilo mu se da si još toga tako puno nisu rekli, da joj
toliko toga još nije pokazao. Ispričao. Da bi, kad bi mu se vratila, istog
trena sve zaboravio, pustio i da ga ponižava samo da je tu negdje u
nekom uglu, prisutna.
Kao Šeherezada bi odgađao vlastito smaknuće. Proučio bi sve re-
volucije na svijetu i o njima joj pričao zavlačeći njezin odlazak. Pro-
našao bi anarhistu za kojeg nikad nije čula. Ne, to je zauvijek gotovo.
Nije ju imao hrabrosti pitati zašto ga je ostavila. Znao je da je Afrika
samo izlika. Što raditi s nečijim srcem kojem si dojadio? Hodao je po
kući i čitao sa ceduljica koje je posvuda ostavljala: sefr, yek, do, se, cha-
har, panj, shesh ... haft ...(nula, jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam)
Iznenada bi se slomio i zaridao. Nastojao se utješiti, pa ona je živa,
što mi je ...
David mu je ugađao:
- Kad prođe neko vrijeme otići ćemo na ručak.
- Mi?
- Vi. Nas troje.
- Prekasno – želio ga je baš povrijediti.
Pozlilo mu je ali da si zaokupi pažnju nastavio je slovkati: ... haft,
hasht, noh, dah ... (sedam, osam, devet, deset)
Deset je dah. Kako se jezici mogu tako smiješno pomiješati da je
ono što čini tvoj život u jednom, tek broj u drugom. Ali koga je briga
li to uopće točno.
- Bar ti sve znaš o kabali – zabavljao se David.
- Tvojoj! – namjerno ga je želio povrijediti
Našao je jedan od uzoraka ispisa za Alahove žene koje je Neshat
dala ispisati na rukama. Titi mu je naredila da joj dopusti da mu to
preslika na ruke. Bezuspješno. Sad je pokušavao to isto napraviti na
svojoj lijevoj ruci. Na tren se smirio, kao da je Titi bila ponovno pri-
sutna.
270
Zeničke sveske
Tren se smijala zbog toga jer ga je škakljalo pero, a odmah zatim

bjesnila zbog potčinjavanja.
- I ja sam jedna takva žena – sad se sažaljevao. Izmučena. Posluš-
nošću.
- Dobrovoljnom! – uskliknuo je David.
- Dobro da je tako daleko – uzdahnuo je Selica. Bojao se mogućeg
susreta s njom. Da bi mu mogla otkriti strahote koje je njegovala u
svojoj glavi. I da su možda istine. Pri samoj pomisli na to sledile bi mu
se ruke i bio je spreman zacviliti. Stan je bio ispunjen slikama uplaka-
ne izgladnjele djece po čijim licima su plazile muhe.
Plašilo ga je da bi mogao zamijetiti njezinu sreću na licu. Koja nije
bila i njegova. Ili puku pristojnost. A zašto zapravo? Nije je mrzio.
Nije joj želio nesreću. Boljelo je da on sam nije znao izazvati tu radost.
Nije uspio shvatiti ni njihovu vezu, nju, sebe a već je došlo vrijeme
rastanka. Na što je potratio vrijeme? Gdje je pogriješio? Što nije vidio?
David se, znao je, nacerio:
- Ljude do kojih ti je stalo.
271
GUSTAV VON ASCHENBACH
– OD MANNA DO VISCONTIJA
Aleksandar Prokopiev
U početna dva poglavlja svoje novele "Smrt u Veneciji", Thomas

Mann, kao što samo on ume, portretiše glavni lik, slavnog
pisca Gustava von Aschenbacha, pred njegovo putovanje u Veneciju.
Već na prvim stranicama saznajemo da je von Aschenbach na pragu
svog pedesetog rođendana, da je crnomanjast, sitan, suvonjav, s pro-
ređenom kosom na temenu i naočarima bez okvira... Filmskoj kame-
ri je dovoljno nekoliko kadrova da popuni bogate duge rečenice, te
su zato u filmskom scenariju (koji je zajedno s Nicolom Badaluccom
osmislio Visconti), prve dve glave iz novele izostavljene. Film započi-
nje pristizanjem parobroda "Esmeralda" kanalom sv. Marka i putnika
koji se iskrcavaju na pristaništu, a na palubi je prikazan glumac Dirk
Bogarde, vizuelno veran opisu Aschenbacha u noveli.
Prvi put sam gledao Viscontijevu Smrt u Veneciji posle mature, kao
novopečeni student svetske književnosti. Thomas Mann je bio (i ostao
do dana današnjeg) jedan od mojih najomiljenijih pisaca, a ova novela
jedno od čitalačkih čuda moje mladosti, koje je još tada, među drugim
njegovim rado čitanim novelama ("Tonio Kröger", "Mario i mađioni-
čar", "Zamenjene glave") zauzela posebno, privilegovano mesto. Čuo
sam da je kopija filma koju sam nedavno gledao na Filozofskom film-
skom festivalu ista ona iz 1972. Prošlo je punih 46 godina između dve
proekcije i dva vrlo srodna, ali i dopunjena doživljaja filma.
272
Zeničke sveske
Fizički aspekti glavnog lika, kao što sam već rekao, odgovaraju iz-
boru glumca Dirka Bogarde-a kao Aschenbacha. Ali, Visconti je zato
izmenio Aschenbachovu profesiju – od pisca u kompozitora. Svrha
ove promene je suštinska za filmsku priču: muzika je vrlo pouzdan
saveznik u emotivnom koloritu i toku filma. S Adagiettom iz Pete Sim-
fonije Gustava Mahlera film počinje i završava se. Od simfonijskih
dela Mahlera, Visconti je iskoristio i fragmente iz Treće Simfonije, a u
filmu se čuje i "vidi" muzika Modesta Mussorgsky-og i Ludwiga van
Beethovena, ali i one bande uličnih muzikanata, inicirajući tako kod
gledalaca unutrašnji uvid u psihološki svet kompozitora Aschenba-
cha.
Visconti umeće još nekoliko asocijativnih povezivanja između
glavnog lika i austrijskog kompozitora. U noveli, pisca Aschenbacha
od supruge "razdvaja smrt posle kratkog perioda sreće", a ćerka mu je
u građanskom braku. U filmu pak, supruga i kompozitor su u bračnoj
idili, ali voljena ćerkica umire, tragedija koja je zadesila Almu i Gusta-
va Mahlera s njihovom petogodišnjom Mariom Annom.
U filmu postoji još nekoliko naznaka koje povezuju Aschenbacha i
Mahlera, na primer, obojica imaju slabo srce, lekari su im zabranili da
se previše zamaraju. Ili, Alfred, neki vid Aschenbachovog gnevnog
alter ega, u jednoj od početnih scena, svira na klaviru Adagietto kao
da je njegova kompozicija. Ili, scena fijaska na koncertu, preuzeta iz
njujorške premijere (gde je Mahler bio zvanični dirigent Metropoli-
ten Opere) Prve Simfonije, koja je dočekana negodovanjem publike i
kritike.
Samo tri godine posle premijere filma (italijanski režiser je još živ),
Ken Russell je snimio biopic Mahler gde direkno parodira Viscontija u
sceni kada Tadzio flertuje sa zaluđenim Aschenbachom (Mahlerom)
vrteći se oko stubova na plaži (u Russellovom filmu, stubovi su na
železničkoj stanici).
Izvanredno važan Tadziov lik, bez kojeg ne bi postojala ni nove-
la, ni film, u kranjem slučaju, ni Aschenbachov lik, u sebi nosi dve
retke odlike. Prva – poseduje neospornu lepotu – "njegovo bledo i
273
dražesno ozbiljno lice okruženo loknama boje meda, s pravom crtom

nosa, s milim usnama..." opčinjava von Aschenbacha na prvi pogled.
Na filmu, i gledaoce – tada šesneastogodišnji mladić Björn Andrés-
sen, koji je odbran da glumi Tadzio-a, je prelep. Kao da je Ganimed
sišao s Olimpa, gde su ga kidnapovali bogovi da ih služi nektarom.
Ovaj švedski tinejdžer koji je posle snimanja filma postao i model ja-
panskih anima umetnika i junak Manga stripova, sve dok mu se nije
smučilo da pozira, pa se opet vratio glumi, fizički već potpuno različit
od onog nekadašnjeg Tadzio-a, po skandinavskim detektivskim seri-
jama.
Druga suštinska odlika Tadziovog lika u filmu je da on ne govori,
iako je njegova prelepa, otmena pojava često u kadru. Kao i u noveli,
Tadzio je neprestano meta Aschenbachovih misli i pogleda, glavni je
pokretač vizuelnog nadahnuća u usporenom, suptilnom građenju fil-
ma, a da pri tom teško, veoma teško izgovori reč. Tako se, preko spoja
dve suprotnosti, ispunjava kontrapunktnost na filmu – Tadziova usa-
mljena, ćutljiva, vanzemaljska lepota nasuprot neminovnosti i farsič-
nosti starenja (pojačanih, na primer, scenama na palubi broda, gde
pomodni starac pokušava da se "podmladi" ili na terasi restorana, s
bezubim šefom muzikanata) usred epidemije kolere. Tišina propra-
ćena predivnom muzikom naspram višejezičkog žagorenja. Dijalog je
sveden na najneophodnije, a kada se i koriste reči čuju se delići itali-
janskog, poljskog, ruskog, hrvatskog ili pak, poneka kratka razmena
rečenica, ili opet, tužno-smešan monolog kao onaj bankarskog služ-
benika o geografskoj mapi širenja kolere. Jedino je Alfred (tumači ga
Mark Burns), alter ego kompozitorov, koji je inače filmski umetnut lik,
ubedljivo najpričljiviji, preko čijih gnevnih tirada se prenose Asch-
enbachove unutrašnje diskusije iz novele.
Transponovanje jednog vrhunskog književnog dela u film s tako
malo reči pravo je majstorstvo. Zato Viscontijeva scenografska minu-
cioznost i inventivnost dolaze do punog izražaja, posebno u prikazi-
vanju venecijanskih uličica i prolaza, Lida i plaže (gde u nekim scena-
ma kao da se spušta s poentilističkog platna Georges-Pierrea Seurata),
u grupnim scenama prostora hotela, s fino pogođenom autentičnom
274
Zeničke sveske
garderobom gostiju. Vidi se veliko Viscontijevo poznavanje scene kao

rezultata njegovog dugogodišnjeg režiranja brojnih opera. On neos-
porno poseduje vizuelnu baroknu moć, pa iako se film Roko i njegova
braća smatra jednim od začetnika italijanskog neorealizma, u Smrti
u Veneciji, Gepardu po romanu Giuseppea Thomasa di Lampeduse,
Ludwigu, kao i u njegovim operskim postavkama, preovladava, u naj-
boljem smislu reči, aristokratski duh graditelja dekadentnih svetova.
U mnogo čemu srodan onome Thomasa Manna.
Ali, ma koliko Mann i Visconti bili srodni po građanskom i estet-
skom životnom konceptu, različita je njihova dob kada je jedan pisao
novelu, a drugi režirao film po njoj.
U vreme objave "Smrti u Veneciji" 1912., Mann je imao 36 godina
i za sobom samo jedan veliki roman, Budenbrokove, kao i jednu upe-
čatljivu novelu, "Tonio Kröger". Druga objavljena dela, drama Firenza,
roman Kraljevsko visočanstvo iz 1908., nisu tog ranga. Stvaralačko pu-
tovanje Thomasa Manna posle novele "Smrt u Veneciji" biće u svoje-
vrsnom mirovanju više od decenije da bi 1924., iz njegove radionice
izašlo remek-delo Čarobni breg, jedan od najsnažnijih romana XX veka
(druga dva su, prema mojoj doživotnoj privrženosti, Joyce-ov Uliks i
Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova). Te 1929., tada malo stariji od
Aschenbacha, Thomas Mann dobija Nobela za književnost.
Pisac Aschenbach, čije su odabrane stranice ušle u školske čitanke,
koji je bio poznat i priznat u visokim umetničkim i socijalnim krugo-
vima i koji je izbegavao vulgarne reči, je lik koji je Thomas Mann stvo-
rio, ne samo pre svojih velikih romana, nego i pre svih užasa Velikog
rata. Da li je moguće, pitam se, da je Thomas Mann preselio u novelu
deo sopstvenog nespokojstva zbog blizine rata, ali i zbog svoje budu-
će spisateljske karijere? Venecija, kolera, Aschenbachova nesigurnost
i nedostižni Tadzio, zar se time ne produbljuje bezdan između savr-
šenog i banalnog, zar erotski poriv pomračen prisustvom raspadanja
i smrti, nije i krik zbog neostvarenog?
Luchino Visconti je snimio Smrt u Veneciji 1971. Tada je bio skoro
duplo stariji od Manna kad je ovaj pisao novelu. Pred Mannom je
275
niz velikih književnjih ostvarenja, a za Viscontija pak, koji je posled-

njih godina života snimio još dva filma, Ludviga i Nevinost, upečatljiva
ostvarenja, ali ovo klasično filmsko delo kao da je jedan vid testa-
menta (možda je zato kod Viscontija, ostarelog homoseksualca, žeđ
Aschenbacha za Tadziom direktnija, očajnija nego što je u to noveli).
Elegična uzvišenost u poslednjoj sceni novele, kada divni Ga-
nimed korača ka sprudu između kopna i vodenog prostranstva "i
odjednom, kao podstaknut nekom uspomenom, nekim impulsom, uz
prelep gest pomeri gornji deo tela iz osnovnog položaja, držeći ruku
na kuku, i preko ramena pogleda ka obali", u poslednjoj, usporenoj
sceni na filmu, uz Mahlerov Adagietto, prekriva se još jednim emotiv-
nim plaštom, nečim što toliko nedostaje kod većine savremenih "sfu-
šerenih" romana i filmova.
S makedonskog jezika Jelena Prokopiev
276
O JEZIKU I NESVJESNOM*
Marko Raguž
R oman Foe počinje brodolomom nakon kojeg se glavna juna-

kinja zatiče na pustom ostrvu. To pusto ostrvo pripada Ro-
binsonu Crusoe-u i Petku – jer je to jedan postmoderni zapis koji kao
svoju podlogu ima poznati roman Daniela Defoe-a Robinson Crusoe. S
tim da je glavna junakinja Coetzee-vog romana žena iz čije perspek-
tive se govori o Robinsonu Crusoe-u i njegovom životu na pustom
ostrvu. To pusto ostrvo s nekoliko stanovnika je poput ove naše pla-
nete Zemlje u beskraju prostranstva vasione. Jer i naša planeta Zemlja
je u tim kosmičim razdaljinama poput jednog napuštenog ostrva - na
kojem živi čovjek, koji pokušava da se izbori sa surovom prirodom,
da je kultivira i da u nju unese poredak čovjekove hijerahije i kulture,
koju je dosegao na ovoj planeti. Tako i Robinson Crusoe pokušava da
kultivira ostrvo na kojem se slučajno zatekla glavna junakinja Coet-
zee-vog romana Susan Barton. Sve je naravno podređeno čovjekovoj
potrebi da preživi u okolnostima koje vladaju na planeti s tako suro-
vim uvjetima života. I to ostrvo kao da plovi okeanom kao što Zemlja
plovi kroz vasionu. Međutim, roman južnoafričkog pisca Coetzee-a
je postmoderno ponovno ispisivanje klasičnog teksta, s tim da se u
njemu kao glavna problematika upisuju i neke nove književne pre-
okupacije savremenog života na planeti. Pa tako i dolazi do toga da
*
Bilješke o političko-umjetničkim i civilizacijsko-kulturnim čvorištima uz roman Foe J. M.
Coetzee-a
277
je centralna ličnost u ovom Coetzee-vom romanu zapravo crnac Pet-

ko, a ne Susan Barton ili Robinson Crusoe, jer je čitav roman zasno-
van na Petkovoj nemuštosti, okrutnoj činjenici da su mu robovlasnici
u mladosti odsjekli jezik i da nema sposobnost da govori niti može
da svlada jezik. Petko zapravo predstvalja taj ogromni prostor Ne-
svjesnog u kojem je uronjena i svijest čovjeka, i to je zapravo stanje
u kojem se nalazi većina živih bića na planeti Zemlji, pa tako ovdje
Petko predstavlja tu egzotičnu civilizaciju crnačke populacije prema
kojoj se Zapadni Čovjek tako surovo ponaša prodajući ih kao roblje i
iskorištavajući na mnogo drugih načina. Ovdje se kao problematika
nameće odnos Centra i Periferije, jer Susan Barton je iz Engleske kao
i sam Robinson Crusoe, samo što je Crusoe u Coetzeeevom romanu
predstavljen kao svojevrsni izdajnik te zapadne imperije - ovdje En-
gleske, i koji je na pustom ostrvu otkrio nove vrijednosti života, a to je
dosegao kroz prijateljstvo s Petkom, tom drugom stranom zemaljske
kugle, koja nije usvojila Kulturu i Jezik zapadnih imperija - koje vla-
daju Svijetom.
Prvi dio romana Foe se odvija u divljini jednog ostrva na Okeanu
- i to je zapravo prostor u kojem se Petko nalazi kao svoj na svome,
jer tu ga niko, pa čak ni Robinson Crusoe, ne prisiljava da se mijenja i
da usvaja nova pravila života. Sam Robinson Crusoe kao da se odre-
kao tog nasljeđa civilizacije iz koje potiče, i svoga Jezika i Kulture i
uopšte nema namjeru da Petka podvrgava izvjesnoj dresuri, odnosno
utjerivanju u Jezik. Jer Petko razumije stvarnost u mjeri u kojoj mu je
potrebno da preživi i on ima svoj pojednostavljeni sistem za komuni-
kaciju, koji je Crusoe shvatio, time i prihvatio. Roman se približava
svome zapletu kada mala zajednica na pustom ostrvu biva prebačena
na brod - radi čega Crusoe uskoro umire, i Susan Barton se zajed-
no s Petkom vraća u Englesku. U tom smislu postoji podudarnost i
čvrsta veza na principu suprotnosti između Susan Barton i Petka, jer
ono što je ona bila na pustom ostrvu kao žena iz jedne imperijalne
zemlje, to je sada Petko u Engleskoj sa svojim manirima urođenika i
nekoga ko uopšte ne poznaje ‘zakonitosti’ života u jednoj zapadnoj
imperiji. Susan piše pisma izvjesnom piscu - gospodinu Foe-u, i na
tim pismima je zasnovana čitava druga polovina romana. Gospodin
278
Zeničke sveske
Foe je jedna patrijarhalna figura koja se bavi stvaranjem u Jeziku, i on

je osoba koja bi trebala da ispriča njenu povijest na pustom ostrvu,
odnosno on bi nečemu što je neizrecivo trebao da pruži mogućnost
da bude izgovoreno - i Susan se nada da će na osnovu te priče o pu-
stom ostrvu u Engleskoj postati poznata i bogata, i da će se riješiti
egzistencijalne krize u kojoj se zajedno sa Petkom nalazi. Po dolasku
u Englesku fokus priče se prenosi na Petka jer on niti ima Jezik, niti
je sposoban da taj Jezik nauči, a time da prenese u taj sistem znakova
život u dijelu Svijeta koji nije pod domašajem Zapadne imperije i koji
se odvija u zoni Nesvjesnog do kojeg nije dopro sistem Jezika. O tom
prostoru Nesvjesnog najbolje govori primjer iz prvog dijela romana,
dakle, dok su još bili na ostrvu: "Ali Petko nije išao u ribarenje. Pošto
je rukama odveslao nekih stotinjak jardi od stene i zašao među najgu-
šće trave, on zavuče ruku u neku vrećicu koju je nosio oko vrata i poče
da vadi šaku po šaku belih pahulja i da ih rasipa po vodi." Radi se o
nekom Petkovom ritualu, običaju koji se primjenjivao u toj rudimen-
tarnoj zajednici u kojoj je on odrastao, jer i tamo je postojao nekakav
odnos prema Bogu, neki rudimentarni oblici religije koji su zapadni
kolonizatori pokušavali da iskorijene, i prevedu na kršćanstvo sve
ljude koji žive izvan granica Zapadne civilizacije - koja podrazumije-
va vlastiti isključivi Jezik, Kulturu i Religiju.
Susan Barton je na ostrvu o Petku razmišljala kao o nekom psu
ili priglupoj zvijeri kao što "većina" ljudi koji pripadaju tom Zapad-
nom civilizacijskom krugu razmišlja o ljudima izvan te magične crte.
Međutim, nakon Petkovog dolaska u Englesku i njen odnos prema
njemu se mijenja. Pokušava da ga nauči pisati, kad već nema jezik ko-
jim bi mogao progoviriti, a pokušava i da ga navikne na cipele, ali joj
to ne polazi za rukom, jer Petko ne želi da se riješi svojih navika koje
je stekao u zoni u kojoj se živi na principima Nesvjesnog - nagonski
kako žive životinje i ljudi čiji je život još uvijek pod snažnim uticajem
divljine. Susan je svjesna da veliki grad nije mjesto za Petka i on, osim
rada u vrtu, dan je uglavnom provodio u kući, uvijek stojeći po ćoš-
kovima, jer nije mogao da se navikne na život u jednoj kući, u kojoj
‘prirodno’ vladaju uvjeti života imperijalnog Centra - kakav je u to
vrijeme bila Engleska. Čitav roman je zapravo zasnovan na ostrvima
279
unutar ostrva, a i sama planeta Zemlja je, kao što je već pomenuto,
zapravo jedno ostrvo u nepreglednom prostoru vasione. O tome se i
govori u romanu: "Da li je Baija bila ostrvo u okeanu brazilske šume, a
moja soba samotno ostrvo u Baiji?" Tako je i Petko jedno ostrvo unutar
Engleske, koja je i sama otočna zemlja. O takvom životu na principu
Nesvjesnog ponešto se natukne i u romanu Foe: "Dovoljna mi je i nada
da će se u njemu, ako vazduh zasitim rečima, iznova roditi uspomene
koje su zamrle pod Crusoe-ovom vladavinom, a s njima i svest da ži-
veti u tišini znači živeti poput kitova, velikih zamkova mesa što plove
miljama udaljeni jedan od drugoga, ili poput paukova, jer svaki pauk
sedi sam u središtu svoje mreže, koja mu je čitav svet. Petko je izgu-
bio jezik, ali zato nije izgubio uši - to sebi govorim." Stanje u kojem je
Susan zatekla Petka je zapravo stanje u kojem se nalaze sva djeca, u
tom prostoru Nesvjesnog iz kojeg ih njihovi roditelji i učitelji pokuša-
vaju izvesti, uvodeći ih u Kulturu i Jezik, i to uvođenje u Kulturu se
često odvija i na nasilan način. To zahvata ovaj roman, o čemu će se
detaljnije promisliti
* * *
Glavna problematika romana Foe tiče se pojmova intertekstual-

nosti i pripitomljavanja Drugog. Na kraju se tiče to i problematike
identiteta u kontekstu postkolonijanlne kritike. Sam roman Foe je za-
snovan na načelima historiografske metafikcije i postmodernističkog
dopisivanja klasičnih tekstova. Linda Hutcheon u Poetici postmoder-
nizma govori kako je narator u romanu Foe - žena, brodolomnik i Bri-
tanka, a da se tek u drugom dijelu romana shvata kome ona govori:
"Posle pročitane trećine romana otkrivamo da je primalac Danijel Foe
(kasnije DeFoee) kojeg je želela da ubedi da njenu priču ispriča svetu.
Drugi deo romana je specifično i očigledno upućen njemu, bar dok ne
nestane. Posle toga naratorka, Susan Barton, mora da piše sama sebi u
formi dnevnika, iako još uvek za Foeove oči."1 Gayjatri Spivak (Kritika
postkolonijalnog uma) kaže da Coetzee-ov roman ponovo "otvara dva
engleska teksta u kojima je rani osamnaesti vek pokušao da konsti-
tuiše marginalnost: Robinsona Crusoe-a (1719) i Roksanu (1724) Daniela
1 Hutcheon, Linda; Poetika postmodernizma. Novi Sad: "Svetovi", 1996., str. 138/139
280
Zeničke sveske
DeFoee-a (Daniel DeFoee)."2 Dalje Spivak navodi da je Foe DeFoeeov

patronim (tako su mu se prezivali roditelji). "Vraćanjem tog pravog
imena – stoga, implicitno, i realne knjige realnog autora – Coetzee ga
istovremeno pretvara u običnu imenicu (Foe – eng. neprijatelj). Čiji je
Neprijatelj g. Foe?"3 Na to pitanje je Spivak odgovorila na kraju svog
ogleda: "G. Foe je svačiji Neprijatelj, nasilnik koji osposobljava, jer bez
njega nema šta da se citira. (...) Sada želim da kažem da je taj Foe,
u istoriji, mesto potiranja linije između prijatelja i neprijatelja. Kada
neko hoće da bude prijatelj drugom, ono (mesto) povlači svoj grafe-
matski prostor. Foe omogućava pripovedanje te priče."4
"Crnac ustade i dade mi znak da ga sledim. Poveo me je, utrnulu
i izubijanu, preko peščanih dina a zatim stazom koja se uspinjala ka
brdovitoj unutrašnjosti ostrva. Ali nismo čestito ni krenuli padinom
kad osetih oštar bol i iz pete izvukoh dugačak trn crnog vrha."5 Ovaj
citat sa samog početka romana ćemo staviti u opoziciju sljedećem:
"On, primetila sam, nije birao kud gazi, tabanima je mlavio čkalj koji
je meni probio kožu."6 Već u prvih nekoliko stranica romana se mogu,
u obliku metanarativnih znakova, pronaći pitanja i problemi o koji-
ma ovdje govorimo – opozicija unutrašnjeg i spoljašnjeg, koje može
konotirati između sebe suprotne kategorije poznatog i nepoznatog,
pozitivnog i negativnog, našeg i tuđeg..., zatim je u jednoj rečenici za-
početo s problematikom koja se tiče pripitomljavanja drugog ("Uhvatila
sam jednog – guštera – u vreću i pokušala da ga pripitomim, hraneći
ga muvama..."7)...Susan Barton je, kliznivši u more, zaplivala prema
nepoznatom ostrvu. U tom trenutku, ostrvo koje se u daljini naziralo,
je za nju bilo tuđe, nepoznato, ono je u odnosu na njen svijet bilo -
spoljašnjost. Susret s novim svijetom i susret s Petkom i Crusoe-om je
susret s tuđim i nepoznatim. To najbolje dokazuje navedeni primjer
tabana koji krvare krećući se kroz novi, nepoznati prostor, i tvrdih
2 Spivak, Gayatri Chakravorty; Kritika postkolonijalnog uma. Beograd: "Beogradski krug",

237/238
3 Isto, str. 243
4 Isto, str. 260-261
5 Coetzee, J. M.; Foe. Beograd: "Paideia", 2003., str. 6
6 Isto, str. 6
7 Isto, str. 6/7
281
Petkovih tabana koji su srasli s tvrdom ostrvskom zemljom. Susan Bar-

ton kaže da je pratila Petka krećući se stazicom prema unutrašnjosti
ostrva. Za razliku od prethodnog primjera, sada se granica nepozna-
tog, tuđeg povlači, jer čak i kad je provela mnogo vremena na ostrvu,
kada ga je upoznala, Susan Barton se sa strahom kloni jednog kruga,
jezgre u kojoj je koncentrisano to nepoznato i strano: "Pošto me je Cru-
soe upozorio na majmune, pribojavala sam se izlaska iz logora. (...)
Pitala sam Crusoe-a za majmune. Kad je on stigao, reče, vršljali su po
čitavom ostrvu, zločasti i nezajažljivi. Mnogo ih je pobio, nakon čega
su se preostali povukli na stene koje nazvao Severnim Hridinama."8
Čitav Coetzeeev roman je oformljen prema ovom principu, tj.
principu krugova u krugovima - krugova poznatog u krugovima nepo-
znatog i krugova nepoznatog u krugovima poznatog. "Bili ste u Baiji, reče
on. Baija je samo ostrvo na obodu brazilskih šuma."9 Postoji još jedan bolji
primjer: "Da li je Baija bila ostrvo u okeanu brazilske šume, a moja
soba samotno ostrvo u Baiji?"10 Susan Barton je na početku svog ostrv-
skog života bila uljez, paganin – u odnosu na Crusoe-a, Petka i Ostrvo,
ali se to vremenom mijenjalo: "Pronašla sam jednu uvalu u stenju gde
sam mogla da ležim u zavetrini i piljim u more. S vremenom mi je to
postalo utočište, jedino moje mesto na nečijem tuđem ostrvu..."11 Cru-
soe je za Susan Barton na početku bio tuđin, stranac – sama je rekla
da joj je Crusoe, koji je Englez, tuđ kao Laponac – jer je Crusoe davno
prošao proces preobražavanja, prilagođavanja i na kraju srastanja s
Ostrvom. Između Crusoea i Susan Barton je dolazilo do sukoba, a ti
su sukobi u suštini bili sukobi Svjetova, a ne ljudi: "Jednom sam pitala
Crusoea zar ne ume da napravi lampu ili sveću da ne moramo na po-
činak kad padne mrak, kao zveri. Crusoe odgovori sledećim rečima:
Šta je lakše: da čovek nauči da vidi u mraku, ili da ubije kita i istopi
ga zbog sveće? Mogla sam mu uzvratiti mnogim jetkim primedbama;
ali, sećajući se svog zaveta, držala sam jezik za zubima. Crusoe, na-
8 Isto, str. 15/16

10 Isto, str. 36/37
11 Isto, str. 20
282
Zeničke sveske
prosto, nije trpeo promene na svom ostrvu."12 Kada mu je Susan Bar-

ton predlagala da zarone do olupine i pronađu neke korisne stvari,
alatke i slično, Crusoe je odgovorio da su alatke paganski izumi. Ovo
posljednje najbolje ilustruje kakvu je transformaciju doživio Evroplja-
nin – Crusoe, kojemu je sve evropsko postalo pagansko, a sve što je
za Evropljane pagansko, dio ili čak suština njegovog bića. Moglo bi se
o Crusoeu govoriti i na nešto drugačiji način: prema Spivak, Crusoe
je lik koji egzistira na liniji spajanja dva Svijeta - na margini. Spivak
je ovaj Coetzee-ov roman odabrala jedino kao dobru paradigmu na
kojoj će razmatrati pitanja koja se tiču reprezentacije apsolutnog drugog
kao margine. Na poziciji margine borave i Crusoe i Barton, a u drugom
dijelu romana i Petko.
Egzistiranje čovjeka na takvom mjestu se reflektira i na njegov
identitet, o čemu je pisao Stuart Hall u tekstu "Kome treba "identitet"?",
objavljenom u časopisu Reč: "Svaki identitet na svojim marginama ima
suvišak, višak nečega. Jedinstvenost, unutarnja hegemonija, koju po-
jam identitet tretira kao temeljnu, nije prirodan, nego konstruirani
oblik zatvaranja, koji svaki identitet naziva svojim neophodnim dru-
gim, onim koji mu nedostaje, čak i ako je ušutkan i neiskazan."13 Gore
navedeno bi se potpuno moglo odnositi na DeFoee-ovog Crusoe-a,
koji je na više načina otjelovljenje evropske, ili bolje rečeno – zapadne
civilizacije, a koji je se tokom boravka na pustom ostrvu ne odriče, već
uvijek žudi za njom, teži povratku k njoj. S druge strane, ako uzmemo
u obzir tipično kolonijalizatorsko ponašanje Coetzee-vog Crusoe-a
prema Petku, i ako uzmemo u obzir vjerovatnu pretpostavku da je
Crusoe Petku odrezao jezik – u tom slučaju je stav teoretičarke Spivak
opravdan. Crusoe je, u odnosu na ono o čemu smo govorili, toliko,
da tako kažemo, ekstreman, da je jedini zakon kojeg se drži i kojeg
nameće – odsustvo svakog zakona (pod zakonom se podrazumijeva
jedna od bitnih tekovina evropske civilizacije): "Jednog dana upitah
Crusoea ima li na njegovom ostrvu zakona i ako ima kakvi su; ili on
možda radije sledi unutrašnje naloge, uzdajući se da će ga srce izvesti
na pravi put. Zakoni se donose iz jednog razloga, reče on, da nas zauzdaju
12 Isto, str. 20
13 Hall, Stuart. "Kome treba "identitet"?", Reč. Broj 64., 2001., str. 219
283
kad nam želje postanu neumerene. Dokle god su nam želje umerene nemamo
potrebe za zakonima."14 Međutim, o ravnodušnosti Coetzee-ovog Cru-
soe-a naspram svega što je evropsko je pisala i Spivak, govoreći da,
iako je "proizvod trgovačkog kapitalizma, Crusoe nije zainteresovan
da bude njegov činilac, čak ni u toj meri da sačuva alatke. Coetzee-ov
fokus je usmeren na rod i imperiju, a ne na priču o kapitalu."15
Kod Susan Barton je započeti proces poostrvljavanja prekinut po-
vratkom u Englesku, ali je taj proces započet, te se stoga unutar nje-
nog bića nalazi pukotina između dva Svijeta – dok je bila na Ostrvu,
maštala je o Engleskoj, o Domu, a po povratku u Englesku, maštala
je o Ostrvu, o Domu. Ni u jednom ni u drugom slučaju nije mogla da
se potpuno okrene jednom ili drugom Svijetu, oni su se u njoj suda-
rali, srastali i cijepali. Sama je kazala – kakav ja to život vodim ako ne
život Crusoe-ove udovice?16. Da se Susan Barton nije vratila u Englesku
onakva kakva je otišla, najbolje dokazuje sljedeći primjer: "Dvaput su
mene i Petka nazvali Ciganima. Šta je Ciganin? Šta je drumski razboj-
nik? Reči kao da imaju nova značenja ovde u zapadnim krajevima.
Jesam li postala Ciganka a da to ni sama ne znam?"17 Po dolasku u En-
glesku - Petko zauzima ulogu koju je imala Susan Barton - po dolasku
na Ostrvo. "U hodniku naiđem na Petka koji bezvoljno stoji u ćošku
(uvek on stoji po ćoškovima, nikad na otvorenom: prema prostoru je
nepoverljiv)."18 Coetzee-ov Petko je na neki način sličan Čudovištu iz
romana Frankenštajn, Mary Shelley. Obojica su se našla u svijetu ko-
jem ni na koji način ne pripadaju. Ono što je razlika između njih je to
da Čudovište Mary Shelley nastoji da pronađe sebe, dok Petko za tim
nema potrebe – on posjeduje Sebe i svoj Dom, premda se to pouzda-
no ne zna. Postoji jedna naznaka toga u romanu (izuzimajući njegov
kraj): "Ježim se dok gledam kako Petko igra u kuhinji, kako odora
vijori oko njega, a perika mu poskakuje na glavi, kako je sklopio oči
i preneo se nekud daleko, ne na ostrvo, to je izvesno, niti u nasla-

243
16 Coetzee, J. M.; Foe. Beograd: "Paideia", 2003, str. 70
17 Isto, str. 77
18 Isto, str. 55
284
Zeničke sveske
de kopanja i nošenja, već u vreme pre toga, kad je bio divljak među
divljacima."19 Kakva je svrha i značaj opozicije između unutrašnjeg i
spoljašnjeg, kojom se pisac ovog romana u tolikoj mjeri bavi? U ro-
manu Foe se problematiziraju suštinska pitanja modernog svijeta, od-
nosi koji postoje između modernih kolonizatora (Evropa i SAD) i onih
zemalja koje su kolonizirane, ropski im podređene. Ropska podre-
đenost tih zemalja se u biti ne razlikuje od onog oblika podređenosti
koji je postojao ranije. O tome je pisao i Lav Tolstoj, samo što je on
razmatrao odnose između vladajućih i podređenih društvenih klasa
u okviru jedne zajednice, ali to se potpuno može primijeniti i na od-
nose između bogatih i siromašnih zemalja. Prema Tolstoju sredstvo
pomoću kojeg vladajuće klase drže u ropskom položaju niže slojeve
društva jeste novac. O svrsi novca je pisao u svome kratkom djelu Šta
je novac; po njemu ono što su za robove i kmetove nekada bili sindžiri
i okovi, to je sada za radničku klasu novac. Navest ćemo jedan citat
iz Tolstojevog publicističkog teksta Ropstvo u naše vreme: "Ukidanje
kmetstva i robovlasništva slično je onome što su krimski Tatari radili
sa svojim zarobljenicima: izmislili su da im raseku kožu na tabanima
i da unutra naspu iseckanu čekinju. Kad bi na njima izvršili tu opera-
ciju, skidali bi im okove i lance. Ukidanje kmetstva u Rusiji i robovla-
sništva u Americi, ako je i ukinulo raniju formu ropstva, ne samo da
nije uništilo njegovu suštinu, nego je izvršeno tek onda kad je čekinja
u tabanima zagnojila rane i kad je moglo biti potpuno sigurno da za-
robljenici neće pobeći i bez lanaca i okova, i da će raditi."20
Iako radnja romana Foe nije smještena u savremeno doba, već ono
od prije nekoliko stoljeća, taj roman se uopšte ne bavi tim dobom,
već je potpuno okrenut sadašnjosti, onome što su glavni problemi
"našeg" vremena, a odnosi savremenih kolonizatora i koloniziranih
su upravo to, ne samo u ekonomskom smislu, već u smislu onoga
što je temelj ljudskog bića – a to je identitet. Upravo se tim granica-
ma - kolonizatorima i koloniziranim, Bijelim i Crnim, kultiviranim i
divljim, dakle, unutrašnjim i vanjskim bavi roman Foe. Međutim, bilo
bi važno navesti (posredno) stav teoretičara koji smatra da su nave-
19 Coetzee, J. M.; Foe. Beograd: "Paideia", 2003, str. 67

20 Tolstoj, L. N.; Publicistički spisi. Beograd: "Prosveta", 1969., str. 462
285
deni odnosi obrnuti – neke osobine koje se pripisuju kolonizovanom

su u stvari osobine kolonizatora. Vladimir Biti (Pojmovnik suvremene
književne teorije) navodi stav F. Fanona: "Njegove se psihoanalitičke
poante sastoje u tome da je kolonizatorski subjekt zapravo kolonizi-
ran (svojim predrasudama), dok kolonizirani subjekt ostaje zbog toga
zatočen u svojoj drugosti ne dobivajući priliku da se očituje kao ja."21
II
Vladimir Biti u znastvenom radu "Pripitomljavanje drugog" (koji

pripada istoimenoj knjizi), piše sljedeće: "Kako se Foucaultova kon-
cepcija razvijala, subjekti su se u njoj pretvarali u puke kotačiće me-
hanizma diskurzivne moći koji se preko njih širio i oplođivao. Pre-
tvarajući sve ljudske istine, pa i one najmanje, u delegirane proizvode
centra totalne moći, Foucault se pokazivao zatočenikom velikog pro-
svjetiteljskog mita o mogućnosti oblikovanja ljudskih duša. Taj kobni
i dalekosežni nesporazum počiva na pretpostavci da je ljude moguće
a-similirati – tj. učiniti sličnima sadržajima koji se distribuiraju – dok
se a-similacija uistinu odigrava obrnutim putem, tj. tako da ti ljudi
čine te sadržaje sličnima sebi."22 Pripitomljavanje drugog je, u različi-
tim oblicima prisutno od samog početka romana Foe. Pod kategorijom
pripitomljavanje drugog bismo mogli podvesti i Crusoe-ovu opsesiv-
nu želju da iskrči (kultivira) dio ostrva. Kada se kaže pripitomljavanje
drugog, podrazumijeva se potpuno suprotni sadržaj značenja te for-
mulacije. Pripitomljavanje onoga što je iz ugla Zapadnjaka divlje se
treba shvatati kao do srži antihumanistički čin. Dobar je primjer prvi
susret članova Kolumbove ekspedicije s američkim domorocima – oni
su bili potpuno miroljubivi i pitomi. Pokušaj njihovog pripitomljava-
nja je proizveo katastrofične posljedice. Postoji jedan dobar primjer u
romanu Foe: "Na žbunje oko mene spusti se jato vrabaca, koji su lju-
bopitivo izvijali glave, nimalo zaplašeni, jer im od pamtivijeka čovjek
nikakvo zlo nije učinio."23 Međutim, u odnosu na ovaj roman, pripi-
21 Biti, Vladimir; Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: "Matica hrvatska", 1997., str.
283
22 Biti, Vladimir; "Pripitomljavanje drugog (Mehanizam domaće teorije)". Zagreb: "Hrvat-
sko filozofsko društvo", 1989., str. 241
286
Zeničke sveske
tomljavanje drugog treba razmatrati kroz jednog od glavnih likova

romana – Petka. Na samom početku romana, o Petku i ne možemo
imati baš jasno određen stav. Ne čini se kao da on posjeduje vlasti-
ti karakter ili identitet: često se na televiziji prikazuju dokumentarci
o Africi, crnačkim plemenima itd., i rijetko kada se dogodi da neko
od članova afričkog plemena o kojemu je riječ nešto kaže. Obično su
poredani jedan kraj drugog i nijemi zure u kameru ili pak, pjevaju i
učestvuju u nekom ritualu. Takav je i Coetzee-ov Petko. Prije svega,
na početku romana. Navest ćemo citat koji to potvrđuje: "Ali Petko
nije išao u ribarenje. Pošto je rukama odveslao nekih stotinjak jardi
od stene i zašao među najgušće trave, on zavuče ruku u neku vrećicu
koju je nosio oko vrata i poče da vadi šaku po šaku belih pahulja i
da ih rasipa po vodi. Najpre pomislih da su to mamci za ribu; ali ne,
kad je rasejao sve pahulje, on okrenu svoj balvan-čamac i doveze ga
natrag do ruba stene, gde ga je, uz dosta muke, izvukao iz talasa. (...)
Dotad sam o Petkovom životu razmišljala koliko i o životu nekog psa
ili bilo koje priglupe zveri – pa i manje, jer grozila sam se njegove sa-
katosti koja me je terala da ga izgnam iz misli i da se trznem kad mi
se približi. To rasipanje latica za mene beše prvi znak da nekakav duh
ili duša – zovite to kako vam drago – treperi ispod tupe i neprijatne
spoljašnjosti."24 Petko je bio nemušt, po riječima Crusoe-a, čak od dje-
tinjstva, kada su mu trgovci robljem odsjekli jezik. Na pitanje Susan
Barton za razlog, Crusoe odgovara da im je možda dosadilo Petkovo
zavijanje ili su možda htjeli "da ga spreče da ikad ispriča svoju priču:
ko je on, gdje mu je dom, kako se dogodilo da ga zarobe."25
Gajatri Spivak (Kritika postkolonijalnog uma), je posvetila mnogo
pažnje problematici koja se tiče Petkove nemuštosti: "Uporedimo to
s DeFoee-ovim tekstom. Posle prvog izdanja Robinsona Crusoe-a,
prilično brzo je zapaženo da je DeFoee-ov Petko jedva sposoban da
nauči jezik. Takođe, prilikom njihovog prvog susreta, uočljivo je da
Sam ja počeo da mu govorim, i da ga učim da on govori meni (RC 161).
Poput nas, Crusoe nema potrebu da nauči da se obraća rasno inferi-
ornom. Naravno, Crusoe zna da divljaci imaju jezik, a stari je topos
24 Isto, str. 23/24

25 Isto, str. 17
287
da varvari po definiciji ne govore jezik. Ali ovde je na delu i kontrast

između kolonizatora – koji domorocu daje jezik – i metropolitanskog
antiimperijaliste – koji domorocu želi da da glas."26 Coetzee-ov Cru-
soe je, bez obzira na to je li je ili nije on Petku odsjekao jezik, po nekim
svojim osobinama tipičan kolonizator – to se najbolje očituje u njego-
vom ponašanju prema Petku. "Koliko engleskih reči Petko zna?, upitah.
Koliko mu treba, odgovori Crusoe."27 Crusoe ga je naučio jedino ono-
liko engleskih riječi koliko je potrebno za obavljanje posla, a to nije
ništa drugo nego tipična kolonizatorsko-robovlasnička (izrabljivačka)
funkcionalizacija čovjeka. Takvo tretiranje čovjeka, Crnca (roba) od
strane Bijelca (gospodara), vremenom proizvodi nemuštost jedne ci-
jele rase. Sve što kolonizator čini u svrhu da upozna kolonizovanog,
na kraju, se svede na to da on to ne čini u cilju da ga upozna, već da ga
upozna samo onoliko koliko mu je dovoljno da ga što lakše iskoristi.
To je ono što se podrazumijeva pod pripitomljavanjem drugog. Ono što
je u drugom dijelu romana činila Susan Barton kao, kako kaže Spivak,
metropolitanski antiimperijalista, funkcioniše na sličnom principu,
ali je svrha toga potuno drugačija. Pokušava da nauči Petka da se slu-
ži jezikom, ali ne s ciljem koji je imao Crusoe, već s ciljem da ga zaista
nauči I da mu pomogne da ispriča svoju priču. "Priča o Petkovom
jeziku je priča koja se ne da ispričati (…). Drugim rečima, mnoge bi
se priče dale ispričati o Petkovom jeziku, ali istinita priča je zakopana
u Petku, koji je nem. Nikad se istinita priča neće čuti ako umetnošću
ne pronađemo način da Petku damo glas."28 Iz ovog pasusa se može
primijetiti da je jedna od temeljnih preokupacija ovog romana, što
može važiti generalno za postmodernističke romane (najbolji primjer
je Barnesova Flaubertova papiga), jeste potraga za Istinom, to jest, po-
kušaj prepoznavanja prave Istine u mnoštvu laži, premda se na kraju
ispostavlja da je Istina sadržana upravo u njenoj mnogostrukosti. To
se prije svega odnosi na Flaubertovu papigu, dok je odnos Coetzee-vog
romana prema Historiji i Istini nešto drugačiji, o čemu je pisala Linda
Hutheon u Poetici postmodernizma: "Prvo, istoriografska metafikcija se

2003., 252/253
28 Isto, str. 83
288
Zeničke sveske
poigrava istinom i neistinom istorijskog zapisa. U romanima kao što

su Foe, Vatrena voda i Čuvene poslednje reči, izvesni poznati istorijski de-
talji namerno su falsifikovani s ciljem da se istaknu moguće mnemo-
tehničke greške zapisane istorije i stalna mogućnost namerne i nena-
merne greške."29 Navest ćemo još dva primjera iz romana koji govore
o onome što je osnova drugog dijela romana: "Najviše se bojim da je
za njega, posle tolikih godina bez govora, i sam pojam govora nepo-
vratno izgubljen. (...) I tako, gledajući kako njegova šaka steže ašov,
tražim prvi znak da shvata šta pokušavam: ne šaljem ga da okopava
leje (sigurna sam da imate sopstvenog baštovana), ne spasavam ga od
dokolice, niti ga izvlačim iz nezdrave podrumske memle, već gradim
most od reči, kojim će jednog dana, kad taj most dovoljno očvrsne,
on preći na drugu stranu, u vreme pre Crusoe-a, pre no što je izgubio
jezik, kad je živeo uronjen u žamor reči i ne misleći o tome, poput ribe
u vodi; odakle bi se, korak po korak, vratio, koliko je u njegovoj moći,
u svet reči u kom vi, gospodine Foe, i ja, i svi ostali ljudi, živimo."30
Teoretičarka Gayatri Spivak kaže da Susan Barton želi upoznati
Petka, podariti mu govor, zatim ona želi da bude otac njegove priče,
koja će, kako kaže Spivak, biti i njena, to jest, ona teži tome da Petka
konstruiše kao subjekta: "Foe traži od Susan da nauči Petka da piše. Raz-
govor o jeziku i pisanju između to dvoje evropskih gospodara vrlo
je značajan. Susan smatra da je ta ideja loša, ali pristaje zato što misli
da bi bilo nezahvalno raspravljati se (Foe, 144). (...) Međutim, u tekstu
je Petko, a ne Susan, nenaglašeni činilac uskraćivanja. Za svaki te-
ritorijalni prostor koji je vrednosno kodiran kolonijalizmom i svaki
zahtev metropolitanskog antiimperijalizma domorocu da pusti svoj
glas, postoji i prostor uskraćivanja, obeležen tajnom koja možda nije
tajna, ali koja ne može biti otključana. Domorodac, ma šta to moglo da
znači, nije samo žrtva nego i činilac. Čudnovati stražar na margini
koji neće da bude informator."31 Posebno je važan posljednji dio ro-
mana o čemu su pisale Linda Hutcheon i Spivak. Prva u Poetici pos-
29 Hutcheon, Linda; Poetika postmodernizma. Novi Sad: "Svetovi", 1996., str. 193
2003., 253/254/256
289
tmodernizma kaže da se posljednja scena u romanu vraća "pomenutoj

debati o prirodi i funkciji jezičkog izraza i reference i nastoji da čak još
više problematizuje odnos romana prema fiktivnoj, intertekstualnoj i
političkoj stvarnosti. Knjiga, kao zamišljeni podvodni svet koji je opi-
san (to jest kreiran), postaje paradoksalni svet tihog značenja: Ali to
nije mesto reči. To je mesto gde su tela sopstveni znakovi. To je Petkov dom
(157). To što je Petko crnac i Coetzee Južnoafrikanac predstavlja deo
književnog i materijalnog/političkog konteksta romana."32
Prije nego što zaključimo, navest ćemo još stav Spivakove, koji se
tiče samog kraja romana Foe: "Znaci navoda nestaju, a čitalac biva
postavljen u poziciju subjekta, jer tekst Bartonove se nastavlja. Čita-
nje je lako. Ništa se ne citira, sve je istovremeno i realno i fantastično,
sva dopuštena uživanja narativne fikcije u užem smislu dostupna su
čitaocu koji se na tom putu jedini premešta. Vožnja teče glatko, put
ne vodi na Crueseo-vo ostrvo već ka drugom brodolomu, tamo gde
leži Susan, otečena i mrtva. Robinson Cruesoe nije napisan a Foe je
anuliran, jer Susan sad neće stići na Crueseo-vo ostrvo. Potvđuje se
da je Petko na njemu, margina uhvaćena u carstvo znakova."33 Postoji
još jedan roman u kojem je dobro predstavljen odnos kolonizatora i
koloniziranih, odnosno relacija između civilizacije i kulture. To je Co-
etzee-ov roman Iščekujući varvare. U svojoj Ideji kulture Terry Eagleton
kaže: "Raymond Williams zacrtao je nešto od složene povijesti riječi
kultura, razlikujući tri osnovna moderna njezina značenja. Od svojih
etimoloških korijena u poljodjelskom radu, riječ je najprije značila ne-
što poput kultiviranosti, da bi u 18. stoljeću postala u većoj ili manjoj
mjeri sinonim za civilizaciju, u značenju općeg procesa intelektualnog,
duhovnog i materijalnog napretka. Kao ideja, civilizacija se u značaj-
noj mjeri poistovjećuje s običajima i moralom: biti civiliziran znači
ne pljuvati na pod, jednako kao i ne ubijati ratne zarobljenike. Sama
riječ obuhvaća dvosmislenu povezanost između muževna ponašanja
i etičkog postupanja, značenja koja u engleskome obuhvaća riječ gen-
tleman. Kao sinonim za civilizaciju, kultura je općenito pripadala duhu
32 Hutcheon, Linda; Poetika postmodernizma. Novi Sad: "Svetovi", 1996., str. 252
2003.., 259
290
Zeničke sveske
prosvjetiteljstva, sa svojim kultom svjetovnog, postupnog samora-

zvoja. Civilizacija je velikim dijelom francuski termin – onda kao i
sad, Francuze se doživljavalo kao da imaju monopol nad civilizira-
nošću – a označavala je istodobno postupni proces društvenog ople-
menjivanja i utopijski telos prema kojemu se razvija. Ali dok se pojam
civilizacije na francuskome u pravilu odnosio na političku, ekonom-
sku i tehničku stranu života, njemački pojam kultura imao je u užem
smislu religijsku, umjetničku i intelektualnu referenciju. Također je
mogao značiti intelektualnu istančanost skupine ili pojedinca, prije
negoli društva u cjelosti. Civilizacija je umanjivala nacionalne razlike
dok ih je kultura isticala."34 Na drugom mjestu, u istoj knjizi, Eagle-
ton kaže: "Sukob između kulture i civilizacije tako je bio sastavni dio
otvorenog spora između tradicije i modernosti."35
Potrebno je sada ponuditi nekoliko objašnjenja u problemu pri-
mjene odnosa između civilizacije i kulture na Coetzee-ov roman Išče-
kujući varvare. Sasvim je jasno da je taj odnos, čak i onakav kakav je
definiran u knjizi Ideja kulture nemoguće sprovesti potpuno. Ono što
je važno jeste "priroda" tog odnosa. U tom je smislu civilizacija nešto
što u svojoj osnovi ima upisanu tendenciju širenja, osvajanja, te ko-
loniziranja onog što je izvan nje, to jest drugosti, a isto tako, i unutar
nje same – ukoliko i kad se kao takva pojavi. Isto tako, da bi opstala,
civilizacija mora u određenoj mjeri uvažavati posebnosti i razlike, ali
samo u onolikoj mjeri u kolikoj ona sama neće biti ugrožena – ali da
time ipak, kulturološke posebnosti ostaju unutar civilizacije. Kultura,
sama po sebi, ima potpuno suprotnu tendenciju – kao što je to po-
jasnio Eagleton. U njenoj biti je položena zatvorenost u samu sebe,
premda svaka kultura "prima" i od drugih (u suprotnom se ne bi ni
mogla definirati kao kultura), dakle, kultura svojom usidrenošću u
vlastitu tradiciju i opstaje. Upravo takve osobine civilizacije i kulture
ih i dovode u odnos, a taj odnos se zasniva na tome da civilizacija
uvijek nastoji kolonizirati kulturu koja je izvan nje – do mjere kada će
kultura moći da bude sastavni dio civilizacije, dakle, do mjere kada
neće ugrožavati pravila na kojima se civilizacija zasniva. "Ali lani su iz
34 Eagleton, Terry; Ideja kulture. Zagreb: "Naklada Jesenski i Turk", 2002.., str. 16.
35 Isto, str. 19
291
prestonice počele do nas dopirati priče o nemirima među varvarima.

Trgovci koji su putovali bezbednim putevima bivali su napadnuti i
opljačkani. Učestale su sve zamašnije i drskije krađe stoke. Grupa po-
pisivača je nestala, pa bila pronađena pokopana u plitke grobove. Na
guvernera provincije, prilikom jednog zvaničnog obilaska, ispaljeni
su meci. Granične patrole su imale više okršaja. Varvarska plemena
se naoružavaju, govrkalo se; Carevina treba da preduzme mere pre-
dostrožnosti, jer će zacelo biti rata. Od tih nemira ja lično nisam video
ništa. Onako, za sebe, zapazio sam da svako pokolenje po jedanput,
neizostavno, stiže nalet histerije zbog varvara. Nema žene koja živi
uz granicu a da nije sanjala tamnu varvarsku ruku kako se pomalja
ispod postelje i grabi je za gležanj, ni muškarca koji sebe nije plašio
slikom varvara koji terevenče u njegovom domu lomeći tanjire, paleći
zavese, silujući mu kćeri. Svi su ti snovi bili posledica prekomerne
dokonosti. Pokažite mi varvarsku vojsku pa ću poverovati. U presto-
nici su se zabrinuli da bi se varvarska plemena sa severa i zapada
mogla ujediniti. Oficire iz glavnog štaba poslaše u obilazak granice.
Neke garnizone pojačaše. Trgovcima koji su je tražili dodeliše vojnu
pratnju, a po prvi put na granicu poslaše zvaničnike iz Trećeg biroa
Državne bezbednosti, čuvare Države, stručnjake za mračne buntovne
radnje, poklonike istine, doktore isleđivanja."36
Šta se na osnovu ovog citata iz romana Iščekujući varvare može za-
ključiti? Veoma je važno to da demonizirana "slika" varvara nije na-
stala u skorije vrijeme, a u odnosu na vrijeme događanja (uzgred ka-
zano, vrijeme u kojem se događaji odvijaju nije poznato, kao što nije
poznat niti geografski kontekst), već traje više generacija, odnosno,
svaku generaciju katkad uhvati histerija zbog straha od varvara, kako
stoji u romanu. To će kazati da takvo stanje traje od trenutka kada
su se takvi odnosi uspostavili, odnosno, od vremena kada su varvari
potisnuti sa svoje zemlje i kada je tu uspostavljena vlast Carevine. Iz
onoga što govori načelnik, sasvim je jednostavno zaključiti da svi oni
događaji štetni po carevnu, a koji se pripisuju varvarima, nisu djelo
varvara, već se time u njih projicira demonsko, oni se demoniziraju,
36 Isto, str. 14.

292
Zeničke sveske
kako bi se time postiglo opravdanje za uništavanje, istrebljivanje var-

vara. Prestonica Carevine jeste jedan Centar u svijetu romana Iščeku-
jući varvare, dok je drugi Centar tamo negdje, u "srcu tame" (sama ta
formulacija kazuje da takvo viđenje tog drugog Centra može nastati
u prostoru u kojem se taj shvaća kao neprijateljski). Eagleton u Ideji
kulture piše: "Postoji, napokon, još jedna veza između kulture i moći.
Nijedna politička snaga ne može zadovoljavajuće preživjeti golom
prisilom. Na taj bi način izgubila previše ideološke vjerodostojnosti
i postala opasno krhkom u vremenima krize. Ali da bi osigurala pri-
stajanje onih kojima vlada, mora ih poznavati na bliskiji način nego
se to saznaje na osnovu dijagrama i statističkih tablica. Budući da
istinski autoritet podrazumijeva unutarnje prihvaćanje zakona, on
se nastoji potrvrditi na samoj ljudskoj subjektivnosti, na svekolikoj
njezinoj prividnoj slobodi i privatnosti. Da bi vladala uspješno, ona
mora stoga proniknuti tajne želje i odbojnosti muškaraca i žena, a ne
samo saznati za koga glasuju ili kakve su im društvene težnje. Ako
želi njima upravljati iznutra, mora ih moći i zamisliti iznutra."37 Ovaj
citat nam, s jedne strane kazuje o tome da moć nije jednostavna ka-
tegorija oličena u onom ko vlada, nego moć podrazumijeva i u sebe
uključuje veliki broj drugih faktora. Moć je, dakle, čitav jedan splet, a
dobar dio tog spleta sačinjava kultura, a s druge strane, u ovom na-
vodu možemo pronaći određene mehanizme u odnosu između moći
i kulture. Carevina, odnosno Civilizacija u romanu Iščekujući varva-
re nastupa preko raznih isljednika, policijskih i vojnih lica itd., nad
uhvaćenim varvarima se sprovode isljeđivanja, mučenja i ubistva, bez
ikakve potrebe da se dođe do njihovog mišljenja, do njihove istine,
odnosno perspektive, već je samo važno ispuniti unaprijed utvrđene
razloge. Međutim, premda Carevina, odnosno Civilizacija istupa na
takav način, ona uvijek stupa u ime "civilizacijskih vrijednosti" (veo-
ma su važni detalji koji se tiču načina na koji komuniciraju podanici
Carevine, obično s glavnim likom i sl., čak u isto vrijemetim uljudnim
komuniciranjem posredno govore da drže do vrijednosti civilizacije i
da štite te vrijednosti, premda se one, ako uzmemo u obzir kontekst te
37 Eagleton, Terry; Ideja kulture. Zagreb: "Naklada Jesenski i Turk", 2002., str. 64.
293
uljudne komunikacije, poništavaju). Smatram da je u kontekstu ovog

poglavlja nužno ponoviti neke stvari: civilizacija u svojoj osnovi ima
upisanu tendenciju širenja, koloniziranja onog što je izvan nje, to jest
drugosti. Kultura ima potpuno suprotnu tendenciju. U njenoj osnovi
je položena zatvorenost u samu sebe, premda svaka kultura "prima",
ali ovdje je riječ o mehanizmu na osnovu kojeg opstaje; dakle, kultu-
ra se održava svojom usidrenošću u vlastitu tradiciju. Takve osobine
civilizacije i kulture ih i dovode u odnos, a taj odnos se zasniva na
tome da civilizacija uvijek nastoji kolonizirati kulturu koja je izvan
nje, do mjere kada će kultura moći da bude sastavni dio civilizacije,
dakle, do mjere kada neće ugrožavati pravila na kojima se civilizacija
zasniva. Ono što je ključno u romanu Iščekujući varvare, u kontekstu
odnosa između civilizacije i kulture, u kontekstu moći, jeste to da tu
postoje dva suprotstavljena svijeta: svijet Carevine i svijet varvara.
Prvi je dominantan, a drugi je subordiniran, a upravo to uvjetuje pri-
rodu odnosa, premda, ako gledamo kroz osobine tih svjetova, ne bi
bilo ništa drugačije da varvari imaju moć kakvu ima Carevina. Moć
Carevine jeste moć civilizacija, to je surova, kolonizatorska moć, koja
je usmjerena na drugost, koja se nalazi na rubu njenih granica. Na
takvim pozicijama se obično nalaze neke male marginalne kulture,
potisnuti ostaci nekadašnjih gospodara prostora koje je silom zapo-
sjela civilizacija.
Da se vratimo kraju romana, jer njemu prije svega pripada pažnja
ovog ogleda. Kraj romana Foe se može najbolje objasniti kroz proble-
matiku pojma putovanja čitanjem. Taj pojam je upotrebljavao pisac
Michel Butor, naravno u drugom kontekstu. Kako bismo što bolje
objasnili što se to podrazumijeva pod (naizgled nejasnom) formulaci-
jom putovanje čitanjem navest ćemo kraj romana Ako jedne zimske noći
neki putnik, Itala Calvina: "Sad ste muž i žena, Čitatelj i Čitateljica. U
velikom bračnom krevetu teku vaše usporedne lektire. Ludmila skla-
pa knjigu, gasi svoju svjetiljku, spušta glavu na jastuk i kaže: - Ugasi
i ti. Zar ti nije dosta čitanja? A ti: - Još samo jedan trenutak. Upravo
završavam roman Ako jedne zimske noći neki putnik Itana Calvina."38 U
38 Calvino, Italo; Ako jedne zimske noći neki putnik. Zagreb: "Znanje", 1981., str. 277
294
Zeničke sveske
Calvinovom romanu, Čitalac je u potpunosti postao subjekt tog ro-

mana, sve ono što se u dijelovima romana događa – događa se njemu.
Stoga spomenuta formulacija – putovanje čitanjem – može važiti i za
ovaj Calvinov roman. U posljednjem poglavlju romana Foe se naruša-
va do tada uspostavljana pozicija naratora, odnosno naratorka, Susan
Barton, još uvijek je prisutna, samo što je ona promijenila funkciju,
preobrazila se u fluid. Možda bi se moglo i kazati da je ona iz Kulture
i Jezika prešla u prostor u kojem živi Petko, u prostor Nesvjesnog.
Jer ako Petka nije uspjela da prevede u Jezik i Kulturu imperijalnog
Centra, onda je sasvim suvislo pomisliti da je ona odlučila da nauči
Petkov Jezik koji se ostvaruje u tom prostoru Nesvjesnog. Ostala je
prisutna u romanu, samo što sada nije u njemu imala funkciju aktiv-
nog faktora. Ona je, skupa s Čitaocem, nošena sadržajem romana. Za
razliku od primjera koji je naveden iz Calvinovog romana (u kojem je
Čitalac postao subjekt tako što je imenovan), u romanu Foe se prisu-
stvo Čitaoca ostvaruje tako što upada u vakuum koji nastaje iščeza-
vanjem naratora. Gustav Flaubert je kazao kako mu je želja da nekad
napiše roman ni o čemu, roman u kojem će se fluidni (bez-sadržajni)
sadržaj poput plime kretati od početka prema kraju. Posljednje po-
glavlje Coetzee-vog romana je barem po odsustvu stvarnog romane-
sknog subjekta i po kretanju sadržaja blisko Flaubertovim idealima.
295
DOĆI ĆE SMRT I IMAĆE OČI KNjIŽEVNOSTI...
Milan R. Simić
... ali, i o književnom vampirizmu!*
S voju majku sada bi pitao kakav je život na Nebu...

– Kako ti je, Majko?
– A kako bi bilo? Loše, sine. Zato i tebi loše ide, i još će ti gore ići,
videćeš.
– Šta ću videti?
– Videćeš da te zovu Večnost kao i mene. (str. 192)
Da li je tačno da su duše nesvesne svog beskrajnog sadržaja? Tač-
no je, kaže Anđeo s trubom!
2.
Walter Benjamin je zapisao da jedino može imati smisla – i kritič-
kog smisla takođe – delo koje bi bilo kolaž citata, fragmenata, odjeka
drugih dela. Enrique Vila – Matas, najprevođeniji španski romansi-
jer, pripovedač i esejista, pridodaje i ovo: Potom sam pročitao Paulsovu
Drugu ruku i postao još spokojniji kada sam saznao da je Borges bio izuzetno
kreativan i lukav primer književnog parazitivizma.
Za početak, odnosno cilj osvrta, više nego dovoljno.
∗
Posvećeno svima koji jesu opsednuti književnošću, beleška posle čitanja romana koji pot-
pisuje Enrique Vila – Matas Montanovo zlo, Arhipelag, Beograd, 2010.
296
Zeničke sveske
3.
Kako je Montanovo zlo rukopis, najpre zanimljiv iz činjenice da je

Pisac sklon da o svemu razmišlja iz ugla književnosti – čak i kada se
nalazi na tremu s koga posmatra Pacifik – i kako je započet u obliku
dnevnika pripovedne proze, i sam ovaj esej započinjem dnevničkom
beleškom. E da... Ovo je prva beleška, u tekstu. I jedina ove vrste, da
se razumemo!
Kažu da je sve već napisano! I neka je tako, ali to ne znači da je
sve i dopisano. A dopisano, ako se slažemo, može biti itekako "nešto
originalno". To onda znači da svi ne pišemo jednu knjigu (Borges),
već da svi dopisujemo jednu knjigu! Tu je i pitanje: Da li pročitano
može biti stvarnije od stvarnosti? Emile Cioran, na jednom mestu, u
svojoj zbirci Kratak pregled raspadanja, ako me sećanje ne vara, zapisuje
da će večnost sve poništiti! Dakle: Nema stvarnosti! Ni samo čitanje
(pa ni čitanje romana Montanovo zlo) ne pripada stvarnosti! Sve je ja-
sno. Postoji samo Poništenje koje čeka sve Ovo, koje čeka sve Nas.
A o preovlađujućem opredeljenju da o knjigama i njihovim piscima
pišeš afirmativno, a ne negativno, kažem: Dobar deo života posvetio
sam knjigama. Znači, slavim postojanje književnosti, i pišem – slava
čitanju. I, čitam samo "srodne" knjige, "družim" se sa srodnim piscima
(evo, i Enrique Vila – Matas moj je srodnik, baš skromno od mene,
zar ne?), one druge gotovo da ne primećujem. Moje pravo, i ja ga ko-
ristim. A da li je čitanje knjiga "staromodno"?, takođe je pitanje koje
nam se često upućuje. Taman posla. Dobro staro čitanje knjiga neće
nikada i ništa zameniti. (kraj beleške, nema više)
Zašto ova beleška? Jer opsednut sam književnošću. I tražim ("bo-
lestan od književnosti") način kako se suprostaviti mogućoj smrti
književnosti? I hoću, kao i Enrique Vila – Matas, da budem pamćenje
književnosti! A i pitao sam se, nije da nisam, šta će se dogoditi onog
dana kada crkve izgube smisao (str. 64)? Jer, u romanu Montanovo
zlo nalaze se i ovi redovi: Priča počinje citatom Masedonija Fernandesa
kojim moj sin sigurno nastoji ironično da prokomentariše kraj svoje književ-
ne blokade: "Sve je napisano, sve je rečeno, sve je učinjeno, čuo je Bog kako
mu govore, a on još nije bio stvorio svet, još uvek nije bilo ničeg. Meni su to
297
rekli, uzvratio je, možda iz starog već naprslog Ništavila. I bacio se na posao.
Na kraju krajeva, ovu belešku sam pridodao (a napisana je pre čitanja
Montanovog zla) jer me je zatekla situacija u kojoj Pisac kaže da je i
bolje što ga Rosa – koja nije filmski reditelj, već književni agent – to
saznajemo tek u drugom delu romana "Rečnik stidljive ljubavi prema
životu" – dakle, bolje što ga je Rosa priupitala za "Svetsku mapu Mon-
tanovog zla", nego da se prisetila i najprostije upitala: Znaš li otkad se
nismo tucali? Još, vidi vraga, u "Rečniku stidljive ljubavi prema živo-
tu" saznajemo da zapravo Montano, sin, i ne postoji, da se i Enrique
Vila – Matas uistinu ponaša kao da ljude ne zanima ništa drugo sem
književnosti! Ali, tako i treba, bravo! I sam sve mislim i kažem: ili da
budemo svi književnost, ili neka nas nema! Pa neka je to i "vrhunac
Božije tvorevine"! Jer, "Govoriti kao knjiga znači čitati svet kao da je
beskrajni tekst." Ah, da! Nailazimo i na misao gde pisac dobro zna "da
kao što svaki let (posebno kada je u pitanju letenje jednomotorcem)
u sebi nosi mogućnost pada, tako i svaka knjiga morala bi u sebi da
sadrži mogućnost neuspeha. Naravno, slažem(o) se. Otuda, na počet-
ku osvrta, koji u sebi takođe sadrži i mogućnost neuspeha, i ona mala
dnevnička beleška koja će, ko zna, možda postati jednog dana mnogo
više od beleške, baš zahvaljujući ovom rukopisu. Tako mislim i Ja koji
želim da postanem Pamćenje književnosti.
4.
Da li sam pročitao (u ovom rukopisu), ili i sam domislio? Kada
književno pamćenje guši, i glava može da poludi! Svejedno, kako ru-
kopis u formi dnevnika, (posebno dnevnika pisca), daje neograniče-
ne mogućnosti citiranja, zašto to pravilo ne bi važilo i za osvrte ove
vrste? Važno je citat upotrebiti "duboko literarno". I, ni slučajno ličiti
na mnoge osrednje pisce koji preopširno popunjavaju svoje sveske
(dnevnike) kao da pišu za lokalne novine! Ne, "kićenje tuđim perjem"
mora imati valjan razlog. Jer, između dobrog pisca i onog za koga
kažu "udav niže književne forme" ogromna je razlika, ali... Naravno,
u rukopisu Montanovo zlo govori se i o suštini književnosti: Kao mladić,
čitajući Borgesa, shvatio sam u čemu je suština književnosti. Tada je to bilo
definitivno, mada sam kasnije otkrio da književnost nema jednu suštinu nego
298
Zeničke sveske
mnogo istorijskih i mogućih. Stoga je bilo lako pobeći iz Borgesove orbite, isto
tako i vratiti se u nju, ili kao nikada ni ne pobeći iz nje. (Sesar Aira, str. 58).
Evo citata za pravo i višesmerno tumačenje (na prvi pogled ne izgleda
tako?) i neka je tumačenje dostojno književnog umeća samih čitalaca!
Uzgred, indeks imena pisaca kojima Enrique Vila – Matas dozvoljava,
pre priziva u svoje pamćenje je veliki, dovoljno je pomenuti i ovih
nekoliko književnih velikana koji mu "dolaze u mentalne posete", a to
su: Borges, Gide, Gombrowicz, Kafka, naš Kiš, Robert Walzer, Muzil,
Italo Calvino, Cezare Pavese, Fernando Pesoa, Ernst Jünger... Junak
(pisac) zna kako da se pretvori u neku vrstu "poštanskog sandučeta" –
i da primi poruke, bilo od duhova ili pisaca – svejedno, potom ih tako
vešto uklopi u sve ono što želi da nam saopšti, i naprosto – primorani
smo da pomislimo: književnost ove vrste nikada neće izgubiti smisao
(kako podseća Walter Benjamin u uvodu teksta).
5.
Kako pisac (mislilac) stvara delo "od velike važnosti" za književni
svet? U Montanovom zlu nalazi se tačan odgovor. Ko nije kadar da
pronađe taj odgovor, za njega liteartura ove vrste i nije. Neka njega,
neka čita onu laku literaturu, literaturu kojoj vaistinu preti nestanak i
kojoj neće pomoći nikakva "Mapa Montanovog zla"! Razumemo se...
6.
Bog je stvorio svet, ali za stvaranje sveta književnosi nije imao vre-
mena. Svet književnosti stvorili su pisci. I čitaoci, naravno. Ako pisci i
jesu idejni tvorci književnog sveta, čitaoci od poverenja su ona "zdra-
va radna snaga" bez koje bi od književnog sveta ostao tek iscrtana,
a neupotrebljena mapa, slična mapi Montanovog zla! Kako se stvara
književni svet? Pisac lako odgovara: to je proces stvaranja sebe samog
u književnom svetu. Da, i ja imam svoj prozor (vidi: str. 140), i to je je-
dan od (prihvaćenih) načina ostvarenja sebe samog! E, sad, pozovimo
se i na ovo zapažanje, više nego korisno je: Pisati, isto je kao i drogirati
se, počinje se iz čistog zadovoljstva, a na kraju organizuješ sebi život kao
narkoman, sve podređuješ svom poroku. Takav je i moj život. Čak i patnju
doživljavam kao podvojenost: čovek u meni pati, a pisac razmišlja kako isko-
299
ristitu tu patnju za svoj rad. (Lobo Antunes, str. 150) Pomenuh i svoj
prozor, da...Što znači da bi bilo poželjno pojasniti kako se to objaš-
njava književni svet omiljenih pisaca, a uz pomoć njihovih dnevnika!
Ili je bolje učiniti to opisom radnih dana najostvarenijih pisaca: Pisao
sam do dva popodne, što je moje uobičajeno vreme. A onda svakog dana oko
dva silazim do portirnice u našoj zgradi da pokupim poštu i produžavam do
kioska na ćošku da kupim novine. Ručam na brzinu u obližnjem restoranu,
tamo čitam novine i pisma i stupam u kontakt sa stvarnošću, posredstvom
vesti iz novina koje me – možda zato što dolazim iz svoje jutarnje stvaralačke
izolovanosti – uvek iznenade i začude. Kada se vratim kući, saslušam tele-
fonske pozive zabeležene na sekretarici... (str. 103) itd…Neverovatno! Ku-
cajući ovaj tekst, pogrešio sam i umesto Ručam na brzinu u obližnjem
restoranu, ukucao sam Ručam na brzinu u obližnjem romanu... Neobična
greška. Ha, ručam u romanu!)
A sada, Witold Gombrowicz: Ustao sam, kao i obično, oko deset i do-
ručkovao čaj i biskvite, a potom ovsene pahuljice.../.../... U dvanaest sam oti-
šao u kancelariju (pešice, nije daleko). Razgovarao sam... /.../... U tri, kafa,
hleb i pršuta. U sedam sam izašao iz kancelarije i krenuo ka aveniji Kostane-
ra da udahnem malo svežeg vazduha...Slede: poseta, večera, kafa...Kod kuće
sam čitao Kafkin dnevnik. Zaspao sam oko tri. Sve ovo pišem da bi ste znali
kako izgleda moj svakodnevni život.
Toliko od Gombrowicza. A sada, Franz Kafka. Njegov dnevnik
je strašan. To nas nimalo ne čudi. Kako? Jer, uistinu nam je teško
zamisliti Franza Kafku u masi radnika i službenika. Tačnije rečeno,
gotovo nam je nemoguće zamisliti Kafku u masi nesrećnih radnika
i službenika. Još tačnije: nikako nam ne uspeva, i definitivno, ne mo-
žemo zamisliti Kafku u masi nesrećnih radnika i službenika... Njega,
koji možda jeste i prvi među "bolesnima od književnosti"? Kao što
ne možemo zamisliti ni sanatorijum u koji bi zbrinuli sve obolele od
književnosti. Koliko bi spratova brojao sanatorijum? Koliko bi soba
na korišćenje imao? Koliko doktora? Evo me kod mojih dragih bole-
snika! Kako se osećate? – nisam doktor, ali pitam se, jer brinem za
vas, za vaše zdravlje! A ovaj prozor u sanatorijumu, to je vaš prozor?
Ili grešim! Ne čujem vas... i kao da sam zakucao na vrata izgubljenog
300
Zeničke sveske
vremena! Izgubljeno vreme? Šta je to izgubljeno vreme? Ima li ga?

Po Cioranu, nema ga. Sećate se, sve će to večnost poništiti. A možda
je sama Večnost izgubljeno vreme, đavo bi ga znao! Kako bih voleo,
da sam u mogućnosti, da porazgovaramo Enrique Vila-Matas i ja o
izgubljenom vremenu. Voleo bih da se sretnemo u Avijatičaru, baru u
Barceloni, ukrašenom propelerima i grbovima, ostacima aerodroma
i vazdušnih katastrofa. Pričali bi i o pticama selicama, i pravcu njiho-
vog leta, zašto da ne? Ali, to je nemoguć susret, za sada, "držim" se
svog prozora. Da li sam bolestan od književnosti? Priznajem, jesam.
Pomalo...
Dopustite sada autoru ovih redova. Za svoj dnevnik, iz romana
Montanovo zlo preuzimam: Hose Karlos Pires, čovek pedesetih godina...
baš je imao želju da puši pred ogledalom. Pušiti pred ogledalom, svako to zna,
pametna je vežba, znači znati suočiti se sa sopstvenim najsvakodnevnijim i
najmudrijim licem. I ja sada pušim pred ogledalom, dvanaest je noću i sto-
jim – ostavili su me samog u gradu... (str. 100). Pušim pred ogledalom,
dvanaest je noću... Prekinuo sam čitanje romana Montanovo zlo. Sutra,
odmah posle doručka (tačnije, druge jutarnje kafe) nastaviću s iščita-
vanjem rukopisa koji me je potpuno obuzeo, zatekao. Stigao sam do
trećeg poglavlja "Teorija o Budimpešti"...Nadam se da vam, bar za
sada, ne ličim na pisca zauvek vezanog za svoj zanat i monotoniju
svoje svakodnevne tragedije.
7.
Književni svet može se, naravno, pojasniti i (odbraniti) stvaranjem
sebe i uz literaturu omiljenih pisaca, a da nisu samo njihovi dnevni-
ci u pitanju. Npr., svoje pisanje "ostvarujem" najpre uz izbor zbirke
eseja i retkih romana pisaca koje čitam. Moja Mapa (s kojom Enrique
Vila-Matas i njegov roman nemaju nikakve veze, sem neverovatnih
dodirnih tačaka, kojih – videćemo?) a koju iscrtavam kao putokaz
"odbrane", čine i fragmenti ovih knjiga: Emile Cioran, Zli demijurg:
Čim prestanemo da želimo, postajemo građani svakog i nijednog sveta; zbog
želje mi pripadamo ovom svetu; čim nju pobedimo, nismo niotkud i nemamo
više na čemu da zavidimo ni svecu ni aveti. Dobro, Cioran je ovim rečima
poželeo je i uspeo nešto sasvim drugo da kaže, ali mene je privuklo
301
ovo njegovo čim prestanemo da želimo. Mi, bolesni od književnosti,

nikada nećemo prestati da se borimo za opstanak pisane reči. I ne
samo za opstanak, već i za dominaciju pisane reči.
Sledi Bela Hamvas, Unicornis...Jednom mu rekoše:: "Vidim su-
protnosti između tvog života i tvojih reči. Živiš u osami. Malo zboriš
i pišeš. Kažeš da ništa ne učiš. Što uopšte govoriš i pišeš?" On odgo-
vori: "Kad sam već ulovio ribu u vodi, neću je valjda baciti nazad."
(Upozorenje čitaocu: protumači kako treba!)
Na redu je Jean Starobinski, Montenj u kretanju: "A zatim, za koga
vi pišete?" Za naše potrebe, odnosno mapu, "izvlačimo" samo jednu
rečenicu..."Licemeri znaju divno da govore protiv licemerstva." Hoću
da kažem, znate već..., ali Reč ide Davidu Grossmanu, roman je Vidi
pod: Ljubav:
- A Jevrejin odgovara: Upravo na ovom mestu doživljavate po-
raz svakim minutom koji prođe. I kako je to strašno, her Najgel,
što ste učinili da se osećam bespomoćnijim nego ikada ranije.
Da, možda znate da je duša jedan divan aparat, i da u njoj ima
raznih puteva i prolaza, od kojih su svi nepovratni, stvarno, da.
- Nepovratni, to je reč koja plaši. Osim kada bi mogli da kažemo
bolest od književnosti je nepovratna!
Naravno, u ovom malom izboru roman Davida Grossmana Vidi
pod: Ljubav je iz sasvim drugog razloga. Jer, to je roman koji svojom
pričom pokušava da izmiri "krvnika i žrtvu". Da li je takvo izmirenje
moguće? Budimo iskreni...
Roberto Calasso, K. – roman: Calasso, jer je napisao jedan od najbo-
ljih romana čiji je glavni junak Franz Kafka. Roman o Kafki s Kafkom
u glavnoj ulozi. Što se tiče književnosti, pun pogodak. Još jedan dokaz
koliko književnost može biti silna, koliko može da "živi punim plu-
ćima". Sinomin za apsurd – Franz Kafka. A ko bi drugi? Decembar
1910. vreme jalovo i sumorno. Dnevnik služi sada Kafki poglavito da
bi zabeležio opažanja koja se odnose na njegovu nemoć da piše...Ali,
zaboga, da li je moguće? Opet, dnevnik! I, ne samo to. Jer, vraćamo se
302
Zeničke sveske
na početak romana Montanovo zlo. Obratite pažnju, Krajem XX veka

mladi Montano je objavio svoj opasni roman o zagonetnom slučaju
pisaca koji odbijaju da pišu, i ubrzo bio uhvaćen u mrežu sopstvene
priče te postao pisac koji je, uprkos opsesivnoj želji za pisanjem, bio
potpuno blokiran, paralisan, tragično oboleo od agrafije. Enrique Vila
– Matas, bravo! Tvoja pobeda je apsolutna... Jer tako vešto "krstariš"
kroz tuđu literaturu kao da i sam jesi junak njihovih dnevnika. U tebi
se, jasno je, davno izgubio strah od "čoveka koji piše", jer Ti jesi čovek
koji dobro piše! Onda ti i nije teško da vlastiti nemir preneseš na nas.
I ako! Jer, uistinu, sada je, posle Montanovog zla mnogo jasnije kada
kažemo, odnosno definišemo, da je istorija književnosti viđena kao
niz pisaca u koje se nenadano nastanjuje sećanje na druge pisce koji
su im prethodili u vremenu...
Danilo Kiš! Pročitajte ponovo njegov roman Grobnica za Borisa Da-
vidoviča. Bombu veličine oraha, a velike razorne moći...
8.
Pomenuli smo sećanje. Sećanje koje se nenadano nastanjuje. Ko-
liko sećanje traje? Dugo, ako je sećanje ove vrste: "...kada je... ušao
u spavaću sobu svoje rođake i ugledao ju je, raširenih nogu i s du-
petom na jastuku, u trenutku kada njen muž samo što nije prodro u
nju... to ružičasto dupe na jastuku s izvezenim cvetnim venčićima..."
(iz Dnevnika Edmonda de Goncourt). Pitanje i za nas. Da li bi, u sličnoj
situaciji, zapazili izvezene cvetne venčiće na jastuku?
Opažanja za nauk.
Prvo opažanje: zbog čega ti prijatelji šalju svoje knjige?... ponekad

šalju svoje knjige kako bi ti se, čini se, splasnulo oduževljenje prema
književnosti. (poziv na razmišljanje Bioy-a Casaresa, str. 104). I zaista,
možete li govoriti "sve najbolje" o lošoj knjizi prijatelja na promociji?
Ako možete, vi ste književni uljez, vojnik onih koji žele smrt književ-
nosti...Drugo opažanje: o napisanom što "ostavljaju za sobom". (Rita
Gombrowicz, str. 119., o kratkom pismu anonimnog samoubice): U
pismu je jednostavno pisalo. `Koliko zakopčavanja i otkopčavanja...`. I, po-
303
novo (u prvom planu nije samoubica): ...Ali, tog letnjeg dana, bio sam
duboko očajan. Zaključao sam kancelariju i pogledao svet, pogledao more i
potom planinu. More i planina, planina i more, zaspati i probuditi se, učiti i
raditi, probuditi se i zaspati, koliko zakopčavanja i otkopčavanja... Ali, veli-
mo, to i jeste jebeni život: probuditi se i zaspati. I, nema ono "koliko",
kao kod zakopčavanja. Samo to – probuditi se i zaspati. Treće opaža-
nje: da li je moguće? ("Taksista", str. 63): Aha, vi pitate za književnike,
ljude s knjigama, ima jedan takav na ostrvu, doduše on više nije književnik,
ali je bio. Da li je moguće? Molim! Pa to, da on više nije književnik, ali je
bio! Četvrto opažanje: ... još jednom sam se uverio u čemu je najveća tajna:
osećati se središtem sveta. Upravo to čini svako ko je ličnost. Peto opažanje:
(Giuseppe Pla) Smatra istinski neprijatnim to što ne oseća nikakvu
radost, ni radost zbog žena, ni novca, niti ga raduje da postane neko u
životu, jedino ta skrivena i đavolska manija za pisanjem kojoj žrtvuje
sve, kojoj će verovatno žrtvovati sve u životu. Giuseppe Pla je vaistin-
ski čuvar književnosti. Gde je njegova mapa, voleo bih da je vidim,
"da bacim oko na nju"! Šesto opažanje: Andre Gide o pisanju: Razlozi
koji me podstiču da pišem su mnogostruki a najvažniji su, čini mi se, najdu-
blje skriveni. Jedan od njih je sigurno ovaj: spasiti nešto od smrti. (Dnevnik,
27. juli 1922.; Montanovo zlo, str. 225) Andre Gide. Gorko! Sedmo opa-
žanje: u ovom osvrtu možda je i previše vampirizma i parazitivizma!
Ko zna zbog čega je to dobro?
10.
Mapa odbrane književnosti: strelicama obeležiti pravce našeg de-
lovanja! Strelice na mapi "lete na sve strane" da bi se sve zajedno "sto-
pile" u jednu veliku strelicu koja se zapravo proteže preko cele mape!
To je naš put u Vavilon. Biće da je tako, svi se slažemo s Walterom
Benjaminom i zajedno radimo na delu koje jeste kolaž citata, fragme-
nata, odjek drugih dela. Ali, gledano u celini i na duge staze, i takvoj,
savršenoj književnosti radi književnosti preti umiranje! Ne, ta velika
strelica vremenom mora značiti i nešto drugo: npr., kuda vodi naš
cilj, a on jeste ispisivanje onih neispisanih knjiga naših prethodnika.
Njihovih neispisanih knjiga! Knjiga koje oni nisu stigli da napišu! Ne
moramo prethodnike nadmašiti, dovoljno je da ih budemo dostojni.
304
Zeničke sveske
To bi bila dugoročnija prognoza i spas književnosti na duže staze.

Dug je put do Vavilona!
11.
Pa, i kada Svet nestane, imaćemo gde da postojimo. U svetu knji-
ževnosti, naravno. Moramo sačuvati Svet književnost! Graditi svet
književnosti, znači, postojati! Postojati, znači i pisati i čitati. A kako
se osećam kao čuvar književnosti? Kao zatočenik u luksuznom hotelu
(vidi str. 176) koji nikada nije platio račun. Neplaćeni račun narastao
je do pravog bogastva. Kako pobeći iz hotela? Nemoguće je pobeći iz
hotela s neplaćenim računom koji je pravo malo bogatstvo. Nemogu-
će je pobeći i iz književnosti! Takođe, čeka vas neplaćen račun, veliki
je, kao ... i vreme što je daleko iznad brojeva što je veliko!
12.
Pišući, moramo stalno da mislimo na velike pisce, na još veće ču-
vare književnosti nego što smo mi sami. Ako pišem(o) roman, mo-
ram(o) imati na umu: Čitalac koji traži okončane romane ne zaslužuje da
bude moj čitalac, jer je on lično već okončan pre nego što me je pročitao
– kazao je Unamuno. Montanovo zlo nije okončan roman, to hoću da
kažem.
13.
Likovi romana, izmišljeni i stvarni, podjednako su uspešni. Mož-
da je najupečatljiviji lik Felipea Tongoja! Njegov vampirski izgled pri-
staje uz njegovu filozofiju života. Tongoj je glumac, igrao je u Felinije-
vom filmu. Tongoj, čovek-vilin konjic. Da, pominje se i čuveni Pedro
Parano, kome ja ovde svojom voljom (no, dobro, hajde da se malo
igramo!) pozajmljujem Bismarckove reči koje bi on, Pedro Parano,
kada bi samo hteo, komotno mogao da upotrebi u čuvenom romanu
Huana Rulfa, koji se, naravno ne bi usprotivio: Ovde počinje neko
novo vreme, koje ja ne mogu shvatiti! Više nego uspeli lik romana je i
Rosa, koju ja ne mogu da shvatim.
305
14.
Između bukovih i jelovih šuma, u sanatorijumu za obolele od
književnosti. U sobama je po tri kreveta, sobe imaju po jedan pro-
zor, prozori su trokrilni. Spisak korisnika prvih deset soba. Soba broj
jedan: Borges, Sabato, Kortasar. Soba broj dva: Thomas Mann, Her-
mann Hesse, Goethe. Soba broj tri: Franz Kafka, Isaac Bashevis Sin-
ger, Danilo Kiš. Soba broj četiri: Bela Hamvas, Miklos Hubay, Sandor
Marai. Soba broj pet: Joyce, Beckett, Flann O` Brien. Soba broj šest:
Luigi Pirandello, Dino Bucati, i, nisam siguran, ne razaznajem mu lik.
Pobogu! Pa to je Cezare Pavese! Soba broj sedam: Ivo Andrić, Meša
Selimović, Miloš Crnjanski. Soba broj osam: Čehov, Dostojevski, Tol-
stoj. Soba broj devet: Jonesko, Cioran, i najveći rumunski pesnik… (?).
Soba broj deset: Robert Walzer, Milorad Pavić, i treći, nisam siguran,
ali... sve mislim da je to Dragiša Vasić?. Da, pomenuću, ipak, spisak
korisnika još jedne sobe. Soba broj jedanaest: Witold Gombrowicz,
Jan Kot, Bruno Schulz. Oni su uspeli da sačuvaju književnost. Oni koji
su prvo lice umetnosti stalne prisutnosti. Oni za koje je Velika seoba
završena. A da li su Oni usamljeni i u Raju, to sami Bog zna! I jedan,
nekome možda nevažan, detalj. U sanatorijumu nema ni jednog jedi-
nog čiviluka? Ako je to razumljivo, činjenica da nema biblioteke, čak
da nema ni jedne jedine knjige u sanatorijumu, to je već neshvatljivo.
Dakle, nemamo razloga da ne posumnjamo da je do toga već došlo.
Do smrti književnosti, biće, već je došlo! Ako je za utehu, to se dogo-
dilo na onom svetu. Ne na ovom svetu!
Zamislimo, sve njih, posle večere na tremu. Razgovaraju. Razgo-
varaju o svojim nenapisanim knjigama, o njihovim sadržajima. Ne,
oni ne žale za nenapisanim svojim knjigama. Žalimo mi!
A jedan incident, da ga i tako nazovemo, događa se i tamo, izvan
sanatorijuma. Događa se neprestano: Napolju je opet padao sneg i
kroz snežnu zavesu su se s mukom probijala večernja zvona. Jedna
pahulja mu je pala na usta i začas se istopila u poljubac. Šešir i mantil
su sve više postajali snežno beli dok se gubio u bezmerju pejzaža. U
daljini su se još belasala svetla kada je gospodin Walzer prvi put u
svom životu izgovorio reči: Dušo moja. Potom je čitav predeo neko
306
Zeničke sveske
pokrio belim čaršavom i u njegove širom otvorene oči počele su po-

lagano da silaze zvezde. (vidi Miodrag Tripković, Heliogabal, str.144).
Da. Sneg neprestano pada, Robert Walzer nikako da se vrati iz šetnje,
tako je i iza granica našeg sveta, ali... Da u ondašnjem sanatorijumu
nema nijednog čiviluka, to nikako ne mogu da razumem!
15.
Enrique Vila-Matas, jedan od osnivača Reda "Fineganovaca", me-
đunarodnog udruženja posvećenog Jamesu Joyce-u, autor je više ro-
mana i zbirki eseja. Nisam ih čitao, ali sami njihovi naslovi daju na
znanje da su sve ove knjige u službi romana Montanovo zlo. Ako ni-
sam u pravu, da mi se ne zameri. Evo izabranih naslova romana: Laž,
Dom za sve, Čudan način života, Istraživači dubina, Uspon dnevnika. Pa-
zite, Uspon dnevnika! Zbirke eseja: Neobične laboratorijske beleške i Iako
ne razumemo ništa. Vila – Matas se pripremao dugo za Montanovo zlo,
ali... Još čudnije, pripreme nije zanemario, iako je roman objavljen,
preveden na više jezika, iščitan od mnogih vojnika i čuvara književ-
nosti! Šta to znači? Setite se, čitaoca koji traži dovršene romane...
16.
Ne možemo ni da zamislimo kraj pripovedanja o tajnama sveta.
A vi? Hoćete reći da možete i da najveće tajne sveta nisu u književ-
nosti, na filmskom platnu, slikama, u pozorištu, u muzici... Ako tako
mislite, vi ste u velikoj zabludi! A to što su kroz umetnost plasirane
najveće tajne sveta dostupne svima, u tome i jeste "kvaka"! Apsurdno
jeste, ali tajne se tako najbolje čuvaju. Dakako, o najvećim tajnama
sveta govorimo. Koliko tajni čuvaju korisnici sanatorijuma između
bukovih i jelovih šuma?
17.
Na kraju, najvažnije pitanje. Šta će značiti književnost u vremenu
kada nas ne bude bilo? Ne znate! Ili vas ne interesuje sudbina književ-
nosti! Ako je tako, molim vas, sada iščeznite iz ovog teksta. Hoću da
budem sam. Moram da ostanem sam! Jer, nimalo slučajno, vraćam se
na uvodni citat, gde se Maurice Blanchot pita:
307
Šta da uradimo da nestanemo?

Da nestanemo, da...
Uostalom, ponekad se mora staviti i tačka na kraju teksta!
Tačka zato i postoji.
308
BIBLIOGRAFSKE NAPOMENE

Dekonstrukcija pristupa jednoj nesvakidašnjoj biografiji… Alen Avdić
Blic (2017.) "Ko je bio čuveni Mustafa Golubić?" Blic [online] dostupno na
http://www.rtvbn.com/3890704/ko-je-bio-cuveni-mustafa-golubic [pri-
stupljeno 02. 05. 2018.]
Depo Portal (2017.) "Ko je bio Mustafa Golubić, najmisterozniji lik u seriji
i čovjek sa 100 lica" DEPO Portal/ak [online] dostupno na http://depo.ba/
clanak/168420/ko-je-bio-mustafa-golubic-najmisterozniji-lik-u-seriji-i-
covjek-sa-100-lica [pristupljeno 04 .05. 2018.]
Dedić, Midhat (2015.) "ISTINE I LAŽI - Ko je Mustafa Golubić - Staljinov
heroj, navodni ubica Trockog, likvidator Tita?!" Dnevni avaz [online]
dostupno na https://avaz.ba/vijesti/teme/172823/istine-i-lazi-ko-je-mustafa-
golubic-staljinov-heroj-navodni-ubica-trockog-likvidator-tita [pristupljeno
22. 05. 2018.]
Filipović, Nadan (2010.) "Zaboravljeni Bošnjaci – Mustafa Golubić"
Bošnjačko oko [online] dostupno na.https://www.bosnjackooko.com/index.
php?option=com_content&view=article&id=64:zaboravljeni-bonjaci-
mustafa-golubi-&catid=40:the-community&Itemid=68 [pristupljeno 30. 05.
2018.]
Fokus.ba (2017.) "Priča o Mustafi ‘Mujki’, najmisterioznijem čovjeku iz BiH
(FOTO)" Fokus.ba [online] dostupno na https://www.fokus.ba/vijesti/bih/
prica-o-mustafi-mujki-najmisterioznijem-covjeku-iz-bih-foto/940045/ [pri-
stupljeno 22. 06. 2018.]
309
Fokus.ba (2017.) "Malo poznati detalji: Kako je ubijen Mustafa, najmisterio-

zniji čovjek iz BiH"
Fokus.ba [online] dostupno na https://www.fokus.ba/vijesti/bih/malo-pozna-
ti-detalji-kako-je-ubijen-mustafa-najmisteriozniji-covjek-iz-bih/941799/ [pri-
stupljeno 22. 06. 2018.]
Janković, Miodrag (2016.) "Priča o Mustafi Golubiću, ili Staljinova naredba:
Draža umesto Tita"
Nedeljnik.rs. [online] dostupno na http://www.nedeljnik.rs/nedeljnik/news/
prica-o-mustafi-golubicu-ili-staljinova-naredba-draza-umesto-tita [pri-
stupljeno 03. 06. 2018.]
Janković, Milan (2013.) Dosje Golubić Sarajevo: "Zalihica"
Lopušina, Marko (2015.) "Ubij bližnjeg svog: Jugoslovenska tajna policija
1945-1995" PDF dok. [online] dostupno na http://www.skripta.info/wp con-
tent/uploads/2016/12/Marko-Lopusina-Ubij-bliznjeg-svog.pdf [pristupljeno
04. 06. 2018.]
Marić, Milomir (1987.) Deca komunizma Beograd: NIRO "Mladost"
Miladinović, Milan (2016.) "SUSRET S ISTORIJOM: Legenda o Mustafi Go-
lubiću, čoveku sa stotinu lica" Večernje novosti [online] dostupno na http://
www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:600988-Legen-
da-o-Mustafi-Golubicu-coveku-sa-stotinu-lica [pristupljeno 04. 06. 2018.]
Odić, Slavko i Komarica, Slavko (1988.) Partizanska obavještajna služba: Šta
se stvarno dešavalo (1941.-1942.) Knjiga treća Zagreb: Centar za informacije i
publicitet.
Trhulj, Sead (1986.) Mustafa Golubić čovjek konspiracije Beograd : "Partizanska
knjiga"

PATRIJARHALNOJ RADIJACIJI…
Trauma egzila-tekstualiziranje identiteta u procjepu Merima Omeragić
Ugrešić, Dubravka (1996). Kultura laži – Antipolitički eseji. Zagreb: Arkzin

Ugrešić, Dubravka (2001). Zabranjeno čitanje. Sarajevo: Omnibus
310
Zeničke sveske
Ugrešić, Dubravka (2002). Američki fikcionar. Zagreb – Beograd: Konzor &

Samizdat B92
Ugrešić, Dubravka (2004). Ministarstvo boli. Zagreb: 90 stupnjeva
Ugrešić, Dubravka (2008). Muzej bezuvjetne. Beograd: Fabrika knjiga
Kundera, Milan (2007). Iznevjerene oporuke –esej. Zagreb: Meandar
Butler, Judith (2001). Tela koja nešto znače: O diskurzivnim granicama pola.
Beograd: Samizdat B92
Butler, Judith (1999). Remećenje roda, feministička teorija i psihoanalitički
diskurs. U: L. J. Nicolson (Ur.), Feminizam /postmodernizam [Feminism/Po-
stmodernism]. Zagreb: Liberata – Centar za ženske studije
Felman, Shoshana (2008). Benjaminova šutnja. Odjek revija za umjetnost, na-
uku i društvena pitanja (3), 6-20
Popescu, Monica (2007). Imaging the past: Cultural memory in Dubravka
Ugrešić’s The Museum of unconditional surrender. Studies in the Novel Vol
39 (3), University of North Texas
Assman, Aleida (2005). Tri stabilizatora pamćenja: afekt-simbol-trauma. Ča-
sopis Razlika/Differance (11), 133-148
Irigaray, Luce (1985a). Speculum of Other Woman. New York: Cornell Uni-
versity Press
Irigaray, Luce (1985b). This Sex Which is not One. New York: Cornell Uni-
versity Press
La Capra, Dominic (2001). Writing History, Writing Trauma. Baltimore &
London: The Johns Hopkins University Press
Mijatović, Aleksandar (2003). Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugre-
šić ꞌMuzej bezuvjetne predajeꞌ. Fluminensia (2), 49-68
Morley, David (2005). Rod doma. Časopis Treća (1-2), 140-167
Šafranek, Ingrid (1983). Ženska književnost i žensko pismo. Časopis Repu-
blika (11-12), 7-43
Jovanović, Nebojiša (2006). Motiv tri žene u Muzeju bezuvjetne predaje
Drubravke Ugrešić. Reč časopis za književnost i kulturu i društvena pitanja
(74/20), 107-126
311
Pragmatizam sestara osnivačica u sociologiji … Lejla Mušić
Beck, Ulrich and Beck-Gernsheim, Elisabeth, 2010. "Normal chaos of love".

U; Sociology: introductory readings . Ur. Giddens, A. i Sutton, P. Cambridge:
Polity Press, str. 181-190.
Deegan, Mary Jo and Christopher W. Podeschi, 2001. "The Ecofeminist Pra-
gmatism of Charlotte P. Gilman". Environmental Ethics 23 (Spring):19-36).
Deegan, Mary Jo, 1981. "Early Women Sociologists and the American Soci-
ological Society :The Patterns of Exclusion and Participation". The American
Sociologist, Vol.16, 14-24. (http://www.asanet.org/sites/default/files/savvy/
images/members/docs/pdf/special/as/AS_16_1_Article_2_Deegan.pdf(pri-
stupljeno 20.05. 2015).
Deegan, Mary Jo, 1990. Women in sociology-bio bibliographical sourcebook.
Greenwood: Abc Clio.
Deegan, Mary Jo and Rynbrandt Linda J, 2002. "The Ecofeminist Pragmatism
of Caroline Bartlett-Crane, 1896-1935".The American Sociologist 33(Fall):58-68.
Eisler, Rian, 1987. The Gaia Tradition and Partnership Future. an Ecofeminist
Manifesto, U Reweaving the World , Ur. Diamond, I. and Ornstein, G. San
Francisco: Sierra Club Books.
Giddens, Anthony, 2003. Sociologija. Beograd: Ekonomski fakultet.
Knežević, Mladen, 2009. "Čikaška sociološka škola, iskustva socijalnog rada
za sociologiju i sociološka teorija za socijalni rad."U Socijalna ekologija(http://
hrcak.srce.hr/35337, pristupljeno 12. 03. 2010.)
Madoo Lengermann, Patricia, and Niebrugge –Brantley, Jill. 1998. "The Wo-
men Founders: Sociology and Theory, 1830-1930", McGraw- Hill: University
of Michigan.
Mušić, Lejla, (ed.) 2016. Female Scientists position in Sociology, Saarbrucken:
Lambert academic publishing.
Mušić, Lejla, 2016 "Female sociology as Academic discipline: problems and
gender based marginalization against female Sociologists". Paper presented
at International Congress Gender Studies in Debate: Pathways, challenges and
interdisciplinary perspectives , CIEG, Lisabon, Portugal.
Mušić, Lejla, 2017. Femina sociologica.Sarajevo: TDP.
Ritzer, George, 1997. Savremena sociološka teorija. Zagreb: Globus.
Turner, Džonatan, 2009. Sociologija. Beograd : Clio; Wharton, Amy, 2012.
Sociology of gender. New York:Wiley and Blackwell.
312
Zeničke sveske
Internet izvori:
Deegan, Mary Jo, 1981. "Early Women Sociologists and the American Soci-
ological Society :The Patterns of Exclusion and Participation". The American
Sociologist, Vol.16, February: 14-24. Internet. 20. svibanj 2015.
Scot, Piter, 2007. Fifty Key Sociologists: The Contemporary Theorists. Internet, 23
travanj 2010).
Addams Jane, "Biography". U: www.stanfordencyclopediaofphylosophy.
com.Internet. 21. veljače 2017.)

DIVLJI ILI UGOVOR/E/NI BRAK, ZARUKE I
RAZVRGNUĆA UNUTAR LJUBAVNOG TROKUTA
O Jeziku i Nesvjesnom Marko Raguž
Spivak, Gayatri Chakravorty; Kritika postkolonijalnog uma. Beograd: "Beo-

gradski krug", 2003.
Hačion, Linda; Poetika postmodernizma. Novi Sad: "Svetovi", 1996.
Biti, Vladimir; "Pripitomljavanje drugog (Mehanizam domaće teorije)". Za-
greb: "Hrvatsko filozofsko društvo", 1989.
Biti, Vladimir; Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: "Matica hrvat-
ska", 1997.
Tolstoj, L. N.; Publicistički spisi. Beograd: "Prosveta", 1969.
Hall, Stuart. "Kome treba "identitet"?", Reč, Broj 64., 2001.
Calvino, Italo; Ako jedne zimske noći neki putnik. Zagreb: "Znanje", 1981.
Šeli, Meri; Frankenštajn. Beograd: "Prosveta", 1978.
Kuci, Dž. M.; Foe. Beograd: "Paideia", 2003.
313
BILJEŠKE O AUTORI/CA/MA
Avdić, Alen profesor engleskog jezika i književnosti rođen u Zeni-

ci 1988., diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2011. Na istom
fakultetu magistrirao angloameričke književno-kulturalne studije
2013. Stalni je sudski tumač i bavi se prevođenjem. Radi kao stručni
saradnik na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskog fakul-
teta Univerziteta u Tuzli. Živi i radi na relaciji Zavidovići-Tuzla.
Filipović, Ljiljana rođena je u Zagrebu gdje je magistrirala, dok-
torirala i habilitirala na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta.
Autorica je studija Filozofija i antipsihijatrija Ronalda D. Lainga, Nesvje-
sno u filozofiji, Javne samoće, Prazne tvornice, Scenariji kože, Klub krivaca,
te romana Nevidljivi pas, Sokol u šusteraju, Nestali ljudi kao i desetak
radiodrama. Koautorica je u djelima: The Couch and the Silver Screen,,
Psychotherapie und Psychoanalyse in Osteuropa, Ambivalenz des Fin de
siėcle: Wien-Zagreb, Kollektive Kreativität/Collective Creativity, Maske
und Kothurn, Extravagant Bodies: Extravagant Minds , R. D. Laing: 50
years since ‘The Divided Self’ i dr. Na Radio Zagrebu počinje suraďivati
1973. u Dramskom programu autorskim radio igrama i adaptacijama
(na anonimnim natječajima Radio Zagreba za radio igru 1981. godine
za tekst "A s druge strane ulice" dobiva prvu nagradu, 1986. drugu
nagradu za "Sva su djeca moja", te 1988/89, treću nagradu za radio
dramu Sokol u šusteraju). Potom za III. program piše oglede, prevodi i
postaje urednica, uglavnom ureďujući emisije s područja filozofije. Za
315
inovaciju u uredničkom radu 2002. dobiva nagradu Hrvatskog radija.
Istodobno od 1998. do 2013. predaje na Akademiji dramske umjet-
nosti u Zagrebu Filozofsko psihoanalitičku kritiku dramskog teksta gdje
stječe i zvanje izvanredne profesorice. U domaćim i inozemnim časo-
pisima objavljuje radove koji se tematski bave objašnjenjem kulturo-
loških fenomena interakcijom filozofije i psihoanalize te je taj interes
vodi i prijevodima djela T.S. Szasza Proizvodnja ludila, R.D. Lainga
Glas iskustva, D. Coopera Jezik ludila, M. Eliade Okultizam, magija i po-
modne kulture, i dr. Predavala je na konferencijama u Dublinu, Mo-
skvi, Londonu, Firenci, Parizu, Beču, Lundu, Moskvi, Pekingu, Ma-
gdeburgu, Marrakechu, Lisabonu, Barceloni i dr., te na sveučilištima
u Buenos Airesu, Tokiju i dr.Za knjigu Klub krivaca dobila je nagradu
Višnja Machiedo za najbolju esejističku knjigu 2017.Kao gostujuća
profesorica predaje na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u
Zagrebu.
Kopić, Mario (Dubrovnik, 1965), filozofski pisac i prevoditelj.
Studirao filozofiju, komparativnu književnost, političku antropologi-
ju i komparativnu religiologiju u Zagrebu, Ljubljani, Berlinu i Rimu.
Područje znanstvenog interesa obuhvaća fenomenologiju, filozofiju
kulture i religije, povijest ideja. Posljednja objavljena djela: S Nietzsch-
eom o Europi (Zagreb 2001), Proces Zapadu (Dubrovnik 2003), Izazovi
post-metafizike (Novi Sad, 2007), Nezacjeljiva rana svijeta (Tvrđa, Zagreb
2007), Sekstant (Beograd 2009). Izdvajamo sljedeće prevode: Ono što
ostaje od Auschwitza, Homo sacer i Vrijeme što ostaje Giorgia Agambena,
Čitanku Giannia Vattima, O apokaliptičnom tonu usvojenom u novije vri-
jeme u filozofiji Jacquesa Derride, Tako je govorio Zaratustra Friedricha
Nietzschea, O škrtosti Mladena Dolara, te Smisao posredovanja Deana
Komela i Neugodni gost: Nihilizam i mladi, Umberta Galimbertija. Stal-
ni je suradnik francuskog časopisa Le Monde diplomatique, kao i vanj-
ski urednik revije za kulturu i znanost Odjek.
Mušić, Lejla (Bihać, 1981.), doktorica je socioloških znanosti, an-
gažirana na Fakultetu političkih nauka Sarajevo, pri Odsjeku za socio-
logiju. Završila je Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za filozofiju i
sociologiju 2005. godine. Magistrirala je na temu "Rodno zasnovano
316
nasilje u BiH porodici u periodu tranzicije" u septembru 2008. godine
pri Centru za interdisciplinarni postdiplomski studij Univerziteta u
Sarajevu. Napisala je više radova poput Filozofija umjetnosti u mišlje-
nju Anande Kentischa Coomaraswamiya (Filozofska istraživanja, Zagreb,
2007.). Prevela je s engleskog na bosanski jezik djelo Ljepota i islam,
estetika u islamskoj umjetnosti i arhitekturi (Des, Sarajevo, 2005.), autori-
ce Valerie Gonzalez, a njen magistarski rad "Rodno zasnovano nasilje
u BiH porodici u periodu tranzicije" objavljen je 2010. godine u četve-
rotomnom izdanju master teza prve Generacije (2006-2008) mastera
Rodne studije. Tokom 2012. godine objavljuje rad u Zborniku Demi-
tologizacija religijskih narativa na Balkanu, pod naslovom "Ekološki na-
cionalizam kao projekat rodne i religijske de(kon)strukcije u kulturi
sjećanja Balkana".
Omeragić, Merima (1988.) doktorantkinja na Odsjeku za knji-
ževnosti Univerziteta u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sara-
jevu magistrirala s književnoteorijskom tezom iz oblasti antifatnog
ženskog pisma kao studentkinja generacije (odlikovana Rektorovim
"Zlatnim znacima"). Posebno je zanima polje nedodirljivih kultural-
nih i književnih kanona, studije nacije i roda, queer studije kao i istra-
živanja onoga što se marginalizira i označava manjinskim - Drugost,
aktivizam i film. U svom naučnom radu promovira ideju transnacio-
nalnosti (iako ne voli riječ nacija) i zajedničkog jezika. U ‘lokalnom’
ex- Yu kontekstu istraživala je, pisala i objavljivala radove iz oblasti
queer i ženske književnosti o Holokaustu, te književnosti o ratu koju
potpisuju žene. Bavi se i angažiranim dokumentarnim filmovima
koje režiraju alternativne rediteljke. Piše doktorsku tezu i radi kao
stručna saradnica u Centru za interdisciplinarne studije Univerziteta
u Sarajevu. Piše, strastveno čita i ponešto tek objavljuje. Trenutno je
zaokupljena radovima o afričkoj ženskoj književnosti s pozicije studi-
ja islama i postkolonijalizma, te savremenoj kineskoj i japanskoj žen-
skoj knjizevnosti. U štampi je nekoliko važnih radova. U slobodno
vrijeme prepjevava pjesnikinje s engleskog i španskog jezika, a inspi-
raciju nalazi u svojoj mački nazvanoj po omiljenoj pjesnikinji Sylviji
(Plath).
317
Paić, Žarko rođen je 16. listopada 1958. godine u Kutini, Repu-
blika Hrvatska. Izvanredni je profesor na Studiju modnog dizajna na
Tekstilnotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje
sociologiju kulture, estetiku, teorije mode, semiotiku i vizualne ko-
munikacije i gostujući redovni profesor iz filozofije umjetnosti i socio-
logije medija i komunikacije na Univerzitetu Singidunum u Beogradu
na Fakultetu za medije i komunikacije. Diplomirao je politologiju na
Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, magistrirao iz filozofije na
istom fakultetu, a doktorirao iz sociologije na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu. Glavni je urednik časopisa za teoriju, kulturu i vizualne
umjetnosti Tvrđa, gostujući urednik časopisa Up & Underground, za-
mjenik glavnog urednika časopisa Europski glasnik, član uredništva
časopisa za vizualne umjetnosti Art-e-fact, član međunarodnoga sa-
vjeta časopisa Images: Journal for Visual Studies, član međunarodnoga
savjeta filozofskih časopisa Phainomena i Apokalipsa (Ljubljana, Slo-
venija). Predaje kolegij Vizualne komunikacije i teorije slike na po-
stdiplomskom doktorskom studiju Kulturologije Sveučilišta Josipa
Jurja Strossmayera u Osijeku, te kolegij Digitalna estetika na postdi-
plomskom doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti,
filma i kulture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osim
filozofijskih, sociologijskih, politologijskih i studija iz područja teorije
umjetnosti i estetike, objavljuje poeziju i književne eseje. Pjesme su
mu uvrštene u tri antologije suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Pri-
jevodi studija, eseja i poezije u časopisima i zbornicima na engleski,
francuski, njemački, slovenski, mađarski, rumunjski i slovački jezik.
Dobitnik je međunarodne autorske nagrade za literaturu srednjo-
europskih zemalja austrijske zaklade Kulturkontakt iz Beča za 2008.
godinu. Član je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog centra PEN-a,
Hrvatskog Filozofskog društva, Udruženja za promicanje filozofije,
Instituta za europske i globalizacijske studije. Voditelj je znanstve-
no-istraživačkoga projekta Znanost o slici: vizualizacija i suvreman
umjetnost pri Centru za vizualne studije iz Zagreba. Objavljene knji-
ge: Njihalo na kraju stoljeća: kraj europskoga uma A.D. 1992., Biblioteka
Hrvatskog radija, Zagreb, 1993. Aura (poezija), Hrvatska sveučilišna
naklada, Zagreb, 1994. Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996.
Gotski križ, Ceres, Zagreb, 1997. Opako ljeto (poezija), Ceres, Zagreb,
318
1999. Idoli, nakaze i suze: ideologijsko podjarmljivanje umjetnosti u XX.
stoljeću, DHK, Zagreb, 2000. Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus,
Zagreb, 2004. Plemenski zavjet krvi, Plima, Ulcinj, 2005. Politika identite-
ta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005. Sli-
ka bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.
Izgledi povijesnog mišljenja: zbornik radova povodom osamdesete obljet-
nice rođenja Vanje Sutlića (ur.), Izdanje časopisa Tvrđa, HDP Izdanja
Antibarbarus, Zagreb, 2006. Moć nepokornosti: Intelektualac i biopoliti-
ka, Izdanja Antibarbarus - Plima, Zagreb - Ulcinj, 2006. Projekt slobo-
de: Jean-Paul Sartre – filozofija i angažman, Biblioteka časopisa "Nova
Istra", Pula, 2007. (prijevod iste knjige na slovenski: Vid Sagadin) Pro-
jekt svobode: Jean-Paul Sartre – filozofija in angažma, Filozofska zbirka
AUT, Društvo Apokalipsa, Ljubljana, 2007. Traume razlika, Meandar,
Zagreb, 2007. Vrtoglavica u modi: prema vizualnoj semiotici tijela, Alta-
gama, Zagreb, 2007. Događaj i praznina: ogledi o kraju povijesti, Izdanja
Antibarbarus, Zagreb, 2007. Vizualne komunikacije: uvod, Centar za vi-
zualne studije, Zagreb, 2008. (Prijevod iste knjige na makedonski: Vi-
zuelni komunikaciji, Centar za vizuelni studiji, Skopje, 2013.) Vizualna
konstrukcija kulture (ur. zajedno s Krešimirom Purgarom) Izdanje časopi-
sa Tvrđa, HDP-Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009. Zaokret, Litteris,
Zagreb, 2009. Uronjeni (poezija), Fraktura, Zaprešić, 2009. Posthumano
stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.
Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. Treća
zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014. Totalitarizam?, Me-
andarMedia, Zagreb, 2015. Theorizing Images (ur. zajedno s Krešimirom
Purgarom), Cambridge University Scholars, Cambridge, 2015.
Popović, Venita diplomirana žurnalistkinja. Zanimaju je post/fe-
ministička teorijska kretanja. Trenutno je angažirana u humanitarnoj
misiji World Visiona u Zenici.
Prokopiev, Aleksandar doktor je znanosti i znanstveni suradnik
Instituta za makedonsku književnost u Skopju. Bio je član uredništva
znanstvene publikacije Spektar. Jedan je od istaknutijih predstavnika
tzv. petog kruga suvremene makedonske književnosti, uglavnom po-
stmodernističke orijentacije. Pojedine pripovijetke prevedene su mu
319
na desetak svjetskih jezika. Zastupljen je u više antologija makedon-
ske kratke proze (Borislav Pavlovski: Gospodari labirinta / Antologija
snova, maštarija i fantastičnih priča iz makedonske književnosti, Naklada
MD, Zagreb, 1998.; Katica Kulavkova: Maketa / Savremena makedonska
kratka priča, Otkrovenje, Beograd, 2001. i dr.). Autor je, između ostalih
i knjiga Putovanje bajke (Patuvanjata na skaznata, 1997.), znanstveni ese-
ji; Postmoderni Babilon (Postmoderen Vavilon 2000.), eseji; Anti-uputstva
za ličnu upotrebu (Geopoetika, Beograd, 2003). Specifičan je autorov
"odnos prema neprikosnovenoj moći lokalnih Panteona na teritoriji
naših državica", za koje kaže "biti laureat te i te državne nagrade je
veoma korisno za cv prilikom ulaska u više univerzitetsko zvanje ili,
ne daj bože, u Akademiju" i dodaje "ponekad, neki autor ima veći
broj nagrada nego čitalaca", te se s punim pravom pita i zaziva svo-
jevrsnog balkanskog Luisa Harsa, koji bi objedinio "’sudbinski’ one
koji su direkni protagonisti ovih bogatih, raznolikih književnosti ’u
senci.’" Aleksandar Prokopiev živi i stvara u Skopju.
Raguž, Marko rođen 1986. godine u Sarajevu. Magistrirao kom-
parativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Književ-
nu kritiku i eseje objavljivao u sljedećim časopisima: Novi Izraz (Sa-
rajevo), Sarajevske sveske (Sarajevo), Motrišta (Mostar), Zeničke sveske
(Zenica), Hrvatski narodni godišnjak 2007, 2008, 2009 (Sarajevo), Odjek
(Sarajevo), Beton (Beograd), Sic! (Sarajevo), Zarez (Zagreb). Učestvo-
vao u osnivanju i afirmaciji književnog časopisa Sic! i pjesničke trupe
Diogenes Poetes. Društvene komentare objavljivao u bosanskohercego-
vačkom dnevnom listu Oslobođenje (podlistak "Karike"), Blin Magazi-
nu, portalu Radio Sarajeva, te portalima za kulturu Kul.ba (Sarajevo),
Književnost.org (Mostar) i Booksa (Zagreb). Participirao u projektu
Invent / Tura (projekat je nastao u saradnji Mostarskog teatra mla-
dih i Protoka – centra za vizuelne komunikacije u Banja Luci), kao i
u regionalnom projektu Critisize This! (projekat je nastao u saradnji
Kulturträgera i Kurziva iz Zagreba, Betona iz Beograda i Plime iz Ulci-
nja. Piše prozu, poeziju, eseje i kritike. Autor je jednog romana, jedne
zbirke priča i dvije knjige eseja. Pomalo prevodi s njemačkog jezika.
Tekstovi su mu prevedeni na engleski i njemački jezik.
320
Sarajlić, Nermin freelancer, diplomirao na Fakultetu političkih
nauka u Sarajevu 1986. godine. Autor knjiga Iluzije pod točkovima re-
gresije, Triptih o đavoljim monogramima I - poeme, II - priče (Bosanska riječ,
Tuzla, 2007., 2009.), za edicijski blagoslov pripremljeni rukopisi Trip-
tih o đavoljim monogramima III - ogledi i zbirka priča Glückliche Reise.
Saradnik više časopisa i publikacija za kulturu, estetiku i sociološko-
filozofsku epi/fenomenologiju.
Simić, R. Milan rođen je 1959. godine u Velikoj Plani gde i živi.
Piše prozu, drame, filozofeme, aforizme, kritiku i eseje. Eseji su mu
prevođeni na makedonski, aforizmi na nemački, engleski i ruski, pro-
za na slovački i slovenački jezik. Autor je romana: Poricanje stvarnosti,
Ode mi da poludim, Beli svet konačno; zbirki priča: Nedovršena priča, Pri-
ručnik za buduće mučitelje i ubice; zbirki ogleda: Ali nećemo više o tome,
Ali hoćemo upravo o tome, A to tonuće u prostoru, Eseji da ti blaže gorčinu
(zbirka je objavljena u niškom časopisu Unus mundus 2010.), Dnev-
nik čitaoca; zbirki filozofema Priručnik za pobunu verujućih, Aristotel po
drugi put među Srbima i zbirki aforizama Čizma režim čuva, Glasaćemo
se još, Eno sekire, kamo ga kum?, Zovite me Aristotel. Napisao je dve radio
drame: Rasvanuće (Radio Beograd Drugi program) i Snevač od slame
(Radio Beograd Treći program). Dobitnik je nagrada Stevan Sremac,
Milutin Uskoković, Jovan Skerlić (za zbirku Dnevnik čitaoca, Agora
2015), Milan Bogdanović ( za 2015. godinu za tekst "S naše tačke mo-
trenja" objavljen u listu Danas o knjizi Radovana Belog Markovića
Putnikova ciglana, Prve nagrade Čivijada 2016, Prve nagrade Radio
Beograda za dramsku minijaturu, Povelje Karađorđević, Povelje Op-
štne Velika Plana. Za esej "A to tonuće u prostoru" dobitnik je Druge
nagrade na konkursu Ulaznica 2011. Dvostruki je dobitnik Druge na-
grade konkursa Ulaznice za priču. Aforizmima i pričama zastupljen
je u više antologija kod nas i u svetu. Od 1994. godine uređuje veliko-
planjanski časopis za kulturu Naš trag. Zaposlen je u biblioteci "Rado-
je Domanović" u Velikoj Plani. Član je srpskog PEN centra.
Vlaisavljević, Ugo bosanskohercegovački filozof i prevodilac fi-
lozofske literature. Završio je studij na Filozofskom fakultetu u Sara-
jevu 1980. Na istom fakultetu je odbranio magistarski rad pod nazi-
321
vom: "Ogled o nastanku geometrije i utemeljivanje transcendentalne
fenomenologije povijesti (Jedno čitanje Derridinog čitanja Husserlo-
vog teksta)" 1986, te doktorsku disertaciju pod nazivom: "Izvor, on-
tologija, metafizika (od Merleau-Pontyjeve fenomenologije ka Derri-
dinoj gramatologiji" (1992). Od 1988. radi kao asistent na Odsjeku za
filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Za docenta je
izabran 1993, za vanrednog profesora 1998, a za redovnog profesora
2004. Predaje predmete Uvod u filozofiju i Ontologija. Također drži
nastavu na Odsjeku za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sara-
jevu na predmetu Epistemologija, a pri Centru za interdisciplinarne
studije Univerziteta u Sarajevu drži nastavu iz predmeta Ideja Evrope
na postdiplomskim evropskim studijama. Realizirao je veći broj stu-
dijskih boravaka u inozemstvu. Objavio je veći broj radova u zemlji i
inozemstvu. Član je redakcije časopisa Transeuropeennes (Pariz), savje-
ta časopisa Odjek i glavni urednik časopisa Dijalog. Prevodilac je no-
vije filozofske literature (s njemačkog, engleskog i francuskog jezika).
Član je PEN centra BiH čiji je predsjednik bio u periodu od 2006-2009.
godine. Od objavljenih djela izdvajamo: Ontologija i njeno nasljeđe,
(Međunarodni centar za mir, Sarajevo 1995.), Lepoglava i univerzitet.
Ogledi iz političke epistemologije, (Centar za interdisciplinarne postdi-
plomske studije Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2003.), Etnopoliti-
ka i građanstvo, (Status, Mostar 2006.), Rat kao najveći kulturni događaj.
Ka semiotici etnonacionalizma, (Mauna-Fe Publishing, Sarajevo 2007.),
Pripitomljavanje nacionalizma, (Mauna-Fe Publishing, Sarajevo 2008.),
Avetinjska stvarnost narativne politike, (Rabic, Sarajevo 2012.), a od pri-
jevoda, s njemačkog jezika Bernard Waldenfels, U mrežama životnog
svijeta, s engleskog Jürgen Habermas, Borbe za priznanje u ustavnim
demokratskim državama i s francuskog Jacques Derrida, Glas i fenomen
sa Zoranom Jankovićem, Jean-Luc Nancy, Biti zajedno bez suštine, s
Elmedinom Podrug i Jacques Derrida, Povijest laži.
Žižek, Slavoj ’postmarksistički’ filozof i kulturalni kritičar, jedan od
najznačajnijih mislilaca današnjice. Po Carstenu Strathaussenu "na
polju političke ontologije", iako se ograđuje od uskosti zajedničkog
imenitelja, Žižek, uz Laclaua, Mouffe, Badioua, Agambena, Hardta,
Negrija, Deleuzea, svrstan je u neoljevicu. Rođen je 1949. u Ljubljani.
322
Doktorirao je filozofiju na Ljubljanskom univerzitetu. Za boravka u
Parizu, intenzivno je izučavao psihoanalizu. Od 2005., Žižek je član
Slovenske akademije nauka i umjetnosti. Od djela, preko pedeset,
objavljenih na engleskom, slovenskom i prijevodima na brojne svjetske
jezike (više od dvadesetak) izdvajamo Sublimni objekt ideologije,
Škakljivi subjekt: Odsutno središte političke ontologije, Irak: Posuđeni
čajnik, Znak/označitelj/pismo, Repeating Lenin, NATO kao lijeva ruka Boga,
O vjerovanju: Nemilosrdna ljubav, Pervertitov vodič kroz kinematografiju,
O nasilju, Did Somebody say Totalitariansm?, Nedjeljivi ostatak: Ogledi o
Schellingu i srodnim pitanjima, Paralaksa, Bog na mukama (koautorstvo
s Borisom Gunjevićem), Tihi sugovornici Lacana (Zeničke sveske,
Missing link, BNP - Zenica, 2011., prijevod Venita Popović), Živjet
na kraju vremena (Fraktura 2013. Zagreb, prijevod Srećko Horvat).
Proučavanju njegovog djela posvećen je časopis: International Journal
of Žižek Studies, čiji je pokretač i glavni urednik Paul A. Taylor, inače
voditelj magistarskih studija na Institutu za komunikacijske studije
Sveučilišta Leeds. Na Toronto Film Festivalu premijerno je prikazan
dokumentarac Zizek! američke sociologinje i redateljice Astre Taylor,
a prije tog Sophie Fiennes režirala je film sa Žižekom o Žižeku pod
nazivom: Pervert’s Guide to Cinema.
323
Najave za 29-ti broj Zeničkih sveski, juni/juli 2019.
I Evropski puzzle: klubovi odmetnutih, napuštenih,

zavidnih i privilegiranih država
II Ne/uškopljeni Eros ili Janusovo lice roda i pola
III Populizam – demagoška razmetljivost, jeftina

etikecija i/li simptom ozbiljne društvene poremećenosti
IV Taoci i/li baštinici povijesti:

balkanski identiteti – "narcizam malih razlika"
324
SADRŽAJ
Bilješka o Nives Kavurić Kurtović 7

● Mrtva petlja etičkih odluka Slavoj Žižek 13

● Dvije stare lektire Mario Kopić 65
● Intervjui kao udžbenici iz povijesti Ljiljana Filipović 76
● Dekonstrukcija pristupa
jednoj nesvakidašnjoj biografiji… Alen Avdić 82
II MENTALNE I EMOCIONALNE ALERGIJE

- VAUČERI ZA PATETIČNE EGZISTENCIJE
● Corpus Jean-Luc Nancy 105

● Nastanak novoga:
forme života i procesi kristaliziranja Žarko Paić 130
● O (moći nad) gomilama
hipnotiziranim mušičavim plitkostima Nermin Sarajlić 183
325
III ŽENE I MUŠKARCI IZLOŽENI PATRIJARHALNOJ
RADIJACIJI - UPORNA TRABUNJANJA O
NE/DOPUŠTENIM RAZINAMA OZRAČENOSTI -
● Prekrupni Edip G. Deleuze/F. Guattari 199
● Zalihe mizoginog nasljeđa Venita Popović 208

● Trauma egzila – tekstualiziranje
identiteta u procjepu Merima Omeragić 217
● Pragmatizam
sestara osnivačica u sociologiji... Lejla Mušić 234
● "Žena od Batha i njena priča" Mary s. Bache 245

DIVLJI ILI UGOVOR/E/NI BRAK, ZARUKE
I RAZVRGNUĆA UNUTAR LJUBAVNOG TROKUTA
● Farsi za početnike Ljiljana Filipović 261
● Gustav Von Aschenbah

- od Manna do Viscontija A. Prokopiev 272
● O jeziku i nesvjesnom Marko Raguž 277
● Doći će smrt i imaće oči književnosti!

ali, i o književnom vampirizmu! Milan R. Simić 296
● Bibliografske napomene 309
● Bilješke o autori/ca/ma 315
326
Adresa redakcije:
J.U. Bosansko narodno pozorište Zenica,
Trg BiH br. 3,
Zenica, 72 000,
Bosna i Hercegovina
Tel/ Fax: +387 32 442 4210
E-mail: zesveske�yahoo.co.uk
www. zesveske.ba

Zenicke Sveske BR 28

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zenicke Sveske BR 28

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Za izdavača BNP - Zenica: Časopis za

Hazim Begagić društvenu fenomenologiju

ISSN 1840-0868 Uredni/k/ca

II MENTALNE I EMOCIONALNE ALERGIJE -

III ŽENE I MUŠKARCI IZLOŽENI

IV FILOZOFIJA, UMJETNOST I POLITIKA:

ČASOPIS ZA DRUŠTVENU FENOMENOLOGIJU I KULTURNU DIJALOGIKU

Kao ravnopravno izražajno sredstvo riječ-rečenica-misao zaslu-

Kod svih triju određenja, uostalom, treba postaviti ograde: kate-

Više od pola stoljeća je Nives K. -K. u hrvatskoj umjetnosti usto-

U stanju izloženosti, otvorenosti, ranjivosti i zdvajanja Nives K.

opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Očiju širom otvorenim u

Nives Kavurić-Kurtović rođena je 18. siječnja 1938. u Zagrebu,

I APOSTOLI, OPSJENARI, ŠARLATANI I ŽRTVE

O ni što prate opskurne spiritualno-kozmološle spekulacije zasi-

Jedna od ključnih Lutherovih referenci je Isusova izjava kako do-

da je moja sudbina već odlučena i to što činim dobra djela ne služi

Aleksandrije: "On se utjelovio da nas može učiniti božjim." Ono što

2 Bezobrazno uzeo s https://en.wikipedia.org/wiki/Theosis_(Eastern_Christian_theology).

je to jedino što možete učiniti ukoliko želite sačuvati dostojanstvo?"

lom zalihom atomskih bombi. Čak i da su američke atomske bombe

"univerzalna bića" jedino u našim potpuno pojedinačnim angažma-

S malo izmjene, ona bi izreka glasila:

Ovdje je ruža, ovdje pleši.

3 Citirano prema https://www.marxists.org/reference/archive/hegel/works/pr/preface.

kalno se promijeniti, samo ako može ostati nepromijenjen u Drugom

ja volja, deus abconditus: treba odustati pokušavati saznati šta Drugi

rode koji rezultiraju nekom vrstom sudara uređene cjeline s Tvorcem.

4 Ovaj tok misli parafraza je preuzeta s http://lutherantheologystudygroup.blogspot.

Boga, nego kao "iracionalno" čudo, odbitak u realnosti – ukratko, kao

za koju svrhu je polomljeno?" Na svom kraju, knjiga o Jobu ne daje

ske mitologije, koji treba odstraniti iz Biblije. Norveški teolog Peter

Jedno naivno protu-pitanje: šta će nam uopće Bog? Zašto ne samo

nju hubrisa subjektivnosti: ona prebiva u lažnoj skromnosti, odnosno

Ovakvo nam mišljenje dozvoljava jedan novi pristup temi sedam

ka rezignacija - želim objekt, a ne način na koji se do njega dolazi, pa

7 Kako ćemo povezati par Gorljivost-Lijenost s "orijentalnim" budističkim parom želje i

alno zlostavljanje učenice jer nije ‘uživao’": meksički sudac oslobodio

ostavio velike posljedice po ljudsku civilizaciju i zbrisao većinu teh-

jela na stalku iznad tanjira, a na samom tanjiru odvratnu hrpu nalik

ostvariti snove – pristup mnogim mjestima omogućen je samo onima

i tako mu povećati zaradu. Jedna od ideja je da u slučaju zagušenja

prikrivene odnose privatnih korporacija koje kontroliraju zajednička

svog bića, subjekt ne može računati ni na kakvu čvrstu supstancijal-

Dakle, šta ovaj ‘abc’ lakanovske teorije ima s idejom subjektove

rujuće – uskraćen mi je čak i moj najintimniji "subjektivni" doživljaj,

sadeovske figure mlade djevojke koju poremećeni mučitelj beskonač-

grobnog života, što je rezultiralo ekstremno visokom stopom suicida.

Isla i Will se zbližavaju i poljube se, a poljubac prekida Toby.

premisu onda nema potrebe za nekom natprirodnom spiritualnom

13 Dan Jackson, citirano prema https://www.thrillist.com/entertainment/nation/netflix-dis-

što je svjesna katastrofalnog ishoda). The Discovery obrće situaciju iz

Ian shvaća da se simboli odnose na pojam o vremenu, te zaključuje da

u kontakt s tim drukčijim univerzumom, mijenja se cijeli proces do-

21 Citirano prema http://21stcenturywire.com/2016/11/15/arrival-2016-the-films-secret-me-

slobodna volja egzistira u vidu istrajavanja na izboru za koji već znate

kockicu, i najavljuje da će je prvo poslati pet minuta u budućnost. On

U znanstvenoj fantastici postoje mnogobojne verzije sličnog para-

Ali ne dešava li se nešto slično i na mnogo elementarnijoj razini

zicije, treba naučiti vještinu prepoznavanja elemenata koji su ovdje, u

Danas se, međutim, suočavamo s drukčijim načinom "pozajmice

učinila posebnim i osudila na uspjeh.25 U igri je bezobzirna konkuren-

25 Ovo razmišljanje dugujem Jeli Krečič.