JEZIK SEVDALINKE I BALADE

Sadržaj

Uvod.......................................................................................................................................................3
Sevdalinka..............................................................................................................................................3
Struktura sevdalinke...........................................................................................................................4
Balada.....................................................................................................................................................5
Struktura balade.................................................................................................................................7
Veza između sevdalinke i balade..........................................................................................................10
Zaključak...............................................................................................................................................11
Literatura:.............................................................................................................................................12
Uvod

O našoj narodnoj (usmenoj) književnosti i tradiciji mnogo se govorilo, a interes za njeno

sakupljanje i bilježenje postoji od druge polovine 18. stoljeća, gdje se kao prvi zapisivač
narodne književnosti pojavljuje italijanski putopisac Alberto Fortis koji je 1774. godine
zapisao Hasanaginicu, očaran njenom ljepotom i melanholičnošću. U tom vremenu nastaje
i Sarajevski ljetopis Mula Mustafe Bašeskije u kojem također možemo pronaći zabilježene
nekolike narodne pjesme. Po dolasku austro-ugarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu intenzivira
se interes za ovdašnju kulturu i tradiciju, pa se uz osnivanje kulturnoumjetničkih društava,
radi i na sakupljanju narodne književnosti. 

Sevdalinka

Među lirskim vrstama bošnjačke usmene književnosti posebno se izdvaja ljubavna

pjesma sevdalinka (prema turcizmu sevdah - ljubav, ljubavna čežnja, zanos), nastala u
sredinama većih i manjih gradskih sredina oblikovanih pod istočnjačkim utjecajem, nakon
propasti Bosanskog kraljevstva i pada srednjovjekovne Bosne pod osmansku vlast. U
sevdalinci je došlo do plodotvornog spoja istočnjačkih elemenata sa zatečenom slavenskom
tradicijom. U muzičkom pogledu je to vidljivo u prožimanju starobosanskog poravnog
napjeva sa raličitim melizmima i tzv. prekomjernom sekundom. Najčešći oblici stiha u
sevdalinci su epski (nesimetrični) deseterac, simetrični i nesimetrični osmerac, jedanaesterac,
trinaesterac te lirski (simetrični) deseterac, obično u rasponu od 5 do 15 stihova. Melostrofu,
tj. oblik pjevane strofe, odlikuju raznoliko izmjenjivani pripjevi. Pjevana je u različitim
prilikama, bez muzičke pratnje ili uz pratnju saza te u novije doba harmonike. Sevdalinka je
na upečatljiv način izrazila osjećanje ljubavne radosti, snovite čežnje ili treperavog
iščekivanja susreta sa voljenim bićem, ali i ponor beznađa i ljubavnog očajanja te osjećanje
bezizlaza, usljed neostvarene ili neuzvraćene ljubavi, vjerolomstva i iznevjerenog očekivanja.
Posebnu odliku sevdalinke čine lokalna obilježja: u brojnim primjerima ova je pjesma
zapamtila sasvim određene pojedince, djevojke i mladiće koji su ljepotom, držanjem ili

2
učešćem u zgodama oko ašikovanja privlačili pažnju usmenih lokalnih pjesnika. Ušavši
jednom u pjesmu, ove su ličnosti započinjale svoj "novi život", u zamršenom toku koji je
najčešće teško pratiti: junaci opjevanih zbivanja potiskivani su novim zgodama, koje su imale
svoje vedre ili tužne sudionike. Najranija vijest o sevdalinci vezana je za drugu polovicu XVI
st., ali je ova pjesma vjerovatno nastala još ranije. Sevdalinka je plodotvorno odjeknula i u
lirici bošnjačkih pjesnika novijeg doba (Bašagić, Ćatić, Đikić, Humo i dr.). 

Struktura sevdalinke

Sevdalinku je teško svrstati u formalne okvire, ona nije određen tip pjesme kao što je to, npr.
pjesma uz svatovsko kolo, obredne, sobetske pjesme, uspavanke, itd. Sevdalinka može da
bude svaka pjesma ljubavnog sadržaja: sve zavisi od toga kako se ona izvodi, ali i pored toga
sevdalinka ima svoje muzičke karakteristike po kojima je ona nedvojbeno baš sevdalinka i
ništa drugo. Prije svega prekomjerna sekunda je onaj čudesni interval koji pjesmi daje
specifičnu težinu sevdaha, slikovitost dalekih horizonata i nepoznatih predjela, nemir
neostvarenih snova, bol čežnje, i mnogo toga što nije lahko iskazati. Posebnu odliku
sevdalinke čine lokalna obilježja: u brojnim primjerima ova je pjesma zapamtila sasvim
određene pojedince, djevojke i mladiće koji su ljepotom, držanjem ili učešćem u zgodama oko
ašikovanja privlačili pažnju usmenih lokalnih pjesnika. Ušavši jednom u pjesmu, ove su
ličnosti započinjale svoj "novi život", u zamršenom toku koji je najčešće teško prati ti: junaci
opjevanih zbivanja potiskivani su novim zgodama, koje su imale svoje vedre ili tužne
sudionike. Sevdalinka je na upečatljiv način izrazila osjećanje ljubavne radosti, snovite čežnje
ili treperavog iščekivanja susreta sa voljenim bićem, ali I ponor beznađa i ljubavnog očajanja
te osjećanje bezizlaza, usljed eostvarene ili neuzvraćene ljubavi, vjerolomstva i iznevjerenog
očekivanja.

"Sevdalinka (ljubavna pjesma, pjesma o ljubavi) u kulturi bosanskih Muslimana ima posebnu
ulogu. To je narodna pjesma u kojoj je u jezgrovitom muzičko-književno-jezičkom obliku
iskazano jedno autentično narodno biće, prepoznatljive ambijentalnosti, naglašene
senzualnosti i životne i općeljudske tragičnosti. Sevdalinka je odražavala posebnost i
izvornost čaršijskog bosanskog ambijenta, njegovih dućana i bazerdžana, mahala i bašča,
izvora i rijeka, momaka

i djevojaka, njihove ljepote, mladosti i sevdaha. Kroz nju je na jedan neponovljiv, umjetnički
uvjerljiv način opjevana ljepota življenja i mladosti, kao I ljubavna i životna bol, ali je tu, kao
rijetko gdje, postignuta i ljepota i autentičnost riječi i izraza. Tu prepoznajemo umjetnički

3
transformiran govor bosanskih šehera i kasaba u vrijeme turske vladavine, puls i ritam toga
govora. Kroz taj govor narodni nepoznati pjevači udahnuli su mirise i ispili sokove iskonske
ljepote osjećanja, postižući zadivljujući sklad između izvornosti osjećanja i jezičkog izraza
kojima se ona iskazuju. Istraživanja sevdalinke sa književnohistorijskog aspekta pokazuju da
ta pjesma nastaje, živi, i mijenja se i bogati u bosanskim mahalama i čaršijama, da je ona izraz
tog načina življenja, poimanja života i ljubavi. Njena žarišta su centri orijentalne materijalne i
duhovne culture u Bosni, prije svega Sarajevo, a onda i druge veće, pa i manje kasabe širom
bosanskoga pašaluka." (Jahić, 1991)

S književnoteorijskog aspekta mnoge sevdalinke imaju rodno složeniju strukturu nego što se
obično misli kad se ova poravna pjesma uvrštava u liriku. Grade je dominantno lirski
elementi, ali vrstan poznavatelj sevdalinki profesor Muhsin Rizvić davno je zapazio da ona
nosi u sebi ponešto od bitnosti balade, njenu zamračenu tragiku bolnog osjećanja (Rizvić
1994:123).

Sevdalinka dakle jeste lirska (rodno) i jeste ljubavna (vrsno, tematski), ali je posebna lirska i
posebna ljubavna (sevdah), po čemu se u temelju razlikuje od ostalih lirskih i ostalih
ljubavnih. Ili, kako je to lakonski, koncizno zaključio Muhsin Rizvić: sevdalinka, prema tome,
nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o sevdahu (isto, 1994:123).

Balada

Balada i romansa prisutne su u bošnjačkoj usmenoj književnosti u raznolikim i razuđenim

oblicima.

Termin balada čuva sjećanje na vezu ove pjesme sa plesom (prema tal. balare - plesati) uz

koji je u zapadnoevropskim književnostima pjevana. U bošnjačkoj baladi plesu odgovara
žensko kolo, u kojem je pjevana poravnim napjevom, najčešće bez pripjeva i melizama
svojstvenih sevdalinci. Od najranijih početaka korištenja termina balada, izgleda da je taj
naziv bio identifikovan s jednim tipom lirsko-epske pjesme za koju se smatralo da uglavnom
preovlađuje u englesko-škotskoj usmenoj tradiciji.U svojoj knjizi Usmena balada Bošnjaka
Munib Maglajlić, osloncem na definiciju u Novoj Enciklopediji Britaniki ovom izrazu otvara
širi evropski prostor definirajući suštinske odlike balade na sljedeći način:

„Balada u evropskim književnostima - bez obzira na sve razlike od jedne do druge nacionalne
tradicije - predstavlja pjesmu koja kazuje kratko zbivanje, koje naglo započinje u času kada je

4
ono odlučno krenulo bilo propasti, bilo razrješenju. Usredsređujući se na jedan ključni prizor,
balada ostavlja začetak sukoba, kao i ugođaj da se podrazumijevaju i naslute ili ih samo ovlaš
naznačava.Karakterizacija je svedena na najmanju mjeru, likovi se otkrivaju kroz radnju i
izjave, otvoreni moralistički komantar u vezi sa ponašanjem likova potisnut je, a motivacija je
rijetko izrijekom data.“ (Maglajić, 1995:9).

Bošnjačka usmena balada oblikovana je najčešće stihom desetercem, uglavnom epskim

(nesimetričnim), rijetko lirskim (simetričnim), te osmercem (mnogo češće simetričnim nego
nesimetričnim), kao i trinaestercem, u rasponu od petnaestak do preko dvije stotine stihova. U
ženskom dijelu repertoara pjevana je na sijelima u kolu i mimo njega, skupno i pojedinačno
(ponekad uz okretanje tepsije kao pratnju). U muškom dijelu repertoara pjevana je obično uz
pratnju saza, a u novije doba harmonike, pa i violine. S obzirom na tematski raspon,
bošnjačka balada može se podijeliti u šest skupina, s mogućnošću daljnje podjele: djevojci zle
sreće; o smrću rastavljenim dragim; o zlosretnoj nevjesti, o nesretnim supružnicima;
o ojađenim roditeljima; o različitim sukobima u porodici.

Stradanje smrću rastavljenih dragih - u kojoj tragično zbivanje izaziva materino nametanju
sinu nevoljene nevjeste - jedna je od najomiljenijih tema u bošnjačkoj baladi, o čemu svjedoči
više desetina zabilježenih varijanata, u kojima se smjenjuju imena dragih (Omer i
Mejrema, Mujo i Ajkuna, Mehmed i Fata i sl.). Brojnošću se izdvajaju također pjesme iz treće
skupine, o tzv. smrznutoj nevjesti, koja na putu u novi dom prolazi kroz oluju i susnježicu,
kao predskazanje ledenog dočeka u mladoženjinoj kući, koji za nju bude koban. Kao i u
primjeru sevdalinke, lokalna obilježja čine jednu od glavnih odlika bošnjačke balade i
predstavljaju njezinu osobenost: znatan dio ukupnog bošnjačkog baladičnog pjevanja vezan je
za nekoliko pjesama sa lokalnim obilježjima, koje predstavljaju pjesničko uobličenje
određenih mjesnih ili pokrajinskih zbivanja koja su privukla pažnju usmenih pjesnika,
hroničara i očevidaca. Teme kao što su pogubljenje braće Morić ili na smrt osuđenog Ibrahim-
bega (Kusture) - u usmenoj predaji "hafiza Kusture" - u Sarajevu, te pogibija Hifzi-bega
Đumišića kod Bijeljine bile su toliko privlačne da su prenošene začuđujuće dugo te daleko od
zavičaja pjesme. Tu spada i jedan broj manje rasprostranjenih lokalnih pjesama, a ovoj
skupini pripada svakako najznamenitija bošnjačka i južnoslavenska balada općenito
- Hasanaginica (1774), koja pjeva o nekoj davnašnjoj obiteljskoj tragediji u bošnjačkoj
aginskoj porodici, a sukob junaka u njezinoj osnovi tragičan je nesporazum među
supružnicima, koji, u skokovitoj radnji tipičnoj za većinu balada, neodgodivo vodi
raspletu.Višestruko je zanimljiva za proučavanje bošnjačke balade pjesma o pogibiji

5
sarajevskih janičarskih prvaka Morića, Hadži Mehmeda i Ibrahim-age, kolovođa bune iz
sredine XVIII st., koja u neprekinutom usmenom prenošenju živi dulje od dva stoljeća, a o
opjevanom događaju sačuvane su i usmene predaje, i svjedočenja ljetopisaca-savremenika, i
pjesnički zapis u obliku tariha na turskom jeziku.

Ilustracija 1 Hasanaginica

Podjela balada koju je u svome radu ponudila Hatidža Dizdarević-Krnjević u dvije skupine
definiran je prirodom sukoba u ovim pjesmama. Taj sukob može biti unutrašnji i spoljašnji:

„Balade sa unutarnjim sukobom su pjesme u kojima sukob proističe iz čovjekovih strasti,

nagona, oprečnih priroda, različitih moralnih shvatanja, ili zahtjeva koji se ne mogu usaglasiti.
Do kolizije (među junacima) dolazi nečijom svjesnom ili nesvjesnom krivicom, grijehom
prema nekome, zlom namjerom, dakle smišljeno, ma kako strano i afektivno to zvučalo.

Drugu grupu čine one balade u kojima do udesa dolazi djelovanjem vanjske neminovnosti,
fatuma (sudbine), neke prirodne sile kojoj čovjek ne može, a uglavnom i ne pokušava da se
suprotstavi…“ (Krnjević, 1973: 76-77).

Struktura balade

U raznim periodima evropske kulturne historije pojam balade označavao je različite književne
žanrove (žanr označava književna djela koja imaju izvjesne zajedničke i samo njima
svojstvene osobine pri čemu se ne pravi razlika da li je u pitanju književni rod ili vrsta). Za taj
književni pojam osnovno je da objedinjava sve tri izražajne mogućnosti (lirsko, epsko i
dramsko), te je prema tome balada književna mješovita forma.

6
Tradiconalno shvaćanje balade podsjeća da je to jedina forma srednjvjekovnog usmenog
pjesništva koja je uspjela u kontinuitetu preživjeti sve do danas. Veoma je teško jednostavno
definirati baladu (postoje uvijek izuzeci – pjesme koje ne spadaju u datu definiciju ali se
generalno smatraju baladama). Postoje međutim nekoliko tipičnih karakteristika tradicionalne
balade:

-balada kazuje priču,

-naglasak u baladi je na akciji i dijalogu, ne na opisu ili karakterizaciji,

-balada ima jednostavnu metričku i rečeničku strukturu,

-balada se pjeva na datu melediju,

-balada pripada usmenoj tradiciji i većina ih je anonimnog porijekla.

Balada, dakle, kazuje priču, ili dio priče i to je osnnovno što karakteriše njen sadržaj.
Osnovna karakteristika ovog književnog pojma je da objedinjava sve tri izražajne mogućnosti
književnog djela - lirsku, epsku i dramsku. Ovaj tip usmene pjesme po svojim
karakteristikama razlikovao se ovisno od mjesta i vremena nastanka, ali njegove specifične
osobine ostajale su ipak konstantne i po svemu sudeći fundamentalne.

To je u osnovi priča koja ima četiri elementa, karakteristična za sve pripovjedne oblike: akciju
- radnju, karakter - ličnost, okolnosti - pozornicu, gdje se radnja dešava i temu. Okolina je
samo nagoviještena, ličnosti su tipizirane, čak i onda kada pokazuju znake individualnosti,
njihove osobine su nedovoljno razvijene, glavna pažnja usmjerena je na akciju. Radnja je
obično krajnje dramatična i tim više impresivna što ne donosi očekivan pozitivan ishod.
Balada često duboko zahvata porodične odnose, posebno relacije između bračnih drugova –
po pravilu pjevajući o njihovoj kritičnoj zaoštrenosti ili o sukobu pojedinca s društvenom oko-
linom. U njoj čitalac dobije samo najdramatičnije trenutke događaja koji se opisuje.

Balada obični ima jednostavnu metričku i rečeničku strukturu. Jednostavna stihovna forma
snažno je ojačana logikom melodije i to ima veliki utjecaj na način kako je priča ispričana.
Forma balade preferira jednostavne rečenice i opise, kratke narativne odjeljke i kratke
govorne jedinice. Bošnjačkoj baladi, na primjer, svojstven je poravni napjev, u kojem se
prepliću istočnjački islamski elelemnti sa zatečenom starobosnakom osnovom, kako kaže
Munib Maglajlić. Oblikovana je najčešće desetercom, uglavnom epskim, rijetko lirskim,te

7
simetričnim nesmetričnim osmercom i tranaestercom u rasponu od petnaestak od dvije stotine
stihova.

U tematskom smislu misaoni prostor balade često se svodi u granice lične i porodične sreće
i nesreće, a njen junak/junakinja postaje osamljena individua, koja ne izlazi na megdan
neprijatelju već je izložena na milost i nemilost svoje najbliže okoline, svoju priču svodeći na
kazivanje o čovjeku. Balade se razlikuju od epskih pjesama po tome što su snažno prožete
emocionalnošću i vrlo su kondenzovane. Junak ovih pjesama obično gine zbog ljubavi.
Prisustvo natprirodnog ovdje doprinosi karakterističnoj sumornosti ambijenta u kojem se
odvija baladeskni narativ.

U motivsko-sižejnom smislu u velikom broju sačuvanih primjera bošnjačkih balada, a to je

osnovni motiv i u Hasanaginici, srećemo se sa temom sukoba htijenja glavnih protagonista i
okoline koji se, u raskoraku između žuđenog ideala i često besćutne zbilje najčešće
rauzrješava tragičnim krajem glavnog junaka/junakinje. Teme, odnosno sižei balada, sreću se
u sačuvanim zapisima u bezbroj varijacija. Česte su balade sa temom izdaje, kakva je na
primjer “Pjesma o pogibiji Hifzi-bega Đumišića”, zatim o nesretnim zaljubljenicima koji
smrću okončavaju svoju ljubav, o majki - bezdušnici koja žrtvuje sina zarad ljubavnika, ali
koga sin ipak uspijeva usmrtiti, o odanom momku koji i u mezaru žali “jedinu u majke”, o
snahi koja tankoćutno sprječava griješnu nakanu djeverovu, mladiću koji stradava od
djevojačkog uroka itd.

Paradigmatičnu formu usmenog epsko-lirskog pjesništva pod imenom balada koja se u prvom
redu prepoznaje po onom žalosnom zapravo tragičnom raspoloženju, predstavlja
„Hasanaginica“.

U svom eseju naslovljenom “Hasanaginica: Prilog proučavanju usmenih balada” Hatidža

Krnjević-Dizdarević je ukazala na neke osnovne karakteristike ove usmene narodne pjesme:
“Hasanaginica je balada u kojoj je radnja suštinski uslovljena neobičnom prirodom sukoba.
To je balada u kojoj je sukob podvostručen. Hasanaga je u sukobu sa ženom ali i sa samim
sobom, kao što je to u manjoj mjeri i Hasanaginica. Unutarnji sukob između njih otkriva i
sukob unutar svakog od njih. Ta dva sukoba obrazuju dva koncentrična kruga koji se dalje
proširuju u treći krug, u radnju. Radnja je uslovljena dvostrukim prelamanjem. Drugo
izuzetno svojstvo sukoba jeste što on nije izravan. Po tome bi izgledalo da on nije ni dovoljno
intenzivan. Ali tragičnost nesporazuma postaje time još dublja jer je susret potpuno onemo-
gućen. Otuda ona silovita napregnutost posljednje scene, jer se učesnici susreću prvi put kad

8
se već sve dogodilo na neki način mimo njih, posredstvom kobne riječi a ne čina. Sukob koji
se očituje u radnji ukazuje na zdvojno stanje unutar ličnosti: za Hasanaginicu se kaže “od
stida ne mogla”, što podrazumijeva neku intimnu dilemu i dvoumljenje oko odluke; i pored
svoje stroge poruke, Hasanaga na kraju pokazuje da je očekivao da će se žena smilovati djeci,
što otkriva duboku naprslinu u njemu samom. Te riječi daju njegovom liku ono što mu je
nedostajalo, jednu dimenziju ljudske slabosti nadanja koja ga čini bližim i bogatijim.
Dvostrukost sukoba rezultat je psihološke podvojenosti junaka.” (Krnjević, 1973:254).

U tragičnom raspletu koji slijedi na kraju balade, paradoksalno je ali ljudski moguće da dva
glavna junaka drame postaju subjektivno bliži jedno drugom, iako se u stvarnosti njihovi
putevi zauvijek razilaze. Zajednička je potpuna tragedija, koju oboje ne samo da doživljavaju,
već i gledaju, i koja ih sjedinjuje u posljednjem trenutku. Hasanaga na kraju dijeli bol svoje
supruge, osviješćen neposrednom zbiljom. Ova balada je istinska poezija, čiji je sadržaj
ljudska čežnja. Ponajviše je ta težnja da se stvari preokrenu, premda prekasno, prisutna u
samom Hasanagi. Međutim, uspostavljanje pređašnjeg stanja podrazumijeva dostizanje visine
koju više niko u ovoj baladi ne može doseći. Ali, stremljenje ka tome cilju osvjetljava
posljednje trenutke u tragičnom kraju Hasanaginice.

Veza između sevdalinke i balade

Do vođenje izrazito lirske pjesme po najčešće rafinirane ljubavne teme iz koje često izvire
ona bolna čežnja bez nade (Rizvić, 1994) s drugim književnim vrstama, baladom prije svega,
spontano je, rekla bih, kako među onim ‘običnim’ svijetom koji pjesmu voli i pjevuši, tako i u
književnoteorijskim, povijesno književnim, lingvostilističkim, lingvističkim i drugim
radovima, u izborima i antologijama usmene lirike.

Tako će Zdenko Lešić posebno naglasiti da se (svojim brojem i ljepotom) ističu u usmenoj
književnosti južnoslavenskih naroda one balade za koje kaže da se obično nazivaju sevdalinke
(Lešić 2008:339).

Hanifa Krnjević bilježi da je osjećanje ljubavi kao intenzivnog bola i patnje naročito
iskristalizirano u sevdalinkama i da je jedno od glavnih obilježja sevdalinki upravo sevdah, tj.
osjećanje gorčine zbog uskraćene ali i strasno željene ljubavi (Krnjević 1973:12-13).
Komparirajući baladu i lirsku pjesmu ona jasno ukazuje na to da i u osnovi balade stoji neko
osjećanje, ali ono do čega neko osjećanje dovodi balada pokazuje neposredno, u događanju.
Lirsku pjesmu i baladu vezuje upravo intenzivna emocija, a ta emocija u baladi nije

9
neposredan iskaz već proces koji se događa (Krnjević 1973). Neprepoznavanje te tanahne niti,
tog malčice što ih dijeli i jes te razlog što će mnoge sevda lin ke ostati u izborima i
antologijama ne samo pod općim tematskim naslovom ‘lirske ljubavne pjesme’ i sl. već i pod
naslovom ‘balade’, kao što će pod naslovom ‘sevdalinke’ mjesto naći mnoge balade, i sl.

Sevdalinka dakle jeste lirska (rodno) i jeste ljubavna (vrsno, tematski), ali je posebna lirska i
posebna ljubavna (sevdah), po čemu se u temelju razlikuje od ostalih lirskih i ostalih
ljubavnih. Ili, kako je to lakonski, koncizno zaključio Muhsin Rizvić: sevdalinka, prema tome,
nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o sevdahu (isto, 1994:123). Lahko ćemo se složiti
s profesorom da je u tome sadržana njena specifičnost i suština.

Definirana negativno, sevdalinka jeste lirska pjesma u ponečemu bliska baladi, ali nema
razvijenog sižea, nema radnje u njezinom izrazitom razvoju i dinamičkom toku (v. Rizvić
1994:123), pa nema ni dramske napetosti.

Sevdalinka (dominantno lirska vrsta) i balada (epsko-lirska) ponekad dijele sličnost, kako je
već rečeno, tragike bolne emocije koju je ostavio neki povod ili događaj. Odnosi se to prije
svega na sevdalinke sa lokalno-personalnim obilježjima. Razlika između takvih sevdalinki i
balada je u tome što sevdalinke bilježe ljubavne zgode u njihovu konačnom ishodu, bez
razvijenog sižea (Maglajlić 1991:52). Za epsko-lirske vrste kakve su balade vezuje se (premda
kondenzirana) naracija, siže, što je epska sastavnica u njihovom rodnom određenju.
Baladeskna ‘priča’ postoji, uglavnom reducirana (s puno praznih mjesta) i usmjerena na jednu
ključnu situaciju, na ključni događaje koji se kao i emocije saopćavaju /…/ u bolnim, žustrim
dijalozima (Maglajlić 1991:204). Premda dominantno lirska, i sevdalinka ipak ima neku
‘priču’. To nije nikakvo epsko ‘događanje’, jer nema vremenskih pomaka koji bi označili
razvoj fabule, ali jeste neki ‘događaj’ u kojem postoje ‘osobe’, tj. ‘likovi’ koji razgovaraju.

Zaključak

U prošlom vijeku je interes za narodnu književnost, naročito lirsku, bio vrlo izražen. Danas je
taj interes mnogo slabiji nego nekada, jer se i kultura življenja u mnogome promijenila. Ipak,
nasreću, postoje ljudi koji shvataju važnost vlastite tradicije u očuvanju identiteta i oni se
trude svojim talentom i sposobnošću otrgnuti od zaborava bogato narodno nasljeđe bošnjačke
usmene književnosti.

10
Literatura:

Jahić Dževad (1991), Jezički izvori sevdalinke, u: JEZIK BOSANSKIH MUSLIMANA,

Sarajevo

Krnjević, Hanifa (1973), Narodne pjesme lirske, lirsko-epske, epske /priredila Hanifa
Krnjević/, Izdavač “Veselin Masleša”, Sarajevo

Lešić, Zdenko (2008), Teorija književnosti, Javno preduzeće Službeni glasnik, Beograd

Maglajlić, Munib (1991), Usmena lirska pjesma, balada i romansa, Institut za književnost,
Svjetlost, Sarajevo

Maglajlić, Munib (1995), Usmena balada Bošnjaka (Sarajevo: Bošnjačka uzajednica kulture
„Preporod“

Rizvić, Muhsin (1994), “O lirsko-psihološkoj strukturi sevdalinke”, u: “Panorama bošnjačke

kniževnosti”, NNIP Ljiljan, 1. izdanje, Ljubljana

11