0 0

… 0
· 0
一 0
一 · 冖
0000
stvaranJU•
m
- 一 im 0 冖
· · · 冖
· 0 :一
Ill 00
一
一 : 0 · · 00
00

0 冒
亠
一 samoéi
1938 Zvommir

00一
~

U
一 romanu 0 冖 冖
0m0
Tu0 0
Usp.

·=一
冖 0 · 」
0
一
一 0 ~
br.
ubrzo ·冖~ 冖 一 000 三 冖
Ivo

95P Remeta'
=
n00 ·
SVOje
、 一
enjem
00 ma0 ~ 0
冖 ,一
Kozarcanin,

、 一 0 0 :
str.
一
7 sam
Sentimental
0
冖
n · 00一 0
40一 、 0 m
一 am一 0
,
PO 一 rezigmran1
一 “
:
0 00 m ·
0
a 冖u 冖
0 0 0 、
ovj冖 0
Cankarov

一 冖
、 =
la一 冖
0 glavni n 0 0 :=
、
La
、
•
、 一
0
一
· ~
00m0 ~
0 冖
000
一 00
orta 冖
vom 00 u、冖 Oba冖
e m Ju
=
冖 om
~: anja 0
、 :
0 0
knJiäevm

lik
Adam'00 : 0
= 乛
la 丶
0 =
a•
malogradanske
Roman•
一
:一00 0
、 一 一
oéa 冖
;
vljena 0
h 丶
: ~
; 0
一 冖
十
om 0
profil•

冖 00冖0000g0
~ 一 乛
00 一
一 =
Zagreb'
»prognanik
、 一 ivne
um 冖 $ 、
、 0
~ 乛 一 。
000 丶 =
»Hrvatski

1944
00W0m0冖 0
·
U 一
0 0
丶
,
u
~
00. :
一 0 0 終
、 乛
、
m
丶 0
;
一 orn
0
冖 00 丶
一
dnevnik«

259
47
0
,48. 終 0
一 , , U ,
 Krešimir Nemec POVIJEST HRVATSKOG
ROMANA

i praznine.
Obnovljena
bivšom ljubavnicom, veza
s
dom ženom«, sada
samo
osnovni osjećaj produbljuje
neprilagođenostiosamljenosti
i iskorijenje-
nosti. Ovaj
stranac
od samoga sebe, želi pobjeći
ali neprestano
se vraća sebi i
svomeproklet.
stvu samoće.
Sâm će na
mjestu reći: »Što god jednom
nem, sve žalosno započ-
svrši, kao da
neko prokletstvo leži
od rodenja«. Između na meni
drugih ljudi Adamai
Ivo Kozarčanin potrgane su sve
ze; odan mu je samo ve-
jedan
bačeni pas. S njime on od-
šta, u mraku kao što je i došao, dosadnu provinciju i napu-
i vraćase
u samoću grada.
»Tanka«, ne odveć inventivna fabula prati Adamovu
tihu
intimnu tragediju. Kozarčaninse u ovomdjelujoš »lomi«
iz-
medu kritike malograđanskog života i slikanja »muziketuge«
i stoga zastaje na pola puta. Svoje likove povremenostavljau
poziciju strastvenih društvenih analitika koji točnouočavaju
maligne pojave u hrvatskoj provinciji(nemoral,arivizam,kon-
formizam, korupciju, jal) i o tome »izvješćuju« u nizu dugihre-
fleksivnih pasaža. No u Tuđoj ženi Adam ne igra dosljedno u-
logu društvenog »outsidera«, nego se i sam uklapa u atmosferu
čehovljevske provincije. Pritom se ravnomjernoizmjenjuju
erotika i melankolija, ekscesna ponašanja s trenucimaočajai
depresije. Barac je točno uočio da se Kozarčaninvrloteškoi
bez mnogo uspjeha »borio s fabulom« te da se prejakaozbilj-
nost i »tražena brutalnost« u njegovim djelima »češćedoimaju
samo kao literatura čovjeka, koji hoće da se prikažezrelijim
i
jačim, nego što jest«.369Banalnost zbivanja povremeno bodeoči,
no čist i sočan jezik, dotjerana rečenica i »finilirski ton«370
uz-
dižu ovaj roman iznad prosjeka tadašnje produkcije.

369Usp. Antun Barac, Put do sebe. »Savremenik« XXIV/1941,br. 3, str 97-99,

370Usp. Stjepan Jakševac, Prvi roman Ive Kozarčanina. »Hrvatskarevija«
X/1937, br. 12, str. 648.

260
 USIVNANAIJ

romanuSam čovjekosamljenost je uzdignuta

U drugom pogle
razinu
tovona Kozarčaninova»junaka« život nije ništa drugo do
za
kritičar, posrtajima i stradanjima, zločinima i
samoća,
ljubavima.
nesretnimmonolog,ispovijest glavnog lika Valentina imaginar-
unutrašnji
sugovorniku, svome dvojniku. Posrijedi je klasična auto-
pozicijajer se narator pojavljuje i u funkciji prota-
dijegetička jedneje strane dakle „junak« kao nosilac rad-
djela.S
gonista
u radnji, a s druge pripovjedač kao ispovjedni su-
njei figura Sve što doznajemoprelama se kroz svijest
bjekti posrednik.
subjekta,dok se unutrašnja realnost priznaje kao je-
iskaznog stvarnost subjekta, vlastiti idealni svijet
dinaprava realnost:
sasvojim mjerilima,vrijednostima, doživljajima i poimanjem
vremena.
Roman započinjein ultimas res, a zatim se, nakon lirski
uvertire»Noćnidijalog«(koja ima funkciju svojevr-
intonirane
snogokvira)retrospektivno rekonstruira Valentinov život od
danado gotovosamog trenutka ispovijesti. Završno
dječačkih
opetnas vraća u pripovjedno vrijeme uvoda. Forma
poglavlje
omogućilaje sasvim specifično tretiranje vremen-
ispovijesti
Ispovjednisubjekt, naime, slobodno selekcionira
skillodnosa.
događajeizprošlosti,razmatra ih u skladu sa svojim »sadaš-
njim« znanjem,analizirarazne faze jedinstvenog Ja. Odabiru
sedogađajikojisu bili ključni za formiranje njegove bolesne,
hipersenzibilne prirode.
nervozne,
Prematome,protagonistovasvijest je ona instanca
jojseostvaruje u ko-
interakcijaprošloga i sadašnjega. Sve
čuvanou Valentinovu je sa-
sjećanju: događaji postoje simultano,
njihovo
posredovanje a
slijedizakone memorije. Posrijedi
bitobliksimultanostiu kojem je oso-
pripovjedne situacije prate lirski
dijelovi,
asocijacijei proživljavanja u
asocijativni svijesti lika. Pojedini se
tokoviosamostaljuju i
cjeline. postaju relativno autonomne
Lirskimpasažimapripada
mjesto:
to su izdvojene, u tom postupku posebno
kompozicijski gotovo neovisne
cjeline
371
Usp.Nikola
\Ț/1968, Davidović,
br. 3, str. djelo Ive Kozarčanina.
331. „Mogućnosti«

261
 Krešimir Nemec POVIJEST HRVATSKOG
ROMANA

ritmizirane proze u kojima se raspoložen'Je

prenosi u
stoj u vremenu priče nastoji se produljiti, do riječi.
k vrijeme Za
i dalje teče. Između dvije narativne sekvence diskursa
srnjestilesu
se
stanja: Junakovih
Teklo je tiho vrijeme kao tiha voda. Šum njegov
šumu prigušene, uspavane tuge u nama koja nalikovaše
se
samo u dnu očiju. Krotko su umirale muhe u zrcalila
zlatnoj paučini nad prozorima, ne oprostivši se svilenoji
ni s kim.
Sjedeći u sumračnom uglu, ja sam se žalostiozbog
bljenog dana koji me je mamio iz kuće u puste izgu-
savske
bike, prošarane žutom rukom jeseni, pune uzbudljivih,vr-
re-
skih krikova močvarnih ptica, podvodnih tunela, zmijinjih
gnijezda i modrih, krilatih vidika pod dobrim, visokimne-
bom. Odrastao uz Savu, ja sam se s vremenomtolikosra-
stao s njom da sam bio bolestan i tužan bez nje. Takoje
lijepo bilo stajati bos u ranu jesen dok sipi prva, tiha kiša,
pod sasvim zlatnom krošnjom zalutale, bijele brezemedu
rodnim glogovim i kržljavim kruškovim stablima,gaziti
do koljena kroz visoku travu koja se plete okonogu,trčati
po bijelim pješčanim puteljcima između mrtvih rukavai
gledati jata ždralova i divljih gusaka kako lete premajugu.
Zračnim, raspletenim rukama, nanizavši se niz rijeku,ma-
šu vodenice srebrnim ribama u brzoj vodi. Vodenipauci
lebde u zraku nad crnim virovima iz kojih zračijednolika,
tamna tuga. Zatim uzlijeću jata komaraca za mnom,gra-
dić se dimi u mlakoj kiši, viču žene i Sava šumi.Bjeličasta
vodena para pliva niz rijeku u raskidanimkrpamakoje
372
pritiskaju jedna drugu. /.../.
interludijimau kojima
Čitav roman prožet je ovakvim lirskim
zbivanja, nego upućuje na onakve
jezični medij ne posreduje
pjesmi.
lirskoj Po-
semantičke implikacijekakve poznajemou nekontrolirano šire
nekad se čini da se lirski asocijativni nizovi
poetskih slika. Takvimpo-
težeći stvaranju samodopadljivih daklenasam
i ljepotu riječi,
stupkom svraća se pažnja na zvuk mimetizmu, nego
jezik, čija se uloga više ne iscrpljuje u golom
rečenice,kako
bujne
postaje vrijednost po sebi. Kozarčaninove
178-179
Zagreb, 1975,str.
knjiga 131,
372Ivo Kozarčanin, sam čovjek. PSHK,

262
 OLOSKOG / MRSKOG
tl@NASAIJT/ČKO-PS//ł

nude više
Frangeš,
informacije.
nego govoriti o svo-
melodije štoviše,
se, riječima,
Može opijenosti
jevrsnojzvukom, poretkom,
njihovim
konotacijama.lirskih inter-
razvučenost gotovo u
tu * prelazi
koja IVO KOZARČANIN
mezza«' li ozbiljnim nedo-
drža
maniru, proze. 374No sam je
ove
statkom
u jednoj digresiji,
protagonistshvatiti i kao ek-
kojumožemo
metafikcionalnu poe- I. Kozarčanin, Sam čovjek,
splicitnu naslovnicaMarijan Simunić
referencu, objasnio
tološku lirskih pro-
stvaranja
princip
gresija:
na koje danas mislim, javljaju se u nizovima.
Svestvari
rečenicavuče za sobom drugu, druga treću i četvr-
Jedna
Jednamisao izaziva cijeli niz misli od kojih ni jedna
tu. ali sve se nižu i granaju
vezi s prvom,
nijeu organskoj375
jedna za drugom.

UromanuSam čovjekafirmira se trajanje, Bergsonova durće:

uprvomje planu doživljeno (subjektivno) vrijeme kao jedino
vrijeme.Onoje shvaćenokao dinamički »medij duše«,
stvarno
alinekaolinearantijek, nego kao istodobnost različitih sadr-
Žajasvijesti:suma izoliranih trenutaka, fragmentarnih sjeća-
nja,dojmova, slika. Kozarčaninov »lirski pripovjedač« zapravo
jetankoćutan
impresionistkoji nastoji i na čitatelja prenijeti
svoj»osjećaj
života«,fiksirati jednokratna, neponovljiva stanja
i dojmove,
stvoritiiluzijutrenutka u kojem se miješaju različiti
mentalniprocesi.
Problemtemporalne organizacije romana Sam
sevišeusložnjava čovjek još
spomenemo li i česta ponavljanja te lajtmo-
373
Usp.Ivo Frangeš,
str. 313. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb-Ljubljana, 1987,
374
Usp.ile (Ivo
X/1938, Lendić),»Sam čovjek« Ive Kozarčanina. »Hrvatska straža«
br. 10, str.
375 9.
Sam
čovjek,str.
382.

263
 KrŔimir Nemec POVIJEST HRVATSKOG
ROMANA

tive. Osim što stvaraju napetost izmedu

vremenapriče
mena njezine poetske realizacije,tj. unutrašnjeg i vre
vremena, te pojave neodoljivo asociraju na i vanjskog
glazbenuinspiraci-
ju. Razne varijacije motiva samoće i melankolična
prožimaju čitavo djelo. Ovaj muzikalizirani roman raspoloženja
napadnopod-
sjeća na strukturu simfonije. Četiri stavka simfonije
nosti odgovaraju četverodijelnoj kompozicijiromana. u potpu_
valja upozoriti i na podudarnost u osnovnomtonu Pritom
između prologa (Noćni dijalog) i finala (Sam čovjek)ugođaju
i
u kojem
se tematske linije opet sastaju u ispovjednojsadašnjosti.
Proces lirizacije zahvatio je gotovo sve strukturalne
ele-
mente romana Sam čovjek. Podređujući principeepskognara-
tivnog oblikovanja lirskom duhu i logiciispovijesti,Kozarčanin
je svoje djelo oslobodiopragmatizma i banalnostisamepriče
(klasični ljubavni trokut s pomalo iskonstruiranimrazrješe-
njem) i uveo u hrvatski roman lirizamkao samostalnuvrijed-
nost. Iza lirskih egzaltacijala•ijese bogat i dinamičan
svijet
nesputane subjektivnosti koja probija krute generičkesheme.