Vila Frangeš ime je zgrade pod upravom Muzeja grada Zagreba koja se nalazi u GČ Gornji Grad –

Medveščak, točnije u ulici Rokov perivoj nedaleko od Britanskog trga i Ulice Vladimira Nazora.
Zgradu je projektirao Viktor Kovačić po narudžbi bračnog para Roberta i Ženke Frangeš, 1910.
godine.
Kada bacimo prvi pogled na vanjski izgled vile, uočavao dosta toga što nam daje naznaku da
je Vila građena u doba modernizma. Počevši od materijala. Armirani beton koji se široko počeo
koristiti početkom 20. stoljeća, prozori su naravno od stakla ali zanimljivo je da i ostali vanjski otvori,
tj. vrata, također imaju staklo u sebi kako bi se moglo vidjeti kroz njih. Krov je cigleni, ništa čudno, a
od ostalih materijala također uočavamo kamen i drvo koje je korišteno kao dekoracija i na vanjskim
zidovima. Kamen na bokovima, a drvo na stražnjoj strani i to samo do pola. Tako da pokriva samo
jedan kat, tj. podrum. Tehnika gradnje je vrlo osnovna – opeka, beton, i žbuka koja je ofarbana krem.
Kada smo prokomentirali generalni vanjski izgled Vile, bacimo pogled i na pročelje.
Pročeljem dominira izbočina na lijevoj strani pročelja u kojoj se nalaze tri manja prozora jedan do
drugog te desno od njih su vrata s dva stakla na njima. Iznad svega toga, smješten u sredinu izbočine
je okrugli prozor. Desno od izbočine su dva veća prozora, simetrična jedan drugome. Svi prozori u
pročelju leže na jednoj istoj horizontalnoj crti, osim okruglog prozora koji se nalazi na vrhu izbočine
na lijevoj strani pročelja.
U pročelju uopće nema stupova jer su ravni zidovi, nosače nalazimo jedino na lijevom boku i
na stražnjoj strani. Na lijevom boku nalaze se dva stupa koja drže krov koji natkriva sporedni izlaz iz
kuće u vrt. Ovdje nosači nečemu služe, dok na stražnjoj strani postoje četiri stupa, dva sa svake strane,
koji drže jedan manji balkon. Ti stupovi danas više ne postoje, tako da možemo zaključiti da su ovi
stupovi bili kozmetički.
Kada uđemo na glavna vrata, ulazimo u hodnik s triju vrata. Na lijevoj strani su dvoja vrata
koja vode u glavnu spavaču sobu te dječju spavaču sobu, a na gornjoj desnoj strani nalaze se vrata
koja vode ka stubištu i ostalim sobama u kući, između ostalog kupaonici i sobama čija korist nije
jasna. Iz gornje spavače sobe također se izlazi na stube koje vode na jednu stranu vrta. U istoj sobi
postoje i vrata koja, čini se, vode posebnoj kupaonici. Tlocrt poslužnog dijela Vile ne vidimo.
Raspored prostorija je na čudan način dosta pravila. Na lijevoj strani nalaze se dvije veće sobe, a na
desnoj četiri manje, točnije 3 sobe i četvrta soba koja služi kao izlaz na stube.
Iako mnogo soba ima samo jedan prozor, sve prostorije su vrlo dobro osvijetljene zbog
veličine prozora koji ih osvjetljuje. Sobe na ulaznoj strani u Vilu imaju prozore koji zauzimaju pola
vanjskog zida, a soba na lijevoj strani ima tri prozora koja zajedno imaju isti efekt. Sobe na suprotnoj
strani prvog kata također imaju velike prozore koji sjajno osvjetljavaju već spomenute sobe.
Interijer je vrlo rustikalan, vrlo starinski i vrlo nakrcat. Prostora još uvijek ima, ali su sobe
nakrcate malim ili srednjim individualnim namještajem, detaljima i drugim objektima koji daju sobi
osjećaj nakrcanosti. Interijer je, za današnje vrijeme, vrlo starinski a taj osjećaj proizlazi iz svog
drvenog namještaja, drva sa zlatnim ukrasima na zidu, te religioznih detalja u prostoriji. Čini se skoro
kao da bi takav dizajn bio i starinski i za to vrijeme. Uređenje daje osjećaj seoske kuće iz ranog 19.
stoljeća pa i ranije.
Na kraju, generalni dojam. Eksterijer je vrlo statičan. Geometrijski oblici su vrlo uočljivi, sve
je vrlo pravilno i prati nekakve proporcije. Međutim interijer je vrlo dinamičan, baš zbog svog tog
namještaja, ukrasa i drugih detalja za koje oku treba vremena da ih sve uoči.