IDENTITETI ZA ESEJ

1. Identitet kao istraživački koncept

Barth, Fredrik. Brubaker, Rogers – Frederick Cooper. Pijović, Marko

Fredrik Barth, „Ethnic Groups and Boundaries“

- Naroll definira etničku skupinu kao onu koja je: 1. uvelike biološki definirana, 2. dijeli
fundamentalne kulturne vrijednosti, 3. ima razvijenu zajednički način komunikacije i interakcije i 4.
ima članove koji se samoidentificiraju kao dio te skupine i drugi ih identificiraju kao dio te skupine
- ovaj ideal je vrlo blizu tradicionalnom razmišljanju da je rasa = kultura = jezik
- Barth smatra da zajednička kultura nije primarna u definiciji neke etničke skupine već da je to
samo rezultat kada se stvori neka etnička skupina
- ako želimo utvrditi da je neka osoba ili lokalna populacija dio neke etničke skupine onda moramo
posebno utvrditi neku posebnu karakteristiku njihovu kulture jer je tako najlakše moguće razlikovati
dvije etničke skupine
- ako neka etnička skupina živi na velikom prostoru, a svaka regija ima svoje ekološke posebnosti,
onda se razvijaju i regionalne varijante življenja te etničke skupine, a s vremenom se može dogoditi
da dođe do tolikog udaljavanja u načinu života da se regionalne varijante ne smatraju više istom
etničkom skupinom

- etnička skupina je oblik socijalne organizacije

- granica neke etničke skupine ne mora biti nužno ograničena nekim teritorijem
- kako bi se ljudi prepoznali kao dio iste skupine, morao „zadovoljavati“ neke kriterije

- poli-etnički socijalni sustav obično je izgrađen pod dominacijom jedne etničke skupine, no da bi
bio uspješan mora ostaviti veliki prostor za autonomiju u religijskim i unutarnjim pitanjima
podređenim etničkim skupinama
- takve primjere imamo u sjeverozapadnoj Aziji

- svaka skupina može imati različite vrijednosne standarde, a što su oni veći, više će prepreka biti u
međuetničkoj interakciji
- u poli-etničkim organizacijama obično se različiti vrijednosni standardi održavaju što je više
moguće kako bi bila jasna razlika u odnosu na drugu skupinu

- kao nešto pozitivno se navodi činjenica da etničke skupine u poli-etničkim organizacijama su

zapravo međuovisne što znači da, bez obzira na kulturne razlike, etničke skupine su međusobno
dovoljno stabilne za međuetnički dijalog

- iz ekologijske perspektive, ako dvije etničke skupine žive u različitim prirodnim okruženjima,
njihovo „natjecanje“ za resurse je minimalno i njihov odnos će uglavnom biti trgovački
- ako monopoliziraju određeni teritoriju, skupine su u borbi za resurse i njhov odnos će biti i
političke naravi
- moguće je da bitne proizvode privređuju jedni za druge te će u takvoj situaciji biti u
međuovisnosti
- sve prije navedeno se odnosi samo na situacije kada su dvije etničke skupine u stabilnim odnosima

- u poli-etničkim zajednicama može se dogoditi promjena identiteta i ona je najviše vezana uz djecu
-> primjer je narod Yao koji žive u južnim planinama Kine te glava kuće uobičajeno kupi dijete,
nauči ju Yao manirima te navedeno dijete u konačnici postane dio Yao naroda
- gdje jedna etnička skupina ima kontrolu načina produkcije, a druga grupa je samo tu da producira,
nastaje odnos nejednakosti i stratifikacije -> primjer: narod Paštunci su u određenim dijelovima
gdje obitavaju samo vlasnici zemlje dok tu zemlju obrađuju kmetovi
- kako bi etničke skupine ostale van stratifikacijskog sustava, to zahtjeva prisutnost procesa koji
održava činjenicu da svaka skupina posjeduje određenu imovinu

- unutar svake skupine postoje različitosti -> neki pripadnici etničke skupine pokazuju iznimno
puno karakteristika koje se vežu za određenu skupinu, a neki pripadnici manje
- pripadnici koji pokazuju manje karakteristika

- moderne varijante poli-etničke organizacije počivaju na birokratskoj administraciji, razvijenoj

komunikaciji i progresivnoj urbanizaciji
- kolonijalni režimi bili su vrlo ekstremni po pitanju toga koliko je administracija bila udaljena od
načina života lokalaca

Marko Pijović: PRISTUPI PROUČAVANJU IDENTITETA U PROŠLOSTI

SAŽETAK:
U članku se raspravlja o problematici identiteta s teoretske razine i iz
perspektive povjesničara. Autor nastoji dati kratak presjek pristupa
ispitivanju povijesnih identiteta, odnosno identitetnih skupina. Među
ostalim, ukratko problematizira koncept “subjektivnog’’ i “objektivnog’’
vezano za identitete, odnosno njihove nositelje, kao i za same istraživače koji se tih kategorija u
svojem radu dotiču. Također se raspravlja i o
“auto’’ i“hetero’’ predodžbama, i njihovoj važnosti za upoznavanje identiteta u prošlosti. Jedan bi
od ciljeva svakog znanstvenog zanimanja za
ovu temu trebao biti što detaljnije i potpunije upoznavanje fenomena s
kojima se povjesničar susreće, imajući dakako na umu i problem samih
povijesnih izvora koji su potencijalnom istraživaču na raspolaganju.
Stoga se u radu navode moguće perspektive gledanja na identitete, različite razine s kojih bi
povijesne identitetne skupine trebalo istraživati,
kao i višedimenzionalnost samih identiteta o kojoj bi povjesničari trebali voditi računa. Bavljenje je
identitetnom problematikom zahtjevno
samo po sebi, zbog višeslojnosti fenomena koji nazivamo “identitetom”,
a u slučaju povijesnog istraživanja ove teme još je više tako zbog vrlo često oskudne izvorne
povijesne građe iz daljeg/dubljeg perioda prošlosti.
Iz tog razloga u članku se ukazuje i na potrebu za većim oprezom pri
istraživanju povijesnih identiteta, a posebno prilikom donošenja (dalekosežnih) zaključaka o istima.

Zaista je, dakle, mnogo toga vezanog za fenomen/e tzv. kolektivnih identiteta prilično relativno, pa
bi daleko produktivnije bilo toj tematici prostupati krajnje oprezno.75 No, nažalost, mnogi se autori
ne bave proučavanjem
povijesnih identiteta (ili navodnih identiteta) radi toga da bi demistificirali
i bolje shvatili prošlost, nego da bi je bolje uklopili u suvremene identitetne
i kolektivističke narative. A otuda onda i naša muka s brojnim fantazijama i
zabludama, poput onih o “kontinuitetima’’ i “trajnostima’’.
Zaključak:
Radi preciznosti, vjerodostojnosti i “objektivnosti’’ (tj. što manje neobjektivnosti i
nevjerodostojnosti) istraživanja, poželjno je u svakoj situaciji
– gdje god to izvori i građa dopuštaju – ispitati i “secirati’’ svaki od mogućih
spominjanih tipova predodžbi, te pojedine identitete i zajednice promotriti i
proučiti iz svih mogućih “perspektiva’’ i sa svih mogućih razina. Ukoliko to
izvori, jednostavno, ne dopuštaju, minimum koji bi istraživač trebao učiniti
jest naglasiti važnostsvih tih perspektiva irazina promatranja za dobivanje što
potpunije slike povijesnog fenomena koji se istražuje, te naglasiti da baš zbog
pomanjkanja svih potrebnih informacija slika proučavanog fenomena koja se
nudi nije i ne može biti uzeta kao “objektivna’’ ili konačna.
Utemeljenost našeg raspolaganja izvjesnim identitetnim odrednicama,
kao i našeg prosuđivanja o karakteru izvjesnih identiteta – kada govorimo o
onome što prepoznajemo kao identitetne skupine – nerijetko je dvojbena, jer
ukoliko sačuvana historijska građa pokriva tek djelić slike pojava kojima se
bavimo, onda je gotovo svaki zaključak koji iz takvih ograničenih “perspektiva’’ donosimo tek
uvjetan (a često i terminologija koju koristimo i kojom
raspolažemo manjkava i arbitrarna).
Jedino povjesničarevo stalno samopodsjećanje na ograničenost i “nesavršenost’’ izvora, “aparature’’
i terminologije koja mu je na raspolaganju za
objašnjavanje određenih povijesnih fenomena držat će ga na “liniji svijesti’’
da mu u takvim okolnostima i same spoznaje mogu biti tek ograničene; a
pritom će i možebitnom čitatelju historijskih studija biti nešto jasnije koliki je,
zapravo, opseg problema, te u kojoj je mjeri svaki povjesničarev rad – pa i najopsežnija
monografija – tek sićušan kamenčić u golemom mozaiku nastojanja
da se što bolje upozna prošlost.
..........................................................................................................................

2. Etnički i drugi društveni identiteti u prošlosti:

Geary i Sekulić

Geary – Ethnic identity

-proučavanje ranih srednjovjekovnih etniciteta opterećeno i otežano pitanjima tradicionalnih,

nacionalnih krugova unutar kojih se javi akademski interes za proučavanje navedene tematike i
poteškoćama izazvanim suvremenim shvaćanjem i korištenjem pojma etniciteta

-općenito su medijevisti držali etnicitet objektivnom kategorijom koju se može odrediti >
suvremena istraživanja pokazuju da je srednjovjekovni etnicitet bio daleko više subjektivniji
te da je ovisio o specifičnim situacijama i svrhama

-pišući o ranom srednjem vijeku ranije su autori naglašavali važnost podrijetla, običaja,
jezika i prava kao važne karakteristike određivanja etniciteta > u onadšnjim uvjetima znamo
da je svaka od tih karakteristika bila subjektivna i uvelike arbitrarna i one zajedno ne
omogućuju određivanje etničkog identiteta individue ili grupe
-doslovni prijevod: autori su postali svjesni etničkog identiteta većinski unutar konteksta politike, i
etnicitet je bio percipiran i uobličen kao funkcija okolnosti koje su najviše bile povezane s
interesima vlasti (lordship) > zaključujemo da etnicitet nije postojao kao objektivna kategorija
nego kao subjektivna i fleksibilna kategorija kojom su se razne prvobitne (postojeće) sličnosti
mogle simbolično izmanipulirati kako bi se formirao identitet i zajednica > ???
-feudalizam i etnicitet predstavljaju moderne konstrukte, a ne srednjovjekovne kategorije >
stoga je vrlo lako kod proučavanja srednjovjekovnih etničkih identiteta zapasti u anakronizam kada
- Falko Daim > terminologija etniciteta se u modernim vremenima koristi na način koji skoro pa
nema ništ zajedničkog sa sličnim pojmovima srednjeg vijeka

-nemogućnost nepovezivanja nacionalizma i etniciteta > nacisti i njemački znanstvenici prije

njih u potrazi za nacionalnim identitetom kao temeljem ujedninjenja naroda
-veza između nacionalizma i etniciteta jača u Francuskoj > nisu se ukaljali fašizmom, imaju dulju
povijest nacionalizma, nakon tri velika rata stvorena anti- njemačka atmosfera
- čak je i novija franc. historiografija sklona izvrtanju povijesti > civilizirani Rimljani južne
Francuske u borbi protiv bezbožnih germanskih Franaka u 8. st

-problem srednj, etniciteta ne može se ignorirati zbog:

1. ono malo izvora za period 6- 10 st. koristi pojmove kao populus, gens i natio kako bi se
karakterizirale društvene grupe, a osim toga opisuju pojedince sa terminima kao „ex genere
Francorum, Romanorum, Burgundiorum” i sl. > lingvistički dokazi etničke svijesti
2. pišu se loši historiografski radovi jer se ne razlikuje današnji od srednjovjekovnog etniciteta >
primjeri Franc. i Njem. Kao sukob romanskih i germanskih naroda

-za tematiku srednj. Etniciteta bitni su Eugen Ewig i Reinhard Wenskus (u periodu nakonww2) >
ponudili viđenje srednjovjekovne Franc i Njemačke (?) kao mješavine galoromanskih i germanskih
društava
-Wenskus i Ewig u kontrastu s ranijom generacijom povjesničara > oni (Wenskus i Ewig) temelje
s. Etniciteta nalaze u jeziku i procesu teritorijalizacije (to su već za 7. st. pripisivali kao
procese od velike važnosti za identitet, a Wenskus tvrdi da jezik dobiva na sve većoj važnosti
od 9. st. ) > UGL Wenskus i Ewig smatraju da se spajanje galoromanskih i germnskih elemenata u
europskoj aristokraciji započelo već i prije od konačnog naseljavanja barbara unutar Carstva, a da je
već do 8. stoljeća taj proces bio završen > stara plemena gube koheziju cca oko 700., a nakon toga
odrednice kao npr. Rimljanin, Franak, Got ili Aleman imaju više teritorijalni, nego etnički karakter

- njihove se teze kod nove, mlađe generacije povjesničara u Franc i Njem revidiraju jer oni smatraju
da su se etničke distinkcije kod aristokracije očuvale u nekim dijelovima Franačke sve do 8., ako ne
i 10. i 11. stoljeća

- 5 temeljnih postavki s. etniciteta oko kojih se slaže i stara i nova generacija povjesničara:
1. etnicitet je usko povezan sa zakonom i jezikom
2. Svi su imali specifičan etnički identitet
3. Svi suvremenici tog doba morali moći prepoznati tuđi identitet, odnosno, pojedinac nije mogao
biti Franak u jednom izvoru, a u Rimljanin ili Aleman u drugom
4. Etnički identitet je bilo vrlo teško promijeniti zbog osobne prirode nasljednog prava (bile su
potrebne generacije da se to uspije)
5. E. identitet bio je izvor konflikta u društvu

-Wsevolod Isajiw > treba govoriti o s. etnicitetu u objektivnim i subjektivnim pristupima >
odgovarajuće pitanje nije odrediti tko je bio Franak, a tko Rimljanin, ili kakav su efekt ti identiteti
imali na društvene odnose > fokus treba biti na određivanju kriterija prema kojima su se ljudi
identificirali na ovaj ili onaj način, a najvažnije je odrediti u kojim su se okolnostima uopće
uočavali etnički identiteti, odnosno u kontekstu u kojem etnicitet počinje igrati važnu ulogu

-”patristic term populus cedes in importance from the early seventh century to terminology directly
related to the language of kinship (srodstvo) and suggesting a common biological origin: gens and
nations” > tijekom 9. st. gens je bio glavni pojam, a natio se sve češće javlja od kraja 9. st > ti
pojmovi nikad nisu jasnije objašnjeni, tj, artikulirani

- tijekom cijelog s. vijeka nema mnogo izvora koji nam govore o specifičnim karakteristikama
na temelju kojih su se ljudi razlikovali, a dok i ima izvora uglavnom navode podrijetlo,
običaje, jezik i zakone kao ključne karakteristike
-primjeri :
1. svećenik Regino iz Pruma piše krajem 9. st. „Diverse nations of peoples (nationes populorum)
differ among themselves in origin, customs, language, and laws”
2. the Diet of Verona (983) „a coming together of Saxons, Suevs and Lotharingians, Bavarians,
Italians and of others dissimilar in birth (natione) language and custom”
2. Ado of Vienna (pol. 9. st,) - nekaj o bitci kod Fontenoya 841.

-ugl. Jako fleksibilno i arbitrarno koriste pojmove koji određuju identitet i oni se jako lako
mijenjaju iz izvora u izvor

-ne opterećuju se pretjerano etničkim identitetom dok opisuju ljude > npr. Grgur iz Toursa ne
navodi gens brojnih ljudi koje spominje u svojim knjigama > a piše ih manje od stoljeća nakon
franačkog osvajanja kraljevstva Rimljana, Burgunda i Gota

-razlika identitet pojedinca i identitet grupe

-gens, populus i natio – termini koji su davani velikim kolektivima
-gens dolazi iz djela Izidora Seviljskog, kao riječ je emocionalno označena i dobiva konstitucionalni
karakter > npr. Vizigotsko pravo: izdaja je počinjena protiv pojma „gens”,a ne primjerice kralja >
unatoč tome kontekst korištenja te riječi ne ukazuje na zajednicu ljudi istog podrijetla, običaja,
jezika i prava
- termini kao Franci, Goti, Alamani itd. povezani su s kraljem i s ratom > dok se govori o
ljudima misli se na ratnike i vojsku, ne na obični puk
- kao što su Wenskus i Herwig Wolfram tvrdili, ljudi su u doba seobe naroda dobivali identitet
odanošću ili privrženošću određenoj kraljevskoj ili vojvodskoj obitelji, čije su tradicije
prisvojili
-ovakav način dobivanja identiteta nastavio se i kasnije – tijekom 8. st. vojne formacije ostale
su temeljna forma udruživanja u slobodnom društvu > skupovi su se u Franačkom Kraljevstvu
do vladavine Luja Pobožnog održavala pod oružjem, grofovi su služili ne samo kao predvodnici
lokalne administracije, već i kao vojskovođe

-pripadanje „gens Francorum ili Burgundionum” u vojnom smislu nije bilo određeno
zajedničkim „etničkim identitetom” > u franačkoj vojsci bilo je grupa Burgundaca, Sasa i dr.

-2. način dobivanja identiteta (rijetko) je bio religija > primjer iz 6. st. Grgur iz Toursa opisuje
izjavu gotskog kralja Teodegizila koji nije vjerovao u neko čudo koje se dogodio jer je smatrao da je
to produkt rimske inventivnosti, tobože, lažirali su to čudo > veli Grgur: nazivaju ljude naše religije
Rimljanima; znači ne samo da su Gallo- Rimljani bili Rimljani nego i Franci i Burgundi

3. način je bio povezan s prebivalištem, pojavljuje se od 5 stoljeća > teritorijalizacija etničke

svijesti

-etnička pozadina povijesnih osoba spominje se najčešće u 3 slučaja: ako je pripadnik

društvene elite, ako je dio vojske i ako nečime odudara od kolektiva (tipa geografski ili
religijom > npr. Samo koji je bio Franak među Slavenima)
- problematika odnosa između duces koji su vodili vojsku i populacije koja je činila te vojske >
obično duces nisu nemaju identitet nekog gens ili regije > ako imaju onda su to dva načina: ili npr.
dux Alamannorum, ili dux ex genre Francorum > kao dokaz etničke nepovezanosti između duces i
njihove vojske govore slučajevi kada su duces imenovani vojvodama u nekoj regiji, a da nisu bili iz
te regije

-dakle, autor uočava razliku između artikuliranih kriterija kojima su se ljudi razlikovali i
okolnosti u kojima je opće dolazilo do diferenciranja > etničke oznake najviše su ispoljavale u
politici > „ethnicity in the service of politics” > vojvoda je mogao biti Gal po mjestu rođenja,
Franak dok bi govorio o svojoj bliskosti s kraljem i Alaman dok je uzimao alzaški porez

-Herwig Wolfram etnogeneza iliti Andrew Greeley etniciziacija

Duško Sekulić - Etničnost kao društvena konstrukcija

-osnovna teza: uporaba pojma etničnosti indicira spoznajni napredak koji se ogleda u promjeni
shvaćanja etničnosti od nečega što je samo po sebi razumljivo prema nečemu što je društveno
konstruirano
-glavni autori koji su tome pridonijeli su Max Weber, Fredrik Barth i Rogers Brubaker > osnovni
koncept konstruktivizma iznosi Weber, a ostali se nadovezuju na nov i sustavniji način
-Sekulić kritizira u radu Brubakerovo odbacivanje pojma grupe kao preoštro

1. Konceptualna analiza – etničnost i nacija u komparativnoj perspektivi

-kada podvrgnemo koncepte etničnosti, nacije, rase i klase znanstvenoj analizi vidimo
implicitnu pretpostavku da takvi entiteti ili društvene grupe „objektivno postoje”, a zadaća je
sociologije pravilno ih definirati i razlučiti jedne od drugih > suprotno tome je stav autora i
većine sociologa prema kojem sociologiju karakterizira konceptualni razvoj u kojem se
sociološko shvaćanje tih fenomena mijenja iz „esencijalističkog” u „konstruktivističkom”
smjeru, a ako slijedimo Brubakera treba učiniti još i korak od konstruktivizma k
„antigrupizmu”
- esencijalizam - pretpostavka da neka skupina ili kategorija ima najmanje jedno ključno obilježje
koje bitno određuje identitet svih njezinih pripadnika
-konstruktivizam - stajalište koje polazi od shvaćanja da znanje nastaje internom subjektivnom
konstrukcijom ideja. Naglašavanjem aktivne subjektivne interpretacije i konstrukcije zbiljnosti
konstruktivizam je suprotan objektivizmu, tj. on ne vjeruje u mogućnost objektivne spoznaje, nego
svaku teoriju promatra kao nedovršenu i kao jedan mogući prikaz zbiljnosti
-činjenica da govorimo o etničnosti i etničkome identitetu odražava u velikoj mjeri svjetski
utjecaj američke sociologije i transponiranje koncepta etničnosti u konceptualni aparat koji je
do prije dvadesetak godina baratao isključivo pojmovima naroda i nacije > dio procesa
amerikanizacije i globalizacije
-ograničimo li se na Srednju Europu > središnji koncept u uporabi bio je (i ostao) pojam naroda i
nacije
-nacije su shvaćene kao zaokružene kulturno- povijesne jedinice čiji se kulturni opstanak prelijeva u
političkom sferu u obliku prava na samoopredjeljenje > pojmovi nacije i državljanstva (citizenship)
jasno se luče kao rezultat bogate povijesti postojanja multionacionalnih država > od A-U do
Jugoslavije, nacija je i kulturna jedinica, a država je politička jedinica
-u SFRJ: narodi iliti nacije, nacionalne manjine i etnokulturne grupe bez „nacionalnog određenja”
-Ivo Banac smatra da je najadekvatnija uporaba pojma etničnosti odražavanje dobro definiranog
regionalizma unutar nacionalne zajednice > npr. Lale u Banatu i bugarski šopi kao etničke grupe, ali
Srbi i Bugari nisu
-pojam nacionalne manjine u jugoslavenskoj terminologiji nema „sociološko značenje”, nego
se jednostavno odnosi na dijelove drugih naroda van matične nacije
-jugoslavenski sociolozi nakon ww2 > održavaju viziju marksističkog evolucionizma > prema
njemu se društvene grupe razvijaju u pravocrtnoj shemi > od horde preko roda, plemena i naroda pa
do nacije > narod nastaje stapanjem plemena, odnosno raspadom prvobitnih zajednica i traje kroz
epohu robovlasništva i feudalizma, a nacija se rađa propašću feudalizma i pojavom kapitalizma >
prema toj shemi narod je niži, a nacija viša faza > u Jugosl. Se narod i nacija koriste naizmjenično,
ali je bitnija činjenica da nema pojma etničnosti
-glavna odrednica srednjoeuropskih nacija je odnos prema državi > ili nacija postoji kao
kulturna jezgra pa daje smisao postojanju nacionalne države, ili se kao manjina stjecajem
okolnosti nalaze izvan svojih državnih granica > odraz političke povijesti ovog dijela svijeta s
nacijama kao ključnim jedinicama političke mobilizacije koja rabi kulturu i povijest kao
materijal na temelju kojega povlači granice prema „drugima” i zahtijeva svoja politička
prava
-iznimke predstavljaju Romi i Vlasi koji imaju drugačiji odnos prema državi i koji zapravo
jedino odgovaraju američkom pojmu etničke grupe
-američki pojam etničnosti nastaje 30- ih godina 20. st. > on odražava manjinske i imigrantske
kulturne kategorije, koja ima svoje kulturne specifičnosti, ali se nastoji brže ili sporije asimilirati u
većinsku kulturu > većina kultura nema etničke odrednice već predstavlja asimiliacijski standard >
kao pojam američke nacije - nema etničko značenje, nego je to apstraktna politička jedinica
sastavljena od neetničkih Amerikanaca i etničkih manjina koji su svi jednko državljani
-pojmu američke nacije na našim prostorima najbolje odgovara pojam jugoslavenstva iz doba
narodnog jedinstva
-iz europske perspektive Amerikanci ne mogu biti nacija jer im fali povijesne dubine > umjetna
nacija konstruirana od sastavnih dijelova drugih nacija

SAŽETAK:
U radu se raspravlja o konceptualizaciji »etničkoga« fenomena. Daje se kratka skica uklopljenosti
pojmova u društveni kontekst i ocrtava put seljenja pojma etničnosti. Usto se pokušava odrediti
uporaba pojma etničnosti u znanstvenome diskursu. Osnovna je teza da uporaba tog pojma
indicira
spoznajni napredak koji se ogleda u promjeni shvaćanja etničnosti od nečega što je samo po
sebi razumljivo prema nečemu što je društveno konstruirano. Glavni autori koji su tome
pridonijeli jesu Max
Weber, Fredrik Barth i Rogers Brubaker. Osnovni koncept konstruktivizma iznio je već Max Weber;
kasnije konstrukcije samo se nadovezuju na temeljne Weberove formulacije iznoseći ih na nov,
sveobuhvatniji i sustavniji način. Brubakerovo odbacivanje pojma grupe kritizira se u ovom radu
kao preoštro. Naime u sociološkome smislu pojam grupe nema automatski esencijalističku
dimenziju, koju
može imati u svakodnevnom diskursu. Autor drži da takav smisao te riječi u svakodnevnom
diskursu
ne može biti razlog njezina izbacivanja iz uporabe jer bi po toj logici veliki dio sociološkoga
vokabulara (a i onaj mnogih drugih znanosti) trebao biti okljaštren. Na kraju teksta daje se nacrt
razvoja hrvatske etničnosti iz konstruktivističke perspektive.

................................................................................................................................................
3. (Naj)noviji trendovi u proučavanju podrijetla nacije u srednjem vijeku

> Davies, Rees. Hirschi, Caspar. Hutchinson, John. Smith, Anthony D.

Hirschi: The Origins of Nationalism

2. The modernist paradigm: strengths and weaknesses

>Benedict Anderson: „sve zajednice koje su veće od prvobitnih sela, baziranih na kontaktu licem u
lice, zapravo su izmišljena
> studije o nacionalizmu iz temelja su promijenila tri djela iz 1983.: Nations And Nationalism
Ernesta Gellnera, Imagined Communities Benedicta Andersona i The Invention of Tradition
Erica Hobsbawma i Terenca Rangera
> Gellner identificira nacionalizam kao nusprodukt industrijalizacije – temelji te ideje preuzeti od
Carltona Hayesa koji je o tome pisao još 20-ih g. prošlog stoljeća
> uz Hayesa, kao preteča novih ideja iznijetih 83. ,ističe se i Karl Deutsch (60-te)
> navedena tri ključna djela ostala su do danas najbolji primjerci modernističkog pristupa i
kao takvi su meta kritičara modernizma > sama djela se doduše jako razlikuju u
argumentima i sadržaju
> Gellner svoju teoriju nacionalizma temelji na usporednom položaju agrarnog i industrijskog
društva
> nacionalizam se javio dok se javila društvena potreba za njim – Gellner tvrdi da je do toga došlo
u vrijeme pokretnog društva modernog industrijalizma ( univerzalan i standardiziran obrazovni
sustav nad kojim je monopol imala država) – nacionalizam je odigrao ulogu u početku
poistovjećivanja stare ili izmišljene visoke kulture s državom i svim njezinim građanima > to je
udarilo temelje egalitarizmu potrebnom za socijalnu mobilnost
-Anderson: uspon nacionalizma povezan je s opadanjem tradicionalne religije do čega je došlo
zbog tri modernizirajuće promjene – zamjena korištenja svetih jezika onim sekularnim
narodnim/domaćim jezicima; razočaranje u monarhiju (odvajanje države od monarhije); promjena u
shvaćanju vremena kao magičnog jedinstva prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prema mehaničkom
dogovoru omogućenom na temelju kalendara i sata
-najvažnija promjena koja je omogućila stvaranje nacija bila je novi oblik komunikacije temeljene
na kapitalističkom tisku tijekom 18. i 19. st – to je u ljudima stvorilo osjećaj da dijele i dobivaju iste
informacije s mnoštvom drugih anonimnih ljudi što je stvorilo osjećaj dubokog, horizontalnog
zajedništva
-Hobsbawm navodi nacionalizam kao jednog od ideoloških pokreta koji su u tolikoj mjeri bili bez
presedana da su morali konstruirati povijesni kontinuitet – izmišlja se daleka prošlost pomoću
lažiranja činjenica i prožimanja nacije s naizgled starim, ali zapravo u potpunosti novim, simbolima,
kao npr. himnom, državnom zastavom i personifikacijom države kao žene
- poanta: Hobsbawm ukazuje na naciju kao na mOdErNi KoNstrUkT.... koji je zamaskiran kao
nešto drevno

2.1 Nationalism without nationalists

-sličnosti između Hobsbawmove, Gellnerove i Andersonove teorije:
1. smatraju da su nacije i nacionalizam isključivo karakteristične za moderno doba, dakle, nema ih u
predmodernim društvima
2. temelje teorije na konstruktivizmu – nacije su izmišljene, konstruirane, umjetne bla bla
3. za njih nacionalizam nije nakaradni oblik patriotizma, već glavni stvaratelj i održavatelj nacije;
ako nestane nacionalizma nestat će i nacija
-nacionalizam nije ideja ili filozofija, već sociokulturološki mehanizam koji osigurava jedinstvo
kulture unutar države
4. u definiranju nacije nastoje se udaljiti od definiranja kriterija koji određuju naciju jer bi to dalo
normativni okvir nacionalistima
-Hobsbawm definira naciju kao dovoljno veliku grupu ljudi čiji se članovi smatraju članovima
nacije
-Anderson: nacija je zamišljena politička zajednica (nasljedno ograničena i suverena)
-Gellner: granice etničke pripadnosti ne smiju presijecati političke granice, a unutar države etničke
granice ne smiju razdvajati one na vlasti od ostalih
-Hobsbawm: nacija = ljudi = država
-u davanju primjera teorijama fokusiraju se na egzotične države

2.2 Strengths and shortcomings

-dostignuća, mane i kako manjkavosti ispraviti, zablude o europskoj povijesti i kulturi vidljive u
djelima navedene trojice prema Hirschiju
-Hirschi svoja viđenja također bazira na konstruktivističkom pristupu
- „applying 'objective' criteria of the sort already mentioned in indeed helpful for nationalist
purposes only”
-Benedict Anderson: „sve zajednice koje su veće od prvobitnih sela, baziranih na kontaktu licem u
lice, zapravo su izmišljena – Hirschi kritizira Andersona jer ako Anderson želi biti pravi pobornik
konstruktivizma, onda su sve zajednice izmišljene, čak i one veličine prvobitnih sela > vrlo glupa
kritika > nastavlja H.: čak i za napraviti male nastambe treba imaginacije (kaj god mu to značilo), a
za stvaranje i održavanje sela potrebna je određena vrsta ideologije ???
-Anderson: zajednice treba proučavati prema načinu kojim su zamišljene
-prema Andersonu naciju određuje: „conception of it as limited and sovereign” ???? > veli Hirsch
legitimna definicija, ali nedovoljno specifična jer se onda tu može ubrojiti i grčke polise u antici
-manjkavosti Gellnerove knjige > u njoj navodi da će objasniti zašto se nacionalizam pojavio i zašto
je počeo prožimati društva > veli Hirsch da on to uopće ne objašnjava, već, polazeći od
funkcionalizma, tvrdi da je nacionalizam koristan i čak potreban za industrijska društva, ali
beskorisan za agrarna, a funkcija ne objašnjava uzrok
-H. kritizira Gellnera da zvuči ko okorjeli marksist dok govori o ideološkom manjkavošću
nacionalizma > nacionalizam, prema Gellneru, sam sebi kontradiktira jer tvrdi da čuva stare
tradicije i kulturu, a zapravo je sve izmišljeno
- Gellner si kontradiktira: tvrdi da je nacionalizam vrlo koristan za industrijska društva, a s druge
strane tvrdi da je to toliko kontradiktorna, nerealna i nepotpuna ideologija da njezine doktrine nisu
dostojne ni analize

2.3 Fake communities by 'fake' constructivists

-opet kritika Gellnera > tvrdi Gellner da nacionalizam pripada društvima u kojima čovjek živi u
posebno povezanima i konstruiranim jedinicama.. to je opis industrijalizma, a s druge strane agrarno
se društvo, tvrdi Gellner, jedino može definirati kao prirodni okoliš
-dakle vidimo da G. suprotstavlja industrijalizirano i agrarno društvo kao umjetno protiv prirodnog
> predmoderni čovjek živio je u prirodnim, ruralnim zajednicama baziranim na folk kulturi, dok je
moderni čovjek prisiljen na život u društvima koja su anonimna, impersonalna i bazirana na
birokratski i tehnološki opterećenom komunikacijom > tu sad H. Ukazuje na dualizam koji
kontradiktira konstruktivističkom pristupu, a takvu ideju datira još u 1 stoljeće, u doba kada je
sociologija bila prožeta romantičnim duhom
-autor te ideje je Ferdinand Tonnies koji tu ideju stvara kao konzervativan odgovor na Marxovo
lupetanje > Toennies navodi da je moderno doba „društava” zamijenilo doba „zajednica” >
predmoderni svijet je po njemu zdraviji i prirodniji za čovjeka
- proučavanje nacionalizma kao jezik
-neupitna pretpostavka da je ultimativni cilj nacionalizma država nacija
-veli Hirsch da u predmoderna vremena nacionalisti nisu ni sanjali o državama- nacijama > pa stoga
politička definicija nacionalizma: politički princip prema kojem se za svaku naciju traži država –
nije točan, preredukcionistički je
-kritizira Andersonov i Gelnerov makro- sociološki pristup gdje u proučavanju nacionalizma i
njegovog nastanka proučavaju društvo u cijelosti, ne pridajući pažnju razlikama u poimanju i
prohvaćanju nacionalizma unutar različitih društvenih skupina
-ovo sve iznad navedeno su teorijske mane modernističke teorije

2.4 Modernist myopia and the 'invention of tradition'

-tu će navesti historical shortcomings
-predmoderni oblici putovanja nisu bili manje odgovarajući za razvoj nacionalističkog načina
razmišljanja, nego što su to moderni ili suvremeni
- Anderosonova teza da su masovni mediji omogućili ljudima da osjećaju zajedništvo jer svi u isto
vrijeme rade isto nije nužno potrebna za razvoj osjećaja zajedništva, a kamoli nacionalizma
-H. zaključuje da ne možemo izjednačavati promjene u svijesti s promjene u tehnologiji i
društvenoj organizaciji
-Hobsbawm razlika tradition i custom > custom je za predindustrijska društva
-traditions – resposnses to novel situations which take the form of references to old situations or
which estabish their own past by quasi-obligatory repetition
-customs 'give and desired change (or resistance to innovation) the sanction of precedent, social
continuity or natural law as expressed in history
-kada ćemo tradicije smatrati izmišljenima, a kada ne > caka u tome što su i običaji i tradicije
konstuirani
-stvaranje tradicije karakteristično, prema H., rnv i sv. europi > novo se stalno prezentiralo kao
obnova starog > npr. Reformacija i protestantizam
-Hobsbawmova ideja da je žena kao personifikacija države nešto novo je kriva > takvih primjera im
već od humanizma i renesanse, ako ne i ranije
-Gellnerova teza da je predmodernim društvima bilo nevažno hoće li vladar biti iste nacionalinosti
je kriva > primjer SRCNJN već su u 16. st. debatirali pravnici tko je od kandidata najviše Nijemac
-Gellnerova glavna teza da industrijalizacija nužno dolazi kao preduvjet nacionalizmu je kriva jer
postoji mnogo nacija koje su nastale prije nego što su se industrijalizirale i postoje nacionalistički
pokreti u pojedinim državama prije njihove industrijalizacije

John Hutchinson

Hutchinson: Debate on Azar Gat’s Nations: The

Long History and Deep Roots of
Political Ethnicity and Nationalism

- debata o djelu Azara Gata: Nations: The Long History and Deep Roots of Political Ethnicity and
Nationalism
- za Gata je nacija forma etničke grupe, a etničke grupe se temelje na kvazi-podrijetlu odnosno na
mitu o zajedničkom porijeklu i kulturnoj srodnosti
- etničnost je uvijek politička, ali nacije su drugačiji oblik političke etničnosti te se one odnose na
granice neke države
- Gat spominje postojanje nacije u antici te navodi primjere Kinu i Egipat, ali to je samo jedan oblik
političke etničnosti, a druga dva su grad-država i carstvo
- Gat se bavi i razvitkom nacija u modernom vremenu te se bavi odnosom nacije s religijom,
vladajućom dinastijom i jezikom koji prevladava na području neke nacije
- Gat smatra da nacije postoje tijekom većine povijesti i to van Europe te se one mogu objasniti sa
svojevrsnim odmakom od europskih izvora
- odbija tezu o nacijama kao modernom konstruktu te on smatra da se predmoderni osjećaj o
pripadnosti naciji samo preselio u političku arenu te se ujedno transformirao

Chris Wickham: Nations in the Middle Ages

- debate o englestvu u 15. st.
- 1450 – vojvoda od Suffolka, do tada regent kraljevstva, zarobljen od strane vlastitih veslača koji
su ga optužili da on ne predstavlja „zajednicu kraljevstva“, razvili su zastavu Sv. Jurja i dekapitirali
ga
- kada govorimo o srednjem vijeku, imamo esencijalističke teorije poput one da su svi znali da su
Goti ili Franci te da su bili svjesni svog porijekla ; imamo minimalističke teorije poput one da je biti
Got bilo potpuno nebitno te je netko preko noći mogao od Gota postati Rimljanin
- srednja pozicija: postojao je zajednički etnički identitet koji se fokusirao na političku elitu i
njihove obitelji, no zajednička uspomena i nekakve karakteristike su bile često podložne
promjenama i možemo iz izvora naći ljude koji su u isto vrijeme bili Got i Rimljanin ili su mijenjali
svoje identitete
- Gatovi argumenti – Wickham priznaje argument o Ivani Orleanskog koja je 1429. izjavila da se
samo ona može riješiti Engleza, a dolazila je iz istočne Francuske gdje Engleza nije ni bilo što
govori o prisutnom francuskom osjećaju
- argument da se seljaci opiru napadačima zbog svog nacionalnog osjećaja ne
pije vodu iz razloga što seljaci ne gledaju blagonaklono na napadače jer im pale zemlju i otimaju
dobra
- Gat smatra da grad-država ne može biti nacija jer je grad-država dio nekog šireg etnika te za
primjer navodi antičku Atenu, no Wickham navodi primjere talijanskih gradova nakon 1100. koji su
imali vrlo razvijen urbani identitet te su često mrzili svoje susjede

Bo Strath: nationalism and historical discontinuities

- hvali Gatovu knjigu jer perspektivu o nacionalizmu širi na cijeli svijet, a ne samo u europsku
perspektivu
- ako razdvojimo nacije i nacionalizam, eksplozivni potencijal nacije se razvio s nacionalizmom kao
ideologijom odnosno nakon Francuske revolucije
- razvoj nacionalizma kao ideologije odvaja nas od predmodernog razdoblja
- Strath navodi da nema automatske poveznice između etničnosti i nacije i navodi primjere
multinacionalnih država poput Habsburške Monarhije
- primjerice, finski nacionalizam nije bio u sukobu s Ruskim Carstvom dok je poljski bio
- Strath smatra da su Gatovi primjeri iz povijesti metodološki upitni
- Strath smatra da je Gatov pristup više antropološki nego povijesni

Azar Gat: nations: their long history and deep roots

- i Wickham i Strath se slažu da su nacionalne zajednice i nacionalni identiteti postojali prije
modernog razdoblja
- Gat se suprotstavlja modernističkim tvrdnjama da su nacije i nacionalizam modernog
porijekla
- nacije i nacionalizmi nisu primordijalistički
- etničnost je uvijek bila političke naravi i politizirana
- etnogeneza se stalno događa
- govori o gradu-državi – on ne smatra da svi gradovi-države se ne trebaju smatrati nacionalnim
državama
- etničnost je činila državu i država je činila etničnost
- modernisti smatraju da siromašni seljaci nisu uopće imali svijest o pripadnosti većoj skupini
- Gat smatra da je eksplozivni potencijal etnonacionalizma postojao daleko prije modernih
vremena -> ustanci protiv nečije vlasti su se događale desetljećima nakon tuđinske vlasti
- poveznice predmodernih ljudi -> zajednički jezik, epovi, religija, rituali
- religija je bila iznimno moćna poveznica u predmoderno doba jer se nacija često smatrala
svetom
- nacionalne crkve su te koje čuvaju nacionalni identitet i potiču na borbu protiv stranaca
- Anderson smatra da do razvoja nacija dolazi s tiskarskim strojem, no zaboravlja predmoderne
oralne epove koji su se širili među običnim pukom
- ponavlja primjere Egipta i Kine kao jake nacionalne države u staroj povijesti
- rani srednji vijek – odbija radikalnu tezu da razna germanska plemena nisu imala etničku
jezgru ili uopće etnički identitet
- ljudi oko etničke jezgre su često imali dvostruke ili višestruke identitete jer su govorili dva ili
više jezika -> fluidnost je u srži etničkog identiteta i to je sasvim razumljivo u razdoblju kada
vladaju velike migracije
- srednjovjekovna Engleska je bila nacionalna država i prije normanskog osvajanja(10. i 11. st.) i
kasnije (12. i 13. st.)
- škotska nacija postoji već oko 1300.
- danska nacionalna država postoji u 10. st.
- Sveto Rimsko Carstvo je do oko 1500. g. zapravo bila njemačka država
- smatra da su Rusko Carstvo, Habsburška Monarhija i Osmansko Carstvo bile moćne sile koje su
uništile nacionalne države u predmodernom razdoblju

...............................................................................................................................................

4. Rimljani i barbari I

Goffart, Walter. / Pohl, Walter. / Wolfram, Herwig.

Goffart, Does the Distant Past Impinge on the Invasion Age Germans?

- svaka generacija mora naučiti o prošlosti iznova

- tri srednjovjekovne generacije traju 50 godina
- daleka prošlost nije osobna već kolektivna ; daleka prošlost može biti i višestruka
- današnji Francuzi mogu birati hoće li uzeti porijeklo od Gala ili Franaka ; Englezi od Galo-
Britonaca, Sasa ili Normana
- spominje Hobsbawma i njegovu tezu o izumljenoj tradiciji
- daleka prošlost se temelji na onome što sadašnji ljudi žele da njihov kolektiv bude
- govori o „mehanizmu zaboravljanja“ -> kod Gota novi heroji zamjenjuju one stare
- Grgur Turski piše da su Franci došli iz Panonije
- prije je prevladavao narativ da su narodi imali svoju pradomovinu, nakon određenog
vremena su stupili u migraciju te pronašli novu domovinu
- u današnje vrijeme termin pradomovine je apsurdan
- teško je pronaći i definiciju migracije ; ona varira od znanstvenika do znanstvenika
- pronađen je svojevrsni konsenzus da se ne može zamišljati da su plemena se konstantno
selila, a zadržavala homogenu etničku strukturu
- moguće je da tijekom Seobe Naroda uopće nije došlo do većeg pomaka skupina nego što je to bilo
uobičajeno
- Wenskus – teza kako su plemena zadržavala identitet -> tradicijska jezgra

Walter Pohl – Conceptions of Ethnicity in Early Medieval Studies

MOJE BILJEŠKE:
-kritizira tradicionalan pristup pojmovima „plemena“ i „narod“ prema kojima su to rasno i kulturno
homogene grupacije s istim podrijetlom, sudbinom, jezikom i državom
-izražava žaljenje što istočnoeuropske zemlje i dalje prigrljuju nacionalizam…
-govori koliko su odgovorne studije o srednjem vijeku u stvaranju svijesti o narodnosti i pripadanju
-čak i uz najbolju volju korištenja suvremene terminologije kao etnos ili gens mi ne možemo
pobjeći od težine tih koncepcija
-sere zbog prisutnosti bioloških metafora kao npr. etnogeneza jer smatra da je to neprikladan naziv
-etnosocial organism > autor pojma je nebitan marksist, ali Pohl ukazuje na taj termin jer je njime
objašnjena međuovisnost etničke pripadnosti i društvene i političke sfere > to je prema Pohlu bolji
termin jer dobro opisuje kompleksnost etničke strukture
-etničke jedinice su rezultat povijesti – kaže Pohl
-narodi imaju svoj početak i kraj, njihova se struktura kroz vrijeme mijenja
-ljudi ranog srednjeg vijeka su bili manje homogeni nego mi to mislimo > veli Pohl
-natio je u tim vremenima bio gotovo ekvivalent pojmu gens, dok je populus više označavao
političku grupaciju ili kršćansku zajednicu
-Reinhard Wenskus je napravio komparativnu studju o etnogenezi njemačkog naroda gdje
naglašava da je ideja o zajedničkom podrijetlu mit, ali taj mit je bio esencijalan dio tradicije
-nastavlja: relativno mala grupa je čuvala i prosljeđivala tradiciju i postavila temelje za
daleko veću grupu > tu malu grupu Wenskus naziva Traditionskern
-to je povezano s novijom sociološkom teorijom prema kojoj su ljudi povezani u grupe na temelju
toga što jednako intepretiraju simbole
-ruski etnolog Širokogorof: ethnos je proces a ne jedinica
-etničke granice nisu statične, a osobito u vremenu migracija
-moguće je izmijeniti nečiji etnicitet, u suprotnom bi Indijanci bili jedini Amerikanci koje znamo >
Pohl
-u rnv ljudi su živjeli u uvjetima etničke dvosmislenosti > primjer Odoakar > Sin hunskog
uglednika Edekona i Skirke > veli Pohl: u raznim periodima svojeg života nazivali su ga Hunom,
Got, Skirijac, Rugijac
- Jovan Antiohijski smatra Odoakra Skirijcem, a Jordanes ga smatra Rugijcem. Jordanes ga isto
smatra kraljem Turkinga (Torcilingorum rex).[2] -{Consularia Italica}- ga naziva kraljem Herula,
dok Teofan nagađa da je Got.[3]
-„However they belonged to a social class in which ethnicity mattered. We have scarcely any proof
that the lower strata of the society felt part of any large-scale ethnic group“ – it is more likely their
identity was rooted in smaller local groups, like clans or villages
- nastavlja: to advance socially thus meant to grow into a dominating group with high prestige, to
copy its lifestyle
-one could easily be Lombard and Gepid , or Avar and Slav, at the same time > usually one of
these names denoted the higher, constitutional unit, the other one a subgroup that had stuck
to the reminders of another ethnic tradition > which of these affiliations prevailed often
depended on the situation > this is why Geary has called ethnic identity a „situational construct“
-in the language of philosophy, ethnic terms are not classificational but opeartional terms, ethnic
groups cannot be deliminated from each other clearly, and their reality has to be constantly
reproduced by human activity
-stoga: we don't have to look for ethnicity as an inborn characteristics, but as an „ethnic
practise“ that reproduces the ties that hold a group together
Avars, Bulgarians, Slavs, Romans: Types of Ethnicity
-mape Europe rnv. pokazuju jasne etničke granice > primjerice mapa ist. od Elbe u 7. st. pokazuje
Slavene, Avare, Bugare, Bizantince > veli Pohl: pomnije promatranje pokazuje da nitko od njih nij
bio narod u današnjem smislu te riječi i da je etnicitet značio nešto dosta drugačije od njih >
zapravo su kompleksno međupovezani
-citira Gearyja: „The Germanic world was perhaps the greatest and most enduring creation of
Roman political and military genius“ > tobože njihov identitet je produkt rimske percepcije, a
ne da su oni postojali kao identitet na temelju nekih karakteristika
-objašnjava suprostavljenost Rimljana i barbara kao produkt rimskog sistema
-„By the end of the sixth century, the old bipolarity had been reestablished on a „lower“ level“ >
new peoples had taken the role of the Germans in the vast areas outside – and increasingly inside –
the ancient Danube frontier“
-Slaveni nisu podlegli rimskom utjecaju
-Technically , Goths Vandals, Franks, even Huns were not enemies of the Roman Empire – they
were its (initially external) members and federates, and their attacks were more of an upheaval
(ustanak, prevrat) than an invasion by foreigners (Wolfram)
-„The heirs of the Germans in this system were the Avars and the Bulgars. Their ethnogenesis in
Europe would not have been possible without the Empire“
- veli: Avardi dok su došli u Europu, prvo kaj su napravili su poslali poslanika caru Justinijanu (cca.
558./559.) > dogovoreno je da se bore za cara protiv pobunjeničkih naroda, a zauzvrat dobe pare i
druge povlastice
-etnogeneza Avara prema Pohlu > njihova jezgra je prošla dobar dio centralne Azije da bi pobjegla
od Turaka (veli da je besmisleno tražiti pretke europskih Avara) > to je bila poprilično izmiješana
grupacija onih koji nisu željeli živjeti pod dominacijom Turaka
-secesionistička grupa koja se odvojila od Kagana naziva se Bugarima

BILJEŠKE – LUKA:
Pohl, Conceptions of Ethnicity in Early Medieval Studies
- etničke skupine su rezultat povijesti
- ranosrednjovjekovni ljudi su bili puno manje homogeni nego što se mislilo
- Wenskusova studija o germanskoj etnogenezi -> kolektivno porijeklo je bilo mit
- bitno otkriće je dinamičnost i često kontradiktorni karakter etničke pripadnosti -> etnos je proces
- etničke granice nisu statične, a pogotovo ne u doba seobe naroda
- Odoakar -> u različito vrijeme svoje vojne karijere je koristio različite identitete
- netko je mogao u isto vrijeme biti Langobard i Gepid, Avar i Slaven itd.
- Avari, Slaveni, Bugari i Bizantinci u 7. stoljeću -> nitko od njih nije bio „narod“ u modernom
smislu te riječi
- germanski gentsi su tijekom 6. st. ili zauzeli dio rimskog teritorija i zauzvart se djelomično
asimilirali ili su u potpunosti izgubili neovinost
- avarska etnogeneza -> njihova tradicija je bila ujedinjujuća i bazirala se na vjernosti kaganatu ;
nakon raspada kaganata, avarsko ime gotovo u potpunosti nestaje
- Bugari su, s druge strane, često zadržavali svoj identitet bez obzira što su bili pod stranom vlašću
- slavenski slučaj -> postojala je svijest o zajedničkom slavenskom identitetu te o identitetu
svakog slavenskog plemena
- rimski identitet je prisutan u Bizantu -> nazivali su se Rimljanima, a grčki jezik nazivali rimskim
- biti Rimljanin je stvar prestiža
METODOLOŠKE KONCEPCIJE – 1. ne možemo očekivati da ćemo naći direktan i objektivan
dokaz o etničkom identitetu u ranom srednjem vijeku
2. mnogi nalazi koje su pronašli arheolozi mogu biti direktan ili indirektan dokaz etničke
pripadnosti, ali ne postoji nalaz ili skupina nalaza koji je etnički nedvosmislen
3. pisani izvori -> moguće je da se jedna skupina naziva s dva imena, a isto tako je moguće da se
dvije skupine kriju pod jednim imenom
4. arheološke kulture i etničke skupine mogu se podudarati, ali to ne znači da su one istoznačnice
5. postoje različiti tipovi etniciteta

BEČKA I TORONTSKA ŠKOLA S WIKI

> The Vienna School of History is a revisionist[1] school of history based at the University of
Vienna. It is closely associated with Reinhard Wenskus, Walter Pohl and Herwig Wolfram.
Drawing upon increased skepticism towards primary sources and a rejection of previous
scholarship, in favor of fresh theories of sociology and critical theory, scholars of the Vienna
School have introduced the concept of ethnogenesis to deconstruct the ethnicity of Germanic
tribes. The Vienna School has a large publishing output, and has had a major influence on the
modern analysis of barbarian ethnicity.

> The origins of the Vienna School of History can be traced to the works of the German historian
Reinhard Wenskus. During the 1960s, there was as political reaction against previous scholarship on
Germanic tribes. Drawing upon studies on modern tribes, Wenskus discovered that the Germanic
tribes of antiquity did not constitute distinct ethnicities, but were rather diverse alliances led by a
dominant elite continuing "core-traditions" (Traditionskerne).[1] Wenskus revealed that members of
the Germanic tribes were not actually related to each other by kin; this was rather a figment of their
own imagination.[2] Though Wenskus' pioneering book has been immensely influential, "it is not an
easy read".[1]

> Younger scholars that became associated with Wenskus in the Vienna School are Herwig Wolfram
and Walter Pohl.[3] The Vienna School is associated with the European Science Foundation and the
Transformation of the Roman World project.[4] The support given by the European Science
Foundation to this project has been given with the ambitious aim of correcting previous theories on
the fall of the Western Roman Empire, particularly through downplaying the role ethnic identity,
migration and imperial decline played in this process.[5] According to certain observers, this
support is politically aimed at furthering European integration.[5][6]

> Drawing upon fresh theories of sociology, scholars of the Vienna School have introduced the
concept of ethnogenesis (Stammensbildung) to deconstruct the ethnicity of Germanic tribes.[3] It is
the aim of the Vienna School to "demolish" views about Germanic tribes belonging to specific
ethnicities. They proceed from a "strongly politicized concept of ethnicity".[7] According to them,
ethnic differences are merely "situational", and completely unimportant. Heavily inspired by
sociology and critical theory,[8] Pohl insists that the Germanic tribes had no institutions or values of
their own, and therefore made no contribution to medieval Europe.[b] To sum up the theories,
Wolfram states the "Slavic nations, Greeks, Turks, and even the Tunisians and Maltese" have "as
much a Germanic history" as the Germans.[a] It is the stated aim of Wolfram to prevent the
identification of Germans with Germanic peoples.[a]

> The ethnogenesis theories of the Vienna School have initiated a "revolution in historical
approaches to early medieval ethnicity" and "overturned the foundations of earlier research into the
ethnic groups of the early medieval period". It has since become the model with which "barbarian"
ethnicity is analyzed.[2] They have had an immense publication output.[c] English-language
scholars that have been influenced by the Vienna School include Patrick J. Geary, Ian N. Wood and
Patrick Amory. However, Geary, Wood and Pohl approach the theories in "a more flexible manner"
than Wenskus and Wolfram.[12]

Criticism

>Pohl's theories of the Germanic tribes not having any traditions or values of their own have
been criticized by Wolf Liebeschuetz as "extraordinarily one-sided" and a form of ideological
"dogmatism" evincing "a closed mind".[4] Shami Gosh accuses the Vienna School of resorting
to "rather dubious sorts of evidence" to push their interpretation of the sources in a particular
manner.
TORONTO SCHOOL

> The Vienna School has been contrasted with the even more radical Toronto School, of whom
Walter Goffart is a leading member.[12] Like the Vienna School, members Toronto School have
received "a great boost" from the European Science Foundation, arguably for political
purposes.[6] While the Vienna School considers to Old Norse literature and works such as Getica
by Jordanes to be of some value, this is completely rejected by the Toronto School. They consider
these works to be artificial constructions entirely devoid from oral tradition.[12] While neither
of the schools are entirely homogeneous in their approach, discussions between the two schools are
characterized by an unusually intense passion and highly polemic dialogue.[12]

> In 2002, Barbarian Identity, a work by scholars associated with the Toronto School and edited
by Andrew Gillett, was published. In this work, the Vienna School was accused of being
composed of "crypto-nationalists",[13] and of enforcing "a new historical orthodoxy".[2]
These critics deny that the Germanic tribes, neither as a whole nor as individual groups, had
core traditions. They consider Old Norse literature, Roman literature and other primary sources
unreliable for the study of Germanic history and culture. Previous scholarship on Germanic tribes is
to them politically unreliable. In their view, Germanic culture was entirely derived from the
Roman Empire.[d] Wolf Liebeschuetz has criticized these theories as "very strongly
ideological, deriving from the rejection of nationalism and the acceptance of
multiculturalism", and "flawed because they depend on a dogmatic and selective use of the
evidence".[15] Liebeschuetz contends that the proponents of these theories are motivated by a
political agenda, which revolves around pan-European identity.[15]

> Guy Halsall contends that the Vienna School, although explicitly formed to combat Nazi
influence in the study of Germanic peoples, has in fact based its theories upon Nazi theories,
although this is not explicitly acknowledged by them.

OXFORD SCHOOL – srednji tok, normalni

> In recent years, scholars associated with University of Oxford have been leading what Guy
Halsall describes as a "counter-revisionist offensive" against the more "subtle ways of thinking" of
the Vienna School and Toronto School.[17] This group has been referred to as the Oxford School.
[18] Historian Peter Heather is considered the senior figure among them.[17] Heather
disagrees with both the core-tradition theory pioneered by the Vienna School, and the theories
of the Toronto School.[19] Heather contends that it was the freemen who constituted the backbone
of Germanic tribes, and that the ethnic identity of tribes such as the Goths was stable for centuries,
being held together by the freemen.[20] He traces the Fall of the Western Roman Empire to external
migration triggered by the Huns in the late 4th century. The theory of the barbarians peacefully
being absorbed by the Western Roman Empire rather than invading it, as proposed by the Vienna
School and the Toronto School, has been described by Heather as one which "smells more of
wishful thinking than likely reality".[5] Like Liebeschuetz, Heather describes such theories as being
boosted through "huge" support from the European Science Foundation, which, in order to advance
a pan-European ideal, has sought to minimize the importance of migration and ethnic identity in the
Migration Period. Heather notes that despite such tremendous efforts, these revisionist theories are
yet to be generally acceptanced.[5]

> Heather has been criticized for his views by Michael Kulikowski, a member of the Toronto
School, who accuses him of neo-romanticism and of wishing "to revive a biological approach
to ethnicity".[19][21] Halsall has accused Heather and his associates of "bizarre reasoning" and of
purveying a "deeply irresponsible history".[17] According to Halsall, the Oxford historians have
been responsible for "an academic counter-revolution" of wide importance, and accuses them of
carelessly providing assistance to the rise of "far-right extremists".[22]

......................................................................................................................................

5. Rimljani i barbari II

nema ništ

.........................................................................................................................................

6. Rimljani i barbari III (Bizant i Slaveni)

- Curta ne smatra Jordanovu Geticu pouzdanom što se tiče najranije povijesti Slavena -> smatra da
je Jordanov opis Slavena i Anta temeljen na dvije ili više mapa s različitim geografskim
projekcijama koje je Jordan popunjavao s etničkim imenima koje je pronalazio u ranijim izvorima
- nema izvora prije Justinijana koji spominju Slavene
- Slaveni nisu migrirali iz pinskih močvara zbog vremenskih uvjeta i nisu razvili socijalnu
organizaciju
- nema jasnih dokaza za slavensku migraciju južno od Dunava prije Heraklijeve vladavine

.........................................................................................................................................

7. Identitet i arheologija I (materijalna kultura i etnicitet)

Jones, Sian. / Curta, Florin. / Bálint, Csanád.

Poslikano iz bilježnice

.............................................................................................................................................
8. Identitet i arheologija II (religijski identitet)

Džino/ Filipec/ Schulke/ Milošević / Sokol

............................................................................................................................................

9. Regionalni identiteti: obvezatna literatura (za raspravu)

DAI, Vedriš, Ančić, Curta, Budak

/
...........................................................................................................................................

10. Tradicionalni prikazi podrijetla: obvezatna literatura (za raspravu)

Katičić, Margetić, DAI

...........................................................................................................................................
11. Etnogeneza Hrvata
Borri/ Pohl/ Wolfram

IZLAGANJE MELANI:

Pitanjem hrvatske etnogeneze bavio se i Mate Suić. U svom radu posvećenom ovoj temi on
pokazuje svoje antičko znanje te promatra etnogenezu Hrvata kroz prizmu antičkog naslijeđa.
Iznosi tezu kako u formiranju identiteta i procesu etnogeneze ne smijemo zaboraviti da su na ovom
prostoru prije dolaska Hrvata boravili brojni narodi, a prije svega Iliri. I sama etnogeneza Ilira je
poprilično složena budući da i prije njih na ovom prostoru egzistiraju drugi narodi pa prema
Suićevoj logici i oni tuječe na Ilire pa i Hrvate. Dakle, kulturno naslijeđe kasne antike ovog
prostora postao je osnovni supstrat u etničkom formiranju Južnih Slavena i Hrvata. Kao
analogni slučaj prema kojem bi objasnio svoje teze uzima etrušćansku etnogenezu. Naime, prema
njemu Etruščani su potomci preditalskog supstrata, a ne isključivo doseljena skupina. Kada
određuje hrvatsku etnogenezu navodi tri faze: predetničku kao doba prije pojave Slavena,
protoetnička kao doba sazrijevanja hrvatskih Slavena i asimilacija supstrata i superstrata te
etnička faza koja nastupa nakon etnogeneze kao njen završetak. Imenima bi to bilo
predslavenski (prethrvatski), protoslavensko-hrvatski i hrvatski. Vremenska odrednica hrvatske
etnogenze za njega jest kraj 6. St. i početak 9. To argumentira postojanje društvenih struktura
temeljenih na srodstvu potom organizacijskim cjelinama poput općina sa središtima te teritorijalna i
centralnoetnička etnarhija s vojnom i upravnom vlašću. Važno je i naseljavanje tada već napuštenih
gradina i raslojavanje društvenih skupina vezanih uz to. Vrlo je važna činjenica kako u 9.st. Hrvati
sebe već nazivaju tim imenom dok svi narodi oko njih i dalje koriste termin Slaveni/Sklavi što se
povezuje sa postoijanjem zajendičkog teritorija. U istom stoljeću kao završni proces navodi i
pokrštavanje. Veliku važnost pridaje migraciji, odnosno, doseljenju Prahrvata kako ih naziva.
Važnost ovog podatka ponovno ide prema određivanju vremenskog trajanja stapanja prahrvatskog
identiteta sa kasnoantičkim i slavenskim supstratom. On i dalje kao najuvjerljiviji izvor za
odgovor na to pitanje vidi djelo De administrando imperio cara Konstantina Porfirogeneta i
njegov podatak kako Hrvati dolaze prije 641.g. bez ikakve sumnje. Od još veće važnosti za
Suića jest preživljavanje predslavenskog i prethrvatskog stanovništva. Ponovno se poziva na antiku
u kojoj nema pumo primjera prisilnog preseljenja ili istrebljenja pa tako odbacuje i mogućnost
nasilne ekspanzije i pustošenja slavenskih naroda tijekom dolaska u Dalmaciju. Analogno tome
smatra kako ni Hrvati nisu imali u cilju pljačkati gradove. S jedne strane, oni su bili već napušteni iz
straha pred novim stanovništvom,a neke su i pridošli narodi naselili. U prilog ne uništavanju ide i
činjenica kako su neki antički gradovi preživjeli doseljenje Hrvata i Slavena te je došlo do stapanja
domaćeg i pridošlog stanovništva. Možda je velika važnost Suićevih razmatranja ideja o
uključivanju više društvenih znanosti i disciplina u istraživanju pitanja etnogeneze. Prije svega
antropologije koja na temelju fizičkih konstrukcija može odrediti pripadnost etničkoj skupini ili
kulturi. Potom lingvistika koju opet koristi kao dokaz svojim tezama o stapanju stanovništva budući
da na dijelovima dalmatinskog prostora možemo naći bilingvizma vidljiv i u današnjim riječima
nastalim kao direktne prevedenice (kalkovi).

Herwig Wolfram razmatra pitanje takozvanog „origo gentis“ u primjerima nekoliko europskih
naroda. Već na samom početku definira „origo gentis“ kao književnu vrstu i konstrukciju
nastalu na predaji. Najprije treba biti oprezan u čitanju starijih autora koji česti pišu stereotipno iz
perspektive civiliziranih u odnosu na barbare koje opisuju. Kasnije u srednjem vijeku počinje
zanimanje za porijeklo i povijest naroda. Time započinje plemenska povijest više bazirana na
legendama, a manje na stvarnim činjenicama. Upravo tu nastaje obrazac etnogeneze. Prvo je
obilježje govor o djelima hrabrih i važnih ljudi. Najpoznatiji primjer takve herojske priče jest
Kasiodorova Origo Gothica. Time se dolazi do zaključka o polietničkoj strukturi vojske i prvotnih
naroda budući da je herojstvo i služenje vojske bilo prioritet kod postajanja članom nekog naroda
od samog etniciteta. Sljedeći segment etnogeneze jest stapanja tih nekoliko naroda u jedan tijekom
vremena te preuzimanje zajedničkog imena. Radi toga Wolfram proučava Bavarce, Sase, Franke i
Alamane. Njihova se podrijetla većinom vežu uz miješanje germanskih i negermanskih (romanskih)
karakteristika. U svemu tome važna je vojna snaga, moć bogova i postojanje djelotvornijeg oblika
zajednice. Dakle, prvotnu elitu čine vojni odličnici koji svoje postupke često vežu uz božanstva te i
svoj rod pokazuju rodom bogova i heroja. Upravo oni stvaraju organizaciju oko koje se narodi
okupljaju, čiji identitet preuzimaju te članovi samog roda prenose priču o podrijetlu na mlađe
naraštaje. Vrlo često te predaje sadrže opise prelaska stopljeng naroda preko rijeke i neke slične
prepreke u novu postojbinu te borbu s nekim narodom /najčešće, pobjeda nad njima) koji postaje
trajni neprijatelj. Takav obrazac imaju narativ oko povijesti Gota i Sasa. Uz spomen prelaska rijeke
spominje se i porijeklo koje je moglo biti ili vojničko od Aleksandra Velikog ili skandinavsko
(Danci ili Normani). Nadalje važne su i organizirane skupine koje vladaju, odnosno, kraljevi i
njihovi rodovi. Za Burgundiju možemo naći i dva poglavara. Upravo o njima nastaju junački epovi i
veže se priča o etnogenezi i dugoj tradiciji koja je zapravo povijest tog roda. Wolfram spominje i
važnost naziva/imena. Naime, kod Gota ili Sasa možemo vidjeti kako se ime veže za božanstvo
koje je narod štovao ili vrsti mača kao čestom uporabnom predmetu. Ona se nazivaju istinska, stara
imena. S druge strane, kod Franaka, Alamana i Bavaraca govorimo o sigurnoj etnogenezi koja je
vidljiva i u imenu. Sva ta nazivlja zapravo su zbirne imenice i pokazuju proces etnogeneze kojim je
nekoliko naroda i plemena stapano u jedan. Tako Alamane možemo prevoditi kako „sve ljude“,
dakle sve uklopljene, a Franak je slobodan pa je moguće da označava skupinu slobodnih unutar
Franačke Države, a po nekim teorijama i razne narode koji se dobrovoljno međusobno udružuju
kako bi bili zajedno protiv Rimskog Carstva. Upravo jer to rade dobrovoljno, postoje teze da su oni
zapravo ti slobodni i kasnije nazvani Franci.

Hrvatskom etnogenezom najviše se bavi Neven Budak. On dobro poznaje shematski prikaz te prati
njegov obrazac u objašnjenima podrijetla i doseljenja Hrvata. Kada piše o etnogenezi, Budak
najprije spominje Reicharda Wenskusa kao polazišnu točku. Naime, Wenskus navodi kako su
srednjovjekovni narodi (gentes) plod konsenzusa i uvjerenja o zajedničkom porijeklu, a ne
istinsko zajedničko, etničko porijeklo. Na tu tvrdnju nadovezali su se Wolfram i Pohl sa
idejom tradicijske jezgre koju razvija i prenosi vodeći i vladarski rod kako bi se učvrstio. (87.)
važna spoznaja etnogeneze jest i mogućnost postojanja više naroda istog imena, ali bez krvnog
srodstva. Prijašnja shvaćanja seobe naroda išla su u smjeru preseljenja kompletnog naroda iz jednog
geografskog prostora na drugi, a dokazivalo se postojanjem nekoliko naroda istog imena na raznim
prostorima. Etnogeneza smatra kako to ne treba biti tako. Budak navodi primjer kako spomen
Hrvata na prostoru Bijele Hrvatske ne treba odmah krvno povezati sa Hrvatima ovog prostora niti
se podrazumijeva zajedničko podrijetlo. Ono je moguće, ali ne apsolutno sigurno (94.). postojanje
hrvatskog imena ili lokaliteta povezanih s hrv imenom Budak tumači kao dokaz o nekadašnjem
boravku skupine Hrvata na tom prostoru, ali isključuje njihovu međusobnu povezanost. Tako
spomen Hrvata nalazimo u Karantaniji (danas austrijski dio Koruške), Zakarpaću, poljsko-češkom
području (96.). primjenu etnogenetskog koncepta Budak pokazuje i kada govori o samom nastanku
identiteta Hrvata. Naime, upravo koncept o uzdizanju jednog roda nad ostalim pa samim time i
prijenosa njegova identiteta na kolektiv može se vidjeti u počecima u 9., a pogotovo u 10. St. U 9.st.
već imamo vladarske isprave koje spominju Hrvate i njih kao vladare Hrvata,a u 10. St. postoje i
dokumenti stranih autora koji govore o narodu Hrvata na ovom prostoru poput pisma pape Ivana X.
Tomislavu kao kralju Hrvata, spomen Hrvata Konstantina Porfirogeneta ili Ivana Đakona(106.-
107.). Budak ovo objašnjava i pojavom bolje unutarnje organizacije i konsolidacije vladarskog roda
te njegovim jačanjem u odnosu na utjecaj i interese Bizanta ili Franaka (isto). U prilog postulatima
etnogeneze koji kažu da u isto vrijeme dolaze i postoje različiti identiteti i narodi koji se
stapaju u jedan govori i spomen kneza Borne koji se navodi plemenskim identitetom kao dux
Guduscana (Gudučana/Gačana), ali ne Hrvata što vjerojatno tada još nije bio (108.).
Gillet – teorija etnogeneze
Etnogeneza kao jedan od novih pravaca proučava procesa transformacije antičke/klasične u
srednjovjekovnu kulturu, ali ne zbog ekonomije, religije ili rata već etničnosti. (242). Kao model se
prema nekim mišljenjima javlja već 60-ih u sklopu istraživanja povijesti Germana. Neka temeljna
ideja bila bi stapanje antičko-rimskih elemenata među germanske nerimske narode što kasnije ima
utjecaja na formiranje njihovih kraljevstava. Ona je postala široko prihvaćena, ali i kritizirana.
Postavlja se pitanje dostupnih izvora, interpretacije i metodologije u obradi istih, ali i
epistemološko pitanje spoznaje osjećaja i vjerovanja ljudi tadašnjeg vremena (242.-243.).
etnogeneza zapravo dolazi iz antropologije i model je koji tvrdi kako je glavna karakteristika
sjeverno europskih barbarskih grupa proces političke i kulturne samoidentifikacije (244.). Grupni
identiteti poput Franaka, Gota ili Langobarda nisu fiksni ili naslijeđeni već su nastali trudom
elita, prvenstveno plemstva/aristokracije, koja se nametnula ostalim grupama.(244.). Skupine
koje su se nazivale tim zajedničkim imenom, danas poznatim i korištenim, zapravo su bile
polietničke i vrlo različite. Sam proces etnogeneze i takve asimilacije nije se dogodio od jednom
već je ponavljan u više navrata i u dužem periodu (244.). Model etnogeneze donosi i jedno od
novijih viđenja kolektivnog etničkog identiteta kao socijalno - političkog konstrukta koji spaja ili
ujedinjuje određene elemente poput jezika, kulturnih praksi, fizionomije ili društvenog sjećanja
kako bi stvorio široku samoidentifikaciju tim istim identitetom. (244.-245.). Specifičnost
etnogeneze germanskih skupina jest spoj triju elemenata. Najprije, vojni uspjeh ratnih vođa,
potom, mit o zajedničkom porijeklu i početku skupine ispričane i identificirane kroz lik
vladajuće dinastije i sredstvo kojim se taj mit sa svim elementima prenosi na sljedeće
generacije (245.). Vojni uspjesi vođa i elita centralni su dio. Njihove vještine privlače i ljude
unutar grupe, ali i one izvana. Sve se dodatno pojačava dodavanjem karizme vođi, odnosno,
nadljudskih karakteristika. Upravo to oni koriste kako bi ojačali svoju moć i proširili te
karakteristike i na vlastitu prošlost. Time se predstavljaju kao članovi dugotrajne dinastije te tu
karizmu nastoje prenijeti i na mlađe članove u očima svojih podanika kako bi osigurali prosperitet.
U čitavom procesu metoda je usmeno prepričavanje plemenskih legendi u kojima glavnu ulogu ima
vladajuća dinastija i njihova postignuća. U tim predaja, dinastije često vuku korijene i u
božanstvima poput Odina.(245.).
Walther Pohl – Pohl o hrvatskoj etnogenezi promišlja kao dugoročnom i vrlo kompliciranom
procesu. Smatra kako ne možemo jednostavno i lako dati odgovor na pitanje tko su Hrvati, odakle
su stigli ili kada. Kada govori o etnogenezi Hrvata naglašava dvije potencijalne godine, 600. I 800.,
važnost Slavena, Avara i(li) Iranaca, veliku seobu ili regionalni razvoj te avarski i franački utjecaj
kao neka od važnijih pitanja spomenutog procesa. Svoje razmatranje o ovom pitanju Pohl
započinje proučavanjem odnosa Slavena i Avara. Taj je odnos nedoumica klasične
historiografije te je poprilično zbunjujući. S jedne strane, kada Avari i Slaveni ratuju zajedno
na jednoj strani, samo Avari sklapaju ugovore i pregovore s drugom dok Slaveni nisu ni
spomenuti. S druge strane, Slaveni su Avarskom kaganatu stvarali unutarnje probleme što
pokazuje da nisu bili toliko malena i beznačajna skupina. (86.-87.). ranosrednjovjekovni autori
u opisima Avara i Slavena naglašavaju znatne razlike između te dvije skupine i konstatiraju
postojanje dva barbarska načina života – onaj avarski koji karakterizira konjica, bavljenje više ili
manje nomadskim stočarstvom i okupljanje u vrlo organizirane saveze te krvoločnost te onaj
slavenski, odnosno, jednostavno stočarstvo i život u manjim zabačenim selima i udruživanje unutar
lokalne zajednice osim kada je u pitanju rat ili pljačka kada veći savez dolazi u obzir te
gostoljubivost i milosrđe prema zarobljenicima (88.). no, takve razlike već krajem 6. I u 7. St.
počinju jenjavati i počinje ih se jednako ili zbunjujuće opisivati u izvorima. Tako u grčkoj
„Monemvazijskoj kronici“ postoje opisi o osvajanju gradova tog područja od strane Avara, ali isto
tako spomen kako te iste gradove počinju naseljavati Slaveni. Također, prvu slavensko-avarsku
opsadu Soluna iz 586. Naređuje kagan kao avarski vođa, dok već drugu (617./618.) pokreću
Slaveni, ali vodstvo preuzima kagana. Konstantin Porfirogenet osvajanje Salone početkom 7.st.
pripisuje Avarima, ali opet piše kako je naseljavaju Slaveni. Autor ovo ne smatra slučajnim (89.-
90.). ipak, drugi izvori prave jadnu razliku među Slavenima i Avarima te se može zaključiti
participiranje Slavena u avarskoj vojci. Tako kod opsade Carigrada iz 626. Imamo dobro
opremljene avarske konjanike kod zidina te neopremljene, „gole“, Slavene te Slavene pješake. (90.-
91.). postepeno je oslabila avarska vlast i moć pa su se i Slaveni na sjeverozapadnom Balkanu
oko 626. Oslobodili avarske vlasti prema mišljenju Pohla. Iako, Porfirogenet piše o Hrvatima
koji se tada naseljavaju u Dalmaciji, no izvori sve do 10.st. ne pišu o Hrvatima nego Slavenima
naseljenima na Jadranu. I Karolinzi nailaze na Slavene koje nazivaju prema kasnoantičkim
upravnim jedinicama poput Liburnije ili Dalmacije pa je tako Borna kao franački vazal imao titulu
dux Liburnae atque Dalmatiae te dux Guduscanorum, ali ne Chroatorum (91.). upravo do desetog
stoljeća nema spomena hrvatskog imena te je to stoljeće autoru vrlo važno. Baš tad se u
stranim izvorima spominje hrvatsko ime, odnosno, Hrvati sjeverno od Karpata i to u
anglosaskim, arapskim i ruskim izvorima. Također, hrvatsko ime i okrug nalazimo i u
Koruškoj, a u Češkoj su Hrvati spomenuti u 11. st. Ako se sve to pogleda geografski i
povijesno, autor uočava kako se hrvatsko ime spominje upravo na područjima koja su do 626.
Bila dio avarskog kaganat. Pretpostavlja kako su se tada protiv njega pobunila i krenula sa
slavenskom etnogenezom na tom prostoru. Vezano uz pobune javljaju se imena koja jako
podsjećaju na hrvatsko ime. Tako se bugarski ban koji se buni naziva Kuvrat. Također, ustanak
potomaka rimskih zarobljenika u Panoniji podiže Kuver i seli u Makedoniju (92.). autor uspoređuje
plemensku sagu i sagu o podrijetlu Hrvata i Bugara i dolazi do zajedničkih elemenata poput diobe
veće plemenske zajednice i odlazak jedne skupine iz stare domovine, prelazak Dunava, borbe s
Avarima i svrgavanje njihove vlasti, pokoravanje lokalnih, odnosno, slavenskih skupina te motiv
petorice braće i dvije sestre s tim da je jedan brat u središtu. U hrvatskom primjeru to je najmlađi
Hrvat.(93.). i Pohl spominje pradomovinu Bijelu Hrvatsku, al ne smatra kako su ti isti Bijeli Hrvati
postojali u 7.st. i organizirali se prije balkanskih. (93.). Pohl razmatra i samo hrvatsko ime.
Izvještaji o Kuveru i ostalim pobunama prikazuje kako se nisu pobunili izgrađeni narodi, već
sloj ratnika postavljen u vojsci od samih Avara. Tom logikom ni Hrvati ako sudjeluju u tome
nisu još izgrađen narod. Zato u hrvatskom imenu iz 7.st. ne treba gledati etnonim, odnosno,
ime naroda, već oznaku socijalnog statusa. Moguće je da je označavalo počasnu titulu ili oznaku
časti ili o skupini ratnika koje upravljaju pokorenim stanovništvom na rubnim dijelovima carstva.
Dakle, Hrvati bi bili vojni graničari Avarskog Kaganata. Možda ih možemo promatrati kao
vazale, pretorijance,. Nakon propasti avarske države i sustava, to je ime moglo prestati značiti
socijalnu i vojnu funkciju i početi označavati samu lokalnu skupinu ratnika i na kraju samom
narodu. To se može često pronaći među stepskim narodima. nata, a ne već formiran narod. Još
jedan naziv upućuje na vezu sa Avarima. Titula kasnijih hrvatskih vladara, ban, podsjeća na
avarskog Bajana.(94.).

MOJ ESEJ:

Esej - Francesco Borri: White Croatia and the arrival of the Croats: an interpretation of Constantine
Porphyrogenitus on the oldest Dalmatian history

„White Croatia and the arrival of the Croats: an interpretation of Constantine Porphyrogenitus
on the oldest Dalmatian history” članak je talijanskog povjesničara Francesca Borrija u kojem
autori nudi svoje viđenje i neke nove pretpostavke u interpretaciji izvora najranije hrvatske
povijesti. Borri nastoji ukazati na nelogičnosti dosadašnjih teorija o dolasku Hrvata i ponuditi svoju
teoriju o tome kako se i kada u Dalmaciji pojavio hrvatski identitet. Razmatrajući navedenu temu,
autor se, naravno, dotiče i ključnog izvora toga razdoblja, djela cara Konstantina Porfirogeneta „De
administrando imperio”, čiji sadržaj interpretira na novi način.

Kao glavnu nit vodilju ovog članka, Borri ističe činjenicu da o, svima poznatoj, migraciji Hrvata
u Dalmaciju zapravo ne postoje drugi izvori osim, već navedenog, DAI. Iako se ideja o dolasku
Hrvata iz daleke Bijele Hrvatske posve utkala u svijesti modernih Hrvata (pritom Borri ne može
odoljeti, a da ne spomene nacionaliste), ona je, prema Borriju, ništa više nego „književni obrazac
koji je car uveo kako bi objasnio složeni razvoj događaja koji je novu elitu, zvanu Hrvati, doveo na
vodeće mjesto u Dalmaciji desetog stoljeća”1. Osim DAI, Borri se osvrće i na drugi važan
bizantski izvor, Vita Basilii, u kojem zamjećuje navode o skitskom podrijetlu Hrvata koji izostaju u
Porfirogenetovom izvještaju. Borri navedeno objašnjava time da car, pišući o miroljubivim
Hrvatima, nije htio povezivati potencijalne saveznike s divljim narodom Skita i time im narušiti
reputaciju. U članku se vidi autorova tendencija da svoje tumačenje određenih aspekata DAI
objašnjava carevim prikrivenim pragmatičnim intencijama i ciljevima. Primjerice, sličnost
hrvatskog origo gentis s raznim drugim pričama tradicionalne grčke historiografije o podrijetlu
barbarskih naroda (o čemu će biti riječi kasnije), Borri tumači kao pokušaj cara da pripremi temelje
budućoj suradnji Carstva s Hrvatima u borbi protiv Bugara. Ova bi teza bila posve održiva da ju
sam Borri nije osporio u nekoliko navrata u samom tekstu. „Tekst je bio povjerljivog karaktera i
preživio je samo u četiri rukopisa, od kojih najstariji datira s kraja jedanaestog stoljeća.”2
Što se tiče datacije DAI, Borri se slaže s navodima Howarda Johnstona prema kojima su podatci
koji se tiču Hrvata, ili barem njihova većina, dodani u već postojeće izvješće nastalo za doba
vladavine Konstantinovog oca, cara Leona VI. Dobar dio članka, kao što je i sam naslov najavio,
bavi se Bijelom Hrvatskom. Ovdje Borri naglašava da se takav naziv susreće samo u DAI, a Bijeli
Hrvati još samo u Nestorovoj kronici iz 12. stoljeća. Nadalje, ukazuje da se naziv Hrvat, ili barem
nešto slično njemu, javlja u još nekoliko izvora. Zaključuje da bi raširenost hrvatskog imena mogla
biti u vezi s nekim geografskim područjem na sjeveru, no navodi da ta teza ostaje nesigurnom zbog
nedostatka etimološke analize imena u drugim jezičnim skupinama. Ono što sa sigurnošću znamo je
da se navedeni etnonim javlja na širem području srednje i istočne Europe tijekom 9. i 10. stoljeća,
no ne postoje realni dokazi koji bi dokazali da je širenje imena rezultat razdvajanja jednog
identiteta, ili pak, da navedene skupine dijele išta više od samog imena. Unatoč ovakvim svojim
sigurnim konstatacijama, Borri ni na koji način ne objašnjava kako je onda taj etnonim prevalio
tako veliku udaljenost i proširio se. Štoviše, Borri ide korak dalje i piše da je samo značenje naziva
nebitno. „Značenje imena je međutim nebitno, što je, nažalost, ironično ako uzmemo u obzir da je
hrvatsko ime služilo kao osnova za većinu nacionalističkih i rasističkih teorija o hrvatskom narodu i
njegovoj povijesti.”3 Iako većina prethodnog citata ne zavrjeđuje posebni komentar jer je posve
nepotrebna, osvrnut ću se na navodnu nevažnost značenja imena „Hrvat”. Borri vrlo praktično
navodi upravo etimologiju imena hrvatskog naroda, koja je jedan od ključnih argumenata u prilog
migraciji tog identiteta, kao „nevažnu”, dok mnoge teorije čak i ne vide podrijetlo imena u
praslavenskom, nego i u udaljenijim jezicima. Ostaje pitanje kako se to ime moglo naći daleko od
ranosrednjovjekovne Hrvatske, ne samo na području Bijele Hrvatske, nego i na Tanajskim pločama
na rijeci Don.
Analizirajući tekst i njegove kontradikcije, Borri zaključuje da autor miješa konkretne podatke s
izmišljenima, odnosno, posuđenim obrascima iz drugih, starijih priča. Kao dokaz posuđivanja, Borri
nudi sličnosti s bizantskim izvorima o podrijetlu Bugara. Ovdje se uočava sličnost između imena
bugarskog vođe (Krobatos) i naziva za Hrvate. Nadalje, ukazuje na činjenicu da je među grčkim
historiografima bilo uobičajeno naziv naroda proizvesti iz imena njihovog utjecajnog vođe, što je
vidljivo i kod Bugara i Hrvata (Bugaros, Hrobatos). Osim toga, vidljive su i sličnosti s izvorima o
Skitima, a i motiv „sedmero braće” vrlo je uobičajen među djelima toga tipa. Dakle, Borri
zaključuje da je Porfirogenet koristio ranije izvore, koji do nas nisu došli, i na temelju njih dobrim
dijelom izmislio hrvatski origo gentis. Prema mojem mišljenju, ovo su Borrijevi najbolji argumenti
i svakako ne bi trebali slijepo vjerovati DAI, no oni ne osporavaju teoriju o doseljenju Hrvata.
Danas nitko više ne vjeruje u legendu o dolasku sedmero braće i sestara i ona se s pravom naziva
legendom.
Borri na kraju postavlja pitanje: „Tko su, dakle, bili Hrvati?4”, te dolazi do zaključka da je na to
pitanje, i dalje, teško odgovoriti. Kao legitimne teorije nudi onu Mihe Barade prema kojoj su Hrvati
kao grupa nastali na rubovima Avarskog Kaganata, i Waltera Pohla, prema kojoj su Hrvati bili
graničari Kaganata koji su se kao etnička grupa razvili tek u 9. stoljeću. Obje teorije ne uzimaju u
obzir činjenicu da se hrvatsko ime susreće daleko izvan granica navedene avarske države, no, to je
Borriju, kao i značenje imena Hrvata, izgleda nebitno. Povrh toga, Borri smatra da se proces
hrvatske etnogeneze odvio nekad kasnije, nakon 9. stoljeća, iako već u 9. stoljeću postoje izvori u
kojima se spominje hrvatsko ime.

Borri u navedenom članku iznosi svoju teoriju o dolasku Hrvata, odnosno, njihovom nedolasku
na prostore današnje Dalmacije. Kao pozitivne aspekte ovog rada izdvojila bih autorovu nakanu
propitkivanja DAI kao krucijalnog izvora za ranosrednjovjekovnu povijest Hrvata i uočavanje
njegovih sličnosti s drugim važnim izvorima o barbarskim narodima. Borri svakako svojom
teorijom daje novi doprinos proučavanju tog perioda, no njezine brojne manjkavosti nije moguće
zaobići. Njegova je teorija puna „rupa” i nedosljednosti zbog kojih se doima nedovoljno
razrađenom, a u prilog autoru ne ide ni nepoznavanje povijesnih izvora rane hrvatske povijesti.
............................................................................................................................................................
12. Oblikovanje hrvatskog identiteta

Džino/ Sokol

Dzino_Novi pristupi izučavanju ranog hrv identiteta

-Uz kratak pregled osnova

postmodernih i poststrukturalističkih metodologija, ukazuje se na nedostatke ali i
prednosti novih metodoloških pristupa u izučavanju pojave hrvatskoga identiteta u
ranom srednjem vijeku.

-historiografija
hrvatskoga identiteta napravila je znakovit pomak kasnih 80-ih i 90-ih godina
20.st. kada se nastanak hrvatskoga identiteta počeo viđati kroz prizmu etnogenetskoga
metodološkog okvira tzv. „Bečke škole“

-Postmodernizam u povijesnoj znanosti ustaje protiv fiksiranih

realnosti u društvu te nastoji locirati i otkloniti ugrađene diskurzivne strukture
unutar postojećih povijesnih metanarativa.

-Poststrukturalizam je intelektualni produkt

postmodernizma koji, među ostalim, inzistira da je jezik povijesnih narativa
medij, da riječi tvore idejne strukture kojima se politička i društvena dominacija
sadašnjice ugrađuje u metanarative povijesti.

-Mada pokatkad skreće u ahistorični

nihilizam i negaciju same mogućnosti povijesne rekonstrukcije, u svojoj umjerenoj
varijanti poststrukturalizam inicira preispitivanje prethodno uspostavljanih struktura
i diskursa o prošlosti te time i nastoji izučavati prošlost u svjetlu svjesnosti
postojanja različitosti povijesnih narativa, bilo onih koji su zabilježeni u pisanim
vrelima, bilo onih koji nam se prenose kroz materijalne dokaze.

-Postmodernizam s pravom može biti kritiziran zbog svoje kompleksnosti,

besciljnoga teoretiziranja, specifične i ponekad zbunjujuće terminologije te
nedostatka definiranih struktura koje ga čini naoko besmislenim, fragmentiranim,
decentriranim i kontroverznim – utočištem za obrazovane neznalice.

-Dekonstrukcija nataloženih slojeva povijesnih metanarativa daje mogućnost da se vrela počnu

promatrati
oslobođena metanarativnih konstrukcija formiranih u posljednjim stoljećima te
interpretiraju shodno kontekstima što su vrela prezentirala i u kojima su nastajala.

-Postkolonijalizam je jedan od najznačajnijih produkata poststrukturalizma, što

daje znakovite nove perspektive na izučavanje prošlosti, mada je zapravo nastao u
radovima literarnih kritičara Saida i Bhabhe. > Said razotkriva postojanje kompleksnih „znanja“,
kolonijalnih metanarativa o koloniziranom, u korpusu literature koju producira kolonizator
(„orijentalizam“).

- Postkolonijalizam se bavi odnosima

između politički dominirajućih društava („kolonizatori“) i dominiranih („kolonizirani“).

-U novije
vrijeme, Todorova pokazuje literarnu konstrukciju „Balkana“ kao međuzone između
„Zapada“ i „Orijenta“, dok Bhabha razglaba postojanje višestrukih, hibridnih
identiteta koji postoje i tamo i amo, odnosno negdje-između (in-between) različitih
kultura.

-Identitet je najdraža tema poststrukturalizma, posebice skupni identiteti kao što

je etnicitet. Etnicitet je u novijoj socio-antropološkoj znanosti prikazan kao fluidan,
stalno iznova konstruirani subjektivitet skupine, baziran na percepciji povijesti i tradicije
skupine.

-Ukratko, etnicitet je najbolje definiran kao situacijski konstrukt, tvoren

od skupine ali i izvan skupine, kroz percepciju razlika prema drugim skupinama,
ali istovremeno i nametan od vanjskog promatrača koji je obično kroz političku
dominaciju u takvu položaju da kontrolira diskurs.

-Postmoderna povijest ima smisla. Njezino inzistiranje na demontiranju struktura

povijesnih metanarativa u stvari otkriva kompleksnost i višeslojnost prošlosti,

-Prvo što pada u oči jest dominacija migracijskih

– bilo popularnih, bilo znanstvenih – diskursa koji objašnjavaju pojavu
hrvatskoga identiteta kao migraciju Hrvata (tko god da su i otkuda god da su
došli) u postrimsku Dalmaciju, bilo u 7, bilo u 9. stoljeću.

-Za vizualizaciju hrvatskoga dolaska u 7. stoljeću vrlo je utjecajan

nitko drugi doli Franjo Rački i njegov slikovit prikaz hrvatskoga „naseljavanja
prazne kuće“, koji je poslužio kao temeljna metafora na koju su potonje generacije
znanstvenika gradile svoja viđenja prošlosti.

-Udio i uloga indigene populacije u

promišljanju najranijega hrvatskog identiteta uglavnom je bila minimizirana ili čak
potpuno isključivana iz povijesnih narativa.

-De Administrando Imperio (DAI) Konstantina VII. Porfirogeneta

ostaje još uvijek više-manje uzet da sadrži zrnca istine za događanja iz prošlosti.
Pripovijesti o dolasku Hrvata u DAI dolaze iz nekoliko različitih vrela, onoga
dalmatinskih Romana iz glave 29, bizantinske političke propagande iz glave 31
te nešto kasnije ubačenoga hrvatskog origo gentis iz glave 30.

-Kao autorsko djelo, DAI sadrži

bizantski kolonijalni narativ o superiornosti Romeja, o njihovu pravu političke
kontrole nad Ilirikom i, shodno tomu, nastoji kontrolirati prezentaciju prošlosti, što
se najbolje vidi u glavi 31.

-Romanski narativ pak, pokazuje viđenje promjene iz

perspektive žitelja dalmatinskih gradova koji temelje konstrukciju svojega identiteta
na baštinjenju antičke prošlosti, dok hrvatski origo gentis sadrži hrvatsko viđenje
vlastite prošlosti, odnosno legitimaciju vlasti hrvatske elite u devetom ili desetom
stoljeću

-Narativ o „padu Salone“ koji postoji u različitim verzijama u DAI, Tomi i

Dukljaninu najpoznatiji je primjer zabilježenoga diskursa o prošlosti >>> Ovaj narativ nije potvrđen
arheološkim nalazima, a razlozi za preseljenje iz Salone u Split bili su znatno
kompleksniji, i što je najznačajnije, potpuno drugačiji od onih koje narativi o „padu
Salone“ predočavaju.

-Ako dakle ne vjerujemo Konstantinu da su Salonu zauzeli

Avari i Slaveni u prvoj polovici 7. stoljeća, ako ne vjerujemo i drugim stvarima
izrečenim u DAI kao primjerice da je gradove Dokleju (Docleia) i Salonu osnovao
rimski car Dioklecijan, zašto bismo vjerovali jednoj ili drugoj priči o dolasku Hrvata
koju je napisao bizantski car tri stoljeća kasnije i to na osnovi podataka dobivenih
iz oralnih predaja nedovoljno pismenih društava? Svjedočanstva o hrvatskom
dolasku iz DAI možda i sadrže zrnca činjenica o dešavanjima iz sedmog stoljeća,
ali trenutačno ne postoji način da ih se izolira s bilo kojim stupnjem sigurnosti iz
narativnih i diskurzivnih konteksta u kojima su nastali i postojali

-Arheologija nameće drugu vrstu problema.

Prva je nemogućnost za uspostavljanje povijesnoga narativa, odnosno nemogućnost
preciznoga definiranja skupnog identiteta kroz materijalne dokaze. Jesu li zbilja
postojali objekti kao što su „ostrogotski nakit“, „slavenske fibule“ ili „avarske
kopče“, ili su to zapravo samo stručni termini kojima znanstvenici označavaju i
taksonomski klasificiraju te predmete na osnovi njihova izgleda, stila izrade i perioda
u koje se datiraju?

- Postavlja se
s razlogom i pitanje zašto se „starohrvatska“ arheološka kultura 7–9. stoljeća tako
zove kada nismo potpuno sigurni da je Hrvata uopće bilo u tom razdoblju u postrimskoj
Dalmaciji

-Korištenje određenih predmeta kao grobnih priloga, ili sam ritus sahranjivanja ne
pokazuje ni etnicitet ljudi koji su ih koristili, niti način na koji se taj identitet pokazivao
za života. Oni samo pokazuju konstrukciju identiteta jedinke unutar društva
u kojemu je živio/la, signaliziranje identiteta drugoj skupini, odnosno reflektira
kulturni habitus društva u odnosu prema pamćenju pokojnika.

-Kršćanstvo i „poganstvo“ postoje skupa u ovom razdoblju i ne

isključuju jedno drugo; utječu jedno na drugo tako da se uspostavljaju hibridna
vjerovanja, različite vrste kršćanstva koja postoje negdje-između (in-between)
tih taksonomijski definiranih krajnosti.
-Povijesna su događanja koja povijest poznaje pod nazivom „seobe Slavena“ ne
tako davno preispitane u knjizi Florina Curte. Autor dolazi do izuzetno znakovitoga
zaključka da su „Slaveni“ u početku bili ništa drugo doli pseudoetnički konstrukt,
sličan „Keltima“, „Germanima“ ili „Ilirima“, koji nisu posjedovali ni zajednički
identitet, niti su migrirali iz zajedničke postojbine u Pripetskim močvarama.

-Da ne bude
zabune, Curtina interpretacija ne postavlja upitnim postojanje zajedničkoga kulturnog
habitusa (jezik, običaji) koji je naveo vrela da izgrade diskurzivnu percepciju
Slavena, a također ne negira ni sukobe Bizantinaca s prekodunavskim imigrantima
u tom razdoblju. Curta je zanijekao postojanje zajedničkoga identiteta tih „Slavena“
između 600. i 800, njihovo zajedničko podrijetlo te percepciju slavenske migracijske
„poplave“ koja je brojevima „preplavila“ jugoistočnu i istočnu Europu

-Dekonstrukcija slavenskoga identiteta iziskuje preispitivanje cjelokupnoga

koncepta „dolaska Slavena“ u postrimsku Dalmaciju koji je korespondirao s već
prethodno spomenutom metaforom Račkoga o „naseljavanju prazne kuće“, odnosno
implikaciju da su „Slaveni“ pokorili Dalmaciju en masse.

-Niti jedno od naših vrela ne spominje kriterije po kojima određuju tko su „Slaveni“
koje spominju i, kako Goldstein ispravno veli: „(...) da nema kasnijih izvještaja
Konstantina Porfirogeneta, ne bi se ni po čemu moglo tvrditi da su Slaveni stigli
na Jadran već početkom 7. stoljeća“.37

-Prečesto se indigena populacija antičkoga Ilirika prikazivala kao „višemanje

romanizirani Iliri“, što je danas besmislena terminologija s obzirom da je
koncept „romanizacije“ kao preuzimanja uniformnoga templata rimskosti u antici
nepovratno uzdrman, dok o „Ilirima“ kao zajedničkom identitetu željeznodobne
populacije kasnijega rimskog Ilirika nemamo što govoriti jer se radi o pseudoetničkom
kolonijalnom konstruktu mediteranskoga svijeta

-Kroz ovaj pregled dokaza možemo postulirati da „seobe Slavena“ nisu bile destruktivna
poplava ili naseljavanje „prazne kuće“. Pod etiketom „seobe Slavena“
u postrimskoj provinciji Dalmaciji trebali bismo podrazumijevati kompleksan
proces tranzicije identiteta i akulturacije među indigenim pučanstvom i ne tako
brojnim skupinama imigranata koji pristižu u 7. stoljeću.

-Kao uvjerljivo najznačajniji i najinteresantniji proces u ovom razdoblju ne nameće

se više rekonstrukcija tokova „slavenske“ migracije, već tranzicija identiteta
indigene populacije i proces njihove akulturacije s imigrantima.

-Unaprijed je nemogućno postulirati unificirani

okvir „postajanja Slavenima“ koji bi odgovarao svim zajednicama postrimske
Dalmacije u 7. i 8. stoljeću – svaka regija, svaka zajednica imala je svoj vlastiti
način u kojem se njihov identitet transformirao.

U određenim primjerima možemo vidjeti i postojanje multipliciteta

identitetskih percepcija i projekcija u 9. stoljeću – zanimljiv je za navesti primjer
Branimira koji je u isto vrijeme percepiran kao vođa Hrvata, vođa Slavena, i vođa
Klavitna (Slavena?), ovisno o perspektivi vrela koje ga opisuje
-Prvi vladar ujedinjenoga prostora je Borna, vođa Gačana (Guduscani),
lociranih na sjeveru nekadašnje kasnoantičke Liburnije. Mada ga historiografija
uglavnom vidi kao Hrvata, iz vrela znamo da on to neminovno nije.

-Mogućno je dakle sugerirati

da hrvatski identitet u početku postoji samo južno od Gačana, najvjerojatnije u
Ravnim kotarima. Po tome bi Mislav (Mojslav? Muslaus, Muisclaus) bio prvi dux
Croatorum koji je u isto vrijeme kao dalmatinski dux vladao područjem kojim
su prethodno vladali Borna i njegov nasljednik Vladislav (Ladasclavus). U tom
kontekstu hrvatski identitet izgleda kao jedan od politiciziranih regionalnih identiteta
kao primjerice Gačani ili Neretljani (Arentani),4

-Cilj ovoga rada nije nihilistički dekonstrukcionizam, negiranje povijesti, a još

manje je uspostavljanje krutoga teorijskog okvira za objašnjenje i razumijevanje
pojave najstarijega hrvatskog identiteta, već radije poziv na nove kutove gledanja
prošlosti i promišljanje onoga što nam postojeća vrela zapravo govore o pojavi
najstarijega hrvatskog identiteta, njihove kontekste i „realnosti“.

-Time se
obuhvaća heterogeni proces akulturacija indigene populacije i imigranata, potpuna
fragmentacija i regionalizacija post-rimske Dalmacije te promjena načina
samoidentificiranja i projekcije identiteta elite. Populacija „postaje Slavenima“,
ali samo u očima vanjskih promatrača koji je tako karakteriziraju

-Egzistira li hrvatski identitet samo među elitom ili

i među pukom, odnosno je li dakle metodološki dopustivo zvati puk određenih
regija „Hrvatima“ u ovom i u kasnijim razdobljima.

-Preispitivanje povijesnih
metanarativa koji su se razvili oko pitanja pojave najranijega hrvatskog identiteta
ne znače njihovo potpuno eliminiranje, ali se neumitno otvara vrlo uzbudljivo
razdoblje u kojemu se povjesničari moraju zapitati – koliko znamo, koliko je
pouzdano to što znamo, otkuda potječe naše znanje.

-Hrvati su vjerojatno odnekuda došli u postrimsku Dalmaciju, a podjednako je

vjerojatno i da nisu. Je li to uopće danas više bitno za povijesnu znanost? DA, BITNO JE

.............................................................................................................................................................
13. "Beyond early mediaeval": rasprava o knjizi John. V.A. Finea (When ethnicity did not matter)

John V.A. Fine

zasebni dokumenti