Filozofski fakultet u Rijeci

Odsjek za kroatistiku

Hrvatska književnost od romantizma do moderne

Ivo Vojnović: Ekvinocijo

(analiza djela)

Student: Andrej Pejnović

Profesor: prof. Sanja Tadić-Šokac

Sadržaj:

1. Uvod, biografija

4. Uzori i utjecaji

5. Struktura likova u Ekvinociju

6. Ekvinocijo kao djelo naturalizma

7. Zaključak

8. Literatura
Uvod

Ekvinocijo Ive Vojnovića drama je od četiri čina iz 1895. godine. Ova drama nastala je iz
njegova najvrjednijeg dramskog korpusa koji je prozvan dramama “iz dubrovačkoga života”,
a prikazana je prvi put u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 30.10.1895. godine.

Drama broji četiri čina, a autor će ih nazvati prikazama, od kojih svaki ima određeni broj
pojava nakon kojih zavjesa polako pada i vodi publiku ili čitatelja na novo mjesto. Djelo odiše
dubrovačkim govorom koji ukazuje na autentičnost Vojnovićeva podrijetla.

U ovome ću se radu ponajviše fokusirati na Ekvinocijo kao modernističko djelo, odnosno

pokušati ću ga prikazati kroz značajke simbolizma, odnosno naturalizma.

Biografija autora

VOJNOVIĆ, Ivo, književnik (Dubrovnik, 9. 10. 1857 — Beograd, 30. 8. 1929). Klasičnu je

gimnaziju polazio u Splitu i Zagrebu, gdje je 1875. maturirao, do 1879. studirao pravo te
postao prislušnikom i 1883. pristavom pri Sudbenom stolu. Postaje koncipist i komesar pri
Kotarskom poglavarstvu u Dubrovniku te upravitelj Kotarskoga poglavarstva u Supetru i od
1899. tajnik Namjesništva u Zadru. Ondje je 1903. i tajnik Matice dalmatinske i urednik
njezina Glasnika te izvjestitelj Kazališnoga cenzurnoga vijeća za Dalmaciju. Dramaturg u
HNK u Zagrebu (HNKZ) do 1911, potom profesionalni književnik. Do I. svjetskoga rata
često je putovao u Italiju, Prag i Budimpeštu te, u potrazi za namještenjem, u Beograd. U
srpnju 1914. optužen za veleizdaju i u Dubrovniku uhićen, do 1915. zatvoren u Šibeniku,
odakle je zbog bolesti prebačen u Bolnicu milosrdnih sestara u Zagrebu, gdje je, premda

1
1916. oslobođen internacije, ostao do 1919. Nakon toga s bratom Lujom boravio u
Francuskoj, a 1922–28. u Dubrovniku. Preminuo gotovo slijep u sanatoriju u Beogradu,
pokopan u obiteljskoj grobnici u Dubrovniku. — God. 1877. počeo pisati kulturne kronike iz
zagrebačkoga života u Narodnom listu. Pripovijetke, pjesme, pjesme u prozi te ulomke iz
djela, govore, prigodne članke i osvrte objavljivao među ostalim u periodicima Agramer
Zeitung (1887–88, 1907), Agramer Tagblatt (1891, 1902, 1910–12, 1917–18), Vienac (1891),
i mnogim drugima. Književnim prvijencem, uokvirenom pripovijetkom Geranium, koju mu je
A. Šenoa tiskao u Viencu 1880, udaljio se od romantičarskih tendencija, usmjerivši pozornost
na nutarnja proživljavanja glavne junakinje, ali i na estetiku pripovijedanja baštinjenu od G.
Flauberta, čija mu je pripovijetka Priprosto srce bila nadahnuće. Pomičući granice tek
začetoga hrvatskoga realizma i uvodeći značajke modernizma, potom je objavio zbirku
novela Perom i olovkom (1884) te kraći roman Ksanta (1886). U ciklusu Lapadskih
soneta, nastalom 1891–1901, prepoznatljivom simboličko-artističkom stilizacijom uobličuje
dojmove iz prirode, a kratkoćom senzacije i letimičnom izmjenom slika očituje
impresionističku senzibilnost, koja se u njega prepoznaje kao posljedica rastakanja iznimno
tragično doživljenoga svijeta. Dramsko stvaralaštvo započeo je salonskom tročinskom
komedijom Psyche (1889); u kojoj se, napustivši dotad dominantni model njemačkih farsa i
lakrdija, ugledao na romansku komediju običaja .Kozmopolitskomu se sadržaju vratio i kao
zreo autor u drami Gospođa sa suncokretom (1912; HNKZ, Demetrova nagrada), predočivši
dekadenciju aristokracije u mondenoj Veneciji klasičnom shemom kriminalističke priče,
kinematografičnost koje pojačava kronološka inverzija događaja, a koja je, unatoč psihološkoj
i dramaturškoj neuvjerljivosti te nepovoljnim kritikama A. G. Matoša (posmrtno je u
periodiku Hrvatska, 1914, 753, objavljena i njegova istoimena parodija), dobro prihvaćena u
publike, napose u inozemstvu, gdje je bila i predložak za istoimeni film (M. Curtiz, 1920).
Nasljedujući dekadentni senzibilitet u hrvatskoj književnosti na prijelazu stoljeća, modernije
strukturiranom četveročinskom dramom Ekvinocij (1895; u kasnijim izdanjima Ekvinocijo)
označuje prijelom u dotadašnjem razvoju hrvatskoga dramskoga izričaja. Nadahnuvši se u
izboru građe djelom Tužna Jele M. Vodopića, po uzoru na ibsenovsko-simbolističku i
naturalističko-verističku dramaturgiju, predočuje tragediju majke Jele i veličinu njezine
majčinske žrtve. Sljedeće veliko dramsko djelo Vojnovićeva zasigurno je Dubrovačka
trilogija. Sumorno-baladeskni odnos prema nestanku Dubrovnika započinje opisom propasti
države u Allons enfants! (Život, 1901), s mjestom radnje u salonu Orsata Velikoga za ulaska
Francuza u Grad 1806, te prikazom unutarnjih dramskih sukoba likova dekadentnih plemića.
Nasljedujući poticaje europskih dramaturških uzoraka, napose apstrahiranu

2
atmosferu Rosmersholma H. Ibsena i simbolizam svjetla i sjene poetskih drama M.
Maeterlincka, kroz obrednu liturgizaciju prošlosti, odricanjem junakinje Pavle od bračnoga
ispunjenja kao žrtvom za klasni identitet i nacionalnu slobodu prikazuje konačnu propast
Grada. U posljednjem dijelu trilogije, Na taraci, svojevrsnoj farsi o konačnom genetičkom
iščezavanju aristokracije, u prostoru otvorene dramaturgije na terasi gruškoga ljetnikovca
Lukše Menčetića 1900, prikazom plemićke ceremonije i frivolne veselice s austrijskim
časnicima, američkim plutokratima, dubrovačkim aristokratima te pukom, predvođenim
Lukšinim nezakonitim sinom Vukom, simbolom konačnoga pada dubrovačkoga mita i
tradicije, produbljuje tragiku tereta odgovornosti dubrovačke vlastele zbog vlastite propasti i
izumiranja. Od praizvedbe u HNKZ 1903. pod naslovom Suton, Dubrovačka
trilogija nezaobilazan je dio hrvatskoga kazališnoga repertoara, napose Dubrovačkih ljetnih
igara, a s velikim uspjehom prikazivala se i u inozemstvu te bila izvedena na radijskoj postaji
u Beču 1928. Prevedena je na češki, engleski, danski, talijanski i slovački jezik. Sva
Vojnovićeva kasnija djela kritika je ocijenila manje uspjelima, pretjerano dekorativno-
teatralnima i patetičnima, što je osobito vidljivo u simbolističkim djelima o kosovskom
»misteriju« – dramskoj pjesmi Smrt majke Jugovića (1907.) i drami Lazarevo
vaskresenje (1913.) – u kojima su povijesni sloj (bitka na Kosovu 1389, I. balkanski rat 1912)
i u nj ugrađena folklorna predaja samo okosnica eksplicitnomu nacionalističkomu diskursu
južnoslavenske utopije, koja je s jedne strane politički izraz, a s druge odjek snažnih
iracionalističkih tendencija europske esteticističke književnosti (Z. Kravar, 2005). Premda
tematski i žanrovski heterogena opusa, s obilježjima dezintegracije realizma, simbolizma
moderne na vrhuncu stvaranja te s tragovima avangardnih postupaka, Vojnović je
najprepoznatljiviji po naraciji osobnoga iskustva, osobito dramskom evociranju političkoga,
kulturnoga i civilizacijskoga nasljeđa Dubrovačke Republike, po kojem je nerijetko i nazivan
najboljim i najkompletnijim dramskim piscem hrvatske moderne. Autor je vjerojatno
najopsežnije korespondencije među hrvatskim piscima (više od 2350 pisama; tiskano u trima
knjigama Pisma Iva Vojnovića. Zagreb—Dubrovnik 2009), kojom, uz opsežan dnevnik,
vođen u bolnici u Zagrebu (rukopis u NSK u Zagrebu), očituje snažnu osobnost i stalna
proturječja. Rukopisi mu se među ostalim čuvaju u NSK, HDA i Zavodu za povijest hrvatske
književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku, DA u
Zadru, Arhivu SANU i Narodnoj knjižnici Srbije u Beogradu. U Kulturno-povijesnom muzeju
u Dubrovniku čuva se Zbirka Iva Vojnovića. Objavljeno mu je desetak izbora iz djela1

1
https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11920 (Posjećeno 13.12.2020.)

3
Utjecaji i uzori

Vojnovićev Ekvinocij realistička je drama o dubrovačkim ljudima koji stradavaju zbog

beskrupuloznosti bolje pozicioniranih. Likovi drame ne pate od uspomena davne i slavne
dubrovačke prošlosti pa tako autor prikazuje njihove živote na skroman način da bi pokazao i
onu oskudnu stranu dubrovačkoga predgrađa. Ova drama je nastala iz njegova najvrjednijeg
dramskog korpusa znanoga kao drame “iz dubrovačkoga života”, a prikazana je prvi put u
Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 30.10.1895. godine.

Retrospektivno gledajući na vrijeme nastanka Ekvinocija, valja zapaziti da je to doba u

kojemu europsko dramsko stvaralaštvo stoji na svojevrsnoj prekretnici. Epoha realizma u prvi
je plan stavljala roman kao jedinu književnu vrstu u kojoj se može ostvariti ideja
sveobuhvatne analize ljudskog života. Prikazi ljudskih sudbina na pozornici nužno su previše
„teatralni“ da bi zadovoljili objektivistički kriterij te epohe, a i napetost, koju neka prozna
djela tog doba nesumnjivo posjeduju, gubi se stavljena u oblik drame. Međutim, dramaturgija
nadolazećih velikana kao što su Ibsen i Strindberg, dokazuje da je realan prikaz sudbina
„običnih“ ljudi itekako moguć i na „daskama koje život znače“, samo fokus valja staviti na
jedan manji isječak života. Naturalistička drama stoga mijenja neke postavke tradicionalne
dramske strukture (npr.smanjuje se broj činova) kako bi što vjernije prikazala odnose između
likova i njihove socio-političke pozadine u realnom vremenu. Radnja se najčešće odvija u
puno kraćem vremenskom okviru i scenografija se rijetko mijenja, a likovi više nisu
monumentalni junaci koje pokreće svojevrsni usud, već su to obični ljudi čije su radnje
determinirane društvenim položajem ili nasljednim osobinama. Pokretačem radnje u takvim
dramama nerijetko biva nešto iz prošlosti likova, a što im se vraća i progoni ih u vremenu
odvijanja radnje. Navedene novine kojima je cilj objektivan prikaz likova, možda se najbolje
očituju u jeziku likova. Likovi naturalističke drame govore jezikom miljea i mjesta iz kojega
potiču, stoga se dramski diskurz obogaćuje mnogim vulgarizmima, kolokvijalizmima i
lokalnim govorima. Europska je dramaturgija potom, u relativno kratkom periodu, prošla put
od već navedenog naturalizma prema moderni, a na tom je putu bio i period simbolizma. Iako
se danas Ekvinocijo često smatra i simbolističkim uratkom, kao i gotovo sva velika književna
djela, ono izlazi iz ustaljenih okvira pravca te se može tumačiti i kroz prizmu naturalizma.

Konkretni Vojnovićevi izvori i uzori za pisanje Ekvinocija bili su, osim samoga Dubrovnika i
Dubrovčana, biskup Mate Vodopić i njegov roman Tužna Jele te norveški dramatičar Henrik
Ibsen, odnosno njegova drama Sablasti.

„Potanko uspoređujući Vodopićevu Tužnu Jele i Vojnovićev Ekvinocijo, Ivanišin ustanovljuje

niz podudarnosti, pa ga tako već i sižei dovode do zaključka, s obzirom da je u oba djela
glavno lice žena i majka Jela, te da i u jednom i u drugom tekstu veliki udjel ima
ekvinocijalna oluja koja uznemiruje gruške majstore i pomorce, izazivajući mračne primisli,
kako bi Tužna Jele mogla nositi naslov Ekvinocijo, a Ekvinocijo da bi mogao imati naslov
Tužna Jele. Ivanišin ukazuje, nadalje, i na srodnosti u opisu atmosfere na gruškom gatu, te u
dočaravanju spašavanja briga u Tućnoj Jeli, odnosno barke u Ekvinociju, i uspoređuje zatim,
kako su se u Vodopićevu djelu gruški pomorci okupili za oluje u kući prote Bože, a kako se u
Vojnovićevoj drami Jelini znanci zatječu za oluje u njezinoj kući. Isti kritičar ustvrđuje,

4
također, da ženska lica u oba ostvarenja nemaju samo tipična gruška, dubrovačka imena, već
da međusobno naliče i svojim karakteristikama i životom“2

O Ibsenovu utjecaju na stvaralaštvo Ive Vojnovića, Hećimović će reći sljedeće:

„Dok kod Ibsena dolazi do nekonvencionalne spoznaje, koja izrasta iz filozofskog shvaćanja,
te se zalaže za razgolićavanje lažnih, okamenjenih odnosa u građanskom drutšvu. Vojnović,
stvarajući svoju dramu, stvara i svoje mnogo pojednostavljenije stavove u njoj, kao što za
razliku od Ibsena istodobno gradi i svoj dramski izraz. A u tomu kako Vojnović gradi svoj
dramski izraz i kako strukturira dramu naziru se, također, srodnosti s Ibsenom. Kao što Ibsen
npr. Sustavno priprema Oswaldovo duševno poremećnje, tako i Vojnović sustavno najavljuje
ekvinocijo, za kojega dolazi do oluje u prirodi, ali i u Ivi. Najavljivanje i navještanje budućih
događaja osobito je izrazito u prvom mozaičnom činu, koji se sastoji od niza međusobno
skladno povezanih pojedinosti. U drugom činu radnja je već razvijenija i stanoviti prizori
predstavljaju čvrste cjeline koje se osmišljavaju u trenutku svojega trajanja, te opstoje u
funkcionalnom smislu unutar drame kao predodžbe o životnim prilikama, ali ujedno i pobliže
određuju karaktere pojedinaca koji u njima sudjeluju, a to im je glavan strukturalna svrha.“3

Struktura likova u Ekvinociju

Likovi u Ekvinociju primarno su predstavnici svojih klasa i prožimlju ih povijesni simboli.
Živko Jeličić u svojem eseju ističe kako pretjerana povijesnost i gesta kod Vojnovićevih
likova u Dubrovačkoj trilogiji i Ekvinociju uzrokuje ograničenost i svojevrsnu predvidljivost
kod izričaja likova. Nadalje navodi kako je najvažniji element njihova djelovanja-gesta. „ Ako
postoji crveni kapilar koji još spaja njihov privid i realni život, to je u svakom slučaju opet i
jedino gesta.“

Iz takvog spajanja likova s povijesnim, čitatelju se otkriva mnogo informacija o prošlosti

likova, kao i njihovi stavovi i odnosi s tom prošlošću. Međutim, to je isto uzrok koji
ograničava samoispunjenje i potpun izričaj prema suvremenosti, što naposlijetku dovodi do
„osakaćenih“ likova. Međutim, čak i takvi likovi ponekad razbijaju okove svoje povijesnosti i
uspijevaju djelovati i govoriti autentično i na temelju sadašnjih zbivanja. Jeličić u svome eseju
kao primjer lika ograničenog povijesnim navodi scenu iz drame Suton (Dubrovačka trilogija)
s Katom i Vasom, no s obzirom da je tema ovoga rada Ekvinocijo, navesti ću primjer
„oslobođenog“ lika koji se instancira u sceni razgovora Gospara Frane i Nike o rudnicima i
mrtvacima.

„ Dodir srkutanja kave i kopkanja po mrtvima otvara pitanje da li je riječ o cinizmu ili o
prirodnoj poživinčenosti u koju je Niku ugradila kapitalistička borba za život. Sasvim bi
pogrešno bilo otkriti cinika u liku Nika Amerikanca. On je mnogo složeniji lik. Njegova
animalnost omogućava mu sladostrasno doživljavanje života uz sam obraz smrti. Slasno
srkutanje kave i dodir s mrtvim tjelesima, iscrtanim u dnevniku rudnika,. Nisu poza, nisu
gesta, već svakodnevnica ove unakažene ličnosti. Gospaf Fgrano je osebujan ton u ovom
mračnom dijalogu. Njegova rečenica nije nikla na čekičanju kapitalističke zbilje, on tavori
svoj život iza zidina, čuva svoje tezoro, njegove zidine su ukrašene pobodenim stakalcima da
djeca ne krado voće, da lopovi ne mogu primaknut se tezoru, rečenica gospar Franina
kitnjasta je, vonja vonjem lažnog sentimenta, ona nije onako gola, britka, kao Nikina (…)

2
Hećimović, 1976. 20.
3
Hećimović ,1976. 25.

5
„Oslobođenost Nika Amerikanca spoznat ćemo ako ga usporedimo s Jelom. Centralni lik
Ekvinocija, majka Jele, zasigurno je najslabiji lik drame. Jele je apoteoza, poema o majci, ali s
ljudskim karakterom kao da nema nikakvih dodira; svetačka profilacija sasvim je zarobila
Jelu. Niko Amerikanac, zabilježen usput, možda i sa prezirom, dobio je svoj vlastiti prostor da
izrazi svoju strast, svoj mrak. Iako u krajnjoj kozekvenci Niko otkriva ožiljke na psihi. Kao
posljedice neljudskog načina života, njegova strast, njegov način osjećanja i mišljenja
razotkrivaju se pred nama kao njegov vlastiti svijet4

Ekvinocijo kao djelo naturalizmna

Kao što je već spomenuto, Vojnovićeva se drama u literaturi najčešće spominje u kontekstu
simbolizma, odnosno shvaća ju se kao simbolističku dramu. Ekvinocijalna oluja koja
simbolizira duševni nemir likova i anticipira nadolazeća događanja te „simfonijski
intermezzo“ koji dolazi nakon drugog čina, kada i oluja, dovoljne su karakteristike drame da
ju se svrsta u kategoriju djela simbolizma. No, valja obratiti pažnju i na neke druge značajke
Ekvinocija koje puno više nalikuju postavkama naturalizma. Radnja drame završava
ubojstvom koje počini njezin protagonist – Jela. Iako je u drami prikazana kao pozitivan lik
koji je spreman učiniti sve za sreću vlastitoga sina, Vojnović moralnu valorizaciju ostavlja
čitatelju/gledatelju, što odgovara nazorima naturalizma. Drugi tematski sloj Ekvinocija čini
problem emigracije lokalnog stanovništva u daleke krajeve. Lik Nike Amerikanca, čovjeka
koji je odlučio starost provesti u rodnom Dubrovniku nakon što je gotovo cijeli život proveo u
Južnoj Americi, daje nam objektivan i blizak uvid u način života, stavove i poteškoće s
kojima se naši ljudi u tuđini susreću. Njegovi surovi svjetonazori i toksična beskrupoloznost
prikazani su kroz njegov autentičan govor, pun izraza na španjolskom jeziku, što svakako
odgovara izričaju lika u djelu naturalizma. Ostali likovi drame također govore autentičnim,
dubrovačkim govorom. Jedna od postavki naturalističke drame jest da govor likova odražava
mjesto ili društvenu klasu iz koje dolaze, a Vojnović to u Ekvinociju apsolutno postiže.
Spomenuo bih svakako i povremeno referiranje likova na nasljedne osobine ( npr Niko u Ivi
prepoznaje neke svoje postupke i razmišljanja), kao i potpuno objektivistički prikaz Nikina
ubojstva od strane Jele. Više je autora postojanje „Suda dobrih ljudi“ koji zapravo oprašta Jeli
njene postupke, odredilo kao izrazito ne-naturalističku značajku.

WŁodzimierz Kot će o naturalizmu u Ekvinociju reći sljedeće:

„U Ekvinociju se javlja autentičan jezik, govor iz okolice Dubrovnika, pun talijanizama.

Treba podvući da je Vojnović bio prvi hrvatski dramatičar koji je u svojim djelima predočio
lokalno obojeni autentičan jezik. To je učinio slijedeći uzore talijanskih verista: Verge ili
Prage kojih je stvaralaštvo dobro poznavao. Čak je jednu dramu Praginu Djevice preveo na
hrvatski jezik. Zbog upotrebe dijalektizama takvih kao barkarijol, ošpedal, Škara, nailazio je
na mnogobrojne primjedbe. Imamo također i pojavu individualizacije jezika dramskih likova.
Kapetan Frano — koji je zbog svog zanimanja češće imao posla s talijanskim jezikom nego
drugi stanovnici obale iskazuje više talijanizma. Niko, koji je dugo boravio u Južnoj Americi,
služi se riječima pa čak i cijelim španjolskim rečenicama. Formula naturalističke drame i
odgovarajuća nova tehnika tražila je također, o čemu je već bilo govora, izbacivanje
predakcije, širenje piščevih primjedbi i opaski, isključivanje monologa i govora »na strani«,
4
Jeličić, 1980. 258.

6
ograničavanja broja osoba na sceni do sedam, osam itd. Neke od tih zahtjeva prihvatila je
modernistička drama — a služi se time i suvremena dramaturgija. Vojnović se slaže u
principu s tim pravilima. Prilično velik broj ljudi koji se javljaju u drami može se lako
protumačiti činjenicom da većina njih ne sudjeluje neposredno u akciji već predstavlja vrstu
pozadine. Treba također pokušati odgovoriti na pitanje može li se Ekvinocijo smatrati
ostvarenjem principa isključivo francuskog naturalizma, tj. Zoline formule ili pak nekih
sporednih strujanja. Mislim da bi neka suzdržijivost, pomanjkanje strastvenog raskrinkavanja,
izbjegavanje slikanja patoloških stanja ukazivalo na stanovite talijanske utjecaje, na verizam.
Taj se zaključak može također izvesti zahvaljujući poznavanju biografije autora Dubrovačke
trilogije, njegove obiteljske situacije i poznate fascinacije talijanskom kulturom. Ne može se
također zaboraviti da se Hrvatska onda nalazila u istom kulturnom krugu kao i Italija; ta je
činjenica prouzrokovala jačanje veza između dviju književnosti“5

Zaključak
Vojnovićev Ekvinocijo zasigurno spada u jedan od vrhunaca hrvatske drame. Djelo koje
vješto balansira između simbolizma i naturalizma, uspješno podnosi test vremena te se i dan
danas često izvodi. Autentičan dubrovački govor, grijesi iz prošlosti koji dolaze na naplatu te
nadolazeća oluja kao meteorološka pojava, ali i glasnik nabujalih strasti u srcima glavnih
likova, bili su sastojci za djelo koje označava dolazak modernizma na naše prostore- a
Ekvinocijo upravo to i je, djelo nadolazeće epohe.

U Rijeci, 15.12.2020.

5
https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=34204 (Posjećeno 14.12.2020.)

7
Literatura:

1. Franičević, M. et al. ur. 1980. Dani hvarskog kazališta (eseji i građa o hrvatskoj drami
i teatru). Split: Izdavački centar
2. Hečimović, B. 1976. 13 hrvatskih dramatičara (Od Vojnovića do Krležina doba).
Zagreb: Znanje
3. Vojnović, Ivo. Ekvinocijo: drama u četiri čina. Zagreb : Bulaja naklada. 2011
4. https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11920 (posjećeno 13.12. 2020.)
5. https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=342046 (Posjećeno
14.12.2020.)