Analiza drame Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?

Nedjeljka Fabrija

Seminarski rad
SADRŽAJ

1. UVOD..........................................................................................................................................1
2. NEDJELJKO FABRIO – ŽIVOT I DJELO................................................................................2
3. FABRIJEVA DRAMA ČUJETE LI SVINJE KAKO ROKĆU U LJETNIKOVCU NAŠIH
GOSPARA?......................................................................................................................................4
3.1. Kritika o Fabrijevom mirakulu.............................................................................................4
3.2. Usporedba s Ekvinocijem Ive Vojnovića..............................................................................5
3.3. Fabrijevi dramski likovi i njihova metaforičnost..................................................................7
4. ZAKLJUČAK............................................................................................................................12
5. POPIS LITERATURE...............................................................................................................14
1. UVOD

Predmet je seminarskog rada analiza drame Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših
gospara? hrvatskog književnika Nedjeljka Fabrija. Nedjeljko Fabrio hrvatski je književnik koji
se okušao u različitim žanrovima, pa tako i u dramama, koje ipak, nisu doživjele takav uspjeh
kao i njegovi romani koje je počeo pisati u poznijim godinama. Među Fabrijevim dramama
kritika ističe suvremeni mirakul (kako ga je Fabrio sam nazvao) Čujete li svinje kako rokću u
ljetnikovcu naših gospara? iz 1969. godine. Riječ je o kratkoj drami u dvije slike koja podsjeća
na Vojnovića i koja obiluje brojnim metaforama i simbolima. Upravo je cilj seminarskog rada
analizirati metaforičnost likova i određene simbole u djelu kako bi se mogla razumjeti Fabrijeva
poruka.

Seminarski rad sadrži pet poglavlja. Prvo je poglavlje rada uvod u kojem se analiziraju predmet i
cilj seminarskog rada te njegova struktura. Drugo poglavlje seminarskog rada odnosi se na život
i djelo Nedjeljka Fabrija. U tom se poglavlju rada analizira Fabrijev život i njegov književni
opus. Treće poglavlje seminarskog rada vezano je za Fabrijevu dramu Čujete li svinje kako rokću
u ljetnikovcu naših gospara?. U tom se poglavlju rada analiziraju stavovi književne kritike o toj
Fabrijevoj drami, ta se drama uspoređuje s Vojnovićevim Ekvinocijem (navode se sličnosti i
razlike između Fabrijeva i Vojnovićeva djela) te se analiziraju Fabrijevi dramski likovi, odnosno
njihova metaforičnost. Četvrto poglavlje seminarskog rada jest zaključak u kojem se sažeto
iznosi sve što je istaknuto u radu te se donose određene spoznaje o Fabrijevoj drami Čujete li
svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?, odnosno spoznaje o metaforičnosti i simbolima u
toj Fabrijevoj drami. Peto poglavlje seminarskog rada sadrži popis literature korištene prilikom
pisanja rada. Relevantna literatura obuhvaća knjige, članke i internetske izvore.
2. NEDJELJKO FABRIO – ŽIVOT I DJELO

Hrvatski književnik Nedjeljko Fabrio rodio se 1937. godine u Splitu, a umro 2018. godine u
Rijeci. Kad je imao deset godina, Fabrio se s roditeljima iz rodnog Splita preselio u Rijeku, gdje
je završio osnovnu i srednju školu (Strčić, 2008: 112). Godine 1961. Fabrio je diplomirao
jugoslavistiku te talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon
završetka studija vraća se u Rijeku, gdje je radio u kulturnim ustanovama, konkretno na
Narodnom sveučilištu, u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca te kao urednik časopisa
Riječka revija i Kamov (potonji je sam pokrenuo)(Žic, 2006: 33). Međutim, od sedamdesetih
godina prošlog stoljeća živio je i djelovao u Zagrebu, gdje je obnašao dužnost urednika
Dramskog programa na Hrvatskoj televiziji, a predavao je i na zagrebačkoj Akademiji dramskih
umjetnosti. U razdoblju od 1989. do 1995. godine bio je predsjednik Društva hrvatskih
književnika. Od 1997. godine bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Godine
2007. nagrađen je Nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo (Hrvatska enciklopedija, Fabrio,
Nedjeljko, https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18812, pristupljeno 20. listopada
2020.). Fabrio je primio i druge prestižne nagrade i međunarodna priznanja: tako je 1993. godine
primio Nagradu Bethlen Gábor (Budimpešta), a 2002. godine Herderovu nagradu (Beč). Obje
nagrade Fabrio je primio za promicanje suživota u Srednjoj Europi i obnovu europskog
kulturnog duha (HNK Ivana pl. Zajca, In memoriam: Nedjeljko Fabrio (1937. – 2018.),
http://hnk-zajc.hr/in-memoriam-nedjeljko-fabrio-1937-2018/, pristupljeno 20. listopada 2020.).

Fabrio se u književnosti javio prvo kao pjesnik i novelist, a zatim kao esejist i dramatičar. Unatoč
dugoj književnoj karijeri, tek je od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća Fabrio počeo
pisati i romane (Novak, 2003: 276). Za dramski dio Fabrijeva opusa karakteristično je
povezivanje povijesnih tema i suvremenih iskustava, obično u obliku sukoba istaknutog
pojedinca i svjetovne ili duhovne vlasti (Reformatori, 1967.; Admiral Kristof Kolumbo, 1968.;
Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?, 1969.; Meštar, 1970.; Kralj je pospan,
1971.; Magnificat, 1978.) (Hrvatska enciklopedija, Fabrio, Nedjeljko,
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18812, pristupljeno 20. listopada 2020.). Fabrio
se javlja i kao esejist „osobne obojenosti“ (Štavljenje štiva, 1977.), kao pisac značajnih tekstova
o talijanskoj književnosti (Apeninski eseji, 1969.) te kao prevoditelj djela na talijanskom jeziku
(Šicel, 1997: 239). Upravo je u esejističkim knjigama Fabrio uspio pokazati ono što nije mogao
izraziti u svojim novelama i dramama koje su se ticale hrvatsko-talijanskih književnih odnosa i
koje su raspravljale o mnogim otvorenim pitanjima u hrvatskoj književnoj povijesti (Novak,
2003: 278).

Što se tiče Fabrijevih novela, one se temelje na dotjeranosti jezične izvedbe, eksperimentiranju
oblikom i vješto fabuliranju koje se podudara s postmodernističkim tendencijama (Partite za
prozu, 1966.; Labilni položaj, 1969.; Lavlja usta, 1978.; Izabrane pripovijetke, 1990.). I
Fabrijevi romani temelje se na postmodernističkoj poetici (Hrvatska enciklopedija, Fabrio,
Nedjeljko, https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18812, pristupljeno 20. listopada
2020.). Ističe se Jadranska trilogija koju čine romani Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa
(1989) i Triemeron (2002.). Riječ je o romanima kojima je zajedničko fakcioniziranje fikcije.
Treba spomenuti i Fabrijev roman Smrt Vronskog (1994.) u kojem autor „dopisuje“ deveto
poglavlje Ane Karenjine i „posuđuje” junaka Tolstojeva romana, grofa Alekseja Vronskoga
kojeg je povezao s Domovinskim ratom.

Zanimljivo je napomenuti da Fabrijevo svoja djela redovito smješta oko Rijeke, grada koji
određuje tragičnu sudbinu gotovo svih njegovih likova. Fabrio je kao dijete bio svjedok burnih
povijesnih promjena i previranja na području Rijeke i njezine okolice, točnije egzodusa Talijana,
ali i stanovništva drugih nacionalnosti, pa je svoje svjedočanstvo pretočio u svoja djela. U
jednom je intervjuu izjavio: „Pišući o Rijeci, gradu koji se u 19. i 20. stoljeću nalazio u sedam
država i pod utjecajem slavenske, romanske, germanske i ugarske kulture, nudim temu koju
Europa prepoznaje. Moja prednost je u tome što sam to dijelom proživio“ (HNK Ivana pl. Zajca,
In memoriam: Nedjeljko Fabrio (1937. – 2018.), http://hnk-zajc.hr/in-memoriam-nedjeljko-
fabrio-1937-2018/, pristupljeno 20. listopada 2020.). Rijeka predstavlja mjesto previranja u
društvenoj zbilji, ali i u Fabrijevim likovima. Njegovi likovi su srčani, ali uvijek ostaju nebitni i
bivaju potlačeni. Lukežić (2007: 10) ističe da između Fabrija i Rijeke postoji veza koja je
„bremenita emocijama i uspomenama, sudbinska ljudska relacija između jednog čovjeka i jednog
grada, fizički međusobno odvojenih, ali duhovno čvrsto povezanih, bila nekom vrstom humusa
na kojem izrasta jedno neobično visoko, razgranato i plodonosno literarno stablo“.
3. FABRIJEVA DRAMA ČUJETE LI SVINJE KAKO ROKĆU U
LJETNIKOVCU NAŠIH GOSPARA?

U ovom poglavlju seminarskog rada analizira se jedna od Fabrijevih drama, točnije suvremeni
mirakul Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? iz 1969. godine. Ističu se
stavovi književnih kritičara o Fabrijevoj drami, uspoređuje se Fabrijeva drama s Ekvinocijem Ive
Vojnovića te se analiziraju Fabrijevi dramski likovi i njihova metaforičnost.

3.1. Kritika o Fabrijevom mirakulu

Za razliku od Fabrijevih romana, njegove drame kritika nije najbolje prihvatila. Slobodan
Prosperov Novak piše da su Fabrijeve drame „tek skice za eseje o odnosu vlasti i intelektualca“
te da u njegovim dramama protagonisti „kao da nemaju vlastitoga glasa“. „Oni tek izravno i bez
odmaka deklamiraju autorove ideje i nemaju snage da bi se oblikovali na sceni, a da bi pri tome
našli i unutrašnjih razloga“ (Novak, 2003: 277). Za Fabrijevu dramu Čujete li svinje kako rokću
u ljetnikovcu naših gospara? Novak ističe da je najsloženija Fabrijeva drama koja je 1970.
godine „ponešto iznervirala senzibiliziranu partijsku policiju“, ali da se ni ta drama ne može
ubrojiti među uspjelije dramske tekstove hrvatskoga poraća. Nastavlja da je riječ o „razvučenom
mirakulu“ o propadanju jedne otočke obitelji koji je shvaćen kao „hrabra suvremena parafraza
Vojnovićevih lamentiranja nad propalom baštinom“. U trenutku kada je napisana spomenuta
Fabrijeva drama bila je iskaz teškog društvenog položaja u kojem se u to vrijeme nalazila
Hrvatska (Novak, 2003: 277-278). I doista, sedamdesetih godina prošlog stoljeća hrvatsko se
kazalište ponašalo kao da Fabrio ne postoji te su se uprizorenja njegovih drama, ne računajući
radijske izvedbe, mogla nabrojati na prste jedne ruke. Stoga se Fabrio, sit čekanja, okrenuo
romanima (Senker, 2001: 202). Ipak, kritičari se danas slažu, a s njima se složio i sam Fabrio, da
je ponajbolja od njegovih drama upravo drama Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših
gospara? (Gašparović, 2008: 96).
3.2. Usporedba s Ekvinocijem Ive Vojnovića

U Fabrijevoj drami Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? tri su muška lika te
jedan ženski lik, a to je nestvarna i simbolična Nuncula. Svi su likovi vođeni više Fabrijevim
političkim strastima nego dramskom napetošću (Novac, 2003: 278). Senker ističe da se u
spomenutom mirakulu, slijedeći niz Fabrijevih smjerokaza, od „gospara“ i „ljetnikovca“ u
naslovu, preko „mrtvog mora“ i „olujne“ u nizu replika i sugeriranoj zvučnoj kulisi, do
problematiziranja ostanka u prostituiranom zavičaju ili odlaska iz njega, prepoznali dijalog s
Ivom Vojnovićem i njegovim domoljubnim teatrom, posebno s Ekvinocijem i trećim dijelom
Dubrovačke trilogije. Kod Vojnovića su likovi bitno određeni svojim odnosom prema
Dubrovniku i tradiciji, a likovi u Fabrijevom mirakulu određeni su odnosom prema naciji, državi
i domu (Senker, 2001: 202). Armanini (2007: 41) smatra da Vojnovićeva nacionalna patetika u
Fabrijevoj drami Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? nalazi svoj „nimalo
knjiški, nimalo praznjikav odjek, djelujući muklije, suzdržanije i mudrije od samog Vojnovića“.
Gašaprović (2007: 23) navodi da u Ekvinociju u atmosferi ekvinocijalne oluje Vojnović nalazi
idealni ambijent za razmještanje strasti i tajni svojih junaka koje vodi do tragičnog završetka, pa
se i Fabrijevi likovi, mučeni i rastrgani sami sa sobom i međusobno svojim duhovnim i
intelektualnim dilemama, nalaze u olujnoj noći te su suočeni s predstavljenim pučanstvom. Osim
toga, jedan od tih Fabrijevih likova, točnije idealistički i hipersenzibilni intelektualac Vitko
odabrat će dobrovoljnu smrt, odnosno samoubojstvo kao jedini izlaz. Međutim, Gašparović
(2007: 23) osim tih vanjskih, uočava i neke dublje srodnosti između Vojnovićeva Ekvinocija i
Fabrijeva mirakula. Pod tim Gašparović (2007: 23-24) podrazumijeva problem hrvatske
ekonomske migracije koju je Vojnović snažno i potresno fiksirao u dvije kratke pojave drugog
čina u Ekvinociju kada Niko Marinović uzima siromašne dubrovačke mladiće za rad u Americi
obećavajući im svašta, da bi u sljedećoj sceni pomorskom kapetanu Franu Dražiću hladno rekao
da ih umire polovica i da ostaju oni koji su mlađi i jači. Tako Toma u Fabrijevu mirakulu ističe
da ide raditi u Njemačku, da je to jedini njegov vidik, ali ne samo njegov jer je ekonomska
emigracija uvelike prisutna u njegovoj domovini:
Ja u Njemačku idem raditi. I to je jedini moj vidik. I ne samo moj. Nisam sam. Idemo u
tisućama, desetinama tisuća. Bundesrepublik Deutschland (Fabrio, 2007: 94).
Toma, jedan od glavnih likova, tehnički intelektualac, naizgled superiorni cinik, ali iznutra
nagrizen sumnjom da je to što čini (odlazak u Njemačku na rad), bez obzira na to koliko se tješio
time da realno sagledava situaciju, nacionalna izdaja (Gašparović, 2007: 24):
Moje je školovanje ovo društvo stajalo trideset tisuća dolara. Saro – da li sam ja –
izdajica? Ili oni koji mi daju putovnicu? (Fabrio, 2007: 99)

Iz toga je vidljivo kako Fabrio svaki opći problem o kojem raspravlja uzdiže do pitanja
odgovornosti intelektualca pred svojim vremenom i narodom. Međutim, ponekad na pitanje tko
je kriv ne postoji jasan odgovor (Gašparović, 2007: 24). Tako kaže i Saro pri samom kraju
mirakula:
Nemam pravo na odgovor. Nitko na nj nema prava. Jer odviše je krvavo i nečovječno
završavalo svako dosadašnje davanje odgovora, svako rješenje, neljudsko za oslobođenje
čovjeka i čovječanstva (Fabrio, 2007: 123).

Prema Gašparoviću (2007: 24-25), tu su temeljne razlike između Vojnovića i Fabrija. Vojnović
se tek usput dotiče aktualnih problema te se usredotočuje na dramsko uobličavanje jakih,
iskonskih strasti, i to pretežno u priprostih pučana, a Fabrio je do korijena prožet vlastitim
angažmanom u pitanjima svojeg vremena, dok su mu likovi koji imaju određene dileme
uglavnom intelektualci (Senker, 2001: 203). U Fabrijevu mirakulu gotovo da izostaju izravni
međuljudski odnosi, kao da nema izravnog sučeljavanja likova. Umjesto dramske napetosti,
publika prati otvoreni simpozij na kojem tri muška lika i jedan ženski lik kao „moderator“
raspravljaju što i kako dalje sa sobom u toj sredini, u takvim uvjetima, nakon određene prošlosti.
Tu se iznose ideje i stajališta, a ne dolaze do izražaja osobe koje ih iznose. Strast koja postoji u
toj drami samo je politička i intelektualna (Senker, 2001: 202: 203). Fabrijev dijalog je bogat, a
ponekad i prebogat metaforama i simbolima, pa se cijeli odlomci znaju odvijati isključivo kao
nizanje metaforičkih rečenica koje često prelaze granicu razumljivosti za vrijeme kazališnog čina
(Gašparović, 2007: 24). Noć je, stiže oluja, na gornjem katu „ljetnikovca naših gospara“ spavaju
strani turisti, a u prizemlju nasljednici tih gospara raspravljaju o toj situaciji, odnosno treba li se
pomiriti s njom ili izaći iz nje (Senker, 2001: 203). S druge strane opet, Fabrija zanese sam jezik
kojim on majstorski vlada, pa ga odvuče u „razvučenu isforsiranu retoričnost“ (Gašparović,
2007: 25). I dok neke situacije za dostizanje istinske dramske snage zahtijevaju nekoliko
rečenica, Fabrio im posvećuje dugačke eksplicitne monologe, pa tada literarnost prevlada nad
kazališnom izražajnošću.

Ono po čemu se Fabrio posve razlikuje od Vojnovića i njegova Ekvinocija je lik starice Nuncule.
Formalno gledajući, u Fabrijevu mirakulu nema glavne osobe, već su Saro, Vitko, Toma i
Nuncula po dramskoj važnosti i po količini teksta jednako važni likovi, ali je Nuncula središnji
lik djela (Gašparović, 2007: 25). Za Nunculu Senker ističe da je ta tajanstvena proročica
simbolični lik koji dolazi i progovara iz onostranog (Senker, 2001: 202: 203).

Hećimović ističe da Fabrio, oživljavajući prisjećanjem trojice muških likova koji su iscrpljeni
životom i u njega razočarani vrijeme kada su oni bili djeca te intertekstualno obogaćujući
predodžbu o tom vremenu kreativnim prenošenjem i posvajanjem Vojnovićeva ugođaja, motiva i
situacija, kao i njegova profinjenog jezika i frazeologije, otkriva potisnutu istinu o prošlosti i
njezinu ljepotu i vrijednosti u suočenju s ekonomskim i osobnim propadanjem trojice muških
protagonista, kao i banalnošću suvremenog života i poništavanjem nekadašnjih civilizacijskih i
kulturnih dosega i normi koje ugrožava nacionalnu tradiciju (Hećimović, 2009: 29).

Nemec, pak, upozorava da se Fabrijeva drama Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših
gospara? može shvatiti kao svojevrsni „nastavak“ Vojnovićeve tematizacije dvostruke agonije u
Dubrovačkoj trilogiji, odnosno kao nastavak tematizacije sloma gosparskog mita i mita slobode.
Treći dio Dubrovačke trilogije (Na taraci) dobiva svojevrsni epilog u mračnoj atmosferi koja
vlada u Fabrijevu mirakulu (Nemec, 2007: 46).

3.3. Fabrijevi dramski likovi i njihova metaforičnost

Fabrijevo dramsko promišljanje „odaje ga kao pisca razlomljene slike svijeta u kojoj se osobna
odgovornost kao etičko načelo nadaje jedinom mjerom umjetnikova angažmana. Takvo stajalište
odslikava se nužno u stanovitom dramskom konstruktivizmu: svi su Fabriovi dramski likovi
lišeni svake psihologijske uvjetovanosti i emocionalnog naboja – u njih je ugrađena apriorna
funkcionalnost i oni opstoje isključivo na razini misaone zadatosti“ (Mrduljaš, 2007: 38). Poraz
koji Fabrijevi likovi doživljavaju (a svi muški likovi u mirakulu Čujete li svinje kako rokću u
ljetnikovcu naših gospara? doživljavaju poraz, na ovaj ili na onaj način) posljedica je njihove
tragične krivnje (Mrduljaš, 2007: 38).

Fabrijev mirakul započinje monologom starog Sara, rezigniranog osamljenika i „konzervativca“.

Nekoć je u mladosti bio gospar, a sada je umirovljenik, privatni franjevac, ništa. Saro je suočen s
„mrtvim morem“, kako sam ističe i južinom koja nagoviješta neminovni dolazak oluje. Motiv
dolaska oluje koji je toliko puta korišten u dramskoj književnosti poslužio je autoru kao
atmosferski okvir za dovođenje mirakula do njegova vrhunca i katarze (Gašparović, 2007: 23). U
prvoj slici Fabrijeva mirakula Saro i Toma vode dijalog te se pretpostavlja da su ta dva lika zbog
dobro korištene konvencije dramaturške forme dijaloga antipodi. Međutim, to je tek prividno, jer
su zapravo Saro i Toma dvije polutke jedne cjeline i „upravo to kako se oni dijaloški traže, a u
biti idealno harmoniziraju, razina je autorovog istančanoga psihološkog objektiviranja teme kao
metafore (Puljizević, 1996: 124). Fabrijevi likovi lišeni su individualnih posebnosti, oni su
transpsihološki karakteri, pa su zbog toga slični antičkim dramskim junacima. Saro, Vitko i
Toma funkcioniraju kao različiti vidovi jednog stanja, a njihove idejne pozicije mogu se
prepoznati kao mogući stavovi u rješavanju istog problema, a to je odnos intelektualca prema
nacionalnom, točnije prema hrvatskom pitanju (Nemec, 2007: 46).

Senker smatra da su glavni muški likovi Saro, Vinko i Tomo „unatoč prividu individualizacije i
psihološke karakterizacije, krajnje pojednostavljeni, kao u mirakulu, srednjovjekovnom žanru na
koji se Fabrio poziva te da su svedeni na Pfisterove „personifikacije“, a to znači na utjelovljenje
konformizma, idealizma, odnosno rezignacije kao mogućih i tipičnih odgovora na pitanje kako
se postaviti prema domovinu, njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti (Senker, 2001: 202:
203). U svojoj prvoj rečenici u drami Nuncula navodi nešto što je naizgled bez ikakve veze s
onim o čemu Saro i Toma raspravljaju:
Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (Fabrio, 2007: 103)

Međutim, ubrzo se otkriva da ta Nunculina rečenica ima dublji smisao i da je itekako povezana s
onim o čemu Saro i Toma raspravljaju. Naime, u toj je rečenici Nuncula metaforički precizno
izrekla suvremenu povijesnu situaciju Hrvatske (Gašparović, 2007: 25). Nunculine svinje, o
kojima je ona čitala u novinama, nisu svinje koje rokću u ljetnikovcu naših gospara. „Njezin
obračun s Tomom projicira jednu kritičku panoramu Povijesti, unutar koje ili ljudi jesu
odgovorni za svoje korijenje u svojem tlu, ili rastaču svoje korijenje i ruju svoje tlo kao što ruju
svinje. Ljetnikovce naših gospara ne čuda ograda kroz koju se ne mogu provući svinje koje će
rovati, njih čuva jednaka svijest o predanju, o Povijesti, o daljinama u prošlosti s kojih se stiglo, i
o daljinama kamo se odlazi“ (Puljizević, 1996: 125). Nuncula izrasta u simbol povijesti
hrvatskog naroda (Gašparović, 2007: 25), što je vidljivo u njezinu dijalogu s Vitkom:
VITKO: A putokazi, visoki stari znaci? Nema ih, samo korov i stepenište. Neću ga, hoću zemlju,
hoću vidik, hoću tebe, Nuncula, čednu domaću riječ, hoću povijest! (Kriknuo je ovo posljednje,
zastao za snagom koja je iz njega viknula)
(...)
NUNCULA (Nad njim, zatvorena, moćna, zastrašujuća u govorenju): Bit ću u svakoj travki, u
svakom korijenu, u svakoj žili kamena, u svakoj brazdi vala, odsad kao i dosad, za jednoga kao i
za sve. Jao si ga onome tko tuđu ili vlastitu vatru zaprete (Fabrio, 2007: 113-114)

Sva zbivanja, sve riječi i svi likovi u Fabrijevu mirakulu podređeni su sveobuhvatnom i
nedvosmislenom sklopu metafora. Tako djedovska kuća, vila koju su napućili strani turisti nije
samo Sarova, Vitkova i Tomina kuća, već je ona metafora za domovinu, Hrvatsku, Stoga Sarine
riječi „kakva je da je – naša je“ osim realnog značenja imaju i metaforičko koje popraćuje
spoznaja generirajući kritičnost da su upravo ti strani turisti izlaz koji se nudi naciji, a da su
domaći stanovnici samo gosti u svojem domu (Hećimović, 2009: 30).

Nemec (2007: 46) ističe da je raspon sukobljenih ideja u Fabrijevu mirakulu sličan kao i u
autorovim prethodnim dramama: od apstraktnog idealizma, preko skepse i cinizma do potpune
rezignacije. Međutim, u Fabrijevu mirakulu ponuđena je sinteza jer partikularna rješenja svojom
pojavom zasjenjuje Nuncula kao mitsko biće, simbol veličine baštine, duhovnog zajedništva i
opstojnosti. „Njezinim ulaskom sukobljuje se mitsko i aktualno; ona u racionalni poredak unosi
transcendentnu dimenziju i njome dopunjuje ograničenost naznačenih misaonih koncepata.
Snaga mitskog dokida pragmatične argumente, a novovjeki relativizam uzmiče pred snagom
metafizičkog“ (Nemec, 2007: 46). Upravo u Nunculinu liku metaforičnost i simbolika Fabrijeva
mirakula dostižu svoj „apogej“ (Hećimović, 2009: 30). Puljizević (1996: 114-115) ističe da je
Nuncula simbol „onih davno omiljenih sablasti (podsjećaju na noći nordijskih drama) koje nas
prate u životu kao alter ego“. Nuncula opsegom ima malu ulogu, ali je njezina uloga primamljiva
po ideji. U Fabrijevu mirakulu izbija nostalgija za starim hrvatskim prostorima i ta nostalgija, ali
i melankolija iskazuju se rječnikom lijepe arhaičnosti koji su u Nunculi dovedene do simbola
(Puljizević, 1996: 115). Cijela drama kao da je domišljena za pozornicu samo radi jednog lika,
radi Nuncule, dok je glumački trio kojeg čine Saro, Toma i Vitko „tek motorička funkcija
Nunculine i realno opipljive metaforičke egzistencije“ (Puljizević, 1995: 123). Na Nunculin lik
bi se trebalo gledati kao na veliku, ali nategnutu metaforu ideje o katastrofičnosti dramske zgode,
koja je naslonjena na usahlu vjeru iz prošlosti i besciljnu nadu u budućnost. Nuncula je u
Fabrijevu dramu stigla kao daleka jeka povijesti te je svojim anuliranjem iluzija potvrdila da sve
što se zbiva i što se zbilo zbit će se ponovno, a sve je to povijest bez milosti, zbog čega je
Nunculino kategorično „ne“ istaknuto kao posljednja riječ drame. Nunculino „ne“ zapravo je
najrealnija i najperspektivnija rečenica u Fabrijevu mirakulu. Kako bi ta Nunculina rečenica
dobila na svojem punom dramskom i scenskom značenju, sve što joj prethodi treba imati „znak
izobličenog ogledala u kojem se održavaju izobličene slike“ (Puljizević, 1995: 123-124).

Posebno je zanimljiva Fabrijeva scenska vizija Nuncule. Prikazuje je kao ružnu, čudnovatu
staricu čiji je „smiješak zao, u čudovitosti njena povremena saobraćanja s bližnjima ima čak i
dobrote“ (Fabrio, 2007: 103). Fabrio je predvidio moguću primjedbu o Nunculinoj ružnoći i
grubosti, pa kroz Vitka odgovara: „Takva je kakvi smo“ (Fabrio, 2007: 117). U Nunculi Fabrio
zapravo utjelovljuje Hrvatsku a ona je u stalnom prijeporu, odnosno njoj se suprotstavlja mladi,
skeptični Toma koji je opsjednut idejom odlaska na rad u Njemačku, ali se boji da bi se odlazak
mogao shvatiti kao nacionalna izdaja (Hećimović, 2009: 31).

U svojoj drami Fabrio se zapliće u temeljne dileme svoje države po kojima ona i opstoji
stoljećima, a za protagonista svojeg suvremenog mirakula odabire suvremenog hrvatskog
intelektualca. Fabrio ne pronalazi izlaz, on ne nudi rješenje, iako je cijeli mirakul uporno i
grčevito traženje izlaza. Svi muški likovi (Saro, Toma i Vinko) završavaju porazom (Gašparović,
2007: 26). Saro ne odlazi nikamo i ostaje na svom usudu, Toma odlazeći nekamo ne može
pobjeći od usuda jer on sam je i taj zapušteni predio života i njegova povijest, a Vitko počini
samoubojstvo kao simbolički svjetlosni signal Nunculine proročke vjere da je milost nerazumljiv
pojam za povijesnu presudu (Puljizević, 1996: 124). Od Nuncule pred prijetećom katastrofom,
pred olujom koja stiže narod očekuje spas, a ona napola suludo, a napola s nekom nedorečenom
mudrošću pjeva jednu pjesmu. I sam je narod (koji se pojavljuje u drugom planu, kao nekakva
dekoracija) pred prijetnjom sloma, a na očajničke vapaje za milošću strašan i sveobuhvatan
nadglas odgovara s ne. Taj se nadglas pojavljuje kao svojevrsni bog iz stroja („deus ex
machina“), što je prilično efektno, ali pomalo ishitreno i ostaje dojam da je Fabrio u tom pogledu
išao linijom manjeg otpora (Gašparović, 2007: 26).

Kada ostvaruje individualni značaj i sukobe svojih likova, Fabrio je, unatoč povremenim
razvučenostima i pretjerivanjima u kićenosti i arhaičnosti jezika, daleko snažniji i uvjerljiviji
nego u prizorima s pukom na početku druge slike i na samom kraju mirakula (Gašparović, 2007:
26).
4. ZAKLJUČAK

Dramski dio Fabrijeva književnog opusa karakterizira povezivanje povijesnih tema i suvremenih
iskustava, i to u obliku sukoba pojedinca i svjetovne ili duhovne vlasti. Takav je slučaj i u
Fabrijevoj drami Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? iz 1969. godine. U tom
Fabrijevom suvremenom mirakulu tri su muška lika te jedan ženski lik, a to je simbolična
Nuncula. U drami se na temelju Fabrijevih smjerokaza može prepoznati dijalog s Vojnovićem i
njegovim patetičnim domoljubnim teatrom. Vojnovićevi likovi određeni su odnosom prema
Dubrovniku i tradiciji, a Fabrijevi likovi odnosom prema naciji, državi i domu. Međutim, za
razliku od Vojnovića, Fabrio svaki opći problem uzdiže do pitanja odgovornosti intelektualca
pred svojim vremenom i narodom. Kod Fabrija izostaju izravni međuljudski odnosi, nema
izravnog sučeljavanja likova. Strast u likovima je isključivo intelektualna. Isto tako, ono što
Fabrija razlikuje od Vojnovića jest lik starice Nuncule koja je središnji lik drame. Osim toga,
Fabrijev dijalog je toliko bogat metaforama i simbolima da su pojedini ulomci isključivo
metaforičke rečenice.

Upravo tako Fabrijev mirakul počinje monologom starog Sara, „mrtvim morem“ i jugom koje
nagoviješta dolazak oluje. Fabrio povezuje povijesne teme i suvremeno iskustvo te pokazuje
kako „ljetnikovac naših gospara“ nije ljetnikovac o kojem je u novinama čitala Nuncula, već je
to Sarina, Tomina i Vitkova kuća u kojoj na katu spavaju strani turisti, zahvaljujući kojima
muški protagonisti preživljavaju. Sarine riječi „kakva je da je – naša je“ osim realnog značenja
imaju i metaforičko koje popraćuje spoznaja generirajući kritičnost da su upravo ti strani turisti
izlaz koji se nudi naciji, a da su domaći stanovnici samo gosti u svojem domu. I dok se Saro kao
stariji „konzervativac“ miri sa situacijom koja je daleko od idealne, Toma pokušaje pronaći
rješenje u odlasku na rad u inozemstvo, ali se boji da je takav čin izdaja njegove domovine.
Vitko je, pak, hipersenzibilni intelektualac koji izlaz također traži u bijegu, ali bijegu u
samoubojstvo. Tako svi Fabrijevi likovi u spomenutoj drami, na ovaj ili na onaj način,
završavaju tragično. Nuncula je, pak, svojevrsni simbol domovine, odnosno simbol Hrvatske.
Ona je prikazana kao ružna, gruba i čudnovata starica, ali je ona takva zato što je i narod takav.
Narod od Nuncule očekuje spas pred olujom koja stiže, a Nuncula napola suludo, a napola s
nekom nedorečenom mudrošću pjeva jednu pjesmu. I sam je narod pred prijetnjom sloma, ali na
očajničke vapaje za milošću strašan i sveobuhvatan nadglas kao svojevrsni „deus ex machina“
odgovara s ne.

Očito je da Fabrijeva drama Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? obiluje
metaforama i simbolima, ali je Fabrijeva metaforičnost, simboličnost i inzistiranje na arhaičnosti
jezika vjerojatno pretjerano i rezultira time da je navedena drama teška za čitanje i za
interpretiranje. Ista je poruka mogla doprijeti do čitatelja i bez inzistiranja na tolikoj
metaforičnosti i simboličnosti, a moguće je da bi tako doprla do većeg broja čitatelja nego u
ovom slučaju.
5. POPIS LITERATURE

1. Armanini, A. (2007). Fabrio ili dramatizirana svijest o tradiciji. U: Donat, B., ur.,
Književna kritika o Nedjeljku Fabriju. Zagreb: Dora Krupićeva, str. 40-41.
2. Fabrio, N. (2007). Aluzivne drame. Zagreb: Profil International.
3. Gašparović, D. (2007). Istrajavanje na vjetrometini povijesti. U: Donat, B., ur., Književna
kritika o Nedjeljku Fabriju. Zagreb: Dora Krupićeva, str. 21-36.
4. Gašparović, D. (2008). Fabrio's theatre. Most: časopis za međunarodne književne veze, 1-
2, str. 94-96.
5. Hećimović, B. (2009). Fabrijev mirakl Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših
gospara? U: Bačić-Karković, D., ur., Rijeka Fabriju: zbornik radova s Međunarodnoga
znanstvenoga kolokvija Rijeka Fabriju održanoga u Rijeci 16. studenoga 2007. Rijeka:
Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, str. 27-34.
6. Hrvatska enciklopedija, Fabrio, Nedjeljko. URL:
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18812 (pristupljeno 20. listopada 2020.)
7. HNK Ivana pl. Zajca, In memoriam: Nedjeljko Fabrio (1937. – 2018.). URL: http://hnk-
zajc.hr/in-memoriam-nedjeljko-fabrio-1937-2018/ (pristupljeno 20. listopada 2020.).
8. Lukežić, I. (2009). Fabrio i Rijeka. U: Bačić-Karković, D., ur., Rijeka Fabriju: zbornik
radova s Međunarodnoga znanstvenoga kolokvija Rijeka Fabriju održanoga u Rijeci 16.
studenoga 2007. Rijeka: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, str. 9-14.
9. Mrduljaš, I. (2007). Dramatičar oporbe. U: Donat, B., ur., Književna kritika o Nedjeljku
Fabriju. Zagreb: Dora Krupićeva, str. 37-39.
10. Nemec, K. (2007). Dramsko stvaralaštvo Nedjeljka Fabrija. U: Donat, B., ur., Književna
kritika o Nedjeljku Fabriju. Zagreb: Dora Krupićeva, str. 42-47.
11. Novak, S. P. (2004). Povijest hrvatske književnosti: svezak III.: Sjećanje na dobro i zlo.
Split: Marjan tisak.
12. Puljizević, J. (1996). Fabrijevo kazalište. Republika, 52 (9/10), str. 112-129.
13. Senker, B. (2001). Hrestomatija novije hrvatske drame: II. dio: 1941 – 1995. Zagreb:
Disput.
14. Strčić, P. (2008). Fabrijevo književno djelo u kontekstu povijesnih „književnih“
(ne)prilika. Književna republika: časopis za književnost, 6 (5-7), str. 111-124.
15. Šicel, M. (1997). Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća. Zagreb: Školska knjiga.
16. Žic, I. (2006). Nedjeljko Fabrio ili kulise ispred kojih ljudskost papirno šušti. Književna
Rijeka, 11 (3), str. 30-34.