DAORSON – NA OLTARU DOMOVINE

Autor: Mate Puljak

DAORSON – NA OLTARU DOMOVINE

Autor: Mate Puljak

Što je bio Daorson? Riješiti Daorson uopće nije problem, a zakompliciralo se utoliko da je drev-
no sveto mjesto dobilo i svjetovne zgrade pa je to postala njegova prava priča. Daorson se na-
jviše uklapa u legende o grobu i svetištu Kadma i Harmonije. Đuro Basler je bio na tom tragu,
iako je, na neki način, umanjio značaj i veličinu tog spomenika tvrdeći kako postoji mogućnost
da se radi o jednom u nizu njihovih svetišta, dok se pitanja groba nije niti dotakao. Daorson bi
tako mogao odgovarati famoznom Kadmovom „gradu“ Butoe (Pola), i pravoj lokaciji Teutina
Rizona (Daorsi -grč. Daorizo). Teutu su na nekim našim otocima zvali Buta. No, čini se da je
sve to, u odnosu na kolosalni bedem, novija priča. Sam po sebi, primordijalno, nije mogao biti
grad. Unutar „akropole“ prostora za nekakav normalan život nije bilo već je on, u oskudnim
limitima, stvoren mnogo kasnije. Vjerojatno za nekakvog kralja koji ga je prisvojio. Nijednoj
vlasti u novijoj povijesti nije odgovaralo da se kopa po pričama kao što su Daorson, Desilo i
općenito oko Hutova blata. Iza bedema na Banjama (možda od „bunje“- stil klesanja i zidanja, a
ne kupališta, toplice, ili sl. ), stajala je velika priča. Narod kaže da je tu pokopan kralj. To je cen-
tralna predaja Ošanića. Nakon što sam pročitao sve dostupne radove o Daorsonu, odlučio sam
otići i napraviti fotogaleriju s fokusom na detalje. Ono što se nalazilo iza bedema, višeslojna je
priča u kojoj se pogubilo izvorno, a izvorno je bilo sastavljeno od gomile (piramide ili hrama)
i kolosalnog bedema koji nadmašuje graditeljske dosege Mikene, a vjerojatno i dataciju iste.
Daorson iza sebe ostavlja gotovo identičnu gradnju drevne Platee, Tebe i sličnih megalitskih
lokacija u Grčkoj.

Poznato je da su se na Daorsonu pronašli dijelovi oštećene statue Kadma i Harmonije. Zašto

to svojedobno nije bio znak da se dublje razmisli o izvješćima Kalimaha, Apolonija Rođanina,
pseudo Skilaka, Filarha, Dionisija Periegeta, Eustatija, Priscijana, Ivana Ceca i dr. koji su detal-
jno opisivali svetište i grob Kadma i Harmonije. Filon iz Biblosa piše:
„I od rijeke Narona do rijeke Ariona plovi se jedan dan. A od rijeke Ariona plovi se pola dana
i tamo su kameni Kadma i Harmonije i svetište podalje od rijeke Arona.“
Ako dobro proučimo izvrstan rad Radoslava Katičića o Enhelejcima, uvidit ćemo da se nitko
ozbiljnije nije obazirao na povezanost Kadma s Daorsonom jer se do tada uvriježilo mišljenje da
je radnja vezana za neke druge teritorije, prvenstveno Crnu Goru, što je uistinu jedna neviđena
montaža u nizu istih kojima se konstantno pokušavalo maknuti fokus s Bosne i Hercegovine
kao izvorišta ilirske civilizacije. Ukradeni su Butoe i Rizon, te pretvoreni u Budvu i Risan, iako
dolje nema nikakvih bitnijih preklapanja s izvješćima starih autora. O arheološkim nalazima u
tom području suvišno je uopće i govoriti. Ukradena je i priča o Troji na ovim prostorima, i opet
završila u Crnoj Gori, što je još tragičnije kada uzmemo u obzir dosadašnje grčke nalaze s tog
područja koji se nikako ne mogu uklopiti u pretpostavljeno trojansko doba. Zašto su te priče
preseljene u Crnu Goru? Zbog toga što je Srbija bila predaleko. Istraživanja Salinasovih navoda
tako nikada nisu zaživjela. Butoe i Rizon su vezani uz Daorson, dok je Troja ,sasvim sigurno,
priča koja je nekako povezana s obalnim dijelom srednje i južne Dalmacije. Iako je očitije da
je neretvanski kraj najbolji izbor, nije tajna da osobno naginjem cetinskom ( potopljeni grad u
Dubcima kod Brela).

Dakle, Rizon nije Risan! Butoe nije Budva! Sve se to savršeno uklapa u epohe Daorsona! Uz
svetište koje se nalazilo na Banjama, bilo je i „sjemenište“. Tu se čuvalo znanje o astronomiji,
matematici, drevnim zakonima i tajnama, te jeziku. Za sve je bio zadužen svećenički (magijski)
stalež koji je aktivno koristio magiju, prorokovao, manipulirao silama, bio medij koji je narodu
prenosio poruke Boga ili bogova. Tako je nastala ilirska civilizacija.

Daorson je „Oltar Domovine“, mjesto na koje trebamo hodočastiti barem jednom u životu. On
se nije sagradio da bi se narod privremeno sakrio kod neke invazije. To su opet strukovni kalupi.
Ogroman arhitektonski i graditeljski poduhvat onoga kalibra radi se u mirnodopskom razdo-
blju, za boga na nebu ili boga na zemlji. Dajem prednost Onome gore. Nikakav opservatorij
nije u pitanju, iako su, bez ikakve sumnje, prilikom izgradnje korištena drevna astronomska
pravila. Tlo iza bedema je sveto tlo. Tko ili što je kasnije pokopano iza bedema, možemo samo
nagađati. Je li drevno sveto mjesto postalo skupna grobnica svih ilirskih kraljeva uključujući
Argona? Je li se s tih klisura bacila kraljica Teuta koju je hvarski puk zvao Buta (Butoe- Kadmov
grad)? Je li tu bio njen grob? Je li to uistinu mjesto preobražaja Kadma i Harmonije, njihova
grobnica ili posljednje počivalište njihovog sina Iliriosa? Je li se tu ukopao Aleksandar Make-
donski ( pronađena kutija sa simbolom koji je sličan Filipovu zaštitnom znaku) ,pa je u našem
narodu ostala sačuvana predaja o pokapanju mrtvaca s rukama iznad zemlje? Ne možemo
znati ništa jer što god je bilo tamo, toga više nema. Ako se radilo o relikviji, ništa osim Kovče-
ga Saveza ne dolazi u obzir. I upravo je to ono što me najviše kopka jer se ta priča povezuje s
kopijom izvornog zida Daorsona koja se nalazi u Cisti Velikoj. Legende kažu da je na nj, Starim
putem, donesena nekakva škrinja. Po mojem mišljenju prijevod Daorsona znači „Na putu Sun-
ca“. Ukoliko je postojao istoimeni grad, on je bio u podnožju (polju) ili bližoj okolici.

Stepenasta piramida, u kojoj je bilo zakopano „nešto“, odavno je razorena. Međutim, divljaci
nisu pronašli ništa. Narod je to pomno i na vrijeme sklonio. U svim tim povijesnim previranji-
ma, to „nešto“ skriveno je na drugo mjesto. Smatram da je to mjesto spomenuta gradina Osoje
u Cisti Velikoj, tj. imotski Daorson. Ovdje bih svrnuo pozornost na optužbe Daorsa kako su
Delmati stalno upadali u njihov teritorij kako bi pljačkali. Jasno je da delmatski teritorij odgo-
vara nekadašnjim granicama Imotske krajine s Imotskim po sredini istog. Delmati su u užem
smislu baštinili zemlju od Cetine do Neretve, sjeverno Vran, Čvrsnica…Dakle, jasno je da je
Duvno predaleko od glavnoga tj. „Starog puta“, te da je Delmion morao biti uz taj put. Jedina
lokacija koja udovoljava kriteriju jest Imotsko polje. Ostaci toga grada nalaze se posvuda, a
najlakše bi se mogao dokazati kod Opačca za kojeg struka krivo smatra da je dio priče o Bil-
lubiumu. Grad se poput zmije položio od Prološca do Runovića. Želim reći da su Daorsi imali
nešto što su Delmati htjeli. To nisu bile ovce. Znamo da su Delmati trgovali, bili dobro oprem-
ljeni i da nisu oskudijevali u ničem. Razlog konflikta s Daorsima leži u nečem većem. Možda
upravo u značaju Daorsona, tj. onoga što je bilo iza bedema, ili što je bedem predstavljao. Svima
je jasno da kukavički pleme, koje traži pomoć Rima, nije pleme koje je sagradilo bedem. Taj
poduhvat je sagradilo napredno društvo. Ovdje imamo identičnu situaciju kao kod egipatskih
piramida; Egipćani ih nisu gradili, samo preuzeli.

Mjesto je prilagođavano svima koji su ga osvajali i svojatali. Bedem koji ga je štitio nije štio
nikakav grad niti akropolu sa svjetovnim zgradama koje su se tobože tamo nalazile. On je bio
limes i spomenik koji je prezentirao moć, utjerivao strahopoštovanje. U isto vrijeme je bio i
reklama. O silini kamenih gromada moralo se čuti na daleko, baš kao i danas. Jednostavno, bio
je to centar moći, i to nisu skrivali. To nije mogla biti svjetovna moć. Tu su se primale poruke
bogova koje su onda prenošene narodu. Narod je tako slušao i stvarao zakone, bio ponizan,
uzdigao se. Konačni pad tog svetog naroda uslijedio je dolaskom rimske demonije.

Bedem po ničemu ne spada u helenistički stil jer je helenistički stil kopija starijeg, tzv. kiklopsk-
og stila. I danas kamenoklesari rade ciklope i „bućarde“, da ne spominjem kako je to zaštitni
znak teritorija bivše Poljičke republike. Taj stil nalazimo i po Južnoj Americi pa ne kažemo da
je nastao pod helenističkim utjecajem. To je stil drevne svjetske megalitske kulture. Iliri su,
kao najstariji narod Balkana, bili predvodnici iste na ovim prostorima. Zanimljivo je da struka
nikada neće reći kako su stećci helenističkog stila, iako postoji na stotine paralela. U to se ne
dira, teza o srednjovjekovnim stećcima i dalje se slijepo gura iako nije jasno da li su svi stećci
uopće bili nadgrobni spomenici.

U Daorson sam krenuo pronaći sličnosti s mojim bedemom na gradini Osoje, te našao mnogo
dodirnih točaka. Oba bedema imaju unutarnji bedem što dodatno komplicira stvari. Ime gra-
dine Osoje slično je imenu gradine Ošanići. Na obje gradine nalazimo uklesane kultne rupe.
Stil zidanja i slaganja dužih blokova je identičan. Ono što je bitno naglasiti jest da na Osoju
prevladava keramika iz bronce, ito domorodačka ilirska. Osim nje nalazimo keramiku iz peri-
oda željeznog doba koja je starija od one najzastupljenije na Daorsonu. Stječe se dojam da
je svećeništvo Daorsona, prije zauzimanja njihova svetišta od strane Helena, sagradilo novi
bedem u Cisti Velikoj. No, to bi onda značilo da je bedem u Cisti noviji u odnosu na moje pri-
jašnje projekcije (srednja / kasna bronca) . Do sustavnih istraživanja bedema gradine Osoje, ne
možemo tvrditi da je to točno, prvenstveno jer je cijeli plato na kojemu je gradina Osoje pun
dokaza o velikoj brončanoj zajednici koja je tu obitavala. Prije će biti da je to „nešto“, preneseno
već u bronci. No, osim mnogih poveznica, intrigira jedan od najvažnijih detalja, a to je pirami-
da koja se vidi i s Osoja i s Daorsona. Riječ je o vrhu Sv.Mihovil u Vrgorskoj krajini.

Kao da je netko ostavio marker do Osoja. Stoga smatram da je na Osoje prenesena esencija
Daorsona, tj. ono što se tamo nalazilo. Predaje Ciste Velike spominju škrinju. To može biti
Kovčeg Saveza ili škrinja s nečijim ostacima. Možda su dva plemena ratovala za nečije kosti?
Nadalje, dužina bedema u Osoju jednaka je dužini bedema (s kulama) u Daorsonu. Osoje je i
na liniji Daorson- Varvaria- Asseria.

Na Daorson sam došao naći nešto što nitko nije. Ili možda jest, pa nije objavljeno jer se u nešto
ne uklapa, ili nekome ne odgovara. Iako je vrijeme bilo hladno i ekstremno vjetrovito, u jed-
nom trenutku se isplatilo ponijeti zavjetni dar- jabuke.
U mom su kraju, sve do Drugog rata, nošene na stećke. Bilo je prikladno takvo nešto ponijeti sa
sobom i zamoliti Eola da se zaustavi i Apolona da potjera svoje kočije do kapije „grada“.
Dok smo pregledavali svetište, Kadmo i Harmonija su opčinjeni jabukama stajali na vrhu be-
dema. Prave zmijurine… Jabuku nisu vidjeli nekoliko tisuća godina. Očekivao sam da će mi
zauzvrat otkriti važan detalj. Nema kutka vršnoga dijela gradine u kojega nismo zavirili. I onda,
nakon teških silazaka i uspona niz klisure i padine, ponovo se vratim na otprilike 260 m visine i
naiđem na simbol sidra i dupina. Je li Daorson nekada bio na vodi? Tu su i poravnata pristupna
kamenja kako lađe ne bi zapinjale. S druge strane stepenice vise u zraku…

Sa sobom sam poveo oca, građevinskog stručnjaka, koji je od svoje sedamnaeste godine sve do
mirovine radio s betonom i kamenom. Ovo je njegov osvrt na Daorson:
„Kao građevinar i restaurator s bogatim iskustvom ( više od 45 g. neprekidnog rada) iznosim neka
svoja opažanja vezana za povijesni lokalitet znan kao DAORSON.
Bedem koji je sagrađen da izdrži iznimno jaka opterećenja i trenja, u stanju kakvom je sada, ne
bi izdržao jedan jači potres bez većih strukturalnih posljedica koje bi potencirale lanac drugih i
drugačijih promjena u, nekada izrazito kompaktnoj, građevinskoj cjelini.
Zbog utjecaja izmjene temperature, pogotovo jakih vjetrova, zbog očiglednog napada nekakvog
nametnika, poroznosti, starosti koja je veća od pretpostavljene barem tri puta, bedem je u opas-
nosti da nestane, tj. da se pretvori u gomilu.
U jednom sam trenutku vrškom cipele udario u kamen koji se raspao kao da je sastavljen od vode,
lošeg veziva i krupnoga pijeska. Taj manji kamen od nekih stotinjak kilograma prezentira stanje
nekih blokova u bedemu koji samo naizgled izgledaju zdravi. Iako se radi o vapnencu, struktura
mu je puna sitnih lomljenih ostataka. Nađe se i gline, kristala, u nekima čak i riječnog konglom-
erata. Ono šta iskusno oko vidi jest da je kamen promijenio svojstva i pH vrijednost. Pitanje je što
je to uzrokovalo. Uvjeti u kojima je danas ili zadnjih nekoliko stotina godina- ne. To su utjecaji
vremenskih epoha. Intrigiraju tragovi oštećenja unutarnjih blokova koje je uzrokovala jaka tem-
peratura. Vjerojatno se radi o požaru većih razmjera. Čini se kao da je gorjelo uz sredstvo koje
podržava gorenje, tipa benzin, kerozin, nekakav alkohol i sl.

Iako sam uočio prisustvo vodenog kamenca, nisam prepoznao klasične tragove koje bi ostavila
sol. Međutim, ne mogu se oteti dojmu da je zid nekoć prekrivala organska tvar koja je uzrokovala
dio sadašnjeg stanja. To bi moglo značiti da je bedem bio u drugačijim uvjetima od onih koji su
danas, odnosno da je bio prekriven vegetacijom ili nekakvim algama.
Kamen ugrađen u bedem, po meni je površinski iznimno star što dodatno komplicira stvari jer je
materijal u neku ruku doživio zamor, tj. doslovno ostario. Smatram da nije donesen nego su ga
vadili na licu mjesta „skidajući“ vrh gradine i formirajući terase s južne i zapadne strane centralne
gradinske gomile. Jasno je i koliko je voda utjecala na uništavanje bedema, prvenstveno vlaga jer
bedem ima unutarnju toplu i dvije vanjske hladne strane, da ne govorim o poroznosti koja ide
u istu priču, zatim izloženosti jakom suncu, udarima bure, snjegovima, kiši, stalnom grijanju i
hlađenju, sudaranju struja, u moderno vrijeme i utjecaju zagađenja itd. Od svega nabrojanog,
najveću štetu napravila je ipak poroznost, te napose nesmetan ulazak vode s vrha zida koji je
nekada bio prekriven pločama. Voda koja se upila, u nekim se momentima i zamrzavala.
Način izrade i obrade mi je jasan, nije to ništa posebno komplicirano, no ono što mi nije jasno jesu
transport i manevar, pogotovo dizanje na toliku visinu koja je u najvišoj točki iznosila oko cca 8
metara. To se ne može objasniti. Prema mojoj procjeni, ovaj kamen ide preko 2500 kg/m3. Ne-
moguće je bez tehnologije baratati s tolikom masom, prvenstveno stoga jer su blokovi postavljani
odozgo. Nisu navlačeni preko rampi. Dakle, definitivno su imali dizalicu koja je odradila najveći
dio posla ili su blokove dovodili u bestežinsko stanje. Zbog klasičnih tragova obrade isključujem
mogućnost da su blokovi izlijevani. Za to ne postoji niti jedan jedini dokaz. Osim toga, jasno je
da na bedemu rade profesionalni kamenoklesari, a ne nekakvi primitivci ili robovi. Prema mojoj
procjeni i onome što sam vidio na spojevima, stječe se dojam da jedan blok radi jedna ruka, kao
da je svaki klesar imao svoj blok, ili tek nekoliko njih. Smatram da se zid radio veoma kratko vri-
jeme. Iako se čini da je trebalo nekoliko godina, sve je to odrađeno vrlo brzo. Moja pretpostavka
jest pola godine od vađenja kamena, oblikovanja, do sklapanja u cjelinu.
Bitno je da se osvrnem na još jedno zapažanje koje se odnosi na stil gradnje. Niti jedan blok nije
isti. To je najveća enigma jer se na prvu čini kako su morali imati model bedema ili pojedinačne
modele vacadi. Ovo se nije moglo raditi bez skice, slike ili primjera. Da su radili s modelima, onda
bi koristili jedan model više puta. Ovdje ne postoje dva jednaka bloka. Svi blokovi su osmišljeni
tako da se u slučaju potresa ponašaju kao ključ i brava. To je najfascinantnijih podatak. Što je bilo
veće trenje, to je zid bivao čvršći i tvrđi. Zaključio bih da se radi o projektu koji je slagan točno
onako kako je zahtijevala provedena „studija“ o potresima. Morao je postojati nekakav model
napravljen u mjerilu, prema kojemu su se izračunavale veličine u potrebnom omjeru. Alternativa
bi bila da je zid klesan i sastavljan negdje drugdje pa rastavljen i prenesen na ovo mjesto, što je
praktički nemoguća misija. Danas modele radimo kompjuterski u 3D animaciji. Kako su se onda
radili, možemo samo pretpostavljati, ali činjenica jest da je model morao postojati.
Od drugih zapažanja smatram da je ulaz novijeg datuma, da rubne bordure glavne kapije nisu
izvorne, kao ni sagrađeni dodatak (podupora) uz južnu kulu. Pitanje je i da li su ostale rubne
bordure autentične. Po meni je ulaz bio drugdje, ili ga jednostavno nije bilo. Širina kapije potječe
iz vremena kada je svetište pretvoreno u nekakvu rezidenciju. Svi podzidi zapadnog, sjevernog i
južnog podnožja su novijeg datuma u odnosu na glavni bedem. Novijeg datuma su i temelji ob-
jekata koje nalazimo na samom platou izvan bedema svetišta.
Intrigiraju me cik- cak forme ispred bedema, za koje mi momci kažu da su grudobrani. Sve to
stoji ako nisu bili visoki. Meni ovo djeluje kao nešto drugo što je moglo poslužiti i kao grudobran,
odnosno, kao što je Mate rekao ; „stilizirani grudobran“. Brojeći u koracima, konstrukcija grudo-
brana je bila duga preko 80 metara, danas visine od nule do metra, a nekada najviše do visine
koja bi bila problematična za preskočiti, ali ne i previsoka da se ne bi vidjelo tko je iza.
Glavni bedem je mogao biti ravan do kraja, tj. do rubova kanjona jer se vidi kako su kule naknad-
no zidane, pogotovo sjeverna. To naknadno ne znači da ih nije gradila ista civilizacija i u istom
periodu. Ta cijela dužina izvorno je iznosila između 80 i 90 metara.
Zidovi koji se protežu sa sjeverne strane gradine, do treće manje kule smještene ispod centralne
gomile, su novije gradnje kao i masivni zid koji je ostao sačuvan s istočne strane centralne gomile.
Postoji mogućnost da je građevina sa sjeverozapadne strane gradine, tj. sa zapadne strane gomile
bila četvrta kula, a ne stambeni objekt.

Ono što se vodi kao vodosprema a nalazi se između bedema i gomile, možda je vodospremom
postala kada više nije vršila svoju pravu svrhu. Jasno je da se radi o ostatku kamenoloma. Uko-
liko jest bila cisterna, onda je izvorno služila u obredne svrhe. Međutim, ako se vratimo na temu
fiksne dizalice, ovdje je moglo biti uglavljeno postolje iste. Ona bi tako imala širok manevar, te
bi se opravdali tragovi cijepanja kamena ispod južne kule. Kada promatramo vrata i „cisternu“
vidimo da sadašnja širina vrata ni vizualno, ni praktično nije usklađena s „cisternom“. Tu nešto
nije kako bi trebalo biti. Nitko ne bi gradio cisternu na ulazu u grad ili rezidenciju jer gubi pros-
tor koji je inače predviđen za potrebe ulaza, eventualno parkiranje kola, vezanje konja, prijem
gostiju itd. Prije će biti da je ulaz bio drugdje, moguće ispod južne kule gdje postoje stepenice koje
vode do nekakve kapije, iako mi se čini da je i to novije. Važno se zadržati na tom dijelu gradine
i napomenuti kako postoje stepenice koje doslovno vise nad provalijom tj. nad osipinom. Matina
tvrdnja da se okolo nalazila voda, s ovim stubama dobiva smisao. Mnoštvo blokova koji su bačeni
s gradine razbacani su niz osipinu sve do samog podnožja.
Koliko god razmišljao o tom mjestu, nameće se kao vjerojatan Matin zaključak kako je mjesto
gomile, u neku ruku, bilo „blindirano“ i zapečaćeno. Zid je sagrađen i iza se nije ulazilo. Tek kas-
nije mjesto je oskvrnjeno, probijena su vrata, sakralni prostor postao je svjetovni i zaboravila se
njegova prava svrha.

Ono što mogu reći o „špiljici “na nižem platou, jest da je veoma zanimljiva u kontekstu Matinih
nalaza uklesanih motiva sidra i dupina, te Nikšine konstatacije da bi se oko jednog kamena mogli
nazirati tragovi vezanja lađa. Slažem se i da su mnoga kamenja priklesanih vrhova, u jednakoj
visini, što bi moglo značiti da su nivelirana sa nekom svrhom koja nije estetska.

Iako je moguće da su u špilji stajali nekakvi kipovi, postojala je mogućnost i loženja vatre, da li u
nekakve obredne svrhe, ili signalne, teško je reći, ali činjenica jest da bi takva vatra bila zaštićena
od vjetra.
Smatram da su platforme gradine oblikovane i nivelirane s jasnim ciljem jer uloženi trud ne opra-
vdava kvadraturu prostora zbog kojega je uložen. Ne vjerujem da su to učinili poradi izgradnje
objekata na njima, već u neke druge svrhe tipa ophod, žrtvovanja, ceremonije…
Sve u svemu, nevjerojatan lokalitet, definitivno vjerskoga karaktera na kojemu je bedem najstar-
ija priča. Po meni, njegova izvorna svrha nikada neće biti otkrivena jer to ne pripada ničemu što
sam vidio u životu niti se s ičim može usporediti. To je nešto meni daleko i nedokučivo.

Bedem treba kompletno zaštititi halom, tj. nadgrađem kako bi ga sačuvali za nadolazeće gener-
acije.
Stupanj nebrige za ovo mjesto je ispod civilizacijske i tehnološke razine 21.st. U pripadnost i
datacije neću ulaziti, samo ću reći da nikakav novčić, niti bilo kakva keramika, ne mogu i ne
smiju biti korišteni u slobodnoj procjeni vremena gradnje bedema. Oni samo pričaju jednu od
mnogobrojnih priča ovoga mjesta.
Daorson je kompleksna tema, da bi o njemu bilo što zaključili trebali bi provesti razna istraživan-
ja, te imati sličan uzor. Činjenica jest da takvo nešto ne postoji. Mi možemo uspoređivati gradnju
rimskih ili srednjovjekovnih utvrda , ali ništa ne možemo usporediti s Daorsonom. On je jedinst-
ven, ne samo na ovom prostoru nego i u cijelom svijetu. To je pristup koji će donijeti konkretne i
prave odgovore.
To mjesto je konstantno mijenjalo vlasnike, na tom se mjestu stalno nešto radilo i prepravljao.
Stavljanje samo jedne priče u fokus, nije znanstveni pristup već neiskustvo, neznanje, nestručnost
i nedoraslost temi, a time i problemu svrhe izgradnje glavnog bedema, kao i datacije istog.
DAORSON trebaju istraživati ljudi koji su se susretali s kiklopskom gradnjom na drugim konti-
nentima, pogotovo po Južnoj Americi i Africi, tj. Egiptu.“

Vice Puljak

Uz oca, sa mnom je bio i moj prijatelj Nikša, inače „čovjek od mora“ kojega se dojmila moja
konstatacija da se DAORSON nekada nalazio na moru. Našao je nešto što bi moglo biti vez.
Na njemu sam uočio simbol sidra, a nedaleko i simbol delfina, moguće i dva. Našalili smo se da
je ovo najvjerojatnije proročište u Delfima . No, šalu na stranu, i nismo toliko daleko od istine.
Delfin je Apolonov simbol, te je očito da postoji veza s pričom o Delfima.

Ivo Dragičević u svojoj analizi novca s Daorsona donosi fotografije pronađenih kovanica, ito u
boji. Na njima se, kao što svi znamo, vidi ilirska lađa.
Pogledavši u dolinu Vidovog polja, na čas sam se izgubio. Za razliku od mojih smrznutih su-
putnika, nisam osjećao hladnoću. Nisam osjećao ništa, a osjećao sam sve. Bio sam raskopčan,
za mene nije postojala dubina niti prepreka. Nekoliko udaraca koje sam primio osjetio sam tek
kada sam se na večer tuširao. Par dana kasnije iz noge sam izvadio trn od gotovo 2 cm.
Zamislio sam grad kod nekropole Radimlja, imao je ulice i kuće, svaka kuća dvorište…
Izvršavajući svoje dnevne obaveze dogodio bi se trenutak u kojemu bi pogledali prema klisu-
ri…
Znali su koliko je strašno i moćno ono što je gore. Iako blizu, taj komadić stijene nije bio dos-
tupan za njih. Možda samo jednom godišnje. Veliko „možda“…
Vjetar je zavijao i udarao u stijene poviše mene, a ja sam začuo poznati zvuk nebeskih osovi-
na…
Apolon!!!
Kao u drevnim utrkama, gonio je svoja zlatna kola u krug oko Daorsona, a za njim je letio
mladić s krilima na glavi…
Hermes alias Kadmo…
Palo mi je na pamet da uskočim…
U predajama je uvijek nužno uskočiti u kola i kočiju. No, čekala bi me duboka provalija i susret
s javom.

Orlovi koji su nas budno pratili prilikom posjete su me razveselili. Bio je to znak da sam došao
točno onda kada sam trebao.

Nakon što je u moje ruke stigla toliko željena medaljica, tražio sam znak zašto je odabrala
mene.
Našao sam ga na Daorsonu, mjestu na koje se spuštao Bog.

Toliko slojeva je prekrilo iskon, ali Grci su znali što je to mjesto. Zahvaljujući njima korišten je
kao svetište i Apolonovo proročište. On nikada nije bio replika Delfi, moglo je samo biti obr-
nuto, tj. da su Delfe kopija drevne priče o Daorsonu.
Da se sada vratimo na ime platoa „Banje“. Nije li predaja, tj. Grčka mitologija, sačuvala da se
Pitija konstantno inhalirala nekakvim parama da bi padala u trans? S njom se tako povezuju iz-
vori i isparavanja. Struka tvrdi da su gore bila kupališta. Vidite li kako to ograničeno razmišlja?

Nakon posjete Daorsonu uputili smo se do pravoslavne crkve Sv.Petra i Pavla. Teško mi je bilo
otići. Osjećao sam da je moje mjesto tu i da je sve drugo nebitno. Ovo je izgledalo kao vremens-
ki stroj i bio sam uvjeren, ukoliko ostanem do jutra, da će sve te priče nekako oživjeti, da će se
otvoriti drevni portali, da ću tu dobiti poruku za svoj puk. Onda sam pomislio: možda ovdje
trebam doći sam da bi dobio poruku.
Osjećao sam kao da sam se nekoć davno, kada je došao kraj jedne epohe, osvrtao za tim bed-
emom. Trčao sam u noć da spasim goli život. Znao sam da se neću vratiti. Vatra je uzela sve…
Plamen je bio toliko visok da je obasjavao vodu koja je okruživala otok.

Spuštajući se u dolinu sjetio sam se početka Gibranovog „Proroka“ kada Almustafa konačno
ugleda toliko čekani brod.

„Ali, kada je došao s brda, obuzela ga je tuga, i tada je pomislio u svom srcu: Kako mogu otići
u miru i bez žaljenja? Ne, ne mogu napustiti ovaj grad bez rane na duši. Dugi su i bolni bili
dani, koje sam proveo među njegovim zidinama, i duge su i usamljene bile noći; a tko se može
odvojiti od svoje boli i samoće bez žaljenja?“

Kod crkve me zanimao simbol na ulazu za kojeg je Domagoj Nikolić pretpostavio da se radi o
znaku Škorpiona i Strijelca. Ovisi iz kojega se kuta gleda. Ako gledamo sa sjevera vidimo vo-
jnika sa štitom i mačem koji ispaljuje strijelu u nebo. Ako gledamo iz bilo kojeg drugog kuta,
simbol sliči na škorpiju. To bi bilo idealno jer bi predstavljao dva planeta, Mars i Jupiter. Da se
odnosi na položaj zvijezda, Strijelac bi gađao u srce Škorpiona.

Osim toga, ja sam Strijelac s podznakom Škorpije. Ono što me zaprepastilo jest stanje tog
svetog mjesta. Nebriga države i Pravoslavne Crkve za objekt i groblje je kolosalna. Katastrofa
jedna, najblaže rečeno.

U unutrašnjosti crkve nalazi se još jedan detalj. Spominje ga također Nikolić u kontekstu Salo-
monova pečata. Vidi se da je star koliko i pod, tj. da se radi o novijoj priči. No, s druge strane
intrigira zašto je uopće tu. Svećenici su ostavili nekakav trag jer je simbol veoma pomno i
kvalitetno izrađen. Od svega na tom mjestu, najviše me dojmila akustičnost objekta.
Iza crkve su još tri stećka (ploče). Dva su novijeg datuma i nalaze se s istočne strane crkve,
dok se najstariji nalazi u sa sjeverne, tj. sjeverozapadne strane crkve. Osim njih tu je i jedna,
uistinu posebna, nekropola precizno ukrašenih križeva. Smatram da je crkva s grobljem nas-
tala na mjestu starijeg kulta, tj. uz nekakav hram ili značajan tumul. Cijeli taj prostor od tzv.
„Sudačkih stolica“ do crkve je dio te priče koju tek treba iskopati. Nisam upućen da li su vršena
arheoloških istraživanja, ali mi iskustvo i osjećaj govore da je tu veća i starija priča nego što se,
na prvu, čini.

U blizini su, kako sam spomenuo, poznate „Sudačke stolice“, strukture urezane u kamen živac.
Ne znam odakle ime niti podatak da su pripadale sucima. Vode se (prema natpisu) kao stolice
vojvode Stipana i sina mu Petra Miloradovića. Iako stvaraju dojam da su bile spojene, ne mogu
to sa sigurnošću potvrditi kao ni da li su prije njih nekome pripadale.

Nastavljamo obilazak stolačkih zanimljivosti posjetom nekropoli Radimlja. Ulaz se naplaćuje

4 marke, što je 16 kuna. Na upit zašto ne naplaćuju ulaz u Daorson, cure odgovaraju: „ Ko će
ić’ gori!“ Osobno mi je ta nekropola jedna od najbezličnijih. Nikakvih osjećaja nemam prema
njoj. Mislim da je oskvrnjena do srži, te višestruko puta devastirana. Naplaćivanje ulaska u gro-
blje je samo po sebi morbidno. Kada uđeš unutra neće te zadiviti ništa osim tonaže pojedinih
blokova. Manjak polumjeseca je više nego očit, te se nalazi na samo dva stećka. Nekropolu sam
prije 13 godina obišao s pok. Marijanom Lozom, arheologom. Tada smo u mjesec dana obišli
gotovo sve nekropole stećaka u BiH. Moj suputnik Nikša ima dojam da se radi o „izložbenom
salonu stećaka na otvorenom“. Njemu se čini kao da su sakupljeni s nekoliko nekropola i tu
postavljeni. Sasvim je moguće da to i jest bio srednjovjekovni scenarij. Bilo kako bilo, jednom
vidjeti je dovoljno. Nekropola Radimlja je lišena mistike i magije. Pomoglo je i uništavanje
prikaza koji su se nalazili na nekim stećcima. Da li se na njoj nalaze blokovi koji su s Daorsona
pali u kanjon Radimlje? Smatram da ne.

Povratak kući bio je u znaku tišine i pospanosti jer noć ranije nisam mogao zaspati. Kada sam
legao, još su mi slike gromada bile pred očima. Zaspao sam i sanjao da hodam po vrhu kik-
lopskog zida. Obučen sam samo u nešto crveno. Odjednom ugledam ogromnu zmiju kako
dolazi s platoa Banje i ulazi kroz kapiju i nestaje prema centralnoj gomili. Za njom dolazi druga
zmija, još veća od prethodne. Htio sam sići s bedema i pobjeći, ali sam se bojao jer nisam znao
gdje se uvukla. Odjednom se uspravila iza mene, ito s unutarnje strane bedema. Bila je ogrom-
na i visoka. Od straha sam pao s najviše točke bedema i probudio se. Ujutro sam upalio snimku
drona i vidio je, zmiju koja čuva Daorson, istu onu koja je obavila Iliriusa…Sagrađena je u stilu
motiva poskokovih šara kakve nalazimo na posudama Butmir kulture koja je, po meni, starija
od Vinče, ali se nalazi u pogrešnoj državi.
Bosna je srce i u Bosni je ishodište naše civilizacije, tj. Ilirske civilizacije.
Sve civilizacije svijeta imaju svojega Kadma i svoju zmiju. Koliko su grčke mitološke priče
točne, koliko prisvojene, a koliko krivo datirane, teško je reći. Onaj tko je Ilirima donio znanje,
povezan je s ovim mjestom. Mitologija ga naziva Kadmo. Ovo je, dakle, njegovo; „(K)Adamo-
vo“, svetište i centar onoga koji je postavio KAMEN temeljac ilirskoj civilizaciji čiju daljnju ek-
spanziju u tom kraju dugi niz godina otkriva i dokazuje kolega Goran Glamuzina. Iza osnovne
priče, koja ide u nezamislive vremenske dubine, došla je i ona o Apolonu. No, koja je sličnost
između Kadma i Apolona? Oba ubijaju zmiju, u obje priče postoji pećina. Na Daorsonu ta-
kođer. Nije čudno što se s Daorsona vide vrhovi Sv. Mihovila u Rašćanima i Sv. Jure na Bijakovi.
Svi redom ubijaju zmajeve, odnosno zmije.
Očito je naš Adam došao mnogo ranije nego što se do sada pretpostavljalo jer je sasvim sigur-
no da je bedem mnogo stariji nego što to itko može pojmiti. Sagrađen je u vremenu drugačije
klime na zemlji, klime koja je bila pitomija i pogodnija za život. To zaključujem po tome što su
drevni arhitekti, koji su osmislili i sagradili ovakav projekt, morali znati za probleme koje će,
kad – tad, uzrokovati struktura kamena. Ne bi gradili bedem koji će se raspasti ovako kako jest.
On je osmišljen za atmosferske uvjete kakvi su vladali u vrijeme njegove izgradnje.

Dragi čitatelji, dođite na Daorson, to je sasvim sigurno dio našeg vlastitog (ilirskog) naslijeđa
jer smo u ovim krajevima nekoliko desetaka tisuća godina. Taj podatak nam nudi genetska
znanost koja je, za razliku od povijesne, neusporedivo napredovala.

Ja ću se uskoro vratiti i donijeti vam još dokaza koje nećete pronaći u literaturi ili na internetu…
Do tada, svi vi koji ste tamo doživjeli nešto neobično, svi vi koji se sramite reći što vam se
učinilo da ste vidjeli ili osjetili, svi vi koji ste nešto sanjali, kao i vi kojima se život promijenio
posjetom tom mjestu, javite mi svoju priču na matepuljak10@gmail.com. Kod Daorsona je
najbitnije ono što se ne vidi.

Kod svojega posjeta Daorsonu, na najistaknutijoj zapadnoj stijeni donjega platoa našao sam
savršeno uklesano srce…

Bože moj, kakvo li je ovo mjesto?! Je li moguće da si se Ti ovdje spuštao, da je tvoj duh upravo
na ovome mjestu poprimao ljudski oblik?

Jest, moguće je, ovo je bilo ograđeno samo za Tebe!!!

Blagoslovljen bio ovaj dan, i ovo mjesto, i Tvoj duh koji mi je govorio.

01./2020.
FOTOGALERIJA