1

Samo želim tebe

2
Nepozvana gošća

Abel Wayne bio je sretan čovjek, kako bi sam govorio za

sebe. Dok su drugi očevi muku mučili kako da sinove zadrže u
kući, njegovi se nisu dali iz nje. No, iako zadovoljan zbog toga,
ipak nije propustio priliku da ih svako malo, tobože ljutito, upita:
- Što vi uopće mislite? Kad ćete se ženiti? Nemojte da
pomislim da s vama nešto nije u redu? Najgore je kad vas prođu
godine.
Znajući što otac zapravo želi, Ben, stariji, a i privrženiji
ostajanju na imanju, tek bi mu odgovorio:
- Nismo naišli još na pravu. Barem nisam još ja. Ti znaš što ja
želim, a čini mi se i ti. Oženit ću se s onom koja ovo imanje bude
prihvatila na način na koji je to jedino moguće - da ga zavoli, da
ga osjeti svojim domom, da mi ne žuga kako je ovo ipak selo,
kako ona želi drugačiji život. I da me na kraju natjera da sve
ostavim i počnem živjeti neki drugačiji život Nemam ja ništa ni
protiv velikog grada, ali ja sam odabrao i zvanje koje je vezano uz
zemlju. Mene to raduje, ja u tome nalazim smisao života. A nešto
je, valjda, i u genima.
Greg se najčešće uopće ne bi obazirao na ono što bi otac
govori, ali bi mu na izravan upit odgovorio:
- Kad upoznam pravu, ti ćeš prvi za to saznati. Ti znaš što
sam uložio u svoje obrazovanje, koliko sam derao školske klupe, i
nema smisla da sad žurim i nekim brzopoteznim vjenčanjem
uništim sve. Pa čak i život. Ali, ne brini. Sve u svoje vrijeme. Te
sam riječi tako često slušao do tebe. A osim toga, medicina je
zanimanje koje je ipak specifično. Nikad dosta učenja, nikad
dosta obrazovanja. Moram završiti i tu specijalizaciju. Jer, liječnik
bez nje, kao da nije postigao krajnji cilj. Ja jedino razmišljam o
dvije stvari - da li ostati u bolnici ili otvoriti nešto svoje. Jer, to na
neki način određuje i mjesto stalnog boravka.
I poslije takvih razgovora jedno bi vrijeme bio mir. Ali, bio bi
dovoljan tek jedan povod, da se priča nastavi. No, i odgovori koji

3
bi uslijedili, bili bi uvijek isti - ima vremena, čut ćeš prvi, ne brini
sve je pod kontrolom.
Možda Abel i ne bi tako inzistirao na ženidbi da se nije tako
često sjećao riječi svoje žene Grace izgovorenih na samrtnoj
postelji:
„Pazi na dečke. Neka se barem jedan za tvoga života oženi.
Drugi će ga slijediti. Oni su, na našu sreću, veoma povezani“.
Nije im nikad rekao za te majčine želje jer ih je štedio, jer, je
spominjanje majke, iako je od njezine smrti prošlo više od pet
godina, uvijek izazivalo tugu i pitanje - zašto je morala ipak tako
rano otići. No, te Graceine riječi, ta njezina želja bila je i ostat će
za nj - zakon.
Bilo je još nešto o čemu nije s njima nikad razgovarao, ali
morat će i to. Premda je bio agronom, premda je stalno
govorio da voli imanje i zemlju, nije bio siguran ne bi li mu bilo
bolje i lakše da je izabrao neko drugo zvanje, a ne da bude kao on
žrtva svega toga. I sad mu je žao što je tako malo vremena
posvetio i sebi i ženi, pa i njima, jer se zapravo nikamo nije
mogao micati baš zbog te silne vezanosti uz zemlju koja je tražila
cijelog čovjeka u svako doba dana i noći. Ili će se još za života
morati opredijeliti samo za uzgoj pšenice, a dio uzgoja ovaca ipak
ostaviti. I ovamo su došla vremena uske specijalizacije, ni ovdje
se više nije svaštarilo. Konačno, morat će sve to malo-pomalo
prepuštati i Benu jer on se mora razvijati onako kako je on to
zamislio. A on nije bio do onih očeva koji su tvrdoglavo branio
svoje zamisli koje su najčešće bile već zastarjele. Nitko mu to,
doduše, nije rekao, ali on je bio svjestan da godine ipak čine
svoje.
Znao bi, a i to je ubrajao u starost, tu i tamo maštati kako bi
bilo predivno kad bi se barem jedan od njih oženio nekom
djevojkom odavde jer i to je u njegovoj glavi bila garancija da će
brak uspjeti. Najviše mu je pred očima bila Edith, kći prvog
susjeda, djevojka koja je bila medicinska sestra u mjesnoj
ambulanti, ozbiljna i draga, koju bi svaki roditelj poželio za
snahu. Nju je čak bio, jasno u mislima, namijenio Benu. Čuvao se
da se jednom riječi ne oda, jer znao bi što bi to značilo -
upropastiti čak i maštu. Možda bi morao, iako još nije znao kako,

4
pozvati nju i njezine na imanje, na neku proslavu, tek toliko da
vidi ima li smisla čak o tome više i sanjariti. A onda se desilo
nešto što je mislio da mu je poslao sam bog. Bautingovi, Edithini
roditelji, su slavili srebrni pir. I to u dva navrata. Najprije za
najužu rodbinu, a onda i za susjede. Prilično bojažljivo rekao je to
sinovima:
- Imate li što protiv da mi se pridružite na Bautingovoj
proslavi?
- Kada? - prvi je upitao Greg.
- Pa u subotu.
- A što slave? - i Ben se zainteresirao što je Abela čak i
iznenadilo,
- Srebrni pir. Lijepa godišnjica koju ja nisam imao sreće
proslaviti. Kad se toga sjetim, najradije ne bih ni išao. Ali, to bi
čak i oni mogli pogrešno protumačiti.
- Idemo! - više iz želje da oca razonodi nego je to želio, prvi je
rekao Greg.
- Kad smo pozvani, moramo ići, čak; i da nismo u Horshamu -
potvrdio je Ben.
- Oni su sjajni susjedi, primjerni u svakom pogledu -
nastavljao je Greg. A i Edith je predivna cura. Doduše, ne
doživljavam je kao djevojku, barem ne onako kako to doživljavam
druge cure.
- Kako to? - Abel se zainteresirao za ovo stoje čuo.
- Pa, više sam je doživljavao kao mlađu sestru nego kao
djevojku koja bi se drugačije sviđala. Iako, kad sam jednom doveo
doma Billa, otad me stalno ispituje kako mi je susjeda. Edith je i
lijepa, i pametna, i dobra. Bit će sretan onaj čija bude. Baš me
veseli taj odlazak k njima. I ne pamtim kad sam im zadnji put bio
u kući. Vrijeme je tako ludo. Možda bismo se morali drugačije
ponašati. Otkad mame nema, mi smo malo zapustili te odnose.
- Zapustili smo, sine, štošta - otac je na rubu plača rekao.
- Možemo sve to popraviti - Ben je nastavio želeći u tom času
ponajprije razveseliti oca. - Oni sigurno shvaćaju kako nam je
otkad mame nema. Kad sam jednom sreo Edithinu majku, tako

5
me toplo zagrlila i nije propustila ni tada reći kako je majčin
odlazak gubitak i za njih.
- Prerano je otišla. No, ona naprosto ne može biti
zaboravljena. Znam da vam nikom nije lako, ali bojim se za Abela.
- A onda je naglo ušutjela, vjerojatno se kajući što je uopće
počela takav razgovor. Tata, drago mi je da si prihvatio taj poziv -
na kraju je zaključio i Ben. Samo moramo se pripremiti za
odlazak na slavlje.
- Kako to misliš?
- Pa, moramo im nešto lijepo kupiti.
- Imaš ideju?
- Imam.
- Da čujemo? - Greg je upitao.
- Kupit ćemo im Cruselovu sliku njihova imanja. Kad sam bio
na njegovoj izložbi, ona mi je bila i najljepša. To je ulje, poprilično
veliko, a čini se da se svidjela mnogima jer su se pored nje i
najviše zadržavali svi posjetitelji izložbe.
- Da nije već prodana?
- Možemo odmah provjeriti - rekao je Ben i dohvatio isti čas
telefon.
Nije dugo čekao da mu se netko javi. Ali, i on je bio direktan:
- Ti si, Bert?
- Da, a vi ste?
- Ben na telefonu. Trebam te.
- Da ne misliš donirati moju sljedeću izložbu? Neka sam i to
doživio! Znaš, ja sam slikar, drže da je takvima mjesto u velikim
gradovima, ali volim kad moje slike nađu mjesta u nekim našim
kućama. Po svemu one i pripadaju tu. No, sad sam se baš
razbrbljao. Reci, što me trebaš?
- Kupio bih sliku Bautingova imanja.
- Kao zaručnički dar Edith?
- Ma, ne budali! Otkud ti uopće takva primisao? Pa ona mi je
kao sestra.

6
 - Ne budali sad ti! Mogao bi ti je netko uzeti pred nosom. No,
nije to ipak moja stvar. A zanima me, ipak, koji je razlog takvom
daru?
- Njezini roditelji slave srebrni pir. I zovu, kako je to običaj,
sve susjede.
- To njima i priliči.
- Kako to misliš?
- Pa oni imaju i što slaviti, ali i čime se ponositi. Nema baš
takvih obitelji mnogo više ni u ovoj našoj sredini. Sve se to
nekako povampirilo, sve se to uzdignuli u visine s kojih se vrlo
lako i pada.
- Sad mi na kraju reci hoćeš li mi prodati tu sliku ili ne?
- Hoću. Čak i da je nisam namjeravao, sad bi je prodao. Jer,
ona nikom i ne može značiti toliko, koliko će njima. Kad ćeš doći
po nju?
- Odmah. I sad mi još reci cijenu?
- Tisuću dolara. Je li ti to mnogo?
- Nije, jer znam kako se tvoje slike prodaju. Ovo je sigurno i
tvoj doprinos njihovom slavlju. Reći ću im to. No, hvala ti. Tako
sam sretan što slika nije prodana. Mislim da nismo mogli naći
prikladniji dar od toga.
- Pa i meni se čini tako, bez obzira što tko mislio. No, znaš da
sam razmišljao o vama.
- Kome konkretno?
- Pa i o tebi i o Gregu.
- Što?
- Koji će ostati ovdje?
- Ja, sigurno. Ne znam što bih uopće radio osim ovoga za što
sam školovan i što mi teče žilama.
- To je krasno.
- Ma, daj, tko mi to govori? Pa zar i ti nisi odabrao poziv koji
jedino znaš i voliš raditi?
- Jesam, ali kod nas slikara nije sve tako jednostavno i lako.
Od nečega se treba i živjeti, a slikarstvo to omogućuje samo

7
onima najrazvikanijima. A treba imati, kako se ono kaže, i boga za
strica. No, to je duga i drugačija priča. Možda će sve biti i bolje
nego očekujem. Ne volim pesimiste, a pomalo i sam bivam
takvim.
- Dešava se. Evo me kod tebe sat-dva. Može?
- Ma jasno da može. Čekam te s kavom. A gdje je Greg? Neka i
on dođe. Ako ima vremena. Znaš, s doktorima uvijek treba
održavati vezu.
- I sa slikarima. Pogotovo onima perspektivnima. Čini se da
jedino poljoprivrednici nisu baš u modi. Do njih se ne drži baš
previše. Ali svako dođe, kad-tad, na svoje.
- To je sigurno - odgovorio mu je Bert i to je bio kraj
razgovora.
I Abel i Greg su, se iščuđavali kako je on uopće tako lako
obavio sve to. Čak toliko da je i otac primijetio:
- Nisam uopće mislio da je Bert takav.
- Kakav, tata?
- Pa, misaon. To je znak moje starosti. Ostaješ na onome na
čemu si bio nekad. Ne doživljavaš promjene onako kako bi
trebao. Meni su slikari uvijek bili zapravo - bezveznjaci, ljudi koji
bogu dane kradu. A oni su senzibilna stvorenja koja osjećaju i ono
na što obično smrtnici i ne obraćaju pažnju. Baš me zanima ta
slika, ali i nešto još više...
- Reci?
- Kako će se dar svidjeti slavljenicima. Koliko oni i znaju i
razumiju umjetnost.
- Edith će se sigurno svidjeti, ali i njezinoj majci - bio je
kategoričan Greg.
- Otkud si tako siguran? - upitao ga je Abel.
- Sjećam se još iz najranije mladosti da je Edithina majka bila
na svakoj izložbi, ali da je sa sobom vukla i kćer.
- Bože - zavapio je Abel - koliko sam ja stvari u životu
propustio! I ne pamtim kad sam ja bio ne nekoj izložbi. U početku
nisam imao vremena, i jednostavno nisam stvorio tu naviku. A
sad se ona ne stvara. Barem ne za ovako nešto.

8
 - Sad se počinje od onoga gdje si stao u mladosti. Sad možeš
raditi ono što si propustio. I radit ćeš - opet je bio kategoričan
Greg.
Ben je prekinuo razgovor upitom bratu:
- Ideš li sa mnom? Kad već to želi Bert, morali bismo mu želji
i udovoljiti, tim prije što je cijena slike zapravo smiješna. Ona bi u
svakoj galeriji bila trostruko viša.
- Ma jasno da idem. Ali ne zbog cijene slike, nego da malo
vidim što on to sve radi. Možda mu i ja mogu nekako pomoći.
Znaš, liječnici su zapravo kolekcionari.
- Dobivaju darove od pacijenata?
- Ne bih baš tako rekao. Ima i toga, ali daleko manje nego se
misli. Možda neki slikar i daruje koju sliku liječniku, ali se to ne
smije doživljavati kao mito. Nas slike umiruju, barem neke od
njih, zato ćeš u malo kojoj liječničkoj kući vidjeti nešto što
uzbuđuje. Najviše ima pejsaža i portreta. No, to je već za neku
psihološku analizu. Idemo sad. Tata, bi li i ti s mana? - na kraju je
Greg upitao oca.
- Ma, ne. Imam još posla, ali i da nemam, i vas ste dvojica za
početak dosta. Samo ga pozdravite i zahvalite mu se i u moje ime.
Možda me sve to ponuka da jednom odem i ja na njegovu izložbu.
I ne samo njegovu.
Oba sina su se tak na ovo nasmijala. Ali, ovakav razgovor ne
pamte da su ikad vodili. Bili su zbog toga sretni, ali ne samo zbog
sebe. Obojici im je pred očima bio samo otac. Nisu dosad ni bili
toliko zaokupljeni pitanjem kako on uopće živi bez majke koja
mu je bila oslonac cijeli život.
Prvi put ima je pala na pamet suluda misao - da bi bilo
najbolje kad bi si nekoga našao i počeo neki novi život. Samo,
znali su da to ne bi smjeli ni pomisliti, a kamoli mu tako nešto
predložiti. Uplašeni tim mislima, izletjeli su kao sumanuti iz kuće.
No, čini se da se i on bio zamislio. No, kad strahuješ, vidiš i
ono čega zapravo nema.

9
 ***
Edith nije znala je li se taj roditeljski jubilej trebao slaviti
tako naširoko. Nije imala ništa protiv da je neke, prvenstveno je
mislila na susjede, čak i pozove na kolače i eventualno i neko
piće, ali ovoliko slavlje joj se činilo pretjeranim. Nešto jer nije
voljela prevelike intimnosti, a nešto jer je imala toliko posla da
nije znala gdje joj je glava. A desilo se nešto što joj je najmanje
išlo u prilog. Naime, njezina dalja rođakinja, Camilla, koja se više
izdavala za to nego je i bila, odjednom se sjetila da bi je rado
posjetila pa čak i ostala kod njih nekoliko tjedana. I to je učinila
na način koji je Edith zgrozio. Nazvala je neki dan i bez nekog
velikog uvoda počela:
- Što radiš?
- Pa, uobičajeno.
- Ne znam što ti pod tim misliš, ali ja vas sve tu doživljavam
kao da ste na ladanju.
- Ako ladanjem smatraš, svakodnevni posao u ambulanti, pa
pomaganje na imanju i kući, onda imaš pravo. A ti?
- Umorna sam.
Edith ju je htjela pitati od čega, ali ipak se suzdržala. Jer,
konačno, nije samo fizički napor nešto što može umarati. Možda
joj se nešto desilo i s poslom, a to može biti gadno. Stoga je čekala
da ova kaže o čemu je riječ. I odgovor je brzo dobila.
- Moram se maknuti iz Melbournea na neko vrijeme.
Sad je, pak, Edith čekala da joj ova kaže i razlog tomu, a
Camilla je vjerovala kako će je Edith pitati zašto. I kad se to nije
desilo, nastavila je:
- Razvrgnula sam zaruke.
- S kim? - izletjelo je Edith jer svako malo ona bi u novinama
osvanula uz drugog muškarca.
- Zar ti ne čitaš novine?
- Pa čitam, ali tek onako, površno, kad je riječ o trač
rubrikama. Mene to ne zanima, no da sam znala da je o tebi riječ,
sigurno bih pročitala.

10
 - Bila sam dva mjeseca zaručena za Harryja Campbella.
- A tko je taj?
- Glumac u usponu.
- No, koliko mogu razbrati, sigurno se i neće baš visoko
uspeti. Jer da hoće, sigurno ga ne bi ostavila.
- Možda ti to zvuči grozno, ali ne bih. Ja želim konačno
nekoga uza se tko je ozbiljan, na koga se mogu osloniti jer posao
koji radim, ne traje dugo, a ni novac koje se zarađuje nije tolik da
mogu biti sigurna da će mi dostajati cijeli život. Nisam sigurna da
baš to razumiješ, ali tako je. Nego, znaš zašto te zovem?
- Reci?
- Doći ću k vama i ostati dva-tri tjedna. Mislim da će mi
poslije svega, goditi malo promjene i mira. Vaša mi se kuća uvijek
činila tako mirnom, čak i dosadnom, ali poslije svega, to bi mi sad
dobro došlo. Samo ne znam kako do vas. Možda je, za promjenu,
najbolja željeznica. I tako ne pamtim kad sam se zadnji put vozila
vlakom. Evo me onda u subotu. Ne morate me čekati. Valjda još
ima tu koji taksi. Ali, čak i da nema, ja bih se snašla. Znam se
našaliti kako mi on i ne treba. Nema vozača koji mi ne bi stao, da
mu tek pokažem mali prst. Ima izgled često velikih prednosti. No,
kasnije, kad se počne starjeti, ima i trauma. Ali, to je još daleko od
mene. A, konačno, kad se jednom smirim, bit će sve drugačije.
Mora da joj je u taj čas netko došao, jer više nije ništa rekla,
tek je samo pozdravila Edith:
- Bok! Vidimo se u subotu.
Edith bila je toliko iziritirana razgovorom s Camillom da nije
odmah roditeljima ni rekla da je zvala. Jer, u svoj toj strci samo joj
je trebala još i ona. No, znala je da će morati i to im priopćiti samo
je čekala pravi trenutak. Znala je da je otac baš ne voli, a majka,
pomirljiva kakva je već bila, uvijek bi nalazila opravdanja za
svačije ponašanje pa tako i za kćer svoje rođakinje. No, nije baš
bila sigurna da će ovo moći lako progutati. A onda se iznenadila
kad ju je ova, razgovarajući s njom u uređenju dvorišta,
odjednom upitala:
- Bi li ti imala što protiv da nam u goste dođe Camilla?
- Pa, ne bih, iako ne znam bi li sad bas bilo vrijeme za to.

11
 - Vidiš, ja mislim da bi baš sad bilo. Za nju bi ovo bilo nešto
novo, ona bi uživala praveći se važnom, a i očekujući da joj se svi
dive. A i raskid tih zaruka ju je kosnuo.
- Pa ona ih je razvrgnula?
- Tko zna što se iza svega toga krije.
- Razgovarala si s njom ili si nešto čitala?
- Nazvala me i pitala bi li mogla doći k nama.
- Kada?
- Jučer. Nisam znala što bih, ali nisam mogla ni odbiti. Jer,
znam da će sve to pasti na tvoja leđa. Zbunjuje me jedino to što je,
čini se, Camilla odlučila doći bez obzira što mi o tome mislili. No,
ima nas svakakvih.
- Meni se jednostavno najavila. - I nisi mi rekla?
- Mislila sam. Ali, bojala sam se i tebe i tate. Znala sam da bi
ona mogla pokvariti ovo slavlje.
- To ne brini. Ona ga samo može uveseliti. Ona će sve učiniti
da bude zapažena, a to će ipak biti nešto novo. Predstava, a sve
ovo to i jest. Ja se samo bojim da tebe ne optereti. No, nemoj to
dopustiti.
- Neću. Ja znam s njom. Ali, nasreću, ona će već naći „neki
muški objekt“, koji će je zaokupirati.
- Možda i bi kad bi joj se netko svidio. Samo ona puca na
visoko.
- Mama, ona sad puca da bi ulovila. Mislim da je sama
kvaliteta plijena manje važna. I toga me strah.
- Zašto?
- Ne bih voljela da nam poremeti svojim ponašanjem mir koji
ovdje imamo.
- Dotle, valjda, neće doći. Ali, čak i kad bi, morali bismo se
jasno od svega ograditi. No, ja mislim da tako daleko ne treba ići.
Ma kako da nas to sad uznemirilo, možda će sve ispasti i bolje
nego mislimo. Tako se obično dešava.
Edith je silno željela da tako bude, ali je isto tako taj razgovor
prekinula. Pomogao joj je svojim dolaskom i otac.

12
Paklenski planovi

Wayneovi su sami sebi bili smiješni kad su odlazili k

Bautingovima. Nijedan od njih ne pamti kad se tako pomno
dotjerao odlazeći ipak na „malu seosku zabavu“, kako je to u šali
rekao Greg.
- I odjećom se poštuje onaj u čiju kuću odlazimo - ozbiljno je
rekao Abel. - Mislio sam kako ovo slavlje i nema previše smisla,
ali sad mi se čini da ono dolazi u pravo vrijeme. Svi smo se počeli
udaljavati jedni od drugih, a to nije dobro. Često puta se kaže da
ti je bliži susjed nego brat. A tima ljudima se nema što prigovoriti.
Znam kako su žalili za Grace kad je umrla. Iz njihova ponašanja
osjećala se istinska tuga. Takve se stvari ne zaboravljaju.
To je bilo dovoljno da i Greg i Ben zašute, ali i Abel kao da je
shvatio da je samo spominjanje Grace bilo dovoljno da kod njih
izazove silnu tugu. Da bi to barem nekako popravio, počeo je
neku drugu priču, sasvim čudno sinovima:
- Jeste li čuli novost?
- Koju? - Greg je bio brži s upitom od Bena.
- Došla im je na proslavu i čuvena rođakinja, ona mala
Camilla. Moglo bi sve to biti čak i zabavno. Jer, ta ima što i reći i
pokazati.
- Po mom sudu, tata, ni jedno ni drugo - Ben je sad bio brži
do brata.
- Ukusi su različiti - nije ni Greg mogao to odšutjeti.
- Pa nije, valjda, da ti se takva sviđa?
- Nisam o njoj uopće razmišljao, ali da ne privlači muškarce,
ne bi je bilo toliko u tisku - Greg je nastavljao priču.
- Ljudi su željni senzacija. Znaš ono - kruha i igara. A mi
imamo kruha, pa i igara koliko nam treba - Ben je htio završiti
razgovor o ženi koja ga uopće nije zanimala. No, sad se otac upleo
i rekao nešto što je obojicu iznenadilo:
- Ako je takva kakvom je predstavljaju mediji, ona je
opasnost za sve muškarce ovoga svijeta. A ni vi niste baš tetkice.

13
 - Nismo, ali imamo još pameti u glavi. I sam nas kritiziraš da
biramo, pa zašto misliš da ne bismo odoljeli jednoj takvoj. Sve što
ti mogu reći, jest da što se tiče te Camille, budeš miran - Greg je
bio i više nego odlučan. No, čini se da ta primjedba i nije odnosila
na nj. On je znao, po prilici, da ovaj ima silnog iskustva s takvima
kako što je Camilla, ali ona je bila prava opasnost za Bena. I valjda
je očinski instinkt iz njega govorio. No, znao je on i stati. Čak ih je
u jednom času i požurivao.
- Idemo. Ne volim dolaziti nikamo prvi, ali još mi je manje
simpatično kad netko kasni.
I baš kako nekad kad su bili maleni, i kad su ga
bespogovorno slušali, krenuli su za njim. Nije uopće bilo spora
oko toga tko će voziti. Znalo se tko je još uvijek - gazda u kući.

***
- Ja bih ovo cvijeće stavila na mjesto gdje će biti najuočljivije
- rekla je Camilla i isti čas ga, ne čekajući da joj se to kaže da
može, premjestila ga s jednog mjesta na drugo.
Da ne bi izazvala bilo kakvu polemiku, Edith je odšutjela to,
ali najradije bi joj bila rekla da se ponaša ovdje kao gost, a ne kao
netko tko će voditi ovo slavlje. Mnogo toga joj se na ovoj nije
svidjelo, ali sad nije bilo vrijeme da se upušta u bilo kakve
rasprave. Bojala se da ne napravi još nešto gore, nešto što bi
razjarilo oca jer joj se činilo da se on samo silnom snagom volje
suzdržava da ne plane. Jutros joj je za doručkom rekao nešto što
nitko do njih nije očekivao:
- Camilla, ti si Adina rođakinja i uvijek ćeš biti tako dočekana
ovdje, ali, molim te, da se ponašaš kao gošća. Sve što ovdje
radimo za tu proslavu, dogovarali smo danima, imamo svoju
koncepciju i tako ćemo sve to i izvesti. Naša poimanja svega, pa i
proslava, očito su toliko različita da je nemoguće usuglasiti ih. To
moraš imati na umu dok si ovdje.
Pametnom bi to bilo dovoljno, ali ne i Camilli. I da nije bilo
tako, Edith bi joj se usprotivila, ali toga je bila svjesna i Camilla.
Znala je da ona ne štedi nju nego oca. A ona je željela da se nešto
poštuje i njezino jer je mislila da su oni zapravo svi - seljaci.

14
Njihove zabave nisu i njezine, za nju je to bio tek folklor o kojem
će pričati, jasno s ironijom, kad se vrati u Melbourne. I inateći se,
sad već i bez pitanja, počela je razmještati i ono što nije imalo
smisla. Sve do časa dok nije i Edith prekipjelo. Prišla joj je u
jednom trenutku i vrlo rezolutno rekla:
- Molim te da sve ostaviš na mjestu kako je bilo. Nemoj da
moram čak i ocu reći što radiš. Ovo nije tvoja proslava. Ovo je
njihova svečanost i sve što smo činili, nastojali smo da im se
svidi.Ti to, možda, ne razumiješ, možda su tvoje namjere čak i
plemenite, ali pusti to za neki drugi put. Recimo, kad ti budeš
slavila jedne od svojih uspješnijih zaruka.
Čini se da je ovo tek imalo odjeka. Zacrvenjela se, nešto
promumljala, ali brzo se odmaknula od aranžmana i krenula
prema kući. No, presrela ju je Ada i grleći je, onako majčinski,
upitala:
- Znatiželjna si kako seljaci slave? Zna to biti zabavno, vjeruj
mi. Znaš, i ja sam došla ovamo iz Melbournea i nijednog mi časa
nije bilo žao što sam ostavila velegrad. Sve ima svojih prednosti.
Ali, i za to treba vremena da se shvati.
- Znam. No, ima nešto što ne razumijem.
- I to znam, ali vrijeme nosi sa sobom odgovore na mnoga
pitanja.
- Tko će to dočekati?
- Onaj tko čeka. Ali, nisi došla ovamo da si razbijaš glavu čak i
time. Pokušaj se ovdje zabaviti, pokušaj vidjeti kako to čine ovi
koji su ovdje odrasli. I, znaš, kaže se da su pametni oni koji se ne
izdvajaju iz mase. Voljela bih da danas ponašaš tako.
- Ti si tako blaga. Ti me jedina razumiješ, rekla bih čak više i
do mame.
- Nije to baš tako. Meni je lakše suditi pa i savjetovati nego je
to njoj. Ona na tebe gleda drugačije, ona se, kao i svaka majka,
boji.
- I ti se bojiš za Edith?
- Da, ali moj strah je drugačiji.
- Zašto?

15
 - Pa mi živimo drugačije nego ti. Ovdje je sve lakše držati na
oku, da ne kažem pod kontrolom. A i Edith ima neke drugačije
životne stavove od tvojih.
- Moji su tako loši?
- Ma, ne! Tvoji su drugačiji, oni idu uz sredinu u kojoj živiš.
Bilo bi nenormalno kad ne bi bilo tako.
- Blago, Edith.
- Nemoj tako gledati na život. Možda bi Edithi bilo bolje,
možda bi lakše živjela da ima nešto tvoga. Ne možda, nego
sigurno bi. Vidiš, iza tebe je silno iskustvo, ti ćeš znati čak i muža
odabrati koji će ti pružiti u životu ono čemu težiš, a sumnjam da
će to i ona. Kad se ona zaljubi, bit će to nešto što je može silno
usrećiti, ali i ono drugo, što se čak ne usudim ni izgovoriti.
Mora da je ovo što je čula od tete ipak je malo smirilo jer je
otišla u sobu i nije se više petljala ni u šta. No, da joj je ova žena
dala misliti, bilo je sigurno. Prvi put otkad je krenula putem kojim
je, pitala se nije li i ona kriva za sve što joj se dešava, ima li ona
uopće sreće i je li ono što je dosad smatrala time, baš to. Nije se
mogla potužiti da je momci ne primjećuju, da joj se ne ubacuju i
kad je to željela i kad nije, ali nije naišla na onoga o kome je teta
Ada sad govorila - o onome koji bi je tako i toliko osvojio da bi
izgubila razum. Da je sad netko pita kako bi taj morao izgledati,
teško da bi mu znala odgovoriti. Jednom je to morao biti netko
tko je čuven, koji sve osvaja i ruši oko sebe, a drugi put bi to
morao biti netko samozatajan i miran uz kojega ni osjetila ono
čega nema - mir.
Odjednom se osjetila izgubljenom pa čak i depresivnom.
Došla je ovamo jer je mislila da će popraviti raspoloženje, a ako
ovako nastavi, ništa od toga. Pokušat će, baš onako kako su joj ovi
sugerirali, ne isticati se danas, promatrati sa strane kako se oni
zabavljaju i pokušati nešto poprimiti i od njih, barem dok je
ovdje.
Neće to biti lako, ali nije joj to bilo ni dosad. Kao da je ovdje
tek postala svjesna toga. Trgnuo ju je zvuk mobitela i prekinuo
takva razmišljanja. Vidjela je na zaslonu da je zove mama. Čak ju
je malo osorno i upitala, iako je isti čas zbog toga požalila:

16
 - Kontrola? Ne brini. Neću te osramotiti.
- Ma ne zovem zato.
- Nego?
- Već me satima gnjavi Harry.
- Što hoće?
- Želi znati gdje si, želi s tobom razgovarati.
- Mi više nemamo o čemu razgovarati. Sve što sam imala,
rekla sam mu. Ja ne želim biti ničija ljestva za uspinjanje. Neka
me pusti na miru. Nadam se da mu nisi rekla gdje sam.
- Ma, što ti je! Čak sam rekla da si se na mene naljutila i da si
otišla bez riječi. I njega sam okrivila zbog toga. Bilo mi ga je u
jednom času i žao. Znaš.....
- Znam. Reći ćeš da me voli. Ali, mama, vjeruj mi, to nema
veze s ljubavlju. To je krpanje, kako ja to nazivam. Mi smo trebali
jedno drugo. Možda bi to još i potrajalo da se meni nije upalila
lampica. Ja ne smijem gubiti vrijeme s gubitnicima.
- Pitanje je... - rekla joj je majka, ali i ne dovršila misao do
kraja.
- Znam što hoće reći - nastavila je Camilla - da je pitanje tko
je gubitnik. No, to nije sigurno onaj koji postaje svjestan i te
mogućnosti. Mama, ne brini nizašto. Ovo ovdje jest neki drugi
svijet, ali se od svakoga, kako kaže teta Ada, može nešto naučiti.
Ona mi se ovdje jedina i sviđa. Sve to drugo nešto je s čime bih se
teško složila. No, svaka je promjena, barem u početku, dobra.
- To je sigurno. Pozdravi ih. Ja ću ih nazvati večeras. Oni su,
ma kako ti se to sad činilo, dobri ljudi. Tu prvenstveno mislim na
Adu. Uvijek je bila posebna, odmalena je znala što hoće. I kad smo
svi mislili da je njezin odlazak iz Melbournea tek mladenački hir,
pokazalo se to sasvim drugačijim. I hvala bogu da je tako. Ona tu
uživa, nju više ništa ovdje ne privlači, osim da dođe u posjet rođa-
cima, ali ni to ne traje dugo. Oni su izgradili neki svoj svijet na
kojem im se može čak i zavidjeti.
- Ti doista tako misliš?
- Pa, mislim. Zar te to čudi? Zar se ne može zavidjeti ljudima
koji su sretni, koji su si tako uredili život da ne žele ništa drugo,

17
da ga ni u jednom, čak ni detalju, ne žele mijenjati? Malo promisli,
malo ih promatraj i vidi može li se od njih nešto uzeti.
- Ne brini - rekla je Camilla, a kako je u taj čas u sobu ušla
Edith, brzo je prekinula razgovor, ali sad joj je mnogo mirnije
rekla:
- Oprosti, Edith. Malo sam se bila zanijela, ali nisam ništa loše
mislila. Zapravo, osjetila sam neku čudnu atmosferu kod vas,
neku bliskost koju sam sasvim pogrešno protumačila.
- Ma i ja sam malo nervozno reagirala. Mi baš i nismo
naviknuli na ovakva slavlja, pa se pomalo i bojim. Ne bih voljela
da ne bude onako kako su to mama i tata zamislili. A ovo je ipak
njihov dan. Ne znam hoću li ikad postići ono što su oni.
- To bih ja mogla pitati sebe, a ne ti. Ti si rođena da budeš
sretna.
- Ne znam. Sve je to relativno. Ja to mislim za tebe.
- Ozbiljno?
- Zašto se čudiš? Ti imaš ono što o čemu ja ne mogu ni
sanjati.
- A to je?
- Sigurnost, čvrstinu, ti znaš što želiš, ali i što je još važnije,
kako to postići.
- Naoko, možda, tako i izgleda. Ali, što sam postigla više od
tebe? Da se o meni piše, najčešće negativno. A to nije ono što
želim.
- A što želiš, zapravo?
- U tome i jest problem. Jednom mislim da je to ovo, da bi
drugi put već mislila da je to nešto drugo. No, možda ću se i ja
smiriti. Možda ću nešto naučiti i od vas. Samo, znam, treba
strpljenja, nema kalupljenja, nama istrčavanja, nema nametanja,
barem ne kako sam to činila dosad. I znaš, neću vas sramotiti
danas.
- Ma ja to nisam ni mislila. Ti si dovoljno pametna da znaš da
nitko nikoga ne može osramotiti. Ako to već i čini, svjesno ili
nesvjesno, čini to sebi. No, nisam ti došla držati lekcije.
- Imaš za mene neko zaduženje?

18
 - Ma, ne znam tko će zapravo sve doći, ali ako dođu i neki
mlađi, ti ćeš se pobrinuti za njih. Ja neću moći svima pokloniti
dovoljno pažnje, a ti ćeš svima biti zanimljiva, osim toga vičnija si
takvim zabavama od ikoga od nas.
- Znaš li, barem po prilici, tko bi od mlađih mogao biti?
- Pa i da i ne. Mislim da će to sigurno biti braća Wayne.
- A tko su ti? Farmeri? Ili su nešto drugo? Možda me neki do
njih bude i zanimao?
- Pa, ne znam što da ti kažem. Ja ih znam još od najranijeg
djetinjstva. Dragi su. Jedan je agronom i mislim da će se
definitivno baviti imanjem, a drugi je liječnik za kojeg baš i nisam
sigurna gdje će završiti.
- Koji je ambiciozniji?
- Pa, teško mi je to reći kad su im interesi različiti,ali možda
bi najvjerodostojnije bilo reći - oba su ambiciozna, ali svaki na
svoj način.
- A ljepši?
- Oh, bože, Camilla, pa tako ih nikad nisam gledala.
- Nećeš se naljutiti ako nešto primijetim?
- Ne, a i zašto bih?
- Kako bi bilo da muškarce počneš gledati drugačijim očima
nego si to činila dosad?
- Možda bih i trebala, ali ne i njih.
- Zašto?
- Pa oni su mi kao braća.
Ali, to ipak nisu. Baš me zanima kako izgledaju, i ako su
ičemu slični, čut ćeš me. No, vidjet ćemo. Možda sve ovo bude i
bolje nego se itko od nas nadao. Možda i ja budem od kakve
koristi.
- Već jesi - rekla je pomirljivo Edith. Camilla nije još mislila
da ona doista tako i misli. Bila je uvjerena da je i ona dobila
„lekciju“ od mame kako se treba prema njoj kako gošći ponašati.

19
 ***
Gosti su polako počeli stizati. Čak se i Camilli učinilo da je
među njima podosta zanimljivih ljudi. Nije, doduše, nitko bio za
kim bi baš ona potrčala, ali da bi moglo biti zabavno, sad je već
bila sigurna. Bilo je, što ju je iznenadilo, i zgodnih djevojaka, pa
čak i pristojno odjevenih, što baš ovdje i nije očekivala. Čak se u
jednom času i zabrinula je li baš odjenula haljinu kojom bi i ovdje
zabljesnula. A onda joj se činilo da to i nije važno. Ona će sigurno
biti zanimljiva već i svojom pojavom, a možda ne bi ni njezini
voljeli da se previše ističe. Lanena haljinu je pristajala za ovakvu
priliku. Ovo je ipak bila vrtna zabava, ovdje će se tako nešto i
najbolje uklopiti.
I kad se skupilo već dovoljno svijeta, ocijenila je da im se
može i ona pridružiti. No, kako ne bi opterećivala svoje
domaćine, sama se predstavljala i to na prilično nenametljiv
način. A onda su se vrata otvorila i na njima su se pojavila dvojica
muškaraca. Isti je čas shvatila i tko su oni. Braća Wayne. Nisu baš
bili slični fizički, ali imali su nešto u držanju specifično. Čvrsto,
kako bi rekla njezina mama. Iza njih je išao stariji gospodin, baš
tako je i izgledao, ali i držao se. Koliko su ta trojica značila svima,
najbolje se vidjelo po onome kako su im svi pokušali dati
značenje, pa i pokazati da se raduju što ih vide. A onda su im
prišli Ada i Nell, sretni što ih vide i s izrazom lica kako da se samo
njih čekalo pa da svečanost može početi. Pitala se u tom času
Camilla gdje je Edith, zar ona ne misli iskazati toj trojki ono
značenje koji iskazuju svi. No, ona ili je bila zauzeta nečim
važnijim ili na ovu trojicu nije gledala očima ostalih. Ni sama toga
čas nije znala što da učini. Kad nema Edith, ni ona im ne može tek
tako prići, iako su je obojica silno privlačila. Pa čak i njihov otac
koji ju je u jednom času podsjetio i na njezina. Elegantan, s nekim
specifičnim osmijehom koji je još mogao privlačiti. Pitala se u
tom času gdje su im pratilje. Ako ih već nemaju ti momci, što je sa
suprugom njihova oca.
Zaokupljena tim razmišljanjima, nije odmah ni uočila Edith
kad je izbanula iza jednog ugla. Ali, ono što je vidjela, silno ju je
zbunilo. Obojica momaka kad su je ugledali, potrčali su prema

20
njoj i kao da su se natjecali koji će je dulje držati u naručju i ljubiti
je.
Učinilo joj se da je ipak malo suzdržaniji bio onaj viši. Još nije
znala tko je tko od njih, ali i ta suzdržanost njoj je govorila -
nešto. Tome se ova mala guskica sviđa. Samo je pitanje kako ona
to doživljava i doživljava li to uopće. Po svima koji su se ovdje
našli, ova dvojica bi bila zamijećena i na bilo kojem primanju u
Melboumeu. A kad je već tako, kad su se svi s njima izrukovali,
sad je red da im se i ona predstavi. I ne čekajući više, krenula je
onako kako je to samo ona znala prema njima. Čak i onaj koji ne
bi znao čime se bavi, shvatio bi da joj ni modna pista nije strana.
U času se našla između Edith i te dvojice muškaraca. Ma kako
se pravili da im je svejedno, da je ona tek jedna od gostiju, njezino
oko nije se moglo prevariti. Jedan pa drugi pogledavali bi je ispod
oka, dok na kraju nije je Edith i predstavila:
- Greg i Ben, ovo je moja rođakinja Camilla. Ne znam jeste li
je već negdje upoznali jer ni vama nije Melbourne baš nepoznat.
Ni vi niste sigurno baš bili anđeli dok ste ondje boravili.
Nismo se službeno upoznali - počeo je Greg, ali znamo tko je
gospođica. Nju se mora uočiti.
- Gdje?
- Oh, bože, pa pune su vas tiskovine!
- To mi ne mora biti baš kompliment - rekla je to čak
sramežljivo.
- Pa, ovisi... - dvojio je, vidjelo s to da li da kaže što zapravo
pod tim misli. No, onaj drugi brat je samo šutio i kao da se njega
nije ticalo što ovo dvoje razgovaraju.
Ali ona ne bi bila ona kad bi ga ostavila po strani, tim više što
su je uvijek više privlačili oni koji i nisu njoj poklanjali neku
posebnu pozornost. Stoga se sad ona usredotočila na nj i izravno
ga upitala:
- I vi ste čitali kojekakve priče o meni?
- Pa i ne.

21
 No, da ne bi ispao nepristojan, ako već nizašto drugo a ono
kao gošći i rođakinji njegovih susjeda, ipak je pokazao barem
neko zanimanje za nju i rekao:
- Ali odsad ću se sigurno zadržati i na tim strancima.
- I misliti svoje da ne kažem donositi tko zna kakve ne
sudove.
- Pa, i ne. Papir svašta podnese. Ja se sam volim uvjeriti tko je
kakav.
- To je već nešto drugo. Svakako ispravnije - rekla je i kako
im se u taj čas približilo nekoliko djevojaka izvukla se
neprimjetno od njih. Ali, stvarala je već u glavi planove. Onaj tko
je bolje pozna, rekao bi čak - paklenske.

Spontana zabava

Camilla je bila iznenađena onim što je vidjela sinoć. Premda

je očekivala malu, gotovo seosku zabavu, doživjela je - ugodno
iznenađenje. I sama se osjetila veoma opušteno, i sama se
zabavila tako da joj je bilo krivo što je sve ipak prebrzo završilo.
Htjela-ne htjela, ali sve je to počela uspoređivati sa zabavama
na koje je ona odlazila i shvatila kolika je to razlika. Ovdje su se
ljudi doista opustili, ovdje su te zabave postigle onu svrhu za što
su bile i organizirane. Jedino se i sad pitala ima li i kako to izgleda
zavođenje na koje je ona na takvim druženjima ipak bila
naviknula. Jer, ona se sinoć pokušala nametnuti tom Benu, ali
osim uljudnosti, nije dalje došlo s njegove strane ništa.
Još se sjeća njegova odgovora na upit kojim je željela
započeti konverzaciju koja bi, možda, mogla dovesti i nekamo
dalje:
- Dolaziš li ti često u Melbourne?
- Pa, više i ne. Samo službeno. Jer, toliko je posla ovdje da i ne
stignem, a da ti pravo kažem onamo me malo što i privlači. Ja sam
i inače u Melbourneu živio prilično povučeno.
- Zašto?

22
 - Pa, kako zašto? Zar sam mogao studirati i provodite se? A
zabave na koje bi me pozivali, bile su čisti - provod.
- Pa i to je potrebno?
- Jest, ali, znaš kako se ovdje kaže - sve u svoje vrijeme.
- Zar sad nije došlo to vrijeme?
- Ne razmišljam na taj način, Camilla. Nešto nam se dešava i
spontano. Ako sam te dobro razumio, ti govoriš o ljubavi.
- Pa baš o njoj.
- Oh, to je neka druga priča. O njoj se može pričati i pričati, ali
uvijek ne ispadne onako kako mislimo da bi trebalo. Tu nema
recepta. Ili ga ti, možda, imaš?
Možda bi mu bila nešto na to i odgovorila, ali prišao im je u
taj čas jedan od sumještana, neki Ray, nametljivac koji joj je nali-
kovao na one koje je sretala i na svojim zabavama i koji joj je sad
išao na živce. No, ovaj se nije dao zbuniti. Čim im je prišao, upitao
ju je:
- Ovdje ti je sigurno dosadno? Jer, ovo i nije za mlade.
I prvi put joj se desilo da je zatajila ono kako se osjećala, ili
još bolje, kako je mislila da se osjeća. Stoga je neodređeno rekla:
- Sve treba vidjeti, sve treba doživjeti. Jer, kako bismo znali
uopće procjenjivati što želimo kad ne bismo doživjeli i ovako
nešto?
U tom kratkom periodu već se do Bena našla neka cura,
uhvatila ga pod ruku i povela prema društvu koje se nečemu
silno veselilo. Pratila ih je pogledom ljubomorna što je završilo
tako kako jest, ali nije joj drugo sad preostalo nego da se
usredotoči na toga Raya. I počela je konverzaciju s njim, koja je
uopće nije zanimala:
- Ostaješ ovdje dulje?
- Pa, mislio sam otići već sutra, ali ti si mi malo poremetila
planove.
- Ja?
- Da, ti. Što se čudiš? Mislim da se nas dvoje jedini ovdje ne
zabavljamo.
- Morat ću te razočarati.

23
 - Nećeš. Ti se ne zabavljaš, ovo je tek za tebe nešto novo, a
sve što je novo, na trenutak nam se čini i zanimljivim. No, brzo bi
se zasitila.
- Možda - tek je rekla i čekala priliku kako .da se ovoga
dosadnjakovića, a baš ga je tako doživljavala otarasi. I sad joj je
pomogao Greg. Valjda videći, a i znajući kako se Ray zna ponašati,
prošao im je i uključio se u razgovor, ali ni o čemu drugom nego
hvaleći ovu obitelj i ističući kako bi oni trebali biti ideal svima
mladima.
- Kad vidim ovo dvoje slavljenika, dobijem volju za
ženidbom.
- Zašto?
- Kako, Ray, zašto? Pa zar se tebi ne čini da su oni primjer
uspješnog braka?
- Ne poričem to, ali pitanje je što tko od braka očekuje.
- Ne znam što očekuješ ti, i očekuješ li uopće što, ali možda
ne bi bilo loše, da sve ovo malo proanaliziraš. Jer, od njih se ima
što naučiti, pa čak i onda kad nam se i ne sviđa sve što vidimo.
A onda se iznenada obratio izravno Camilli:
- Camilla, što ti misliš o ovome što sam rekao? Imaš li ti ideal
kad je brak u pitanju?
Zbunjena, trebalo joj je nekoliko minuta da se sabere i da
nešto pametno odgovori. Željela je odjednom da to bude istinito
jer joj se činilo da ovi ljudi ne vole neodređene, a pogotovo ne
lažljive odgovore:
- Ne znam što da ti na ovo odgovorim. Nisam baš razmišljala
o idealnom braku, ali jesam... - zastala je, no on je nije pustio na
miru. Odjednom ga je zanimalo o čemu je to razmišljala, pa je,
bojeći se da ne izvrda odgovor, nastavio:
- O čemu to jesi?
- Pa, recimo, o idealnom muškarcu. - I kakav bi on trebao
biti?
- Iskreno, ni tu nisam došla do krajnjeg zaključka. Jednom je
to jedno, da bi već sutra bilo drugo. To samo znači, da još nisam
načisto. Ne znam je li to baš normalno, ali ako se radi o

24
spontanosti, a kažu da se ljubav baš dešava tako, onda nema ni tu
pravila. Može mi se, međutim, nešto kod nekoga i sviđati, ali to ne
znači da želim ikoga kopirati.
- Pa, imaš pravo. No, nećemo sad raspravljati o nečemu što bi
nas i na trenutak udaljilo od ove svečanosti. Zato predlažem da se
pridružimo ostalima.
I Camilla je se morala, prilagoditi društvu. Prvi put nije bila
ona ta koja je diktirala tempo. Bilo je to nešto novo za nju, ali ne
baš tako tragično kako bi to doživljavala da joj se desilo, recimo,
u Melbourneu. I kad je sad o tome razmišljala, pitala se kakve će
zapravo dojmove ponijeti iz Horshama. Nije li u ovo kratko
vrijeme ipak spoznala nešto što teško da bi u gradu u kojem je
živjela - onakav si i onoliko uspješan koliko se možeš prilagoditi
sredini u kojoj se nađeš. Iako joj nije mnogo toga ovdje bilo
pravo, pokušala je to ne pokazati. Nešto jer se ipak osjećala
gošćom, a nešto što se oko nje nitko nije ponašao onako kako su
se ponašali njezini prijatelji ili bi, možda, bilo bolje reći poznanici
u Melbourneu.
Iz razmišljanja ju je trgnuo glas tete Ade:
- Onda? Kavi su tvoji dojmovi o našoj maloj svečanosti?
Samo, molim te, iskreno.
- Pa, ni sama ne znam što da ti kažem. No nisam razočarana.
Čak bih rekla da sam iznenađena, pa pomalo i zbunjena.
- Zašto?
- Svi su se zabavljali, ali sve je to bilo tako obično, spontano,
kao da je svatko znao što može očekivati. To je lišeno bilo kakvih
iznenađenja, pa i nečega daleko gorega.
- Tebi se to ne sviđa? Tebi je nedostajalo uzbuđenja? Pa,
mogu te razumjeti. Ali, neka si doživjela i ovako nešto. Sve je to
dobro za životno iskustvo.
- Nije mi, teta, nedostajalo. Ali, da mi je dalo misliti, dalo je. Ti
znaš što bi moja mama rekla.
- Pa i ne.
- Da mi i ovako nešto treba. Ona je bila presretna kada sam
rekla da idem ovamo, a zapravo sam pobjegla. Možda sam vam i
to trebala reći.

25
 - Od dečka?
- Pa, da. Mislim da mi je boravak ovdje pomogao u jednome -
da ne žurim ni s čim, pogotovo ne s odlukama koje se donese za
cijeli život. Zaručit se još i možeš nekoliko puta, ali vjenčat bi se
trebalo ipak samo jednom.
- Možda je i to točno, ali ni tu čovjek ne treba biti isključiv.
- Kako to misliš? - upitala je Camilla prilično iznenađena
onim što je čula.
- Ljudi se mogu i prevariti. Ljubav može planuti, ali sam bog
zna zašto se može brzo i ugasiti. A onda je bolje da se ljudi raziđu,
nego da jedno uz drugo trpi. Nema tu recepta. Ali ima nešto
drugo...
- Reci!
- Pa i na tuđim pogreškama se može učiti. No, Camilla, drago
mi je da smo ti, kako kažeš, dali misliti. Jer... svijet u kojem se ti
krećeš, razlikuje se od našega. To, dabome, ne znači da smo mi
idealni, a ti i tebi slični - grozni. Svaka sredina i svako vrijeme
nosi svoje. Možda i mi imamo nekih specifičnosti, nešto na što ne
znamo odgovoriti.
- Ne znam na što misliš?
- Pa, vidi ti te naše susjede Wayneove.
- Što je s njima?
- Ne čine ti se zanimljivima?
- Ne znam na što misliš?
- Poprilično su dugo živjeli u Melbourneu, a čini se da im se
više sviđa ovdje. Čak i ne znam kome više. Ne čudi me što tako
razmišlja Ben jer je on i zvanjem vezan uz zemlju, ali Greg je taj
koji još dvoji. I čim specijalizira, nisam baš sigurna da će ostati u
Melbourneu.
- Zanimljivo je to. A oni su dečki koji ne bi nigdje ostali
nezapaženi. Kako im je doma?
- Pa, ja bih rekla da im je teško. Imali su predivnu majku.
Grace je bila primjer žene koja zna kako se čuva obitelj. Sreća je
jedino što su ipak stasali kad je umrla. Da se to desilo u njihovom,

26
recimo, pubertetu, tko zna kako bi sve to završilo. No, za dečke je
lako. oni će se kad-tad srediti, ali Abelu će tada biti još teže.
- Nitko mu se ne usudi predložiti - malo je zastala kao da je
on negdje u blizini, ali bojala se i što će teta reći...
- Misliš reći mu da bi si i on uz nekoga trebao život malo
drugačije odrediti?
- Baš to. Zar bi to bilo nemoguće?
- Ne znam. Ako bi se netko usudio uopće tako nešto
izgovoriti, onda bi to mogli jedino Greg i Ben. A pitanje je što oni
misle. Ako uopće na taj način razmišljaju. Možda još i ne, ali kad
se sami ožene, shvatit će da je otac sam i da mu netko treba.
Konačno, on jedva da je ušao u šezdesetu.
- Ima svugdje problema.
- Pa to je normalno,samo je pitanje kako se tko s njima nosi.
Najvažnije je ne stavljati ništa pod tepih. Ja se duboko nadam da
ti to ne činiš.
- Ne znam što bih ti rekla. Možda baš ne stavljam pod tepih,
ali ne razmišljam o svemu onako kako bih, možda, trebala.
- Bit će vremena i za to. Još si mlada, još su ti na pameti neke
druge preokupacije, a tu je i tvoja karijera koja te, možda, priječi
u mnogo čemu. Jer, iako se ne razumijem baš u to što radiš,
sigurno i tu ima kojekakvih zavrzlama. A možda i nečega gorega.
No, ja sam sigurna da se ti odlično snalaziš u tome svijetu.
- Kako kada, teta. Neki put mi se čini da mi se nitko ne može
ni približiti, da bih koju minutu za tim pala čak i u neku depresiju.
- To si nikada nemoj dopustiti. Jer, teško je iz nje izaći.
- I tebi se nešto desilo? Samo mi nemoj reći.
- Nema čovjeka, Camilla, kojem uvijek ide baš onako kako si
je nešto zamislio.
- Misliš na nešto konkretno?
- Pa, i da. Ja sam željela da Edith studira medicinu, da se
makne odavde.
- Ali, kako? A ti si radila sasvim drugačije?

27
 - Baš zato. Ja sam upoznala jedan svijet, a obrela sam u
drugom, a ona se ne miče odavde. Kako će znati kako se živi i
negdje izvan Horshama ako ne upozna život i negdje drugdje?
- Ali ona je ovdje sretna?
- Jest, ali tko kaže da negdje drugdje ne bi bila i sretnija?
- Možda i bi, ali to su samo pretpostavke. Kad je gledam,
zavidim joj. Ona zna što hoće, a ima li išta vrednije do toga?
- Ima, samo je pitanje tko kako na sve to gleda. No, ovo što
sam ti sad rekla, ne bih i njoj, iako sam sigurna da ona zna o čemu
ne baš rijetko razmišljam. No, ne bih ti voljela glavu puniti
kojekakvim glupostima.
Nisu to, teta, gluposti. Sve je to, kako bi rekla moja mama,
život. Znaš, tako mi je drago da sam došla. Spoznala sam nešto o
čemu sam imala sasvim drugačije mišljenje. Držala sam
nemogućim da bi me čak mogla privući zabava koju sam sinoć
doživjela. Zabavu ipak čine ljudi, možda tek malo i ambijent. A
niti jednom niti drugom se ovdje nije imalo što prigovoriti.
Razmišljam kako bi se mnogi sinoćnji gosti savršeno uklopili u
svaki domjenak negdje u Melbourneu. Ti vaši Wayneovi bili bi
zapaženi na svakoj mojoj zabavi. I možda ćeš se iznenaditi...
- Čemu?
- Čak više Ben nego Greg.
- Kako to?
- Ben se čini nezainteresiran za ono za što bi se svaki drugi
zalijepio.
- Misliš na cure?
- Pa i na njih, ali ne samo na njih. On je tako ozbiljan, njemu
je svaka na mjestu, a opet zna biti silno duhovit. Žao mi je što ih
obojicu nisam imala vremena bolje upoznati.
- Oh, zaboravila sam i tebi i Edith reći.
- Što?
- Pa na odlasku Abel nas je pozvao drugu subotu na čaj. On
voli Edith. A voljela ju je još kao djevojčicu i Grace. Čak se znala
zezati da bi ona mogla biti njezina snaha. Nije, doduše, rekla

28
kome sina ju je namijenila, ali činilo joj se da joj to i nije
najvažnije.
- A što ti o tome misliš?
- Ništa. Edith nikad nijednim znakom nije pokazala da joj se
ijedan od njih sviđa, nije gajila prema njima ništa drugo do
prijateljstva. I kad se na tako nešto navikneš, ne razmišljaš o
nečem drugom. No, što to znači? Da se nije tebi jedan do njih
svidio?
- Oba, teta, su tako draga. Ali, kad bih morala birati, izabrala
bih....
- Grega?
- Ne, ne bih Grega. Prije bih Bena.
- Ali, kako to? Pa Greg je dečko grada, a Ben je naš. On nema
želje za odlaskom odavde. On je sav na zemlji. Čudi me da te taj
privlači. Ili ni ja više ne znam ocijeniti tko je tko i tko je kakav. No,
možda su to tvoji prvi dojmovi. Baš me zanima što ćeš reći poslije
subote.
- Misliš da je primjereno da i ja idem s vama?
- Bože, pa što je tebi? Čak je Abel izričito rekao da dovedemo
i tebe. A on ne bi rekao tako nešto kad ne bi iskreno mislio.
- Dobro, kad je tako, veselim se tome susretu. A što kaže
Edith?
- Pa, ništa posebno. Ona ih, rekla sam ti, doživljava, kao
nekoga s kim je odrasla i ništa drugo.
Možda bi njih dvije još razgovarale da im se nije priključio i
Nell. Onako kako je samo on znao, mirno, ali sad i s mnogo takta,
upitao je Camillu:
- Pristala si ići s nama k Wayneovima?
- Ma jasno da jesam. Dapače. Ti su me ljudi oduševili. Čak ne
bih mogla ni reći koji više.
- Oh,ja ipak znam.
- Pa, reci, onda - požurivala ga je Ada.
- Greg.

29
 - To sam si mislila. Jer i ja sam to rekla, ali i prevarila se. Ben
ju je, čini se, više zaokupio. No, vidjet ćemo hoće li promijeniti
mišljenje nakon subote. Gotovo da sam siguran da hoće.

***
Dečki Wayneovi nisu baš bili oduševljeni što je otac pozvao
Bautinge na čaj. I to je više prigovarao Ben nego Greg. Ovaj je čak
mirio brata.
- Pa što ti je? Nije se tata mogao nikako drugačije izvući nego
da im kaže da nas u subotu posjete. Da su ne znam kakvi
gnjavatori, možeš izdržati tih sat-dva koliko će biti ovdje. A k
tome i nisu. Edith doživljavam još malo kao člana obitelji, njezine
roditelje također, ali ni ta Camilla nije baš nametljiva kako bi se
to od nekoga tko radi posao koji radi ona, očekivalo.
- Uopće me ne bi smetalo da dolaze oni, ali što će nam i ona.
- Nametala ti se?
- Ma što je tebi? Da je samo tako nešto pokušala, čula bi me.
- Nemoguć si. Da te ne poznam, rekao bih da si ženomrzac.
Molim te ne pokazuj svoje kiselo lice kad dođu. Ona je njihova
gošća, ona je čak i nećakinja tete Ade i imaj to na umu.
- Meni se čini da nije ni njima svima draga.
- Čak i ako je tako, nas se to ne tiče. U svakoj obitelji ima
svašta. Ili, ako ti je to toliko naporno, izmisli neki put i otiđi
nekamo. Ne moraš čak ni ocu reći razlog.
- Ti me ne bi izdao?
- Ne bih, iako bih ti zamjerio. Jer, shvatio bih da ti nisi ono za
što se izdaješ i kako te ljudi doživljavaju. Ali, bože moj, svatko
ima pravo čak i na neko ružno ponašanje.
Njihovu dalju raspravu oko dolaska gostiju, prekinuo je otac,
činilo se obojici sretan, što će konačno i oni moći nekoga ugostiti,
pitajući ih:
- Što vi mislite da li da ovaj čaj pretvorimo u neku večeru?
Otkad mame nema, zatvorili smo se među naša četiri zida, a to ni
njoj ne bi bilo po volji.

30
 - Tebi nedostaje druženja? - prilično oprezno upitao je Ben.
- Pa, i da. Nekako što vrijeme odmiče, sve više. Ne bih volio
da me pogrešno shvatite, ali bit će mi i gore.
- Zašto? - sad je i Greg mislio da se mora uključiti u razgovor,
tim prije što ga je iznenadio Ben.
- Vi ćete, prije ili kasnije, stvoriti svoje obitelji, a ja ću ostati
kao pustinjak. Ne tražim od vas žrtvu, ali dok smo još zajedno,
bilo bi dobro da ljude počnem navikavati da mi dolaze, da se
družimo, da se koji put i porječkamo jer sve je to život. Ono što
ubija i čega se bojim, jest samoća.
- Ti nikad nećeš ostati sam - bio je kategoričan Ben. Ti kao da
zaboravljaš da ću ja ostati na zemlji, da ćemo živjeti zajedno, da
ćeš imati, možda, i gomilu unučadi koji će ti toliko ići na živce da
ćeš se poželjeti samoće.
Ovo što je rekao Ben, popravilo je raspoloženje svoj trojici.
Više nije bilo uopće u pitanju Benovo izbjegavanje tog subotnjeg
druženja. Dapače. On je bio taj koji je prvi rekao:
- Imaš ti, tata, pravo. Možda bi kakva lagana večerica bila
bolja od čaja. Samo reci što je nama činiti.
- Ništa. Sve će to srediti Agatha. Na vam se samo da budete
dobri domaćini. Onakvi kakvi su bili i Bautingovi, ako ne i bolji.
Jer, nas je onaj dan bilo previše, a sad ćemo im se moći sva trojica
doista u potpunosti posvetiti.
Osim što su se dogovarali što bi sve trebalo za tu večeru
pripremiti, nisu se više njome bavili.
Gregu je bilo važno da se Ben više ne buni, a ocu da su
obojica prihvatila čak i bolje sve to nego je mislio da hoće.
Nije samo znao bi li imalo smisla da pozove i Belindu,
susjedu kojoj je prije nepunih godinu dana umro muž. Jer, samu
se ne bi usudio pozvati jer nikad ne znaš kako bi to tko mogao
protumačiti.
A Belinda je bila izuzetna žena, koja je smrću muža, kako bi
govorila, izgubila smisao života. Nisu imali djece, pa čak ni neko-
ga previše bliskog roda. I kad su dečki već bili na odlasku, Greg je
upitao oca:

31
 - Nešto ću te sad upitati, ali nemoj se odmah na mene ljutiti.
- Da čujem? Ništa ne mogu obećati. Jer, ti znaš tako često
pretjerati.
- Kako bi bilo da pozovemo i gospođu Belindu? Ona je sama,
njoj je strašno, čini mi se kao da su svi na nju zaboravili. A ne bi
trebali. Ona je svakom znala priskočiti kad mu je bilo teško, pa i
nama.
Kratka šutnja, obojicu je sinova načas smirila, ali i
obradovala kad je otac rekao:
- Ako vi mislite da bi to bilo dobro, recite. Samo, mislim da bi
njoj bilo drago da je vi osobno pozovete.
Nije im to trebao dva put ponoviti. Greg se dohvatio telefona,
a Ben je već tražio ključeve od auta. Obojica su znala da je
najprije treba posjetiti, a tek potom pozvati na večeru. Jer, ako je
itko znao i poštivao red, bila je to ona. Takvo ponašanje bilo je
drago i njihovu ocu.

Šaroliko društvo

Naoko šarolikom društvu nije trebalo dugo da se opusti pa

čak i da počnu priče koje su bile toliko vesele da se čuo smijeh
kakav nije već dugo u ovoj kući.
Čak se i ne zna tko je prednjačio u stvaranju ovako vesele
atmosfere.
Nell bi priču započeo, Ada bi je spretno nastavljala, a kao po
nekom redu uključivala bi se Edith, no ni Camilla nije zaostajala
za njima svima.
Nitko do Edith nije baš primjećivao kako ona sve više nastoji
približiti Benu, ali kako i on malo-pomalo prihvaća tu njezinu
igru. I, začudo, bilo joj je krivo stoje tomu tako.
Premda nije nikad u Benu gledala ništa drugo do dobrog
susjeda, sad joj je „mozak uskuhao“. Dolazilo joj je na pamet
svašta, pa čak i ono što joj je rekla Camilla kad ju je pitala kakvi
su ti momci i kad joj je ona odgovorila da ih nije gledala onako
kako ona misli da jest.

32
 U jednom je času uhvatila Benov pogled upućen Camilli i
učinilo joj se da je on bio pun nekog divljenja. I, stresla se i od
primisli da bi između njih dvoje moglo nešto biti.
Je li to bilo razlogom da je ona odjednom ušutjela, nije htjela
ni sam sebi priznati, ali da je toga časa počela na nj gledati
drugačije, to je bilo sigurno.
Odjednom je pred sobom vidjela muškarca, zgodnog,
šarmantnog, muškarca koji joj se jednostavno - sviđao.
Bila je sreća božja što se pomalo počela prilagođavati
društvu i Belinda pa su sve oči bile uprte u nju. Jer, da nisu,
sigurno bi svi uočili da je Edith odjednom ušutjela, da se čak i
zamislila.
Kad je u jednom času Abel upitao Belindu kako uspije uopće
živjeti, i kad je ova iskreno odgovorila da nije mogla vjerovati da
će ga i čas nadživjeti, Camilla je prilično nesmotreno rekla:
- Ja bih, da sam na vašem mjesta, živjela drugačije. To ne
znači da ne bih žalila, ali iskoristila bih sve ono što mi život pruža.
- Kako to mislite? - ova ju je bojažljivo upitala.
- Pa, imate tako divne susjede. Oni su u svakom trenutku
spremni da vam pomognu, da budu uz vas, jer oni vas razumiju
kad su i sami proživjeli nešto slično. Pritom je, prvenstveno,
mislila na Abela, ali ipak nije to izgovorila.
Nell je bio ljut zbog ove njezine izjave, ali je Greg sad
pokušao sve to svesti na neku normalu, obraćajući se sad Belindi
rekao je nešto stoje malo tko očekivao:
- Razumijemo vas, teta Belinda, kao nitko. Ja sam svjedokom
takvih razmišljanja i kod našega oca, samo što on ima nas dvojicu
gnjavatora koji mu ne daju da razvija takve misli. No, tko zna
kako mu je kad nas nema u blizini. Znate, djeca mogu mnogo
pomoći u takvoj situaciji, ali još više odmoći.
I sad je Belinda, čak i začuđeno, upitala Grega:
- Kako to misliš?
- Jednostavno. Evo, dok smo s ocem, on se ima čime baviti, ali
kad odemo, on će biti sam. I ja bih čak mogao reći da će mu biti
gore, nego, oprostite na usporedbi, vama. Jer, vi ćete se polako

33
privikavati na takav život, vi ćete ga, doduše teško, i prihvaćati,
ali nasreću čovjek se miri s onim što je nekad mislio da neće
moći.Jasno kad se već nešto mora tako desiti, onda je bolje prije
nego kasnije.
I bojeći se da Camilla opet nešto ne izvali, Nell je brzo
preokrenuo razgovor na to kako je normalno da stariji ljudi
prihvaćaju i neka nova ponašanja, da se polako snalaze u
situacijama koja su im nova, ali ne dešavaju se samo nekima već
svima.
- Ima starost i nekih prednosti - počeo je.
- Na što misliš? - Abel ga je upitao znatiželjno.
- Pa, nema onoliko odgovornosti kao kad si u naponu snage,
kad misliš da moraš stvarati, da moraš osigurati ne samo sebi
dostojan život nego i svojim unucima. Da smo pametni, a mnogi
od nas to nisu, ovo bi doba trebalo biti jedno od najljepših u
životu. No, neka današnjim danom krenemo i prema tako
nečemu.
To je opet stvorilo opuštenu atmosferu, i opet su počele priče
u koje su se svi uključili osim Edith. Doduše, Camilla i Ben su sve
više bili usredotočeni jedno na drugo, ali ni to nikome nije bilo
čudno osim Adi. Ona je uočila šutljivost svoje kćeri, ali bila je i
sigurna da zna zašto je tomu tako. I zabrinula se. Iz ove
vjerojatno Camilline igre moglo bi se izleći tko zna što sve ne, ali
najviše se bojala nesreće koja bi pogodila njezinu kćer. Za Camillu
bi sve ovo bila tek igra kratkoga vijeka, a za Edith razočaranje
koje bi trajalo možda i cijeli život. I prvi put se našla u situaciji da
ne zna što da radi. Najradije bi odmah otišla kući, ali toliko je još
bila pametna da je znala da to neće ništa riješiti. Možda bi baš
trebalo biti suprotno. Ostati što dulje da se Camilla pokaže u
pravom svijetlu. Da i Benu bude jasno da je sve to njezina igra
zavođenja, da je ona takva kakva jest, da ona ne misli ni s jednim
muškarcem još ozbiljno, a da je i on tek jedna nova igračka koje
kad se zasiti, bit će odbačena. Znala je da sad mora nešto
poduzeti, iako nije znala ni što ni kako. Nije smjela povrijediti ni
Camillu, jer ni to ne bi bilo u redu. A onda joj se učinilo najboljim
da sve prekine upitom upućenom baš njoj:

34
 - Camilla, vidim da si se dobro snašla u našoj sredini, čak i
bolje nego sam se nadala. Bojala sam se kad si došla, da se nećeš
zadržati dulje do dan-dva. Tvoja bi mama bila sretna da te sad
vidi, ali ne znam što će svi oni momci koje si najvjerojatnije
ostavila ucviljene.
Camilla, koja nije ovo očekivala, lagano se zacrvenjela, ali ne
toliko da ne bi odmah reagirala:
- Predivno mi je ovdje. Čovjek može godinama živjeti u iluziji
kako mu je dobro, a onda shvati da je živio u oblacima. Da mogu,
isti bih čas mijenjala svoj dosadašnji život za ovaj koji ovdje vi
vodite.
Premda nije očekivala ovakav odgovor, ali i ne samo ona,
Ada je uspjela i sad vidjeti promjene ne licu svoje kćeri i - uplašila
se. Ova je u sekundi mijenjala boje. Na kraju joj se činilo da će joj
pozliti. Nije znala što bi, ali majčin instinkt joj je govorio da ne
smije sad stati. Pa je nastavila:
- Znaš, drago mi je da se osjećaš tako, ali nemoj se zavaravati.
Za tebe je sve ovo novo, ti si ipak odrastala u nekom drugom
okruženju na koje si naviknula i koje bi ti brzo nedostajalo. Mi
smo, kako si jednom znala reći, ipak dosadna sredina u kojoj se
ništa značajno ne dešava, u kojoj mogu opstati samo oni koji i ne
znaju za drugo.
- Nije baš tako. Odnosno zar ne misliš da svatko može
promijeniti svoje mišljenje, pa i neke životne stavove?
Videći kamo bi sve to moglo odvesti, Greg se brzo uključio u
razgovor, ali činilo se barem Adi da je on shvatio na što ona cilja i
čega se boji. A toga se počeo bojati i on, samo on je imao pred
očima nešto drugo - strah da se Ben ne zaljubi u ovu ženu, a onda
bi to završilo tko zna kako, možda čak i njegovim odlaskom
odavde.
- Camilli smo mi nešto novo, nešto privlačno i morali bismo
biti čak i polaskani time. No, ja se slažem s vama, teta Ada. Iako
ne mogu reći da mi se ne sviđa i ovo što sam sad čuo.
I Adu i Grega, a naročito Edith, čudilo je da Ben samo šuti, pa
se sad vjerojatno bojeći da bi sve moglo krenuti nekim drugačijim
tijekom, javila i ona:

35
 - Camilla me silno obradovala ovim što je rekla. Jer, ja sam
mislila kako mi nikoga ne zanimamo, kako smo mi gotovo svijet
za sebe, kako mi nikamo ne spadamo nego ovamo gdje jesmo. No,
dala je i ona meni misliti....
- O čemu? - Greg je pošto-poto htio pomoći Edith da razgovor
krene i u nekom drugom smjeru.
- Pa, recimo, da ja svoje godišnji provedem u
Melbourneu.Možda i ja osjetim čar toga života koji se ondje vodi.
- Teško - rekla je, što je sve začudilo, Belinda. - Ti si rođena
da živiš jedna normalan život, da se ponašaš i budeš ono što
svaka žena treba biti, ponajprije - žena. Ali, ne ona o kojoj sanjaju
muškarci samo ne zadugo, nego žena za vječnost.
Još je Ben šutio, a sad su svi to već i zamjećivali. Čak je i Nell
pokušao nešto reći da bi i njega potaknuo da izgovori jednu
jedinu riječ, ali bilo je to bezuspješno.
Umjesto da on progovori, ušutkali su, na trenutak, i Camillu.
Ona je osjetila opasnost koja odjednom vreba sa svih strana i
pokušala je, znalački, razgovor usmjeriti na nešto drugo. Ona je
isprovocirala Bena upitom:
- Što se tebi čini od ove naše diskusije, Ben? S kim se ti
slažeš? Ili, možda, imaš neko svoje posebno mišljenje, što me i ne
bi čudilo. Muškarci tvoga tipa, su i inače posebni.
Ovo je bio izravan kompliment koji malo kome ne bi godio
kad ga izgovori žena koja je samo slična Camilli.
- Moj odgovor će, barem se nadam, zadovoljiti sve vas - na
svijetu samo mijenja stalna jest. Ja vjerujem u promjene, iako se
one ne dešavaju često i ne moraju uvijek biti najpozitivnije. No,
raduje me da misliš tako kako si nam sad rekla. Ti si sigurno
najmeritornija da kažeš ovo što je rekla, ali i da ti se vjerujemo. Ja
sam živio u Melbourneu, ali nisam ništa imao do njega. Vjerojatno
sam griješio, što ne znači da se sve to ne može i popraviti - bilo je
zadnje što je rekao, ali što je govorilo onima koji su brinuli - i
učinit ću tako uz pomoć ove djevojke.
Edith nije gubila vrijeme. Podržala je Bena samo jednom
rečenicom:
- Slažem se s tobom, Ben.

36
 - Znači li to - počeo se sad već i šaliti Greg - da ćemo svi
ovako čoporativno krenuti u neki novi život u Melbourne?
- Vi mladi možete - rekao je Abel. Meni je dobro i ovdje, čak
nisam previše ni znatiželjan kako ćete se provoditi.
- Mladosti sve priliči - nastavila je Belinda.
- Sve do jedne granice - nadopunila ju je Ada, ali brzo je
uskočio sa svojim razmišljanjima i Greg:
- Najvažnije je znati reći - dosta!
- Teško je tu granicu odrediti - Ben ga je nadopunio.
- Čudiš me, Ben.
- Zašto?
- Pa koliko te ja znam, takva razmišljanja su ti bila strana.
- Samo mijenja stalna jest - po drugi put je rekao misao koja
je one koji su shvaćali o čemu je ovdje riječ, zabrinula.
Premda se razgovor odvijao normalno, svako malo zaiskrilo
bi nešto što bi uzbunilo i Adu, i Grega, a najviše Edith. Ona je bila
toliko zbunjena da nije znala što bi. Jedva je čekala da sve ovo
druženje završi, da u miru svoje sobe porazmisli što joj je činiti.
No, to što dovodilo ju je već sad do ludila. Što će se desiti ako
Camilla svoju igru dovede do kraja, kako će se ona u svemu tome
osjećati i hoće li uopće moći ostati ovdje.
Bila je prava sreća što je Greg preuzeo vođenje ovog
druženja, što je na svaki način pokušavao i Camillu, a još više
Bena, uključivati u razgovor koji se sada vodio o temi za koju je
on mislio da će sve preokrenuti na neki drugačiji tijek. U jednom
času je uhvatio čak i očev pogled upućen prema Benu i Camilli i
činilo mu se da je vidio onu boru koja se znala pojaviti na
njegovom licu kad bi bio zabrinut. To je bio trenutak kad se
odlučio ići na sve ili ništa. Stoga je s dozom istinske šale, upitao
oca:
- Znaš, oče, što me čudi?
- Oh, bože moj, pa tebe u zadnje vrijeme mnogo toga čudi, ali
da čujem što je sad to? Možda je nešto novo?
- Kako to da nisi počeo priču o ženidbi svojih sinova?

37
 - Nisam jer mi je toliko puta odgovoreno da ću, kad za to
dođe vrijeme, prvi saznati da to sad i čekam.
- To je i najpametnije - Belinda je rekla što su svi shvatili kao
odobravanje onoga što je upravo izgovorio Abel.
- Znači, predao si se? - nije posustajao Greg.
- Ne bih to nazvao predajom, nego vjerom u svoje sinove.
Gregu nije promaknulo da je isti čas pogledao u smjeru Bena
i Camille, ali sad kao više nije vidio boru na njegovu licu. To ga je i
samog smirilo. Otac najbolje zna da ako ovdje što i počne, neće
završiti onako kako se on boji.
No, tako nisu razmišljale ni Edith ni Ada. Ali, ništa se večeras
nije više dalo učiniti. A možda i bolje da je tako.

***
Niti ju je tko pitao, a niti je ona govorila gdje i kako provodi
vrijeme dok izbiva iz kuće. No, činjenica je bila koja se nije mogla
sakriti da je Camilla sve manje bila doma i da je sve manje
komunicirala s ukućanima.
Adi je sve to bilo užasno teško. Najradije bi joj bila rekla da je
vrijeme da se vrati u Melbourne jer tko zna što se i ondje događa,
a možda će propustiti i kakav posao koji joj može biti presudan
za karijeru.I iskoristila je jutros trenutak kad je Edith otišla na
posao, a njih su dvije pile kavu, da joj na neki način to i kaže:
- Nemoj me pogrešno shvatiti, Camilla, ali zar dugo ne izbivaš
iz Melbournea?-
- Kako to misliš? Zapravo na što misliš?
- Pa, što ako te netko traži, što ako ti netko misli ponuditi
neki ozbiljan i veliki posao?
- Oh, teta Ada, nije to baš tako. Ja se jesam popela na sam vrh
uspješnosti, ali nitko ni za kim ne trči, a još manje ga traži.
- Pa, to sam i mislila. Ako te ne vide, past ćeš u zaborav, a
mladi silovito lete naprijed. Koliko se ja razumijem u taj posao, ne
bi smjela to ispustiti iz vida. Jer, znaš onu....

38
 - Znam. Koga nema, bez toga se može. Ali, vjeruj mi da sam
ovdje sretna, da mi je sve ovo takav izazov kakav nisam još
doživjela.
- Na što misliš?
- Hoćeš istinu?
- Pa jasno da hoću. Možda će mi onda biti sve lakše, možda ću
ti moći i pomoći u traženju onoga što želi. A očito je da je o tome
riječ. Samo, znaš, treba biti oprezan. I zbog sebe ali i zbog svih
drugih. No, da čujem što mi imaš reći?
- Sviđa mi se Ben. Čak više nego itko dosad. Toliko me
zaintrigirao da ne mislim pustiti ga tek tako. A,čini mi se, iako ne
mogu baš kategorički tvrditi, da se sviđam i ja njemu, iako sam
svjesna da se bori protiv toga. Moram to u njemu slomiti.
- Kako? - upitala je sad već očajna Ada. Nije sad više bila u
pitanju samo Edith, sad se bojala i za obitelj Wayne. Tko zna
kakav nemir može sve to unijeti među njih, a ona bi se osjećala,
ako bi se to desilo, izravnim krivcem.
- Lako. Moram mu dokazati da ja imam ono za čim on teži, da
ja nisam samo namiguša, da se ja mogu prilagoditi svakoj situaciji
i jače i bolje nego bilo tko iz ovoga okruženja. Pa, konačno, ti si
najbolji primjer tomu. To sam mu već na neki način i rekla. No, ja
sam svjesna da ništa, barem kod njega, ne ide na brzinu, sve mora
teći svojim tijekom i da mi za to treba vremena. A vrijeme je moj
neprijatelj. Znaš na čemu sad radim?
- Ne, ali reci mi da vidim je li to pametno?
- Sljedeći tjedan mi je rođendan. Sve činim da ga navučem u
Melbourne da vidi kakvo je to moje društvo, a pobrinut ću se da
ondje budu samo oni koji se znaju vladati i koji će mu se svidjeti.
Ako to uspijem, dalje će biti sve lakše. Znaš tko bi mi tu mogao
pomoći.
- Edith?
- Baš ona. Jer, on nju silno voli, on je poštuje, pa ako bi mi ona
pristala da dođe s njim, sve bi dalje bilo u mojim rukama. Misliš li
da bi ona to htjela?
- To doista ne znam. To ćeš morati nju pitati, iako znam da
ona ne voli nikakve gužve, da joj je sve to strano i da bi ti mogla,

39
možda, čak nešto i pokvariti. Nesvjesno, jasno. I s tim moraš
računati.
- Ma razgovarat ću s njom. Možda čak i prije nego s Benom.
Kad se ona danas vraća s posla?
- Koliko ja znam, oko šest. Jedino ne znam ima li što drugo u
planu. Mislim da je nešto dogovarala s Theom.
- A tko je to?
- Njezina prijateljica. Ne vide se često, ali čuju se svako malo.
Thea je sjajna djevojka koja drži cijelu kuću. Majka joj je gotovo
nepokretna, otac ih je ostavio kad je bila u najgoroj dobi. Inače je
učiteljica. Svagdje savjesna, ali s malo vremena. Ali, onoliko
koliko ga ima, provede s Edith.
- Bez dečka je?
- Ah, i to je duga priča. Imala je jednoga koji je, barem tako
kažu, bio u redu u svemu, osim što je od nje tražio da se ožene, ali
uz jedan uvjet...
- Da majku da u dom?
- Kako znaš? Nešto ti je natuknula Edith?
- Ma ne, ali to mi se čini normalnim. Pa ne može biti
njezinom žrtvom cijeli život. No, ja se opet petljam u nešto u što
ne bi trebalo i što će me prikazati u svjetlu koje nikome ne koristi
a najmanje meni.
I da je htjela, Ada nije mogla ništa na to reći jer je u taj čas
zazvonio telefon. Bila je to Edith. Ada je bila iznenađena pozivom
jer ova se nije imala običaj baš javljati za radnog vremena, osim
ako nešto nije bilo izuzetno važno. Stoga je odmah je upitala:
- Znam da se nešto desilo kad zoveš.
- Na žalost jest. Umrla je Theina mama. Ako ikako možeš,
otiđi do nje. Znaš da nema nikoga, da je sama, a ja sad ne mogu
jer je kod nas užasna gužva. Čini mi se da se u ambulanta sjetilo
pola grada. Tako se to obično dešava. Doduše, liječnik mi je rekao
da mogu otići, jer znaš da je ona bila i njegov pacijent, ali ja znam
reda. Ne mogu ni njega ostaviti samoga.
- Ne brini. Idem odmah. I tako ništa ne radim. Sve vrijeme
otkad si otišla, razgovaram s Camillom. Ti ne žuri. Poslije će mi se

40
pridružiti i tata. On je izašao po novine. No, nazvat ću ga i reći mu
da dođe k Thei. Ne znam što bih uopće rekla. Ta se žena spasila,
ali spasila je i Theu. Znam da joj to nikad ne bih smjela reći, ali
kako je živjela, to se i nije moglo zvati životom. Iako ne možeš živ
u grob.
Kad je završila razgovor s Edith, okrenula se prema Camilli i
samo rekla:
- Shvatila si što se desilo. Moram k Thei. Užasno mi je jer što
joj u ovakvoj situaciji uopće reći? Bilo joj je teško dosad, ali ni sad
joj neće biti lako. Možda bih, dok ne dođe Nell, mogla nazvati
Grega da ide sa mnom k njoj.
- To bi bilo i najbolje. On je liječnik, on zna što sve treba
učiniti u takvoj situaciji. No, sad i moji planovi propadaju.
Nije je pitala koji jer nije ni trebala. Ona je znala da Camilla i
u ovakvoj situaciji misli samo na sebe. No, nju sad to više nije
brinulo, iako se ipak upitala dokle može sezati ljudski egoizam.
Bila je ipak sretna što njezino dijete ne bi se nikad tako ponašalo,
pa čak ni onda kad bi se radilo o najvažnijoj stvari na svijeta -
njezinoj sreći.

Igra se ipak gubi

Edith i Ada bili su više kod Thee nego doma. Nisu uopće više
polagale nikakvu pažnju Camilli i njezinu ponašanju jer su toliko
bile zakupljene Theinim bolom da im se sve drugo činilo
beznačajnim. Mora da je i Camilla osjetila da ovdje u ovakvoj
situaciji ne može ostati, pa je dan prije pogreba rekla Adi:
- Vidim da vam je svima teško, a ja vam doista tu ne mogu
pomoći. Žao mi je te djevojke, ali možda je, kako si i sama rekla,
to na neki način spas za njih obje. Ja bih sutra krenula kući. Neću
sad više ni pozivati Edith da mi dođe u subotu jer znam da ona to
u ovim okolnostima ne bi ni prihvatila.
Adi je bilo na vrh jezika da je upita hoće li joj se Ben
pridružiti, ali i to je odšutjela jer od te spoznaje i tako ne bi imala
ništa osim brige. A i tako će saznati je li otišao ili nije. Odlučila je
te svoje dvojbe zadržati za sebe jer nije željela ničim opterećivati

41
kćer. No, kad je ova saznala da Camilla odlazi, nije mogla da ne
upita majku:
- Što to znači?
- Ne znam na što misliš?
- Je li uspjela nagovoriti Bena da je posjeti?
- Nemam pojma, ali ako i jest, ništa od toga. On nije bedast
čovjek, on će brzo shvatiti koji je to svijet i da on ta ne pripada.
- Mama, možda se i varaš. Ona je umjetnica u predstavljanju
sebe i svoga poimanja života. Nema onoga tko ne bi na to nasjeo.
- Trenutačno možda i da, ali sve to ne bi trajalo dugo. Svakog
čuda za tri dana dosta.
- Ali i ta tri dana mogu mnogo značiti, mogu nečiji život
upropastiti.
- Pa ja ne bih na to gledala tako crno, tim prije što je Ben ipak
pametan čovjek, što je, da je htio, davno mogao drugačije živjeti i
u Melbourneu. Ne bi valjda čekao Camillu da mu pokaže ono što
je i sam mogao spoznati da je za tim težio. No, vidjet ćemo. Nešto
će pokazati i vrijeme. Nego znaš o čemu razmišljam otkad je
Theina majka umrla?
- Ne.
- Treba li javiti njezinu ocu što se desilo? Znam da ih je
ostavio, znam da se htio čak i jedno vrijeme vratiti im, čula sam
da živi negdje u Melbourneu, ali ne baš dobro.
- Ja ne bih. Ne bih je na nj čak ni podsjećala, ali ako nas pita,
to je onda nešto drugo, ali ni tada ne bismo trebale biti
kategorične. I tada joj treba ostaviti na volju da sama odluči.
Uostalom, vidjet ćemo. Ja bih sad otišla k njoj, pa čak bih, ako se ti
s time slažeš, ondje i prespavala. Znam da se ona ne boji, ali bit će
joj draže da je netko uz nju. Samo ću se još pozdraviti s Camillom.
I kako je odmah krenula prema njezinoj sobi, čula ju je kako
s nekim govori. No, rečenice koje je uhvatila, govorile su i tko je
to. Ben, sigurno. Jer, rekla mu je:
- Tako me raduje da ćeš doći. Bila bi sigurno došla i Edith da
se nije desilo to što jest. Ali, ona ne bi ni pod koju cijenu sad se
došla veseliti, a prijateljica joj je u tuzi. Premda ja na to gledam

42
drugačije, nemam pravo nikome suditi. Svatko čini ono što misli
da mora. Ja sutra ujutro krećem. Ne brini. Uzet ću taksi. Možda
sam se malo i predugo zadržala ovdje, ali ti si tome kriv.
Nije mogla shvatiti što je on odgovorio, ali zato je Camilla
bila jasna:
- Smiješ se? Ne vjeruješ mi? Vidjet ćeš kad dođeš u
Melbourne, govorim li istinu ili ne. Već se radujem kako ćeš sve
ondje zasjeniti. Ti si poseban muškarac i pravo je čudo kako te
nije već neka zgrabila. Ali, ako bi sad neka to i pokušala, imala bi
gadni okršaj sa mnom.
Mora da se Ben opet počeo smijati jer je ona rekla:
- Ne znam nasmijavam te ovim što govorim, ili sam ti i ja
smiješna?
Edith nije znala bi li uopće smjela više prisluškivati, ali nije
htjela otići, a da se s Camillom ne pozdravi. Stoga je lagano poku-
cala, ali Camilla je i dalje držeći slušalicu na uhu zaviknula:
- Ma uđi, Edith! Upravo razgovaram s Benom i govorim mu
ono što bi trebao znati - da je najšarmantniji muškarac kojeg sam
ikad, vidjela.
Mora da je ovom bilo neugodno jer je zatražio da se čuje s
Edith. Camilla je opet šaleći se, rekla mu:
- Samo kratko!
- Kad je točno sprovod? - upitao ju je čak i bez da je pozdravi.
- Sutra u dva. Ali, ako ne možeš doći, nemoj se mučiti. Bit će i
otac ti i Greg.Thea to razumije. Greg joj je pomogao kad joj je
najviše trebalo.
Misleći da on neće doći tko zna iz kojeg razloga, bilo mu je
krivo zbog toga pa se počeo čak i opravdavati. No, Edith se nije s
njim sad raspravljalo, pa mu je samo rekla da se došla pozdraviti
s Camillom jer ona sutra ide, a ona ide k Thei i na spavanje. Čini
se da ga je zaboljelo kad ju je čuo na kraju:
- Ti si sad u nekim drugim i drugačijim problemima. Nitko ti
ništa neće zamjeriti.
I to je bilo sve. Čak se i Camilli činilo da je ova ljuta, no ona je
to tumačila nečim drugim - time što se i on nije više angažirao

43
oko Thee. Njoj je sve to bilo čak i glupo jer nitko ne može
odžalovati ničiju bol.
Bilo joj je, međutim, krivo i još nešto. Edith je završila
razgovor s Benom bez da ga je ona na kraju pozdravila, ali sad
nije smjela još i to joj prigovoriti. Tek je ponovila ono što je čula
da ova govori Benu:
- Pa dobro je da ideš k Thei. To će joj više pomoći do ičega.
No, kako se više nećemo vidjeti, samo ti još želim zahvaliti što si
me sve ovo vrijeme trpjela.
- Nije baš bilo tako, ali žao mi je što je sve moralo ovako
završiti. No, na nešto i ne možemo utjecati. Nadam se da to
razumiješ.
- Jasno da razumijem, samo nisam sigurna da ćeš ti razumjeti
i mene kad ti kažem da mi se čini da sam se zaljubila u Bena.
- A on u tebe? - brzopleto ju je upitala strahujući od
odgovora.
- Teško mi je to reći, ali brzo ću se u to uvjeriti. Samim tim
što mi je pristao doći na rođendan, nešto govori. I čak se nisam ni
trudila onoliko koliko sam mislila da ću morati. Samo, ne smijem
se zavaravati. Njegov odaziv još ne mora ništa značiti do obične
znatiželje pa u muške taštine.
- Nisam ga takvoga doživljavala.
- Ti ga, bez uvrede, nisi doživljavala ni kao muškarca. A on to
jest, i to, ja bih čak rekla, muškarčina. No, čut ćeš podrobno
izvješće kad dođe. Žao mije što i ti nisi mogla s njim, ali
razumijem da sad u ovim okolnostima nije ti ni do čega. Ta je
Thea sretna.
- Ako se srećom može nazvati tek to što smo joj svi priskočili
u pomoć u trenucima kad smo jedino to mogli. Zar se u
Melbourneu tako nešto ne bi desilo?
- Bi, možda bi, ali više u srednjoj generaciji. Oni se još drže
nekih normi, kako bi tvoja majka rekla, lijepog ponašanja. Pa, da
se više družim s vama, mislim da bih se i sama tako ponašala.
Edith se više nije razgovaralo. Ljubeći je samo se ispričala
ako je bilo nekih nesporazuma, ali nije zaboravila reći da ništa
nije bilo namjerno.

44
 - Znam to. I ne opterećuj se time. Bilo je mi ovdje predivno.
Daleko bolje nego sam mogla i zamisliti. Spoznala sam nešto što i
nisam znala da je moguće.
I bilo je to sve.
Edith se rastajala od Camille tužna zbog svega, a ova, pak,
puna zahvalnosti pa i sreće. Sjetila se u kakvom je stanju dolazila
ovamo, a u kakvom odavde odlazi. Bio je to dovoljan razlog za
istinsku zahvalnost.

***
Iako je ova smrt bila nešto očekivano, tuga zbog rastanka
bila je strahovita. Svi su žalili za dragom i dobrom ženom, svi su
se sjećali, kako se već u takvim prilikama to i dešava, njezina
života koji je bio sve prije nego lagan. I mnogi su i u ovim
prilikama gledali na njezina muža kako na krivca ne opraštajući
mu i ne uzimajući mu u obzir čak ni njegovo pojavljivanje na
pogrebu. I opet je najrazboritija bila Ada. Prišla mu je, uhvatila ga
pod ruku i rekla;
- Nemoj se čuditi ovim prijekornim pogledima. Ljudi su takvi.
Vole tražiti krivce za sve što se desi, a nije dobro. Malo je oni koji
će razmišljati da je i za sastavu ali i za rastavu potrebno
dvoje.Možda još nije vrijeme da se približiš Thei, ali nastoj sve
učiniti da to učiniš kad-tad. Ona je samostalna, ona ne ovisi ni o
kome, ali sigurna sam da bi joj bilo drago da osjeti tvoju brigu pa i
želju da počnete komunicirati kao otac i kći.
- Misliš da je to moguće?
- Mislim i želim to jer vjerujem da to želi i ona. Možda još
toga nije ni svjesna. Ali bit će.
- Ljudi me osuđuju?
- A koga ne bi? Samo, ti barem nisi nikad na to gledao.
- Nisam prije, ali kako starim, sve me više i to brine.
- Koliko ćeš ostati ovdje?
- Koliko budem trebao, ako uopće ikom trebam.
- Rekla sam ti i neću to više ponavljati.

45
 - Reci mi, kad je umrla Grace?
- Ima tome pet godina. - I kako su oni?
- Pa, tako tako. Dečki još nekako, ali mislim da je Abel loše. A
bit će mu i gore kad dečki odu.
- Žene se?
- Još ne, ali to ne znači da neće uskoro. Njih dvoje su se
zanijeli toliko u razgovor, da nisu ni primijetili kad im se približio
Abel. I kao da su se rastali jučer, pružio je ruku Maxu i upitao ga:
- Kako si saznao? Pritom je pogledao u Adu, ali ova je odmah
to zanijekala:
- Nisam mu ja javila, iako sam bila u užasnim dvojbama. No,
uvijek ima dobrih ljudi koje ne brinu što će tko reći.
Sad su im se pridružili i dečki, i vidjeli su da Max razmišlja
koji je koji. I njima mora da je netko rekao tko je on jer mu se Ben
prvi javio: - Stric Max, ja sam Ben., - Bože, koliko sam ostario. Pa
ti si čovjek, a ostavio sam te kao dječaka. Pretpostavljam - sad se
okrenuo prema Gregu da si ti Greg. A gdje ste? Što radite? Jeste
li ostali ovdje ili ste odabrali Melbourne kao mjesto stalnog
prebivališta?
- Ja sam ovdje, a Greg je još na specijalizaciji - rekao je Ben.
- Ne privlači te grad?
- Pa i da i ne. Možda sam se sad malo zaintrigirao za nj.
- Neka cura je u pitanju?
- Možda ne baš ona, ali, recimo, da mi je jedna otvorila oči.
- I kad ćeš onamo? Onako u izvide?
- U petak na večer.
- Nadugo?
- Ma ne, tek na vikend.
- Proba?
- Pa ne bih baš to rekao, ali, recimo, izvidnica.
Adi je ovo bilo previše. Znala je koje su Camilline namjere,
znala je kako na nju gledaju muškarci i bila je sad sigurna da joj ni
Ben neće odoljeti. Ali, tu se više ništa ne može. Bit će kako je
suđeno.

46
 ***
Greg je ipak bio iznenađen kad je čuo da Ben ide u
Melbourne. Nije mogao odoljeti da ga ne upita:
- Pošto ti, zapravo, ideš onamo?
- Kako pošto? Zar za sve mora baš postojati neki veliki
razlog? Zar ne bi bilo dovoljno ići se tek malo i zabaviti? Ali, što je
tebi odjednom? Zar sam ja maloljetnik ili maloumnik koji kad se
makne odavde odmah izaziva neke sumnje?
- To ne, ali ovo je ipak nešto novo. Da to nema veze s
Camillom?
- Pa da i ima, što bi ti to značilo?
- Mnogo, Ben.
- A da budeš malo jasniji?
- Ona je sjajna cura, s njom sigurno nikad nije dosadno, ali
ona nije djevojka koja bi nekoga kao što si ti usrećila. Mislim,
dabome, na duge staze. Eto, to je razlog neću reći moje bojazni, ali
izvjesne brige i da.
- Možda bi bilo bolje da razmišljaš o sebi. Ja znam što hoću, ja
znam kakav život želim, i nikome, pa ni tebi, neću dopustiti ne
samo da se miješa u nj, nego da mi čak nešto i sugerira.
Gregu je bilo neugodno. Sve što je sad čuo, bila je istina. On si
je uzeo pravo koje nema, i to si nije smio dopustiti. Znao je da je
od ovoga časa između sebe i brata postavio branu koju će teško
biti srušiti. Nije mu momentalno ništa drugo palo na pamet nego
da kaže bratu:
- Oprosti, molim te. Nisam mislio ništa loše, i iz mene nije
govorilo ništa drugo do ljubavi.
Kako se taj razgovor vodio večer prije Benova odlaska u
Melbourne, znao je da se sutra više neće ni vidjeti. Bojao se on još
nečega - što ako je otac razmišljao slično njemu, što ako ga pita
što im je činiti? Da li mu reći kako je on prošao ili pokušati sve to
svesti na ono - to je ipak samo Benov problem, on je pametan,
neće se zaletavati ni ovdje kao što se nije nigdje ni dosad.

47
 Možda će i vrijeme učiniti svoje, a možda će baš odlaskom u
Melbourne shvatiti da je to neki drugi svijet, da on onamo ne
pripada, da je sve to Camillina igra, da je ona dobila neku novu
igračku i dok je se ne zasiti, igrat će se njome.
Taj čas se sjetio i Edith, pitajući se zašto ona sve ovo vrijeme,
a bio je siguran da je shvatila što se zbiva, nije nešto poduzela.
Zašto mu se nije približila na način na koji bi on sigurno reagirao?
Možda je čak i on trebao je upozoriti na sve to, ali tko je znao da
će to i poprimiti takve razmjere kakve jest. Sad im nikome ne
preostaje ništa drugo no - čekati. Ili bi, možda, bilo dobro da se i
on, onako potajice, uputi također u Melbourne. To i ne bi bilo
loše, ali samo pod jednom uvjetom - da ga Ben ne otkrije. Jer, kad
bi se to dogodilo, mogao bi sasvim prekrižiti njihov odnos.
No, mora sve to ipak prespavati jer ne kaže se badava da je
jutro pametnije od noći.
Samo, nije baš bio uvjeren da će mu san tako lako doći na oči.
I kako se to obično dešava, kad ti je zbog jednoga teško, glavom ti
prolazi sve ono što si potiskivao u sebi, ali nikad i riješio do kraja.
U jednom času je pred njim iskrsnuo i lik Thee. Onako tužne,
plahe, pa i izgubljene. Poželio ju je taj čas zagrliti, zaštiti i brinuti
za nju cijeli život.

***
Camilla se topila od milja što je Ben došao. Nije znala što bi i
kako mu sve ugoditi. Čak je sve išlo dotle da ga je pitala hoće li ga
smetati što će na rođendanu biti i jedan od njezinih bivših
zaručnika.
- Ma što je tebi? Zašto bi me to smetalo? Pa mi nismo ni u
kakvom odnosu da bih ti mogao išta prigovoriti. Ali i da jesmo, to
je dio tvoga života i ništa više. Ne opterećuj se time, a još manje
sa mnom. Pozvala si me, došao sam, i to je sve. Ne želim da brineš
posebno o meni jer ja to umijem i sam. Samo mi reci kad trebam
biti u hotelu?
- Pa, oko osam. Ja sam mislila i kasnije jer tako smo
naviknuli, ali s obzirom na tebe, sve sam pomaknula.

48
 - Nisi morala. Ja sam, istina, navikao na određeni red, ali znao
sam i ja zaružiti kad je trebalo. No, sad kad je tako, ne smeta.
Premda mu se činilo da ona od njega očekuje i nešto više, on
još za to nije bio spreman. Zapravo, sad mu se činilo da je ovamo
došao nespreman, da i nije znao što ga je ovamo dovuklo. Želja da
vidi kako se mladi ovdje zabavljaju, znatiželja da vidi kako se
Camilla ponaša u svom okruženju, ili je ipak u pitanju nešto treće
što si ni sam ne želi priznati?
No, stoje, tu je, na kraju je zaključio. Jer, nije loše koji put i
učiniti nčšto neplanirano. A ovo je sad primio baš tako.
Do večeri je još malo prošetao gradom, sreo nekoliko svojih
znanaca, s nekima i popio piće, ali i našao se u čudu kad ga je
jedan od njih upitao:
- Da i ti nisi došao na tu veliku feštu?
- Koju fešta? O čemu ti to govoriš? Pa tko sam ja da bi me
netko uopće pozvao?
- Ne znam jesi li čitao, ali Camilla Bergman priređuje slavlje u
povodu svoga rođendana. Svi koji nešto znače u svijeta u kojem
se ona kreće, bit će ondje. A kažu da će to iskoristiti i da pokaže
novog dečka. Ni ona ne zna koji bi to bio po redu. Zasad se još ne
zna tko je to, ali fotići su spremni. Sutra ću morati kupiti novine
da vidim tko je taj nesretnik.
Iako je ovaj čovjek nastavljao brbljati o svemu i svačemu,
Ben ga uopće više nije slušao. Čuo je ono što ga je užasno
uznemirilo, ali i što će ga najvjerojatnije spasiti, od sramote koju
bi doživio da to nije čuo. Sve što je sad poželio, jest da se rastane
s ovim čovjekom i da krene u svoj hotel i ondje u miru porazmisli
što mu je činiti da bi izbjegao ono najgore - da bude nečija igračka
koja će biti odbačena onoga časa kad joj dosadi. Premda je još
mogao sve to izbjeći jednostavno se ne pojavljujući da toj
proslavi, takvu je mogućnost odbacio. On neće bježati, on će
stojički sve to izdržati.
Imao je sreću što mu je znancu zazvonio mobitel i što je ovaj,
ispričavajući se, otišao.
Vrijeme mu je, začudo, prolazilo i brže nego je mislio da
hoće. Već nešto prije osam krenuo je prema mjestu događanja.

49
Kad je došao do hotela, činilo mu se da je pred samim
Betlehemom. Sve je bilo osvijetljeno, a na ulazu je pisalo, kako se
moglo i očekivati - Camilla, sretao!
Zastao je na trenutak, držeći ružu u rukama, a onda su blicevi
počeli bljeskati. Načas se zbunio, a onda se hrabro obratio
jednom od novinara koji je, očito, bio upućen na nj:
- Niste li se vi zabunili?
- Nismo. Vi ste taj tajanstveni Camillin gost.
- Ja sam gost, ali ne znam zašto bih bio tajanstven. Imam
svoje ime i prezime, zna se odakle dolazim, zna se i zašto i što je u
tome tajanstveno?
Da ništa više nije rekao, ovo je za novinarsku priču bilo i
previše. Ima li su fotografije, imali su i njegovo „priznanje“, samo,
je još trebalo saznati i kako se zove. No, ovaj ni to nije zatajio.
I nasreću, to je bilo sve. Još samo jedna fotografija s
Camillom koja ga je došla pozdraviti na samom ulazu u dvoranu.
Večer je protjecala ne bogzna kako. Barem ne onako kako je
to Ben očekivao i čega se bojao. Camilla je nastojala sa svima biti,
iako je pazila da se ipak najviše zadrži s njim. To mu je i godilo, ali
ništa nije bilo od onoga što mu je onaj znanac rekao. Ljudi znaju
silno pretjerivati, pomislio je jer jest da je ovo bila svečanost na
najvišem nivou, ali tako i dolikuje nekome tko ima status mane-
kenke kakav ima Camilla.
I sve bi bilo dobro da nekako oko ponoći nije mu zazvonio
mobitel. Greg je javljao da je otac s infarktom završio u bolnici.
Svaka svečanost i slavlje za nj su toga časa bili završeni. Ispričao
se Camilli i napustio svečanost. Samo rijetki su to primijetili, ali
više im i nije bilo stalo do toga momka. Shvatili su da se on razli-
kuje od svih Camillinih dosadašnjih, ali isto su tako znali da ni
6vo neće biti dugog vijeka. Camilla naprosto nije djevojka koja bi
se, barem ne još, mogla za nekoga vezati - dulje.
No, primijetili su ipak da joj raspoloženje nije onakvo kakvo
se inače od nje. u ovim prilikama moglo očekivati. Možda ona
ipak gubi ovu igru - pomislio je jedan od lokalnih novinara i
odmah stvarao neku svoju priču.

50
Sve je ipak krenulo

Ti novinari su doista idioti! Kako su mogli tako nešto

napisati kad se sve odvijalo sasvim drugačija, više za sebe nego
za druge ponavljao je Ben. Bila je prava sreća što je otac još ležao
u bolnici i što nije mogao čitati te gadosti. Ali, ta je bio Greg koji,
doduše, nije ništa govorio, ali Ben je znao što misli. Kad-tad će mu
reći:
- Upozoravao sam te, znao sam kamo ideš, iako mi ni danas
nije jasno kako si tako mogao nasjesti.
Možda bi ipak bilo najbolje da on sam počne priču o tom
svom puta u Melbourne, ali i o svemu onome što je ondje vidio i
doživio.
Bilo mu je užasno kad je sinoć ušao u klub i kad je osjetio
kako ga svi ispod oka gledaju, a neki mu se čak i podsmjehuju.
Očekivao je čak i otvorene upite - zar ti je to trebalo? Zar si
morao ispasti takav kreten, a inače sloviš za normalnog dečka?
Kako te ipak jedna bezveznica mogla navući na tanki led?
Kako mu se ipak nitko nije usudio tako nešto reći, ali ni
pristupiti mu kao inače, nije se dugo ondje ni zadržao. Možda je
tako i bolje, na kraju je zaključio i uputio se u kratku šetnju
gradom jer je i na taj način htio „malo razbistriti glavu“.
No, čini se da mu završetak dana nije bio baš najbolji. Samo
što je izašao iz kluba, na drugoj strani ulice spazio je Edith. Bila je
u društvu nekog muškarca, njemu nepoznatog, koji ju je
zabavljao vjerojatno pričama koje su je silno veselile jer je smijeh
odzvanjao čak do drugog kraja ulice. Pomislio je u tom času da je
možda baš on predmetom njihova smijeha i - sledio se. Mogao bih
podnijeti svačiji smijeh osim njezina. Iako bi ona, možda, jedina
imala razloga za nj.
Pokušao je preći ulicu nezapažen, iako nije baš bio siguran
da ga nije zamijetila. No, sam si je za sve, pa i za ovo kriv. I
začudo, pogled mu se nije odvajao od Edith. Uvijek mu je bila
draga, znao je da je i lijepa, ali nije je nikad gledao očima kojima
ju je promatrao sad.

51
 Bila je pred njim djevojka koja bi mogla na svaku naslovnicu,
pa i na onu na kojoj se zna šepuriti Camilla, samo što bi ona
oduševila sve svojom jednostavnošću i spontanošću. U tom je
času mislio samo jedno - kako je bio slijep.
Bila je prava sreća što se u tim razmišljanjima toliko zanio da
je Edith i pratitelja joj izgubio iz vida, jer da nije, tko zna što bi bio
učinio. Najvjerojatnije bi im prišao i počeo razgovor o onome
čega su bile pune novine - njega kao budućeg Camillinog
zaručnika.
Očajan, ne znajući više kamo će, krenuo je kući. Ondje će
dočekati brata i s njim otvoreno porazgovoriti, iako je znao što će
mu on reći, ali i to će valjati otrpjeti.
Konačno, da je imao imalo pameti/trebao je poslušati ono
što mu je govorio, a ne bezvezno krenuti u nešto nepoznato što je
svima bilo i jasno i poznato, osim njemu.
Očekivao je poslije izlaska svih tih novina da će se Camilla
javiti, da će mu objasniti da ona s tim što je napisano uopće nema
veze, ali ništa od toga. Tek kad je nazvao neki dan uredništvo
Stara, čuo je nešto što ga je zaprepastilo, ali još nije shvatio da
ona u svemu tome ima prste.
- Gospodine, što smo napisali što ne stoji? Zar niste sve to
baš vi izgovorili? A, konačno, pa kako bi bilo da počnete
razmišljati i malo drugačije? Kako smo mogli znati da dolazite
ako nam netko to nije dojavio? No, mi u novinarstvu nikad ne
odajemo svoje izvore. Jer, kad bismo to samo jednom učinili,
mogli bismo zatvoriti redakciju. Znate koji vam je moj savjet?
- Ne, ali recite, molim vas.
- Klonite se takvih druženja, ne zato što im niste dorasli,
nego zato što to vama ne treba. Vi ste,kako se to sad čuje -
kolateralna žrtva. No, za utjehu, vi nećete dugo biti novinama
zanimljivi. Sve dok Camilla ne nađe neku novu žrtvu. No, ni ona
neće biti zadovoljna. Nisam baš siguran da ona nije s vama imala i
neke ozbiljnije planove jer vi ste osoba koja bi je konačno
prizemljila. Pa ako vam i to nešto znači, vi ste prvi koji joj je
zapravo - okrenuo leđa. A žene njezina tipa to teško podnose i od
toga se teško oporavljaju.

52
 Tisuću misli rojilo mu se glavom, ali nijedna nije bila
ohrabrujuća, nije naprosto vidio što mu je činiti kako bi se sve to
što prije zaboravilo.
No, vrag ne miruje, sjetio bi se kako bi mu znao otac govoriti.
Samo što je uparkirao auto u dvorište, čuo je telefon u kući.
Pojurio je da taj koji zove ne bi prestao, i onako još zadihan,
misleći da je to nešto vezano uz oca i bolnicu, čim je čuo da je
netko s druge strane, upitao je nakon što se predstavio:
- Koga ste trebali?
- Vas, ako ste vi gospodin Ben Wayne?
- Jesam, a kako vam mogu pomoći?
- Pa, tek jednim intervjuom.
- U vezi s čim?
- Voljeli bismo čuti što planirate s Camillom?
Zadnjim snagama, ali i svijesti, uspio se suzdržati jer nije više
smio učiniti nijednu pogrešku koja mu se desila prilikom dolaska
u Melbourne. Koliko je to mogao mirnije i staloženije, počeo je:
- Gospođica Camilla je bila gošća jednih naših dragih i
uvaženih prijatelja. I to je bio razlog da smo je svi prihvatili kao
da je i naša. Mislim da je ona tako doživjela i nas. I moj odlazak na
njezin rođendan nema ama baš nikakvo drugo značenje osim
prijateljskog posjeta, i, dabome, malo znatiželje kako se to
zabavlja zlatna melburnska mladež. Ako je to ona iskoristila i za
malu promociju sebe, čak to mogu i razumjeti. No, neka na tome i
stane.
- Između vas ništa drugo nema?
- Nema, ali neće ni biti. Mi smo dva svijeta, naši su interesi
toliko različiti da kad se to shvati, nema mjesta nikakvim
nagađanjima. I samo još nešto. Bojeći se da opet, kako mi je rekao
urednik Stara, ovaj sam razgovor snimao da ne bih opet ispao
kolateralnom žrtvom. Ja znam da vi morate prodati novine, ali
neka ova istina bude početak nekog drugačijeg novinarstva. Jer,
bit će za sve bolje ako se istina počne cijeniti. I sad mi recite,
zanima li vas još što iz moga života? Rado ću vam i na to
odgovoriti.

53
 - Pa i da.
- Da čujem što je to?
- Da vi, možda, nemate djevojku ili čak zaručnicu pa vam je
sve ovo pobrkalo račune?
- Zaručnice nemam, ali kako se to kaže jednu sam curu
zagledao, samo ne znam hoće li mi sve ovo pomoći ili odmoći.
- Pa, koliko se ja razumijem u ženski svijet, možda bi moglo i
pomoći.
- Kako?
- Nitko nije lišen ljubomore. A ni Camilla nije za baciti. Nema
djevojke koja se neće upitati - što ima ona a ja ne? Za početak,
dosta.
- Oh, kad bi to barem bilo tako?
- Pa, vidjet ćemo. Pratit ćemo vas.
- Ne, zaboga! Samo bi mi još to trebalo. Takve stvari kod ove
moje simpatije ne pale. Baš suprotno! No, opet mi vrag ne da
mira. Opet sam rekao nešto što nisam trebao. Ali, kad je krenulo
naopako, neka se kotrlja do kraja.
Kad je konačno završio ovaj razgovor, bio je slomljen do
kraja. Izbrbljao je nepoznatom čovjeku ono što ni sam sebi nije
priznao. Ali, valjda je tako lakše, valjda se istina i kazuje onima za
koje misliš da ih to ne zanima. Tako nešto ne bi se usudio reći
Gregu jer bi znao što bi mu on odgovorio - ti si kompletan idiot. A
imao bi i pravo.
Kad se konačno javio Greg i rekao mu da mora s jednim
pacijentom helikopterom u Melbourne, bilo mu je čak i drago.
Otići će sam k ocu i pokušati ga razveseliti pričama za koje
vjeruje da ovaj voli čuti. On je bio taj koji se suprotstavljao čak i
ideji da se zaposli predradnik, jer je mislio da nitko neće raditi
kao njih dvojica, ali sad je situacija drugačija, sad se desilo to što
jest, pa će i ocu trebati više i mira i odmora.
To kao da ga je malo smirilo. Samo da ga sad nitko ne zove i
da mu ne remeti mir koji pokušava uspostaviti.
No, ni to nije dugo potrajalo. Opet je telefon zazvrnado.
Nevoljko je dignuo slušalicu i isto tako upitao:

54
 - Tko nas treba?
Trebao mu je samo trenutak da prepozna glas Edithine
majke. I da se uozbilji ispričavajući joj se na tonu kojom joj se
obratio:
- Ma nemoj se ispričavati. Znam da ljudi zovu i da pitaju kako
je ocu. Zato zovem i ja. Tako mi je bilo žao kad sam čula što mu se
desilo. A ne mogu ni zamisliti kako je bilo vama.
- Hvala vam na brizi. Znate, kaže se da svako zlo nosi u sebi i
neko dobro. Sad sam i ja konačno spoznao da ne možemo više
raditi koliko smo radili, pogotovo ne otac. On se mora odmarati, a
raditi tek onoliko koliko može. A ne koliko hoće. Greg mi je rekao
da bi čak drugi tjedan mogao kući. Ali, odmah ćemo s njim u neki
rehabilitacijski centar.
- To je i najbolje. Sretan je što ima vas dvojicu brižnih sinova.
- Pa, nisam siguran da smo mu uvijek bili samo radost. No, i
na tome bismo morali malo poraditi.
- Nemojte si sad ništa predbacivati. Desilo se to što jest, neka
to bude tek opomena kako ništa nije vječno, ali kako se valja i
paziti. Pozdravi ga. Rado bih ga vidjela, ali Edith mi ne da da ga
posjetim. Znaš ti nju. Ona se strogo drži pravila. Ona kaže da se
takvi bolesnici ne posjećuju, da ih to užasno umara, da im se tek
pošalje pozdrav i to je sve.
Već samo spominjanje Edithinog imena uzburkalo je sve u
njemu, ali nije imao snage da pita za nju. Tek je upitao za Theu:
- Vi ste sigurno u kontaktu s Theom? Kako je ona?
- Kako kad. Ja bih rekla da joj strahovito mnogo pomaže i
druženje s Gregom. Samo, bojim se...
- Čega?
- Što će bit kad to prestane.
- A zašto bi prestalo? - upitao je, ali tek kad je tu rečenicu
izgovorio do kraja, shvatio je ono na što je Ada mislila. Znači, svi
su znali osim njega da se Greg nije prestao sastajati s Theom i
poslije majčine smrti. Pitao se samo zna li to i otac, ili je tek on
bio izopaćenik iz svega onoga što se dešavalo u njihovoj kući.
Premda bi u svakoj drugoj prilici želio nastaviti razgovor a Adom,

55
sad je jedino poželio da ga završi. Sreća je što ga ni ona nije dugo
gnjavila. Još je jednom pozdravila oca i to je bio kraj.

***
Edith je nazvala je na uranak Thea da je upita je li imala u
rukama ženske novine.
- Nisam. Pa ja to i ne čitam osim ako me netko ne upozori na
koji članak. Mora da je nešto zanimljivo kad me čak zbog toga
zoveš?
- Jako.
- A o kome je riječ?
- O Benu.
Edith su se noge odsjekle jer se bojala da ove sad navješćuju
u najmanju ruku njegovo i Camillino vjenčanje. Camilla je plela
mrežu dok je nije do kraja isplela, zaključila je već poslije onih
vijesti koje su izašle prije mjesec dana. Iako je tek nekoliko puta
srela Bena, pravila se da je uopće nije briga što se vezao za
Camillu, ali kako joj je bilo to je samo ona znala. Sad joj je ova
vijest čak i bila draga jer to je moglo značiti samo jedno - Ben će u
Melbourne jer Camilla ne bi ovdje izdržala ni dva mjeseca.
- Znači, ipak?
- Ma što ipak?
- Žene se?
- Ni slučajno! On kazuje da je sve to bila nečija izmišljotina,
da je ona tek bila vaša gošća, da on nije s njom imao ništa, ali
otkriva nešto drugo.
- Što, pobogu? Je li definitivno poludio otkrivajući
novinarima ono što bi svatko normalan sakrio?
- Kaže da je zaljubljen, iako ne baš tim riječima, ali to se
može tako shvatiti, u jednu djevojku, ali se sada boji da mu ove
blezgarije koje su izašle pomute račune. Pa si sad misli?
- Ne znam što da kažem.

56
 - Sve samo nemoj reći da te ne zanima tko je ta djevojka, ali
nemoj ni opovrgavati, barem preda mnom, da to ne bi željela biti
ti.
- Sve mi je to tako glupo. Doista ne znam ni što da kažem ni
što da mislim.
- Ne moraš govoriti ništa, nikome, pa ni meni ako nećeš, ali
misli svoje. I nemoj premišljati. Ja sam odavno znala ono što si i ti
samo si u sebi to zatomljivala - da se on tebi sviđa, da si i ti njemu
draga, ali trebalo se desiti ovako nešto pa da istina ispliva na
površinu. Niste vi ni prvi ni zadnji kojima se to dešava na ovaj
način. Tako nešto misli i Greg.
- Razgovarala si s njim o nama?
- Razgovarao je on sa mnom. On se silno zabrinuo kad je Ben
odlazio u Melbourne na tu Camillinu feštu, ali ne zbog toga što je
mislio da će ondje ostati, da će ga ona zavesti zauvijek, nego što
se bojao da će doživjeti baš to što jest - da će biti reklamni trik,
sredstvo koje je prodati novine i ništa više. Koliko ga je ta
znatiželja stajala, to najbolje zna on.
- A što kaže Greg?
- Ne znam hoćeš li vjerovati, ali njih dvojica uopće nisu o
tome razgovarali.
- Kako to?
- Greg neće počimati tu priču, a Benu je, valjda, neugodno.
Vjerojatno se i boji daljih bratovih prigovora, iako se to više ne bi
desilo. I to je to.
- Sad je sve na tebi.
- Kako to misliš?
- Pa, nemoj ga izbjegavati, pokušaj ga i nazvati, možda ne
odmah, priupitaj za oca, ponudi mu ako što treba, radi sve što
misliš da bi mu godilo.
- To baš neće tako ići.- Ako me želi, ako sam ja ta o kojoj ti
misliš da govori, neka učini on prvi korak. Ja sam svoje otpatila,
nemam više snage za tako nešto. Nemam čak ni volje.
- Ne znam što da ti kažem. Ako si, kako kažeš svoje otpatila,
onda i to mu daj do znanja. Sve je bolje do neizvjesnosti i šutnje.

57
 - Šutio je on i previše.
- Možda i jest, ali je zato sad progovorio i to na prilično
neuobičajen način. Na takav na koji bi se malo tko usudio. No, bez
obzira na sve, ja ne želim ni s čim utjecati na tvoje ponašanje pa i
odluke. Tek toliko da znaš.
Čini se da je Thei išlo na živce ovakvo Edithino ponašanje.
Unatoč svemu što je proživjela zadnjih godina, ili možda baš
zbog toga, ona je prihvatila Gregovo udvaranje bez ikakve
zadrške, iako je bilo tko zna kakvih sve ne priča - kako je on
prošao sito i rešeto i kakao je ona tek jedna u nizu njegovih
ljubavnica. Ljuta he sve koji bi joj tek tako nešto napomenuli,
čvrsto bi odgovarala:
- Baš takvi muškarci mi se sviđaju. I da mi nije on prišao, tko
zna bih li se ikad i za koga vezala. Jer, takvih kao što je Greg,
nema na svijeta mnogo.
Bilo je to dovoljno za sve nevjerne Tome, ali i za sve one koji
uživaju zabadati nos u tuđi život.
Kad je završila razgovor s Theom, Edith baš nije bila mirna.
Nije je uopće razumjela što hoće, što bi ona sad trebala učiniti. Pa
nije, valjda, mislila da bi trebala nazvati Bena i upitati na koga je
mislio kad je ono govorio novinaru. Da se nikad ne uda, da joj on
više nikad ne priđe, tako što ne bi mogla učiniti.
Ima i ona svoje dostojanstvo koje je, ma tko što tko rekao,
ipak je povređeno.
Ona je uz Bena bila cijeli život, morao je i on nju primijetiti,
konačno on je bio stariji, a ona baš nije bila nezamjetljiva. Tako
razmišljajući kao da je ispustila iz vida i drugu činjenicu - ni ona
njega nije zamjećivala barem ne kao muškarca dok se oko njega
nije počela vrtjeti Camilla. Kao da joj je konačno doprlo negdje do
mozga ono što je trebalo odavano - Camilla ih je, ma što oni sad
mislili, ma kako na nju bili ljuti, ipak zbližila, otvorila im oči. No,
ako je i tako, ona neće, barem dok on ne učini prvi korak, ni
prstom maknuti. Čekat će. Njoj se ne žuri, ako se njemu bude
žurilo, neka nešto sad učini. Ako je mogao bezglavo trčati u
Melbourne, sad mu je pred nosom i tisuću je načina da nešto
poduzme. Taj zaključak ju je malo smirio. Čak toliko da bi sad

58
mogla porazgovarati i s mamom i vidjeti što ona o svemu misli.
Iako ona nije baš mnogo pričala o Benu, i to je bio neki znak -
bojala se da ne dolijeva ulje na vatru. Morat će je upozoriti na ono
na što je Thea nju.
I kad je krenula u kuhinju, nije je ondje zatekla. Mora da je
ranije otišla u dućan jer već je sinoć govorila kako u kući nema
ništa ni za „miša otrovati“.
No, iznenadila se kad je vidjela oca kako već prelistava
jutarnje novine. Uplašila se da je i u njima ono što joj je rekla
Thea, pa ga je ljubeći bojažljivo upitala:
- Što tako snažno privlači tvoju pažnju?
- Ništa. U ovim novinama nemaš baš ništa za pročiti. Sve se
svodi na tračeve - od onih društvenih do političkih.
- Gdje je mama ? - upitala je sretna jer se bojala onoga što, joj
je prvo palo na pamet kad ga je vidjela.
- Znaš ti nju. Ta se vječno boji da ćemo biti gladni. Otišla je u
dućan, a zatim će k teti Sophiji.
- Neke važne vijesti?
- Rita ima novog dečka. Nije tome ni mjesec dana, a teta već
pravi svadbu. Sretna si što tebe puste svi, pa i mi na miru. Jer, već
su počele priče.
- Kakve?
- Pa što ti misliš, kad ćeš se udati, imaš li koga za koga mi i ne
znamo da postoji...
- Nisam znala da se i oko mene obruč steže. I što ti na to
odgovaraš?
- Kako kad. Ali najčešće da si izbirljiva, da se ne možeš
odlučiti između trojice - liječnika, poljoprivrednika i bankara.
- Sjajno, tata!
- Pa, što je od ovoga istina? - sad je i on počeo temu koje se
grozila. No, morala je nešto odgovoriti, možda ga i smiriti, pa je
pola u šali a pola u zbilji rekla:
- Doista razmišljam o svemu. I lagala bih ti kad bih rekla da
nema i nekih simpatija, ali vidjet ćemo još. Ima tu još nekih

59
prepreka, ali, kažu, ako je nešto pravo, realizirat će se kad-tad, pa
makar i burno.
- I to je već nešto - zadovoljno je odgovorio otac, a ona je
jedva dočekala da se vrati u sobu.
I samo što je sjela, zazvonio joj je mobitel. Kad je na zaslonu
vidjela tko je zove, čak je dvojila da li da se odmah javi, ili da to
učini dok se malo sredi. No, čini se da je Ben bio uporan, da je
odlučio ići na sve ili ništa. Pa kad je tako, i ona će se ponašati
jednako.
Čim se javila, upitao ju je:
- Gdje si?
- Pa, doma. Gdje bi bila u ovo rano jutro? A što je s tobom?
Nešto se desilo kad me zoveš ovako rano? Da nije što ocu?
- Nije. On je, hvala bogu, bolje nego ja.
- A što tebi nedostaje?
- Oh, ne usudim se to ni izgovoriti.
- A da ipak kažeš? Možda mogu pomoći - sjetila se što joj je
Thea rekla pa se počela tako i ponašati.
- Nedostaješ mi ti. I ne samo to. Uhvatio me neki strah, strah
da ću te izgubiti.
Kad je to izgovorio, čekao je da ona bilo što kaže, ako mu ne
zalupi slušalicu. A onda je čuo nešto što nije mogao ni vjerovati.
- A što si ti danas naumio raditi?
- Maštao sam da se nađem s tobom.
- Pa, kako bi bilo da se nađemo u restoranu koji je otvorio
Peter?
- Ondje sam za pola sata.
- Ja i prije - rekla je sretna.

Nema ljubavi bez ljubomore

Edith je po tko zna koji put analizirala sve ono što joj je
rekao Ben. A on je jučer bio i više nego jasan - oduvijek mu se
sviđala, ali ni sam ne zna zašto joj nikad to nije rekao. Sad je to

60
tumačio na sebi svojstven način - čekao je da odraste, čekao je da
i od nje, valjda dođe neki znak da je to sviđanje - uzajamno. I da
nije bilo Camille, rekao je, tko zna kako bi i kad bi to uopće došlo
do izražaja. Jer, pokazalo se istinitim da si nekoga ili nečega
svjestan tek kad osjetiš da bi ga mogao izgubiti.
U jednom času bi i sama takvo tumačenje prihvaćala, da bi
samo koju minutu poslije ipak se pitala - je li to baš tako.
No, sjetila bi se i Theinih riječi - da ne komplicira ako joj je
do njega stalo. A da joj je stalo, to više nije krila ni sebi.
Premda je malo razgovarala s majkom o svemu tome, bila je
uvjerena da ona prati svaki njezin pokret, da razumije sve njezine
dvojbe, da bi joj ona ipak bila najbolji savjetnik. Čekala je
trenutak da počne razgovor i s njom.
Po onome što joj je Ben rekao, ne bi mu bilo krivo kad bi se
ona odlučila i za život negdje drugdje, jer kako je rekao, iako on
voli ovo imanje, to ne znači da bi trebao biti njegovim
zatočenikom.
Danas se ustala s nekom novom snagom, ali i željom da
razgovara s majkom. I samo što je krenula prema dnevnoj sobi,
ondje ju je zatekla kako pijucka kavu, što je nju iznenadilo - sama.
- Kako da ovo protumačim? - veselo ju je upitala.
- Onako kako vidiš.
- Meditiraš?
- Pa možda ne baš to, ali razmišljam.
- O čemu?
- O svemu.
- Nisi baš razgovorljiva.
- A tebi se priča?
- Pa i da.
- Onda počni.
- Ali, ja bih ipak htjela čuti tebe. Jer, malo kad sam svjedokom
ovakvih prizora. I za nj postoji valjani razlog.
- Zvala je Camilla - rekla je to trudeći se kao da je to ne brine,
ali Edith ju je toliko poznavala da je znala da to i nije baš tako.

61
Ova se sigurno opet pozvala doći k njima, a majka ili ju je odbila
tko zna pod kakvim izgovorom, ili joj rekla da može doći, ali na
način koji je kazivao suprotno - nisi baš dobrodošla, pa je sad i to
nervira. Nerviralo je i Edith, ali iz te kože se sad više nije moglo.
Došlo joj je da isti čas nazove Bena i da ga pita zna li on za
Camilin dolazi, ali odbacila je tu mogućnost odmah jer to bi čak i
on mogao tko zna kako protumačiti. Stoga je, ali više da majku
umiri nego što je mislila da je to dobro, rekla:
- Ti znaš i zašto ona dolazi. No, badava joj je. Osim što nam
ipak svima može napraviti pomutnju. A više nitko nema živaca da
se brine još i o njezinom momentalnom psihičkom stanju.
- Kako stojite ti i Ben? - upitala je bez imala krzmanja, jer,
kao da je iz toga željela zaključiti i kako će se ovaj Camillin
dolazak odvijati.
- Mislim da smo se konačno našli. Mislim da sam ja, a čini se
još više on, spoznali ono što je sve vrijeme tinjalo - da se jedno
drugom sviđamo. I kako Ben kaže, nešto zbog toga dugujemo i
Camilli. Ona je uspjela ono što nismo mi sve ovo vrijeme - spojiti
nas.
- Samo da vas sad...
- Misliš ne razdvoji?
- Pa, ništa nije nemoguće kad je ona u pitanju.
- Mama, kad bi joj to, unatoč svemu, uspjelo, i to bi bio
dobitak. Doduše bolan, ali barem bih znala na čemu sam. No, ja
sam sigurna u Bena. Nitko ne bi bio imun na komplimente koje
mu je ona podijelila, ali bio mu je dovoljan tek jedan odlazak u
Melbourne i susret s tim njezinim društvom da shvati da je to
neki drugačiji svijet u koji on ne pripada. Možda bi neki drugi
opet nasjeo, ali siguran sam da Ben neće.
- Bi li mu trebalo reći da dolazi? Jer, ako to ne bismo učinile,
možda bi to pogrešno shvatio.
- Kako?
- Pa, recimo, kao da ga stavljamo pred neki test. Nazovi ga,
reci mu da se najavila, reci mu i da je nisam mogla odbiti, ali daj
mu do znanja i što ti misliš o njezinu dolasku. Ne braniš mu, iako
tako izravno baš ne moraš reći, ali ako ona želi da ga vidi, neka se

62
sastane s njom i neka joj kaže jasno, jasnije nego je to dok je bio s
njom u Melboumeu, jer tada je zbog oca i otišao naglo, da između
njih nije nikad ništa ni bilo, ali i da neće biti jer on voli - drugu.
- Sve mi je to neugodno.
- Jest, ali moraš i ti nešto pretrpjeti. Do ljubavi, one prave,
kažu da se dolazi i preko trnja. A ovo to čak i ne bi trebalo biti.
Ona je malo razdrmala sve nas, što u krajnjoj liniji i nije loše.
Edith je još nešto mučilo, iako nije znala je li vrijeme da sad i
o tome razgovara s majkom. Iako je bila uvjerena da ona i otac
neprestance razgovaraju o njoj, nije znala koliko je on u svemu
ovome. On je ipak muško, a muškarci drugačije gledaju na neke
stvari. Oni manje kompliciraju, on su praktični, oni ne prave ni od
čega - problem. I baš kad je mislila ipak početi i s tim, majka je
nastavila:
- Rekla sam tati da se Camilla opet najavila. I iznenadio me.
- Čime?
- Pa, gotovo da se obradovao. - To me čudi.
- I mene je. Ali, on, praktičan kakav je i inače, vidi u tome
konačno rješenje tvoga i Benova odnosa. On misli da ćete požuriti
- pred oltar.
- Znači, njega to muči.
- Ja to ne bih nazvala tako, nego željom da se realizira ono što
ti želiš.
- Pa nije on valjda znao što ja želim kad to nisam znala ni ja?
- Ne znam. Čak ni meni nije tako nešto povjerio, ali po onome
kako su se često, pa čak da ni ja to nisam znala, sastajali on i Abel,
svašta se može zaključiti. Jer, ako Abel ikoga želi za Bena, onda si
to ti. No, sve će doći na svoje. Možda i ne bi trebala nazvati Bena
nego mu reći kad se nađete. A kad ćete se vidjeti?
- Večeras.
- Pa nema bolje prilike nego je ta. Samo budi oprezna.
- Kako to misliš?
- Nemoj u nj sumnjati, nemoj ni Camillu osuđivati, neka sve
protekne onako kako bi po svom značenju i trebalo. Ona ga želi,
no nije tvoje da analiziraš zašto i kako, ali jest da znaš kakav je

63
njegov stav o svemu tome. Ako ona dolazi zbog njega, a dolazi, na
njemu je da joj kaže - ne moraš, čak nije ni dobro da nas
uznemiravaš. Jer, mi joj to zbog tete, ali ni zbog nas samih, ne
smijemo reći.
- Pitam se je li nam rodbina baš uvijek dobrodošla? Tko je
sretniji? Onaj koji je ima, ili onaj koji je nema?
- Kako kad. I kako koji. No, bez obzira na sve, nema razloga
za brigu. Ti izgrađuj vaš odnos onako kako misliš da treba. Možda
bi se mogla malo ugledati i na Theu. Nisam očekivala toliko
mudrosti pa i taktičnosti u nje. I to u situaciji u kojoj bi se malo
tko tako i snašao i ponašao.
- Možda je baš ta sva situacija utjecala na nju.
Iako je ovaj razgovor završio bez nekih čvrstih zaključaka,
Edith je bilo jasnije što joj je činiti. Ali i Adi je bilo lakše. Bila je
nekako sigurna da je sve ono što joj je rekla Edith tako i da ne bi
trebala brinuti brigu koja ju je u zadnje vrijeme okupirala.

***
- Nešto te muči, Edith? - upitao ju je Ben čim su sjeli u
restoran. - Nije se nešto desilo što te zabrinulo? Ako jest, kako bi
bilo da to podijeliš sa mnom? Znaš da ću ti pomoći ako mogu. A
mogu. Jer, nema onoga što ne bih za tebe učinio.
- Najavila nam se Camilla - rekla je u jednom dahu. Čak mu se
učinilo da će i zaplakati.
- Pa, zar je to razlog za brigu? Neka se najavila, neka dođe
ako joj to čini veselje, ali nama je to svejedno. Nikome ne možeš
braniti da se kreće. Pa, konačno, ne možete ni vi. Sve je malo teže
jer ste rodbina.
- Ne znam što ona hoće?
- Ako je bilo što što bi, možda, bilo vezano uza me, ja sam
svoje rekao.
- Je li to bilo jasno?
- Edith, ne samo da je bilo jasno, bilo je i glasno. Pa ja sam
čak i preko novina rekao što mislim o našoj navodnoj vezi. Nije ni
ona glupa da to nije shvatila. Ona dolazi ovamo po neku

64
satisfakciju. Ja bih čak rekao da mi dolazi reći da ona i nije mislila
tako kako je ispalo. Jer, i ona je tašta. Nema onoga tko želi biti
gubitnik. Tebe molim da si time ne razbijaš glavu. Ja volim samo
tebe i rekao sam ti da ću joj biti zahvalan cijeli život jer mi je na
vrijeme otvorila oči. Naježim se samo pri pomisli da mi te netko
mogao uzeti ispred nosa.
U tom času ju je uhvatio za ruku, privukao je k sebi i ni nju ni
njega nije bilo briga što su postali predmetom promatranja svih
gostiju. A kad im je gazda donio šampanjac uz zdravicu:
- Neka vam bude sretno jer sreća vam izvire iz očiju - nije
mnogo nedostajalo da Edith i ne zaplače.
Ostali su ovdje do kasno. A kad su se vraćali, pred kućom ju
je Ben upitao:
- Volio bih doći k tvojima.
- Isprositi me? - s nevjericom je rekla.
- Pa, ma kako ti to nazvala, ja do toga držim. Ja znam da je
moj otac presretan otkad sam mu priznao da sam s tobom, da te
volim, da ćemo se oženiti, pa bih volio da tako nešto čujem i od
tvojih. I sad te pitam - hoću li? Nadam li se nečemu čega neće biti?
Jer, ja znam da sam unio i, nesvjesno, pomutnju u vašu kuću. No,
sve se to da ispraviti.
- Ben, moji su sretni samo onda kad sam to i ja. A sad to
doista i jesam. Ne mogu reći da ini je baš drago sve što se
dešavalo s Camillom, ali istini za volju nije ona ništa učinila što bi
joj bilo za zamjeriti.
- Što to sad znači?
- Pitala me kakvi ste vi momci, a ja sam, budala, odgovorila
da mi je to teško reći jer vas tako i ne doživljavam, da smo još
malo pa braća. I kako joj onda mogu zamjeriti? Pa i ovo što si joj
javno poručio, ne mora još vezivati uza me. No, vidjet ćemo.
Možda se ona i predomisli i uopće ne dođe.
- Doći će i mi ćemo je dočekati spremni. Niti ćemo što
skrivati, ali joj se nećemo stavljati na raspolaganje. Bit ćemo ono
što jesmo - dvoje mladih i zaljubljenih. A jesi li ti to, Edith? Znaš,
neki put mi se čini da sam ti samo drag, da te možda ipak Camilla
„natjerala“ da na mene gledaš drukčije, ali da to još nije ono što

65
bih ja želio da bude. Znam da se možeš i naljuti na ovo što sam
sad izgovorio, ali i iz mene može govoriti strah.
- Ben, ne znam što da ti kažem osim da sam sretna. Morao bi
to vidjeti ako me samo malo bolje pogledaš. Kažu kad nečije oči
sjaje, da to signale šalje srce. Sretna sam i ispunjena - ljubavlju. Ti
znaš da su moji željeli da odem odavde, da bi me rado vidjeli u
nekom velikom gradu, da bi bili najsretniji da sam studirala
medicinu, ali bili u toliko pametni da su me podržali u ovome što
volim, gdje sam se našla i gdje sam sretna. Ja ne mogu zamisliti
život nigdje osim u Horshamu, i jedino bi me ti mogao nagnati da
iz njega odem, a da se ne osjećam jadno.
Ovome se nije imalo što dodati, osim poljupca koji je i tako
govorio više od riječi. Kad su već rastajali, Ben ju je upitao:
- Kad je Camilla najavila svoj dolazak?
- Ni mama nije shvatila kada, a rekla mi je da nije to posebno
željela ni pitati. No, meni se čini da bi mogla ovamo banuti za
vikend.
- Neki razlog postoji zašto to pitaš?
- Pa, postoji. Znaš, ja znam biti užasno nagao.
- Ima li to veze s Camillinim dolaskom?
- Ima. Ja bih joj mogao nešto reći što ne bi bilo u redu, a to ne
želim. Ne zato što je se bojim, nego što ne bih htio ispasti baš
zbog tvojih bezobrazan. Ja bih, baš zato što i ne znate kad će doći,
da nas dvoje odemo nekamo za vikend.
Edith se ovo učinilo sjajnim, iako je znala što će to značiti. Ali,
nije je bilo briga. Prije ili kasnije bit će s njim, pa čak i da je ostavi,
jedino što želi, jest biti njegovom. I stoga nije željela da on
ijednog trenutka pomislila da se boji, da ne želi ići s njim, već ga
je sretna upitala:
- A kamo bismo išli?
- U novotvoreni hotelski kompleks koji je od nas udaljen
kakvih tristotinjak kilometara. Kažu da je to raj na zemlji. Ako ga
itko zaslužuje, onda si to ti.
Da je bila u nekoj drugoj prilici, možda bi si opet postavila na
stotine pitanja, ovako je postavila tek jedno - hoće li mu uspjeti

66
pokazati koliko ga voli, hoće li mu i ovako ljubavnički neiskusna
moći i znati pružiti ono što je on sigurno već doživio.
Da je od nje ovoga časa tražio da odu onamo, otišla bi čak i
bez da se javi svojima.
I kad su se konačno tu večer rastali, bila je sretna što su
njezini zaspali jer teško da bi im mogla prešutjeti ono što je tako
žarko željela.

***
- Ovo je doista raj na zemlji - rekla je Edith kad je ušla u
predvorje Kempinski hotela. Nisi znao što je ovdje ljepše - da li
mramorni podovi koji uopće nisu djelovali hladno, silna zrcala
koja su prostoru davala i veličinu i posebnost, ili silno cvijeće
koje je dočaravalo prirodu, ali na način da si doista osjećao kao
da šećeš nekim predivnim parkom.
Ben je primijetio kako je Edith načas zastala, kao da se boji
ući unutra, pa ju je uhvatio za ruku i poveo prema recepciji.
Ljubaznom recepcionaru nije ništa moglo promaknuti. Bio je
siguran da ovo dvoje dolaze na medeni mjesec jer tako su. i
izgledali. Zaljubljeni, ali pomalo i zbunjeni. Stoga ih vrlo ljubazno
pozdravio, poželio dobrodošlicu, ali nije propustio reći:
- Voljeli bismo kad bi vam boravak u našem hotelu ostao u
sjećanju za cijeli život. Jer, medeni mjesec, barem tako svi govore,
nešto je što se ne zaboravlja. Dali smo vam jedan od najljepših
apartmana i sve što želimo, jest da se osjećate ovdje kao doma. Ili
još bolje - kao u raju.
Još se nisu ni okrenuli, a već im je kovčege službenik ponio
prema sobi.
I tek se sad, čini se, Edith sabrala. Tek je sad shvatila kamo
ide, što će se ondje desiti, ali i obuzeo ju je neki čudan strah,
nešto čemu se nije nadala jer naprosto nije tome razmišljala.
Ni sama ne zna kako se našla pred tim apartmanom, ali
shvatila je sve tek kad ju je Ben uzeo u naručje i unio unutra.
Sve dalje je bio san.

67
 Poljupci, tuširanje, njegove nježnosti dok ju je onako mokru
brisao, pa opet poljupci, stotine izgovorenih nježnosti i na kraju -
ljubav.
Bojala se kako će to biti, hoće li je boljeti, neće li ga
razočarati, ali ništa od toga.
Uzimao ju je tako nježno, s toliko ljubavi da joj se činilo da
lebdi, da je doista u nekom njoj dosad nepoznatom svijetu.
U jednom je času pomislia, tko za poslije kojeg izraza ljubavi,
da dosad i nije živjela. I kad mu je to rekla, on joj je sa silnom
razdraganošću uzvratio:
- Ti si najljepše što mi se desilo u životu. Nikad, ali baš nikad
ni s kim nisam osjetio ovo što sam sad. Mislim da sam bio dosad
nesretan čovjek. I ne želim te više ni časa pustiti bez sebe.
- Ali, Ben, pa kako?
- Vjenčat ćemo se. Odmah. Ja više nemam što čekati, a nemaš
ni ti. Pokazala si mi kako se voli, kako se predaje i kako se vjeruje.
Kad mu je htjela nešto na to reći, usne joj je zapečatio
poljupcem.
Uopće nisu izlazili cijeli dan iz apartmana. Njima ništa nije
bilo potrebno. Iznenadili su se tek nekako oko večere kad su čuli
kucanje na vratima.
Ben je znao da im to šalju večeru, ali kad je otvorio vrata,
ostao je iznenađen. Osim večere na stoliću je bio šampanjac i
veliki buket cvijeće.
Edith su navrle suze na oči. No, zaljubljenog Bena i to je
uplašilo. Sve je ostavio na stoliću, prišao joj je, zagrlio je i rekao:
- Ti zaslužuješ sve najbolje. Cijeli ću život živjeti samo s
jednom jedinom misli - kako te usrećiti.
Sreću koju su osjećali i proživljavali, teško da bi mogli
nekome opisati. I jednom i drugom, međutim, i u tim momentima
prolazilo je glavom tek jedna jedina misao - što im je bilo da sve
to nisu spoznali i prije, kako se moglo desiti da su propustili ovo
što sad imaju.
Izmoreni ali sretni zaspali su oko ponoći.

68
 Tko zna tko se prvi od njih probudio. Ali u jednom su se času
oboje zagrlili. I onda je Ben ipak se ustao i kao naredbodavno
rekao Edith:
- Molim moju dragu da ustane. Zar ona misli sve vrijeme
samo probdjeti u sobi?
- Pa, kad mi je ovdje najljepše - odgovorila je mazno, toliko
da se i on opet vratio u krevet.
Ipak su se oko podneva spustili na ručak, zahvalili
recepcionaru na serviranoj večeri i cvijeću.
No, iako je oko njih bilo naroda, bilo je pravo čudi kako oni
nikoga nisu zamjećivali. Sve dok jedan mladi čovjek nije prišao
njihovom stolu i pozdravljajući kimanjem glave Edith, nije upitao
Bena:
- Drago mi je da ste brzo pročitali Camillu. Ona je nanijela
ljudima toliko bola da je zaslužila da i njoj netko kaže - hvala, ali
tebe neću.
Zbunjen i ljutit što se ovaj ovako ponaša, odbrusio mu je bez
da trepne:
- Prvo, vas se ne tiče ničije ponašanje, a pogotovo ne moje, a
drugo, ja nikom nisam rekao to što kažete. Camilla je naša draga
prijateljica i samo smo sudjelovali u malom marketinškom triku
na koji ste se svi vi, tako čuveni partijaneri. nalijepili. Mora da su
mnogi zbog toga razočarani, barem oni pametniji koji su to
shvatili. Žao mi je što i vi niste među tima.
Trebala je tek sekunda ovom čovjeku da se makne od njih, ali
oboje su ga ispratili smijehom. Istina, Edithin je bio malo
usiljeniji, ali Benom je bio pravi.
Ben je osjetio da je ovo zbunilo Edith, možda čak i
razočaralo, ali isto je tako znao da ni ovo ne smije prešutjeti kao
da se nije ništa desilo. Stoga ju je držeći za ruke i svako malo je
ljubeći rekao:
- Nisam ovo očekivao, ali sad što je, tu je. Morao sam tako
reagirati jer je to bio najbolji način da svima tima začepim usta
jednom zauvijek. A možda će to prihvatiti i Camilla jer će je to
lišiti čak i podsmijeha onih koji bi joj i to priuštili. Nije ti žao zbog
toga?

69
 Trgnula se jer su njezina razmišljanja išla u nekom drugom
smjeru. Ali, vratila ih je na pravi put njegova strpljivost i ljubav.
Ona se morala suočiti s onim što će je zasigurno pratiti cijeli
život. On je predivan čovjek, na njega će žene uvijek bacati oči, ali
ona će biti ta koja nikome neće dopustiti da mu se približi više
nego ona to želi. Ljubomorna je, ali ne smije dopustiti a i neće da
ta ljubomora guši i njihovu ljubav. I kad mu je i to rekla, nasmijao
se, i rekao joj:
- Sretan sam zbog toga. Ja sam od onih staromodnih koji
misli da nema ljubavi bez ljubomore.
Ovaj Ben je tako čudan, na kraju je zaključila, ljubeći ga. Ma
što da mu kaže, on ima na sve odgovor. I to onaj najpozitvniji. Pa
kako da onda ne bude sretna?

Završena priča

Ben je morao u Melbourne zbog nabave nekih strojeva. Nije

mi se išlo, ali Greg to nije mogao obaviti jer nije imao pojma o
svemu tome.
No, bio je još jedan razlog zašto se Benu nije išlo. Samo što su
on i Edith taj vikend otišli, Camilla je došla u Horsham. Po onome
što su čuli, bila je poprilično ljuta. Čak je sve to nazvala i
kukavičlukom pa i Benovim bijegom pred njom. Morao se
upetljati i Nell koji joj je vrlo otvoreno rekao:
- Camilla, ako si se željela sastati s Benom, onda si trebala
nazvati njega a ne nas. Mi nismo ničiji, a najmanje tvoji
posrednici kad je on u pitanju, tim prije...
- Tim prije što ga je zgrabila Edith? To ste mi mogli reći kad
sam nazvala.
- Pa i bismo da si nas pitala, odnosno da smo znali što je
razlog tvome dolasku.
- Pa nisam došla vidjeti vas - izgovorila je to s toliko gorčine
da se Ada uplašila.
Bojeći se da ne dođe do svađe, pokušala je sve to smiriti, čak
joj je ponudila i da ostane kod njih dok se oni ne vrate, ali ova je

70
to, uvrijeđena, kategorički odbila. I nije se zadržala ni sat
vremena u kući. Nisu znali nikako je otišla, ni kada, ni s čim.
Od toga je prošlo skoro dva mjeseca, a niti ona niti njezina
majka nisu se više javljale.
Ada i Nell najprije su mislili prešutjeti sve što su doživjeli od
te, kako ju je Nell nazvao, balavice, ali onda je baš Nell zaključio
da to nema smisla.
Jedino su, možda, sve to trebali na neki drugačiji način
prenijeti Edith i Benu, ali otac je inzistirao na istini.
- Ona mora znati na čemu je. Ovo je završena priča, barem
što se nje tiče.
Ada shvatila koliko je to istina kad su joj Edith i Ben rekli što
su doživjeli i kako su zapravo sve učinili da joj spase obraz. No,
iako ih to više nije brinulo Benu nije bio drag ovaj odlazak u
Melbourne.
Nije se bojao da će Edith sumnjati u njega, nego se bojao
sebe. Da mu bilo što Camilla kaže na Edith, bio bi je u stanju čak i
pljusnuti.
On bi volio kad bi i Edith mogla s njim. I kad je ocu rekao i za
tu mogućnost, ovaj je to dočekao sav sretan.
- To bi bio sjajno! Spojio bi ugodno s korisnim. Jesi li pitao
Edith što o tome misli?
To je bilo dovoljno da se on odmah maši telefona i da je čim
ju je čuo, upita:
- Hoćeš li sa mnom?
- Kamo?
- Pa zar je to važno? Još neki dan si govorila da bi sa mnom i
na kraj svijeta.
- Bih, ali svejedno da čujem kamo?
- U Melbourne.
- Oh, to bih morala. Što ako te, kako kaže Camilla, ondje
netko ščepa?
- A što ako tebe dok me nema, netko samo pogleda. A takvih
ima koliko hoćeš?

71
 - Ma išla bih, ali ne osjećam se baš najbolje.
- Bolesna si? Pa nisi mi to rekla? Što ti je? Moraš odmah
liječniku. Zašto se nisi javila Gregu? Kako se to odnosiš prema
svome zdravlju? Nikako. Znaš da si me sad razljutila.
Bojeći se da je pretjerao, malo je zastao, ali onda blaže
nastavio:
- Kakve probleme osjećaš? Možda si trebala razgovarati i s
tim svojim šefom. Pa i on, valjda, nešto zna.
- Razgovarala sam.
- I?
- Bojim ti se sad i izreći u što on sumnja, ali i ja sam gotovo
sigurna da bi to moglo biti to.
- Što, dušo, ne muči me. Umro bih da ti se nešto desi.
- Trudna sam, Ben. Dobit ćemo dijete, a ja se tako bojim.
Zbunjen, ali i presretan zbog ovoga što je čuo, zanijemio je,
što je Edith, kako se to i inače dešava, sasvim pogrešno
protumačila. Stoga je nastavila ne govoreći nego bulazneći:
- Ne brini. Ovo te ninašto ne obvezuje. Ako nećeš da rodim,
napravit ću abortus premda bi mi to užasno teško palo.
- Luda si! Poludjela si! Kako se usuđuješ tako nešto i
pomisliti, a kamoli izgovoriti? Iz ovih stopa dolazim k tebi i
smjestit ću te u bolnicu. Ti se ne smiješ sad ničim opterećivati.
To što je on izgovorio i nasmijalo ju je i dovelo opet do plača.
On istinski želi to dijete, on mu se raduje koliko i ona, on je lud i
za njom i za još nerođenim djetetom. Stoga je počela mirno:
- Iako sam u drugom stanju, Ben, ja nisam bolesna i to nije za
bolnicu. Možda je samo za malo drugačiji ritam života, ali ni to
čak ne pretjerano. Smiri se. Vidimo se sutra kad obavim sve te
pretrage.
- Ništa bez mene! Evo me sad k tebi i sutra idemo k matičaru.
Ne treba mi ni svadba, samo želim tebe.
Razumjela ga je jer je i ona željela isto.

72