Raspravljački školski esej

U članku pod naslovom „Kakva je moć književnosti i ima li ona veze sa

stvarnošću?” objavljenom na hrvatskom tportalu Korana Sedarević piše o
odnosu društva i teksta, utjecaju okoline na spoznaju samih sebe i utjecaju
književnosti na sve navedeno. Autorica članka ističe da književnost nije zrcalo
stvarnosti i kao takva književnost ne mijenja svijet. Nismo sasvim u suglasnosti
sa Koranom Sedarević. S kojim pravom se usuđujemo ustvrditi da književnosti
ne mijenja svijet i ne zrcali stvarnosti?

Svaki pojedinac jedan je svijet. Svaki svijet je jedan pojedinac. Prisjetimo se

samo Goetheova Wertera i svetske boli s kojom se suosjećao gotovo svaki
čovjek tog vremena. Ne zaboravimo na Emmu Bovary koja zbog čitanja romana
odabire gotovo potpuno živjeti u mašti i biti zgrožena stvarnošću te ju tragično
napustiti. Pisci inspiraciju za kreiranje likova pronalaze u stvarnosti tog
vremena. Moramo se složiti sa autoricom članka da spoznaja vlastite esencije
prizlazi iz spoznaje okoline i njenog utjecaja. Prikaz okoline autor koristi kako
bi što jasnije prikazao karakter samog lika, a analogno s tim, na isti način,
proučavanjem okoline jasnije ćemo spoznati sami sebe. Suprotno tvrdnji
autorice koja kaže: „Književnost ne smatram zrcalom stvarnosi… „, moramo
priznati da iako stvarnosti ponekad nije zorno prikazana, zamislimo to kao da je
zrcalo zamagljeno, ono ipak prikazuje stvarnost. Uzmimo na primjer likove
Balzacova romana Otac Goriot. Gotovo svakim likom obuzetim intimnim
preokupacijama (Eugene se želi obogatiti i uspjeti u društvu, Goriota pak kćerke
odbacuju jer su uspjele popeti se uz aristokratske stube) možemo si predočiti
društvene prilike i društvenu stvarnost tog vremena. Nadalje, istina je da
umjetnik stvarnost prikazuje na nov način. Kako sam Matoš kaže, sadržaj
umjetnosti je isti, teme su internacionalne, no svaki pisac stvara, ili bi trebao
stvarati, svoju izražajnu modifikaciju sadržaja, koja nam je nekad kao
čitateljima uspješno približena,a nekad ne. Sam način na koji doživimo piščev
izraz odredit će koliko će njegovo djelo utjecati na nas i koliko će nas
promijeniti. Da bi pojedinac želio promijeniti svijet svojim radom, ne treba
imati tu namjeru pišući svoje djelo. Uzmimo na primjer utjecaj europske
književnosti na Dostojevskog i Ljermontova. Iako europski pisci nisu imali
namjeru utjecati na druge, svog inovacija koje su donijeli, inovacija poput
realistične metode stvaranja, to su postigli.
„Ljudi su poput drveća u šumi; ni jedan botaničar neće se baviti svakom
pojedinom brezom.”-govori nam jedan od glavnih likova,nihilist Bazarov,
Turgenjeva romana Očevi i djeca. Da bi pisci pisali o ljudima, prikazivali jasno
društevnu stvarnost i utjecali međusobno jedni na druge, ne moraju poznavati
svakog čovjeka. Postoji nešto univerzalno u svakom čovjeku, a svaki pisac
svojim će talentom za modificiranje izraza približiti društvu određenu
promlematiku koja je uvijek aktualna, uvijek u novom ruhu i uvijek čini
društvenu stvarnost.