SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA TURKOLOGIJU, HUNGAROLOGIJU I JUDAISTIKU

Knjiga Dede Korkuta i počeci turske epske poetike

Nadin Horvat

Mentorica: dr. sc. Azra Abadžić Navaey

Zagreb, siječanj 2019.

1
Sadržaj

1. Uvod
2. Počeci turske epske poetike
3. Knjiga Dede Korkuta

3.1. Jezik

3.2. Obiteljske i kulturne vrijednosti u Knjizi Dede Korkuta

4. Zaključak
5. Literatura

2
1. Uvod

Ovaj će se seminarski rad baviti jednim od najstarijih turskih epova, Knjigom Dede Korkuta.
U početku će se ukratko opisati počeci i razvoj turske epske poetike. Ovo će se poglavlje
temeljiti na sljedećoj literaturi: Chadwick, Nora, Zhirmunsky, Victor: Oral Epics of Central
Asia; Tural, Sadık: Sensibility Flowing from History to Epic; Turkkan, Oğuz: Turkish
Literature. Sljedeće će poglavlje biti posvećeno Knjizi Dede Korkuta. U njemu će se opisati
struktura ovoga epa, kao i povijesna pozadina na kojoj se priče temelje. Nakon toga će se
opisati neki od likova te neki aspekti radnje. Velika važnost će se pridati liku Dede Korkuta.
Pozornost će se također pridati pitanju datiranja te dvama manuskriptima otkrivenima u
devetnaestom stoljeću, na kojima se temelji sve što danas znamo o ovom narativnom djelu.
Nešto će se reći i o jeziku ovoga epa. Naposlijetku će se opisati kulturne i obiteljske
vrijednosti te položaj žena u oguskome društvu.

2. Počeci turske epske poetike

Turska se epska poetika u svojim samim počecima temeljila na legendama i mitovima, koji
nisu bili stvaralaštvo samo jedne osobe, nego cijelih turkijskih plemena. Najstarija turska
legenda je Mit o stvaranju, koji je nastao u prvom ili drugom tisućljeću prije Krista te
odražava drevna šamanistička uvjerenja drevnih turkijskih naroda Središnje Azije. U ovoj se
legendi spominje vrhovna moć jednoga boga (Tanri Karahan), a svemir se prije trenutka
stvaranja opisuje kao ogromno vodeno prostranstvo. Najstariji ep poznat turskome narodu je
legenda o Oguz Kanu iz trećeg ili četvrtog stoljeća prije Krista. Opis glavnoga heroja ovoga
epa odgovara hunskom vladaru Meteu. Glavni motivi su herojstvo, ljubav i narodne pobjede.
Jedna od učestalih tema najstarijih turskih epova je strah od istrebljenja, kao i pobjedonosno
očuvanje turskoga naroda uz pomoć narodnog simbola Bozkurta, mitološke životinje koja se
pojavljuje u obliku vučice. Takve su narodne legende i fabule od pamtivijeka izvodili putujući
svirači, pri čemu su često izvodili plesne i glumačke točke koje su djelovale kao kombinacija
baleta i pantomime. Epovi su se recitirali uz glazbenu pratnju na kopuzu, glazbalu nalik na
lutnju ili gusle. Kopuz je u nekim izvorima opisan kao vrsta konkavne violine s tri debele žice
načinjene od konjske dlake koja se drži između koljena i svira pomoću kratkog gudala. Ovi su
narativni epovi bili posebno rasprostranjeni i važni među turkijskim plemenima koja su
naseljavala planine i stepe Središnje Azije, a smatra se da su najrazvijeniju herojsku narativnu
poetiku imali Jakuti i Kirgizi koji su naseljavali doline planine Tien Shan. Epovi variraaju u
duljini ovisno o mjestu nastanka. Tako su epovi nastali na području Altaja i Sajanskih planina
kraći te imaju jednostavnije teme od epova nastalih u dolinama Tien Shana i rijeke Jenisej.
Najstariji su turski epovi bili narativna djela o herojima (ostali rasprostranjeni nazivi su bili
Alp, Alpız, Alpak, Batır, Bukadır, Bahadır, Böke,...) koji su se po određenim karakteristikama
razlikovali od ostalih pripadnika svoga naroda, primjerice po svojoj neustrašivosti- heroji se
ne boje smrti. Osim što svjedoče o raznim herojskim pothvatima, najstariji turski epovi nam
daju uvid u tadašnji način života opisujući proizvodnju raznih materijala, pripitomljavanje
životinja, ali i razne prirodne pojave, kao i elemente tadašnje kulture i tradicije. Budući da su
ova narativna epska djela rijetko bila zapisivana, skoro pa i ne postoje manuskripti sačuvani

3
do danas te su brojni narodi, uključujući i Turke, lišeni drevnih epskih djela svoje
književnosti.1

3.Knjiga Dede Korkuta

Knjiga Dede Korkuta najistaknutiji je primjer herojskog epa, najstarije vrste turske
književnosti. Izvorni je spjev vjerojatno osmislio neki oguski recitator (ozan), što je dio
oguske šamanističke tradicije. Ipak, okolnosti prelaska ovog usmeno prenošenog epa u pisano
književno djelo su nejasne, a samo djelo nije imalo utjecaja na daljnji razvoj turske
književnosti. Knjiga Dede Korkuta svojim stilom prethodi herojskoj tradiciji oguskoga
pjesnika-glazbenika poznatoga kao aşik, koji se pojavio u 16. stoljeću u Anadoliji, Iranu i na
južnom Kavkazu i na kraju zamijenio ozana.2

Knjiga Dede Korkuta skupina je dvanaest priča čija se radnja odvija u vrijeme Oguza, u
razdoblju između devetog i jedanaestog stoljeća. Osim priča, Knjiga Dede Korkuta također
sadrži prolog, koji je Lewis (1974) nazvao „Mudrost Dede Korkuta“. Tijekom devetog i
desetog stoljeća, Oguzi su s područja Altaja i Bajkalskog jezera migrirali prema zapadu,
točnije prema teritoriju između rijeka Sir Darye i Amu Darye te istočno od Kaspijskog jezera,
gdje su došli pod utjecaj islama, budući da je taj teritorij bio pod vlašću arapskih kalifa. Od
sredine desetog do početka trinaestog stoljeća, izraz Oguz postupno se mijenja izrazom
Turkmen. Turkmeni su bili turkijski narod uglavnom oguskog podrijetla. Prihvatili su islam te
su za razliku od svojih predaka manje migrirali i postupno prihvaćali sjedilački način života,
iako dokazi za to nisu potpuno jasni, a suvremena turkmenska plemena su u velikoj mjeri i
dalje nomadi. Na temelju ovih podataka može se pretpostaviti da su pripovijetke svoj sadašnji
oblik dobile početkom trinaestog stoljeća, iako ne postoji sumnja da je njihov temeljni
materijal puno stariji.3 Knjiga Dede Korkuta djeluje toliko autentično da mnogi čitatelji
pretpostavljaju da su u njoj opisani stvarni povijesni događaji i osobe. Međutim, nigdje u
knjizi nije navedeno da su Oguzi bili dio ijednoga od velikih povijesnih događaja svoga
vremena. Kao i većina epova iz toga razdoblja, Knjiga Dede Korkuta je djelo s potpuno
fiktivnom radnjom. Doduše, ove pripovijetke toliko vjerno prikazuju rani oguski način života
da ih se promatra kao izvore turkijske kulturne i društvene povijesti.4

Oguzi se u pripovijetkama bave stočarstvom te cijelo pleme migrira u potrazi za pašnjacima

tijekom ljetnih i zimskih mjeseci. Društvo je prikazano kao aristokratsko, s velikim Kanom
Bajindirom na čelu, iako se on nalazi u pozadini dok je stvarna moć u rukama njegovog zeta
Salur Kazana. Salur Kazan je jedini lik koji je najvjerojatnije bio stvarna povijesna osoba,
budući da se njegovo ime često spominje u djelima Yazıcıoğlua, Hacı Bektaş Velija, Bayburta
Osmana i Ebul Gazi Bahadir Kana, koja su ujedno i najraniji izvori informacija o Oguzima.
Pučani u ovom herojskom epu ne igraju pretjerano veliku ulogu, iako se u dvjema pričama
1
Odlomak preuzet iz: Chadwick, Nora, Zhirmunsky, Victor: Oral Epics of Central Asia, 1969:24,26; Tural,
Sadık: Sensibility Flowing from History to Epic, 2000:22, 25, 27; Turkkan, Oğuz: Turkish Literature, 2003:2
2
Odlomak preuzet s: https://www.britannica.com/art/Turkish-literature#ref979850 (3.1.2019.)
3
Lewis, 1974:10
4
Sümer, Uysal, Walker, 1972:13,14

4
ipak pojavljuju kao glavni likovi: u drugoj priči je to hrabri, brbljivi, duhoviti i nadnaravno
snažni pastir Karacuk, a u osmoj priči je pastir Konur Koca otac jednookog diva Tepegöza
koji ugnjetava Oguze. Glavni likovi uglavnom su članovi visokog društva, prinčevi te njihove
supruge. Visoka Burla, kći Bayindir Kana i supruga Salur Kazana, glavna je žena u plemenu
te vodi okupljanja oguskih žena. Temeljni epitet kojim se opisuju oguske žene je „bijeloga
lica“, što podrazumijeva da su bile njegovane te da su bile imućne i pripadale višim
društvenim slojevima. Ipak, žene su u pričama prikazane kao slobodne, hrabre junakinje od
kojih se nije očekivalo da samo mirno sjede u svojim šatorima. Na primjer, u trećoj priči se
pojavljuje princeza Çiçek koja je ljepša od Sunca i čišća od Mjeseca, ali je uz to i izvrsna u
hrvanju, jahanju i streljaštvu.5 Likovi žive u šatorima od filca tipičnima za stepsku nomadsku
kulturu kakve nomadski Turkmeni i danas koriste. Šatori su bogato ukrašeni i raskošni, što i
odgovara opisanim herojskim likovima. Nadalje, u pričama se spominju i stari šamanistički
oguski običaji. Uzmimo za primjer pogrebne rituale: nakon smrti heroja njegova obitelj ubija
njegove konje i pokapa ga zajedno s njima, što je bilo uobičajeno i za druge stare turkijske
narode (npr. Ujgure). Kad žaluju, likovi u pričama plaču krvave suze, što se može, a i ne mora
shvatiti kao metafora, budući da je među turkijskim narodima stvarno postojao običaj
zarezivanja obraza na pogrebima kako bi im niz obraze zajedno sa suzama tekla krv. Osim
pogrebih rituala, u Knjizi Dede Korkuta se spominje još nekoliko staroturkijskih običaja.
Primjerice, Oguzi u pričama jedu konjsko meso, piju kımız (fermentirano kobilje mlijeko) i
vino te održavaju monogamne odnose. Iako su priče Dede Korkuta nastale u predislamskom
razdoblju, u pričama se pojavljuju naznake islama. Na primjer, neprijatelji su tijekom cijelog
epa okarakterizirani kao nevjernici, a likovi u teškim trenucima zazivaju proroka Muhameda i
vrše rituale muslimanske molitve, što ipak ne čine ako je sve u redu. Imena se muškim
pripadnicima plemena dodjeljuju tek nakon što su se dokazali kao sposobni ratnici, a imena
im dodjeljuje upravo Dede Korkut, po kojemu je knjiga i dobila ime. On je oguski vrač,
mudrac i pjesnik (ozan). Kao pjesnik, Dede Korkut na oguskim okupljanjima svira kopuz,
koji je prema legendi upravo on i izmislio. Apozicija dede se i u suvremenom turskom jeziku
često može čuti uz imena svetaca. Osim što dodjeljuje imena muškim pripadnicima plemena,
Dede Korkut je osoba kojoj se Oguzi obraćaju kad im je teško ili kad su im potrebni savjeti i
pomoć.

Ne postoje čvrsti dokazi da Dede Korkut nije bio stvarna osoba. Prema povjesničaru Rashidu
al-Dinu, Dede Korkut je živio u vrijeme oguskog vladara Inal Syr Yavkuy Kana, bio je
musliman, prisustvovao izboru oguskih vladara, dijelio im savjete i imenovao djecu. U
Kazahstanu, Kirgistanu i Turkmenistanu i danas postoji poslovica „Ne kopaj Korkutov grob“,
što znači da ne treba gubiti vrijeme pokušavajući učiniti nešto nemoguće ili nešto što je već
učinjeno. Ove poslovice se temelje na legendi prema kojoj je Dede Korkut poživio puno duže
od prosječnog životnog vijeka (Rashid al-Din je tvrdio da je živio 295 godina). Gdje god se
zaputio, zatekao bi grobare u poslu. Kad bi ih upitao čiji grob kopaju, oni bi mu odgovorili da
negdje postoji čovjek imena Korkut koji traži svoj grob i da ga upravo oni kopaju, na što bi on
pobjegao. Gdje god bi potražio skrovište, zatekao bi isti prizor i isti odgovor te je na koncu u
dubokoj starosti pokraj jednog od takvih grobova i umro. Danas su poznate dvije grobnice u
kojima je navodno pokopan Dede Korkut. Jedna se nalazi u Kazahstanu između
5
Lewis, 1974:9,10

5
Novokazalinska i Kızıl Orde, dvjestotinjak kilometara od Aralskog jezera, a druga je
otkrivena u Derbentu u Dagestanu u 17. stoljeću. U četirima pričama se izravno navodi da je
Dede Korkut sastavio ovaj ep o Oguzima. Ipak, na temelju pojedinih detalja u zapisu ovih
priča se da zaključiti suprotno. Promotrimo li posljednje odlomke pojedinih priča, možemo
uočiti da Dede Korkut pripovijeda o događajima u kojima često i sam sudjeluje. Iako se
nigdje u knjizi ne navodi da je Dede Korkut živio nadnaravno dugo, to se da naslutiti iz
odlomaka u kojima pripovijeda o prinčevima i herojima koji su svi već odavno mrtvi. Zasad
je nepoznato tko je skupio priče Dede Korkuta u jednu knjigu i vjerojatno će tako i ostati.
Očito je da se radi o nadarenom pripovjedaču iznimnog pjesničkog talenta. Iako je svaka od
ovih priča umjetnička cjelina za sebe, svih je dvanaest priča povezano zajedničkim likovima i
epskim temama. Budući da se u svakoj priči barem jednom pojavljuje apostrofa „moj kanu“,
pretpostavlja se da se ovaj ep recitirao pred vladarima. Većina priča završava Dede
Korkutovom pjesmom i kratkom poukom o smrtnosti i prolaznosti ljudskog života. Priče su
zapisane u prozi, a pojavljuju se i ritmični deklamacijski odlomci prožeti aliteracijom,
asonancom i rimom. Nekoliko se metafora učestalo ponavlja tijekom cijelog epa. Primjerice,
uspjeh u životu obilježava se pastoralnim izrazima kao što su planine čiji su obronci obrasli
pašnjacima, voda koja teče ili stabla s bogatim krošnjama. Pripovijedanje je zapisano u prozi,
dok su dijalozi uglavnom zapisani u stihovima. Određene formalne karakteristike ukazuju na
činjenicu da je količina stihova u ovome epu neoć bila puno veća, a budući da su ovakve
epove tada pjevali putujući svirači, postoji mogućnost da je cijela Knjiga Dede Korkuta, kao i
nekoliko drugih epova, imala poetsku formu.

Razina jezika varira od uzvišene, pjesničke do živahne, duhovite i kolokvijalne. Usprkos

svom iznimnom talentu, pripovjedač u pojedinim dijelovima čini uistinu zbunjujuće pogreške.
Na primjer, likovi i opis bitke su identični u drugom i četvrtom poglavlju. Nadalje, u trećem
poglavlju se navodi da se dječacima imena dodjeljuju tek nakon što proliju krv i obezglave
nekoga. U neskladu s time su četvrto i deseto poglavlje u kojima muški likovi imaju svoja
imena iako je izričito navedeno da se još nisu iskazali u bitci. Datiranje ovog djela bi bilo
puno lakše kad bismo neke od likova mogli poistovjetiti s nekom stvarnom povijesnom
osobom, ali to se ne čini mogućim. Primjerice, moguće je da je Bayindir stvarno postojao, ali
ta se pretpostavka temelji na legendi i izjavi osmanskog genealoga koji je tvrdio da je
Bayindir pripadao petoj generaciji nakon Noe. Osim toga, jedan povjesničar iz 17. stoljeća je
tvrdio da je Salur Kazan živio tristo godina nakon proroka Muhameda, što bi moglo biti
istinito, ali to nikako ne možemo sa sigurnošću utvrditi. 6 Osim trećeg, petog, šestog i osmog
poglavlja, materijal ovih priča su borbe Oguza s Pečenezima i Kipčacima na prostoru Srednje
Azije u vremenskom razdoblju između devetog i jedanaestog stoljeća. Važno je uočiti da
neprijatelji nose turkijska imena (na primjer Kara Tüken ili Bogacuk), iako su okarakterizirani
kao nevjernici. Oguzi su već početkom jedanaestog stoljeća većinom bili muslimani, dok su
njihovi neprijatelji Pečenezi islam prihvatili tek krajem istog stoljeća, a Kipčaci još otprilike
pedeset godina nakon Pečenega. Budući da se u Knjizi Dede Korkuta pojmovi neprijatelj i
nevjernik označavaju istom riječju, ipak ne možemo sa sigurnošću tvrditi da se radnja tih
priča odvija u jedanaestom i početkom dvanaestog stoljeća tijekom kojih se uistinu pojavljuju

6
Lewis, 1974: 11-16; Sümer, Uysal, Walker, 1972:20,21

6
Pečenezi i Kipčaci. Naposlijetku se spominje država nomadskih Turkmena Ak Koyunlu7, čiji
su sultani tvrdili da potječu od Bayindir kana, stoga je vjerojatno da je Knjiga Dede Korkuta
nastala pod njihovim pokroviteljstvom , iako je moguće i da je ova knjiga nastala i prije nego
što su vladari tog plemenskog saveza otkrili tko su njihovi preci. Ako se uzme u obzir da su se
poglavari ovog plemena oko 1403. godine počeli nazivati sultanima, naposlijetku možemo
zaključiti da je Knjiga Dede Korkuta nastala najkasnije početkom petnaestog stoljeća.

Ovaj je ep jako dugo bio izgubljen, a ponovno je otkriven tek u devetnaestom stoljeću. Sve
što nam je danas poznato o ovom herojskom epu temelji se na dva manuskripta. Heinrich
Friedrich von Diez otkrio je prvi manuskript 1815. godine u knjižnici u Dresdenu. U drugom
izdanju svojega djela Denkwürdigkeiten von Asien Diez je iste godine objavio prvo
suvremeno istraživanje Knjige Dede Korkuta uz njemački prijevod osme priče o Tepegözu.
Prva potpuna transkripcija djela tiskana je tek 1916. godine, kada ga je Kilisli Rifat u
Istanbulu objavio pod nazivom Kitab-i Dede Korkut Ala Lisan-i Ta'ife Oğuzan. Ovo se
izdanje temeljilo isključivo na dresdenskom manuskriptu, a bilo je zapisano na osmanskom
jeziku arapskim pismom. Orhan Şaik Gökyay 1938. godine objavljuje prvu transliteraciju
djela na latinicu.8 Drugi je manuskript otkrio Ettore Rossi 1950. godine u knjižnici u
Vatikanu. U ovome se manuskriptu nalazi samo šest od ukupnih dvanaest priča, a zapisane su
sljedećim redoslijedom: 1, 3, 2, 4, 7, 12. Iako ni jedan od ovih manuskripta nije datiran,
poznato nam je da su oba nastala u šesnaestom stoljeću. Ettore Rossi je paleografijom utvrdio
da je vatikanski manuskript nešto stariji od dresdenskog. Osim toga, izradio je prijepis
otkrivenog manuskripta te ga uz dugi uvod i prijevod cijelog djela objavio 1952. godine u
Vatikanu. Muharrem Ergin 1958. godine u Ankari objavljuje svoje prvo izdanje Knjige Dede
Korkuta koje je sadržavalo prijepise obaju manuskripta uz transkripciju i apparatus criticus
zapisane latinicom, a 1963. izlazi drugo izdanje koje je sadržavalo i glosar. Otkriveni
manuskripti se ralikuju u znatno većoj mjeri nego što je uobičajeno za dva zapisa istog
književnog teksta. Te razlike proizlaze iz činjenice da su se priče jako dugo prenosile usmeno,
a u obzir treba uzeti da obiluju arhaizmima te da je usmenom predajom od strane različitih
pripovjedača nužno došlo do varijacija u fabuli. Ergin smatra da je Knjiga Dede Korkuta
nastala sredinom ili u drugoj plovici petnaestog stoljeća. Turski povjesničar Faruk Sümer
isprva je smatrao da je ovo djelo zapisano u drugoj polovici petnaestog stoljeća, ali u svojoj
knjizi o Oguzima iz 1972. godine ipak navodi kasniji datum, budući da se u četvrtom
poglavlju spominje utvrda gruzijskog kralja Bagrata koji je živio u šesnaestom stoljeću, a
također se pojavljuje i mnoštvo osmanskih administrativnih pojmova koji se nisu koristili
prije šesnaestog stoljeća. Na temelju ovih podataka Sümer zaključuje da su priče zapisane u
drugoj polovici šesnaestog stoljeća na području koje je bilo pod osmanskom vlašću.
Zanimljivo je spomenuti da je priča o jednookom divu Tepegözu postojala u pismenom obliku
već početkom četrnaestog stoljeća. Naime, egipatski povjesničar Ibn al-Dawādārī u svom
djelu Durer ut-tijan ve gurer ut-tevarih il-ezman nastalom između 1309. i 1340. godine
spominje knjigu imena Oğuzname (može se prevest kao knjiga o Oguzima, Oguski dokument
ili Oguska legenda) koja se među Oguzima prenosi s koljena na koljeno. U spomenutoj knjizi
se pojavljuje priča o osobi imena Dabakuz koja je harala zemljom starih Turaka i ubijala

7
preuzeto s http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=1123 (1.1.2019.)
8
Sümer, Uysal, Walker, 1972:22

7
njihove ratnike i heroje. Dabakuz je prema predaji bio odvratna spodoba s jednim okom na
vrhu glave koju niti jedan mač ili koplje nisu mogli ozlijediti. Majka mu je bila demon, a otac
pastir, što se može naslutiti iz opisa njegove odjeće (u priči stoji da je nosio kapu načinjenu od
krzna deset ovnova). Oğuzname o kojoj je pisao Ibn al-Dawadari se smatra najstarijom
poznatom verzijom Knjige Dede Korkuta.9

3.1. Jezik

Jezik teksta Knjige Dede Korkuta je oguski prožet elementima anadolskog turskog dijalekta,
kao i azerbajdžanskog jezika.10 Ipak, na temelju jezika ne možemo prosuditi o vremenu i
mjestu u kojemu je knjiga sastavljena, budući da ne možemo sa sigurnošću utvrditi ovise li
određene jezične karakteristike teksta o osobi koja ih je sastavila u jednu knjigu ili pak o
pojedinim recitatorima ili prepisivačima.11

3.2. Obiteljske i kulturne vrijednosti u Knjizi Dede Korkuta

Temeljne vrijednosti u ovome epu su hrabrost, junaštvo, požrtvovnost i odanost te međusobno

poštovanje i uvažavanje unutar obitelji. Sklad unutar obitelji se smatra najvećim blagoslovom,
a osiguran je čvrstim obiteljskim odnosima koji se temelje na razumijevanju i oprostu. Postoji
implicitna pretpostavka da svi ljudi griješe, uključujući i ogusko plemstvo, ali greške se lako
opraštaju ako je svima jednako stalo do očuvanja dobrih odnosa unutar obitelji i društva.
Društveni poredak unutar djela ujedno je stabilan i prilagodljiv, a heroji osiguravaju
održavanje temeljih oguskih vrijednosti. Većina se sukoba u ovome djelu temelji na
nesposobnosti očeva da ispune svoje dužnosti, što dovodi ostatak obitelji ili njih same u
nepovoljne situacije, iz kojih se spašavaju zahvaljujući požrtvovnosti pojedinih članova
obitelji. U nekim se pričama ipak pojavljuju odstupnja od navedenih moralnih vrijednosti. Na
primjer, u prvoj priči o Boğaç Kanu, sinu Dirse Kana, otac ubije sina i ostavi ga misleći da je
mrtav. Svi se sukobi ipak naposlijetku uspješno razriješe. Budući da žive u vrlo nepovoljnim
prirodnim uvjetima koji ih prisiljavaju da uvijek budu prisebni, likovi se u ovih dvanaest priča
ne prepuštaju sanjarenju i pretjeranoj osjećajnosti, a ljubavni odnosi između muškaraca i žena
su ograničeni i ne prelaze prirodne i moralne granice. U ovom se epskom djelu naglasak
stavlja na važnost obitelji i dobrog ponašanja. Obitelji se osnivaju kako bi se osigurao
opstanak turskoga naroda. Iako se likovi u većini epova i ostalih književnih djela uglavnom
nadaju muškom potomstvu, u Knjizi Dede Korkuta se pojavljuje otac koji priželjkuje kći
(ranije spomenuta princeza Çiçek). Cijela obitelj igra važnu ulogu u odgoju djece, ali ključna
uloga ipak pripada majkama. Majka čini jezgru obitelji, ona je njezin najistaknutiji član.
Među temeljnim vrijednostima su vjernost, odanost i monogamija. Na primjer, u trećoj priči
Banıçiçek izgubi svoga muža Beyreka tijekom prve bračne noći i čeka ga šesnaest godina
kako bi ponovno bila s njim. Žene su u svim turskim epovima prikazane kao čedne, časne i
hrabre te simboliziraju moralnost i odanost. Važno je napomenuti da žene imaju slobodu
odabira vlastitog bračnog partnera. Žene i muškarci su u ovom epu ravnopravni. Ako
9
Lewis, 1974:18-21; Sümer, Uysal, Walker, 1972:12
10
preuzeto s https://www.britannica.com/art/Turkish-literature#ref979850 (3.1.2019.)
11
Lewis, 1974:22

8
muškarci nisu u pravu, žene im se bez ustručavanja i straha suprotstavljaju te ne bivaju zbog
toga kažnjene. Osim toga, imaju slobodu izražavanja vlastitog mišljenja i stava. Položaj žena
je jednak i u ostalim turkijskim pričama i epovima, što svjedoči o viokom položaju žena u
tradicionalnim pastoralnim nomadskim zajednicama Srednje Azije. Žene daju ddobre savjete i
mudrije su od muškaraca, koje često izbavljaju iz nevolja. Iako su ravnopravne, žene ne
sudjeluju u lovu, pljačkama i borbama protiv nevjernika. Također ne sudjeluju u pijankama
koje uvijek prethode nekakvoj katastrofi, ali im je dozvoljeno piti vino na prolavama
herojskih pobjeda. U prologu ovoga djela Dede Korkut navodi četiri vrste žena i svaku od njih
detaljno opisuje.12

4. Zaključak

Knjiga Dede Korkuta najvažniji je primjer turskog herojskog epa. Sastoji se od dvanaest priča
i prologa u kojima ozan imena Dede Korkut pripovijeda o oguskim herojskim pothvatima.
Ovo djelo odražava temeljne vrijednosti i obilježja srednjoazijske stepske nomadske kulture
karateristične za stare turkijske narode. Ovo je djelo i danas predmet brojnih istraživanja te je
2000. godine uvršteno na UNESCO-v popis nematerijalne baštine, čime je potvrđena njegova
važnost u Turskoj, ali i u svijetu.13

12
Tural 2000:96-101; https://www.encyclopedia.com/arts/culture-magazines/book-dede-korkut
13
https://www.encyclopedia.com/arts/culture-magazines/book-dede-korkut (5.1.2019.)

9
5. Literatura

1. https://www.britannica.com/art/Turkish-literature#ref979850 (5.1.2019.)

2. Chadwick, N., Zhirmunsky, V. (1969) Oral Epics of Central Asia, Cambridge: Cambridge
University Press.

3. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=1123 (5.1.2019.)
4. https://www.encyclopedia.com/arts/culture-magazines/book-dede-korkut (5.1.2019.)

5. Lewis, J. (1974) The Book of Dede Korkut, Harmondsworth: Penguin Books

6. Sümer, F., Uysal, A. E., Walker, W. S. (1972) The Book of Dede Korkut: A Turkish Epic,
Austin: University of Texas Press

7. Tural, S. (2000) Sensibility Flowing from History to Epic, Ankara: Atatürk Culture Centre
Publications

8. Turkkan, O. (2003) Turkish Literature, Honolulu: University Press of the Pacific

10