James Grippando

Otkupnina
A king's ransom
 Zahvale
Lista zahvala je dugačka, ali jedna se osoba ističe - moja žena Tifffany, koja je sa
mnom dijelila dobre trenutke, a one loše učinila potpuno nevažnima.
Posebno mi je drago da su se pravi profesionalci udružili na knjizi. Moj urednik Rick
Horgan bio mi je dobar učitelj, pokazavši mi važnost dobro napravljenog sažetka, a da
ni ne spominjem opsežnu količinu rada noću. Moji literarni agenti Artie i Richard Pine
uvjerili su me da u ovom poslu nema boljih od njih, ali samo zato što su njihova
zapanjujuća djela puno veća od riječi. I Joan Sanger je, svojstveno sebi, pružala
komentare koji su mi bili od velike pomoći u ranim verzijama rukopisa.
Kažu da treba pisati o onome u što se razumiješ, ali nije na odmet imati pametne
prijatelje. Rick Castillo, liječnik i Julietta Rodriguez, doktorica filozofije, pomogli su mi
da shvatim um jednog serijskog ubojice. Detektiv James Hall i Ured šerifa okruga
Yakima doveli su me najbliže zatvoru što bih se ikada želio naći. Jerry Houlihan i
Rebeccah Posten svojom su se velikom stručnošću uputili u povjerljivost bankarskih
računa i offshore bankarstvo. “Gospođica Magg,” iz šerifovog ureda Okruga Candler i
David Moore, mrtvozornik Okruga Candler pokazali su mi velik dio južnjačkog
gostoprimstva i pomogli mi u stvaranju izmišljenog grada Hainesvillea u Georgiji. Ljudi
s odjela za sociologiju u knjižnici Okruga Broward pomogli su mi i više no što su svjesni,
kao i brojni novinari i predstavnici zakona s kojima sam razgovarao, uključujući
profesora Brucea Garrisona sa Sveučilišta u Miamiju, koledža za komunikacije i Danu
Waldschmidtu, zapovjedniku obalne straže. Svima vam hvala.
Također sam za korisne komentare i podršku zahvalan Eleanor Raynor, Judy Russell,
Carlosu Siresu, Terri Gavulic i Nancy Lehner. Na kraju, duboko cijenim iskreni
entuzijazam koji su pokazivali moji prijatelji iz kuće Steel Hector & Davis, posebno moja
prijateljica i desetgodišnja tajnica Bonnie Kahn-DeVreeze.
James Grippando
 1
Neki je zovu krunskim draguljem. Drugi za nju kažu da je nebrušeni dijamant, s
naglaskom na “nebrušeni”. Ovisno iz koje je perspektive promatrali, za Cartagenu se
može reći da je odvojena od opasnih dijelova Kolumbije punih kriminala ili se pak skrila
u njezinu sjenu.
Ona je jedna od najistaknutijih pomorskih luka na Karibima, prekrasan primjerak
kolonijalnog nasljeđa, prirodna ljepota i razigrana salsa u sitnim satima. Glavna joj je
atrakcija stari dio grada, područje okruženo skoro šest milja dugim impresivnim
zidinama utvrde izgrađenima za vrijeme četiri stoljeća španjolske vladavine. Krase je i
brojne sitnice, kao što je cazuela de mariscos, lokalni specijalitet - juha od morskih
plodova s komadićima cassave umjesto krumpira - deliciosa! Pretrpane plaže na
poluotoku Bocagrande nisu spektakularne, ali bijeli pijesak i tirkizno more u
neposrednoj su blizini - tu je Playa Blanca ili, još bolje, Islas del Rosario. Po cijelom se
gradu nalaze kolonijalne kuće obojene u paste Inu ili svijetloplavu boju, koje su više
odavale svekoliki tropski negoli afro-karipski ugođaj. Cartagenu su slavili bezbrojni
pisci i slikari stoljećima, a ona je i dalje izazivala romantične osjećaje svojom
posebnošću, koja je usprkos neizbježnom utjecaju modernog doba uspjela sačuvati
ugođaj starog San Juana i Havane. Napokon, Cartagena je “sestrinski grad” prekrasnom
Coral Gablesu na Floridi.
Ipak, iza te privlačne egzotike i ushićenih turističkih agenata, viri onaj osjećaj straha
od nasilja, koje je činjenica u životu današnje Kolumbije. Posebno za jednog
Amerikanca.
Matthew Rey je već ranije posjetio Kolumbiju i bio je svjestan njezine tragedije.
Jedanaest sportskih ribolovaca oteto je na njihovom brodu kod Barranquille. Na desetke
djece oteto je na putu do škole u Ocani, sjeverno od Bogote. Na više od stotinu vjernika
pucano je usred katoličke mise u Caliju. Kao poslovnom čovjeku, Matthewu je bilo jasno
koliko je opasan boravak u državi koju su obilježila četiri desetljeća građanskog rata.
Kao ribar, uživao je u njezinim prirodnim ljepotama, na pola milje udaljenoj obali.
Matthew se bavio komercijalnim ribolovom, stoje zaista ozbiljan posao. Pokrenuo je
svoju kompaniju u Miamiju s pomalo zahrđalim, ali još uvijek dobrim starini brodom i
hrpom dugova. Dvadeset godina kasnije, on je postao suvlasnik kompanije Rey’s
Seafood koja je u posjedu imala četrdeset brodova u Nikaragvi. Budući da Sjedinjene
Države uvoze više od devet milijuna kilograma ribe tjedno iz Centralne i Južne Amerike,
uvijek je bio u potrazi za novom opremom, mogućnostima i širenjem posla.
Takav ga je način razmišljanja i doveo u Kolumbiju.
“Hector!” viknuo je.
Nije dobio odgovor. Pokušao je još jednom, glasnije. “Hector!”
Hector Diaz bio je jedan od šest članova posade iz Nikaragve koje je Matthew doveo u
Cartagenu da dovuku tri stara broda natrag na Obalu komaraca. To su bili Nina, Pinta i
Coco Loco. Iz nekog je razloga Matthew imao osjećaj da nešto nije u redu s tim
brodovima. Sva su tri bila usidrena jedan pokraj drugog u zaljevu koji je nalikovao na
pontonski most, bili su tako blizu jedan drugome da su radnici mogli preskakivati s
jednog na drugi. Bučni generator na Pinti, srednjem brodu, opskrbljivao je svjetlom sva
tri broda, a na susjednim brodovima se nije moglo čuti što Matthew izvikuje.
 Isključio je generator. Svjetla su se ugasila, buka je prestala. Tek je zašlo sunce, ali je
preostalo dovoljno prirodne svjetlosti da bi se ljudi mogli vidjeti.
“Jesi li popravio glavu?” pitao je Matthew.
Hector je radio na popravku cijelo poslijepodne. “Sve osim mramornog dijela i
Kohlera, šefe.”
Bio je pomalo lijen, ali je zasluživao povjerenje, budući da su on i njegov sin Livan
tako dobro poznavali područje da su bez problema isplovljavali iz točke A i dolazili u
bilo koju točku B, čak i s ta tri stara škripava broda. Hector je bio poluindijanac, a
Matthew je pročitao da su Inidijanci Miskitosi najbolji ribari na svijetu. Njihovo pleme
stoljećima ribari po Karibima, duž nikaragvanske Obale komaraca. Visoki i vitki,
Miskitosi su prirodni ronioci, a Hector je bio vrhunski lovac na jastoge. Njegove
majstorije su legendarne, kao i priča o događaju kad se Matthew izgubio u oluji na
moru. Hector je brzo skočio s broda i zaronio trideset pet stopa u dubinu. Za koju
minutu se vratio na palubu i rekao Matthewu da okrene brod i ide ravno otprilike tri
sata. Uplovili su u luku dva sata i četrdeset pet minuta nakon toga. Tek je onda Matthew
počeo istinski cijeniti znanje koje Miskitosi posjeduju o oceanu - njegovoj površini i dnu.
Poznaju ga kao da im je vrt iza kuće.
Matthew se nasmiješio i u šali doviknuo, “Nikakve koristi od tebe, znaš?”
“Zato i radim za vas, šefe.”
Matthew se namrštio, ali je sve to bio dio njihove igre. Zapravo, on je Hectoru zavidio.
Ribolov je duga tradicija u obitelji Diaz koja se prenosila s oca na sina generacijama
Miskitosa. Matthew je također imao sina, ali među njima nije bilo one povezanosti koju
su imali Hector i Livan.
Sunce je bilo zašlo, a narančasti tonovi neba sve su više tamnjeli. Uzduž čitave obale
zaljeva palila su se gradska svjetla dok je predvečerje prelazilo u noć. U Cartageni se
budio život. Kad je Matthew prvi put posjetio taj grad, završio je u nekom baru u kojem
su mještani izvodili originalnu glazbu vallenato. Njega nije toliko privlačila glazba,
koliko rum koji se točio. Bilo je to prije dvadeset godina. Cartagena se od otada jako
izmijenila. On se također izmijenio. Umjesto piva i ruma sad je pio kolu. Mnogo toga više
nije bilo kao nekad.
Hodao je po palubi, a onda zastao čuvši iznenadnu viku.
“Manos arriba!” Ruke uvis!
Glas je dopirao s Nine, usidrene u blizini. Matthew se popeo na ljestve da bi mogao
vidjeti što se događa na palubi tog broda. Hector i Livan stajali su nasuprot naoružane
petorice muškaraca.
Matthew je instinktivno potražio sklonište iza ogromne hrpe ribarskih mreža. Od
tamo je mogao vidjeti kako tri člana posade Pinte stoje na palubi s rukama iznad glave.
Četvrti se sklupčao sa strane, skrivajući se od gerilaca koji ga još uvijek nisu primijetili.
Pogled mu se susreo s Matthewovim i tiho izgovorio riječ, “Guerrilleros!"
Matthewu je srce snažno zalupalo u grudima. Toliko je putovao, ali se još nikad nije
zapravo susreo s naoružanim gerilcima. Svi su nosili maske, visoke kožne vojničke
čizme i crne kožne rukavice. Jedan je na glavi imao kaubojski šešir nagnut na stranu, u
australskom stilu, i granatu zataknutu za pojas. Matthew je čuo da su ovakve
pobunjeničke bande ponosne na svoja zlodjela i zastrašivanja javnosti. Sigurno su
promatrali brodove satima, čekajući da padne mrak kako bi se mogli prikrasti u tišini i
iznenaditi posadu. Takav problem donose bučni generatori nakon zalaska sunca. Ljudi
su se posvetili svom poslu i ne bi primijetili ni nosač aviona da im se približio.
Sa svog skrovitog mjesta i uz ugašeni generator, Matthew je bio dovoljno blizu da bi
čuo Hectora kakao se svađa s ljudima na španjolskom na susjednom brodu.
“Gdje je Amerikanac?”
“Nema tu nikakvog Amerikanca,” reče Hector.
“Znamo da je tu.”
“Sigurno ste pogriješili.”
“Tko je ovo?”
Matthew je provirio iza mreža. Čovjek koji je govorio, onaj sa šeširom na glavi, gledao
je Livana.
"Julio Iglesias,” reče Hector.
“Misliš da je ovo nekakva šala?”
“Ne tražite dječaka. On je Nikaragvanac, a ne Amerikanac.”
“Pitao sam tko je on?”
“Moj sin.”
Gerilac je podignuo pušku i udario ga kundakom po licu.
Livanova glava je odskočila unatrag, a onda je pao leđima na palubu, raskrvavljenoga
lica.
Hector je pojurio prema njemu. “Livan!”
Gerilac je stajao iznad njih i glasnijim i grubljim glasom izgovorio. “Još jednom pitam,
gdje je Amerikanac?”
“Slomljen mu je nos!”
“Drugi put ću ga ubiti. Gdje je Amerikanac?”
Matthew je morao učiniti nešto, ali što? Petorica naoružanih ljudi, a on bez oružja.
Onda je ugledao jednog od svojih radnika na Pinti, onog kojeg gerilci još uvijek nisu
primijetili. On je puzao s pištoljem u ruci, koji je bio spremljen na brodu za svaki slučaj.
Tiho je nanišanio.
Matthew je predosjetio katastrofu. Ako promaši, sve će ih pobiti. Preostalo mu je
samo jedno: izaći iz skloništa. Bio je siguran da će onda ostale poštedjeti.
“Mene tražite!” viknuo je na engleskom, ali je bilo prekasno. Začuo se pucanj. Jedan
gerilac je bio pogođen i prsa su mu se rasprsnula u crvenoj boji. Tijelo mu je beživotno
palo. Ostala četvorica su uzvratila paljbu svojim automatskim puškama. Pintu su zasuli
rafalnim mecima. Komadići drva su poletjeli zrakom, stakla su se smrskala. Kante s
bojom su se rasprsnule i njihov sadržaj se izlio na palubu. Jedan je radnik imao ranu na
glavi i nepokretno je ležao na podu. Ostali su skočili s broda.
Sve se to dogodilo u trenutku, ali Matthew je cijeli događaj pratio kao da se odvija
usporeno. Njegovi prestrašeni radnici skaču s Pinte i bježe na obalu. Gerilci pucaju. I,
naposljetku, u jednom okrutnom i bešćutnom činu, onaj opasni tip s australskim
šeširom započeo je paljbu po Nini. Deseci metaka prošli su kroz nezaštićena tijela
Hectora i Livana.
“Ne!”
 Matthew je bolno kriknuo vidjevši da su mu prijatelji mrtvi. Gerilci su oružje usmjerili
prema Matthewu, ali nisu pucali. Tri preživjela člana posade koja su napustila brod sad
su plivala u mrak, ali ih gerilci nisu gonili. Očito su željeli samo Matthewa - živog. Tip sa
šeširom je viknuo nešto, a onda su počeli vikati i ostali. Držali su ga na nišanu i
naređivali mu da se preda.
Nikako, mislio je Matthew. Ne smijem se predati ovim ubojicama.
Dva su gerilca krenula prema njemu. Nije bilo vremena za čekanje. Morao je nešto
poduzeti ili izgubiti život. To neće vratiti život Hectora i njegovom sinu, znao je. Vidio je
samo jedan način na koji se mogao osvetiti za ubojstvo svojih prijatelja - preživjeti i
boriti se dragi dan.
“Manos arriba!” vikao je njihov vođa.
Matthew ga je dobro pogledao nastojeći zapamtiti one hladne crne oči iza maske.
Podignuo je ruke u zrak kako bi ih zavarao, a onda napravio jedan polagani korak
unatrag i iznenada skočio preko ograde. Upao je u toplu, mračnu vodu i zadržavao
disanje što je duže mogao. Zaronio je duboko, dublje nego ikad prije, snažno se
otiskujući nogama.
Ronio je kao Miskito, onako kako ga je naučio njegov dobri prijatelj Hector, misleći
jedino na bijeg.
 2
Sjedio sam za dugim poliranim stolom od mahagonija u glavnoj konferencijskoj
prostoriji na trideset prvom katu dok sam odsutnoga duha prisustvovao jutarnjem
sastanku. Gledao sam kroz prozor krstarice usidrene u luci Miamija i razmišljao o Jenni.
Bilo je to prije mjesec dana. U to smo vrijeme bili zaručeni. Pozvala me da se
prošetamo po plaži, rekavši da ćemo se tamo naći. Najveći glupan bi pogodio što ga
čeka, ali ja sam bio toliko obuzet vlastitim svijetom i siguran u našu vezu da sam se
zapravo na dogovorenom mjestu pojavio s frizbijem u ruci, radijem i bocom vina.
Uslijedio je jedan od razgovora koji to i nisu u pravom smislu riječi. Prije je to govor s
nekoliko upadica. Jenna uopće nije mislila da će mi to što sam čuo doći kao kamen u
glavu. Nikad neću zaboraviti kako je izgledala taj dan, nikad neću zaboraviti njezin tužni
osmijeh, njezinu plavu kosu boje pijeska kako leprša na blagom povjetarcu, one velike
oči koje su blistale i u najtežim okolnostima. Ostao sam bez riječi, kao i kad sam je prvi
put vidio, samo ovaj put iz neusporedivo manje romantičnih razloga. Nakon što je sve
rekla, nastupila je tako nepodnošljiva tišina. Oboje smo čekali da se moja usta otvore i
nešto kažu, ali iz njih ništa nije izlazilo. A onda je počela padati kiša. Barem se meni
činilo da pada. Osjetio sam kap na svojoj glavi, kap koja je mimoišla Jennu koja je stajala
ispred mene. Bilo joj je neugodno smijati se, ne meni nego apsurdnosti cijele situacije,
ali se nije mogla suzdržati. Onda sam čuo kričanje iznad glave i ugledao bijelu pticu
kako maše krilima. Galeb mi se posrao ravno na glavu.
Ovo smo naravno shvatili kao znak s neba. Vratila mi je moj dijamantni prsten i
odonda se više nismo vidjeli. Nije to bio ogorčeni prekid veze, ali bih svakako imao
razumijevanja i za malo ljutnje. Upoznali smo se prije pet godina dok smo studirali na
Sveučilištu u Floridi i od tada smo bili praktično nerazdvojni. Ona je iz Tampe i mrzila je
Miami. Tu se doselila zbog mene. Ja sam se tu doselio zbog posla u tvrtki Coolidge,
Harding and Cash. Budući da sam radio od šezdeset do sedamdeset sati tjedno u
odvjetničkoj tvrtki u Miamiju, bilo je prilično vjerojatno da ću jednog dana od osobe s
kojom sam trebao provesti ostatak života začuti pitanje, “Kakvog života?”
“Možemo li pokušati drugi pristup?” predložio je Duncan Fitz.
Duncan je bio moj nadređeni odvjetnik. Sjedio sam do njega, kao i obično. S lijeve mu
je strane sjedio klijent, podpredsjednik za regiju iz tvrtke Med-Fam Pharmaceuticals. S
druge strane stola nalazila se Teesha Williams, hraniteljica, zajedno sa svojim klijentom
Gilbertom Jonesom, predebelim bivšim policajcem, sada trajno nesposobnim za rad.
Prije dvije godine rečeno mu je da smršavi petnaest kilograma ili ga, u suprotnome,
čeka mirovinu. Obratio se Med-Famu, proizvođaču lijekova. Smršavio je, ali je u
međuvremenu vlastiti život skratio za otprilike trideset godina. Lijekovi su mu toliko
oštetili srce da mu je bilo neophodno presađivanje tog organa, do kojeg nikako nije
mogao doći zbog komplikacija povezanih s njegovim općim slabim stanjem i pretilosti.
Ostalo mu je još nekoliko tjedana, u najboljem slučaju nekoliko mjeseci života. Čuo se
svaki njegov udah i izdali, hodao je samo uz pomoć štapa, a sa sobom je nosio bocu s
kisikom u slučaja napadaja. Bilo je teško ne osjećati sažaljenje prema tom čovjeku - to se
nisam usudio priznati Duncanu.
“Pokušajte s kakvim god hoćete pristupom,” reče Teesha više nego ugodnim glasom.
“Ako slučaj ne bude riješen danas, ići ćemo na sud.”
Duncan se preko volje nasmiješio i rekao, “Možemo se dogovoriti.”
 “Slušam.”
“Ovo je moj prijedlog: dogovorimo se. Kao u staroj televizijskoj zabavnoj emisiji iz
sedamdesetih. Znate, Monty Hall, Carol Merrill.”
“Drogirani ste?” reče ona.
Više nisam mislio na Jennu. Ovo je zaista postajalo zanimljivo.
Dvadeset minuta je ovo dvoje odvjetnika držalo svečane govore kako bi
impresionirali svoje klijente. Ja nisam govorio ništa, što je i bio moj posao. Gledati i učiti.
To je bila metoda koju je Cool Cash primjenjivao u obuci mladih odvjetnika, a Duncan
Fitz se smatrao jednim od najboljih učitelja. Duncan je imao smisla za pregovaranje i
cjenkanje, a glavni hobiji su mu bili boksanje s dvostruko mlađim muškarcem od sebe
dva puta tjedno i, kad god bi bilo moguće, dovođenje nepripremljenih odvjetnika na
tanak led.
Duncan reče, “Naravno da smo za dogovor. Med-Fam je velikodušno ponudio pedeset
tisuća dolara. Vi tražite deset puta više.”
“Dvadeset, ako odemo na sud.”
“Š to će se dogoditi za godinu dana. Onda će Med-Fam uložiti žalbu, što će stvar
produljiti za još jednu godinu. Prije nego što moj klijent isplati barem jedan novčić,
gospodin Jones će biti mrtav. Koristi će imati jedino njegova odvjetnica.”
“Kako se usuđujete,” reče ona. “Odlazimo. Moj klijent ovo ne treba slušati.”
“Trebam,” reče Gilbert. U govoru mu se osjećao blagi karipski akcent, budući da je
rođen na Bahamima. Na čelu su mu se skupljale sitne kapljice znoja, a njegova tamna
glatka koža svjetlucala se ispod fluorescentne lampe. Gledao je pomno jedno lice za
drugim, svojim razočaranim očima. “Gospodine Fitz, u pravu ste. Nemam vremena za
čekanje suđenja. I dosadilo mi je slušati kako odvjetnici brbljaju dok moje dragocjeno
vrijeme istječe.”
Teesha je opet sjela na svoju stolicu. “U redu, onda. Š to točno nudite?”
“Bavim se ovim trideset godina i, kunem se, svaki put kad stanem pred porotu, to je
prava avantura,” reče Duncan. Izvadio je tri dokumenta iz svoje aktovke i stavio ih na
stol, jedan za drugim, kao da su igraće karte. “Med-Fam je pripremio tri standardna
ugovora. Sva su tri identična. Gospodin Jones pristaje da će povući svoju tužbu i
osloboditi Med-Fam bilo kakve odgovornosti. U zamjenu za to, Med- Fam pristaje na
isplatu određene novčane svote.”
“O kolikoj je svoti riječ?”
“Izvrsno pitanje. Kao što vidite, iznos je sakriven ispod bijele samoljepive trake.”
“Ž elite da Gilbert pogađa?”
“Tu je igra najzanimljivija. U jednom je skriveni iznos nula dolara. U drugom je iznos
kao u prethodnoj ponudi Med-Fama - pedeset tisuća dolara. Ali u trećem plaćamo
Gilbertu Jonesu puni traženi iznos - petsto tisuća dolara.”
“Ovo je bezobrazno. Idemo, Gilberte.”
“Ne mogu ići,” reče on. “Ovo mi je jedina prilika.”
Ona je uvrijeđeno zatvorila svoju aktovku. “Zar ovako rješavate slučaj?”
“Zašto ne?” pitao je Duncan.
 “Zato što... zato što to naprosto nije fer. Ponajprije, moj klijent gubi u dva od tri
slučaja.”
“On dobiva u dva od tri slučaja,” reče Duncan. “Gubi jedino ako izvuče nulu. Ili ako
posluša svoju odvjetnicu i ode na sud.”
“Morala bi postojati barem četvrta mogućnost. Svota koju će Gilbert dobiti ako slučaj
ode pred porom.”
“Pravila određujem ja. Možete ih prihvatiti, a i ne morate.”
“Ovo je zakonito?” zapitao je Gilbert.
“Apsolutno,” reče Duncan. “Med-Fam je već potpisao sva tri dokumenta. Koji god vi
potpišete, smatra se dogovorenim.”
“Ne činite to,” reče Teesha.
“Tiše. Pokušavam razmisliti.”
“Samo polako,” reče Duncan.
Gilbert je gledao dokumente ispred sebe, kao da pokušava vidjeti što piše ispod
nalijepljenih traka. Par puta se oblizao po usnama. Pogled mu je klizio s jednog
dokumenta na drugi. Po položaju njegovih obrva vidjelo se koliko napora ulaže da bi se
koncentrirao.
Bio sam siguran da Duncan uživa. Čak je i zvučao kao da radi u kasinu. “Za koji ćete se
odlučiti, gospodine? Broj jedan? Broj dva? Ili broj tri?”
Teesha je rekla, “Kao vaša odvjetnica, savjetujem vam da ustanete i odmah napustite
ovu prostoriju. Ne bi tražili od vas da igrate ovu igru da nisu sigurni da će suđenje
završiti u vašu korist, i to veliku.”
“Ali čovjek je u pravu. Tada ću biti mrtav. Ovo je moja jedina šansa da dobijem novac.”
U prostoriji je zavladala tišina. Duncan je zakotrljao kemijsku olovku preko stola.
Gilbert ju je promatrao, a onda pogledao Duncana u oči. Naposljetku je pogledao i mene
- zašto, ne znam. Možda je moju tišinu protumačio kao nepristranost. Protrnuo sam od
izraza njegova lica, osjetio sam njegov očaj. Ovo je bilo sve što je preostalo od života
ovom čovjeku na samrti. Desna raka mu se tresla uzimajući olovku. Krenuo je prema
prvom dokumentu, a onda prema drugom. Olovku je zatim usmjerio prema trećem pa
opet stao. Vratio se na prvi, potpisao se na praznu crtu, ispustio olovku, mentalno
potpuno iscrpljen.
“Bože, Bože,” uzdahnula je Teesha.
Duncan je ravnodušno izjavio, “Odluka je pala na broj jedan. Da sada vidimo što biste
osvojili da ste odabrali dokument broj dva. Nick,” obratio se meni, “odlijepi traku.”
Poslušao sam.
“Pedeset tisuća,” reče Duncan. “Opa! To znači da je gospodin Jones ostao bez ičega ili
je dobio svoj jackpot. Provjerimo, može?”
Opet mi je dao znak. Počeo sam se osjećati kao da sam prisilno njegov ortak, ali sam
učinio što mi je rekao i odlijepio i drugu traku.
Gilbert se smrznuo. Njegova odvjetnica ostala je bez riječi. Odabrao je nulu.
“Oooh, tako mi je žao,” reče Duncan. “Da ste samo vjerovali svom prvom instinktu i
otišli na broj tri.” Ovaj put je sam odlijepio traku, kao da stavlja sol na ranu. Zaista je bio
tamo - iznos od petsto tisuća dolara.
 “Ovo je sranje!” viknula je Teesha.
“Samo zato što ste izgubili.”
“Š to kriješ, Fitz? Ako si stavio pola milijuna dolara na stol, slučaj sigurno vrijedi
barem deset puta više.”
“U ovom trenutku ne vrijedi ništa.”
“Ovo je kockanje. Dogovor je nezakonit.”
“Možda jest, možda nije. Ali bi mi zaista bilo mrsko vašeg klijenta provesti kroz
proceduru oko poništavanja ugovora. Zato mu recite da je na stolu pet tisuća dolara i svi
ćemo biti sretni. Ponuda vrijedi dvadeset četiri sata. Nakon toga potpisani sporazum
stupa na snagu.”
“Blefiraš.”
“Provjeri.” Duncan je spremio potpisani dokument u džep na svom sakou. “Nick će vas
otpratiti do izlaza.” Nakon toga je skupio svoje papire i izišao van zajedno sa svojim
oduševljenim klijentom.
Našao sam se u neugodnoj situaciji, ostavljen sam pred Duncanovim žrtvama. Ustao
sam od stola i pričekao pokraj vrata, nadajući se da Gilbert nije agresivan čovjek. Ali nije
se činilo da je ljut. Bio je potišten i nijem, u šoku zbog gubitka pola milijuna dolara.
“Nadam se da ste ponosni na sebe,” reče Teesha.
Tek nakon nekoliko sekundi sam shvatio da se to odnosilo na mene.
“Prevariti čovjeka na samrti, igrati se s njegovim očajem. Nevjerojatno kakvi ste vi
gadovi.”
Nisam imao što reći na to. Također nisam mogao reći bilo što protiv svog nadređenog.
Samo sam htio dati gospodinu Jonesu do znanja da ovo nije bila moja ideja. “Hoće li on
biti dobro?”
“Š to vi mislite?” grubo je rekla.
Priznajem da mi je pitanje bilo krajnje glupo.
“Pustite nas,” reče Teesha. “Sami znamo put do izlaza.”
Ostao sam bez riječi i još jednom pogledao Gilbertovo tužno i očajno lice. Da nisam
znao koliko taj slučaj zaista vrijedi, Duncanova show-taktika ne bi mi se toliko zgadila.
Ali, ja sam prisustvovao prijašnjim sastancima. Čuo sam da klijent privatno priznaje da
je kriv za štetu nanešenu gospodinu Jonesu. Med-Fam bi prošao jeftino čak i u slučaju da
je isplatio pola milijuna dolara skrivenih u dokumentu broj tri. Najviše mrzim zastupati
nekoga tko mi se pojavi u uredu s crnim šeširom na glavi. Bio sam prisiljen pristati na
poigravanje sa žrtvom, uništavanje ostatka čovjekovog života i nakon toga otići u
Duncanov ured proslaviti.
Zbog “pobjeda” poput ove žao mi je što nisam poslušao svog oca i doslovno se
posvetio ribolovu do kraja svog života. Tati bi zbog toga bilo drago, ali samo u slučaju
kad bih se sam za to odlučio, samo kad bih istinski dijelio s njim ljubav prema moru,
slanom zraku i užurbanim ribama ispod gumenih čamaca.
Nisam bio raspoložen za Duncana nakon ovoga. Krenuo sam prema svom uredu, a
onda sam čuo da me neko zove dok sam prolazio kroz glavni hodnik.
“Nick Rey, poziv za vas.”
 Bio je to službenik iz centrale i zabrinuo sam se. On je dolazio samo u zaista hitnim
slučajevima. Javio sam se na telefonu u glavnom hodniku. Zvala me moja majka, zbog
čega sam se zabrinuo još i više. Nikad me nije zvala na posao. Zvučala je užasno.
“Š to se dogodilo?” pitao sam.
“Radi se...” ostala je bez glasa.
Plakala je. “Mama, što je?”
“Radi se o tvom ocu.”
Srce mi je zastalo. “Je li on dobro?”
“Ne znamo. Nestao je.”
“Kako to misliš, nestao?”
“Izgleda da su ga oteli.”
“Kad?”
“Sinoć.”
“Gdje?”
“Na jednom od njegovih brodova, u Cartageni.”
“U Kolumbiji? Š to je tamo radio?”
“Nitko ništa sigurno ne zna. Sve mi je to tako zbunjujuće, sve što govore.”
“Tko ti je to rekao?”
“Poludjela sam kad me nazvao. Oprosti. Možda bi ga ti trebao nazvati i popričati
direktno s njim”
“S kim, mama? S kim si razgovarala?”
“Oh, sine. Potpuno sam izvan sebe. S poslovnim partnerom tvog oca iz Nikaragve.”
“Guillermom,” rekao sam.
“Da, s Guillermom. Pokušavao je biti snažan, ali je zvučao jako zabrinuto.”
Guillermo je preživio potrese u Nikaragvi, revolucije i uragane. Ako je on zabrinut, i ja
sam zabrinut. Ali nisam htio da mama to osjeti. “Ne boj se. Sve će biti u redu, siguran
sam u to.”
“Samo dođi kući, molim te. FBI treba doći svaki trenutak.”
“Zvala si ih?”
“Ne. Guillermo je to učinio.”
“To je dobro. Već ga traže.”
“Moraš doći. Ne mogu izdržati sama.”
“Odmah polazim.”
Kad sam spustio slušalicu, vidio sam kako mi se ruka trese. Duboki uzdah malo mi je
smirio živce. To ne smijem pokazati pred mamom, govorio sam samome sebi. Onda sam
potrčao u svoj ured po ključeve od automobila.
 3
Prečicama sam skratio svoj put za dvadesetak minuta. Poznavao sam sve sporedne
uličice jer sam još kao dječak dane i dane provodio u vožnji biciklom u tom području
zvanom zlatni trokut u Coral Gablesu. Moji su roditelji još uvijek živjeli u istoj kući u
kolonijalnom stilu u Toledo Streetu u koju smo se doselili kad sam imao osam godina, a
moja sestra pet. Sve je izgledalo tako poznato, uz jednu iznimku: na kolnom prilazu bio
je parkiran automobil bez registarskih tablica. Da, istina je da se sve ovo događa - ovo je
bila prva vizualna potvrda da je tata zaista u nevolji i da FBI mora djelovati.
Parkirao sam svoj džip uz cestu i požurio prema ulaznim vratima. Kroz prozor sam
ugledao majku kako sjedi na kauču u dnevnoj sobi. Ušao sam brzo i bez kucanja, a onda
se zaustavio u predsoblju. Majka je ustala. Gledali smo netremice jedno u drugo. Nije
govorila ništa niti je za to bilo potrebe. Sve joj se vidjelo na licu. Prišao sam joj i snažno
je zagrlio, a ona nije mogla prestati jecati u mom naručju. Nakon nekog vremena ipak se
malo smirila i obrisala suze papirnatom maramicom.
“Oprosti,” reče šmrcajući. “Zaboravila sam na pristojnost. Nick, ovo je agent Lester
Nettles iz FBI-ja.”
Nettles je ustao, ali se nije nasmiješio. Djelovao je previše ozbiljno i strogo čak i za
ovako tešku situaciju. Ipak, bio je prilično zgodan i ulijevao je sigurnost. Izgledao je kao
da je došao iz nekog starog televizijskog showa. Rukovali smo se, a onda se okanili
formalnosti i prešli direktno na stvar.
“Je li moj otac dobro?”
“Vjerujemo da je živ.”
“Š to se dogodilo?”
Ispio je zadnji gutljaj kave koju mu je donijela moja majka, a onda nastavio. “Čini se da
su oteta tri ribarska broda što pripadaju vašem ocu dok su bila usidrena u kolumbijskoj
luci. Ubijena su tri člana posade. Ostala trojica su skočili u vodu i plivali do obale kako bi
se spasili. Jednog još nismo našli. Dvojica su dobro i oni su zasad jedini svjedoci svega
što se dogodilo.”
“Zna li itko od njih što se dogodilo mom ocu?”
“Nisu sigurni. Kažu da im se čini da su naoružani ljudi željeli uhvatiti vašeg oca živog.
Međutim, bilo je dosta pucnjave.”
“To ne znači da je pogođen. Mogao je pobjeći, zar ne?”
Nettles je odgovarao sporo. Previše sporo. Majka mi je drhtala, znajući da postoje
samo dvije mogućnosti, od kojih nijedna nije previše lijepa.
“Za sada,” reče Nettles, “pretpostavljamo da se radi o otmici.”
“Kako mislite ‘mi’? Radi li FBI na istrazi?”
“Ne. Jedine informacije kojima FBI raspolaže dolaze iz izvještaja obavještajnih službi
State Departmenta.”
“Od toga nema velike koristi. Maloprije sam nazvao ambasadu Sjedinjenih Država u
Kolumbiji i nisu bili previše srdačni. Nisam siguran kako bih to shvatio.”
Nettles se okrenuo prema mojoj majci, a onda prema meni. “Ovo vam nisam rekao, u
redu? State Departmentu je na prvom mjestu vanjska politika. Većina američkih obitelji
koja ovo doživi iznenadi se kada otkrije da je FBI jedina vladina agencija koja djeluje u
interesu žrtve.”
“E pa, onda hvala Bogu da ste tu,” reče mama.
Izgledalo je kao da Nettles uživa u ovom svom kratkom govoru. Odlučio sam zatražiti
još informacija za koje su mi u ambasadi rekli da su tajne. “Sada barem imamo nekoga
tko nam može reći što piše u izvještajima State Departmenta.”
“Š to vas zanima?”
“Za početak, tko je oteo mog oca?”
“To se još sigurno ne zna. Jedan od napadača je smrtno stradao. Prema izvještaju
lokalne policije, bio je odjeven kao pripadnik gerilskih snaga koje djeluju u Kolumbiji.
Međutim, postoji mogućnost da je to učinio netko tko je htio da povjerujemo da su u
pitanju gerilci. Desnica je paravojna.”
“Zašto bi oni htjeli mog oca?”
“Nizašto. Ž ele vaš novac. Možete očekivati da ćete poštom uskoro dobiti obavijest o
svoti koju zahtjevaju.”
Prišao sam prozoru, prilično zbunjen. “Tvrdite da je neka marksistička grupa preko
tisuću milja daleko odavde pobila pola posade mog oca, njega otela i izložila se tolikom
riziku samo zato da bi iz obitelji Rey iz Coral Gablesa iscijedila nekoliko novčanica?”
“Kao prvo, neće biti riječ o maloj svoti. Obično pretjeruju i misle da su Amerikanci
bogatiji nego što jesu.”
“Kolika bi svota mogla biti u pitanju?”
“Bolje je da o tome ne nagađamo. Kolika god bude, ostaju nam pregovori.”
“Pregovori? Kao cjenkanje?” rekao sam napola bijesno. “Govorimo o mom ocu, a ne o
polovnom automobilu.
“Vjerujte mi. Ako odlučite da vam nema druge nego platiti otkupninu, opet će biti
pregovaranja. Na žalost, otmice su postale unosan posao diljem svijeta, a u Kolumbiji su
potpuno izmaknule kontroli. Dogodi ih se barem dvije stotine mjesečno.”
“Bože moj, kao na traci.”
“Traci za stvaranje novca, da budemo precizni. Otmičari godišnje zarade stotine
milijuna dolara. Ti bi ljudi htjeli da svijet misli kako to čine iz političkih razloga, ali
uglavnom je ipak riječ o razbojnicima koji ne biraju način da bi došli do novca.”
Ova posljednja rečenica zabola mi se u srce, osobito zato što je došla iz usta FBI-jeva
agenta. “Znači, ako platimo otkupninu, novac će završiti u vreći opasnih kriminalaca.”
“Da.”
“A FBI u tome ne vidi problem?”
Nismo oduševljeni zbog toga. Godinama smo u ovakvim slučajevima primjenjivali
taktiku neplaćanja. Međutim, danas smatramo da je bolje dopustiti obiteljima da isplate
novac ukoliko to žele.”
“Š to ako naprosto ne možemo doći do novca?”
“Ako me pitate hoće li vlada SAD-a platiti otkupninu ili vam posuditi novac, odgovor
je ne.”
“I što će se onda dogoditi?”
 Diskretnim podizanjem obrve dao mi je znak da bi bilo bolje ne govoriti o tome pred
mojom majkom.
Glupo pitanje, ispravio sam se. “Naravno da ćemo nabaviti novac.”
Mama je zapitala, “Š to će biti dalje, gospodine Nettles?”
“Međunarodne otmice su komplicirane stvari,” reče Nettles. Postoje brojne pravne
zavrzlame između Kolumbije i Sjedinjenih Država, FBI-ja i ostalih agencija, između
kolumbijske policije i vojske.”
Mislim da se majka i ja slažemo da ovo ne želimo prepustiti nikome nego FBI-ju.”
“Tako je,” reče mama.
“Mrzim što moram ubaciti riječ ‘politika’ u cijelu priču, ali postoje neke diplomatske
sitnice koje se trebaju riješiti prije nego što se FBI službeno umiješa.”
“Š to bi to značilo?”
Postoji točka koja kaže da FBI ne može pregovarati izvan Sjedinjenih Država dok ga
State Department ne pozove. Ovi to formalno još nisu učinili.”
“Ovo nije vjenčanje. Kakav poziv vam treba?”
Nije riječ tek o formalnosti. State Department mora poštovati lokalnu autonomiju i
održavati odnos s dotičnom državom dugo nakon rješavanja pojedinog slučaja. Ne šalju
nekog iz FBI-ja svaki put kad se neki Amerikanac uvali u nevolju.”
“Možemo li mi tu nešto učiniti?” pitala je mama.
“Ja ću se time pozabaviti,” rekao sam.
“Dobro,” reče Nettles.
Malo sam razmislio, a onda dodao. “Samo, kako ću stupiti s otmičarima u kontakt?
Hoću li morati otići u Kolumbiju?”
“Moj savjet vam je da ne idete. Ovdje ćete biti puno djelotvorniji, pokušavajući navesti
vladu da djeluje. Bolje bi bilo da tamo pošaljete nekoga tko će zastupati obitelj.
Odvjetnika ili nekog prijatelja.”
“Guillerma,” reče majka.
“Poslovnog partnera mog oca,” objasnio sam.
Mama je rekla, “On će večeras biti u Cartageni. Mora porazgovarati s preživjelim
članovima posade i pobrinuti se za pogreb onih koji su stradali. Osim toga, on je
Nikaragvanac. Govori španjolski puno bolje nego ti, Nick.”
“Savršeno,” reče Nettles.
Bio sam malo skeptičan. Nisam poznavao Guillerma iako je istina da je surađivao s
mojim ocem preko deset godina. Pogledao sam marnu. Bilo je očito da ne želi ostati
sama s FBI-jem i State Departmentom.
“U redu,” rekao sam. “Prepustit ćemo Guillermu sve poslove u Kolumbiji.”
Nettles se složio. Pogledao je prema vratima, kao da mu se nekud žuri. Istresao je
toliko informacija i činilo se da mu je otprije poznato da obitelj i treba vremena da
prihvati žalosnu činjenicu. Mama je klimnula glavom i zahvalila mu. Otpratio sam ga do
izlaza.
 “Molim vas, budite iskreni,” rekao sam kad smo došli do njegova auta na kolnom
prilazu. “Ako je riječ o otmici, a otmičari su nekakvi gerilci, koliki su izgledi da će se otac
kući vratiti živ?”
“Prerano je za reći. Ima toliko mogućnosti.”
“Sigurno raspolažete nekim statistikama.
“Nema pouzdanih brojki. Policija, vojska, političari - svi u Kolumbiji trude se situaciju
prikazati boljom nego što ona jest.”
“Zanima me samo približan broj, ništa precizno.”Malo je zastao, a onda dao svoj
odgovor. “Najpouzdanije brojke za koje znam potječu od naših legalnih atašea u Bogoti.
Od Nove godine do lipnja ubijene su stotinu i četiri žrtve. Međutim, broj žrtava uvelike
ovisi o razvoju sukoba između pobunjenika i kolumbijske vojske. Ako se gerilci
pokušavaju učvrstiti, broj ubijenih može se povećati.”
“Koliko više?”
“Ne znam.”
“Molim vas. Obitelj mora znati istinu.”
Kao da je tražio nešto pozitivno u cijelom slučaju. “Činjenica je da samo devet ili deset
posto žrtava otmičara diljem svijeta bude ubijeno ili umre u zatočeništvu.”
“Samo?” rekoh.
"Dobra vijest je da ih se devedeset posto izvuče.”
“Ma nemojte? Zamislite da poznajete nekoga od onih desetero. A onda zamislite da je
mrtav. Kako vam sad zvuči onih devedeset posto?”
Pokunjio se, kao da o tome nikad nije razmišljao na taj način.
“Za ovo nam je neophodna pomoć FBI-ja,” rekao sam. “Moramo učiniti sve da
dobijemo poziv State Departmenta.”
Nije ništa rekao, ali sam znao o čemu razmišlja. Došlo je vrijeme da proanaliziram
svoje poznanike. Morao sam nazvati svoje stare prijatelje na položajima.
Samo sam morao promisliti tko su uopće oni.
 4
Prije nego što bi stigli reći “keks”, bio sam opet u svom uredu ili, preciznije, uredu
Duncana Fitza.
Posao pomoćnika u jednoj od najvećih odvjetničkih tvrtki na svijetu svakako je imao i
svoje nedostatke. Odvjetnici koji su određivali moju plaću i pratili kako napredujem
poznavali su me samo po pisanim godišnjim izvještajima što ih je sastavljala šačica
suradnika u uredu u Miamiju.
Devedeset osam posto svojih kolega nisam uopće poznavao, nisam ih nikad sretao niti
sam s njima razgovarao preko telefona. Oni su radili u drugim državama i različitim
vremenskim zonama. Mnogima od njih engleski je bio drugi ili čak treći jezik. Kad bi
netko od njih dobio otkaz - ili kad bi se ponekad čitav ured zatvorio - obično bih za to
čuo s nekoliko tjedana zakašnjenja, najčešće slučajno, kad bi mi se vratio poslani e-mail
s i napomenom “neisporučeno”. Cool Cash je bila tvrtka u kojoj ste se zaista osjećali
anonimno i otuđeno.
Istovremeno, radeći na takvom mjestu, na neki ste način imali osjećaj da je svijet
zaista malen.
Duncan je bio izuzetno dobro raspoložen, jer se upravo vratio s duge proslave u City
Clubu sa svojim klijentom iz Med-Fam Pharmaceuticalsa. Po rumenilu njegova nosa
činilo se da su više puta dizali čašu u zdravlje ne baš zdravog Gilberta Jonesa.
“Š teta što nam se niste pridružili,” reče Duncan sjedeći za svojim stolom u starinskom
stilu. “Kamo si pobjegao?”
“Bilo je hitno. Dobio sam neke uznemirujuće vijesti.”
Naglo se prestao smijati. “Oni gadovi nisu zvali suca, zar ne?”
“Ne, ne radi se o slučaju Med-Fam.”
“Dobro.”
“Radi se o mojem ocu.”
Kao i obično, Duncan je s teškoćom prešao s poslovne teme na privatnu, ali me
pažljivo saslušao. Ispričao sam mu sve što sam znao - o maminom telefonskom pozivu, o
razgovoru s agentom FBI-ja. Nisam tražio od njega otvoreno nikakvu uslugu. Ne valja
tako s Duncanom. Samo sara mu dao do znanja da FBI neće preuzeti slučaj dok ga ne
pozove State Department te da bi političke veze mogle ubrzati taj proces.
“Smatraj to riješenim,” reče Duncan.
“Možete mi pomoći?”
“Mogu li deve pljuvati?”
O tome sam morao promisliti.
“Bivši zamjenik državnog tajnika radi u našem uredu u Washingtonu. Odmah ću ga
nazvati.”
“Odlično. Ne mogu vjerovati.”
“Vjerujte,” reče on ponosno. Naslonio se na svoju kožnu fotelju i stavio ruku na globus
što se nalazio na njegovu stolu. Bio je to još jedan starinski, poseban ali ružan predmet s
oceanima obojenim u crno. Zavrtio ga je i zapitao me, “Š to ovdje vidite?”
“Svijet?” rekao sam nesigurno, predosjećajući da se poigrava sa mnom.
 “Pogledajte malo bolje. Ovo su Coolige, Harding i Cash. Sveprisutni smo. A to je za
vašeg oca jako dobro. Ovaj telefonski poziv samo je početak.”
“Hvala vam.”
Otvorio je ladicu na stolu, uzeo neki notes i dodao mi ga. “Otvorite.”
Prelistao sam prvih nekoliko stranica. Knjiga je bila puna biografija sa slikama
utjecajnih ljudi - članova Kongresa, državnog odvjetnika, čak i predsjednika Kostarike.
Takva je bila svaka stranica te knjige, debele najmanje dva inča. “Š to je ovo?”
“Nema službenog naziva, ali recimo da je to naša A-lista. Svatko u toj knjizi je radio za
nas u jednom od ureda diljem svijeta. Mislim da bi svatko od njih mogao učiniti nešto za
vašeg oca. Samo, želio bi te pozive obaviti osobno. Nitko neće skakati zbog mladog
pomoćnika u uredu u Miamiju, čak ni kad mu je otet otac.”
“K vragu, Duncane. Uopće niste bezosjećajni pokvarenjak, kao to se o vama priča.”
“Ne budite tako sigurni. Nije teško podnositi najtalentiranijeg mladog odvjetnika u
Miamiju, čak ni u slučaju kad znam da će ostati raditi sa mnom dok ne odem u
mirovinu.”
Smiješio se, ali sam Duncana poznavao predobro i bio sam svjestan da barem dio
onoga što je rekao nije bila šala. Naravno, ostat ću mu veliki dužnik ako mi sada
pomogne. Tata bi prodao sve svoje brodove kako bi me spasio. Barem sam se tješio
time.
Duncan je tada uzeo telefon i okrenuo broj našeg ureda u Washingtonu.
Sat kasnije bio sam kod kuće s majkom, pokušavajući je ohrabriti dobrim vijestima.
Stvar se pokrenula, uvjeravao sam je i trudio se pokazati joj da sam optimističan.
Glumio sam pred njom kao što je i ona glumila preda mnom: često je odlazila u svoju
sobu, a kad bi izišla, nastojala bi prikriti svoje crvene i natečene oči i uvjeravala me da
su takve zbog alergije.
Sjeli smo za kuhinjski stol i počeli sastavljati popis ljudi koje bismo trebali obavijestiti.
Mama je obavila prvih nekoliko poziva, ali ju je to jako iscrpilo. Nastavio sam gdje je ona
stala. Lavina se uskoro pokrenula. Za koji sat naš je telefon počeo zvoniti kao lud. Zvali
su nas tatini i mamini prijatelji, prijatelji prijatelja, ljudi koje nisam čuo godinama - svi
su nudili pomoć. Nismo znali što bismo tražili od nj ih, osim da mole Boga za oca. Sve
nam je ovo bilo čudno. S najvećim smo nestrpljenjem očekivali jedan poziv, koji smo
trebali primiti do večeri.
Još nam se nije javio ni FBI ni State Department.
Odlučio sam da ću tu noć prespavati kod mame, iako je moja prisutnost u domu samo
naglašavala sestrinu odsutnost. Pretpostavljam da je normalno da mama u ovakvoj krizi
želi imati oboje djece uza se, usprkos tome što sa svojom kćeri gotovo nije niti
razgovarala.
Meni su roditelji u djetinjstvu pružili veliku slobodu, dok su Lindsey naprosto gušili.
Posebno majka. Š to god da je Lindsey radila, još u predškolskim danima, mama je bila
uz nju - kod kuće, na treningu, u školi, svugdje. Naravno, sve je to činila iz ljubavi, ali
majka kao da nije mogla shvatiti da je tolika pažnja posvećena djetetu zapravo suvišna.
Nakon katastrofalnog osmog razreda i kućne nastave, bilo je očito da će Lindsey u
srednjoj školi upasti u loše društvo. Do početka studija gotovo je prestala komunicirati s
roditeljima. Jedina Lindseyjina spona s obitelji postao sam ja. Znajući da je pametna
djevojka, nagovorio sam je da se upiše na fakultet, ali je njezin vlastiti odabir bio
University of Puget Sound blizu Seattlea, najudaljenije sveučilište u zemlji. Diplomirala
je novinarstvo i već dvije godine putuje Sjevernom i Južnom Amerikom. Za razliku od
majke, meni se njezina želja za putovanjem i traženjem vlastitog identiteta nije činila
kao smak svijeta. Nikad se nije javljala kući, a čak je i sa mnom kontaktirala rjeđe -
možda jednom u dva mjeseca. Ja bih saznao gdje je i poslao joj nešto novca i što god bi
joj zatrebalo. Zbog roditelja sam je nenapadno uvjeravao da traženje identiteta ne
podrazumijeva nužno napuštanje obitelji. Nije zagrizla.
Mama i ja smo ostali budni do završetka vijesti u jedanaest sati, a onda smo pošli na
spavanje. Moja stara soba bila je praktično ista kao i onog dana kad sam krenuo na
fakultet. Kroz prozor je sjao blijedi mjesec i nježno osvjetljavao moje uspomene. Poster
momčadi Miami Dolphinsa koju sam obožavao kao tinejdžer još uvijek je bio na zidu.
Bio je tu i ogromni stari kompjutor. Skoro da sam očekivao da će se vrata otvoriti i da će
u sobu ući moj otac, kao što je to činio dok sam išao u srednju školu. Tako je
provjeravao nije li se njegov mlađahni sinčić kriomice izvukao van. Međutim, kako je
vrijeme prolazilo, kuća je tonula u sve izraženiju tišinu. Bila je tako prazna bez tate, da
sam osjećao fizičku bol. Pitao sam se gdje spava večeras, spava li uopće i, što je najgore,
je li uopće živ.
U ponoć i trideset zazvonio je telefon. Automatski sam se ponadao da su pronašli tatu.
Poplašio sam se da ga nisu pronašli mrtvog. Bio je to Nettles, agent FBI-ja. Srce mi je
skliznulo u pete.
“Nemojte paničariti,” reče on.
“Š to se dogodilo?”
“Administrativna pitanja.”
“Ovako kasno?”
“Upravo sam dobio potvrdu da Kolumbija ovaj slučaj službeno smatra otmicom. To je
dobra vijest. Znači da imaju razlog zbog kojeg vjeruju da vam je otac još uvijek živ.”
“Jesu li kontaktirali s otmičarima?”
“Ne, ali su njihovi ronioci pretražili cijelo područje. Nije nađen nikakav leš.”
Nisu našli leš. To je, valjda, dobro. “Hoće li FBI preuzeti slučaj sad kad je službeno
proglašen otmicom?”
“Zapravo, po zakonu će postati otmica tek kad bude zatražena otkupnina.”
“Ipak, riječ je o američkom građaninu.”
“Zovem vas i zbog toga. Bojim se da FBI neće preuzeti ovaj slučaj.”
Hodao sam po sobi sa slušalicom na uhu, ali sam iznenada problijedio od straha.
“Molim?”
Zastao je, kao da razmišlja što će reći. “Kao što sam već objasnio vama i vašoj majci,
FBI se ne može umiješati u slučaj međunarodne otmice ukoliko ga State Department ne
pozove.”
“Radimo na tome. Suradnik u mojoj tvrtki me uvjerava da će State Department uručiti
poziv u roku od dvadeset četiri sata.”
“To je već učinjeno. Poziv je tu.”
“U čemu je onda problem?”
 “FBI ga je odbio.”
“Š to?”
“State Department je postavio određene uvjete pod kojima FBI može djelovati. Bilo ih
je nemoguće prihvatiti.”
“Kakve uvjete?”
“To vam ne smijem reći.”
“Molim vas. Morate mi reći.”
“Ž ao mi je. Ne mogu.”
Gledajte, ne pokušavam vas dovesti u nepriliku. Dogovorimo sastanak s vašim šefom
sutra ujutro.”
"Od toga neće biti koristi. Odluka nije donesena u Miamiju.”
"Otići ću u Washington ako bude potrebno. Samo mi recite ime osobe kojoj se mogu
obratiti.”
"Ne mogu vam dati nikakva imena.”
To nisam razumio, ali sam bio prestravljen i počeo me hvatati bijes. “I to je sve? ‘Š teta,
žao nam je, vidimo se.’ To nikako ne mogu prihvatiti. Barem mi recite na koja vrata da
pokucam. Da krenem od FBI-ja ili od State Departmenta?”
Na vašem mjestu ne bih išao nijednim ni drugim putem.”
“Je li to prijetnja?”
“Ne. Pokušavam vas uputiti u pravom smjeru, zato dobro poslušajte što ću vam reći.
Da je moj otac u pitanju, ne bih gubio vrijeme pokušavajući promijeniti način
razmišljanja FBI-ja niti State Departmenta.”
“Da su oteli vašeg oca, FBI i State Department ne bi ovako postupili.”
Zašutio je, a onda mi odgovorio znatno nježnijim tonom. “Volio bih da imam bolje
vijesti za vas. Iskreno vam kažem.”
To je upravo ono što je potrebno mojem ocu. Iskrenost.”
Pozdravio me zaželjevši mi sreću, a mene je ostao proganjati osjećaj da je FBI upravo
dignuo ruke od mene.
Od mene i mojeg oca.
 5
Moja je dužnost bila sve ispričati baki. Ili ne reći. Mama je rekla da im odlučim što će
sedamdesetosmogodišnja žena u vezi sa svojim sinom jedincem.
Otišao sam iz kuće u devet sati ujutro. Vožnja traje sat vremena pa sam sa svog
mobilnog telefona nazvao Duncana. Bio je zapanjen koliko i ja kad je čuo da je FBI odbio
poziv State Departmenta da se uključi u ovaj slučaj.
“Koja zavrzlama,” gunđao je. “Obavit ću još jedan telefonski poziv.”
“Koga ćete sada zvati?”
“Koga god bude potrebno. Dosad sam se bio usmjerio na State Department, ali se čini
da treba biti oštriji. Siguran sam da imamo nekoga tko može doći do direktora FBI-ja.”
Uživao sam kad bi se Duncan zapalio za nešto što mi je trebalo. Zahvalio sam mu
nekoliko puta prije nego što smo prekinuli razgovor.
U deset sam sati, nakon vrlo spore vožnje stigao u Upper Keys. Nisam znao kako ću
baki prenijeti lošu vijest, a dio mene se nadao da će me prije susreta s njom nazvati
iznenada majka i javiti mi da je otac nekim čudom uspio doći do američke ambasade živ
i zdrav. Nije ga bilo skoro trideset šest sati i vjerojatnost da će pobjeći svakom minutom
mi se činila manjom. Otmičari ga drže.
Ili je mrtav.
Baka nikad ne bi povjerovala da su njezina sina ščepali kolumbijski gerilci. Njezin je
sin borac i žilav je kao i ona. Baka je rođena u Florida Keysu. Kad je imala dvanaest
godina, kuću joj je uništio razorni uragan koji je pobio više od četiri stotine ljudi. Bilo je
to godine 1935. Nestale su cijele obitelji, vlak je završio u moru. Našla se i jedna budala
koja je pokušavala spasiti svoj ribarski brod u oluji. Baka je našla golo tijelo svog oca uz
obalu. Odjeću mu je strgnuo strašni vjetar brzine dvjesto milja na sat. Nakon devet
mjeseci ona se sa svojom majkom preselila u kuću koju je sagradio Crveni križ za
stradale koji se nisu htjeli odseliti iz tog mjesta. Bile su to kuće za ribare i farmere,
obične ljude koji su izgubili sve što su imali. Te male dvosobne kućice sagrađene su
kvalitetno, od teškog armiranog betona. Zapravo, to su bili praktično neuništivi bunkeri.
Baki je kuća pripala nakon smrti njezine majke. U njoj je nastavila živjeti i nakon svoje
udaje. U toj kući je moj otac proveo djetinjstvo.
Nije to bio lagodan život. Sjećam se jedne stare fotografije na kojoj moj otac kao
dječak sjedi u kuhinji. Na noge kuhinjskog stola položene su limenke s petrolejem kako
se žohari ne bi mogli uspeti i ući u ručak. Hrane ionako nije bilo puno. Moj je otac sa šest
godina postao glava kuće. Volio je ocean i lovi ti ribu za hranu. On je lovio, a baka
kuhala. Ništa drugo nisu imali niti im je trebalo. Zajedno su preživjeli nekoliko uragana i
ostale životne nedaće.
Sad sam morao javiti baki da joj je sin nestao.
“Gubi se!” viknula je.
Stajao sam na ulaznim vratima, još nisam niti zakoračio u dnevnu sobu. Nije time
htjela ubiti glasnika. Bio je to samo jedan od loših dana. Baka je bolovala od
Alzheimerove bolesti.
Sjedila je na kauču i gledala Sutkinju Judy na televiziji. Na sebi je imala pamučnu bluzu
i kratke bermude. Frizura joj je uvijek bila ista, uredno podšišana i obojena u crvenu
nijansu. Izgledala je dobro i boljelo me što sam je morao gledati kako se ponaša.
Roditelji su je mjesecima pokušavali nagovoriti da se preseli k njima, ali nikako nije
htjela ostaviti svoj betonski bungalov. Njegovala ju je medicinska sestra.
“Sve je u redu, ja sam, tvoj...”
“Da se nisi usudio ući u kuću!”
Umiješala se bolničarka. “Nemojte biti bezobrazni, Marion. To je vaš unuk.”
Pogledao sam je u oči nadajući se da ću tako s njom uspostaviti kontakt. Imala je
hladan izraz lica. Očito je mislila da zna tko sam. Samo joj nisam bio jako simpatičan.
“Došao sam te posjetiti,” rekao sam.
“Dođeš jednom godišnje i misliš da si time sve ispravio.”
“Možda se ne sjećaš, ali bio sam tu prošli mjesec.”
“Odlazi!” viknula je i bacila pepeljaru prema meni.
Sagnuo sam se pa mi je preletjela preko glave i udarila o zid.
Bolničarka me povukla u predsoblje, kako bih bio baki izvan domašaja. “Danas ima loš
dan.”
“Nisam htio praviti probleme.”
“Naravno da niste. Molim vas, pokušajte doći neki drugi dan.”
“Zar će onda biti bolje?”
“Iznenadili biste se. Š to ranije to bolje. Najbolje joj je prije doručka.”
“Mogu opet navratiti sutra.”
“Nazvat ću vas i javiti vam kako je da ne dolazite uzalud.” Zahvalio sam joj i krenuo
prema izlazu.
“Matthew, gade jedan! Kakav si ti sin?”
Pogledao sam bolničarku i sasvim tiho rekao. “Zar ona misli da sam ja moj otac?”
“Danas je užasno zbunjena. Ali je istina da vas dvojica jako nalikujete jedan drugome.
Čak imate i sličan glas.”
To nisam čuo prvi put, ali je obično bilo izrečeno kao kompliment. Imao sam osmijeh
kao svoj otac i njegovo dobro srce. Nitko me nikad - a najmanje njegova vlastita majka -
nije zamijenio s ‘gadom od mog oca’.
Još jednom sam zahvalio medicinskoj sestri, a onda zatvorio vrata za sobom i otišao.
Dok sam hodao preko tratine do kolnog prilaza, pokušavao sam prihvatiti njezinu
agresivnost kao iracionalnu, znajući da je ljutnja koju oboljeli od Alzheimerove bolesti
ispolje na voljenim osobama često umišljena i bez ikakve osnove. Ali sam shvatio kako
se lako prozori u prošlost mogu zauvijek zatvoriti - postupno, bolešću ili iznenadnom
otmicom. Bilo je toliko pitanja koja možda nikad neću moći postaviti svom ocu, a koja se
ne tiču samo obitelji, nego i njegova života u izolaciji u drugom dijelu svijeta za koji se u
jednom trenutku odlučio - sva ona putovanja u Centralnu i Južnu Ameriku naposljetku
su ga dovela do otmice. Ili nečeg još goreg.
Ušao sam u svoj džip i odvezao se, bojeći se da ću do kraja života osjećati pritisak
zbog razgovora koji se nikad nije dogodio.

Put do Miamija završio je isto onako kao što je i počeo, pozivom Duncanu. Tajnica je
rekla da je na sastanku s klijentom i da ga se ne smije ometati.
 “Znate li je li razgovarao s nekim u FBI-ju ili State Departmentu jutros?”
“Sigurna sam da nije,” reče ona. “Na sastanku je cijelo jutro.”
Malo optimističniji završetak razgovora dobro bi mi došao, ali u Cool Cashu su klijenti
koji plaćaju uvijek bili na prvom mjestu. Bio sam siguran da će Duncan čim stigne
obaviti telefonske razgovore kako bi FBI prihvatio naš slučaj. Međutim, vrijeme je
odmicalo. Odlučio sam nazvati ambasadu. Trebao sam kontaktirati Williama Ebersolla u
Službi za američke građane.
“Ima li ikakvih novosti?” zapitao sam.
“Još nikakvih.”
“Sinoć sam dobio zanimljiv poziv iz FBI-ja. Kažu da ih je State Department pozvao da
rade na slučaju, ali da su oni odbili.”
“To vam ne mogu ni potvrditi ni poreći.”
“Rekli su mi da je State Department postavio nerazumne uvjete FBI-ju.”
Imao sam osjećaj da se mršti. Od Nettlesa sam očito čuo više detalja nego što bi
očekivali u State Departmentu. “Tko god da vam je to rekao, pogriješio je,” reče Ebersoll.
“Hoćete reći da nije bilo nikakvih uvjeta?”
“Ne. Uvjeti nisu bili nerazumni.”
“Kakvi su bili?”
“Jako jednostavni. State Department je odobrio upletanje FBI- ja pod uvjetom da oni
ne poduzimaju nikakve akcije koje nisu u skladu s politikom Sjedinjenih Država oko
terorizma.”
“Na kakvu politiku mislite?”
“Onakvu kakva je usvojena prije dosta godina. U slučajevima međunarodnog
terorizma, američko pravno osoblje ne može igrati ulogu pregovarača oko isplate
otkupnine ili drugih razmjena radi oslobađanja taoca.”
“Ž elite reći da je u slučaju da otmičari zaprijete da će ubiti mog oca ukoliko im ne
platimo, službeni stav SAD-a obavijestiti obitelj da počne sređivati pogreb?”
“To nije pravi primjer. Nema ni smisla da s vama raspravljam o tome. Mogu razumjeti
kako se grubim čini ovakav potez vama ili bilo kojem građaninu koji se zatekne u ovako
strašnoj situaciji. Ali vlada SAD-a ne popušta pred teroristima. Inače bi terorizma bilo
još više.”
“FBI je javio majci i meni da ukoliko želimo platiti otkupninu, vlada neće imati ništa
protiv.”
“To je istina. Samo, nećete imati podršku niti odobrenje vlade SAD-a. Preciznije
rečeno, State Department neće pozvati FBI ukoliko pregovarači FBI-ja ne pristanu na
metode koje će olakšati isplatu otkupnine.”
“Ne mogu vjerovati da State Department drži FBI po strani.”
“Uvjeravam vas, ne činimo to.”
“Da State Department nije inzistirao na ovome, FBI bi prihvatio ovaj slučaj.”
“Takvo vam je objašnjenje mogao dati i agent FBI-ja, ali njima je poznata politika SAD
u vezi s teroristima. Ako su odbili prihvatiti slučaj, učinili su to iz vlastitih razloga.”
“Kao na primjer?”
 “Razloga koji nemaju veze s neslaganjem oko politike.”
“Iz kojeg bi razloga FBI mogao ostaviti na cjedilu otetog američkog građanina?”
“Ne možemo prisiliti FBI da preuzme slučaj. Možemo ih samo pozvati. Teoretski,
postoji puno stvari koje mogu utjecali na odluku biroa. Konflikti s lokalnim pravom.
Posebne opasnosti za osoblje FBI-ja. Identitet žrtve.”
Kao da je pokušao naglasiti posljednje dvije riječi, na diskretan način.
“Mislite da odluka FBI ima neke veze s mojim ocem?”
Oklijevao je, kao da je shvatio da je ionako rekao previše. “Samo sam govorio
hipotetski.”
“Ima li tu nešto što ja ne znam, a trebao bih znati?”
“Možda biste se trebali obratiti FBI-ju.”
“Možda. Ali zašto imam osjećaj da krijete nešto od mene?”
Opet stanka. “Ponavljam, pitajte FBI.”
Samo bih ga iznervirao daljnjim pitanjima. “Hvala vam,” rekoh. “Svakako ću ih pitati.”
Tek nakon završetka razgovora primijetio sam da me brojni automobili pretječu na
državnoj cesti. Vozio sam kao moja baka. Mami i meni se svidio agent Nettles pri našem
prvom susretu, ali nikako nisam mogao uskladiti objašnjenje koje mi je on sinoć dao s
onim što sam jutros čuo od konzularnog agenta. FBI je odbio slučaj, ali zašto?
Bilo kako bilo, moja vlastita vlada mi je lagala. Bilo je samo pitanje o kojoj se agenciji
radi.
U glavi mi se vrtjelo kad sam prešao na brzu cestu prema Miamiju.
 6
Mama i ja smo sami pripremili večeru, iako su nam njezini prijatelji donijeli dovoljno
jela za godinu dana. Najbliži obiteljski prijatelji osjećali su dužnost da barem nešto
učine za nas u ovim teškim trenucima. Međutim, za mamu i mene kuhanje je
predstavljalo odmor od crnih misli pa smo se na taj način pretvarali da zajedno dobro
podnosimo krizu i da se sve odvija normalno.
Za večeru smo jeli ukusne račiće, pogađate, račiće koje prodaje kompanija Rey’s
Seafood. Nisu bili onako veliki kao oni što se love u dubokom hladnom oceanu kod
Venezuele i od kojih se prave odlični račji kokteli, ali su bili prilično veliki za Obalu
komaraca. Imali su tako svjež okus, a ja sam, kao sin ribara, znao i zašto. Bili su “svježe
zamrznuti”. Amerikanci u stvari jedu više svježe zamrznute ribe nego što misle. Vlasnici
restorana u New Yorku, Chicagu ili Bostonu to ne primijete kad ih njihov konobar
uvjerava da je poslužena riba “svježa”, a zapravo zna da je “svježe zamrznuta” - svježa,
čim je ulovljena, zamrzne se na brodu prije nego što ovaj dođe na kopno. Onda se opet
odmrzne radi prerade, pa zatim zamrzne i ponovno odmrzne kad se prodaje. Zato
mislimo da je “svježa” kad se naposljetku ispruži u našem tanjuru. Međutim, kad ne bi
bilo te složene procedure, riba bi izgubila sav okus i, još gore, počela zaudarati.
Naravno, mama je samo gledala u svoj tanjur, pitajući se ima li tata što za jesti.
Iskreno rečeno, nisam je vidio da je sjela za stol i nešto pojela skoro dva dana.
“Jesi li pronašao Lindsey?” zapitala me.
Sestre još uvijek nije bilo, što samo po sebi nije bilo zabrinjavajuće. Običavala je
putovati bez ikakva plana u potrazi za svojom novinarskom senzacijom. Međutim, kad
se već dogodila ova otmica u obitelji, bilo bi lijepo kad bismo mogli s njom stupiti u
kontakt.
“Danas poslije podne sam cijeli sat vremena telefonirao ljudima s kojima sam mislio
da bi mogla biti u kontaktu. Neki kao da misle da je u Kostariki, a neki su rekli da je u
Gvatemali. Svi nagađaju. Nisam uspio naći nikoga tko je s njom razgovarao nedavno.”
Mama je zaustila da nešto kaže, ali je onda opet utonula u misli i odgurnula tanjur od
sebe. Hrana na njemu je bila još uvijek netaknuta. Ja sam pojeo sve.
“Trebala bi pojesti nešto,” rekao sam.
“Ne mogu.”
“Nema nikakve koristi od izgladnjivanja.”
“Od ovog umaka od rajčica osjećam mučninu.”
“Kao pomoćni kuhar, tvrdim da je sve pripremljeno kako treba.”
“Ž ao mi je, nisam gladna. Stalno nešto grickam od pet ujutro.”
Zaista sam se sjećao da sam čuo neke šumove u kuhinji. Sve se odvijalo po
poremećenoj šabloni. Malo čitanja oko ponoći. Pisanje pisama do dva ujutro. Čišćenje
kuće u tri i spremanje ormara u četiri. Nijedno od nas nije moglo spavati, ali je mami
bilo posebno loše. Naviknula se spavati sama jer je tatin posao zahtjevao česta
putovanja. Međutim, ovo je bilo nešto drugo. Ležala je sama u bračnom krevetu pitajući
se hoće li tako biti zauvijek.
“Jesi li razgovarao s Jennom?” upitala me.
Ovo me pitanje iznenadilo. Mama i ja nismo razgovarali o njoj otkako sam donio kući
onaj zaručnički prsten i oprao galebov izmet s kose. “Ne, nisam.”
 “Primijetila sam da njezino ime nije na popisu ljudi koje si odlučio nazvati.”
“To je zato što je ona moja bivša zaručnica.
“Ne budi takav. Ona se jako dobro slagala s tvojim ocem. Voljeli su jedno drugo.”
“Znam. Ali trenutno nisam raspoložen za razgovor s njom.”
“Svačija molitva bi tvom ocu dobro došla.”
Mama me uvijek znala stjerati u kut. “Imaš pravo. Moram je nazvati.” Telefon je
zazvonio dok smo pospremali stol. Javila se mama, a oči su joj zablistale. Bio je to tatin
poslovni partner iz Nikaragve, Guillermo. Zvao je iz Cartagene. Otišao je tamo pomoći
oko pogreba ubijenih radnika i srediti prijevoz do Nikaragve dvojici preživjelih te
provjeriti u kakvom su stanju kompanijini brodovi nakon pucnjave.
Javio sam se na telefon u dnevnoj sobi. Mama je ostala na liniji u kuhinji.
“Ima li ikakvih vijesti?” zapitao sam.
“Ima” reče on uzbuđeno. “Policija je pronašla jednog nestalog ”
“Je li to možda Matthew?” mami se oteo krik.
Srce mi je lupalo kao i njezino.
“Ne, ne. To je Carlos, jedan od radnika koji je nestao. Treći član posade.”
Kroz otvorena vrata gledao sam mamu kako skoro pada na pod od razočarenja.
Zapitao sam, “Kako je on?
“Umoran je, ali mu je dobro. Ti Miskitosi su nevjerojatni. Satima je plivao, a onda se
sakrio u nekakvo raslinje uz obalu. Tamo je proveo skoro dva dana, bojeći se izaći van.
Naposljetku je otišao do grada i javio se u policijsku stanicu.
“Zna li išta o Matthewu?” upita mama.
“Da. Mislim da je to dobra vijest.”
“Mislite?” upitao sam nestrpljivo.
“Vidio je kako gerilci izvlače Matthewa iz vode.”
“Ž ivog?”
“Da, živog.”
Pogledao sam preko sobe mamu. Sjedila je s laktom naslonjenim na kuhinjski stol i oči
brisala papirnatim ubrusom. “To je dobro ” rekao sam. “Barem je živ.”
“Da. Dobro je,” reče on.
Imao sam osjećaj da će nam reći i nešto loše i brinuo se kako će to majka podnijeti.
Možda bi bilo bolje kad ne bi slušala. Guillermo je nastavio. Nisam ga trebao poticati.
Kaže da su gerilci odvezli Matthewa čamcem. Vikali su la mina nakon smrti svog
prijatelja.”
“Kako to mislite?”
“Znate, jedan je gerilac poginuo na brodu u pucnjavi.”
“To mi je poznato. Nego, htio sam pitati što je ’la mina’?“
“Tvoj otac. Zlatni rudnik.”
Srce mi je zastalo. Osim za tatin život, najviše sam se bojao upravo toga da će otmičari
tražiti ogromnu otkupninu.
Jeste li razgovarali s kolumbijskom policijom?“ pitao sam.
 “Da. Upravo sam u policijskoj stanici. Dok razgovaramo oni zapisuju Carlosovu
izjavu.”
“Možda bih trebao doći tamo i porazgovarati s njima.”
“Mislim da to nije dobra ideja. Prema onome što su mi rekli uskoro će vam se javiti
otmičari. Ne bi bilo dobro ostaviti Cathy samu u takvoj situaciji.”
Bacio sam još jedan pogled na kuhinju. Mama je držala slušalicu na uhu. Znao sam da
još uvijek sluša naš razgovor. Ali sad je bila tako potresena da nije mogla govoriti.
“Imate pravo,” rekao sam. “Ostat ću ovdje. Molim vas, samo bih želio popričati
nakratko s nekim iz policije. Htio bih se predstaviti.”
“Govoriš li španjolski?”
“Da. Prilično dobro. Ne savršeno.”
“Pričekaj. Pokušat ću naći nekoga tko govori engleski.”
Čuo sam razne glasove i pomiješane zvukove karakteristične za urede u kojima vlada
gužva, a onda je nešto škljocnulo. Vidio sam da je mama spustila slušalicu. Brzo je pošla
u spavaću sobu. Očito ju je opet napala alergija od koje bi joj oči natekle i poprimile
crvenu boju. Srce me boljelo zbog nje.
Onda se javio neki muški glas. Govorio je engleski s jakim španjolskim naglaskom.
“Dobar dan. Ja sam inspektor Trujillo.”
“Hvala vam što ste našli malo vremena za mene, inspektore. Možete zamisliti koliko je
moja obitelj zabrinuta...”
“Claro,” reče on, a onda se sjetio da mora govoriti engleski. Govorio je otprilike onako
kao što sam ja govorio španjolski. “Mi vas razumijem. Kažem vam da mi radim sve što u
našoj moći da bi spasili vaš otac. Dvjesto ljudi radimo na otmice.”
“To zvuči jako dobro.”
“Si. Jako dobro. Svi jako iskusni.”
“Možete li mi reći nešto o mom ocu? Znate li je li mu život ugrožen?”
“Ništa nismo siguran. Ali je muy importante da puno otmica u Kolumbija završiti tako
da se žrtve vrate svojoj obitelji. Oni koji poginu, to su oni koji htjeti pobjeći. Poginu i oni
kad nešto krenuti krivo za vrijeme otmice. Es muy bueno que mi ne vidim znak borbe u
otmici vašeg oca, a kako on imati osamdeset šest godina, teško da će pokušati bježati.”
“O čemu govorite? Moj otac ima pedeset jednu godinu. Pokušao je pobjeći, a troje je
ljudi poginulo za vrijeme otmičarskog napada.” Nastupila je tišina. “Vi ste gospodin
Alvarez, zar ne?
“Ne. Ja sam Nick Rey, iz Miamija.”
“Ispričavam se, senor. Molim za razumijevanje. Imamo toliko slučajeva.”
Iznenada sam se sjetio podataka koje mi je iznio agent Nettles. Više od dvije i pol
tisuće otmica godišnje. Otprilike osam otmica dnevno. Svaka tri sata netko je otet. Nije
Čudo da su se čovjeku pomiješali podaci. “Zaboravite,” rekao sam.
“Jako mi žao. Nemojte se bojati što sam ono rekao,” dodao je “Ne ubiju svakog tko
pokuša pobjeći.”
U redu je, sve je u redu, zaista. Ali vas molim da sačuvate moj telefonski broj i javite
mi se u slučaju da dođete do bilo kakvih vijesti.”
 Dao sam mu sve svoje telefonske brojeve i, koliko sam mogao zaključiti, zbilja ih je
zapisao.
“Obećavam da ću se javiti vam,” reče.
Hvala vam, rekao sam, pitajući se hoće li nazvati mene ili tajanstvenog gospodina
Alvareza.
Spustio sam slušalicu. Osjećaji su se u meni miješali. Tata je bio živ, ili su ga barem
uhvatili živog. Ali inspektor Trujillo nije bio prvi koji mi je rekao da se ljudi čvršćeg
karaktera, onih koji su dovoljno hrabri da pokušaju pobjeći, otmičari najčešće riješe
kako im ne bi pravili probleme.
Zato sam se bojao. Tata nikad nije bio pokoran. Znao sam da će pokušati pobjeći čim
mu se ukaže prilika.
Mama je to također znala. Zato je toliko plakala.
Duboko sam udahnuo i krenuo prema spavaćoj sobi vidjeti kako je majci.
 7
Treći je dan zapravo počeo tek sa zalaskom sunca. Skoro četrdeset osam sati nakon
otmice napokon su mu skinuli povez s očiju. Matthew Rey je zaštitio oči od iznenadnog
svjetla, a onda izišao iz stražnjeg dijela kombija. U leđa mu je bila uperena cijev
automatske puške AK-47.
“Adelante!” vikao je jedan od gerilaca. Miči se.
Matthew nije ništa rekao, samo je poslušao što mu je bilo zapovjeđeno i nastavio
hodati.
Dva dana se prevrtao na hladnom metalnom podu brzog kamiona. Pri svakom zavoju,
kojih nije bilo malo, udario bi glavom o metalnu stranu automobila. Jednom je udario
tako snažno da je skoro izgubio svijest. Vožnja je bila vratolomna čak i za južnoameričke
standarde - ceste su bile u užasnom stanju, a što su se dalje vozili postajale su još gore.
U početku je pokušavao pamtiti skretanja nadajući se da će zapamtiti put kojim ga voze,
ali nakon desetak skretanja ulijevo i pet-šest udesno te dva-tri kružna toka, sasvim je
izgubio orijentaciju. Gubitak orijentacije zbog poveza na očima nije aktivirao ostala
osjetila. Uho je držao naslonjeno na kotaču, a po gumama je znao samo da se voze čas
po kolniku čas po prašnjavoj cesti ili čak kroz divljinu.
Poznatih gradskih zvukova davno je nestalo. Barem su dva puta stajali kako bi obavio
nuždu otkako je začuo drugi automobil kako prolazi kraj njih. Od toga je prošlo dosta
vremena. Vozač očito nije imao mjehur pedesetjednogodišnjaka. Matthew se dobar dio
puta vozio prekriženih nogu, a dva puta je jedva izdržao da se ne isprazni u gaće.
Međutim, kako nije skoro ništa jeo ni pio, zov prirode postao je manje hitan. Do sada su
mu otmičari dali pojesti jedno tvrdo kuhano jaje, jednu arepu, sok i nekoliko gutljaja
vode. Osjećao bi strašnu glad da nije bio zabrinut zbog drugih uzroka smrti.
Nije imao povez na ustima, niti su mu noge bile svezane. Palo mu je na pamet da bi
mogao vikati ili udarati nogama kako bi privukao pažnju, posebno na početku puta, dok
su se još vozili kroz grad. Međutim, prije odlaska iz Nikaragve pročitao je brošuru
američkog State Departmenta i poslušao savjete koji se tiču ponašanja u slučaju otmice
u stranoj zemlji. Lupaj i vrišti kad si u javnosti, ali kad te strpaju u vozilo, smiri se i
nastoj ostati živ. Mogao bi umrijeti od batina ili droga. Ili nečega još goreg.
Čudno, ali još uvijek nije bio pretjerano zabrinut za vlastitu sigurnost. Brinuo se zbog
Cathy i pitao se kako ona ovo podnosi. Tko će joj javiti što se dogodilo? Hoće li to čuti
preko telefona ili će netko doći k njoj u kuću? Hvala Bogu, Nick živi u blizini. Bit će teško
cijeloj obitelji, ali je teško bilo sažalijevati samoga sebe. Za vrijeme onih sati provedenih
u mraku s povezom preko očiju neprestano je vidio užasan prizor - svoje prijatelje
izrešetane mecima kako leže mrtvi na palubi Nine, u ogromnim lokvama krvi. Hector i
Livan, dva dobra čovjeka na krivom mjestu u krivo vrijeme s krivim gringom. To je
Matthewu bilo strasnije od svega. O svojim otmičarima nije znao ništa osim da su
bezosjećajno pobili nevine ljude.
“Stani!” reče čuvar. Bila je to prva riječ na engleskom koju je Matthew čuo otkako je
počela ova noćna mora. Zapovijed je, međutim, odmah prebačena u španjolski. “Espera.”
Čekaj.
Matthew je žmirio. Čak je i blijedo večernje svjetlo bilo prejako za njegove osjetljive
oči. Zalazeće sunce bilo je svijetlonarančasta kugla na ljubičastom nebu koja je virila iza
vrhova snijegom pokrivenih planina. U oblacima je bila rupa pa su duge zlatne zrake
poput lasera strujale otvorenom dolinom. Iznenada je svjetla nestalo i on se našao u
dugoj sjeni dvojice gerilaca. Najprije ga je impresioniralo njihovo oružje. Obojica su bili
teško naoružani - jedan je imao automatsku pušku AK-47 i dva šaržera municije
prekrižena na prsima, a drugi pušku Galil izraelske proizvodnje i dvije granate
zataknute za pojas. Drugo što je upalo Matthewu u oči bila su njihova izrazito mlada
lica. Bili su još tinejdžeri.
Gerilac mu je dao znak puškom, uputivši Matthewa prema palom drvetu uz cestu. “El
bano, reče mu.
Mokrenje na otvorenom bilo je nešto na što se Matthew morao naviknuti.
Sam je prešao cestu i stao pokraj drveta. Gerilci su ga i dalje gledali dok je otvarao
patentni otvarač, iako nije bio siguran zašto, osim da ga još više ponize. Naposljetku su
se okrenuli i zapalili svaki po cigareti, činilo se da nisu previše zabrinut, zbog njegova
eventualnog bijega, najvjerojatnije zato što su se ionako nalazili pustoši Prljava cesta po
kojoj su se vozili prolazila je pokraj napuštenog imanja. Preko polja nalazila se staja
koja samo što se nije srušila Nekadašnja kuća sad je bila zgarište koje je davno prekrio
korov U daljini se vidjelo obrađeno zemljište. Š ećerna trska po svoj prilici To je
Matthewu dalo poticaj za akciju. Sa svog posljednjeg putovanja u Kolumbiju prije više
od dvadeset godina sjećao se u kojem se njenom dijelu najviše uzgaja šećerna trska.
Bože dragi, doveli su me čak u Cali. Onda je shvatio tko bi mogli biti njegovi otmičari.
Područje južno od Galija drže različite marksističke grupe.
Zatvorio je patent i pogledao čuvare iza sebe. Jedan je sjedio na kamionu sa šeširom
preko očiju. Drugi je bacao kamenje preko ograde. Matthew je iskoristio trenutak i
pogledao što je s njegovim osobnim stvarima. Putovnice nema. Novčanika nema.
Ručnog sata također. Ostavili su odjeću na njemu i nešto što je u ovom području moglo
izgledati kao luksuz - njegove naočale za čitanje. Pretpostavljao je da neće previše čitati.
Ovi gadovi su izgleda bili najočajniji nepismenjaci koje je ikad sreo.
Još je jednom pogledao čuvare. Sad su obojica sjedili u kamionu leđima okrenuti
prema zarobljeniku. Matthew je bacio pogled preko doline. Visoka šećerna trska nije
bila tako daleko Kad bi brže potrčao došao bi do nje za šezdeset sekundi, možda i
manje. Možda ovi glupani u tom vremenu ne bi niti primijetili da ga nema. Naravno, bio
je svjestan da mogu zapucali po njemu. Hector i Livan bili su više no živi dokaz za to. Još
jedan pogled. Tip sa šeširom čvrsto je spavao. Drugi je čačkao po radiju. To je bila
prilika. Možda je to posljednja prilika, Srce mu je glasno udaralo, kao da je čekalo da
mozak pošalje poruku - Bježi!
Iznenada je iz korova izvirio još jedan gerilac, a zatim su se pojavila još dvojica. Stajali
su između Matthewa i šećerne trske, samo desetak jardi daleko od njega. Skrivali su se
ležeći potrbuške i nije ih mogao vidjeti jer su bili maskirani. Da je potrčao, naletio bi
ravno na nj ih.
Onaj u sredini koraknuo je prema naprijed. Izgledao je dosta starije od ostalih, imao je
možda trideset godina. Matthew je prepoznao te oči - vidio ih je na brodu. On im je bio
vođa, onaj s australskim šeširom. On je ubio Hectora i Livana.
“Palo ti je na pamet, zar ne?” rekao je na engleskom.
“Š to?” reče Matthew.
“Mislio si pobjeći.”
“Nisam.”
 “Lažeš. Vidio sam ti to u očima.”
Matthew je opet pogledao dvojicu čuvara u kamionu. Stajali su na nogama, gledali ga i
smijali se. To su mu namjestili. Htjeli su vidjeti hoće li pokušati pobjeći.
Prišao mu je bliže i pogledao Matthewa ravno u oči. “Ja sam Joaquin. Ti si ratni
zarobljenik i ja sam sad odgovoran za tebe. Nikad nećeš pobjeći, zato nemoj ni
pokušavati.”
“O kojem se ratu radi?”
“Narodnom.”
“Tko ste vi?”
“To nije tvoja briga.”
“Š to ćete učiniti sa mnom?”
“Namjeravamo te ugostiti onako kako zaslužiš. Ako budeš dobar, bit ćemo i mi dobri
prema tebi., Ako budeš zločest, s tvojima više nećemo pregovarati oko oslobođenja nego
oko isporuke tvog leša radi pristojna pogreba. Je li ti jasno?”
Matthew je šutio bojeći se što bi mu moglo izletjeti u bijesu.
Arogantnost ovog bijednog kriminalca bila je previše za njega.
“Je li ti jasno?” reče Joaquin još jednom.
“Ništa mi nije jasno. Ovo je ludost. Lud si i ti i cijela tvoja grupa tinejdžera koji se
igraju Ramba.”
Joaquin se namrštio. “Don Matthew, tvoj stav ne valja. Već sam zbog tebe izgubio
jednog dobrog čovjeka. Brzo postaje jasno da ćemo od tebe imati više štete nego
koristi.”
Matthew nije ništa rekao. Joaquin se okrenuo, a onda rekao nešto na španjolskom
niskom čuvaru, što Matthew nije dobro razumio.
“Adelante,” reče niski. Još jedno iznenađenje: glas je bio ženski.
Kao što mu je i bilo zapovjeđeno, krenuo je natrag prema kamionu, ali ona mu je
pokazala drugi smjer svojom AK-47. Hodali su kroz korov u visini struka dok nisu došli
do male čistine prekrivene travom i pepelom u sredini. Za stablo su bile zavezane dvije
mazge natovarene planinarskom opremom i zalihama. Tu su još bile i dvije koze - jedna
velika crna i druga manja bijele boje.
“Stani,” reče žena na španjolskom. “Na koljena, gledaj ispred sebe.”
Polako je kleknuo na travu ruke držeći sa strane. Osjetio je da stoji iza njega, ali nije
gledao. Osjećao se tako ranjivim i bespomoćnim da je požalio zbog onoga što je rekao
Joaquinu. Ove su propalice ubili njegove prijatelje, ali je morao držati jezik za zubima.
Ubit će i njega jednako brzo, pogotovo ako se nastavi suprotstavljati njihovom vođi pred
grupicom maloljetnih delinkvenata. Pripremio se na kaznu, najviše na udarce.
Čuo je korake iza sebe, približavao mu se netko u teškim čizmama. Nije se okretao.
Samo je stisnuo zube očekujući brzi udarac u bubrege. Iznenada je pokraj njega prošao
Joaquin, a onda se zaustavio, U ruci je držao dugi nož. Kleknuo je na tlo i stao ga oštriti o
kamen, a zvuk koji je pritom proizvodio parao je Matthewu uši. Kad je bio gotov,
podignuo je oštricu, a ona je zablistala na sunčevu svjetlu.
Matthew nije mogao maknuti oči s osam inča duge oštrice.
 Onda se Joaquin brzo pokrenuo, stao mu iza leđa i zgrabio manju kozu za vrat. Zabio
joj je nož u trbuh i potegao ga prema gore, razrezavši joj tijelo između rebara.
Koza je zakričala. Bio je to krik kakav Matthew nije čuo još od vijetnamskih dana. Bila
je još živa i ritala se, a oko nje je prskala krv. Matthew je čuo posljednje uzdahe jadne
životinje kroz otvorenu ranu na plućima.
Joaquin je ustao, nimalo ganut užasnim bolnim krikovima. Samo je gledao i slušao
kako se životinja postupno stišava i smiruje dok je život napušta. Agonija je trajala
dobru minutu, a onda je Joaquinu postalo dosadno. Izvadio je pištolj i pucao kozi u
glavu.
Nakon toga se okrenuo prema zarobljeniku.
Bože moj, zar ću ovako umrijeti?
Matthewu bi bilo lakše kad bi ga upucali nego kad bi ga ovaj mesar zaklao. Ukočio se
kad mu se Joaquin približio. Skoro je pao u nesvijest, ali se onda u posljednjem trenutku
uspio uvjeriti da Joaquinu sigurno više vrijedi živ nego mrtav.
Joaquin je obrisao krvavi nož o Matthewovu košulju. Jednu stranu pa drugu. “Da mi
nisi pokušavao bježati,” reče tihim, zastrašujućim tonom. “Dajem ti riječ, nećeš umrijeti
ovako brzo.”
Matthew ga je gledao, žaleći što ne može ošamariti ovo čudovište.
“Na noge,” naredi mu Joaquin.
Matthew je ustao, ništa ne govoreći. Toliko o Joaquinovom obećanju da će biti dobar
prema njemu. Matthew je imao osjećaj da je to samo prva od mnogih laži koje ga čekaju.
Joaquin reče, “Ono što si maloprije rekao je istina. Ovo je ludost. Svi smo mi ludi.”
Onda se okrenuo prema svojim gerilcima i viknuo, “Bienvenidos a Locombia!”
Stali su se smijati. Bila je to igra riječi s imenom “Colombia” koju je Matthew već vidio
u novinama, bez precizna prijevoda. Ali mu je sve bilo jasno. Dobro došli u Ludu zemlju.
Na Joaquinovu zapovijed, jedan je gerilac zgrabio Matthewa za lijevu ruku, drugi za
desnu i odveli su ga prema mazgama.
 8
Te sam noći usnuo čudan san. Moja je obitelj posjedovala rudnik zlata. Odlučili smo
isplatiti otmičarima ogromnu otkupninu pod uvjetom da oslobode oca. Tone blistave
zlatne prašine prevezli smo kamionom. Gerilci su došli s lopatama i vrećama u rukama.
Kad su sve pokupili, pustili su taoca. Iz džungle je izišao starac od osamdeset šest
godina koji nije bio moj otac. Kao luđak sam pojurio za gerilcima vičući iz sveg grla da
su pogriješili. Naposljetku je jedan zastao, okrenuo se i podrugljivo se smijuljeći
progovorio glasom kakav ima kolumbijski inspektor s kojim sam prethodne večeri
razgovarao preko telefona.
You are Senor Alvarez, no?
Neki ljudi vjeruju da snovi imaju značenje. Na lijepe snove nisam obično obraćao
pažnju jer sam ih pripisivao vlastitim željama i moći sugestije; loše sam pripisivao
stresu, strahu i nesigurnosti. Ali ovaj mi put nije bilo do kockanja. Odmah ujutro
odvezao sam se do ureda FBI-ja u Miamiju.
Stigao sam u jedan i pol i liftom se popeo na drugi kat, a onda se prijavio kod
recepcionistice koja je sjedila iza neprobojnog stakla. Rekao sam joj svoje ime i razlog
dolaska.
“Trebate agenta Nettlesa, našeg službenika za međunarodne otmice.”
“Njega sam već vidio. Htio bih porazgovarati s njegovim šefom, molim vas.”
“Imate li zakazan sastanak?”
“Ne. Ali bez pretjerivanja mogu reći da se radi o pitanju od životne važnosti. Molim
vas, zaista moram doći do nekog odgovornog.”
Pogledala me upitno, kao da ju je zanimalo nema li posla s kakvim luđakom. “Provjerit
ću tko bi vas mogao primiti,” reče ona.
“Hvala vam.”
Sjeo sam i čekao. Na stolu sa strane nalazio se tri stope visok pehar lokalne amaterske
lige, a na zidu dva popisa s imenima agenata FBI-ja koji su izgubili živote na dužnosti.
Bila su poredana po kronološkom redu. Izgledalo je da ih je više stradalo posljednjih
godina. U zadnje je vrijeme svega bilo više: oružja, kriminalaca, poginulih agenata. Bilo
je više otetih Amerikanaca u inozemstvu.
Vrata su se naposljetku otvorila i recepcionistica me pozvala. “Izvolite ući.”
Na košulju mi je pričvrstila oznaku posjetitelja, a onda smo krenuli niz osvijetljeni
hodnik. Nekoliko smo puta skrenuli, a onda došli do veće prostorije podijeljene na
manje radne odjeljke. Deseci agenata i drugog osoblja radili su za kompjutorima,
pregledavali dokumente ili razgovarali preko telefona. Ovdje nije bilo buke ni zbrke kao
u policijskim stanicama, gdje se stalno vikalo ili iznosilo pijance koji samo što se nisu
ispovraćali po cipelama policajaca.
Došli smo u konferencijsku dvoranu. Tri zida nisu imala prozore. Četvrti je bio
potpuno ostakljen i gledao je u unutrašnjost radne prostorije. U dvorani su se nalazila
dva agenta, koji su ustali kako bi me pozdravili. Stariji se predstavio kao agent Sam
Huitt i bio je star otprilike kao i moj otac. Oko očiju je također imao crte kakve je imao
tata. Njih nije prouzrokovao dugogodišnji boravak na suncu, pretpostavljao sam, nego
često skupljanje kapaka pri sumnjičavom promatranju. Mlađa se agentica zvala Angela
Pintero. Bila je to visoka žena maslinaste kože i kratke smeđe, gusto nakovrčane kose.
Rukovali smo se i onda sjeli za stol.
“Jeste li vi nadređeni agentu Nettlesu?” zapitao sam Huitta.
“Ne izravno, ali sam viši specijalni agent. I poznata mi je neusklađenost u djelovanju
biroa i State Departmenta.”
“Dobro. Zato što mi ona predstavlja veliki problem. Agent Nettles je pokušao pomoći,
ali bio je bespomoćan. Ako ste vi također nemoćni, tražiti ću dalje.”
“Siguran sam da vam možemo pomoći.”
“Sad mi je lakše. Š to najprije namjeravate poduzeti?”
“Kao prvo, predlažem da vas saslušamo. Vi ste došli k nama. Pretpostavljam da imate
vlastite ideje o rješenju problema.”
Huitt se naslonio i stavio ruke iza glave. Pintero se pripremila za zapisivanje. Izgledalo
je kao da funkcioniraju na način na koji funkcioniramo Duncan i ja.
“Evo što ja mislim,” rekao sam. “State Department tvrdi da FBI-jevi pregovarači ne
mogu djelovati ako u planu imaju pomoći obitelji oko isplate otkupnine. Nakon što sam
sinoć razgovarao s očevim poslovnim partnerom, uplašio sam se da će otmičari tražiti
otkupninu koju nećemo biti u stanju isplatiti. Ako dođe do toga, FBI će nam morati
pomoći da .oslobodimo oca bez otkupnine. Samo recimo State Departmentu da ćemo
igrati prema njihovim pravilima.”
Malo se nasmiješio, kao da se zabavlja. “Zar ne mislite da je to malo prenaivno?”
“Kako to mislite?”
“Da ja radim u State Departmentu, pomislio bih da imate na umu uključiti FBI u slučaj,
a onda naposljetku ignorirati politiku neisplaćivanja otkupnine i isplatiti traženi iznos.
Tip me pročitao. “Imate li bolji prijedlog?”
“Da. Pogledajte malo oko sebe i zapitajte se zašto je FBI zapravo odbio poziv State
Departmenta za sudjelovanjem u ovom slučaju.”
Nije mi se sviđao njegov ton. Odjednom smo iz prijateljske rasprave prešli u blagi
sukob, što nisam u potpunosti razumio. Tu ćete mi morati pomoći, gospodine Huitt.”
“Jeste li znali da je vaš otac devetnaest puta zaustavljan i ispitivan na carini
Sjedinjenih Američkih Država u posljednjih pet godina?”
Ovo mi je došlo kao hladan tuš. “Ne.”
“Iznenađuje li vas taj podatak?”
“Ne baš. On često putuje između Miamija i Centralne Amerike i, iskreno rečeno, čudim
se da ga nisu češće zaustavljali,”
Gledali su me i šutjeli. Tiha optužba. Morao sam pogledati u stranu, kroz stakleni zid
konferencijske dvorane. Na jednom stolu izvan dvorane primijetio sam pričvršćen papir
na kojem je pisalo: “Tako puno Kolumbijanaca, a tako malo vremena.”
“Jesam li ja u Odjelu za narkotike?” zapitao sam.
“Da. Ja sam upravitelj tog odjela.”
“Mog oca su oteli. Zašto razgovaram s agentima zaduženim za narkotike?”
“Zato što s nama trebate igrati igru.”
“Vi nama dajte nešto, dat ćemo i mi vama. Quid pro quo.”
 “Vjerojatno hoćete reći squid pro quo, zato što je to jedino što vam obitelj Rey može
dati. Moj je otac ribar.”
“Ribar, ha?”
“Da. Ribar.”
“Kako god hoćete. Ali ako ostanete pri tome, nikad nećemo riješiti takozvane
metodološke razlike između FBI-ja i State Departmenta.”
Naslonio sam se na stol i pogledao ga u oči. “Nisam siguran jesam li dobro shvatio.
Kažete da se neusklađenost između FBI-ja i State Departmenta mogu riješiti ako... što?”
“Ako prestanete pričati gluposti o tome da vam je otac ribar.”
“Ali on to jest.”
“Poškakljite me da se nasmijem,” reče Huitt. “Kako bismo raspravu priveli kraju,
recimo da nije.”
Počeo sam se ljutiti. “U redu, krenimo u svijet mašte. Moj otac nije ribar. Š to onda?
Kažete da će mu FBI pomoći da se spasi od otmičara, ali samo ako vam dam informaciju
koja će ga otjerati u zatvor čim se vrati u Sjedinjene Države? To je ludost.”
“Ne progonimo vašeg oca. Tražimo njegova poslovnog partnera. Nikaragvanca,
Guillerma Cruza.”
“Guillerma gotovo ni ne poznajem.”
“To vi kažete,” dodala je agentica.
Pogledao sam najprije nju, a zatim Huitta. Oboje su bili uvjereni u isto. Nisam mogao
ništa reći u Guillermovu obranu. Vidio sam ga samo jednom u životu.
Huitt reče, “Porazgovarajte sa svojom majkom, vidite koliko ona zna. Ako uspijete
doći do nekog dokaza protiv Cruza, smatrajte da smo se dogovorili. Mi ćemo dobiti
onoga koga tražimo. Vaš će otac dobiti FBI. Cijela će vaša obitelj dobiti imunitet na
suđenju.”
“Kojem suđenju?”
“Popričajte s majkom. I poslušajte moj savjet. Čuvajte se Guillerma Cruza.”
Svi su ustali u istom trenutku. Ostao sam zapanjen.
Mlada agentica mi je otvorila vrata i otpratila me do predvorja. Dok smo se dizali od
stola, zastao sam kako bih još nešto zapitao Huitta.
“Samo sam znatiželjan ” rekoh. “Budući da je moj otac toliko puta zaustavljan na
carini Sjedinjenih Država, koliko je puta otkriveno da je prekršio zakon?”
Nije ništa odgovorio.
“To sam i mislio.” Okrenuo sam se i pošao prema vratima, a uz mene je išao drugi
agent.
“Mali,” reče Huitt.
Već sam se nalazio na sredini hodnika s agenticom Pintero. Zaustavili smo se i
okrenuli.
“To ide samo jedanput,” reče hladno i vrati se u konferencijsku dvoranu.
Pitao sam se je li to bilo nekakvo upozorenje - da će nastaviti progoniti moju obitelj
dok ne nađe nešto protiv nas. Ili je to trebalo značiti da već ima dokaze.
Nastavio sam prema predvorju u tišini, još zbunjeniji nego što sam bio prije dolaska.
 9
U obavijesti o smrti bile su tri riječi koje su privukle moju pažnju. Sjedio sam za
svojim stolom i dva puta pročitao rješenje molbe kako bih u njemu našao smisao.
Nakon sastanka s agentom Huittom odvezao sam se ravno u svoju odvjetničku tvrtku.
Odmah sam odustao od ideje da zatražim od Duncana Fitza savjet kako postupiti u
odnosu na vladine optužbe. Mom nadređenom ne bi bilo nimalo zabavno čuti da su mi
otac i njegov poslovni partner na FBI-jevoj crnoj listi. Međutim, ušao sam u lift i otišao
ravno do svog ureda. Nisam imao konkretnog posla, samo sam htio biti sam. Kao što je
moja bivša zaručnica shvatila, karijera je za mene predstavljala okove. Loša vijest, bilo
kakva kriza - povratkom u svoja poznata četiri zida i koncentriranjem na posao sve bi
nestalo. Jenna me toliko puta molila da iziđem iz svog brloga i popričam s njom o
problemu koji me muči. Naposljetku bih se povukao, obično ponosno izjavivši da sam
sam sagledao sve strane problema i da se nema više o čemu razgovarati. Nju bi to
izluđivalo.
I, evo, opet sam tu, provjeravam svoju poštu, kao da ću time riješiti sve probleme s
FBI-jem. Naravno, to mi neće poći za rukom i, da apsurd bude veći, uopće nisam imao
potrebe biti tamo. Duncan je sredio da drugi suradnik provjerava moju poštu dok sam
na službenom odsustvu od jednog tjedna. Sve što me čekalo u in-boxu bilo je dosadno za
čitanje kao i telefonski imenik, sve osim posljednje poruke u vezi sa slučajem Med-Fam
Pharmaceuticalsom. Jednostavna i kratka “obavijest o smrti” obavijestila je sud o
tužnom ishodu događaja.
Gilbert Jones je umro.
Umro je od gušenja odmah idućeg jutra nakon što se Duncan s njim “igrao dogovora”.
Svi smo znali da će umrijeti. Nitko nije očekivao da će se to dogoditi tako brzo. Odustao
je. Duncan mu je oduzeo i ono malo za što se imao boriti u životu. Kad sam upoznao
Gilberta, osjećao sam se grozno. Zbog tatine otmice postalo mi je puno gore. Nakon
Gilbertove smrti shvatio sam da svatko mora donijeti odluku - možda ne baš ispaliti
metak ili skočiti s mosta - ali svakako odlučiti hoće li nešto učiniti ili ne. Postoje situacije
iz kojih izlaza nema, a ulaganje daljnjeg napora je besmisleno Gilbertov očaj nakon
Duncanovog poteza bacio me u depresiju. Uznemirila me pomisao da bi se nešto grozno
moglo dogoditi mome ocu - čak i najjači mogu popustiti u rukama pobješnjelih
otmičara.
Ostavio sam poštu. Samoća nije bila rješenje. Morao sam porazgovarati s nekim.
Nisam bio siguran zašto, ali odjednom sam okrenuo Jennin broj. Majka mi je stavila
bubu u uho jučer kad je predložila da joj kažem za otmicu. U tom je trenutku to zvučalo
kao odlična ideja, ali iz nekog razloga više nije bilo tako. Međutim, bio sam jako potišten
i tko zna zašto osjećao sam potrebu da joj čujem glas.
“Halo,” odgovorila je.
Skoro sam spustio slušalicu, ali sam znao da može prepoznati s kojeg broja zovem.
Mislila bi da je gnjavim.
“Bok, ja sam. Nick.”
“Znam. Prepoznala sam tvoj broj. Kako si?
“Bojim se da imam lošu vijest za tebe.
“Tata, znam. Ž ao mi je.”“Čula si za to?”
 Vidjela sam Duncana Fitza jučer na sudu pa mi je rekao.”
Jenna je bila odvjetnica u maloj tvrtki u Coral Gablesu. Odvjetnici iz manjih tvrtki
imaju, kako mu je često naglašavala, vlastite slučajeve i moraju doći sami na sud.
“Pa, drago mi je da ti je to rekao,” odvratio sam. “Htio sam da znaš za to.”
“Nisam znala bih li te nazvala ili ne. Napisala sam poruku tvojoj mami. Znam da zvuči
otrcano, ali ako mogu nekako pomoći, samo me pozovi. Zaista. Grozno se osjećam zbog
toga što se dogodilo.”
“Hvala ti.”
“Nema na čemu.”
Zastao sam, ne znavši što bih rekao. Bili smo u ljubavnoj vezi skoro pet godina. A
vjerojatno ne bismo, da se ovo nije dogodilo mom ocu, više rekli ni riječi jedno
drugome. Srce mi je brzo lupalo. Bio sam nervozan i zbunjen. Također sam osjetio
krivnju, pomislivši na to da sam koristio očevu nesreću kao ispriku za ponovni kontakt s
Jennom, bez obzira kako kratak. Čim sam čuo zvuk njezina glasa, znao sam da je nisam u
potpunosti prebolio.
“Pa, kako si?” zapitao sam.
Rekla je nešto kao “dobro”, zapravo, nerazumljivo promrmljala. Pojavile su se neke
smetnje na liniji.
“Oprosti, što?” rekoh.
Njezin odgovor gotovo nisam ni čuo. Veza je bila sve lošija.
“Mislim da će se veza prekinuti.” Nisam ni dovršio rečenicu, a to se stvarno dogodilo.
Shvatio sam ironiju svojih riječi. Spustio sam slušalicu, sjeo na stolicu i blijedo pogledao
u daljinu.
“Naša veza se svakako prekinula,” rekoh nježno.
Zazvonio je moj mobitel. Izvadio sam ga iz džepa, misleći da je Jenna. Bila je to moja
majka.
“Dobra vijest,” reče njezin glas.
“Koja?”
“Strašno se brinem otkako nam je Guillermo rekao da otmičari za tvog oca misle da je
zlatni rudnik. Razmišljala sam samo o jednom. Š to ako ne budemo mogli platiti
otkupninu?”
“Znam. Svi smo zabrinuti.”
“Eto, sad je gotovo s brigama.”
“Kako to?”
“Tvoj mi je otac jednom rekao da ako mu se išta dogodi na putovanjima neka
pogledam posebni trezor u Brickell Trustu. Posljednjih sam dana odugovlačila s time.
Bojala sam se da ću naći oproštajno pismo ili tako nešto. Jutros sam napokon skupila
hrabrosti. Nećeš vjerovati što sam našla.”
“Stani, mama.” Zbog optužbi agenta Huitta iznenada sam se zabrinuo da osim mame i
mene još neko prisustvuje ovom razgovoru. “Ali ovo je zaista dobra vijest.”
“Razgovarat ćemo o tome kad dođem kući. Stižem odmah.” Spustio sam slušalicu prije
nego što je bilo što stigla reći.
 Nisam imao pojma što je našla, ali nikako nisam htio da to kaže ukoliko postoji i
najmanja mogućnost da FBI prisluškuje naš razgovor. Vratio sam obavijest o smrti
Gilberta Jonesa na dno svojih dokumenata, a onda brzo izišao van.
 10
Kao odvjetniku, bilo mi je neugodno to priznati. Ali nisam mogao lagati vlastitoj majci.
Nikad nisam čuo za osiguranje u slučaju otmice jednog ribara.
A upravo je to majka našla u bankovnom sefu: policu osiguranja K & R koja je glasila
na mojeg oca. Viđao sam prije takve dokumente, ali samo kod velikih multinacionalnih
konglomerata. Kompanije čiji su radnici radili u inozemstvu svakako su imale razlog za
takav potez. Onda bi osiguravajuće društvo moralo platiti otkupninu i, što je još važnije,
unajmiti privatnog savjetnika koji bi vodio pregovore oko sigurnog oslobođenja. Kad
sam o tome malo bolje razmislio, uvidio sam da takav koncept ima još više smisla ako se
radi o malim poduzećima. Otkupnina od pola milijuna dolara nanijela bi kompaniji
poput Rey’s Seafooda veću štetu nego iznos od deset milijuna dolara kompaniji Fortune
500. Sve do sada nisam shvaćao u kojoj je mjeri takvo osiguranje korisno običnom
čovjeku.
Cijelu sam policu pažljivo pročitao, od prve do posljednje stranice, sjedeći za
kuhinjskim stolom, dok mi je majka virila u isti papir preko ramena. Odjednom sam
postao ponosan na svojeg oca jer se dosjetio ovako pametnog poteza. Bože! Tata je
osiguran.
“Sve u redu?” reče mama.
“Izvrsno!”
Znači, dobro sam razumjela? Osiguravajuće društvo će platiti otkupninu?”
“Do tri milijuna dolara.”
Oči su joj zablistale i nasmiješila se. Dugo je nisam vidio tako sretnu. “Voljela bih da
mi je tvoj otac rekao za osiguranje. Zašto bi krio tako nešto?”
“Ovdje piše da se polica poništava ako osiguranik bilo kome kaže za svoje osiguranje.
Tata je to očito shvatio prilično doslovno. Nije čak ni tebi htio reći.”
“Š to ćemo sada?”
“Nazvat ću osiguravajuće društvo i obavijestiti ih. Ako sam sve dobro shvatio, odabrat
će pregovarača koji će raditi na tatinom slučaju.”
“Je li tako bol je nego s FBI-jem?”
Malo sam pričekao, a onda joj ispričao sve o svom katastrofalnom sastanku s agentom
Huittom. Bila je uzbuđena. “Mislim da trebamo vjerovati više ovim privatnim
savjetnicima nego FBI-ju. Š to oni mogu učiniti bolje? Dobit ćemo iskusnog pregovarača
koji neće biti ograničen na djelovanje unutar birokratskih i diplomatskih granica.”
“Kamo sreće da sam prije otišla u banku. Ali kad mi je tvoj otac rekao da pogledam u
sef ako mu se nešto dogodi, mislila sam da se to odnosilo na avionsku nesreću ili
brodolom. Toliko sam se bojala što ću naći u sefu...”
“Razumijem.”
“Molim te, dobro pritisni ovo osiguravajuće društvo. Znaš kako su spori.”
Osjetio sam zabrinutost u njezinu glasu, njezin strah da je nepotrebnim
odugovlačenjem samo naštetila ocu. “Mama, dat ću sve od sebe. Razgovarat ću s
pregovaračem još danas. Obećajem.”
Pokazalo se da je održati to obećanje bilo više nego lako. Tata je bio osiguran u
Quality Insurance Companyju, svjetski poznatom osiguravajućem društvu. Š to je još
važnije, brzo sam saznao da je Quality klijent Coolidgea, Hardinga i Casha. Ta
povezanost nije bila nikakvo iznenađenje.
Ured u Miamiju nikad nije poslovao s Quality Insuranceom, ali je jedna žena u našem
newyorškom uredu bila njihova odvjetnica. Budući da sam i sam zastupao
osiguravajuća društva, znao sam da je poželjno biti agresivan, možda čak pomalo drzak,
kako bi se natjeralo slona na skok. Međutim, sjetio sam se suradnika iz našeg ureda koji
je iz potpuno privatnih razloga sastavio bezobrazno pismo koje je završilo na stolu
partnera u Atlanti. Dva tjedna kasnije moj je prijatelj radio u uredu općinskog tužitelja.
Naučio sam nešto iz ove pogreške. Poznavao sam jednu osobu koja je prije radila za
mene. Ona se osobno pobrinula da se slučaj ubrza. Dogovorili smo sastanak s
pregovaračem. Duncan je ponudio da će sjediti u svom uredu prilikom našeg prvog
susreta, kako bi dao Quality Insuranceu do znanja da je naša tvrtka zainteresirana za
slučaj.
Hvala Bogu na malim uslugama. Dvostruka hvala na velikim. Ova je bila ogromna.
“Ovdje je Alex Cabrera,” čula se najava Duncanove tajnice.
“Uvedite ga,” reče Duncan.
Duncan i ja smo ustali kad su se vrata otvorila. Obojica smo se iznenadili vidjevši da je
Alex žena, a ne muškarac. Očekivao sam nekoga poput agenta Nettlesa, ali sam ugledao
atraktivnu Južnoamerikanku s velikim smeđim očima. Nosila je jednostavno sivo
poslovno odijelo, ali je bilo očito da svom tijelu posvećuje priličnu pažnju. Vjerojatno
sam je gledao sekundu-dvije duže nego što je trebalo. To bi učinio svaki muškarac, čak i
nakon Jenninog šamara i ptičjeg izmeta na plaži.
“Alexandra Cabrera,” reče ona. “Možete me zvati Alex.”
“Drago mi je,” rekoh dok smo se rukovali.
“Ja sam iz Crowell Associatesa.”
“Dobra kompanija,” reče Duncan. “Surađivao sam s vašim istražiteljima. Pogledao me i
dodao, “Oni su jedna od najvećih privatnih tvrtki za istrage i osiguranje u svijetu.”
“Zapravo, vjerojatno mislite na Kroll Associates. Ja sam rekla Crowell.” Ponovila je
posljednju riječ slovo po slovo.
“Oh, oprostite.”
“Mnoge tvrtke koje se bave sličnim poslom imaju i slična imena.
Lako dođe do zabune.”
“Znači, sjedište vam je ovdje u Miamiju?” zapitao sam.
“Da, posljednje dvije godine. Sedam sam godina isti posao radila u Bogoti.”
“Pa, naš partner u New Yorku vas jako hvali. Kaže da ste stručnjak za otmice.”
“Za njihovo rješavanje i prevenciju,” reče ona, “ne provedbu.”
Malo se nasmijala na vlastitu šalu, a onda se uozbiljila. Jako mi je žao zbog vašeg oca.
Ali, obratili ste se za pomoć na pravo mjesto.”
Duncanova tajnica donijela nam je kavu. Sjeli smo. Duncan za svoj stol, a Alex i ja na
fotelje sa strane.
“Otkud da počnemo?” rekao sam.
“Zanima me cijela priča, ali bih vam morala najprije reci nešto o sebi. Rođena sam u
Bogoti. Majka mi je Kolumbijka, a otac Talijan. Neću vas opterećivati detaljima iz svog
djetinjstva, ali bih samo rekla da sam sazrela jako rano. Bila sam još mlada tinejdžerka
kad sam se priključila protuvladinoj udruzi. Sa šesnaest godina sam se pridružila FARC-
u- las Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia.”
“To bi mogla biti grupa koja je otela mog oca.”
“To je jedna od najvećih marksističkih gerilskih organizacija na svijetu. Bolje rečeno,
oni su možda najveće poduzeće za otmice koje je svijet vidio. FARC i slične organizacije
izvedu preko šezdeset posto otmica u Kolumbiji.”
“To je jako puno.”
“Niste ni svjesni koliko. Š to više proučavate brojke, čine vam se smješnijima. Petina
otmica događa se u Kolumbiji.
“Koliko dugo ste bili u FARC-u?” pitao sam.
“Nešto manje od dvije godine, ali dovoljno dugo da svladam zanat. Duncan je tada
rekao, “S takvom biste biografijom teško ušli u FBI.
”Znam” reče Alex. “Jednom sam se htjela prijaviti u FBI, ali zbog veze s FARC-om rekli
svi mi da to nema smisla. Š teta za njih. Zahvaljuj ući svojim iskustvima mogu vam
pomoći u stvarima u kojima su oni nemoćni.”
“Nemojte se ljutiti,” rekao sam. “Ali morat ću biti iskren. Očekivao sam da će naš
pregovarač biti bivši pravnik. Ne bivši član FARC-a.”
“Ponajprije, imala sam šesnaest godina kad sam otišla iz FARC-a. Drugo, nećete naći
agenta FBI-ja ili Scotland Yarda s više iskustva u Kolumbiji od mene.”
“Već ste pregovarali oko oslobođenja otetih Amerikanaca?” zapitao je Duncan.
Da, i oko nekih Kanađana također. Ali ako mislite da je lakše pregovarati da bi
oslobodili Kolumbijca, varate se. Ove otmice nisu politički motivirane. Motiv im je
novac. Nacionalnost žrtve utječe samo na visinu otkupnine.”
“Očito dobro poznajete gradivo,” rekoh.
"Najvažnije je da imate povjerenja u svojeg pregovarača. Prema vašoj polici,
osiguravajuće društvo plaća privatnog savjetnika samo ako surađujete s Crowell
Associatesom. Ali ako vam se ne sviđa određeni savjetnik, možete odabrati drugog. Na
primjer, imamo bivšeg CIA-inog agenta koji djeluje u Meksiku. Sigurna sam da će se u
Kolumbiji dobro snaći.”
“Razumijem,” rekao sam.
“Također možete zanemariti privatno osiguranje i osloniti se na FBI.”
“To nije nikakav izbor. S njima se nisam uspio dogovoriti.” Nisam išao u detalje pred
Duncanom - prijetnje iz Odjela za narkotike najbolje je bilo zadržati za sebe.
“Ž ao mi je što vam se to dogodilo,” reče ona. “FBI ima mnogo sposobnih pregovarača.”
“Prilično je jasno da je birokracija dobila bitku.”
“To je jedna od prednosti privatnog osiguranja. Ja za vas snosim odgovornost.
Objasnit ću vam sve faze kroz koje budemo prolazili, korak po korak. Savjetovat ću vas
što trebate činiti i objasniti vam svaku pojedinost povezanu s djelovanjem otmičara.
Najbolji pristup je potpuna iskrenost i otvorenost, kao i u svakom drugom odnosu.”
“Nadam se da to neće potrajati dugo.”
“Zar vam agent FBI nije rekao?”
“Š to?”
 “Koliko obično traje oslobađanje žrtve iz ruku kolumbijskih otmičara.”
“Htio je pričekati i vidjeti tko će biti uključen prije nego što je iznio bilo kakve
prognoze.”
“U tome ima smisla. Ali vas je morao upozoriti.”
“Na što?” zapitao sam.
“Ovim se gerilcima baš ne žuri.”
“Koliko bi sve skupa moglo potrajati? Tjednima? Mjesecima?”
“Ja sam imala nekoliko relativno brzo riješenih slučajeva. Ali se u svakom slučaju radi
o mjesecima.”
“Koliko mjeseci?”
“U prosjeku između šest i dvanaest.”
“Cijelu godinu?” Ništa nije rekla na moju šokiranost.
“To je samo upozorenje, bez uljepšavanja stvari.”
“Cijenim iskrenost. Oprostite što sam ovako reagirao.”
“Nema problema. Čut ćete od mene i puno gorih stvari. Pretpostavljam da želite da
prihvatim vaš slučaj ?“
Na brzinu sam pogledao Duncana. Bio je impresioniran kao i ja. “Naravno,” rekao sam.
“Odlično. Jako mi je drago što smo se upoznali, ali bih također voljela što prije
upoznati vašu obitelj.”
“Sestra mi je na putovanju i još nismo stupili u kontakt s njom. Ali odmah možemo
otići do moje majke.”
“Krenimo.”
Ustali smo da bismo pošli, ali je Duncan htio još nakratko popričati s Alex. Tražio je od
nje nekakav savjet u vezi s jednim slučajem. Ma da. Otkad se razveo tako se ponašao
prema svim atraktivnim ženama koje bi mu se nasmiješile i popričale s njim.
Čekao sam kod prozora na tridesetom katu i promatrao promet u Aveniji Brickell,
beskrajni lanac narančastih svjetala u predvečerje. Ljudi su se vozili kućama, kao i svaki
dan, ne znajući koliko su sretni što im se taj dan ne razlikuje od ostalih.
Zar bi ovo moglo potrajati godinu dana?
Toliko se toga u životu može promijeniti u jednoj godini. Jenna i ja, na primjer. U
jednom smo mjesecu bili zaručeni, a već u drugom potpuni stranci. Je li moj otac u
stanju fizički izdržati toliko dugo u gerilskom logoru? Preživio je Vijetnam, ali je onda
bio puno mlađi. Kakve će emocionalne ožiljke ostaviti ovako dugo zatočeništvo?
Jadna mama, pomislio sam vrativši se u stvarnost. Jadni tata.
 11
Tek sam drugi put u životu dovodio kući ženu da se upozna s mojom majkom
očajnički želeći da nađu zajednički jezik. Okolnosti su očito bile sasvim drukčije, kao i
moji motivi. Ipak, na neki čudan način prisjećao sam se Jenne dok sam se s Alex vozio
kroz grad u svom džipu. Bila je to jedna od rijetkih ugodnih večeri te rane jeseni, bez
magle koja u južnoj Floridi zna dosađivati sve do kraja listopada. Alex je svukla jaknu i
zabacila svoju do ramena dugu kosu natrag kako je ne bi raznosio vjetar. Imala je
klasični profil. Teško je reći je li bila ljepša, ali je u svakom slučaju bila zagonetnija od
Jenne.
“I, kako su vas dovukli u FARC?”
Zaustavili smo se na semaforu na Coral Wayu. Odmah ispred nas bio je najstariji fast
food restoran na svijetu - Burger King. Održao se desetljećima, ali oko njega se sve
promijenilo. Novi Miami progutao je stari. S moje lijeve strane nalazila se originalna
latinskoamerička Cafeteria, ispred koje su ljudi čekali u redu kako bi dobili mjesto za
dugim šankom u obliku potkove i naručili medianoche sendvič ili frape od voća kao što
je mamey. U kafeu preko puta okupila se grupa Hispanoamerikanaca odjevena u
tradicionalne kubanske košulje. Uz espresso u malim plastičnim šalicama prijateljski se
raspravljalo o bejzbolu i političarima koji su bili previše mekani prema Castru. Malo
dalje je čovjek na raskršću s velikim slamnatim šeširom nosio na leđima vreću limasa sa
stabla iz susjedova dvorišta. Takav je bio Miami u kojem sam odrastao, kulturalna
mješavina koju sam volio.
Alex je rekla, “Ne bih rekla da su me dovukli u FARC. Jednostavno sam im se odlučila
priključiti.”
“Zašto?”
“Uobičajeno filozofiranje zbog kojeg tinejdžerice čine kojekakvo gluposti.”
“Š to to znači?”
“Moj dečko je bio njihov član.”
“I, što je bilo s njim? Zaljubio se u drugu djevojku?”
“Ne, dobio je metak u glavu.”
Na trenutak sam se osjećao kao da je taj metak mene osobno pogodio. “Ž ao mi je.”
“Nema razloga. On je bio bijedni drogeraš koji je bez imalo razmišljanja otimao ljude
poput vašeg oca.”
“Je li ikad ikoga ubio?”
“Da.”
Malo sam zastao, a onda priupitao, “A vi?”
“Zašto vas to zanima?”
“Samo sam pomislio da bi to moglo loše djelovali na majku. Znate, prirodan razvoj
stvari. ‘Dobar dan, kako ste, jeste li ikad bili s gerilcima’?”
Nasmiješila se. “Kakve veze ima jesam li to učinila?”
U to nisam bio siguran, ali sam požalio što sam joj uopće postavio takvo pitanje.
“Pretpostavljam nikakve. Kao što ste rekli u Duncanovu uredu, bio je to vaš drugi život.”
“Upravo tako.”
 Upalilo se zeleno svjetlo i opet smo bili u prometu. Očekivao sam da ću čuti detalje, ali
nakon nekoliko sekundi tišine postalo je jasno da nema namjeru pričati više o tome.
FARC joj se dogodio u drugom životu i to je to. Možda je ubila nekog, možda nije.
Samo je nemoj provocirati, Nick.
“Pričajte mi o svom ocu,” reče ona. “Kakav je on?”
“Čovjek kao i svi drugi.” Malo sam razmislio, a onda se nadopunio, “Zapravo, u
mnogočemu je neobičan, poseban. Tata nikad nije išao na fakultet. Odmah nakon
srednje škole otišao je u Vijetnam, ranih sedamdesetih, a kad se vratio kući upoznao je
mamu. Bilo joj je devetnaest godina kad je ostala u drugom stanju. Vjenčali su se i šest
mjeseci kasnije imali su tročlanu obitelj.
“Znači, vi ste im miljenik?”
“Da, ali nisu ostali zajedno dvadeset šest godina samo radi mene. Nakon svih tih
godina i svega što su prošli, još su uvijek zaljubljeni.
“Pomaže li mu majka oko posla?”
“Ribolov je isključivo tatina strast. Počeo je s jednim starim čamcem za lov na jastoge
koji se jednog dana naprosto raspao. Danas njegova kompanija ima četrdeset brodova
koji tjedno ulove dvadeset tona jastoga u Nikaragvi. Naporan je taj posao, ali sam
siguran da svi radnici imaju u njega silno povjerenje.”
“Izgleda da imate prilično dobro mišljenje o ocu.
“Imam.”
“Sigurno ste bliski.”
Morao sam zastati. Da, zaista sam govorio kao da sam u bliskom odnosu sa svojim
ocem. Dao sam joj odgovor kakav je i ona meni dala kad sam je pitao o FARC-u. “Siguran
sam da bismo se još više zbližili da sam se i ja posvetio ribolovu.”
Kad smo došli u neposrednu blizinu mog doma, primijetio sam kombi na kolnom
prilazu, na kojem je pisalo Action News. Mediji su nas nanjušili. Parkirao sam automobil
odmah do njega, izišao iz džipa i naletio na nekoliko tehničara koji su spremali svoju
opremu. Bili su na odlasku, a ne na dolasku.
“Š to tu radite?”
“Svoj posao,” reče jedan ravnodušno.
“Jeste li intervjuirali moju majku?”
“Bila je odlična. Sve je gotovo.”
Alex mi je stavila ruku na rame kako bi me smirila. “Sve je u redu,” reče. “Sredit ćemo
to.”
Bio sam uznemiren zbog majke jer sam znao koliko je nervozna u zadnje vrijeme i
morao sam bjesnjeti pri pomisli da joj neki klipan gura mikrofon pod nos. “Gdje vam je
reporter?
“Otišao je. Niste vi jedina vijest u gradu. Samo se smirite. Nitko tu u nije proživio
traumu.”
AIex i ja ušli smo u kuću. Pričekala je u dnevnoj sobi, a ja sam produžio u kuhinju.
Mama je sjedila sama za stolom i ispijala čašu soka od naranče. Bila je lijepo odjevena i
našminkana, što mi je bilo drago vidjeti. Kad se već mora pojaviti na televiziji, ljudi ne
moraju vidjeti patnju na njezinu licu. Nervozno se nasmiješila kad sam ušao. Vjerojatno
je još uvijek razmišljala o izjavi koju je dala novinarima.
"Nisam znala što bih,” reče ona. “Odjednom su se stvorili na vratima, bez najave i rekli
da im treba intervju uživo za vijesti u šest sati. Najprije sam odbila, ali je reporter bio
jako ljubazan i uvjerio me da malo publiciteta ocu može samo koristiti. Htjela sam te
nazvati, ali nisam imala vremena. Pretpostavljam da sam pogriješila što sam pristala.”
“U redu je. Siguran sam da si dobro postupila.”
“Mogu li ja nešto reći?“ Alex je stajala na vratima. Morala je sve čuti.
“Tko ste vi?”
“Alex Cabrera. Iz Crowell Associatesa.”
“Alex je privatna savjetnica,“ dodao sam. “Plaća je osiguravajuće društvo.”
“Gospođo Rey, nastup na televiziji u ovakvim okolnostima ne može vam biti ugodan,
ali nemojte se time zamarati. Čak se ni stručnjaci ne slažu oko toga je li bolje da obitelji
otetih šute ili iziđu u javnost. Budući da su međunarodne otmice često povezane s
politikom, neki misle da mediji tjeraju političare da brže postignu rješenje. Drugi tvrde
da će otmičari ako slučaj postane previše poznat u javnosti, pomisliti da su se dočepali
velike ribe, zbog čega će njihovi zahtjevi biti veći.”
“Već misle da imaju rudnik zlata,” reče mama.
I ništa od onoga što ste rekli u večernjim vijestima neće izmijeniti njihovo gledanje na
stvari. Međutim, od sada nadalje voljela bih da se dogovorimo, u redu? Nitko ne daje
nikakve izjave u javnost ukoliko se ne radi o nečemu oko čega se svi unaprijed složimo.”
“Imala sam samo jedan intervju.”
“I to je za sada vjerojatno dovoljno. Kad od vas zatraže otkupninu i kad budemo
sigurni je li u pitanju FARC ili netko drugi, onda ćemo razviti medijsku strategiju.”
Ponudio sam Alex stolicu, a zatim privukao sebi jednu što je stajala ispod kuhinjskog
stola. “Otmičari nam se još uvijek nisu javili. Ovako smo im poslali poruku. Možda će
televizija ubrzat proceduru tako da će nam se javiti prije.”
“To bi se trebalo dobro planirati. Morate se zapitati kakvu poruku želite prenijeti
otmičarima. I, kako će je protumačiti ostali koji je čuju. Javnost. Policija. Moguće je da će
je čuti vaš otac na Glasu Amerike ili radiju RNC.”
“Zapravo, nije mi palo na pamet da bi otac mogao nešto čuti u zarobljeništvu.” .
“Neki su zarobljenici više izolirani, ali znam da FARC nekima povremeno dopušta
slušanje radija. Dakle, ako odlučimo koristiti medije - ne kažem da ćemo to i učiniti -
bilo bi dobro da više članova obitelji da izjavu. Š to ovo duže traje, psihički bi mu
pomoglo kad bi čuo glas svoje žene, sina, kćeri i tako dalje.“
“Otud znate toliko o otmicama?”
Alex me pogledala kao da je htjela reći da bi bilo bolje da sam odgovorim na to pitanje.
“Sjećaš li se grupe koju nam je spomenuo agent Nettles? Ona je nekad bila njihov
član.”
Mama je trepnula očima, kao da u prvom trenutku nije shvatila što sam joj rekao.
Nakon kraće tišine lice joj je počelo poprimati zelenu boju.
“Jesi li dobro, mama?”
Ramena su joj se počela tresti. “Ispričavam se,” reče ustajući od stola.
 Alex me ozbiljno pogledala. “Možda bi bilo bolje da odem.
Iz kupaonice na kraju hodnika začula se čudna buka. Mami je stvarno pozlilo.
“Pričekajte. Pogledat ću što je s njom.
Zvuk je postajao sve glasniji što sam se više približavao vratima kupaonice. Bila su
napola otvorena. Skoro sam se bojao pogledati unutra. Nakon kraće tišine, začuo sam
izlijevanje vode iz vodokotlića, a onda je opet nastupila tišina. Misleći da je najgore
prošlo, lagano sam pokucao i ušao.
Mama je klečala na podu, a ruku je držala na zahodskoj školjki.
“Ž ao mi je, mama. Trebao sam ti reći za Alex. Znam da si pod velikim stresom i...”
“Nije zbog nje. Imam jutarnju mučninu.”
“Š to?”
Moj želudac ne zna da je noć. Cijeli dan imam jutarnju mučninu. Isto je bilo kad sam
nosila tebe i Lindsey.”
“Trudna si?”
“Da. Trudna sam.”
“Kako to?”
Izraz lica joj je govorio što misliš kako?
Moram priznati da sam bio zapanjen, ali sam se sjetio da me rodila samo godinu dana
nakon završetka srednje škole. “Zna li tata?”
“Zna. Nismo to planirali, ali bio je oduševljen. Oboje smo bili oduševljeni. A sad,” reče
drhtavim glasom, “sad sam već možda udovica, a da to ne znam. Ovo je prava tragedija.”
Sjeo sam na pod pokraj nje i stavio joj ruku na trbuh. “Nije tragedija. Ovo će oca
održati na životu, bez obzira što se dogodilo. Zbog toga ću učiniti što mogu i ne mogu
kako bih ga doveo kući.”
Oči su joj se ispunile suzama. Pružila je ruke prema meni i prvi put u životu smo se
zagrlili na podu u kupaonici. Ne samo da me zagrlila - ona se oslonila na mene u nevolji.
Nikad nisam pomišljao na to da mi je majka slaba. Ali ako Alex ima pravo - ova bi zbrka
mogla potrajati dvanaest mjeseci - zaista nisam bio siguran kako će to majka podnijeti.
Pogotovo sad kad je u drugom stanju.
“Bit će sve u redu,” ponavljao sam dok smo nježno ljuljali jedno drugo na hladnom
podu. “Svima će biti dobro.”
 12
Matthew Rey je spavao ispod ostataka staroga poderanog vojničkog šatora. Po
njegovu “krevetu”, koji se sastojao od kukuruzovine prekrivene smrdljivom dekom,
padale su hladne kišne kapi. Platneni krov bio je tako namočen da je voda curila i na
mjestima na kojima nije bilo rupa. Mnogi ljudi uopće ne bi mogli spavati pod takvim
uvjetima. Matthew je mogao jer je bio mrtav od umora.
Ovo je bila prva noć kad je njegovih pet naoružanih pratilaca odlučilo predahnuti na
dva sata. Nalazili su se u savani, oko koje se širio široki pojas drveća, do otprilike
polovice planine, a onda se nastavljalo savansko bilje. Bilo je to vlažno i močvarno
područje, čak i u planini. Gusta trava upijala je kišu kao spužva. Bilo je teško hodati po
blatnjavom tlu, pogotovo noću, ali su gerilci očito najozbiljnije nakanili napustiti dolinu i
napraviti logor tek u šumi. Iduće su jutro ustali u zoru i krenuli dublje u šumu, žustro
koračajući među grmovitim zelenilom. Gerilce nije zabrinjavalo to što oni na nogama
imaju čizme, a Matthew nema. S većom visinom temperatura se spuštala. Matthew nije
imao jaknu, nego je još uvijek nosio košulju kratkih rukava u kojoj su ga zarobili.
Kad je sunce zašlo za planinu, hladnoća je postala gotovo nepodnošljiva. Nešto prije
sumraka zaustavili su se i ulogorili, a Matthew je napokon dobio pokrivač. Gerilci su
zapalili vatru i najeli se kuhane kozletine, one koju je Joaquin okrutno zaklao. Matthew
je dobio samo konzervu s bečkim kobasicama i šalicu vrućeg sabayona, mliječnog
napitka s aguardienteom, lokalnog žestokog pića koje je imalo okus lose imitacije
francuskog Pemoda. Nisu mu rekli što je to dok nije sve popio, a bilo je to prvo
alkoholno piće koje je popio u skoro petnaest godina. Malo ga je ugrijalo, ali se u sumrak
morao dobro koncentrirati na svoju okolinu kako bi skrenuo misli s mučnine. Logor se
nalazio blizu polja luka prošaranog prekrasnim crvenkasto-purpurnim cvjetovima. U
zemlji u kojoj postoji preko stotinu trideset listića različitih klasifikacija bilja Matthew
nije mogao ni približno pogoditi o kakvom se cvijeću radi. “Amapola”, reče mu jedan
gerilac. “Mak,“ reče drugi. Nakon što je čuo prijevod, postalo mu je još ljepše. Matthew je
znao da je malo Amerikanaca imalo priliku vidjeti sirovinu od koje se priprema heroin.
Nitko mu nije rekao gdje se točno nalazi, naravno. Po bezbrojnim planinskim
vrhovima i planinama činilo se da je u zapadnoj Kolumbiji, dijelu države s najviše
planina. Pet tisuća milja duge Ande pružaju se niz skoro cijelu Južnu Ameriku, a onda se
račvaju u tri dijela u Kolumbiji. Smještena je između vrhova Cordillera Occidental,
Cordillera Central i Cordillera Oriental i dviju velikih dolina, Valle del Cauca i Valle del
Magdalena, čije dvije rijeke teku prema sjeveru i ulijevaju se u Karipsko more. Zbog
samog prizora tekuće vode Matthewu je na um pao bijeg, iako je takvo nešto bilo gotovo
nemoguće ovako daleko od civilizacije. Sinoć je Matthew promatrao nebo posuto
nebrojenim treperavim zvijezdama. Bile su tako sjajne i brojne da je zaključio da je
stotinama milja daleko od svjetala nekog grada. Ovdje je bilo tako mimo, a klima se
naglo promijenila. Dok se spremio na spavanje, zvijezde su nestale. Niski su oblaci
potpuno zamračili logor pa je postupno postao svjesniji zvukova nego slika. Rijeka je
tekla dolinom tisuću stopa niže. Ž uborenje koje je bilo udaljeno desetak metara od
njegova šatora proizvodio je potočić s najčistijom vodom koju je ikad okusio. Desetak
metara u suprotnom smjeru nalazila se kućica od bambusa, kupaonica, iz koje su se u
mraku čuli čudni zvukovi. Ptica, pretpostavljao je. Kolumbija je puna ptica. Tu ima više
ptičjih vrsta nego u Sjevernoj Americi i Europi zajedno. Mnogi su nevini promatrači
ptica postali žrtvama otmičara.
 Zadnje što je čuo prije nego što je utonuo u san bile su kapljice što su kuckale po
platnu. Nastavile su padati sve do ranog jutra, kad se probudio.
“Diži se,” reče jedan gerilac.
Naglo je i razočarano otvorio oči. Pucnjava i otmica na brodu, cjelodnevna vožnja u
kamionu, pohod u planine - sve je to izgledalo kao ružan san. Djevojka gotovo deset
godina mlađa od njegove kćeri s 30-kalibarskom puškom M-1 samo je povećala njegovo
razočarenje. Gurnula ga je puščanom cijevi.
“Por favor," reče Matthew i odgurne cijev u stranu. Svi su gerilci imali tu opasnu
naviku kad je oružje u pitanju.
Matthew je za doručak dobio hladno i žilavo pecivo. Jeo je sam ispod vojničkog šatora
koji je prokišnjavao. Kad je pojeo, kiša je prestala. Gerilci su naložili vatru od grana koje
su držali ispod platnenog pokrivača koji je bio znatno učinkovitiji od takozvanog šatora
pod koji su smjestili Matthewa. Miris hrane koja se kuhala Matthewa baš nije
oduševljavao, ali bi ipak više volio pojesti nešto toplo. Oni su se okupili oko vatre i jeli, a
Matthew ih je promatrao s udaljenosti od nekoliko metara. Primijetio je da Joaquina,
vođe, nema u blizini. Nakon nekoliko minuta došao je iz šume. Matthew ga je odmah
prepoznao po njegovom australskom šeširu.
“Za tebe,” reče i pruži Matthweu plastičnu vrećicu.
Unutra se nalazila četkica za zube, zubna pasta, toaletni papir i komad sapuna.
Matthew nije znao bi li rekao "Gracias” ili “Ne trebam nikakve usluge od vas, krvoločne
svinje.” Nije bilo lako iskazati zahvalnost prema ovim razbojnicima, ali život mu je bio u
njihovim rukama. Nekakav komentar bio je ključan za opstanak.
“Sad se osjećam kao kod kuće,” reče. “Hvala” nije mogao izgovoriti - ovo je bilo
najsličnije čega se sjetio.
“Kasnije. Sad dođi za mnom.“
Joaquin s još dva gerilca poveo ga je istim putem kojim je maloprije došao. Hodali su
skoro petnaest minuta uz polje makova, a onda još dvadeset minuta kroz šumu. Joaquin
je izgleda bio siguran u kojem smjeru treba ići, iako je šuma postajala sve gušća.
Matthewu je opet sinula pomisao na bijeg, ali je brzo prestao misliti na to. Čak i kad bi
pobjegao, sumnjao je da bi se snašao u džungli.
Naposljetku je začuo neke glasove u daljini. Za minutu-dvije došli su do čistine u šumi
nasred koje je stajala velika koliba napravljena od grubog drveta. U blizini je bilo
nekoliko manjih koliba. Na dvjema su vrata bila otvorena, a na trima zatvorena. Bilo je
tu živo, kao na kolodvoru. Okolo se vrzmalo stotinjak muškaraca i žena. Sjedili su na
stijenama ili šetali s jednog mjesta na drugo. Nekoliko je mazgi bilo privezano iza kolibe.
Koze su kopale po smeću.
Joaquin se smiješio dok je ulazio u logor sa svojom ekipom. Neki su od njih zviždali,
neki izvikivali pozdrave. Osjećao se kao riba u mreži.
“El gringo ” reče podrugljivo jedan gerilac.
"La mina," dobaci Joaquin. Matthew je za njih bio pravi rudnik zlata.
Joaquin ih je poveo prema kolibi. Išli su polako, jedan za drugim. Posebno je uživao u
zadivljenim pogledima ženskih članova grupe. Jednom je čak skinuo šešir i naklonio se.
Djevojke su se - sve su, zapravo, bile jako mlade - umjesto odgovora stale hihotati.
Joaquin je namigivao. Očito se smatrao jako privlačnim.
 Matthew je mislio da idu prema velikoj kolibi, ali Joaquin ih je vodio prema ulazu u
jednu manju kolibu koja se nalazila iza. Na vratima su bila dva naoružana čuvara. Jedan
od njih ih je otključao. Joaquin je gurnuo Matthewa unutra.
Unutrašnjost kolibe bila je sasvim mračna. Pod je bio prljav i čak grbav. Zrak je bio
težak i zagušljiv, a s krova je dopirao i neugodan miris vlage. Nekoliko rupa na vratima
propuštalo je pokoji tračak svjetla. Matthew je provirio unutra, a onda je unutra ušao
Joaquin. Pokrenuli su ga zvukovi s leđa. Š takori, bojao se, ili nešto još gore.
“Hola,” reče netko.
Matthewove oči su se polako priviknute na mrak. Daleko, u uglu, sjedila su četiri
čovjeka. Matthew nije ni primijetio kad su ušli.
“Hola,” reče Matthew.
“Jeste li vi Amerikanac?”
Nakon samo jedne riječi bilo je jasno. Njegov je prijatelj Hector bio u pravu: Pravi
Juanito Carson. "Da. Tko ste vi?“
“Nesretni kurvin sin kao i ti.”
Muškarac je ustao i rekao, “Emilio Sanchez. Iz Bogote.“
Matthew mu je pružio ruku i predstavio se. “Tko su ovi ljudi? Poveo je Matthewa
prema vratima. Zajedno su pogledah van. “Vidiš li onaj znak na lijevom rukavu?” reče
pokazujući čuvara ispred vrata.
Matthewu je oznaka sličila na zmaja koji drži mač jednake visine. “Da, vidim.”
“To je FARC.”
Prestravio se. Čuo je za FARC, a ono što je čulo nije bilo ni najmanje dobro. “Nisam
primijetio te oznake na gerilcima koji su me oteli.”
“Zato što oni nisu iz FARC-a.”
“Tko su oni?”
“Oni su još gori.”
Matthew se zbunio. “Š to bi moglo biti gore?”
“Mora ti biti jasno da su otmice u ovoj državi postale gotovo grana industrije, posebno
za grupe poput FARC-a. Došlo je dotle da skoro sklapaju ugovore za posao koji rade.
Zapošljavaju pregovarače, posrednike, ljude koji čuvaju otete žrtve, čak i one koji će
otići po otkupninu. Sve to ne mora imati nikakve veze s FARC-om. Oni su samo dio
industrije.”
“Otkud znaš sve to?”
“Oteli su me drugi put u tri godine.
“K vragu. To je strašno.”
Pričaj mi. Međutim, koješta naučiš. Neki čuvari mogu bili dobar izvor informacija ako
s njima znaš komunicirati. Tako sam sve saznao. Osim toga, znam sve i o Joaquinu.”
“Onome koji me oteo?”
Da. Vidio sam ga kako se šeće oko kolibe rano jutros dok sam bio u zahodu. Hodao je
tako umišljeno da sam zapitao čuvare tko je on. Rekli su da dovodi jednog Amerikanca,”
“Tko je on?”
 “Tko zna? Vjerojatno neki bivši gerilac koji je shvatio da se na prodavanju ljudskih
žrtava može zaraditi dosta novca.”
“Pokušavaju me prodati FARC-u?”
"Pokušali su. Čuvari su mi rekli da je tražio previše. Pretpostavljam da se odlučio
vratiti s tobom živim i pokušati još jednom. Ali ako ne bude poštovao dogovor, moglo bi
biti gadno.”
Matthew je bacio pogled oko kolibe. Međutim, bila su tu još trojica i nisu rekli ni riječi.
“Tko te dovezao ovamo? FARC-ovci?”
“Ne, isti koji su doveli i tebe.”
“Joaquin”
“Ne osobno. Njegova grupa. Čuvar kaže da ima oko dvadeset sljedbenika. “Nisu
sigurni otkud su, čak nisu sigurni ni da su svi Kolumbijci. Došao si s nekoliko članova
njegove bande. Ostali su povukli reten.“
“Š to je reten?”
“Blokada ceste. Jednostavno bace nekoliko guma na cestu, zaustave svaki automobil
što im se približava. Imaju kompjutor s pristupom na Internet pa mogu provjeriti
podatke o svakome koga se dočepaju. Onoga tko vjerojatno ima puno novca štipaju u
kamion. Ostalima oduzmu automobile i puste ih.”
“Koliko su ljudi oteli?”
“Š estero, uključujući i mene.”
“Ja ih ovdje vidim samo četvero.”
“Ž ene su u drugoj kolibi.”
Bila mu je mučna pomisao na to da otimaju i žene. Pomislio je na svoju ženu i kćer
izložene na milost i nemilost do zuba naoružanih tinejdžera.
Joaquin je izišao iz kolibe. Nije više izgledao onako sretno kao što je izgledao kad je
išao prema kolibi. Matthew i Emilio maknuli su se s vrata. Otvorio ih je, a onda naredio
čuvarima da se odmaknu. Matthew i druga četvorica izišli su na danje svjetlo. Emilio i
ostali koji su u kolibi bili satima teško su se privikavali na svjetlost. Joaquin je na isti
način krenuo prema drugoj kolibi. Iznutra su izišle žene. Jedna je imala godina otprilike
kao i Cathy, a druga otprilike onoliko koliko je imala njihova kći Lindsey.
Joaquin i još dvojica okupili su sedam zarobljenika zajedno. Pomagala su im četiri
FARC-ovca. Izgleda da je kod njih vladalo nepisano pravilo da uz zarobljenike bude
jednak broj čuvara. Joaquin se obratio grupi na španjolskom.
“Dobro došli u nasmiješenu dolinu,” reče.
Grupa je bila tiha i nije joj bilo do smijeha. Nastavio je dalje, “Neki će od vas ostati
ovdje u dobrim rukama FARC-a. Neki će otići danas. Imam samo jedan način pomoću
kojeg ću odrediti tko ostaje, a tko odlazi.”
Posegnuo je rukom u torbu i izvadio dvije omotnice. Otvorio je jednu i podignuo je
tako visoko da svi vide. Bila je to slika jednog dječaka. “Tko je ovo?”
“Moj sin,” reče Emilio.
“Koliko ima godina?”
“Š est.”
 “Dođite malo bliže.”
Emilio je istupio iz grupe. Mlađa je žena počela plakati. “Molim vas, molim vas, senor. I
ja imam djecu.“
Joaquin je izvukao još jednu fotografiju i opet je pokazao svima da je vide. Na ovoj se
nalazilo dvoje djece, dječak i djevojčica. “Koliko su stari?” zapita.
“Rafaelu su dvije godine,” reče ona, gotovo jecajući. “Aliciji četiri.“
“Dođi bliže.”
“Hvala vam, oh, hvala vam,” reče ona.
Nakon samo jednog Joaquinova znaka, FARC-ovi su čuvari otjerali ostale muškarce i
žene natrag u kolibe. Išli su tiho, izrazi na licima vrištali su od očaja. Mlada je majka još
uvijek plakala i zahvaljivala Joaquinu, čak mu je ljubila ruku, kao da je svetac. Očito je
pomislila da idu kući.
Matthew je samo mogao pretpostaviti da Joaquin nije uspio nagovoriti FARC da plati
visoku cijenu koju je tražio za Amerikanca. Ali to nije bilo objašnjenje zašto su Emilija i
mladu majku odvojili od ostatka grupe zajedno s njim. Je li moguće da je ovo nekakav
humanitarni potez? Možda su odnekud saznali da mu je žena trudna. Možda su se
donekle smilovali jednoj majci, ocu i budućem ocu.
“Čeka nas dug put,” reče Joaquin na španjolskom.
Onda je pogledao Matthewa i rekao na engleskom. “A ovo su pravila. Don Matthew, ne
pokušavaj pobjeći. Pokušaš li i uhvatimo te, ubit ćemo taticu. Ako pokušaš pobjeći i
uspiješ, ubit ćemo mamicu. I, uvjeravam te, ne na brz i bezbolan način.”
Potapšao je dugi nož koji je držao za pojasom, a onda nastavio na španjolskom. “Ima li
kakvih pitanja?”
Emilio nije govorio ništa, kao da mu je sve jasno. Mlada je žena izgledala zbunjeno jer
je govorila samo španjolski. Matthew je bio ljut, ali se osjećao i kao budala što mu je
uopće palo na pamet da bi ova zvijer bila u stanju ponijeti se ljudski.
“Bueno,” reče Joaquin. “ Vamos.”
Zarobljenike su odveli u šumu, vratili su se prekrasnim crvenim poljima obraslim
makovima.
 13
Prilika da se suočim s Guillermom došla je i otišla.
Prošla su dva dana od susreta s agentom Huittom, a s očevim sam poslovnim
partnerom preko telefona razgovarao barem pet-šest puta. Još je uvijek bio u Kolumbiji,
budući da je kao predstavnik obitelji kontaktirao s lokalnom policijom. Pri svakom sam
našem razgovoru, izbjegavao postavljati pitanja koja je trebalo postaviti. Najmanje od
svega želio sam izgubiti Guillerma jer bih onda sam morao imati posla s kolumbijskom
policijom.
Za sada sam barem imao koristi od njega, a razgovor s Huittom kao da se nikad nije
niti dogodio. Sve se odvijalo tako normalno da mi je čak govorio što trebam napraviti
dok oca nema. Poslijepodneva sam provodio u luci nadgledajući isporuke opreme
roniocima koji love jastoge u Nikaragvi.
Jednom prije sam s ocem već bio u toj luci, kao tinejdžer. Dobro se sjećam svega jer
sam doživio šok. Očekivao sam da ću vidjeti velike bijele jedrenjake poredane jedan do
dragoga kao u Miamiju. Ovo je bila sasvim drukčija luka. Tu su se nalazila ružna metalna
skladišta i hrpe kamiona oko kojih je bila rastegnuta bodljikava žica. Brodovi su bili
prekriveni hrđom, činilo se da nisu u stanju niti zaploviti, a kamoli prijeći Panamski
kanal. No, više od svega, ova mi je luka izgledala kao idealno mjesto na kojem bi serijski
ubojica mogao ostavljati svoje žrtve. Zapravo, mislim da je jedan to stvarno i učinio prije
nekoliko godina.
Ovaj sam put sa sobom poveo prijatelja. J. C.-ja. Puno mu je ime bilo Juan Carlos i bio
je porijeklom s Kube, ali svi su ga njegovi prijatelji zvali jednostavno J. C. Prijatelji smo
od moje devete godine. U stvari, upravo me je J. C. upoznao s Jennom. Zbog toga su
odnosi između nas i malo zahladnjeli, nakon što sam prekinuo vezu s njom.
“Sreo sam Jennu na Miami Beachu neku večer ” reče on.
Tražio sam mjesto za parkiranje. Nisam ništa rekao.
“Izgleda super,” produžio je.
Morao sam se zapitati što to tjera prijatelje da vam pričaju o tome kako vaša bivša
dobro izgleda nakon što ste prekinuli. Kad je otvorio vrata, nisam mogao izdržati pa
sam zapitao, “Je li bila s nekim?”
“Misliš, kad je došla ili kad je otišla?”
Nemoj me zezati. Znam da Jenna ne skuplja tipove po kafićima.”
“Bila je s prijateljicom.”
“Jesi li razgovarao s njom?”
“Aha.”
“Je li me spomenula?”
Nasmiješio se znatiželjno. “A zašto bi te to zanimalo?”
“Zaboravi da sam pitao.”
“Čekaj malo, rekla je nešto o tebi.”
“Š to?”
“Nešto kao ‘Opa, J. C., ljubiš se puno bolje od Nicka.’”
Zakolutao sam očima. On se smijao dok smo izlazili iz džipa. “Trebao bi joj se javiti
koji put.”
 “Oh, da.”
“Ozbiljno. Mislim da još nešto osjeća.”
Iako bih volio da sam mogao vjerovati u to, nisam vjerovao. J. C.-jevi su se roditelji
razveli kad mu je bilo dvanaest godina, a on se petnaest godina kasnije još uvijek nadao
da će se jednog dana pomiriti. Zato nisam shvaćao ozbiljno ništa što mi je rekao o Jenni.
“Vidjet ćemo,” rekao sam.
Krenuli smo prema skladištu broj tri vidjeti čovjeka po imenu Paco. Pošiljke iz nekog
neobjašnjivog razloga nisu mogle proći ako ne vidite Paca, bolje rečeno, ako vi i Ben
Franklin ne vidite Paca. Bio je zauzet pa smo ga pričekali ispred vrata njegova ureda.
Bilo je prekrasno ljetno poslijepodne, nebo je bilo izrazito plave boje. Požalio sam što
nisam ponio sunčane naočale.
“Hej, zar ono nije tvoj džip?” zapita me J. C.
Pogledao sam i vidio kako jedan kamion vuče moj automobil.
“Š to to, k vragu, radite?”
Kamion se zaustavio. Vozač je slegnuo ramenima i nasmijao se. Rekao je na
španjolskom nešto što nisam u potpunosti razumio zbog buke motora. J. C. mi je preveo.
“Kaže da si zablokirao promet. On je micao tvoj automobil kako bi kamioni mogli
proći.”
Moguće da je govorio istinu, ali je također moguće da bi moj voljeni džip završio u
moru da J. C. nije primijetio što rade.
J. C. i ja smo premjestili džip na sigurnije mjesto, na parkiralište pokraj skladišta gdje
mu kamioni ne mogu prići. Kad sam ugasio motor, primijetio sam zabrinut izraz na J. C.-
jevom licu.
“Š to je?” zapitao sam.
“Baš mi je palo na pamet, ovo rade usred bijela dana. Š to li se onda ovdje događa
noću?”
“Bog zna.”
“Zapravo, mislim da se i on okrene na drugu stranu.”
“Aha,” rekoh. “Bog i moj stari.”
“Izlazi. Tvoj je tata pošten čovjek.”
“To znamo ti i ja. Ali imam osjećaj da ga ostali ne razlikuju od bilo koje zmije koja je
zaplivala rijekom Miami.”
“Zašto?”
"Zašto? Kao što si rekao, ovo je dnevna smjena. Š to misliš, tko ovdje radi noću?
Redovnice?”
“Malo si pretjerao. Pa što ako ti otac provodi dosta vremena u luci. Putuje u Nikaragvu
i natrag poslovno. Na nesreću, oteli su ga Kolumbijanci. To ne znači...”
Zastao je u pola rečenice, kao da je time htio reći da me razumije. “Mišljenja su uvijek
relativna,” dodao je.
Onaj se kamion udaljio. Vozač nam je zatrubio i mahnuo rukom. Vozio je pošiljku
smrznute ribe. Barem je tako pisalo na kutiji. Tko zna što je unutra zapravo bilo?
 Pogledao sam J. C.-ja i zapitao ga, “Š to bi rekao kad bih ti otkrio podatak da su mog
oca devetnaest puta zaustavili na carini u proteklih pet godina?”
Pokušao je prikriti svoju šokiranost. “Jesu li ga ikad optužili za išta?”
“Ne. Ni jednom kod njega nisu našli ništa ilegalno i nisu ga imali razloga optužiti.”
“Onda bih rekao da su ga bez razloga napali.”
“Reći ću ti kao pravi prijatelj ” rekao sam, iako mi je optuživački pogled agenta Huitta
još uvijek bio živ pred očima. “Naravno, netko bi rekao je imao vrašku sreću što ga
nikad nisu ulovili.”
J. C. je pogledao u daljinu i nije odgovorio. Tiho smo otišli do skladišta vidjeti očevoga
prijatelja Paca.
 14
Prošlo je više od tjedan dana od očeva nestanka, a od otmičara još uvijek ni riječi. Alex
me uvjeravala da je to normalno. U konzulatu su mi rekli isto. Obitelji uvijek žele sve
brzo riješiti, ali otmičari su ti koji diktiraju tempo. Nije stvar u tome da su nesposobni za
brze djelovanje. Oni drže konce u svojim rakama i žele vam to dati do znanja.
U ponedjeljak ujutro otišao sam na posao vidjeti hoće li mi Duncan odobriti još jedan
slobodan tjedan. Rekao je da hoće, iako su nam obojici bila važna pravila. U velikoj
tvrtki kao što je Cool Cash suradnici ili odrade dvjesto pedeset stotina sati godišnje, ili
ih otmu. Nema slobodnih dana za djecu, presađivanje bubrega ili otmice.
Čim sam došao u svoj ured, latio sam se kompjutora kao bih unio svoje radno vrijeme.
Odvjetnici u tvrtki Cool Cash zapisuju svoje vrijeme u intervalima od šest minuta. Svaki
dan ima rubrike za dvadeset četiri sata dnevno, budući da nikad ne znate hoćete h ostati
u uredu do poslije ponoći. Upisao sam nule na ploču. Gledajući pet dana s nulama,
iznenada sam shvatio kako dani mogu biti nevjerojatno dugi. Sjetio sam se da tata sjedi
u džungli ili planini negdje u Kolumbiji i broji sekunde, nemajući druge zanimacije osim
one za mišljenje o održavanju vlastite egzistencije i nade da će doći kraj mukama.
Provjerio sam elektronsku poštu. Većina pristiglih poruka bile su uredske bilješke pa
sam ih izbrisao. Međutim, jedna mi je poruka privukla pažnju. Poslana je s adrese koju
nisam prepoznao. Stigla je prije samo pola sata. Otvorio sam je, a onda se ukočio od
šoka.
” Znam gdje je Matthew Rey,” pisalo je na njoj.
Gledao sam te riječi ne trepćući očima. Pošiljateljeva šifra bio je osmeroznamenkasti
broj, bez ijednog slova. Pregledao sam ostatak poruke.
“Ako si zainteresiran, molim te dođi do mene." Slijedila je adresa, ali bez imena i
telefonskoga broja.
U ovoj sam fazi svaki trag morao shvatiti ozbiljno. Radilo se samo o instinktu, a moje
je razmišljanje definitivno bilo pod utjecajem susreta s agentom Huittom - ali sam
pretpostavljao da ako ova osoba zaista zna gdje se otac nalazi, onda vjerojatno zna i
neke stvari koje nije dobro otkriti FBI-ju, mojoj posrednici Alex ili čak prijatelju J. C.-ju.
Zapisao sam adresu na komad papira. Nije bila daleko. Do tamo mi je trebalo
dvadesetak minuta, a odlučio sam da ću ići sam - sa svojim obiteljskim tajnama.
Kao i obično, dvadesetominutni izlet u Palmetto Expressway otegnuo se na četrdeset
minuta. Nisam imao kartu pa sam se pokušao snaći po natpisima uz cestu.
Na žalost, netko je pokrao većinu prometnih znakova u kvartu pa sam naposljetku
shvatio da sam u Hialeahu, području koje ima sasvim drukčiji sistem označavanja.
Zaustavio sam se na benzinskoj stanici kako bih nekog zamolio da mi pomogne. Preko
prozora bila je prostrta velika kubanska zastava. U blizini se nalazio i natpis, NO
CASTRO, NO PROBLEMA. Jedan me je radnik na španjolskom uputio u jednu od mnogih
u nizu dvosobnih kućica sagrađenih šezdesetih. Jednom davno Hialeah je bio sinonim za
ružičaste flamingose koji se šepure uz čuvenu staru stazu. Mnoga su područja neki
smatrali lijepima, ali sam zašao u kvart gdje su flamingosi bili od plastike, a travnjaci
ispred kuća ograđeni bodljikavom žicom kako bi otjerali kradljivce automobila.
Ugledao sam kuću koju sam tražio. Na kolnom prilazu ispred nje bio je parkiran stari
Chevy. Uz kućicu se odmarao aluminijski ribarski čamac na prikolici s dvije izbušene
gume. Kao i na većini obližnjih kuća, prozori i vrata bili su zaštićeni rešetkama nalik
onima u zatvora. Zapitao sam se što bi ova osoba uopće mogla znati o očevoj otmici.
Nakon razgovora s agentom Huittom i njegovih sumnji na očeva partnera Guillerma, bio
sam spreman na sve.
Otvorio sam kapiju, prešao zapuštenu stazu i pokucao na ulazna vrata. Pojavio se
jedan muškarac u kratkim hlačama i majici s Miami Dolphinsima te sandalama na
nogama. Bilo je tek jedanaest sati ujutro, ali on je djelovao umorno kao na kraju
radnoga dana, što je simpatično isključivo kod filmskih zvijezda. Oštri mu je doberman
stajao do nogu.
“Ja sam Nick Rey. Vi ste mi poslali poruku u vezi s ocem.
Nasmiješio se i otključao vrata. “Si“. Uđi.” Pogledao sam psa. “Ne boj se,” reče čovjek.
“Nije tako opasan kao što se čini.” Odveo me mračnim hodnikom do kuhinje. Prozori su
bili zamračeni pa je jedino svjetlo u kući dolazilo od lampe u dnevnoj sobi i lustera u
kuhinji. Na kuhinjskom je stolu gorjela mala eterična lampa i ispunjavala zrak
sladunjavim mirisom od kojeg mi je skoro bilo zlo.
“Cafe?“ zapitao me.
“Ne, hvala.”
Nalio je sebi pola šalice kave i dolio mlijeko. Ponudio mi je da sjednem pa sam sjeo
nasuprot njega za kuhinjski stol ispod kojeg se skutrio pas.
“Tko si ti?” zapitao sam ga.
Nasmiješio se i raširio ruke kao svećenik. “Odgovor na tvoje molitve.”
“Ne bih htio biti bezobrazan, ali uopće ne izgledaš tako.
“Izgled nije važan. Važna je poruka. Djelovala je, zar ne? Znam gdje se nalazi Matthew
Rey.
“Zbog nje sam tu.”
“Upravo tako.”
“Gdje je on?”
“Doći ćemo do toga.”
“Poznaješ li mog oca?”
“Ne.”
“Jeste li u vezi s otmičarima?”
“Na neki način.”
Riskirajući njegovu ljutnju, morao sam naglas razmisliti. “Pojma nemaš gdje mi se
otac nalazi, zar ne?”
“U konvencionalnom smislu, ne. Ali posjedujem moć koja nas može odvesti izravno do
njega.”
“Moć - misliš na neku osobu?”
“Ne, mislim na moć kolektivnog uma.”
Njušio sam prijevaru. “Zar si ti vidovnjak?”
Naslonio se na stol nagnuvši se prema meni i pogledao me u oči. "Ne onakav na
kakvoga misliš. Osvrni se oko sebe. Nema kristalne kugle, mrtvih kokoši niti turbana na
mojoj glavi. Ne radim s kartama niti datumima rođenja. Nudim ti izvrsnu priliku da s
tvojim ocem stupimo u kontakt telepatski. Ne radi se ni o kakvoj šali. Moji suradnici su
raspoređeni diljem svijeta kako bi omogućili prijenos energije s jednog čovjeka na
drugoga.
U određenom trenutku svaki od njih otvara e-mail i čita istu poruku: "Znam gdje se
nalazi Matthew Rey.’ Ključna stvar je timing. On uključuje njihovu kolektivnu moć uma.
Ako se sve obavi kako treba - a ja sam u tome stručnjak - garantiram da će netko od
članova znati gdje je Matthew Rey.”
“Da, zadnji su ga put zacijelo vidjeli s Elvisom.”
“Molim te, razumijem tvoj skepticizam, ali tek nakon što ti se otac vrati kući, shvatit
ćeš da je ovo tvoja najbolja investicija od pet tisuća dolara.”
Skoro sam mu se nasmijao u lice. “Pet tisuća dolara? Za što ?
“Za kontakt koji ću uspostaviti s umovima. Radio sam za ženu koja je uz moju pomoć
pronašla otetu djecu na drugome kraju zemlje. Znam čovjeka u Velikoj Britaniji koji na
pacijentima izvodi operacije bez anestezije. Pripadnik jednog aboridžinskog plemena u
Australiji u stanju je prelomiti čelik snagom uma.’
“Ovamo sam došao u nadi da znate gdje mi se nalazi otac. Sretan si što ti neću
polomiti kosti i opaliti te nogom u guzicu da poletiš sve do Kolumbije i potražiš ga na
licu mjesta.”
“"Nema potrebe za takvim nečim. Um je svemoćan. Osjećam ovu poruku već dva dana.
Nemoj se iznenaditi ako uskoro iskusiš telepatsku vezu”
Ustao sam s namjerom da odem. “Ti si obični seronja.
Pogledao me kao da više nema namjeru trpjeti uvrede. “Majka ti ne misli tako.”
“I s njom si razgovarao?”
“Da,” reče lukavo. “Vidio sam je na televiziji prošli tjedan. Jutros je napokon pristala
razgovarati sa mnom. U posljednjem se trenutku predomislila i rekla da bi bilo bolje da
porazgovaram s tobom.”
“Ipak, moj odgovor je ne.”
Mirno je ispio kavu do kraja. “Možda za sada. Ali za mjesec-dva, kad vidi da se ništa ne
događa, ona će izrigati lovu složio se ti s tim ili ne. Vjerojatno i više nego jedanput.”
“Gade.” Skočio sam sa stolice s namjerom da ga zgrabim za gušu.
“Naredniče!” viknuo je.
Pas je skočio s poda i stjerao me uza zid. Lajao mi je u lice širom otvorenih usta, a
njegove bijele oštre zubine bile su svega par centimetara udaljene od moje vratne
arterije. Još jedna riječ njegova gazde i ja sam gotov.
“Dosta! "viknuo je.
Pas se mirno povukao i vratio svome gazdi. “Dajem ti trideset sekundi da odeš u miru.
U protivnom će te Narednik izvući van.”
“Gdje ti je savjest, čovječe? Obitelj mi je na mukama.”
“Ž elim svoj novac.”
“Govoriš kao da ti ga dugujemo.”
“Opa. Mora da si lud.”
Činilo se da je upravo to htio reći. Zaista smo mu bili dužni.
 “U roku od deset sekundi želim da se nađeš s druge strane vrata,” reče on.
Pas je režao. Nije bilo vremena za raspravu. Otišao sam u hodnik i izišao van. Na pola
puta do džipa začuo sam njegov glas, “Hej.”
Zaustavio sam se i okrenuo. Stajao je na kućnom pragu.
“Reci sestri da je pozdravlja Jaime Ochoa.”
Izgovorio je to ime kao da bi mi ono nešto trebalo značiti. Ali nije. “Ž ao mi je, ne znam
gdje mi je sestra.”
“Ja znam,“ reče on pogledavši me tako prezirno da me uhvatila jeza.
Nisam bio siguran blefira li, a on mi nije dao priliku da pitam.
Stajao sam na mjestu i gledao, zbunjen, kako ulazi u kuću i zatvara vrata za sobom.
 15
Pozvao sam Alex na ručak. Mislio sam da je došlo vrijeme da porazgovaram s njom.
Našli smo se u Scotty’s Landingu, restoranu čiji su specijaliteti bili pečeni mahi-mahi
sendviči i hladni gazpacho. Mali okrugli stolovi bili su smješteni na otvorenom. Sjeli smo
na plastične stolice ispod suncobrana, a s mora je dopirao svježi vjetar. Pred nama se
pružao divan pogled. Nije se nalazio baš u srcu Coconut Grovea, ali me sam ulaz u
restoran podsjećao na duh kakav je vladao u starom Groveu: MOLIMO VAS, OVDJE
PRIČEKAJTE DOK SE OSLOBODI STOL. Ispod je manjim slovima bilo napisano: MJESTA
ZA SJEDENJE UVIJEK IMA. IZVOLITE SJESTI. AKO VAM NEŠ TO NIJE JASNO, KRENITE
ISPOČETKA.
Sjeli smo za stol koji se nalazio najbliže vodi. Alex je sjedila prekriženih nogu, što mi
naravno nije moglo promaknuti jer su joj noge izgledale prilično upadljivo u sandalama
i ljetnoj haljini koju je imala na sebi. Zapravo, pažnju mi je privukao prsten na nožnom
prstu, mali zlatni prsten na najdužem, srednjem prstu. Imala je stopala kao balerina,
palo mi je na pamet, sjetivši se dana kad je Lindsey došla kući s baleta uplakana jer joj je
učiteljica rekla da će joj biti teško stajati na prstima ako joj je palac najduži. Zbog toga je
odustala od plesa.
“Sviđa ti se moj prsten?” zapitala me.
“Š to?”
“Prsten,“ reče ona mičući stopalo. “Mislim da si primjetio prsten na nozi.”
“Da, izgleda da jesam.”
Nasmiješila se. Pogledao sam u stranu zbog nelagode. Oboje smo znali da sam buljio u
njezinu nogu.
Konobar nam je donio vodu i zapisao narudžbu. Dok smo čekali da nam donese hranu,
rekao sam joj za Jaimea Ochou, nakon čega mi je postavila sasvim logično pitanje.
“Misliš li da zaista zna gdje ti je sestra?”
“Vjerojatno je podjednako siguran da će Julia Roberts sa šezdeset tri godine roditi
trojke.”
“Š to misliš, poznaje li on Lindsey?”
“Pretpostavljam da su se vjerojatno negdje upoznali. Moguće da mu je stala na žulj.
Kad je vidio mamu na televiziji prošli tjedan kako govori o otmici, odlučio se osvetiti
njezinoj obitelji.”
“Dobar neki čovjek.”
“Volim sestru, ali ona previše voli biti daleko od kuće. Š to dalje, to bolje. Ž eli misliti
kako je to dio novinarskog stila života, u duhu Ernesta Hemingwaya. Jedan joj je
profesor davno rekao da ako želiš pisati priču o kanalizacijskim štakorima, ne trebaš
intervjuirati labudove. Volio bih da je dodao da ako želiš pisati o samoubojstvu, ne
trebaš sam počiniti samoubojstvo.”
“Znači, misliš da je Jaimea Ochou upoznala dok je istraživala za priču?”
Pogledao sam more, a onda opet Alex. Nisam znao dobro lagati i nije bilo smisla
ustrajati u ovome. “Tome se nadam. Ali sam i pomalo zabrinut.”
“Gdje je ona sada?”
 “Kad smo posljednji put razgovarali, bila je u Nikaragvi. Iako se ne slaže najbolje s
ocem, uvijek mi je bilo lakše kad bih pomislio da su barem u istoj državi.”
“Kad ste se posljednji put čuli?”
“Prošlo je dosta vremena. Uvijek prođe. Javi se kad ostane bez prebijene pare. Ali, da
budem iskren, sad je malo drukčije, budući da je tata otet.”
“Tako je. Ali moram reći da se prilično rijetko događa da dvoje ljudi otmu u isto
vrijeme u različitim državama.”
“Osim ako su otmice povezane.”
Podignula je obrvu. “Nemojmo pretjerivati.”
Primijetio sam da nije u potpunosti odbacila mogućnost koju sam spomenuo.
Konobar nam je donio hranu i otišao. Gricnuo sam pomirit i rekao, “Mislio sam da bih
trebao otići tamo. Ionako moram vidjeti što je s tatinim poduzećem. Možda bih također
trebao potražiti Lindsey.”
“Savjetujem ti da pričekaš barem dok se otmičari jave. Nemoj majku ostaviti samu da
se sa svime nosi.”
Klimnuo sam glavom, a onda pogledao prema zaljevu, gdje je od sunčanja sprženi
turist očajnički tražio mjesto na koje može usidriti svoj unajmljeni čamac. “Možda bi
pomoglo kad bismo Jaimeu Ochoi poslali ček.”
“Naravno, to možeš učiniti.”
“Siguran sam da blefira.”
“Zašto si onda išao k njemu?”
Znao sam da će razgovor ići ovim tokom, ali sam također bio svjestan da moram
prestati tajiti bilo što pred osobom o kojoj ovisi život mog oca. “Sazna li osiguravajuće
društvo za sve što ti kažem?”
“Ne. Osiguravajuće ti društvo plaća račun, kao što stoji u polici. Međutim, moj klijent
si ti, ne osiguravajuće društvo. Ako hoćeš da nešto zadržim za sebe, tako će i biti.”
Takav sam odgovor priželjkivao, ali sam još uvijek bio neodlučan. Tatin problem s
FBI-jem nije bio moja omiljena tema uz ručak. “Otišao sam ga vidjeti jer sam mislio da
on možda ima nekakve veze s optužbama za koje sam čuo. U vezi s mojim ocem.”
“Š to točno?”
Slušala me pažljivo bez prekidanja dok sam joj ispričao sve o susretu s agentom
Huittom, FBI-jevim sumnjama u posao kojim se otac bavi. Činilo se da je ponajviše
zainteresirana za njihovo odbijanje slučaja ukoliko obitelj Rey ne pristane na suradnju u
još nedefiniranoj istrazi protiv Guillerma. Kad sam bio gotov, nije rekla ništa.
“Možda bi bilo bolje da ti nisam rekao za ovo?” zapitao sam.
“Trebao si mi odmah reći.”
“Nisam htio da stekneš lošu sliku o mom ocu.”
Zazvonio mi je mobitel. Bila je to majka.
“Upravo nam je stigao paket iz Kolumbije,” reče ona uznemirenim glasom. “Mislim da
su ga poslali otmičari.”
Skoro sam pao sa stolice. Po izrazu mog lica Alex je shvatila o čemu se radi. Dao sam
joj znak da se primakne kako bi mogla čuti o čemu je riječ.
 “Otvori ga,” rekao sam majci.
“Već sam to učinila.”
“Je li unutra zahtjev za otkupninom?”
"Ne mogu pročitati. Na španjolskom je. Na dnu je par redaka koji kao da su napisani
očevim rukopisom, ali i to je na španjolskom. Ništa ne razumijem. Zašto bi pisao
vlastitoj obitelji na stranom jeziku?”
Zvučala je jako zbunjeno. Htio sam joj predložiti da odnese do susjeda da joj oni
prevedu. Ali, radilo se o nečemu u što susjede ne bi trebalo miješati.
Pričekaj malo. Sad sam s Alex. Odmah ćemo doći.”
“Da nazovem agenta Nettlesa u FBI?”
Zastao sam nakratko, a Alex kao da je znala zašto: majci nisam niti spomenuo
probleme s FBI-jem. “Najbolje da ništa ne poduzimaš dok ne dođemo kući i pročitamo
pismo.”
“Požuri se, molim te. Ubija me što ne znam što tu piše.”
“I mene,” rekoh.
 16
Stigli smo do mame za deset minuta. Dočekala nas je na vratima.
“Ovuda,” reče uvodeći nas u kuhinju.
Pismo je ležalo na stolu pokraj otvorenog paketa. Bilo mi je drago da je Alex sa mnom.
Vjerojatno bih ga i sam mogao prevesti, ali sam se bojao da bi u poruci od otmičara
moglo biti frazeologije kakvu ne bih razumio. Ona je bila prava osoba za odgonetavanje
točnog značenja. Pitao sam se nije li možda i sama nekad pisala ovakva pisma.
Dok je Alex čitala pismo, pokušavao sam protumačiti izraz njezina lica. “Je li to FARC?”
zapitam je.
“Moguće.”
“Oh, Bože,” uzdahne mama.
“Nekako je čudno. FARC obično izravno kaže što hoće. Ne ustežu se. Ovo pismo zvuči
kao FARC-ovo, ali nema ničega preciznog u njemu.”
“Za Boga miloga, pročitaj nam ga,” reče mama.
Gledao sam preko Alexina ramena dok je naglas čitala i prevodila. ‘“Draga gospođo
Rey...’”
“Najprije pročitaj ono na dnu,” reče mama. “Napisano je Matthewovim rukopisom.”
“Izgleda da su mu dopustili da napiše kratki post scriptum.”
“Da. Pročitaj to, molim te.”
‘“Draga moja obitelji. Meni je dobro i nemojte se brinuti. Cathy, volim te. Nick,
pozdravi Lindsey kad se čuješ s njom i vodi brigu o mami i baki. Voli vas Matthew.’”
Majka je drhtala. Čvrsto sam je zagrlio i posjeo na stolicu za stolom nasuprot Alex.
“To je sve?” reče ona.
“To je provokacija,” reče Alex. “Otmičari ponekad dopuste ovakvo nešto kako bi
obiteljima proradile emocije. Ponekad ih puste da pipaju u mraku. U svakom slučaju,
vuku nas za nos.”
“Zašto je pisao na španjolskom?”
“Zato što otmičari žele biti sigurni da nije napisano nešto drugo. Boje se da na
stranom jeziku ne bi nešto procurilo. Mogao bi se izraziti u šiframa kako bi otkrio gdje
se nalaze. Ako piše na španjolskome, jasno im je što znači svaka riječ.”
“Š to piše u pismu?” zapitao sam.
Opet je pogledala pismo i stala čitati, “‘Draga gospođo Rey. Mi smo vaši prijatelji.’”
“Prijatelji!” skoro je vrisnula majka.
“To je tipičan početak,” reče Alex. Brzo je pročitala nekoliko redaka u kojima su gerilci
propagirali svoju politiku. Ono najvažnije bilo je u posljednjem paragrafu. “Nemamo
namjeru učiniti vašem mužu išta nažao ukoliko učinite ono što od vas budemo tražili.
Međutim, žalimo što nam je teško komunicirati s vama dok ste u Miamiju. Svi dogovori
o oslobođenju moraju biti realizirani u Kolumbiji, preko vas ili vašeg zastupnika.”
“Očekuju da netko od nas dođe u Kolumbiju?” reče mama.
“Ništa neobično,” odgovori Alex. “Ž ele igrati na domaćem terenu.”
“Pročitaj pismo do kraja,” rekoh.
 Nastavila je prevoditi. “‘U zoru, dvadeset drugoga listopada, budite u parku iza crkve
na vrhu Monserettea.“
“Š to je Monserrate?” zapitao sam.
“Planinski vrh istočno od Bogote.” Nastavila je čitati: Ponesite radio. Upute ćete dobiti
naknadno. Ne miješajte u ovo policiju niti vojsku, ili vam se više nećemo javiti, niti ćete
vidjeti svoga muža.
“Ali...” mama je jedva govorila. “Ali mi smo već obavijestili policiju.”
“Oni to znaju.”
“Zašto onda prijete da će ubiti Matthewa ako ih obavijestimo ?
“Ž ele da prestanete komunicirati s policijom. Razumijete, oni se ne boje da će ih
uhvatiti. Policija jedva uspijeva riješiti dva posto ovakvih slučajeva u Kolumbiji. Oni se
samo boje da vam policija neće dozvoliti da platite otkupninu. I strah im je opravdan.
Policija bi to zaista učinila.”
“Vjerojatno razmišljaju kao State Department,” rekoh.
“Svi tako misle, dok ne otmu njihova sina ili kćer.
Mama je zapitala, “Trebamo li prestati komunicirati s policijom?”
“Nije nužno,” reče Alex. “Dok god imate privatnog pregovarača koji stavlja novac na
stol, otmičari neće mariti s kime razgovarate iza kulisa.”
“To znači da ćeš ti posredovati za nas u Bogoti?”
“To također pokriva vaše osiguranje.”
“Hoće li s tobom biti policija?”
“Ne,” reče Alex. “Nemojte me krivo shvatiti. Kad sam rekla da nije nužno da
prestanete razgovarati s policijom, nisam mislila da se sami priključimo kolumbijskoj ili
američkoj vojsci. Iskreno rečeno, ne trebaju nam ako imamo namjeni platiti otkupninu.
Zato je vaš otac platio osiguranje.”
“Ideš sama?” reče mama.
“Zar ne bih ja trebao ići s tobom?” zapitao sam prije nego što je stigla odgovoriti.
“Ne,” reče mama igrajući istu igru.
Alex je malo zastala, a onda odgovorila. “Oko toga se morale dogovoriti.”
Ja sam rekao, “Kad razgovaraš preko radija s otmičarima, oni mogu prijetiti ili
određivati rokove. Ne bih se želio osloniti na tuđe mišljenje. Volio bih biti na licu mjesta
i čuti što kažu.”
“Ali, to bi moglo biti opasno,” reče mama.
“Ne idem sam.”
“Istu je stvar govorio tvoj otac!” glas joj je postao oštriji, ali je i dalje drhtao.
Pogledao sam u stranu i nisam rekao ništa. Mama je pogledala Alex i zapitala,
“Moramo li odmah donijeti odluku?”
Ne. Ali što prije, to bolje. Moramo napraviti plan.”
“Do sutra ujutro?”
“U redu,” reče Alex.
Mama me pogledala u oči, a onda stala gledati kroz prozor.
 Nisam bio siguran s kime razgovara - sa mnom, s Alex ili zapravo ni s kim. “Poznajem
svog sina,” reče nježnim glasom. “Otići će u Južnu Ameriku. Do jutra ćemo znati hoće li
ići s mojim blagoslovom ili bez njega.”
Gledao sam je kako ustaje i tiho odlazi iz sobe.
 17
Ta je noć bila teža nego što sam očekivao. Pismo s tatinim rukopisom izazvalo je u
meni u isto vrijeme i radost i strah. Dobra vijest: živ je i otet. Loša vijest: živ je i otet.
Mama i ja smo otišli na spavanje iza vijesti u jedanaest sati, ali dugo nisam mogao
zaspati pa sam ležao u mraku i osluškivao šum palmi na vjetru ispod prozora moje
spavaće sobe. Te tri kraljevske palme bile su visoke dvije stope kad smo ih tata i ja
zasadili, on pravom lopatom, a ja plastičnom dječjom lopaticom za igranje u pijesku.
Četvrt stoljeća prošlo je u tren oka. Ipak, posljednja dva tjedna izgledala su kao vječnost.
Nastojao sam misliti pozitivno. Današnja poruka od tate barem je potvrdila da je
preživio pucnjavu u Cartageni u kojoj su živote izgubila tri člana njegove posade.
Međutim, pitao sam se kad je napisao one riječi, znajući da se odonda moglo štošta
dogoditi.
Oko jedan sat poslije ponoći začuo sam buku u kuhinji. Mama i ja smo očito tu noć bili
u istom vlaku. Izvukao sam se iz kreveta, obukao i sišao niza stube. U kuhinji je bilo
upaljeno svjetlo, ali mamu nisam vidio. Primijetio sam blok papira na stolu. Uzeo sam ga
i počeo čitati.
Dragi moj Matthew, pisalo je na početku. Zapanjila me dužina pisma. Stranice i
stranice bile su ispisane maminim rukopisom. Ispisala je gotovo cijeli blok papira.
“Nemoj to čitati.”
Okrenuo sam se i ugledao majku na vratima. “Ne čitam.”
Uzela je blok i privila ga čvrsto na grudi. “To je za oca. Tu mu sve pišem.”
“Ne moraš mi ništa objašnjavati. To je odlična ideja.”
Sjela je za stol, očito željna razgovora. Sjeo sam do nje.
“Otac je bio oduševljen zbog djeteta. Ž elio je biti uz mene tijekom cijele trudnoće,
porođaja. Očevi to nisu toliko radili kad ste se rodili ti i Lindsey. Ovo je trebalo biti novo
iskustvo za nas oboje.” Tužno sam se nasmiješio. Još jedna stvar koju su gerilci ukrali
mojoj obitelji. “Siguran sam da će se vratiti na vrijeme.”
“Idući tjedan idem na prvi ultrazvučni pregled. Mislili smo otići zajedno. Budući da
njega nema, podijelit ću s njim to iskustvo pisanjem.”
“Imat će što čitati kad se vrati kući.”
“Ovo mu namjeravam poslati.”
“Kako?”
“Zvala sam Crveni križ. Rekli su mi da po Ž enevskoj konvenciji svi zarobljenici imaju
pravo dobivati poštu.”
“Mama, kolumbijski gerilci ne poštuju Ž enevsku konvenciju.” Vidio sam joj razočaran
izraz u očima. Već sam ga i ranije viđao kod klijenata kad se moraju suočiti s razlikom
između onoga što zakon propisuje i onoga što stvarno omogućuje. “Zašto ne?”
“Jednostavno ne poštuju. Nitko ih na to ne može prisiliti.”
“Znala sam,” reče tiho. “Naravno, to potvrđuje moje sumnje u post scriptum pisma
koje smo dobili.”
“Š to hoćeš reći?”
“Ako ne dopuštaju ocu da prima poštu, sumnjam da bi mu dopustili da piše pismo
obitelji. Sigurna sam da su ono sami napisali.”
 “Ono je očito tatin rukopis.”
“Ne sumnjam da je to njegov rukopis. Samo mislim da su mu oni rekli što da napiše.”
“Ne vjerujem. To su njegove riječi. Kladio bih se o vlastiti džip.”
“Kako možeš biti tako siguran?”
“Zbog načina na koji je mene spomenuo.”
“Ali, bio je kratak.”
“Za mene je i to dovoljno.”
Znatiželjno me pogledala. “Š to mi to pokušavaš reći, Nick?
“Razmisli. Recimo da otmičar piše pismo koje bi trebalo nalikovati pismu kakvo otac
piše sinu. Kad bi bilo tako, u sebi bi morao imati očev duh. Otac zna da bi ovo pismo
moglo biti posljednje što kaže svom sinu. Otmičar bi napisao dvije riječi: ‘Volim te.’ To bi
bilo normalno, zar ne?”
Mama je trepnula očima. “Ovisi što smatraš normalnim.
“Točno. Zato što je u ovoj kući normalno da otac ne govori sinu ‘volim te’. Normalno je
ono što je tata napisao: Nick, pozdravi Lindsey kad je vidiš i vodi brigu o majci i baki.’”
Pogledala me tužno. Očito je zaključila da sam puno razmišljao o poruci, da me jako
pogodila. “Znaš da te tata voli.”
“Mislim da znam, da. Ali bi to bilo lijepo čuti.”
“To je put bez izlaza.”
“Imaš pravo. Nikad nismo znali dobro komunicirati. To me rastužuje više od ičega.
Posljednjih sam dana shvatio da nikad u životu nisam vodio iskren razgovor sa svojim
ocem.
“Otac ti ne laže.”
“Ne mislim ‘iskren’ u smislu Georgea Washingtona. Mislio sam ‘iskren’ u značenju
‘intiman’. Kad dva čovjeka jedan drugome otvaraju dušu.”
“Tvoj otac ni s kime tako ne razgovara.”
Razmislio sam nakratko. Kuhinja je iznenada postala tako tiha da sam čuo zvukove iz
hladnjaka. Nisam imao namjeru večeras otvarati temu FBI-ja, ali sam pomislio da je ovo
izvrsna prilika. “Mama, koliko znaš o tatinom poslu u Nikaragvi?”
“Znam ponešto.”
“Koliko poznaješ Guillerma?”
“Zapravo, vidjela sam ga samo jedanput. Jedva smo izmijenili dvije-tri riječi.”
Rekla je to tako sigurno, kao da nije niti htjela poznavati Guillerma. Ili sam ja možda
očekivao takvo nešto. “Imaš li povjerenja u njega?”
On je partner tvog oca više od deset godina. I ne znam tko bi drugi otišao u Kolumbiju
pregovarati s lokalnom policijom.”
“Nesumnjivo nam je od koristi.”
“Je li se dogodilo nešto zbog čega mu ne želiš vjerovati?”
Mislio sam na agenta Huitta i njegove optužbe, naravno, ali je majku bilo teško navesti
na razgovor o tome. “Ne poznajemo ga ni ti ni ja. Ne poznajemo ni Alex. Netko od nas bi
trebao otići na lice mjesta.”
“Još uvijek želiš ići u Bogotu, zar ne?”
 “Da.”
Odmahnula je glavom i skoro zajecala. “Zašto?”
“Upravo sam ti rekao.”
Mislim da nisi.” Osjećala je da sam joj nešto prešutio.
“Teško je to objasniti,” rekoh.
“Pokušaj.”
“Ova me je otmice natjerala na razmišljanje i shvatio sam da je između oca i mene
uvijek nešto nedostajalo. Poštujem ga. Hrabar je, snažan i tako dalje. Oduvijek sam
mislio da želim biti kao on. Ne baš ribar, ali svakako njemu nalik. Posljednjih nekoliko
noći probdio sam pitajući se imamo li išta zajedničko i shvatio sam da ga uopće dobro
ne poznajem. Ni on mene ne poznaje. Možda je zato važno da otputujem u Kolumbiju.
Da ga nađem. Možda se možemo upoznati.”
Prema njezinu bolnom izrazu lica bilo je jasno da još uvijek ne želi da idem, ali kao da
je napokon shvatila što osjećam. “Ne znam što bih da vas izgubim obojicu. Čuvaj se,
molim te.”
Posegnuo sam za njezinom rukom i čvrsto je stisnuo. “Hoću. Obećavam.”
 18
Bilo je to njihovo treće logorovanje u sedam dana. Ili se možda radilo o osam dana.
Matthew nije bio siguran. Gerilci su mu ukrali ručni sat, njegov jedini kalendar.
Prošlo je barem tjedan dana otkako su došli u planine, skoro dva od pucnjave u
Cartageni. Putovali su pješice ili na mazgama. Uglavnom su svladavali uspone, ali su se
ponekad spuštali niz strme litice. Više mu se puta učinilo da idu istim putem. To su
izvodili kako bi zarobljenici izgubili orijentaciju i želju za bijegom. Njihova metoda
sigurno nije imala veze sa zbunjivanjem eventualnih spasilačkih grupa. Kad gerilci
kontroliraju gotovo pola države, Rambova misija nikome neće pasti na pamet. Čak i kad
ovi otmičari ne bi bili formalno povezani s bilo kojom marksističkom grupom, vojska bi
i dalje morala doći u sukob s bolje organiziranim ljevičarskim snagama kao što su FARC
i Nacionalna oslobodilačka armija, a onda se uspentrati na planinu kako bi oslobodili
Matthewa i ostale. Nema šanse.
Sada je zarobljenika bilo ukupno šest, računajući Matthewa, taticu iz Kolumbije i
mamicu koju je Joaquin dovukao kako bi spriječio njegov bijeg. Prije dvije noći Joaquin i
njegova banda našli su se s drugom grupom pobunjenika koji su imali tri zarobljenika.
Ovi su gerilci očito bili dio Joaquinove grupe, budući da su slušali njegove zapovijedi.
Matthewu nije bilo jasno o čemu se radi. Za vrijeme pauze za kupanje Emilio, tatica iz
Kolumbije, objasnio mu je.
“To je njihova podjela rada,” reče. “Jedna je grupa specijalizirana za otmice, a druga za
čuvanje zarobljenika.”
Tri nova zarobljenika, primijetio je Matthew, uopće nisu bili novi.
Š veđanina i Kanađanina oteli su prije dva mjeseca u blizini granice s Ekvadorom.
Kanađanin je bio kauboj iz Saskatchewana, nalik na tipičnog Teksašanina. Š veđanin je
bio rezerviraniji i ogorčeniji zbog cijelog iskustva.
Do sada je Matthewu o sebi rekao samo kako se zove - Jan Lunden.
Preko govora tijela, međutim, činilo se da okrivljuje Kanađanina za to što ih je
zadesilo.
Treći novi zarobljenik bio je još jedan Kolumbijac, neki bankar koji je jednog dana
jednostavno krenuo kući s posla pogrešnim putem prije šesnaest mjeseci. Vrijeme
provedeno u zarobljeništvu ostavilo je tragove na njemu. Hlače koje su mu nekad dobro
pristajale sad je vezao oko struka. Lice mu je prekrivala gusta brada. Koža mu je bila
tamna i suha, obrazi ispijeni, a bore su mu se usjekle duboko u čelo. Duga kosa slijepila
mu se u čvorove i poprimila čudnu nijansu narančaste boje. Nijedan čovjek nema
prirodno takvu boju kose. Uzrok je sigurno bila loša prehrana.
Najšokantnije od svega bilo je to da je imao samo trideset osam godina.
Kad ga je vidio, Matthew je ostao bez teksta, što bi se ionako dogodilo jer zarobljenici
nisu smjeli razgovarati jedan s drugim. Takvo je bilo Joaquinovo pravilo. U praksi ga je
provodila Aida, trinaestogodišnja djevojka naoružana tridesetkalibarskom puškom M-
1. Ona je bila gerilka nižeg reda, zadužena za donošenje hrane zarobljenicima, uglavnom
krumpira i graha. Često bi veći dio hrane prosula na pod, glumeći nespretnost. Svaki je
put to činila namjerno. Uživala je u moći nad zarobljenicima: prosipanju hrane i
prisiljavanju da se pridržavaju glupih pravila kao što je ono da ne pričaju za vrijeme
jela. Matthew je zaključio da su žene, pogotovo mlade djevojke, na najnižem položaju u
Joaquinovoj grupi. Ispod Aide bili su samo zarobljenici.
 Sada su svi zarobljenici zajedno jeli pod njezinim nadzorom. Svih šest čuvara bilo je
na dužnosti, ali su se svi osim Aide natjecali tko će više puta lovačkim nožem bačenim iz
zgloba pogoditi drvo udaljeno četiri metra. Jedan prijatelj se napio i spavao s druge
strane Bilo je to tipično ponašanje ovih budala. Noževi, pištolji i granate bili su njihova
redovita sredstva za zabavu, kojima su se igrali ne obraćajući pažnju na ničiju sigurnost.
“Idiotas!” poviče uspavani ljepotan, dodavši još čitav niz psovki. Jedan od glupana
bacio mu je nož u krilo. Srećom, bio je okrenut drškom, a ne oštricom. Ostali su se
smijali.
Gerilci su spavali u kolibi, muškarci i žene zajedno. Moguće da su ih gerilci sami
izgradili, ali je Matthew mislio da su ih prije ukrali tamošnjim seljacima. Po blatnjavim
zidovima i grubom krovu, koliba je izgledala kao da su je izgradila primitivna indijanska
plemena prije deset tisuća godina. Nije čak imala ni dimnjak. Stalno je bila upaljena
vatra, kako bi se malo ugrijao hladni planinski zrak, a dim je izlazio kroz otvoreni
prozor. Matthewa je ova koliba podsjećala na male brvnare kakve Miskito Indijanci
prave uz nikaragvansku obalu i u njima suše ribu, samo što su Miskitosi dovoljno
pametni pa se zajedno s ribom ne suše i oni.
Čuvari su se još uvijek smijali i dodavali bocu jedan drugome. Takve zabave u
predvečerje bile su im svojevrsni ritual. Nekoliko gutljaja ruma, basuco, jeftini kokain od
kojeg bi pali u trans.
Jedan mladi gerilac uhvatio je Aidin pogled s druge strane logora. Uzvratila mu je
osmijeh, zainteresiranim izrazom lica. Ustala je s debla na kojem je sjedila, ali se
prestala smiješiti pri obraćanju zarobljenicima.
“Nitko ne ide nikamo;” reče na španjolskom. ”I nema priče.”
Okrenula se i pridružila zabavi.
“Dodaj mi burbon i kolu, mala,” reče Kanađanin. Zvao se Will.
Matthew je dignuo pogled sa svog tanjura s hladnim grahom. Na sreću, Aida nije čula
Willovu šalu - nije imala nimalo smisla za humor.
Š estorica čuvara sjedila su na zemlji u krugu oko ostataka vatre. Vatra je izgorjela
prije sat vremena i ostao je samo zažareni ugljen. Opet će je zapaliti ujutro. Prethodno
su Matthew i Will dva sata morali skupljati drva dok su tri gerilca, skoro četrdeset
godina mlađi od njih, stajala na mjestu i promatrala ih. Zarobljenici su donijeli mnogo
grana, ali svaka je bila namijenjena grijanju zadimljene kolibe.
Zarobljenici su jeli u tišini. Kolumbijka je drhtala od hladnoće. Matthewu je također
bilo hladno. Puhao je hladni vjetar s planine, a zbog vlage u zraku bilo je još hladnije.
Ogromni komarac sletio je Matthewu na čelo, ali ga je na vrijeme ubio. N igdje nije vidio
veće komarce nego u Andama, ali su bili spori i nisu grizli. Očito je i njima bilo previše
hladno.
Dvadesetak minuta kasnije, društvance je postalo bučnije i pijanije. Dva su gerilca
držala ruku na Aidinoj guzici, svaki s jedne strane.
“Da se kladimo s kojim će završiti večeras?” reče Will.
Nitko nije odgovorio.
“Š to je s vama, ljudi? Ne čujete dobro?”
“Š uti,” reče Jan, Š veđanin.
“Oh, a ti možeš govoriti?”
 “Š uti, glupane. Ne izazivaj nevolju dok gerilci piju.”
“Nikad u životu nisam vidio ovakve pičkice.” Pogledao je Kolumbijku, kao da se htio
uvjeriti da nije razumjela njegov engleski slang. Onda je pogledao Matthewa i rekao,
“Š to se ne odnosi na ovdje prisutnog ribara.”
“Nitko ovdje nije pičkica,” reče Matthew.
“Drukčije si govorio kad smo bili u šumi.”
“Ništa ti nisam govorio u šumi.”
Nasmijao se. “Jesam te, ribaru? Samo mala šala. Poludjeli bismo kad se ne bismo
barem malo šalili.”
Jan reče, “Daj samo zašuti, molim te.”
Iznenadna je dolinom odjeknuo pucanj. Nakon toga još nekoliko njih. Gerilci su vikali
kao da su na dočeku Nove godine. Droga je počela djelovati.
“Ludi gadovi ” reče Will. Govorio je glasno, ne obraćajući pažnju na to tko bi ga mogao
čuti.
Jan ga je pogledao. “Lijepo ti kažem, posljednji put. Š uti, dok nas nisi uvalio u nevolju.”
“Š to nam mogu? Oduzeti po par zrna graha iz tanjura?”
“Mogu puno toga.” Ovaj put se oglasio Emilio, glas iskustva - jedini tko je već bio otet.
“Vjeruj mi, do sada su bili dobri prema nama. Može biti puno gore.”
“Prestanite s pričom,” reče Jan. “Svi.”
“Zašto bismo?” reče Will. “Zato što nam je to naredila ona mala kučka Aida?”
“Ne,” reče Matthew. “Zato što je naoružana.”
Na drugoj strani logora dva su se gerilca koji su držali ruku na djevojčinoj guzici sada
svađali, vjerojatno oko toga na kome je led te večeri. Ovakve su situacije prilično
nervirale Matthewa - kad tinejdžerima podivljaju hormoni, a uza se imaju automatsko
oružje, a basuco im krvotokom dotječe u mozak dok se vodi rasprava oko djevojke.
Will je pogledao Š veđanina i promrmljao, “Oni su hrpa kukavica.”
Umiješao se Matthew. “Polako, kauboju. Nije vrijeme za rasprave.”
“Čini mi se da sam te krivo procijenio, ribaru. Mislio sam da imaš muda.”
“Također imam i mozak.”
“Hoćeš reći da sam ja glup?”
“To nisam rekao.”
“Jer, ako hoćeš vidjeti tko je glup, ne gledaj u mome pravcu. Barem nisam bio tako
glup da bih napisao pismo kući jer mi to Joaquin naređuje.”
Matthew je malo zastao. Joaquin ga je odveo u kolibu da napiše poruku, tako da mu
nije bilo jasno otkud Will zna za to. “Nije glupo učiniti ništa zbog čega bi mojoj obitelji
bilo malo lakše.
“Budalo. Pomažeš gerilcima, a ne svojoj ženi. Jedina svrha pisma je da dokaže da si još
živ, kako bi gerilci mogli tražiti više novca za tebe.”
Š veđanin se uključio u razgovor. Š to smo trebali učiniti, odbiti?”
“Da. Ja sam odbio.”
“Htjeli su da napišeš poruku svojoj ženi, a ti si rekao da nećeš?
 “Upravo tako. Dogovorio sam se sa ženom prije nego što sam došao u ovu državu. Ako
me otmu kakve usrane komunjare, ne daj gadovima ni kinte. Ništa od pregovora, ništa
od suradnje i točka.”
Iza njih se nešto pomaknulo u grmlju. Izišao je Joaquin s još dva naoružana gerilca.
Proučavali su zatvorenike kao i onog dana kad su se sakrili u polje kako bi vidjeli hoće li
Matthew pobjeći.
Stao je pokraj njih, a onda se obratio Kanađaninu. “Usrane komunjare, kažeš?”
Will ništa nije rekao.
“Diži se,” reče Joaquin.
Will je pogledao oko sebe, ali su svi izbjegavali kontakt očima. Nitko ništa nije mogao
učiniti. Polako je ustao.
“Trebaš izmijeniti svoj stav,” reče mu Joaquin.
“Radim na tome,” reče Will.
“Pomoći ću ti oko toga,” reče Joaquin uz podrugljiv osmijeh.
Na njegovu zapovijed dvojica stražara uperila su oružje u zarobljenike i odveli ih sve
skupa za Joaquinom na drugu stranu logora. Zaustavili su se tamo gdje su se gerilci
igrali noževima. Jedan je još uvijek bio zaboden u drvo. Joaquin ga je iščupao, a onda
pozvao ostale gerilce. Aida se smijuckala, a ona dvojica su bili ozbiljni. Pogledi su im bili
prazni, ali kao da su pokušavali skriti pred vođom utjecaj alkohola i droge. Poredali su
se s jedne strane drveta, a zatvorenici s. druge.
“Stavi ovdje ruku,” reče Joaquin Willu pokazujući drvo.
Will se nije micao. Matthew nije znao je li odbijao poslušati zapovijed ili se
jednostavno ukočio od straha. Svejedno. Na Joaquinov znak dva su gerilca zgrabila Willa
i odvukla ga do stabla te mu stavila desnu ruku na deblo, dlanom okrenutim prema
dolje.
“Nemojte,” reče Will drhtavim glasom.
“Raširi prste,” reče Joaquin.
“Nemojte. Molim vas.”
“Raširi ih!” viknuo je Joaquin. “Ili ćeš ostati bez njih.” Joaquin mu je raširio prste što je
više mogao.
“Ovo nije potrebno,” reče Will nešto glasnije. “Napisat ću poruku svojoj ženi ako
želite.”
“Naravno da hoćeš,” reče Joaquin. Drugom rukom.
Matthew je stajao i promatrao što se događa, svjestan da Willu nitko ne može pomoći.
Ipak, nije mogao mirno gledati što rade. Znao je da je devedeset pet posto ovdašnjeg
stanovništva katoličko.
“Bog gleda!” vikne na španjolskom.
Pijani su se nacerili, ali Joaquin nije. Na trenutak, ali samo na trenutak, Matthew je
vidio nesigurnost u Joaquinovim očima. Učinilo mu se da nije kao ostali gerilci i da
možda ipak posjeduje savjest. Pogrešan zaključak.
Joaquin mu je odgovorio, “Začepi ili ćeš biti sljedeći na redu!”
Držao je nož u vertikalnom položaju, a onda je oštricu zabio između zarobljenikova
palca i kažiprsta. Polako je iščupao nož, a onda ga zabio između kažiprsta i srednjeg
prsta. Opet isto, pa između srednjeg prsta i prstenjaka. Podigne opet nož i zabije ga
između prstenjaka i malog prsta, pa opet krene ispočetka, od palca i kažiprsta, samo
ovaj put nešto brže i naglas brojeći.
“Uno, dos, tres, cuatro."
Gerilci su s ushićenjem promatrali. Većina zarobljenika pokušavala je ignorirati
spektakl. Vladala je tišina i čulo se samo udaranje noža o drvo. Svaki put kad bi oštrica
dotaknula drvo popratio bi broj.
“Uno, dos, tres, cuatro“ Tap, tap, tap, tap.”
Joaquinovo se lice napelo od koncentracije. Oči su mu postale šire. Ritam se ubrzavao.
Svjetlucava oštrica pomicala se s jednog mjesta na drugo sve većom brzinom. Tapkanje
je počelo zvučati kao paljba iz automatske puške, a brojenje kao jedna duga riječ.
Willovim licem prelijevali su se valovi panike gledajući kako gerilac gotovo pada u trans
izvodeći svoju bolesnu igru.
A onda je prodoran krik prekinuo tišinu.
Matthew je pogledao ispred sebe, a onda se okrenuo. Kanađanin je bio ukočen. Nije
Will bio taj koji je kriknuo. Bio je to Joaquin. Ispustio je još jedan, još glasniji krik
podižući trijumfalno u zrak nož na kojem nije bilo ni kapljice krvi. Za njega je to bila
igra, u kojoj je izvukao pobjedu. Imao je sigurnu ruku i odličnu motoriku. Kanađaninovi
prsti bili su zdravi, oštrica ih nije niti dotaknula.
Will je drhtao. “Gracias,” jedino je to bio kadar reći, zahvalan što još uvijek ima sve
prste na broju.
“Sad ti pokušaj,” reče Joaquin.
Will se osvrnuo oko sebe jer nije bio siguran kome se Joaquin obraća. “Ja?”
“Da. Ti.” Joaquin mu preda nož. Gerilci su uperili oružje u Willove grudi.
“Š to hoćete da učinim?”
“Isto ono što sam učinio ja.”
“Ne mogu.”
Joaquin je izvukao svoj devetmilimetarski pištolj. “Ali hoćeš,” reče ravnodušno
ciljajući Willu u čelo.
Will je progutao pljuvačku i uzdahnuo. Još je jednom raširio prste na deblu.
Matthew ga je gledao s knedlom u grlu. Will je čvrsto zgrabio nož, ali je Matthew i s
udaljenosti od petnaest stopa vidio da mu se trese u ruci. Izgledao je veći i neposlušniji.
Počeo je otkud i Joaquin, s vrhom duge oštrice između palca i kažiprsta. Zastao je na
nekoliko dugih sekundi bojeći se napraviti bilo kakav pokret.
Onda je Joaquin nategnuo pištolj. “Počni.”
Will je duboko udahnuo, a onda polako prebacio nož iz prvog položaja na drugi, pa na
treći, četvrti.
“Rapido,” reče Joaquin.
Ubrzao je. Tapkanje se nastavilo. Ritam je bio primjetan, iako ne onako ujednačen kao
Joaquinov. Will je izdrečio oči. Njegovu silnu koncentraciju samo su povremeno
prekidali izrazi bola zbog blagih ogrebotina. Prvi jači ubod zadesio je prstenjak, a onda
se nastavilo nekoliko ispravnih uboda. Potom je stradao mali prst. Na oštrici su se
počeli skupljati komadići mesa.
 “Broji!”
“Jedan, dva, tri, četiri.”
“Rapido!”
Will nije mogao disati, a kamoli brojiti. Joaquin je pritisnuo cijev pištolja na
zarobljenikovo čelo. “Mas rapido!”
Will je davao sve od sebe, ali u jednom trenutku više nije mogao držati ritam.
Tapkanje je završilo ubodom i krikom od kojeg se ledi krv u žilama. Pronio se preko
vrhova planina i do doline, a onda se tri ili četiri puta začuo njegov odjek u daljini. Nož
mu je ostao stršati u ruci, presjekavši dio šake između palca i kažiprsta.
Joaquin je čvrsto držao oštricu kako Will ne bi mogao maknuti nož iz bolne rane.
“Izvadi ga!”
Joaquin je i dalje čvrsto držao nož. Onda ga je jednim brzim pokretom zabio sasvim do
drške, kao malu giljotinu, naslonivši se na njega svom težinom. Čulo se kako puca kost.
Uslijedio je još jedan krik, ovaj put čak i jeziviji od prvoga.
Odrezani palac otkotrljao se s debla i pao pokraj Joaquinove noge.
Čak su i gerilci bili zapanjeni i šutjeli. Matthew je krenuo prema Willu kako bi mu
pomogao, ali ga je u tome spriječila Aida.
“Por favor. Iskrvarit će!”
Deblo je bilo natopljeno krvlju. Will je držao svoju krvavu ruku između nogu.
“Ž ivotinjo. Nisi mi ovo morao učiniti!”
Joaquin dade znak Aidi, koja je onda dopustila Matthewu da mu priđe. Neki mu je
gerilac dobacio stari sivi šal, koji je Matthew svezao Willu oko ruke kako bi zaustavio
krvarenje. Ruka mi je bila hladna. Cijelo mu je tijelo bilo kao led, a lice blijedo.
“Past će u nesvijest!” reče Matthew. “Treba nam još pokrivača.”
Nitko se nije pomaknuo.
“Umre li, ostat ćete bez novca,” reče Matthew.
Joaquin kao da nije htio davanjem pokrivača pokvariti lekciju održanu ispred
zarobljenika. Ali mu je Matthew vidio po licu da ga je ono što je rekao o otkupnini
natjeralo na razmišljanje. Joaquin je napokon nešto zapovjedio, a jedan čuvar je otišao u
kolibu po pokrivač.
Will je drhtao u Matthewovim rukama. “Bit će sve u redu,” reče Matthew tiho. “Samo
se drži.”
Joaquin je uzeo nož i zabio ga posljednji put u deblo. Onda je uzeo odsječeni palac i
pokazao zarobljenicima.
“Sad Don William ne treba pisati pismo,” reče. “Imamo što poslati njegovoj ženi.”
Zarobljenici su stajali na mjestu nijemi. Iznenada je mlada majka počela plakati.
Joaquin je već bio na odlasku, ali se onda zaustavio i rekao zarobljenicima.
“Uskoro ću od sviju vas tražiti da napišete još jedno pismo svojim obiteljima. Ne samo
zato da bismo dokazali da ste živi, nego, što je još važnije, kako bismo ih natjerali da
prije plate. Pišite. Pišite zbog sebe.” Okrenuo se i zaputio prema zadimljenoj kolibi.
 Matthew je i dalje čvrsto držao Willovu ruku kako bi kontrolirao krvarenje. Dio njega
žudio je za tim da zgrabi nož i kaže Joaquinu da njegova obitelj nikad neće isplatiti
novac, ali je znao da je taj čovjek zao, možda čak i mentalno bolestan.
Hvala Bogu da sam se osigurao, mislio je dok je Kanađanin bolno jaukao, a tijelo mu je
postajalo sve hladnije u Matthewovom naručju.
 19
Htio sam vidjeti baku prije odlaska u Bogotu. Možda sam uzalud maštao, ali sam se
iskreno nadao da će mi otmičari dopustiti da porazgovaram s tatom preko telefona kad
dođem u Bogotu. Htio sam mu prenijeti barem nešto što mu je poručila njegova majka.
Dan prije odlaska probudio sam se rano i odvezao na jug, do Florida Keysa, znajući da
se baka ujutro bolje osjeća. Keys je također izjutra izgledao ljepše. Čitav niz mostova
spajao je male kejeve, od kojih su neki bili tako mali da na njih stane čovjek sa svojim
ulovom. Sasvim drukčiji svijet. Da sam na put krenuo kasnije, kao što sam imao običaj,
zapeo bih u prometnoj gužvi pa bih se nadisao ispušnih plinova iz automobila umjesto
svježeg zraka.
Približavajući se starim kućicama koje je izgradio Crveni križ, ugledao sam jednog
dječaka s ocem kako spuštaju čamac u vodu. Tada sam se sjetio svog djetinjstva. To sam
i ja jednom radio s ocem. Jednom. Jednom u životu otac me je poveo sa sobom u ribolov.
Išli smo samo nas dvojica. Od tog se događaja nikad nismo u potpunosti oporavili ni on
ni ja.
Još uvijek sam se nadao da ćemo nešto postići.
Baka je sjedila u dvorištu za aluminijskim stolom ispod velikog suncobrana. Ponudila
mi je sok od naranče. Počelo je bolje nego prošli put, kad me izbacila iz kuće. Još uvijek
me zvala Matthew, očito misleći da sam joj sin, ali je medicinska sestra smislila plan.
Pronašla je stari fotoalbum s bakinim i očevim slikama. Ako ga zajedno pregledamo,
možda će joj biti lakše prisjetiti se. Svidjela mi se ideja. Bakin je mozak najbolje
funkcionirao kad je trebalo misliti o davnoj prošlosti. Za mene je u svakom slučaju bilo
novosti. Neke od slika prije uopće nisam vidio.
“Bio si tako sladak,” reče baka. To se odnosilo na oca na proslavi jednog od prvih
rođendana.
“Koliko sam tu imao godina?”
“Četiri. Te sam ti godine poklonila vatrogasno vozilo. Nije izdržalo do petog
rođendana.”
Baš je čudna, pomislim, ta Alzheimerova bolest. Može se sjetiti što je kome poklonila
prije gotovo pedeset godina, ali je previše zbunjena da bi shvatila da sam joj ja unuk.
“Nisam baš pazio na svoje stvari?”
“Ne bih tako rekla. Bio si kao i svi dječaci.”
“Volio sam praviti probleme, ha?”
Pogledala me s tugom u očima i spustila na mene ruku. “Ne, zlato. Nisi morao praviti
probleme. Sami su nas stizali.”
Htio sam nastaviti, ali sam počeo osjećati krivnju zbog toga što sam se pretvarao da
sam moj otac. Jesam li je zavaravao? Ili je to bio čin milosrđa prema ženi koja prvi put u
posljednjih nekoliko mjeseci uživa u razgovoru za koji barem zna da je normalan?
“Tko je ovo?” zapitao sam pokazavši drugu fotografiju.
“Tvoja sestra, naravno.”
Sestra? Nisam imao tetku. Uvijek sam mislio da je tata bio jedinac. “Jesi li sigurna?”
“Znam svoju djecu,” reče odrješito.
 Nisam namjerno zazvučao ironično. Isto tako, nisam odbio izjavu da je to njezina kći.
“Gdje je ona sada?”
Oči su joj se zamaglile. Ruke su joj se počele tresti. “Zašto mi to radiš?” reče stišćući
zube.
“Š to radim?”
Naglo je zatvorila fotoalbum. “Sa mnom da se tako poigravaš? To ti je zabavno? ‘ Gdje
je ona danas?'" reče. “Kakve su to gluposti?
Dovoljno sam prisebna da te izbacim van.”
“Ž ao mi je, ja...”
“Vraga ti je žao. I baš me briga je li ti žao.”
Pojavila se medicinska sestra, čuvši viku. “Možda je bilo dovoljno fotografija za
danas.”
“Dosta nam je Matthewa, eto koga. Tko ti je uopće rekao da dođeš? Gubi se. Odlazi iz
mog dvorišta i kuće. Gubi mi se s očiju!”
Nisam se mogao pomaknuti niti progovoriti.
“Odlazi!” vikala je.
Medicinska mi je sestra pružila ruku pa sam ustao sa stolice. Baka je ljutito prekrižila
ruke i gledala u drugu stranu. Nisam znao što bih rekao pa nisam rekao ništa.
U glavi mi je bila prava zbrka dok sam prilazio džipu. Zbog njezine bolesti bilo je
nemoguće razgovarati o otmici, ali, čudno, zbog njezina sam napadaja shvatio pravu
svrhu svojeg posjeta. Nadao sam se da će ona meni reći nešto o njemu.
Otišao sam s čudnim osjećajem da se ima puno toga za ispričati.

U petak, oko podneva dogovorio sam se s prijateljem J. C.-jem za košarku.

Sastali smo se u Jaycee Parku u Gablesu, na igralištu koje je volio. Nije da se hvalim, ali
bio sam viši i brži od J. C.-ja i kad god smo igrali na otvorenom, nije me mogao zaustaviti
ni bazukom.
Završili smo oko jedan sat. J. C. se morao vratiti na posao. On je bio jedan od rijetkih
burzovnih mešetara koje sam poznavao, a koji igra košarku dok burza radi punom
parom, ali tako je razmišljao čovjek koji bi svoje klijente znao nagovoriti da kupe Heinz
samo zato što voli kečap.
Obrisao je znoj sa svoje ćelave glave i spremio stvari u atletsku torbu. “Loš dan, ha?”
“Očito. Kad si me posljednji put pobijedio, imao sam slomljen zglob.”
“Kiselo grožđe,” reče otključavajući vrata svog automobila.
Obično bi uslijedio još poneki duhoviti komentar, ali nisam bio raspoložen za to.
Razmišljao sam o putovanju koje me čeka. “Bi li mogao posjetiti koji put moju majku
dok me ne bude?”
“Naravno. Bit će mi drago.”
“Hvala.”
Pogledao je na sat i znao sam da je već kasno. Igrali smo duže nego obično. Lijepo od
njega što me je pokušao malo razvedriti.
 Stavio mi je ruku na rame i zabrinuto me pogledao. “Sretan li put. Čuvaj se.”
“Hoću.”
Okrenuo se i ušao u svoj automobil. Ostao sam naslonjen na stol za piknik u sjeni
velikog drveta. Na trenutak sam zapravo osjećao mir promatrajući veselu
četverogodišnju djevojčicu koja se ljuljala u blizini. Pri svakom trećem ili četvrtom
zanjihaju zabacila bi glavu unatrag tako da bi joj duga kovrčava kosa gotovo dotaknula
tlo.
Onda sam iza sebe začuo glas. “Zdravo, Nick.”
Okrenuo sam se i iznenadio ugledavši FBI-jevog agenta Huitta. “Š to tu radite?”
“Ovo je javni park.”
“Niste baš sportski obučeni. Kako ste znali da sam tu?”
“Petak je, a petkom obično idete igrati košarku. Da znate kako je lako pronaći ljude
kad imaju ustaljen ritam života. To je jedna od stvari na koje otmičari obrate pažnju kad
biraju žrtvu. Siguran sam da vam je vaša savjetnica sve to lijepo objasnila.”
Nije mi bilo jasno otkud zna za Alex. Nisam rekao ništa. Sjeo je za stol preko puta
mene i gledao me u oči.
“Savjetnici su prepuni informacija i savjeta, zar ne?”
“Vjerojatno.”
“Jeste li razmislili o onome o čemu smo razgovarali?”
“Nemam o čemu razmišljati. Moj tata nije kriminalac.”
“Možda jest, možda nije. Htio sam vam reći da se spetljao s krivim ljudima. Dao sam
vam priliku da popravite stvar.”
“Ž ao mi je. Ja imam drukčije mišljenje.”
“Možda je tako jer ne želite otvoriti oči.”
“Ne sviđa mi se način na koji djelujete. Otac mi je otet, a FBI mu neće pomoći ako ne
nađem nekakav dokaz protiv njegova poslovnog partnera. Niste mi pokazali nikakav
dokaz koji opravdava vašu sumnju u mog oca, njegova partnera ili bilo koga iz
kompanije Rey’s Seafood. Oprostite što se ovako moram izraziti, ali vi kao da ste krenuli
u ribolov. A ja ne grizem.”
Lupnuo je prstima o stol i klimnuo glavom, ali to nije značilo da se slaže sa mnom.
“Poznajem vašu savjetnicu. Alex je prilično sposobna. Ali u jednom je pogriješila.
Sigurno vam je rekla da ne brinete zbog FBI-ja? Vjerojatno je otišla tako daleko i rekla
vam da vam nismo niti potrebni.” Naslonio se na stol i pogledao me ravno u oči.
“Dopustite da vam nešto kažem, Nick. Potrebni smo vam. Više nego što mislite. Više
nego što Alex misli. Puno više.
Ustao je i rekao, “Bit ćemo u kontaktu.”
Gledao sam ga kako ide prema svom automobilu. Išao je ravno, kao po crti. Nije niti
primijetio slatku djevojčicu na ljuljački, nije odgovorio na njezin pozdrav. Vjerojatno se
rodio tako krut. Gad se rađa.
Uzeo sam svoju torbu sa stola za piknik i krenuo prema džipu.
 20
Mama i ja smo mirno večerali kod kuće. Nije me puno zapitkivala o posjetu baki, a ja
joj nisam pričao o sastanku s agentom Huittom. Najmanje od svega želio sam je
zabrinuti prije leta u Bogotu.
Jeli smo u kuhinji, prekidajući time obiteljsku tradiciju. Dok sam bio mali, uvijek smo
jeli u blagovaonici. Međutim, mama nije mogla podnijeti tatino prazno mjesto za stolom.
Sjedili smo na barskim stolicama za šankom od granita i jeli tunu koju su nam donijeli
prijatelji.
“Jeste li spremni za polazak, ti i Alex?” zapitala me.
“Jesmo.”
“Dobro je. Sigurna sam da je ona puno puta radila nešto slično.”
“Previše.”
Mama je pila mineralnu vodu. Liječnik joj je rekao da ne bi smjela piti kavu, pa se
odlučila za San Pellegrino s limunom. “Ne misli da ćeš joj smetati, zar ne?”
“Ne.”
“Sigurno?”
“Zašto bih joj smetao?”
“Mora još i o tebi voditi brigu.”
“Oko svega smo se dogovorili. Alex mi je rekla što da obučem, kako da se ponašam, s
kime da razgovaram, s kime ne. Odabrala nam je hotel i unajmila automobil tako da ne
moramo uskakati u taksije sa strancima. Jučer mi je više od sat vremena objašnjavala
što je opasno , a što nije. Č ak je nacrtala i kartu puta kojim ćemo putovati. Ž ivjela je u
Bogoti Dok je sa mnom i govori mi što trebam činiti, siguran sam.
Mama nije ništa govorila. Ovo je bio njezin posljednji pokušaj da me zadrži kod kuće,
neuspješan. Odlučio sam promijeniti temu.
“Je li tata imao sestru?”
Pogledala me, iznenađena tim pitanjem. “Š to?”
“Jutros mi je baka rekla da je imao sestra.”
“Baka boluje od Alzheimerove bolesti.”
“Znam. Ali, čak mi je pokazala fotografiju djevojčice stare oko šest godina.”
“Izgleda li kao njegova sestra?”
“Nisam siguran.”
“Moglo je to biti bilo koje dijete.”
“Znači, nije imao sestra?”
“Meni je nikad nije spomenuo. Nitko mi je nikad nije spomenuo. Čak ni tvoja baka u
dvadeset pet godina prije ove bolesti.”
“Čudno. Brka me s tatom. Sad je izmislila i njegovu sestru.”
“Vjerojatno je mislila na tvoju sestru.”
Malo sam razmislio, mažući krah maslacem. “Kad je posljednji put vidjela Lindsey?
“Davno, pretpostavljam. Ali, možda joj je otac pričao o tom kako se Lindsey odvojila
od obitelji.
 “Da, to je moguće.”
“Više nego moguće. Zaboga, oca nema već dva tjedna, a još nismo stupili u kontakt s
Lindsey. Ne znamo čak ni gdje je.
“To mi je bilo najčudnije kod bake jutros. Razljutila se kad sam je zapitao gdje joj je ta
kćer. Stala je vikati na mene - na tatu - samo zato što sam postavio to pitanje.
Mama je nadolila sebi vode u čašu. “Trenutno je jako zbunjena.”
“Da," rekoh, gotovo samome sebi. “I ja san, prilično zbunjen.”
Zazvonio je telefon. Mama i ja smo se pogledali, a onda sam se otišao javiti. Bila je to
Alex.
“Š to se dogodilo?” rekoh.
“Bojim se da imam lošu vijest.”
“Je li se ocu nešto dogodilo?”
“Ne, nije riječ o tome. Barem ne izravno.”
Mama je sjedila prestravljena. Čula je moje pitanje. Dobacio sam joj da je tati dobro, a
onda nastavio svoj razgovor s Alex “Š to je onda?”
“Bojim se da neću moći ići s tobom u Bogotu.”
“Jesi li razgovarala s otmičarima? Promijenili su plan?”
“Ne. Sve ide po planu, kako je dogovoreno.”
“Ne razumijem. Hoćeš reći da bi voljela da idem sam?”
“Stvar je u tome da... Osiguravajuće društvo mi je oduzelo slučaj.”
“Zašto?”
Ne mogu sad o tome. Samo zovem da te obavijestim da ne mogu ići s tobom.”
“A tko te zamjenjuje?”
Zastala je. “Nitko.”
“Molim?”
“Ž ao mi je, Nick. Osiguravajuće društvo odbilo je vaš zahtjev za pomoć.”
Čvrsto sam stisnuo telefonsku slušalicu. Nisam posve razumio. “Ostali smo bez
pregovarača?”
“Da.”
“A otkupninu će platiti...?”
“Vi. To sam ti htjela reći. Nećete dobiti novac od osiguranja. Nema ni pregovarača ni
otkupnine. Sve je - obustavljeno.”
“Kako je to moguće?”
“Ne mogu raspravljati o tome. Nisam te trebala niti nazvati. Osiguravajuće će vam
društvo poslati službenu obavijest u propisanom roku.”
“Zar to nije divno od njih? Za manje od četrdeset osam sati trebao bih razgovarati
radiovezom s ljudima koji su mi oteli oca na vrhu nekog brda u Bogoti za koje nikad
nisam čuo. Š to bih sad, k vragu, trebao učiniti?”
“Ne znam.”
“Netko mora znati. Ovo je sigurno neka greška.”
“Nije greška.”
 “Kome se mogu obratiti?”
“Preporučila bih glavnog savjetnika kompanije. Pravna je služba donijela rješenje.”
Srce mi je stalo. Nadao sam se da je došlo do nekakve komplikacije s administracijom.
Međutim, pravna je služba već odlučila.
“Hajde, Alex. Sigurno možemo nešto poduzeti.”
“Vjeruj mi, učinila sam sve što sam mogla. Iskreno se nadam da ćeš imati više sreće od
mene.”
“Znači, to je to? Napuštaš nas?”
“Ž ao mi je.”
“A što će biti s mojim ocem?”
“Zbogom, Nick.”
Nisam mogao reći više ni riječi. Veza se prekinula, a u ušima mi je odzvanjao
telefonski signal. Onda sam začuo mamin preplašeni glas i okrenuo se.
“Š to se dogodilo?”
Pogledao sam je, sav izvan sebe. “Kad bih barem znao." Ništa drugo nisam mogao reći.
 21
Stigao sam na Miami International Airport u šest sati ujutro, dva sata prije polijetanja.
Čak i da sam znao kako treba kontaktirati s otmičarima, ne bih se usudio promijeniti
termin našeg prvoga sastanka. Napravio sam svoj domaći rad i bio sam psihološki i
logistički spreman. S osiguranjem ili bez njega, odlučio sam da ću ići u Bogotu. Kraj
priče.
Zastupao sam dovoljno osiguravajućih kompanija da bih znao da nisam u stanju
riješiti preko noći raspravu o isplati novca, zato nisam niti pokušavao. Međutim, nazvao
sam Duncana Fitza i prenio mu ono što mi je Alex rekla. Mislio sam da je prava osoba za
djelovanje dok me nema. Budući da je Quality Insurance jedan od značajnijih klijenata
Cool Casha, nije ih mogao dovoditi u neugodan položaj. Ipak, Duncan je bio siguran da
može barem ispitati što se događa i dobiti o tome detaljnije objašnjenje. Dogovorili smo
se da ćemo se sastati kad se vratini i ustanoviti gdje sam.
Prijavio sam se na pretrpanom međunarodnom terminalu, a onda našao slobodno
mjesto i malo pričekao čitajući španjolski magazin Semana. Jedna od stvari na koje mi je
Alex skrenula pažnju bila je da se uživim u kolumbijsku kulturu za vrijeme putovanja.
Ostavio sam svoj list Sports Illustrated i romane Johna Grishama kod kuće. Još mi je
savjetovala da nikad ne gubim iz vida svoju torbu. Držao sam je stalno uza se.
Zanimljivo, na njoj je još uvijek bila naljepnica s mog posljednjeg putovanja iz La
Guardije na Miami International. “MIA”, kratica aerodroma, u ovom mi se kontekstu
činila ironičnom. Pitao sam se hoću li i ja uskoro biti MIA - missing in action (nestao u
akciji).
Torba je bila puna karata i turističkih vodiča, stvari koje se nisam usudio izvaditi u
javnosti i dati svima na znanje da sam naivni američki turist koji se sam zaputio u
Kolumbiju. Ionako sam ih već sve pročitao po nekoliko puta. Bogota mi je u nekim
segmentima izgledala sofisticirana, a u nekima gruba i opasna. Bilo je u njoj dosta
futurističkih građevina i starih crkava u kolonijalnom stilu te svjetskih muzeja u kojima
je bilo izloženo sve - od pretkolumbovskog razdoblja do suvremene umjetnosti. Bila je
to uzavrela mješavina svega kolumbijskoga - Bogota je kulturni i intelektualni centar te
države a na njezinim živahnim ulicama svakodnevno su vidljive razlike između bogatih i
siromašnih, između Porchea i natovarenih mazgi. Ima u njoj dosta odličnih restorana.
Zapravo, Bogota mi se činila kao grad koji bih volio jednom posjetiti u drukčijim
okolnostima. Smetao mi je samo jedan statistički podatak: svakih sat vremena netko
umre u tom gradu. Neke su smrti posljedica nesretnog slučaja, ali osam njih dnevno
posljedica su ubojstva. Zapravo, ima ih još i više ako uračunate dvadeset pet tisuća ljudi
godišnje koji su izgubili život u “nerazjašnjenim okolnostima”. Broj samih dokazanih
ubojstava veći je nego u Miamiju, New Yorku, Atlanti i Los Angelesu zajedno.
Opet sam počeo razmišljati o restoranima.
Četrdeset minuta prije polijetanja, objavljen je prvi poziv putnicima. Samo prva klasa.
Svi u čekaonici krenuli su prema ulazu. Na ovo me je Alex također upozorila.
“Nemoj očekivati da će Južnoamerikanci čekati u redu kao Britanci,” rekla je. “Gdje
god se našao - na aerodromu, u kinu, na autobusnoj stanici - zamisli da si na Titanicu i
da se ukrcavaš u posljednji čamac za spašavanje.
Slikovit opis. Priključio sam se gomili barem dvadeset minuta prije službenog poziva
za ukrcavanjem.
 U gužvi sam primijetio jednu atraktivnu Hispanoamerikanku. Čekala je pokraj jednog
šaltera s torbom na ramenu. Nosila je kratku modernu kožnu jaknu i traperice koje su
joj izuzetno dobro pristajale. Lice joj je dijelom skrivao obod šešira, ali ono malo profila
što sam ulovio izgledalo je sasvim obećavajuće. Dovršila je razgovor sa službenikom, a
onda se okrenula i diskretno me pogledala sa strane. Zaista se nisam nadao takvom
nečemu, ali sam čak i u vodiču pročitao da Kolumbija nije poznata samo po lijepim
pejzažima.
Krenula je prema meni. Duga kosa bila joj je skupljena ispod šešira pa je nisam
prepoznao.
“Alex?” rekoh.
“Iznenađenje.”
“Š to tu radiš?”
“Idem s tobom.”
Opa, pomislio sam. Duncan je zaista brz. “Š to se dogodilo?”
Bilo je očito da ne želi razgovarati u gužvi. Nisam htio ni ja. Maknuli smo se iz reda i
stali pokraj prozora koji je gledao na naš Boeing 767.
“Osiguravajuća je kompanija promijenila ploču?” zapitao sam.
“Nije. Odbili su tvoj zahtjev. Dugo sam razgovarala s generalnim tajnikom nakon
sinoćnjeg razgovora s tobom. Mislim da se ne namjeravaju predomisliti.”
“Zašto si onda došla?”
“Mislim da su te naveli na tanak led.”
“Drago mi je da me netko razumije.”
“Teško mi je, kao profesionalcu, gledati stvari na drugi način. Nemoralno je to što ti je
osiguravajuća kompanija učinila, samo nekoliko sati prije dogovorenog putovanja u
Kolumbiju.”
“Kako ćeš ovo srediti s njima?”
“O tome još moram razmisliti. Mislila sam ti pomoći oko prvoga sastanka s
otmičarima, a onda ćemo vidjeti.”
“Volio bih kad bih ti mogao platiti uobičajeni iznos, ali sad kad sam ostao bez
osiguranja, ne znam kako ću uspjeti platiti otkupninu.”
Recimo da je ovo putovanje besplatno. Nešto ćemo već smisliti. Možda ćeš mi jednog
dana uzvratiti odvjetničkom uslugom.”
“Hvala ti.”
“Nema problema. Tražim samo dvije stvari. Prvo, od sada nadalje nemoj
upotrebljavati riječ ‘osiguranje’.”
“Dobro. A drugo?”
Nasmiješila se. “Nemoj me osramotiti u mojoj domovini.”
“Kako bih te osramotio?”
“Ti si gringo. Naći ćeš način. Samo se sjeti savjeta koji sam ti dala jučer: No se puede
dar papaya.
“Potražio sam taj izraz u svojem frazeološkom rječniku, ali mi još uvijek nije jasan.
Značio bi, ‘Ne možeš dati papaju.'"
 Zatresla je glavom, još uvijek se smiješeći. “Tako se to kaže, genijalče. Znači, ‘Nemoj
iznevjeriti svog čuvara, nemoj nikome dati priliku da te iskoristi.
“Dobar savjet.”
“Hajde. Vratimo se u red.”
Krenuli smo prema gomili ljudi. Čak je i guranje na ulazu bilo podnošljivije kad je Alex
uz mene. Ž ivnuo sam, a s obzirom na sve što me čekalo, svakako mi je trebala njezina
energija.
Pogledao sam je i rekao, “Tako mi je drago da opet radiš na slučaju.”
“Pa, potreban ti je pregovarač.”
“Znam to. I drago mi je da si to ti. Mislim da ćeš se dopasti mom ocu.”
“Mislim da će se i on dopasti meni.”
“Zbog svega što sam ti ispričao o njemu?”
“Ne, nego zato što jabuka obično ne pada daleko od stabla. A ja vjerujem da mu je sin
sjajan.”
“Hvala ti.”
“Za odvjetnika.”
“Ups.”
“Nema na čemu.”
Namignula mi je, a onda me gurnula naprijed. Zajedno smo prošli rampu. Bili smo tu
samo Alex, ja i dvjesto Kolumbijaca.
 22
Naš automobil bio je prava kanta. Nismo ga posudili u rent a caru, nego nam je jedan
Alexin prijatelj posudio taj hrđavi Chevy Vega s prijeđenih osamdeset devet tisuća milja.
Takvu je taktiku imala Alex. Bez skupih automobila, velike gotovine, vrijednog nakita i
satova, osim mog Swatcha koji sam kupio za devetnaest dolara. I mogao sam otpisati
one lijepe restorane o kojima sam čitao. Međutim, barem smo trebali prenoćiti u
pristojnu hotelu.
“Hotel?” zapitala me nakon što smo otišli s terminala. “Posudila sam stan od Pabla na
nekoliko dana.”
Dotični Pablo nam je posudio i automobil u kojem smo se upravo kotrljali po cesti. “A
što ćemo s mojim rezervacijama u hotelu Bogota Royal?”
“Nisi zaista mislio da ćemo tamo odsjesti, zar ne?”
“Uh... da.”
“To je samo trik. Bude li nas netko tražio u hotelu, neće nas naći.”
Mislio sam da se šali, ali je bila mrtva ozbiljna. “Misliš da bi nas netko mogao slijediti?”
“Dočepali su se tvog oca. Netko očito vjeruje da ti je obitelj jako bogata.”
Iznenada sam se osjetio bespomoćnim i nesigurnim. Posegnuo sam rukom prema
kvaki i zatvorio vrata.
Ona je vozila, a ja sam sjedio u pretincu za rukavice. Tako je barem izgledalo.
Suputničko sjedalo bilo je jako pomaknuto prema naprijed, tako da nisam imao mjesta
za koljena. Tijekom vožnje sam poskakivao. Naš hrđavi automobil teško je podnosio
tolike rupe na cesti. S aerodroma El Dorado vozili smo se sasvim pristojnom brzinom,
ali smo na ulasku u grad s istočne strane upali u veliku gužvu - strančev prvi dodir s
općim bezakonjem koje vlada u Bogoti. Vozači ne poštuju nikakva pravila, viče se i
psuje. Jučer sam bio skeptičan pročitavši podatak da u Bogoti dnevno tri pješaka
pregazi autobus, a da ni ne spominjem silne prekršaje koje počine neki od devet stotina
tisuća osobnih automobila. Kad sam se osobno uvjerio u stanje stvari, sve mi je postalo
jasno.
Nešto nakon dva sata poslije podne napokon smo došli u centar grada. Iznenadilo me
što je bilo prilično hladno. Bogota je bliže ekvatoru nego Miami, ali je smještena na većoj
nadmorskoj visini, na grebenima Cordillera Oriental. Na otprilike istoj visini nalazi se
Aspen u Coloradu. Bogota ima preko šest milijuna stanovnika i kao takva djeluje
prilično agresivno. Na istočnoj granici nalaze se planine, sjeverni dio je najbogatiji, a
industrija i najsiromašniji dio grada je u južnom i zapadnom dijelu. Stari dio Bogote još
je živ, iako su neke kolonijalne građevine prilično zapuštene. U starom trgovačkom
dijelu imate osjećaj da se nalazite u Madridu ili New Yorku. Tu se nalaze impresivni
neboderi, prostrani bulevari, pomodne trgovine, a okolo šeću dobro odjeveni poslovni
ljudi s aktovkama i mobilnim telefonima. Zrak je prilično zagađen zbog gomile
automobila. Naravno, na raskršćima ima i prosjaka. Ž alosno, ali ulično siromaštvo je
životna činjenica u praktično svakom gradu Južne Amerike, ne samo u Bogoti. Nisam
osjetio pretjerano prijateljsku atmosferu pri dolasku u grad, ali nije bilo niti
zastrašujuće. Skrenuli smo iza ugla i ugledali nekakvu gužvu.
Pokraj banke nalazila se hrpa razbijenih cigli, betona, metala. Ekipa je čistila lopatama
razbijeno staklo i smrskane dijelove kamiona. Ostaci triju automobila još su uvijek bili
na pločniku, a jedan od njih bio je prevrnut na krov. Područje je bilo označeno
policijskim trakama. Nekoliko policajaca stajalo je sa strane, ali se činilo da je uviđaj
obavljen. Oni su samo sređivali nered.
“Eksplozija automobila od prošlog tjedna,” reče Alex.
“Teroristi?”
“Claro.”
“Koji?”
“Tko zna? Ovo je barem deseti takav slučaj ove godine.”
Htio sam reći nešto kao “Može se to dogoditi bilo gdje." Ali, eksplozije svaki mjesec?
Ovo nije ni Madrid ni New York. Ovo je Bogota i čim sam vidio prve znakove terorizma,
kao da sam postao kritičniji prema svemu ostalome, ili možda jednostavno obzirniji. Na
sljedećem je raskršću k našem automobilu prišao jedan prosjak. Bilo je to zapravo
dijete, prljavog lica i raku, odjeveno u dronjke. Dobro sam ga pogledao. Gledao sam ga
ravno u oči dok je lice držao pritisnuto uza staklo. Bile su crne i prazne. Primijetio sam
još dva dječaka na pločniku koji su između sebe držali bocu s ljepilom i njušili njezin
sadržaj. Jedan me pogledao, ali iskreno rečeno, nisam siguran je li me uopće vidio. Imao
je isti onakav prazan pogled u očima. Stranci su toliko čuli o drogi u Kolumbiji, ali nitko
nije govorio o osmogodišnjoj djeci koja po gradu na taj način bježe od realnosti.
Upalilo se zeleno svjetlo i krenuli smo dalje.
Sastanak s otmičarima bio je dogovoren tek sa sutra navečer. Dolaskom dan ranije
osigurali smo se od kašnjenja do kojeg je moglo doći uslijed eventualnog odgađanja leta
ili nezgoda na cesti. Dosad je sve išlo glatko, tako da ostatak današnjeg i cijeli sutrašnji
dan nismo imali što raditi. Palo mi je na pamet da bih mogao posjetiti jednu organizaciju
s kojom sam komunicirao preko Interneta, Fundaciun Pais Libre, privatnu organizaciju
kojoj je glavni cilj osvijestiti ljude o problemu kolumbijske epidemije otimanja ljudi i
ostvariti reformu. Sjedište im je bilo samo nekoliko blokova dalje tako da mi je
pristojnost nalagala da navratim do njih i zahvalim im na informacijama koje su mi
poslali.
“Preskoči to,” reče Alex.
“Zašto?”
“Zato što se svaki put kad dođem u Kolumbiju zbog pregovaranja s otmičarima držim
osnovnog pravila - da ne vjerujem nikome.
“Čak niti ovoj organizaciji?”
“Nikome.”
“Ne moram im reći da sam tu došao pregovarati s otmičarima.
“A što će drugo pomisliti? Oca su ti oteli gerilci, pa si pomislio da bi bilo baš lijepo tu
navratiti na odmor?”
“Ne, pomislit će da sam došao u Bogotu zato što moja obitelj očajnički traži način na
koji će što prije osloboditi oca. Kakvu od toga možemo imati štetu?”
“Gledaj. Ne odbacujem tu organizaciju. Čine mnogo jako dobrih stvari. Ali, nemoj
smetnuti s uma da su se zalagali za donošenje zakona o otmicama ranih devedesetih.
Jedna od stvari koje je taj zakon donio je zabrana obiteljima žrtava da plate otkupninu.”
“Hoćeš reći, platimo li otkupninu, kršimo zakon?”
 “Ne brini. Kolumbijski Vrhovni sud je taj dio zakona proglasio neustavnim. Vlada se
još uvijek protivi plaćanju otkupnine, ali sam učinila sve što je potrebno kako bi se na
slučaj gledalo drukčije."
“Š to bi to značilo?”
“To bi značilo da ne možeš preko noći razumjeti problem s otmicama u ovoj državi, a
ja ne želim da razgovaraš o tome s ljudima sa strane. Od sada pa do našeg odlaska,
voljela bih da mi budeš stalno na oku.”
“Ma daj, Alex. Cijenim sve što činiš za mene i mogu razumjeti da si pomalo
paranoična, ali počinješ zvučati gore od mene.”
Iznenada se razljutila. “Ž eliš li vidjeti tko je paranoidan? Pokazat ću ti.”
Okrenula je volan i pritisnula gas. Gume su škripale dok se mali automobil
krivudavom cestom uspinjao uza strmo brdo. Minutu kasnije zaustavili smo se pokraj
ceste na mjestu s kojeg je pucao pogled na dolinu. Izišla je iz auta, a ja sam krenuo za
njom do ruba litice. Ispod nas se nalazila stambena četvrt sa stotinama kuća u
otmjenom sjevernom dijelu Bogote.
“Gledaj,” reče ona.
Gledali smo krovove iz ptičje perspektive. Kuće su bile lijepe, ali su izgledale kao male
utvrde. Svaka je bila ograđena visokim zidovima. Na nekima je bila postavljena
bodljikava žica. Većinu imanja čuvali su dobermani. Uza zidove stajalo je po desetak
čuvara naoružanih automatskim puškama.
“Kad sam bila mala, ova je četvrt izgledala kao ona u kojoj si ti odrastao. Djeca su se
vozila na biciklima. Majke su vozale dječicu u kolicima. Ne možeš to ni zamisliti, zar ne?”
Klimnuo sam glavom, shvativši što je htjela reći.
“Pogledaj zelenu kuću na uglu,” reče pokazujući prstom. “FARC ima njihova
dvadesetdvogodišnjeg sina. Ž uta kuća nešto niže. Oteli su oca troje djece. Pucali su mu u
glavu šest mjeseci kasnije kad je pokušao pobjeći, a onda su se vratili po njegovu
osmogodišnju kćer dok je udovica sređivala pogreb svome mužu. Dvokatnica na brdu...”
“U redu, dosta,” rekoh. Jedno je čitati statistiku objavljenu u Pais Libre, a nešto sasvim
drugo vidjeti kuće u kojima su živjele žrtve.
“Ovo nisu preprodavači droga. Nisu ni iznimno bogati. Ovo su obične obitelji koje su
napornim radom stekle pristojne kuće. Bankari, trgovci, odvjetnici poput tebe. Evo kako
sada moraju živjeti.”
Osjetio sam da joj glas podrhtava. Očito joj nije bilo lako govoriti o ovome.
“Ako želiš lutati po Kolumbiji i činiti sve što je suprotno onome što ti savjetujem, Nick,
nemoj to činiti dok sam odgovorna za tebe.”
Pogledao sam je, a onda još jednom bacio oko na kuće-tvrđave.
“Oprosti,” rekoh nježno.
“Idemo.”
Vratili smo se u automobil. Nismo progovorili više ni riječi. Ono što sam vidio ostavilo
je na mene snažan utisak. U svakom slučaju, treba biti jako oprezan. Kao što je rekla na
aerodromu, “No se puede dar papaya.” Međutim, njezino odbijanje hotelskog smještaja i
automobila iz rent a cara činili su mi se pretjeranima, da i ne govorim o tome što smo
sobe u hotelu rezervirali samo kako bismo zavarali one koji bi nas eventualno došli
tražiti. A njezin strah od organizacije kao što je Fundacion Pais Libre činio mi se gotovo
iracionalnim.
Nakon nekoliko pokušaja uspjela je upaliti motor. Kad je automobil krenuo, morao
sam se nešto zapitati. Možda je toliko oprezna za moje dobro? Brinula se zbog
sigurnosti jednoga gringa.
Opet, s druge strane, možda se Alex skrivala od nekoga?
Bacio sam još jednom pogled na kuće u dolini, a onda se okrenuo naprijed dok nas je
Alex vozila natrag u grad.
 23
Dvije su me stvari šokirale na kolumbijskoj televiziji. Zapravo, najviše jedna.
Vjerojatno sam očekivao da ću na večernjim vijestima vidjeti dnevno izvješće o nasilju
koje se dogodilo taj dan - ubojstvima, otmicama, napadima. Tako je na televiziji u
Miamiju. Međutim, ono što me šokiralo bila je golotinja, ne u programima, nego na
reklamama. Na američkoj televiziji ljepotice reklamiraju piva, automobile, parfeme, ali
to je puritanstvo u usporedbi s kolumbijskim standardom. Uz toliko razgolićenih
djevojaka, kome uopće trebaju pornografski filmovi?
Prvih osam sati koje sam proveo u Bogoti gledao sam samo televiziju. Cijeli sam dan
proveo u stanu s Alex. Zapravo, stan i nije tako loš. Međutim, nakon nekog vremena
počeo sam osjećati klaustrofobiju.
“Hoćeš da nešto pojedemo?” reče Alex.
“Misliš, negdje vani?”
“Da.”
“Zaista?” rekoh podrugljivo. “Mislio sam da ćeš naručiti pizzu iskrivljenim glasom i
pod lažnim imenom.”
“Jako duhovito.”
Nasmijao sam se, ali mi je zaista trebao izlazak iz stana. Gledanje televizije na stranom
jeziku me iscrpilo i primijetio sam kako me počinju proganjati neproduktivne brige o
mojem ocu. “Idemo,” rekoh.
Vozili smo se od centra prema sjeveru, kroz popularni dio grada poznat kao Zona
Rosa, gdje se nalaze brojni glazbeni klubovi, noćni barovi, restorani i kafići koji su
stisnuti u tako mali prostor. Ušli smo u mali i relativno mirni bistro u kojem su konobari
bili odjeveni u tradicionalne bijele košulje i crne prsluke. Nekoliko je njih posluživalo
petnaestak stolova za dvoje. Sa stropa su visjele trake s treperavim bijelim svjećicama,
što me podsjećalo na Božić. Sjeli smo za stol pokraj prozora s pogledom na neprestanu
paradu automobila. Bogati su se vozili u neprobojnim Mercedesima i Renaultima.
Elegantno odjeveni parovi bili su u pratnji tjelohranitelj a. Ž ene uopće nisu nosile nakit,
nego su tek po ulasku u restoran otvarale torbice i stavljale dijamantne naušnice i
prstenje, kao što u Americi popravljaju šminku. Bilo je to jedno od sigurnijih mjesta,
reče mi Alex, ali ljudi u Bogoti nikamo ne idu bez zaštite.
U restoranu su posluživali antiokijske specijalitete. Rekla mi je da je to područje
poznato po zabavama i molitvama, po orhidejama, zlatu, kavi i prekrasnoj arhitekturi
staroj stoljećima. Poznata je i po svojim stanovnicima, paisasima, koji su gostoljubivi i
imaju zanimljive običaje.
“Lijepo mjesto,” rekoh.
“Nakon što sam te danas prestrašila na smrt, mislila sam da bi mogao vidjeti i drugu
stranu Bogote. Ljudi još uvijek žive.
“Misliš li da sam učinio glupost došavši ovamo?”
“Jasno mi je zašto si to učinio.”
“Misliš li da sam donio ispravnu odluku?”
“Zapravo, ne znam. Nije u pitanju samo tvoj osobni rizik. Stvar je u tome da svaki put
kad odlučiš riskirati uznemiriš majku i ostale koji se brinu za tebe.”
 “Zapravo, to vrijedi samo za majku.
“A sestra?”
“Ona još ne zna za tatu.”
“Tvoja djevojka sigurno zna.”To me pokušala upitali onako usput. Možda sam laskao
samome sebi, ali sam osjećao da to nije učinila samo zbog znatiželje. “Trenutno nisam u
vezi. Bio sam zaručen, ali to smo dokrajčili prije nekoliko tjedana.”
“Ž ao mi je.”
“Nema ti zašto biti žao.”
“Da, upravu si.”
“Vjeruješ li u sudbinu?” zapitao sam.
“A ti?”
“Naravno. Svatko od nas ima svoju sudbinu.”
“Mi sami stvaramo tu sudbinu.”
“Znači, uskratila bi mi zadovoljstvo koje mi pruža utjeha da je prekid između nas bio
koristan za Jennu?”
“Možda je bio koristan, ali do toga vas nije dovela sudbina. Veza zamre obično kad se
netko napokon osvijesti ili definitivno sve uprska.” Prilično mi se sviđao njezin način
razumijevanja stvari. “Da, u pravu si. Ja sam uprskao stvar.”
“Š to je bilo?”
“Rekla mi je da je do toga došlo jer je moj posao prezahtjevan, ali mislim da to nije
pravi razlog ”
“A, što misliš, koji je razlog pravi?”
“Bila je previše sumnjičava.”
“Prema tebi?”
Klimnem glavom. “Nikad nije vjerovala da je dovoljno volim.”
Došao je konobar i zapalio svijeću na našem stolu. Alex je pričekala da ode, a onda me
zapitala, “A jesi li je volio dovoljno?”
“Opa, ovaj razgovor postaje prilično intiman.”
“Rekla bih da samo postaje zanimljiv.”
Ispio sam još jedan gutljaj vode i rekao, “Da, jako sam je volio. Samo nikad nisam...”
Pričekala je da završim, a onda umjesto mene izrekla rečenicu do kraja. “Nikad joj to
nisi rekao?”
“Trebalo mi je mnogo vremena.”
“Koliko?”
“Gotovo dvije godine.”
Napravila je grimasu. “Zašto su muškarci takvi?
“Nisam htio biti okrutan. Upoznali smo se kad sam bio u krizi. Imao sam dvije ozbiljne
veze u godinu dana i oba sam se puta opekao. Počeo sam vjerovati da je ‘volim’ jedna od
onih riječi koje se bez veze vrte. Zato sam odlučio da će idući put kad kažem nekoj ženi
da je volim to značiti da ću je voljeti zauvijek. Nisam bio svjestan da me taj ugovor koji
sam sklopio sam sa sobom doveo do zida. Ako kažem Jenni da je volim, mislio sam, to će
značiti da je pitam hoće li se udati za mene. Zato tu riječ nisam mogao izgovoriti dok ne
budem spreman na takav potez. Ima li to ikakva smisla?”
Pogledala me s krajnjom nevjericom, a onda joj je izletio kratki ali glasni smijeh.
Zapravo, činilo se kao da je štucnula, sasvim nenamjerno, ali ja sam se šokirao. Osjećao
sam se kao su Jenna i njezin galeb opet sve istresli po meni.
“Š to je tako smiješno?”
Popila je gutljaj vina. “Nemoj mi reći da zaista vjeruješ u ovo što si upravo rekao.”
“Da, vjerujem. To je istina.”
“Možda misliš da je istina, ali, prijatelju moj, ti nisi volio Jennu.
“Otkud to znaš?”
Oči su joj se smiješile, ali sam znao da se u potpunosti ne šali. “Kad se radi o ljubavi,
nemoj voditi rasprave s djevojkom iz Bogote. Ž ivoga će te pojesti.”
Konobar je donio jelovnike, ali Alex nisu bili potrebni. Naručila je tradicionalno
antiokijsko jelo za sebe i mene, nešto što nije bilo na jelovniku, ali što su ona i
pretjerano pažljivi konobar dobro poznavali. Nakon toga je napokon otišao.
Još uvijek sam bio zbunjen zbog njezine reakcije na priču o Jenni, ali nisam htio
raspravljati o tome. “Tvoja obitelj još uvijek živi ovdje u Bogoti?”
“Mislim da da.”
“Ne znaš?”
“Obitelj mi je prilično neobična.”
“Zar sve nisu takve?”
Lagano se nasmiješila, ali nije odgovorila. “Hajde,” rekoh. “Upravo sam ti otvorio svoje
srce pa si se nasmijala, otvori ti sada malo svoje.”
Pogledala me ravno u oči. Imao sam osjećaj da gleda kroz mene, kao da ispituje jesam
li dostojan njezina povjerenja. Onda je opet počela pričati držeći svoje tamne oči uprte u
treperavi žuti plamen svijeće. “Nikad nisam vidjela svog oca. On je bio talijanski
poslovni čovjek koji je putovao na relaciji Rim - Bogota. Majka se viđala s njim jednom
mjesečno do moje otprilike desete godine. Uvijek sam znala kad bi došao, jer sam onda
morala ostati sa svojom tetkom. Majka se godinama zavaravala da će se jednom udati za
njega. U srcu je sigurno znala da on ima ženu u Italiji.”
“Znači, majka te je sama odgojila?”
“Da, mene i starijega brata.”
“S njima nisi u kontaktu?”
“Ne.”
Bilo je to odrješito “ne”, kakvo ne podnosi daljnje ispitivanje.
Otpila je još malo vina iz čaše i zapitala me, “Zar te ne zanima zašto?”
“Samo ako mi to želiš reći.”
“Brat mi je mrtav. Ubijen je.”
“Ž ao mi je.”
“Majka misli da sam ja kriva za to i zato ne želi razgovarati sa mnom.”
Nisam znao što bih joj rekao. Gotovo spontano sam je zapitao,
“Jesi li kriva za to što se dogodilo?”
 Pogledali smo jedno drugo u oči. Odgovorila mi je nježnim, uznemirenim glasom. “Ne
znam. Nakon svih ovih godina, još uvijek nisam sigurna.”
Prekinuo nas je konobar, koji je donio prvo jelo. Mirisalo je odlično i nije htio otići dok
ga Alex nije probala i rekla mu kako je ukusno. Iznenada je nestalo njezina sjetnog
raspoloženja.
“Uživaj,” reče ona. “Uz ovako autentično jelo, moramo se pridržavati antiokijskih
običaja.”
“A koji su to?”
“Dok jedemo, možemo razgovarati samo o hrani. To je nepisano pravilo.”
Nisam bio siguran da je to zaista antiokijsko pravilo, ali jedno je bilo jasno: neću čuti
više ni riječi o njezinoj majci i bratu. Barem ne te večeri.
“Salud,” reče ona nazdravljajući čašom vina, a ja sam podignuo svoju čašu mineralne
vode.
 24
NRA se razoružavao. Obožavatelji su navijali za Boston Red Sox. Francuzi su jeli
englesku hranu i uživali.
Matthew je bio siguran da se sve te stvari zaista događaju. U njegov je šator curila
voda, nije se okupao tri tjedna, dnevna porcija hrane smanjena mu je na tanjur graha s
izmetom štakora i konzerviranu ribu koju čak ni on, dugogodišnji ribar, nije uspijevao
identificirati. Prošla su tri dana otkad mu se odjeća namočila u oluji, a još je uvijek bila
mokra. Nečistoća iz rupe u zemlji koju su upotrebljavali kao zahod počela je probijati
Matthewu u šator, ali čuvare kao da su samo zabavljale njegove pritužbe. Joaquin je i
dalje izvikivao zapovijedi, Kanađanin je gubio bitku s infekcijom na ruci, a Š veđanin je
gnjavio ostale zarobljenike uvjeravajući ih da je on idući na redu za mučenje. Svake je
noći Kolumbijka satima jadikovala u mraku, moleći malog Isusa i šapćući imena svoje
djece. Nitko se nije nadao skoroj slobodi. Uza sve to, postajalo je sve hladnije. S kasnim
poslijepodnevom došlo je i do prve snježne oluje.
Bio je to poslovično ledeni dan u paklu, a Matthew ga je zaista proživljavao.
Svi su se čudili, uključujući i Matthewa, kako je Kanađanin uspio ostati na životu
nakon što je izgubio palac. Iz rane mu je još šikljala krv kad se Joaquin vratio s papirom i
olovkom, navaljujući na njega da napiše pismo svojoj ženi. Will mu je rekao da od toga
neće biti koristi jer se sa ženom dogovorio da ne da otmičarima ni novčića ako ga otmu.
Tek kad je Joaquin zaprijetio da će mu odsjeći i drugi palac, Will je napokon pristao.
Lijevom je rukom zapisao točno one riječi koje mu je diktirao Joaquin - usrdnu molbu
obitelji da zaboravi njihov ugovor o neplaćanju otkupnine i plati onoliku svotu kolika
bude zatražena. Joaquin je od pisanja pisma napravio pravi spektakl. Cijelo je pismo
sastavljano pred ostalim zatvorenicima, što je za svrhu imalo zastrašivanje i
dokazivanje da se i najtvrđi zarobljenik mora pokoriti volji svoga gospodara. Kanađanin
je na pismo napisao datum, potpisao se na dnu i predao papir Joaquinu. Š ef se činio
zadovoljnim. Čudno, ali Kanađanin je imao nekakav pobjedonosni izraz na licu kad se
vratio na svoje mjesto pokraj vatre k ostalim zarobljenicima.
“Potpisao sam se s ‘Mickey Mouse’,” tiho je dobacio ostalima.
Svi su se šokirali - Matthew, Kolumbijac Emilio i Š veđanin Jan.
“Ubit će te,” reče Jan.
“Ovi idioti to neće niti primijetiti. Potpisao sam se sasvim sitnim slovima. Treba ti
povećalo da pročitaš. Ali moja će žena odmah znati da to nije moj potpis. Kad pogleda
izbliza i vidi što sam napisao, znat će da su me prisilili da napišem pismo i da zapravo ne
želim da im isplati novac. Lukavo, zar ne ?
“Kod Joaquina je tvoja putovnica,” reče Matthew. “Može usporediti tvoj pravi potpis sa
sitnom škrabotinom na pismu. Ako pogleda pažljivo i vidi da piše Mickey Mouse...”
Will se odjednom ukočio. Matthewu bi bilo draže da nije ništa rekao.
Mračni oblaci približavali su se s istoka. Vrhovi planina u daljini nestali su iza gustih
mješavina crne i sive boje, a noć kao da je progutala njihov logor davno prije zalaska
sunca. Jedan od čuvara donio im je vruću kavu. To je zapravo bilo jedino zadovoljstvo
koje su imali zarobljenici u kolumbijskim planinama. Matthew nikad nije probao bolju
kavu. Polako ju je ispijao kako bi što duže osjećao njezinu toplinu. Postalo mu je hladno
samo trideset sekundi nakon što je ispraznio šalicu. Imao je vuneni prekrivač, ali nije
bio dovoljno velik za prekriti čitavo tijelo. Malo je držao pokrivene noge, a onda bi ga
navukao gore i prekrio torzo. Nije padala kiša, hvala Bogu, ali su oblaci nad logorom
postajali sve gušći. Matthew je bio siguran da ih očekuje najhladnija noć do tada. Bilo je
tako hladno da ni čuvari nisu mogli piti svoj aguardiente na otvorenome. Zavukli su se u
svoje zadimljene kolibe. Samo su Aida i još jedan pobunjenik morali sjediti napolju i
nadgledati zarobljenike. Do devet sati svi su se tresli od hladnoće. Matthew se potužio.
“Treba nam vatra.”
Aida im je prišla i rekla, “Ne.”
“Zašto ne?”
“Nema vatre vani. Chulosi su preblizu.” Okrenula se i udaljila.
Matthew nije imao pojma o čemu priča. Nije niti bio siguran što znači chulo. Emilio mu
je objasnio. "Chulosi - tako zovu pripadnike kolumbijske armije. Joaquinu je sigurno
dojavljeno da je pokrenuta vojna akcija protiv gerilaca. Boji se da bi noćna vatra mogla
otkriti njihov položaj.”
“Zašto onda gori u kolibi?”
“Zato što su oni čuvari, a mi zarobljenici.”
Š veđanin je sjeo, zamotan u svoj pokrivač. Bradu je naslonio na koljena kako bi mu
bilo toplije. “Ovo je apsurdno. Nema tu chulosa, u ovoj divljini. Kažnjavaju nas jer se Will
potpisao s Mickey Mouse.”
“Nemojte mene kriviti za ovo,” reče Will.
“Kako to drukčije objasniti? Najhladnija noć do sada, a ne dopuštaju nam niti zapaliti
vatru. Vrijeme je da nas napustiš, Mickey.”
“Još jedna glupost i odrezat ću ta tvoja švedska jaja.”
Jan ga je prijekorno pogledao, ali nije ništa rekao. Zarobljenici su sjedili nakratko u
tišini, a onda je Emilio progovorio, “Možemo se svi zajedno skupiti kako bi nam bilo
toplije. Tako smo postupili kad su me prošli put oteli, i djelovalo je.”
“Ja sam za,” reče Matthew.
Jan je pogledao drugog Kolumbijca, tridesetosmogodišnjaka s narančastom kosom
koji je izgledao kao biljka. “S njim ne,” šapne Jan. “On ima buhe. Vidio sam mu ih u
bradi.”
Matthew i Emilio su se pogledali, kao da su mislili isto. Nije bilo pošteno da se njih pet
skupi, a da on šesti spava sam i smrzne se gotovo na smrt. Čovjek je bio najasocijalniji u
grupi i jedva da su ga čuli da uopće govori, ali ipak je bio jedan od njih.
“Može spavati na kraju pokraj mene,” reče Matthew.
Emilio je tiho objasnio plan na španjolskom narančastobradome Kolumbijancu i
mladoj majci iz Bogote. Njih šestero su se počeli skupljati jedno uz drugo, kad se iz
mraka pojavio Joaquin. S njim su bila još dva gerilca.
“Samo se pokušavamo ugrijati,” reče Matthew.
Joaquina to kao da nije zanimalo. U očima mu je bjesnio plamen, ali se vidjelo da to
nema veze s alkoholom koji je popio. To je gorio sirovi bijes. Pogledao je Kanađanina i
rekao, ”Ti. Ideš s nama.”
“Š to je sad?”
Joaquin je u njega uperio pušku. “Diži se.”
 Will je polako ustao. Ostali su nijemo gledali kako ga gerilci hvataju, po jedan sa svake
strane i privode Joaquinu.
Kolumbijku je uhvatila panika. “Que hace?” zapitala je. Š to radite?
Joaquin joj je odgovorio na španjolskome. “Kanađaninova je žena dobila palac koji
smo joj poslali. Pristala je platiti otkupninu. Gurnuo je Willa i rekao, “Miči se.”
Will je krenuo. Četvorka je brzo prošla pokraj kolibe u kojoj su bili ostali gerilci i
produžila prema stazi koja vodi u džunglu. Matthew i ostali gledali su za njima dok ih
nisu potpuno izgubili iz vida u mraku.
Matthew je pogledao Emilija i rekao, “Misliš da je to istina? Zar je žena već mogla
dobiti palac?”
“Moguće, pretpostavljam. Samo se nadam da nisu pročitali potpis na pismu.”
“Krenuli su prema istoj stazi kojom su mene vodili u logor FARC- a ” reče Matthew.
“Možda će ga pokušati prodati.”
Jan reče, “Čuli ste Joaquina. Willova žena pristala je platiti otkupninu. Sretni kučkin
sin vraća se kući.”
“Ovo nije dobro.” Reče to drugi Kolumbijac, onaj koji nikad ništa nije govorio. Na
iznenađenje sviju ostalih, on je znao engleski. “Joaquin nikad ne bi izveo zarobljenika iz
džungle. To za njega rade drugi.”
“Možda će ga onda predati FARC-u,” reče Jan.
“Za to je prekasno. Morate razumjeti da s Joaquinom nema šale. Kad god nekoga otme,
odvede robu izravno FARC-u i prodaje, ako može. Zadrži zarobljenika samo kad mu
FARC ponudi premalo novca. Ne bi Kanađanina vratio FARC-u drugi put jer bi mu
ponudili još manje novca nego prethodni put. Vjerojatno će ga ubiti.”
“Ali onda neće dobiti ništa,” reče Jan.
“Ne, ovaj put neće. Ali ako proda previše jeftino, dugoročno gledano samome sebi reže
granu na kojoj sjedi. U trgovini mora zadržati visoke cijene.”
Š veđanin je postajao sve nervozniji. Iako je stalno režao na Willa, nije mu se sviđao
razgovor koji se vodio. “Ne mogu ga tek tako ubiti. To je ludost. On im je prevelika
investicija.”
“Tako to Joaquin radi. Kad mu se učini da za nekoga neće dobiti novac, smanjuje sebi
troškove tako što ga se riješi.”
“Ali što je s tobom?” reče Matthew. “Ovdje si šesnaest mjeseci. Ako je istina da se
rješava onih koji neće platiti, zašto onda tebe još uvijek drži?”
Duboke oči postale su smrtno ozbiljne. “Moji su platili novac. Četiri puta. Ja sam
njegov anuitet.”
Matthew se smrznuo čuvši te riječi.
“Već sam vidio ovakvu situaciju,” nastavio je čovjek. “Joaquin nije poput FARC-a.
Njegova grupica nema dovoljno zaliha ni čuvara da bi mogla čuvati više od pet-šest
zarobljenika. Ako im jedan ne odgovara, oslobodit će mjesto za drugoga.”
“Hoćeš reći, jednoga će pustiti?” zapitao je Jan pun nade. Čovjekov glas bio je jedva
čujniji od šapta. “Hoću reći, na ovaj način ili onaj, mjesto će osloboditi.”
Pucanj je odjeknuo kroz noć kao grom. Kolumbijka je vrisnula. Matthew se
instinktivno okrenuo prema mračnoj stazi kojom su otišli čuvari. Pucanj je jeka donijela
još nekoliko puta i još uvijek se mogao čuti dok su Joaquin i njegovi gerilci izlazili iz
džungle.
Bilo ih je ukupno troje. Will nije bio s njima.
Zarobljenici su se prestravljeno pogledali i nisu progovorili ni riječi kad je Joaquin sa
svojim krvnicima nestao u kolibi.
 25
Devetnaest sati u Kolumbiji. Pažljivo sam ih brojio, uključujući čak i neprospavane
noćne sate.
Vratio sam se s Alex iz restorana prije ponoći. Otišla je ravno u krevet. Meni je ostao
kauč. Gotovo sam zadrijemao oko jedan poslije ponoći, a onda sam začuo neku buku.
Kao da je neki pijanac vikao iz sveg grla sa susjednog balkona. Zapravo, to se oglasio
pijetao. To me, naravno, zapanjilo jer još nije bila zora, a bio sam glup i mislio da
pijetlovi počinju kukurikati tek kad ugledaju užarenu narančastu kuglu na nebu. Čim
sam se razbudio prestao sam misliti na loš osjećaj za vrijeme te ptičurine, nego sam se
zapitao što li uopće radi pijetao u zgradi u središtu Bogote. Skoro sam se uvjerio da sam
sve sanjao, kad se petnaestak minuta kasnije luda ptica opet oglasila. Ovaj je put
probudila i Alex. Došla je u kuhinju popiti čašu vode i objasnila mi da pijetlovi potpuno
izgube osjećaj za vrijeme kad ih se zatvori u stan u visokom neboderu. Govorila je o
tome tako ozbiljno, kao da cijeli svijet zna koliko uravnotežen može biti urbani pijetao.
Vratila se na spavanje bez problema. Za razliku od nje, ja sam ostao budan iščekujući
iduću pijetlovu preuranjenu najavu dana. Povremeno sam gledao na sat i odbrojavao
sate i minute do odlučujućeg trenutka kad se trebamo sastati s otmičarima, iako u
pismu nije bilo precizno navedeno vrijeme, niti se spominje pijetao koji pati od nesanice
- u nedjelju ujutro.
U četiri sata sam se obukao i bio spreman za polazak. Alex se tuširala. Čekao sam je u
dnevnoj sobi, bez televizora i radija. Svi šumovi jasno su se čuli u starom stanu, čak i
kod zatvorenih vrata, pa sam s kauča mogao čuti kuko Alex pjevuši nešto nalik na
bolero dok joj voda umiva čvrsto tijelo. Pomisao na golu Alex sijevnula mi je u glavi, iako
sam bio pod takvim stresom da se nisam mogao ni uzbuditi. Sinoćnja večera i razgovor
još su me zbunjivali. U jednom sam trenutku imao osjećaj da smo bili na prvom
zajedničkom izlasku, a u drugom da je to bio intervju u zatvoru sa zatvorenikom. Taj mi
razgovor nije ni najmanje sličio na razgovor s iskusnom posrednicom s otmičarima noć
prije prvog kontakta s njima. Samo što sam sad, kad smo trebali krenuti i obaviti
zadatak zbog kojeg smo došli, napokon shvatio koliko je pametna njezina taktika. Za sve
smo se u potpunosti pripremili u Miamiju jer bi me svaka rasprava u posljednjem
trenutku izludila i još više bacila u očaj. Trudila se postići da mislim na jutrošnji
sastanak što je moguće manje, zadirkujući me pričama o prošlosti i koketnim pogledima
preko antiokijske večere. Prijatelj J. C. bi rekao da mi se poigravala s mozgom. Zapravo,
zabavila je misli drugim stvarima prije najtežeg događaja u mom životu. Barem sam
pretpostavljao da joj je to bila namjera.
“Jesi li spreman, Nick?” zapitala me pri izlasku iz kupaonice.
“Mislim da jesam.”
“Jesi li nervozan?”
“Jesam.”
“Mogu ići sama ako hoćeš.”
“Jesi li luda? Idemo.”
Imali smo još dva sata do svitanja kad smo izišli iz stana i krenuli prema istoku kroz
povijesni Barrio la Candelaria, dobro sačuvan gradski centar u Bogoti. Parkirali smo
automobil pokraj Quinte de Bolivar, impresivne kolonijalne građevine u kojoj je nekad
živio Bolivar, a koja je sada služila kao muzej. Š to je još važnije, bio je to početak našeg
uspona na Monserrate, niži od dvaju impresivnih vrhova koji se dižu istočno od Bogote.
Monserrate je popularno turističko odredište. S visinom od preko tri tisuće i dvjesto
metara, vrh pruža prekrasan pogled, iako je prema Alexinim riječima sam francuski
restoran vrijedan tolikog puta. Do njega se može doći uspinjačom, ali ne u pet sati
ujutro. U to doba dana pješačenje je jedina opcija. Trebalo nam je oko sat i petnaest
minuta bez stanke. Postajalo je hladnije što smo se više penjali pa sam u to rano jutro
bio sretan što sam imao debeli džemper i jaknu. Alex i ja smo nazmjenice nosili
kratkovalni radio u ruksaku. Na sreću, staza je bila prilično dobra. Na moje iznenađenje,
nismo bili jedini penjači. Nasreću, i razbojnici moraju spavati. Teško da bi se netko od
njih verao na Monserrate u pet ujutro u nedjelju.
Četiri penjača ispred nas grabila su prema staroj crkvi. Mi smo išli u istom smjeru,
prolazili smo pokraj zatvorenih uličnih štandova i približavali se prostoru za izletnike
iza crkve. Otmičari nam nisu rekli da se uspnemo na vrh Monserratea kako bismo
uživali u pogledu na grad i savanu. Ta lokacija im odgovara zbog prijema radiovalova.
Alex je postavila radio na stol za izletnike pokraj litice. Miljama ispod nas prostirala se
Bogota sa svojim predgrađima. Sunce se još nije bilo pojavilo, ali je njegova svjetlost već
osvjetljavala nebo. Bilo je to ono neobično doba između dana i noći. Sjene su nestajale
jedna po jedna. Gradska su svjetla još bila upaljena i izgledala su kao dosadni gosti koji
su pogrešno shvatili gostoprimčevu dobrodošlicu. Za koju minutu trebalo je svanuti, a
za nekoliko sati park će biti prepun turista. Međutim, za sada smo Alex i ja bili potpuno
sami. Uključila je kratkovalni radio i namjestila frekvenciju koju su otmičari naveli u
pismu. Čuo sam samo šumove, ali još uvijek nije bilo izišlo sunce. Mogli smo samo
čekati.
“Š to ako nas ne nazovu?” zapitao sam.
“Nazvat će nas.”
Odgovorila mi je s toliko sigurnosti da ni na sekundu nisam sumnjao u to.
Iz radija se začuo jednoličan zvuk. Alex je osluhnula, spremna na bilo kakvu promjenu
u prijemu. Skoro dvadeset minuta sjedili smo za stolom za izletnike s radioprijemnikom
na nekoj praznoj frekvenciji. Kroz drveće sam vidio kako se na istoku pojavljuje
narančasta kugla. Postajala je sve veća i veća, a izlazak su joj još veličanstvenijim učinili
niski oblaci koji su poprimili ljubičasto-ružičaste tonove. Polako je oblaka nestalo, a na
nebu je ostalo samo sunce u koje zbog snažne svjetlosti nismo mogli niti pogledati. U
tom se trenutku u radiju nešto začulo. Za nekoliko sekundi začuli smo glas koji nam se
obraćao na španjolskom jeziku.
“Obitelj Rey. Jeste li tu?”
Alex je zgrabila mikrofon. “Da, ovdje smo. Samo nastavite, molimo vas.”
“Dobro jutro, prijatelju.”
Smučilo mi se kad sam čuo da me nazvao “prijateljem”, ali Alex se jednostavno
oglušila na to. “Dobro jutro. Očekivali smo vaš poziv.”
“Mi?” reče on pomalo sumnjičavo. “Tko je točno sada s tobom?”
“Ne brinite, nema policije. Tu sam samo ja i jedan član obitelji. To je sve. Ja sam
njihova predstavnica. Zovite me Alex.”
 “U redu. Ja sam Joaquin. Siguran sam da ćemo se dobro slagati. Sve dok obitelj Rey
bude spremna platiti novac.”
“Još ga niste niti zatražili.”
“Mislili smo da je to jasno.”
“Molim?”
“Tu je netko iz obitelji, zar ne?”
“Da, ali...”
“Tko?”
“Sin.”
“To mora da je Nick.”
Bilo je čudno čuti moje ime, ali to je barem potvrđivalo da zaista pregovaramo s
otmičarima.
“Tako je,” reče Alex.
“Odlično. Pitaj ga koliko za njega vrijedi njegov otac.”
“Prestanite s igricama,” reče ona oštro.
“Nije ovo nikakva igra. Sjedim ovdje s njegovim ocem. Reci Nicku da kaže svoju
ponudu. Ako ponudi dovoljno, pustit ću mu oca na slobodu. Ako kaže premalo, ubit ću
ga.”
Pogledao sam Alex, a srce mi je snažno udaralo. “Je li moguće da je ozbiljan?” zapitao
sam je tiho.
Govorila je u mikrofon, “Ovako ne možemo raditi. Ponašajte se ozbiljno.”
“Zaista? Koliko vam ovo zvuči ozbiljno? Upravo držim pištolj usmjeren u glavu
njegova oca. Neka kaže koliko nudi. I neka svota bude velika.”
“Prestanite, odmah,” reče Alex.
“Zar ne nudite ništa?”
Upitno sam je pogledao želeći se uvjeriti da zna što radi.
Ona tada reče, “Došli smo čuti vaš zahtjev. A ne praviti ponude.”
“Da obitelj ima dobre namjere, sin bi već znao koliko treba ponuditi.”
“O čemu to govorite?”
“On zna koliko mu otac vrijedi. Ja znam koliko mu otac vrijedi. Samo je pitanje tko će
prvi ispljunuti brojku.”
“Slušamo.”
“Ne, ja slušam. Hoću čuti sina kako to kaže. Ako ne kaže točan broj, prvo što ćete čuti
bit će pucanj iz pištolja.”
“Mi se ne igramo pogađanja.”
“Učinit ćete što vam ja kažem,” reče grubo.
“Onda nam recite što želite.”
Nastupila je tišina. Ruke su mi podrhtavale. Prošlo je gotovo deset sekundi.
Bespomoćno sam gledao Alex. Bio sam siguran da će pištolj opaliti.
“Tri milijuna dolara ” reče on.
 Alex se nasmijala. Oduzeo sam joj mikrofon iz ruke i pokrio ga kako otmičari ne bi
ništa čuli. “Nemoj mu se smijati! Ludi kučkin sin će mi ubiti oca.”
“Znam što radim,” reče ona otimajući mi mikrofon.
Otmičar je rekao, “Zar mislite da se šalim?”
“Claro,” reče Alex. “Tri milijuna dolara? Mogli ste tražiti i tri milijarde.”
“Toliko tražimo.”
“Dobro. Evo što mi tražimo. Treba nam dokaz da je Matthew Rey živ.”
“Dobit ćete samo ono što platite.”
“Ne. Prije nego što dobijete bilo što, potreban nam je dokaz.”
“Š to hoćete?”
Znao sam što će ona reći. Alex i ja smo se dogovorili oko ovoga u Miamiju. “Hoćemo da
Matthew odgovori na pitanje. Njegov je sin imao psa kad je bio mali. Zlatnog retrivera.
Kako se zvao?”
“Dobro. Shvatili smo.”
“Rekli ste da Matthew sjedi pokraj vas. Zapitajte ga odmah.”
“To ne mogu.”
Alex je prekrila mikrofon i rekla, “Znala sam da blefira.”
Ovaj put nisam bio siguran da je to zaista znala.
“Pripremite odgovor do našeg sljedećeg razgovora,” reče ona otmičaru.
“Ništa lakše. Na istom mjestu u isto vrijeme. Za četiri tjedna.” Tiho sam šapnuo, ali se
ipak glasno čulo. “Četiri tjedna!” Mahnula mi je rukom, uvjeravajući me da je taj rok
prihvatljiv i razuman. “Dogovoreno, za četiri tjedna.”
“Naravno, u međuvremenu očekujem da će obitelj pristati na isplatu tri milijuna
dolara.”
“Nećemo vam platiti tri milijuna. Obitelj nema toliko novca ”
“Siguran sam da ima. Ako ne plate, Matthew Rey je mrtav.”
U radiju je zašumilo. Više ništa nismo čuli.
“Otišao je?” zapitao sam.
“Za sada.” Alex je isključila radio.
“Š to misliš?”
“Kao prvo, nikad mi više nemoj istrgnuti mikrofon iz ruke dok s nekim razgovaram.”
“Oprosti. Kad si se nasmijala na njegovu ponudu, bio sam siguran da će povući
obarač.”
“Igrala sam onako kako se ova igra igra. Sigurno sam ti rekla deset puta da se otmičari
uglavnom zadovolje s deset ili petnaest posto tražene svote.”
“Znam. Samo, ovom tipu kao da nije bilo do rasprave o tome.”
Za koji trenutak nestalo je njezine oštrine i ugledao sam brigu u njezinim očima.
Zapitao sam je, “O čemu razmišljaš?”
“Razmišljam o tome da si možda u pravu.”
“Š to?”
 “Čuo si kako priča. Naglasio je da i ti i tvoj otac znate da ti je otac vrijedan tri milijuna
dolara.”
“Znači, što hoćeš reći? Da on zna da je moj otac uplatio, osiguranje za slučaj otmice i
traženja isplate ucjene?”
“Htjela sam reći puno više od toga. Bojim se da možda zna točan iznos novca.”
Cijelo mi je tijelo protrnulo. “Znači, imao sam dobar nos? To da polica glasi na tri
milijuna i da oni traže istu svotu, to nije slučajnost?”
“Moguće da je riječ o slučajnosti. Tri milijuna je lijep okrugao broj, a otmičari za
Amerikance uvijek traže milijune, obično između jednoga i pet.”
“Ali ti ne vjeruješ da je to bilo slučajno.”
“Čitam između redaka, ali mislim da nam je toliko rekao.”
“Bože moj! Š to može biti gore od otmičara koji zna da imamo policu od tri milijuna
dolara i osiguravajuće društvo koje odbija isplatiti novac?”
Pogledala je u stranu. Očito nije imala odgovor na to pitanje. A nisam ga imao ni ja.
Jutarnje je sunce sada žarko sijalo, ali mi je još uvijek bilo hladno. Spremili smo
radioprijamnik u ruksak i krenuli natrag niz planinu.
 26
Vratio sam se u Miami kako bih jednu stvar istjerao na čistac: isplatu novca od
osiguranja.
Situacija je bila iznimno osjetljiva. Moja pravna tvrtka zastupala je Quality Insurance,
kompaniju s Bermuda u kojoj se osigurao moj otac. Znao sam kako funkcioniraju velike
tvrtke. Bio sam u bilježen kao odvjetnik broj 1,826 u tvrtki u kojoj se smjenjivalo toliko
ljudi da pločice s imenima na vratima nisu bile pričvršćene ni ljepilom ni čavlićima,
nego magnetima. Preostalo mi je jedino nadati se da ću naći nekog odvjetnika koji je
dovoljno ugledan da može sazvati skup ljudi koji će poslušati što imam za reći o svom
slučaju, a onda pustiti da im to iziđe na drugo uho. Duncan Fitz mi je bio najveća prilika.
Prije mog odlaska u Bogotu, Duncan mi je obećao da će se ispitati kako stvari stoje u
Qualityju. Na posao sam se vratio u ponedjeljak, odmah po povratku iz Bogote. Bio je to
moj prvi dan na poslu nakon otmice. Osjećao sam krivnju što sam se vratio normalnom
životu dok mi je otac u zarobljeništvu, ali je majka rekla da je bolje da radim, a za našu
financijsku situaciju to je bilo i neophodno, osobito ako budemo morali isplatiti onu
enormnu otkupninu i Alexine usluge. Osim toga, nisam vidio boljega načina da ispitam
stvari oko osiguranja osim da pronjuškam što se događa u tvrtki koja predstavlja
osiguravajuće društvo.
Vrata Duncanova ureda bila su otvorena pa sam provirio unutra.
“Imate li koju minutu za mene?” zapitao sam.
Dignuo je glavu sa svog kompjutora i mahnuo mi. “Kako je bilo u Kolumbiji?”
Zatvorio sam vrata i sjeo nasuprot njemu. Novosti su ga očito prilično zanimale. U
sljedećih nekoliko minuta ispričao sam mu ukratko što se sve dogodilo, samo što sam
zaobišao spominjanje Alex. Budući da ju je osiguravajuće društvo službeno povuklo sa
slučaja, nije htjela da se uopće zna da mi pomaže.
“Opa,” reče on. “Tri milijuna dolara. To je pozamašna svota.”
“Kolumbijski gerilci očito misle da su svi Amerikanci milijunaši.”
“Ne bih vas htio uvrijediti, ali pretpostavljam da ukoliko se ne riješi ovaj slučaj s
osiguranjem, vaša obitelj nema na raspolaganju toliki iznos.”
“Zato sam tu,” rekoh. “Jeste li što otkrili?”
Ustao je i napravio nekoliko koraka preko sobe. “Dragi ste mi, Nick. Ali ova je tvrtka
čvršće povezana s kompanijom Quality Insurance nego što mislite.”
“Kako to mislite?”
“Obično ne govorimo suradnicima koji partneri su službenici ili direktori naših
klijenata, ali u ovom ću slučaju napraviti iznimku. Maggie Johans je potpredsjednica i
glavna tajnica kompanije Quality Insurance. Kao partneru, dužnost mi je biti odan
svakom klijentu, ali vidite da je ta dužnost u odnosu na Quality Insurance pojačana.”
“Razumijem.”
“Znači, neću vas ostaviti na cjedilu.”
“Hvala vam.”
Nagnuo se naprijed, naslonio laktove na stol i preko naočala me pogledao ravno u oči.
“Moram vam reći da partneri iz New Yorka traže vašu glavu. Maggie se, kako bi meni
napravila uslugu, silno trudi ubrzati slučaj vašeg oca. Zamislite kako se osjećala kad su
joj njezini istražitelji javili da obitelj Rey pokušava izvesti prijevaru?”
“Prijevaru?” rekao sam šokiran tom riječju. “Zar to oni misle?”
“Navodno su našli dokaze o vašoj suradnji s otmičarima.”
“To je nemoguće. Kako?”
“Znate da vara to ne mogu reći. To je tajna koju odvjetnik mora čuvati.”
“To je smiješno. Trojica tatinih radnika poginula su u napadu. Četvrti je vidio kako ga
iz zaljeva u Cartageni izvlače marksistički gerilci. Kakva namještaljka, prijevara? Oteli su
ga. Dobro je da ga nisu ubili.”
“Osiguravajuće društvo nije sigurno da se radi o sreći.” Spustio je pogled dok je to
govorio, kao da mu je neugodno.
“Ne mogu vjerovati da to čujem.”
“Nisam mogao ni ja. Ali zato smo tu. Vaš je zahtjev odbijen jer se smatra prijevarom.”
Nastao je tajac i osjećali smo se sve neugodnije. Vijest koju sam čuo bila je doista loša,
ali nisam htio izgubiti Duncanovu podršku. Morao sam ga nekako opet pridobiti.
“Možda zvučim paranoidno, ali imam osjećaj da iza svega stoji FBI.
“Kako?”
“Ako vam ovo povjerim, možete li mi dati riječ da će sve ostati između nas?”
“Naravno. Ovakav razgovor smatram prijateljskim.”
“Sastao sam se s nekoliko umišljenih FBI-jevih agenata prošli tjedan. Izgleda da misle
da je poslovni partner mog oca u Nikaragvi umiješan u protuzakonite aktivnosti.
Zapravo, ucjenjuju me. FBI odbija raditi na slučaju otmice mog oca ukoliko cijela obitelj
ne obeća da će pomoći u istrazi u Nikaragvi.
“Na kakve protuzakonite aktivnosti sumnjate?”
Već sam se ozbiljno premišljao trebam li se upuštati u ovo. “To su bili agenti iz Odjela
za narkotike.”
Pogledao me s nevjericom, koja je postupno ustupila mjesto gnjevu. “Gotovo mi je žao
što ste mi to rekli.”
“Podijelio sam to s vama jer se sve jako zakompliciralo. Sve je išlo glatko s
osiguravajućim društvom dok FBI nije pokazao svoju pravu stranu.”
”Ne mislite valjda da je FBI odgovoran za odbijanje vašeg zahtjeva od strane
osiguravajućeg društva?”
Razmislite malo. Nikoga iz moje obitelji ne bi mogli prisiliti da im bude doušnik da
nam nije potrebna njihova pomoć oko pregovora s otmičarima. Najbolji način da FBI
postane siguran da nam je potreban je taj da sredi da ne dobijemo traženi novac.”
”Imate pravo,” reče. “To zaista zvuči paranoidno.”
“Od vas tražim samo da pokušate provjeriti je li netko iz Quality Insurancea
razgovarao s FBI-jem. Molim vas, napravite mi tu malu uslugu.”
“Neću više praviti nikakve usluge za vas!”
Zapanjila me njegova oštrina. Pokušao sam odgovoriti što smirenijim tonom. “Ne
mogu ovo riješiti bez vaše pomoći.”
“Onda me niste trebali prevariti.”
 “Prevariti? Kako?”
FBI vodi istragu o ribarskoj kompaniji vašeg oca zbog sumnje u raspačavanje droge, a
vi mi to niste niti spomenuli.”
“Radi se o partneru mog oca, ne o kompaniji. Ako je Guillermo imao ikakve veze s
drogom, otac sigurno nije.”
Vi na to drukčije gledate. Toliko usluga sam napravio vama i vašoj obitelji - zvao sam
svoje partnere i kolege, koristio poznanstva, samo zato da bi FBI i State Department
prihvatili slučaj vašeg oca kao prioritetan. Stavio sam svoje vlastito ime i ugled ove kuće
na kocku. A sad mi kažu da sam se zalagao za nekoga tko je optužen za krijumčarenje
droge.”
Niste me razumjeli. FBI je krenuo u lov na vještice. Moj je otac ovdje žrtva.”
“Ne. Ž rtva sam ja. Iskoristili ste mene i ovu kuću bez obzira prema bilo kome osim
prema samome sebi.”
“Oteli su mi oca!”
“To je tragedija, ali ne i isprika. Niste me smjeli dovesti u ovakvu situaciju a da mi ne
ispričate cijelu priču.”
“Ž ao mi je što tako mislite.”
“Ž aljenjem nećete ništa promijeniti.”
“Gledajte, ne bih volio da između nas ostane ovaj nesporazum. Recite mi što mogu
učiniti.”
“Odlazite,” reče ravnodušno. “Š teta je već napravljena.”
Znao sam vidjeti Duncana tako ljutog da je gotovo vrištao. Međutim, ovaj je put njegov
gnjev bio sasvim drukčije naravi.
Ustao sam i krenuo prema vratima. Zaustavio me i rekao, “Š alio sam se u vezi s New
Yorkom.”
“Kako to mislite?”
“Zaista vas namjeravaju najuriti.”
Nisam znao što bih rekao, niti što je on želio čuti.
“I, znate što?” reče tihim, zastrašujućim glasom. “Š to više čujem o vama, to sam više na
njihovoj strani.”
Gledali smo nijemo jedan drugome u oči nekoliko trenutaka. Zatim mi je otvorio vrata
i pokazao prema izlazu.

Iz odvjetničke sam tvrtke otišao u liječničku ordinaciju. To je jutro majka imala

zakazan ultrazvučni pregled, uobičajenu proceduru u četvrtom mjesecu trudnoće.
Naravno, majka je smatrala da ništa nije uobičajena procedura kad je u pitanju
četrdesetpetogodišnja trudnica. Nije to izravno rekla, ali sam znao da je zabrinuta i da je
htjela da idem s njom.
Tehničari su joj pomogli da se opusti tako da je nisam morao držati za ruku za vrijeme
pregleda. Bilo bi to zanimljivo vidjeti, pretpostavljam, ali nekako je čudno gledati utrobu
vlastite majke, iako su to samo zvučni valovi. Čekao sam u predvorju okružen s nekoliko
prilično nezgrapnih žena u različitim stupnjevima trudnoće. Uglavnom su bile bliže
porodu nego moja majka.
Mamina zabrinutost zbog ultrazvuka imala je i dobru stranu. Kad sam se sinoć vratio
kući, nije postavljala puno pitanja o Kolumbiji i otmičarima. Mislila je na dijete. Rekao
sam joj da su zatražili veliku otkupninu i da se nadamo da ćemo je pregovorima uspjeti
sniziti. Nije pitala koliko su točno tražili. Kao da to nije htjela znati.
Otvorila su se vrata ultrazvučnog laboratorija i tehničar me pozvao. “Sad možete ući.”
Odložio sam tri godine staru kopiju magazina Roditeljstvo i ušao. Mama je sjedila na
stolu za pregled.
“Pa?” rekoh, možda malo previše veselo.
Pogledala me i zgužvala papirnatu maramicu. Oči su joj bile crvene i otečene. Uplašio
sam se onog najgoreg - dijete je umrlo. “Je li sve u redu?”
Klimnula je glavom, a onda šmrcnula.
Prišao sam joj i uhvatio je za ruku. “Zašto si plakala?”
“Samo mi je tako žao što tata nije tu da ovo vidi.”
Naslonila mi je glavu na rame. Držao sam je u zagrljaju nekoliko minuta i nisam znao
što bih rekao. Onda mi je pružila sliku fetusa. Izgleda kao bijela mrlja na izrazito crnoj
podlozi, u stvarnoj veličini, ne veća od zrna kikirikija.
“O, Bože, to je novi Einstein. Pogledaj koliki ima mozak.”
“To je posteljica, pametnjakoviću.”
Zamalo sam je uspio nasmijati. “Dječak ili djevojčica?”
“Zamolila sam ih da mi ne kažu.”
“Ma daj. Držat ćeš nas u neizvjesnosti?”
“Da. Tata i ja zajedno ćemo to saznati kad se vrati kući.” Pogled joj je opet postao
prazan. Sam spomen tate parao joj je srce.
“Molim te, nemoj plakati. Dijete je zdravo. To je najvažnije i na tome moramo biti
zahvalni.”
“Samo mi je žao što je ovo propustio. Znam da je i njemu žao. Nismo išli na ultrazvuk
kad sam nosila tebe i Lindsey. Bio je tako uzbuđen što će napokon vidjeti takvo nešto.”
“Tata se zaista radovao djetetu?”
“Kao i ja. Možda još više.”
Zastao sam. Razgovor koji sam taj dan vodio s Duncanom o FBI-ju prilično me
uznemirio. Bio sam zabrinut zbog ishoda svega. Tko zna kako će sve završiti. “Ako je
tata znao da si trudna, zašto se usudio putovati na tako opasno mjesto kao što je
Kolumbija?”
“Na to pitanje ne mogu odgovoriti.”
“Hoćeš reći da ne znaš ili mi ne možeš reći?”
Pogledala me čudno. “Hoću reći da ne znam.”
“Je li ti rekao zašto ide tamo?”
“Ne. Ali tako tvoj tata inače funkcionira. Bilo je opasno putovati i u Nikaragvu. Ali on
se nije bojao rizika i nije me htio zastrašivati detalj ima.”
 “Nikaragva je jedno. Tamo mu je kompanija. Samo ne razumijem što je bilo tako važno
da je morao otputovati u Kolumbiju za vrijeme tvoje trudnoće.”
“Tvoj otac drukčije gleda na opasnost nego većina ljudi.”
“Međutim, ipak je znao u kakav se rizik upušta jer se osigurao.”
“To je istina. Zato mislim da je imao jako dobar razlog za to putovanje.”
“Siguran sam,” rekoh, znajući da “dobar” ne mora značiti “zakonit.”
Mama je ustala sa stola, pritisnula dugme na videu i uzela vrpcu na koju je tehničar
snimio mog budućeg brata ili sestru. “Idemo kući,” reče ona.
“Svakako. Iza tebe sam.”
 27
U utorak sam se našao s Alex na piću.
Bio je to poslovan sastanak, naravno, ali nije htjela da se vidimo u njezinu uredu.
Povukli su je sa slučaja kompanije Quality Insurance i dok je god moja obitelj s njima u
sukobu, najbolje je da nas se ne viđa zajedno ni kod kuće ni na poslu. Predložila je
neutralno područje, neki kafić. Meni je prepustila da odaberem koji. Odlučio sam se za
Daffy’s Tavern i tamo smo se sastali u osam sati.
Duffy’s se nalazi na Red Roadu između povijesnog Coral Waya i nečega što je nekad
bila Osma ulica, a sad se zove Calle Ocho, što je glavna ulica u Maloj Havani u Miamiju.
Sa strane Red Roada na kojoj se nalazi Duffy’s ima mnogo trgovina i radionica. Tu
možete kupiti pornografske filmove, popraviti cipele, svratiti u mali talijanski restoran s
najboljom tjesteninom koju sam probao u životu. Druga strana ulice posve je drukčija.
Tu su nanizane skupe kuće u starom španjolskom stilu. Okolo ima puno manjih, uskih
uličica s imenima kao što su Valentia ili Obispo. Naravno, veći dio te slikovite strane više
ne spada u Red Road. Mnoge su uličice zabarikadirane metalnim pregradama, kamenim
stupovima ili bodljikavom žicom. Zbog toga razbojnici ne mogu pobjeći nakon što
slijede bogate žene kad se vraćaju iz trgovine. Napadnu ih zbog prstena ili narukvice.
Š to više stanovnika postaje žrtvama razbojstava - po drugi, treći, ili čak četvrti put - to
više barikada niče okolo, tako da je Coral Gables naposljetku postao jedna velika
zabarikadirana zona.
Na neki čudan način to me podsjećalo na Bogotu.
Duffy’s je bio neobično popularno mjesto već godinama i postao je gotovo lokalna
institucija. Na takvo je mjesto možda išao moj otac s prijateljima na pivo nakon vrućeg
dana na moru, ili su se u njemu okupljale grupe studenata. Fasada mu je od cigle, a na
crnoj ploči kredom su ispisana imena specijaliteta kakvi bi možda više pristajali nekom
restoranu u južnom dijelu Bostona nego tipičnom sportskom baru u Miamiju. Iznutra je
pod od drveta i na njemu se vide bezbrojne mrlje od prolivenih pića. Uza zidove se
nalaze police na kojima su poslagane prazne limenke i boce piva, jedne pokraj drugih.
Nemoguće ih je prebrojiti. Poništene karte za utakmice bejzbola služe kao zidni papir.
Posvuda, čak i po stropu, nalijepljeni su posteri, novinski članci i sve što ima veze sa
sportom. Bar ima oblik slova U i uvijek je pun ljudi željnih jela i pića. Svakodnevno se tu
želuci pune nezdravom hranom i pićem s mjehurićima, a iza šanka je pričvršćen natpis
DUFFY’S - MJESTO GDJE JEDE ELITA.
Sjeli smo za stol pokraj prozora i naručili dvije krigle piva i porciju nekakvih
grickalica. Društvo pokraj nas naglas je brojilo dok je jedan od njih bacao kikiriki u zrak
i hvatao ga ustima. Nikako nije mogao pogriješiti i svako zrno je bez problema stizalo na
odredište. Bio je to dio ugođaja, iako sam se morao zapitati dopadaju li se Alex ovakva
mjesta.
“Tu dolaziš često?” reče Alex nakon što je sjela na stolicu pokraj mene.
“Ponekad,” rekoh.
Mladić za susjednim stolom počeo se gušiti, a onda je iskašljao kikiriki koji je upao u
pogrešnu cijev u grlu.
“Ozbiljno te pitam,” reče ona. “Dolaziš li zaista tu često?”
Otpio sam malo piva. “Nemoj biti takav snob.”
 “U pravu si. Ovo je vjerojatno jedino mjesto gdje se možeš opustiti ne razmišljajući o
tome hoće li netko iz FBI-ja ili Quality Insurancea navratiti i vidjeti nas zajedno.”
“Zapravo, upravo gledam nekoga od njih.”
Nedaleko od nas bio je debeli pijani muškarac odjeven u usku majicu i biciklističke
hlačice koje su mu bile za barem dva broja manje. Plesao je sam sa sobom valcer
zatvorenih očiju, a ruke je držao oko zamišljene Ginger Rogers.
Alex se nasmijala kad ga je vidjela. Onda je naglo opet poprimila ozbiljan izraz.
Previše ju je zanimao ishod mog razgovora s Duncanom Fitzom. Sljedećih nekoliko
minuta slušala je ne rekavši ni riječi. Na kraju sam joj rekao ono što je moralo izazvati
nekakvu reakciju.
“Osiguravajuće društvo odbilo je zahtjev jer smatraju da se radi o prijevari.”
“Znam,” reče bez imalo čekanja.
“Znaš?”
Klimnula je glavom, kao da nikakvo objašnjenje nije potrebno.
“Zašto si onda sa mnom?” zapitao sam je.
“Zato što si sladak.”
Zatreptao sam očima i vjerojatno malo pocrvenio.
“Š alim se,” reče ona.
“Znam. Ali se i dalje pitam zašto se nisi riješila ovog slučaja.”
“Zato što mi nitko u Quality Insuranceu ne može dokazati da se radi o prijevari. U
mojim očima svatko je nevin dok se ne dokaže njegova krivica.”
“Ali i sama si rekla u Bogoti. Mislila si da otmičari ne samo da znaju da je otac
osiguran, nego znaju i na koji iznos.”
“To ne znači da ih je tvoj otac unajmio i režirao vlastitu otmicu. Možda mu je to
namjestio netko drugi.”
“Tko na primjer?”
“Da sam na tvom mjestu, sjela bih i na miru sastavila popis svih ljudi koji su mogli čuti
za planove tvog oca i eventualno saznati za osiguranje.”
“To je moja majka, naravno, ali ona je rekla da nije znala za osiguranje.”
“Š to misliš, postoji li vjerojatnost da je ona sumnjiva?”
“Nikako. Ne prestaje plakati i jadikovati.”
“Možda je muči krivnja.”
“Da, teoretski je i to moguće. Ako ćemo tako razmišljati, sumnjiv sam i ja. Teoretski.”
Stao sam razmišljati, a onda je poznat glas privukao moju pažnju. “Nick, zdravo.”
Okrenuo sam se i ugledao Jennu, bivšu zaručnicu. Nosila je sportsku trenirku i
naopako okrenutu bejzbolsku kapu na glavi. To je uobičajen stil za dolazak u Duffy’s.
Ustao sam. Nisam znao bih li joj trebao pružiti ruku ili je poljubiti u obraz. Nakon
kratkotrajne neodlučnosti, nisam učinio ni jedno ni drugo. “Baš sam iznenađen što te tu
vidim,” rekoh.
“Moja odbojkaška ekipa tu dolazi svaki drugi utorak nakon igre. Zar se ne sjećaš?”
“Izgleda da sam to nakratko zaboravio.”
 “Izgleda,” reče Alex podrugljivo.
Znao sam da ih moram upoznati. “Alex, ovo je Jenna, o kojoj sam ti pričao. Jenna, ovo
je Alex.”
“Jako mi je drago.” Obje su izgovorile istu rečenicu u isto vrijeme i podjednako
neiskrenim tonom. Nisam bio siguran zašto joj je to smetalo, ali sam bio siguran da je
Jenni iznenada bilo žao što se pojavila u sportskoj odjeći bez šminke.
“Otkud poznaješ Nicka?” zapita Jenna.
“Nisam sigurna poznajem li ga uopće,” reče Alex.
Nasmijao sam se glasno, a onda skrenuo razgovor na Jennu. “Pa, kako si?”
“Dobro. Večeras smo izvukle prvu pobjedu.”
“Odlično.”
“Pa, baš i nije. Protivnička ekipa nije se ni pojavila.”
Pogledao sam grupu djevojaka u čistim trenirkama kako naručuju pića za šankom.
“Dobro, uvijek ima razloga za slavlje.”
“Tako je.” Osmijeh joj je izblijedio. “Imaš li vijesti o tati?”
“Mislim da napredujemo. Polako. Očekuje nas dug put.”
Stišala je glas, kao da želi reći nešto samo meni. “Nisam bila samo ljubazna kad smo
razgovarali preko telefona. Ako mogu pomoći na bilo koji način, molim te, javi mi se.”
Osjetio sam kako mi je dodirnula ruku dok je govorila. Lagano je prstima dotaknula
dio ruke na kojem se osjeća puls. Nije to bilo ništa posebno, ali ipak smo se prvi put
dodirnuli nakon prekida i bio sam ljut na sebe što me taj njezin potez uspio toliko
uznemiriti i zbuniti.
“Svakako ću ti se javiti. Hvala.”
Jedna ju je djevojka pozvala i podigla čašu. Jenna me pogledala i rekla, “Mislim da se
sad moram vratiti pobjedničkoj ekipi.”
“Nema problema. Samo idi.”
Nasmiješila se i otišla. Ja sam se vratio na svoje mjesto i ispio dugi gutljaj piva. Onda
sam primijetio Alexin hladni pogled.
“Igraš nekakve igrice?” zapitala me.
“Š to?”
“Odabrao si ovo mjesto jer si znao da će ona doći, zar ne?”
Ova me optužba zapanjila, ali istina je bila, premda pomalo čudna, da sam od jučer
silno razmišljao o Jenni. Onaj ultrazvuk je probudio u meni lijepe uspomene na nas - na
naše zaruke, planiranje vjenčanja, maštanje o obitelji. Išli smo tako daleko da smo
smišljali imena za djecu. Nismo se odlučili ni zajedno, ali smo se složili da se sigurno
neće zvati Moon Rey, Sting Rey ili X Rey.
“Kunem ti se da je ovo bila čista slučajnost.”
“Ne vjerujem ti ni najmanje.”
“Zašto bih htio vidjeti Jennu?”
“Nisi ti htio vidjeti nju. Htio si da ona vidi tebe. Sa mnom.”
“Kakva bi tome bila svrha?”
“To ti meni reci.”
 “Misliš da sam htio u njoj izazvati ljubomoru ili tako nešto?”
Alex nije odgovarala. Jednostavno je ustala, posegnula za novčanikom i bacila
novčanicu od deset dolara na stol. “Mislila sam da si malo profesionalniji od ovog, Nick.
Činim ti ogromnu uslugu radeći na slučaju tvog oca. Nemoj sve upropastiti svojim
neumjesnim igricama.”
“Nisi ni najmanje u pravu, zaista. Griješiš.”
Pogledala me i ništa nije rekla. Odjednom je ustala.
“Alex, molim te, nemoj se ljutiti.”
Otišla je bez riječi. Nije me htjela ni pozdraviti. Htio sam krenuti za njom kad sam
osjetio da me netko gleda. Okrenuo sam se očekujući da ću uhvatiti Jennin prezimi
pogled s druge strane bara, ali sam joj vidio samo zatiljak. Pregledao sam cijeli bar.
Nitko nije gledao prema meni.
Međutim, i dalje me proganjao osjećaj da netko zuri u mene.
Osjetio sam jezu.
Brzo sam ispio pivo do kraja i krenuo prema izlazu, odoljevši izazovu da još jednom
pogledam Jennu - ili onoga zbog koga sam imao neugodan osjećaj da me netko
promatra.
 28
Š veđanin je postajao sve nervozniji. Matthew je pažljivo promatrao Jana posljednjih
nekoliko dana, strahujući da bi u takvom stanju mogao učiniti kakvu glupost. Bilo je
trenutaka kad je bio prilično bijesan. Možda je na taj način izražavao žaljenje. On i Will
često su se svađali i vrijeđali, ali je Matthew tek nakon Willove smrti shvatio da ta dva
čovjeka nisu samo radila za istu kompaniju nego su u stvari bili bliski prijatelji.
Nekoliko dana nakon što su pogubili Willa došla su dva nova zarobljenika, mladi
bračni par iz Japana. Ž ena je govorila engleski i ispričala je Matthewu kako im se to
dogodilo. Š etali su se uz kolumbijsku granicu blizu Ekvadora, gdje je priroda naprosto
prekrasna, i promatrali ptice. Osjećali su se sigurnima jer su putovali s vodičem koji je
poznavao to područje. Joaquin i četvorica gerilaca iznenadili su ih dok su ručali pokraj
planinskog potoka. Vodič je bio Kolumbijac i razgovarao je s Joaquinom gotovo pola
sata. Razgovor je povremeno prelazio u vruću diskusiju. Na kraju su vodiča pustili, a
turiste odveli sa sobom. Ž ena je u početku bila bijesna, misleći da se vodič zalagao samo
za to da sebe spasi, a o ostalima nije vodio brigu. Međutim, ubrzo je došla do zaključka
da su ona i njezin muž bili meta gerilaca od samog početka i da ih je vodič, koji je s
Joaquinom očito bio u dogovoru, samo predao otmičarima.
Dolazak novih zarobljenika dodatno je uznemirio grupicu zarobljenika kojima je svaki
trenutak prijetilo pogubljenje. Strah od smrti je bio prisutan i prije, ali ga je onaj pucanj
u noći učinio još realnijim. Svi su se tješili mišlju da su živi vrijedniji nego mrtvi jer
mrtav talac ne donosi novac. Joaquin se neće lako odreći svoje robe. Willova smrt i
mudrost izmučenog Kolumbijca narančaste kose - “Bjegunca”, kako ga je Jan zvao - sve
su ih držali u napetosti.
“Ponekad je jednostavno lakše čovjeku poput Joaquina pregovarati s obitelji o
vraćanju leša nego živa čovjeka,” reče Bjegunac.
Š to je napetost više rasla, Matthew je bio zahvalniji Bogu na novootkrivenom izvoru
zdravlja i zadovoljstva: pecanju. Dok je Joaquin sa svojim razbojnicima bio u lovu na
japanske turiste, Matthew je uvjerio čuvare da može uloviti mnogo pastrva u rijeci. I oni
su bili umorni i izgladnjeli pa su mu dozvolili da pokuša. Napravio je udicu od pribadače
i pričvrstio je na konac koji je iščupao iz platna. Lako je došao do crva koji će mu
poslužiti kao mamac. Uz pratnju dvojice gerilaca, pecao je gotovo čitavo poslijepodne i
ulovio šezdeset jednu pastrvu iz mirnog dijela rijeke pokraj srušenog debla. Nisu bile
veće od njegova dlana, ali veća bi riba ionako pokidala improviziranu udicu. Prošlu
večer Aida je ispekla ribu na vatri u kolibi i gerilci su pojeli većinu. Pet najmanjih ribica
donijela je Matthewu za nagradu. Ostali zatvorenici dobili su uobičajenu porciju riže i
graha. Matthew je svakome dao po jednu ribu. Iako im nisu odrezali ni glave, nisu bile
veće od jednog zalogaja.
Jučer je cijeli dan padala kiša, tako da nisu išli na pecanje. Danas poslijepodne,
međutim, bilo je sunčano, a gerilci su htjeli jesti još pastrva. Našli su još jednu pribadaču
za još jednu udicu. Matthew im je rekao da ne može nadgledati obje udice bez rizika da
jednu od njih ne izgubi pa su mu dozvolili da povede nekoga sa sobom da mu pomogne.
Zarobljenici su izvlačili slamke. Pobijedio je Š veđanin.
Krenuli su poslije ručka i zaustavili se na istom mjestu, petnaestak minuta hoda
daleko od logora. Ovaj put su s njima išla četiri čuvara, zato što Matthew više nije bio
sam. Kako bi se dodatno osigurali, stavili su zarobljenicima lance oko nogu. Aida i njezin
ljubavnik sjeli su na veliki kamen obasjan suncem i počeli se maziti. Preostala dva
gerilca zabavljali su se s turističkim vodičem na španjolskom što ga je Joaquin uzeo od
vodiča koji je Japance uvalio u nevolju. Svakih nekoliko minuta prasnuli bi u smijeh,
pokazujući paragraf u kojem je pisalo: “Ovo je područje sigurno za turiste.” Turistički
vodiči su otmičarima služili kao karte s označenim lovištima.
U pola sata Matthew je ulovio jedanaest pastrva. Š veđanin nije ulovio ni jednu.
“Š to da radim kad mi ne ide?” reče Jan.
“Dobro ti ide. Samo budi strpljiv.”
“Daj, prestani. Gerilci će misliti da sam nesposoban.”
Matthew se nasmijao misleći da se šali, ali Jan je bio smrtno ozbiljan. “Opusti se malo,
u redu?”
“Kako bih se mogao opustiti? Zar ti nije jasno da sam ja sljedeći na popisu?”
“Kakvom popisu?”
Jan je stišao glas, kao da je htio biti još sigurniji da ga čuvari neće moći čuti. “Popisu
neisplativih.”
Matthew je bacio pogled na Aidu i njezina momka. Otišli su sa stijene iza grmlja u
blizini. “Malo pretjeruješ. Ovi glupani ne prave nikakve liste.”
“Lako je tebi. Sad si im postao miljenik, gospodine Ribariću. Ali ja, ja sam samo Willov
prijatelj.”
“Neće te ubiti samo zbog toga.”
Čuo si što je rekao Bjegunac. Joaquinova grupa može čuvati u najboljem slučaju pet ili
šest zarobljenika. S ovih dvoje Japanaca, ima nas sedam.”
“Također je rekao da se Joaquin rješava samo onih za koje misli da neće dobiti novac.
Will se ponio glupo.”
“Ne radi se samo o sporazumu između njega i njegove žene. Takva je filozofija cijele
naše kompanije. Will i ja smo dobili dodatan novac što smo došli u Kolumbiju, ali smo
znali da nam ga kompanija neće isplatiti u slučaju da budemo oteti.”
“Joaquin to ne mora saznati.”
“Saznat će na vrijeme. Ja nisam oženjen. Nemam ženu ni obitelj koja će tražiti novac za
moju slobodu. Joaquin će novac zacijelo tražiti od kompanije. A oni mu neće htjeti dati
ni novčića.”
Matthew je pogledao prema vodi. Jedna pastrva se pojavila blizu površine i uzvrtjela
se oko njegove udice. ”To još ne znaš.”
“Uprava razmišlja na isti način na koji je razmišljao Will. To ti kažem zato što u tebe
imam povjerenja. Odavde me mogu spasiti jedino moje vlastite noge.”
“Misliš, bijeg?” šapnuo je Matthew.
“Ako ostanem tu, gotov sam. Ubit će me. Ti si u istoj situaciji.”
“Zašto to misliš?”
“Ovim bijednicima si možda simpatičan dok im loviš ribu. Ali Joaquin će se svakako
htjeti razračunati s tobom. Gerilac koji je poginuo u pucnjavi na tvom brodu u Cartageni
bio mu je nekakav rod.”
 Matthew se u trenutku smrznuo. Nikome još nije spomenuo Cartagenu. “Otkud znaš
za to?”
“Osluškujem što se događa. Čuvari svašta pričaju.”
Matthew se zamislio i ništa nije govorio.
“Znači, jesi li na mojoj strani ili nisi, ribam?”
Matthew je još jednom pogledao u vodu da vidi što se događa s ribom. Samo što nije
zagrizla, ali se onda udaljila od udice. “Ne mogu.”
“Zašto ne?”
“Veže me odgovornost.”
“Š to?”
“Dvoje mladih Kolumbijaca. Kad nas je Joaquin odveo od FARC-a rekao je da će ubiti
Emilija pokušam li pobjeći. Aliciju će ubiti ako u tome uspijem.”
“Blefira. Neće ubiti dva zarobljenika čije su obitelji spremne platiti za njihovu
slobodu.”
“Ne mogu riskirati.”
“Ne budi blesav. Pogledaj drukčije na stvari. Rekao si da ti je žena trudna, zar ne?
Potreban si svojoj obitelji.”
To je bila istina, jednim dijelom. Obitelji je zaista bio potreban - novoj obitelj i, jer bi
se moglo dogoditi da još nerođeno dijete nikad ne vidi svog oca. Lako bi bilo Matthewu
sažalijevati samoga sebe, ali se osjećao još gore zbog mladih roditelja koji možda nikad
neće vidjeti nijedno od svoje djece kako raste. Matthew je bio sretan što ima dvoje
odrasle djece. Ponekad je imao osjećaj da je i tu griješio; često mu je bilo žao što nije bio
bliskiji s njima. Ali, u svakom slučaju, bila mu je pružena prilika. Zaslužuje li drugu ili ne,
teško je reći.
“Ne mogu tek tako pobjeći odavde a da netko drugi zbog toga ispašta.”
“Oni bi tebi to učinili, prijatelju moj. Ovdje vlada zakon džungle. Preživljava najjači.”
“Rekao sam ti, ne mogu.”
“U redu. Ali razmisli malo o ovome što sam ti rekao.”
“Svakako,” reče on znajući da bijeg ne dolazi u obzir. Nije ni potreban. Možda je
Joaquin bio ljut zbog pucnjave u Cartageni, ali će novac na kraju ublažiti njegovu žalost i
gnjev koji je osjećao prema Matthewu. Joaquin je obožavao novac, a Matthewovo
osiguravajuće društvo spremno je isplatiti popriličan iznos.
Ali zašto sve tako dugo traje?
Samo se nadam da sam odabrao pravu kompaniju, mislio je okrećući se od Jana i
koncentrirajući se na pecanje.
 29
Tjedan je završio kao što je i počeo, mojim odlaskom na razgovor s Duncanom Fitzom.
Ovaj put to neće biti prijateljski razgovor u njegovu uredu. Pozvan sam u privatnu
konferencijsku prostoriju, a loše vibracije počeo sam osjećati još u predvorju.
Recepcionistica me ljubazno dočekala, ali u trenutku kad sam produžio dalje, imao sam
čudan osjećaj da je podigla slušalicu kako bi obavijestila nekoga da sam stigao. Tajnice
su mi izgledale neobično zaposlene oko kompjutora, tako da me nisu stigle niti
pozdraviti. Partner je izišao iz svog ureda, primijetio da dolazim i brzo se vratio unutra.
Činilo se da su svi odlučili vjerovati da je moja obitelj prevarila klijenta.
Činilo se, ponavljao sam samome sebi. Postaješ paranoidan.
Nisam bio siguran što je Duncan mislio nakon našeg neugodnog sastanka u
ponedjeljak ujutro. Prve naznake dobio sam od njegove tajnice u vidu e-maila kojim mi
je poručila gdje i kad trebam doći. Naravno, na sastanku će biti riječi o osiguranju, ali
mimo toga mi nije rečeno ništa. To je uobičajeno u Cool Cashu. U pravilu, vijesti iz
glavnog odbora najprije procure do određenih tajnica, a onda do partnera i suradnika.
Pogledao sam na sat: deset sati ujutro. Skrenuo sam iza posljednjeg ugla i krenuo niz
hodnik. Naletio sam točno na tajnicu Duncana Fitza pa su joj dokumenti ispali na pod.
“Oh, oprostite,” rekoh.
“U redu je, ja sam kriva.”
Beverly je draga ali neugledna razvedena žena u kasnim tridesetim koja je potpuno
zapustila svoj društveni život zbog Duncana Fitza, što znači da njezin radni dan svaki
put završava u osam sati navečer, radi sve subote i veći dio nedjelja. Ona je najefikasnija
i najorganiziranija osoba koju sam upoznao u životu. Svaki dan radi i za vrijeme ručka
koji se sastoji od samo jedne naranče ili banane, integralnog peciva i vitaminskog
koktela koji naručuje preko stranice na Internetu posvećene zdravoj hrani. Nema
mnogo prijatelja u tvrtki niti izvan nje. Na radnom mjestu drži samo fotografije mačaka,
posebno jedne velike bijele sa zelenim očima. Možda zato što sam uvijek pitao kako je
Puffy ili iz nekog drugog razloga, ali uvijek sam imao osjećaj da sam joj drag.
“Ne mogu vjerovati da sam ovo učinio,” rekoh.
Klečali smo na podu jedno pokraj drugoga i skupljali razbacane papire. Ona se
odjednom zaustavila pa sam i ja zastao. Pogledala me u oči i šapnula, “Pazi što govoriš
unutra. Vidjela sam bilješke.”
Dotaknula je pokupljene papire koje je držala u ruci, kao da želi reći da naš razgovor
treba ostati na tome.
“Hvala,” rekoh ustajući.
Pogledom kao da mi je htjela uputiti “Sretno”. Onda je produžila niz hodnik bez ijedne
riječi.
Duboko sam udahnuo, pokucao na vrata konferencijske sobe i ušao.
Svi su bili u tamnim odijelima. Sjeo sam za konferencijski stol za kojim su još bila tri
muškarca odjevena u slične nijanse tamno plave boje i jedna žena u sivom kostimu. Na
kraju stola, pokraj prozora, sjedio je dobro poznati Duncan Fitz. Pokraj njega se
smjestio Sid Templeton, partner iz ureda u Miamiju. Ostalu dvojicu nisam poznavao.
“Martin Rush,” reče čovjek, “predsjednik Odbora za etiku i sporove.” Čuvši njegov
akcent bilo mi je jasno da je iz ureda u New Yorku. Izgledao je prilično sportski imao je
čvrsto tijelo, usko lice, možda malo prekratku kosu i crvenu kravatu prejako stegnutu
oko vrata.
“Maggie Johans,” reče žena. Nju nikad prije nisam vidio, ali sam se čuvši njezino ime
sjetio da mi je Duncan rekao da ju je nazvao u New York da mi dođe pomoći - partnericu
koja je radila kao generalna tajnica Quality Insurancea.
“Izvolite sjesti.” Očito je pokušavala biti ljubazna, ali joj to nije polazilo za rukom.
“Hvala.” Pogledao sam Duncana i Sida Templetona sjedajući na stolicu pokušavajući
procijeniti na čijoj je strani pridošlica iz Miamija. Gledala je kroz prozor. Duncan je
stišao glas.
Maggie reče, “Danas smo se sastali kako bismo našli prikladno rješenje za spor
između Quality Insurancea i obitelji Rey. Zato smo vam htjeli pružiti priliku da sami
iznesete svoje mišljenje.”
“Jeste li sigurni da želite čuti što ja mislim?”
“Zašto ne bismo bili sigurni?”
“Zato što je moja obitelj optužena za prijevaru.”
“To je istina.”
“Moje je mišljenje da je optužba neosnovana. Quality Insurance se ponio loše i nadam
se da će ih netko uspjeti natjerati da plate dodatnu brigu koju su zadali mojoj majci i
svaku minutu koju je moj otac proveo u zarobljeništvu zbog njihova odbijanja isplate
osiguranja.” Pogledala je drugog Newyorčanina u oči. Duncan mi je uputio pogled pun
prezira.
Martin Rush je nastavio, “Zar namjeravate tužiti klijenta ove tvrtke?”
Odmjerio sam što ću odgovoriti, razmišljajući o Duncanovoj šutnji i izrazu lica.
“Nadam se da do toga neće doći.”
Tada se umiješao Sid Templeton, partner iz Miamija. “Možemo li najprije popričati i o
nekoliko stvari?”
“Svakako,” rekoh.
“Kad god dođe do nekog nesporazuma, pokušam se zamisliti na mjestu druge osobe.
Mislim da biste trebali, Nick, pokušati razumjeti stavove kompanije.”
“Slažem se.”
Sid se nakašljao, a onda nastavio, “Vaš se otac bavi ribolovom više od trideset godina,
imam li pravo?”
“Da, tako je.”
“Nikad nije imao osiguranje za slučaj otmice.”
“Ne.”
“Onda se odjednom osigura na tri milijuna dolara i - bum! - nedugo zatim stvarno je
otet. Takvo nešto mora izgledati sumnjivo njegovu osiguravajućem društvu, zar ne?”
“Pretpostavljam da da.”
Sid je slegnuo ramenima, kao da mi daje priliku da nastavim dalje sam. Međutim, prije
nego što sam stigao zaustiti, Maggie je preuzela ispitivanje. “Zašto se vaš otac osigurao
na tri milijuna dolara?”
“Možda nije mogao ići na veću svotu.”
 “Dopustite da preformuliram pitanje. Š to mislite, zašto su otmičari zatražili točno isti
iznos za otkupninu - tri milijuna dolara?”
“Traženi iznos je zasad povjerljiv podatak. Radije ne bih iznosio tu informaciju, osim u
slučaju da osiguravajuće društvo odluči platiti.”
“Već ste rekli Duncanu da se radi o tri milijuna dolara.”
Iznenađeno sam pogledao Duncana. Očito ništa od onog o čemu smo razgovarali u
ponedjeljak nije ostalo između nas. Ništa od “prijateljskog razgovora” o kojem smo
govorili. “Ne znam zašto su otmičari tražili baš tri milijuna. To morate pitati njih.”
“Ili vašeg oca,” reče ona.
“Na što ciljate?”
“Teško je povjerovati da se otkupnina i osiguranje točno poklapaju slučajno.”
“Prije svega, to ne znači da je moj otac bilo koga prevario. Osim toga, osiguravajuće
društvo je shvatilo da se radi o istom iznosu tek kasnije, nakon što su mog oca povezali s
navodnom prijevarom.”
“Mladiću,” reče gospodin Etika, “što je nagnalo vašeg oca da se osigura nakon trideset
godina?”
“Okolnosti su se izmijenile. Otmice se danas događaju mnogo češće. A rekao bih da i
trudnoća moje majke s tim ima nekakve veze. Opet je počeo razmišljati kao budući
otac.”
“I onda je uskočio u svoj brod i zaplovio prema Kolumbiji. Teško da bi nešto slično
palo na pamet odgovornom budućem ocu.”
“Sigurno je požalio što je krenuo na put.”
Maggie je stisnula oči i upitno me pogledala. “Zašto je između svih osiguravajućih
društava odabrao Quality Insurance?”
“Ne znam.”
“Jeste li mu to vi preporučili?”
“Ne,” rekoh iznenađen pitanjem.
“Jeste li rekli ocu da je Quality najpouzdaniji jer vi radite u njegovoj pravnoj tvrtki?”
“Apsolutno ne.”
“Jeste li rekli ocu da ćete iskorištavati partnere ove tvrtke kako biste što prije došli do
novca?”
“To je apsurdno.”
“Zašto ste onda molili Duncana Fitza da me nazove i iskoristi moj ugled u Qualityju?”
“Duncan je sam ponudio da će vas nazvati, ja ga nisam molio. Recite joj, Duncane.”
Odgovorio je hladnim glasom, “Ako se dobro sjećam, Nick, ti si došao k meni.”
“Da, a vi ste mi ponudili pomoć.”
Umiješala se, “Trebalo bi biti jasno da nitko ne tvrdi da je Duncan namjerno
sudjelovao u planiranju bilo kakve prijevare.”
“Nitko ništa nije planirao,” rekoh. “Jedini razlog mog obraćanja Duncanu bila je
činjenica da mi je otac otet. Ništa više.”
Nitko nije izgledao uvjeren, ponajmanje Newyorčani.
 “O tome se, dakle, radi?” rekoh. “Mislite da sam rekao ocu da se osigura kod Quality
Insurancea kako bih ih ja prevario?”
Odgovora nije bilo, ali sam vidio kud ovo vodi. Upozorenje Duncanove tajnice
odzvanjalo mi je u ušima: “Pazi što govoriš tamo. Vidjela sam memo.”
“Ovo je gubljenje vremena. Baš vas briga što mislim. Već ste donijeli svoju odluku.”
Maggie reče, “Uvjeravam vas, došli smo ovamo iskreno se nadajući da ćemo od vas
čuti nešto nakon čega ćemo se odlučiti za drukčiji prijedlog od onog koji će uslijediti.”
“Kakav je točno vaš prijedlog?”
“Suspenzija bez plaće dok se spor ne riješi na sudu.”
“Zašto? Š to mislite, otkud ću dobiti novac za pomoć ocu bez ikakvih prihoda?”
“Mislim da FBI pomaže besplatno,” reče Maggie suho. “Barem onim obiteljima koje ne
varaju osiguravajuća društva.”
Mogao sam se svađati s njom, ali nije bilo smisla uvjeravati ih da je kritična točka u
nesporazumu između moje obitelji i FBI-ja sumnja na krijumčarenje droge iz Nikaragve,
a ne prijevara.
Ustao sam i pogledao ih jedno po jedno u oči. Nešto duže sam promatrao Duncana.
“Ovo nije ni približno kraj,” rekoh ne pruživši nikome ruku prije odlaska iz
konferencijske sobe.
 30
"Suspendiran.” Ta mi je riječ odzvanjala u ušima kad sam se probudio u subotu ujutro,
nakon što je splasnuo prvotni gnjev. Podsjetio sam samoga sebe da je moj ego sporedan,
a da je na prvom mjestu život mog oca. Ali teško je bilo ovakvu izdaju ne shvatiti
osobno, posebno od strane Duncana Fitza, čovjeka za kojeg sam radio od početka.
Pitao sam se kakvo će biti službeno objašnjenje za moju suspenziju. Tvrtka nije mogla
objaviti da sam suspendiran zbog poticanja zahtjeva za isplatom osiguranine u slučaju
koji smatraju prijevarom. Quality je zabranjivao svima, uključujući i vlastite odvjetnike,
iznositi na vidjelo podatke o osiguranjima u slučaju otmica. Objašnjenje za moj odlazak
moralo bi biti maglovito, što će izazvati samo još više ogovaranja. Ubrzo će jadni mladić
čiji je otac otet u Kolumbiji biti poznat kao suradnik - idiot u Cool Cashu koji je
suspendiran jer je spavao sa šesnaestogodišnjom kćeri jednog od partnera i jer je tukao
bijelog koker španijela.
S glasinama bih se mogao nositi, ali na onom ozbiljnijem bojištu nisam bio siguran tko
mi je gori neprijatelj - kolumbijski gerilci ili Quality Insurance. Teško je boriti se sam.
Bila mi je potrebna nečija pomoć.
Od neugodnog susreta u utorak u Dufly’s Tavernu pustio sam Alex da se malo ohladi.
U subotu ujutro sam je nazvao da vidim što radi. Bio sam spreman na to da će mi
spustiti slušalicu, ali je ona na moje iznenađenje predložila da zajedno ručamo u News
Cafeu u South Beachu, u blizini njezina stana. Skočio sam na noge nakon tog poziva.
“Vidimo se,” rekao sam i brzo spustio slušalicu kako se ne bi stigla predomisliti.
Nisam često išao u Miami Beach. Nalazio sam se samo nekoliko milja dalje, ali je zbog
prometa put iz Coral Gablesa bio teži od prelaska Grand Canyona. Međutim, kad god bih
otišao tamo, obećao bih samome sebi da ću doći opet. Ispod savršeno modrog neba i s
toplim vjetrom s oceana, South Beach je bio najljepše što se može vidjeti u južnoj
Floridi.
News Cafe je bio popularni kafić na uglu Ocean Boulevarda i Sedme Ulice i pravo srce
South Beacha. Najatraktivniji su bili stolovi na terasi. Sjedeći za njima, mogli ste vidjeti
prekrasnu brazilsku manekenku, glazbenike ili morbidne turiste s fotoaparatima koji
stalno nešto poslikavaju. Najzanimljivije im je mjesto na kojem je ubijen Gianni Versace.
Ulični promet je tipičan - spora parada skupih kabrioleta, motora i bučne glazbe od koje
koji put poželite zaplesati, a koji put otići ravno u Iowu. Preko bulevara nalazi se park s
palmama i igralištima za odbojku, a nešto dalje je i pješčana plaža. Oko pješaka jure
vješti mladići na koturaljkama ispričavajući se na eventualnim sudarima s njihovim
oznojenim tijelima.
Alex se pojavila nakon nekoliko sekundi, u capri hlačama, majici bez rukava i
sunčanim naočalama Chanel. Izgledala je tako da bih se morao okrenuti za njom da je
samo nepoznata djevojka koja je slučajno prošla pokraj mene. Našli smo stol u sjeni
suncobrana, a konobar nam je đonio mineralnu vodu s limunom. Izgledalo je kao da
Alex čeka da je pokrenem razgovor.
“Gotovo sam se iznenadio što si došla,” rekoh.
“Zašto?”
“Kod mene na posluje sve krenulo naopako. Mislim da ćeš biti još zabrinutija ako nas
vidi zajedno netko iz Quality Insurancea.”
 “Vjeruj mi. To više nije važno.”
Popio sam svoju vodu spremajući se postaviti najlogičnije pitanje. “Je li to zato što mi
više nećeš pomagati?”
“Ne. Zato što mi je Quality Insurance dao otkaz.”
“Misliš, za naš slučaj?”
Skinula je sunčane naočale kako bi pokazala ozbiljan izraz očiju. “Prekinuli su
suradnju sa mnom. Neće mi dati više nijedan slučaj.”
Iskrivio sam lice, znajući da sam ja za to kriv. “Kunem ti se, nikome nisam rekao da mi
pomažeš.”
“Sama sam im rekla.”
“Zašto?”
“Napali su me nakon što smo bili zajedno kod Duffy’sa. Očito nas je netko vidio
zajedno.”
“To je tako čudno. Kad si otišla, imao sam osjećaj da nas netko gleda.”
“Moguće da je to bio netko iz tvrtke, ali svejedno, tko god da je bio, vijest je procurila
do glavnog tajnika Quality Insurancea.”
“To je zato što je on također partner u uredu u New Yorku.”
“Zvuči gotovo incestuozno, zar ne?”
“Pričaj mi o tome. Znači, Maggie Johans te zvala?”
“Aha. Zanimalo ju je zašto se vrtim oko neprijatelja.”
“Š to si joj ti rekla?”
“Da se ne slažem s odlukom kompanije da odbije tvoju molbu i da sam vam odlučila
pomoći na svoju ruku, koliko budem mogla.”
“K vragu, Alex. Trebala si reći da si bila sa mnom jer nastojiš izvući informacije iz
mene.”
“To bi ti učinio?”
Razmislio sam nakratko, a onda rekao, “Ne, ali ipak se osjećam užasno. Quality
Insurance ti je previše važan da bi ga izgubila tek tako.”
“Ne brini zbog toga.”
“Ne brinem se. Ako ću ti se za svu pruženu pomoć morati odužiti, ne znam kako ću to
uspjeti.”
“Nisam ti došla tu ispostavljati račun. Došla sam zato što osjećam da sam ti dužna.”
“Š to mi duguješ?”
Spustila je pogled i rekla, “Ispriku. Za svoje ponašanje one večeri kod Duffy’sa.”
“Imala si razloga za ljutnju.”
“Ne, nisam te smjela optužiti za poigravanje sa mnom. Nisam smjela reći ni riječi o
tome. Sve što se događa između tebe i tvoje bivše zaručnice vaša je stvar.”
“Ništa se ne događa između mene i Jenne.”
“Ne radi se o tome. Dopustila sam da se upletu moji osobni osjećaji.”
Skoro mi je ispala čaša iz ruke. “Misliš, u vezi sa mnom?”
 “Ne, mislila sam u vezi s Duffyjevim pivom i kokicama. Da, naravno, u vezi s tobom,
glupane.”
“Kad spominješ osobne osjećaje, misliš li...”
“Nisam se zaljubila preko ušiju, u redu? Jednostavno, odnedavno provodimo dosta
vremena zajedno i... Nisam ti zapravo imala namjeru to reći, budući da je odnos između
nas isključivo profesionalan.”
“Ž ao mi je. Jednostavno nisam mislio... znaš, ti i ja.”
“Sad lažeš.”
Ovakva izravnost bila mi je neobična, ali na neki način i osvježavajuća. “U redu, možda
sam nešto malo osjetio. Ali se nemam zbog čega ispričavati.”
“Tu nisi u pravu. Oca su ti oteli, a ja sam ti ponudila pomoć. Potpuno je
neprofesionalno od mene uplesti u slučaj bilo što drugo.”
“Možda bi me trebala pustiti da kažem što mislim o tome.”
“Ne.”
Čekao sam da kaže još nešto, ali to nije učinila. “To je sve?” zapitao sam. “Jednostavno,
ne?”
“Š to bi se još trebalo reći? Dajem ti riječ da više neću slati nikakve zbunjujuće signale.”
Klimnuo sam glavom, iako su i sadašnji signali bili prilično zbunjujući. “Ako tako
želiš.”
“Razmišljala sam o tome cijeli tjedan. Ne želim se vratiti u Quality i ostaviti tvoj slučaj.
Ne želim da mi bilo koje osiguravajuće društvo određuje klijente.”
“To cijenim.”
“Onda ćeš sigurno razumjeti da je jedini način da budem zaista efektivna ako se
složimo da će odnos između nas ostati strogo služben.”
Ostao sam bez riječi. Bio sam u društvu inteligentne, lijepe žene koja priznaje da je
malo zaljubljena u mene, a ja sam bio toliko zatvoren u svoj vlastiti svijet da bih
prepoznao signale. Mislim da otmica svakoga može izbaciti iz takta. Mene je, međutim,
još uvijek mučila Jenna.
“Mogu živjeti s tim,” rekoh.
“Dobro.”
“Ali ako ostaneš sa mnom, moraš znati u što se upuštaš. Po onome što sam imao
priliku čuti u svojoj tvrtki, izgleda da će me optužiti za sudjelovanje u prijevari.”
“Nisam zabrinuta zbog toga. Provjerila sam te.”
“Š to to znači?”
“To što sam ti rekla. Čovjek poput tebe ne bi varao osiguravajuće društvo.”
“Drago mi je da tako misliš.”
“Jesi li napravio popis koji sam ti rekla da napraviš?”
“Kakav popis?”
“Svih ljudi koji su mogli čuti za planove putovanja tvog oca i one koji su mogli saznati
da je osiguran.”
“Sve sam prebrao u glavi, ali moram reći da nisam sastavio konkretan popisna
papiru.”
 “Dopusti da ti pomognem. Je li tvoj otac uplatio policu vlastitim novcem ili je došao do
njega preko kompanije?”
“Mislim da se radilo o njegovu novcu.”
“Pitam te zato što je osiguranje tema o kojoj je mogao raspravljati sa svojim
partnerima. Ljudi često traže da im kompanija plati osiguranje.”
“Hoćeš reći da je moguće da mu je Guillermo smjestio?”
“Kažem da su njegovi partneri možda znali za osiguranje. Sam trebaš saznati jesu li to
učinili.”
“Pokušat ću,” rekoh.
“To ti preporučujem. Od srca.”
“Zašto?” zapitao sam napola u šali. “Jesi li provjerila i Guillerma?”
Lagano se nasmiješila. Onda je opet stavila sunčane naočale i okrenula se prema
džogerima koji su trčali ulicom, kao da više nije htjela govoriti.
Promatrao sam je, zbunjen. U jednom je trenutku izravna i susretljiva, dovoljno
hrabra da ogoli vlastite osjećaje. Već u idućem postane čudno šutljiva i zagonetna.
Morao sam se pitati o čemu razmišlja i krije li se nešto iza onoga što mi je rekla. Imao
sam osjećaj da postoji dosta stvari o kojima ne želi govoriti.
“Svakako ću provjeriti,” rekoh promatrajući njezin mutni odraz na mojoj velikoj
praznoj čaši.
 31
Ponedjeljak ujutro bio je savršen za surfanje. Bilo je sunčano, ugodno toplo i puhao je
stalni vjetar s jugoistoka. Nije loše, računajući da je barem pedeset milijuna
Amerikanaca na sjeveru već bilo zatrpano otpalim lišćem raznih boja. Stavio sam dasku
za surfanje na krov džipa i odvezao se do Biscayne Baya.
Key Biscayne je zaljev jugoistočno od središta Miamija. Tu je more naročito pogodno
za surfanje. Dno je ravno, a cijelo područje nalazi se gotovo u sjeni poslovnih nebodera
na aveniji Brickell. Dok sam jahao valove, bile su velike šanse da me vidi netko od
kolega iz Cool Casha s prozora na tridesetom katu, žaleći što i sam nije tako sretan.
Dok smo bili tinejdžeri, J. C. i ja išli smo do ovog zaljeva svake subote. Dva razigrana
trinaestogodišnjaka željna zabave. Imali smo i ne tako potajnu želju da upoznamo
djevojku u oskudnom bikiniju mokroga tijela i duge plave kose s koje pršte slane kapi i
koja na svojoj dasci reže valove brzinom od trideset milja na sat. Zaljev je bio odličan
način bijega iz škole, svijeta, pubertetskih problema - i moga oca. Otkrivši strast u
surfanju na pristojan sam mu način dao do znanja da je naš katastrofalni odlazak u
ribolov bio naš prvi i posljednji zajednički ribolov. Kad sam imao dvanaest godina, vidio
sam jednu stranu njegova karaktera koju nikad više nisam htio vidjeti. Zato sam odlučio
da više nikad neću ići s njim nasamo nikamo, odnosno barem ne na mjesta na kojima mi
nije samo otac nego i brodski kapetan. Pijani brodski kapetan.
Dosta mi je bilo što sam ga jednom takvog vidio. Ono što je učinio tog dana zauvijek je
promijenilo odnos između nas.
Dok sam spremao stvari natrag u džip, shvatio sam da su stare rane dobrim dijelom
osobne boljke koje su izronile na površinu zbog otmice.
“Limunadu, prijatelju?”
Okrenuo sam se čuvši muški glas. Bio je to Nate, stariji veseljak koji već dvadeset
godina vozi kolica s hladnom limunadom biciklističkom stazom. Sigurno je prešao toliko
kilometara da je mogao obići cijelu zemaljsku kuglu. Danas mu je posao išao slabo i nije
imao sitnoga. Ostavio sam mu ostatak. Nije me zapravo prepoznao, ali smo mu J. C. i ja
dugovali barem stotinu dolara za sve one hladne limunade koje mu nismo platili.
Ušao sam u džip i baš htio upaliti motor kad me iznenadio još jedan glas.
“Možemo li porazgovarati, Nick?”
Ugledao sam ga kako stoji pokraj mog džipa, ali kako mi je sunce udaralo ravno u oči
nisam bio siguran da je to on. “Agent Nettles?” zapitao sam.
“Glavom i bradom.”
Nettles je bio prvi FBI-jev agent s kojim smo govorili o očevom slučaju. Nisam se čuo s
njim otkad je slučaj preuzeo njihov Odjel za narkotike. “O čemu biste htjeli pričati?”
“O vašem ocu, naravno.”
Pritisnuo sam kočnicu, želeći mu tako dati do znanja da sam na odlasku. “Gledajte, bili
ste puno ljubazniji od agenata za droge koji su me ispitivali, ali moj odgovor je isti i
vama i njima. Mislim da FBI griješi odbijajući pomoći mom ocu. Traže nemoguće: da
postanem njihov špijun kako bi dokazali da netko krijumčari drogu.”
“Slažem se s vama.”
Na to sam se iznenadio. “Zašto su mi onda održali onakav govor?”
 “Ne govori svaki pojedinac u ime cijelog FBl-ja.”
“Hoćete reći da nam je FBI sada voljan pomoći, bez postavljanja uvjeta?”
“Kad vam se otac vrati kući, možete biti sigurni da će agent Huitt htjeti nadugo i
naširoko porazgovarati s njim. Ali moja je dužnost vratiti ga kući, bez obzira na to
pristajete li vi ili ostali članovi vaše obitelji na suradnju u istrazi protiv bilo koga.”
“Otkud nagli preokret?”
“Recimo samo da je došlo do unutarnjeg nesporazuma. Naposljetku smo ga riješili.”
“Ili je to možda samo taktika dobar policajac-loš policajac. Ne bih pokleknuo pod
prijetnjama agenta Huitta, kako biste vi mogli glumiti da pomažete mom ocu, surađujete
s obitelji, a zapravo samo njuškate okolo.”
“Ne radi se o tome.”
“Zašto bih vam vjerovao?”
“Š to vam preostaje?”
Nakratko smo se gledali u oči, a onda me snažna sunčeva svjetlost iza njegovih leđa
prisilila da pogledam u stranu. Da nemam Alex na svojoj strani, vjerojatno bih objeručke
prihvatio njegovu ponudu. Ali, nisam mogao smetnuti s uma da je preda mnom stajao
isti onaj čovjek koji me ostavio na cjedilu kad je FBI odbio poziv State Departmenta da
prihvati slučaj otmice mog oca.
“Razmislit ću o tome,” rekao sam, a onda ušao u džip i odvezao se.

Ostatak poslijepodneva proveo sam u svojoj kući u Coconut Groveu, a onda sam
otišao k majci na večeru. Sve od otmice trudio sam se posjećivati je svaki dan. Te večeri
bila je raspoložena za kuhanje. Kako sam je mogao zaustaviti kad je pripremila svoj
omiljeni specijalitet od lososa s umakom od povrća i salatom od palme.
Ušao sam u kuću i našao poruku koju mi je ostavila na hladnjaku, na kojoj je pisalo da
je otišla u trgovinu. Mama je bila izvrsna kuharica, ali nije imala smisla za planiranje.
Kao da ništa nije znala skuhati do kraja bez hitnog odlaska u Gardner’s Market zbog
sastojka za koji je u posljednjem trenutku primijetila da nedostaje. Nalio sam sebi sodu
u čašu, zavalio se na kauč i uzeo čitati novine, Miami Herald. Otvorile su se točno na
rubrici “Americas”. Prije nego što se dogodila otmica, uvijek bih preskakao taj dio, ali
sad sam bio jako zainteresiran za razvoj sukoba između kolumbijske vojske i gerilaca.
Čuo sam kako se zaustavlja mamin automobil, zatvaranje vrata i udaranje njezinih
peta po pločniku. Činilo se kao da trči. Prednja vrata su se otvorila. Uletjela je u kuću i
zalupila ih za sobom. Vidio sam je kako stoji pokraj vrata s vrećom namirnica.
“Netko me je slijedio,” reče uzbuđeno.
“Š to?”
Brzo je otišla u kuhinju. Išao sam za njom. Ruke su joj se tresle dok je spuštala
namirnice na stol.
“Čovjek u plavom automobilu. Kunem ti se, išao je za mnom cijelim putem od
Gardner’sa.”
“Jesi li ga prepoznala?”
“Ne, nikad ga prije nisam vidjela.”
 Brzo sam razmislio. “Je li to mogao biti agent Nettles iz FBI-ja?”
“Ne. Ovaj je bio bijelac.”
Mogao je to biti Huitt, ali joj ovako uspaničarenoj nisam mogao pričati o ucjeni
agenata iz Odjela za narkotike. “Je li još uvijek vani?”
“Ne znam. Brzo sam utrčala u kuću.”
“U kakvom je bio automobilu?”
“Ne znam. Možda Fordu. Misliš li da bi to mogao biti netko s porukom od otmičara?”
Prije nego što sam stigao išta odgovoriti, netko je pokucao na vrata. “Ne javljaj se!”
reče majka.
Tridesetak sekundi nismo se micali. Onda je opet pokucao, samo još glasnije.
Pogledao sam mamu i rekao, “Čekaj tu.”
“Nick, nemoj.”
Prišao sam prozoru i razmaknuo zavjese tek toliko da mogu proviriti van. Plavi Ford
bio je parkiran preko puta. Od samog pogleda na njega mozak mi je proključao - ljigavac
se usudio slijediti moju majku do kuće. Tata je držao revolver Smith & Wesson u
spavaćoj sobi, ali imao sam osjećaj da bi drška sjekire koja je uvijek visjela iza hladnjaka
mogla bolje poslužiti svrsi.
“Zovi policiju,” reknem mami.
Uzela je telefon. Ja sam zgrabio dršku sjekire i krenuo prema stražnjim vratima.
“Š to to radiš?”
“Ne mogu samo tako otvoriti vrata i pustiti ga unutra. Proći ću iza kuće i napasti ga.”
“Molim te, pričekaj policiju.”
“Koliko opasan može biti? Pozvonio je na vratima.”
“Zvonio je i bostonski davitelj.”
“Odmah se vraćam.”
Nisam slušao majčine molbe nego sam otvorio vrata i izišao napolje, čvrsto stišćući
dršku sjekire. Požurio sam preko stražnjeg dvorišta, krenuo iza ugla kuće pa prema
prednjem dijelu kuće i onda se zaustavio ispred garaže. Odatle sam mogao vidjeti Ford
preko puta. Osim što sam ga vidio, i čuo sam ga. Motor je bio upaljen. Napravio sam još
jedan korak naprijed i pogledao preko tratine ispred kuće. Niski tip s kapicom za
bejzbol na glavi stajao je na trijemu. Bio je manji od mene, odlično. Približio sam mu se
sa svom hrabrosti što sam je uspio skupiti i zaustavio se pokraj stuba.
“Š to trebate?” zapitao sam.
Skoro je skočio. Iznenadio sam ga. “Jeste li vi Matthew Rey?”
“Ne. Ja sam njegov sin. Tko ste vi?”
Krenuo je rukom prema džepu.
“Ne miči se!” viknuo sam.
U trenutku je bacio nešto što me pogodilo u grudi. Potrčao je preko trijema i tratine.
Pokušao sam ga uloviti, ali sam imao loš start, a mali je bio brz poput munje. Za nekoliko
sekundi bio je u automobilu. Motor je već bio upaljen. Zatvorio je vrata za sobom i
odjurio.
 Pokušao sam zapisati broj registarske oznake, ali nisam uspio. Krenuo sam prema
prednjim vratima i našao predmet koji je bacio na mene. Bila je to omotnica puna
papira. Otvorio sam je i odmah mi je bilo jasno što se dogodilo. Mladić je bio sudski
pomoćnik. Netko mu je sigurno rekao da odbijamo prihvaćati papire sa suda pa nas je
odlučio ovako zaskočiti.
Š ok mi se pretvorio u bijes kad sam vidio naslov: Quality Insurance Company protiv
Matthewa Reva, pisalo je.
Tužili su mi oca. Š to me još više iritiralo, dva posebna papira bila su pozivnice za
mene i oca da dođemo na sud u devet sati sutra ujutio na hitno saslušanje. Super. Tata je
negdje u džungli u zarobljeništvu s kolumbijskim gerilcima, a njima je slučaj hitan.
Okrenuo sam zadnju stranicu da vidim ime odvjetnika, iako znam da se u ovakve
pravne zavrzlame ne upušta bilo tko. Ipak koža mi se naježila kad sam pročitao naziv
vlastite tvrtke i dobro poznato ime iznad crte za potpis, ime Duncana Fitza.
Kurvin sine, rekoh tiho. “Vidjet ćeš ti što je hitan slučaj.”
Bijesno sam zgužvao papire i ušao u kuću.
 32
Manje od dva sata dijelila su ih od zalaska sunca, a pješačili su od zore. Joaquin s još
dva gerilca predvodio je ostale kroz gustu džunglu. Za njima su išla tri gerilca
naoružana automatskim AK-47. Slijedila su ih tri kolumbijska zatvorenika - mlada
majka, otac i Bjegunac. Neposredno iza njih koračala su još tri naoružana čuvara i
japanski bračni par, najsvježiji zarobljenici. Još dvojica gerilaca pratila su Matthewa i
Š veđanina. Preostala četvorica nosila su opremu i oružje i bili su najbolji u gađanju.
Njihove vještine s oružjem nisu bile nikakva tajna. Jučer poslijepodne su dovukli za
sobom zarobljenike da ih gledaju kako vježbaju, ali ne zbog zabave nego da iz toga
izvuku pouku. Ako bilo tko pomisli na bijeg, neka zna da nema šale sa strijelcima koji
mogu pogoditi bocu coca-cole na udaljenosti od stotinu metara. Priredba nikoga nije
razvedrila, ali je Matthew primijetio da je Š veđaninu posebno pao moral. Jan nije
izgledao tako obeshrabreno od njihova razgovora na rijeci, kad mu je Matthew jasno
rekao da ne želi sudjelovati u pokušaju bijega. Naravno, Matthew je tu raspravu zadržao
za sebe, ali, čudno, čuvari kao da su pročitali Janovo raspoloženje i počeli su ga pažljivije
motriti. Možda su gerilci tako iskusni da predosjete kad zarobljenik planira bijeg.
Ili su, bojao se Matthew, nekako čuli razgovor između njega i Jana.
“Zaustavite se,” vikne Joaquin.
Kolona odjednom stane. Gerilci bace sa sebe teret i počnu podizati logor. Bilo je to
prikladno mjesto. Čvrsto tlo, bez blata s kojim su se borili proteklih sati. Okolo je bilo
dovoljno suhih grana za loženje, iako to nije značilo da će i zapaliti vatru. Bilo je osjetno
toplije nego u drugom logoru. Čitav dan su se uspinjali i spuštali uskim kozjim stazama,
a na kraju su se zaustavili na nešto nižoj nadmorskoj visini. Jedan gerilac nosio je samo
košulju, ali to je bilo ludo, htio je pokazati da je frajer.
Čuvari su izvikivali zapovijedi na španjolskom i zarobljenike razdijelili u tri grupe.
Matthew i Š veđanin našli su prikladna dva kamena ispod stabla i sjeli na njih.
Jan reče, “Zanimljivo, nas dvojicu uvijek ostave zajedno.”
“Tako im je lakše držati nas na oku.”
“Ali pogledaj kako su nas razvrstali.”
“Čini se logično. Japanci su bračni par, oni koji govore španjolski su zajedno, a nas
dvojica smo zajedno jer govorimo engleski.”
“Nema to veze s jezikom, ribaru. Kolumbijci govore i engleski. Nas dvojica smo
problematični, zato su nas stavili zajedno.”
“Do takvog zaključka si sam došao?”
“Da, a uskoro ćeš i ti zaključiti isto. Š to prije to učiniš, to bolje za tebe.”
Matthew je osjećao da će Jan opet spomenuti onu riječ na B - bijeg. “Rekao sam ti već,
čini kako hoćeš, ali ja ti se neću pridružiti.”
“Da. Isto je rekao i Kolumbijac.”
“Razgovarao si s Emilijem?”
“Naravno. Zar nisi primijetio da čuvari stalno bulje u mene ova tri dana? Emilio me
otkucao.”
“Emilio nije cinkaroš.”
 “Vraga nije. Š to misliš, zašto su mu danas dali nove čizme? Ostali su jedva dobili čisti
par čarapa.”
“Dali su mu nove čizme jer su mu zaista bile potrebne.”
“Kažem ti, ribaru, svatko se bori za sebe. Zar ne vidiš da nešto moramo poduzeti?”
Matthew je šutio. Pogledao je gerilce kako jedu konzervirani grah s kobasicama.
Zarobljenici od jutra nisu dobili ništa za jelo, a i doručak se sastojao samo od pola šalice
kave i šake hladne riže. Matthew je zaboravio što znači ne osjećati glad.
“Otvori oči.” produžio je Jan. “Imaju višak zarobljenika. Ne mogu nas niti prehraniti, a
kamoli čuvati. Ili ćemo pobjeći ili će biti onako kako reče Bjegunac: sredit će nas sve
jednog po jednog. U svakom ćemo slučaju završiti kao i Will.”
“Nitko neće završiti kao Will ako ne učinimo kakvu glupost.”
“Griješiš. U njihovim očima smo i ti i ja poput Willa. Ako ne mogu na nama brzo
zaraditi, ne isplati im se gnjaviti oko nas. Inertne poput Bjegunca zadržat će zauvijek. Ali
ljudi kao što smo mi znatno su im opasniji. Budi siguran u to, ribaru.”
“Paranoidan si.”
“Tako razmišljaju gerilci. Dosadno im je, a mi smo im predmet zabave. Riješili su se
Willa, a uskoro će odlučiti da im smeta netko drugi i da treba ići.”
“Š to time hoćeš reći? Da sam ja sljedeći?”
“Ne. Jasno je da sam to ja. Ali nakon što ja odem, neće proći dugo, a onda će se okomiti
na tebe.”
“Neće me ubiti i ostati bez otkupnine.”
“Nemoj se zavaravati. Japanci su bogati i poznati su po tome da uvijek plaćaju.
Joaquinu ne treba tvoja otkupnina. Čim mu pregovaranje počne ići na živce, ubit će te iz
dosade.”
Iz džungle su se vratili izviđači i javili Joaquinu. Očito su pronašli ono što su tražili.
Dva čuvara približila su se Japancima. Joaquin u pratnji trojice prišao je Matthewu i
Janu.
“Š to je sad?” reče Jan.
“Idemo u šetnju,” reče Joaquin.
“Kamo?”
“Vidjet ćeš.”
Hodali su u koloni jedan iza drugoga s Japancima prema najgušćem dijelu džungle. Još
nisu bili u tako zaraslom dijelu prašume. Odnekud se začulo režanje neke životinje, a
Japanka se privila uza svog muža. On je dobacio nešto Joaquinu na japanskom, a sudeći
prema njegovu tonu, bio je jasan i sadržaj poruke. Gerilac koji je išao za njim napomene
mu da bude tih. Opet se začulo režanje tajanstvene životinje. Najednom su stotine ptica
pobjegle sa grana na kojima su sjedile i vinule se u visinu. Buka lepetanja krila i kričanja
postala je gotovo zaglušujuća. Bilo je to upozorenje na opasnost. Nimalo zabrinuti,
Joaquin i njegova dva izviđača produžili su sa zarobljenicima još dublje u džunglu, kroz
visoki bambus i mesnato zeleno lišće. Petorica naoružanih gerilaca išli su odmah iza
zarobljenika.
Matthewu nije bilo sasvim jasno što se događa. Bilo je čudno što su tri kolumbijska
zatvorenika ostavili u logoru.
 “Stanite,” reče Joaquin.
Došli su na čistinu na rubu litice. Pred njima se prostirao kanjon, ogromna provalija sa
strmim liticama duboka najmanje sedam stotina stopa. Duboko dolje kotrljala se
blatnjava rijeka, a njezin bijesni žubor bilo je jedino što se mogao čuti u dolini. Pred
ovim prizorom, Matthew je osjetio poštovanje prema nadimku koji je Kolumbija nosila,
“Tibet na Andama”.
Fokusirao je pogled na nešto što mu je na prvi pogled izgledalo kao golema ptica koja
prelijeće kanjon, ali je onda shvatio da je to zapravo čovjek - nosio je svinju. Čelična žica
protezala se s jedne strane planine na drugu, što Matthew nije u prvi mah uočio jer je
dijelom bila prekrivena niskim oblacima. Čovjek je klizio na pričvršćenom sjedalu
brzinom od oko trideset pet milja na sat. Bio je udaljen jedva pedesetak stopa od ruba
litice i brzo se približavao. Pokušavao je zakočiti, ali je zbog težine svinje dobio jako
ubrzanje, pa je prilično jako udario o stijenu. Brzo se snašao, izišao “na kopno” i otišao
zajedno sa svojom svinjom. Kao da se tako svaki dan ide na tržnicu u državi s premalo
cesta i mostova.
Matthew je gledao kako jedan gerilac hvata drugu žicu i kreće u suprotnom pravcu,
odgurnuo se s litice urlajući kao padobranac. Naposljetku je nestao u gustom bijelom
oblaku koji se nadvio nad dolinom.
“Š to misliš o ovome?” šapne Matthew.
“Ne znam,” reče Jan ispod glasa. “Ali se ne bih kladio da je dobro.”
Matthew je izmijenio pogled s japanskim zarobljenikom nervozno iščekujući kad će
na njega doći red.
 33
Matthew nije mogao vjerovati vlastitim očima.
Nakon što su prešli kanjon, hodali su dvadesetak minuta, uglavnom uz neku strmu i
mjestimično zaraslu šumsku stazu. Posljednjih stotinu jardi bilo je prilično opasno
nagnuto. Staza je bila najuža na dijelu uz rub strme litice. Stijene su bile skliske i po
njima je bilo teško koračati. Najmanji gubitak koncentracije mogao je prouzrokovati
pad s visine od dvije stotine stopa i trenutnu smrt. Ali kad su napokon stigli na
odredište, dočekalo ih je nagradno iznenađenje.
“Pogledajte ovo,” reče Matthew.
Pred njima se nalazilo veliko jezero, topla i mokra udubina u džungli do koje je
prodiralo sunce. Oblaci pare podizali su se iz mirne vode. Matthew je osjećao vrućinu
koja je dopirala iz potplata na njegovim cipelama. Š to se više približavao vodi, bolje je
čuo hrskanje vulkanskog kamenja pod zemljom, trave i lišća koja se na tom području
okupljala stoljećima. Joaquin ih je doveo do rijetkog kratera, sićušnog geotermalnog raja
gdje je priroda zagrijala vodu do temperature ugodne za kupanje. Za čovjeka koji se nije
kupao tjednima to je bio raj na zemlji.
“Imate deset minuta,” reče Joaquin. “Glave držite na površini. Ako bilo koga od vas
izgubimo iz vida, pucat ćemo po svima.”
Gerilci su se rasporedili uz rub vode. Zatvorenici su gledali jedan drugog sažaljivo.
Matthew i Jan su se bez riječi sporazumjeli da neće gledati ženu. Matthew je na brzinu
skinuo odjeću sa sebe i ušao u vodu do vrata. Osjećao se tako ugodno da se prvi put
nakon skoro mjesec dana nasmiješio. Voda mu je ugrijala cijelo tijelo, izmasirala mu
laktove, zglobove i druge bolne dijelove tijela koje je nagrizao hladni i vlažni planinski
zrak. Tako bi rado zaronio ispod vode i spustio se na dno jezera, ali je bio siguran da će
Joaquin zapucati po njemu i ostalima čim ga izgubi iz vida. Plivao je prsno, bila je to prva
vježba nakon skakanja sa čamca u Cartageni - i mislio je da ga je Cartagena vratila u
stvarnost. Sad se brčkao u toploj vodi i skoro osjećao zahvalnost prema Joaquinu.
Najmanje od svega je trebao osjećati zahvalnost. Nikad neće moći zaboraviti da je to
čudovište ubilo njegove prijatelje iz Nikaragve - Hectora i njegovog sina Livana.
Dok je plutao na leđima, Matthew je pogledao Joaquina na obali. Nisu uspostavili
kontakt očima. Gerilac je samo gledao golu Japanku. Zauzeo je pravi položaj za peep
show.
Deset minuta je brzo prošlo. Joaquin ih je pozvao da se vrate na obalu. Matthew je
plivao što je dulje mogao, a onda je ustao i potrčao prema svojoj odjeći na stijenama. Jan
je išao odmah za njim. Topla voda je poprimila pastelno ljubičastu boju i zrak je postao
hladan. Desetak metara s njihove lijeve strane, dvoje je Japanaca pomagalo jedno
drugom uspeti se na obalu. Ž ena se brzo pokrila, a Joaquinov pogled nije se micao s nje.
“Ostavite staru odjeću,” poviknuo je Joaquin.
Prestali su se oblačiti. Jedan od gerilaca im je prišao i pružio svakome par čistih hlača
i topliju košulju. Onda su se Japanci naklonili i zahvalili mu. Čak je i Jan promrmljao
”Gracias” Matthew je samo zgrabio odjeću ni ti mu ne pokušavajući iskazati zahvalnost
za pružanje onog što mu je neophodno za život.
Brzo su se obukli i Matthew je bio sretan što više ne mora nositi svoju smrdljivu
odjeću. Mrzio je samome sebi ulijevati lažnu nadu, ali jedna mu se misao nametnula:
Znači li ovo da će nas pustiti?
 U tom je trenutku pomislio na Cathy. Pitao se kako njegova žena podnosi trudnoću,
vidi li joj se već trbuh, je li počela uređivati dječju sobu. Pitao se je li primila njegove
poruke poslane usred noći u kojima ju je pokušao nagovoriti da čuva snagu. Nije imao
pojma djeluje li telepatija, ali nije mu preostajalo ništa drugo pa se koncentrirao svake
večeri i uvjeravao se da ona osjeća da je voli. Mislio je na Nicka i Lindsey, također, ali je
to bilo opasnije. Griješio je kad su u pitanju djeca i uspomene uvijek nisu bile ugodne.
Gerilski logor u planini nije bio mjesto za žaljenje zbog učinjenog i propuštenog, ne za
čovjeka koji možda nikad više neće vidjeti svoju obitelj, a kamoli ispraviti ono što je
počinio.
Matthew je zakopčavao svoju novu košulju, a onda se ukočio. Zbog silnog uzbuđenja
zbog nove odjeće, nije primijetio desetke novih gerilaca koji su ih okružili. Matthew
među njima nije prepoznao nijednog člana Joaquinove družine, iako su svi bili
podjednako mladi i slično obučeni i na glavama nosili slične šešire. Bila je to jeziva
misao, ali Matthew se iznenada sjetio lanca restorana Friday’s u Sjedinjenim Državama,
u kojem su svi konobari nosili iste uniforme. Ovi novi momci su možda bili iz FARC-a, ali
na njima nije bilo simbola zmaja.
“Mislim da su iz ELN-a,” reče Jan.
Za vrijeme jedne večere, Emilio je pričao Matthewu o Nacionalnoj oslobodilačkoj
armiji, tj. ELN-u, podjednako snažnoj kao i FARC i sa sličnim sklonostima prema
otmicama. Prelaskom kanjona očito su prešli na njihov teritorij.
“Š to ovi žele?” zapitao je Matthew jedva čujnim glasom Jana.
“Nas.”
Matthew je zakopčao posljednju dugmad na svojoj košulji pažljivo promatrajući
gerilce. Joaquin je šetao okolo s jednim pripadnikom ELN-a, niskim tipom s gustim
crnim brkovima. On i Joaquin su bili jedina dva gerilca u cijeloj grupi koji su imali više
od dvadeset godina. Razgovarali su nekoliko minuta, a onda su zajedno s još dvojicom
ELN-ovih gerilaca krenuli prema zarobljenicima.
Jedan je prošao pokraj Matthewa, zatim Jana i Japanaca. Zastao je pred svakim od njih,
odmjerio ga od glave do pete i onda prešao na sljedećeg, kao da je general Patton u
obilasku svojih trupa. Kad je završio, on i Joaquin su krenuli u stranu i nastavili svoj
razgovor.
“Joaquin nas prodaje,” reče Jan. “Zato nas je pustio da se okupamo i presvučemo.”
Pomisao na to da će ga predati kao polovni automobil uznemirila je Mathewa.
“Jednom prije pokušao me je prodati. FARC-u.”
“Bolje bi se bilo nadati da će ELN pristati na cijenu. Ako se ispostavi da se ne možete
prodati, neće biti dobro.”
“Takvo nešto mi nije potrebno.”
“Već si u nevolji. Već sam rekao da nas ima previše za Joaquina. Ako mu ELN ne bude
htio dati traženi novac, morat će se riješiti barem jednog od nas.”
“Možda će osloboditi ženu.”
“Samo sanjaj, ribaru. Odlučit će se za tebe ili mene. I neće nas prodati previše jeftino,
niti će bilo koga pustiti.”
 Izdaleka je Matthew pažljivo promatrao Joaquina. Rasprava s ELN-ovim vođom nije se
mogla čuti iz te daljine, ali su stajali na otvorenom a Joaquin je mahao rukama od
uzbuđenja. Bilo je jasno po izrazu na njegovu licu da pregovori ne idu željenim tijekom.
Na kraju je Joaquin nešto ljutito viknuo i okrenuo se.
“Vamos,” reče svojim ljudima.
Gerilci su okružili zarobljenike. Ne rekavši više ništa ELN-u, oni su krenuli natrag
prema džungli po istoj stazi kojom su i došli ovamo. Nitko nije ništa govorio, osim
Joaquina, koji je proklinjao FARC i ELN zbog njihove pohlepnosti. Glasno je psovao dok
su koračali pa je sve činio nervoznima, uključujući i svoje gerilce.
Staza je postajala sve uža. Bilo je teško koračati po njoj. Slaba je kiša stijene učinila još
skliskijima. Od tople vode u jezeru koža na Matthewovim stopalima je postala mekša i
nakon cjelodnevnog marširanja, umor je učinio svoje. Trudio se koncentrirati, posebno
na ovu usku stazu uz liticu. Pri silasku se činila strmija, a kad biste pogledali prema
rijeci dvjesto stopa niže, obuzela bi vas vrtoglavica.
Hodali su dalje, jedan za drugim. Tri su gerilca išli prvi kako bi zarobljenike uputili u
tehniku. Nisu išli ravno niz stazu nego par koraka sa strane s leđima naslonjenim na
liticu i grudima okrenutim prema planini.
Onda je došao red na Matthewa.
Usprkos opasnosti, nije mogao izbaciti iz glave Emilijeve riječi. One što mu je rekao
nakon što su propali pregovori s FARC-om. Najgore je kad vas otme kriminalac kao što
je Joaquin. Veće šanse za preživjeti imali ste u marksističkoj grupi koja je zarobljenike
držala na duže vrijeme.
Džunglom se pronio krik, očajnički krik čovjeka na samrti.
Bilo je teško zaključiti otkud je potjecao - Matthew bi se zakleo da je vrisak dopirao
odnekud ispod njega. Sav zbunjen pojurio je prema naprijed. Okrenuo se i ugledao Jana,
Š veđanina. Odmah mu je bilo sumnjivo. Red kojim su išli bio je: Matthew, Japanac, a tek
onda Jan.
Iza Jana išla je Nisho, Japanka. Bila je histerična. Jedan gerilac ju je zgrabio i prenio na
rukama ostatak puta. Ostala dva gerilca bili su na rubu litice. Matthew je požurio prema
naprijed i pogledao u ponor.
Japanac je ležao mrtav s licem okrenutim prema dolje, tijelo mu se razbilo o stijene
pokraj rijeke stotinjak stopa niže. Ž ena je neutješno vrištala. Matthew je najprije mislio
da to radi jer je strašno tužna, ali je ona zapravo divljački psovala na japanskom i činilo
se da je više ljuta nego ožalošćena. Nije je mogao kontrolirati samo jedan gerilac. Odmah
su mu još dvojica pohrlili u pomoć.
Joaquin je zadnji došao na lice mjesta. “Que paso?’ Š to se dogodilo?
Jan je brzo odgovorio, “El americano le empujo!”
Nisho je i dalje divljački vrištala, a Matthew nije bio siguran je li dobro čuo što je Jan
rekao. “Ja sam ga gurnuo?” reče, ne mogavši vjerovati.
Dva gerilca su ga ugrabili. “Ne, Ne!” vikao je Matthew.
”Si, si," reče Jan. “Matthew le empujo!”
Matthew je gledao Š veđanina. Sjetio se da Joaquin ima više zarobljenika nego što mu
treba i postalo mu je jasno što je Jan učinio: neke je zarobljenike trebalo eliminirati, a
Jan se pobrinuo da to ne bude on.
 Uplakana udovica pokušavala se otrgnuti iz ruku gerilaca puzajući na rukama i
koljenima prema rubu litice kako bi vidjela ili se možda čak pridružila svom poginulom
mužu. Gerilci su je jedva spriječili.
U Joaquinovom je očima gorjela vatra i bez oklijevanja je udario Matthewa snažno u
pleksus. Matthew se prevrnuo i stao gušiti, ali ga je gerilac natjerao da ustane.
“Laže,” jedva je uspio izgovoriti Matthew.
Ti lažeš, reče Joaquin. Zgrabio je Matthewa za kosu i snažno povukao. “I nemoj misliti
da nećeš platiti za ovo.”
Dobio je još jedan udarac u isto mjesto. Matthew je pao na koljena. Drugi ga je gerilac
udario s leđa vojničkom čizmom ravno u bubreg, nakon čega je lice zabio ravno u
prašnjavo tlo.
Matthew se našao u fetalnom položaju. Jedva je disao, a u glavi mu se toliko vrtjelo da
skoro ništa nije vidio. Uspio je prikupiti malo snage i pogledati Š veđanina, ali je njegov
prijatelj gledao u drugom smjeru. Jan je to govorio danima, ali mu Matthew nije htio
vjerovati. Sad je znao da je to istina.
 34
Sudnica u Miami-Dade Countyju bila je prilično stara za standarde Miamija. Bila je to
impresivna kamena zgrada usred modernih gradskih nebodera. Prvi put sam tu bio kad
sam išao u srednju školu, iako nisam zbog tih golemih okruglih stupova i granitnih
stepenica postao odvjetnik. Više od svega me impresionirala nezaustavljiva energija
koja kruži oko tog mjesta.
U utorak ujutro vladao je uobičajeni kaos. Iz svih smjerova navirale su rijeke ljudi i
išle prema glavnom ulazu. Gurali su se kroz detektore, onda žurili prema liftu koji ih je
dalje razvozio u neku od dvadeset tri sudnice na jednom od petnaest katova. Bila je to
beskrajna struja odvjetnika i njihovih klijenata, svjedoka i članova porote, sudskih
zaposlenika i novinara. Bili su tu i posjetitelji koji su došli vidjeti kako izgleda pravo
suđenje i kako se rješavaju stvarne drame. Suđenja su pratili kao utakmice bejzbola ili
kazališne predstave, ponekad one iz kazališta apsurda. Najduži show održavao se
upravo u ovoj zgradi. Neki su osjećali čak nostalgiju sjećajući se starih dana kad su tu
padale oklade. Tu se više nisu slušali kriminalni slučajevi.
Ugledao sam Duncana Fitza, tužitelja.
Saslušanje je odgođeno za devet sati pred sutkinjom Korvan, otprilike šesnaestak sati
kasnije od onog što je pisalo na papirima koji su mi dostavljeni. Također sam bio
svjestan činjenice da odvjetnik koji zastupa samoga sebe ima budalu za klijenta i
razmišljao sam o tome da zamolim sutkinju da odgodi saslušanje. Ali traženje
odvjetnika i brzinsko pregledavanje činjenica samo bi stvar još više otegnulo. Mom je
ocu trebao netko tko će stvar riješiti u najkraćem roku, a ja sam slučaj poznavao bolje
od bilo koga drugog. Barem sam u prvoj rundi bio svoj na svome.
Posljednji sam stigao u sobu sutkinje Korvan. Duncan Fitz i njegova newyorška
partnerica Maggie Johans sjedili su na kožnom kauču u čekaonici. Vjerojatno bi se
rukovali sa mnom da sam im pružio ruku, licemjeri.
Maggie nije bila procesna odvjetnica, tako da sam pretpostavio da tu nije u funkciji
Cool Cash partnerice nego kao službenica Quality Insurancea. Nikome nije bilo do
praznog brbljanja, ali sam po njihovim debelim torbama vidio da imaju dosta materijala.
Izgledalo je ozbiljno. Ovakvi su odvjetnici bili žilavi i borbeni, režali su kao zvijeri i borili
se kao gladijatori. Bili su gori nego morski psi kad namirišu krv.
”Sutkinja će vas sad primiti,” reče njezina tajnica.
Saslušanje će se održati u njezinoj sobi, a ne u sudnici, što nije nimalo neobično kad
sudac namjerava saslušati samo argumente odvjetnika, a ne i izjave svjedoka. Nije bilo
teške klupe od mahagonija za kojom predsjeda sudac u sudnici. Intimnost sučeve sobe,
međutim, ne znači neformalnost. Sudac nosi istu crnu odoru kao i u sudnici, a odvjetnici
mu se obraćaju s jednakim poštovanjem kao na otvorenom suđenju. Starinski drveni
stol nalazio se na kraju prostorije, namješten tako da je sutkinja bila leđima okrenuta
prema prozom. Stol je imao oblik slova T. Odvjetnici su sjedili na suprotnim stranama
tog stola - tužitelji sucu s lijeve strane, obrana s desne. Sudski izvjestitelj je sjedio u
kutu, do velike police s knjigama.

”Dobro jutro,” reče sutkinja Korvan svojim ugodnim glasom. Podsjetila me malo na
moju baku onakvu kakva je bila prije Alzheimerove bolesti, osim što je njezin osmijeh
izgledao manje iskreno. Sutkinja Theresa Korvan je već dvadeset i jednu godinu radila
svoj posao i općenito je smatraju simpatičnom i ugodnom osobom bez obzira na ono što
radi kaže li vam dobro jutro ili vas osudi na novčanu kaznu.
Odvjetnici su se predstavili, četvero za Quality Insurance, dva partnera i dva starija
suradnika. Onda sam ja došao na red. Čini se da sam sutkinji bio simpatičan.
“Sigurno ste pravi odvjetnik, mladiću.”
Duncan je rekao, “Oprostite, gospođo sutkinjo, ali naš klijent ovaj slučaj shvaća jako
ozbiljno.”
“Moj također,” rekoh suho.
Duncanov pogled se sreo s mojim, a onda je skrenuo u stranu. “Sjajno,” reče sutkinja
još uvijek se smiješeći. “Sad kad smo svi tako ozbiljni, mogli bismo početi.”
Duncan je tada rekao: “Ovo je zapravo pokušaj osiguravajućeg društva da provede
klauzulu povjerljivosti koja se odnosi na policu osiguranja u slučaju otmice. Matthew
Rey je osiguran, a njegova obitelj tvrdi da je otet. Kompanija Quality Insurance odbija
isplatiti odštetu.”
“To mi je jasno iz papira koje ste dostavili. Objasnite zašto od suda tražite da to
potvrdi.”
“Tražimo moratorij na sve pravne poteze koji bi mogli utjecati na spor između
Matthewa Reya i njegovog osiguravajućeg društva.”
“Jesam li dobro razumjela? Ž elite da spriječim gospodina Reya i njegovu obitelj da vas
tuže?”
“Samo dok gospodina Reya otmičari puste. Osim toga, molimo sud da zapečati proces
koji je u tijeku, tako da ova akcija Quality Insurancea ne procuri u javnost.”
Sutkinja Korvan je napravila zbunjenu grimasu. “Čemu tolika tajnost?”
“Uobičajeno je u politici osiguranja kad su u pitanju otmice zabraniti osiguraniku da
objavi da je osiguran. Svrha je toga spriječiti da on postane metom otmičara.”
“To mi je jasno. Ali kad Quality Insurance to učini, zašto biste se brinuli za tajnost?”
“U običnom slučaju prijevare ne bismo. Ali ovo nije običan slučaj.”
“Pojasnite mi,” reče ona.
“Meni također,” dodao sam.
“Ponajprije, Quality Insurance ne tvrdi da Matthewa Reya nisu oteli gerilci.”
“Pametan zaključak,” rekoh, “nakon tri leša u Cartageni.”
“Gospodine Rey, molim vas. Doći ćete na red.”
“Ispričavam se.”
Duncan je nastavio. “Da je on isplanirao vlastitu otmicu, mogli bismo poništiti zahtjev
i ne bismo imali zbog čega brinuti. Ali, mi vjerujemo da je on zaista u rukama nekih
opasnih ljudi. Naš se zahtjev temelj i na činjenici da je osiguranik odao trećoj strani da je
osiguran. To nije u skladu s našom politikom.”
“Ciljate na prijevaru?”
“Vjerujemo da je u pitanju prijevara, ali Quality Insurance ne mora to dokazivati da bi
poništio policu. Mi moramo samo dokazati da je nekome rekao da je osiguran.”
Znači, vi smatrate da je gospodin Rey rekao nekome za to i što sad?”
 “Očito je da su otmičari u dosluhu s nekim tko zna da je gospodin Rey osiguran na
svotu od čak tri milijuna dolara. Taj netko će dobiti dio od ta tri milijuna. Postotak, da se
tako izrazim.”
“Ako otmičari već znaju za osiguranje, zašto vam je onda potrebna tajnost?”
U ovom trenutku tajnost nije važna zbog održanja police osiguranja. Radi se o
poništenju zahtjeva. Ako otmičari otkriju da Quality Insurance odbija isplatiti novac,
gospodin Rey će biti u velikoj opasnosti.”
“Onda isplatite novac,” rekoh.
“Dosta, gospodine Rey,” reče sutkinja.
“Oprostite, sutkinjo. Ali ne mogu sjediti, šutjeti i slušati kako gospodin Fitz priča da je
zabrana tužbe osiguravajućeg društva koje je odbilo njegov zahtjev u interesu mog oca.”
“Doći ćete na red,” reče ona oštro.
Povukao sam se. Duncan je nastavio govoriti. “Quality Insurance nije dužan isplatiti
novac. To ne znači da želimo da oca gospodina Reya ubiju kad otmičari saznaju da
osiguravajuće društvo odbija isplatiti novac.”
“Razumijem,” reče ona naposljetku. “Kad bi porota odlučila da je vaš zahtjev
pogrešan, ne biste željeli da vam nad glavom visi još i njegova smrt.”
“Ne bi nam visjela nad glavom, sutkinjo. Imali smo sastanak s Nickom Reyem u našem
uredu prošlog tjedna i on je rekao neke stvari na temelju kojih smo zaključili da je
dovoljno lud da bi doveo u opasnost sigurnost svog oca potpisivanjem tužbe koja bi naš
spor iznijela u javnost. Ako mu sud to dopusti, on će stradati. S dužnim poštovanjem, to
ovisi o vama.”
Duncan je uspio stjerati sutkinju u moj kut, tako da ja nisam trebao govoriti.
“Nije mi zapravo važno koga želite okriviti, gospodine Fitz. I dalje mi nije jasno kako
bi funkcionirao moratorij koji predlažete. Ž elite da zabranimo Matthewu Reyu
podnošenje tužbe dok ne bude oslobođen, zar ne?”
“Da, a kad bude oslobođen, porota će moći odlučiti je li opravdan njegov zahtjev.”
“Problem je sljedeći: Kako će obitelj platiti otkupninu da bi ga oslobodili?”
“Ne možemo,” rekao sam.
“Oni mogu,” reče Duncan.
Jedan od suradnika iz New Yorka mu je pružio dokument.
Duncan je rekao, “Nisam imao potrebu prije govoriti o ovome, ali je činjenica da smo u
kontaktu s FBI-jem.”
Osjećao sam se kao da sam dobio šakom u glavu. Napokon mi je postalo jasno zašto
sam imao osjećaj da mi je FBI neprestano za vratom.
Duncan je nastavio: “Imamo detaljnu analizu bankovnih računa koje je FBI našao u
Rey’s Seafood, Inc., ribarskoj kompaniji baziranoj u Nikaragvi. Sve u svemu, radi se o
svoti od deset milijuna dolara.”
Skoro sam zinuo od iznenađenja. Sutkinja me sumnjičavo pogledala, ali nije ništa
rekla.
Duncan je tada rekao: “Matthew Rey je suvlasnik kompanije. Svaka će banka odobriti
kredit od tri milijuna dolara nekome tko posjeduje deset milijuna dolara kao pokriće.”
 “Ribarska kompanija iz Nikaragve?” reče sutkinja mršteći se. “Š to vi kažete na to,
gospodine?”
Mogu jedino reći da nisam ni čuo za financijsku istragu FBI- ja koju je gospodin Fitz
upravo spomenuo.”
“Sve što sam rekao je istina,” reče Duncan. “Ovdje imam pismeni izvještaj glavnog
specijalnog agenta u Odjelu za narkotike FBI-jevog Ureda za narkotike u Miamiju. Zove
se Sam Huitt.”
Agent Huitt, naravno.
Hvala vam, gospodine Fitz. Mislim da mi je jasan vaš položaj.” Okrenula se i pogledala
me. “Gospodine Rey, što vi na to kažete?”
Mislio sam da neću ništa reći, bojeći se da još nešto ne bi izletjelo iz njihovih torbi.
Sutkinjo, najviše od svega mi treba nešto vremena kako bih mogao pripremiti pametan
odgovor. Najnovijom izjavom gospodin Fitz je pretvorio svoj zahtjev za moratorijem u
očigledno saslušanje. Nisam imao priliku pozvati vlastite svjedoke niti ih sam unakrsno
ispitati.”
”Koliko vam je vremena potrebno?”
Razmišljao sam brzo. Posljednji put sam komunicirao s otmičarima prije manje od tri
tjedna. Do tada bih trebao srediti stvar s osiguranjem. “Trebalo bi mi petnaest dana.”
“Dajem vam deset.”
“Sutkinjo, moj otac je otet!”
“U redu, dajem vam petnaest dana. Ali daljnjeg odugovlačenja neće biti. Ako ne
možete sami, nađite pomoćnoga odvjetnika.”
Duncan je tada rekao: “Još bih nešto rekao. Bolje bi bilo da gospodin Rey nađe drugog
odvjetnika, budući da je vrlo vjerojatno da će on sam biti svjedok na saslušanjima
svjedoka.”
“To je smiješno, sutkinjo. Nema zakonske osnove po kojoj bi me gospodin Fitz zvao
kao svjedoka. To je samo taktika. Prošli me je tjedan tvrtka suspendirala ne isplativši mi
novac, a sad bi htjeli da plaćam kao odvjetnik.”
“Na to imam dva odgovora,” reče Duncan. “Prvo, istina je da je gospodin Rey
suspendiran, a u interesu poštenog procesa dodao bih da je već donešena odluka o
prestanku njegovog radnog odnosa.”
“Rekli ste mi to na jako lijep način.”
Nije obraćao pažnju na mene. “Drugo, ima dobar razlog za pozvati ga kao svjedoka.
Pretpostavljam da će sutkinja tražiti da joj pokažemo i dokaze o tome.”
“Tako je.”
“Quality ima dvije teorije što se toga tiče. Prva je ono što sam maloprije rekao:
Matthew Rey je pogrešnoj osobi rekao da je osiguran, što po mišljenju suda može i ne
mora biti dovoljan razlog zbog kojeg Quality želi odbiti zahtjev za isplatom novca. Naša
druga teorija glasi da je zahtjev za isplatom utemeljen na prijevari i da je Nick Rey
materijalni svjedok u tom slučaju.”
“Nije mi sve jasno. Je li vaš stav da vas Matthew Rey pokušava prevariti ili da
jednostavno govori što ne treba?”
 “Na neki način, oboje. Nekome je rekao da ima osiguranje. Onda je ta osoba za njega
sredila otmicu kako bi prevarili Quality Insurance za tri i milijuna dolara, što je iznos
koji zahtjevaju otmičari.”
Kako povezujete Matthewa Reya s prijevarom koju je počinio netko drugi?”
“Osoba koja je izvršila prijevaru je netko tko mu je jako blizak.”
“Koliko blizak?”
Trudio sam se ostati miran, ali nisam mogao izdržati. “Sutkinjo, vidim kud ovo vodi i
imam primjedbu na uporna nastojanja gospodina Fitza da ovaj časni sud okrene protiv
mog oca optužujući i njegovog poslovnog partnera u Nikaragvi. Takva izjava je više
nego uvredljiva.”
“Ne govorim o poslovnim partnerima,” reče Duncan suho.
Srce mi je tada zastalo. Sutkinja je zapitala: “Tko onda stoji iza svega ovoga?”
“Netko iz obitelji Rey.”
Skoro sam pao sa stolice. “Vi...”
“Gospodine Rey, molim vas!”
Oprostite. Ali ovo je nastavak šarade koja je počela prošli tjedan kad su me
suspendirali. Gospodin Fitz i njegovi suradnici iznose suludu teoriju da sam ja oca
nagovorio na osiguranje u Quality Insuranceu. Sad još imaju hrabrosti aludirati na to da
sam ja organizirao otmicu vlastitog oca.”
“Nitko ne optužuje Nicka Reya ni za što,” reče Duncan.
Usta su mi se otvorila, ali iz njih nije izišla niti jedna riječ Duncan me hladno pogledao
i rekao, “Osoba koja je organizirala ovu otmicu je njegova sestra Lindsey. Kći gospodina
Matthewa Reya.”
Ostao sam bez riječi, zapanjen činjenicom da se Duncan usudio iznijeti tako
nevjerojatnu optužbu.
Sutkinja je prekinula tišinu. “Čula sam dosta optužbi za danas. Sastat ćemo se opet za
petnaest dana zbog saslušanja svjedoka. Do tada ću privremeno odobriti zahtjev Quality
Insurancea za moratorijem, kako ga je nazvao gospodin Fitz. Nijedna strana neće ništa
iznositi u javnost kako otmičari ne bi saznali da je došlo do spora zbog novca od
osiguranja za isplatu otkupnine.”
“A što ćemo s gospodinom Reyem i njegovim odvjetničkim statusom?” pitao je
Duncan.
“Ne mogu reći napamet hoće li on biti pozvan kao svjedok. Budući da postoji
mogućnost za to, gospodine Rey, dobro bi bilo da nađete sposobnog odvjetnika koji bi
se uključio u slučaj i preuzeo vaš slučaj. Još nešto?”
Nitko nije rekao ni riječi.
“Možete ići,” reče sutkinja.
Tim iz Cool Casha brzo se izgubio, zapravo, naprosto je izjurio iz sutkinjine sobe. To je
bilo u Duncanovom stilu. Nakon svakog saslušanja tako bi otišao, svaki put bi nestao iza
vrata da se sudac ne bi stigao predomisliti.
Polako sam uzeo svoju aktovku. Bio sam u šoku. Toliko je toga palo na moja leđa,
puno više nego što sam očekivao. Bankovni računi s deset milijuna dolara u gotovini.
Cool Cash surađuje s FBI-jevim Odjelom za narkotike. Svjedočenje na saslušanju! Sve je
to ionako mučno, ali to nije ništa u usporedbi s poniženjem u vidu pametnog odvjetnika
- mog bivšeg nadređenog - optužba moje vlastite obitelji za prijevaru. U afektu sam ga
skoro zgrabio za vrat. Kad je otišao, moj bijes je splasnuo, ali ga je zamijenio nemir.
Osjećao sam da nisam u stanju odbaciti mogućnost da je Lindsey umiješana u očevu
otmicu.
Polako sam uzeo svoju aktovku i napustio sobu sutkinje Korvan, potpuno sam.
 35
Imao sam toliko problema da nisam znao otkud krenuti. Sjeo sam i napravio popis.
Nekoliko popisa, u stvari. Rangirao sam ih po značaju, pa onda kronološki, onda od
najlakšeg prema najtežem i na kraju od najčudnijeg prema najmanje čudnijem. Nisam
stigao nikud. Ipak, odlučio sam najprije dati samome sebi otkaz i naći novog odvjetnika.
Nekoga tko nije napravio listu.
Ali sam prije svega trebao otvoreno porazgovarati sa svojom majkom.
Ušao sam u kuću kroz stražnja vrata i našao je kako sjedi za kuhinjskim stolom.
Pogledao sam se na staklu ulaznih vrata, kako se ne bi uplašila mog izraza lica i
pomislila da se njezinom mužu nešto dogodilo. Bili smo u pravnoj borbi s opasnim
osiguravajućim društvom koje je predstavljala jedna od najmoćnijih pravnih tvrtki na
svijetu. Nije bilo vrijeme za iznenađenja od strane vlastite obitelji. Sve sam joj rekao. O
sastancima koje sam imao s agentima iz FBI-jevog Odjela za narkotike. Tata je bio
suvlasnik ribarske kompanije s tajnih deset milijuna dolara. I na kraju sumnje u
Lindsey.
Mama je jedno vrijeme šutjela. Činilo mi se da sam čitavu vječnost čekao na njezin
odgovor. Naposljetku je rekla, “Tvoj je tata najpošteniji čovjek na svijetu.”
“A Guillermo?”
“Samo sam ga jednom vidjela. Kad sam bila s tvojim ocem u Palm Beachu. Iskreno
rečeno, ne poznajem baš tog Guillerma.”
“Sve me više zanima što tata zapravo zna o njemu.”
“Tvoj tata nije nikad spomenuo da kompanija raspolaže s tolikim novcem.”
“Moguće je da nije znao. To tvrdi FBI-jeva financijska analiza. Nijedan bankovni račun
nije direktno povezan s imenom kompanije Rey’s Seafood. Sve se svodi na traženje
računa koji u potpunosti ili djelomično upućuju na partnersku korporaciju. Rey’s
Seafood je posljednji partner. Ili barem oni tako tvrde.”
“Uvjeravam te da tvoj otac nikad nije vidio ni novčića od te svote.”
“Kako možeš biti sigurna u to?”
Vidio sam joj ljutnju u očima. Ustala je bez riječi i otišla iz sobe. Vratila se nakon dvije
minute i na kuhinjski stol spustila registar s dokumentima.
“Evo zašto sam sigurna,” reče ona raspoređujući papire. “Ovo je druga hipoteka na
našu kuću koju je tvoj otac podigao prije dvije godine kako bi platio ribarski brod koji je
stradao u oluji kod San Juan del Sur. Nije bio osiguran. Na našu nesreću, on je osobno
tražio novac od banke za isplatu tog čamca. Dvjesto pedeset tisuća dolara. Ovo su čekovi
koje smo dobili na Visu, MasterCard, Discover - svih koji su nam omogućili kredit.”
“Nisam imao pojma da imate takve probleme.”
“Kompanija tvog oca nije imala dobiti jedanaest mjeseci. Barem ne vidljive dobiti.
Izgleda li ti ovo kao financijska kartica čovjeka koji ima ključeve tajnog bankovnog
računa s milijunima dolara?”
“Ne, ali...”
“Ali što?”
“Pokušavam razmišljati kao Duncan Fitz.”
“I što ti je palo na pamet?”
 “Ovakav čovjek zaista ima zašto prevariti osiguravajuće društvo.”
“Tvoj tata nije nikog prevario.” Protrljala je oči, kao da ju je počela hvatati glavobolja.
Ustala je i krenula prema sudoperu po čašu vode. Iz profila je njezin trudnički trbuh već
bio primjetan.
“Pretpostavljam da je beba koja je na putu samo doprinijela financijskom stresu.”
“Š to hoćeš reći? Misliš da je tvoj otac naručio otmicu kako bi mogao osigurati svoje
dijete? Da je zato nekog prevario?”
“Uopće ne. Samo što su ove kreditne kartice poput crne rupe. Volio bih da se meni
obratio. Mogao sam pomoći.”
Pogledala me kao da sam lud. “Zar misliš da bi tvoj otac došao svom vlastitom sinu
tražeći od njega novac?”
“Pretpostavljam da ne bi.”
“Pretpostavljaš. Nick, bio je u agoniji dva dana prije nego što je skupio hrabrosti
nazvati te i pozvati na večeru.”
“Nisam ja za to kriv.”
“U tome i jest problem između tebe i tvog oca. Nijedan od vas nikad nije kriv.”
“Znaš istinu, mama. Znaš što se dogodilo.”
“To je bilo davno. Moraš mu oprostiti.”
“Oprostio sam.”
“Ali jesi li mu to ikad rekao?” Njezin ton je zvučao više kao optužba nego kao pitanje.
“Mislim da jesam.”
“A ja ću ti reći zašto to misliš. Zato što si sam sa sobom o tome toliko puta razgovarao
da si pomislio da je to istina. Ali to se nikad nije dogodilo. Moraš mu to reći.”
“Hoću. Ionako to želim. Ali što bi htjela da sada učinim?”
“Prestani kriviti svog oca zbog pića, zato što je bio onakav kakav je bio. Čovjek star
pedeset jednu godinu ne bi se trebao osjećati kao da je na početku, kad zasniva obitelj i
dobiva dijete koje ga voli.”
“Š to?” upitao sam ne mogavši vjerovati.
Stavila je ruku na usta kao da je požalila što je to rekla.
“Ovo je ludo,” reče ona. “Znaš da volim tatu. I on to zna.”
“Ž ao mi je. Nisam to htio reći.”
“Ali si to mislio.”
Oči su joj se smračile kad je stavila ruku na svoj trudnički trbuh. “Nije stvar u tome da
je tvoj otac zanemario svoju djecu. On je jednostavno želio još jednu priliku.”
“Dat ću mu prilika koliko bude htio.”
“Možda hoćeš. A kad se on napokon vrati kući, možda bi ga mogao pogledati u oči i to
mu reći.”
Ona je na odnos između oca i mene gledala na tako pojednostavljen način, da mi je
bilo jasno da ga ne razumije. Nije se radilo o tome hoću li mu oprostiti njegov
alkoholizam. Svakako sam to mogao učiniti. Čovjek nije pomirisao alkohol petnaest
godina. Zato mu je oprostila. Za nju je tatino opijanje bilo znak kronične slabosti,
mračno poglavlje u njihovom životu koje su ostavili iza sebe. Š to se mene tiče, čaša se
prelila jednog dana kad me poveo u ronjenje i lov na jastoge. Bol koja je nakon toga
ostala u meni godinama nije prouzrokovana alkoholom, nego riječima koje su
instinktivno izletjele iz njegovih usta u trenutku krize na čamcu toga dana. Nešto što
jedan dvanaestogodišnjak nikad ne bi trebao čuti od svog oca.
Nisam čak ni pokušao o tome razgovarati s majkom. Ali je ostalo nešto što smo morali
riješiti.
“Mama, nismo razgovarali o Lindsey.”
“Mislim da jesmo.” Pogledala me je, kao da želi reći da se sve što se dogodilo između
oca i mene dvostruko odnosi na njegovu kći.
“To je jako ozbiljna optužba upućena na njezin račun. Ali zasad je ipak samo optužba.”
“Nisam razgovarala s tvojom sestrom od njezina rođendana.”
“Je li tata?”
“Da.”
“Kad je zadnji put razgovarao s njom?”
“Ne znam. Ali mislim da su se nekoliko puta i vidjeli u Nikaragvi.”
“Jesu li se svađali ili su to bili ugodni susreti?”
“Ovako. Tvoj otac i Lindsey nikad nisu bili tako bliski. Ali nikad, nikad nisu bili tako
udaljeni.”
“Hvala, mama. Pomogla si mi.”
Kimnula je glavom kao da želi reći “nema na čemu,” a onda je tiho napustila sobu.
 36
Nije odmah rekla ne. To sam shvatio kao dobar znak, budući da je to bila najveća
usluga koju sam tražio od Jenne u ovih pet godina, i to dva mjeseca nakon razvrgavanja
naših zaruka.
Iako njezino ime nije bilo na vrhu moje liste, sutkinja Korvan mi je naredila da nađem
pomoćnog odvjetnika, a meni je bilo teško naći nekoga. Odvjetnici koje znam ili rade za
Cool Cash ili s njim surađuju i dobivaju od njih ogroman novac. Nitko nije htio prekinuti
svoj posao kako bi preuzeo moj slučaj. Nisam ih mogao kriviti, posebno zato što im ne
bih mogao ni platiti. Nisam imao posla niti prihoda. Ako je moj otac imao kompaniju u
Nikaragvi i skrivene milijune dolara, onda njegovi najmiliji o tome ništa nisu znali. Kako
stvari stoje, mama i ja ćemo morati posuditi novac za platiti otkupninu. Bio mi je
potreban odvjetnik koji će preuzeti slučaj i vjerovati mi da će novac biti isplaćen
naknadno. A to je morao biti netko kome mogu vjerovati jer je moguće da se radi o
razotkrivanju mračne obiteljske tajne.
Nakon prilično duge agonije, svladao sam svoj ponos i nazvao Jennu. Čuo sam se s
njom dva puta nakon otmice. Oba puta mi je rekla da joj se javim ako mi može u bilo
čemu pomoći. Ni prvi ni drugi put mi nije palo na pamet što bi mogla učiniti za mene. Na
kraju sam je oprezno zamolio da mi pomogne raditi na slučaju, ne znajući kakav bih
odgovor mogao dobiti. Njezin odgovor sam čuo nakon dobrih dvadeset sekundi tišine.
Dobar je to znak, pomislio sam, to čekanje. Brz odgovor nikad ne može bili potvrdan.
Naposljetku je progovorila. “Morali bismo porazgovarati o tome.”
Skoro mi je ispala slušalica iz ruke. “Naravno. Kad god budeš mogla.”
“Možemo danas otići na večeru.”
Nakon toga mi je slušalica zaista ispala iz ruke, ali sam je brzo pokupio i pribrao se.
Odabrala je neki restoran u kojem nikad prije nismo bili. Pametan izbor. Neopterećen
patetikom.
“Vidimo se u sedam sati,” reče ona.
“Odlično.”
Prije nego što je spustila slušalicu morao sam reći još nešto. “Jenna?”
“Da?”
“Hvala.”
“Nisam još rekla da pristajem.”
“Ali si imala razloga da mi otvoreno kažeš ne.”
Pretpostavljam da joj je licem prošao onaj blagi osmijeh koji sam tako dobro
poznavao. “Možda,” dodala je.
“Samo želim da znaš da sam ti zahvalan što ćeš uopće razmisliti hoćeš li mi pomoći.”
Zastala je, a onda rekla, “Nemoj ovo krivo shvatiti, u redu? Ako pristanem, bit će to
zbog tvog oca.”
Nisam osjetio nimalo ljutnje u njezinu glasu. Ipak, nisam bio siguran kako bih to
protumačio. “To je u redu,” rekao sam.
“Da, u redu je. Onda, vidimo se večeras?”
“Naravno.” Pozdravio sam je i spustio slušalicu.
 Uvijek sam Jennu smatrao pametnijom od sebe. Upoznali smo se na Sveučilišta u
Floridi kad je bila na trećoj godini studija, a ja sam tek od jeseni trebao krenuti na
fakultet. Nakon šest mjeseci hodanja, uselili smo se u isti stan. Ona je dobila posao
odvjetnice u Gainesvilleu, kupila kuću nedaleko od koledža i sljedeće tri godine bila
moja najbolja prijateljica, savjetnica u pravnim pitanjima i žena s kojom sam bio u
sretnoj vezi.
Nismo se u svemu slagali, ali nam je zato bilo zanimljivije i samo jednom sam izgubio
živce. Tada to nisam shvatio, ali to je bio uvod u naš prekid. Vozili smo se biciklom kroz
Coconut Grove i zaustavili se uz sam rub vode u Kennedy Parku. Bila je to topla i
sunčana subota u veljači, tipična za južnu Floridu. Svuda uokolo bili su prostrti
pokrivači za izletnike, roditelj i su se igrali sa svojom djecom u parku, jedan je klaun
zabavljao djecu na rođendanskoj proslavi. Morao sam primijetiti da je većina roditelja
čak mlađa od mene. I sama me pomisao na doživotnu obvezu plašila.
“Zašto su tako sigurni?” naglas sam izgovorio to pitanje.
Pitanje se pojavilo niotkud. Jenna i ja smo sjedili na travi u tišini, a ona je znala točno
što mi prolazi kroz glavu. Uvijek je to znala.
“To je proces,” reče ona. “Ne počinje s djecom, čak niti s pomisli na djecu.”
“Kako onda počinje?”
“S fizičkom privlačnošću.”
“Š to?”
“Svaka uspješna ljubavna veza zasnovana je na fizičkoj privlačnosti.”
Čudno sam je pogledao, a ona je bila smrtno ozbiljna. “To je smiješno. Misliš da je
najvažniji izgled?”
“Fizička privlačnost uključuje puno više od samog izgleda.”
“Š to, na primjer?”
“Puno toga. Možeš misliti da sam pametna. U jednom bi trenutku zbog toga poželio
biti u mojoj studijskoj grupi. U drugom bi se poželio valjati sa mnom gol u bazenu
punom želea. Fizička privlačnost može polaziti od bilo čega u vezi sa mnom, samo kako
bi me poželio dotaknuti.”
“I to je temelj svake uspješne ljubavne veze?”
“Da.”
“Ne vjerujem.”
“Onda bi mogao stanovali sa svojom sestrom i usvojiti djecu.”
“Ma daj. Kažeš da se. svi ti ljudi žele vjenčati i voditi djecu u park samo zbog fizičke
privlačnosti?”
“Ne. Ja kažem da zbog toga žele strgnuti odjeću jedno s drugog i skočiti u krevet. A ako
to ne učine, neće biti djece koju će voditi vikendom u park.”
Nisam se baš u potpunosti slagao s njom, ali sam klimnuo glavom i nasmiješio se. U to
je vrijeme Jenna lako od mene izvlačila takvu reakciju. “Znači, ja tebe fizički privlačim?”
upitao sam je.
“Pitaš li me želim li se udati za tebe i imati tvoju djecu?"
“Ne,” rekoh smiješeći se i tresući glavom. “Ne-ne-ne-ne.” Skočila je na noge i pošla
prema svom biciklu. Glupavi osmijeh mi je brzo nestao s lica pa sam pohitao za njom.
 “Jenna?”
Nastavila je niz biciklističku stazu, bez riječi.
“Jenna, čekaj.”
Stavila je na glavu kacigu i sjela na bicikl. Zgrabio sam upravljač bicikla da ne može
pobjeći. Pogledala me u oči i grubo rekla, “Obično ne bi bilo dovoljno, idiote.”
Još smo koji trenutak gledali jedno drugome u oči. Kao da je čekala da nešto kažem.
Prije nego što sam progovorio, ona se oslobodila, stisnula pedale i otišla.
“K vragu,” rekao sam samome sebi. Bio sam ljut na sebe jer sam igrao ovu igru, zato
što sam rekao ne samo kako bih sačuvao veliko iznenađenje. Za tjedan dana joj je bio
trideseti rođendan. Onda sam namjeravao opet postaviti ovo pitanje. Nakon ove
gluposti neće mi povjerovati da sam prsten kupio prije dva mjeseca.
Gledao sam je bez riječi kako nestaje u daljini. Pratio sam je pogledom dok mi nije
nestala iz vida.
Nijednom se nije okrenula.
 37
U srijedu poslijepodne, stigao je paketić u kutiji umotan u smeđi papir. Sa strane je bio
razrezan i povezan plastičnim trakama raznih boja. Na vrhu je pisalo “Correos de
Colombia”. Na žigu je pisalo ADPOSTAL SANTA FE DE BOGOTA D.C.
Pretpostavljao sam da su ga poslali otmičari.
Zanimljivo je bilo to što je poslan na moju adresu u Coconut Groveu, a ne mojoj majci
u Coral Gables. To je imalo smisla. Alex im je rekla da sam ja bio s njom za vrijeme
kontakta preko radija u Bogoti. Možda će htjeti sa mnom stupiti izravno u kontakt, a
moj im otac i nije mogao dati moju adresu. Pomisao na njega kako im to sve priča
ozarila me. To je značilo da je još uvijek živ.
S nestrpljenjem sam želio otvoriti paketić. Lagano sam ga protresao. Unutra se nešto
pomaknulo. Odjednom sam se zabrinuo. Sjetio sam se upozorenja Duncana Fitza da će
uskoro doći do saslušanja. Pomišljao sam kakve bi muke morao proći moj otac kad bi
njegovi otmičari saznali da je osiguravajuće društvo odbilo isplatiti otkupninu.
Odjednom sam se uplašio da bi u kutiji moglo biti kakvo okrutno upozorenje koje su
poslali otmičari, nešto što su ocu oduzeli nakon što se više nije mogao braniti, nešto
tako strašno da ih je molio da taj paket pošalju njegovu sinu a ne ženi.
Ruka mi se počela tresti. Čuo sam da otmičari obitelji otetog šalju njegove uši i prste
poštom, a veličina ove kutije bila je prikladna upravo za takvo nešto. Zatvorio sam oči i
prisilio se prinijeti je k nosu i ponjušiti.
Ništa nisam osjetio, ali je sadržaj mogao biti spremljen u plastičnu vrećicu. Iz kuhinje
sam telefonirao Alex i rekao joj što me zabrinulo.
“Otvori kutiju,” reče ona.
“Ali, što ako je...”
“Mislim da znam o čemu se radi. Otvori.”
Spustio sam slušalicu sa strane i uključio Alex na interfon. Polako sam strgao ionako
poderani papir. Kutija je iznutra bila oblijepljena s još više trake. Prerezao sam je
kuhinjskim nožem, duboko udahnuo i naglo otvorio kutiju.
“To je međunarodni pager,” rekoh.
“Znala sam. Gadovi.”
“Š to? Ovo bi trebao biti dobar znak. Ne bi mi poslali pager osim u slučaju da me žele
kontaktirati. Sigurno uskoro namjeravaju pustiti tatu.”
“Oni bi voljeli da to misliš.”
Samo sam je napola slušao. “Tu je i poruka,” rekoh prevodeći je u mislima. “Traže da
cijelo vrijeme sa sobom nosim pager. Piše da će mi se javiti.”
“Ne piše kad, zar ne?”
“Ne.”
“Naravno da ne piše.”
“Pretpostavljam da će mi se javiti kad budu spremni na razmjenu.”
“Prestani, Nick. Činiš točno ono što oni žele.”
“Kako ti to znaš?”
 “Zato što sam to vidjela više puta. To je psihološka igra. Pošalju obitelji beeper i
reakcija je svaki put ista: uskoro će ga osloboditi. Ali pager se nikad ne oglasi. Nosit ćeš
ga svaki dan, provjeravati svakih deset minuta, pitati se da nije pokvaren, nositi ga na
popravak, izluđivati samoga sebe. Naposljetku ćeš dobiti poruku, ali će broj koji bi
trebao nazvati imati nekoliko znamenki manje, što je namjerno smišljeno s njihove
strane. Mislit ćeš da će ti otac umrijeti zato što tvoj glupi pager ne radi. To je za njih
obična igra. Tako te izlude i natjeraju da isplatiš veliku lovu.”
Držao sam pager u ruci. I dalje sam želio vjerovati da će mi otac uskoro biti slobodan,
ali je Alexina doza realnosti veći dio mog optimizma pretvorila u bijes. “Š to da s tim
uradim?”
“Zadrži ga, naravno. Samo se nemoj zbog toga izluđivati.”
Htio sam ga razbiti o zid, ali sam se smirio i sjeo na jednu od stolica za kuhinjskim
šankom. “Dosta mi je više tih igara. Otmičari, odvjetnici, FBI. Svega toga mi je dosta.”
“Znam. Možda bi ti trebala mala pomoć. Usput, kako napreduje tvoja potraga za
pomoćnim odvjetnikom?”
Pričao sam s Alex sinoć o sudskom saslušanju. Znala je da mi je sutkinja naredila da
nađem drugog odvjetnika. “Dobro, nadam se.”
“Poznajem jednu jako dobru odvjetnicu koja bi ti mogla pomoći. Ima dosta iskustva s
osiguravajućim društvima.”
“U stvari, našao sam nekog.”
“Koga?”
“Mislio sam na Jennu.”
Tišina. Primaknuo sam se interfonu. “Halo?”
“Da. Čujem te. Misliš li da je to zaista tako dobra ideja?”
“Nemam izbora. Da, ona je moja bivša zaručnica, ali je i osoba kojoj mogu vjerovati.
Ona je izvrsna odvjetnica. Ima iza sebe ogromno iskustvo i bavi se isključivo
građanskim parnicama otkako je došla u Miami.”
“Sigurna sam da je sposobna. Više sam mislila na vašu osobnu priču. Može postati
prilično komplicirano raditi s nekim u koga si bio zaljubljen.”
“U tom slučaju nemam zašto biti zabrinut. Jednom si sama rekla u restoranu u Bogoti:
nikad nisam ni bio zaljubljen u nju.”
“To je bilo prije nego što sam vidjela kako je gledaš kod Duffy’sa.”
Nervozno sam zamucao. “Ne znam na što misliš.”
“Ma znaš.”
Voljela je voditi glavnu riječ. “Alex, samo pokušavam učiniti ono što se mora.”
‘ ‘Mislim da provjeravaš moju teoriju.”
“Nije istina.”
“Onda, ako misliš da je Jenna rješenje, nastavi s njom.”
“Nadam se da ću večeras donijeti odluku.”
“Š to prije, to bolje. Samo jedno ne zaboravi, molim te.”
“Š to?”
“Učini ono što je najbolje za tvog oca.”
 Ovo je bilo nježno rečeno, ali sam imao osjećaj da me pogodilo ravno između očiju.
“Naravno,” rekoh, “to je na prvom mjestu.”
“Javi mi što si odlučio.”
“Hoću,“ ali je u slušalici nešto zapucketalo prije nego što sam stigao odgovoriti.
Spustila je slušalicu bez pozdrava.

Našao sam se s Jennom za večerom u Coral Gablesu u sedam sati kao što smo se
dogovorili. Odabrala je jednostavni vijetnamski restoran u blizini svog ureda, koji se
zvao Miss Saigon Bistro. Bio je to jedan od onih restorana u kojima je mama kuhala po
svojim vlastitim receptima, a njezina odrasla djeca su posluživala goste obučena u
tradicionalne vijetnamske svilene ogrtače. Miris govedine s grančicama limuna dočekao
nas je na vratima, kao i raspjevani konobar Richard, koji nam je rekao da ćemo oko sat
vremena trebati čekati dok se oslobodi stol za nas.
Naručili smo pivo Bahamian i ostali čekati vani. Jenna je došla ravno iz svog ureda na
Alhambra Circleu i još je imala na sebi svoju odvjetničku uniformu. Ja sam bio obučen u
svom casual-chic stilu, koji je odavao da sam bez posla i da moj oteti otac negdje skriva
deset milijuna dolara. Pričali smo o svakidašnjim stvarima nekoliko minuta, ali je Jenna
osjećala da nestrpljivo očekujem njezin odgovor.
“Donijela sam odluku da pristajem.”
“Zaista?”
“Ne bih se šalila s takvim nečim.”
“Odlično,” rekao sam podižući pivo kako bismo nazdravili. “Jesi li to raščistila sa
svojom tvrtkom?”
“Donekle.”
“Š to bi to značilo?”
“Naša je tvrtka mala. Samo nas je osam. Ako budem provodila znatan dio vremena na
tvom slučaju, normalno je da će ih zanimati hoće li za to dobiti novac.”
“Nema šanse da će se obogatiti, ako ih to zanima. Limit police je tri milijuna. U ovom
slučaju sva svota odlazi na otkupninu. To je glavni problem o kojem sam govorio
drugim odvjetnicima.”
“Razgovarao si s drugim odvjetnicima?”
Zastala mi je knedla u grlu. “Da. Ali samo zato što nisam mislio da ćeš ti pristati.”
“U redu je. Ni sama nisam mislila da ću to učiniti.”
Osmjehnuli smo se jedno drugom a onda prešli na ozbiljne stvari. “Moji će partneri
biti zadovoljni svakom svotom koju im sud odobri i pokrićem troškova. Naravno, ako
slučaj dobijemo. Više ih brine što će biti ako izgubimo.”
“Platit ću te po satu, ali se moramo dogovoriti za rok. Recimo, šest mjeseci?”
“Nick, ne namjeravam uzeti tvoj novac.”
“To je ludost.”
“To je moja odluka.”
“Ne mogu to dozvoliti.”
 “ Kao što sam rekla preko telefona, ovo radim zbog tvog oca. Toliko mu dugujem.”
“Duguješ mu?”
Spustila je pogled, onako kako je to uvijek činila kad bi joj navrle emocije. “Kad mi je
otac umro prošle godine, bila sam slomljena.”
“Sjećam se.”
“Bilo je to najgore što mi se dogodilo u životu. Bilo je dana kad sam se pitala hoću li
ikad više doći k sebi. Sad mi je, naravno, jasno da sam imala sreću što sam bila toliko
bliska s njim.”
“To je istina.”
“Ali sam također imala sreću što sam imala nekog kao što je tvoj s kime sam mogla
porazgovarati.”
“Moj otac?”
“Bio je divan. Bilo je to tako teško razdoblje, a on je bio uz mene. Imala sam nekoga
kome sam se mogla obratiti kad mi je trebao očinski savjet. Za to sam mu iskreno
zahvalna.”
“Nisam znao za to.”
“Takav je tvoj otac. Ne priča o onome što radi.”
Nasmiješio sam se. “Hvala što si mi rekla. Sad mi je bolje.”
“Zašto?”
“Iskreno rečeno, u početku me zabolio, način na koji si naglasila da ovo ne radiš zbog
mene nego zbog mog oca. Sad kad si mi to objasnila, drago mi je čuti da ga netko voli.”
“Tvog oca svi vole.”
“To sam i ja uvijek mislio. Ali, dogodile su se neke čudne stvari nakon otmice. Čak je i
njegova majka govorila o njemu neke grozne stvari.”
“Zar ona ne boluje od Alzheimerove bolesti?”
“Da, ali me još uvijek čudi kako se ponaša prema meni. Misli da sam ja moj otac.
Posljednja dva puta kad sam je posjetio, izbacila me iz kuće. Vikala je na mene i nazvala
me pokvarenim sinom. Čak je izmislila i neke gluposti o sestri koju moj otac nikad nije
imao, kao da je htjela reći da se otac ponio loše prema njoj.”
“Kako se ponio prema njoj, to ne znam, ali znam da je tvoj otac zaista imao sestru.”
Š irom sam otvorio oči. “Da?”
“Da. Spomenuo ju je jednom kad smo razgovarali neposredno prije pogreba mog oca.
Moja majka je htjela da lijes bude otvoren, a ja ga nisam htjela vidjeli takvog. Tvoj je otac
rekao da se osjećao isto kad mu je umrla sestra. Nije je želio vidjeti mrtvu. Naravno, u to
vrijeme je imao samo šest godina.”
“Kako je umrla?”
“Nije rekao. Nije baš želio o tome razgovarati. Osim toga, bila sam previše obuzeta
vlastitom tugom.”
“Zašto mi to nisi nikad rekla?”
“Mislila sam da znaš.”
“Nisam znao,” rekao sam pomalo ljuto.
“Ž ao mi je. Nisam ja kriva.”
 Povukao sam se bojeći se da nisam reagirao previše grubo. “Imaš pravo. Nisi ti kriva.”
“Zaboravi. Znam da si pod velikim pritiskom.”
“Nije u pitanju pritisak. Izgleda da o svom ocu svaki dan saznam nešto novo.”
“Moraš sačuvati koncentraciju. Je li išta od toga zaista važno?”
Bacio sam pogled na bar preko puta ulice. Unutra su svjetlucale upaljene cigarete.
“Iskreno rečeno, više ne znam što je važno.”
“Š to bi to trebalo značiti?”
Pogledao sam je u oči i rekao, “Misliš li da bi mogla raditi na slučaju nekoliko dana ako
ja nekud odem?”
“Naravno. Š to imaš na umu?”
“Ako mislimo oca vratiti kući, možda bi najbolje bilo saznati tko on zapravo jest.”
“Gdje to misliš saznati?”
Činilo se da joj je smiješno, ali ja sam bio smrtno ozbiljan. “Počet ću u Nikaragvi.”
 38
Izgledalo je kao mrtvo. Savršeno mirno, mliječno zelene boje, bez znakova života.
Ogromno jezero Managua prostiralo se ispod mene. Pri slijetanju aviona primijetio sam
na njemu jedan ribarski čamac, obala se nije vidjela. Sumnjam da bi se išta jestivo moglo
izvući iz te vode.
Napravio sam mali domaći rad prije svog izleta. Tek toliko da bih naučio da je
Nikaragva najveća zemlja Centralne Amerike i jedna od najsiromašnijih. Turizma
praktički nema, iako brojni avanturisti vole istraživati divlje šume u planinama na
sjeveru i uz istočnu obalu. Devedeset posto stanovništva živi u Pacific Iowlandsu sa
zapadne strane, uglavnom u glavnom gradu Managui. Deseci tisuća žive na otvorenom,
u skloništima s limenim krovom poput onih oko međunarodnog aerodroma Sandino.
Jezero je služilo kao deponij stanovnicima prenapučenog grada s prelošom
infrastrukturom.
Moj je avion kasnio sat vremena. S piste nas je vozio taksi, pored starih spremišta za
oružje otkud se branio aerodrom za vrijeme krvavog kontrasandinističkog rata u
prethodnom desetljeću. U Nikaragvi je sad bilo mimo, ali kako su mi oca oteli tzv.
kolumbijski revolucionari, morao sam se zapitati što ovi bivši revolucionari sada rade s
preostalim oružjem i municijom kojom ih je opskrbila moja zemlja.
“Bienvenido,” reče carinik. “Dobrodošli.” Prošao sam bez pretraživanja. Kao da nikoga
nije zanimalo što unosim u državu. Ono što im je podizalo obrve na čelu, bile su stvari
koje su ljudi iznosili van.
“Senor Rey?”
Okrenuo sam se i ugledao jednog mladića kako drži natpis s mojim imenom na njemu.
“Ja sam vaš vozač,” reče on na engleskom.
Najprije sam mu poželio reći hvala i pružiti mu svoju torbu, ali sam se onda sjetio
Alexinih upozorenja na oprez u Kolumbiji. Tu ništa nije sigurno. “Tko vas šalje?”
“Senor Guillermo Cruz.”
“Kako se zovete?”
“Ignacio.”
To mi je ime spomenuo Guillermo u sinoćnjem telefonskom razgovoru. Zadovoljan
sam krenuo za Ignacijem prema izlazu. Moje stvari je stavio u novi Mitsubishi Montero
koji je vani čekao parkiran. Ignacio me odvezao u centar Manague.
Sinoć sam rekao par riječi Guillermu o svrsi mog posjeta. Jednostavno sam mu rekao
da trebam srediti neke poslovne i osobne stvari. Pozvao me da ostanem kod njega dok
god budem htio.
“Stani!” viknuo je Ignacio kad je zakočio. Stado koza prelazilo je cestu ispred nas.
Grupa dječaka je igrala košarku u blizini, a koze su brstile travu dok ih nisu potjerali.
Ignacio je pokrenuo automobil, a odmah za koji trenutak se opet zaustavio. Ovaj put je
u pitanju bio neki starac na triciklu. U košari sprijeda nalazile su se dvije ogromne
svinje, veće od mojih zlatnih retrivera. Gurkale su jedna drugu nastojeći se osloboditi i
probiti pletenu košaru. Jedna je drugoj stajala na glavi. Poželio sam ošamariti njihovog
vlasnika. Uvijek sam mrzio okrutnost prema životinjama, ali ovo nije bio Coral Gables.
“Večera,” reče Ignacio.
 To je bio uvod u glavni grad države i njegov centralni dio, ako se tako može nazvati.
Pravo srce Manague srušio je snažan potres 1972. Nakon toga su na tom mjestu nikle
kućice od lima. Trgovci uz ceste prodavali su sve od starih madraca do polovnih
autoguma. Oštećene trgovine i razrušene stare zgrade bili su znakovi potresa od prije
tri desetljeća koje je još uvijek trebalo počistiti. Djeca bosih nogu i prljavih lica u
poderanoj odjeći skakutala su svuda uokolo. Igrali su se radioantenama, volanima iz
automobila, i nekakvim drvenim pločicama. Taksiji su izgledali kao stari ruski
automobili, vjerojatno s Kube. Ako Times Square ima neonske reklame, Managua ima
natpise na tkaninama razapete između zidova na kojima su oglašeni svakojaki
proizvodi. S gornje strane se nalazila Palača pravde, na čijim su zidovima bili izloženi
radovi nikaragvanskih najtalentiranijih crtača grafita. Najbolji je bio crtež Augusta
Sandina sa sombrerom na glavi. Nekoliko blokova iza palače nalazio se čuveni crni
spomenik campesinu - s automatskom puškom preko ramena.
“Poznajete li Senor Cruza?” upitao me Ignacio.
“Samo smo razgovarali preko telefona. Ne znam puno o njemu. Samo znam da je
poslovni partner mog oca.”
“Tako, znači.”
“Je li on dobar čovjek?”
“Mislite, Senor Cruz?”
“Da.”
Pogledao je u retrovizor i nasmijao se na moje pitanje. “On je moj šef,” reče
jednostavno. Očekivao sam više, ali je on ostao pri svom.

Došli smo do sjedišta oko tri sata.

Sama riječ “sjedište” navela me da pomislim da se vozim u poslovnu zgradu. Međutim,
Reyeva kompanija Seafood bila je smještena u staroj kući u rančerskom stilu koja je bila
preuređena u poslovne svrhe. Na prozorima su se nalazile sigurnosne rešetke. Veliki
crveni cvjetovi krasili su zelenu tratinu ispred. Unutra me dočekala grupa iznimno
ugodnih ljudi, od kojih kao da nitko nije imao prigovora na cjelodnevni rad subotom.
“Znači, vi ste sin Senora Reya,” čuo sam desetak puta. Onda bi uslijedila zabrinutost za
mog oca.
Svaki dan molimo Blaženu Djevicu,” reče recepcionarka. Bila je mlada i prilično lijepa.
Sve žene ovdje su bile mlade i lijepe. Pitao sam se je li ih moj otac zapošljavao. Zbog
majke sam se nadao da je to činio Guillermo.
“Je li Guillermo ovdje?” pitao sam.
“Otraga,” reče Ignacio. “Odvest ću vas.”
Prošli smo kroz jedan dio stare kuće koji je izgledao kao da je nekad služio kao garaža.
U hodniku su bile poslagane limenke pune boje za brodove. Išli smo dalje, iz prostorije u
prostoriju. Bili su to bijedni uredi. U jednoj je sobi bio laboratorij gdje su testirali uzorke
produkata spremnih za izvoz. U idućoj su sobi bili zamrzivači zatvoreni lancima i
bravama, naravno, kako smrznuti ulov ne bi pobjegao. Otraga se nalazila kuhinja za
zaposlenike, u kojoj se osjećao miris graha i morske hrane. Naposljetku smo stigli do
kraja hodnika. Na vratima je bio stražar.
 “Senor Cruz je u kapelici.”
“Kapelici?”
“Naravno,” reče Ignacio, kao da se u svakom uredu nalazi po jedna kapelica. “Moli
svaki dan. Posljednjih nekoliko dana čak dvaput dnevno.”
“Za mog oca?”
“Ž eli da prestane padati kiša po našim farmama blizu Hondurasa.” Onda je primijetio
da je pogriješio pa je dodao, “Siguran sam da moli i za vašeg oca.”
Pričali smo dovoljno glasno da nas se moglo čuti u susjednoj prostoriji. Vrata su se
otvorila. Na njima se pojavio Guillermo.
“Nick, drago mi je što te vidim.”
Zagrlio me, malo presrdačno za čovjeka kojeg nikad prije nisam vidio. Sigurno je
osjetio da sam ukočen.
“Imam dojam da se već znamo, toliko toga sam čuo o tome od tvog starog.”
“Nadam se samo dobre stvari.”
“Samo dobre. Jako je ponosan na tebe.”
“To je lijepo čuti.”
“Dođi u moj ured da na miru popričamo.”
Ignacio nas je ostavio, a ja sam za Guillermom prošao kroz još jedan hodnik. Pričao je
o situaciji u Nikaragvi, o svemu što trebam vidjeti dok sam tu. Vulkane, veliku katedralu
u Granadi.
Guillermo je bio mlađi nego što sam očekivao, ili je barem izgledao mlađe. Bio je skoro
moje visine, dobrih šest stopa, što sigurno nije uobičajeno među Nikaragvancima. Imao
je ugodan osmijeh i polagan hod, a one velike crne oči dobro bi mu došle za pjevanje
latinoameričkih ljubavnih pjesama. Sad kad smo se upoznali, bio sam siguran da je on, a
ne moj otac, zaposlio sve one lijepe mlade djevojke koje sam vidio vani.
“Je li vam bio ugodan let?” pitao me dok smo ulazili u njegov ured.
“Da.” Sjeo sam na stolicu okrenutu prema njegovom stolu. On je sjeo nasuprot meni.
Otvorio sam svoju torbu i stavio pred njega na stol kutiju s kolačima. “Tražili ste da vam
ovo donesem.”
“Oh, puno ti hvala. Znaš, i u Managui se može naći guava i slatki sir. Ali kubanska
peciva su puno bolja.“ Odmotao je kutiju i pojeo jedan kolačić. “Onda, što mogu učiniti
za tebe?” rekao je punih usta.
Zastao sam da promislim otkud ću početi. Nije mi se činilo pametno uskočiti s FBI-
jevom istragom o očevom poslovnom partneru odmah pet minuta nakon što smo se
upoznali. “Majka i ja smo zabrinuti zbog Lindsey.”
“Zbog čega?”
“Prođu tjedni da nam se ne javi. Ponekad i mjeseci. Odlučila je živjeti svoj život. Ali,
budući da su tatu oteli, postali smo zabrinuti.”
“Kad ste zadnji put razgovarali s njom?”
“Petnaestak dana prije otmice.”
Kimnuo je glavom, a onda posegnuo za drugim kolačićem. “Nisam siguran da vam
mogu pomoći.”
 Prvi put nakon zagrljaj a prilikom upoznavanja, nestao mu je osmijeh s lica. Rekao
sam, “Posljednji nam se put javila odnekud iz Nikaragve. Zato sam pomislio da možda...”
“Da ja možda nešto skrivam?”
“Nisam to rekao.”
“Nisi ni trebao.”
Činilo se da je malo ljut. “Nemojte me krivo shvatiti. Nisam tu da bih optužio bilo koga
za bilo što, a najmanje vas.”
“Drago mi je da to kažeš. Ali da odmah sve raščistimo? Između mene i Lindsey više
nema ničega.”
Ove su mi riječi došle kao hladan tuš. “Kako mislite ‘nema više ničega’?”
“Gotovo je. Znam da to tvoj otac nije odobravao. Majka ne bi odobravala vjerojatno ni
sada.”
“Hoćete reći da ste vi i Lindsey...”
Podignuo je obrvu. “Hoćeš reći da nisi za to znao?”
“Nisam imao pojma.”
“Mislio sam da si došao ovamo razgovarati o Lindsey.”
“Jesam, ali... Š to je bilo između vas i moje sestre?”
Naslonio se leđima na stolicu. Kao da je gledao kroz mene dok je govorio. “Sve je
počelo prije nekoliko mjeseci, možda malo prije. Viđali smo se svakih dva-tri tjedna, a
onda jednom tjedno. Uskoro je počela tu dolaziti prilično često, a ljudi su stali pričati o
tome.”
“Š to je rekao moj otac?”
“Ostavi moju kćer na miru. Imao je milijun razloga. Ja sam za nju prestar, to je loše za
posao, ne želi da mu se kći mota ovuda...”
“Vi ste oženjeni,” rekao sam imitirajući njegov glas.
“Da, to također.”
“Znači, prekinuli ste?”
“Ne baš. Ona je to učinila. Rekla je da bi se tvoj otac ljutio.”
“Ne bih htio povrijediti vaš ego, Romeo, ali kad bi otac bio protiv toga, to bi bio samo
razlog više da vas Lindsey nastavi viđati.”
Kiselo se nasmiješio. “Znam. Hej, možda sam ipak bio prestar za nju.”
“Ili previše oženjen.”
“Isuse, baš si za to zapeo.”
“Ne znam zašto mi padaju na pamet te stvari. Brak. Vjernost.”
“Dobro, jasno mi je što hoćeš reći. Ti si joj stariji brat i ovo je za tebe osjetljiva tema.
Ali, ja nisam vidio tvoju sestru barem mjesec dana.”
Zazvonio mu je telefon. Ispričao se, podignuo slušalicu i nekoliko puta ponovio “Uh-
huh”. Ne znam s kim je razgovarao. Spustio je slušalicu i rekao, “Ž ao mi je što ovo
prekidam, Nicky, ali moram se naći s klijentom. Kako bi bilo da poslije odemo na
večeru?”
“Može.”
 Otpratio me do vrata. “Ž ao mi je zbog ove situacije s Lindsey. Nisam te mislio
šokirati.”
“Ma, Lindsey je uvijek bila puna iznenađenja.”
“Iznenađenja nisu dobra. Uvijek kažem da je najbolje stvari iznijeti na vidjelo. Večeras
te častim najboljim rumom u Srednjoj Americi, Flor de Cana. Reći ću ti sve što te bude
zanimalo.”
“Dogovoreno.”
“Nazovi me oko sedam sati,” rekao je i zatvorio vrata ureda.
Moj je osmijeh blijedio dok sam prolazio kroz hodnik, pokraj kapelice. Pitao sam se
ima li dovoljno ruma u Nikaragvi da bi natjerao Guillerma da mi ispriča cijelu priču o
deset milijuna dolara, na koliko FBI procjenjuje njegovu vrijednost.
 39
Matthew je očekivao da će biti kažnjen, ali ne na ovaj način.
Nakon smrti Nishina supruga, Matthewa su strpali u samicu. Ali ne u nekakvu kolibu
ili daščaru, kao u logom FARC-a gdje je upoznao Emilija. Ne, morao je pet dana provesti
u rupi pod zemljom. Bila je dovoljno duboka da je mogao sjediti, ali nije mogao ustati.
Mogao je ležati na boku u fetalnom položaju, ali ne i ispružiti noge. Iznad glave mu je bio
pokrov od debelog granja i lišća iz džungle. Sunčeva svjetlost unutra nije mogla
prodrijeti, ali se to nije odnosilo i na planinsku kišu koja nije prestajala padati. Dno rupe
je tako bilo pravo blato. Sinoć je jako kišilo a danas mu je hladna voda dopirala do
gležnjeva.
Matthew još uvijek nije mogao iz glave izbrisati sliku čovjeka koji se razbio o stijene
uz rijeku. Cijelim je putem Matthew ponavljao da je nevin. Nisho, sada udovica, ništa
nije vidjela tako da nije mogla reći laže li Matthew ili Jan. Joaquinu se nije dalo puno
istraživati. Odmah po povratku u logor, naredio je svojim ljudima da počnu kopati rupu.
Matthewa su bacili u jednu rupu, a Jana u drugu, dvadesetak jardi udaljenu od ove. Bolje
kazniti nevinog nego pustiti onog koji je kriv da prođe nekažnjen. Tako je na pravdu
gledao Joaquin.
Matthew je pokušavao misliti na Cathy, svoju obitelj - na bilo što samo da ne bi mislio
na ovo strašno mjesto. Prisjećao se svojih odlazaka na ribarenje na Bahame i u
Venezuelu. Razmišljao je o svom tom vremenu koje je proveo nakon otmice. Sad je
klečao u odvratnom blatu u mračnoj rupi u zemlji.
Iznenada je vrisnuo. Ponovila se ona oštra bol u trbuhu. Prvi ju je put osjetio prije dva
dana nakon ručka. Ironično je u cijeloj priči bilo to što su mu čuvari dopuštali da jede na
svjetlu, s podignutim pokrovom. Zanimala ih je predstava koja je slijedila. Deset minuta
nakon što je pojeo kukuruznu kašu, bol se udvostručila. Nije mogao kontrolirati proljev.
Nije se mogao niti popeti do ruba rupe, a čuvari mu nisu htjeli pomoći. Samo su se
smijali, a on je znao da su mu u hranu usuli nešto što mu je ovo izazvalo.
Ona strašna mučnina u donjem dijelu trbuha opet se ponovila.
“Kučkin sine!” vikao je dok mu je bol parala tijelo. Pao je na bok u tamu, u duboku
lokvu. Tijelo mu se savijalo od boli. Nakon dva dana nije više imao što izbaciti iz sebe.
Ništa nije jeo trideset šest sati. Čuvari su mu davali samo po gutljaj vode, govoreći da bi
mu u protivnom samo bilo gore. To nije bio dio kazne. Ovi glupani jednostavno nisu čuli
za dehidraciju.
Tijelo mu se treslo. Voda na dnu rupe bila je jako hladna, a on je bio previše bolestan
da bi sjedio. Jedna misao mu se vrtjela glavom - bijeg. A pobjeći može samo na jedan
način... Da se mogao prevrnuti, lice bi zagnjurio u blato. Voda je bila dovoljno duboka da
se mogao utopiti. Pitanje je bi li mogao izdržati dovoljno dugo ispod vode. Instinkt za
preživljavanjem je jak, ali možda mu je tijelo bilo preslabo za pobunu.
Stisnutih šaka se grčio u blatu. Bio je bijesan na stražare, naravno, ali i na samoga
sebe jer je uopće pomišljao na kukavički način bijega. Uglavnom je bio ljut a da ni sam
točno nije znao zbog čega. Mučnina, slabost, mračna rupa- sve ga je to izluđivalo i
dovodilo do napadaja halucinacija.
Prestao se tresti. Bol u trbuhu je i dalje osjećao, ali sad je bila podnošljivija. U mraku je
ugledao iznenada sebe kao dječaka u Florida Keysu, u staroj kući u kojoj je odrastao...
 “Ostavi je na miru!”
Bilo mu je pet godina i vikao je na svog oca. Njegova užasnuta sestra je stajala pokraj
njega. Bila je dvije godine starija od Matthewa, ali je na sebi imala gaćice s pelenom.
Prethodnu noć se popiškila u krevet i otac ju je htio poslati u školski autobus samo s tim
gaćicama na sebi kako bi svi vidjeli kakva je mala beba. Tako će izgubiti tu naviku.
Ne miješaj se, mali!” Otac mu je bio pijan, kao i obično. Š est sati ujutro, a njega nije
bilo kod kuće cijelu noć.
“Trči, Stacy!”
Otac je izvukao remen i pucnuo njime po kauču. “Ne mičite se mali gadovi!”’
Matthew je stajao ispred njega, dječačić težak pedeset funti ispred dvjesto funti
teškog pijanca. Bacio je na oca lampu koju je našao na stolu.
“Bježi!” vikao je Matthew.
Otac je urlao i psovao.
“Bježi, Stacy. Bježi!” Matthew se okrenuo kako bi pobjegao, ali ga je velika ruka
zgrabila za gležanj. “Pusti me! Pusti me!”
“Silencio!”
Matthew se iznenada trgnuo iz svoje prošlosti. Glas koji je govorio španjolski dopirao
je odnekud iznad mračne rupe mjesta goreg od njegova bijednog djetinjstva. Nije bio ni
svjestan da viče, iako je očito bio tako glasan da su ga stražari čuli.
Iznad glave mu je šuškalo lišće. Matthew se pripremio za iznenadni bljesak. Iako je
dan bio oblačan, svjetlo je bilo prejako za njegove oči naviknute na tamu. Podignuo je
pogled.
“Ručak,” reče čovjek.
Poznati glas ga je iznenadio. To nije bio čuvar, znao je, jer jedino Joaquin govori
engleski. Polako je pogledao prema gore i fokusirao pogled. “Emilio? reče.
“Da, rekao je ovaj gore, a onda napravio grimasu. “Čovječe sto ovdje smrdi.”
Matthew je još bio ošamućen. “Š to... što ti ovdje radiš?”
“Nosim ti ručak.”
“Jesi li lud? Ubit će te.”
“Ne. Sad mi vjeruju.”
“Ha?”
Dodao mu je limeni tanjur s dvije hladne kobasice.
“Joaquin mi sad vjeruje i povjerava mi male zadatke.”
Brujalo mu je u glavi i u trbuhu. “Zašto?”
“Tako.”
Matthew se polako podignuo na koljena, pogledao Emilija u oči. Misli su mu se
pomutile zbog vrućice, ali je svim silama nastojao povezati stvari. “Ti si izdao Jana, zar
ne?”
“Š to?”
“Razgovarao sam s Janom prije nego što je ubijen Japanac. Rekao je da si ti prenio
Joaquinu da on planira pobjeći. Rekao sam mu da je lud. Ali to nije bila paranoja, zar ne?
Rekao si mu.”
 Emilio je pogledao iza sebe, kao da je htio provjeriti može li ga čuti tko od stražara.
“Naravno da jesam,” reče tiho.
“Ne mogu vjerovati da si to učinio.”
“Morao sam. Taj je Š veđanin pravio probleme. Onog dana kad smo napustili logor
FARC-a, Joaquin nas je upozorio što će se dogoditi ako pokušate pobjeći. Da niste
uspjeli, Joaquin bi me ubio. Da ste uspjeh pobjeći, ubio bi Rosu, mamicu.”
“Donio je ta pravila kako ja ne bih pobjegao.”
“Ne samo ti. Isto je vrijedilo za Jana. A onda mi se idiot obratio, tražeći da pobjegnem s
njim. Očekivao je da ću dopustiti da Joaquin ubije Rosu. Zar bi ti to dopustio?”
Matthew se pokušao koncentrirati, ali u slabom stanju u kakvom je bio, sve oko njega
počelo se vrtjeti. Ubojice, lažne optužbe. Ovo jest Pitcairn Island.
“Ako Joaquin ima povjerenja u tebe,” reče Matthew, “onda me izvuci odavde. Znaš da
nisam ubio Japanca.”
“To što mi je dozvolio da ti donesem ručak ne znači da mogu pregovarati s njim.”
“Pokušaj”, reče Matthew jedva čujnim glasom. “Netko me mora izvući iz ove rupe ili
ću poludjeti.”
“Samo se strpi, u redu? Mislim da nećeš tu biti još dugo. Jana je pustio van jučer.”
“Njega?” zapitao je Matthew iznenađeno. “Zašto njega? Zašto sam ja dobio goru
kaznu?”
“Možda Joaquin misli da imaš snažniji duh. Ž eli ga slomiti.”
Opet ga je uhvatila mučnina. "Ako me želi ubiti, reci mu neka to samo učini. Molim te,
ne želim prolaziti kroz ovaj pakao i ionako umrijeti.”
“Nemoj odustati, Matthew. Mislim da te neće ubiti, iako misli da si ubio Japanca.”
“Kako znaš?”
Čuvari mi kažu da to nije bio neki gubitak, barem iz Joaquinove perspektive. Misli da
će Nishina obitelj platiti jednaku svotu za samu nju, kao što bi platili za njih oboje. Nije
to kao kupovina dvaju automobila. Ovi su otmičari uvjereni da njihova obitelj to može
platiti. Joaquin neće spustiti cijenu samo zato što je u pitanju Nishin život, a ne i život
njezina muža.”
“Zato mu je, pretpostavljam, drago što joj muža više nema.”
“Ne bih se baš tako izrazio.”
Ja bih. Jesi li vidio kako gleda Nisho? Više je nego sretan što je njezin muž uklonjen s
puta.”
“Zapravo, to nisam primijetio.”
“Gledaj pažljivije. Nije me briga ima li on povjerenja u tebe ili nema. Znam da si pošten
čovjek. Ako netko nešto ne poduzme, nasrnut će na Nisho, zatim na Rosu, pa opet na
Nisho. Ja odavde ne mogu učiniti ništa. Sve ovisi o tebi. Nemoj dopustiti da dođe do toga,
čuješ li me?”
Gledali su jedan drugoga ravno u oči. Matthewovo je lice imalo kameni izraz.
“Vidjet ću što se može.”
Emilio se povukao. Matthew je gledao kako se grane s lišćem vraćaju na svoje mjesto i
rupa tone u mrak.
 40
Guillermo je otkazao večeru. Nisam saznao točan razlog, samo sam dobio poruku u
hotelu u kojoj je pisalo da se ne može naći sa mnom i nastaviti započeti razgovor.
Nekako me to nije previše iznenadilo.
Večerao sam u svojoj sobi, sam, a onda nazvao svoju majku kako bih joj javio da me se
nisu dočepali ljudožderi niti sam bačen u užareni vulkan kao ljudska žrtva ili na neki
drugi način stradao.
Nisam joj rekao za Guillerma i Lindsey.
Do devet sati mi je postalo jako dosadno. Izišao sam na balkon i pogledao na ulicu tri
kata ispod mene. Bila je prilično mrtva, kao i obično. Dječurlija se i dalje motala po cesti
i prosila novac. Bio sam prilično siguran da sam tu istu djecu vidio prije osam sati.
Dječaka s jednom nogom sam se sigurno sjećao. Također i djevojke nježnog lica koja je
već imala dvoje vlastite djece i držala po jedno u svakoj ruci. Malo dalje se nalazio
striptiz bar na čijim su vratima bile naslikane velike crvene usne. Unutra su ulazile
grupe pijanih muškaraca, a onda su izlazili jedan po jedan s jednom ili više djevojaka od
trinaest godina u mrežastim čarapama i s ogromnim špičastim petama.
Što su dovraga tu radili moja sestra i otac?
Vratio sam se u svoju sobu. Osjećao sam se usamljeno, malo potišteno i prilično
zbunjeno. Uzeo sam telefonsku slušalicu i počeo birati Alexin broj. Ipak, umjesto nje
nazvao sam Jennu.
“Bok, ovdje Nick. Imaš li minutu za mene?”
“Umm...u redu.”
Iznenada sam se sjetio da je subota navečer, skoro 11 sati u Miamiju i da je možda s
nekim. “Mogu nazvati kasnije.”
“Ne, u redu je. Sad znaš da sam ja jedna od onih usamljenih djevojaka koje sjede kod
kuće subotom navečer i gledaju reprizu sapunice.”
Sramota, ali sam se osjećao bolje.
Pričao sam malo o slučaju s osiguravajućim društvom, ali to je bila samo isprika za
moj poziv. Imao sam želju porazgovarati s njom. Ona je razgovor skrenula na to što je
radila cijeli dan, a ja sam njoj opisao što sam sve vidio otkad sam došao u Managuu.
Razgovor je tekao sam od sebe. Prisjetili smo se naših zajedničkih noći kad bismo otišli
u njezin stan, gdje bismo jeli sladoled i dugo razgovarali, ne primjećujući kako vrijeme
prolazi. Onda bi netko od nas iznenada pogledao na sat i rekao, “Bože, već su četiri sata.”
“Hoćeš li uspjeti naći Lindsey?” upitala me.
Na to je pitanje bilo teško dati odgovor a ne spomenuti ostale stvari vezane uz njega.
Nisam rekao svojoj majci za to, ali bi mi pomoglo kad bih rekao nekom drugom. Uvijek
sam cijenio Jennino mišljenje. Zato sam joj rekao što sam čuo.
Opa, reče ona. “Nisam to očekivala od tvoje sestre.”
“Pričaj mi o tome.”
Nismo očekivali ni da će je Duncan Fitz optužiti za sudjelovanje u otmici.”
“Ne želim previše vjerovati u Duncanovu teoriju. Ipak, jesi li razmišljao o tome u
kojem smjeru ide afera s Guillermom?”
“Kako to misliš?” upitao sam.
 “Zamisli kako bi razmišljao Duncan Fitz”, teče ona. “Počni od toga da tvoj otac nije bio
jako sretan što je njegova dvadesetčetverogodišnja kći u vezi s oženjenim čovjekom
dvostruko starijim od nje. Zabranjuje joj viđati se s Guillennom. Postoji mogućnost da je
Lindsey organizirala očevu otmicu kako joj više ne bi kontrolirao život.”
“Baš zločesta priča, zar ne?”
“Ilije možda u pitanju dogovor,” reče Jenna. “Lindsey i Guillermo su se možda
dogovorili i odlučili se riješiti tvog oca zato što se protivio njihovoj zimsko-proljetnoj
avanturi.”
“Sad razmišljaš kao Duncan Fitz, čak bolje nego što bi to on sam učinio.”
“Zar hoćeš reći da ti nisi niti uzeo u obzir tu mogućnost?”
“Hoćeš li reći da bih trebao?”
Nije odgovorila. Pokušavao sam shvatiti njezinu šutnju, ali mi je misli prekinulo
kucanje na vratima. Pogledao sam na sat. Prošla je ponoć. Zaboravili smo na vrijeme.
“Netko mi je na vratima. Moram ići.”
“Ja također. Tu su dva sata poslije ponoći.”
Malo sam oklijevao bojeći se da ne bih pretjerao s osobnim stvarima. “Jenna?” rekao
sam, kao da ispitujem njezine osjećaje.
“Da?”
“Bez obzira na ovo s Lindsey, bilo mi je drago popričati s tobom. Mislim, ovako lijepo
popričati. Nedostajalo mi je.”
Osjetio sam da se nasmiješila s druge strane žice. “Javi se bilo kad.”
Nasmiješio sam se.
“Ali, Nick?”
Mrzio sam to ‘Ali, Nick’. “Š to je?”
“Nemoj zaboraviti što sam ti rekla za Lindsey. I čuvaj se.” Govorila je tonom koji sam
dobro poznavao. To je zaista mislila. “Hoću”, rekao sam. “Laku noć.”
Njezino “laku noć” začulo se neposredno nakon drugog kucanja na vratima moje sobe.
Spustio sam slušalicu i krenuo prema vratima. Svjetlo u hodniku je bilo ugašeno i vidio
sam samo siluetu u mraku.
“Tko je to?”
“Maria.”
“Koja Maria?”
“Portilla. Iz Rey’s Seafooda. Upoznali smo se danas popodne. Sjećate se?”
Opet sam pogledao kroz rupicu. Lik mi je sad izgledao poznato. Bila je to lijepa mlada
recepcionistica koja je rekla da moli Blaženu Djevicu za mog oca. “Samo trenutak.”

Imao sam na sebi samo kratke hlače jer je moja “klimatizirana” soba bila opremljena
starim prozorom koji je prostoriju zagrijavao bolje od ikakve zimske peći. Navukao sam
majicu kratkih rukava, a onda otključao bravu i otvorio vrata. Maria je ušla unutra ne
čekajući da je pozovem. Učinila mi se malo nervozna nakon što sam zatvorio vrata.
“Oprostite što dolazim ovako kasno.”
 Po izrazu njezina lica vidio sam da se radi o nečem važnom. “U redu je. Ionako nisam
spavao.”
Upravo sam bila na večeri s nekim curama s posla. Nisam znala za to, ali jedna od njih
mi je rekla da tražite svoju sestru.”
“Nisam to zapravo namjeravao javno oglasiti. Ali da, to je jedan od razloga mog
dolaska.”
Sjela je na rub kreveta. Primaknuo sam stolicu k njoj i sjeo. Ruke sam stavio na
naslonjač.
“Možda bih vam mogla pomoći”, reče ona.
“Kako?”
“Lindsey i ja smo bile prijateljice. Nije imala puno prijatelja. Jedino je meni rekla za
Guillerma.”
“Znači, istina je da su bili ljubavnici?”
Napravila je grimasu. Nisam bio siguran traži li prave riječi na engleskom ili se samo
bori s brutalnom istinom. “Guillermo se zaljubio. Lindsey ga je, da tako kažem,
‘iskorištavala’.”
“Iskorištavala za što?”
“Za dobivanje informacija.”
“O čemu?”
Htjela je odgovoriti, ali je stala. “Jako mi je stalo do Lindsey. Ali, posao mi puno znači.
Mojoj obitelji također.”
“To mi je jasno. Neću nikome ništa reći, ako ste zbog toga zabrinuti.”
“Najbolje bi bilo da vam pokažem. Tako, u slučaju da vas netko zapita tko vam je to
rekao, ne morate reći da sam to bila ja.”
Mislim da je “netko” značilo Guillermo. “U redu, pokažite mi.” Ustala je i rekla, “Ujutro.
Večeras spremite stvari. Doći ću po vas u šest sati pred hotel.”
Stajao sam na mjestu i šutio, što je ona shvatila kao pristanak. Krenula je prema
vratima i otvorila ih.
“Kamo idemo?” upitao sam je.
Malo je oklijevala, razmišljajući bi li bilo bolje da mi kaže ili ne. “Puerto Cabezas”,
samo je to rekla.
Vrata su se zatvorila, a ona je nestala.
 41
Stigli smo na aerodrom u zoru. Maria je došla po mene točno u šest sati. Mislio sam da
ćemo ići autom, ali se ona na to nasmijala.
“Zar si zaista mislio da do Puerto Cabezasa postoji normalna cesta?”
Imali smo na raspolaganju samo jedan lokalni avion. Letjelo je samo nas dvoje i pilot u
staroj bučnoj jednomotornoj Cessni. Letjeli smo prema sjeveru, a onda prema istoku,
točno prema izlazećem suncu Devedesetominutni let preko beskrajne zelene šume
ispod nas, mjestimično iskrčene. Niski oblaci prekrivali su planine. Maglovita bjelina
stvarala je dojam snijegom prekrivenih dolina. Plava jezera i kristalne rijeke zablistale
su pri prvim sunčevim zrakama.
Onda sam ugledao ocean. Stari, primitivni ribarski brodovi mirno su plutali po moru
boje noći. Uska traka pijeska protezala se miljama od sjevera prema jugu. Na vidiku nije
bilo ni žive duše, nigdje otiska stopala. Bila je to praktično djevičanska plaža, čuvena
Obala komaraca - La Mosquitia.
“Naša je zemlja jako lijepa, zar ne?” pokušala je Maria nadglasati buku motora.
Kimnuo sam glavom i nasmiješio se, napokon shvaćajući zašto je otac tu došao.
Sletjeli smo nakon deset minuta. Nakon slikovitih pogleda iz zraka, osjećali smo kao
da padamo u krevet usred tropskog sna. Maria mi nije spomenula da nema piste. Obilna
kiša je isprala veći dio ucrtanih znakova. Nisam pitao koliko to pomaže pri slijetanju u
polje. Kad smo sletjeli, Maria i ja smo se popeli na kamion koji prevozi banane i nastavili
svoj put po blatnjavoj cesti.
Puerto Cabezas je najveći grad na istočnoj obali Nikaragve, najveći na stotinama milja
dugoj Obali komaraca. Građevine su bile stare, napravljene od blokova ili od drveta.
Skoro svima je trebao generalni popravak. Neke ulice su bile popločane, kao u Managui,
ali smo nailazili i na zemljane ceste u izgradnji. Nakon nekoliko minuta bio sam potpuno
iscrpljen. Blato mi je prodiralo u čizme kao živi pijesak. Tlo je bilo jako sklisko i trebao
sam paziti da se ne bih pokliznuo. Bilo je to uspavano mjesto, posebno u nedjelju ujutro,
što je budilo još izraženiji osjećaj izoliranosti. Mjesto je bilo geografski zabačeno. S
istočne strane se nalazio Atlantski ocean, a od ostatka zemlje odvajale su ga planine i
najveće džungle u Srednjoj Americi. Kulturalno se također razlikovalo. Tu nije bila
prisutna sjenka Che Guevare niti utjecaja sa Zapada. Na ovom području živjelo je oko
sedamdeset tisuća Miskitosa, najveće grupe preostalih Indijanaca, ponosnog i na neki
način nezavisnog naroda.
“Kamo idemo?” pitao sam.
“Treba nam čamac.”
Neću pretjerati ako kažem da nam je blato dopiralo do gležnjeva. Dok smo se spuštali
niz brdo prema doku shvatio sam, međutim, da nas čamac treba prebaciti na drugu
obalu.
Po prljavoj cesti koja je vodila do oceana bili su poredani ribarski čamci i barke koje je
na obalu izbacio uragan Mitch prije nekoliko godina. Čamci su izgledali napušteni, ali
sam vidio žene koje peru rublje i golu djecu kako se igraju oko vode pa sam shvatio da
su zapravo pretvoreni u domove. Staza je postajala sve uža što smo se više približavali
vodi. Naposljetku smo izbili na samu plažu.
 Najviše su me impresionirali zvukovi. Nježni valovi su se prelijevali obalom šireći
ritmični blagi šapat oko sebe. Nebom su prolijetali galebovi. Puhao je slabi topli
povjetarac, ali sam na površini vode ipak vidio sitne nabore valova. Otac me naučio
kako treba vidjeti vjetar kad ga nitko ne vidi.
“Traži tri dolara.”
Marijin glas me trgnuo iz sanjarenja. “Š to?”
Stariji čovjek bez košulje stajao je pokraj malog drvenog čamca spreman za polazak.
Pružio sam Mariji novac. Kamo god išli, koji dolar će dobro doći.
Mali čamac je zaplovio nakon što je čovjek trinaest puta pokušao upaliti motor. Plovili
smo prema istoku desetak minuta, a onda skrenuli na sjever prema osamdeset stopa
dugom ribarskom brodu. Iz udaljenosti od stotinu jardi vidio sam poredane rezervoare
na njegovoj palubi. Nikad ih nisam vidio u akciji, ali sam cijeli život slušao očeve priče o
čuvenim miskitoskim roniocima. Tisućama godina morske kornjače su im omiljena
meta. Jedan ronilac bi pratio kornjaču, svezao je, a onda je stao izvlačiti na površinu.
Ako bi ronilac izdržao dovoljno dugo, cijelo indijansko selo bi imalo što jesti barem
tjedan dana. Morske kornjače su danas zaštićena vrsta, ali su ribarske kompanije svoju
taktiku počele primjenjivati na jastoge.
Starac je isključio motor i u ušima mi je prestalo zujati. Valovi su na pučini bili veći i
naš se mali čamac prilično njihao na vodi.
“Je li to brod Rey’s Seafooda?” zapitao sam.
“Ne. Ali je isti kao i oni koje mi koristimo.”
Na palubi sam vidio samo nekoliko ljudi. “Svi ronioci su pod vodom, pretpostavljam?”
“Aha. Tu leži novac. Vjerojatno je njih dvadeset petero u lovu na jastoge.”
“Ne koriste nikakve zamke?”
“Neke da. Ali uglavnom samo šalju ronioce dolje da trpaju jastoge u torbu. Tu ih ima
koliko vam srce želi.”
“Moraju biti prilično spretni.”
“I jesu. Oni su Miskitosi. Stručnjaci su. Svaki od njih svakog dana napravi dobar ulov.”
Promatrao sam valove ne znajući još uvijek koji je bio smisao ovog izleta. “Znači, htjeli
ste da ovo vidim?”
Pogled joj je gledao u daljinu. Iznenada je jedan ronilac izbio na površinu. Dodala mi
je dalekozor i rekla, “Htjela sam da vidite ovo.”
Gledao sam ronioca kroz dalekozor. Izgledao je iscrpljeno, koža mu je imala čudnu
plavu nijansu. Jedan član posade mu je naposljetku pomogao uspeti se u čamac.
“Izgleda kao da je ostao bez zraka.”
“Naravno. Ne koriste boce s kisikom.”
Nisam mogao vjerovati. “To je ludost. Koliko dugo ostaju pod vodom?”
“Koliko izdrže. Neki su bolji od drugih i pokazuju što znači biti predugo pod vodom.”
“Bez kisika? Mogli su se utopiti.”
“Neki se i utope.”
Glas joj je bio ozbiljan. Spustio sam dalekozor i pogledao je u oči. “Znači, ovo je
Lindsey vidjela?”
 “Puno ljudi je to vidjelo. Lindsey je o tome htjela napisati priču.”
“Kako je za to saznala?”
“Senor Cruz. Rekla sam vam, iskorištavala ga je.”
“Zar mu to nije udarac u glavu? Neka mlada simpatična Amerikanka otkrije mućku, a
onda pobjegne od njega i sjedne za svoj pisaći stroj sa svojom prvom novinarskom
senzacijom.”
“Takva je Lindsey:”
“Nije mogao zbog toga biti previše sretan.”
“Mnogi nisu bili sretni.”
“Uključujući mog oca, pretpostavljam. Zbog čega joj je priča bila još zanimljivija i
privlačnija.”
Opet sam pogledao prema roniocu koji je ležao na čamcu još uvijek kašljući i
pokušavajući se pribrati. Moj otac, onakav kakvog sam poznavao, bio je zadnji čovjek na
svijetu koji bi iskorištavao ove Indijance.
“Je li moj otac znao za ovo?”
“Sigurno bi trebali porazgovarati s Lindsey o tome.”
“U tome i jest stvar. Ne znam gdje je ona.”
“Rekla sam vam. Ljudi ne žele da se za ovo sazna. Ona se skriva.”
“Kako znate?”
“Ja sam joj pomogla naći mjesto gdje će se sakriti.”
“Vi znate gdje je Lindsey?”
Kimnula je glavom.
“Možete li mi reći gdje je mogu naći?”
“Ne.”
“Zašto ne?”
“Zato što ste se jedva snašli na ulicama Puerto Cabezasa. Još bi vam teže išlo kroz
džunglu.”
Moj pogled je slijedio njezin, sve dok se nije zaustavio na najgušćem dijelu džungle
sjeverno od grada. “Moja sestra je tamo?”
“U blizini. Ali predaleko da biste je mogli naći.”
“Zašto to ne provjerite?”
“Zašto da vas ne povedem?” odgovorila je ona.
Nasmiješio sam se suho i rekao, “Zašto se ja toga nisam sjetio?”
Rekao sam starcu na španjolskom da nas vrati na obalu. Odmahnuo je glavom i rekao,
“ Veinte.” Tri dolara da bi nas odbacio tamo, dvadeset da bi nas vratio.
Bila je to sitnica, ali kad sam mu dao novčanicu od dvadeset dolara, shvatio sam kako
se lako uvaliti u nevolju ovdje. Brod se okrenuo prema džungli.
Morao sam se zapitati u koliku se nevolju uvalila Lindsey.
 42
Matthew više nije bio sam u svojoj rupi.
Kiša je prestala, a ustajala voda se napokon povukla. Bio je iscrpljen i ležao je na
leđima savijenih koljena. Vjerojatno je dulje od jednog sata buljio u mračni pokrov iznad
svoje glave. Vid ga je sigurno zavaravao u mraku, ali su dva plamička svjetlosti u
suprotnom kutu rupe izgledala stvarno. Nesumnjivo je mjesečeva ili sunčeva zraka -
nije bio siguran o čemu se točno radi - prodrla kroz naslagano lišće i granje. Unutra je
prodiralo tek toliko svjetla da je mogao prepoznati par crvenih očiju.
Činilo se kao da ga gledaju. Osluškivao je disanje, ali nije čuo ništa. Oči su bile
fiksirane, nepokretne. Sigurno su pripadale nekom stvorenju, ali u mraku nije mogao
vidjeti nijedan dio njegova tijela. Međutim, po ukočenom pogledu izgledalo je da je to
biće preplašeno. Kroz glavu mu je prošla jedna primitivna misao, kao da se iznenada
našao unutar malog mozga svog posjetitelja.
Je li to stvorenje pokraj mene krvoločno?
Prodorne oči postajale su sve blistavije, a naposljetku su trepnule. Matthew je
protrnuo od straha.
Imaju li anakonde kapke na očima?
Iznenada je začuo disanje - svoje vlastito. Nije se usudio pustiti ni glasa, ali je sebi
samome govorio da to ne može biti anakonda jer je u planinama prehladno.
Osim ako je Joaquin nije tu donio.
Bila bi to njegova smrtna presuda, konačni obračun s izgladnjelom zmijom dugom
osamnaest stopa. Desetak užasnih minuta borbe s ovim čudovištem koje se ovija oko
njegova tijela i cijedi život iz njega i otvara svoje ogromne ralje očajnički mu nastojeći
progutati glavu u jednom komadu.
Matthew se tresao, a stvor kao da je osjećao njegov strah. Polako su mu se oči počele
približavati.
Morao je odlučiti što će. Ako pobjegne iz rupe, ubit će ga stražari. Ako ostane unutra,
samo Bog zna što se tu nalazi zajedno s njim.
Polako je sjeo, privukao koljena uz trbuh i stopalima pritisnuo tlo. U sebi je izbrojio do
tri i onda prikupio snagu i iskočio iz rupe. Rukama je uklonio grane, a lišće je odletjelo
na sve strane. Iza sebe je čuo zvuk koji je samo ubrzao njegovu akciju. Držao se za grane
bambusa, golemo lišće i sve što mu je moglo pomoći da se izvuče van.
“Ne pucajte!” vikao je, bojeći se da bi mogli pomisliti da pokušava pobjeći. Legao je na
zemlju izvan rupe. Tresao se od straha jer nije znao jesu li one crvene oči otišle. Nešto
mu je bilo na gležnju, a zatim na nozi. Plazilo mu je prema trbuhu. Okrenuo se i divljački
viknuo, “Ne pucajte?”
Čuo se pucanj, čija mu je eksplozija zaglušila uši.
“No se mueve!“ viknuo je stražar.
Matthew se prestao micati i poslušao naredbu. U grudima mu je srce tuklo brže nego
ikad i glasno je disao, zahvaćen panikom. Oči su mu se polako privikavale na danje
svjetlo. Onda je pokraj sebe primijetio mrtvo tijelo.
Bio je to najveći mrtvi štakor što ga je ikad vidio.
 Nad njim su stajali Joaquin i još jedan gerilac i smijali se. Iza njih je bilo još pet
gerilaca koji su se gušili u histeriji.
“To je vaš smisao za humor? Ubaciti štakora u moju rupu?”
Joaquin se prestao smijati. Oči su mu postale hladne, hladnije nego štakorove. “Tvoju
rupu!” reče gledajući ga.
Ostali su se stišali. Matthew je pogledao iza sebe, ali nije vidio ništa što bi
Joaquinovim očima dalo tako crnu boju. Vjerojatno je to bilo zbog droge.
“To nije tvoja rupa,” reče Joaquin. “Ti ovdje nemaš ništa, čak ni tu rupu. Je li ti jasno?”
Matthew je šutio.
“Postavio sam ti pitanje.”
On je i dalje šutio. Joaquin je podigao pušku i usmjerio je prema Matthewovim
grudima.
“Odgovori,” reče grubo. “Ili ćeš dobiti svoju rupu. Zauvijek.”
Matthew je gledao u dugu metalnu cijev i naposljetku rekao, “Razumijem.”
Joaquin je ispalio dva hica u štakora, koji se potpuno razmrskao, a djelići su uglavnom
popadali po Matthewu. Joaquin i ekipa zdušno su se nasmijali.
“Sad manje smrdiš,” reče.
Matthew u to nije ni najmanje sumnjao. Nakon cijelog vremena provedenog u rupi,
sigurno je nepodnošljivo zaudarao.
Joaquin je nešto viknuo svojim ljudima na španjolskom. Matthew nije sve razumio, ali
je čuo da spominju neku rijeku. I učinilo mu se da je čuo ime Nisho, mlade Japanke,
udovice. Kad je vidio reakciju gerilaca, znao je da je dobro razumio. Dvojica su pojurila
prema logoru.
“Nisho!” vikali su. “Nishooooooooo!”

Došli su do rijeke u dvije grupe. Tri naoružana gerilca dovela su Matthewa do obale.
Desetak metara iza stajali su Joaquin, još jedan gerilac i Nisho.
Sastav grupe zabrinjavao je Matthewa. Joaquin je, pomislio je, sadist. Dvojica gerilaca
su bili dobri snajperisti i samo su vrebali kako će kome prošupljiti lubanju. Preostala
dvojica bili su siledžije koji su ubijali dosadu u logoru uzimanjem droga i vježbanjem
gađanja. Poludjeli bi i stali pucati po miševima i mravima. Danas su izgledali više
povezani s basucom nego što je Matthew ikad vidio. Cijelim putem do rijeke derali su se
i gurkali jedan drugoga. Bila je to opasna kombinacija: droge, automatsko oružje puno
municije i hrpa divljih tinejdžera koji nemaju nimalo poštovanja za ljudski život.
“Stanite,” reče Joaquin na španjolskom.
Došli su do mirne obale rijeke iza velikog razgranatog stabla s krošnjom većom od
kuće. Gerilci su se poredali uz obalu, dva s jedne strane, dva s druge.
“Tu se možeš oprati,” reče Joaquin.
Matthew je bio više nego spreman. Počeo je skidati odjeću a onda prišao rubu vode
vidjeti je li previše hladna. Bila je prilično hladna, na granici podnošljivosti, pa je
zadržao nešto odjeće na sebi. Ušao je u vodu do koljena i stao se umivati rukama, sretan
što napokon može ukloniti sa sebe svu onu nečistoću koja se nakupljala danima.
 I ti, reče Joaquin. Obratio se Nisho, koja se još nije pomaknula. Ona je krenula prema
rijeci i umočila prst u vodu.
“Svuci se,” reče Joaquin.
Gerilci su gledali i smijali se. Matthew je vidio strah u Nishinim očima, zbog kojeg su i
njega prošli žmarci.
“Prehladna je,” reče ona.
“Svuci odjeću,” reče on oštro. “Odmah!”
Polako je svukla jaknu i džemper, a zatim i čizme. Ostala je u bluzi i hlačama.
“Ostatak,” reče on.
“Smrznut će se!” viknuo je Matthew.
Jedan od snajperista je ispalio pucanj u znak upozorenja.
Pogodio je u vodu samo nekoliko centimetara od Matthewovog koljena.
Nisho se skoro ukočila od straha. Pogled joj je klizio s jednog gerilca na drugog dok je
uzdrhtalim rukama raskopčavala bluzu Počela je zabava.
Matthew se okrenuo prema gerilcima. Bila je to odvratna grupa ljudi kojima bi
također dobro došlo kupanje. Posebno odvratan je bio jedan debeli tip s ogromnom
tetovažom preko cijele lijeve strane lica Pala mu je na pamet riječ "cerdo” - “svinja”.
“Hlače,” reče Joaquin.
Matthew je čuo kako se otvara patentni zatvarač i kako Nisho svlači hlače. Gerilci su
pili neko piće. Debeli s tetovažom je ustao i počeo plesati, što je uskoro prešlo u
vulgarne pokrete. Ostali su pljeskali rukama. On je skočio s kamena i krenuo prema
Nisho.
Imala je samo gaćice, a rukama je pokrivala grudi. Cerdo je zgrabio njezinu odjeću,
smotao je u loptu i dobacio Joaquinu. On ju je držao u rukama i pružao prema Nisho.
Ona je krenula prema njemu moleći ga da joj je vrati. Nasmijao joj se u lice i opet je
dobacio debelom. Ovaj je napravio isto, a Nisho je opet nasjela. Dobacio je odjeću
drugom gerilcu. Ona je uskoro trčala amo-tamo još uvijek pokušavajući pokriti svoju
golotinju, a suze su joj tekle niz lice.
“Prestanite!” viknuo je Matthew.
Jedan gerilac mu je odgovorio pucnjem koji ga je ovaj put gotovo okrznuo. Matthew je
stajao na mjestu, još uvijek do koljena u hladnoj vodi.
“Nisho! Nishooooooo!” vikao je Joaquin.
Ona je trčala okolo, od jednog gerilca do drugog, a oni su se dobacivali njezinom
odjećom. Kad je protrčala pokraj Joaquina, zgrabio je njezine gaćice i strgnuo ih.
Vrisnula je i pala. Gerilci su vrištali od uzbuđenja kad je Joaquin mahnuo gaćicama iznad
glave. Gerilci su formirali krug oko nje i nastavili dobacivati odjeću jedan drugome,
iznad Nishine glave. Zvali su je da je dođe po nju kako bi je vidjeli golu. Joaquin je
odložio pušku i zgrabio je s leđa, uhvativši je rukom za grudi. Ona se divlje ritala i
branila kad ju je podignuo u zrak.
Matthew je iskoristio trenutak i posegnuo za puškom koju je ostavio Joaquin.
Dotaknuo ju je rukom, ali samo na trenutak. Cerdo ga je udario po glavi kundakom.
Matthew je pao na zemlju krvave glave.
 Ona je sad vrištala još glasnije i očajnije. Gerilci su vikali, ali su se prestali smijati. Bilo
je to pravo divljačko urlanje.
Matthew je osjetio da netko stoji iznad njega, ali ga je glava strašno boljela i nije
mogao ništa vidjeti. Postupno se buka stišala. Podignuo je glavu još samo jedanput i
vidio kako tri muškarca vuku Nisho iza stijena. A onda je uslijedio mrak.
 43
Maria i ja smo plovili brodom uz obalu Puerto Cabezasa, a onda produžili još pola sata
kroz gustu prašumu. Naziv je najbolje opisivao Obalu komaraca. Tijelo mi je bilo
prekriveno odvratnim insektima, a mogao sam ih otjerati samo kad bih se polio
benzinom i zapalio. Imao sam osjećaj da će mi isisati svu krv. Zaustavili smo se zbog
vode na golom blatnom brdu. Stotine kratkih grana izbijalo je iz zemlje.
“Kakve su ovo grane?”
“Posljednji uragan. Tu je prije bilo selo. Tu smo pronašli i mrtva tijela.”
Pogledao sam bolje i ugledao još kostiju. Stotine njih sa svih strana. Izgledale su kao
državno groblje u Arlingtonu, osim što je ovdje sve, uključujući i djecu, odnijela golema
blatnjava rijeka. Maria je kleknula i zatvorila oči, kao da moli. Ja sam pognuo glavu i
također se pomolio.
Bila je to naša prva stanka tijekom poslijepodneva. Hodali smo bez prestanka satima i
povremeno ispijali vodu, dok napokon nismo došli do starog sela Indijanaca Miskitosa.
Već je bio suton. Bilo je to malo veće područje bez drveća. Nije bilo pravih cesta, samo
su staze vodile u raznim smjerovima, kao tragovi kotača. U središtu se nalazila stara
drvena građevina koja je izgledala kao kombinacija crkve i škole. Oko nje se nalazilo
desetak neuglednih koliba. Grupica indijanske djece došla nas je pozdraviti pri ulasku u
selo. Pružali su ruke prema nama. Mariju su znali po imenu, zbog čega mi je bilo lakše.
“Tu sam bila učiteljica,” reče ona jedva nadglasavajući dječju graju.
“Učiteljica?”
“Da. Predavala sam im vjeronauk.”
Iznenada sam shvatio što ju je privuklo k Lindsey, tu izgubljenu dušu.
Maria je rekla nešto na jeziku Miskita, a nasmiješena djeca su se pomaknula i pustila
nas da prođemo. Slijedio sam je do crkve. Zaustavili smo se pred vratima male kolibe.
Pokucala je dvaput, a vrata su se otvorila. Pojavila se žena kratke plave kose. Kratka
kosa me iznenadila. Pri slabom svjetlu skoro nisam prepoznao svoju vlastitu sestru.
“Nick?” reče ona.
“Došao sam vidjeti želiš li promijeniti svoju međunarodnu karijeru.”
Ona se nasmiješila, a onda izišla i iznenadila me zagrljajem.
“Ne mogu vjerovati da si tu.
“Ne mogu vjerovati da si ti tu,” rekao sam.
Nismo rekli Mariji da želimo nasamo razgovarati, ali ona je sama otišla pozdraviti
svoje bivše učenike. Lindsey me pustila unutra, zatvorila vrata i upalila uljnu lampu na
stolu. Bila je to koliba sa samo jednom prostorijom u kojoj je lampa bila jedini izvor
svjetla. .Ležaj je bio napravljen od slame, kao i pod koji je, osim toga, bio i prilično
prljav. Sjedili smo jedno nasuprot drugome za stolom na jedinim dvjema stolicama u
sobi. Ponudila mi je čašu vode.
“Sve si snimio, zar ne?”
“Da, prije nego što sam otišao u Kolumbiju.
“Otišao si u Kolumbiju?”
 Po načinu na koji je postavila pitanje, bilo je očito da nije čula za tatu Izgledala je
iskreno šokirana kad sam joj rekao za otmicu Trajalo je nekoliko minuta. Na kraju sam
joj ispričao ono što san mislio da će joj biti najzanimljivije.
U osiguravajućem društvu misle da si ti odgovorna za tatinu otmicu.”
“To je besmislica.”
“To sam i ja pomislio. Kao prvo, otkud si uopće mogla znati za njegovo osiguranje?”
Malo je zastala, a onda rekla, “Zapravo, mislim da sam znala za to.”
“Š to hoćeš reći?”
“Tata mi to nikad nije izravno rekao, ali kako je želio i mene osigurati, pretpostavila
sam da je i on bio osiguran.”
“Sad sam zaista zbunjen. Kad smo posljednji put razgovarali preko telefona, rekla si
da se nisi čula s mamom i tatom od Božića.”
“Posljednji smo put razgovarali prije tri mjeseca.”
“Hoćeš reći da se u međuvremenu nešto promijenilo između tebe i tate?”
“Iskreno rečeno, postali smo... bliskiji.”
Spustio sam čašu, naslonio se na stol i pogledao je u oči Lindsey, dostaje bilo igrica.
Maria mi je rekla za tebe i Guillerma. Znam sve o priči koju si pisala o iskorištavanju
onih ronilaca.”
“Je li ti također rekla da je moj izvor bio tata?”
“Rekla je da je to bio Guillermo.”
“Svima koji su me pitali rekla sam da je to Guillermo. To je opasna priča. Tata mi je
zaista dao dosta informacija.”
“Pa si odlučila Guillermu presjeći vrat?”
“Zaslužio je to. Gad mi nikad nije rekao da ima ženu na Floridi.”
‘Nisi znala da je oženjen?”
Kako bih? Ona nikad nije tu. Vjerojatno joj se više sviđa Palm Beach nego Managua.”
“Svakako.”
“U svakom slučaju, nakon što me tata izgrdio zbog veze s njegovim poslovnim
partnerom, počeli smo se viđati za kavom dvaput tjedno, tako nešto. Ubrzo je shvatio da
moja novinarska karijera nikamo ne vodi. Onda mi je rekao da napišem tu priču.”
“Misliš da ću ti povjerovati da je htio da otkriješ mutne poslove njegove vlastite
kompanije?”
“Ne radi se o njegovoj kompaniji. Rey’s Seafood trenira svoje ronioce i koristi pravu
opremu. Oni su, osim toga, dobro plaćeni. Zato se tata praktično isključio iz posla. Ne
može konkurirati drugim kompanijama koje šalju amaterske ronioce pod vodu po cijele
dane.”
“Znači, ti si trebala napisati priču koja će otjerati konkurenciju. Doslovno.”
“Upravo tako. I nisu presretni zbog mene u ovom trenutku. Zato se skrivam tu u ovoj
kolibi.”
“Zašto se jednostavno nisi vratila kući?”
 “Zato što priča još nije gotova,” rekla je bez imalo razmišljanja. To je bila najzrelija
izjava koju sam ikad čuo od svoje sestre. Nasmiješio sam joj se i rekao, “Ponosan sam na
tebe.”
“Tata također.”
“A Guillermo?”
“Iskreno rečeno, on misli da bi Rey’s Seafood trebalo zatvoriti i raditi kako to rade
neki od njegovih rivala.”
“Tako ti je rekao?”
“Naravno. Treniranje i oprema puno koštaju. Nisam pretjerala kad sam rekla da se
radilo praktično o zatvaranju kompanije. Zato je tata otišao u Kolumbiju.”
“Ne razumijem.”
“Kad sam posljednji put razgovarala s tatom, rekao je da u Cartageni ima dobrih
jeftinih brodova. Svaki dodatni brod koji dovezu u svoju flotu zaradi oko pedeset tisuća
dolara mjesečno. Zato mu je Guillermo ponudio da bira. Smanjiti troškove ronilaca ili
nabaviti brodove.”
“Guillermo je poslao tatu u Kolumbiju? To mi nije rekao.”
“Vjeruj meni i njegovoj ženi. On nije najpošteniji čovjek na svijetu.”
“Učim,” rekao sam gledajući treperavo svjetlo lampe.
“Š to misliš?”
Nakon nekoliko trenutaka opet sam pogledao svoju sestru i rekao. “Mislim da je
vrijeme da ozbiljno popričam s Guillermom.”

Probudilo me kričanje majmuna. Barem sam mislio da su to majmuni.

Lindsey i ja smo do kasna ostali budni i razgovarali. Nisam siguran koliko je bilo sati
kad smo otišli spavati na onu slamaricu. Budio sam se nekoliko puta tijekom noći sa
strašnim bolovima u leđima. Razmišljao sam o svom ocu, koji svaku noć spava na
hladnom tlu negdje u džungli u planini.
Kroz rupu na istočnom zidu probio se mlaz svjetla. Okrenuo sam se kako mi ne bi
svijetlilo ravno u oči, ali spavanje ionako nije bilo u pitanju. Pomislio sam da čujem
majmune kako vrište, a onda sam shvatio da je to čudan zvuk satelitskog telefona koji
sam unajmio za ovo putovanje. Ako sam ja inzistirao na odlasku u Nikaragvu, Alex je
isto tako inzistirala da joj uvijek budem na raspolaganju, za slučaj da se dogodi nešto
hitno.
Javio sam se preplašen zbog toga Š to bi taj “hitan slučaj” mogao značiti za moju obitelj
tih dana.
“Nick, tako mi je drago da sam te dobila.” Bila je to Jenna. Ona je jedna od tri osobe
koje imaju moj satelitski broj - uz mamu i Alex.
“Je li sve u redu?”
“Ne brini. To su samo neke odvjetničke vratolomije. Upravo dolazim sa saslušanja.”
Činilo mi se da je prerano ići na sud, ali sam onda shvatio da je ona dvije vremenske
zone daleko od mene. “Š to se dogodilo?”
 Pokušavam vršiti pritisak na osiguravajuće društvo dok tebe nema. Jutros sam bila
pred sutkinjom. Tražit će od kompanije precizan odgovor zašto je odbijena molba za
isplatom otkupnine tvom ocu.”
“Odlično.”
Loša je vijest da je Quality Insurance kompanija koja sjedište ima na Bermudima.
Duncan Fitz je uvjerio sutkinju da moramo otići tamo ako želimo uzeti depozit.”
“Kad?”
“Zato zovem. Sutra.”
“Dobro.”
“Učinila si baš ono što je trebalo. Nažalost, ja sam trenutno bogu iza nogu.“
“Hoćeš li da pokušam odgoditi?”
“Ne. Dat ću sve od sebe da večeras budem tamo.”
“Mogu li ti ikako pomoći?”
“Kupi mi par dokoljenica i kratke hlače?”
“S takvim koljenima? Zaboravi.”
Nasmijao sam se, a onda rekao, “Ideš sa mnom, zar ne?”
“Ž eliš li da idem?”
“Pa, ja sam izbačen s posla. Morat ćemo se pripremiti za avion.
Hoću reći...”
“Nick, pitala sam te samo jedno: Ž eliš li da idem s tobom?” Nije me testirala. Samo me
vraćala k onome što je bilo najvažnije. “Da. Ž elim da ideš sa mnom.”
“Onda idem.”
Nasmiješio sam se. “Nazvat ću te večeras, u redu?”
“Naravno. Ugodan let.”
Kad sam spustio slušalicu pomislio sam na to da je depozit spreman i da Jenna ide sa
mnom. Ali onaj dio koji smo propustili čak bi se mogao nazvati ironičnim s obzirom na
situaciju.
Na Bermude smo planirali putovati na naš medeni mjesec.
 44
U jedanaest sati ujutro Jenna i ja sjedili smo zajedno u uredu Cool Casha u St. Georgeu.
Iskreno rečeno, nisam ni znao da tvrtka ima ured na Bermudima. Lijepo mjesto za
primanje partnera, pretpostavljam. U ureduje radio samo jedan službenik koji je upravo
sjedio na kraju stola i čitao Wall Street Journal. Za stolom su sjedili pravi ratnici, Duncan
iz Miamija i Maggie Johans iz New Yorka. Kao glavna odvjetnica, Maggie je vodila riječ u
svakoj fazi slučaja.
Trebao sam obaviti neke stvari prije odlaska iz Nikaragve pa nisam stigao porazgovarati
s Guillermom. To će morati čekati.
Jason Lee je bio potpredsjednik kompanije Quality Insurance u St. Georgeu. Bio je to
krupan muškarac, jak ali ne debeo s pepeljastom kosom koja je na tjemenu bila nešto
rjeđa. Nosio je uniformu kakva se nosi na Bermudima: kaki kratke hlače i oksfordsku
košulju i plavi pulover.
Napravio sam uvod i baš kad sam počeo postavljati važnija pitanja, Duncan me zaskočio
prigovorima. Počeo mi je ići na živce i bio sam spreman na najgore kad sam prešao na
glavnu stvar.
Gospodine Lee, zašto je Quality Insurance odbio isplatiti novac?”
“Iz pravnih razloga.”
“Nemojte me krivo shvatiti, ali tu se i radi o tome da ne se ne zna jesu li njihovi razlozi
bili zakonski opravdani. Da pokušam opet: Zašlo je Quality Insurance odbio isplatiti
novac?”
“Postupili smo po savjetu našeg odvjetnika."
Duncan se namrštio i rekao, “Morao bih upozoriti svjedoka da ne smije komunicirati s
odvjetnikom kompanije. Zaštićen je odvjetničko-klijentskim privilegijem.”
Bila je to primjedba koju Duncanu nisam mogao dopustiti. “Ne tražim od svjedoka da mi
kaže što mu je savjetovao njegov odvjetnik. Samo želim znati na čemu je utemeljena
odluka kompanije da odbije isplatu novca.”
Lee je odgovorio, “Bojim se da vam to ne mogu reći, a dane otkrijem kakav je taj pravni
savjet bio.”
“Samo mi recite činjenice koje ste predstavili svom odvjetniku.
“To je povezano. I zaštićeno odvjetničko-klijentskim privilegijem. “Ovo je najgluplja
interpretacija tog privilegija za koju sam ikad čuo.”
“Onda to sredite sa sutkinjom,” reče Duncan.
“Sud je već izdao nalog vašem klijentu da nam kaže zašto je molba odbijena. Ili će
gospodin Lee odgovoriti na moja pitanja ili ću tražiti sankcije.”
Duncan je podignuo ruke. “Oh, Bože. U tom slučaju odustajemo. Ček na puni iznos od tri
milijuna dolara bit će u vašim rukama do kraja dana.”
Maggie je rekla, “Ili bi možda vaša obitelj i njezina tzv. Nikaragvanska ribarska
kompanija bili zadovoljniji kad bismo vam uručili vreću gotovine.”
Nasmijali su se, a onda je Duncan pogledao stenografkinju i rekao, “Ovo posljednje
nemojte zapisivati.”
“Nikako,” rekao sam ja. “Ž elim da sve to bude zapisano.”
Službenik s Bermuda na kraju stola dignuo je pogled sa svog Wall Street Journala i
uspostavio kontakt očima sa stenografkinjom i nakašljao se. Bilo je jasno da ove
posljednje primjedbe neće ući u zapisnik.
Maggie je šmrknula, zadovoljna postignutim rezultatom.
"Znate što,” rekao sam. “Nazovimo odmah sutkinju Korvan u Miami. Da vidimo što će
ona reći na vaše primjedbe.”
Bermuđanin je opet skočio na noge i zazvučao prilično britanski.
”Zapravo, procedura u ovim okolnostima je pod nadležnosti bermudskog suca. Nazvat
ću strica Henryja i odmah dobiti odgovor na vaše pitanje.”
“Izvrsna ideja,” reče Maggie.
“Hvala, ali nema na čemu,” rekao sam tiho. “Nazvat ćemo sutkinju Korvan, koja nikome
nije u rodu.”
“Koliko će to potrajati?” zapitao je Lee. “U dva sata imam sastanak u Mid Oceanu.”
”Stići ćete, bez problema” reče Duncan.
“Ne budite tako sigurni,” odvratim.
“Oh, prilično sam siguran,” reče Duncan. Zvučao je samodopadno, kao da je odnekud
znao da je to apsolutno sigurno.
Osjećao sam kako bijes u meni raste, ali me Jenna smirila nježnim dodirom ruke.
Duncan je rekao, “Samo naprijed, junače. Obavi taj telefonski poziv.”
Prezirno smo pogledali jedan drugoga, a ja sam onda dohvatio telefon i okrenuo broj
sutkinje Korvan.

Sve oči su bile uprte u telefon na sredini stola. Očekivali smo da nam se javi glas
uglednog suca Penasa. Moje telefonski poziv sutkinji Korvan bio je preusmjeren. Iz
neobjašnjenih razloga, sutkinji Korvan je upravo oduzet slučaj. Zamjena joj je bio
Humberto Penas marioneta koja svoje mjesto u Miami-Dade Countyju duguje nikom
drugom nego Duncanu Fitzu.
Naposljetku je tajnica najavila njegov dolazak, a mi smo začuli sučev glas iz aparata.
“Dobar dan svima.”
Duncan je preuzeo riječ i predstavio sve prisutne. Kad je sudac upitao Duncana za djecu
- znao je kako se koje zove, u koji razred ide i kojim se sportom bavi - znao sam da sam
u nevolji.
“Znači, kakav je to problem na Bermudima?” zapitao je sudac.
Rekao sam, “Gospodine, ovdje se raspravlja o ispitivanju...”
“Oprostite što vas prekidam, gospodine Rey. Zašto se spominje ispitivanje u vezi s ovim
slučajem?”
“Zato što osiguravajuće društvo odbija isplatiti novac, a mi moramo dokazati da nisu u
pravu.”
“Razgovarao sam sa sutkinjom Korvan o ovom slučaju i moram vam reći da smatram da
je ona otišla u krivom smjeru. Nije mi jasno zašto bi klijent gospodina Fitza trebao biti
podvrgnut ispitivanju u ovoj fazi?”
“Gospodine, otac mi je otet, a oni ne žele isplatiti novac koji mu pripada za otkupninu.”
“To mi je jasno. Ali, polica osiguranja ima pravila.”
“Tehnički je sve u redu. Ali, da osiguravajuće društvo nije odbilo isplatu, mogao sam
iskoristiti policu kao garanciju za posudbu novca za otkupninu. Nijedna banka neće
odobriti kredit kad je u pitanju polica osiguranja povezana s prijevarom.”
“Jako dobro razmišljate, gospodine Rey.”
“Osiguravajuće bi društvo također trebalo platiti mom pregovaraču, a to odbija učiniti.”
Duncan je rekao, “Taj argument nije najpametniji, gospodine suče. Slučajno smo saznali
da pregovarač u ovom slučaju još uvijek surađuje s gospodinom Reyem.”
“Je li to istina, gospodine Rey? Pomaže li vam ona?”
“Da, ali joj ipak moram platiti.”
“Koliko ste platili do sada?”
“Još ništa.”
“Je li ona tražila novac od vas?”
“Formalno, ne. Rekla je da ćemo se o tome kasnije dogovoriti.
Najozbiljnije joj namjeravam isplatiti neku sumu novca.”
Duncan se smiješio. Maggie ga je udarila u rebra, dajući mu znak da se uozbilji.
“Gospodine suče, ovo nije bila svrha našeg telefonskog poziva. Jedini razlog zbog kojeg
je moj klijent htio iznijeti ovo pred sutkinju Korvan je taj da je htio ubrzati provedbu
klauzule povjerljivosti na polici. Uza sve dužno poštovanje sutkinji Korvan, izgleda da
stvari bolje poznajete nego ona. Nije vrijeme za takve zahtjeve od strane gospodina
Reya.”
“Ali...”
”Mislim da sam shvatio,” reče sudac. “Poslat ću vam faks do pet sati. Ž elim vam ugodan
dan.”
Sudac je prekinuo vezu. Maggie je također spustila slušalicu, a onda me pogledala i
rekla, “Ovo je ispalo prilično dobro, zar ne?”
“Idite svi k vragu.” Pogledao sam stenografkinju i rekao, “Ovo neka uđe u zapisnik.”
 45
Bila je to noć za Dark ‘n’ Stormy.
Zapravo, za dva-tri Dark ‘n’ Stormiesa. To je poznati bermudski koktel. Dvije trećine su
pivo od đumbira, a jedna tamni rum. I Jenni i meni je trebalo nešto prilično snažno.
Faksirana naredba suca Penasa odgodila je ispitivanje, čime je cijeli slučaj odgođen. Nije
se moglo ići naprijed, niti Jason Lee niti itko drugi. Saslušanje svjedoka je otkazano, a
novi datum nije određen. Kao da je Duncan Fitz sam napisao naredbu.
Duboko u sebi sam sumnjao da je to i učinio.
“Znaš li što ćemo sada?” zapitala je Jenna.
“Možda bismo trebali tražiti da se slučaj opet pokrene. Ali to bi potrajalo mjesecima, što
mom tati ne bi nimalo koristilo.”
Jenna je miješala tamni rum s pivom od đumbira punim mjehurića. “Prošli tjedan nisam
mogla razumjeti zašto Duncan ne radi ništa od onoga što bi učinio normalan odvjetnik
tri tjedna prije saslušanja. Pitam se je li već tada znao da će ono biti odgođeno.”
“Naravno da je znao. Ovaj slučaj nikako nije zapao Penasa tek tako. Duncan nije mogao
odabrati boljeg suca za svoju korist.
“Zašto je takav gad?”
“Zato što zaista vjeruje da moja obitelj vara njega i njegovog klijenta. Duncan u svakom
slučaju daje sve od sebe i spremanje ići do krajnjih granica ako misli da ga netko zeza.”
“Zašto onda ne dopusti svom klijentu da to otvoreno kaže?”
“Možda i on ima ista pitanja o Guillermu koja imam i ja. Ne želi da se zapiše da je njegov
klijent izjavio da je Lindsey negativka dok sve ne bude dokazano.”
“Tako mi je žao tvog oca.”
Dao sam konobaru znak da nam donese još dva Dark ‘n’ Stormiesa. Cijeli dan nisam
ništa jeo pa sam zaslužio barem pošteno piće. Znam, naravno, da nije dobro piti prije
vožnje, ali neću se valjda zbog par laganih pića survati s automobilom negdje s ceste.
“Je li ti bilo čudno doći ovamo sa mnom?”
Jennu je, izgleda, prilično iznenadio nagli preokretu razgovoru. “Kako to misliš?”
Zbog toga što smo tu trebali doći na medeni mjesec?”
“Pa, da.”
“Ne baš.”
Podignuo sam obrvu.
“Dobro, možda malko.” Nasmiješila se i rekla. “Dobro, prilično je neobično.”
“Zašto si došla?”
”Isuse, trebala bih Duncana Fitza da me obrani od ovakvih pitanja.” Pokušavala je to
prikriti, ali po načinu na koji je dodirivala svoju kosu vidjelo se da joj je bilo neugodno.
Konobar nam je poslužio pića. Popio sam ono od prije i krenuo na svježe doneseno.
“Kad si mi pristala pomoći na slučaju, rekla si da to radiš zbog mog tate, a ne zbog
mene.”
“Bila sam malo pregruba, oprosti.”
Ne trebaš se ispričavati. Spominjem to jer mi je važno. Nakon razočarenja i našeg
prekida, i dalje si voljela mog oca. Moja majka, nakon problema s pićem i svega što su
zajedno prošli, još je uvijek do ušiju zaljubljena u njega. Jučer sam vidio Lindsey i
izgleda da je čak i ona popravila odnos s njim. Kasno sinoć, dok sam pokušavao zaspati
na podu Lindseyjine kolibe, to mi je palo na pamet. Nitko s ocem nema nikakvih
problema. Osim mene.
“Uvijek si to govorio, ali nikad mi nije bilo jasno na što misliš. O kakvim problemima
govoriš?”
Malo sam zastao, razmišljajući kako bih se najbolje izrazio. ”Jesi li ikad imala osjećaj da
nekoga voliš i da on voli tebe? A onda se dogodi nešto. Možda je to glupost. Ali iz nekog
razloga ne dopuštaš sebi da to prođe. To će biti prisutno zauvijek i praviti barijeru
između vas dvoje.”
“Ne znam. Možda.”
“Glupost je što znaš da tome tu nije mjesto i da vas razdvaja. Ipak, iz nekog razloga
nijedno od vas ne želi napraviti prvi korak i riješiti problem. I nakon nekog vremena
zbog te gluposti odnos između vas postane sasvim drukčiji. Može ga čak i potpuno
uništiti.”
Trepnula je okom, kao da su je ove moje riječi pogodile u srce. Bilo je to nenamjerno, ali
sam znao kamo je vodim: do onog dana u parku kad sam bio takva budala da sam joj
rekao ne, ne, ne, da se nećemo vjenčati. A već sam kupio vjenčani prsten koji sam joj
htio pokloniti za rođendan.
“Jasno mi je gdje se takvo nešto može dogoditi,” reče ona gledajući u svoju čašu s
koktelom.
Dio mene je želio iskoristiti priliku i iskreno popričati s njom. Ali, čeka me predugo
putovanje kući ako opet uprskam stvar.
“U svakom slučaju, nešto slično se dogodilo između mog oca i mene.”
“Ž ao mi je. A što se zapravo dogodilo s vama dvojicom?
“Nešto što mi je učinio kad sam imao dvanaest godina.”
“Ž eliš li mi to ispričati?”
“Nije ništa važno.”
“Vaš mi se odnos čini prilično čudan,” reče ona lijeno.
“Znači, primijetila si to?”
“Prije tjedan dana si rekao da nisi niti znao da ti je otac imao sestru ”
“Nitko mi to nikad nije rekao.”
Popila je piće i rekla, “Umrla je jako mlada. Utopila se. Imala je sedam godina.”
“Tata ti je to sve rekao?”
”Samo smo kratko razgovarali na pogrebu mog oca. To sam ti spomenula. Rekao mi je
samo da je izgubio sestru. Ostalo sam sama saznala.”
“Kad?”
“Nakon što sam s tobom razgovarala prošli tjedan, uhvatila me znatiželja. Tražila sam u
kompjutoru podatke o obitelji Rey iz Florida Keysa. Trebalo mi je dosta vremena, ali
sam na kraju našla što sam tražila. Zvala se Stacy.”
“Kako se utopila?”
“Dogodila se nesreća u čamcu. Samo je to pisalo. Napravila sam kopiju ako te zanima.”
“Naravno, hvala ti. Volio bih to vidjeti.”
Uzeo sam nekoliko lješnjaka i oraha iz posude na stolu, a onda zatresao glavom. “To je
ono što nimalo ne razumijem kod svog oca. Zašto mi nije rekao da je imao sestru i da se
ona utopila?”
“Možda to ima veze s onim o čemu si pričao. Kad si imao dvanaest godina.”
“Kakve bi to imalo veze s utapljanjem njegove sestre?”
“Teško je reći, nisi mi niti rekao što je bilo. Ja ne govorim da su ta dva događaja izravno
povezana. Vjerojatnije je da je to jedan od onih trenutaka u vašem odnosu kad je tvoj
otac zaključio da ti to nije važno. Zato ti nikad nije pričao o svojoj umrloj sestri.
Vjerojatno ti nije rekao puno toga.”
Mogao sam joj reći da ono što se dogodilo kad sam imao dvanaest godina nije bilo nešto
što sam ja učinio. Radi se o nečemu što je on učinio meni. Ali nisam rekao ništa, znajući
da nije pričala o meni i mom ocu.
Govorila je o nama.
“Još nešto?” zapitao je konobar.
Jenna i ja smo se na brzinu pogledali. Izgledala je tužna, a ja sam toliko želio stvari
dovesti u red. Ali mi nije vjerovala onda i nisam znao zašto bi mi vjerovala sada.
Vjerojatno mi nikad neće vjerovati da sam prsten kupio prije onoga što se dogodilo u
parku. Da nisam paničario i pitao je hoće li se udati za mene kako mi ne bi pobjegla.
“Ne, hvala,” rekao sam konobaru. “Mislim da smo večeras dovoljno popili.”
 46
Jenna i ja smo ujutro odletjeli u Miami. Namjeravala je taksijem produžiti do kuće, ali ja
sam se ponudio da ću je odbaciti. Vozeći se s aerodroma, uzeo sam mobitel i nazvao
majku kako bih joj javio da sam se vratio. Bila je izvan sebe od bijesa.
“Pokušavala sam te nazvati. Zašto se nisi javljao?”
“Baterija mi se ispraznila. Oprosti.”
“Jutros smo dobili paket.”
“Od... njih?”
“Videovrpcu na kojoj je tvoj otac.”
“Jesi li je već pogledala?”
“Da.”
Jedva sam se usudio postaviti to pitanje. “Je li živ?”
“Da,” reče ona. “Oh, Nick, izgleda strašno.”
Gledao sam prema izlazu za Coral Gables. “Dolazim za petnaest minuta. Nazovi Alex.”
“Već sam to učinila. Na putu je prema ovamo.”
“Odlično. Učinila si ono što je trebalo.”
Na trenutak je zašutjela, kao da prikuplja snagu za ono što želi reći. “Jedva sliči na
njega,” reče tihim, drhtavim glasom. “Skoro ga nisam prepoznala.”
“Znam da je šokantno, ali vjeruj mi, to je jako dobra vijest. Ž iv je. Barem znamo da je
dobro.”
Silno sam se trudio utješiti je, ali mi nije išlo. Htio sam reći još nešto, ali sam se
zaustavio. U takvom trenutku riječi nisu mogle pomoći. Znao sam da je najbolje pustiti
je da se isplače. Volan sam držao jednom nikom, a mobitel drugom i slušao bolne jecaje
svoje majke.
Mislim da se nikad nisam duže vozio kući. Međutim, majka se pribrala dok smo Jenna i
ja stigli. Našli smo nju i Alex u dnevnoj sobi pred televizorom.
Trebalo ih je upoznati, ali su me žene preduhitrile. “Ja sam Alex,” reče ona, a onda se
rukovala s Jennom. “Već smo se upoznale kod Duffy’sa.”
“Sjećam se. Ja pomažem Nicku oko tužbe protiv osiguravajućeg društva. Morali smo
otići na Bermude.”
“Bermude, ha? Težak zadatak.”
“Zapravo, nije bilo nimalo zabavno. Isključivo službeno putovanje. Znate kako je to.”
“Svakako.”
Osjetio sam blagu napetost. “Pogledajmo sad videovrpcu,” predložio sam.
“Dobra ideja,” reče mama. Stavila je kazetu u video. Ž ene su sjele na kauč, a ja sam sebi
privukao stolicu koja je stajala pokraj bara.
Ekran je bio plave boje. Mama je u ruci držala daljinski upravljač, spremna za početak.
“Sve skupa traje kraće od trideset sekundi. Snimljen je i zvuk, ali tvom ocu nisu
dopuštah da puno toga kaže. Uglavnom govore otmičari.”
Klimnuo sam glavom dajući znak da sam spreman. Mama je pritisnula dugme “play”. Na
plavom ekranu se najprije pojavio snijeg, a onda i slika. Majčin plač me nije uspio
pripremiti na ono što sam vidio.
“Bože,” otelo mi se iz usta.
Snimili su ga u zatvorenoj prostoriji, do struka. Lice mu je bilo ispijeno, a koža tako
bezbojna da sam na trenutak pomislio da nešto nije u ledu s televizorom. Tata nikad
nije nosio bradu, tako da je neobrijan izgledao pomalo sablasno. Kosa mu je bila prljava
i nepočešljana. Izraz lica mu je bio nekako čudan: niti se smiješio niti mrštio. Gledao je
ravno u kameru, a onda je spustio pogled i pročitao nešto s papira.
“Ovo je poruka za moju obitelj,” počeo je.
Sišao sam sa stolice i približio se televizoru. Kao da sam htio biti bliže svome ocu i bolje
čuti njegov glas.
“Prema meni su dobri. Bit ću siguran sve dok budete slušali upute.”
Odložio je papirić sa strane i uzeo kopiju El Tiempa, popularnih dnevnih novina iz
Bogote. Kamera je zumirala naslov i datum.
“Stare su tri dana,” rekao sam. “To je prilično dobro.”
Kamera je opet pokazala mog oca.
Zanimljivo je da ima samo majicu na sebi,” reče mama. “Sigurno ga drže negdje gdje je
toplo.”
“To rade kako bi vas zbunili,” reče Alex. “Sigurna sam da se nalaze u planinama.”
Onda je moj otac spustio novine i okrenuo se prema nekome iza kamere, kao da traži
upute.
“Zaustavi sliku,” rekao sam.
Mama je pritisnula dugme “pause”. Krenuo sam prema ekranu i pogledao izbliza
njegovu glavu. Ostatak snimka ga je prikazivao samo sprijeda, ali sad mu se na sekundu-
dvije vidio profil.
“Izgleda da je netko prilično loše obavio svoj posao kad mu je šivao posjekotinu od
otprilike tri inča na glavi.”
Alex je prišla bliže kako bi pogledala. “Bojim se da si u pravu.”
Majka je glasno zaplakala. Trebali smo krenuti dalje. “Pritisni dugme ‘play’, mama.”
Očeva slika je bila na ekranu još samo nekoliko sekundi: Onda je postalo crno.
“Š to se događa?” zapitao sam.
Mama je rekla, “Ovo je dio gdje otmičar govori na španjolskom.”
Alex je iz torbice izvadila notes i spremila se za prevođenje. Ja sam primaknuo uši kako
bih bolje čuo, kao da ću tako nešto bolje razumjeti sa svojim osrednjim poznavanjem
španjolskog.
Bio je to muški glas, isti koji smo Alex i ja čuli preko kratkovalne radiopostaje u Bogoti.
Tada sam ga bez poteškoća razumio, ali sad je govorio tako brzo da nisam mogao
hvatati riječi. Majka i Jenna su razumjele još manje. Alex je nešto zapisivala u notes.
Za dvadesetak sekundi je završio. Majka je isključila vrpcu. Nisam znao jesam li dobro
čuo posljednjih nekoliko riječi. Zapitao sam Alex, “Jesam li dobro razumio?”
“Da krenem od početka. Kaže da je kontakt preko radija zakazan za nedjelju,
devetnaestog studenog, otkazan.”
“Š to?” taj dio nisam čuo.
Ona je nastavila. “‘Gospodin Rey se pokazao kao problematičan zarobljenik,”’ čitala je.
‘“Nećemo tolerirati daljnja odugovlačenja. Stupit ćemo s vama u kontakt preko radija na
našem uobičajenom mjestu u nedjelju, dvanaestog studenog, u zoru. Sigurnost
zarobljenika nije zagarantirana ako u tom roku ne platite dvjesto pedeset tisuća dolara.”
“Dvjesto pedeset? Mislio sam da je to rekao. To je manji iznos.”
“Zašto bi to učinili?” zapitala je Jenna.
“TO je Alex govorila od početka. Većina otmičara na kraju pristane na deset-petnaest
posto početne svote. Tata im zadaje muke, rekao sam smiješeći se. “Moraju skratiti
pregovore i riješiti ga se. Bože, kako ga volim!”
“Nije ono što ti misliš,” reče Alex.
Smrznuo sam se. Po izrazu njezinog lica bilo mi je jasno da nije vrijeme za slavlje. “Kako
to misliš?
Riječ za otkupninu na španjolskom je ''rescate'. On nije upotrijebio tu riječ.”
“Rekao je dvjesto pedeset tisuća. Čak sam i ja to uspio razumjeti.”
”Traže dvjesto pedeset tisuća da ti ne ubiju oca. Nije rekao da će ga osloboditi. To nije
otkupnina. Oni to zovu garancijom sigurnosti.”
Majka je izgledala bolesno. “Kakvi su to luđaci? Tko je čuo za takvo nešto, garanciju
sigurnosti?”
“Već sam to viđala,” reče Alex. “Posebno kad zarobljenik naruši pravila i uvali se u
nekakvu nevolju. Po onom šavu na Matthewovoj glavi, očito je pravio veće probleme
nego što su otmičari očekivali.”
”To je apsurdno, rekao sam. “Očekuju da ćemo im dati četvrt milijuna dolara ni za što?”
“Nije ni za što,” reče Alex. “Ubit će ga ako to ne učinite.”
Majka me pogledala. Lice joj je bilo iskrivljeno od straha. “Š to ćemo?”
U sobi je postalo zagušljivo. Bio sam sav nemiran. Krenuo sam prema prozom i
pogledao van u vrt. “Š to nam drugo preostaje?” rekao sam tiho.
 47
Nedjelja je došla prebrzo. Iako je očev život visio o niti, prikupljanje četvrt milijuna
dolara pokazalo se težim od očekivanog.
Moji su roditelji uložili svoju životnu ušteđevinu u tvornicu morske hrane, a zbog mojih
sumnji u Guillerma, on je bio posljednja osoba od koje sam htio tražiti novac. Pokušao
sam posuditi novac usprkos police osiguranja, ali zbog Qualityjevih optužbi za prijevaru
to se pokazalo uzaludnim. Na kraju sam stavio pod hipoteku svoju kuću u Groveu. Od J.
C.-ja sam dobio deset tisuća dolara - to se zove prijatelj - a Jenna mi je posudila još
trideset. Gotovina s kreditnih kartica pokrila je još devedeset tisuća. Financijski
govoreći, bio sam likvidan kao isušeni cement.
A nedostajalo nam je još pedeset tisuća.
Iznošenje tog novca iz države samo po sebi je opasan čin. Novac smo uplatili u jednu
kolumbijsku banku, koja nam ga je po zakonu mogla isplatiti samo u pesosima. Alex je
imala svoje suradnike u Bogoti koji su mogli promijeniti pesose u dolare. Nisam pitao
kako to funkcionira. Nisam bio siguran želim li to uopće znati.
“Je li ovako hladno bilo i prošli put?” zapitao sam.
Bilo je skoro pet sati ujutro. Sjedio sam s Alex za stolom za piknik koji smo koristili
prilikom našeg posljednjeg kontakta s otmičarima, iza stare crkve na Monserrateu. Zrak
je bio vlažan, ali nije padala kiša, iako je magla bila tako gusta da nisam mogao vidjeti
niti gradska svjetla Bogote oko šesto metara ispod nas.
“Bilo je čak i hladnije. Samo se ne sjećaš.”
Vjerojatno je bila u pravu. Š to mogu kad sam to iskustvo izbacio iz misli?
Hodao sam skoro dvadeset minuta. Prošli put smo tu u ovo doba dana sreli još nekoliko
turista. Ovo jutro nije bilo interesantno i svi su ostali kod kuće. Promatračnica pokraj
stare crkve bila je prazna, gotovo nevidljiva u magli. Mjesec i zvijezde uopće nisu mogli
proći kroz gustu maglu. Jedini izvor svjetlosti bile su naše baterije.
Kratkovalni radioaparat nalazio se na stolu za piknik i emitirao je samo neke šumove.
Alex je slušala ne bi li čula bilo kakav znak prijema. Naposljetku se tračak sunca probio
kroz oblake, tek toliko da bi malo posvijetlio maglu. Blijedo jutarnje svjetlo. Vrh planine
je iznenada izgubio svoju crnu boju, a mjesto je postalo klaustrofobično i mistično.
Bila je zora. U radiju se nešto začulo. Opet je to bio poznati glas, čovjek koji se zvao
“Joaquin”.
“Dobro jutro, obitelji Rey,” rekao je na španjolskom. “Jesi li tu Alex?”
Zgrabila je mikrofon. “Tu smo. Govori.”
“Dobili ste moju vrpcu, zar ne?”
”Da. Krasan snimak. Mislim da te očekuje svijetla budućnost sa snimanjem
videospotova.”
“Š to?”
“Ništa. Sin je ovdje sa mnom. Š panjolski mu je dobar, ali želi biti siguran da mu ništa nije
promaknulo. Zato, ako želiš dobiti novac, možemo to srediti na engleskom.”
“Dobro,” reče on, prešavši na engleski. “Ali se nadam da ste spremni na suradnju kao i
ja. Imate li novac?”
“U gradu je.”
“Ostavite to,” reče on oštro. “Sve vam je jasno rečeno. Mora biti plaćeno danas.”
“Nisi očekivao da ćemo sve donijeti tu, zar ne?”
“Upozorio sam vas, nema više odugovlačenja.”
“Bez brige. Danas ćeš ga dobiti. Sto tisuća dolara.”
“Sto? Rekao sam dvjesto pedeset!”
Srce mi je došlo do grla. Znao sam da ćemo se morati cjenkati jer sam imao pedeset
tisuća dolara manje od onog što su tražili, ali činjenica je bila da nismo pregovarali oko
prodaje stoke.
“Ova obitelj nije bogata,” reče Alex. “Imamo sto tisuća dolara.
I to smo jedva prikupili. Hajde, Joaquine. Ti si pametan čovjek. Znaš da nitko ne plaća
dvjesto pedeset tisuća samo za garanciju sigurnosti.” Nije odmah odgovorio. Alex i ja
smo se nervozno pogledali. Zapitao sam se nije li njezina protuponuda od sto tisuća bila
previše drska. Tišina je postala nepodnošljiva; čak i od najmanje stanke sve bi mi se
prevrnulo u želudcu. Napokon se glas preko radija oglasio.
“Dođite u hotel Los Andes na Carrera Seisu. Jedan blok od Plaze de Bolivar.”
Opet sam uhvatio zrak. Alex mi je namignula, a onda rekla u mikrofon. “To je u La
Candelariji, zar ne? Ima puno jeftinih hotela u tom dijelu grada.”
“Točno. Ovaj je mali i nema posebne kupaonice. Ima jednu zajedničku kupaonicu, kod
ulaza u restoran. U tri sata unesite novac u muški zahod. Uđite u treću kabinu. Tu ćete
naći poruku iz koje ćete saznati što dalje. Je li vam sve jasno?”
“Da, jasno je.”
“To je sve za sada.”
“Čekaj,” reče Alex. “Moramo dobiti nešto zauzvrat.”
“Dobili ste puno. Zarobljenikova sigurnost je zagarantirana.”
“Treba nam datum. Kad će biti pušten na slobodu?”
“Neće biti pušten na slobodu za svoticu od sto tisuća dolara.”
“Claro. Ali recimo da je to prva polovica.”
Nasmijao se. “Alex, amiga mia. Samo sanjaš.”
“Već sam vam rekla, ne možemo platiti tri milijuna.”
“Platit ćete,” reče on, gubeći strpljenje. “Osim ako udovica radije želi dobiti srce svog
muža u plastičnoj vreći.”
“Nemoj nas zastrašivati.”
“Onda me nemojte izazivati,” reče on ljuto. “Sad ste prošli jeftino, ali otkupnina je
određena. Znamo da je osiguran. Tri milijuna dolara, ni penija manje.”
Uhvatila me mučnina. Pretpostavljali smo da znaju, ali sad je to prvi put i potvrdio.
“Nije tako jednostavno kao što mislite,” reče Alex.
“Meni jest. Konačna razmjena bit će jako brzo. Detalje ćete naći u poruci danas popodne.
To je sve što sam htio reći.”
“Čekaj, još nešto. Treba nam dokaz da je živ.”
“Upravo smo vam ga poslali.”
“Ž elimo dokaz da je živ danas."
“No es posible. Zarobljenik nije ovdje sa mnom.”
“Stavite dokaz u poruku koju ćete ostaviti u kupaonici.”
“Kakav dokaz?”
“Ž elimo dokaz da je živ.”
Zarežao je, a onda rekao, “U redu, što hoćete?”
“Samo trenutak.” Pogledala me i zapitala, “Znaš li ikakvu tajnu u vezi tvog oca?”
“Na primjer?”
“To mora biti pitanje koje Joaquin može postaviti tvom ocu. Nešto što samo tvoj otac
zna.”
“Koja mu je omiljena boja?”
“Ništa subjektivno, reče ona. “Neka to bude neka provjerljiva činjenica.”
Kako bi bilo postaviti pitanje od prošlog puta? Ime zlatnog retrivera kojeg sam imao kad
sam bio mali.”
“Treba nam nešto drago. Možda su ga to pitali prije dva tjedna, a onda jučer ubili.”
“Kad mu je godišnjica braka?”
"Nije dobro. Ako su ga planirali ubiti a vas uvjeravati da je još uvijek živ, sigurno su
saznali datum svakog rođendana i godišnjice prije nego što su povukli okidač.”
U tom mi trenutku ništa drugo nije padalo na pamet. Osjetio sam da me Alex požuruje.
Onda mi je palo na pamet utapljanje koje mi je .Jenna spomenula.
“Koliko je godina imala njegova sestra kad se utopila?"
“Savršeno,” reče Alex.
Odmah sam poželio povući to pitanje, ali ga je Alex već prenijela Joaquinu, a on je
zaključio razgovor kratkim “Adios, amigos.”
Alex je isključila radio, pogledala me i zapitala, “Š to je?”
“Muči me pitanje koje smo dali Joaquinu. Nije dobro.”
“Glupost. To je upravo onakvo nešto što neće moći saznati ako mu tvoj otac ne kaže.”
“Problem je u tome što mi tata nikad nije spomenuo svoju sestru.”
“Hoćeš reći, ne znaš odgovor na vlastito pitanje?” viknula je.
“Znam odgovor. Ali to je nešto što mi otac nikad nije povjerio. Očito je to tema o kojoj
mu je teško govoriti, možda čak i nešto što nije htio da saznam. Nisam mu trebao
postaviti pitanje koje će ga još dodatno uznemiriti.”
Spremila je radio u svoju naprtnjaču i prebacila je preko ramena. “Nemoj me krivo
shvatiti, ali tvoj tata brine o kudikamo gorim stvarima nego što je to zna li njegov sin ili
ne za njegove tajne iz prošlosti. Tri milijuna takvih stvari, da budem preciznija.”
Nisam mogao ništa reći.
Okrenula se i krenula niz kamenu stazu. Pošao sam za njom i zajedno smo se spustili u
gustu maglu.
 48
Matthewa je još uvijek boljela glava. Od udarca kundakom koji je dobio pokraj rijeke bio
je u nesvijesti skoro cijeli dan. Tri inča dug ožiljak zašila mu je Aida, trinaestogodišnja
gerilka koja je tvrdila da zna šivati. Međutim, očito nije nikad ništa čula o steriliziranju
igala niti čišćenju rana. Cijeli dan je Matthew tražio komad čiste krpe da pokrije ranu.
Mučila ga je misao da bi nakon svega što je prošao mogao umrijeti od glupe infekcije.
“El vaso, por javor" rekao je čuvam u prolazu. Jedan od ovih bijednika ukrao mu je
jedino što je imao, zdjelicu za rižu u koju je skupljao kišnicu za piće i ispiranje rane na
glavi.
Stražar je samo produžio, ne obraćajući pažnju na njega.
Matthew je lako mogao eksplodirati, ali se tješio da mu je ovaj tjedan ipak bolje nego
prošli. Više nije bio u onoj rupi u zemlji, iako je i dalje bio odvojen od ostalih
zarobljenika. Provodio je dane ispod krova od trske pokraj kolibe u kojoj su boravili
gerilci, dok su ostali bili smješteni s druge strane u vojničkim šatorima, koji su došli s
posljednjom pošiljkom zaliha. Jednom je također vidio i Nisho, ali samo iz daljine. Vidio
je cijelu grupu na putu do kupališta. Jana, Emilija, zgodnog Kolumbijca i Rosu. Oni su
sjedili oko male vatre i nešto jeli. Nisho je bila sa strane, sama, sklupčana u jednom
pokrivaču.
Nije znao koliko je vremena točno prošlo od silovanja. Bilo je tako hladno i kišno da je
svaki dan bio isti kao prethodni. Ž alio je što nema olovke i papira kako bi mogao bilježiti
dane. Čuvari koji su mu donosili hranu ili su ga vodili u zahod, nikad ništa nisu htjeli
reći. Pitao ih je koliko je dugo u zarobljeništvu, koji je dan, kad će Božić. Odgovor je bio
uvijek isti - uQue te importa?
Zašto te to zanima?
Na kraju ih je prestao zapitkivati, a oni mu nisu ništa više govorili. Osim jutros. Nekoliko
dana nakon što mu je Aida donijela doručak, uobičajenu kašu. Tišina je bila uobičajen
način komunikacije između njih, ali ovaj mu je put, stavljajući limenku na pod pokraj
nogu, iznenada postavila čudno pitanje.
“Koliko je godina imala vaša sestra kad se utopila?”
Tako se iznenadilo da je zatražio da ponovi pitanje. Ali bio je siguran da je dobro čuo.
“Tko pita?”
“Tvoj sin. Odgovori.”
“Sedam,” odgovorio je.
Ona se okrenula i otišla bez riječi.
Osjetio je sreću i nadu. Videovrpca je bila dobar znak napretka, ali ovo Nickovo pitanje
bilo je prva potvrda da mu je obitelj u kontaktu s otmičarima. Čitavo se vrijeme najviše
bojao da njegova žena i djeca ne znaju je li živ ili mrtav, a ta bi im neizvjesnost život
učinila još gorim.
Iza podneva je njegov optimizam ustupio mjesto nekim kompliciranijim osjećajima.
Smrt njegove sestre uvijek je za njega predstavljala nešto osobito intimno i on to nikad
nije spomenuo svom sinu. Uznemirilo ga je što je Nick za to saznao i pitao se što je Nick
zapravo čuo o cijelom tom strašnom slučaju. Majka je na to gledala na svoj način.
Mrtvozornik na svoj. Matthewu je najteža verzija bila ona njegova. Zato što je ona bila
istinita i vidio ju je svojim vlastitim očima, očima petogodišnjeg dječaka.
Opet je počela padati kiša. Krupne kapi su bučno udarale o improvizirani krov iznad
njegove glave. Po tlu su padale tiše. Čuli su se prepoznatljivi zvukovi vode u džungli. Dio
njega se opirao tome, ali se ipak morao vratiti u ono kišno jutro u Florida Keysu prije
skoro pedeset godina...
“Bježi, Stacy, bježi!”
Matthew se svim silama nastojao istrgnuti iz ruku svog pijanog oca. Pao je na pod, a on
ga je držao za gležanj. Primijetio je da se majka digla s kauča i da joj iz nosa teče krv.
Krenula je prema njima i udarila oca nogom u prepone.
Upalilo je. Matthew se uspio osloboditi. Majka je pritisnula oca tako da mu je lijevu ruku
čvrsto držala na leđima, a desnu gurnula dolje, među noge. Čim bi se pomaknuo,
zaboljelo bi ga tamo gdje se to najviše osjeti. Vidio je više puta majku kako to radi.
“Bježite, djeco!” vikala je.
Matthew se ukočio. Majka je bila sitna žena i znao je da neće moći dugo držati krupnog i
pijanog muškarca kao što je njegov otac.
“Mama, ne!”
“Rekla sam, idi!” vikala je.
“Pobit ću vas!” režao je otac. “Sve ću vas pobiti, gadovi!”
“Povedi sestru i idi!” viknula mu je majka.
“Ali, mama!”
Gledala je svog sina i odlučno mu ponovila. “Slušaj me, Matthew. Odmah idi! Bježi
daleko!”
Nije htio ostaviti majku, ali se nikad prije nije usprotivio kad bi mu nešto naredila.
Zgrabio je sestru za ruku i zajedno su pobjegli van. Trčali su niza stube, preko livade i
onda na cestu. Trčali su što su brže mogli po kiši. Matthew je sestru držao za ruku. Stacy
je i dalje na sebi imala samo pelene, koje je morala navući jer ju je otac tako htio kazniti.
“Kamo idemo?” viknula je, a glas joj je drhtao dok su trčali.
“Daleko!” vikao je. “Mama je rekla da odemo daleko!”
Zadihali su se i ostali skoro bez daha kad su došli do pješčane staze koja vodi prema
obali. Stacy je skoro pala kad su došli do vode.
“Pomozi mi,” reče Matthew. Gurao je malu ribarsku lađu u vodu.
“Š to radiš'?”
“Moramo otići daleko. Mama je rekla daleko!”
Noge su mu klizile u pijesku. Gurao je lađu svom snagom i ona je naposljetku ušla u
vodu. Kiša je padala još jače.
“Upadaj!”
Stacy je skočila na prednje sjedalo. Matthew je sjeo otraga i stao paliti motor.
“Znaš li što radiš?”
“Mama mi je pokazala.” Još jedan potez i motor se upalio. Lađa se počela udaljavati od
obale.
“Matthew, uspori!”
“Moramo otići daleko! Mama je tako rekla!”
Motor je brujio, prednji dio lađe se podignuo. Jurili su ravno prema pučini, prema
morskoj struji. Valovi su postajali sve veći. Lica su im bila mokra od kiše i slane vode
koja ih je zapljuskivala.
“Uspori!” vikala je Stacy.
Matthew je nije mogao čuti. Vjetar je puhao jače, a bučni motor se nalazio samo
nekoliko centimetara od njegovih ušiju. Čuo je samo majčinu naredbu. Bježi! Daleko!
Lađu je udario snažan val. Stacy je vrisnula i upala u more. Lađa je produžila dalje sve
dok Matthew nije ugasio motor. Bio je sam u lađi.
“Stacy!” vikao je.
Pokušao je ustati, ali ga je drugi veliki val srušio. Uspio se zadržati u lađi.
“Stacy!”
Oluja je postajala sve intenzivnija. Valovi su se pjenili i razbijali o lađu. Nebo je postalo
potpuno crno. Kiša je padala kao bijesna, a pratio ju je hladni vjetar sa sjevera. On je
stajao na krmi lađe i prestrašeno tražio bilo kakav znak od svoje sestre na površini.
“Stacy, gdje si!”
Čekao je, užasnut, nadajući se da će mu odgovoriti. Ali nije čuo ništa, samo vjetar, valove
i kišu, kišu. Sve jaču. Ništa osim kiše...
Matthew je izronio iz svoj ih uspomena i zamišljeno pogledao prema džungli koju je
kupala hladna planinska kiša. Lice mu je bilo mokro. Dijelom zbog kapi koje slabi krov
iznad njegove glave nije mogao zadržati, ali uglavnom zbog suza koje su izazvale misli o
njegovoj bolnoj prošlosti.
Stacyna smrt proganjala ga je cijeli život. Nakon nje uslijedila je napetost između majke
i njega, o kojoj su uvijek šutjeli. Formalno, za smrt svoje kćeri uvijek je krivila njezina
nasilnog oca. Ali drugi dio se oglasio kad je dobila Alzheimerovu bolest: tada su se
začule bolne optužbe da je Matthew ubio svoju sestru. Znao je da to govori jer je
bolesna i da to zaista ne misli. Međutim, jedna se tragedija nadvila nad drugom. Zbog
dubokog osjećaja krivnje u mladosti se propio, a zbog pića je došlo do sukoba s
njegovim dvanaestogodišnjim sinom prije petnaest godina. Jedan glupi odlazak u
ribolov, kap alkohola više i njihov odnos se zauvijek izmijenio.
On i Nick. Još jedna tragedija na moru.
Rana na glavi ga je opet počela peći i boljeti. Skinuo je mokru čizmu i izlio iz nje vodu.
Pitao se što li bi njegov sin sada mislio o svom ocu.
 49
Do hotela Los Andes trebalo nam je deset minuta. Nismo morali pitati gdje se nalaze
zajedničke kupaonice. Samo sam slijedio svoj nos, doslovno.
Hotel se nalazio u kolonijalnom kvartu La Candelaria, starom dijelu Bogote. Srce tog
područja bila je Plaža de Bolivar, nekadašnji centar grada. Iako su tu bile uglavnom
upravne zgrade i moderna arhitektura, na istočnoj se strani nalazilo dosta starih kuća iz
španjolskog razdoblja. Jedne su bile obnovljene i obojene u žarke boje, a druge tako
zapuštene da su se skoro počele urušavati. Neke su bile preuređene u hotele kakve su
voljeli turisti. Hotel Los Andes bio je najgori u nizu. Svježa boja ga nije posjetila
desetljećima, a komadi fasade su otpadali sa zidova. Krov je bio trošan, prozori nagrđeni
hrđavim željeznim rešetkama. Na vratima je bio nalijepljen rukom napisan oglas, o
iznajmljivanju soba za otprilike tri dolara po noći. Već izvana se vidjelo da je i ta cifra
previsoka.
Išli smo uskom ulicom do stražnjeg ulaza u hotel. Novac sam nosio u čvrstoj plastičnoj
vreći. Alex je išla uza me, naoružana skrivenim SIG-Sauerom P 228. Ovdje su pljačke
uobičajena stvar, ali me Alex uvjeravala da će svatko tko pokuša zaviriti u sadržaj te
vreće dobiti devetmilimetarsko iznenađenje između očiju.
“Jesi li nervozan?” zapitala me.
“Zar bih trebao biti?”
Samo zapamti što sam ti rekla. Ne možeš učiniti ništa zbog čega će osloboditi tvog oca.
Tu smo samo da pokažemo otmičarima da slijedimo upute. Ne da bismo ispali junaci.
Uđi unutra, uzmi poruku i učini točno ono što budu tražili od tebe.”
Zaustavili smo se kod ulaza u kupaonicu. Iza nas je bio restoran. Čula se buka iz kuhinje.
Na pragu je spavao jedan pijanac i hrkao. Niza zid se cijedila voda i močila kante sa
smećem. Po ovako toplom danu, iz smjese se širio takav smrad da mi se smučilo.
“Ako ne izađem za pet minuta, dođi po mene.”
“Mislila sam ti dati dvije minute,” reče ona.
“Hvala.”
Uzeo sam vreću s novcem i ušao u muški zahod. Kad su se vrata za mnom zatvorila,
skoro sam se onesvijestio od nepodnošljivog smrada. Unutra je smrdjelo kao u
kanalizaciji. Zid je bio mokar od mokraće. S poda je zaudarala tamna tekućina. Bio je tu
samo jedan umivaonik, sav žut i zahrđao. Na zidu iznad vidjeli su se tragovi
najvjerojatnije ukradenog ogledala. Otraga su se nalazili tuševi za goste hotela. Na moj
užas, dva su bila zauzeta.
Pažljivo sam krenuo prema pet prljavih kabina. Prva je bila prazna. Iza drugih vrata čuo
sam jauke čovjeka koji se borio, očito sa svojim crijevima. Zaustavio sam se kako bih
otvorio vrata na trećoj kabini, kao što mi je rekao Joaquin. Unutra se nalazio starinski
vodokotlić s lancem za potezanje vode. Š koljke nije bilo, samo rupa. Užasno je smrdjelo.
Čulo se zujanje muha oko sadržaja u neopranoj rupi na podu.
Jednu misao nisam mogao izbiti iz glave. Što ja tu k vragu radim? Onda sam shvatio da
ne mogu ni zamisliti uvjete u kojima živi moj otac. Prema uputama otmičara, zatvorio
sam vrata i pogledao iza vodokotlića.
Tamo sam našao kuvertu. Odmah sam je otvorio. Poruka je bila napisana na
španjolskom, ali na svu sreću taj jezik bolje čitam nego govorim.
“Stacy je imala sedam godina kad se utopila," pisalo je.
Dva puta sam pročitao taj dokaz života, ne mogavši vjerovali vlastitim očima. Ovo je
stvarnost, shvatio sam. Moj otac je živ. Nastavio sam čitati idući paragraf: “Ostavi novac
u zahodu s lijeve strane. Ne govori ništa. Obavijest o oslobađanju Matthewa Reya doći
će za devedeset sekundi. Ako odeš iz zahoda prije toga, nećeš dobiti nikakve
informacije.
S moje lijeve strane nalazila se kabina broj dva, ona iz koje sam čuo one zvukove pri
ulasku. Diskretno sam pogledao u pod i ugledao nečije noge. Tip je došao po novac.
Svim silama sam se nastojao dosjetiti tko bi mogla biti ta osoba. Alex mi je rekla da
otmičari koriste “mazge” za ovakve pothvate, djecu iz susjedstva koja će dostaviti droge,
pokupiti otkupninu ili bilo što za par pesosa. Oni su iznimno pouzdani u tome. Kad bi
pokuša i pobjeći s lovom, pobili bi im cijelu obitelj.
Držao sam vreću s novcem čvrsto uza se i nisam se micao. Osjetio sam strašnu želju da
preskočim ovu jadnu prljavu pregradu koja nas razdvaja i upitam čovjeka s druge
strane gdje mi je otac. A i to ne bi imalo smisla. Kao što je Alex rekla, on sigurno ništa ne
zna. Duboko sam udahnuo, sagnuo se i gurnuo vreću u drugu kabinu.
Neznanac ju je uzeo.
U trenutku me preplavio val različitih osjećaja - od nade da će novac oca sačuvati na
životu, do mržnje prema tim gadovima zbog boli koju su uzrokovali. Između ostalog
sam osjećao da su me upravo opljačkali. Iako ih je Alex nagovorila da iznos smanje na
sto tisuća dolara više od polovice moje ukupne imovine upravo je prešlo u ruke
potpuno nepoznatog čovjeka ispod išarane pregrade u javnom zahodu.
Dok sam stajao tamo, pogledavao sam na sat i odbrojavao sekunde do trenutka kad ću
dobiti novu informaciju. Čuo sam neznančeve korake kad je odlazio i zatvaranje vrata.
Devedeset sekundi je prošlo, a nisam ništa čuo. Čekao sam još petnaest sekundi, a onda
istrčao iz zahoda i provjerio sve ostale kabine. Nije bilo nikoga. Istrčao sam van i našao
Alex.
“Jesi li ga vidjela kad je izašao?”
“Koga?”
“Čovjeka s novcem.”
“Nitko nije izašao.”
“Čuo sam kad su se vrata zatvorila. Sigurno imaju druga vrata!”
“Nick, ne pokušavaj ga slijediti.”
“Za devedeset sekundi smo trebali dobiti obavijest o tome kad će ga osloboditi. A tu
nema nikoga!”
Potrčao sam natrag. Naravno, iza tuševa je bio još jedan izlaz. Otvorio sam ih i smrznuo
se. Ugledao sam puno ljudi kako nešto užurbano rade. Koja ironija. Pretpostavljao sam
da će moj novac oprati. Ali, pojma nisam imao da hotel Los Andes dijeli kupaonice s
praonicom rublja.
Nakon minutu-dvije, Alex mi je prišla. “Samo ga pusti.”
“Baš savršeno,” rekao sam cinično. “Ljudi dolaze i odlaze cijeli dan sa svežnjevima. Kako
bi itko od njih mogao znati tko je odnio moj novac?”
“Sigurna sam da je to samo ‘mazga’. Nema ga smisla tražiti. Zapravo, ako im kaže da smo
ga pokušali slijediti, to bi moglo biti kobno za tvog oca. Možda ga nikad ne bismo vidjeli
živog.”
“Joaquin je obećao da ću dobiti obavijest o tome kad će pustiti oca. U poruci je pisalo da
samo trebam pričekati devedeset sekundi: Kurvini sinovi, ništa nisu javili.”
“Mislim da ovo tražiš,” reče ona, držeći u ruci žuti komad papira. “Bilo je zalijepljeno sa
stražnje strane vrata.”
Nisam mogao vjerovati da mi je to promaknuto. Zgrabio sam papir i počeo čitati, ali sam
želio pročitati zadnji redak prije nego što sam ga mogao prevesti. “Koliko su nam
vremena dali da podignemo novac?”
Zakolutala je očima, što je bio jasan znak da novosti nisu dobre.
“Mjesec?” zapitao sam je.
“Tjedan,“ odgovorila je.
“To je nemoguće. Mogu jedino otići u sjedište Quality Insurancea s puškom u ruci, inače
nema šanse da dobijem tri milijuna dolara za jedan tjedan.”
“Svi otmičari znaju da imaš policu osiguranja vrijednu tri milijuna dolara.”
“Onda im moramo reći da je osiguravajuće društvo odbilo isplatiti novac.”
“Mislit će da lažemo. Ili, još gore, zaključit će da nemaju razloga za držati tvog oca na
životu.”
“I što će učiniti?”
“Sljedeće nedjelje očekuju da ćemo biti na Monserrateu zbog idućeg kontakta putem
radija. Možda bih ja trebala otići sama i reći im da sređuješ neke detalje. Nešto što nije
pretjerano važno, kako se ne bi zabrinuli. Mogli bismo dobiti malo na vremenu.”
“Koliko, što misliš?”
“Ne znam.”
Imao sam osjećaj da joj se ne sviđa razvoj situacije. Međutim, nitko nema kristalnu
kuglu. “Bože, pomozi nam,” samo sam to rekao.
 50
U gradu s osam milijuna stanovnika osjećao sam se strašno usamljeno.
Već je bila prošla ponoć, a Alex je otišla u spavaću sobu prije više od sat vremena. Mene
je čekao krevet u gostinjskoj sobi. Iako smo iz Miamija doletjeli prije nekoliko sati,
nisam uopće mogao spavati. Sjedio sam u dnevnoj sobi pokraj otvorenog prozora,
gledajući relativno mirnu ulicu ispod. Zbog blijedog svjetla iz kuhinje osjećao sam se
malo manje usamljeno. Svjetla automobila koji su prolazili ulicom bacala su rasplesane
sjene na zid sobe iza mene. Jedno je svjetlo trepnulo u stanu zgrade preko puta. Polako
su prolazile minute, iako me svaki put kad bih pogledao na sat mučio osjećaj da je
vremena sve manje.
Pitao sam se koliko još ljudi u Kolumbiji trenutno proživljava istu noćnu moru.
Trgnula me iznenadna buka s druge strane ceste. Muškarac i žena u stanu na drugom
katu su se oko nečega svađali. Noć je bila mirna i tiha. Kroz otvorene prozore sve se
čulo. Nakon nekoliko užarenih minuta, svađu je prekinulo bučno lupanje vrata. Gledao
sam s prozora kako muškarac bijesno odlazi iz zgrade. Čuli su se njegovi užurbani
koraci na starom pločniku.
“Još si budan?” pitala je Alex.
Okrenuo sam se i ugledao je kako stoji u hodniku. “Mislim da je sada budno cijelo
susjedstvo.”
Malo se nasmiješila, a onda je prošla preko sobe i sjela na bijelu fotelju pokraj mene,
licem okrenutim prema prozoru. Nije nosila pidžamu. Imala je svoju omiljenu opremu
za spavanje: kratke hlačice i oskudni topić koji je pokrivao jedva nešto više kože od
sportskog grudnjaka.
“Hoćeš li biti budan cijelu noć?” pitala me.
“Vjerojatno. Zabrinut sam zbog roka. Skoro bih volio da nisi inzistirala na tome da
Joaquin odredi datum puštanja oca na slobodu. Zar ne misliš da bi bilo pametnije
pričekati dok se barem pojavi nada da ćemo skupiti sav taj novac?”
“Osjećala sam da to trebam učiniti. Ne možemo uvijek čekati. Bilo bi to opasno za tvog
oca.”
Pogledao sam kroz prozor u noć, niti se slažući s njom niti se protiveći onome što je
rekla.
“Jesi li razmišljao o tome da posudiš novac od Guillerma?” zapitala je.
“Misliš li to ozbiljno?”
“Samo me zanimalo jesi li to uzeo u obzir, to je sve.”
“Kako bih? Od danas je jasnije nego ikad da je netko rekao otmičarima za osiguranje
tvog oca. Kad bih morao pogađati tko je to bio, odlučio bih se za Guillerma.”
“Onda bi ga u svakom slučaju trebao pitati. Računaj na njegov osjećaj krivice.”
“Š to hoćeš reći?”
“Ako Guillermo stoji iza ovoga, čvrsto sam uvjerena da je mislio da će osiguravajuće
društvo jednostavno isplatiti novac. Guillermo bi dobio svoj dio, otmičari svoj, a tata bi
ti se izvukao živ i zdrav. Vjerojatno mu nije ni palo na pamet da će osiguravajuće
društvo odbiti molbu i da bi tvoj otac mogao nastradati.”
“Zašto onda jednostavno ne otkaže cijelu stvar i kaže otmičarima da mi puste oca?”
“Zato što se on nije udružio s Moeom, Larryjem i Curlyjem. Vidim to iz razgovora s
Joaquinom. Jedan je njegov čovjek čak poginuo u Cartageni. Teško mi je to reći, ali ako
mu netko ne plati... pa, recimo samo da to neće biti dobro za tvog oca.”
Cijenio sam njezinu diskreciju, ali sam znao što hoće reći. “Recimo onda da kažem
Guillermu da nema novca od osiguranja i da će mi Joaquin ubiti oca. Zašto bi mu
iznenada proradila savjest i natjerala ga platiti otkupninu?”
“Ne znam. Neki to zovu instinktom. Za druge je to metoda pod nazivom PIG.”
“Š to je PIG?”
“Pogodak iz guzice.”
Čak i ovako uznemiren, morao sam se nasmiješiti. “Cijenim tvoju iskrenost.”
Uzvratila mi je osmijehom, iako je njezin bio čak nešto slabiji od mog. Izgleda da je
osjetila da o tome više ne želim razgovarati.
Nastavili smo sjediti na blijedom svjetlu gradskih lampi i nismo ništa govorili. Noge je
držala na čajnom stoliću, svoje duge gole noge savijene u koljenu. Vjerojatno je svoju
“spavaćicu” smatrala prije udobnom negoli seksi, ali iz moje perspektive bila je jedno i
drugo. Iako nisam imao namjeru učiniti ništa u vezi s tim.
Iznenada su se na ulici začuli zvukovi akustične gitare. Alex je ustala i krenula prema
prozoru. Ja sam joj se pridružio.
“Vratio se,” rekoh. “To je onaj isti tip koji se svađao sa svojom djevojkom.”
Sjedio je na pločniku ispred ženina stana, svirajući na svojoj gitari ispod ulične lampe.
“Izvodi joj serenadu,” reče Alex. “Muškarci to ovdje još uvijek rade. Mislim da je to jako
romantično.”
Zajedno smo slušali dok je on pjevao o svom slomljenom corazonu i la mujer s tamnim
očima, izgubljenoj ljubavi svog života. To je u Americi neobično, ali kad je la mujer zaista
prišla prozom kako bi ga čula, osjetio sam da navijam za njega.
“Jako dobro svira,” rekao sam.
Ritam je postao brži. S polagane ljubavne pjesme prešao je na živahnije melodije, koje
su me podsjećale na Gipsy Kings, iako zvuk nije bio onako bogat jer je izvođač ipak bio
samo jedan. Međutim, davao je sve od sebe.
Alex je počela pomicati usne u skladu s glazbom, a onda me uzela za ruku. “Hajde, naučit
ću te kako se pleše u kolumbijskom stilu.”
“Zaista mi nije do plesa.”
“Nema boljeg razloga za ples.”
Malo sam razmislio. “Imaš pravo.”
Pritisnula je dlanom svoje desne ruke dlan moje lijeve. Uzela mi je drugu ruku i stavila
je na svoj bok. Osjećao sam toplinu njezine kože i ritam pokreta. Iznenada sam bolje
osjećao glazbu.
“Osjećaš li?” zapitala me.
“Kako to radiš a da uopće ne mičeš stopalima?”
“Slušaj kontraritam.”
“Š to je kontraritam?”
“Bio bi jadan da nisi tako sladak. Samo me slijedi.”
Zvukovi gitare su mi bučali u glavi, a ja sam se jako trudio koncentrirati. Ona je krenula
u jednu stranu, a ja u drugu.
“Oprosti.”
“U redu je,” reče ona.
Opet smo pokušali i ovaj put mi je išlo bolje. Naglas mi je brojala korake, a onda čvršće
stisnula moju ruku na svoj bok, kao da mi je htjela pomoći da osjetim kretnje.
“Ide,” rekla je i nasmiješila se.
Kretali smo se naprijed-natrag i u stranu. Bokovi su nam se njihali. Gledali smo se u lice.
Jednom sam joj zgazio nogu, ali se ona samo nasmiješila i nastavila brojiti. Nakon što je
čitavu minutu nisam zgazio, prestala je brojiti.
“Pogledaj, pa ti plešeš!”
“Mislim da sam shvatio,” rekoh.
Naš svirač je opet pjevao, i to glasnije. Ritam je bio još brži, ali sam se s njim dobro
nosio. Alex mi je prišla bliže, tijela su nam se dodirivala.
“Prilično si dobar za jednog gringa.”
“Zašto kažeš ‘za gringa’?”
“Zato što jedan Kolumbijac nikad ne bi dozvolio da žena vodi.”
“Mislim da bi ti vodila i kad bi plesala s Fredom Astaireom.”
“Kojim Fredom?”
“On je poznati...”
Poškakljala me po rebrima smiješeći se. “Znam tko je on. No se puede dar papaya”
dodala je svoj omiljeni izraz.
“Ne budi tako naivan,” rekao sam, prevodeći.
“Tako je,” reče ona nježno. “Mogla bih te jednostavno pregaziti.” Glazba je prestala, ali
mi se nismo razdvojili. Ostali smo u svom plesačkom položaju, ona sa svojom desnom
rukom u mojoj lijevoj. Polako je njezina lijeva ruka počela kliziti od mog boka prema
leđima, a onda opet nježno prema ramenima. Instinktivno sam isto uradio njoj. Prstima
sam prešao od njezinih oblih bokova i malih leđa. Tijela su nam se još više približila,
tako blizu da su se skoro zalijepila jedno za drugo. Protrnuo sam pri pomisli na njezine
grudi naslonjene na moje. Njezin me dah milovao po vratu dok me gledala, la mujer s
tamnim očima.
Maknula mi je ruku s leđa, milujući me. Skoro nesvjesno sam učinio to isto po toploj,
goloj koži na njezinim leđima. Bila su čvrsta i jako glatka, dok prstima nisam napipao
blago ispupčenje na koži, a onda još jedno nešto niže. Izblijedjeli ožiljci koje prije nisam
primijetio. Sad kad ih je moj dodir otkrio, mogao sam ih zapravo vidjeti gledajući preko
njezina ramena odraz leđa na prozoru iza nje.
Iznenada se ukočila, kao da je shvatila što sam primijetio. “Jesu li te preplašili?”
“Š to?” zapitao sam praveći se blesav.
“Napipao si moje ožiljke, zar ne?”
“Ništa posebno, zapravo.”
“Lažeš.”
Našao sam ih pet, svaki je bio dug otprilike inč i četvrtinu inča širok. Kao da su to bili
ostaci starih rana koje nisu bile liječene kako treba. “Izgledaju kao da te netko izbo
nožem.”
“To se i dogodilo.”
Odmaknula se, kao da je iznenada shvatila što je rekla.
“Oprosti. Nisam te htio uznemiriti.”
“U redu je. Bilo je to jako davno. Imala sam šesnaest godina.”
“Š to se dogodilo?”
“Pokušala sam otići iz FARC-a.”
“Zato su ti to učinili?”
“To je doživotna obveza. Ne vole izdajice.”
Pokušavao sam ne odati svoju zapanjenost. “Zar ti nije opasno vratiti se u Kolumbiju?”
“Za Soniu Bernal, da. Za nju bi to bilo jako opasno. Kad bi bila živa. Ali ona je dobila pet
uboda u leđa i ostavljena je u jarku pokraj ceste izvan Calija prije skoro petnaest
godina.”
“Sonia je bilo tvoje pravo ime?”
“Bilo je to moje ime za FARC. I, da odgovorim na tvoje pitanje, sve mi se to čini kao san.”
“Počinjem shvaćati kako se osjećaš.”
Krenula je prema meni i pomilovala me nježno po obrazu, kao kad se nekoga žali
probuditi iz sna. “Ne brini. To me je očvrsnulo iznutra. Stoga sam i odlučnija pomoći ti u
spašavanju oca. Laku noć, Nick.”
Gledao sam je kad se okrenula i pošla natrag u kupaonicu. Pokušavao sam ne piljiti u
nju, ali, čudno, s onih ožiljaka nisam mogao skinuti pogled.
Bilo mi je teško zamisliti da je ona bila jedna od njih.
Iz nekog razloga sam se prisjetio našeg prvog zajedničkog dana u Bogoti, kad me napala
što sam pokušao poremetiti njezin ustaljeni raspored. Kako bi dokazala što je htjela
reći, luđačkom me brzinom odvezla na vrh brda da vidim nekad ugodne četvrti u
sjevernoj Bogoti koje je kriminal pretvorio u male utvrde. Pitao sam se je li zabrinuta za
mene. Čak ni sada nisam znao što bih mislio, iako je jedno bilo sigurno.
Nikad nisam upoznao ženu poput Alex.
 51
Carinsku kontrolu na međunarodnom aerodromu u Miamiju prošli smo bez problema.
Barem Alex. Njoj nisu niti gledali što ima u torbi. Očito je neoženjeni bijelac u kasnim
dvadesetim koji je dvaput u mjesec dana letio između Miamija i Kolumbije bio puno
zanimljiviji. Moje su torbe željeli pogledati.
Rekao sam Alex da produži bez mene.
“Jesi li siguran?”
“Aha. Razgovarat ćemo kasnije.”
Otišla je točno sekundu prije nego što su carinski službenici otkrili svim prisutnima
moju ovisnost o toaletnom papiru američke proizvodnje. Vratio sam svoje osobne stvari
natrag u torbu, zatvorio je i bio spreman za polazak.
“Možete li poći s nama na trenutak, molim vas?” upitao me službenik.
Napravio sam mali korak unatrag, iznenađen. Stariji par iza mene se odmaknuo, kao da
žele pokazati da ne putuju sa mnom.
“O čemu se radi?”
“Moramo vam postaviti neka pitanja. Istupite iz reda, molim vas.”
Na ovo su moji najniži instinkti podivljali, ali nisam htio praviti scenu. “Naravno,” rekao
sam. Zgrabio sam svoju torbu i krenuo za službenikom kroz izlaz za osoblje aerodroma i
policijske snage. Službenik je imao elektronski ključ pomoću kojeg je otvorio vrata. S
druge je strane stajao agent F B I-ja Huitt.
“Dugo se nismo vidjeli, Nick,” reče on.
Kraj njega je stajala mlada agentica koja nije govorila ništa nego me samo gledala
svojim prodornim pogledom.
“Uhitit ćete me?” zapitao sam.
“Ma, ne,” reče Huitt. “Samo vam želimo postaviti nekoliko pitanja. Ako ne želite, možete
otići.”
“Onda mi je bilo zadovoljstvo,” rekao sam. “Vidimo se.”
Kad sam se okrenuo, rekao je, “Otkud vam dvjesto pedeset tisuća dolara?”
Zaustavio sam se, ali nisam odgovorio.
“Vaša banka u Miamiju ispunila je izvještaj. Sigurno ste bili nervozni kad ste slali novac,
Nick.”
“To je moj novac. Ako ga želim poslati u Bogotu i izići iz banke s kovčegom punim
gotovine, to je moja stvar.”
“Naravno, sve dok je u pitanju vaš novac. Za vaše dobro se nadam da nije došao od
partnera vašeg oca.”
Nakon te primjedbe pomislio sam na Alexin savjet da sav novac posudim od Guillerma.
“Nije.”
“Obećao sam vama i cijeloj vašoj obitelji potpuni imunitet ako mi pomognete
raskrinkati Guillerma Cruza. Odvjetništvo SAD-a nipošto se neće baviti time ako
počnete širiti prljavi novac.”
“Svaki novčić o kojem je riječ dobio sam od svojih najboljih prijatelja. Stavio sam svoju
kuću pod hipoteku, ja...”
“Da, da. Poštedite me vaše patetične priče.”
“Onda vi mene poštedite gnjavaže. Ne treba nam vaš imunitet.”
“Dopustite da vam dam mali savjet. Ako se nastavite poigravati sa zmijama, ugrist će
vas. To što se dogodilo vašem ocu, može se dogoditi i vama.”
“Š to vi znate o mom ocu?”
Prišao je bliže i rekao tihim, prijetećim glasom. “Znam da se ovakve otmice rijetko
događaju nevinom čovjeku koji se pojavi u krivo vrijeme na krivom mjestu. Znam da je
vaš otac došao u Kolumbiju s pet Nikaragvanaca kupiti brodove koji očito dugo nisu
korišteni. Znam sve o ljudima od kojih ih je kupio i znam kako su osvetoljubivi kad ih
netko prevari. Š to vi znate o vašem ocu, Nick?”
Njegove su riječi ostale visjeti u zraku, više kao optužba nego kao pitanje. Pogledao sam
ga hladno i rekao, “Dovoljno dobro da znam da ste seronja.”
Uzeo sam svoju torbu i otišao.

S aerodroma sam se odvezao ravno do okružnog suda Miami-Dade. Iako mu nisam

dopuštao da to primijeti, Huitt me iznervirao. Shvatio sam da bez obzira na to koliko mi
je potreban novac, Guillermo nije osoba od koje ga treba posuditi. Morao sam učiniti sve
što je u mojoj moći kako bih došao do novca kompanije Quality Insurance.
Došao sam do sudnice upravo nekoliko minuta prije pauze za ručak I smjestio se na vrh
granitnog stubišta ispred južnog ulaza u zgradu. Čekao sam u sjeni ogromnih kamenih
stupova. Iako me se vjerojatno nije sjećala, bio sam, prije otprilike osam mjeseci,
pomoćni odvjetniku slučaju koji je vodila upravo sutkinja Korvan, što je značilo da
nisam samo nosao aktovke po zgradi suda. Ako ništa drugo, onda me iskustvo poučilo
da je sutkinja Korvan vjerna svojim navikama kad je u pitanju pauza za ručak. Znao sam
da će svakog trenutka proći ovuda na putu do Boston Sub Shopa.
“Sutkinjo Korvan,” viknuo sam.
Nastavila je hodati. Nosila je ogromne sunčane naočale. Krenuo sam za njom niz stube i
još jednom izgovorio njezino ime. Malo je usporila, ali nije zastala.
“Ja sam Nick Rey,” rekao sam, hodajući uz nju.
“Znam tko ste vi.”
Prošli smo pokraj štanda na kojem se prodaje hot dog i onda nastavili do pješačkog
prijelaza. Za jednu stariju ženu, hodala je prilično brzo.
“Moram razgovarati s vama, sutkinjo.”
“O onome o čemu ja mislim?”
“O slučaju mog oca i Quality Insurancea.”
“Onda stanite. Imate novog suca.”
“Znate da je slučaj stavljen na čekanje?”
“O tome nemam što reći.”
Svjetlost se promijenila, a mi smo produžili preko užurbanog Flagler Streeta.
“Mislite li da je to pošteno?”
“Više nije važno što ja mislim.”
“Meni je važno.”
“Ovaj razgovor je sasvim nepotreban.”
“U pravu ste, ali nemam izbora.”
“Možda bih vas mogla prijaviti Floridskoj odvjetničkoj komori pa ćemo vidjeti što oni
misle.”
“A ja bih vas možda mogao pozvati na pogreb mog oca, zaista mi nije važno što misle u
Komori.”
Zaustavila se. “Je li se nešto dogodilo?”
“Dogodit će se. Imam rok od tjedan dana za nabavku tri milijuna dolara ili će oca ubiti.”
Na licu sam joj vidio da sam rekao pravu stvar. Bila je poznata po svom osjećaju za
pravednost, a vidjelo se i da je puna suosjećajnosti. “Voljela bih da vam mogu pomoći,
ali ne mogu.”
“Zašto ste odustali od ovog slučaja?”
“To vam ne mogu reći.”
“Sutkinjo, u pitanju je život jednog čovjeka.”
Automobili su prolazili ulicom, čitava rijeka pješaka jurila je pločnikom pokraj nas.
Mislim da je počela gubiti strpljenje. “O ovome ne bismo trebali razgovarati.”
“Znam što etička pravila govore o ovome.”
“Ne govorim o etičkim pravilima,” reče ona užurbano. “Ovo vam kažem za vaše i moje
vlastito dobro. O ovome ne bismo trebali razgovarati.”
Protrnuo sam od njezinog tona. Mislio sam da znam što mi govori, ali nisam bio siguran.
“Hoćete reći da ste odustali zbog...”
“Svatko ima svoju Ahilovu petu. Našli su moju.”
Zanijemio sam. Očito je imala jaču savjest nego što sam mislio, a ovo je bio način na koji
mi se ispričala zbog napuštanja očevog slučaja.
Dotaknula mi je ruku i rekla, “Pripazite se, mladiću. Kompanija Quality Insurance nema
namjeru izgubiti ovaj slučaj.”
Nakon toga je otišla. Prije nego što sam stigao išta reći, bila je daleko.
“Ni ja,” rekao sam samome sebi. Krenuo sam preko Flagler Streeta prema svom džipu.
 52
Matthew je dobio nove čizme. “Čizme za zamjenu”, bolje rečeno. Bile su bolje od starih,
ali definitivno nisu bile nove. Prepoznao je Janove čizme.
“Š to se dogodilo Janu?” zapitao je gerilca.
Bio je to tip s tetovažom na licu, Cerdo. “On je otišao.”
“Kući?”
Š mrknuo je, a onda rekao smijuljeći se, “Aha, kući. Idemo sad.”
“Kamo?”
“Vidjet ćeš.”
Matthew je polako ustao. Nije mu se sviđala atmosfera, ali je pokušavao biti racionalan.
Ne bi mu donijeli bolje čizme ako ga samo namjeravaju ubiti.
“Ponesi sve sa sobom.”
“Sve?”
“Jesi li gluh? Da, sve.”
Matthew je navukao čizme i zakopčao kaput. Jutro je bilo vrlo hladno, tako da je već na
sebi imao svu svoju odjeću. Dvije majice, hlače, vuneni-džemper i pletenu kapu koju je
jedan gerilac bacio jer je bila puna rupa. Također je nosio dva para čarapa, jedne na
nogama, a druge su mu služile kao rukavice za jako hladnih noći.
Pogledao je oko sebe, pokušavajući izračunati što bi sve ulazilo pod to sve . Smotao je
svoj pokrivač i uzeo posudu za vodu. Osjećao se kao klošar iz razdoblja velike
ekonomske krize koji se pokušava prošvercati u vlak.
“Je li to sve?” zapitao je gerilca.
“To je sve.”
“Provjeri. Ne vraćamo se.”
“Baš šteta.”
Matthew se nalazio pod brdom na kojem su gerilci imali glavnu kolibu, pratio je Cerda, a
onda su se nakratko zaustavili čuvši nešto poput pucanja iz automatske puške u daljini.
Slabo se čulo, ali je prepoznao zvukove kojih se sjećao iz svoje vijetnamske avanture.
“Kakva je to pucnjava?”
“Chulos,” odgovorio je. Tako gerilci zovu kolumbijsku vojsku.
Možda nas vojska traži?
To je bilo prvo što je Matthewu palo na pamet, ali je brzo izgubio nadu. Nije ih bilo
moguće naći. Ovo je mjesto previše zabačeno. Sigurno se radilo o još jednom u nizu
sukoba između vojske i ljevičarskih gerilaca. Ili gerilaca i desno orijentirane paravojske.
Ili gerilaca i neke grupe ekvadorskih ili peruanskih bandita. Ili o sukobu između FARC-a
i ELN-a. Ili su desničarski ekstremisti napali nenaoružane campesinose i ubijaju ih pred
očima članova njihovih vlastitih obitelji samo zato što su posumnjali da pomažu
gerilcima.
Ovdje ima toliko načina na koji možete izgubiti život u pucnjavi.
Došli su do kolibe na vrhu brda. Matthew je slijedio gerilca do ulaza, a onda se nakratko
okrenuo i pogledao oko sebe.
Logor je bio u potpunosti preokrenut. Joaquin i njegovi ljudi stajali su sjedne strane s
puškama u rukama i municijom obješenom preko ramena. Nekoliko desetaka drugih
gerilaca - muškaraca i žena koje Matthew nije prepoznao - zauzelo je položaje oko
kolibe, uključujući i dugi rov koji su iskopali i zaštitili granjem. U blizini kolibe gerilci su
premazivali oružje crnom tintom i lica bojali u crno.
Očekivali su noćnu borbu. Po znaku zmaja na odjeći Matthew je prepoznao da je riječ o
FARC-u.
“Sjedni ovdje,” reče mu Cerdo.
Matthew je brzo potražio najsušniji komad zemlje i sjeo ispred kolibe, s desne strane
vrata.
“Matthew,” netko je prošaptao.
Pogledao je iza kuta kolibe i primijetio Emilija, kolumbijskog zatvorenika, kako sjedi
samo nekoliko metara dalje od njega.
“Š to se događa?” zapitao je Matthew.
“Vojska se približava. FARC se sprema za bitku.
“Mislio sam da Joaquin ne pripada FARC-u.”
“Ne pripada. Izbacuju ga sa svog teritorija. Zapovjednici FARC- a su se udružili s njim
samo dok im je prodavao otete žrtve. Ali, u zadnje je vrijeme tražio previše novca.”
“Gdje su ostali zarobljenici?”
“FARC ih je odveo.”
“Š to?”
“Mislim da im je Joaquin bio nešto dužan, tako da su mu jednostavno oduzeli četvero
zarobljenika. Ostavili su mu dvojicu.
“Zašto nas?”
“Nisam siguran. Joaquin misli da ja donosim najmanje nevolja. A ti najviše novca.”
Matthew je onda pomislio da je s Joaquinom tako loše da bi mu skoro bilo draže da je
prodan FARC-u.
“Na noge,” reče im jedan gerilac, odnosno mlada gerilka. Cerda nije bilo. Držala je pušku
u ruci i odvela Matthewa i Emilija do Joaquina i ostatka bande. Joaquin je ozbiljno
razgovarao s jednim FARC-ovim zapovjednikom. Gledali su nešto na karti, vjerojatno su
proučavali kuda se najbolje pokušati izvući.
Matthew je bacio pogled prema kolibi. S udaljenosti od otprilike tridesetak metara
primijetio je Nisho i Kolumbijku kako sjede na zemlji blizu logorske vatre. Na drugom
kraju, onom bliže Matthewu, Cerdo je razgovarao s dvojicom FARC-ovih gerilaca. Smijao
se i pokazivao prema ženama. Napokon, spustio se na koljena, prekrižio ruke kao da se
moli, i cmizdravim i plačućim glasom zavikao na španjolskom, “Molim vas, prestanite,
boli me!”
Muškarci su se nasmijali, najglasniji je bio Cerdo. Matthew je shvatio O čemu je riječ.
Prepričavao im je kako su silovali Nisho, nagovještajući im, također, što sami mogu
očekivati.
Joaquin je pozvao svoje ljude. U rukama je držao kartu, a očito je dobio i FARC-ov
blagoslov za nastavak puta. Predajući im Nisho i Kolumbijku osigurao je siguran prolaz
kroz njihov teritorij.
“Vamos,“ rekao je Joaquin. Cerdo je trčkarao za njim, a debeli mu je trbuh veselo
poskakivao.
Matthew je bacio zadnji pogled na njihov kamp, na dvije zarobljenice koje su ostavljali
ovdje. Sjetio se svoje žene i kćeri i osjetio gotovo nekontrolirani poriv da uzme pištolj i
učini pravu stvar.
Ali, uz Joaquinove ljude i FARC-ove gerilce teško da bi imao priliku ispaliti i jedan hitac.
“Te amo, Nishooooooor vikao je Cerdo. Pratio ga je divljački smijeh Joaquina i ostalih koji
su tog dana bili pokraj rijeke.
Ispunjen bijesom, Matthew se prisilio koračati naprijed dok su se spuštali planinom.
Nije znao kamo idu, ali to više nije bilo ni važno. U tom je trenutku samome sebi
svečano obećao da će, gdje god završili, iskoristiti prvu priliku. Najprije će ubiti
Joaquina, a .zatim Cerda.
Tko god još pritom strada, bit će samo dobitak za njega.
 53
Nisam mogao spavati od muke. Trebao sam tri milijuna dolara. Vremena je bilo malo, a
mogućnosti ograničene. Mogao sam ići zakonskim putem i čekati da mi osiguravajuće
društvo okrene leđa. Ili sam mogao doći do prljavog Guillermovog novca, a posljedice
ostaviti za kasnije. Problem je bio u tome što mi je Guillermo također okrenuo leđa.
Do jutra mi je koješta palo na pamet.
Prilikom svog posjeta Nikaragvi saznao sam da Guillermova žena provodi šest mjeseci
godišnje u Palm Beachu. Prema onome što mi je rekla Lindsey, to je bio razlog zbog
kojeg nije znala da je Guillermo oženjen. Nisam bio siguran trebam li joj vjerovati, ali on
ju je u svakom slučaju mogao uvjeriti u to da nije sretno oženjen. Važno je bilo da je
nakon samo jednog kratkog telefonskog poziva Vivien Cruz pristala na sastanak u
podne u starom hotelu Breakers u Palm Beachu.
“Gospođo Cruz?” rekao sam, prilazeći joj pokraj bazena.
Ona se odmarala na ležaju u svijetložutom kupaćem kostimu koji je isticao njezin
preplanuli ten. Kostim je bio izrezan do bokova, tako da su njezine lijepe noge izgledale
još duže. Sjela je i skinula svoje dizajnerske sunčane naočale. Ugledao sam lice koje je
bilo mlađe nego što sam očekivao. Imala je pokoju boricu oko očiju, ali je ipak bilo jasno
da Guillermo nije oženio svoju ljubav iz školskih dana.
Bože, jako sličite na svog oca,” reče ona smiješeći se. “Vi ste sigurno Nick.”
Rukovali smo se, a onda se ona vratila u svoj naslonjač. Ja sam sjedio na stolici pokraj
nje. Iza nas se nalazio hotel. Breakers je bio lijepi starinski hotel u renesansnom stilu:
imao je impresivne tornjeve, dekorativne kamene zidove i željezne balkone sagrađene
po uzoru na Villu Medici u Rimu. Do bazena su se nalazili tereni za kriket, a ocean je bio
nedaleko s istočne strane. Osim uobičajenih starih bogataša, tu je dolazila imućna
međunarodna klijentela - Arapi, Nijemci i, očito, lijepe supruge bogatih Nikaragvanaca.
“Ž elite li nešto popiti?” zapitala me.
“Ne, hvala.”
“Mislim da ste jako pristojni, ali ste ipak žedni.” Dala je znak konobarici, koja je krenula
prema šanku po još dva pića kakva je pila Vivien.
Malo mi je zasmetalo ono njezino “jako pristojni”, ali sam prešao preko toga. Bio sam
kod vašeg muža u Managui prije par tjedana.”
“Oh, i kako je?”
“Niste razgovarali s njim dva tjedna?”
Duboko je udahnula i stala razmišljati. “Da vidim... ne. Slali . smo jedno drugom poruke,
ali mislim da zapravo nismo stupili u kontakt. Ispila je ostatak pića. “Je li pomogao
vašem ocu?”
“Isprva je bio od velike koristi, posebno u Cartageni odmah nakon otmice.”
“I očekivala sam da će se Guillermo zateći na pravom mjestu u pravo vrijeme.”
“Iskreno rečeno, nisam od njega tražio mnogo.”
“Nemojte se sramiti. Sigurna sam da bi rado učinio sve što zatražite od njega.”
“Malo mi je neugodno tražiti.”
“Zašto?”
Zastao sam, odmjeravajući svaku riječ. “Razgovarao sam s FBI-jem. lzgleda da nemaju
najbolje mišljenje o vašem mužu.”
“Nemojte me zezati.”
Iznenadio me takav odgovor. “Zanima li vas što su mi rekli?”
“Zašto ne? Pretpostavljam da je to razlog zašto ste tu.”
“Oni misle da on posjeduje hrpu nezakonitog novca. Po načinu na koji provodite ovo
poslijepodne, skoro bih im povjeravao.”
“Ne dajte se zavarati. Guillermo je škrtac. Ovdje nisam niti učlanjena.”
“Kako ste onda ušli?”
Pogledala je snažnog mladog čuvara pokraj ulaza u bazen, a onda se okrenula prema
meni. “Recimo samo to da dobro... masiram leđa.”
“To će mi biti dovoljno.”
Na to mi se nasmiješila. “Nisam vas htjela šokirati. Samo sam bila iskrena.”
“Kad smo već kod iskrenosti, što ako vam kažem da FBI misli da vaš muž skriva oko
deset milijuna dolara koje je dobio od droge?” Nasmijala se, kao da je to glupost. “Ta ga
optužba prati godinama.”
“Nadam se da su u pitanju samo optužbe.”
“Guillermo je došao do puno zemlje nakon revolucije. Također je došlo do gadnog
razvoda s njegovom prvom ženom. Svaki put kad proda neki dio imovine, njoj mora
pripasti polovica. Takvu igru oni igraju. On prodaje, ne daje joj novac, a ona zove
odvjetnika. I utrka se nastavlja. On onda prenosi novac iz kompanije u kompaniju, iz
banke u banku, pokušavajući ga sakriti kao... pa, kao diler. Ona obično na kraju ode u
DEA ili FBI i prijeti mu optužbama za raspačavanje droge od kojih nikad ne bude ništa.”
Konobarica nam je donijela pića. Džin i tonik s limunom. Popio sam samo malo, budući
da mi je u to doba dana još bilo rano piti.
“Čudi me da bi mu moj otac dopustio da provlači taj novac kroz ribarsku kompaniju.”
“Neka to ostane između nas, ali on to čini bez znanja vašeg oca. Činjenica je da vašem
ocu pripada manji dio. Guillermo može raditi što želi.”
“Sve dok njegovi poslovi ne uključuju raspačavanje droge.”
“To nikako. Ne bi to učinio.”
“Ali on bi pokušao prevariti svoju bivšu ženu za novac koji joj po zakonu pripada.”
“Ta je žena kučka.”
“Ona je također majka njegova osmogodišnjeg sina i šestogodišnje kćeri, zar ne?”
“Š to hoćete reći?”
Pitanje mi je zapelo u grlu, ali nije bilo vrijeme za okolišanje. “Jeste li znali da je
Guillermo poslao mog oca u Kolumbiju?”
“Ne. Ali ne vidim kakve to ima veze.”
“Nije u pitanju slučajna otmica. Otmičari su znali da je moj otac osiguran u slučaju
otmice i mislimo da su ga odabrali baš zbog toga.”
“Pitate me je li moj muž dogovorio otmicu vašeg oca?”
“Volio bih da me uvjerite da to nije učinio.”
Još je jednom duboko udahnula, što joj je na neki način pomagalo u razmišljanju. “Čini
mi se da nije pitanje je li Guillermo poslao vašeg oca u Kolumbiju. Pitanje je tko je znao
da vaš otac ima osiguranje?”
“Hoćete reći da Guillermo nije znao?”
Izraz lica joj je postao ozbiljan. “Kažem vam da je znao.”
“Kako možete biti sigurni u to?”
“Sjedila sam za istim stolom kad su o tome razgovarali.”
“Gdje?”
“Baš ovdje u Palm Beachu. Jedne nedjelje u kolovozu. Vaša jadna majka doživjela je
najgoru jutarnju mučninu koju sam ikad vidjela. Kad je po treći put otišla u kupaonicu,
pretpostavila sam da je trudna. Vaš otac je to potvrdio, ali nas je zamolio da to nikom ne
spominjemo, budući da za to još niste znali ni vi ni Lindsey. U svakom slučaju, tada je
Guillermo rekao da bi trebao pogledati osiguranje. Mali prijateljski savjet. Dobra stvar
za novog obiteljskog čovjeka.”
“Hoćete reći da se odlučio osigurati zbog Guillermovog prijedloga?”
“U stvari, vaš je otac rekao da ga već ima.”
Tehnički gledano, bilo bi glupo da je otac svima govorio o svom osiguranju, ali s
praktične strane je trebao za to reći svom vlastitom poslovnom partneru. “Je li
spomenuo o kolikoj se svoti radi?”
“Velikoj. Čini mi se tri milijuna.”
Pogledao sam prema bazenu, slažući stvari u vlastitoj glavi. “To ne umanjuje moje
sumnje u vašeg muža.”
“Zar ste očekivali da ću lagati za njega, za svog čovjeka?”
“Možda.”
“Ne bih ga branila. Znam da je spavao s vašom sestrom.”
Pogledao sam prema čuvam kojeg mi je ranije pokazala, onom koji je dobio “masažu
leđa”.
Rekla je, “On je simptom mojih financijskih problema, ne uzrok. Bila sam vjerna
Guillermu.”
Osjetio sam istinski gnjev u njezinu glasu. Nisam imao namjeru biti tako izravan, ali
ukazala mi se prilika za to. “Mislite li da je Guillermo smjestio mom ocu?”
“Svatko ima svoju teoriju o tome što se dogodilo.”
“Koja je vaša?”
“Opsjednutost oženjenog pedesetogodišnjeg Casanove dvadesetgodišnjom kćeri svog
poslovnog partnera. Dvoje je ljudi stajalo između njih. Guillermo mene šalje u Palm
Beach, a vašeg oca u Kolumbiju. Sve dok su trgovine otvorene u Worth Avenue, zna da
se neću brzo vratiti u Nikaragvu. Bilo je malo kompliciranije riješiti se vašeg oca.”
“Razgovarao sam s Lindsey. Mislim da malo precjenjujete vezu između nje i Guillerma.”
“Jeste li sigurni?” zapitala me izazovno.
Pogledao sam je u oči, ali nisam odgovorio. Ona se malo nasmiješila, očito zadovoljna
postignutim učinkom.
“Nitko od nas ni u što ne može biti siguran, zar ne, Nick? Mi ništa nismo vidjeli.”
Nastavio sam gledati u prazno, skoro ne primjećujući da maže bedra kremom za
sunčanje. “Pretpostavljam da ne,” odgovorio sam.
Zatvorila je tubu i rekla, “Mogu li vam još nekako pomoći?”
“Ne, osim ako mi možete posuditi tri milijuna dolara.”
Naslonila se, zatvorila oči i izložila tijelo vrelom suncu. “Baš ste duhoviti.”
“Da,” rekao sam sarkastično. “Za umrijeti od smijeha.”
 54
“Dijelio si apartman s Alex?” pitala je Jenna.
Bili smo na večeri, našem prvom susretu nakon mog povratka iz Kolumbije. Za
predjelom i crnim vinom ispričao sam joj sve o putovanju, a ona je postavljala pametna
pitanja. Ovo posljednje kao da joj se omaknulo.
“To je velik stan, pripada nekoj njezinoj prijateljici,” rekao sam. “Alex je bila u jednoj
sobi, ja u drugoj.”
“Ne trebaš mi objašnjavati.”
“Čini mi se da trebam. Pitala si me.”
“Oprosti. Nisam trebala. Ja sam tvoja pomoćna odvjetnica, a ne... što god.”
Konobarica nam je donijela jelo, a onda se nasmiješila, rekla nešto na francuskom i
otišla. Le Bouchon u Coconot Groveu bio je jedan od mojih najdražih bistroa. Bio je to
ugodan prostor s drvenim stolovima i stolicama, posterima s Tour de Francea na
zidovima i ukusnom francuskom hranom po cijenama koje sebi može priuštiti i čovjek
koji hitno traži tri milijuna dolara.
“Je li pitala za mene?” pitala je Jenna.
“Tko, Alex?”
“Da. Sigurno joj je čudno da ti pomaže tvoja bivša zaručnica.”
“Mmm. Zapravo, nije te ni spomenula.”
Jenna se nasmiješila. “Tako loše lažeš.”
I ja sam se nasmiješio. “Dobro, možda te spomenula.”
“I što je rekla?”
Popio sam gutljaj vina i odlomio komad kruha. Zapravo sam se pitao kako će se osjećati
ako joj kažem da je Alex odmah rekla da Jennu nisam volio.
“U svakom slučaju u početku je imala krivu predodžbu o nama,” rekao sam nejasno,
znajući koliko je Alex pogriješila. “Ali sad sve bolje razumije.”
“Š to to znači?”
“Misli da bi mi u ovakvoj situaciji pomogla samo izuzetno plemenita osoba, poput tebe.
To mislim i ja.”
Gledali smo jedno drugome u oči nekoliko trenutaka. Mjesecima je nisam tako pomno
pogledao.
Došla je konobarica i diskretno nam odnijela tanjure. Jenna je gledala u daljinu, a kad je
konobarica otišla, promijenila je temu.
“Ispričaj mi što je bilo s Guillermovom ženom,” rekla je.
“Oh, naravno, rekao sam iznenađeno. Sve sam joj ispričao za nekoliko minuta.
Kad sam završio, zapitala me, “Hoćeš li ga ići tražiti?”
“Kako to misliš?”
“Sumnjao si na Guillerma prije nego što si upoznao njegovu ženu. Samo što nisi bio
siguran je li Guillermo znao za to da je tvoj otac osiguran kad ga je poslao u Kolumbiju.
Sad to znaš.”
“Ipak me zabrinjava što je na sudu osiguravajuće društvo prstom pokazalo na Lindsey, a
ne na Guillerma.”
“Možda sumnjaju na ljubavničku urotu. Tata nije odobravao njihovu kratkotrajnu vezu,
pa su ga se riješili. Za to su vrijeme dogovorili podijeliti tri milijuna dolara od police
osiguranja s razbojnicima koji bi ga oteli.”
“Lindsey to nikad ne bi učinila.”
Ispila je još jedan gutljaj vina, a onda rekla, “Ako si siguran u to, možda će ti se svidjeti
moja nova ideja.”
"A to je?”
“Najprije mi moraš reći da si siguran u Lindsey. Jer, ako nastavim i ispostavi se da ti
sestra nije takvo nevinašce, mogao bi je strpati u zatvor na dosta dugi rok.”
“Siguran sam koliko to mogu biti. I, mrzim što to moram reći, ali ako griješim,
pretpostavljam da Lindsey zaslužuje ono što zaslužuje.” Naslonila je laktove na stol,
očito uzbuđena zbog cijele priče. “Reci vladi da zaboravi na imunitet koji vam je agent
Huitt ponudio u zamjenu za informaciju o Guillermu. Reci im da želiš novac za nagradu.”
“Kakvu nagradu?”
“Malo sam istraživala dok si bio u Kolumbiji. Diplomatska služba sigurnosti nudi
nagradni program za doušnike koji im jave informaciju o međunarodnim teroristima.
Otmičari se smatraju teroristima. Ako je Guillermo smjestio tvom ocu, on je terorist.”
“Teoretski zvuči zanimljivo. Ali, prilično smo vremenski ograničeni.”
“Ovo bi stvar moglo ubrzati. FBI ga pod svaku cijenu želi strpati u zatvor. Terorizam je
puno sočnija stvar od ponavljanja stare priče o trgovini drogom.”
“Samo što naša priča ima i neke rupe.”
“Kao na primjer?”
“Počnimo od vrha,” rekao sam. “Koliko znamo, Guillermo i moj otac su samo jednom
razgovarali o osiguranju i to onaj put kad je Guillermova žena shvatila da je moja majka
trudna. To je bilo u kolovozu.”
“I?”
“Ove su police specificirane što se država tiče. Putovanje u Kolumbiju u to vrijeme nije
bilo niti na karti.”
“Prvotna polica nije pokrivala Kolumbiju?”
“Ne. Nećeš platiti osiguranje za Kolumbiju ako doista ne putuješ tamo. Onda cijena
skače.”
“Kako je onda tvoj tata došao do osiguranja za Kolumbiju?”
“Do toga je došlo kasnije. Osiguravajuće društvo je uključilo Kolumbiju nešto prije
putovanja.”
“Zar Guillermo nije mogao biti umiješan u to?”
“To ne možemo dokazati. Polica se odnosi na mog oca, ne na kompaniju. Možemo
dokazati samo to da je dvoje ljudi znalo za dodavanje Kolumbije - moj tata i
osiguravajuće društvo.”
Riječi su mi ostale visjeti u zraku. Pogledali smo jedno drugo, Jenna kao da mi je čitala
misli.
“Možda je to dovoljno,” rekla je.
“Ima li to smisla?”
“Razmisli. Bi li osiguravajuće društvo unajmilo razbojnike da otmu nekoga tko je kod
njih osiguran?”
“Ne bi. Ali bi to učinio neki bivši zaposlenik.”
Nasmijala se. “Onda bi Quality Insurance imao što skrivati. To bi objasnilo njihovu
taktiku.”
Osjetio sam uzbuđenje među nama, ali ga je gušila stvarnost, činjenica da smo oboje
odvjetnici.
“Pitanje je, kako to dokazati?”
 55
Ujutro sam zvao Duncana Fitza, nekoliko puta. Svaki put bi njegova tajnica ponovila da
je “nedostupan”.
Znao sam da je Beverly samo posrednica. Svi su je smatrali teškom osobom, ali je
također bila žena koja bi me u hodniku Cool Casha upozorila da je “vidjela bilješke” i da
je bolje da budem oprezan prilikom svog zlosutnog sastanka s Duncanom i suradnikom
iz New Yorka.
“Ne želim vas uvaliti u nevolju,” rekao sam naposljetku. “Ali ako Duncan ne želi
odgovarati na moje telefonske pozive, onda pretpostavimo da ni ja ne želim razgovarati
s njim. Hipotetski govoreći, ima li neko mjesto kamo ne bih trebao ići danas, kako bih
bio siguran da se slučajno nećemo sresti?”
Malo je zastala. Sklopio sam ruke nadajući se da će me Bog nagraditi za sve one večeri
na poslu s Beverly kad sam se smiješio i uljudno slušao njezino brbljanje o svih devet
života svake od njezinih sedam mačaka s kojima je dijelila jednosobni stan.
“Pa, hipotetski ” reče ona.
“Da?” potaknuo sam je na odgovor.
“Pretpostavljam da se ne biste trebali naći u blizini People Movera prije njegovog
saslušanja u tri sata na federalnom sudu. Kad biste naletjeli na njega u vlaku, ne biste se
mogli izvući. Zar to ne bi bilo grozno?”
“Užasno. Hvala na upozorenju.”
“Nema na čemu,” rekla je i spustila slušalicu.
Od dva sata nadalje čekao sam na uzdignutoj platformi na Brickwell Stationu. Zbog
blizine vode Miami nema podzemnu željeznicu, nego samo vlakove koji voze na visini
od dva do deset katova iznad grada. Stajao sam sa strane na platformi, iza dizala, i
gledao kako vlakovi odlaze svakih nekoliko minuta. Naposljetku sam ugledao Duncana
kako se penje pokretnim stepenicama s aktovkom u ruci. Vlak se nakratko zaustavio na
stanici. Vrata su se otvorila. Ušao je na vrata nedaleko od mjesta gdje sam stajao.
Pričekao sam dok se oglasio signal prije zatvaranja vrata, a onda utrčao u vlak. Vrata su
se zatvorila, a vlak je krenuo sa stanice. Duncan i ja smo bili sami u vagonu.
“Dobar dan,” rekao sam.
Izgledao je iznenađen, ali se držao kruto kao i obično. “Gospodine Rey, kako ste?”
Nakon više od godine dana zajedničkog rada, još smo se uvijek oslovljavali po
prezimenu. “Jučer sam razgovarao sa sutkinjom Korvan. Kaže da su je ucjenom maknuli
s ovog slučaja.”
“To je glupost.”
“To je istina. Sama je to rekla.”
“Ja se ne bavim ucjenama.”
“Naravno da ne. Ali vaši bi vam klijenti to uradili iza leđa. Kompanija Quality Insurance
nešto krije.”
“Vaša je obitelj prevarila moje klijente. Kraj priče.”
“Ne, to je njihova verzija. Pitajte vaše klijente kako su dobili slučaj oduzet sutkinji
Korvan i predali ga sucu koji im jede iz ruku. Odgovor nije ‘sretnim slučajem’.”
“Često se događa da neki slučaj preuzme drugi sudac.”
“Ali ne na ovaj način.”
“Gledajte, u ovom sam poslu malo duže nego vi, mladiću. Nemojte mi govoriti kako
trebam predstaviti svog klijenta.”
“Duncane, ne bismo sad o ovome razgovarali kad ne bih znao da imate savjest. Samo
tražim od vas da učinite ono što treba i postavite vašem klijentu teško pitanje. Manje ne
biste očekivali niti od mene kao vašeg štićenika.”
Gledao je kroz prozor vlaka u pokretu i šutio. Na trenutak sam pomislio da sam uspio,
ali se izraz njegova lica postupno promijenio.
“Vi biste samome sebi trebali postavljati teška pitanja. Ja sam ih dosta čuo od FBI-ja. I,
prestanite me loviti po vlaku. Ili ću o tome porazgovarati s agentom Huittom.“
Njegov je um bio otrovan, očito. Bilo bi suvišno objašnjavati mu da sam nevin, ali sam
bio toliko lud da sam mu morao reći što zaista o njemu mislim.
“Gilbert Jones se ubio. To znate?
“Tko?”
“Onaj debeli policajac, s kojim sam radio na svom posljednjem slučaju. Nakon što ste ga
natjerali da prokocka sav svoj novac za ‘dogovor’, nije mogao pogledati svoju djecu.
Otišao je kući te večeri i odvrnuo plinski ventil.”
“Kako to znate?”
“Ovakve stvari ili znate ili ne. Poput prvog saslušanja na koje ste me poslali, kad sam
odbio otići u sudnicu i tvrditi da jedno od vaših osiguravajućih društava ne mora plaćati
pedeset dolara tjedno za ‘respiratornu terapiju’ zato što to formalno nije ‘tjelesna
terapija’. Bi li to bila još jedna pobjeda u karijeri - uskratiti pomoć dvanaestogodišnjem
djetetu bolesnih pluća koje ne može disati?
“Pretjerujete. I požalit ćete zbog toga.”
“Jedino zbog čega žalim je činjenica da su mog oca morali otet i kako bi mi se otvorile
oči.”
Došli smo na stanicu i vrata su se otvorila. Iako smo bili pet stanica od sudnice, Duncan
je krenuo prema izlazu. Pri izlasku me pogledao i rekao, “Ovo je bilo nisko. Čak i za
tebe.“
Izišao je, vrata su se za njim zatvorila i vlak je žurno napustio stanicu.
Bilo je zapravo ugodno dati maha mojim istinskim osjećajima. Ali gledajući ga kroz
prozor kako žuri prema ulici, srce me zaboljelo zbog straha da su se pred mojim ocem
zatvorila još jedna vrata. Ovaj put zauvijek.
 56
Matthew nije imao pojma gdje se nalazi. Zašli su duboko u dolinu, pješice. Čim su se
približili cesti, zatvorenicima su stavili poveze na oči. Najprije Emiliju, a onda
Matthewu.
Hodali su još otprilike stotinu metara. U leđa ih je bola cijev puške i tjerala ih da
koračaju brže. Kad su čuli zapovijed, zaustavili su se. Čuo je kako se otvaraju vrata
automobila. Netko ga je ugurao u kombi. Čuo je kako se Emilio udario u glavu, ali mu je
od toga, začudo, bilo lakše. Barem je znao da ne ide sam. Vrata su se za njima zatvorila i
upalio se motor. Kombi je krenuo, najprije priličnom brzinom, a onda nešto sporije.
Činilo mu se da ih voze istom onom cestom od Cartagene na kojoj je započela cijela ova
noćna mora, ali s povezom preko očiju to nije mogao provjeriti.
“Emilio?” šapnuo je.
“Silencio!“ reče vozač.
Prepoznao je Joaquinov glas. Matthew se povukao u tamu. Poskakivao je u stražnjem
dijelu kombija sasvim izgubivši osjećaj za ravnotežu.
Ležao je na boku na metalnom podu, gume kombija kotrljale su mu se odmah do ušiju.
Naprijed su sjedila barem dva gerilca. Matthew je osjetio prisutnost drugih, ali čuo je
samo dva glasa. Vozač je zasigurno bio Joaquin, a bio je i prilično siguran da je onaj
drugi glas pripadao Cerdu. Ovaj se žalio na svoju preusku novu odjeću. Matthew je brzo
razmišljao. Ako su nosili novu odjeću, očito su ostavljali svoje gerilske muke za sobom.
Matthew je znao što to znači.
Uputili su se prema gradu.
Trudio se ne reagirati preburno, ali je svejedno osjetio nalet uzbuđenja. Odlazak u grad
mogao je biti znak da je njegovo puštanje na slobodu napokon blizu. Tama
prouzrokovana povezom na očima odjednom nije bila tako strašna. Vidio je nasmijano
Cathyno lice, svoje ruke na njenom trbuhu. Vidio je večeru na Dan zahvalnosti u Coral
Gablesu, s Nickom i Lindsey za stolom. Vidio je vrući tuš i oštre britvice i sočne goveđe
odreske.
Nije mogao šutjeti. Morao je postaviti ovo pitanje.
“Adonde vamos?“ Kamo idemo?
“Silencio!” viknuo je Joaquin.
Bilo je opasno nastaviti, ali Matthew je bio umoran od zlostavljanja, umoran od toga
daništa ne zna. “Adonde vamos?“ upitao je još jednom.
Cerdo je rekao nešto što je nasmijalo Joaquina. Matthew nije razumio što je to bilo.
“Donde?“ reče.
Nijedan od njih dvojice nije odgovorio. Joaquin se još uvijek zadovoljno smijuljio.
Napokon, Matthew začuje Emilijev glas. Ovaj mu odvrati tiho na engleskom.
“Rekao je da idemo u hotel za taoce.”
Matthew se povuče u svoj krug tišine i tame. Nekako mu se sve to nije činilo toliko
smiješnim.
 57
Večerao sam kod mame. U posljednje sam vrijeme bio jako zabrinut za nju, a nakon
sinoćnje večere zabrinuo sam se još više. Otkad se dogodila otmica, večerali smo samo u
kuhinji, a nikad u blagavaonici gdje su ona i tata inače jeli. Sinoć je, međutim, bez
objašnjenja, postavila tri tanjura na stol u blagovaonici. Jedan za nju. Jedan za mene. I
jedan za tatu.
Sjeo sam nasuprot mami i jeo svoj odrezak Stroganov u tišini, sav prestravljen. Možda bi
bilo lakše da smo o tome porazgovarali, ali nisam htio riskirati pokazujući mami svoju
zabrinutost. Alex i ja smo trebali dostaviti otkupninu za nekoliko dana, a još uvijek
nisam imao pojma gdje ću naći novac.
“Večera je bila izvrsna,” rekao sam poljubivši je u čelo.
“Liječnik mi kaže da se ne debljam dovoljno. Pripremam isključivo jela koja debljaju, ali
sam usprkos tome najmršavija trudnica koju je vidio.”
"To je zato što skoro ništa ne jedeš. Molim te, pokušaj barem nešto pojesti.”
Pogled joj je odlutao prema dnevnoj sobi.
Odnio sam svoj tanjuru kuhinju, a onda se vratio k stolu i posegnuo za čistim tanjurom
na tatinom mjestu.
“Ostavi,” rekla je oštrim tonom. “Neka ostane tu dok se otac ne pojavi.”
Povukao sam se. Nada je jedino što joj je pomagalo preživljavati dan za danom.
“Jesi li razgovarala s bakom ovaj tjedan?” zapitao sam.
“Vidjela sam je u ponedjeljak. Svakim se danom sve više gubi. Sumnjam da će
prepoznati sina kad se vrati.”
“Znam,” rekoh, sjećajući se kako je mene dočekala. “Dobro je da je posjećuješ. Možda će
ostati neka iskrica života u njoj.”
“Mrzim način na koji priča o tvom ocu. Bio je tako dobar sin, a njoj se vrti po glavi da je
ništarija.”
“Alzheimerova bolest može postići da čovjek govori strašne stvari. Ono što ne misli.”
“Znam. Nešto slično sam prošla s tvojim ocem kad je pio. Ponekad se zapitam je li zbog
bolesti govorio ono što nije mislio. Ili su to bili njegovi potisnuti istinski osjećaji. Zar to
nije smiješno?”
“Potpuno,” rekao sam stišćući joj ruku.
“Ne bih trebala razmišljati o tome. Stalno, otkako nema oca, pokušavam misliti na dobre
stvari. Ali tragedija donosi i ono loše. Događa li se i tebi isto?”
Vidio sam bol u njezinim očima. Prišao sam joj još bliže i zagrlio je. “Nastoj misliti samo
na dobro,” rekao sam nadajući se da neće primijetiti da sam izbjegao odgovor.

Osjećao sam se kao licemjer. Eto, govorio sam mami da misli pozitivno, a ni sam nisam
bio u stanju petnaest godina pročistiti vlastito srce.
Ironično, ali zbog fizičke razdvojenosti nakon otmice, shvatio sam koliko sam bio glup
sve ove godine. Emocionalni jaz između mog oca i mene nije bio baš oceanskih
razmjera, ali se u svakom slučaju rodio na moru. Tata me uvijek učio da poštujem ocean,
ali me je tjerao i da nadvladam sve strahove od njega. Možda je to na neki način imalo
veze s gubitkom sestre prilikom nesreće s lađom, o kojoj nisam ništa znao dok mi to
Jenna nije spomenula prije par tjedana. Bez obzira na korijene, uvijek mi se to činilo
iracionalno. Kad bi popio, znalo je postati zaista gadno.
Sam u našoj obiteljskoj sobi, osjećao sam kako mi misli lutaju, ali nisam želio otići tamo.
Morao sam slušati svoj vlastiti savjet i misliti samo na dobra vremena.
Uzeo sam daljinski upravljač u ruku i stao pretraživati programe dok sam ležao na
kauču. Stotine programa na kojima nisam imao što pogledati, kao i obično. Isključio sam
televizor, a pogled mi je odlutao prema velikom akvariju sa slanom vodom koji je otac
držao na drugoj strani sobe. Anđeoske ribice su se kao i obično tukle i proganjale oko
stijena na dnu akvarija. Kao dijete sam volio zamišljati kako ronim oko tih stijena.
Zamišljao sam kako u ronilačkom odijelu i s maskom na licu lutam po dubinama i
tražim blago. Da, želio sam postati ronilac - sve do onog najgoreg dana sa svojim ocem,
našeg posljednjeg zajedničkog dana na vodi. Imao sam dvanaest godina. Tata i ja smo
išli s grupom drugih očeva i sinova na izlet u Biskajski zaljev, u lov na jastoge. Uvijek
sam nastojao ne razmišljati o tom danu, a nisam to želio učiniti ni sada. Ali sam se počeo
gubiti u tom akvariju, u svojoj prošlosti...
Oko mene je kružila topla golfska struja i milovala me po koži. Iako sam bio potpuno
uronjen u vodu, mogao sam vidjeti sunce na nebu. Voda je bila tako bistra da su se
vidjele sjene povremenih oblačića. Ronio sam na dubini od petnaest stopa s maskom i
tražio oko stijena.
Drugi dječaci oko mene su skupljali jastoge u vreće. Bilo nas je dosta. Dno je bilo puno
rakova. Ugledao sam jednog velikog škampa u travi, koji se zatim skrio iza stijena.
Krenuo sam ravno prema rupi i stavio ruku u nju.
Iznenada je iznutra izvirila jegulja. Brzo sam povukao ruku, ali su me njezine snažne
čeljusti uspjele uhvatiti. Pokušavao sam se othrvati, ali se ona drugim krajem tijela
čvrsto uhvatila za veliki kamen.
Ronilačke rukavice su mi dopirale do laktova, tako da mi nije oštetila kožu. Ali je bila
lako snažna da je se nisam mogao osloboditi. Morao sam izroniti na površinu da
udahnem zraka, ali me ona nije puštala. Uhvatila me panika i nagutao sam se vode.
Otac je doplivao do mene kako bi mi pomogao. Udario je jegulju štapom, ali mi je ona
nakon toga samo jače stegnula ruku. Otac je zgrabio kamen i udario je još jednom. Rep
joj se odmotao od kamena za koji se i usidrila, ali su me njezine zmijolike oči gledale
ravno u lice i nije me puštala iz čeljusti. Bila je barem tri stope duga - u odnosu na mene
ogromna. Tata je zgrabio i mene i jegulju i povukao nas na površinu. Kad smo izronili,
udahnuo sam zrak. Nisam ni bio svjestan što se događa. Tata nas je izvukao na suho, u
našu lađu.
Vrištao sam, više zbog šoka nego od boli. Jegulja je udarala repom po palubi i nikako me
nije puštala. I otac je urlao, ali - na mene.
“Rekao sam ti da ne stavljaš ruke među stijene. Imaš štap!”
“Makni je od mene! ”
“Da se nisam pojavio i izvukao te, mogao si se utopiti!”
“Ž ao mi je!”
Samo sam se htio riješiti te užasne životinje. Iako sam bio mali, znao sam da jegulje ne
popuštaju lako. Trebalo joj je odsjeći glavu.
“Odsjeci je! vikao sam.
‘Ti to učini!”
Tata mi je dodao nož. Ali, ja sam bio previše uplašen, previše uznemiren.
“Hajde, Nick!”
“Ne mogu, ne mogu!”
Napravio je grimasu, zgrabio nož i viknuo, “K vragu, Nick! Zar se bar jednom u životu ne
možeš ponijeti kao sin svog oca!”
Odsjekao joj je glavu. Dugo tijelo se ispružilo po palubi.
Ja sam se prevrnuo jecajući, više šokiran očevim riječima nego ugrizom. Ležao sam na
palubi i držao se za ruku. Ostala mi je gadna modrica, naravno, ali mi je rukavica
zaštitila kožu.
Pogledao sam oca i vidio žaljenje u njegovim očima. Klečao je pokraj mene i grlio me
rukama. Suze su mu tekle niz lice. “Bože, oprosti mi, Nicky!”
Osjećao sam miris alkohola. Nisam znao čemu bih vjerovao: njegovom izljevu bijesa ili
plačljivoj isprici. Ali, u svakom slučaju bilo je prekasno za isprike. Ugledao sam
zapanjena lica na susjednoj lađi.
Ponizio me pred petoricom najboljih prijatelja i njihovim trijeznim očevima...
Otkucavanje sata na zidu me trgnulo iz uspomena. Bilo je devet sati navečer i rok koji
nismo mogli ispuniti sve se više približavao. Ali srećom, vrijeme je donijelo i lijek sa
sobom. Davno sam prešao preko sramote koju sam doživio na tom izletu, a tata je
pobijedio alkoholizam. Još je trebalo razriješiti strah koji je majka sinoć spomenula - da
je pijan možda otkrio svoje istinske unutarnje osjećaje. Iskreno govoreći, nisam se
uvijek ponašao kao sin svog oca. Ali sam ipak njegov sin i uvijek ću to biti.
Nadao sam se da ću mu kad dođe kući - čim uđe kroz vrata i sjedne za svoje mjesto za
stolom - reći upravo te riječi.
Napokon će taj događaj postati prošlost.

“Nick!” zvala me majka.

Uspravio sam se. Bilo je skoro jedanaest sati i zadrijemao sam na kauču.
“Dođi!”
Uzbuđenost u njezinom glasu me natjerala da potrčim hodnikom. Našao sam je u
dnevnoj sobi s kuvertom u ruci.
“Upravo sam iznijela van smeće i našla ovo.”
Bila je to bijela kuverta bez adrese primatelja ili pošiljatelja, bez oznaka međunarodne
pošte. Bila je drukčija od svih prošlih pošiljki koje su nam dostavili otmičari.
Otvorio sam je. Unutra se nalazio samo jedan list papira.
“Š to je?” pitala je mama.
Pročitao sam poruku, ali mi smisao nije bio jasan. “Samo ime i adresa. Jaime Ochoa.”
“Zvuči španjolski. Misliš li da on radi za otmičare?”
Htio sam odgovoriti, ali sam se zaustavio. Ime mi je iznenada bilo poznato. Pogledao
sam drugu stranu. Oh, moj Bože.
“Š to?”
“Ne mislim da gospodin Ochoa radi za otmičare. Pogledaj ovo.” Pročitala je naglas.
“‘Nick. Upitaj zašto je dobio otkaz. Prijatelj.’” Ona me pogledala i zapitala, “Tko je
‘prijatelj’?”
Mogao sam samo nagađati, ali jedina osoba koja mi je padala na pamet bila je
Duncanova tajnica. Nasmiješio sam se i rekao, “Hvala ti, Beverly.”
 58
Bio sam u Hialeahu prije nego što su počele jutarnje gužve. Nisam se najavio telefonom
prije polaska. Prilikom našeg posljednjeg susreta stekao sam dojam da je hladan tuš
najbolje rješenje za Jaimea Ochou.
Nakon one zagonetne poruke razmišljao sam punom parom. Jaime mi je poslao e-mail
desetak dana nakon očeve otmice u kojem je tvrdio da zna gdje je. Mislio sam da je to
potpuna glupost. Međutim, nakon ove posljednje poruke svakako je vrijedilo provjeriti
zna li on zaista nešto i je li njegovo znanje povezano s pitanjem “zašto je dobio otkaz”.
Pokucao sam dvaput prije nego što se pojavio na vratima obučen u kratke hlače i
majicu. Bio je bos.
“Hej, Nick. Znao sam da ćeš se vratiti.”
Očekivani pozdrav od čovjeka koji je tvrdio da “zna” sve. “Htio sam malo porazgovarati
s tobom. Imaš li par minuta?”
“Naravno.” Otvorio je vrata i otpratio me u kuhinju. Pažljivo sam ušao unutra, spreman
na dobermana koji me prošli put stjerao uza zid. Izvana sam čuo lavež, pogledao kroz
prozor i s olakšanjem ugledao Narednika privezanog za pseću kućicu.
Jaime je otišao do aparata za espresso. “Jeste li razmislili o mom prijedlogu?”
"Ne gubimo više vrijeme na te ludorije, u redu?”
"Ja sve znam.”
‘Ali ne zato što si vidovit.” Morao sam se pretvarati da znam više nego što znam. “To je
zbog tvog drugog posla, zar ne? Onog s kojeg si otpušten.”
Spustio je šalicu s espressom na šank i rekao, “Jaime Ochoa nikad nije dobio otkaz.”
“Ne pričam o bilo kojem poslu,” rekao sam još uvijek bacajući udicu.
“Znam točno o čemu pričaš. Jaime Ochoa nikad nije radio za kompaniju Quality
Insurance.”
Srce mi je stalo. Potvrdile su se moje sumnje u to da govori o Quaility Insuranceu. “To
nisam čuo,” rekao sam blefirajući.
“Onda si krivo čuo. Jaime Delpina je otpušten iz Quality Insurancea. Ne Jaime Ochoa.”
“Tko je Jaime Delpina?”
Š alica za espresso bila je puna. Progutao je njezin sadržaj u jednom gutljaju, a onda
rekao, “Moja malenkost.”
“Promijenio si ime?”
“Morao sam. Prisilili su me.”
“Kompanija?”
“Claro.”
“Zašto si im to dopustio?”
“Zato što su Jaimeu Delpini dali dvije mogućnosti. Da ode u zatvor ili nestane.”
“Prilično sam siguran da znam razlog, ali reci mi. Zašto su htjeli da nestanete?”
Nasmiješio se. “Ž ao mi je, prijatelju. Za ostatak priče moraš se više potruditi.”
“Ha?”
“Samo si ovo dobio besplatno, Jack,” reče.
“Očekuješ da li platim?”
“Naravno.”
“To je iskorištavanje.”
“To je samo posao.”
“Ne kad je u pitanju otmica. Možda ću pozvati državnog tužitelja da vidimo što on o
tome misli.”
“Bio bi budala kad bi to učinio.”
“Samo gledaj.” Krenuo sam prema vratima.
“Stanite.”
Stao sam.
On je rekao, “Budimo razumni. Krajnja granica police je tri milijuna dolara. Vjerojatno
ćete otkupninu dostaviti preko dvojice ili trojice posrednika. Zar zaista misliš da će
otmičari primijetiti da ste jedan djelić dali meni?”
“Vidio si policu, zar ne? Tako znaš da se radi o tri milijuna.”
“Rekao sam ti. Znam sve.”
“I sve ćeš mi reći, također.”
“Naravno, za pedeset tisuća dolara, u gotovini.”
“Ne moram ti ništa platiti. Otići ću tužitelju.”
“A ja ću zaboraviti sve što sam znao.”
Tada je nešto u meni puklo. Bilo mi je dosta maltretiranja od strane otmičara i ništarije
poput Jaimea. Stao sam ispred njega i rekao, “Možda ću to izvući iz tebe.”
“Loš potez,” reče on zgrabivši veliki kuhinjski nož sa stola.
Najprije sam se ukočio, a onda sam koraknuo unatrag. “Polako, prijatelju. Nisam to
mislio ozbiljno.”
“Izgledao si ozbiljno.”
“Ne treba ti nož ”
“Kako ću te inače spriječiti da ne odeš?”
“Samo me pusti, u redu?”
“Ne mogu te pustili da odeš tužitelju. Promijenio sam ime kako ne bih otišao u zatvor.”
“Nitko ne govori o zatvoru.”
“Vidio sam što su učinili mom bratu u zatvoru. Ljudima poput nas tamo nije mjesto.”
“Ne moraš mi objašnjavati. Samo spusti nož.”
Pravio je grimase. “Proklet bio. Zašto si me morao tako preplašiti?”
“Zaboravimo to, u redu?”
“Nešto novca. Samo to tražim. Samo mali postotak, a ti mi počneš prijetiti zatvorom.”
“Samo spusti nož. Neću nikome ništa reći.”
Nasmijao se. “Očekuješ od mene dati vjerujem?”
“Obećavam.”
“Obećavaš” reče on podrugljivim tonom.
Polako su nestali svi tragovi sarkazma s njegova lica. U bijesnim sam mu očima vidio da
se osjeća prevarenim, možda više od strane svog bivšeg poslodavca nego od mene. A u
tom trenutku, međutim, ja sam bio jedina meta pred njim. Na neki čudan način, on se
osjećao kao žrtva.
“Molim te, Jaime. Nemoj napraviti kakvu glupost.”
“Ti radiš gluposti.”
Krenuo je prema meni s nožem u ruci. Izmaknuo sam se. Pao je na pod, ali je odmah
ustao. Ja sam zauzeo obrambeni stav. Perverzni osmijeh mu je prešao preko usana kad
se počeo poigravati sa mnom. Kretali smo se u krugu, kao dva boksača dok čekaju
napad. Zamahivao je nožem prema meni.
Dobio je posjekotinu iznad desnog oka. Očito se ozlijedio pri padu. Pobrisao je krv, a
onda kao da je iznenada shvatio da je to njegova vlastita krv.
“Kučkin sine!” vikao je približavajući mi se i zamahnuvši oštrim nožem.
Nož mi je prerezao rukav i osjetio sam oštri metal na koži. U meni je podivljao instinkt
za preživljavanjem. Nekako sam prikupio snagu i brzo mu ščepao ruku. U borbi za nož
on je udario o kuhinjski sudoper. Udario sam njegovim ručnim zglobom o pod, snažno.
Onda još jednom. Pri trećem udarcu čuo sam kako pucaju kosti. Vrisnuo je od boli, a
njegova ozlijeđena ruka ostala je mlohavo visjeti. Uhvatio sam mu zdravu ruku i izvinuo
je. Onda sam ga okrenuo i gurnuo mu slomljenu ruku u otvor za izlijevanje otpada.
Vrisnuo je kad je dotaknuo čelične oštrice. Pritiskao sam još jače, gurajući mu ruku još
dublje u otvor. Ruka mu je bila unutra do lakta. Nije je mogao izvući niti nakon što sam
ga pustio jer se zaglavila. Drugu ruku sam mu i dalje držao na leđima posežući za
prekidačem.
“Uključit ću ga!”
“Ne, moja ruka!”
“Onda govori!”
“Pusti me, molim te, čovječe. Ja sam ti prijatelj.”
Riječ “prijatelj” podsjetila me je na poruku. Možda ona nije došla od Beverly. “Hoćeš reći
da si ti onaj prijatelj?”
“Ja sam ti jedini prijatelj, čovječe.”
Nisam bio siguran što govori, ali nisam popuštao. Rana na ruci mi je krvarila. Ubod je
bio dublji nego što sam mislio. “Reci što znaš, ili ću ti od prstiju napraviti kašu, kunem ti
se.”
Napravio je grimasu i zatresao glavom. “Ne, ne, čovječe! Hoću novac!”
“Nemoj me tjerati da to učinim.”
“Molim te!”
“Brojit ću do tri. Jedan. Dva...”
“Dobro, dobro,” reče on tresući se cijelim tijelom. “Reći ću ti sve što te zanima.”
Maknuo sam raku s prekidača i pripremio se na slušanje.
 59
Imao sam sve, a zapravo nisam imao ništa. Bio je to zaključak do kojeg smo došli Jenna i
ja u njezinom uredu tog poslijepodneva.
Jenna je sjedila za svojim stolom, a ja u stolici za ljuljanje nasuprot njoj. Odslušala je moj
detaljni izvještaj o onome što sam čuo od Jaimea. Nije bila iznenađena jer se ova priča
uklapala u njezinu teoriju: radilo se o internim odnosima.
“Problem je ostao isti,” rekao sam. “Kako ćemo to dokazati?”
“Misliš da je Jaime govorio istinu?”
“Svakako. Bio je sretan što mi je dao tu informaciju, ali nije bio spreman svjedočiti na
sudu protiv Quality Insurancea ni pod kojim uvjetima. Užasno ih se boji.”
“Budući da su oduzeli slučaj neslomljivoj sutkinji Korvan, razumljivo je da se ima zbog
čega bojati.”
“Čak i kad bih ga uspio natjerati da svjedoči, možeš li zamisliti kako bi izgledalo
unakrsno ispitivanje?”
Jenna se uživjela u svoju ulogu. "Gospodine Ochoa, gdje se točno nalazila vaša ruka prije
nego što ste ispričali sve te laži koje je gospodin Rey htio čuti?”
“Ne bih to stvarno učinio, to znaš.”
“Učinio što?”
“Uključio prekidač.”
“Ne bih te krivila. Ljigavac je izručio tvog oca otmičarima.”
Pogledao sam zamišljeno kroz prozor. Jenna je rekla, “Zašto ne bi otišao državnom
tužitelju?”
Trebaju mi tri milijuna dolara do nedjelje. Zar misliš da će kompanija ubrzati proceduru
i isplatiti mi novac brže nego što to nalaže protokol?”
“Mislim da si u pravu.”
Ustao sam i krenuo preko prostorije. “Mora postojati nešto što možemo učiniti.”
Ne znam što bi to bilo. Drugog svjedoka ne možemo naći.”
Zastao sam. Nasmiješio sam se čim sam to čuo. “Pa, to je dobra ideja.”
 60
Matthew je osjećao miris ruma. Bio je tek napola budan, a pred očima su mu se vrtjele
nestvarne slike iz snova. Posljednji koktel je popio prije više od petnaest godina, ali se
mogao zakleti da mu je jaka Cuba Libre bila točno ispred nosa.
Podignuo je glavu i pomirisao zrak. Ali tu je i dalje mirisalo po rumu i koli.
Tanki trag svjetla probio se kroz tamu i začulo se škripanje stolice po tvrdom podu.
Začuo je korake i tek onda shvatio da više nije u kombiju. Nije se sjećao kad su ga
prebacili u neku kuću, ali to nikako nije mogao prespavati. Zbog boli oko očiju pomislio
je da su ga drogirali.
Kako su se koraci približavali, instinktivno je podignuo ruke da bi se zaštitio. Zvecnuli
su lanci. Na ruke su mu stavili metalne lisice. Ruke su mu bile svezane sprijeda, što je
opet bolje nego da su na leđima. Ali se nije mogao puno micati.
“Buenos dias.” Š panjolski mu je zvučao pomalo frfljavo, Buenoth, diath. Bio je to
definitivno Cerdov glas, ali dah je zasigurno dolazio od Bacardija. U prostoriji je bilo jako
vruće i Matthew se kupao u znoju.
Matthew je odgovorio na španjolskom. “Čovječe, koliko si popio?”
“Dovoljno da poželim da si Nisho.”
Zbog samog smrada ove svinje bilo mi je žao jadne Nisho. Požalit ćeš što si je ikad
dotaknuo.
“Gdje smo?”
“Ne mogu ti reći.”
“Koliko sam dugo spavao?”
“Kratko.”
“Do kada ću nositi ovaj povez na očima?”
“Dok me bude volja.”
Iako je bio glup, Cerdo je na pitanja odgovarao kao političar. “Samo ga skini? Već znam
kako izgledaš.”
“Istina,” reče on. Cerdovi debeli prsti odvezali su mu čvor na zatiljku. Povez mu je pao s
lica.
Zažmirio je zbog nagle navale svjetla. Soba je bila slabo osvijetljena, ali se i tome sporo
prilagođavao zato što je do tog trenutka bio u potpunoj tami. Trebalo mu je vremena da
posve otvori oči.
Polako je počeo vidjeti stvari oko sebe. Ležao je na podu, privezan za metalni okvir
kreveta. Soba je bila mala i u njoj nije bilo drugog namještaja niti prozora. Zidovi su bili
prljavi, boja je s njih otpadala i bili su išarani grafitima. Jedini izvor svjetlosti bila je
slaba žarulja koja je visjela na žici sa stropa. Vrata su bila otvorena, a ispred u hodniku
nalazila se stolica i mali stol, Cerdovo mjesto.
Pogledao je svog čuvara s ogromnom tetovažom na lijevoj strani lica. Iz blizine je
Matthew vidio kakvu svrhu ima ta tetovaža. Prilično je dobro skrivala odvratni ožiljak
koji je počinjao Cerdu pokraj usta i vijugao po obrazu, završavajući negdje kod uha.
Izgledalo je kao da mu je netko davno, prije tko zna koliko godina, pokušao oderati kožu
s lubanje tupim škarama.
“Š to gledaš?”
Matthew je protrljao oči. “Ništa. Treba mi malo vremena da se priviknem na svjetlo,
ništa drugo.”
“Mogao bih ti opet staviti povez na oči.”
“Ne, neće trebati.” Pokušao mu ga je dodati, ali s lancima oko ruku nije mogao daleko
dosegnuti.
“Zadrži ga,” reče Cerdo. “Možda ti zatreba.”
“Zašto?”
“Kad obitelj ne plati, Joaquin uvijek puca zarobljeniku u lice. Sedam, osam puta. Nikad
ne vrati lijep leš.
Matthew se ponadao da će ga brzo osloboditi, ali sad je premro od straha.
Cerdo je prstima imitirao pištolj i ciljao Matthewu u nos. Onda je pucnuo jezikom, kao da
povlači obarač. Zatim je bacio povez zarobljeniku u krilo. “Vjeruj mi, onih posljednjih
deset sekundi ćeš moliti da ti daju nekakav povez.”
Matthew je počeo osjećati muku pri pomisli da je taj bezvrijedni razbojnik oduzeo
živote nevinim ljudima.
Cerdo je stavio ruku u džep. “Š to mi je k vragu palo na pamet? Joaquin ne dopušta
poveze na licu.
Smijao se vlastitoj šali pri izlasku iz sobe, a onda je ugasio svjetlo i zatvorio vrata za
sobom.
Matthew se opet našao na podu u potpunom mraku. Bilo bi mu isto i da je imao povez
na očima. Nakon svega je uspio dobiti samo mučnu informaciju o tome kako bi mogla
izgledati njegova smrt.
 61
Bilo je skoro deset sati ujutro, a Jenna je još uvijek bila kod mene. Pripremali smo se za
federalni sud tog popodneva. Hitno saslušanje bilo je zakazano za dva sata poslije
podne pa smo se pripremali cijeli dan, čak i za vrijeme ručka. Bio je to važan događaj i
po svemu sudeći moja posljednja prilika.
“Jao,” rekao sam.
Mijenjala mi je zavoj na ruci. Na sreću, nije me trebalo šivati, ali je rana od noža bila
prilično ružna. I osjetljiva.
“Još jednom jao,” rekao sam dok ju je čistila alkoholom.
“Muškarci su takve kukavice.”
“Daj, molim te, imam ubod od noža.”
“To je samo ogrebotina. Meni se dogodilo gore pri čupanju obrva. Onda mi je stavila čisti
zavoj. “Eto. Gotovo.”
Pogledao sam što je napravila. “Krasno. Znaš li masirati leđa?”
“Mislim da ti je poznato što znam, a što ne znam.”
Bio je to jedna od onih poluozbiljnih i polupodrugljivih primjedbi koje je izgovorila
glasom kakav ima Kathleen Turner a koji nisam čuo jako dugo. Zašutio sam.
“Oprosti,” rekla je. “Izletjelo mi je.”
“U redu je.” Popio sam ostatak piva. “Mogu li ti postaviti jedno osobno pitanje?”
“Zavisi kakvo je.”
Popio sam još jedan gutljaj, ovaj put malo veći. “Jesi li bila s nekim, znaš, otkako smo
prekinuli?”
Nasmiješila se kao da je već dugo očekivala to pitanje. “Zapravo, ne.”
“Ni ja.”
Pogledala me ozbiljno. “Nema smisla ovdje nekoga upoznati. Selim se u Tampu.”
“Š to?”
“Dala sam oglas za prodaju kuće prije nekoliko tjedana. Čim je prodam, selim se.”
“Super. To je... super.”
“Tamo sam odrasla. Tamo se još uvijek na neki način osjećam kao kod kuće.”
“Naravno.”
“Razgovarala sam s partnerima. Slažu se da otvorim ured u Tampi.”
“Izgleda da si već sve isplanirala.”
“To mi se učinilo kao pravo rješenje. Tada.”
“Misliš li još uvijek da je to pravo rješenje?”
Po pokretima njezinih prstiju vidjelo se da je nervozna. “Ne znam.” Nisam znao što bih,
ali ovaj joj razgovor nije bio ugodan. “Pa, koliko tražiš za kuću?”
“Zašto? Ti bi je kupio?”
“Ne, ali ne bih htio da te prevare. To je zaista lijepa kuća.”
“Š to misliš, koliko bih trebala tražiti za nju?”
“Samo nemoj zgrabiti prvu ponudu. Možda ćeš morati malo duže čekati, ali ja bih je
procijenio na možda... šest milijuna.”
“Ti,” rekla je smiješeći se. Ustala je i pošla baciti prazne kutije s kineskom hranom. Ja
sam uzeo prazne boce i krenuo za njom u kuhinju Razgovor je ostao nedovršen, ali sam
osjećao da joj je glava puna svakakvih misli.
“Je li ti imalo lakše zbog sutrašnjeg saslušanja?” zapitao sam je.
“Da budem iskrena? Ne. Izletjet ćemo iz sudnice tako brzo da to uopće nije smiješno.”
“Samo imaj povjerenja u mene, u redu?”
Zazvonio je telefon. Skoro sam poskočio. U posljednje sam vrijeme stalno očekivao
samo najgore. Stavio sam prazne boce u kantu za smeće i uzeo slušalicu u ruku kad je po
treći put zazvonilo.
“Halo?”
“Ovdje Duncan Fitz.”
Izgovorio je to kao da je predsjednik Sjedinjenih Država. “Ovdje Nick Rey,” odgovorio
sam jednakim tonom.
“Kakvo ste ovo sranje dostavili mom klijentu danas poslijepodne?”
“To se zove prigovor i hitni potez za sprečavanje Quality Insurancea u ugrožavanju
svjedoka.”
“To je bezobrazno. Moj klijent nije učinio ništa nedolično.”
“Onda se nemate zašto zabrinjavati.”
“Gledajte, ne možete tek tako skakutati od državnog suda do federalnog.”
“Nisam tražio državni sud. Vi ste to učinili. I to samo zbog ostvarivanja točaka ugovora.
To je gotovo.”
“Borit ćemo se protiv toga.”
“To od vas i očekujem. Ali kad federalni sudac čuje naše najnovije dokaze, ploča će se
okrenuti na drugu stranu.”
“Kakve dokaze?” rekao je režeći.
“Sve ćete čuti sutra na saslušanju.”
“Namjeravate li pozvati svjedoke?”
“Samo jednog.”
“Koga?”
“Mene.”
Nasmijao se. A onda se uozbiljio. “Ne mislite to ozbiljno?”
“Imat ćete me priliku uništiti ”
Zastao je, a onda rekao, “Radujem se tome. Zaboravite što sam maloprije rekao. Bit će
baš zabavno.”
Onda je prekinuo.
“To ti misliš,” rekao sam spuštajući slušalicu.
 62
Jenna i ja smo ušli u veliku glavnu sudnicu nekoliko minuta prije početka saslušanja
zakazanog za dva sata. Bili smo u najstarijem dijelu federalne zgrade, koji je ujedno i
najljepši, izgrađen u mediteranskom stilu s raznobojnim freskama po zidovima i
svodovima. Glavna sudnica je imala najviše prostora za javnost, dovoljno za ceremonije
poput primanja novih sudaca ili suđenje panamskom diktatoru. To je zaista impresivno
mjesto. Ipak, dok sam sjedio za odvjetničkim stolom s Jennom, zbog svečanog sam se
okruženja osjećao još manjim u usporedbi s kompanijom Quality Insurance.
“Još si zabrinuta?” prošaptao sam.
“Rekla sam ti na početku da ne možeš samo tako ponoviti sve što ti je Jaime Ochoa
rekao. To je rekla-kazala. Neće biti prihvaćeno kao dokaz.”
“Možda će nam sutkinja Weinstein biti naklonjena.”
“Možda će mi pljunuti u oči.”
Čuli smo kucanje i vrata sa strane su se otvorila.
“Ustanite svi!”
Jenna i ja smo isti trenutak bili na nogama. Za dragim stolom, najudaljenijim od praznog
odjeljka za porotu, stajao je Duncan Fitz. Osim njega tu je bio jedan odvjetnik Cool
Casha, koji kao da me mrzio čak i više od moje bivše šefice - Maggie Johans.
Sutkinja se smjestila u svom kožnom naslonjaču kad je činovnik najavio slučaj i rekao,
“Predsjeda sutkinja Sylvia Weinstein.”
“Dobar dan,” reče sutkinja. “Izvolite sjesti.”
Rekla je to ne dižući pogleda s otvorenog dokumenta ispred nje, nikoga ne gledajući u
oči. Možda bih se osjećao malo bolje da je pogledala u mom pravcu i pokazala barem
malo iskrenosti u svom pozdravu, ali tapšanje odvjetnika po ramenu očito nije bio
njezin stil. Sutkinja Weinstein je bila poznata po svom strogom načinu razmišljanja i
oštrom jeziku. Mislio sam da je to korak naprijed od državnog suda, gdje smo morali biti
spremni na popustljivost i korupciju.
Naposljetku je pogledala preko zlatnih okvira svojih naočala koje su joj skliznule do
vrha nosa.
“Pročitala sam dokumentaciju o današnjem saslušanju,” reče ona. “Zastrašivanje
svjedoka je ozbiljna otpužba. Iskreno rečeno, nema praktički ničega što to dokazuje.
Pristala sam na ovo hitno saslušanje samo zbog opasnosti u kojoj se nalazi otac
gospodina Reya. Sud je pokazao svoju suosjećajnost, pa se nadam da ćete nam pružiti
potrebne dokaze.”
“Hoćemo,” rekao sam.
“Onda pozovite svog svjedoka.”
Jenna je polako ustala, kao da je vode na vješala. Ona nije vjerovala da će naš plan
uspjeti, a sad kad smo bili u sudnici nisam ni ja. Shvatio sam da me zaslijepio očaj i da je
Jenna imala pravo. Nije me mogla pozvati kao svjedoka i boriti se s Duncanovim
primjedbama.
Zaustavio sam je nježnim dodirom, a onda pogledao sutkinju i rekao, “Pozivamo Maggie
Johans.”
“Š to?” reče Duncan skočivši na noge.
Jenna me pogledala jednako iznenađeno.
Duncan je rekao, “Sinoć sam razgovarao s gospodinom Reyem i rekao mi je da on i
njegova djevojka namjeravaju pozvati samo jednog takozvanog svjedoka - njega.”
“Ponajprije, gospođica Davies je moja suradnica i volio bih kad je gospodin Fitz iz
poštovanja ne bi nazivao mojom djevojkom ”
“To je malo bezobrazno,” reče sutkinja.
“Ispričavam se.”
“To mogu objasniti,” rekoh. “Da mi je gospodin Fitz rekao da gospođica Johans
namjerava doći u New York kako bi danas bila u sudnici, dao bih mu drukčiju
informaciju.”
Sutkinja je nehajno slegnula ramenima. “Tako to ide, gospodine Fitz. Vidjela sam
odvjetnike koji izvlače svjedoke s balkona. Rizik je pokazati ih u sudnici. Bojim se da će
morati istupiti vaša djevojka umjesto vas.”
“Ali ovo nije običan svjedok. Gospođica Johans je odvjetnica i...”
Tada se umiješala Maggie.
“Oprostite, časni sude.” Duncan joj je prišao kako bi čuo njezin komentar. Maggie je
stavila ruku preko usta kako sutkinja ne bi čula što govori, ali je šaptala dovoljno glasno
da bih razumio o čemu se radi. Pretpostavljam da je to bilo namjerno.
“Koliko je slučajeva do sada imao ovaj mali?”
Nisam čuo Duncanov odgovor, ali sam vidio osmijeh na Maggienom licu.
Okrenuo se prema sutkinji i rekao, “Kako bi ovo saslušanje bilo što prije gotovo,
gospođica Johans će svjedočiti.”
Maggie je ustala, prošla pokraj stola i dobacila mi u prolazu jedan brzi pogled. Jasno mi
je dala do znanja da iz nje neću izvući ništa.
“Neka svjedokinja prisegne,” reče sutkinja.
Maggie je podignula ruku i izgovorila dobro poznati tekst, naglasivši posebno riječi
“istinu i samo istinu”. Rekla je to tako uvjerljivo kako samo lažljivci znaju.
Izmijenio sam posljednji pogled s Jennom. Ona mi je šapnula, “Š to ćeš sad?”
“Plan B.”
“A to je?”
“Već ću ga smisliti.”
Sutkinja je rekla, “Gospodine Rey, molim vas, nastavite.”
Krenuo sam prema svjedokinji i zaustavio se samo na nekoliko koraka od njezina
ledenog pogleda. Izgovorila je svoje ime, a ja sam postavio prvo pitanje, “Na kojoj ste
poziciji u kompaniji Quality Insurance?”
“Ja sam glavna odvjetnica.”
“Znači, vi ste službenica kompanije?”
“Tako je.”
“Osim toga partner ste i u odvjetničkoj tvrtki Cool Cash. Mislim na Coolidge, Harding i
Cash, koji služe kao vanjski suradnici kompaniji Quality Insurance.”
“Tako je.”
To su bila pitanja koja sam imao pripremljena. Onda su mi riječi zapele u grlu. “Jeste li
ikad čuli za ime Jaime Delpina?”
“Prigovor.” Sam spomen imena tog čovjeka uzbudio je Duncana.
Sutkinja je rekla, “Dajte mladiću priliku, gospodine Fitz. Prigovor se odbija.”
“Da,” odgovorila je Maggie.
“On je bio zaposlenik u Quality Insuranceu, točno?”
Pogledala je Duncana, a onda odgovorila, “Točno.”
“On je jedan od ljudi koji su znali za policu osiguranja mog oca, točno?”
“Da.”
“Koliko je još takvih zaposlenika ostalo bez posla?” rekao sam samo malo podrugljivo.
“Koliko ja znam, samo gospodin Delpina.”
Duncan je ustao, “Ne vidim zašto je to važno.”
“Vidjet ćete,” rekao sam. “Na koliko je molbi za osiguranje pri otmici radio gospodin
Delpina ove godine?”
“Ne znam.”
“Više od pedeset?”
“Nemam pojma.”
“Pokušajte se sjetiti,” reče sutkinja. “Sigurno morate znati koliko je otprilike tih molbi
bilo. Quality Insurance nije baš londonski Lloyds.”
“Manje od pedeset,” reče ona.
“U stvari, točan broj je trideset jedna, zar ne?” Iznošenje činjenica bio je dobar način
kontrole svjedoka - to sam naučio od Duncana. Pomalo zbunjeno je odgovorila, “Mislim
da ste u pravu.”
Duncan se opet našao na nogama. “Časni sude, svjedokinju ne bi trebalo tjerati da
nagađa.”
“Sve je u redu,” reče sutkinja. “Ne nagađajte, gospođice Johans. Samo se sjetite da ste
pod prisegom, a ja sam tu da procijenim vjerodostojnost svega.”
Maggie je pogledala najprije sutkinju, a onda mene. “Odgovor je trideset jedna.”
“Je li osim toga istina da je jedna od polica gospodina Delpine rezultirala otmicom za
koju kompanija nije htjela isplatiti novac?”
“Zato smo ovdje. Radi se o polici vašeg oca, jer taj slučaj smatramo prijevarom.”
“Jesam li također u pravu ako kažem da su ostale police gospodina Delpine prodane
drugim osiguravajućim društvima?” Ovdje mi je morao zastati dah. To mi je Jaime
rekao, ali nisam znao što će Maggie na to reći.
“To je istina, ali se ne radi o ničemu neuobičajenom.”
“Recite nam samo, kako bi nam svima bilo jasno, je li točno da prodajom police rizik
gubitka prelazi na novu kompaniju?”
“Da.”
“Znači, ako njih netko otme, Quality Insurance neće isplatiti otkupninu, zar ne?”
“To je smisao prebacivanja osiguranja.”
“Recimo to ovako. Kad ostali osiguranici budu oteti, otkupnine neće isplatiti vaša
kompanija.”
“Prigovor.”
“Nismo pred porotom,” reče sutkinja. “Da vidimo što će svjedokinja odgovoriti.”
“Nisam razumjela pitanje.”
“Mislim da jeste. Znate da je samo pitanje vremena kad će drugi biti oteti, baš kao moj
otac.”
“To mi nije poznato.”
“Opet prigovor,” reče Duncan. “Ova pitanja su bezobrazne optužbe. Nema dokaza da su
zasnovane na činjenicama.”
“Gospodine Rey, pokušavam vam pružiti dan na sudu, ali čovjek je u pravu. Zašto se više
ne držite činjenica?”
“Naravno. Gospođice Johans, možemo li reći da Quality Insurance informacije o otmici i
otkupnini tretira kao strogo povjerljive?”
“Svakako.”
“To je zato što osiguranik može postati žrtvom otmice ako se sazna da je osiguran,
točno?”
“Ne vjerujem da će se to ikad dogoditi. Ali to je samo teoretski strah.”
“Znači, kompanija preuzima određene mjere održavanja tajnosti. Na primjer, police su
pod šifrom tako da imena nisu izravno dostupna.”
“Tako je.”
“Same police su spremljene u dobro čuvane sefove.”
“Da.”
“Ograničen broj zaposlenika ima pristup tim šiframa i policama.”
“Tako je.”
“Jaime Delpina je imao pristup imenima, šiframa i svim uvjetima navedenim u trideset i
jednoj polici koju ste spomenuli, zar ne?”
Zastala je i opet pogledala Duncana. On je upravo htio ustati, ali ga je sutkinja prekinula
prije toga. “Ž ao mi je,” rekla je. “Nisam čula odgovor svjedokinje.”
“Gospodin Delpina je imao pristup,” rekla je Maggie.
“Znate li gdje se trenutno nalazi gospodin Delpina?”
“Nemam pojma.”
“On više ne radi za Quality Insurance, točno?”
“Ne, ne radi.”
“Prekinuli ste s njim radni odnos?”
“Da. Mislim da se radilo o njegovom učestalom kašnjenju na posao.”
Morao sam se nasmijati na ovo. “Prije nego što je otpušten zbog ‘kašnjenja’, našao je
vremena da obradi trideset jednu policu vezanu uz otmice i otkupnine.”
“Da, to svjedočim.”
“Obično se radi o milijunskim svotama.”
“Ne dajemo osiguranje na manje od milijun dolara. U prosjeku od dva do pet milijuna.”
“Teoretski govoreći, kad bi bili oteti svi osiguranici, njih trideset jedan, kompaniji bi sto
pedeset milijuna dolara otišlo samo na isplatu otkupnine?”
“To se neće nikad dogoditi.”
“I još barem deset milijuna za troškove istrage.”
“Kao što sam rekla, to se ne može dogoditi.”
“U pravu ste. Pretpostavljam da vas nije zabrinjavala samo loša reklama.”
“Oprostite?”
“Ne bi bilo dobro za posao kad bi se pročulo da netko od zaposlenika prodaje imena
osiguranika otmičarima.
“Prigovor.”
“Odbija se.”
“Ali, sutkinjo ” reče Duncan ljutito.
“Ne, to ne bi bilo dobro za posao. Ali to se kod nas nije dogodilo.”
“Jaime Delpina je prodavao te informacije.”
“Nije istina.”
“Zato je dobio otkaz.”
“Ne. Otpušten je zbog kašnjenja.”
“Zato ste učinili da nestane.”
“Prigovor!”
“Prihvaća se.”
“Odbili ste molbu mog oca kako biste sakrili vlastitu prijevaru.”
“Prigovor!”
“Gospodine Rey, molim vas.”
“Znali ste da je moj otac tek početak. Prodali ste ostalih trideset Jaimeovih polica kako
biste se izvukli iz još trideset tragedija.
“Prigovor.”
“Prihvaća se!”
Sutkinja je davala znak da ušutim, ali ja sam nastavio još glasnije. “Prevarili ste mog oca,
prevarili ste druge osiguranike, tridesetero ljudi ste pustili da bezbrižno žive ne rekavši
im da su njihova imena prodana opasnim kriminalcima. Zamaskirali ste cijelu stvar
kako biste izbjegli javni linč koji bi vas koštao milijune dolara!”
“Prigovor, prigovor! Nema osnove, nema činjenica ni dokaza.”
“Dosta!” viknula je sutkinja. “Gospodine Rey, doći ću k vama i opaliti vam pljusku ako
kažete još bilo što bez dokaza koji to podupiru.
Zastao sam kako bih se pribrao. Sudnicu je ispunila mučna tišina. “Časni sude, želio bih
gospodinu Fitzu dati priliku da povuče svoj prigovor.”
“Š to?” reče on zapanjeno.
“Ako to ne učini, sa zadovoljstvom ću pozvati još jednog svjedoka koji će dokazati sve
što sam rekao.” Pogledao sam ravno u svog bivšeg šefa i rekao, “Znam gdje stanuje
Jaime Delpina. Odnosno Jaime Ochoa.”
Problijedio je. Maggie nije rekla ni riječi, ali je izgledalo kao da vrišti. Ime “Ochoa” je bio
moj džoker, njime sam im dao do znanja da znam sve o novom identitetu gospodina
Delpine.
“Sutkinjo, trebao bih se nakratko dogovoriti sa svojim klijentom.”
“Ona upravo svjedoči,” odgovorila je sutkinja.
Ako sam želio dobiti novac isti dan, morao sam dopustiti Duncanu da popriča s Maggie.
“Pustit ću svjedokinju, ako mi dopustite da je opet pozovem.”
“U redu. Imate pet minuta,” izderala se sutkinja.
Odvjetnici su ustali, a sutkinja Weinstein je otišla u svoju sobu.
Maggie je pošla ravno prema Duncanu, spremna eksplodirati. Zajedno su pojurili prema
izlazu. Velika drvena vrata lupnula su za njima kad su izlazili u predvorje.
Skoro sam se srušio uz Jennu, a srce mi je divljački udaralo.
“Ovo je bilo nevjerojatno,” reče ona.
“Ti to ozbiljno.”
“I nije ti uopće bila potrebna pomoć tvoje djevojke.”
Malo sam se zamislio, a onda se sjetio da se to odnosi na Duncanovu doskočicu na
početku. “Ah, to.”
Vrata na stražnjem dijelu sudnice su se otvorila s praskom. “Nick,” viknuo je Duncan, a
glas mu je odjekivao sudnicom. “Trebamo vas.”
Jenna i ja smo pošli brzo prema izlaznim vratima. Maggie je nervozno šetala po
predvorju i pušila cigaretu. Krenula je prema meni i rekla, “Znam da blefirate.”
“Ma nemojte?”
“Znate da gospodin Ochoa neće doći u sudnicu.”
“Pitanje je znate li vi to?”
Pogledala me prezirno. Bila je spremna udariti me. Duncan joj je stavio ruku na rame i
zadržao je.
“Razmislimo o ovome,” reče on. “Predlažem da svi zajedno odemo u ured i vidimo
možemo li se nekako dogovoriti.”
“Ne,” rekao sam.
Jenna me zaprepašteno pogledala. Sad sam mislio da će me ona udariti.
“Ne?” reče Duncan.
“Ne idem nikamo. Ako to želite srediti, učinite to ovdje, odmah, bez odugovlačenja. Tri
milijuna dolara i ni penija manje. Točka.
Maggieno lice je poprimilo žarko crvenu boju. Bilo je očito da me mrzi, ne zbog onoga
što radim nego zbog toga što sam otkrio - o njoj.
“Dobro,” reče Maggie prezirno. “Dobit ćete tri milijuna. Ali ćete šutjeti. Potpisat ćemo
precizan strogo povjerljivi ugovor koji vam zabranjuje spomenuti samo jednu riječ o
ovome novinarima, policiji, bilo kome.”
“Ne dolazi u obzir.”
“Bez ugovora nema novca.”
Dio mene je govorio da uzmem novac i ignoriram ugovor. Ali tada bih bio poput nje.
“Neću potpisati nikakav ugovor. Zbog tri milijuna dolara još ne zovem Jaimea Ochou kao
svjedoka i ne pozivam sve novinare u Miamiju da saslušaju njegovu priču.
Gledala me hladno, ali nisam popustio. “Jedan i pol milijun. Bez ugovora. Uzmi novac,
odvratni kučkin sine, prije nego što se predomislim. Prišla mi je bliže i rekla, “Kunem ti
se da ćemo, čak i ako Ochoa dođe u sudnicu, uložiti žalbu. Proći će godine prije nego što
dobiješ novac za oca.”
Na kompromis sam gledao s boli, ali sam lagao da će Ochoa pristati doći svjedočiti. A čak
i kad bih ga doveo, njegova ispovijed ne bi ni u kom slučaju trebala uključivati onaj dio
kad je izvukao nož. Rok se približavao i nisam imao izbora.
Pogledao sam je ravno u oči i rekao, “Dogovoreno.”
Izgledala je iznenađena, kao da je najmanje očekivala da ću ostaviti novac na stolu kako
bi pravda bila zadovoljena kasnije. Ali nije bilo tog novca za koji je ova kompanija mogla
platiti moju vječnu šutnju.
“Recimo sutkinji,” reče Duncan. Otišao je s Maggie. Zajedno su se vratili u sudnicu. Jenna
i ja smo išli za njima. Sutkinja je ubrzo sjedila na svom mjestu, a obje strane su stajale na
nogama ispred nje.
Duncan je rekao, “Sutkinjo, strane su postigle sporazum.”
“Je li to istina, gospodine Rey?”
Na trenutak sam oklijevao pokušavajući zamisliti izgled Alexina lica kad joj kažem da
nam nedostaje milijun i pol dolara. Ali, morao sam uzeti što sam mogao. “Da, sutkinjo.”
“Drago mi je to čuti.” Onda je ustala, pogledala me i rekla, “Ž elim puno sreće vama i
vašem ocu. Zaista.”
“Trebat će nam,” rekao sam tiho.
Dala je znak da je saslušanje gotovo i krenula prema izlazu iz sudnice.
Na trenutak se nisam mogao pomaknuti, zbunjen vlastitim zbrkanim osjećajima.
Osjećao sam olakšanje jer imam barem nešto čime se mogu cjenkati za očevu slobodu.
Ali sam bio tako ljut da se suzdržim jer sam dobio samo polovicu onoga što pripada
mom ocu od gadova koji su omogućili da ga otmu.
Jenna mi je dotaknula ruku, kao da osjeća moje dvojbe. “Idemo, Nick.”
Krenuo sam s njom prema našoj klupi uzeti aktovke. Osjećao sam se kao da se krećem
usporeno. Naposljetku je Duncan došao u našu stranu sudnice i predao mi žuti komad
papira presavijen na tri dijela.
“Ovo je popis podataka koje ćemo trebati od vas,” reče on.
“Dosta dobro znam što treba.”
Gurnuo mi je papir u ruku. “U ovom slučaju postoje neke posebne upute.”
Pogledao sam ga, zbunjen. Bez riječi se okrenuo i pošao prema glavnom izlazu sa svojim
klijentom.
Imao sam bolestan osjećaj da je u pitanju trik. Brzo sam razmetao papir, bojeći se onoga
što bih mogao pročitati. Odmah sam shvatio da to nema veze s uputama. Ali nije bilo ni
približno onome čega sam se bojao.
Bio je to citat iz Talmuda. Ide ovako, “Dužnost otkupljivanja zarobljenika važnija je od
milostinje siromašnima.
Bacio sam još jednom pogled preko sudnice i ugledao Duncana neposredno prije
izlaska. Pogledao je prema meni na trenutak. Pogledi su nam se sreli. Nismo rekli ni
riječi. Samo je brzo klimnuo glavom, a onda otišao sa svojim klijentom.
“Š to je to?” zapitala je Jenna.
“Š to?”
“Ono između tebe i Duncana.
Spremio sam poruku u džep. “Nisam siguran.“
Uzeo sam aktovku i krenuo prema izlazu, pitajući se je li ta poruka bila jednostavno
Duncanov način na koji je ocu i meni poželio sreću.
Ili mi je pokušavao reći da je on “prijatelj”?
 63
Odvezao sam se iz sudnice ravno u ured FBI-ja. Cijelim sam putem osjećao da imam
prijatelja u FBI-ju - agenta Nettlesa, prvog agenta koji je posjetio moju majku nakon
otmice. Možda sam se zavaravao, možda sam samo želio dokazati FBI-ju da moja obitelj
uopće nije onakva kakvom ju je predstavio agent Huitt. U svakom slučaju, nazvao sam
Nettlesa na njegov mobitel kako bih mu rekao što sam otkrio.
Za manje od minute nakon mog dolaska, Nettles i ja smo sjedili u uredu Raula Carrerasa.
On je bio pomoćnik specijalnog agenta, drugi po važnosti u uredu. Imao sam čudan
osjećaj da je moj slučaj zadobio novi stupanj prioriteta. Slušali su, zapisivali, pijuckali
kavu iz tamnoplavih šalica sa simbolima FBI-ja. Kad sam bio gotov, pogledali smo se.
Agent Carreras je rekao, “Objasnite mi opet zašto vam je gospodin Ochoa to rekao.”
Postao sam malo nervozan jer je to bilo prvo pitanje. “Kao što sam rekao, prijetio sam
mu da ću otići državnom tužitelju. Izvukao je nož. Došlo je do borbe i... nekako sam ga
natjerao da to kaže.”
“Ne razumijem, kako to mislite ‘natjerali’?”
“U borbi je slomio zapešće.”
“Pa što onda? Vi ste mu prijetili da ćete mu slomiti i drugo ako ne progovori?”
“Ne. Ruka mu je upala u odvod za otpad.”
Carreras se naslonio i stao gladiti brkove. “Teško mi je to zamisliti. Kako se to moglo
dogoditi?”
“Ja sam je ugurao.”
“Jeste li ga uključili?” zapitao je sarkastično.
Osjećao sam se kao budala pred njihovim očima. Ovo je bilo unakrsno ispitivanje kojeg
sam se bojao i razlog zbog kojeg nikako nisam mogao pozvati Ochou kao svjedoka na
moje saslušanje. Samo sam prijetio da ću ga uključiti.”
Još su se jednom pogledali. “Tako, znači,“ reče Nettles.
Carreras se naslonio laktovima na stol. “Da nešto razjasnimo. Vaš se dokaz za sada
temelji na iskazu otpuštenog zaposlenika koji je obećao ispričati loše stvari o svom
bivšem poslodavcu ako mu platite pedeset tisuća dolara i koji je odmah sve istresao
nakon što ste zaprijetili da ćete mu lijevu ruku dovesti u stanje prikladno za
proizvodnju hamburgera.”
“Nisam ponosan na način na koji se to saznalo. Ali ne radi se o otpuštenom zaposleniku
koji zbog svog otkaza izmišlja priče strave i užasa.”
Nettles je spustio svoj notes na stol i rekao, “Provjerit ćemo.”
“Morate to provjeriti. Možda je još trideset ljudi u opasnosti.”
“Kažem da bismo trebali. Hoćemo.”
“Ne zvučite pretjerano uvjerljivo.”
“Ispričavam se.”
Stalno sam se pomicao na stolici pa sam sada već sjedio na samom rubu, “FBI mora
razumjeti, uzeo sam milijun i pol dolara manje od tih gadova kako bih mogao
razgovarati s vama. Htjeli su mi platiti tri milijuna dolara kako bih šutio. Zar vam to
ništa ne govori? Svaka vaša minuta čekanja pomoći će im da Ochoi zauvijek zatvore
usta. Morate porazgovarati s njim, morate saznati imena ostalih osiguranika i upozoriti
ih.”
Carreras je ustao i protegnuo ruku. “Hvala vam na informacijama. Učinit ćemo sve što
budemo mogli.
Rukovali smo se. “Volio bih znati što se događa. Hoćete li me obavještavati?”
“Kad god budemo mogli.”
Otišao sam s Nettlesom iz ureda u hodnik a onda smo produžili do predvorja. Vrata
dizala su se otvorila. Zahvalio mi je još jednom kad sam ušao unutra. Zaustavio sam
vrata na trenutak da se ne zatvore i rekao, “Molim vas, trebate nastaviti s ovim.”
“Kao što smo rekli, nastavit ćemo odavde.”
“Znate, nisam se šalio u vezi s onim što sam unutra rekao. Koštalo me milijun i pol
dolara doći ovamo i razgovarati s vama. Volio bih kad bih mogao reći da mislim da je
bilo vrijedno toga.”
Nije ništa rekao kad sam pustio vrata lifta da se zatvore.

Mama je pozvala mene i Jennu na večeru. Jeli smo vani za okruglim staklenim stolom
pokraj bazena. Ta je večera trebala biti nešto poput proslave, ali nitko nije bio dovoljno
glup da je mogao vjerovati da je već došlo vrijeme za proslavu.
Imali smo novac. Direktno je prebačen na onaj isti račun u Bogoti koji smo upotrijebili
pri prošlom putovanju. Alex i ja bismo opet podigli gotovinu kad dođemo tamo, a ona bi
preko crnog tržišta pesose promijenila u dolare. Neobično je to što sam prije samo
mjesec dana pri samom spomenu crnog tržišta bio jako sumnjičav, ali sada sam shvatio
da je to činjenica o životu u Kolumbiji i to ne samo za otmičarsku privredu. Hvala Bogu
što imam Alex koja se u svemu tome snalazi.
Do osam sati večera je bila gotova i počeli su nam dosađivati komarci. Ušli smo u kuću.
Jenna i ja smo upalili svijeću i gledali zajedno mjesec.
“Još misliš na Duncana?” zapitala me.
“Stalno.”
“Još uvijek misliš da je on ‘prijatelj’?”
“Teško mi je zamisliti da bi to učinio neki odvjetnik. Etički nije u redu izdati vlastitog
klijenta, bez obzira kako on odvratan bio.”
“Odvjetnik ne mora pomoći klijentu da počini ubojstvo. Ako oni otmičari ubiju tvog oca,
krivo će biti osiguravajuće društvo, prema mom mišljenju. Možda Duncan misli
jednako.”
“Možda.”
Popila je svoj chardonnay. “Misliš da će milijun i pol dolara spasiti tvog oca?”
“Alex je prilično nervozna.”
“Nisam te pitala što Alex misli. Š to ti misliš?”
“Ako je Alex nervozna, i ja sam nervozan.”
Iza nas su se otvorila staklena vrata. Okrenuo sam se i ugledao mamu kako stoji iza nas
spuštene glave.
“Š to je?” zapitao sam zabrinuto.
Zaustavila se pokraj ruba bazena, a onda me pogledala i rekla, “Guillermo je rekao ne.”
“Š to?”
“Nazvala sam ga kako bih ga zamolila da nam posudi još pola milijuna dolara.” Gledala
je u stranu bezizražajnim očima. “Samo je rekao da ne može.”
Onda se bez riječi okrenula i otišla u kuću.
Jenna je rekla, “Ž ao mi je, Nick.”
“To sam očekivao. Guillermova vlastita žena mi je rekla da je škrtac.”
“Š to ćeš sad?”
“Učinit ću jedino što mogu. Idemo po oca s milijun i pol dolara.” Nalila je još vina u čašu
ne rekavši ništa.
Pogledao sam u daljinu i zatresao glavom. “Od ovoga mi je muka.”
“Čega?”'
“Tu sam i brinem što nema novca. Negdje u drugom dijelu grada Maggie i Duncan
sigurno slave. Još jedan uspješan slučaj. Š teta pod kontrolom.”
“Znači, ne misliš da ti je Duncan poslao onu poruku?”
“Tu mi je poruku mogao ostaviti netko tko ima srca ili netko kome je samo do zabave. S
Duncanom se jednostavno nikad ne zna.”
“Ako nisi siguran, trebao bi slijediti svoj instinkt.”
“Samo osjećam da bi netko trebao biti kažnjen za ovo.”
“To sad ovisi o FBI-ju.”
“Samo što nisam imao osjećaj da će nastaviti s ovim.”
“Onda prije odlaska u Bogotu nazovi državnog tužitelja.”
“Problem je u tome da što više agencija umiješam, vjerojatnije da će stvar dospjeti u
novine i na televiziju.”
“Quality Insurance zaslužuje da ga se ocrni u javnosti.”
“Naravno da bih volio vidjeti kako ih novine linčuju - Ochoa, Maggie i sve umiješane u
ovo, Ali, najjednostavnije je pozvati novinare. Ozbiljno sam zabrinut kako bi otmičari
mogli reagirati ako čuju da je ovaj skandal otkriven CNN-u. Možda su ti isti razbojnici
očekivali da će uhvatiti dvije, tri ili pet žrtava više. Neće htjeti smanjiti otkupninu za
mog oca ako zaključe da im je on zadnji.”
“Ne kažem da bi trebao uzbuniti medije. Samo otiđi do državnog tužitelja i zamoli ga da
istragu ostavi tajnom dok ti ne oslobode oca.”
“Jesi li ikad čula da je to moguće?”
“Razumijem.”
“A što bih trebao učiniti?”
“Jaime Ochoa je imao trideset polica osim one tvog oca. Ne kažem da će oni također biti
oteti, ali želiš li to prepustiti slučaju?”
Pogledao sam mjesec i uzdahnuo. “Pretpostavljam da nema potrebe obavještavati FBI o
ovome. Nazvat ću državnog tužitelja ujutro.”
Posegnula je rukom preko stola i dotaknula moju. “To je ispravna odluka.”
Stisnuo sam joj ruku i rekao, “Imam osjećaj da jest.”
“Onda moraš tako nastaviti. Uvijek moraš raditi ono za što osjećaš da je ispravno.”
Pogledi su nam se sreli i nisam bio siguran je li to imalo i neko drugo značenje, ali
njezine riječi i dodir pokrenuli nešto u meni. Prvi put nakon našeg prekida, opet sam
nešto osjetio. “Jenna, prije nego što opet odem u Bogotu, morao bih ti nešto reći.”
“Š to?”
Nije odmaknula ruku, zbog čega sam osjetio toplinu. “Sjećaš se dana kod smo išli
biciklom u Kennedy Park i kad si se naljutila što sam onako reagirao kad smo pričali o
našem mogućem vjenčanju?”
“Molim te, nećemo više o tome.”
“Samo bih volio kad bi mi vjerovala da sam već kupio prsten. Nisam te zaprosio samo
zato da me ne ostaviš.”
“Znam to.”
“Znaš?”
“Ne znam, ali ti vjerujem. Stvar je u tome, Nick, da to nije bio naš jedini problem. Radi se
o tome što smo i ti i ja učinili da bismo mogli biti zajedno. Ja sam potpuno promijenila
smjer svoje karijere preselivši se u Miami s tobom.”
“Takav sam bio u to vrijeme. Bio sam lud. Nisam takav. Dok smo studirali nije bilo tako.
Onda nam je bilo odlično. Sjećaš li se?”
“Da, sjećam se. Zato sam otišla u Miami s tobom.”
“Onakav sam bio samo privremeno.”
“I sada misliš da je te ova otmica izmijenila.”
“Ne radi se samo o tome. Radi se o egu, o izvrnutim vrijednostima, Gilbertima Jonesima i
takozvanim ‘dogovorima’.”
“Š to?”
“Hoću reći da sam neovisno o otmici napokon došao k sebi. Najmanje od svega sam
želio postati novi Duncan Fitz.”
“Voljela bih da sam to čula prije šest mjeseci.”
“Bolje ikad nego nikad, zar ne?”
Ona se blago nasmiješila i nije ništa rekla. Nisam znao je li njezina tišina značila da je
zaista osjetila opet nešto prema meni ili mi jednostavno nije imala srca reći “Malo
prekasno.”
Bazen je blistao na mjesečini. Treperavo svjetlo svijeća blistalo joj je u kosi. U tom
mirnom trenutku znao sam samo jedno. Bio bih sretan kad bih mogao ostati tu pokraj
bazena i držati je za ruku, zauvijek.
 64
Oko devet sati sam se rastao s Jennom i otišao kući spremiti se za put. Alex i ja smo
trebali krenuti avionom u podne kako bismo stigli u Bogotu dosta prije našeg trećeg
nedjeljnog uspona na Monserrate. Prije se nisam radovao kontaktu preko radija s
otmičarima, ali ovaj je put bilo drukčije.
Spakirao sam se za deset minuta, a onda sam još jednom provjerio e-mail kako bih bio
siguran da mi nije promaknulo ništa važno. Samo sam preletio pogledom preko poruka
koje su mami slali naši obiteljski prijatelji iz cijele države. Poruka koja mi je privukla
pažnju, međutim, nije bila od njih. Poslao ju je netko tko koristi broj od osam znamenki
kao svoje ime. Zastao sam. Kad sam posljednji put otvorio e-mail, ispostavilo se da je to
poruka od Jaimea Ochoe.
Kliknuo sam mišom i poruka se otvorila na monitoru.
“Znam gdje je Matthew Rey,'" pisalo je.
Gledao sam te riječi širom otvorenih očiju. Bila je to ista e-mail poruka koju mi je Jaime
poslao u ured neposredno nakon otmice. Ovaj put je dodao još nešto zanimljivo. “Dođi,
pokazat ću ti.”
Isprintao sam poruku i pogledao vrijeme kad je stigla. Pet sati i dvanaest minuta. Samo
par sati nakon sudskog saslušanja. Da sam samo došao dva sata prije. Bio sam previše
uplašen da bih pozvao Jaimea kao svjedoka na saslušanje pa sam odlučio blefirati. Bio
sam siguran da bi tvrdio da ima amneziju ili, još gore, rekao sucu da mu ruku nisam
gurnuo u odvod u samoobrani nego kako bih iz njega izvukao lažno priznanje. Stvari
među nama pogoršale su se nakon jučerašnjeg sastanku, ili su možda samo izmaknule
kontroli. Možda sam ih krivo protumačio.
Možda je on bio “prijatelj”.
Ustao sam brzo i zgrabio ključeve svog džipa. Morao sam još jednom posjetiti Jaimea.

Do Jaimeove kuće mi je trebalo dvadeset minuta (usput sam nakratko svratio i do

majke). Parkirao sam auto ispred kuće, ali nisam odmah izašao van.
Na kući nije bilo upaljeno nijedno svjetlo, čak niti na trijemu. Unutra se naziralo samo
svjetlo iz kuhinje. Iz ulične lampe na uglu po tratini i trijemu prosipalo se blijedo svjetlo.
Zakoračio sam, a onda se zaustavio. Bio sam oprezan, naravno. Tijekom vožnje sam
razmišljao o mogućnosti da se okrutno našalio sa mnom. Skoro sam očekivao da će
Jaime i pet-šest njegovih prijatelja iskočiti iz grmlja i prosuti mi mozak palicama za
bejzbol. Bio sam nervozan. Ali ono čega sam se bojao više od svega bilo je pitanje kako
će otmičari reagirati u nedjelju kad čuju da imam samo pola otkupnine. Ako je itko to
mogao riješiti, onda sam mislio da je to Jaime. Morao sam otkloniti strah i pogledati što
mi nudi.
To ne znači da sam bio budala. Do majke sam svratio kako bih uzeo očev Smith &
Wesson.
Polako sam hodao po travi u mraku. Pri svakom mom koraku čulo se šuškanje trave pod
nogama. Jedan automobil je iznenada prošao preko raskršća nedaleko od kuće. Iz njega
su virili pijani tinejdžeri - urlali su kad su projurili kroz crveno svjetlo. Buka se brzo
stišala, a ja sam ostao u još mračnijoj i samotnijoj tišini. Okrenuo sam se i krenuo
stazom prema ulaznim vratima. Ispred mene je išla moja izdužena sjena od uličnog
svjetla. Čuo sam zvuk svojih koraka kad sam prešao stepenice. Podignuo sam ruku kako
bih pokucao, a onda sam se zaustavio.
Kuća mi se činila previše tiha.
Pokucao sam tri puta.
Pričekao sam i osluškivao. Nije bilo upaljenog svjetla niti sam čuo korake iznutra.
Pokucao sam opet, malo jače. Opet nije bilo odgovora. Jaimeov je automobil bio
parkiran ispred, ali je bilo moguće da je otišao nekud s prijateljevim autom. Onda sam
shvatio zašto me tišina toliko zabrinjavala.
Ni pas nije lajao.
Kad sam tu bio prvi put, Narednik me skoro živog oderao. Drugi je put bio zavezan u
dvorištu, ali je lajao kad sam se pojavio. Ovaj put sam kuću zatekao iznimno tihu.
Dvaput sam pokucao na vrata i činilo mi se čudno da me nitko ne čuje. Jako čudno.
Pokucao sam opet, zapravo, ovaj put sam udario šakom po vratima. Pri trećem udarcu
vrata su se otvorila. Napravio sam korak natrag, iznenađen, ali se nitko nije pojavio.
Očito nisu bila dobro zatvorena.
Prišao sam otvorenim vratima i rekao, “Jaime?”
Ništa nisam čuo. Pogledao sam još jednom parkirani automobil ispred kuće. Bilo mi je
čudno da bi netko odveo Jaimea van u petak navečer, te da je još uzeo psa.
Provukao sam glavu unutra, tek toliko da pogledam. “Jaime, ja...”
Ukočio sam se usred rečenice. S drugog kraja hodnika, iz ulaza u kuhinju, Narednik me
gledao u lice, širom otvorenih očiju. Nije režao, nije treptao očima. Nije niti disao. Tijelo
psa ispružilo se po kuhinjskom podu u ogromnoj lokvi krvi.
Instinkt mi je govorio da bježim, ali su me noge nosile u suprotnom smjeru, u kuću, u
hodnik, prema slabom svjetlu iz kuhinje i mirisu smrti. Prije samo pet sati Jaime mi je
poslao e-mail u kojem mi je obećao pokazati gdje mi je otac. Čim sam vidio njegovog
mrtvog psa na podu, znao sam da me očekuje ono čega sam se najviše bojao.
Ušao sam u kuhinju i prestravio se.
Jaime je visio o konopcu čiji je jedan kraj bio svezan oko njegova vrata, a drugi oko
ventilatora na stropu.
Najprije se nisam mogao pomaknuti, zabezeknut jezivim prizorom njegovog neprirodno
izduženog tijela koje se njihalo. Nožni su mu prsti skoro dopirali do poda. Brada mu je
stršala prema stropu, a oči je tako izdrečio da samo što nisu ispale van. Tijelo mu se
okretalo zajedno s ventilatorom, u krug, kao u nekom luna-parku.
Najprije sam pomislio na ubojstvo, ali sam se onda sjetio koliko se Jaime bojao zatvora.
Radije bi me izbo nožem nego završio kao njegov brat. Bio je prevelika kukavica da bi se
sam ubio. Ali zašto bi ubio i svog psa? Onda mi je sinulo. To nije bio samo bijeg. Bio je to
Jaimeov izlaz, nešto što je želio da vidim. U e-mailu je napisao da zna gdje mi je otac.
Pozvao me da mi to pokaže.
Pokazao mi je smrt. Stravičnu smrt gušenjem.
Skoro sam pao na pod zbog mučnine izazvane porukom koju mi je ostavio.
Ubit će mi oca, shvatio sam, jedva mogavši stajati na nogama.
 65
Kola hitne pomoći brzo su došla. Odmah za njima i policija.
Rekao sam službenici na 911 da je Jaime već bio mrtav, ali je ona očito zaključila da će
to stručnjaci bolje procijeniti. Čekao sam ih vani. Bolničari su izišli iz kuće bez tijela na
nosilima pa sam ispravno pretpostavio da im je posao bio gotov prije nego što je počeo.
U roku od nekoliko sekundi cijelo je dvorište bilo oblijepljeno žutom policijskom
trakom. Došla su još dva policijska automobila, jedan sa službenim oznakama, a drugi
bez njih, a na oba se okretalo plavo svjetlo od kojeg je mračna kuća dobila čudesan
odsjaj aurore borealis.
Uniformirani policajac zatražio je da dam izjavu. Oklijevao sam. Još uvijek sam se bojao
skandala do kojeg bi moglo doći. Znao sam da su otmičari Jaimeove kolege i da bi se
mogli osvetiti na mom ocu kad čuju da je Jaime mrtav.
“Trebao bih razgovarati s detektivom,” rekao sam.
Policajac me pogledao malo sumnjivo. “Naravno. Pričekajte.”
Detektiv je već bio tu. On se dovezao onim automobilom bez oznaka. Bio je unutra s
fotografom. Stigao je kombi medicinskog istražitelja i nekoliko minuta kasnije cijela
grupa forenzičara bila je na poslu. Čekao sam skoro dvadeset minuta dok je detektiv
naposljetku izašao van.
“Gospodine Rey?” rekao je prelazeći preko trave. Hodao je brzo, kao sportaš. Rukavi su
mu bili zasukani do lakta i vidjele su mu se dlakave i mišićave ruke. Košulja mu je bila
raskopčana oko vrata jer je imao tako debeo vrat da najgornje dugme nije mogao ni
zakopčati. Okladio bih se o očevu otkupninu da je prije dvadeset pet godina bio
nogometna zvijezda Miami Higha.
“Ja sam Nick Rey.”
Stajao sam pokraj ulaznih vrata. Oko kuće su se već okupili znatiželjnici. Zaustavio bi se
i pokoji automobil. Ovo se pretvaralo u vrhunsku zabavu za susjedstvo.
Predstavio se kao detektiv Gutierrez i rukovao se sa mnom. Izgledao je zabrinut zbog
gužve koja se stvorila. “Zašto ne bismo otišli u postaju, da na miru porazgovaramo?”
“Naravno. Krenimo.”
“Možete ići sa mnom ako želite.”
“Hvala, u redu je. Mogu vas slijediti.”
Slegnuo je ramenima kao da je htio reći, “Kako hoćete.”
Ušao sam u svoj džip, upalio motor i krenuo. S ulice sam zadnji put pogledao Jaimeovu
kuću i opet mi se u mislima pojavila slika na kojoj on visi o ventilatoru na stropu. Stajao
sam tako nekoliko trenutaka, sve dok nisam u retrovizoru ugledao ono čega sam se,
zbog oca, najviše bojao: dva televizijska kombija s ekipom za snimanje.
Bila je to samo lokalna televizija, ali u današnjem svijetu lokalna televizija brzo postane
nacionalna, a nacionalna međunarodna. Osjetio sam mučninu u trbuhu zamislivši
otmičare kako sjede oko televizora i gledaju intervju sa sinom Matthewa Reya povodom
smrti njihova prijatelja Jaimea Ochoe.
Brzo sam vozio, ne želeći sudjelovati u tome.
Razgovarao sam s detektivom Gutierrezom u njegovu uredu. S nama je bio i njegov
partner, koji se jednostavno predstavio kao “Henderson”. Bio je to stariji detektiv,
mršav, ćelav i šutljiv. Sjedio je na kauču i bacao kikiriki u zrak, a zatim ga lovio ustima.
Rekao sam im da sam zabrinut zbog Jaimeove smrti i da se bojim da će život mog oca
biti ugrožen ukoliko se to pročuje. Gutienrez je pokazao malo suosjećanja, iako se nikad
ne može znati što je u srcu čovjeka koji istražuje ubojstva.
“Da vidim jesam li dobro razumio,” reče Gutierrez. “Posjetili ste ovog čovjeka jednom.
Nahuškao je na vas psa i izbacio vas napolje.”
“Ukratko rečeno, da.”
“Otišli ste opet k njemu i onda ste se potukli noževima.”
“Pojednostavljeno rečeno, da.”
“Otišli ste po treći put, uvjereni da je Jaime odgovoran za otmicu vašeg oca. Jaime je
nakon toga bio mrtav.”
“Već je bio mrtav kad sam tamo došao.”
Mršavko me zapitao, “Jeste li za kikiriki?”
“Ne, hvala.”
Gutierrez je napravio neobičnu grimasu. Izgledao je zbunjeno. “Smeta mi što je pas
ubijen.”
“I ja volim pse,” rekoh.
“Ma, jebeš psa. Mrzim dobermane. Htio sam reći, to se ne uklapa u priču o ubojstvu.”
“Š to time hoćete reći?”
“Dvije su mogućnosti. Prva: Jaime ubija svog psa, a onda se sam objesi. Ali ima i druga:
netko ubije Jaimea, a pas ga pokuša spriječiti.”
Nisu mi se sviđali njihovi pogledi. Mršavko me gledao u lice. Više nije grickao kikiriki.
“Sumnjičav ste čovjek, detektive.”
“Takav mi je posao.”
“Hoćete reći da ste sigurni da nije u pitanju samoubojstvo?”
“Jako me zanima mišljenje medicinskog stručnjaka.” Zapisao je nešto na papir, a onda
me pogledao. “Imate li u planu uskoro otputovati iz Miamija?”
“Zašto me to pitate?”
“Zato što ne želim da napuštate grad. I ne bih vas volio uhititi zbog sumnje za ubojstvo
prije nego što budem morao, samo zato da bih vas tu zadržao.”
Usta sam širom otvorio. “Hej, ja nisam ubio ovog čovjeka.”
“Samo sam vas pitao imate li u planu nekakvo putovanje.
Zastao sam. Najmanje od svega mi je trebalo da mi netko upropasti putovanje u
Kolumbiju. “Bit ću ovdje još jedno vrijeme.”
Učinilo mi se kao da je pogledao ravno kroza me, kao da je osjetio da lažem. “Možete li
pričekati još samo malo?”
“Naravno.”
Ustao je i otišao, ostavivši vrata ureda otvorena. Gledao sam ga kako korača niz hodnik.
Nakon nekoliko trenutaka nestao mi je iz vida.
“Kamo je otišao?” zapitao sam.
“Odmah će doći.”
Mršavko se opet stao igrati kikirikijem. Bio sam nervozan i počeo sam se preznojavati.
Zar sam ja osumnjičen? Kakva je to sad zabrana odlaska iz grada? I kamo je k vragu
otišao Gutierrez?
Protrnuo sam kad sam se iznenada sjetio kako ponekad policija djeluje. Ako nemaju
dovoljno dokaza za uhićenje na temelju glavne optužbe, spriječe vas da ne pobjegnete
tako da vas uhite za neku sporednu. Guranje Jaimeove ruke u odvod bilo bi im sasvim
dovoljno. Slučaj samoobrane lako se preokrene u sukob. Gutierrez je vjerojatno sada
telefonirao pomoćniku državnog tužitelja.
“Mogu li dobiti malo vode, molim vas?”
“Naravno.”
Mršavko je ustao i otišao po vodu. Čim mi je nestao iz vida, krenuo sam u akciju.
Skočio sam sa stolice, istrčao kroz vrata, skrenuo iza ugla i krenuo prema izlazu. U
trenutku sam se našao kod dvokrilnih vrata i potrčao sam prema svom džipu. Uskočio
sam u aulo, uključio motor i nestao što sam brže mogao.
Vozeći se po autoputu nazvao sam Alex s mobitela.
“Gdje si?” zapitala me.
“Idem prema aerodromu.”
“Š to? Let je tek za dvanaest sati.”
“Krećemo u ponoć.”
“Zašto?”
“Ne pitaj.”
“Š to se događa?”
“Spakiraj se i dođi pred moju kuću. Ključ je na trijemu ispod lonca za cvijeće. Torba mi je
već spakirana na krevetu. Unutra mi je putovnica. Vidimo se na međunarodnom
terminalu.
“Čemu sad tolika žurba?”
“Samo idi, molim te, ili ćemo zakasniti. Sve ću ti ispričati u avionu.” Prekinuo sam i
nastavio voziti najvećom dopuštenom brzinom. U ovakvoj žurbi u kojoj sam bio — i s
ovakvom srećom — definitivno nisam imao vremena za zaustavljanje zbog
prekoračenja brzine.
 66
Vrata su se otvorila i upalilo se svjetlo. Nakon više sati potpunog mraka, imao je osjećaj
da gleda izravno u sunce. Matthew je zažmirio kad mu se Cerdo približio.
Bio je to ritual koji je prethodio svim obrocima, koji ionako nisu bili redoviti. Matthew je
pretpostavljao da bi između njih prosio od četiri do osam sati. Činilo se, naravno, da to
traje još duže jer je sjedio u mračnoj sobi lancem privezan za krevet. Od takve dosade
netko bi čak poludio. Počeo je cijeniti sitnice, kao na primjer kad je Cerdo zaboravio
staviti ručnik ispod vrata. Stavljao ga je zato da ne bi mogao čuti nikakve zvukove i da u
prostoriju ne bi ušla ni trunka svjetla iz hodnika. I takva sitnica mu je puno značila jer se
osjećao povezanijim sa stvarnošću. Bez toga, samo bi povremeno čuo korake iznad
glave, vjerojatno s gornjeg kata. Ponekad bi čuo kako kroz cijevi u zidu prolazi voda.
Često bi čuo nerazumljive glasove u hodniku. Jednom - samo jednom - čuo je kako neka
žena vrišti, a onda pucanj, nakon kojeg je nastupila tišina.
Pokušavao se uvjeriti da je to sanjao.
“Vamos. El bano,” reče Cerdo skidajući lance.
Pauza za kupanje u svakom mu je slučaju dobro došla. Matthewove kosti su zaškripale
kad je ustajao. Nikad o sebi nije mislio kao o nekome tko pati od artritisa, ali oni hladni i
vlažni dani u planinama nisu bili melem za njegova koljena.
Kad su mu se oči napokon priviknule na svjetlo, primijetio je još jednom mladog čuvara
kako stoji pokraj vrata. Imao je djetinje lice i način na koji je držao AK-47 uperen
Matthewu u grudi bio je skoro apsurdan.
“Manos arriba,“ reče on.
Matthew je podignuo ruke. Njima kao da nije bilo važno vidi li im Matthew lica, ali su se
pobrinuli da ne vidi raspored hodnika i izgled zgrade izvan njegove mračne sobe. Svaki
put kad bi išao u kupaonicu stavili bi mu povez preko očiju. Međutim, ovaj je put to
mladić napravio loše. Povez mu je stajao previsoko i iako mu je desno oko bilo
prekriveno, Matthew je ipak mogao ponešto vidjeti lijevim okom.
Puščana cijev ga je gurala u leđa i tjerala naprijed. Ušao je u hodnik, a onda namjerno
udario u zid tako da čuvari ne bi pomislili da vidi. Cerdo ga je okrenuo u smjeru
kupaonice.
Matthew je pamtio sve što vidi. Hodnik je bio širok tri stope. I s jedne i s druge strane
nalazila su se vrata, između njih je bio razmak od tridesetak stopa. Na njima su bili
brojevi kao na stanovima. Na svakom kraju hodnika nalazio se stol sa stolicom, mjesta
za čuvara.
Cerdo ga je zgrabio za rame i Matthew se zaustavio. Pokraj njega je prošao drugi
zarobljenik s povezom na očima. Bila je to jedna starica, koju prije nije vidio. Čovjek s
pištoljem vodio ju je u sobu broj jedanaest, otvorio je vrata, gurnuo je unutra i zaključao
bravu.
Cerdo ga je opet bocnuo u leđa i Matthew je produžio niz hodnik. Neka su vrata imala
otvore i pladnjeve za hranu, kao u zatvoru. Čuo je šapat dok je prolazio pokraj sobe broj
petnaest, a Cerdo je viknuo. “Silencio!”
Nastupila je tišina. Matthew je ovuda prošao više puta, s povezom na očima, ali uopće
nije zamišljao da to izgleda ovako. Bilo je to upravo ono što je Cerdo opisao u kombiju, a
što mu je Emilio preveo. Ovo je bio hotel za taoce.
Cerdo je otvorio vrata kupaonice i gurnuo ga unutra. “Dos minutos” rekao mu je.
Dvije minute za isprazniti crijeva, prije nego što dođe drugi “gost”.
 67
Nikad nisam mislio da će mi biti tako drago što sam u Kolumbiji.
Bilo je četiri ujutro kad smo prošli carinu. Bili smo u dugom redu pospanih putnika. Svi
su putnici trebali pritisnuti dugme pri izlasku. Ako bi se upalilo zeleno svjetlo, mogli su
ići dalje, a ako bi bilo crveno, pretraživali su im torbe. U ovo je vrijeme radilo manje
službenika. Alex i ja smo bili dvadeseti u redu koji se jedva micao.
Skoro sam zaspao stojeći na nogama, kad me ona iznenada zapitala, “Vidiš li onog
tamo?” Glas joj je bio jedva čujan.
Pogledao sam u smjeru u kojem mi je pokazala rukom i vidio čovjeka koji stoji pokraj
zatvorenog šaltera s druge strane rampe.
“On je pravni ataše,” reče mi Alex.
“Tko?”
“FBI-jev agent. Zato ih pozivaju u inozemstvo. Taj tip sigurno radi u uredu u Bogoti.”
“Jesi li sigurna?”
“Sto posto. Upoznala sam ga prije šest mjeseci prilikom jedne druge otmice.”
Red je išao prema naprijed i napravili smo korak. “Š to misliš, zašto je tu?”
“Zbog tebe.”
“Zbog mene?” rekao sam, zapanjen.
“Budi tiši.”
“Otkud bi uopće znali da sam ovdje?”
“Kako su znali i prošli put. Preko žice.”
“Misle da sam tu zbog prijenosa novca, kao u Miamiju?”
“Mislim da postoje dvije mogućnosti. Moguće da je FBI shvatio što si im rekao i želi ti
pomoći oko Quality Insurancea.”
“Koja je druga mogućnost?”
Stavila mi je dlanove na uši kako bi bila sigurna da nitko drugi ne može čuti. “Ovdje je da
bi izvršio nalog za uhićenje. Zbog ubojstva Jaimea Ochoe.”
“O, Bože.”
“To bi bilo logično.”
“Š to ćemo sad?”
“Mislim da nas još nije primijetio, zato ćemo se napraviti da se ne poznajemo. Pusti
mene prvu. Započet ću razgovor s njim. Čim budeš čist, kreni prema izlazu. Nemoj trčati,
ali budi brz. Sjećaš li se gdje nam je moj prijatelj Pablo ostavio svoju Vegu prošli put?”
“Mislim da da.”
“Trebala bi biti na istome mjestu, ili negdje u blizini. Idi ravno prema njoj, tamo ćemo se
naći.”
Istupio sam iz reda i propustio dva putnika iza da stanu između Alex i mene, kako ne bi
izgledalo da smo zajedno. Jedan je tip bio tako velik da je mogao skoro zakloniti sunce.
Stao sam ravno iza njega spuštene glave, nastojeći da me pravni ataše ne primijeti.
Red je polako napredovao prema rampi. Alex je prošla bez problema, kao i žena iza nje.
Div ispred mene je pritisnuo dugme. Upalilo se crveno svjetlo pa su ga izveli da bi mu
pregledali stvari. Alex je već bila s druge strane i išla je ravno prema agentu. Pritisnuo
sam dugme moleći Boga. Upalilo se zeleno svjetlo. Zakoračio sam, pokazao svoju
putovnicu i brzo produžio prema izlazu.
Alex se smiješila prilazeći agentu, kao da su stari prijatelj i. Njemu je očito bilo
neugodno, ali Alex nije popuštala. Ja sam brzo hodao preko terminala s torbom u ruci i
spuštenom glavom kako bi me se što teže moglo prepoznati. Osjetio sam snažnu
potrebu da potrčim, ali to nisam učinio. Ipak, svaki moj korak bio je duži od onog
prethodnog. Osjećao sam se kao da trčim u slobodu. Pa, ovo zaista funkcionira!
“Nick Rey?” netko me zovnuo.
Instinktivno sam se zaustavio, smrznuvši se. Pogledi su nam se sreli. Nisam mu
prepoznao lice, ali sam imao čudan osjećaj da ovi pravni atašei putuju u parovima.
Na trenutak se nijedan od nas nije micao. Pokušao sam mu procijeniti namjere prema
izrazu lica, pogoditi je li mi došao pomoći ili me uhapsiti. Nisam bio siguran, ali mi
uopće nije djelovao prijateljski.
Impulzivno sam potrčao.
“Stoj!”
Ignorirao sam ga i samo sam nastavio trčati što sam brže mogao. Okrenuo sam se i vidio
ga kako trči za mnom. Ravno ispred, između mene i izlaza, nalazio se čistač s krpom i
kantom vode. Pod je bio mokar. Udario sam nogom kantu i voda se prolila, a ja sam
lokvu preskočio. Kad sam došao do vrata na okretanje, začuo sam iza sebe vrisak,
udarac o pod i bolni jecaj. Pogledao sam iza sebe i vidio FBI-jevog agenta kako se
ispružio po podu i drži noge u zraku. Srećom, nije skakao dobro poput mene.
Zaletio sam se kroz vrata i projurio pokraj taksija. Alex me upozorila da ne uzimam
taksi. Trčao sam najbrže što sam mogao pločnikom uz parkiralište. Ispred mene se
iznenada pojavio automobil i naglo zakočio. Pokušao sam se zaustaviti, ali nisam mogao.
Torba mi je poletjela zrakom a ja sam završio na haubi.
“Idiote!” viknuo sam, a onda se smrznuo.
Bila je to Alex. “Upadaj!”
“Kako si tako brzo došla do auta?”
“Išao si krivim puteni, glupane. Upadaj!”
Jedva što sam ušao u automobil, Alex je dala gas. Doslovno smo proletjeli pokraj taksija i
ulaza u aerodrom, pokraj zadihanog FBI-jevog agenta koji je šepao prema obližnjoj
klupi, držeći se za bolesnu nogu.
Išli smo okolnim putem do stana, za slučaj da nas netko slijedi. Napokon smo stigli u
šest sati ujutro, sigurni da smo izbrisali sve tragove za sobom.
Prije nego što smo se popeli uz stepenice, zaustavio sam se s Alex pokraj telefonske
govornice. Očajnički mi je trebao san, ali sam prije svega morao telefonirati svojima
kući. Očekivao sam da će se javiti majka, ali umjesto njezinog začuo sam Jennin glas.
“Nick, gdje si?”
“U Bogoti.”
“Isuse, mama ti je poludjela od brige. Tu sam s njom cijelu noć. Zašto nam nisi rekao?”
“Nisam vas mogao nazvati dok nisam stigao. Za slučaj da netko upita, htio sam da mama
sigurno može reći da ne zna gdje sam.”
“Vjeruj mi, pitali su za tebe. Detektiv Gutierez nas ne pušta na miru. To je ludo, ali
mislim da si optužen za ubojstvo Jaimea Ochoe.”
“Ne brini zbog toga. Tip se sam objesio.”
“Ne, nije. Netko ga je ubio.”
“Š to?”
“Prema onome što sam čula od Gutierreza, netko ga je natjerao da se popne na
kuhinjsku stolicu, vjerojatno mu je prijetio oružjem, a onda mu je svezao konopac oko
vrata i privezao ga za ventilator na stropu. To dokazuju neke modrice na zglobovima.
Izgleda da su mu odvezali ruke nakon što je umro tako da bi izgledalo kao
samoubojstvo.”
To me nije jako šokiralo, ali sam mrzio pomisao na to da su odvjetnici koje sam nekad
poštovao bili u stanju pasti ovako nisko. “Postaje sve gore.”
“Nije pomoglo puno kad je majka rekla Gutierrezu da si bio kod kuće i da si uzeo tatin
pištolj prije nego što si krenuo vidjeti Ochou.”
“Oh, Bože.”
“A sad ovo, kako si pobjegao iz grada, ni to ne izgleda naročito dobro.”
“Nisam tu zato što to želim.”
“Nick, znam da to ne bih trebala pitati, ali...”
“Nisam! Kad sam došao, već je bio mrtav.”
Zastala je, kao da je osjetila olakšanje nakon što sam to rekao. “Znam da te muči puno
toga. Ali kad se vratiš, nadam se da ćeš to moći i dokazati.”
“Vjerujem da hoću.”
“Naći ću odvjetnika dok te nema. Obećajem, najboljeg.” Spustio sam glavu na grudi i
zatvorio oči. “Hvala.”
Htio sam spustiti slušalicu, ali sam onda rekao, “Hej, Jenna?”
“Da?”
“Neka zaista bude najbolji.”
 68
Čak je i kiša izgledala crna. U nedjelju sam se po treći put uspeo na vrh Monserratea i taj
je dan bio najtmurniji, još tmurniji od onog maglovitog dana kad smo tu bili prošli put.
Nije padala velika kiša, nego uporna kišica koja nas je smočila do kože. Trava uz put
savinula se do zemlje. Stijene koje su inače bile korisne pri usponu, sad su bile skliske i
bljeskale su se pri svjetlu naših ručnih svjetiljki. Temperatura je bila prilično niska, ali
sam se znojio ispod kišnog ponča i jedva sam disao. Dobro je bilo to što nas po tako
ružnom vremenu ne mogu primijetiti i zaustaviti banditi. Najmanje mi je trebalo da nam
ukradu radio nekoliko minuta prije najvažnijeg razgovora s otmičarima.
“Je li sad kišno razdoblje?” pitao sam brišući kišne kapi s brade.
“Listopad i studeni znaju biti prilično vlažni u Bogoti,” reče Alex.
Mislio sam na jadnog tatu, pretpostavljajući da je on negdje blizu Bogote. U Kolumbiji,
ako ništa drugo. Prošlo je toliko vremena da su ga mogli odvesti bilo kuda.
Ovaj nam je put trebalo više vremena da se popnemo, više od devedeset minuta bez
prekida. Kiša je padala jače što smo bili bliže crkvi. Na vrhu je smeđa blatnjava voda
tekla nizbrdo u potocima. Š tandovi na kojima su se prodavali suveniri za turiste bili su
zaključani i zatvoreni. Sjeli smo za jedan stol za piknik iza crkve, raširili kišobran kako
se radio ne bi smočio. Alex i ja smo radili u tišini. Već je to postalo rutina, ali onakva
rutina kakva mi neće nedostajati kad sve jednom bude gotovo.
Pogledao sam na sat. Da svitanja je bilo još nekoliko minula. Alex je uključila radio. Ja
sam sjedio u mraku okrenut leđima i čuo sam samo zvuke kiše koja pada.
Trgnuo sam se kad se iznenada začula neka buka - najprije jedan kreštav glas, a onda
više njih. Bilo je to jato ptica blizu crkve.
“Makao,” reče Alex.
Bilo je previše mračno i nisam ih mogao vidjeti, ali sam bez problema mogao zamisliti
velike šarene ptice kakve sam kao dječak viđao u zoološkom vrtu u Miamiju.
“Pitam se što ih je uznemirilo.”
Njihovo kreštanje prestalo je naglo kao što je i počelo. Alex i ja gledali smo u mrak
pokušavajući čuti nešto drugo osim kišnih kapi. Pri slabom svjetlu naših baterija vidio
sam joj na licu da se pokušava koncentrirati.
“Čuješ li nešto?” zapitala me.
Nisam bio siguran je li to jednostavno zbog kiše ili sam bio previše uzbuđen. “Kao da
nešto šuška.’
“Meni se čini kao da su koraci.”
Alex je napeto osluškivala. Sad sam to i ja čuo. Zvučalo je zaista kao da netko hoda.
Posegnula je za torbom, u kojoj je imala pištolj.
“Buenos dias”
Glas je došao iz potpunog mraka. Alex je u tom smjeru usmjerila svjetiljku i ugledali smo
čovjeka pod kišobranom.
“Ne mičite se,” rekla je na španjolskom.
Zaustavio se desetak metara od nas. Zažmirio je, kao da smo i Alex i ja uperili svjetlo
direktno njemu u lice. Svjetlucave kišne kapi cijedile su se s njegovog crnog kišobrana.
“Vi ste iz obitelji Rey, pretpostavljam?”
Ona je zapitala, “Tko to želi znati?”
“Joaquin.”
“Tko ste vi?”
“Ja sam došao uzeti novac za Matthewa. Ja sam otac Balto.
Pogledao sam Alex u nevjerici. “Svećenik?”
Alex je uvukla ruku u torbicu i uzela pištolj. Bilo je očito da ne voli procjenjivati po
izgledu.
“Zašto ne bismo otišli u crkvu, gdje je toplo i suho?”
“Čekamo javljanje preko radija kad iziđe sunce.”
Neće biti javljanja jutros,” reče on. “Mene su poslali po novac.”
“Vama je svejedno. Mislim da ćemo mi pričekati nekoliko minuta da budemo sigurni.”
Slegnuo je ramenima i rekao, “Ja ću čekati unutra. Molim vas, dođite kad budete sigurni
da sam vam rekao istinu.”
Okrenuo se i otišao natrag u mrak i kišu i više ga nismo mogli vidjeti.
Čekali smo skoro sat vremena nakon što je izašlo sunce. Kiša je i dalje padala. Nebo je
postalo malo svjetlije, ali se sunce nije pojavilo. Nije bilo ni poruke. Radio je šutio.
Skupili smo stvari i krenuli prema crkvi. Glavna su vrata bila zaključana, ali smo našli
sporedan ulaz sa zvonom sa strane. Dvaput sam pozvonio. Pojavio se otac Balto, koji nas
je i očekivao.
“Nisam lagao, zar ne?” rekao je uvodeći nas u jednu malu sobu.
Možda je bio iskren kad je govorio o otmičarima, ali je lagao da je unutra toplo i suho.
Kameni zidovi bili su prekriveni kondenziranom vlagom. Iako smo imali kapute, unutra
nam je bilo još hladnije. Sjeli smo za jednostavni drveni stol čiji su rubovi postali glatki
zbog svih prstiju koji su ga dotaknuli tijekom više desetljeća. Na sredini se nalazio
svijećnjak s tri upaljene svijeće, a na stropu je gorjela jedna slaba žarulja.
Alex je ukratko objasnila tko smo i kako mi je otet otac te detalje O našoj dosadašnjoj
komunikaciji s otmičarima. Onda je došao red na oca Balta.
Javili su mi se u petak, rekao je. “Tražili su da budem posrednik.”
“Katolička crkva to dopušta?” zapitao sam.
“Činimo to iz humanitarnih razloga. Naš je jedini interes ponovno spojiti članove
obitelji.”
“Jesu li vam dali ikakav dokaz da je živ?”
Zatresao je glavom. “Moje upute su bile sasvim ograničene. Da odem na prostor za
izletnike iza crkve u zoru i uzmem otkupninu od obitelji Rey.”
“Novac nije kod nas. Očekivali smo radio-kontakt, a ne ovo.”
“Nema problema. Već sam imao posla s Joaquinom. Nema običaj doći po novac pola sata
nakon što ga preuzmem. S vama se samo moram dogovoriti oko sigurnog mjesta za
uručenje. Gdje je novac sad?”
“Nemojte se uvrijediti, oče, ali u ovakvoj situaciji ne vjerujem ni svećeniku.”
“Razumijem,” reče on. “Ali ga imate, zar ne?”
“Jučer smo novac promijenili u dolare. Imamo onoliko koliko smo namjeravali platiti.”
“Š to to znači?”
“Naprosto ne želimo platiti koliko traže.”
Zastao je, očito zabrinut. “To je problem.”
“Zamolio bih vas da prenesete Joaquinu poruku. Š to se nas tiče, još smo u pregovorima.”
“Ovo ću vam reći za vaše vlastito dobro. Mislim da je Joaquinu dosta pregovora.”
Smrznuo sam se od njegovog ozbiljnog tona. Alex nije reagirala. “Recite mu da ćemo
platiti milijun i pol dolara i ni penija više. To je dobra cijena za jednog ribara, makar on
bio iz Amerike.”
“Mogu uzeti vaš novac, ali bit ću iskren. Joaquin je tako zapeo za ova tri milijuna dolara
da sam skoro siguran da će vas dvostruko iskoristiti.”
Zapitao sam, “Š to to znači?”
Alex je odgovorila, “To je uobičajeno. Obitelj dostavi traženi novac posredniku misleći
da će osloboditi njihovu voljenu osobu. Otmičar uzima novac, ali zarobljenika ne pušta.
Dolazi poruka da je plaćena samo prva polovica. Onda morate platiti drugi dio
otkupnine.
“Kako se to može izbjeći?” zapitao sam.
“Ne može,” reče otac Balto.
“Samo na jedan način,” reče Alex. “Istovremenom razmjenom. Dat ćemo novac u
trenutku kad ti oslobode oca.”
“Na to nikad ne pristaju,” reče svećenik.
“Oče, vidjela sam toliko otmica u Kolumbiji da sam sigurna u jednu stvar: Sve je
moguće.”
“Ali istovremena razmjena je jako opasna. Može se desiti tko zna što.”
“Jesi li sigurna, Alex?” zapitao sam.
“Ako Joaquinu damo pola očekivanog novca, ili će ti ubiti oca ili će ga držati dok ne
isplatiš drugu polovicu. Moramo mu dati do znanja da ne idemo preko milijun i pol. A
možemo biti sigurni da neće tražiti dvostruko samo ako inzistiramo na istovremenoj
razmjeni. Osim ako imaš bolju ideju.” Pogledao sam u stranu, s mukom. “Oče, vidite li vi
drugu mogućnost?”
Samo me pogledao očima punim sažaljenja, u kojima nije bilo odgovora.
“Onda prenesite ovu poruku,” rekao sam mu. “Onako kako je rekla Alex.”
Iskrivio mu se izraz lica, očito mu je bilo neugodno. “Ne bih rado snosio odgovornost za
to. Bojim se posljedica.”
“Vi ste nam jedina veza s otmičarima.”
“Ne volim pregovarati s Joaquinom. On nije kao organizirane grupe gerilaca. Previše je...
nagao.”
Onda sam zastao. Imamo posla s opasnim kriminalcem.
Otac Balto kao da je osjetio moju napetost pa je rekao, “Evo što mogu učiniti. Joaquin bi
me trebao nazvati u podne. Ostanite ovdje i sami mu možete prenijeti poruku.”
Alex me pogledala i dala znak da se slaže.
“Učinimo to,” rekao sam. “Nikamo mi se ne žuri.”
“Imam jedan prijedlog,” reče otac Balto.
“Koji?”
“Misa je u deset. Pridružite nam se.”
“Hvala,” odgovorio sam. “Hoćemo.”
 69
Kiša je prestala do kraja mise. Čekali smo vani na prostoru za piknik do podnevnog
telefonskog poziva. Južnoamerički svećenik s mobitelom izgledao mi je pomalo čudno,
ali sam znao da ga ima s određenim razlogom. Ovo svakako nije bila prva otmica u kojoj
je posredovao.
Mobitel je ležao na stolu između nas. Alex i ja bili smo s jedne strane, otac Balto s druge.
Gledao sam nezainteresirano grupu turista koji su u blizini škljocali svojim
fotoaparatima.
Svećenik kao da je imao nešto na umu. Alex je zapitala, “Š to je, oče?”
Njegova nevoljkost je bila očita, ali je znatiželja bila jača. “Tri milijuna dolara je puno
novca za otkupninu. Čak je i polovica mnogo, mnogo više nego što sam ikad isporučio.
“Ovo nije običan slučaj,” reče Alex.
“Otac ti je sigurno jako bogat.”
“Da.” Nije mi se dalo objašnjavati cijelu priču oko osiguranja, iako sam imao osjećaj da
će to uskoro saznati. Ako Joaquin uopće nazove.
Prošlo je nekoliko minuta nakon dvanaest i postajao sam nervozan. Pogledao sam je li
telefon sigurno uključen. Oče, jeste li sigurni da je Joaquin rekao u podne?
“Nazvat će. Ne brinite.”
“I sigurni ste da je rekao da će vas nazvati? S nama je komunicirao preko radija.”
“To je zato što mobitel nije naročito koristan kad zovete iz džungle.”
“Znači, sad su u gradu?”
“Sigurno.”
Zapitao sam Alex, “Š to misliš, jesu li uopće bili u džungli, ili su koristili radio kako bi nas
zavarali?”
“Nikad se ne zna. Ovakvi kriminalci, za razliku od marksističkih grupa, obično provode
urbane operacije osim ako imaju nekakve dogovore s FARC-om ili ELN-om.”
“To je dobro,” rekoh. “Vratili su se tamo gdje se bolje osjećaju.”
“Pretpostavljam da je tako.” Govorila je jednoličnim tonom, kao da je osjećala da sam
pretjerao u nastojanju da se uvjerim da je dobro.
Zazvonio je telefon i skoro sam skočio. Svećenik se javio i dao mi znak da je to Joaquin.
Govorio je tako brzo na španjolskom da nisam uhvatio svaku riječ, ali sam osjetio
molećivost u njegovu glasu. Ruka mu se tresla dok je mobitel pružao Alex.
“Neka ti Bog pomogne,” rekao je.
Alex je malo odmaknula mobitel od uha kako bih se mogao nagnuti i čuti. “Dobar dan,”
rekla je prijateljskim tonom.
“Gdje je novac?” pitao je on.
“Na sigurnom mjestu. Imamo milijun i pol dolara za vas.” .
“Čestitam. To je dovoljno da vam ga ne vratim mrtvog.”
Od toga mi se želudac zgrčio. Alex je rekla, “Poslušaj me, Joaquine. To je puno novca.”
“Dosta mi je odugovlačenja. Ne znam tko je kriv - vi ili osiguravajuće društvo, ali mi je u
svakom slučaju dosta.”
“Nemaš pojma što se događa s osiguranjem.”
“Znam da se radi o polici od tri milijuna dolara. Drugo me ne zanima.”
“To je svima jasno. Jaime je mrtav.”
“Š to?”
“Ubio se. Gotovo je. Obitelj vam je uspjela nabaviti milijun i pol dolara. Toliko ćete
dobiti.”
“To nije dovoljno.”
“Ne budi svinja. Sve ide tebi, sav taj novac. Nemaš ga s kime dijeliti. Ozbiljno ti kažem.
Jaime je mrtav.”
Nastupila je tišina. Naposljetku je rekao, “Ako mi lažeš...”
“Ne lažem. Otiđi na Internet, pogledaj u jučerašnji Miami Herald.”
Opet je nastupila stanka. Grizao sam se za usnu, jer nisam bio siguran je li Alex otvorila
pravu kartu kad je u ovo umiješala Jaimeovu smrt.
“U redu,” reče on. “Dajte novac svećeniku. Ako je Jaime zaista mrtav, pustit ću
zarobljenika ”
“Ne.”
“Ne?” reče on ljutito.
“Izvest ćemo istovremenu razmjenu.”
“Nikad.”
“Onda nećeš dobiti novac.”
“Onda ću ubiti zarobljenika.”
“Onda, ponavljam, nećeš dobiti novac.”
“To nije bio dogovor, prokleti bili!”
“Sad jest.”
“Onda dogovora nema!”
“Daj...”
“Ne, gotovo je. Otpočetka nam je pravio probleme. Mog petnaestogodišnjeg rođaka ubio
je njegov glupi Nikaragvanac u Cartageni. Morao sam ga gledati onakvog, hraniti ga i
oblačiti. FARC mi nije ponudio dovoljno, ELN također, a sad biste i vi prošli jeftino?
Zaboravi. Gotovo je. Sve je gotovo. I on je gotov.”
“Čekaj,” reče Alex, ali se linija prekinula.
Sve sam čuo. Polako sam se odmaknuo, a između nas se čula mrtva tišina.
 70
Matthew je čuo korake u hodniku, a onda neku viku ispred njegovih zatvorenih vrata.
Prepoznao je glasove, divlje i ljute. Očito je i ovdje bilo droge u dovoljnoj količini kao i u
planini. Kad se ključ u bravi okrenuo, bio je spreman na najgore.
“Gringo!” viknuo je Joaquin.
Upalilo se svjetlo, a nagla svjetlost mu je udarila u oči. Ostao je zaslijepljen i pokrio je oči
svojim svezanim rukama. Vid mu se počeo vraćati kad ga je neka ruka udarila po glavi i
oborila na pod.
“Diži se!”
Matthew je nepokretno ležao. Joaquin ga je zgrabio za ovratnik i bacio o zid. Matthew je
bio kao pas na kratkoj uzici.
Pri udarcu ga je zaboljelo rame pa je zastenjao. Čuo je smijeh oko sebe, a kad mu se vid
vratio, vidio je Cerda i još jednog stražara kako stoje pokraj vrata. Vjerojatno je isto tako
bilo u planini, kad su ga bacili u onu rupu. Kažnjavanje zarobljenika bilo im je zabavno.
Cerdo i njegovi prijatelji dodavali su jedan drugome bocu ruma.
“Koliko je vrijedila tvoja polica?” viknuo je Joaquin.
“Koja polica?”
Opet ga je udario u trbuh. Matthewu se skoro smračilo pred očima, ali je uspio ostati pri
sebi.
“Ne laži! Znam za kompaniju Quality Insurance. Koliko je vrijedila tvoja polica?”
Matthew je jedva mogao disati, a kamoli odgovoriti. Ali, ako je Joaquin znao naziv
kompanije, nije imalo smisla praviti se sasvim blesav. “Nekoliko stotina tisuća.”
Joaquin ga je opet udario, ovaj put u bubreg. Bol se proširila cijelim tijelom. Još jedan
udarac i Matthew se bojao da će umrijeti.
“Tri milijuna!” reče Joaquin.
“Kako god ti kažeš.”
Zgrabio je Matthewa za njegovu dugu i masnu kosu koja je očajnički trebala pranje.
“Nije kako ja kažem. U pitanju su tri milijuna!”
Matthew nije odgovarao.
Joaquin je zgrabio zarobljenika za čeljust prisilivši ga da ga gleda u oči . “Trebao bih te
ubiti odmah,” režao je.
Matthew je pokušavao gledati u stranu, radije nego u oči divlje zvijeri. Joaquin ga je
gurnuo na pod.
“Odveži ga.”
Cerdo je na ovu zapovijed dojurio s ključevima. Bio je sav znojan i dobrano pijan.
Spustio je skoro praznu bocu ruma na krevet, a onda kleknuo kako bi otključao lisičine.
Matthewu je tutnjalo u glavi i svašta mu je padalo na pamet. Š to će sada s njim? Izgleda
da je došao kraj njegovim mukama. Nakon onoga što je Cerdo rekao neki dan, bio je
siguran da će ga izvesti van na neku livadu i ispaliti mu dvadeset metaka u lice, a onda
mu tijelo baciti na ulicu. Izgleda da mu je suđen grob bez imena, negdje u divljini. Sjećao
se kako su Cerdo i njegova družina dovikivali Nisho gore u planini, Nishooooo, volim te!
Ništa ne bi bilo bolje nego riješiti se Cerda i Joaquina. Ali ovo mu je možda bila jedina
prilika. Odlučio se samo za Cerda.
U trenutku kad su lanci pali na pod i kad je bio slobodan, zgrabio je bocu ruma. U jednoj
ju je sekundi razbio o Cerdovu lubanju, a razbijeno staklo mu snažno zabio u vrat.
Okretao je oštre komade stakla tako da ga što bolje razrežu. Kad je razrezao vratnu
arteriju, iz nje je šiknula krv i ruke su mu postale sasvim krvave.
Cerdo je vrisnuo od boli. Krv mu je tekla iz vrata kao iz kakve fontane. Joaquin je udario
Matthewa po glavi i srušio ga na pod. Cerdo je pao na pod i izvrnuo se na bok držeći se
za vrat, ali krvarenje nije mogao zaustaviti. Krv mu je tekla između prstiju i natapala mu
košulju. Na podu se stvorila ogromna crvena lokva.
“Krv, zaustavite krv!” vikao je u panici.
Drugi je čuvar zgrabio prljavu plahtu i pritisnuo mu je na vrat.
Za par sekundi bila je potpuno mokra i obojena u svijetlocrveno. Cerdo se podignuo na
jedno koljeno, šakom zaprijetio Matthewu, a onda se opet srušio na pod. Nastavio je
ležati nepokretno u vlastitoj lokvi krvi.
Nitko se nije micao. Matthew je gledao beživotno tijelo, a onda se okrenuo i pogledao
Joaquina, siguran da mu sad slijedi pogubljenje.
Joaquin je obišao lokvu krvi i stao točno pred Matthewa. Izvadio je svoj
devetmilimetarski pištolj i uperio ga u zarobljenikovo čelo. Matthew je gledao u cijev
oružja, gledao je ravno u tamni, uski tunel smrti. Nije bila poštena razmjena - njegov
život za bezvrijednog Cerda. Ali zarobljeniku je u tom trenutku upravo takva nepravda
pala na pamet.
“Hajde,” rekao je. “Ubij me.”
Pištolj se tresao, Joaquin je bio bijesan. Prst mu je drhtio na okidaču, ali ga nije povukao.
“Stavite ga u lance!” viknuo je.
Cerdov kompa pogledao je zbunjeno i užasnuto, ali je Joaquin ponovio svoju naredbu.
“Vežite ga!”
Ovaj ga je put čuvar poslušao, a Matthew se nije opirao. Kad su lisičine bile na svom
mjestu, Joaquin mu je prišao, stavio pištolj pred čelo i rekao, “Obećavam ti da ću te ubiti.
Pred očima tvog sina.”
 71
Alex je donijela večera u stan, ali nisam mogao ništa ni okusiti. Iako me uvjerevala da
pregovori još nisu gotovi i da će se Joaquin vjerojatno smiriti, bilo je teško vjerovati da
još ima šanse. Već sam u mislima vidio očev pogreb ili bolje rečeno misu zadušnicu jer
sam bio siguran da mu tijelo nikada nećemo pronaći.
Sjedili smo za kuhinjskim stolom i uglavnom šutjeli. Na večernjem programu Radio
Recuerda svirao je još jedan plačljivi bolero o izgubljenoj ljubavi. Sa zidova su nas
gledali mali Isus i Gospa koja ga je držala u naručju. Alex se ispričavala što jede, jer ja
uopće nisam imao apetita. Mene su morile drukčije misli.
“Možda nisi trebala spomenuti Jaimea.” Ta mi je rečenica glasno izletjela iz glave kao
brzi vlak iz tunela.
Alex me pogledala preko tanjura s tjesteninom. “Zar ćemo sad raspravljati o svakoj
riječi iz tog telefonskog razgovora?”
“Samo znam da mi je srce stalo kad si spomenula Jaimea. Koliko znamo, on je bio
Joaquinov stric, rođak ili tako nešto. Kad je čuo za njegovu smrt, sigurno je još više
pobjesnio.”
“Ionako bi to saznao. Prije ili kasnije. Bolje da sam to predstavila kao samoubojstvo,
nego da je došao do zaključka da si ga ti ubio, kao što je učinila policija.”
Krenuo sam prema hladnjaku i uzeo bocu s vodom. Pokušavao sam se koncentrirati na
svog oca i rješavati probleme jedan po jedan. Uskoro ću se, međutim, morati suočiti s
optužbom protiv mene. “Vjeruješ li da sam ga ja ubio?”
Zakašljala je i rekla, “Š to?”
“Čula si me. Vjeruješ li da sam ja ubio Jaimea?”
“Naravno da ne.”
“Zašto ne? Napokon, taj je čovjek mog oca isporučio otmičarima.
“Nisam rekla da nisi imao motiv.”
“Kako onda možeš tako brzo odgovoriti na moje pitanje i reći ‘Naravno da ne’? Zašto ga
baš ja ne bih ubio?”
Ona se napola smiješila. “Zato što si suzdržaniji od mene.”
“Hvala.”
Poprimila je ozbiljan izraz lica. “Nisi jedini koji je imao motiv, znaš. Maggie Johans je
također imala motiv. Motiv je imalo i puno ljudi iz Quality Insurancea, ljudi koji bi
izgubili puno novca kad bi Jaime odao njihova imena. Policija će to shvatiti.”
“Nadam se da si u pravu.”
“Znam da sam u pravu.”
Nisam vidio ni traga sumnjičavosti u njezinim očima, nego samo povjerenje i iskrenost.
“Hvala ti.”
Tišinu je prekinulo kucanje na vratima. “Posjetitelji?” zapitao sam, zbunjen.
“Ja ću provjeriti.” Brzo je ustala i krenula ravno u svoju sobu. Odmah se vratila s
pištoljem u ruci. Prvi sam je put vidio da se ponaša tako obrambeno, što je bio siguran
znak da nisam samo ja bio tako silno napet.
Stojeći sa strane vrata, zapitala je na španjolskom, “Tko je?”
“Otac Balto.”
Glas je zaista zvučao kao njegov, a on je bio jedina osoba kojoj je Alex dala našu adresu.
Pažljivo je otvorila vrata, ne skidajući lanac. “Jeste li sami?”
“Da. Mogu li ući, molim vas?”
Provirila je u hodnik kroz lagani otvor, a onda je maknula lanac i pustila ga da uđe.
Njegova crna kišna kabanica bila je sva mokra od večernje kiše. Alex ju je uzela i stavila
na vješalicu zajedno s kišobranom. Ljubazno me pozdravio, a onda smo svi sjeli oko
šanka u kuhinji.
“Imam poruku od Joaquina,” rekao je.
Srce mi je zalupalo. “Dobre ili loše vijesti?”
“Dobre, vjerujem. Prihvatit će ponudu.”
“Ozbiljno?”
“Jedan i pol milijun, istovremena razmjena. Pod jednim uvjetom,” rekao je i podignuo
prst želeći time naglasiti ono što hoće reći. “Otkupninu će donijeti sin.”
“Ne,” reče Alex.
“Kako možemo odbiti?”
“Ovo mi se ne sviđa,” reče ona. “Očekivala sam da će nas pustiti da čekamo i
preznojavamo se nekoliko dana. Prebrzo se predomislio. To me živcira.”
“Takav je Joaquin,” reče svećenik. “Već sam vam rekao. Jako je prevrtljiv”
“Š to znači da ne možemo određivati uvjete,” rekao sam. “Prihvatio je pola otkupnine.
Pristao je na istovremenu razmjenu. Moramo i mi njemu nešto dati.”
“To ne znači da mu moramo dati tebe” reče Alex.
“Rekao je da je to njegova konačna ponuda,” reče svećenik. “Otmičari to uvijek kažu.”
“Možda je ovaj put to stvarno mislio,” rekao sam.
Oklijevala je. Vidio sam joj zabrinutost u očima.
“Ako ideš ti,” reče ona, “idem i ja s tobom.”
“Š to kažete na to, oče?” zapitao sam.
Slegnuo je ramenima. “Nije precizirao da morate doći sami. Samo želi da sin donese
otkupninu.”
“Onda je to sređeno.”
Otac Balto je stavio svoj mobitel na šank. “Joaquin je rekao da vam dam ovo. Daljnje
upute ćete dobivati preko mobitela.”
Alex ga je uzela, ali ju je svećenik zaustavio. “Vi se možete pridružiti prilikom dostave
otkupnine, ali mislim da želi razgovarati izravno sa sinom.”
Ona je ustuknula. “Nick, ovo mi se ne sviđa.”
“Ne sviđa se nikome, najmanje mom ocu.” Uzeo sam mobitel i spremio ga u džep. “Ali
nemamo izbora.”

Otac Balto i ja smo zajedno pod kišobranom prešli ulicu do ljekarne. Nisam imao pojma
može li se ući nekome u trag preko poziva iz Bogote u Miami, ali nisam to htio saznati
na ovako okrutan način. Najmanje su mi trebali FBI-jevi agenti. Ušao sam u telefonsku
govornicu iza ljekarne i nazvao Jennu. Htio sam joj ispričati što se događalo, ali ona mi je
sva nestrpljiva htjela reći nešto drugo.
“Našla sam ti odvjetnika. Jerryja Houlihana.”
“O njemu sam čuo sve najbolje.”
“Znala sam da ćeš se složiti. Tvoja mama i ja smo se dogovorile s njim da odmah počne
raditi. Policija je danas donijela nalog za pretraživanje tvog džipa.”
“Š to?”
“Našli su pištolj tvog oca ispod prednjeg sjedala.”
Najradije bih se zadavio. “K vragu. Stavio sam ga tamo kad je policija došla u Jaimeovu
kuću. Na kraju sam odjurio na aerodrom iz policijske stanice. Nisam ga mogao unijeti u
avion.”
“Nick?”
“Zašto si nosio pištolj u Jaimeovu kuću?”
“Zato što me on pozvao, a nisam znao što bih očekivao. K vragu, kad sam posljednji put
bio tamo, napao me nožem. O tome sve znaš.”
“Ne znam onoliko koliko misliš. Uskoro ćeš morati porazgovarati s Jerryjem. Postavlja
mi pitanja na koja ne mogu odgovoriti.”
“Pokušat ću ga nazvati sutra.”
“Učini to, molim te. Ne želim podcjenjivati otmicu, ali ovo je jako ozbiljno. Mogli bi te
optužiti za ubojstvo.”
“Nemoj se obeshrabriti. I reci mami da ne brine. Sve ćemo srediti kad se vratim. To bi
moglo biti uskoro.”
“Trebalo bi se nešto riješiti u vezi s tvojim ocem?”
“Da.”
“Misliš da bi napokon svemu mogao doći kraj?”
“Nadam se da je tako.”
Malo je zastala, kao da joj se nije svidio moj ton. “Čuvaj se, u redu?”
“Hoću.”
“Ovo me zaista plaši.”
“I mene,” rekao sam skoro drhtavim glasom.

Poziv se dogodio u ponoć. Začuo sam signal iz mobitela ostavljenog na stolu. Skoro se
nisam javio, jer sam jedva digao svoje umorno tijelo iz udobnog kauča. Alex je dotrčala
iz sobe. Pritisnuo sam dugme na mobitelu i javio se.
“Hola."
Nije mi odmah odgovorio, ali sam prepoznao njegov glas čim sam ga čuo. “Obavit ćemo
ovo na engleskom, ali ništa neću ponavljati. Zato dobro slušaj. Jasno?”
Alex je sjedila pokraj mene na kauču, a glavu je primaknula dovoljno blizu da može čuti
što govori.
“Da,” odgovorio sam.
“Pet i pol sutra poslije podne. Dođi na glavno groblje.”
“Groblje?”
“Ne prekidaj me! Otiđi do groba Gonzala Jimeneza de Quesade. Ponesi sa sobom novac i
mobitel. Čekaj ispred spomenika. Nazvat ću te. Nemoj kasniti.”
“Čekaj, kod kojeg groba?”
“Rekao sam ti da neću ponavljati.” Linija se prekinula.
“K vragu! Kod kojeg groba!” sav sam se tresao od bijesa.
“Ne brini, ja sam čula,” reče Alex.
“Jesi li sigurna?”
“To je vjerojatno najveći spomenik na groblju. On je utemeljitelj Bogote.”
“Zašto bi nas Joaquin tamo pozvao?”
“Mirno, izolirano mjesto usred grada s osam milijuna stanovnika. Ako nešto krene loše,
može pobjeći jednom od stotina cesta u svakom smjeru.”
“Mogao nam je reći da dođemo u park.”
“Mogao je. Ali to ne bi na tebe ostavilo takav dojam kao groblje, zar ne?”
“Ne,” rekao sam pokušavajući ne misliti na groblje. “Naravno da ne.”
 72
Došli smo na groblje točno na vrijeme, nekoliko minuta prije pet i trideset poslije podne.
Baš kad je trebalo. Nismo željeli biti tamo duže nego što treba s milijun i pol dolara u
torbi, iako smo oboje bili naoružani.
Alex je navaljivala da ponesem pištolj, što mi se činilo razumnim. Bez problema je
nabavila mali devetmilimetarski Glock austrijske proizvodnje.
“Ovo bi ti moglo pomoći,” reče ona pružajući mi pištolj. “Upotrijebi ga samo ako nekog
namjeravaš ubiti.
Nakon ovog upozorenja tijelom su mi prošli trnci. Joaquina nikad nisam ni vidio, ali
zbog svega što je učinio mom ocu, majci, mojoj obitelji, želio sam ga vidjeti mrtvog.
Trgovanje ljudskim životima najodvratniji je zločin koji postoji.
Već je bilo kasno poslijepodne. Sunca je nestalo. Do mraka je ostalo još manje od pola
sata. Na stablima ispod sivog jesenskog neba nije bilo nijednog lista. Bilo je prohladno,
ali se nije osjećao ni dašak vjetra. Smog karakterističan za Bogotu, nusproizvod više od
milijuna vozila, nadvio se nad grobovima kao sama smrt. Groblje je bilo prostrano i
nalazilo se u središtu grada, sa svih strana okruženo zgradama i kućama. Mnogi
veličanstveni kameni spomenici bili su stari stoljećima. Već su pomalo gubili boju, a
osim zagađenog zraka uništavali su ih i vandali. U daljini se čula gradska buka, ali je sve
u svemu bilo prilično tiho. Ipak, ne toliko tiho da se ne bili zapitao počiva li tu itko u
miru.
Alex i ja išli smo po stazi do impresivne grobnice Gonzala Jimeneza de Quesade. Bila je
ogromna, velika kao manja crkva. Prednja strana bila je ukrašena prekrasnim reljefom.
Na ulazu u grobnicu nalazila su se dva dekorativna metalna stupa povezana crnim
lancem. Protezao se po sredini, kao tužni osmijeh.
Iza groba se pojavio neki čovjek. Gledao sam ga, a onda se smirio kad sam prepoznao
oca Balta.
“Joaquin mi je rekao da dođem,” reče on. “Trebao bih vas voditi dalje.”
“Kamo idemo?”
Tek što sam izgovorio to pitanje, zazvonio mi je mobitel u džepu. “Halo,” javio sam se.
“Dođi do kipa Blažene Djevice stotinjak metara dalje. Tu čekaj. Samo ti i otac Balto.”
“Alex je s nama.”
“Nikakva Alex. Vidim li ikoga osim tebe i svećenika pokraj tog kipa, otac će ti dobiti
metak. Je li jasno?”
“Ne možeš ići bez mene,” reče ona.
“Ubit će mi oca ako budeš išla sa mnom.”
“Ako ne pođem, ubit će ti oca i zarobiti tebe umjesto njega.'”
“Kako to znaš?”
“On je otmičar i ubojica. Jedina šansa ti je da i ja pođem.”
“Složio bih se s tobom da mi nije rekao da dođem sam. Otac Balto ide sa mnom. To bi
trebalo značiti da će se držati dogovora.”
“Zar si lud? Oni bi te ubili i pred samim Bogom. Otimaju ljude iz crkvi.”
“Mogu li ja nešto reći?” reče svećenik.
“Naravno.”
“Već sam imao posla s Joaquinom. Jedino što želim jest pomoći vašem ocu da se vrati živ
i zdrav, ali ne idem nikuda ako nećemo slijedili upute koje nam je dao Joaquin.”
Alex je htjela nešto reći kad smo svi ušutjeli začuvši iznenadnu buku, krik koji se čuo
odnekud iza kipa. Osluhnuo sam pažljivije. Opet sam ga čuo. Ovaj put jasnije.
“Nick!”
Bio je to glas mog oca. Zbog samog zvuka njegova glasa u krv mi je navro adrenalin.
Pogledao sam Alex i rekao, “Pokrivaj nas. Ali se drži podalje.”
Pogledao sam svoj pištolj, prebacio torbu s novcem preko ramena i krenuo prema kipu
Blažene Djevice, u pratnji oca Balta.

U ustima je držao povez koji je bio čvrsto svezan na zatiljku. Točno ispod oka imao je
svježu opekotinu od cigarete. Matthew nije htio igrati ulogu koju mu je nametnuo
Joaquin. Viknuo je sinovo ime tek kad više nije mogao podnijeti bol.
Joaquin je provirio preko vrha ogromnog granitnog kipa. Matthew je bio dobro skriven.
Klečao je na koljenima iza spomenika. Joaquinov partner, onaj koji je gledao Cerda dok
je umirao, držao je pištolj uperen u njega. Tek se sad Matthew sjetio da je to on onaj koji
je zajedno s Joaquinom odveo Kanađanina Willa u posljednju šetnju džunglom.
Zbog zvuka koraka koji su se približavali, Matthew je protrnuo. Znao je da to dolazi
njegov sin. I, još gore, znao je da je postavljena zasjeda.
Joaquin se igrao sa svojim pištoljem i smijuckao. “Došlo je vrijeme da se pozdravimo,
ribaru moj.”
 73
“Dovoljno je dotle.”
Zaustavio sam se samo nekoliko koraka od kipa Blažene Djevice. Prepoznao sam
Joaquinov glas, ali sam odolio nagonu da se okrenem i pogledam iza sebe, bojeći se
posljedica takvog naglog pokreta.
“Gledaj ravno ispred sebe, stavi novac na zemlju, a ruke iznad glave. Polako.”
Učinio sam točno što mi je rekao, krećući se kao na usporenom filmu. Skinuo sam torbu
s ramena i spustio je na zemlju, a onda sam podigao ruke.
“Oče, prebroji.”
Otac Balto je kleknuo na travu i otvorio torbu. Ruke su mu se tresle dok je prebrojavao
novčanice od stotinu dolara. Gledao sam nekoliko sekundi, a onda ne okrećući glavu
pogledao oko sebe. Mrak se brzo spuštao. Kameni kipovi su jedan po jedan nestajali u
nadolazećoj noći.
“Izgleda da je sve na broju,” viknuo je svećenik.
Joaquin je rekao, “Uzmi torbu i dođi do kipa.”
Uzeo ju je, a onda tiho prišao kipu Blažene Djevice.
“Okreni se, yanqui.”
Pretpostavljao sam da se to odnosi na mene. Polako sam okrenuo najprije glavu, a onda
cijelo tijelo. Zamišljao sam sebe kako vadim pištolj i računao koliko bih mogao biti brz
ako bi zatrebalo. Bojim se, ne dovoljno.
Sivo nebo postalo je gotovo crno. Oko polumračnog groblja vidjela su se treperava
gradska svjetla koja su nagovještavala kraj još jednog dana. Ovo gradsko groblje bilo je
kao crna rupa usred grada. Vidjela su se svjetla u daljini, ali sve oko nas bilo je mračno.
Oči su mi se polako privikavale na tamu i skoro sam mogao razaznati bolni izraz
voljenog lica koje me gledalo iz udaljenosti od dvadesetak metara. Tijelo mu je bilo jako
mršavo, ali to je bio on.
Čovjek kojem su držali pištolj uperen u glavu definitivno je bio moj otac.
Nisam mogao skinuti pogled s njegova izmučenog lika. Tjedni u zarobljeništvu ostavili
su na njemu više traga nego cijeli život na moru.
Pogled mi je skrenuo prema Joaquinu. “Dobili ste novac. Sad ga pustite.”
“Zar si to očekivao?”
“Tako smo se dogovorili.”
“Dogovorili smo se, kažeš? Misliš da to tako funkcionira? Izmijeniš dogovor na sve
moguće načine, a onda kažeš da smo se dogovorili?”
“Pregovarali smo.”
“Nije trebalo biti nikakvog pregovaranja. Takav je bio dogovor.”
“Tvoj dogovor s kim, Jaimeom?”
Samo je zarežao i rekao, “Ovo je trebao biti jednostavan slučaj. Š ala.”
“Još uvijek može biti jednostavan. Tu je novac koji ste tražili. Uzmite ga i pustite mog
oca.”
Zlobno se nasmiješio. “Da ga pustim, ha?”
“Mislim da smo se dogovorili.”
“Naravno da ću ga pustiti. Ako ti pođeš sa mnom.”
To me je probolo kao nož u srce. “Nismo o tome razgovarali.”
“Baš me briga o čemu smo razgovarali.”
“Tražili ste novac, ništa više.”
“Kakve to ima veze? Zar ne voliš svog oca? Zar nije dovoljno patio? Budi dobar sin. Pođi
sa mnom. Vidi svog oca slobodnog.”
Umiješao se otac Balto. “Joaquine, molim te...”
“Začepi! Razgovaram s yanquijem.”
Nisam znao što bih rekao. Nisam mogao ići s njim, ali nisam smio sve upropastiti.
“Vrijeme je isteklo,” reče Joaquin.
“Prestanite se poigravati.”
Pritisnuo je pištolj na očevu glavu. “U pravu si. Dosta je zezanja. Zašto jednostavno ne
bismo ubili tvog starog i ščepali te?”
Samo što nisam zgrabio svoj pištolj.
“Čekaj!” viknula je Alex. Izišla je iz svog skrovišta i pokazala se na otvorenom - nisam
mislio baš na to kad sam joj rekao da nas pokriva. Bio sam spreman na vatreni obračun,
ali je Joaquin ustuknuo.
Zgrabio je mog oca rukama i stao iza njega. Onda je rekao, “Gubi se odavde, Alex.”
Usmjerila je pištolj prema njemu, ali je on koristio mog oca kao zaštitu.
“Pusti zarobljenika,” reče ona.
“Idi k vragu.”
“Daj mi zarobljenika, a ja ću ti dati preostalih milijun i pol dolara.”
Srce mi je bubnjalo kao ludo. Nisam je mogao zaustaviti, ali ovo mi se činilo kao
preopasan blef.
Korak po korak približavala se Joaquinu cijelo vrijeme razgovarajući s njim. “Jaime se
nije ubio.”
Bože moj, zar će u mene uprijeti prstom ?
“Znači, nije mrtav?” reče Joaquin.
“Oh da, mrtav je. Trebao je odati imena. To nisam mogla dopustiti.”
Koljena su mi klecala. Blefira li još uvijek?
“Prevarila si me,” reče Joaquin.
“Ne. Ti si mene prevario. Ubijanje zarobljenika nije dio dogovora. Pusti ga ako želiš
dobiti sva tri milijuna.”
Skoro nisam mogao govoriti, ali sam promucao nekoliko riječi. “Alex, što se tu događa?”
Nije odgovarala.
Joaquin je rekao, “Š to je, yanqui? Zar si joj povjerovao da je Jaime djelovao sam? Zar si
zaista povjerovao da sitni službenik iz Miamija prijateljuje s gerilcima?”
Pogledao sam Alex, bivšu djevojku iz FARC-a. “Bože, ti ga poznaješ. Zato je pristao na
istovremenu razmjenu. Znao je da nećemo zvati policiju dok ima nekoga na svojoj
strani.”
“Š uti, Nick.”
Joaquin je gurnuo mog oca. “Svi ušutite. Ovdje ja vodim glavnu riječ.”
“Tako je,” reče Alex. Zvučala je kao smireni pregovarač. “I još uvijek možeš iz ovoga
izvući veliku pobjedu. Sva tri milijuna. Nemaš ih s kime dijeliti.”
Pogled mi je klizio s Alex na oca pa na Joaquina i natrag. Možda nas je prevarila na
početku, ali kad je u pitanju novac, znao sam da blefira pred Joaquinom. Zar tako
pokušava nadoknaditi štetu?
“Na čijoj si ti strani, Alex?”
“Ne miješaj se u ovo,” odgovorila je.
“I ja bih to volio znati,” reče Joaquin. “Zaista, na čijoj si strani?”
“Ž eliš li novac ili ne?”
“Znači li to da nećeš tražiti svoj dio?” zapitao je.
“Rekla sam da možeš uzeti sve.”
“Ali želio bih čuti kako to kažeš svom klijentu. Reci yanquiju da nećeš uzeti svoj dio.”
“Nisam ga ni htjela uzeti.”
“A što je s onih pedeset posto?”
“Svaki peni je Jaimeov.” Gledala je ravno u Joaquina dok je govorila. Držala je pištolj
uperen u njega, ali sam osjećao da me pokušava smiriti. “Samo sam htjela da ti i tvoji
razbojnici ostavite moju obitelj namiru.” Povisila je glas, kao da je htjela biti sigurna da
sam je Čuo. “To je jedino što sam željela, Nick. Samo kupiti malo mira za preostale
članove moje obitelj i u Bogoti .”
“Tako tužna priča,” reče Joaquin podrugljivo.
Nanišanila je. “Netko te je davno trebao ubiti.”
“Davno sam te trebao ostaviti da iskrvariš na smrt pokraj ceste s nožem u leđima.”
“Zato što si me spasio, nisi moj gospodar. I nećeš me prisiliti da ti se vratim prijeteći
mojoj obitelji.”
“Ali sam te mogao prisiliti da preveslaš yanquija.”
Čak i u mraku mogao sam vidjeti bijes na njezinu licu. Samo jedan pogled na oca
potvrdio je moju sumnju da strahujemo od istog: Alex samo što nije upucala Joaquina, a
taoca može spasiti samo savršen pogodak.
“Alex!” viknuo sam posežući za svojim pištoljem.
U istom se trenutku moj otac istrgnuo iz Joaquinovih ruku. Začuo se pucanj kad je
skočio na zemlju, ali on ga je promašio i pogodio glineni ćup. Ja sam se bacio na zemlju i
nekoliko puta zapucao na Joaquina. Alex je također pucala. Ona i otac Balto sklonili su se
iza velikog kipa. Joaquin je uzvraćao, kao i netko drugi skriven iza. Zrakom su letjeli
meci kao da smo u ratnoj zoni. Oca nisam mogao vidjeti jer sam bio skriven iza
nadgrobnog spomenika. Joaquin je ispalio još nekoliko metaka u njegovom smjeru, ali
Alex i ja smo ga štitili sa svoje strane. Sklupčao sam se u svom skloništu, a meci sa mi
letjeli iznad glave.
Iznenada je zavladala tišina. Sjedio sam skvrčen iza spomenika. Nisam mogao disati od
silne pucnjave koju sam čuo. Groblje je prekrio potpuni mrak. Na nebu nije bilo ni
mjeseca ni zvijezda. Osvjetljavalo nas je samo blijedo gradsko svjetlo u daljini. Pažljivo
sam osluškivao ne bih li čuo bilo kakav pokret, ali čuo sam jedino lupanje vlastitog srca.
“Braćo, molim vas,” viknuo je hrabri otac Balto, ali su ga tri brza pucnja potjerala natrag
u sklonište.

Taj je kurvin sin pokušao ubiti svećenika!

Ruka mi se tresla dok sam vadio mobitel iz džepa. Nazvao sam policiju i pokušao
razgovarati na španjolskom, ali je signal bio loš, a moje uznemirene misli proizvele su
samo dijelove rečenica, koje su dijelom bile na engleskom.
“Las pistolas. Los kidnap en el Cementerio entral. Ven aca por javor!”
Meci su mi proletjeli iznad glave. Zbog panike sam zvučao zbunjeno, a razgovorom sam
odao svoj položaj neprijateljima. Dežurni mi je spustio slušalicu i nije bilo realno za
očekivati da će kolumbijska policija zaista doći na groblje usred noći kako bi zaustavila
loše opisan oružani sukob.
Sagnuo sam se kako bih napunio pištolj. Kad zapucam, jedan od nas će pasti mrtav. Tko
će to biti? I tko je na čijoj strani? U mislima sam brzo provrtio posljednju razmjenu
metaka. Alex je pucala na Joaquina. To je značilo da je na mojoj strani, usprkos onome
što je rekla. Ali Joaquin je imao nekog drugog pomoćnika koji je očito pucao iz
automatskog oružja. Znači, dvoje protiv dvoje, u najboljem slučaju. Otac Balto bio je
nenaoružan, ali on je bio s Alex. Samo je moj otac bio nezaštićen u igri. Osjetio sam
mučninu, ali sam shvatio što mi je činiti. Negdje u mraku između svih onih spomenika
skrivao se moj otac, moleći za svoj život.
Morao sam ga pronaći prije Joaquina.
 74
Matthew je bio zahvalan Bogu zbog mraka. U zbrkanoj pucnjavi on je puzajući
potrbuške po travi došao do prave šume visokih spomenika podignutih svecima
zaštitnicima.
Ruke su mu otraga bile svezane lisicama, gležnjevi također, a na ustima je imao povez.
Ironično, ali imao je sreću da mu je Joaquin maknuo povez s očiju kako bi ga opekao po
lijevom oku. Na to je oko slabo vidio, ali mu je desno pružalo prilično bistar pogled.
Ležao je savršeno miran, bojeći se čak i disati. I najmanji bi pokret otkrio gdje se nalazi,
a to je značilo smrt. Znao je da ga je Joaquin ovamo doveo kako bi se osvetio za Cerdovu
smrt, kako bi ubio zarobljenika pred očima njegova sina. Matthew je bio na nju
spreman. Tjednima se pripremao na mogućnost vlastite smrti. Međutim, na jedno nije
bio spreman: na smrt svog sina dok ga pokušava spasiti.
Sklupčao se iza ogromnog kamenog spomenika moleći sveca da uzme njegov život, a
spasi Nicka.

Nitko se nije micao. Ništa se nije čulo. Virio sam preko spomenika, vječnog odmarališta
nekog neznanca. Negdje na tom groblju, iza jednog od tisuća spomenika, skrivali su se
Joaquin i njegov dobro naoružani kompa. Čekao sam da jedan od njih krene prema ocu
ili barem prema mjestu na kojem sam ga zadnji put vidio. Barem sam vidio da je
pobjegao. Možda su bili strpljivi. Ili su možda već napravili taj potez, koji je meni
promaknuo. Nisam mogao riskirati.
Morao sam krenuti u napad. Ali kamo?
Da sam bio na mjestu svog oca, dopuzao bih do starih spomenika između dva hrasta. U
usporedbi s ostatkom groblja, taj je dio izgledao kao Manhattan - prepun granitnih
ploča, s puno mjesta na kojima se može sakriti. Na rukama i koljenima, sasvim
prilijepljen uz zemlju, krenuo sam prema tamo. Polako, skrivajući se iza spomenika.

Matthewovo je srce skoro stalo. Nije se micao s mjesta, nije napravio ni šum. Ležeći u
mraku, svezanih ruku i nogu osjećao se nevidljivim i izloženim u isto vrijeme. Znao je da
je samo pitanje trenutka kad će ga Joaquin naći.
Znao je jer je mogao vidjeti Joaquina.
Joaquin je klečao skriven. Donji mu je dio tijela bio skriven u napola iskopanom grobu.
Pištolj mu je bio spreman, glavu je držao dovoljno visoko da je mogao pratiti situaciju
preko spomenika, tražeći svog neprijatelja.
Matthewu je bio laka, mirna meta udaljena jedva petnaestak metara. Gađao bi ga ravno
u glavu jer se nalazio u istom redu grobova kao i on. Kad bi barem imao slobodne ruke,
kad bi barem imao pištolj, nož - bilo što. Toliko je puta zamišljao da će platiti Joaquinu
za ubojstvo njegovih prijatelja na brodu u Cartageni, za silovanje Nisho u planinama i za
bezbroj drugih zvjerstava koja su počinili on i njegova družina. Matthew nije žalio što je
ubio Cerda. Mučilo ga je što bi se Joaquin mogao izvući, i to još bogat.
Joaquin je gledao u njegovu pravcu i oko njega. Pogledi su im se sreli u tami. Primijetio
je Matthewa.
Nijedan od njih nije ni trepnuo, niti pogledao u stranu. Matthew se nije htio ponižavati
pred svojim krvnikom.
Joaquin se lagano nasmiješio, a onda podignuo pištolj i naciljao mu između očiju.

Bio sam svega nekoliko metara udaljen od spomenika kad sam čuo Alex kako viče
odnekud iz mraka.
“Joaquine, drži!”
Torba je poletjela zrakom i lupnula o zemlju. Začula se pucnjava. Joaquin i njegov
pomoćnik pucali su oko sebe kad su čuli kako pada torba s novcem. Upravo je to Alex
htjela, pretpostavljao sam, jer je tako otkrila gdje se nalazi Joaquin. Alex i ja smo pucali
prema napola iskopanom grobu u kojem su se skrivali: ja iz šume spomenika, a Alex iz
daljine - nalazila se u blizini spomenika Blažene Djevice.
Uzvratili su nam paljbom, uglavnom u mom pravcu, zato što sam im ja bio bliže,
zapravo, svega nekoliko metara od njih. Otkotrljao sam se u labirint visokih spomenika
kako bih se bolje zaštitio, a čahure metaka odbijale su se od kamenih spomenika.
Okrećući se, sudario sam se s velikim kamenim postoljem, a onda se ukočio ugledavši
nekoga dva groba dalje.
Tata!
Puzao sam što sam brže mogao prema njemu. Lice je zabio u prašinu, ali je podignuo
glavu kad sam ga dodirnuo.
“Ja sam!” šapnuo sam uzbuđeno. Maknuo sam mu povez s usta. “Jesi li pogođen?”
“Ne, ne. Tako su smotani, gađaju još gore od tebe.”
Nadao sam se da ćemo se jednog dana tome smijati. “Puno ti hvala.”
“Odveži me.”
Odvezao sam konopac na njegovim gležnjevima, ali su mu na rukama bile lisice, što je
moralo čekati.
“Dvojica su,” reče on. “Tko je s tobom?”
“Samo svećenik i Alex.”
Malo sam razmislio o svemu što je maloprije rekla. “K vragu ako znam.”
Sagnuli smo se kad smo čuli pucanj, ali metak nije bio namijenjen nama. Pucali su u
suprotnom smjeru, prema Alex.
“Sigurno se pomaknula,” rekao sam. “Ako ja napadnem s ove strane, mogli bismo ih
srediti. Ostani tu.”
Prepriječio mi se kako bi me zaustavio pa sam skoro pao. “Š to to radiš?”
Pogledao sam ga u oči, nadajući se da to neće krivo shvatiti. Ali, to je bilo nešto što sam
htio reći petnaest godina, sve od onog dana u ribarskom čamcu kad je naš odnos
zahladnio.
“Trudim se biti sin svog oca,” rekao sam.
“Ne moraš to činiti.”
“Ne učinim li, nijedan od nas neće se izvući živ odavde.”
Nije ništa rekao, ali za to nije bilo ni vremena. Začulo se još pucnjave na drugoj strani.
Podignuo sam glavu i ugledao Alex kako trči od kipa Blažene Djevice prema drugom
spomeniku. Ona je definitivno stupila u napad.
“To je to,” rekao sam, a onda pojurio prema naprijed krivudajući od spomenika do
spomenika.
Kretao sam se u kratkim skokovima nastojeći izbjeći metke, ali nisam ispalio ni jednoga
jer su oni pucali samo u Alexinom smjeru. Buka je bila zaglušujuća - jedan pucanj za
drugim bez prekida. Bio sam samo desetak metara udaljen od nje i prilazio sam joj sa
strane, kad je Joaquinov pomoćnik pokupio metak od Alex ravno u čelo. Glava mu se
trznula unatrag i on se srušio na pod, a oružje mu je ušutjelo.
Joaquin je nastavio pucati iz pištolja. Samo je nakratko zastao kako bi zgrabio prijateljev
AK-47.
“Ne miči se!” viknuo sam. Prišao sam mu s leđa.
“Manos arriba!" viknula je Alex. Ona mu je prilazila s boka.
Podignuo je ruke, još uvijek klečeći u grobnoj jami.
“Ustani!” viknuo sam.
Ustao je. Pištolj mu je još uvijek bio u ruci.
“Polako se okreni i baci pištolj.”
Okrenuo se prema meni, ali pištolj nije puštao.
“Baci pištolj!”
Bio je uperen u nebo, ali ga nije puštao.
“Baci ga isti tren ili pucam!”
“Koliko si ljudi dosad ubio, yanqui?” Očito me zadirkivao, podsjećajući me na to da je
mrtvi gerilac do njegovih nogu Alexino djelo, ne moje.
“Ti ćeš biti dobar za početak,” rekao sam.
Pomaknuo je ruku, a ja sam stao pritiskati okidač. Ispalio sam sve metke. Tijelo mu se
trzalo dok je padao. Ravno u otvoreni grob.
Primaknuo sam se rupi, tek toliko da provjerim je li zaista mrtav. Tijelo mu je bilo
izokrenuto, zglobovi izvrnuti u svim smjerovima, kao kod zgaženog pauka. Pogodio sam
ga barem tri puta: dvaput u prsa i jednom u lice. Dotaknuo sam mu puls.
“Nema ga više,” rekao sam, dovoljno glasno da bi me otac čuo.
Nisam više htio gledati taj krvavi prizor. Dok sam ustajao, vidio sam Alex kako pada na
zemlju.
“Alex!”
Nije odgovarala. Potrčao sam prema njoj između spomenika i našao je kako leži na boku
između dva spomenika. Drhtala je kad sam je okrenuo na leđa. Krv joj je tekla iz rane
ispod rebara, odmah do srca. Joaquinov zadnji hitac pogodio je metu.
“Bože moj, treba ti hitna pomoć.”
“Bez brige. Iz ovoga se nitko ne bi izvukao. Dobila sam što sam zaslužila.”
Samo sam zatresao glavom. “Znači, istina je? Ti si ubila Jaimea?”
“Ne bih nikad pomislila da će doći do ovoga.”
“K vragu. Vjerovao sam ti.”
Tanki mlaz krvi kliznuo joj je s ruba usana, a glas joj je postao sasvim tih. “Čudno, mislila
sam da će ščepati nekog bogatuna na tjedan-dva, dobiti novac od osiguranja i pustiti ga.
Takav je bio dogovor. Nabaviti Joaquinu lijepu sumu novca, a on će pustiti mene i moju
obitelj zauvijek na miru.”
“Vjerujem ti.”
”Ž ivjeti u strahu petnaest godina. Iznenadilo bi te što bi sam učinio u takvoj situaciji.”
“Nikad ne bih prodao drugo ljudsko biće.”
Napravila je bolnu grimasu i uzela me za ruku. Odmaknuo sam ruku, ali ona ju je
uhvatila i stisnula. Nije je puštala. “Molim te, nemoj me mrziti zbog ovog.”
Tresao sam se, još uvijek u šoku. “Samo bih volio da se ovo nije dogodilo.”
“Onda me samo pamti kao... prijatelja.”
Pogledala me i pokušala se nasmiješiti, a onda je nestalo života iz onih tamnih
zagonetnih očiju. Htjela je još nešto reći, ali je bilo gotovo. Tijelo joj je omlohavilo u
mojim rukama. Držao sam je nekoliko trenutaka duboko potresen. Onda sam joj spustio
glavu na zemlju i ugledao svog oca kako stoji iznad nas.
“Bili ste prijatelji?” zapitao me tužno.
To me je pitanje podsjetilo na anonimnu poruku koja me odvela do Jaimea, na način na
koji je potpisana i na riječi kojima se Alex zauvijek oprostila od mene.
“Da, na neki čudan način. Pretpostavljam da mi je bila ‘prijatelj’?”
Ustao sam i zagrlio svog oca tako čvrsto da su nam tijela udarila jedno o drugo. Plakao
je na mom ramenu kad sam posljednji put otvorio oči kako bih pogledao Alex, njezino
lijepo lice, njezin tužan izraz, tegoban život. Da mi nije sama rekla, nikad ne bih
povjerovao u to.
Iz njezinih usta, priča je imala savršen, užasan smisao.
“Idemo kući,” šapnuo mi je otac.
“Da,” uspio sam progovoriti. “Idemo.”
 Epilog
Nije bilo ni jednog praznog mjesta za našim stolom na Dan zahvalnosti. Lindsey, moja
sestra, bila je kod kuće prvi put nakon dvije godine. Baka je bila s nama, onakva kakva je
već bila. Majka se opet smiješila, a na njoj su se napokon počeli nazirati tragovi petog
mjeseca trudnoće. Za manje od dva tjedna tata je već izgledao puno bolje i polako je
dobivao na težini. Hrpa krumpira i pečenja na njegovom tanjuru sigurno bi mu trebala
pomoći u oporavku.
“Imate li sushija?” zapitala je Lindsey.
“Danas je Dan zahvalnosti, draga,” reče majka.
Ona je zakolutala očima i stavila komad pečene purice na svoj tanjur. U sebi sam se
nasmiješio. Nakon svega što smo prošli, hvala Bogu da se nismo sasvim izmijenili.
Naravno, neke stvari više nikad neće biti iste. Moji dani u Cool Cashu su prošlost. Ured u
Miamiju ionako neće preživjeti ono što ga čeka. Prije nego što je ubijen, Jaime Ochoa je
predao zapečaćeno pismo svojoj majci s uputom da ga preda državnom tužitelju u
slučaju da mu se nešto dogodi. To je uzdrmalo cijeli sustav. Navedeno je da je Maggie
Johans zataškavala slučaj i već dva tjedna pokušava spasiti svoju pokvarenu glavu
uporno ponavljajući da je djelovala prema uputama Duncana Fitza. Prema onome što
sam čitao u novinama, uskoro će oboje dobiti ono što su zaslužili, a s njima će u
nepovrat otići i nekadašnji ugled tvrtke.
Najtužniji dio Jaimeova pisma odnosio se na Alex. U detalje je opisao kako je predala
njegove ukradene informacije o polici osiguranja otmičarima. Mislim da je otpočetka
žalila zbog toga. Zato je i pregovarala s Joaquinom nakon što je dobila otkaz u
osiguravajućem društvu i nakon što su odbili isplatiti novac za mog oca. Jedan dio mene,
međutim, bio je ljut zbog izdaje i zbrkanih rečenica prije njezine smrti. Pitao sam se je li
zaista vjerovala da će izručivanjem jednog Amerikanca kupiti sigurnost vlastite obitelji,
kad su u pitanju Joaquin i njegova banda. Ili je sve izmislila kako bi se opravdala? Š to
sam više mislio o tome, više mi se činilo da su, čak ako to nije uradila zbog pohlepe, ona
i Jaime dobili što su zaslužili. Moj osjećaj da je ostvarena pravda postao je još snažniji
kad sam saznao da je jedan bračni par iz Japana, Nisho i njezin muž, također bio
osiguran kod kompanije Quality Insurance. Na sreću, zavjera je otkrivena prije nego što
su ostala imena prodana otmičarima. Prema onome što mi je otac rekao bio sam siguran
da će kad Nisho naposljetku bude oslobođena, trebati više od milijun i pol dolara da se
stišaju njezine tužbe protiv Quality Insurancea.
Š to se tiče tužbe protiv mene, Jaimeovo je pismo sve riješilo. Riječi koje je napisao te
nalaz forenzičara skinuli su moje ime s liste osumnjičenih. Prije nego što mu je prerezan
vrat, Jaimeov pas je ogrebao pravog ubojicu, a test DNK pokazao je da komadići nađene
kože ne pripadaju meni. Pripadali su Alex. Sve to zajedno sa svjedočenjem kolumbijskog
svećenika koji je čuo Alexino priznanje, prilično je sigurno govorilo da u procesu koji će
slijediti neću sjediti u optuženičkoj klupi, nego kao svjedok protiv kompanije Quality
Insurance i odvjetnika koji su potpomagali zločin. Zbog toga sam također trebao
osjećati zahvalnost na Dan zahvalnosti.
“Sve je odlično pripremljeno, draga,” rekao je otac.
“Nadmašila si samu sebe.”
Otac mi se smiješio pružajući ruku za još jednom kriškom majčinog čuvenog kruha od
kukuruza. “Nick, mislio sam sutra izvesti Bertrama malo van. Malo pecanja, malo
trčanja... Sport je zdrav.”
“Tko sve ide?”
“Za sada, samo ja. Mislio sam da bi mi se možda htio pridružiti.”
U drugim bi obitelj ima to možda bila sitnica, ali nakon svega što smo prošli, nama je to
značilo jako puno. “Bilo bi mi jako drago.”
“Dobro. Uključi budilicu u četiri i petnaest.”
Zakašljao sam popivši malo hladne vode. Lindsey se nasmijala i rekla, “Pazi koju ćeš
želju poželjeti.”
Zazvonio je telefon, a majci je ispao pladanj iz ruku. Otmica je bila dio prošlosti, ali neki
su refleksi ostali. Telefon je i dalje zvonio. Nakon majčine reakcije, nitko se nije
pomaknuo. Pustili smo telefon da odzvoni svoje i nitko se nije javio.
Onda je tata progovorio. “Ovo je dobra prilika da sredimo neke obiteljske stvari. Tvoja
majka i ja smo razgovarali o tome što treba učiniti s novcem.”
Mislio je na onaj milijun i pol dolara, naravno. Iako je bio namijenjen isplati otkupnine,
sad je pripadao nama. Otac je njime mogao raspolagati kako želi.
“Nakon što Nick pokrije svoje troškove, želio bih otkupiti ostatak poduzeća od
Guillerma i sam nastaviti voditi posao. Uludo se trošilo previše novca.”
Kimnuo sam glavom. Iako se ispostavilo da je za petljanje s drogom kriva Guillermova
bivša žena, tati je i dalje bolje bez njega. “U svakom bi slučaju bilo dobro kloniti ga se,”
rekao sam.
“Ž elim da baka ima najbolju moguću njegu. I, naravno, voljeli bismo ostaviti nešto za
naše troje djece - vas dvoje i budućeg brata ili sestru,” dodao je i nasmiješio se stavivši
ruku na trbuh moje majke.
“Meni zvuči dobro,” reče Lindsey.
Poprimio je ozbiljniji izraz lica. “Osim toga, tu je nekoliko ljudi izvan obitelji kojima bih
htio pomoći. Hectorova udovica, na primjer. Muž joj je poginuo u Cartageni.”
“To bi bilo u redu,” rekao sam.
“Onda, tu je Jenna. Uložila je dosta vremena u ovo ne tražeći nikakav novac.”
“Definitivno nam je pomogla kad nitko drugi nije htio,” rekao sam.
“Mislim da bi pedeset tisuća bila pristojna svota.”
U potpunosti sam se složio s njim, ali mi je ipak bilo pomalo neugodno. “Ne misliš da će
to izgledati kao da je novcem pokušavam opet vratiti sebi?”
“Moglo bi tako izgledati,” reče Lindsey. “Osobito sada.”
“Š to si htjela reći?”
Kao da joj se nije govorilo o tome. Nije me gledala ravno u oči. “Nisam htjela ništa
spominjati na današnji blagdan, ali sam jutros kad sam trčala ispred njezine kuće vidjela
natpis ‘prodano’ stavljen na tratinu.”
Ta me je vijest ubola u srce, iako sam to nastojao skriti kako ne bih ostalima pokvario
Dan zahvalnosti. Međutim, svi su znali što osjećam za Jennu.
Lindsey je spustila pogled, kao i moja majka.
“Ž ao mi je, Nick,” reče otac.
“I meni je žao,” rekao sam gledajući u svoj umak od brusnica.
Te sam večeri otišao k Jenni. Naravno, prošao sam pokraj natpisa ‘prodano’ koji je tu
stavila agencija za nekretnine.
Jenna nas nije posjećivala otkako se otac vratio, ponavljajući da je najbolje da budemo
na miru dok rane malo zacijele. Osjećao sam da su neke stvari ostale nerečene. Njezin je
automobil bio parkiran ispred kuće, tako da sam znao da je tu.
Vrata su se otvorila i ona se blago nasmiješila. “Bok.”
Odjednom više nisam znao što bih rekao. “Nisam bio siguran jesi li još u gradu.”
“Ove je godine moja obitelj slavila Dan zahvalnosti kod brata i njegove obitelji u
Seattleu. Ja sam se ispričala. Nisam raspoložena za let na drugi kraj zemlje.”
“Mogu li ući?”
“Naravno.”
Ušao sam unutra, zatvorio vrata za sobom i pošao za njom u dnevnu sobu. Čudno sam se
osjećao zbog načina na koji se odnos između nas izmijenio, iako je sve u ovoj sobi ostalo
isto kao što je bilo i prije. Čak je i velika udobna fotelja za čitanje bila na istom mjestu,
pokrivajući užasnu smeđu mrlju na starom perzijskom tepihu koji je kupila u jednoj
trgovini starinama za jako malo novca. Na toj sam fotelji toliko puta sjedio s Jennom u
krilu.
“Sjedni,” reče ona.
Krenuo sam prema spomenutoj fotelji, a onda odlučio da bi bilo bolje kad bih sjeo na
kauč.
“Bi li htio nešto popiti? Sodu? Pivo?”
“Ne, hvala. Samo bih htio popričati s tobom.”
Sjela je na otoman, s druge strane koktel-stola. “Kako napreduje tvoja potraga za
poslom?”
“Izbor sam sveo na dvije tvrtke srednje veličine u Gablelsu. Obje imaju dobru ekipu. Š to
misliš, ha?”
“Bio bi to dobar potez.”
Kimnuo sam glavom. “Vidio sam natpis ‘prodano’ ispred kuće.”
“Ah, to.”
“Da, to.”
“Još nismo potpisali ugovor, ali je moja agentica stavila natpis. Dosadila sam joj. Rekla je
da više neće poslovati sa mnom ako odbijem i ovu ponudu.”
“Odbiješ ponudu?”
“Ovo je zapravo treća ponuda koju sam dobila ovaj mjesec. Svaki sam se put izvukla.”
“Čini mi se da baš nisi sigurna u vezi s tim,” rekao sam pun nade.
Pogledala je u stranu, a onda opet u mene. “Potpuno sam zbunjena. Ponekad mislim da
bi bilo najbolje da se odselim, a onda pronađem nešto među svojim stvarima. Prsten,
lančić, neka šalicu ili poruku koju si mi napisao. Izgubljena sam.”
U grlu me nešto stegnulo. Imao sam joj puno toga za reći, ali nisam htio reći nešto krivo.
“Volio bih da ostaneš tu.”
“Jesi li mi to došao reći?”
“To i još neke stvari.”
“Naprimjer?”
“Nisam... nisam se pripremio za govor. Nekako sam se nadao da će par osmijeha sve
riješiti. Sjećaš se Jerryja Maguirea!”
Onda se nasmiješila, a zatim glasno nasmijala. Taj smo film gledati prije nekoliko godina
na jednom od naših prvih sastanaka i oboje smo se jasno sjećali svih detalja iz njega.
“Uvijek si me nasmijavao.”
Osmijeh joj je izblijedio, a pogledi su nam se sreli. “O čemu razmišljaš?” zapitala me.
“O tome da te volim nasmijavati. O tome da bih volio kad bi nam pružila drugu priliku. O
tome da ću u slučaju da nastaviš pokušavati prodati ovu kuću dati oglas u novine preko
cijele stranice u kojem će pisati da je opsjednuta.”
“Smiješno. Upravo to sam rekla posljednjem zainteresiranom kupcu kako bih ga se
riješila.”
“Kako bi bilo da odemo na piće?”
“Š to si mislila?”
“Samo ne Dark ’n’ Stormy.”
“Mojitos?”
“Sama si rekla.”
Obukla je džemper i krenuli smo prema vratima. “Znam jedno mjesto na Južnoj plaži.
Najbolji Mojito koji si ikad probao,” reče ona.
“Da?”
“Garantiram.”
Zaključala je vrata i uputili smo se prema mom džipu. “Nije doživotna garancija, zar ne?”
zapitao sam.
Sjela je na svoje mjesto i pogledala me svojim vrckastim očima. “Samo polako, mladiću.”
“Naravno,” rekao sam paleći motor. “Slažem se. Zaista dobro.”