BIOLOGIJA Skripta 1

B
I O L O G I J A
Pripremio:
Josip Ježovita
1
provided by www.perpetuum-l
www.perpetuum-lab.com
ab.com
PRVI DIO
BIOLOGIJA-ZNANOST
BIOLOGIJA-ZNANOST O ŽIVOTU
BIOLOGIJA-proučava strukture i procese u životu
BIOLOGIJA-prou
Osnovna područja biologije:
1. Anatomija – istražuje vanjsku i unutarnju gra đu organizma
2. Fiziologija – istražuje kako organizmi obavljaju životne procese
3. Biologija stanice – istražuje aktivnost i gra đu živih stanica
4. Genetika – istražuje nasljednost i raznolikost nasljednih osobina
5. Botanika – istražuje bilje
6. Zoologija – istražuje životinje
7. Mikrobiologija – istražuje organizme vidljive pomo ću mikroskopa
8. Razvojna biologija – istražuje mijenjanje organizma
organizma tijekom vremena
9. Ekologija – istražuje me đusobno djelovanje organizama i okoliša
Povezanost biologije s drugim znanostima:
Tehničke Prirodne Društvene

znanosti znanosti znanosti
Matematika
Fizika Kemija
Biologija
Istraživanje
Istraživanje u biologiji:
Pitanje > Predpostavka > Predviđanje > Eksperiment > Zaključak
Biolog postavi pitanje
pitanje prema kojem oblikuje predpostavku
predpostavku koja bi mogla biti
odgovor na pitanje. Predpostavka navodi na predviđanja anja koja treba dokazati.
Predvi đanje se može dokazati pomo ću promatranja ili eksperimenta.
eksperimenta . Eksperiment
ponoviti dva puta kako bi se dobio potvr đen rezultat. Potvr đen rezultat zove se
zaključak koji daje cijelovitu sliku na postavljeno pitanje.
Metode istraživanja
istraživanja u biologiji:
Promatranje – zapažaju se obilježja i pripadnost nekoj skupini
Promatranje –
Seciranje – otkriva se građa unutranjih organa i njihova me đusobna povezanost
Seciranje –
2
ab.com
PRVI DIO
BIOLOGIJA-ZNANOST
BIOLOGIJA-ZNANOST O ŽIVOTU
BIOLOGIJA-proučava strukture i procese u životu
BIOLOGIJA-prou
Osnovna područja biologije:
1. Anatomija – istražuje vanjsku i unutarnju gra đu organizma
2. Fiziologija – istražuje kako organizmi obavljaju životne procese
3. Biologija stanice – istražuje aktivnost i gra đu živih stanica
4. Genetika – istražuje nasljednost i raznolikost nasljednih osobina
5. Botanika – istražuje bilje
6. Zoologija – istražuje životinje
7. Mikrobiologija – istražuje organizme vidljive pomo ću mikroskopa
8. Razvojna biologija – istražuje mijenjanje organizma
organizma tijekom vremena
9. Ekologija – istražuje me đusobno djelovanje organizama i okoliša
Povezanost biologije s drugim znanostima:
Tehničke Prirodne Društvene

znanosti znanosti znanosti
Matematika
Fizika Kemija
Biologija
Istraživanje
Istraživanje u biologiji:
Pitanje > Predpostavka > Predviđanje > Eksperiment > Zaključak
Biolog postavi pitanje
pitanje prema kojem oblikuje predpostavku
predpostavku koja bi mogla biti
odgovor na pitanje. Predpostavka navodi na predviđanja anja koja treba dokazati.
Predvi đanje se može dokazati pomo ću promatranja ili eksperimenta.
eksperimenta . Eksperiment
ponoviti dva puta kako bi se dobio potvr đen rezultat. Potvr đen rezultat zove se
zaključak koji daje cijelovitu sliku na postavljeno pitanje.
Metode istraživanja
istraživanja u biologiji:
Promatranje – zapažaju se obilježja i pripadnost nekoj skupini
Promatranje –
Seciranje – otkriva se građa unutranjih organa i njihova me đusobna povezanost
Seciranje –
2
ab.com
Mikroskopiranje – postaje vidljivo ono što ne možemo vidjeti okom
Mikroskopiranje –
Radioaktivno obilježje ili autoradiografija – može se odrediti to čan položaj
autoradiografija –
ugra đene radioaktivne molekule
stanice – omogu ćuje praćenje biokemijskih procesa u stanici
Kultura stanice –
istraživanja – provode se po ve ć utvrđenom redu i ne otkrivaju nove
Stručna istraživanja –
spoznaje o objektu promatranja
U prirodi eksperimenti pokazuju rezultate puno bliže stvarnijim, ali u laboratoriju se
puno lakše kontroliraju sami parametri eksperimenta.
Pisanje stručnog rada:
- naslov – bit sadržaja, ime autora i adresa
- uvod – obrazloženje teme i navo đenje rezultata sli čnih istraživanja
- materijal i metode – na čin provođenja ispitivanja
- rezultati – rezultat se prikazuje ukratko i sažeto u grafikonima i tablicama
- rasprava – uspore đivanje rezultata i obrazloženje vlastitog stava
- zaključak – istaknti bitni rezultati dobiveni istraživanjem
- literatura – popis svih navo đenih djela i autora
Opća svojstva živih bića:
Stanica – osnovna gradivna i djelatna jedinica živih bi ća
Stanica –
reaktivnost – odgovor organizama na djelovanje iz okoliša
Prilagodljivost ili reaktivnost
Kako bi naš organizam mogao funkcionirati mi trebamo energiju koju dobivamo u
obliku hrane. U stanicama našeg tijela hrana kemijski sagorijeva iz čega dobijemo
energiju.
Metabolizam – kemijska razgradnja i izgradnja novih tvari pri čemu se energija
Metabolizam
osloba đa i troši.
- katabolizam (disimilacija)
(disimilacij a) – proces razgradnje
- anabolizam (asimilacija) – proces izgradnje
Rast – posljedica izmjenjivanja tvari koja se o čituje pove ćanjem mase i volumena
Rast
tijela
Smrt – javlja se kao posljedica poreme ćaja metaboli čkog sklada i autoregulacije
Smrt –
KLONIRANJE SISAVACA:
Kloniranje je bespolno stvaranje potomaka te se dobivaju geneti čki iste preslike
jedinki. Postoje
Postoje dva postupka
postupka kloniranja.
kloniranja.
1 . Odvajanje embrionalnih stanica u stadiju blastomere (brazdanje oplo đenih jajnih
stanica). Razbijanjem ovojnice - zone pelucide – svaka stanica se razdvaja i smješta
u posebnu ovojnicu te ponovno po činje djeliti i stvarati posebni zametak.
2. Proces enukleacije. Jezgra se izvadi iz jajne stanice i na njeno mjesto stavi jezgra
iz stanice koju želimo klonirati.
3
ab.com
RAZINE USTROJSTVA ŽIVIH BIĆA
Atom Molekula Stanična Stanica

tvorba
Sustav Organ Tkivo Organ

organa
Atom – osnovna jedinica tvari živog i neživog svijeta

Pronađeno je 90 vrsta atoma. Dvanaest elemenata u prirodi je od iznimne važnosti:
ugljik, vodik, kisik, dušik, fosfor, sumpor, natrij, kalij, klor, magnezij, željezo i kalcij.
Stanica – najednostavnija gradivna jedinica koja se može neovisno razmnožavati
Tvorbe ili organeli – dijelovi stanice koji su specijalizirani za razli čite uloge u stanici
Tkiva – skupine stanica koje obavljaju istu funkciju kod višestani čnih organizama
Organ – dio organizma sastavljen od više tkiva koja rade zajedno da bi izvršila
poseban posao
Sustav organa – skupina organa koji me đusobno sudjeluju u provo đenju neke
funkcije
Organizmi:
Vrsta – skupina organizama sa istim osobinama koji se kod razmnožavanja stvaraju
istovrsno potomstvo
Rodovi – vrste uskih zajedni čkih obilježja
Vrste čine rodove, rodovi čine porodice, porodice čine redove, redovi čine razrede i
koljena.
Postoji pet osnovnih carstava u koje možemo smjestiti sve žive organizme.
Pet carstava
Monere Životinje
Protisti Biljke
Gljive
PROKARIOTI
EUKARIOTI
4
provided by www.perpetuum-lab.com
Jednostani čni organizmi – organizmi građeni od jedne stanice čije tvorbe obavljaju
određene djelatnosti
Višestani čni organizmi – organizmi građeni od niza stanica
Životni prostor organizama:

1. Populacija:
Populacija je skupina organizama iste vrste koji žive na odre đenom područ ju i
vremenu te se me đusobno razmnožavaju.
2. Životne zajednice:
Životnu zajednicu čine razli čite populacije koje žive na istom podru č ju i međusobno
djeluju jedni na druge.
3. Eko-sustav:
Zajednica živih bi ća i okoliš u kojem žive.
4. Biom:
Biom je povezano nekoliko eko-sustava zajedno.
5. Biosfera:
Biosfera su svi eko-sustavi na Zemlji.
5
PODRIJETLO ŽIVOTA NA ZEMLJI
Većina astronoma smatra da je svemir nastao prije 18 milijardi godina Velikim
praskom. Prvotno su nastale elementarne čestice od kojih su stovreni protoni i
neutroni koji čine jezgru atoma. Prvi atomi su bili jednostani, poput vodika. Prije 4.6
milijardi godina nastala je Zemlja sa svojim Mjesecom. Molekule su se povezale
kovalentnim vezama i prve su bile: voda H 2O, ugljični monoksid CO, metan CH 4 i
amonijak NH3. Osnovni kemijski elementi u tim molekulama su bili vodik, ugljik, dušik
i kisik.
Smatra se da je prvobitna atmosfera bila sastavljena od CO, CO 2, H2, NH3, H2O,
metana i kisika u tragovima. Današnja atmosfera se sastoji od 78% molekulskog
dušika, 21% molekulskog kisika i 0.033% uglji čnog dioksida i tragova rijetkih plinova.
Prvi korak stavranja života na Zemlji bio je kondezacija zemljine kore. J. Priestly prvi
je dokazao da biljke proizvode kisik.
Kemijska evolucija:
Oparin je iznjeo tezu da je život nastao kemijskom evolucijom.
Kemijska evolucija – proces spontane sinteze sve složenijih organskih molekula iz
jednostavnih
Jednostavne organske molekule su nastale iz amonijaka, metana, uglji čnog
monoksida, uglji čnog dioksida, vodika, cijanovodika i vode.
Millerov pokus:
ELEKTRIČNO IZBIJANJE
MJEŠAVINA PLINOVA
H2O CH4 H2 NH3
VODA
IZVOR TOPLINE
AMINO KISELINE
Miller je oponašao uvjete koji su vladali u prvobitnoj atmosferi. Stavio je smjesu

metana, vodene pare, vodika, amonijaka i izložio je sve elektri čnom izbijanju
(oponašanje munja) i visokoj temperaturi.nastala je smjesa koja je me đu ostalime
sadržavala aminokiseline.
6
Biološka evolucija:
Spontanim spajanjem monomera nastali su polimeri (dugi lanci povezanih
monomera). Pr. monomer še ćera glukoze spajanjem više molekula daje polimer
škrob.
Prvo je nastala prastanica, pa onda stanica poprimanjem tri glavna obilježja:
- metabolizam
- rast
- reprodukcija
Biološka evolucija je po čela izmjenjivanjem informacija izme đu prastanice i okoliša.
Prvo organizmi su bili:
- prokarioti (bez oblikovane jezgre)
- anaerobi (mogu živjeti bez kisika)
- heterotrofi (hrane se organskom tvari)
Nove vrste organizama su se razvile mutiranjem postoje ćih organizama na genetskoj
osnovi.
7
KEMIJSKA OSNOVA ŽIVOTA
Od 112 elemenata, u prirodi ih se pojavljuje 92. u stanicama je ustanovljena
prisutnost 60 elementata.
Biogeni elementi – elementi koji grade stanicu
Najčešći bioegeni elementi su: vodik H, ugljik C, kisik O, dušik N, kalij K, kalcij Ca,
fosfor P, magnezij Mg, željezo Fe, sumpor S. Biogeni elementi dolaze u obliku
organskih i anorganskih tvari.
Anorganske tvari su:
- voda
- soli
- anorganske kiseline
Organske tvari su:
- ugljikohidrati
- lipidi
- bječančevine
- nukleinske kiseline
Voda:
Molekula vode je polarna (svojstvo dipola) s pozitivnim i negativnim krajem. Kisik ima
slab elektronegativan naboj dok dva atoma vodika imaju slab elektropozitivan naboj.
Suprotni naboji na opre čnim dijelovima molekule čine vodu polarnom molekulom.
Veza izme đu molekula vode je slaba, elektrostatska i naziva se vodikovom vezom.
δ+
H
δ-
O
δ-
H δ+
Voda ima visoko vrelište, nisko talište te fizikalna svojstva: koheziju, adheziju,
kapilarnost. Ima visok toplinski kapacitet zbog čega se sporije hladi i zagrijava.
Najveću gustoću ima pri 4 oC. Zbog vodikovih veza, molekule vode su u ledu više
razmaknute zbog ćega je led lakši o vode i pliva na njoj – anomalija vode.
Voda u procesu disocijacije disocira na H + i OH- ione. Koncetracija H + iona se
izražava pomo ću pH vrijednosti.
8
pH – negativan logaritam koncetracije vodikovih iona u otopini
pH=4; c(H+)=10-4 mol/L
Kiseline povisuju koncetraciju H + iona (kation), dok lužine povisuju koncetraciju OH -
iona (anion).
0 7 14
lužina OH- H+ kiselina
Organske tvari stanice:

Sve organske tvari su izgra đene od ugljika. Ugljik na sebe može vezati još četiri
molekule. Nastaju biološke molekule. One su izgra đene od polimera tj. velikih
molekula koje su gra đene od istih jedinica koje se ponavljaju monomera.
molekula lanac glukoze = škrob (polimer)

glukoze
(monomer)
Biološke molekule – molekule složenije strukture sa ugljikom kao okosnicom

- ugljikohidrati
- lipidi
- bjelančevine
- nukleinske kiseline
Ugljikohidrati:
Spojevi gra đeni isklju čivo od ugljika, vodika i kisika. Me đusobno se razlikuju po broju
ugljikovih atoma u molekuli.
Opća formula:
(CH2O)n
9
šećeri
jednostavni složeni
monosaharidi disaharidi polisaharidi
Trioza Pentoza Heksoza saharoza

3 atoma 5 atoma 6 atoma Nastaju
ugljika ugljika ugljika sintezom
celobioza jednostavnih
šećera
riboza
maltoza
deoksiriboza Od 100 do 10
tisuća
glukoza monosaharida
nukleinske + -netopljivi
kisline fruktoza
fruktoza Postoje
(voćni šećer) gradivni i
pričuvni
izgrađeni od
glukoza lanaca
(grožđani šećer) molekula
glukoze
Lipidi:
Lipidi nisu topljivi u vodi.
Imamo:
- masti – maslac, slanina
- ulja – bučino, maslinovo, kukuruzno ulje
- fosfolipidi
- steroidi – vitamini, hormoni, kolesterol
Masti i ulja – gra đa: od lanaca masnih kiselina i alkohola glicerola
nezasi čene masne kiseline

Alkohol koji ima tri –OH skupine za
zasičene masne kiseline koje se vežu masne kiseline
Ovisno o broju masnih kiselina u jednoj molekuli, masti i ulja su po sastavu:

digliceridi, trigliceridi, itd.
10
Fosfolipidi – osnovni gradivni dio stani čne membrane
FOSFOLIPID
Početak hidrofobnih repova
H Hidrofilna glava
C H
C H Hidrofilna glava Fosfatna skupina
Glicerolna skupina
C H H
C H
O H H H C H H
H C O
H C O P O C C N+ C H
H
H O- H H H C H H
Glicerolna Fosfatna Organska Hidrofilni repovi

skupina skupina skupina
Hidrofobni repovi
O C H H H H H H H
O H H H H H H
C C C C C C
O C C C C C C C H
H C
H H H H H H
H H H H H H
H H H H H H
H C H H H H H H
C C C C C C
H O C C C C C C C H
H H H H H H
O H H H H H H
Masne kiseline
Fosfolipidi se obi čno pojednostavljeno prikazuju u obliku hidrofilne glave i

hidrofobnih repova. Glava ozna čava fosfatnu skupinu (povezanu s organskom
skupinom i glicerolom, dok repovi ozna čavaju lanac masnih kiselina. Hidrofilna glaca
fosfolipida je nositelj elektri čnog naboja koji privla či diploidne molekule vode.
Hidrofobni repovi nisu elektri čki nabijeni, ne privla če vodu i ne otapaju se u vodi.
Fosfati se u vodi okre ću prema vodi, a masne kiseline jedna prema drugoj i tako se
stvara dvostruki sloj fosfolipida koji onemogu ćuje cjelovitost stanice.
11
Stereoidi:
Stereoidi – molekule izgra đene od četiri međusobno povezana prstena ugljikovih
atoma (tri šesterokutna i jedan peterokutan) na koje se vežu funkcionalne skupine.
Topljivi su u mastima, uljima i alkoholima.
Djeluju kao:
- vitamini (A, D i E)
- hormoni (estrogen, testosteron)
- kolesterol (gradivni dio membrana stanica životinja)
Nakupljanje kolesterola u intimi arterija može izazvati za čepljenje žila ili slabiji optok
krvi.
Bjelan čevine:
Bječančevine čine do 80% suhe tvari u stanici. Na visokoj temperaturi se zgrušavaju
(koaguliraju), a na niskoj se zgusnu. Bjelan čevine su gra đene od monomera
aminokiselina.
Svaka molekula aminokiseline sadržava:
- amino (-NH2) skupinu
- karboksilnu (-COOH) skupinu
U čovjekovom organizmu postoji 20 aminokiselina koje izgra đuju 50 tisuća vrsta
bječančevina. Aminokiseline se povezuju peptidnim vezama koja se ostvaruje
vezanjem karboksilne skupine jedne aminokiseline i amino skupine druge
aminokiseline.
R1 O R1 O
NH2 CH C OH + NH2 CH C OH
Aminokiselina 1 Aminokiselina 2
O
R1
Peptidna veza
C OH
CH NH
CH
NH4 C
R2
O
12
Polipeptid – dugi lanac aminokiselina ( čak do 10 000 aminokiselina). Jedna molekula
bjelan čevine se sastoji od jednog ili više polipeptida.
n broj aminokiselina > n nroj polipeptida > n broj molekula bjela čevina
Struktura bjelan čevina može biti:
- primarna
- sekundarna
- tercijarna
- kvartarna
Djelovanja bjelančevina:
Strukturne bjelan čevine izgrađuju kosti, miši će, korijenje, listove ili strukturu stanica.
Hormoni uskla đuju izmjenu zvari u stanicama.
Enzimi ubrzavaju i kataliziraju kemijske reakcije.
Prijenosne bjelan čevine su prijenosnici drugih tvari (hemoglobin prenosi plinove).
Protutijela štite organizam od bolesti i upala.
Prema gra đi bjelančevine mogu biti:
- jednostavne (sastavljene samo oa aminokiselina)
- složene (sastavljene od aminokiselina i drugih molekula)
Glikoprotein – bjelan čevina vezana sa še ćerom
Nukleoprotein – bjelančevina vezana sa nukleinskom kiselinom
Kromoprotein – bjelančevina vezana sa hemoglobinom ili hemocijanom
Biokatalizatori:
Biokatalizatori – molekule koje ubrzavaju kemijske reakcije, a pritom se same ne
mijenjaju. U biološkim sustavima biokatalizatori su enzimi koji su po svojoj kemijskoj
građi bjelančevine. Koenzimi su spojevi koji uz bjelan čevine sadrže i druge
nebjelan čevinaste spojeve. Primjer su enzimi koji sadrže vitamine B skupine što ih
čini koenzimima. Na brzinu kemijske reakcije utje ču temperatura i koncetracija
molekula koje sudjeluju u reakciji. Enzimi djeluju na molekule – supstrate – mnogo
manje od enzima. Enzim se spaja sa supstratom u kompleks enzim-supstrat.
Enzim + Supstrat = Produkt (ES) = E + S
13
Enzim Aktivno mjesto
Supstrati Enzim + Susptrat = Produkt
Nukleinske kiseline:
Nukleinske kiseline – molekule koje prenose nasljedne upute s jedne generacije na
drugu. Nukleinske kiseline su polimerni spojevi lan čane strukture. Njihove gradivne
jedinice zovu se nukleotidi. Jedna molekula nukleinske kiseline može sadržavati i do
30 000 nukleotida.
Nukleotidi:
- fosfatna kiselina
- pentozni še ćer (riboza ili deoksiriboza)
- dušična baza
Dušićne baze:
- adenin A
- guanin G
- citozin C
- timin T
- uracil U
Citozin, timin i uracil spadaju u pirimidinske baze jer su gra đeni od jedne baze, dok
su adenin i guanin purinske baze.
DNA (deoksiribonukleinska kiselina) RNA (ribonukleinska kiselina)

Sastav: Sastav:
Šećer: deoksiriboza Šećer: riboza
Baze: Baze:
- adenin - adenin
- guanin - guanin
- citozin - citozin
- timin - uracil
14
Stvaranje DNA lanca:
Pri stvaranju DNA lanca dolazi do spajanja fosfata jednog nukleotida sa še ćerom
drugog nukleotida. Tako nastaje dušična osovina s koje u stranu izlaze dušične
baze. Dušićne baze jednog lanca spajaju se sa duši čnim bazama drugog lanca
pomoću vodikovih veza na poseban na čin.
Nasuprot pirimidinske baze jednog lanca dolazi purinska baza drugog lanca i
obratno. Pr. baze A-T, C-G. Duši ćne baze se me đusobno spajaju prema pravilu
nadopunjavanja-komplementarnosti te tvore komplementarne parove. Tako
nastaje spiralna (dvostruka zavojnica) dvo člana molekula DNA.
fosfat dušična fosfat dušična

baza baza
deoksiriboza riboza
DNA RNA
CH2 O
O CH2 O
C H H C
- C H H C
O P O
H C C
H C C
O-
OH O H
OH H
fosfat deoksiriboza riboza
15
O
Povijest genetike:
H3C C
1953. godine model
C NH TIMIN strukture DNA predložili su
(samo u DNA) J. D. Watson i F. Crick te
C C im je dodijeljena Nobelova
N nagrada.
O
O
Razlika DNA i RNA:
H C DNA (deoksiribonukleinska
kiselina) ima dvostruku
C NH
URACIL zavojnicu, dok RNA
C C
(samo u RNA) (ribonukleinska kiselina) je
građena od jednog
N polinukleotidnog lanca ( niz
H O
međusobno povezanih
nukleotida).
NH2
Najveći dio RNA je na đen u
H C citoplazmi i ribosomima.
C N CITOZIN
Tipovi RNA:
C C
N - prijenosna RNA
H O (pRNA) ili
transportna RNA
O (tRNA)
- ribosomska RNA
C
(rRNA)
- glasnička RNA
N (gRNA) ili (mRNA)
C NH
H C GUANIN
C C
N Prijenosna RNA prenosi
N kroz citoplazmu
NH2
odgovataju ću
NH2 aminokiselinu do mRNA na
ribosomu. Za svaku od
C dvadeset aminokiselina
postoji barem jedna tRNA.
N
C N Ribosomska RNA sudjeluje
H C ADENIN u nastanku ribosoma. RNA
C C koja nosi uputu za sintezu
N bjelan čevina je glasni čka
N
H RNA.
16
Sinteza nukleinskih kiselina:
Sinteza DNA:
Molekule DNA mogu se samoumnožavati. Izme đu dušičnih baza dolazi do pucanja
vodikovih veza te se pripadaju ći slobodni nukleotidi spoje na nukleotide u zavojnici.
Nakon pucanja vodikovih veza nastaju dvije zavojnice, svaka sa polovicom
nukleotida iz cijele molekule DNA. Obje zavojnice dobe pripadaju će slobodne
nukleotide te nastanu dva nova lanca. Oba imaju jednu staru i jednu novu zavojicu
pa se proces zove polukonzervativan proces.
Sinteza RNA:
Sinteza RNA se dešava na molekuli DNA. Jedina razlika je u duši ćnim bazama
timinu i uracilu gdje uracil zamjenjuje timin, a še ćer riboza šećer deoksiribozu. Samo
jedan lanac od dva lanca DNA sudjeluje u sintezi RNA.
Biosinteza bjelančevina:
Dušićne baze na DNA odre đuju vrstu bjelan čevine koja se treba sintetizirati u
organizmu.
Biosinteza – sinteza bjelan čevina iz uputa duši ćnih baza deoksiribonukleinske
kiseline u živom organizmu.
Trinukleotidnu uputu (šifru) za jednu aminokiselinu tvore tri duši čne baze. Ta baza
se zove kodon - vrsta aminokiseline u sastavu bjelan čevina. Broj kodona ozna čava
broj aminokiselina.
Postupak biosinteze bjelan čevina:
- mRNA nastaje u jezgri stanice na mjestu gdje se DNA razdvojila
- s DNA na mRNA se prepisuju komplementarni parovi duši čnih baza
- umjesto dušične baze timina ugra đuje se duši čna baza uracil
- to je proces prepisivanja ili transkripcije
- mRNA se odvoji od DNA u jezgri stanice i prelazi u citoplazmu stanice
- u citoplazmi stanice mRNA dolazi na ribosom stanice
- kada se mRNA smjesti na ribosom stanice, dolazi tRNA
- tRNA na sebi ima odre đene aminokiseline i trinukleotidnu uputu
- trinukleotidna uputa odre đuje koja će se vrsta aminokiseline spojiti na
mRNA
- antikodon – trinukleotidna uputa na tRNA
- tRNA klizi po ribosomu tražeći komplementarnu bazu na mRNA
- kada nađe komplementarnu bazu, spoji se sa njom
- taj postupak zove se prevođenje ili translacija
- prevođenje – prevođenje sa jezika duši čnih baza na jezik aminokiselina
- završna mRNA nosi poruku ˙stop˙ za sintezu bjelan čevina i završetkom
sinteze mRNA se raspada
- RNA koji je dao svoje aminokiseline se osloba đa sa ribosoma i traži drugi
ribosom
17
DNA Pora na jezgri
C - G T Ribosom C-
G - C G-
A - T U A- GCUAAG
T - A T-
T - A A T-
Lanac mRNA je
C - G Slobodni C- izašao iz jezgre
Geneti čki kod C nukleotid u i posložio se
jezgri oko ribosoma
Vodikova AK
veza između t-RNA Dušićna
dušičnih CGU baza
C- -G T baza puca C-
G- -C G-
A- -T U A- GCUAAG
T- -A T-
T- -A A T-
AK
C- -G C- t-RNA
AAC
C
Amino Kiselina
Slobodni AK
nukleotidi iz t-RNA AK
jezgre se vežu CGU t-RNA
C- G na pripadajuće C- AAC
G- slobodne G-
A- U parove A- GCUAAG
T- T-
T- A T-
C- C- t-RNA dušćne
Postupak baze se spajaju
C sa bazama na
prepisivanja
ribosomu
DNA
C- AK1 AK2
C - G t-RNAt-RNA
G-C kodon G- AACCGU
A - U A- GCUAAG
T-A T-
T - A T-
C-G C- Postupak
mRNA prevođenja
baza
18
Ostale organske tvari:
Postoje i modificirani oblici nukleotida koji se ne vežu u polimere.
ATP – adeninski nukleotid
ATP ima važnu ulogu i izmjeni energije u stanici.
ATP (adenozin-trifosfat):
ATP je nukleotid gra đen od:
- dušićne baze adenina
- šećera riboze
- fosfata-trifosfatna skupina
ATP ima energiju pohranjenu u obliku kemijske veze u fosfatima. Procesom
fotosinteze nastaju organske molekule (jednostavni še ćeri) iz kojih se energija
postupeno osloba đa i pohranjuje u obliku fosfatne veze u ATP-u. Otpuštanjem
molekula fosfata iz ATP-a osloba đa se energija. Pri tome adenozin-trifosfat prelazi u
adenozin-difosfat pa adenozin-monofosfat i obratno.
Tri fosfatne skupine

Molekula
Dušična baza adenin ATP-a
Dušična baza adenin
Fosfatne skupine
Izvor
energije
ADP ATP ATP ADP

Primanje energije Oslobađanje energije
ATP – adenozin-trifosfat
ADP – adenozin-fifosfat
AMP – adenozin-monofosfat
Genom – svi geni jedne stanice, tkiva ili organizma
Genomika – analiza koja dokazuje aktivnost gena
Proteom – svi proteini jedne stanive, tkiva ili organizma
Proteomika- analiza koja odre đuje koji proteini i koliko ih se nalazi u kojoj stanici
19
STANICA – OSNOVNA JEDINICA ŽIVOTA
Otkriće stanica i stani čna teorija:

R. Hook je 1665. godine vido nešto nalik stanicama gledaju ći presjek pluta. Prvu živu
stanicu vidio je A. Van Leeuwenhoek. Da su organizmi izgra đeni od stanica prvi su
spoznali M. Schneiden i T. Schwann.
Stanica:
Stanica – osnovna gradivna i djelatna jedinica svih organizama.
Osnovne postavke stani čne teorije:
- stanica je osnovna gradivna i funkcionalna jedinica života
- organizmi su izgra đeni od stanica
- stanice potječu od već postojećih
- stanice višestaničnih organizama me đusobno su povezane
- stanice se spajaju čvrstim površinama
Metode istraživanja stanica:
Glavna metoda istraživnaja stanica odvija se pomo ću mikroskopa. Otac mikroskopa
je Leeuwenhoek. Postoji više vrsta mikroskopa:
- svjetlosni mikroskop
- elektronski mikroskop
Svjetlosni mikroskop:
Svjetlosni mikroskop je sastavljen od dva sustava le ća, objektiva i okulara. Objektiv
stvara stvarnu i pove ćanu sliku predmeta, a okular tu sliku još više pove ćava.
Ukupno pove ćanje mikroskopa ozna čava umnožak pove ćanja objektiva s
povećanjem okulara. Pr. objektiv pove ćava 40-60, dok okular pove ćava 10 što daje
njihov umnožak 400-600 kao pove ćanje koje mikroskop pruža.
U svjetlosnom mikroskopu svjetlost prolazi kroz tanke proreze uzorka koji se
promatra.
Najčešće boje koje se primjenjuju u bojenju uzorka koji se promatraju su:
- metilensko modrilo
- eozin
- kalijev jodid u alkoholu
- acetokarmin
- acetoorcein
20
Slika mehanizma svjetlosnog mikroskopa:
Oko
Leća
Leća
Uzorak
Leća
Izvor svjetlosti
Elektronski mikroskop:
Električni mikroskop funkcionira na principu usmjeravanja elektorna čiji je izvor
elektronski top, a smjerava elektrone pomo ću magneta.
TEM (transmisijski elektronski mikroskop):
TEM funkcionira na čelu prolaska elektrona kroz uzorak, čija se slika onda gleda na
fluorescentnom zaslonu. Važno ograni čenje je činjenica da su biološki uzorci mrtvi i
dehidrirani tokom gledanja.
SEM (skenirajući elektronski mikroskop):
Skeniranje uzoraka skeniraju ćim elektronskim mikroskopom vrši se bez vakuuma što
omogućuje pregled živih objekata te njihov trodimenzionalni oblik i raspored atoma u
molekuli.
Autoradiografija:
Autoradiografija je metoda pomo ću koje se može odrediti to čo mjesto radioaktivno
obilježene molekule ili tvari (npr. aminokiseline).
Kultura stanica:
Stanice biljaka ili životinja se mogu staviti na hranjive podloge te ih pratiti kroz razne
aspekte.
21
PRIRODA I RAZNOLIKOST STANICA
Prokariotska stanica:
Osnovno obilježje prokariotske stanice je izostanak posebno oblikovane jezgre.
Prokarioti sadrže genetski materijal nukleoid koji nije obavijen jezgrinom
membranom. DNA je prstenasta oblika. Prokarioti sadrže ribosome važne za sintezu
bjelan čevina. Ribosomi prokariota imaju sedimentacijski koeficijent 70, a eukarioti 80.
Nukleotid Ribosom 70S

Stanična membrana
Omotač
Stanična stijenka
U staničnoj stijenci se nalazi murein (glikoprotein) koji se nalazi samo u bakterija i

modreozenih algi. Stijenka prokariotski stanica često je obavijena ovojnicom
(kapsulom), stani čna membrana, koja se nalzi uz citoplazmu je gra đena od
fosfolipida i bjelan čevina kao i kod eukariotskih stanica. Na stani čnoj membrani se
nalaze nabori mezosomi koji omogu ćuju disanje.
Razmnožavanje prokariota:
Prokarioti se razmnožavaju dvojnom diobom.
Bakterije:
Bakterije su prokarioti što zna či da njihove stanice nemaju membranski obavijenu
jezgru, kao ni raznolike tvorbe u citoplazmi.
22
Podjela bakterija:
Nametnici
Saprofiti
Heterotrofne
Autotrofne Fotosintetske
Bakterije
Aerobne Kemosintetske
Anaerobne
Podijela bakterija prema upotrebi kisika:

- aerobne (upotrebljavaju kisik pri izmjeni tvari)
- anaerobne (ne upotrebljavaju kisik pri izmjeni tvari)
Podijela bakterija prema na činu prehrane:
- heterotrofne (preko stani čne stijenke apsorbiraju gotove organske
molekule)
- autotrofne (same stvaraju organske tvari)
Podijela heterotrofnih bakterija:
- saprofiti (razlažu organske tvari uginulih organizama - truljenje)
- nametnici – paraziti (patogene bakterije, odnosno, uzro čnici bolesti)
Podijela autotrofnih bakterija:
- kemosintetske (proizvode visokoenergetske tvari iz anorganskih tvari)
- fotosintetske (proizovde organkse tvari iz anorganskih tvari pomo ću Sunca)
Modrozelene alge:
Same stvaraju organske tvari iz anorganskih tvari pomo ću sunčeve svjetlosti što ih
čini autotrofno-fotosintetskim bakterijama.
Virusi:
Virusi su čestice koje imaju najprimitivniji oblik u prirodi.
Građa virusa:
DNA ili RNA Tijelo virusa

Glava virusa
Nožice virusa
23
Razmnožavanje virusa:
Virus se razmnožava preko doma ćina (domadara) prihvativši se za njega cijeli ili sa
nožicama. Sa nožicamse prihvati na odre đeni protein na membrani doma ćina i u
njega ubaci samo svoj nasljedni materijal DNA ili RNA. U doma ćinu se virusna
nukleinska kiselina upisuje u nasljedni materijal doma ćina čime dolazi do
umnožavnja virusa, a ne stanice doma ćina. Nakon što se razmnože, virusi unište
staničnu membranu doma ćina i napadaju nove stanice.
Bakteriofagi – virusi koji napadaju samo bakterije. Drugi napadaju samo eukariotske
stanice.
Rinovirusi – virusi koji izazivaju prehlade
Influenza – virus koji je nasljedno mutiran virus
Retrovirusi – uzrukuju slabljenje obrambenog sustava organizma
Subvirusi – najmanje čestice koje izazivaju bolesti
Virusoidi i satelitski virusi – virusi koji se pojavljuju u pravim virusima koji se
razmnožavaju u stanicama
Viroidi –virusi koji su sastavljeni samo od RNA i napadaju biljke
Virogeni – stvaraju razli čite čestice, ali samo pod odre đenim uvjetima
Prioni – čestice manje 100 puta od virusa i uzrukuju bolesti poput degenerativne
bolesti mozga (kravlje ludilo)
AIDS, HIV, infekcija:
AIDS (sindrom ste čene imunodeficijencije) je smrtonosna bolest koju izaziva virus
HIV. HIV napada imunološki sustav, a posebno ošte ćenje se doga đa kod takozvanih
T helper limfocita koji se još nazivaju i T4 limfociti, CD4 limfociti ili CD4+ limfociti. HIV
preko posebnih receptora ulazi u CD4 limfocite i uzrukuje ošte ćenje njihove funkcije.
Uništenjem CD4 limfoita kao najvažnijih stanica imunološkog sustava smanjuje se
otpornost tijela na obranu od razli čitih patogenih uzro čnika. Uz pojavu infekcija dolazi
i do malignih tumora (Kapošijev sarkom).
gp 41 transmembranski
glikoprotein
66 ol enzim
gp 120 površinski protein
24 rotein
RNA
24
EUKARIOTSKA STANICA
Nastanak eukariotskih stanica se objašnjava teorijom endosimbioze ili simbiogeneze.
Endosimbioza ili simbiogeneza – simbioza u kojoj unutar jednog organizma živi
drugi organizam.
Slijed nastanka evolucije eukariotskih stanica:
- aeorbne bakterije su endosimbiozom ušle u prokariotsku ameboidu
- dale su ameboidu sa mitohondrijima
- (mitohondriji se prema tome izvode iz aerobnih bakterija)
- (dokaz tome je da mitohondriji imaju prstenastu molekulu DNA, ribosome
(70S) i dijeljenje neovinso o diobi stanice što su obilježja prokariotskih
stanica)
- evolucijom, ameboida sa mitohondrijima je prešla u prabi čaše
- (postanak bičeva se tuma či simbiozom ameboida i spiralnih bakterija)
- endosimbiozom prabi čaša sa zelenim algama mogle su se razviti biljke
Anaerobna bakterija
Simbiotska bakterija
Mitohondrij
Aerobna bakterija
Modrozelena alga
Simbiotska
bakteri a
Mitohondrij
Kloroplast
Prioni:
Kod priona je zanimljivo što se sastoje samo od proteina te namju klasi čan način
prenošenja poruka pomo ću replikacije DNA. Bolest se isklju čivo prenosi mijenjanjem
oblika samog proteina. Postije dva osnovna oblika. Normalan i mutantni ili prijenosni
tip proteina. Mutirana varijanta proteina u dodiru sa normalnom varijantom proteina
mijenja normalni u mutirani.
25
EUKARIOTSKA STANICA ŽIVOTINJA
Postoje dva temeljna strukturna i funkcionalna oblika eukariotskih stanica:
- stanice koje grade jednostani čne eukariote (protisti)
- stanice koje grade višestani čne organizme
Tvorba – dio stanice ome đen sa membranskom jednostrukom ili dvostrukom
ovojnicom sa odre đenom zadaćom
Stanična membrana:
Stanična membrana pruža zaštitu i čvrstoću stanicama, a uz to pruža i ulazak te
izlazak molekula i energije iz stanice. Važne uloge su i nakupljanje metaboli čkih tvari
visoke energetske vrijednosti i održavanje unutarstani čnog pH.
Životinjska stanica je obavijena dvoslojnom (plazmatskom) membranom. Stani čna
membrana je polupropusna ili selektivno propusna što zna či da stani čna
membrana obavlja probir tvari koje ulaze i tvari koje izlaze iz stanice
Građa stanične membrane:
Stanična membrana je gra đena od razli čitih vrsta bjelan čevina i lipida (ponajprije
fosfolipida i steroida).
Površinska bjelan čevina Površinski ugljikohidrat

Glikolipid (še ćer+lipid)
Hidrofilna glava
Dvosloj Hidrofobni krajevi
lipida
Glikoprotein s kanalom
Proteinski kanali ć
Citoplazma
Hidrofobni repovi fosfolipida su okrenuti jedan prema drugima, dok su hidrofilne glave
okrenute prema izvanstani čnoj tekućini i citoplazmi. Na površini membrane nalaze se
bjelan čevine, ugljikohidrati i glikolipidi. Bjelan čevine mogu biti uronjene duboko u
membranu ili se protezati skroz do izvanstani čnog prostora tvore ći proteinske
kanali će. Površinski ugljikohidrati i bjelan čevine imaju važnu ulogu u me đusobnom
raspoznavanju stanica te djeluju kao receptorska mjesta prihva ćanja za hormone.
26
Uloga stanične membrane:
Stanična membrana daje zaštitu i čvrstoću stanicama te neprekidno izmjenjuje tvari s
okolišem kako bi se održala stani čna homeostaza. Glavna uloga je reguliranje razlike
koncetracije tvari izvan i u samoj stanici.
Ovisno o gra đi, vrsti i veli čini tvari postoji nekoliko stupnjeva prelaska tvari iz okoline
u stanicu:
- tvari topljive u mastima prolaze lako jer je membrna sastavljena od 50%
lipida
- alkohol, eter i druga narkoti čka sredstva lako prolaze kroz stani čnu
membranu
- tvari malih nepolariziranih molekula prolaze kanalnim bjelan čevinama
(glukoza)
- ioni prolaze teško jer stani čna membrana polarizirana pa dolazi do
odbijanja istoimenih iona
- ioni prolaze kroz stani čnu membranu vezani za funkcionalne enzime pa
prolaze kao neutralne čestice
Prijenosni sustav može biti aktivan i pasivan. Pasivni prijenos se dešava kada je
koncetracija molekula izvan stanice ve ća od koncetracije unutar stanice. Aktivni
prijenos zahtijeva dodatnu energiju od stanice da bi se molekule pokrenule s jednog
mjesta na drugo.
Pasivni prijenos tvari:
Pasivni prijenos tvari je sponatani prijenos molekula bez dodatne stani čne energije.
Postoje tri na čina pasivnog prijenosa:
- jednostavna difuzija
- olakšana difuzija
- osmoza
Jednostavna difuzija:
Jednostavna difuzija je difuzija u kojoj se tvari kre ću iz područ ja više koncetracije
molekula (hipertoni čnog podru č ja) u područ je niže koncetracije molekula (hipotoni čno
područ je) te proces traje dok se ne postigne ravnoteža izme đu koncetracije tj. dok se
ne dobije izotoni čno stanje. Razliku u koncetraciji molekula stvara koncetracijski
gradijent koji se prostire s podru č ja više koncetracije na podru č je niže koncetracije
molekula.
Olakšana difuzija:
Olakšana difuzija je oblik pasivnog prijenosa u kojem se molekula kre će uz pomo ć
prijenosnika u smjeru gradijenta koncetracije (od više koncetracije molekula prema
nižoj koncetraciji molekula). Prijenosnik je bjelan čevina na koju se tvar veže.
Molekule bjelan čevine – prijenosnice omogu ćuju povećanje brzine difuzije bez
dodatnog utroška energije. Pr. inzulin koji pove ćava brzinu ulaska glukoze u stanice
stanovitih tkiva.
27
Osmoza:
Osmoza je kretanje vode kroz polupropusnu membranu, odnosno stani čnu
membranu, s tim da postoji razlika u koncetracijama tvari. Otopljene molekule u vodi
svojim tlakom pokre ću molekule vode kroz polupropusnu membranu. Stanica se
može naći u hipertoni čnoj otopini u kojoj je više otopljenih molekula i s time viši
osmotski tlak koji tjera vodu iz podru č ja višeg tlaka u područ je nižeg tlaka tj iz stanice
u izvanstani čni prostor i obrnuto.
Izotonično stanje Hipertoni čno stanje Hipotoni čno stanje
H2O protok u / iz stanice
Aktivni prijenos:
Aktivni prijenos je kretanje molekula kroz stani čnu membranu nasuprot
koncetracijskom gradijentu. Energija se crpi iz visokoenergetskih molekula ATP-a. U
aktivnom prijenosu sudjeluju enzimi ATP-aze koji cijepaju molekula ATP-a. Primjer
aktivnog prijenosa je natrij/kalij crpka i aktivna prijenos je osnova za prijenos
živčanog podražaja.
Izvanstanični prostor
Molekula Molekula prijenosnica Stanična
membrana
Unutarstani čni prostor
28
Crpka Na+/K+
K+
Fosfatna
skupina
koja daje
Na+ energiju
Molekule koje ulaze

Izvanstani čni prostor u stanicu
Na vanjskoj stani membrane stanica je elektropozitivna (viška Na +), dok je na

unutarnjoj strani elektronegativna (manjak K +) što je rezultat djelovanja natrij/kalij
crpke. Primjerice, posebne bjelan čevine smještene u membranu živ čanih stanica
ubacuju (K +) ione, a natrijeve ione (Na +) izbacuju.
Prijenos velikih čestica:
Kroz staničnu membranu mogu u ći i makromolekule. Proces ulaska velikih čestica u
stanicu pomo ću mjehurića (endosoma) naziva se endocitoza. Ulazak malih tvari
zove se pinocitoza.
Endocitoza u sebi ima proces fagocitoze. Fagocitoza je ulazak mikroorganizama u
stanicu pomo ću mjehurića fagosoma koji nastaje uspostavom kontakta izme đu
mikroorganizma i stani čne membrane. Kada mikroorganizam dodirne stani čnu
membranu na njenoj površini dolazi do promjene napetosti čime se ona po čne
uvlačiti i time uvla či i mikroorganizam sve dok ga do kraja ne obavije u fagosom.
Egzocitoza je proces izlaženja tvari iz stanice u izvanstani čni prostor. Mjehuri ći se sa
preostalim tvarima stapaju sa stani čnom membranom i izlaze iz stanice.
Endocitoza (mjehuri ć endosom)

Dva oblika endocitoze:
Fagocitoza (mjehuri ć fagosom)
Pinocitoza
Izvanstani čni prostor
Egzocitoza
29
Endocitoza:
Endosom
Kemijska homeostaza:
Kemijska homeostaza je stalnost kemijskog sadržaja unutarstani čnog prostora.
Spone između stanica:
Stanice su okružene izvanstani čnim prostorom i kako bi se održao kontakt izme đu
njih postoje dodirne to čke na njihovim površinama zvane spone ili veze.
- dezomosi
- brtvena spona
- neposredna spona
Slobodni radikali i zdravlje ljudi:

Slobodni radikali su molekule ili atomi s jednim ili više nesparenih elektrona.
Nespareni elektron molekulu ili atom čini jako nestabilnom i kemijski visoko
reaktivnom. Kemijskim reakcijama u tijelu iz kisika mogu nastati slobodni radikali kao
štetni produkti. Imamo superoksidni radikal (O 2-) i hidroksidni radikal (OH .).
Superoksidni anion nastaje kada se jedan elektron veže na molekulu kisika.
O2 + e- = O2-
Ako se na molekulu kisika vežu dva elektrona nastaje peroksidni anion koji nije
slobodni radikal, ali iz njega nastaje visokoreaktivni hidroksilni radikal.
O2 + e- = O2- + e- = O22- + +Fe(II) = OH.
Osim radikala kisika postoje i slobodni radikali dušika, sumporni slobodni radikali, itd.
Natanak radikala se pojavljuje tijekom fizioloških metaboli čkih procesa i prevelika
količina utječe na zdravlje na štetan na čin. Može utjecati na krvožilni sustav,
autoimune bolesti, degenerativne bolesti živ čanog sustava, bolesti bubrega, itd.
30
Organizam se od prevelike koli čine slobodnih radikala bori antioksidativnim
enzimima:
- superoksid dismutaza
- katalaza
- glutation peroksidaza
-
sličnu ulogu imaju i neenzimski čistači slobodnih radikala kao što su vitamini E i C,
beta karoten, selen, itd.
Građa i uloga unutarnjih dijelova stanice:

- Citoplazma (citosol)
- kostur stanice (citoskelet)
- endoplazmatska mrežica
- ribosomi
- mitohondriji
- Golgijevo tijelo
- lizosomi
- centrioli
- stanična jezgra
- kromosomi
Citoplazma (citosol):
Citoplazma je koloidna otopina izme đu jezgre i stani čne membrane.
Koloidne otopine su otopine koje u osnovnoj teku ćoj tvari sadrže krute, teku će ili
plinovite čestice veličine od 1 do 100 nm.
Koloidna otopina može biti u dva stanja:
- sol
- gel
Sol je stanje sa više teku ćine u kojem su čestice razmaknutije.
Gel je stanje sa manje teku ćine u kojem su čestice zbijenije.
Normalno stanje stanice je sol-stanje i zbog toga se citoplazma zove citosol. Žedna
stanica je u “gel – stanju“ i obratno.
Plazmoliza je prelazak stanice iz sol – stanja u gel – stanje stanice.
Deplazmoliza je prelazak iz gel – stanja u sol – stanje stanice.
Kostur stanice (citoskelet):
Citoplazma sadržava stani čni kostur izgra đen od:
- bjelančevinastih cjev čica (mikrotubula)
- vlakanaca (mikrofilamenata)
Mikrotubule i mikrofilamenti su potpornja, nosa či koji daju stanici mehani čku čvrstoću.
31
Endoplazmatska mrežica:
Endoplazmatska mrežica je niz složenih cijevi, plosnatih vre ćica, kanali ća
sastavljenih od dvostruke membrane koji se granaju kroz citoplazmu te povezuju
jezgrenu membranu sa stani čnom membranom. Ona je unutarnji stani čni prijenos
tvari. Pobršina membrana endoplazmatskih mrežica je glatka ili ima zrnat oblik. Zrnat
oblik nastja zbog monštva ribosoma koji su vezani na vanjskoj strani membrane
endoplazmatske mrežice. Kanali ći na membrani endoplazmatske mrežice omogu ćuj
prolazak nastalnih bjelan čvina na ribosomima prema unutarnjem, glatkom dijelu
endoplazmatske mrežice.
Ribosomi:
Ribosomi su unutrastani čne tvorbe u kojima se vrši sinteza bjelan čevina. Većinom su
raspoređeniu na zrnatom dijelu endoplazmatske mrežice ili se slobodno kre ću po
citoplazmi.
Nakupina nekoliko povezanih ribosoma zove se poliribosom ili polisom. Ribosomi
eukariota imaju sedimentacijski koeficijent 80S.
Mitohondriji:
Mitohondriji su stani čne tvorbe ome đene sa dvije membrane. Vanjskom i unutarnjom.
Vanjska je glatka i odvaja mitohondrij od citoplazme dok je unutarnja naborana.
Između vanjse i unutarnje membrane se nalazi polutoku ći sadržaj zrnaste strukture
koji se zove matičnica (matriks). Navorani unutarnja membrana omogu ćuje
zauzimanje njene puno ve će površine u stanici. Nabori mogu biti oblika spoljštenih
vrećica (krista).
U mitohondriju se odvija aerobni dio stani čnog disanja i stvaranje ATP-a.
Elektromikroskopski prikaz membranskog sustava mitohondrija:
Unutarnja naborana
membrana
Vanjska glatka
membrana
Matičnica
32
Golgijevo tijelo:
Golgijevo tijelo se sastoji od plosnatih šupljih membrana nazvanih – cisterne.
Diktosom je tri do osam poredanih plosnatih šupljih membrana. Cisterne su na
krajevima proširene i u tim proširenjima - mjehuri ćima nastaju lizosomi.
Golgijevo tijelo u stanici je područje nakupljanja i dorađivanja tvari.
Blizina jezgre
Mjehuri ći puni
novostvorenih
bjelan čevina
Prenosna
vezikula koja
se odvaja i iz
koje nastaje
lizosom
Blizina
stanične
membrane Lizosom Druge
Uočljivi su sekretorni mjehuri ći koji se odcjepljuju na krajevima Golgijevog kanali ća te

prenose bjelan čevine u citoplazmu ili do stani čne membrane.
Lizosomi:
Lizosomi su tvorbe obavijene jednostrukom ovojnicom ispunjene razli čitim enzimima
koji razgrađuju tvari koje u đu u lizosome. Ako do đe do oštećenja lizosoma, enzimi
mogu razgraditi stanicu.
Centrioli:
Centrioli se pojavljuju u paru u procesu diobe te su smješteni u blizini jezgre. Imaju
oblik valjka. Njihoa uloga je stvaranje diobenog vretena kako bi se kromosomi tijekom
diobe mogli kretati prema suprotnim strana stanice.
33
Stanična jezgra (nukleus):
Najveća stanična tvorba u stanici je stani čna jezgra (nukleus). U samom nukleusu
se mogu nalaziti manje jezgrice ( nukleousi).
Jezgra je gra đena od dvostruke jezgrene ovojnice ili membrane (vanjske i unutarnje).
Između dviju membrana se nalazi me đumembranski prostor koji se mjestimi čno
spaja tvoreći pore. Sve strukture unutar jezgre su uronjene u koloidnu teku ćinu
nukleoplazmu.
Nukleopazma sadržava nasljednu tvar gra đenu od nukleinske kiseline DNA i
bjelančevina što tvori kromatin.
Kromatin Pora između membrana

Vanjska
stanična
membrana
Unutarnja
stanična
membrana
Nukleoplazma Jezgrica
Kromosomi:
Riječ kromosom ozna čava tijelo koje se može bojiti. U kromosomima se nalaze jedna
molekula DNA, kromosomska RNA i bjelan čevine. Kariotip – broj, oblik i vrsta
kromosoma jedne stanice
Svaka DNA ima odsje čke koji se zovu geni.
Tijekom diobe kromosomi se skra čuju, a to omogu ćuju nukleosomi. Nukleosomi su
izgrađeni od DNA koja poput om če okružuje odre đeni broj molekula bjelan čevina
histona.
Histon
Nukleosom
DNA
34
Sažimanje molekule DNA, tj. kromosoma se odvija na nekoliko razina. Dužina
neskra čene molekule dna je 7 cm, dok je dužina skra čene molekule DNA 10 µm.
Skračeni kromosomi dobivaju oblik slova “ X“. Kromosomi su gra đeni od dva kraka
spojenih pričvrsnicom ili centromerom. Jedan krak se zove kromatida, dok se dva
spojena kraka sa pri čvrsnicom zovu sestrinske kromatide.
Broj kromosoma:
Broj kromosoma ovisi o vrsti stanice u kojoj se nalazi.
Tjelesni kromosomi – autosomi
Spolni kromosmi – gonosomi
Broj kromosoma
Tjelesna stanica Spolna stanica
Dvostruk ili Jednostruk ili

diploidan broj haploidan broj
kromosoma kromosoma
2n=46 n=23
44 autosoma 44 autosoma
2 gonosoma 2 gonosoma
Muško: 42 + xy Muško: 22 + x ili y
Žensko: 42 + xx Žensko: 22 + x
Prikaz kromosoma:
Sestrinske kromatide
Centromera Kromosom
Kromatida
Histon
Nukleosom
DNA
35
DIOBA EUKARIOTSKIH STANICA
Dioba eukariotskih stanica se odvija procesom mitoze.
citokeneza
Profaza
Metafaza
Anafaza
Telofaza
G1 (rast) S ( DNA sinteza) G2 (rast) M (mitoza)

15 sati do nekoliko mjeseci 10 sati 2 sata 20-30 minuta
I. stupanj:
Stupanj izme đu dvije uzastopne diobe i zove se interfaza. U tom razdoblju stanica
raste i priprema se za diobu.
Razlikujemo periode G 1 – rupa, S – spajanje i G2.
G1
- dolazi do biosinteze bjelan čevina
- povećava se volumen stanice 8rast)
- udvostručuju se stani čne tvorbe
S
- udvostručenje molekule DNA
- udvostručenjem molekule DNA nastaju kromatide
G2
- priprema stanice za diobu
II. stupanj:
Drugi stupanj je stupanj mitoze. Odvija se dioba jezgre ( kariokineza) i dioba stanica
sa citoplazmom (citokineza).
Mitoza:
Mitoza je dioba tjelesnih stanica. Proces te če u nekoliko faza: profaza, metafaza,
anafaza i telofaza. U mitozi se kromosomi i citoplazma dijele jedanput. Iz roditeljske
diploidne stanice nastaju stanice k ćeri koje su također diploidne.
36
Profaza:
U profazi se svaki kromosom sastoji od
dvije sestrinske kromatide. Kromatide
su nastale prije po četka diobe
udvostručenjem molekule DNA.
Oblikuje se diobeno vreteno od
mikrotubula. Jezgrena membrana i
jezgrice nestaju.
Metafaza:
U metafazi su skra čeni kromosomi
poredani u ekvatorijalnu ravninu.
Rana anafaza:
Pričvrsnice se odvajaju i kromatide
počinju oldaziti svaka na suprotan pol
stanice. Svaka kromatida dobiva svoju
pričvrsnicu i postaje novi kromosom.
Završava kariokeneza.
Kasna anafaza:
Odvojeni kromosomi su blizu suprotnih
polova stanice. Zapo činje citokineza.
Telofaza:
Kromosomi su na suprotnim polovima
stanice te se po činju ponovno
izduživati pa postaju sve tanji. Ponovno
se stvaraju jezgrena membrana i
jezgrice. Citokineza je skoro završena.
37
Mejoza ili zriobena dioba:
Mejozom ili zriobenom diobom nastaju spolne stanice ili gamete. Spolne stanice
imaju haploidan broj kromosoma, a mejoza po činje sa stanicama diploidnog broja
kromosoma. Izme đu mejoti čkih dioba stanica je u interfazi.
Mejoza I:
Profaza I.
Nalazimo kromosome u paru. Dva ista kromsoma
daju homologni kromosom. Jedan je kromosom od
oca, a drugi od majke. Kromosomi se sljubljuju –
konjugacija. Sljubljeni homologni kromosomi –
konjugacija.
bivalenti. U bivalentima
bivalenti. bivalentima postoje četiri kromatide –
tetrade. Kromatide me đusobno izmjenjuju dijelove
tetrade.
– crossing over.
over. Mjesto na kojem se kromatide
ukrižuju zove se hijazma.
hijazma.
Metafaza I.
Konjugirani homologni kromosomi dolaze u
ekvatorijalnu ravninu.
Anafaza I.
Homologni bivalenti se odvajaju, a niti diobenog
vretena se povla če prema suprotnim polovima
stanice. Dvije kromatide još uvijek imaju samo
jednu zajednni
zajednničku pričvrsnicu,
Telofaza I.
Citoplazma se podijeli u dvije stanice i svaka
stanica sadržava haploidan ili polovi čan broj
kromosoma.
Mejoza II: mitoza
38
ab.com
Crossing over:
4 kromatide Majčinska kromatida

-tetrade-
Kromatida s novim nasljednim uputama
Očinske
kromatide
Majčinske Hijazma – mjesto

kromatide ukriženja
Očinska kromatida
Homologni
kromosom Kromatida s novim nasljednim uputama
-bivalenti-
Spolne rasplodne stanice i životni ciklus:

Gametogeneza – nastanak spolnih stanica
Spermatogeneza – nastanak spermija
Oogeneza – nastanak jajnih stanica
Zigota – oplo đena jajna stanica
Spermiji:
Spermiji se stvaraju u testisima u sjemenjim kanali ćima od stanica zametnog epitela.
Nezrele zametne stanice (spermatogonije) izrastu u spermatocite prvog reda.
Spermatociti prvog reda u prvoj mejoti čkoj diobi izrastu u spematocite drugog reda i
spermatociti drugog reda imaju haploidan broj kromosoma jer su prošli kroz mejozu I.
ili redukcijusku mejozu. Diobom spermatocita drugog reda u drugoj mejoti čkoj diobi
nastaju četiri sekundarne spermatide. Spermatide ubrzo sazrijevaju u stanicu
spermija.
Mejoza I.
Spermatocite n
Spermiji
prvog reda n
n
Spermatogonije 2n 2n Spermatide
n
Spermatocite n
drugog reda
n
Mejoza II.
Jajna stanica:
39
ab.com
Zametne stanice, oogonije se dijele godinama diobama. Kad nezrela oocita prvog
reda u jajniku otpo čne mejotsku diobu nastaju haploidne stanice – oocite drugog
reda. U prvoj mejoti čkoj diobi nastaju dvije stanice, jedna velika i jedna mala koja se
zove polocita. U drugoj mejoti čkoj diobi nastane slabo polarno tijelo iz ve će stanice iz
prve mejotičke diobe i velika stanica koja ubrzo sazrijeva u jajnu stanicu.
Mejoza I.
Oocita prvog n Polarna tijela
reda Polocita
n
n
Oogonije 2n 2n
n
Oocita drugog n
reda
Mejoza II. n
40
ab.com
ENERGIJA I ŽIVOTNI PROCESI
Fotosinteza:
Fotosinteza je metaboli čki proces pretvaranja anorganske tvari CO 2 i H20 u
ugljikohidrate uz oslobo đenje kisika. Za proces fotosinteze potrebni su kloroplasti,
svjetlosna Sun čeva energijam voda i uglji čni dioksid. U tilakoidnim membrana
kloroplasta se nalaze biljni pigmenti (klorofil a i b, karoteni). Iz anorganske tvari
nastane organska – glukoza koja se pohranjuje u obliku škroba.
6CO2 + 12 H2O =svjetlosna energija – klorofil= C 6H12O6 + 6O2 + 6H2O
Glikoliza:
Organizam dolazi do energije razgradnjom molekule glukoze na dvije prigrož đane
kiseline i proces se zbiva u citoplazmi. Dio oslobo đene energije iz tog procesa ostaje
u molekulama prigrož đane kiseline, dok se drugi dio pohranjuje u obliku ATP-a.
Molekule prigrož đane koje u sebi imaju pohranjenu energiju daju stanici energiju
procesima vrenja i disanja.
Vrenje:
U procesu vrenja i disanja dolazi do razgradnje bjelan čevina, masti i ugljikohidrata i
pritom se osloba đa energija koja se pohranjuje u obliku ATP-a.
Vrenje je provec nepotpune razgradnje razgradnje tvari bez prisustva kisika pomo ću
enzima mikroorganizama.
Stanično disanje:
Stanično disanje odvija se u mitohondrijima uz prisustvo kisika, dakle u aeorobnih
organizama.
Čine ga procesi razgradnje limunske kiseline – Krebsov ciklus i proces dišnog lanca.
DRUGI DIO
41
KEMIJSKI SASTAV TIJELA ČOVJEKA
Najveću zastupljenost od svih elemenata u čovjekovom tijelu ima kisik. Ima ga oko
60%.
Kemijski elementi u tijelu odrasla mušarca od 70 kilograma:
Kisik 60.00%
Ugljik 20.00%
Vodik 10.00%
Dušik 4.0.%
Minerali 6.0.%
Ukupno 100%
U čovjekovom tijelu postoje makroelementi, mikroelementi i ultramikroelementi.
Makroelementi: 99%
- kisik (O)
- ugljik (C)
- vodik (H)
- kalcij (Ca)
- dušik (N)
- kalij (K)
Mikroelementi: 1%
- fosfor (P)
- magnezij (Mg)
- sumpor (S)
- klor (Cl)
- natrij (Na)
- željezno (Fe)
- mangan (Mn)
- aluminij (Al)
Ultramikroelementi:
- titan (Zi)
- cink (Zn)
- selen (Se)
- rutenij (Ru)
Voda kao otapalo:
U zametku se nalazi 90% vode, kod novoro đenčeta se nalazi 75% vode, dok se kod
odraslih osoba nalazi 50% vode.
Hipertonična, hipotonična i izotonična otopina:
42
Hipertonično stanje je stanje u kojem tjelesne teku ćine imaju ve ću količinu
otopljenih tvari nego u normalnim granicama.
Hipotonično stanje je stanje u kojem tjelesne teku ćine imaju manju koli činu
otopljenih tvari nego u normalnim granicama.
Stanice koje se nalaze u hipertoni čnoj izvanstani čnoj tekućini će zbog osmoze gubiti
tekućinu, dok će stanice koje se nalaze u hipotoni čnoj izvanstani čnoj tekućini primati
tekućinu u sebe zbog osmotskog tlaka.
Izotonično stanje je stanje u kojem je normalan omjer izme đu stanične i
izvanstani čne tekućine koncetracije tvari. Nema razlika izme đu osmotskog tlaka
stanične i izvanstani čne tekućine.
Izotoni čno stanje u Stanica bubri Stanica se

stanici smežurava
Izotoni čno stanje u Hipotoni čno stanje u Hipertoni čno stanje

izvanstani čnoj izvanstani čnoj u izvanstani čnoj
tekućini tekućini tekućini
-pošto se i i.t. nalazi previše -pošto se i i.t. nalazi premalo
tekućine i premalo otopljenih tekućine i previše otopljenih
tvari, što više teku ćine tvari, što više teku ćine
pokušava ući u stanicu, bez pokušava izaći iz stanice u
obzira šteti ili ne šteti stanici izvanstaničnu tekućinu, bez
obzira šteti ili ne šteti stanici
Fiziološka otopina:
Najvažnija otopljena tvar u krvi je otopina natrijeva-klorida (NaCl) i ona je izotoni čna
sa staničnom tekućinom ako je 0.15 molarna tj. 0.9%.
Promet vode u tijelu:
Čovjek dnevno izgubi prosje čno oko 2000-2500 mL vode.
Vodu gubimo:
43
- mokraćom
- fekalijama
- isparavanjem kroz kožu
- dišnim putovima
ako zbog gubitka vode poraste osmtoski tlak u tjelesnim teku ćinama javljaju se
obrambeni mehanizmi regulirani hormonima koji smanjuju daljnji gubitak ove, a javlja
se i nagon za pijenjem.
Metaboli čka voda:
U tijeku metaboli čke razfradnje ugljikohidrata, masti ibjelan čevina osloba đaju se
molekule vode.
Glavni organski spojevi u tijelu:
- bjelančevine 20%
- masti 16%
- ugljikohidrati 1%
- minerali 6%
- voda 57%
Stanična i izvanstanična tekućina:
Ukupna tjelesna teku ćina je 40 litara. 25 litara tjelesne teku ćine nalazi se u
stanicama pa se naziva staničnom tekućinom, dok se manji dio od 15 litara nalazi
izvan stanice i naziva se izvanstani čna tekućina.
Stanična i izvanstani čna tekućina razlikuju se po ionskom sastavu.
Sastav stanične tekućine:
- glavni kation je kalij (K +)
- glavni anion je hidrogen karbonati (HCO 3-)
Sastav izvanstani čne tekućine:
- glavni kation je natrij (Na +)
- glavni anion je kloridni (Cl -)
najveći dio izvanstani čne tekućine (oko 12) litara nalazi se u me đustani čnim
prostorima pa se naziva međustanična tekućina. Preostali dio (oko 3 litre) čini
krvnu plazmu koja zajedno sa krvnim stanicama kruži kao puna krv kroz krvožilni
sustav.
U čovjekovom tijelu postoji oko 5 litara krvi.
44
Volumen eritoricita 2
litre
Volum izvanstani čne tekućine

Volume izvanstanične Volumen stanične tekućine 25 litara
tekućine 15 litara
Volumen plazme 3
litre
Izvanstani čne tekućine imaju pH 7.4, dok stani čne tekućine imaju pH 7.0.
Infekcije probavnog sustava:
Gastroentritis:
Bolest infekcije želudca i tankog crijeva. Naj češći je uzročnik virus. Simptomi su
mučnina, bolovi u trbuhu, povra ćanje i/ili proljev.
Dizenterija:
Bolest zaraze crijeva. Uzro čnik je bacil roda Shigellae koji napada sluznicu debelog
crijeva. Simptomi su dijarea i bol u trbušnoj šupljini.
Trbušni tifus:
Bolest zarate crijeva. Upala crijevnih stijenki. Simptomi su zatvorm proljev. Po činje
povišenom temperaturom koja raste iz dana u dan.
45
KRV I KRVNE STANICE
Krv se sastoji od:
- tekućeg dijela
- krvne plazme
- krvnih stanica
- krvnih pločica
Uloga krvi je u funkciji disanja, prehrane, izlu čivanja, održavanja tjelesne
temperature, održavanja koli čine vode, održavanje ionskog sastava i pH, obrana i
prijenos.
Krv ubrajamo u teku će vezivno tkivo.
Fizikalno-kemijska svojstva krvi:
- gusta
- viskozna
- neprozirna
- crvene boje (od eritrocita koji u sebi nose bjelan čevinu hemoglobin)
Hemoglobin:
Postoje dvije vrste hemoglobina:
- oksihemoglobin
- karbaaminohemoglobin
Oksihemoglobin je jarkocrvene boje, tako da je i arterijska krv bogata kisikom
jarkocrvene boje, dok je venska krv sa karbaaminohemoglobinom koji na sebi ima
vezan uglji čni dioksid tamnije crvene boje.
Sinteza hemoglobina:
- sintetizira se iz octene kiseline i glicina
- octena kiselina i glicin zajedno tvore pirolov prsten
- četiri pirolova prstena čine protoporfirinski spoj
- protoporfirinski spoj veže se sa željezom u molekulu hema
- četiri molekule hema spajaju se sa bjelan čevinom globin
- nastaje molekula hemoglobin
Krvna plazma:
Krvna plazma je žu čkasta tekućina koja se dobije uklanjanjem krvnih tjelešaca
centrifugiranjem ili spontanim taloženjem. Krvna tjelešca imaju ve ću specifičnu težinu
(1.080-1.090) od krvne plazme (1.020-1.030) pa se krvna tjelešca mogu taložiti ili
sedimentirati.
Krvne stanice se sedimentiraju u uskoj bažadarenoj cijevi spontano od 2 do 10 mm
na sat.
46
Brzina sedimentacije ovisi o odnosu specifi čne težine krvnih stanica u odnosu na
specifičnu težinu krvne plazme.
Sedimentaicja je ve ća od 10 mm po satu u upalnim procesima i procesima koje prati
propadanje tkiva. Nakon prvog sata, sedimentacija je kod žena ve ća od 35 mm.
Sedimentacija novoro đenčadi je manja od sedimentacije odraslih.
Volumni odnos krvne plazme i krvnih stanica je 55%:45%. Volumni udio krvnih
stanica i trombocita u krvi zovemo hematokritom.
Osim anorganskih tvari u krvnoj plazmi se nalaze i bjelan čevine:
- albumini α, β i γ
- globulini α, β i γ
- fibrinogen
Albumini se sintetiziraju u jetri, odakle se otpuštaju u krv (34-35 g/L). Glavna zada ća
im je prijenos razli čitih hormona koji nastaju u žlijezdama sa unutarnjim lu čenjem.
Globulin α i β imaju sli čnu ulogu kao i albumini, dok globulin γ predstavlja protutijela
u organizmu. Fibrinogen služi za zgrušavanje krvi.
Krvna tjelešca:
Krvna tjelešca čine krvne stanice i krvne pločice koje pomiješane sa krvnom
plazmom čine krv.
Krvne stanice:
- eritrociti ili crvene krvne stanice
- leukociti ili bijele krvne stanice
- trombociti
Eritrociti:
Eritrociti su najbrojnije krvne stanice. Zreli eritrociti su jedine stanice u čovjekovom
tijelu koje nemaju jezgru. Površina eritrocita je oko 3000-4000 četvornih metara.
Promjera su oko 8 µm, a debljine oko 2 µm, a imaju voleumen od oko 90 µm3.
Najvažniji spoj koji se nalazi na stanici eritrocita je molekula hemoglobina koja se
sintetizira u koštanoj srži. U fetalno doba sintetizira se fetalni hemoglobin (HbF) koji
se nakon rođenja zamjenjuje adultnim hemoglobinom (hbA). HbF zbog razlike u gra đi
polipeptidnih lanaca ima ve ću mogućnost primanja kisika i po tome se razlikuje od
HbA.
Prosje čan životni vijek jednog eritrocita je oko 120 dana. Mrtvi eritrociti razgra đuju se
najvećim dijelom u slezeni.
Razgradnjom hemoglobina nastaje bilirubin. Žuti pigment koji se iz krvi i iz jetre
putem žući u crijevo, gdje se pomo ću bakterijskih enzima pretvara u sme đ
sterkobilin B i žuti urobilin B.
47
Leukociti:
Leukociti se razlikuju po obliku i po zrncima koja se nalaze u citoplazmi nekih
stanica te prema afinitetu zrnaca prema bazi čnim i kiselim bojama.
Leukociti
Nesegmentirani Granulirani Eozinofilni

oblik leukociti leukociti
Segmentirani Agranulirani Bazofilni

oblik leukociti leukociti
Neutrofilni Neutrofilni
leukociti leukociti
Granulociti Bazofilni
leukociti
Eozinofilni
leukociti
Monociti
DKS (diferencijacija krvne slike) –sastav razli čitih vrsta leukocita u krvi.
Neutrofili imaju sposobnost proždiranja mikroorganizama tj. sposobnost fagocitoze.
Trombociti:
Trombociti ili krvne plo čice su citoplazmatski dijelovi velikih stanica megakariocita.
Imaju važnu ulogu u kontroliranju krvarenja, odnosno sudjeluju u procesima
zgrušavanja krvi nakon ranjavanja.
48
Krvne skupine:
Karl Lansteiner otkrio je prirodu Abo krvne grupe i Rh-faktor.
Aglutinat – manje ili ve će slijepljenje gomilice eritrocita.
Aglutinacija – reakcija na slijepljivanje eritocita.
AB0 – sustav:
Na membrana eritrocita nalaze se bjelan čevine – antigeni. Najpoznatiji antigeni na
membrana eritrocita nazvani su A i B. Zbog činjenice da uzrukuju aglutinaciju
nazvani su aglutinogen A i aglutinogen B.
Na temelju aglutinogena utemeljene su četiri vrste krvnih grupa: A, B, AB i 0.
Osim aglutinogena ili antigena na membrani stanice, u krvnoj plazmi nalaze se i
specifična antitijela. Kako su antitijela odgovorna za aglutinaciju eritrocita, nazivamo
ih aglutininima. Pripadnik krvne skupine A ima anti B aglutinin kako protutijela ne
bi dijelovala protiv vlastitih eritrocita, ve ć protiv eritrocita koj na sebi nose aglutinogen
B (krvna skupina B i AB). Pripadnik krvne skupine B ima anti A aglutinin. Pripadnik
krvne skupine AB nemaju aglutinina, dok pripadnik krvne skupine 0 ima anti A i B
aglutinin.
Anti B aglutinin
Aglutinogen A
Anti A aglutinin
Aglutinogen B
49
Anti A aglutinin Anti B aglutinin
Nema aglutinogena A ili B
Ako se tijekom transfuzije pomiješaju krvne grupe dolazi do aglutinacije ili

hemolitičke transfuzijske reakcije. Pr. krvna grupa A i B. Kada u krvnu grupu A
uđe krvna grupa B onda će anti B aglutinin iz krvne skupine A uzrukovati slijepljivanje
eritrocita sa aglutinogenom B iz krvne skupine B.
Rheus (Rh) sustav:
Eritrociti na svojoj membrani imaju još jednu vrstu bjelan čevina, tzv. Rh aglutinogene.
Osobe koje na svojim eritrocitima imaju Rh aglutinogene, one su Rh pozitivne
Rh(+), dok osobe koje na svojim eritrocitima nemaju Rh aglutinogene su Rh
negativne Rh (-). U krvnoj plazmi Rh (+) i Rh (-) osoba nemapriro đenih aglutinina, a
do sinteze Rh – aglutinina dolazi imunizacijojm Rh (-) osobe sa eritrocitima Rh (+9
osobe.
Hemolitička bolest novorođenčati:
Do problema može do ći ako je majka Rh (-), adijete u trbuhu Rh (+. Manje koli čine
fetalne krvi mogu dospjeti u krvotok majke i u njemu se stvoriti anti Rh aglutinini kao
reakcija na to miješanje krvi. Anti Rh aglutinini mogu u ći u krvotok djeteta i razoriti
eritrocite. Kako bi se nadoknadile velike koli čine uništenih eritrocita u koštanoj srži se
stvaraju elektroblaste s jezgrom koje još nisu zrele te se bez da su zrele otpuštaju u
krv djeteta pa se bolest zove još i fetalna eritroblastoza. Hemoglobin koji se
oslobodi iz raspalih eritrocita pretvara se u bilirubin koji kod novoro đenčati uzrukuje
žuticu. Danas se taj problem riješava davanjem aglutinina protiv Rh aglutinina.
Poremećaji krvi:
Anemija:
Smanjena koli čina hemoglobina u krvotoku dovodi do smanjene koli čine prijenosa
kisika u krvotoku. Simptomi su bljedo ća, umor, slabost, nesvjestica, gubitak daha i
lupanje srca.
Sideropeni čna anemija je anemija koja se javlja dok u organizmu nema dovoljno
željeza.
Perniciozna anemija je anemija koja se javlja ako u tijelu nedostaje vitamina B 12 i/ili
B9 pa se proizvede premalo eritrocita u koštanoj srži ili se proizvedu defektni eritrociti.
50
Anemija srpastih stanica je anemija koja se o čituje kao nasljedna bolest krive
sinteze hemoglobina HbS.
Hemolitička anemija ja anemija u kojoj se eritrociti raspadaju brže nego što se
stvaraju i posljedica toga je smanjen broj eritrocita u krvi.
Leukemija:
Leukemija je rak bijelih krvnih stanica. Karakterizira je nenormalan rast i razvoj
limfocita ili neutrofilnih leukocita.
Limfatična leukemija je nenormalan rast limfocita.
Mijeloična leukemija je nenormalan rast neutrofilnih leukocita.
Leukopenija je smanjen broj leukocita u krvi.
Limfopenija je smanje broj limfocita u krvi.
Leukocitoza je stanje pove ćanog broja leukocita u krvi.
Limfocitoza je stanje smanjenog broja limfocita u krvi.
Krvarenje ili hemoragonija:
Jedna od najpoznatijih hemoragoni čnih bolesti je hemofilija. Zbog hemofilije krv se
ne može zgrušavati jer nedostaje antihemofilijski globulin – faktor VIII.
Trombocitopenija:
Trombocitopenija je bolest smanjene koli čine krvnih pli čica – trombocita u krvi.
Stvaranje krvnih stanica:
Hematopoeza je stvaranje krvnih stanica.
Glavna krvotvorna tkiva su:
- koštana moždina
- prsna žlijezda (timus)
- slezena
- limfni čvorovi
Eritropoetski organi: koštana moždina, dio slezene i jetra.
Limfopoetski organi: timus, limfni čvorovi i dio slezene
Granulopoetski organi: slezena, koštana moždina
Trombopoetski organi: koštana moždina
51
Koštana moždina:
Nalazi se u šupljinama dugih kosti. Razlikujemo crvenu, žutu u želatinastu moždinu.
Crvena je krvotvorno tkivo. U koštanoj moždini nastaju eritrociti, megakariociti i
granulociti.
Timus:
Prsna žlijezda smještena u prsnoj šupljini iznad dušnika i srca. U njemu se stvaraju
limfociti.
Slezena:
U slezeni se stvaraju eritrociti, granulociti, monociti i plazma stanice.
Limfni čvorovi:
Limfni čvorovi imaju obrambenu ulogu i stvaraju limfocite.
Stvaranje krvnih stanica:

Koštana moždina Timus Slezena Limfni čvorovi
Eritrociti - -
Trombociti -
Granulociti - -
Limfociti - -
Monociti -
Krvne stanice i plo čice:
ERITROCITI LEUKOCITI LIMFOCITI TROMBOCITI
GRANULOCITI MONOCITI
NEUTROFILNI
EOZINOFILNI
BAZOFILNI
52
Bolesti krvotvornih organa:
Policitemija:
Policitemija je pove ćan broj crvenih krvnih stanica. Simptomi su pove ćana slezena,
vrtoglavnica, glavobolja.
Mijelom:
Nekontrolirano množenje plazma stanica što uzrukuje:
- poremečaj proizvodnje drugih krvnih stanica
- prevelik broj plazma-stanica
- nastanak nefunkcionalnih plazma stanica
Aplasti čna anemija:
Smanjena proizvodnja eritrocita u koštanoj moždini.
53
SRCE I KRVOŽILNI SUSTAV
Krvožilni sustav se sastoji od:
- srce
- arterije
- vene
- kapilare
Srce:
Srce je teško oko 300 g. Smješteno je izme đu dva plu čna krila unutar opne – osrčja
ili perikarda. Između srca i osr č ja se nalazi tekućina.
Građa srca:
Srce je podijeljeno na lijevu arterijsku i desnu vensku polovicu. Srce na svakoj
polovici ima pretklijetku (atrij) i klijetku (ventrikul). Izme đu predklijetka i klijetka
nalaze se sr čani zalisci (valvule). Na desnoj strani srca nalaze se tri zaliska, dok se
na lijevoj strani srca nalaze dva zaliska izme đu predklijetke i klijetke.
PLUĆNE
VENE
PLUĆNO
KRILO
G. I D.
TIJELO ŠUPLJA
VENA
PLUĆNE
VENE
PLUĆNA AORTA
ARTERIJA
D. PK. L. PK.
D. K. L. K.
SRCE
GRAĐA SRCA
Iskorištena krv dolazi iz tijela pomo ću gornje i donje šuplje vene u desnu pretklijetku.
Iz desne pretklijetke krv ulazi u desnu klijetku. Iz desne klijetke krv ulazi u plu ča
pomoću plučnih arterija. U plu čima krv se obogati kisikom i pomo ću plućnih vena krv
ulazi u lijevu pretklijetku srca. Iz lijeve pretklijetke krv ulazi u lijevu klijetku. Iz liujeve
klijetke pomo ću aorte odlazi u tijelo.
54
Nutritivni krvotok:
Nutritivni krvotok je krvotokkoji opskrbljuje miokard tj. sr čani miši ć. Sastoji se od dvije
male srčane arterije i dvije male sr čane vene, arterije izlaze odmah iz po četnog dijela
aorte.
Rad srca:
Srce je mišić koji kontrahira tj. steže se i relaksira.
- kontrahira i relaksira oko 70 puta u minuti
- za vrijeme jedne kontrakcije u krvotok utisne oko 70 ml
- ta jedna kontrakcija se zove udarni volumen srca
- sve kontrakcije u minuti su minutni volumen srca
- minutni volumen srca iznosi oko 4900 ml / min
Središta za rad srca:
Postoji primarno središte u desnoj pretklijetki i ono se zove sinus-atrijski čvor. Radi
se o tome da na miokardu postoje specijalizirane stanice propusnije za ione natrija.
Kako ioni prodiru u S-A čvor, stanice u čvoru postaju pozitivno nabijene. Onda se
uključuje natrij/kalij crpka koja izbacuje višak iona natrija pa središte postane
negativno nabijeno.
Prilikom depolarizacije S-A čvora električni puls se širi po srcu podražuju ći obje
pretklijetke i drugo, sekundarno središte za rad srca. Drugo središte nalazi se izme đu
atrija i ventrikula i zove se atrio–ventrikularni čvor. Kada elektri čni puls dođe do
A-V čvora, on se depolarizira, a puls dalje putuje kroz sam čvor tj. Hissov snop i
Purkinjeova vlakna i dolazi do desne i lijeve klijetke.
Samom depolarizacijom nekog dijela srca, taj dio se kontrahira. Kada elektri čni puls
zahvati pretklijetke tj. S-A čvor koji se nalazi u pretklijetkama, one se kao i čvor
depolariziraju. Tj. stežu. Prolaskom tog vala, one se ponovno repolariziraju tj.
relaksiraju. Val dalje zahva ća A-V čvor tj. klijetke koje se depolariziraju i kontrahiraju i
nakon prolaska elektri čnog impulsa klijetke i središte se repolariziraju i klijetke se
relaksiraju.
Prvo se stežu pretklijetke i to se zove sistola atrija pa se sa malim zakašnjenjem
stežu i klijetke i to se zove sistola ventrikula.
Mali dio elektri čnih impula će doći i do površine tijela pa ih možemo bilježiti
elektrokardiografom, a takvo bilježenje zovemo elektro-kardiogramom ili EKG.
55
R
ST
P T
T
PQ
QRS
QT
P – depolarizacija oba atrija

QRS – depolarizacija ventrikula
T – repolarizacija ventrikula
QRS – repolarizacija atrija
Simpatikus ubrzava rad srca, parasimpatikus usporava rad srca. Ubrzanje se
zasniva na izlu čenju noradrenalina, dok usporavanje rada srca na neurohormonu
acetilkolinu.
Bolesti srca:
Koronarna skleroza:
Masne naslage nastaju u koronarnim arterijama ili može do ći do ugruška u
koronarnim arterijama pa se zove koronarna tromboza.
Angina pektoris:
Bol koja se javlja kada miokard ostane bez kisika tj. kada koronarne arterije ne mogu
dovesti dovoljno kisika do sr čanog mišića.
Stenoza:
Zadebljanje sr čanih zalisaka.
Insufijencija:
Nepotpuno zatvaranje sr čanih zalisaka.
Poremećaj srčanog ritma:
Tahikardija je povećanje broja otkucaja sa 70 na 100 u kratkom roku.
Bradikardija je minutni volumen srca ispod 60.
56
Puls ili bilo je pulsiranje arterija koje se osjeti približavanjem arterija površini kože.
Krvni tlak:
Sistolički tlak je maksimalan tlak koji se javlja ulaskom krvi u sam po četak aorte,
dok je dijastolički tlak minimalan tj. tlak u arterijskim žilama.
Normalan tlak iznosi 16/10.7 kPa (kilopaskala) ili po staroj mjeri 120/80 mmHg. Krvni
tlak na ulasku u srce je izjedna čen sa atmosferskim tlakom.
Hipertenzija:
Hipertenzija je visoki krvni tlak tj. povišeni arterijski tlak. Lije či se beta-blokatorima
koji smanjuju sistolu srca, diureticima koji osloba đaju tekućinu iz tijela preko bubrega
ili vazodilatorima kojima se šire male krvne žilice.
Hipotenzija:
Hipotenzija je niski krvni tlak.
Bolesti:
Ateroskleroza:
Ateroskleroza je ovapnjenje žila.
Kolesterol:
Spoj bitan u izgradnji kompleksnih masnih slojeva u tijelu. Normalan udio kolesterola
u tijelu je od 3.65 do 6.70 mmol/L. Ne bi bio toliko štetan sam po sebi da na sebe ne
veže čestice razli čitih masti i bjelan čevina (lipoproteine).
Lipoprotein male gustoće (LDL) prenosi kolesterol iz jetre u ostale dijelove tijela, ali
se dio kolesterola nataloži u stijenakamažila što proidonosi nastnanku ateroskleroze.
Lipoprotein velike gustoće (HDL) i lipoprotein vrlo male gusto će (VLDL)
uklanjanju kolesterol iz krvi i prebacuju uz miši će ili jetru. Višak HDL-a i VLDL-a vra ća
se u jetru iu pretvara u LDL.
Tromboza:
Tromboza je nakupljanje tromba u ošte ćenim krvnim žilama te njihovo za čepljenje,
dok je u plu ćima nakupljanje embolusa pa se zove plućna embolija.
57
DIŠNI SUSTAV
Gornji dišni putovi:
- nos
- ždrijelo
- grkljan
Donji dišni putovi:
- dušnik
- dušnica
- dva plućna krila s poplu ćnicom
Dušnik:
Dušnik je dug oko 12 cm , a grana se na lijevu i desnu dušnicu. Izgra đen je od
prstenaste hrskavice,
Pluća:
Lijevo plu ćno krilo se sastoji od dva režnja, dok se desno plu ćno krilo sastoji od tri
režnja. Plućna krila zajedno teže oko 1.2 kg.
Svako plućno krilo obavijeno je poplućnicom, tankom dvolisnom opnom. Prednja
poplučnica nalazi se prislonjena uz unutarnju stranu rebra, dok se stražnja
poplućnica nalazi prislonjena uz rebra, a izme đu se nalazi teku ćina. Opne poplu ćnice
se međusobno spajaju zbog adhezijskih sila i na taj na čin pluća prate gibanje prsnog
koša.
Bronhioli:
Završni dijelovi dušnica u obliku proširenih mjehuri ća (alveola). Pluća odrasle osobe
imaju oko 300 milijuna alveola.
Fiziološki procesi:
U muška plu ća stane oko 6000 mL, dok u ženska oko 4200 mL zraka, tako da je kod
muškarca od 6000 mL zraka 1200 mL kisika, dok kod žena 840 mL. U minuti
udahnemo prosje čno 12 puta, te je od toga dišni volumen 500 mL zraka, dok je 6000
mL minutni volumen disanja.
Prijenos kisika i hemoglobin:
97% kisika se prenosi iz alveola u okolna tkiva vezan uz hemoglobin koji ima
sposobnost vezanja kisika na ion željeza, dok se 3% posto prenosi otopljen u krvnoj
plazmi.
Osnovni zakon prenosa kisika je zakon difuzije, tj. prenošenje kisika s podru č ja veće
na područ je manje koncetracije. Taj koncetracijski gradijent vlada u alveolama
između alveolarnog prostora i eritrocita u kapilarama, te u tkivima izme đu eritrocita i
tkivnih stanica.
58
Hemoglobin:
Formula
Hb4O8
U 5 litara krvi u čovjekovom tijelu nalazi se oko 600 do 800 g hemoglobina, tako da
se u jednoj litri nalazi oko 150 g hemoglobina. Tih 150 g hemoglobina može prenijeti
oko 200 mL čistog kisika.
Oksigenirana krv:
Oksigenirana krv je krv koja transportira kisik i te će u arterijama u velikom optoku
krvi, te se iz te krvi iskoristi oko 25% kisika tako da se u venskoj krvi nalazi još 150
mL pričuvnog kisika.
Deoksigenirana krv:
Deoksigenirana krv je krv koja te če venama u malom krvnom optoku te je reducirana
tj. u njoj ima 150 mL kisika kojih je ostalo od 200 mL kisika oksigenirane krvi.
Izmjena ugljikovog dioksida (CO2):
Ugljikov dioksid prelazi iz stanica u vensku krv u velikom optoku. Transportira se na
tri načina:
- 7% fizički otopljen u krvnoj plazmi
- 23% vezan u globinski dio molekule hemoglobina (karbaaminohemoglobin)
- 70% u obliku karbonatne kiseline (H 2CO3)
Nastanak karbonatne kiseline:
H2O + CO2 > H2CO3
Parcijalni tlak:
Izmjena plinova u plu ćima nastaje zbog razlike u parcijalnim (pojedina čnim)
tlakovima izme đu kisika i ugljikovog dioksida (pO 2 i p CO2) između alveole i
alveolarnih kapilara.
Mehanika disanja:
Disanje se odvija podraživanjem dijafragme i me đurebrenih miši ća električnim
impulsima koji dolaze iz središta u mozgu. Pri udisaju se me đurebreni miši ći šire, a
dijafragma spušta u smjeru prema trbušnoj šupljini, dok se pri izdisaju me đurebreni
mišići stežu, a dijafragma se diže u smjeru prema prsnoj šupljini. U vrijeme udisaja
tlak se spušta te atmosferski tlak prelazi s mjesta ve će na mjesto manje koncetracije.
Regulacija disanja:
Disanje reguliraju neurosnke stanice smještene pretežito na podru č ju produžene
moždine i te stanice čine respiracijsko disanje.
59
Promjena krvotoka i disanja prilikom ro đenja:
Oksigeniranu krv u plod donosi pup čana (umbilakalna) vena i to u donju šuplju venu
ploda. Od tamo krv prelazi u desnu pretklijetku iz koje samo dio krvi prelazi u desnu
klijetku, pa plu ćnom arterijom prema plu ćima. Manji dio krvi iz desne pretklijetke
skreće u aortu kroz privremeni prolaz, dok veći dio krvi iz desne pretklijetke skre će
kroz ovalni procjep izme đu dvije pretklijetke u lijevo srce koje ga potisne u aortu. U
desnu pretklijetku se vra ća deoksigenirana krv pa dolazi do miješanja oksigenirane i
deoksigenirane krvi. S dvije pup čane arterije odvodi se deoksigenirana krv u
posteljicu na pro čišćavanje i novo oksigeniranje krvi.
PLUĆNE
VENE
PLUĆNO
KRILO
G. I D.
TIJELO ŠUPLJA
VENA
PLUĆNE
VENE
PLUĆNA AORTA
ARTERIJA
D. PK. L. PK.
D. K. L. K.
PUP ANA
VENA
SRCE
PUP ANE
ARTERIJE
POSTELJICA
Pri porođaju presjecanjem pup čane vrpce dolazi do presjecanja pup čane vene i
pupčanih arterija i time se prekida dovod zraka djetetu te naglo raste koli čina
ugljikovog dioksida. Plodova voda se istisne iz djetetovih plu ča prolaskom kroz
porođajni kanal. Zbog sve ve će koncetracije ugljikovog dioksida u krvi djeteta prorade
centri u mozgu koji daju uputu da se udahne.
Porođajem se zatvara privremen otvor izme đu lijeve i desne pretklijetke i sva krv se
preusmjerava prema plu ćnim arterijama tj. prema plu ćima kako bi se u jima
oksigenirala, a ne više u posteljici. Procjep ili privremeni prolaz se zatvara jer se
lijeva pretklijetka po čne puniti krvlju i u njoj rasti tlak.
60
Bolesti dišnog sustava:
Akutni bronhitis:
Kutni bronhitis je uzrukovan upalom sluznice glavnih dišnih putova, bronha i
bronhijola.
Kronični bronhitis:
U kroničnom bronhitisu zbog nadraživanja dišnih putova vanjskim čimbenicima,
bronha i bronhiola odebljaju što dovodi do otežanog disanja.
Emfizem pluća:
Oštećenje alveola u plu ćima.
Upala pluća:
Upala pluća je uzrukovana infekcijom neke vrste bakterije, virusa i mikoplazmi.
Najčešći tip je bakterijska upala plu ća uzrukovana pneumokokom. Alveole su pune
tekućine i krvi što smanjuje difuziju kisika u krv.
Rak pluća:
Dim cigareta ošte ćuje sluznice dušnika, a te su stanice po četni stupanj razvoja
tumora. Tumor raste i širi se na plu ća, dok krv prenosi stanice tumora na druge
dijelove tijela pa nastaju sekundarni tumori.
Tuberkuloza pluća (TBC):
Tuberkulozu plu ća izaziva bacil Mycobacterium tuberculosis .
61
IMUNOLOŠKI SUSTAV
Naš organizam mou napasti patogeni mikroorganizmi, a tijelo se brani tehnikom
“raspoznavanja“ tu đeg od vlastitog tj. raspoznavanja u razlici gra đe bjelančevina.
Antigen:
Antigen je tvar koja uzrukuje pokretanje imunološke reakcije jer tijelo nije prepoznalo
svoju bjelan čevinastu strukturu, nego neku drugu. Što je antigen tj. njegova
molekulska masa ve ća to će biti veća imunološka reakcija.
IMUNOST
NESPECIFIČNA SPECIFIČNA
prirođena stečena
NESPECIFIČNA aktivno pasivno

IMUNA TIJELA
SPECIFIČNA
IMUNA TIJELA
ENZIMSKI SUSTAVI
NESPECIFIČNA FAGOCITI
PROTUTIJELA
HUMORALNA CELULARNA
SERUMSKA STANIČNA
T-LIMFOCITI
PLAZMA STANICE B-LIMFOCITI
IMUNOGLOBINI
Mjesto prepoznavanja antigena u doma ćinu su limfoidni organi, kod kojih stanice u
limfnim čvorovima imaju najzna čajniju ulogu stvaranja tj. sinteze specifi čnih
protutijela.
Protutijela:
Obrambene bjelan čevine koje stvara organizam kao odgovor na antigene.
62
Imunost:
Imunost je priro đena ili ste čena fiziološka sposobnost organizma da se obrani.
Imunosni sustav je dio krvotvornog sustava, a čine ga:
- stanice u funkciji obrane tijela od infekcije
o fagociti (mikrofagi i makorofagi)
o limfociti
- imunosna tkiva
- imunosni organi:
o timus
o koštana moždina
o slezena
o limfni čvorovi
Središnji organi imaju prvu ulogu u proizvodnji i raseljavanju stanica zna čajnih za
obranu tijela, dok su se periferni organi razvili pod utjecajem primarnih organa.
Središnji organi:
- timus
- koštana moždina
Periferni organi:
- slezena
- limfni čvorovi
- limfatičko tkivo
Otpornost tijela na patogene čimbenike zasniva se na tri osnovna na čina djelovanja:
1. fagocitoza (proždiranje i enzimatska razgradnja mikroorganizama)
2. izravno razaranje stranih stanica ve ć postojećim protutijelima (nespecifi čna ili
priro đena imunost)
3. stvaranje specifi čnih protutijela i stanica usmjerenih protiv odre đenog antigena
Postoje dvije osnovne vrste stanica specijalizirane za uništenje antigena:
- fagociti
- limfatičke stanice
Fagociti:
Fagociti ulaze u proces fagocitoze tj. unosa krutih čestica i mikroorganizama u
stanicu. Fagociti mogu proždrijeti izme đu 5 i 25, ali i do 100 mikroorganizama. Zato ih
prema mogu čnostima provo đenja fagocitoze nazivamo mikrofagima i makrofagima.
Dok fagocit uvu će patogeni mikroorganizam, on bude probavljen probavnim
enzimima lizosoma.
63
Fagosom Lizosom
Fagocitosom
Endocitoza
FAGOCIT
Strana tvar
Enzimi
Ostaci stranog tijela
Opis gornjeg procesa:

Kada se strana patogena tvar približi fagocitu on ju procesom fagocitoze uvu če u
sebe. U njemu se nalaze tvorbe lizosomi koji u sebi nose enzime razgradnje. Kada
fagocit uvuce strano tijelo u sebe i u potpunosti ga obavije, nastane fagosom, tj.
mjehuri ć u kojem se nalazi to strano tijelo. Lizosom do đe do fagosoma i u njega
ispusti svoje enzime. Enzimi razgrade strano tijelo.
Stanice koje imaju važnu ulogu u fagocitozi su neutrofilni leukociti koji osiguravaju
glavnu obranu tijela protiv infekcije tijela.
Limfatičke stanice:
U limfatične stanice su uklju čeni svi razvojni oblici limfocita (stanice koje nose
specifičnu imunost). To su limfociti B, T i 0.
Limfociti T su nositelji stani čne imunosti . Limfociti 0 su stanice ubojice. Limfociti B su
nositelji humoralne imunosti jer u kontaktu sa protutijelima sazrijevaju u plazma
stanice koje proizvode protutijela tj. bjelan čevina zvanih imunoglobini (Ig). Poznato
je pet vrsta imunoglobina u obrambenom sastavu tijela: IgA, IgD, IgE, IgG i IgM.
Protutijelo:
Protutijelo se sastoji od četiri bjelan čevinasta lanca me đusobno povezanih
bisulfidnim mostovima (S-S-) od kojih su dva maja i dva ve ća. Lanci manje relativne
molekulske mase su laki lanci, a lanci veće relativne molekulse mase su teški lanci.
Svaki lanac sastoji se od dva funkcionalno razli čita dijela. Konstantni dio zajedni čki
je dio, dok je drugi dio varijabilni dio koji se sintetizira u plazma stanicama nakon
podražaja sa odre đenim antigenom. S varijabilnim dijelom protutijelo će se vezati za
antigen i stvoriti kompleks antigen-protutijelo.
64
LAKI LANAC
TE KI LANAC
GRAĐA
IMUNOGLOBINA
BISULFIDNI MOSTOVI
Imuna memorija:
Nakon što se stvore protutijela tj. imunoglobini podraživanjem B-limfocita nekom
vrstom antigena, ta protutijela ostaju od nekoliko mjeseci pa do nekoliko godina što
organizmu omogu čuje imunu memoriju. Takav tip obrane tijela sa imunom
memorijom nazivamo sekundarnom reakcijom, jer se tijelo ve ć prije branilo od tih
antigena.
Prirođena i stečena imunost i imunološka reakcija:
Prirođena imunost je otpornost organizma na razli čite antigene, a antitijela za te
antigene su ve ć prirođena.
Stečena imunost je oblik otpornosti organizma koja nastaje nakon unosa antigena u
organizam. Unosom antigena se pokre će imunološka reakcija. Postoje dva osnovna
oblika stečene imunološke reakcije:
- nakon podražaja antigenima organizam stvara protutijela i to je humoralna
imunost
- nakon podražaja antigenima organizam stvara veliki broj limfocita i to se
zove stanična imunost
Aktivno i pasivno ste čena specifična imunost:
Aktivno stečena specifična imunost je imunost koja nastaje kada organizam sam
stvara protutijela, relativne limfocite-T i dr. U kontaktu sa antigenom. Aktivna imunost
može biti stečena prirodnim putom u kojem osoba preboli neku zaraznu bolest ili u
kojem je osoba zaražena, ali ne oboli jer ve ć ima spreman protutijela. Umjetni put je
oblik stečene aktivne imunizacije izazvane cijepljenjem.
Specifična pasivna imunost ste čena prirodnim putem omogu ćena je prolaskom
protutijela iz krvotoka majke kroz posteljicu u krvotok zametka.
Imunološka reaktivnost prema stranim transplantantima:
Nakon što u doma ćina tj. organizam presadimo neki transplatant dolazi do
imunološke reakcije i stvaraju se senzibilizirani T-limfociti koji uništavaju stanice
transplatanta, a tim i sam transplatant.
65
Bolesti imunološkog sustava:
Postoje tri glavne vrste imunoloških bolesti:
1. Imunoinkompetencija koja je uzrukovana manjkavom djelatnoš ću stanica
imunološkog sustava
2. stanja u kojima su poreme čene imunološke reaktivnosti (hipersenzitivnost)
3. tumori imunološkog sustava
Imunokompetencija (imunodeficijencija):
Nesposobnost organizma da se brani od infekcije, a naj češći su uzroci:
- limfom (maligni tumor limfnih čvorova)
- mijelom
- Hodginkova bolest (tumor limfnih čvorova)
Sindrom stečene imunodeficijencije (AIDS):
U sindromu stečene imunodeficijencije smanjuju se brojevi limfocita u limfati čkim
organima, broj zrelih T-limfocita te broj protutijela. Nastaju promjene pout pove ćanih
limgfnih čvorova, krvarenje iz sluznice, u čestali proljevi, groznica, umor, promjene na
koži, smanjenje tjelesne težine, razne prate će oportunističke infekcije (npr. upala
pluća, upala moždanih ovojnica, gljivi ćne bolesti i tumori).
Uzročnik je Hiv, retrovirus koji napada T-limfocite, nositelje stani čne imunosti.
Imunološka hipersenzitivnost:
Alergijekse reakcije:
Alergijeske reakcije se dešavaju zbog imunološke reakcije organizma na neke
alergene. Tijekom alergijske reakcije tijelo ispušta tvar histamin, a on izaziva
prekomjerno ispuštanje sluzi, suzenje o či, curenje nosa, itd. Ako neka osoba unese
preveliku koli činu alergena u sebe (npr. penicilin) može do ći do anafilaktičkog šoka,
gušenja i smrti.
Alergijska reakcija može biti potpuna ili lokalna. Lokalna reakcija se javlja na koži
(npr. kod testiranja na alergije). Na dijelu kože na koji se stavi alergen nastane crveni
otočić koji svrbi koprivnjača (urtikarija).
Česti oblik alergijske reakcije jest astma. Zbog oslobo đenja velike koli čine histamina
osloba đa se sluz, stežu se miši ći dišnih putova i disanje je otežao. Oblik kožne
preosjetljivosti može biti i ekcem.
Danas se neke alergijske reakcije lije če lijekovima antihistaminicima i kalcijem.
Imunološki sustav i tumori:
Tijelo reagira na izrasline tumora jer se na njegovim membrana nalaze specifični
tumorski antigeni koji su strani doma ćinu tj. organizmu.
66
PROBAVNI SUSTAV
Uloga probavnog sustava:
- preradba hreanidbenih tvari u jednostavne gra đevne jedinice
- apsorbacija zaliha energije iz hranidbenih tvari
- odstranjivnje nepotrebnih i štetnih produkata prehrane iz tijela
Građa probavnog sustava:
Usta:
Usta čine gornja i donja usna i zubi. Prednji zubi – sjekuti ći i očnjaci kidaju i trgaju,
a stražnji zubi – predkutnjaci i kutnjaci drobe i melju.
Postoje tri para žlijezda slinovnica:
- podušne (parotidne)
- podvilične (submandibularne)
- podjezi čne (sublingvalne)
na dan izlu čuju od1 do 1.5 L sline, pH vrijednosti 5.6-7.6. u slini se nalazi važan
probavni enzim ptijalin koji razgra đuje škrob u maltozu i glukozu, i to oko 70% ve ć u
ustima.
Jezik:
Na jeziku se nalaze receptori za ustanovljivanje okusa, topline, dodira i boli. Postoje
četiri primarna okusa:
- kiselo
- slano
- gorko
- slatko
GORKO
JEZIK
KISELO
SLANO
SLATKO
Zubi:
Zubalo čovjeka sastoji se od 32 zuba, 16 zuba na gornjoj i 16 zuba na donjoj vilici.
Zadnja četiri zuba, umnjaci, se razvijaju tek oko 21. godine, nekima nikada.
Svaki zub nalazi se u svojoj zubnoj šupljini (alveoli).
67
Zub je gra đen od tri osnovna dijela:
- vanjski (kruna)
- srednji (vrat)
- unutarnji (korijen)
Slojevi zuba izvana prema unutra su:
- caklina
- zubnina (dentin)
- cement
- u samom središtu se nalazi sr čika (pulpa)
CAKLINA
KRUNA
DENTIN
VRAT
ZUBNO MESO
PULPA
KORIJEN CEMENT
IVAC KRVNE ILE
Zubi su podijeljeni u četiri skupine:

- sjekutići – 8 zuba
- očnjaci – 4 zuba
- predkutnjaci – 8 zuba
- kutnjaci – 12 zuba
Dječ je zubalo ima 20 zuba. 8 sjekuti ća, 4 očnjaka i 8 kutnjaka.
Gutanje:
Prilikom gutanja zatvara se epiglotis kako bi sprije čio odlazak hrane u nosnu šupljinu
ili dušnik.
Jednjak:
Jednjak je dug oko 23-25 cm te položen izme đu ždrijela i želudca. Na kraju jednjaka
tj. početku želudca nalazi se prstenasti- kardijački mišić (sfinkter).
68
Probava:
Probava u želudcu:
Volumen želudca je oko 1200 do 1500 ml. Sastoji se od:
- ulazni dio – kardija
- tijelo želudca
- izlazni dio (veže se na dvanesnik9
- na izlazu iz želudca nalazi se pilori čni sfinkter
U stijenci želudca su raznolike žlijezde koje dnevno lu če do 2000 ml probavnih
sokova i sluzi. Probavni sokovi sastoje se od probavnih enzima i kloridne kiseline. Od
enzima je najvažniji pepsin. On se luči u inaktivnom obliku pepsinogenu te se
aktivira u prisustvu kloridne kiseline. Pepsin probavlja bjelan čevine, a najaktivniji je
u kiselom okruženju. Probava bjelan čevina u želudcu traje od 2 do 3 sata.
Kloridnu kiselinu lu če obložne stanice u sluznici želudca. Me đu ostalim, lučenje
kloridne kiseline je potaknuto probavnim hormonom gastrinom.
Sporedne žlijezde gastri čnih žlijezda lu če sluz (mukozu) koja oblaže želud čanu
stijenku te je na taj na čin štiti.
U želudcu se lu če i male koli čine želučane lipaze, enzimi za razgradnju masti.
Pilorusni dio želudca luči unutarnji faktor koji omogu čuje pravilnu i dovoljnu
apsorciju vitamina B 12 u tankom crijevu.
Hormon gastrin potiče

lučenje HCl-a
Pepsinogen prelazi u
HCl se izlučuje pepsin pod utjecajem
HCl
Izlučuje se vitamin B12
B12
Unesena bjelančevina
GUŠTERA ČA
Prokarboksipolipeptidaza Unesena bjelančevina se razlaže na albumoze i

Tripsinogen peptone pod utjecajem pepsina
Kimotripsinogen
Želučani sok
Enterokinaza
Albumoza i peptoni se
Karboksipolipeptidaza razlažu na polipeptide
Tripsin
Kimotripsin i dipeptide
Aminokiseline
KRVOTOK
Aminopeptidaza
Dipeptidaza
Peptidaza Prolinaza
Prolidaza
69
Probava u tankom crijevu:
Tanko crijevo se sastoji od:
- početni dio – dvanesnik
- srednji dio – jejunum
- krajnji dio – ileum
Ukupna dužina tankog crijeva je oko 5 do 6 metara, unutarnja površina je oko 19 m 2,
u zbroju sa površinom resica na površini crijeva, unutarnja površina crijeva se
procjenjuje na 300 m 2.
Žlijezde tankog crijeva su:
Brunnerove žlijezde – nalaze se na po četnom dijelu dvanesnika i lu če sluz koja štiti
crijevnu stijenku od probavnih sokova.
Liberkühnove kripte – žlijezde koje se nalaze na površini crijeva i lu če oko 2000 mL
sluzi i crijevnog sekreta dnevno.
Guštera ča:
Gušterača je duga oko 15 cm i težine od 70 do 90 grama. Guštera ča je najveći
proizvo đač probavnih sokova koje ispušta u dvanesnik.
Građa gušterače:
1. stanice osnovnog žlijezdanog parenhima (sintetiziraju probavne enzime)
2. alfa – stanice i beta – stanice Langerhansovih oto čića (luče hormone glukagon
i inzulin)
Gušterača je egzokrina i endokrina žlijezda.
Gušterača dnevno proizvede od 500 do 1500 mL gušteri činog soka soka, a pH je
između 7,1 i 8,3. gušteri čin sok sadržava vodu, hidrogen-karbonatne ione i razli čite
probavne enzime.
Hidrogen-karbonatni ioni (HCO 3-) imaju zada ću neutralizaciji humusa prispjelog iz
želudca, a stime neutraliziraju i kloridnu kiselinu prema slijede ćoj jednadžbi:
HCl + NaHCO3 > NaCl + H2CO3
Enzimi za razgradnju:
- ugljikohidrati – pankreasna amilaza
- masti – pankreasna lipaza
Kretanje crijeva:
Hrana se u tankom crijevu probavlja 4-5 sati.
70
Enzimatska razgradnja pojedinih tvari u dijelovima čovjekova probavila:
PROBAVILO UGLJIKOHIDRATI MASTI BJELANČEVINE

USTA (pH=6-7) PTIJALIN --- ---
AMILAZA TRIPSIN
DVANESNIK LIPAZA KIMOTRIPSIN
(pH=8)
KARBOKSIPO-
LIPETIDAZA
ŽUČ (pH=7.8) --- ŽUČNE SOLI ---
SAHARAZA AMINOPOLI-
TANKO CRIJEVO MALTAZA LIPAZA PEPTIDAZA
(pH=8) IZOMALTAZA DIEPEPTIDAZA
LAKTAZA
ŽELUDAC (pH=1-3.5) AMILAZA LIPAZA PEPSIN
Debelo crijevo:
Debelo crijevo je duga čko oko 1.5 do 2 metra.
Građa debelog crijeva:
- početni dio
- slijepo crijevo
- kolon
- čmar
Aktivnost debelog crijeva sastoji se od primanja humusa iz tankog crijeva,
reapsorcije vode i minerala te bakterijskog truljenja ostataka.
Debelim crijevima treba oko 12 do 24 sata da cijeli sadržaj pro đe kroz njih.
Bolesti usta:
Herpes simplex:
Uzrukovan virusom koji stvara bolne mjehuri će na usnici.
Usni čirovi:
Usni čirovi su jenožute mrlje crvenih rubova osobito osjetljivi na kiselu, slatku i
paprenu hranu.
Tumori jezika i usta:
Tumorui, benigni ili maligni, naj češće počinju pojavom čira koji raste i nagriza okolno
tkivo. Stanice malignog tumora šire se na jezik . za lije čenje se koristi kemoterapija ili
kirurško odstranjivanje.
71
Bolesti želuca:
Gastritis:
Gastritis je upala želu čane ovojnice. Uzroci mogu biti mnogi, od hrane, pi ća do
lijekova.
Čir želuca:
Čir na želucu jhe ozlije đeno mjesto na sluznici želuca.
Bolesti crijeva:
Čir dvanesnika:
Čir dvanesnika je ozlije đeno mjesto na sluznici dvanesnika. Naj češći je uzrok
djelovanje kloridne kiseline. Ne zahtijeva obveznu kiruršku intervenciju.
Zapletaj crijeva:
Nastaje paraliz crijeva sa nakupljanjem himusa i plinova u tom segmentu crijeva.
Može doći do propadanja tkiva zbog nemogu ćnosti obavljanja normalnih funkcija
krvotoka (nekroze).
Upala crvuljka:
Upala crvuljka nastaje zbog zastoja crijevnog sadržaja u šupljini crvuljka.
72
METABOLI ČKI SUSTAV
Reakcije u kojima se iz osnovnih gra đevnih jedinica koje smo pretežito uzeli hranom
sintetiziraju molekule koje izgra đuju naše tijelo nazivamo anaboličnim reakcijama, a
reakcije kojima dobivamo energiju za rad stanica razgradnjom hrane zovemo
kataboli čne reakcije.
Hrana kao izvor energije:
- ugljikohidrati
- bjelančevine
- masti
- minerali
- vitamini
- voda
Hrana se prije ulaska u stanicu razgradi na osnovne gra đevne jedinice:
- monosaharidi
- aminokiseline
- masne kiseline
- glicerol
Pri razgradnji hrane dolazi do osloba đanje energije koja se sprema u obliku ATP-a.
ATP (adenozin - trifosfat)
ATP se sastoji od riboze, adenina i tri fosfatne skupine. Dvije zadnje skupine vezane
su za molekulu vezam bogatim energijom koja za svaku vezu iznosi oko 30.6 kJ pri
standardnim uvjetima, dok u okolini povišene temperature energija iznosi 50.2 kJ.
Prema tome. Odvajanjem svake fosfatne skupine od molekule osloba đa se 50.2 kJ.
Metaboli čnom razgradnjom masti, ugljikohidrata i bjelan čevina osloba đa se
toplinska energija.
Kalorimetar:
Kalorimetar je ure đaj kojim mjerimo energetsku vrijednost hrane, odnosno
kalorimetrijskom bombom. Osušena izdrobljena hrana pali se uz prisustvo kisika i
oslobo đena toplina se prera čunava u J (džule), osnove jedinice za energiju.
Tijelo troši energiju i tijekom samog mirovanja ili spavanja i taj dio utrošene energije
nazivamo bazalnim metabolizmom. Bazalni metabolizam troši onoliko energije
koliko je potrebno čovjeku za održavanje osnovnih životnih funkcija. Radni
metabolizam je metabolizam koji troši energiju tijela na svakodneve čovjekove
aktivnosti poput hodanja i sli čno. Osoba od 70 kila u 20-tim godinama dnevno potroši
od 10 do 12 MJ (megadžul) energije. Tako je primjerice trudnicama potreban unos
hrane puno ve će energetske vrijednosti od prosjeka i unos esencijalnih
73
aminokiselina, jer tijekom trudno će bez dostatne koli čine esencijalnih aminokiselina
mogu se sintetizirati defektne bjelan čevine koje mogu uzrukovati kretenizam kod
djeteta.
Potreba za ionima i vitaminima:
Nedostatak:
- željezo
anemija
o
- jod
gušavost
o
- kalcij
rahitis
o
- vitamin A
noćna sljepoća i promjene na epitelnim stanicama
o
- B - kompleks
Razne metaboli čke bolesti i promjene
o
- vitamin C (hipovitaminoza)
skorbut
o
- vitamin D
rahitis
o
- vitamin E
održavanje spolnih žlijezda
o
Vitamini:
Vitamini su biološki regulatori kemijskih reakcija u organizmu. Manjak vitamina u tijelu
nazivamo hipovitaminoza, a nedostatak avitominoza.
Regulacija šećera u krvi:
Monosaharidi, odnosno še ćeri imaju veliku ulogu u davanju energije stanici.
Najpoznatiji primjer monosaharida je glukoza.
Kada se monosaharidi u obliku heksoze nalaze u krvi, oni su preveliki da u đu u
stanicu pa koraju uz pomo ć specifičnog prijenosnika tj. hormona inzulina. Isti je slu čaj
sa glukozom koja ulazi u stanicu pomo ću inzulina, pa ako se nakupi previše glukoze
u krvi dolazi do stanja hiperglikemije. Normalna koncetracija glukoze u krvi je 5.55
mmol/L. Stanje snižene kocetracije glukoze u krvi zove se hipoglikemija.
Višak glukoze koji u đe u stanicu može se polimerizirati u polimer glikogen koji se
pohranjuje u jetri i miši ćima. Razgradnju glikogena stimuliraju hormoni glukagon i
adrenalin.
Nakon što u tijelu ponestane glukoze, ono će početi crpiti energiju iz drugih
neugljikohidratnih spojeva. Prvo će iscrpiti masti pa onda bjelan čevine, a samu
resintezu iscrpljenih bjelan čevina i masti stimulira hormon glukokortikoidi iz kore
nadbubrežne žlijezde i tiroksin iz štitnjače.
74
Oslobođenje energije razgradnjom hranjivih tvari:
Hranjive se tvari najprije iz kapilara potiskuju u izvanstani čnu tekućinu odakle se
osmozom, olakšanom difuzijom, pasivnim ili aktivnim transportom prenose kroz
stanične membrane u unutrašnjost stanice. U stanici će se iskoristiti dvojako, za
sintezu tvari i za dobivanje energije. Dobivanje i pretvorba energije u stanici doga đa
se na mitohondriju.
Metabolizam ugljikohidrata:
Pratiti ćemo metabolizam kroz jedan gram i mol glukoze. Spaljivanjem 1 grama
glukoze u kalorimetru dobiva se 25.96 kJ, dok se spaljivanjem jednog mola glukoze
(180g) dobiva 2872 kJ energije.
Nakon što glukoza u đe u stanicu ona se u reakciji glikolize razgradi na dvije
molekule acetil-koenzima A. Te dvije molekule ulaze u Krebsov ciklus s molekulama
oksal-octene kiseline pa nastaje limunska kiselina. Pri mnogim procesima
osloba đa se velika koli čina energije. Ve ći dio energije iskorišten je za resintetu ATP-a
iz ADP-a, a preostala energija se osloba đa kao toplina. To je direktan ili neposredan
način sinteze ATP-a. Pri cijelom procesu se osloba đa vodik koji oksidira ili reducira
prijenosnike vodika. Labavo vezan vodik za prijenosnika se može ionizirati tako da
nastanu dva protona (H +) i dva elektrona (e -). Elektroni se prenose u procesu
oksidativne fosforilacije putem elektri čki pozitivnih citokroma. U procesu
oksidativne fosforilacije osloba đa se iz molekule vodika na tri mjesta energija
dovoljna za sintezu triju molekula ATP-a. Naravno, za normalan tijek te reakcije je
potreban kisik jer će on sa dva protona i dva elektrona stvoriti vodu.
Reakcija: 2H + + 2e- + 1/2O2 > H2O
Vodu nastalu oksidacijom vodika stanice iskorištavaju za svoje potrebe i to je
takozvana metaboli čna voda. Dakle, u tijeku stani čnog metabolizma osloba đa se
energija i to postupno. Potpuno oksidacijom jednog mola glukoze osloba đa se 2872
kJ energije, a samo je 50.2 kJ energije potrebno za tvorbu jednog mola adenozin-
trifosfata. Po svakom molu glukoze se stvori 38 molova ATP-a.
Taj broj obuhva ča:
1. 2 ATP-a u tijeku glikolize
2. 2 ATP-a u tijeku ciklusa limunske kiseline
3. 34 ATP-a u tijeku oksidacijske fosforilacije
Metabolizam masti i bjelančevina:
Masti (trigliceridi) hidroliziraju se u glicerol i masne kiseline. Glicerol može u ći u
glikoliti čki put, a masne kiseline se razgra đuju beta-oksidacijom u ve ći broj manjih
molekula acetil-koenzima A, koje s oksal-octenom kiselinom iz Krebsova ciklusa
reagira u limunsku kiselinu.
75
Aminokiseline koje su nastale probavom bjelan čevina moraju se najprije osloboditi
aminoskupine tj. moraju se deaminirati. Deaminirane kiseline postaju razli čitim
organskim kiselinama, te se uklju čuju u metaboli čke putove Krebsova ciklusa.
Amonijak se osloba đa deaminacijom aminokiselina, a u ve ćim je koli činama
tkosičan za organizam pa se nizemo reakcija u jetri pretvara u ureju ili karbamid.
Kod lošeg rada bubrega ureja se nakulja u krvnoj plazmi pa nastaje uremija.
Termoregulacija:
Čovjek je homeotemran organizam što znači da može održavati svoju temperaturu
stabilnom. Središta za regulaciju su:
- Hipotalamus
o središte za produkciju topline
o središte za redukciju topline
Ako je tijelo pregrijano šire se krvne kapilare ( vazodilatacija) pa se povećava dotok
krvi u kožu i toplina se otpušta u okolinu. Stezanjem žlijezda znojnica oslobodit će se
znoj koji će smanjiti temperaturu tijela.
Ako je tijelo prehladno prestaje znojenje, krvne kapilare se stežu ( vazokonstrikcija) i
hormon tiroksin stimulira kataboli čne reakcije.
76
REGULACIJA SASTAVA TJELESNIH TEKU ĆINA
Građa i funkcija kože:
Površina kože odraslog čovjeka iznosi od 1.5 do 2 m 2, debljine od 1 do 4 milimetra
te težine oko 3 kg.
Koža se sastoji od:
- površinski sloj – epiderma
o bazalni sloj
o suprabazalni sloj
o zupčasti sloj
o zrnati sloj
o rožnati sloj
- selektivno propusna bazalna membrana
- unutarnji sloj – dermis
Epiderma:
Epiderma ili pousmina jest sloj kože sastavljen od višeslojnog epitela i ima
mogučnost regeneracije.
Dermis:
Dermis ili usmina se sastoji do gustog vezivnog tkiva tj. isprepletenih vlakana. U
usmini rastu dlake, nalaze se živcu, krvne kapilare, glatki miši ći, lojne i znojne
žlijezde. Ispod usmine je sloj masnih stanica.
Između bazalnih stanica pousmine nalaze se dispergirane stanice melanocite. U
njima se iz aminokiseline tirozin, uz pomoć enzima fenol-oksidaze sintetiziraju
pigmenti melanin i feomelanin koji koži daju boju. Proizvodnja hormona u koži je
pod kontrolom hormona MSH (melanocit stimulacijski hormon). Pretjerano izlaganje
kože suncu može dovesti do pojave melanoma.
Za regulaciju tjelesne temperature posebno su važne žlijezde znojnice kojih u tijelu
ima oko 2 do 3 milijuna ukupne površine 1000 km 2.
Znoj je produkt znojenja kako bi se spustila tjelesna temperatura. Po svom sastavu
on je 95 do 98 posto vode, otopljenja NaCl, mokra ćevine, mokra ćne kiseline,
amonijaka i hlapljivih masnih kiselina.
Građa mokraćnog sustava:
Dijelovi su:
- bubrezi
- mokraćovod
- mokraćni mjehur
Mokraćovod je cijev duga oko 25 cm koja se iz bubrega spušta do mokra ćnog
mjehura s njegove gornje strane.
77
Mokraćni mjehur može primiti do 500 mL mokra će. Na izlazu iz mokra ćnog mjehura
nalaži se miši ć – prstenasti sfinkter koji je reguliran radom autonomnog živ čanog
sustava.
Građa i funkcija bubrega:
Osnovna građevna jedinica pojedinog bubrega je nefron. Ima oblik slova U u sastoji
se od:
- Bowmanova čahura
- silazni i uzlazni krak
- sužena petlja koja povezuje silazni i uzlazni krak
Oba bubrega imaju oko 2 milijuna nefrona, ali je u funkciji samo 1 milijun dok su
ostali u pričuvi. Nefroni funkcioniraju na tri osnovna na čina:
1. filtracija krvi
2. reapsorcija svih potrebnih tvari iz krvotoka
3. sekrecija tj. osloba đanje nepotrebnih tvari iz tijela
Hipertonično stanje:
Kada se u organizmu dogodi hipertoni čno stanje središte za že đ u mozgu šalje
impulse živ čanim putom u stražnji režanj hipofize (neurohipofizu) koja lu ći
antidiuretički hormon (ADH). ADH se transportira krvlju i filtrira u čahuri neufrona i na
taj način hormon djeluje na stance neufrona da postaju propusnije za vodu da ode
natrag u krv.
Hipotonično stanje:
Ako je stanje u organizmu hipotoni čno prestaje se lu čiti ADH i bubrezi će u većim
količinama izbacivati vodu van iz organizma.
Hormon aldosteron:
Aldosteron kontrolira koli činu natrija, kalija i klora u krvi i oslobo đen u krv odlazi u
neufron u kojem se filtrira i time poja čava upijanje neufrona u kapilare.
Mokraća i mokrenje:
Kroz oba bubrega prolazi oko 1700 L krvi dnevno, a od toga se filtrira samo 10%,
odnosno oko 180 L. Radom bubrega gubimo oko 1400 mL teku ćine dnevno.
Poremećaji mokaćnog sustava:
Insuficijencija bubrega je zatajenje bubrega. Osoba treba biti podvrgnuta
hemodijalizi ili transplataciji.
78
SUSTAV ORGANA ZA KRETANJE
Kostur:
Prosje čan kostur čovjeka ima 208 kostiju, 32 u svakoj ruci, 31 u svakoj nozi, 29 u
lubanji, 26 u kralježnici i 25 u prsnom košu.
Na dugim kostina razlikujemo dva kraja ili epifize i srednji dio ili dijafizu koja je
ispunjena koštanom moždinom do zrelosti, a u odraslo doba pri čuvnim mastima.
Kosti sadrže oko 70% anorganskih tvari i 30% organskih tvari. Rast kosti omogu čuju
stanice osteoblasti, a stanice osteoklasti razgrađuju kosti.
Prema obliku, kosti se dijele na cjevaste ili duge: ve ćina kostiju udova i neke kosti
trupa, plosnate ili široke, lopatica i zdjeli čne kosti i kubi čne ili kratke: kralješci, kosti
šake i stopala.
Kosti tijela dijele se na tri osnovne skupine:
- kosti glave (lubanja, lice)
- kosti trupa (kralježnica, prsni koš i zdjelica)
- kosti udova (ruke, noge)
Hrskavice čine mekši dio kostura gra đen od hrskavi čnog tkiva povezano elastinom i
hijalinom. Hrskavica dolazi na svim zglobnim površinama i na mjestima na kojima se
vežu kosti. Hrskavi čno se tkivo umnožava djelovanjem stanica hondroblasta, a
razara djelovanjem hondroklasta. Kako se hrskavica pri ve ćim opterečenjima
između zglobova ne bi oštetila lu či se sinovijalna tekućina koja “podmazuje“.
Ligamenti ili sveze su najmekši dio kostura. Gra đeni su od elasti čnih niti koje
izgledaju poput konopa razapete izme đu kostiju ili na mjestima u kojima se hrskavica
udružuje u zglob.
Mišićje:
Oko 40% tjelesne težine otpada na miši ć je i čovjek ima 752 miši ća. Postoje tri vrste
mišića:
- poprečno prugasti miši ći kostura
- glatki mišići
- srčani miši ć
Mišići kostura podijeljeni su na: miši će glave, miši će vrata, mišiće trupa i miši će
gornjih i donjih udova.
Mišićje posjeduje osobine:
1. kontraktilnost
2. provodljivost
3. elastičnost
4. obavljanje mehani čkog rada
79
Građa porečno-prugastog mišića:
Mišići se sastoje od mnoštva miši ćnih vlakana promjera 10 do 80 mikrona. Svako
vlakno sastoji se od nekoliko tusu ća miofibrila i u svakom miofibrilu ima oko 1500
miozinskih i oko 3000 aktinskih niti. Na debljim miozisnkim nitima strše popre čni
mostovi pomo ću kojih miši ć kontrahira. Aktinske su niti pri čvršćene za Z-membrane.
Područ je između dvije Z-membrane nazivamo sarkomerom, a središnji dio
sarkomere nazivamo H-zonom.
Skupine mišićnih vlakana
Presjek
poprečno-prugastog
mišića
ile
Miozinska nit
Snop miofibrila
Aktinska nit
Povećanje mišićne mase zove se miši ćna hipertrofija, dok se smanjenje miši ćne
mase zove atrofija.
Bolesti kostiju i miši ća:
Rahitis:
Rahitis je jedna od najranijih bolesti kod djece i javlja se zbog pomanjkanja D
vitamina .
Osteoporoza:
Oslabljene kosti zbog nedostatka kalcija i vitamina D.
80
ENDOKRINI SUSTAV
Hormoni:
Hormoni su kemijske tvari koju u tjelesne teku ćine luče posebne žlijezdane stanice ili
skupine tkiva. Hormon pronalazi svoje odredište traže ći kompatabilne receptore na
stanici. Hormone dijelimo na bječančevinaste i steroidne. Mehanizam povratne
sprege je mehanizam koji preko živ čanog sustava nadzire rad žlijezda. Pojedine
informacije dolaze do hipotalamusa.
Mehanizam povratne sprege:
HIPOTALAMUS HIPOFIZA
ŽLIJEZDA
Neurohormoni za Stimulacijski tropni hormoni

oslobađanje
Hipotalamus lu či hormon za oslobađanje koji podražuje stanice prednjeg režnja

hipofize (adenohipofiza). Podražene stanice hipofize sada osloba đaju stimulacijske
tropne hormone koji krvlju putuju tijelom i stimuliraju na poja čano lučenje pojedinu
endokrinu žlijezdu.
Primjer stimulacije rada štitnja če:
HIPOTALAMUS HIPOFIZA
ŠTITNJA
ČA
Neurohormon za Stimulacijski tropni hormoni

oslobađanje (TSH) Tireostimulacijski
tireostimulacijskog hormona hormon
Tiroksin i/ili trijodtironin

KRV
81
Žlijezde:
- hipofiza
- epifiza
- štitna žlijezda
- doštitna žlijezda
- prsna žlijezda
- nadbubrežna žlijezda
- gušterača
- spolne žlijezde
Hipofiza:
- gigantizam
- patuljasti rast
Hipofizu tvore prednji, srednji i stražnji režanj.
Prednji režanj hipofize:
Prednji režanj (adenohipofiza) se sastoji od tri skupine stanica koje proizvode
stimulacijsko-tropne hormone. Proizvodi i hormone rasta ili somatotropne hormone
(STH) koji djeluju na sve stanice tijela i stimuliraju u njima anaboli čne reakcije.
Gonadotropni hormoni je naziv za hormone: folikulostimulacijski hormon (FSH) i
luteinizacijski hormon (LH). Žena ima oba hormona i oni sudjeluju u sazrijevanju
jajne stanice i u ovulaciji u menstruacijskom ciklusu. Kod muškarac lu če se FSH i
hormon za stimulaciju intersticijskih stanica (ICHS). Ti hormoni sudjeluju u
sazrijevanju muških spolnih stanica i lu čenju muških spolnih hormona.
Adenokortikotropni hormon (ACTH) stimulira koru nadbubrežne žlijezde da lu či
kortikosteroidne hormone (kortizon i aldosteron). Kortizon je stimulator
bioenergetskih reakcija, a aldosteron sudjeluje u regulaciji koncetracije natrija putem
bubrega.
Tireotropni ili tireostimulacijski hormon (TSH) potiče rast i endokrinu aktivnost
štitne žlijezde da lu či hormone tiroksin i trijodtironin.
Srednji režanj hipofize:
Srednji režanj hipofize (pars intermedia) luči melanocit stimulacijski hormon
(MSH) koji raspore đuje kožni pigment melanin.
Stražnji režanj hipofize:
Stražnji režanj hipofize (neurohipofiza) osloba đa oksitocin i antidiuretski hormon
(ADH). Oksitocin uzrukuje kontrakciju maternice pri poro đaju, aposlije pomaže
oslobo đenju mlijeka iz dojke, a ADH regulira promet vode u bubrezima.
Epifiza:
Epifiza je smještena izme đu velikog imalog mozga.
82
Štitna žlijezda:
- hipertireoza – gušavost
- hipotireoza
Štitna žlijezda je smještena neposredno ispod grkljana s obje strane dušnika. Teži od
30 do 60 grama. Epifiza izlu čuje gormone tiroksin (T4), trijodtironin (T3). Hormoni
štitnjače snažno stimuliraju metabolizam. Ti hormoni u svom sastavu imaju jod kojeg
treba unositi svakodnevno u minimalnoj koli čini od 1 mg. Zbog nedostatka joda u
organizmu javlja se hipotireoza.
Doštitne žlijezde:
- hiper/hipoparatireodizam
Doštitne žlijezde su smještene u blizini štitne žlijezde i sastoje se od 4 do 6 žlijezdica.
Doštitne žlijezde izlu čuju hormon parathormon. Doštitne žlijezde izlu čuju hormon
parathormon. Parathormon se brine za regulaciju prometa kalcija u tijelu.
Prsna žlijezda:
Prsna žlijezda ili timus smještena je iznad dušnika blizu srca, a ispod prsne kosti i
niže od štitne žlijezde. Tijekom rasta je jedna od najve ćih žlijezda žlijezda, a poslije
puberteta se smanjuje. Timus na po četku života puni limfne čvorove
imunokompetentnim T-limfocitima.
Nadbubrežna žlijezda:
Nadbubrežna žlijezda je parna žlijeza i dijeli se na dva dijela, na koru i na srž. Kora
izlučuje kortikosteroidne hormone – aldosteron i kortizol, a izlučivanje tih
hormona pod kontrolom je adenokortikotropnog hormona (ACTH) iz adenohipofize.
Aldosteron održava razinu iona natrija i kalija u izvanstani čnoj tekućini. Kortizol se
osloba đa u stresnim situacijama i pospješuje metabolizam te je on glukokortikoidni
hormon.
Srž nadbubrežne žlijezde lu či hormon adrenalin koji se osloba đa u stresnim
stanjima.
Guštera ča:
- hiper/hipoglikemija
Gušterača (pankreas) izlučuj u dvanesnik probavne enzime i hidrogenkarbonatne
(bikarbonatne) ione. Od hormona izlu čuje inzulin i glukagon. Inzulin služi za
prijenos glukoze iz krvi u stanice, a glukagon stimulira razgradnju glikogena.
Spolne žlijezde:
Spolne žlijezde (gonade) proizvode hormone i stanice. Jajnici lu če estrogen i
progesteron te stvaraju jajašca, dok sjemenici lu če testosteron i stvaraju spermije.
Lučenje hormona unutarnjih žlijezda:
83
TIJELO I KRVOTOK
KOŽA
STH MSH KORTIZON T3 T4
TSH
Adenohipofiza
PARAT-
Pars intermedia HORMON
Štitna žlijezda
Neurohipofiza
OKSITOCIN
Doštitna žlijezda
Maternica
PGHT ACTH
Dojke Timus
PROLAKTIN
ADH
Gušterača TIMOZIN
INZULIN
GLUKAGON ADRENALIN
FSH LH FSH ICHS

Nadbubrežna žlijezda
Jajnici
ESTROGEN Bubreg
PROGESTERON ALDOSTERON
TESTOSTERON
Sjemenici
HORMONI DOŠTITNE HORMONI KORE

HORMONI HIPOFIZE HORMONI ŠTITNJAČE NADBUBREŽNE
ŽLIJEZDE ŽLIJEZDE
HORMON SRŽI
NADBUBREŽNE HORMONI JAJNIKA HORMONI SJEMENIKA HORMONI TIMUSA
ŽLIJEZDEŽLIJEZDE
SPOLNI I REPRODUKTIVNI SUSTAV
84
Spolno sazrijevanje po činje pubertetom. U djevoj čica započinje od oko 10. do 13.
godine, a u dje čaka jednu do dvije godine kasnije. Pubertet završava izme đu 16. i 18.
godine, a samo razdoblje puberteta se naziva adolescencijom.
Spolni organi:
Muški spolni organi:
Muški spolni organi sastoje se od:
sjemenik
o
dosjemenik
o
sjemenovod
o
mokraćna cijev
o
prostata
o
mošnje
o
ospolni ud
Sjemenik (testis) parna je žlijezda. Sjemenici su smješteni u mošnji. U sjemenjim
kanali ćima obavija se spermatogeneza.
Spermatogonij > Spermatocit > (prva mejoti čka dioba) > Dva sekundarna
spermatocita s polovi čnim brojem kromosoma > (druga mejoti čka dioba) > Iz dva
sekundarna spermacita nastaju četiri haploidne spermatide > Spermatide poprimaju
oblik spermija.
SPERMATOGONIJ
SPERMATOCIT
I. MEJOTI ČKA DIOBA

SEKUNDARNI SPERMATOCIT SEKUNDARNI SPERMATOCIT
II. MEJOTI ČKA DIOBA
HAPLOIDNE SPERMATIDE
SPERMIJI
Prostata (kestenja ča) luči lužnate sekrete koji neutraliziraju kiselu reakciju koja se
zbog oslobo đenog ugljikovog dioksida pojavljuje u spemijima, a sam ugljikov dioksid
je produkt disanja i mijene tvari u spermijima. Sekret i spermiji tvore spermu.
85
U jednom izbacivanju sjemen izlu či se oko 3 mL sperme, a u svakom mililitru ima
oko 120 milijuna spermija. Ako tijekom poro đaja dođe do kriptorhizma, a stanje se
ne promijeni, prijeti sterilnost muškarca jer je temperatura u tjelesnoj šupljini u kojoj
su sjemenici ostali viša za 2 oC.
Spolni ud (penis) služi za izbacivanje mokra će i sperme. Tijekom erekcije spolni ud
ulazi u vaginu, a na glavi ću spolnog oda nalaze se mnogi živci koji se podražuju
mehani čkim djelovanjem što dovodi do ejakuacije.
Ženski spolni organi:
Ženski spolni organi sastoje se od:
jajnici
o
jajovod
o
maternica
o
rodnica
o
dražica
o
stidnica
o
Jajnici (ovariji) su ovalnog oblika, težine oko 10 i 20 grama. Imaju ulogu oogeneze i

lučenja spolnih hormona.
Primarna oocita > Prva mejoti čka dioba > sekundarne oocite > Druga mejotička
dioba > 4 haploidne stanice > Jedna ostane kao jajna stanica, a tri kao nekorisne
polocite.
Jajna stanica sazrijeva u Graaffovom mjehuriću (folikul). Tijekom ovulacije tlak u
mjehuri ću poraste i mjehuri ć pukne izbacauju ći jajašce. Jajna stanica može biti
oplođena u prva 24 sata. Graafov se mjehuri ć nakon oplodnje pretvara u žuto tijelo
zbog žutih luteinskih stanica. Luteonske stanice po činju tvorbu progesterona i
estrogena, ali 12 dana. Nakon toga gubi svoje masne nakupine i postaje bijelo tijelo.
Nakon nekoliko dana bijelo tijelo propada i ostaje ožiljak. U oba jajnika ima ok o 400
000 primarnih mjehuri ća, a od toga ih samo 400 sazre.
Maternica je iznutra obložena sluznicom ( endometrium) koja se u vrijeme
menstruacije oljuštu, a u vrijeme trudno će stvori posteljicu.
Rodnica (vagina) povezuje vrat maternice s vanjsim spolovilom. U predvorju
maternice smješten je djevi čanski zalisak.
Stidnica se sastoji od: velike usne, male usne , otvor mokra ćne cijevi, vanjski otvor
rodnice i dražica.
Ovarijski ili menstruacijski ciklus:
Prva faza:
Prva ili folikularna faza počinje menstruacijskim krvarenjem (3 do 5 dana). U jednom
Graafovom mjehuri ću započinje sazrijevanje jajne stanice i ta faza traje oko 12 dana.
86
Druga faza:
Druga ili ovulacijska faza traje 2 do 3 dana, stanica dozre i faza završava
ovulacijom.
Treća faza:
Treća ili sekrecijska faza je faza s pove ćanom sekrecijom hormona progesterona i
estrogena. Tre ća faza traje 13 do 14 dana.
MENSTRUACIJSKI
CIKLUS
12 dana 2 – 3 dana 13 - 14 dana

FOLIKULARNA FAZA OVULACIJSKA FAZA SEKRECIJSKA FAZA
Neposredno prije ovulacije zbog pove će sekrecije progesterona u krv poja čava se
bazalni metabolizam i time se povisuje temperatura tijela za oko 0.2 do 0.4 oC. a
metoda provjeravanja dana menstruacije zove se Knaus-Oginovom metodom i
plodno razdoblje traje +/- 4 dana od ovulacije.
Spolno sazrijevanje:
Pubertet počinje lučenjem GTH iz prednjeg režnja hipofize.
Oplodnja, trudnoća i porođaj:
Jajna stanica je sposobna biti oplo đena prvih 24 sata, a spermij je sposoban oploditi
jajnu stanicu oko 48 sati nakon ejakulacije. Zona pellucida sadržava specifi čne
receptore za ljudske spermije pa ne može biti opložena spermijima druge vrste.
Enzim–akrozin koj se nalazai na glavi spermija probija membranu jajašca te nakon
prodora zona pellucida se zadeblja i više niti jedan spermij ne može u ći što
sprije čava poliplodiju. Oplođena jajna stanica se zove zigota. Nakon same oplodnje
nakon 72 sata nastaje blastocista koja se sastoji od vanjskog sloja trofoblasta i
unutarnjeg sloja embrioblasta. Stanice trofoblasta lu če enzime za razgradnju
endiometrijskih stanica maternice. Nakon 7-8 dana blastocista se ugnjež đuje u
maternici. U blizini maternice se nalaze decidua stanice koje se debljaju i u sebi
nakupljaju hranjive podloge. Iz decidua stanica trofoblast difuzijom upija hranjive
tvari zametak se tako prehranjuje 8 do 12 tjedana.
Nakon brazdanja slijedi druga faza zametnog razvojau kojoj se pojedine vrste stanica
razvrstavaju u zametne listi će i taj stupanj zove se gastrulacija, a zamezi oblik sa
zametnim listi ćima gastrula. Postoji vanjski zametni listi ć ektoderma, srednji
mezoderma i unutarjni endoderma. Ti listići će se razviti u organske sustave i to je
razdoblje organogeneze. Iz endoderma će se razviti crijeva, jetra i plu ća, iz
mezoderma kosti, miši ći, srce, krvne žile, mokra ćni i spolni organi, a od ektoderma
živčani sustav s osjetilima i kožom.
87
Trudno ća:
U resice trofoblasta urastaju kapilare i 16. dan po činje optok krvi. Maj čina krv i krv
zametka se ne miješaju, nego se izmjenjuju putem posteljice. Oko 4. tjedna sve se
jasnije uočava embrio koji je dug 8 mm. Poslije 12 tjedna po činju se oblikovati
konture embrija.
Zametak stariji od 3 tjedna zove se zametak ili fetus. Cijelo vrijeme se nalazi u
placenti ispunjenoj amnionskom teku ćinom. Tijekom trudno će se iz stanica
trofoblasta izlu čuju plancetarni gonadotropni hormoni (PGTH) koji sprje čavaju
propadanje žutog tijela koje lu či progesterone koji pove ćava lučenje estrogena i ti
hormoni sprje čavaju mjesečnicu.
Porođaj:
Normalna trudno ća traje oko 280 dana od prvog dana posljednje mjese čnice 840
tjedana tj. 10 lunarnih mjeseci po 28 dana). Trudovi potaknuti oksitocinom se u prvo
vrijeme javljaju svakih 15 do 20 minuta, a kasnije svake dvije do tri minute.
Pri kraju poro đajnog doba po činju se lučiti velike koli čine prolaktina koji će izazvati
izlučenje mlijeka iz žlijezdanih stanica. Netom poslije poro đaja, prije pravog mlijeka u
prva 24 sata lu či se kolostrum, prozirna teku ćina bogata protutijelima. Nakon
porođaja je maternci ipotrebno 4 do 5 tjedana da se vrati u prvobitni položaj i to
razdoblje se zovr razdoblje “ babinja“.
88
OSJETILNI I ŽIVČANI SUSTAV
Rad živčanog sustava:
INTERPRETIRANJE
POHRANJIVANJE OČITAVANJE
PRIJENOS REAKCIJA
PRIJAM MISAONA MEHANIČA
INTERPRETIRANJE
ŽIVČANI SUSTAV-
BIOKIBERNETSKI SUSTAV
INFORMACIJA
Sustav za peimanje informacija se sastoji od oko 6 milijardi receptorskih stanica

(neurona). U određeni dijelovima tijal taj broj se još više pove ćava, tako da u glavi
ima oko 13 milijardi neurona.
Građa živčanog sustava prema ulozi:
- osjetilni ili senzori čki
- pokretački ili motori čki
- središnji ili periferni
- voljni
- autonomni
89
Neuronska komunikacija izme đu perifernog i središnjeg živčanog sustava:
BROJ
NEURONA
9x109
KORA V. MOZGA
4x10
TALAMUS
MALI MOZAK
MOTO
NEURON
6x109
LEĐNA MOŽDINA
90
Osjetilni sustav:
Primanje informacija omogu ćeno je specijaliziranim osjetilnim neuronima koji na
svojim dendritskim vlaknima imaju receptore specijalizirane za odre đenu vrstu
podražaja.
Postoji 5 specijaliziranih receptora:
1. Mehanoreceptori (zamje ćuju mehani čku deformaciju)
2. Termoreceptori (zamje ćuju promejne temperature)
3. Nocireceptori (zamje čuju oštećenje tkiva)
4. Elektromagnetski receptori (zamje čuju svijetlo u oku)
5. Kemoreceptori (zamje čuju okus, miris, razinu kisika, ugljikovog dioksida, itd.)
Neuron:
Neuron se sastoji od tijela neurona ( soma) s kojeg se pruža ve ći broj kra ćih živčanih
vlakana (dendrita) i po jedno duže živ čano vlakno (akson ili neurit). Na kraju
aksona se nalaze završne nožice oje tvore vezu izme đu neurona, a veza se zove
sinapsa. Specifično za neurone je nedostatak centrosoma koji se gubi još u zametno
doba, a koji je potreban za samo dijeljenje neurona.
DENDRIT
ZAVRŠNE NOŽICE
AKSON
SOMA
Primanje informacija:
Informacije iz svoje okoline primamo specijaliziranim osjetilnim neuronima koji na
dendritima imaju posebna osjetilna tjelešca koja mogu primiti odre đenu vrstu
podražaja. Kada podražimo neki receptor, dogoditi će se čitavi niz osmotskih i
električnih promjena na razini receptora.
Podražajno sredstvo, npr. tlak uzokovat će promjenu stabilnosti receptorske
membrane i otvaranje ionskih kanala za ione natrija (Na +). Kako u izvanstani čnoj
tekućini tj. u okolini receptora, nego u stani čnoj tekućini, to će ioni natrija difundirati
kroz otvorene ionske kanale i u podraženom dijelu osjetilnog neurona uzrukovat će
promjenu elektri čnog naboja (depolarizaciju9. nepodraženi receptor bio je elektri čki
negativno nabijen (-90 mV), a nakon podraživanja zbog ulaska pozitivnih natrijevih
iona postaje elektri čki pozitivan (oko +50 mV). Promijenjeni elekri čni potencijal
receptora prenosi se dalje dendritom u tijelo nurona, a odatle aksonom do završnih
nožica.
91
MIROVANJE -90 mV
RECEPTOR I
NASTANAK
ELEKTRIČNOG
POTENCIJALA
+50 mV
P
O
D
R
A
Ž + Na+
Na
A
J Ca++
Na+ Ca++ Ca++

-
Cl +
SO4=
K
++ ++
Ca Ca K+
Na+ DENDRID
Cl-
Na+ Ca++ MIJELINSKA

OVOJNICA
Cl-
RECEPTOR
Elektri čni potencijal podraženog neurona:
PREBAČA
MEMBRANSKI
POTENCIJAL
(mV) HIPERPOLARIZACIJSKI
SUBMINIMALNE NAKNADNI
REAKCIJE POTENCIJAL
90
0 1 2 3 4 5
PODRAŽAJNA PORAST JAKOSTI PODRAŽAJA
STRUJA
92
Nakon prolaska podražaja kroz receptor uspostavlja se prvobitni elektri čni podražaj
(oko -90 mV) tj. dogodi se repolarizacija.
Između dva neurona sinapti čka je pukotina od oko 150 do 300 nm, a prijenos
podražaja se ne ostvaruje izravnim prijenosom impulsa, nego kemijskim
podraživanjem slijede ćeg neurona pomo ću neurohormona (neurotransmitera) iz
prvotnog neurona.
Sinapsa i neurohormoni:
Neurohormoni se stalno sintetiziraju u neuronima i pohranjuju u mjehuri ćima na kraju
završnih nožica. Neurohormon (npr. acetil-kolin ili noradrenalin) veže se na
specifi čne membranske neurohormonske receptore slijede ćeh neurona. Otvaraju
se Na-kanali i ioni natrija izlaze iz izvanstani čne tekućine u postsinapti čki neuron.
Sinapsa uz tijelo postsinaptičkog neurona:
ELEKTRI NI POTENCIJAL
PRESINAPTIČKI
NEURON SINTEZA
NEUROTRANSMITERA
A
ENZIM
PRAZNI
MJEHURIĆ
C B
NEURO
TRANSMITER E
SINAPTIČKA
PUKOTINA
F G
H
POSTSINAPTI KI NEURON
Kako neurohormon ne bi predugo podraživao postsinapti čki neuron, iz njega se

osloba đa enzim za brzu razgradnju neurohormona. Specifi čni enzim za acetil-kolin je
acetil-kolin-esteraza (ACE).
Neurohormon može podražiti postsinapti čki neuron lu čenjem u sinati čke pukotine i
takav neurohormon se zove eksitacijski (podraživa čki). Međutim, postoji
neurohormon koji može zako čiti prijenos informaicje kroz sinapsu, usprkos tome što
se eksitacijski neurohormon vezao na neurohormonske receptore postsinapti čkog
neurona. U pojedine sinapse ulaze tzv. inhibicijski neuroni koji koji lu če
inhibicijske neurohormone koji uzrukuje otvaranje ionskih kanala za klor (Cl -).
93
Posljedice istovremenog djelovanja ekscitacijskih i inhibicijskih neurona:
PODR AJ
+ + +
PODR AJ
EKSCITACIJSKI NEURONI
+ o -
Cl-
GABA
INHIBICIJSKI NEURONI
Sinapsa se može umoriti, tj. brže potrošiti pri čuvu neurohormona iz mjehuri ća u
završnoj nožici nego li je stigne resintetizirati pa ona sporije i otežano prenosi
informacije tj. podražaje.
Dakle, na razini receptora direktnim podraživanjem, odnosno na razini sinapse
podraživanjem idu ćeg neurona kemijskim prijenosnim tvarima nastaje ekscitacijski
elektri čni potencijal, odnosno, stanica se depolarizirala. Nakon toga stanica se
ponovno repolarizira izbacivanjem Na/K iz sebe u okolinu Na/K crpkom.
Prijenos informacija u mozak:
Primjer podražaja tlakom iz Pacinijeva tijela u koži:
Podražaj se šiti u le đnu moždinu osjetilnim neuronom. U le đnoj se moždini sinapsa
prekopčava na drugi prijenosni neuron koji prelazi u koru velikog mozga u takozvano
somatosenzori čno područje u kojem će se taj podražaj analizirati.
Refleksivne reakcije:
Živčana vlakna koja sudjeluju u provo đenju impulsa za refleksivne reakcije zatvaraju
tzv. refleksivni luk. Refleksivni luk ima dva ili tri osnovna dijela:
- osjetilni neuron
- motorički neuron
- međuneuron (položen izme đu prva dva)
Osjetilni neuroni ulaze u le đnu moždinu kroz stražnje rogove i sinapti čki se
prekopčavaju na međuneuron ili izravno na motori čki neuron. Motori čka živčana
vlakna vežu se završnim nožicama za miši ćna vlakna i to se zove živčano-miši ćna
veza koja dovodi do kontrakcije cijelog miši ća.
94
Osjetila:
Postoji 5 osnovnih osjetila:
- vid
- njuh
- okus
- sluh
- ravnoteža
Vid:
Građa i funkcija oka:
Oko se sastoji od pomo ćnih dijelova: gornji i donji kapci, trepavice, obrve, suzne
žlijezde, suzno-nosni kanal i miši ći pokretači oka. Glavni dijelovi oka su o čna jabučica
čiji se vanjski dio sastoji od tri sloja: bjeloo čnice, žilnice i mrežnice.
Pupilarni refleks je refleks u kojem šarenica refleksivno steže i li rasteže pupilarni

mišić i time otvara ili zatvara zjenicu.
Na mrežnici oka postoje štapići i čunjići. Štapići su zaduženi za primanje inteziteta
svjetlosti, dok su čunjići zaduženi za primanje tri osnovne boje (modru, zelenu i
crvenu).
Apsorcija svjetlosti u pigmentima triju vrsti čunjića:
PLAVI PIGMENT ZELENI PIGMENT

CRVENI PIGMENT
100
ASPORPCIJA 90
SVJETLOSTI 80
(%) 70
60
50
40
30
20
10
0
400 450 500 550 600 650

VALNA DUŽINA (NANOMETRI)
Mjesto na kojem vidni živac izlazi iz mrežnice slijepa pjega.
95
Sluh:
Građa i funkcija uha:
Svako uho se sastoji od tri dijela, a to su:
- vanjsko uho
o ušna školjka
zvukovod
o
bubnji ć
o
- srednje uho
o koščice
 čekić
nakovanj

stremen

- unutarnje uho
pužnica
o
o polukružni kanali ći
U vanjskom uhu usna školjka je gra đena od hrskavice. Zvukovod je dug oko 20 mm
koji vodi do bubnji ća.
Srednje uho je mala šupljina izme đu bubnji ća i unutarnjeg uha premoštena na tri
slušne koš ćice: čekić, nakovanj i stremen. Čekić je pričvršćen na unutarnju oblogu
bubnji ća, a zglobom je povezan nakovanjem, a ovaj zglobom za stremen. Srednje
uho je povezano sa gornjim ždrijelom Eustahijeve cijevi koja služi za izjedna čenje
tlaka srednjeg uha sa vanjskim tlakom.
Unutarnje uho sastoji se od pužnice i polukružnih kanali ća važnih za održavanje
ravnoteže. Pužnica je šuplji kanal, zavijen dva i pol puta te dug oko 35 mm i
podijeljen sa dvije tanke membrane u tri hodnika. Ti su hodnici ispunjeni teku ćinom.
Na donjoj pregradnoj-bazilarnoj membrani nalaze se receptori za sluh, Cortijev
organ. Kortijev organ na sebi ima dla čice uronjene u perilimfu.
96
Slušni put:
KORA
VELIKOG
MOZGA
GENIKULATNA
TIJELA
KVADRIGEMINALNA
TIJELA
SLJEPOOČNI
REŽANJ
SREDIŠTE ZA KOHLEARNE
SLUH JEZGRE
UHO-ZVUK DORZALNE
VERTIKALNE
TRAPEZOIDNO
TIJELO
LATERALNI
LEMISKUS
RECEPTORSKE STANICE
CORTIJEVA ORGANA OLIVARNE
JEZGRE
Kako nastaje osjet sluha?

Titranje zraka se prenosi kroz zvukovod do bubnji ća koji zatitra istom frekevencijom.
Od bubnji ća zatitra čekić, koji je zglobovima povezan za nakovanj i stremen. Stremen
je prislonjen uz ovalnu opnu koja u unutarnjem uhu, nadražena frekvencijom,
pokreće perilimfnu endolimfnu teku ćinu. Titraj teku ćine širi se do vrha pužnice, a
odatle do okruglog prozor čića koji se izbo či. Titranje teku ćine u unutarnjem uhu
omogućuju rezonanciju tankih membrana pužnice. Dolazi po podraživanja Cortijevoh
stanica koje stvaraju receptorski potencijal koji dalje putuje u mozak.
Jačina zvuka mjeri se u decibelima i ljudsko uho može rasaznati zvuk u omjeru od 10
do 140 dB, a ta ja čina već oštećuje sluh.
97
Okus:
Osjetilni organi za okus su okusni pupoljci uronjeni u epitel jezika. Na jeziku ima
oko 10 000 okusnih pupoljaka, a na jednom pupoljku od 4 do 20 okusnih receptorskih
stanica. Na površini jezika nalaze se mnoge brojen okusne bradavice ( papile).
Osjetila za okus:
GORKO
JEZIK
KISELO
SLANO
SLATKO
Miris:
Receptori za njuh smješteni su u olfaktornoj regiji nosa koja se nalazi na oko 5 cm 2
i na toj regiji se nalazi oko 10 do 20 milijuna olfaktornih stanica.
Središnji živčani sustav:
Središnji živčani sustav čine:
- veliki mozak
- mali mozak
- produžena moždina
- leđna moždina
Veliki mozak:
Mozak je zašti ćen lubanjom. Podijeljen je na lijevu i desnu hemisferu. Kora se sastoji
od mnogih vijuga i udubina tj. naborana je. Na bazi lubanje visi moždani privjesak –
žlijezda hipofiza. Mozgovina velikog mozga je sastavljena od vanjskog sivog i
nutarnjeg bijelog sloja.
Mali mozak:
Mali mozak kontrolira misši ćni tonus, osigurava ravnotežu, koordinira miši ćne kretnje
i brojne refleksne radnje.
Produžena moždina:
Produžena moždina je smještena ispod velikog i ispod malog mozga. Produžena
leđna moždina regulira mnoge životne funkcije poput disanja, krvnog tlaka,
peristaltitike crijeva, itd. Vanjski dio čini bijela, a unutarnji dio siva tvar.
98
Leđna moždina:
Isto kao i kod produžene le đne moždine, vanjski dio čini bijela, a unutarnji dio siva
tvar. Na sredini le đne moždine nalazi se kanal ispunjen cerebro spinalnim
likvorom.
Mozgovni živci:
Ima 12 pari mozgovnih živaca i izlaze iz baze velikog mozga. Postoje kao ojsetilni,
motori čki ili pak mješoviti.
Funkcija mozga:
Mozak odrasla čovjeka ima masu od oko 1500 g s površinom kore od kojih 2200
cm2. Sastoji se od otprilike 25 milijardi stanica od ćega ih 13 milijardi otpada na
neurone, dok se ostale stanice zovu glija stanice.
Veliki mozak:
Kora velikog mozga je podijeljena na režnjeve mozga.
- čeoni ili fronatalni
- tjemeni ili parijentalni
- zatiljni ili okcipitalni
- sljepoočni ili temporalni
Pamćenje:
Impulsi koji se pohrane, pohrane se u kori velikog mozga i oni mogu biti trenutačni,
kratkotrajni (do tri dana) i dugotrajni.
Spavanje i buđenje:
Potrebe za spavanjem izmjenjuju se tijekom života, tako da novoro đenče ima
policiklički način spavnja i spava do 20 sati dnevno. Odrasle osobe spavaju
monociklički načinom spavanja tj. u jednom ciklusu. Tijekom sna se izmjenjuju dva
razdoblja, REM i NREM razdoblje. REM faza je prepoznatljiva po brzom pokretanju
oči te traje 10 do 20 minuta po 5 do 6 puta tijekom spavanja. NREm faza traje
između 60 do 90 minuta.
NREM REM
1 2 3 4 5 6
SATI
99
Mozak u REM fazi propušta više krvi i troši više kisika i glukoze te je op ći
metabolizam mozga ve ći. Sanjamo u REM fazi, a pamtimo snove samo iz zadnje
REM faze.
Buđenje:
KORA BUDNO
STANJE
SREDIŠTE ZA
BUDNOST SREDIŠTE ZA
SREDIŠTE ZA SPAVANJE
SPAVANJE
SPAVANJE
KORA
SREDIŠTE ZA
SPAVANJE
KORA BUĐENJE
SREDIŠTE ZA
SPAVANJE
Električni impulsi iz središta za bu đenje odašilju se u središte za budno stanje koje je

tijekom sna potisnulo središte za spavanje. Središta za budnost i spavanje nalaze se
u hipotalamusu, hipokampusu i u nižim dijelovima mozga.
Govor:
U mozgu postoji dominantna i recesivna polutka, ovisno o ja čini razvijenosti. Ve ćina
ljudi ima dominantnu lijevu polutku jer se u njoj nalazi centar za govor. U govoru
sudjeluju dva središta u mozgu, Wernickeovo i Brokino središte. Oštećenje
Wernickeovog podru č ja izaziva teže razumijevanje pisanog ili govornog podru č ja,
dok Brokino podru č je izaziva otežano govorenje i pisanje. Kod ošte ćenja
Wernickeovog podru č ja nastaju senzoričke afazije, dok kod oštećenja Brokinog
područ ja nastaju motoričke afazije.
Elektri čna aktivnost mozga:
Elektrode mogu zabilježiti elektri čne promjene na kori mozga u rasponu od 0.5 do 30
Hz i amplituda od približno 50 mikrovolti. Snimanje moždanih valova nazivamo
elektroencefalografijom, a grafički prikaz tih mjerenja elektroencefalografom
(EEG). U stanju budnosti sa zatvorenim o čima pojavljuju se alfa valovi prosječne
frekvencije od oko 10 Hz. Otvaranjem o čiju pojaviti će se beta valovi frekvencije od
20 Hz.
100
Poremećaji vida:
- smetnje u lomu zraka svjetlosti
o kratkovidnost (ispravak bikonkavnim le ćama)
o dalekovidnost (ispravak bikonveksnim le ćama)
- poremećaji vidljivih dijelova oka
- glaukomi
o defektno odođenje očne vodice što uvjetuje rast tlaka unutar o čne
jabučice što može izazvati propadanje kapilarne mreže, štapi ća i
čunjića
- odljepljenje mrežnice od žilnice
101
TREĆI DIO
OSNOVE NASLJEĐIVANJA
Prenošenje osobina iz generacije u generaciju zove se nasljeđivanje. Genetika je
znanost o naslje đivanju i raznolikosti.
Elementi istraživanja:
1. Vrtni grašak – George Mendel – 1864. godina
2. Vinska mušica – Thomas Morgan – 1908. godina
3. Mikrobi – 1950. godina
Vrtni grašak je samooplodna biljka što zna či da odmah imamo poznat genotip
roditelja – čistu liniju na kojoj možemo vršiti kontrolirane pokuse. Ima veliki broj
potomaka, velik broj lako uo čljivih alternativnih osobina i relativno kratak životni
ciklus.
Vinska mušica daje veliki broj potomaka i životni vijek joj traje samo 10 dana.
Mikrobi se brzo razmnožavaju. Najpoznatiji objekt istraživanja kod bakterija je
crijevna bakterija Escherichia coli .
Geni, DNA i kromosomi:
Geni su nasljedne tvari koje prenose naslje đene osobine sa roditelja na potomke.
Genom je skup gena koje naslje đujemo od svojih roditelja.
Geni su gra đeni od DNA – polimer gra đen od četiri vrste monomera (nukleotida).
Nasljedna informacija prenosi se preko gena, a svaki gen u sebi ima specifi čan slijed
poredka nukleotida. U stanici se genetske upute prevode tj. iz njih se sintetiziraju
aminokiseline koje tvore bjelan čevine.
Eukariotska DNA je u obliku kromosoma u jezgri. Čovjek ima 46 kromosoma u
somatskim stanicama. Svaki kromosom sadržava jednu molekulu DNA, dok DNA
može sadržavati na tisu će gena, apodru č je na kojem se nalaze na molekuli DNA
zove se lokus.
Usporedba spolnog i nespolnog razmnožavanja:
Spolno razmnožavanje: Nespolno razmnožavanje:

-javljanje raznolikosti -jedna jedinka duplicira DNA molekulu
-samo višestani čni organizmi -nastaju klonovi
-višestani čni i jednostani čni organizmi
Životni ciklus čovjeka:

Kariotip je poredak 46 kromosoma u 23 para po veli čini i obliku. Kromosomi koji čine
par zovu se homologni kromosomi.
102
Sestrinske kromatide
Osobine
smještene na Homologni kromosomi
istim
lokusima
U homolognim kromosomima geni za odre đene osobine su smješteni na lokusima na

istim mjestima u oba kromosoma. Plava boja primjerice ozna čuje osobinu za boju
očiju, a crvena za dužinu kose.
Spolni kromosomi:
Žena XX (spolni kromosom)
22 + XX
- u spolnim stanicama se nalaze 22 somatska i jedan spolni XX kromosom
Muškarac XY (spolni kromosom)
22 + XY
- u spolnim stanicama se nalaze 22 somatska i jedan XY spolni kromosom
Spolne stanice su haploidne stanice i ozna čuju se n=23, dok su somatske stanice
diploidne stanice i ozna čuju se 2n=46.
JAJNA SPERMIJ ZIGOTA

STANICA + n=23 = 2n=46
n=23
DALJNJE DIJELJENJE STANICE MITOZOM

“Mejoza se odvija samo u testisima i
jajnicima“
Usporedba mitoze i mejoze:
Mitoza: Mejoza:
-genetički iste stanice -geneti čki različite stanice
-2n -n
-tjelesne stanice - spolne stnice
Mitoza:
Mitoza je dioba tjelesnih stanica. Proces te če u nekoliko faza: profaza, metafaza,
anafaza i telofaza. U mitozi se kromosomi i citoplazma dijele jedanput. Iz roditeljske
diploidne stanice nastaju stanice k ćeri koje su također diploidne.
103
Profaza:
U profazi se svaki kromosom sastoji od
dvije sestrinske kromatide. Kromatide
su nastale prije po četka diobe
udvostručenjem molekule DNA.
Oblikuje se diobeno vreteno od
mikrotubula. Jezgrena membrana i
jezgrice nestaju.
Metafaza:
U metafazi su skra čeni kromosomi
poredani u ekvatorijalnu ravninu.
Rana anafaza:
Pričvrsnice se odvajaju i kromatide
počinju oldaziti svaka na suprotan pol
stanice. Svaka kromatida dobiva svoju
pričvrsnicu i postaje novi kromosom.
Završava kariokeneza.
Kasna anafaza:
Odvojeni kromosomi su blizu suprotnih
polova stanice. Zapo činje citokineza.
Telofaza:
Kromosomi su na suprotnim polovima
stanice te se po činju ponovno
izduživati pa postaju sve tanji. Ponovno
se stvaraju jezgrena membrana i
jezgrice. Citokineza je skoro završena.
104
Mejoza ili zriobena dioba:
Mejozom ili zriobenom diobom nastaju spolne stanice ili gamete. Spolne stanice
imaju haploidan broj kromosoma, a mejoza po činje sa stanicama diploidnog broja
kromosoma. Izme đu mejotičkih dioba stanica je u interfazi.
Mejoza I:
Profaza I.
Nalazimo kromosome u paru. Dva ista kromsoma
daju homologni kromosom. Jedan je kromosom od
oca, a drugi od majke. Kromosomi se sljubljuju –
konjugacija. Sljubljeni homologni kromosomi –
bivalenti. U bivalentima postoje četiri kromatide –
tetrade. Kromatide me đusobno izmjenjuju dijelove
– crossing over. Mjesto na kojem se kromatide
ukrižuju zove se hijazma.
Metafaza I.
Konjugirani homologni kromosomi dolaze u
ekvatorijalnu ravninu.
Anafaza I.
Homologni bivalenti se odvajaju, a niti diobenog
vretena (mikrotubuli) se povlače prema suprotnim
polovima stanice. Dvije kromatide još uvijek imaju
samo jednu zajednni čku pričvrsnicu,
Telofaza I.
Citoplazma se podijeli u dvije stanice i svaka
stanica sadržava haploidan ili polovi čan broj
kromosoma.
Mejoza II: mitoza
105
Spolnost i izvori genetičke raznolikosti:
- Nezavisna orijentacija i razilaženje kromosoma:
Svaki homologni kromosom orijentiran je neovisno o drugim
o
parovima u metafazi I. te je slu čajnost na koji će pol završetkom

prve mejotičke diobe ići kromosom.
Metafaza I. mejoza I.
Konjugirani homologni kromosomi dolaze
u ekvatorijalnu ravninu.
- Ukriženje – krosingover
Nakon što se homologni kromosomi spare u profazi mejoze I.
o
događa se krosingover tj. izmjenjivanje dijelova homolognih

kromosoma.
Crossing over:
4 kromatide Majčinska kromatida

-tetrade-
Kromatida s novim nasljednim uputama
Očinske
kromatide
Majčinske Hijazma – mjesto

kromatide ukriženja
Očinska kromatida
Homologni
kromosom Kromatida s novim nasljednim uputama
-bivalenti-
- Slučajna oplodnja
Jedno jaje od 8 milijuna mogu ćih kombinacija (2 23) i jedan spermij
o
od 8 milijuna mogu ćih kombinacija (2 23) može stvoriti zigotu od 64

trilijuna mogu ćih kombinacija (2 46).
Geneti čka raznolikost i evolucija:
Charles Darwin je uo čio važnost nasljedne raznolikosti u evolucijskom mehanizmu i
nazvao ju je prirodnom selekcijom.
106
MENDEL I IDEJA O GENU
George Mendel je provodio pokuse sa graškom. Grašak je samooplodna biljka sa
čistom linijom, velikim brojem potomaka i kratkim životnim ciklusom.
Nasljeđivanje po Mendelu i monohibridno križanje:

Monohibridno križanje je križanje samo jedne osobine.
Na svojim biljkama imao je kontrolnu skupinu tj. onu koju nije križao i onu koju je
križao. Mendel je pustio da nekrižane biljke čiste linije rastu kako bi posloužile kao
kontrola i usporedba.
Prikaz monohibridnog križanja:
F1 – prva filijalna (sinovljeva) generacija križanja je generacija nasrala od osobina
muškog davatelja i od osobina ženske davateljice. Pr. pelud visokih biljaka uzet je za
oplodnju patuljastih biljaka i obrnuto.
Žensko Muško Žensko Muško

visoko nisko nisko visoko
P ili
x x
F1 SVI VISOKI
Križance iz takvi križanja zovemo hibridima. Mendel je visoke biljke nazvao

dominantnima i takve će uvijek prevladati u slijede ćim generacijama, a niske je
nazvao recesivnima.
F2 – druga sinovljeva generacija nastala je kada su F1 križanci ostavljeni da se
samooplode. U F2 generaciji ustanovljeno je da se potomci F1 generacije javljaju u
omjeru 3 visoka i 1 nizak, što zna či omjer 3:1 za dominantno:recesivno svojstvo.
Objašnjenje rezultata monohibridnog križanja:
P VV x vv Fenotipski omjer u F2 generaciji: 3:1 (VV,Vv,vV:vv)

F1 Vv Vv Vv Vv Fenotipski omjer određuje koliko je dominantnih, a koliko
recesivnih potomaka.
Vv x Vv
Genotipski omjer u F2 generaciji: 1:2:1 (VV:Vv,vV:vv)
F2 VV Vv vV vv Genotipski omjer određuje koliko je dominantnih
heterozigota/homozigota i recesivnih
heterozigota/homozigota.
107
Pojmovi:
1 (pr. V) slovo je jedan alel tj. jedna gameta. 2 (pr. VV) slova predstavljaju osobinu.
Aleli su nasljedni čimbenici koji kontroliraju isto svojstvo.
Veliko slovo (pr. V) predstavlja dominantan alel. Malo slovo (pr. v) predstavlja
recesivan alel.
Genotip su nasljedne osobine uvjetovane genima.
Fenotip su nasljedne osobine uvjetovane genima i okolinom.
Dominantne osobine su osobine koje će prevladati. Pr. kod osobina Vv, veliko V
predstavlja visoki rast, a malo v niski rast i uzmimo da je visoki rast dominantan.
Pošto je visoki rast, tj. veliko V dominantno svojstvo tj. osobina, svi potomci koji imaju
veliko V kao jedan od alela će biti visoki bez obzira ako imaju i malo v, primjerice, ovi
svi potomci će biti visoki VV, Vv, vV.
Recesivne osobine su osobine koje ne dolaze do izražaja ako do njih stoje
dominantne osobine. Dolaze do izražaja jedino kod recesivnih homozigota.
Homozigot je jedinka koja ima identi čne alele.
Primjerice (VV {dominantni homozigot} ili vv {recesivni homozigot}).
Heterozigot je jedinka koja ima rezli čite alele.
Primjerice (Vv {dominantni heterozigot} ili vV {dominantni heterozigot}).
Test križanje ili povratno križanje:

Test križanje je križanje križanca sa čistom recesivnom osobinom (pr. vv) kako bi se
dokazao koji roditelj ima dominantni genotip.
Zakon razdvajanja:
Zakon razdvajanja kaže da su svojstva nekog organizma odre đena u parovima alela
od kojih samo jedan može biti predstavljen u svakoj gameti.
108
Primjer monohibridnog križanja:
-jedna osobina
P AA x aa
G A A x a a
F1 Aa Aa Aa Aa
G A a x A a
F2 AA Aa aA aa
F1
g.o.: 100% dominantan heterozigot
f.o.: 100% dominantno
F2 generacija
g.o.:1:2:1 (dominantan homozigot : heterozigot : recesivan homozigot)
f.o.:3:1 (dominantno : recesivno)
Primjeri test križanja:
P Aa x aa
G A a x a a
F1 Aa Aa aa aa
G A a x A a
F2 AA Aa aA aa
F1
g.o.: 1:1 (heterozigot : recesivan homozigot)
f.o.: 1:1 (dominantno : recesivno)
F2 generacija
P AA x aa
G A A x a a
F1 Aa Aa Aa Aa
G A a x A a
F2 AA Aa aA aa
F1
g.o.: 100% dominantan heterozigot
f.o.: 100% dominantno
F2 generacija
109
NASLJEĐIVANJE PO MENDELU II.
Dihibridno križanje:
Dihibridno križanje je križanje dviju osobina.
Dok su u monohibridnom križanju fenotipski omjeri 3:1, u dihibridnom križanju su
9:3:3:1.
Objašnjenje dihibridnog križanja:
Dihibridno križanje:
-dvije osobine
-na primjeru sa sjemenkama
osobina dominantno recesivno F2
sorta golica brkulja G Gr GR gr gR
GG ili Gg gg Gr GGrr GGrR Ggrr GgrR
otpornost otporna neotporna GR GGRr GGRR GgRr GgRR
prema rđi RR ili Rr rr gr gGrr gGrR ggrr ggrR
gR gGRr gGRR ggRr ggRR
Imamo mogučnosti međusobnog
kombiniranja: Fenotipski omjer: 9:3:3:1
GGrr , Ggrr , ggRR i ggRr
F1
G gR gR gR gR
Gr GgrR GgrR GgrR GgrR
Važno je da u F1 generaciji si potomci
ispadu isti kako bi mogli izvu ći F2
generaciju:
Uzmimo primjer sjemenke golice i brkulje. Golica je dominantna sjemenka ( Gg ili Gg)
i ona je otporna na r đu što je isto dominantno svojstvo ( Rr ili Rr), dok je brkulja
recesivno sjemenka (gg) i ona nije otporna na r đu što je isto recesivno svojstvo ( rr).
Znači. Slovo G ili g označava sortu, a slovo R ili r označava otpornost prema r đi. Kod
monohibridnog križanja kod jedne jedinke osobinu ozna čavamo samo sa dva alela,
dok kod dihridnog križanja osobine jedne jedinke ozna čavamo sa četiri alela.
Kada smo rasporedili roditelje po njihovim osobinamana dominantne i recesivne,
trebamo odrediti mogu čnosti njihovog me đusobnog križanja, ovisno o tome što
želimo dobiti tim križanjem. U ovom primjeru u F1 generaciji želimo dobiti golicu
otpornu na r đu pa međusobno kombiniramo osobine sorte i osobine otpornosti. Na
kraju, kada smo iskombinirali 4 kombinacije, uzeli smo kombinacije: GGrr i ggRR jer
su one najvjerojatnije da će nam dati ono što tražimo.
110
Međusobnim križanjem po monohibridnom na čelu GG x rr dobijemo potomke Gr, Gr,
Gr, Gr kojima popunjavamo prvu kolonu i me đusobnim križanjem po monohibridnom
načelu gg x RR dobijemo potomke gR, gR, gR, Gr kojima popunjavamo prvi red.
Sada dalje me đusobno križamo te dobivene potomke po monohibridnom na čelu
križanja (Gr x gR) x 16. važno je za primjetiti da su uvijek potomci u dihibridnog
križanja u F1 generaciji svi isti.
F2 generaciju dobijemo istim postupkom kao i u F1 generaciji. Za križanje u F2
generaciji uzmemo dva predstavnika iz F1 generacije. Naravno, nije problem izabrati
koja dva jer su svi isti.
Nakon što dobijemo F2 generaciju, možemo uvidjeti da je fentipski omjer 9:3:3:1
(GgrR, GgRr, gGrR, gGRr, gGRR, GGRR, GGRr, GGrR, GgRR : GGrr, Ggrr, gGrr :
ggrR, ggRr, ggRR : ggrr). Znači, 9 potomaka ima obje osobine dominantne; 3
potomka ima prvu osobinu dominantnu, a drugu recesivnu; 3 potomka ima prvu
osobinu recesivnu a drgu dominantnu i da jedan potomak ima obje osobine
recesivne.
Test križanje:
Test križaje se obavlja isto kao i kod monohibridnog križanja, samo se ovaj put neki
križanac križa se dvostrukim recesivnim roditeljskim tipom (pr. ggrr).
Zakon nezavisnog razilaženja:
Zakon nezavisnog izbora ili zakon nezavisnog razilaženja je Mendelov II. zakon
kaže: kada se dva ili više parova osobina križaju, oni se odvajaju neovisno jedan o
drugome zbog nezavisne orijentacije i nezavisnog razilaženja kromosoma.
Intermedijalno križanje:
Intermedijalno križanje je križanje samo sa recesivnim osobinama bez dominantnih.
P a1 a1 x a2 a2
G a1 a1 x a2 a2
F1 a1a2 a1a2 a1a2 a1a2
G a1 a2 x a1 a2
F2 a1a1 a1a2 a1a1 a2a2
G a1 a1 x a1 a2
F3 a1 a1 a1 a2 a1 a1 a1 a2
F1
g.o.: 100% heterozigot
f.o.: 100% recesivan
F2 generacija
g.o.:1:2:1 (a1 homozigot : heterozigot : a 2 homozigot)
f.o.:1:2:1
111
NASLJEĐIVANJE PO MENDELU KOD LJUDI
Rodoslovlje je obiteljsko stablo koje je napravljeno po uzoru prijenosa osobina kroz

nekoliko generacija unazad.
Primjeri nasljeđivanja kod ljudi:
Brahidaktilija je bolest abnormalnosti kostura gdje su prsti vrlo kratki. Brahidaktilija
je dominantno svojstvo i zato se o čituje kod homozigotnih i heterozigotnih osoba.
žena
žena sa dominantnim svojstvima
muškarac
muškarac s dominantnim svojstvina
nemaju izražena svojstva, ali su

prenosioci. Heterozigoti i nosioci
recesivnih svojstava.
umrli u djetinjstvu
umrli u djetinjstvu
roditelji
roditelji
djeca istih roditelja
-jednojajčani blizanci
-dvojajčani blizanci
Velikim slovom B označavamo dominantno svojstvo tj. izraženu brahidaktiliju, dok

malim slovom b označavamo recesivno svojstvo tj. zdravu osobu.
112
Prva obitelj: Druga obitelj:
P BB x bb P Bb x BB
G B B x b b G B b x B B
F1 Bb Bb Bb Bb F1 BB BB bB bB
Potomci nastali od dva potomka prve dvije tj. rođeni unuci:

P Bb x bB
G B b x b B
F2 Bb BB bb bB
Rodoslovlje za brahidaktiliju iz gornjeg primjera:
Uzmimo hipotetski za primjer da je prva obitelj dobila 4 sina i križanje je pokazalo da

sva četiri boluju od brahidaktilije. Uzmimo opet hipotetski da je druga obirelj dobila 4
kćeri i križanja su pokazala da sve 4 boluju od brahidaktilije. Jedan sin iz jedne prve
obitelji ima djecu sa jednom k ćeri iz druge obitelji. Oni isto imaju 4 djece, ali dva sina i
dvije kćeri. Križanja su ovaj put pokazala da oba boluju od brahidaktilije, dok od k ćeri
samo jedna boluje od brahidaktilije, dok je druga zdrava jer je recesivni homozigot
(bb).
Recesivne i dominantne nasljedne nepravilnosti:
Albinizam je recesivna mutacija koja blokira proces produkcije pigmenta melanina.
Osoba sa albinizmom ima fenotipski izgle (aa). Pošto je bolest recesivna, ona će u
heterozigotu biti samo maskirana, tj. heterozigoti će biti samo prenosioci.
Postoji još nekoliko primjera nepravilnosti pod kontrolom jednog gena:
- dlakavost srednjeg članka prsti ruke je dominantna osobina
- zakrivljenost malog prsta je dominantna osobina
- sposobnost kružnog savijanja jezika je dominantna osobina
- “V“ oblik izrastanja kose na čelu
- slobodna ušna resica je dominantna osobina
- jamica na obrazu je dominantna osobina
- “autostopisti čki palac“ je dominantna osobina
- drugi nožni prst duži od palca
- ovim osobinama nisu zahvaćeni jedino recesivni homozigoti
113
Multipli aleli za krvne grupe A B 0:
Većina gena postoji u više od dvije alelne forme pa ih zovemo multipli aleli. Za tu
osobinu postoje 4 fenotipa. Krvna grupa odre đene osobe može biti A, B, AB ili 0. Ta
slova se odnose na dva ugljikohidrata, tj. na supstanciju A i B koje se mogu na ći na
površini crvenih krvnih stanica. Krvne stanice mogu imati tip A ili B na sebi ili
istovremeno oba tipa AB ili ništa 0.
Četiri krvne grupe nastale su kombiacijom triju razli čitih alela koji nose oznake IA (za
ugljikohidrat A), IB (za ugljikohidrat B) te za i (koji ne nosi niti A niti B). Tako postoji 6
genotipa. Aleli IA i IB zajedno su dominantni nad alelom i.
Fenotip Zgrušavanje kad se crvene krvne stanice

krvne Genotip Protutijela donjih grupa dodaju serumu lijevih grupa
grupe 0 A B AB
0 ii Anti – A NE DA DA DA
Anti – B
A IAIA ili IAi Anti – B NE NE DA DA
B IBIB ili IBi NE DA NE DA
Anti – A
AB IAIB - NE NE NE NE
Geneti čke bolesti:

Geneti čke bolesti su jako često recesivne pa mogu predstavljati smrtnost za
homozigote ako su letalne.
Jenda od poznatijih geneti čkih bolesti je srpasta anemija. Pošto je bolest recesivna,
heterozigoti su samo nositelji tj. njihova dva alela su kodominantna tj. oboje dolaze
do izražaja, ali bolest se ne javlja.
Višefaktorijske bolesti:
Poligenija – više gena jeodgovorno samo za jedno svojstvo.
Polifenija – jedan gen je odgovoran za više svojstva.
114
KROMOSOMSKA TEORIJA NASLJE ĐIVANJA
Morgan i škola drozofile:
Thomas Hunt Morgan prvi je povezao gene i kromosome. Morgan je pri svojim
istraživanjima koristio vinsku mušicu, Drosophila melanogaster . Drosophila ima samo
4 para kromosoma, odnosno 2n=8. to su tri autosomatska i jedan par spolnih
kromosoma. Kao i kod ljudi, ženka ima homologni XX par kromosoma, a mužjak XY
par kromosoma. Kod vinske mušice se u žlijezdama slinovnicama homologni
kromosomi sparaju i višekratno udvostru čuju (1024 puta). Takve kromosome zovemo
gorostasnim ili politenim kromosomima.
Mušica ima crvene oči i to je divlji tip, dok mušica sa mutantnim fenotipom ima bijele
oči.
Križanje vinske mušice:
Ženka: XX
Mužjak: XY
Divlji tip vinske mušice ima crvene o či i to je normalni fenotip za tu osobinu, a
mutantni fenotip je bijela boja o čiju koja se javlja samo kod mužjaka. Geni za boju
očiju smješteni su na X-kromosomu i vezani su uz ženski spol.
osobina dominantna recesivna
boja crvena bijela
očiju + w
P X+X+ x XwY
G X+ X+ x Xw Y
F1 X+Xw X+Y X+Xw X+Y
Vezani geni:
Vezani geni su geni koji zajedno tvore jednu nasljednu uputu. Ali Morgan je uo čio da
pri naslje đivanju vezani geni ne ostanu uvijek vezani tj. zajedno. U genetici se
nastale kombinacije nealelnih gena koje su nastale krosingoverom zovu
rekombinantni tipovi, a nepromijenjeni nealelni geni koji su naslije đeni od roditelja
zovu se roditeljski tipovi.
115
SPOLNI KROMOSOMI I SPOLOM VEZANO NASLJEĐIVANJE
Kromosomska osnova spola kod ljudi:
JAJNA SPERMIJ ZIGOTA

STANICA + =
XX XY XX ili XY
XX predstavlja spolne kromsome žene, a XY predstavlja spolne kromosme

muškarca. Jajašce uvijek dobije X kromosom, dok spermij može dobiti ili X ili Y
kromosom.
P XX x XY
G X X x X Y
F1 XX XY XX XY
Omjer za muškog ili ženskog potomka je 1:1.
Spolom vezane bolesti kod ljudi:

Očevi predaju sve X-vezane alele svojim k ćerima, dok nijedan sinovima, dok majka
može prijenjeti spolom vezane alele i sinovima i k ćerima. Ako je spolom vezana
osobina recesivna, kod žena će se izraziti fenotipski samo kao homozigot. Kod
muškaraca će se u fenotipu izraziti svaki recesivni alel koji on primi od majke.
Mišićna distrofija je primjer spolom vezane bolesti i bolest je okarakterizirana
progresivnim slabljenjem miši ća.
116
KROMOSOMSKE PROMJENE
Promjene broja kromosoma:
Poliploidija je promjena u broju setova kromosoma pa neki organizmi imaju više od
dva seta kromosoma (2n) pa su triploidni (3n) ili tetraploidni (4n) organizmi.
Poliploidija je kod ljudi letalna.
Aneuploidija je promjena u broju samo jednog ili nekoliko kromosoma. Gubitak
kromosoma u diploidu 2n-1 zove se monosomik, a višak 2n+1 trisomik. Razlog
tome je neodvajanje kromosomskog para u mejozi u anafazi I. ili neodvajanje
kromatida u anafazi II.
Homolozi ostaju zajedno u anafazi I u mejozi I.:
Neodvajanje u mejozi I.
Normalna mejoza II.
n+1 n+1 n-1 n-1
Kromatide ostaju zajedno u anafazi II:
Normalna mejoza I.
Neodvajanje u mejozi II.
n n N+1 n-1
117
Aneuploidija kod ljudi:
Aneuploidija naj(46
češXX) prikazć46
će zahva kromosoma
a spolne kod ženskog kariotipa
kromosome.
- 22 para su somataski, a jedan par XX je spolni par kromsoma
(46 XY) prikaz 46 kromosoma kod muškog kariotipa
- 22 para su somatski, a jedan par XY je spolni par kromosoma
Primjeri aneuploidije kod ljudi:

Turnerov sindrom u kojem je žena spolno nerazvijena i sterilna ( 45 X0).
Klinefelterov siondrom u kojem muškraca ima razvijene testise, ali mogu će je da će
imati i neke ženske osobine i uz to su sterilni. ( 47 XXY) (48 XXXY). Tip kariotipa sa
(47 XYY) je kod muškaraca koji su fertilni tj. plodni.
Downov sindrom je poremećaj izazvan trisomijom kromosoma 21 tj. 21.
kromosomskog para u kojem se ne nalaze 2, nego 3 kromosoma.
Umjesto zdravog 21. Trisomija 21. para
para kromosoma kromosoma
Poremećaj je fenotipski okarakteriziran mentalnom retardacijom i odre đenim izrazitim

fizičkim izgledom. Sindrom se javlja naj češće u porodima kod žena iznad 40 godina,
a može se ispitati amniocentezom amnionske teku ćine tj. plodove vode iz posteljice.
Promjene strukture kromosoma:
- delecija je promjena strukture kromosoma u kojoj se jedan fragment
kromosoma izgubi.
- duplikacija je promjena strukture kromosoma u kojoj se otkinuti fragment
kromosoma iz delecije priljepi za kromosomski homolog.
- translokacija je promjena strukture kromosoma u kojoj se otkinuti
fragment kromosoma iz delecije zalijepi za nehomologni kromsom.
- inverzija je promjena strukture kromosoma u kojoj prekid kromosoma
nastane na dva mjesta, a prekinuti se dio obrnuto ugradi u kromosom.
Primjeri promjene strukture kromosoma:
Sindrom mačjeg plača uzrukuje delecija 5. kromsoma, a o čituje se mentalnom
retardiranoš ću i promijenjenim oblikom glave i lica. Glavno obilježje je vrlo kri čav plač
poput zavijanja ma čke.
Kronična mijeloična leukemija je rak koji se povezuje s recipro čnom translokacijom
između 22. i 9. kromosoma.
118
CITOPLAZMATSKO NASLJEĐIVANJE
Budući da su geni u citoplazmatskom naslje đivanju izvankromatski, oni ne ulaze u
normalne zakone Mendelova naslje đivanja.
Citoplazmatsko naslje đivanje je otkrio Carl Correns, a fenomen je opisao na vrsti
Mirabilis jalapa (noćurak).
Rezultati naslje đivanja:
Grane s listovima Grane s listovima Potomstvo

muškog roditelja ženskog roditelja
+ =
+ =
+ =
Rezultati pokazuju da se u prvom redu muška biljka sa zelenim listovima spajala sa

ženskom biljkom sa zelenim, blijedim i šarenim listovima.
- potomci od spajanja m. biljke zelenih listova sa ž. biljkom zelenih listovima
su zelenih listova.
- potomci spajanja spajanja m. biljke zelenih listova sa ž. biljkom blijedih
listova su blijedih listova
- potomci spajanja m. biljke zelenih listova sa ž. biljom šarenih listova su
zelenih, blijedih i šarenih listova
- rezultati preostala dva reda gledaju se na isti na čin
119
Rezultati ukazuju da muška biljka ne odre đuje boju listova potomaka, nego ženska
biljka i to se zove majčinski učinak.
inak. Drugim riječim,a fenotip potomaka uvijek je
sličan majčinom, a muška osobina nema nikakav utjecaj na nasljednu osobinu
potomka.
Objašnjenje toga leži u činjenici da su geni za osobine smješteni u kloropastu koji se
nalazi u citoplazmi, a ne u jezgri. Kod viših eukariota jajna stanica dobiva glavninu
citoplazme, dok spermij dobiva jako mali dio citoplazme. Prema tome se može
zaključiti da se kloroplasti prenose jedino putem ženskog roditelja.
Šarenost listova se može objasniti šarenitoš ću kloroplasta koji nastaju mutacijom jer
su kloroplasti geneti čki poluautonomni tj. nastaju samodiobom.
Stanični organeli – mitohondriji i kloroplasti:
Većina bjelan čevina koje se nalaze u organelima kodirana je jezgrinom DNA,
sintetizirana u citoplazmi i ulazi u organele, me đutim, svi tipovi RNA su kodirani od
DNA organela i sintetizirani na samom organelu.
Mitohondrijski genom ima važnu ulogu u zdravlju čovjeka:
Neke bolesti naslije đuju se preko citoplazme, tj. mitohondrijskih kromosoma. Primjer
toga je o čna bolest Leberova neuropatija
neuropatija (Gubitak vida zbog degeneriranja o čnog
živca zbog nedostatka energije. Gubitak energije uzrukovan je mutacijom gena za
enzim disanja čiju proizvodnju kontrolira mitohondrijski kromosom.).
120
ab.com
MIKROBNI MODELI: GENETIKA BAKTERIJA I VIRUSA
Bakterije su prokarioti. Virusi
Bakterije Virusi pripadaju stupnju organizacije prokariota, ali su
tretirani kako posebna grupa. Nisu stani čni jer sadržavaju samo jednu molekulu
nukleinske kiseline DNA ili rje đe RNA.
Osnovne osobine bakterija:
Bakterije ne posjeduju stani čnu stijenku koja je tipi čna za biljke, ni kloroplaste ni
mitohondrije, ali imaju ribosome.
Kromosomska organizacija i replikacija kod bakterija:
Bakterije imaju jedan kromosom. One su haploidne i njihov jedini kromosom je
kružna dvolan čana molekula DNA. Ta DNA čini gusto tijelo unutar citoplazme i to
tijelo nazivamo nukleoidom.
nukleoidom. Uz glavnu molekulu DNA mogu postojati i sporedne
molekule DNA zvane plazmidi i
plazmidi i oni se repliciraju neovisno o glavnoj molekuli DNA.
Rekombinacija u bakterija:
Konjugacija:
Bakterije imaju svoj na čin izmjenjivanja tj. rekombiniranja geneti čkog materijala.
Postoje stanice davateljice i stanice primateljice. Stanica davateljica u sebi nosi
plazmid i ozna čujemo ju sa F+ što je znak njezine fertilnosti. Stanica primateljica
označuje se sa F-. One izme đu sebe stvore mosti ć (citoplazmatski mosti ć) preko
kojeg stanica davateljica daje replicirani plazmid stanici primateljici.
Transformacija:
Transformacija se doga đa dok u stanicu primateljicu iz okoline u đe jedan fragment
molekule DNA kroz njezinu stijenku.
Transdukcija:
Transdukcija je prijenos geneti čkog materijala iz jedne bakterije u drugu putem
bakterijskih virusa.
Virusi:
Virusi su čestice koje se sastoje od jedne molekule DNA ili RNA u nekom slu čaju.
Bakteriofagi su virusi koji za svoje razmnožavanje koriste viruse.
Bakteriofagi su
121
ab.com
MOLEKULARNA OSNOVA NASLJE ĐIVANJA
Dokaz da je DNA nasljedna gra đa u stanicama:
Friedrich Miescher je 1870. godine prvi je idenficirao nukleinsku kiselinu, koja je
kasnije nazvana deoksiribonukleinska kiselina
kiselina ili DNA
DNA.. 1937. godine Feulgen je
nuklelanom reakcijom nakon hidrolize 1 N HCl pri 60 0C i bojenjem Schiffovim
reagensom dokazao da je ve ćina DNA u stanici smještena u jezgri.
Struktura i sastav DNA:
Sastavni dijelovi Dna mogu se sastaviti na tri sastavna dijela:
- šećer pentoza
- organske baze
o purinske baze
adenin

guanin

o pirimidinske baze
timin

citosin

- fosforna kiselina
Purinske baze su baze koje su gra đene od dva prstena, a pirimidinske baze su baze
građene od jednog prstena.
ADENIN GUANIN
NH2 O
C C
N N
C N C NH
H C H C
C C C C
N N
N N
H NH2
TIMIN CITOZIN
NH2
O
H C
H3C C
C N
C NH
C C
C C
N
N H O
O
122
ab.com
Nukleotid:
Nukleotid je osnovna jedinica strukture DNA molekule. Tijekom polimerizacije
nukleoid se veže u polinukleotid.
polinukleotid. U procesu vezivanja nukleotida dolazi do reakcije
u kojoj se fosfatne grupe jednog nukleotida vežu na še ćerne grupe drugog nukleotida
i na taj način tvore šećerno-fosfatni
erno-fosfatni lanac tj. polinukleotid.
polinukleotid. Drugim riječima, kako
lanac raste, nukleotidi se prihva ćaju na hidrofilnu (OH) grupu na položaju 3C
deoksiriboze.
Otkriće dvolančane zavojnice:
James Watson i Francis Crick su 1953. godine otkrili kako su nukleotidi poredani u
DNA molekuli. Sparivanje baza objasnio je Erwin Chargaff po na čelu da se sparuju A
i T baza, te C i G baza.
Watson i Crick su došli do zaklju čka kako se molekula DNA zapravo sastoji od dva
polinukleotidna lanca (slijedovi nukleoida) me đusobno spojenih vodikovom vezom
između parova baza.
Nukleotid
sa bazom
Polinukleotidni Polinukleotidni
lanac lanac
Nukleotid
sa bazom
Replikacija DNA:
Watson i Crick su iznjeli teoriju o replikaciji koju su nazvali semikonzervativnom
replikacijom.
replikacijom.
Tijekom replikacije u DNA molekuli koja se sastoji od dva polinukleotidna lanca dolazi
do pucanja vodikovih veza koje me đusobno povezuju ta dva polinukleotidna lanca
preko njihovih dijelova baza, a same baze su dijelovi nukleotida. Skupina nukleotida
čini polinukleotid, a polinukleoid čini jedan polinukleotidni lanac DNA molekule.
Kada vodikova veza pukne, na slobodne nukleotide na oba lanca vežu se drugi
kompatabilni nukleotidi. Tako da će se na slobodan nukleotid sa bazom A spojiti
123
ab.com
nukleotid sa bazom T i obratno, a na slobodan nukleotid sa bazom C spojiti nukleotid
sa bazom G i obratno. Nakon što svi slobodni nukleotidi na razdvojenim lancima
dobiju svoje kompatabilne nukleotide iz okoline, nastaju dvije identi čne kćeri
molekule DNA iz prvobitne molekule DNA.
Nukleotid sa N. sa N. sa N. sa
bazom A b. T b. C b. G
Cijela molekula Kod cijele molekule DNA Na oba lanca se na njihove slobodne
DNA. popucale su vodikove baze tj. nukleotide spajaju nukleotidi tj.
veze između baza tj. kompatabline baze iz okoline.
nukleotida.
Svaki lanac je popunjen kompatablinom Formiraju se nove fosfatno-še ćerne okosnice

nukleotidima tj. bazama iz okoline. tj. veze i nastaju dvije nove molekule DNA.
Svaka sadrži jedan stari roditeljski lanac i
jedan novonastali lanac.
Kod vinske mušice replikacija se kre će sa 2600 baza u minuti i replikacija traje manje
od tri minute jer se DNA odmota na više od 6000 mjesta uzduž kromosoma.
124
ORGANIZACIJA KROMOSOMA
Prokariotski kromosomi:
Kromosomi prokariota su jednostavne duge molekule DNA. Bakterija E. Coli ima oko
4 milijuna nukleotidnih parova i replicira se sa oko 16000 baza u minuti.
Organizacija eukariotskih kromosoma na mikroskopskoj razini:
Kod eukariota svaka je jezgra obavijena membranom i sadrži nekoliko parova
kromosoma. Svaki eukariotski kromosom nalazi se u dekondeziranom obliku u
interfazi, a tijekom mitoze često se kondezira. Zbog te činjenice ve ćina se istraživanja
obavlja u stadiju metafaze kada je kromosom maksimalno kondeziran.
Organizacija eukariotskih kromosoma na molekularnoj razini:
Kromosomi su sastavljeni od DNA i od bjelan čevina. DNA nosi geneti čku uputu, a
bjelan čevine su uglavnom zaslužene za strukturu. Kemijski kompleks koji se nalazi u
kromosomu sastavljen od DNA i bjelan čevina naziva se nukleoprotein ili kromatin.
Bjelan čevine su zastupljene u kromatinu u dva tipa: histonske i nehistonske.
Histoni su bazi čni, a nehistoni su kiseli. Nehistonske bjelan čevine su vrlo razli čite,
dok su histonske stabilne i javljaju se u pet tipova (H1, H2A, H2B, H3 i H4).
U kromatinu postoje strukture koje se ponavljaju jedna za drugom i one su u obliku
perla te se zovu nukleosomi. Nukleosom sadržava osam molekula, po dvije od
svakog histona H2A, H2B, H3 i H4 i oko njih je okružena molekula DNA poput om če.
Histon
Nukleosom
DNA
Nukleosomi su osnovne strukturne jedinicekromatina . Kromatinska fibula je

interfazni kromatin i za pakiranje nukleosoma u kromatinsku fibulu odgovoran je
histon H1.
Centromer i telomeri nužni za normalno funkcioniranje kromosoma:
Kako se svaka kromatida sastoji od jedne molekule DNA, kromatide se spajaju preko
te dvije molekule DNA u kromosom. Mjesto na kojem se spajaju zove se centromer.
Na kraju svakog kromosoma nalaze se posebni slijedovi nukleotida koji omogu ćuju
štapićast oblik kromosoma i njihovu stalnu duljinu jer bi se bez njih svakom
replikacijom kromosom skra ćivao. Ti slijedovi nukleotida zovu se telomeri.
125
Pregled kromosomskog sastava:
- pregled ra đen na nukleinskim kiselinama
o deoksiribonukleinska kiselina (DNA)
o ribonukleinska kiselina (RNA)
dušična SASTAV JEDNOG

baza NUKLEOTIDA
fosfat
SLIJED NUKLEOTIDA
U JEDNOM
deoksiriboza ili riboza NUKLEOTIDNOM
LANCU
Nekoliko
nukleotidnih
parova čini
jedan gen
KROMATINSKA NUKLEOSOM DVA

FUBULA POLINUKLEOTIDNA
LANCA TJ. MOLEKULA
DNA ili RNA
126
OD GENA DO BJELANČEVINA
Geni i bjelančevine:
Dr. Garrod je prou čavao gene i donosio zaklju čke na temelju bolesti zvane
alkaptonurija. Zaključio je da dolazi do blokade u metabolizmu zbog aminokiseline
tirozina. Bolest se naslje đuje recesivnim alelima. Bolest je benigna i zbog
nedostatka enzima, homogentizitska kiselina se akumulira u mokra ći koja zbog toga
nakon nekog vremena pocrni.
Struktura bjelančevina:
Bjelan čevine su organske tvorevine sastavljene od aminokiselina koje tvore duge
lance polipeptide. Polipeptidni lanac u pravilu sadržava 333 aminokiseline. Postoji
20 vrsta aminokiselina.
Neke vrste bjelan čevina:
- strukturne bjelan čevine
- rezervne bjelan čevine
- protutijela bjelan čevine
- hormoni
- hemoglobin
- histoni
- tubulin
Strukturne bjelančevine kao kolagen (u hrskavici), keratin (kosa), aktin i miosin
(mišići) su komponente u strukturi čovjekova tijela.
Rezervne bjelan čevine pričuva su hrane u endospermu sjemenki.
Protutijela bjelančevine imaju značajnu ulogu u obrani tijela protiv bolesti.
Tubulin je struktura u diobenom vretenu.
Ribonukleinska kiselina(RNA):
RNA je nukleinska kiselina sastavljena od nukleotida povezanih ( polimeriziranih) u
duge lance polinukleotide.
fosfat dušična
baza
riboza
RNA Prikaz strukture RNA nukleotida.
127
Postoje tri vrste RNA molekule:
- tRNA (transfer RNA)
- mRNA (messenger RNA)
- rRNA (ribosomska RNA)
tRNA služi za prepoznavanje i transfer aminokiselina. mRNA se prihvaća na ribosom
na kojem se nalazi tRNA. rRNA zajedno sa bjelan čevinama izgra đuje ribosom.
mRNA, tRNA i rRNA se sintetiziraju direktno prepisivanjem iz DNA. tRNA sadrži
približno 80 nukleotida. rRNA je sastavljena u tri veli čine u prokariota i četiri veličine u
eukariota.
Primjena genetičke informacije:
Prepisivanje Prevođenje
DNA Transkripcija mRNA Translacija polipeptid
- DNA je slijed nukleotida

- RNA je slijed nukleotida
- Polipeptid je slijed aminokiselina
Postupak biosinteze bjelan čevina:
- mRNA nastaje u jezgri stanice na mjestu gdje se DNA razdvojila
- s DNA na mRNA se prepisuju komplementarni parovi duši čnih baza
- umjesto dušične baze timina ugra đuje se duši čna baza uracil
- to je proces prepisivanja ili transkripcije
- mRNA se odvoji od DNA u jezgri stanice i prelazi u citoplazmu stanice
- u citoplazmi stanice mRNA dolazi na ribosom stanice
- kada se mRNA smjesti na ribosom stanice, dolazi tRNA
- tRNA na sebi ima odre đene aminokiseline i trinukleotidnu uputu
- trinukleotidna uputa odre đuje koja će se vrsta aminokiseline spojiti na
mRNA
- antikodon – trinukleotidna uputa na tRNA
- tRNA klizi po ribosomu tražeći komplementarnu bazu na mRNA
- kada nađe komplementarnu bazu, spoji se sa njom
- taj postupak zove se prevođenje ili translacija
- jedino kod prevođenja umjesto baze timin na mRNA dolazi baza uracil
kao komplementarna baza adeninu
- prevođenje – prevođenje sa jezika duši čnih baza na jezik aminokiselina
- završna mRNA nosi poruku ˙stop˙ za sintezu bjelan čevina i završetkom
sinteze mRNA se raspada
- RNA koji je dao svoje aminokiseline se osloba đa sa ribosoma i traži drugi
ribosom
Kratak opis pojmova slike na slijedećoj strani:
Genetički kod je slijed tri nukleotidne jedinice u DNA molekuli. Kodon je slijed tri nukleotidne jedinice u
RNA molekuli.
128
DNA Pora na jezgri
C - G T Ribosom C-
G - C G-
A - T U A- GCUAAG
T - A T-
T - A A T-
Lanac mRNA je
C - G Slobodni C- izašao iz jezgre
Geneti čki kod C nukleotid u i posložio se
jezgri oko ribosoma
Vodikova AK
veza između t-RNA Dušićna
dušičnih CGU baza
C- -G T baza puca C-
G- -C G-
A- -T U A- GCUAAG
T- -A T-
T- -A A T-
AK
C- -G C- t-RNA
AAC
C
Amino Kiselina
Slobodni AK
nukleotidi iz t-RNA AK
jezgre se vežu CGU t-RNA
C- G na pripadajuće C- AAC
G- slobodne G-
A- U parove A- GCUAAG
T- T-
T- A T-
C- C- t-RNA dušćne
baze se spajaju
C Postupak
sa bazama na
prepisivanja
ribosomu
DNA
AK1 AK2
C - G C- t-RNAt-RNA
G-C kodon G- AACCGU
A - U A- GCUAAG
T-A T-
T - A T-
C-G C- Postupak
mRNA prevođenja
baza
129
Usporedba sinteze bjelan čevina u prokariota i eukariota:
Najvažnija je usporedba vremenska razlika. U prokariota zbog jednostavnosti
strukture bez jezgre prevo đenje mRNA može po četi dok još prepisivanje traje, dok
kod eukariota prvo treba do ći do prepisivanja u jezgri, pa onda tek dolazi do
prevo đenja tj. nizanja aminokiselina u polipeptid na ribosomu. Druga razlika je
činjenica da kod sinteze RNA molekule umjesto baze timina dolazi baza uracil kako
komplementarna bazi adenin na izvornom lancu od DNA.
Nukleotid sa N. sa N. sa N. sa
bazom A b. T b. C b. G
Nukleotid sa
bazom U
(URACIL)
LANAC LANAC
DNA RNA
Geni:
Gen je slijed nukleotidnih parova u linearnoj molekuli DNA koji kodira jednu mRNA
molekulu. Jedan gen ina če čini slijed od 1000 nukleotidnih parova.
Gene dijelimo na:
- strukturni (kodiraju funkcionalne bjelan čevine – enzimi, hormoni, itd.)
- regulacijski (kontroliraju aktivnost drugih gena
Geni koji kodiraju rRNA molekule dolaze u multiplim kopijama i kod eukariota su
smješteni u specijalna podru č ja kromosoma tj. u takozvana sekundarna utanjenja
na kromosomima.
130
MUTACIJE GENA I DNA POPRAVAK
Iako su pogreške na kraju u potpuno gotovoj DNA molekuli samo jedna na milijardu
nukleotida, početne greške su puno ve će, čak jedna greška na 10000 nukleotida.
Kod bakterija te greške ispravlja DNA polimeraza koja zamjenjuje nepravilne
nukleotide uspore đujući ih sa postoje ćim nukleotidima na samoj matrici.
Iako postoji regulacija sinteze DNA molekule, ona nikada nije 100% perfektna tj.
slikana lanac sa kojeg se prepisivala i to sve omogu čuje raznolikost živih vrsta. To je
primjer mutacije.
Mutacija je iznenadna nasljedna promjena u geneti čkom materijalu. Genska
mutacija (točkasta mutacija) je promjena nastala unutar jednog gena i može biti
posljedica nastanaka novog alela.
Mutacije u somatskim stanicama i gametama:
Muracije u somatskim stanicama ostavljaju posljedicu samo na okolne stanice tj.
tkiva oko sam mutacije te se ne prenose genetski. Takve mutacije mogu biti benigne,
ali i maligne, popot malignog tumora.
Mutacije na gametama imaju puno ve ću ulogu jer one mogu utjecati na sve stanice
organizma stvorenog od tih gameta sa mutacijama.
Molekularna osnova genskih mutacija:
Postoje tri osnovna na čina na koji se baza molekule DNA može promjeniti mutacijom:
- adicija
- delecija
- zamjena
NORMALNO ADICIJA DELECIJA ZAMJENA
131
Prvi stupac pokazuje normalnu molekulu DNA bez mutacija. Drugi stupac prikazuje
ADICIJU u kojoj se na molekulu DNA nadodao još jedan nukleotidni par. Tre ći stupac
prikazuje DELECIJU u kojoj se iz normalne molekule DNA jedan nukleotidni par
pobrisao. Četvrti stupac prikazuje ZAMJENU u kojoj se na normalnoj molekuli DNA
jedan nukleotidni par zamjeni osa drugim nukleotidnim parom. Ovisno o vrsti
mutacije, ona bjelan čevinu na kojoj je došlo do mutacije stavlja u pasivnu ulogu ili joj
mijenja zada ću.
Primjer srpaste anemije:

Alel koji uzrukuje srpastu anemiju razlikuje se od normalnog alela samo u promjeni
jednog nukleotida (to čkasta mutacija). Dok jedan od polipeptida koji ulazi u sastav
hemoglobina ima bazu timin, u srpastoj anemiji umjesto timina stoji adenin. Ova
promjena mijenja kodon na mRNA koji kodira za aminokiselinu valin, umjesto za
glutaminsku aminokiselinu.
Kako nastaju genske mutacije:

Genske mutacije mogu nastati spontano ili biti inducirane. Spontane mutacije
nastaju kao posljedica pogreške u replikaciji DNA. Inducirane mutacije su mutacije
nastale zbog utjecaja “ mutagena“.
Mutageni:
- fizički
ioniziraju će zračenje
o
UV-zračenje
o
- kemijski
Popravak DNA:
Primjer popravka izrezivanjem. Segment lanca koji ima grešku nastalu dimerom
timina enzim nukleaza izrezuje na dva mjesta. Enzim DNA polimeraza ispunjava
prazninu ispravnim segmentom lanca. Nakon što enzim DNA polimeraza ispuni
prazninu, enzim DNA ligaza veže preostali rez na lancu.
(Slika na slijede ćoj stranici.)
132
Primjer popravka DNA molekule metodom izrezivanja:
Dimer timina
izopčuje DNA
molekulu.
Enzim nukleaza izrezuje

oštećeni lanac na dva
mjesta.
DNA polimeraza
ispunjava
prazninu.
DNA ligaza
veže preostali
rez.
133
REGULACIJA AKTIVNOSTI GENA
Primjer neotpornosti na laktozu kod čovjeka:
Bakterija E. Coli koja se nalazi u crijevima ima mogu čnost iskorištavanja laktoze za
životnu energiju uz pomo ć tri enzima, a ti enzimi se sintetiziraju jedino dok imaju
laktozu kao hranjivu podlogu. Postoje takozvane regulacijske bjelan čevine koje se
vežu za posebna specijalizirana mjesta na DNA molekuli i tako zapo činju ili
zaustavljaju sintezu ne čega. U ovom slučaju sintezu enzima za razgradnju laktoze.
Kod ljudi neotpornih na laktozu regulacijska bjelan čevina se veže na jedan dio
molekule DNA zaslužan za sintezu triju enzima za razgradnju laktoze i time blokira
sintezu tih enzima.
Regulacija gena i rak:
Mutacije koje uzrukuju rak doga đaju se zbog pogreške vezivanja regulacijskih
bjelan čevina na molekulu DNA jer se regulacijska bjelan čevina veže na krivo mjesto
na DNA molekuli. Nekontrolirana stani čna dioba mutiranih stanica izaziva rak. Pošto
tumor nastaje iz jedne stanice, kažemo da ima jednoklonsko podrijetlo. Problem
nastaje kod transformacija stanica u kojima stanice prelaze u mutirane tj. bolesne.
Maligni tumori metastaziraju šireći se kroz krvotok.
134
KLONIRANJE STANICA I ORGANIZAMA
Klon je populacija stanica ili organizama nastali mitozom od jedne stanice-zigote.
Mnoge biljke i neke životinje mogu klonirati same:
Mnoge biljke i neke životinje mogu klonirati sebe nespolnom reprodukcijom.
Nespolno razmnožavanje kod biljaka zove se vegetativno razmnožavanje.
Fragmentacija je raširen na čin vegetativnog razmnožavanja u kojem se pojedini
odbačeni dio roditeljske biljke razvije u odraslu identi čnu jedinku (pr. Kalanchoe biljke
kod kojih iz njezinih listova mogu izrasti odrasle replike).
Kod životinja slu čaj kloniranja imamo kod hifre koja se može nespolno razmnožavati
stvaranjem bonih pupova na roditeljskom tijelu. Mnoge biljke mogu regenerirati
izgubljeni dio tijela, ali to nije razmnožavanje je nije nastala nova jedinka.
Apomiksija je proces u kojem se jajna stanica diplodizira sa sjemenom bez
oplodnje (pr. masla čak).
Partenogeneza je proces u kojem se embrij razvije bez oplodnje kod životinja.
Zdrav potomak sisavca nastao od stanica embrija i odraslog organizma:
Jezgra zdravog odraslog organizma ima mogu ćnost da programira razvitak novog
organizma, što zna či potvrdu da diferencirana stanica ne sadržava nepovratno
modificiran geneti čki materijal.
Postupak kloniranja ovce Dolly:
- iz neoplo đenog jajašca (oocita) odstranjena je jezgra
o davatelji zamjenske jezgre su bili
 9 dana star embrij
 26 dana star fetus
mliječne žlijezde šestogodišnje ovce

- kada su te stanice bile u miruju ćoj G0 fazi, iz njih su uzete jezgre

- najuspješnija je bila jezgra iz mlije čnih žlijezda
135
GENETIČKO INŽENJERSTVO
Restrikcijski enzimi (restrikcijske endonukleaze):
Sve vrste bakterija sintetiziraju enzime koji režu dvostruki lanac DNA. Na nekom
DNA lancu restrikcijski enzim prepoznaje odre đene slijedove nukleotida koje može
izrezati iz samog DNA lanca. Nakon što se izrežu DNA fragmenti, na njih se spajaju
DNA fragmenti iz druge stanice. Na kraju DNA ligaza slijepi izrezane krajeve DNA
lanca.
GA A T T C GA A T T C
Restrikcijski enzim prepoznaje dijelove
CTTAAG CTTAAG
G AATTC G AATTC
Restrikcijski enzim reže DNA u
CTTAA G CT T AA G fragmente
AATTC G
Novi DNA fragment koji čeka da se
G CT T AA spoji na izrezani dio
AAT TC G AATT C G
DNA ligaza sljepljuje krajeve spoja
G CT T A A G CT T AA novog i starog DNA fragmenta
Rekombinantna DNA:
Primjer rekombiniranja DNA molekule na bakteriji E. Coli :
1. korak
- postupak počinje izolacijom plazmida iz kulture bakteija
- enzimi posjeduju jedno mjesto za nekoliko razli čitih restrikcijskih
endonukleaza
- imaju gen za otpornost (rezistentnost antibiotika R) na antibiotike
2. korak
- enzimi se otvaraju na jednom od restrikcijskih mjesta cjepanjem sa
odgovaraju ćim restrikcijskim enzimima
- na otvoreno restrikcijskom mjesto se ume će željeni DNA fragment
3. korak
- povezuju se jednolan čani ljepljivi krajevi
4. korak
- DNA ligaza sljepljujerezove u še ćerno-fosfatnoj okosnici DNA
136
5. korak
- nakon šte se bakterija s promijenjenim plazmidom vrati me đu ostale,
očekuje se da će ostale bakterije prihvatiti taj plazmid
6. korak
- iz jedne kulture stanica nastaje nekoliko kultura stanica bakterija
Umetanje rekombinantnog plazmida u bakteriju:
Restrikcijsko
AntibiotikR Plazmid mjesto
DNA fragmenti iz
ljudske stanice.
Ljepljivi krajevi
na otvorenom
restrikcijskom
mjestu.
U bakteriju se
stavi plazmid sa
izmjenjenom
DNA strukturom.
Na otvorenom
restrikcijskom
mjestu se stavio
DNA fragment iz
ljudske stanice i
zalijepio DNA
ligazom.
137

BIOLOGIJA Skripta 1

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

BIOLOGIJA Skripta 1

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

B

Tehničke Prirodne Društvene

Tehničke Prirodne Društvene

Atom Molekula Stanična Stanica

Sustav Organ Tkivo Organ

Atom – osnovna jedinica tvari živog i neživog svijeta

Životni prostor organizama:

Miller je oponašao uvjete koji su vladali u prvobitnoj atmosferi. Stavio je smjesu

Organske tvari stanice:

molekula lanac glukoze = škrob (polimer)

Biološke molekule – molekule složenije strukture sa ugljikom kao okosnicom

monosaharidi disaharidi polisaharidi

Trioza Pentoza Heksoza saharoza

nezasi čene masne kiseline

Ovisno o broju masnih kiselina u jednoj molekuli, masti i ulja su po sastavu:

Glicerolna Fosfatna Organska Hidrofilni repovi

Fosfolipidi se obi čno pojednostavljeno prikazuju u obliku hidrofilne glave i

DNA (deoksiribonukleinska kiselina) RNA (ribonukleinska kiselina)

fosfat dušična fosfat dušična

fosfat deoksiriboza riboza

Tri fosfatne skupine

Dušična baza adenin

ADP ATP ATP ADP

Otkriće stanica i stani čna teorija:

Nukleotid Ribosom 70S

U staničnoj stijenci se nalazi murein (glikoprotein) koji se nalazi samo u bakterija i

Podijela bakterija prema upotrebi kisika:

DNA ili RNA Tijelo virusa

Površinska bjelan čevina Površinski ugljikohidrat

Izotonično stanje Hipertoni čno stanje Hipotoni čno stanje

H2O protok u / iz stanice

Unutarstani čni prostor

Unutarstani čni prostor

Molekule koje ulaze

Na vanjskoj stani membrane stanica je elektropozitivna (viška Na +), dok je na

Endocitoza (mjehuri ć endosom)

Slobodni radikali i zdravlje ljudi:

Građa i uloga unutarnjih dijelova stanice:

Elektromikroskopski prikaz membranskog sustava mitohondrija:

Golgijevo tijelo u stanici je područje nakupljanja i dorađivanja tvari.

Uočljivi su sekretorni mjehuri ći koji se odcjepljuju na krajevima Golgijevog kanali ća te

Kromatin Pora između membrana

Tjelesna stanica Spolna stanica

Dvostruk ili Jednostruk ili

G1 (rast) S ( DNA sinteza) G2 (rast) M (mitoza)

Mejoza II: mitoza

4 kromatide Majčinska kromatida

Majčinske Hijazma – mjesto

Spolne rasplodne stanice i životni ciklus:

Izotoni čno stanje u Stanica bubri Stanica se

Izotoni čno stanje u Hipotoni čno stanje u Hipertoni čno stanje

Volum izvanstani čne tekućine

Nesegmentirani Granulirani Eozinofilni

Segmentirani Agranulirani Bazofilni

Nema aglutinogena A ili B

Ako se tijekom transfuzije pomiješaju krvne grupe dolazi do aglutinacije ili

Stvaranje krvnih stanica:

Krvne stanice i plo čice:

ERITROCITI LEUKOCITI LIMFOCITI TROMBOCITI

P – depolarizacija oba atrija

NESPECIFIČNA aktivno pasivno

Opis gornjeg procesa:

IVAC KRVNE ILE