UVOD

S obzirom na kompleksnost tematike, nužno je ograničiti područje rada jer o Augustinu se

dadne pisati mnogo više no što bi vjerojatnošću stalo i u jednu knjigu. Dakle, prvenstveno
slijedi prikaz života Aurelija Augustina jer je važno prikazati kako se Augustinova misao
temeljito promijenila tijekom njegova života, bitno je obratiti pozornost što se događalo u
njegovu životu i što je utjecalo na njega pa tako i na njegovu teološku misao. Nakon toga slijedi
 pregled
 pregled pisanih
pisanih djela Augustina.
Augustina. Augu
Augustin
stin je bio jedan od najplodnijih i najutjecajn
najutjecajnijih
ijih pisaca
pisaca
kršćanskog i zapadnog svijeta. Uzevši u obzir širinu područja kojima se Augustin bavio čini se
najpraktičniji kroz pregled njegovih djela u sažetim crtama iznijeti teme koje su okupirale
njegovu misao. Na koncu slijedi kratki pogled na njegovu filozofiju i teologiju stvaranja.

1. Život
Život Aur
Aurel
elija
ija Au
Augu
gust
stin
inaa

Među latinskim Ocima, i šire među crkvenim piscima, pa i generalno gledano, Aurelije
Augustin je jedna od najdominantnijih ličnosti čovječanstva. Osoba koja je zaokupila zapadnu
misao sve do 13. stoljeća, a čak ni utjecaj aristotelistički usmjerenog Tome Akvinskog nije
zasjenio ostavštinu Augustina, kojom nas je zasvagda zadužio.
U razdob
razdoblju
lju djelov
djelovanja
anja Aug
August
ustina
ina realizi
realiziraju
raju se dva pov povijes
ijesno
no bitna
bitna dog
događa
ađanja.
nja.
Prvanstveno Konstantin je 313. godine izdao Milanski edikt kojim je dopušteno ispovijedanje
kršćansta, da bi ga potkraj istog stoljeća car Teodizije, ediktom Cunctos populos, proglasio
državnom religijom. 392. čak je zabranio sve poganske religije u carstvu.
U takvim povijesnim okolnostim rođen je Aurelije Augustin 13. studenog 354. godine u
Tagasti, u provinciji Numidiji, na obali sjeverne Afrike. Otac mu je poganin Patricius, gradski
službenik, i ne baš imućan. Majka mu, sveta Monika, bila je pobožna kršćanka. Prema
tadašnjim obićajima Augustin nije bio kršten, već samo upisan u katekumene. Kao dječak je
učio latinski, aritmetiku, i ne baš drag mu, grčki, u rodnom mjestu. Sa sedamnaest godina, 365.
godine, odlazi u Madauru kako bi nastavio obrazovanje, te je stekao osnove znanja latinske
literature i gramatike. Navodno mu je tada, sa 16 godina, ponestalo novaca te se morao vratiti u
Tagastu, a tu je upao u nevaljalo društvo nekih izgrednika. Iako je njegova majka uspjela
ostaviti pečat kršćanstvau njemu, Madaura je bila veliko pogansko mjesto koja je vjerojatno
učinila svoj početni utjacaj prema sve većoj ravnodušnosti vjeri njegove majke.
370./371. godine umire mu otac, koji je i sam prešao na kršćanstvo te je kršten neposredno prije
smrti. Iste godine Augustin odlaz
odlazii u Kartagu gdje je započeo
započeo svoj studij retorike.
Kartaga je u to vrijeme bila velika trgovačka luka u kojoj je nesumljivo cvao razuzdan
život. Augustin je tu imao priliku biti pod utjecajem raznih obreda koji su pristigli s istoka, a
razvratna narav cijele atmosfere koja je vladala u Kartagi u spoju sa Augustinovom južnjačkom
naravi učinila je posljednji korak u njegovu raskidu s kršćanskim mentalitetom. Tada uzima
ljubavnicu, s kojom je dvije godine kasnije imao i sina, Adeodata. Tada je imao osamnaest
godina i iako je vodio raskalašen život u studijima nije imao nikakvih problema.
U tom vremenu, sa devetnaest godina, susreo se sa Ciceronovim djelom  Hortensius Hortensius koji
 je učinio preokre
preokrett za Augustina
Augustina i potaknuao
potaknuao gaga da kroz filozofiju
filozofiju traži istinu.
istinu. Problematika
Problematika koja
koja
se tada očitovala
očitovala sastojala se u metodi
metodi traženja istine. Na vagi su bili vjera ili razum. Kako mu
Biblija nije bila bliska srcu, što zbog hrapavog jezika, što zbog nezgrapnog latinskog prijevoda,
gdje se najvjerojatnije radilo o Vetus italici, tu su nastajale dvojbe. Problematika je bila i u tome
što Augustin jest prihvaćao Krista, ali ne i Crkvu. U okviru svega toga on se 374. godine
 pridružuje
 pridružuje manihejskoj
manihejskoj sekti. Oko devetdevet godina
godina proveo
proveo je kao slušač (auditores)
(auditores) među
mahinejcima. Problematika koja je mučila najviše Augustina je bila teodicejskog porijekla. S
obzirom da kršćanstvo objašnjava da je Bog dobar i stvorio je dobar svijet, kako je onda
mogu
moguće će da post
postoj
ojii zlo.
zlo. Au
Augu
gust
stin
in je u tome
tome vidio
vidio nelo
nelogigično
čnost
st koja
koja je bila
bila razr
razrije
iješe
šena
na u
manihejskom dualizmu. Ono je naučavalo kako postoje dva suprotna načela: dobro i zlo. Ta dva
 načela su vječna, a svijet i čovjek sam su nastali iz njihova sukoba. Ono što je vrlo bitno u
ovakvu shvaćanju za Augustina jest da je čovjek promatran kao spoj svijetla, dio kojeg je duša,
i tame kojoj pripada tijelo. S obzirom na Augustinovu sklonost potpadanju strastima i čulnim
slabostima, ovaj materijalistički nauk logički mu je objašnjavo takove njegove porive.
Vraća se u Tagastu gdje predaje latinsku književnost i gramatiku, a iste godine odlazi u
Kartagu gdje otvara vlastitu školu retorike. Tamo živi sa svojom ljubavnicom i sinom. Njegova
majka je molila i oplakivala sina, bojeći se da će ga velegradski Rim još više uništiti, a domaći
 biskup ju je tješio govoreći kako „dijete tolikih suza ne može propasti“. 1
U razdoblju pred odlazak u Rim, 383. godine, već su se počela javljati neka pitanja na
koja mu čak ni manihejski biskup nije mogao dati zadovoljavajuće odgovore. U poljuljanoj
vjeri on odlazi u Rim u potrazi za poslušnijim studentima i boljim prilikama za vlastitu karijeru.
U Rimu otvara školu retorike, no ovaj put mu probleme ne stvara ponašanje studenata već
njihova sklonost da mijenjaju školu u vrijeme isplate predavača. Kako je dobio mjesto
 predavača retorike u Milanu on 384. odlazi tamo. Zahvaljujući propovjedima svetog Ambrozija,
milanskog biskupa, u svojoj poljuljanoj vjeri u maniheizam, počinje biti blagonaklon
kršćanstvu. Ambrozijeve propovjedi i razgovori s njime utjecali u mnogo na Augustinovu vjeru.
U međuvremenu je raskinuta veza s Aedodatovom majkom. Njegova vlastita majka je
navaljivala da se oženi, no on je umjesto toga uzeo novu ljubavnicu, iako ni ta veza nije
 potrajala.
U to vrijeme se susreće s neoplatonizmom koji ga oslobađa vezanosti uz materijalistička
objašnjenja svijeta. Smislena mu se čini također i predodžba zla u smislu nekog nedostatka
odnosno lišenosti, jer jedan od glavnih problema koje je Augustin i vidio u kršćanstvu dolazio
 je od nemogućnosti logičnog objašnjenja postojanja zla. Ova shvaćanja su ga potaknula da
 ponovno počne čitati Novi zavjet. Čitanje poslanica svetog Pavla je sada vršilo svoj utjecaj, i
ukazivalo na život u poniznoj mudrosti u Kristu. Svećenik Simplicijan mu govori o primjerima
ljudi koji su se i u starijoj dobi preobratili i preokrenuli svoj život. To izrazito utjeće na
Augustina, ali je još uvijek u borbi. Njegove južnjačke strasti konastantno su mu stvarale
 problem, jer ih se nikako nije mogao u potpunosti osloboditi i pronaći traženi spokoj.
Silno je tražio mir samoće kako bi mogao razumijeti unutarnja previranja koja su se
dešavala u njegovoj duši, stoga se povukao u vrt svoje kuće u Milanu. Ovdje je plačući zazivo
Boga za pomoć i uto začuo dječji glasić kako mu govori: „Tolle, lege! Tolle lege!“ – uzmi i
čitaj.2 Uzeo je Bibliju i tekst koji je otvorio i počeo čitati bio je iz Poslanice rimljanima:
"Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne
u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se
obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!" (Rim
13,12-14). Ovo je bio odlučan trenutak za Augustinovo konačno prepuštanje vjeri i Bogu. 386.
godine napustio je stoga učiteljsku službu, pod izlikom plućne bolesti, i povukao se u samoću u
Cassiciacum, imanje njegova prijatelja Verekunda, kako bi se pripremio na krštenje. U ovom
razdoblju piše djela Contra Academicos, De Beata Vita, De Ordine, te započinje djela
Soliloquia i De Musica. 3
Kada se vratio u Milano krstio ga je sam sveti Ambrozije, kao i njegova sina Adeodata i
 prijatelja Alipija, na Veliku subotu 387. godine. U međuvremenu je njegova majka stigla u
Italiju te doživjela dan krštenja svog sina kao najsretniji dan u životu, a Augustin je konačno
 pronašao traženi mir. U jesen 387. godine zaputili su se u domovinu Afriku, no putem, u Ostiji
Monika umire, te se Augustin zadržao u Rimu oko godinu dana. U tih godinu dana piše  De
libero arbitrio, De Quantitate Animae, De moribus ecclesiae Catholicae et de moribus

1
Usp. Pavić, J., Tenšek, Z.T.,  Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost, str. 240.
2
Usp. Koplston, F., Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, (1989), Beogradsko izdavačko-grafički zavod,
str. 48.
3
Usp. isto, str. 49.
  Manichaeorumi.4 Iduće godine, 388., odlazi za Afriku te u Tagasti osniva malu monašku
zajednicu. Iako je postojan u tome da raskrsti sa ženama, i odlučuje da se neće nikada ženiti,
nije se odlučio zarediti.
U potrazi za mjestom za samostan došao je u Hipon gdje ga je biskup iz Hipona odredio
za svećenika 391., što je bilo pomalo protiv njegove volje, no dobio je dozvolu od biskupa i
osnovao samostan u Hiponu. U tom monaškom razdoblju napisao je  De Genesi contra
 Manichaeos, De Magistro, De Vera Religione, a dovršava i  De Musica. 5 U postojanosti svoje
vjere sada piše i protiv mahinejaca –  De utilitate credendi, De duabus animabus, Disputatio
contra Fortunatum, Fide et Symbolo, te protiv donatista piše Psalmus contra partem Donati. 6
395./396. godine bio je posvećen za pomoćnog biskupa, a kada je biskup Valerije umro
Augustin ga naslijeđuje. Čitavo zaređenje, od svećeničkog do biskupskog, predstavljalo je za
Augustina više žrtvu nego radost jer se morao odreći kontemplativnog monaškog života i
 podrediti svoje djelovanje crkvenoj zajednici. Sa biskupstvom dolazi i fokusiranje na teološke
teme te praktičnu crkvenu djelatnost i organizaciju. Kako donatizam i pelagijanizam uzimaju
sve većeg maha, Augustin se žustro borio protiv njihova utjecaja. Uza svo djelovanje u Crkvi i
teološke borbe, on i dalje ostaje veoma plodonosan pisac.
411. – 415.godine izdani su carski edikti kojima je donatskim crkvama zabranjeno
okupljanje i bogoslužje, što je omogućilo Augustinu da svoje borbene snage usmjeri na
 pelagijanizam. Piše mnoga djela u antipelagijanskom duhu. 413. počinje pisati  De civitate Dei
contra Paganos, u dvadeset i dvije knjige iznosi jedno od naj utjecajnijih djela zapadne
civilizacije. U daljnjim polemiziranjima objavljuje (415.)  Ad Orosium, contra Priscillanistas et 
Origentas, De Gestis Pelagii, De Gratia Christi etpeccato originali (418.).7 418. godine
napokon je osuđen i pelagijanizam.
Brojnost Augustinovih djela bit će detaljnije predočena u slijedećem poglavlju, no bitno
 je napomenuti da u ovom razdoblju dovršava svoje djelo  De Trinitate, a djelo  De civitate Dei
dovršeno je 426. godine. Te iste godine Augustin sebi izabire bikupa pomoćnika kako bi se
 pobrinuo da ima valjana nasljednika – duhovnika Eraklija, jer je počeo predosjećati da neće
živjeti još dugo. Nastavio je pisati sve do kraja, a borio se i protiv arijanizma. Ipak, nije uspio
doživjeti Efeški sabor, treći ekumenski sabor, na koji je bio pozvan a koji je bio održan 431.
Aurelije Augustin umro je 28. kolovoza 430. godine u svojoj sedamdeset i šestoj godini
života, kada su vandali već tri mjeseca okupirali Hipon.

2. Literalno stvaralaštvo svetog Augustina8

Spisateljska plodnost u Augustinu je zaista iskazala svoju darežljivost. Njegov opus je širok i
sestran, a njegova djela možamo raspodijeliti u autobiografska, filozofska, apologetska,
dogmatska, polemićka protiv hereza, egzegetska, moralno-asketska te pisma i govore. 9

2.1. Autobiografska djela

U njegova autobiografska djela ubrajamo  Retractationes (Preispitivanja), gdje kroz dvije
knjige potanko prolazi svoj intelektualni razvoj, te pritom kritički pretresa svako saznanje.
Djelo je nastalo 412. pa su u njemu dakle preispitana i njegova dotadašnja djela. U
autobiografska djela spadaju još i Cofessiones (Ispovijesti), kao jedna od najutjecajnijih knjiga
4
Usp. Koplston, F., Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, (1989), Beogradsko izdavačko-grafički zavod,
str.49.
5
Usp. isto.
6
Usp. isto, str. 50.
7
Usp. isto, str. 52.
8
cijela podjela Augustinovog spisateljskog djelovanja bazirana je na podjeli koja se iznosi u djelu: Pavić, J.,
Tenšek, Z.T., Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost.
9
Usp. Pavić, J., Tenšek, Z.T., Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost,str.242.
 u povijesti zapada. Sastoji se od trinaest knjiga, koje dijelimo na dva dijela. U prvom dijelu, koji
obuhvaća knjige od prve do devete, govori o svojoj mladosti, zabludama u kojima je nekada
živio, opisuje svoj život i put ka obraćenju, sve do smrti njegove majke Monike. A drugi dio, od
desete do trinaeste knjige, govori o stvaranju s naglaskom na knjigu Postanka. U ovom djelu
možemo dobiti zaokruženu sliku Augustinove osobe.

2.2. Filozofska djela

Augustinova filozofska djela obuhvaćaju: Contra Academicos, gdje kao friški obraćenik 
kroz tri knjige pobija skepticizam akademika. Nadalje,  De vita beata (O blaženom životu) gdje
kroz jedan razgovor Augustin dokazuje da se prava sreća nalazi u spoznaju Boga. U spisu  De
ordine (O redu) raspravlja o svom velikom problemu – zlu u svijetu i njegovo mjesto u
 providosnom redu. Solliloquia (Monolog) govori o epistemologiji transcendencije te o
 besmrtnosti duše. U  De immortalitate animae (O besmrtnosti duše) proširuje dokazivanje
 besmrtnosti duše iz Monologa temeljem vječnosti istine. U spisu  De musica (O glazbi) sadrži
šest knjiga u kojima govori o metrici i ritmu. U De quantitate animae (O veličini duše)
raspravlja o problematici duše i tijela te pomalo aristotelovski određuje dušu nadležnu u
upravljanju čovjekovim tijelom, psihom, moralom te religioznosti. U De libero arbitrio (O
slobodnoj volji) gdje kroz tri knjige, od kojih je prva nastala prije zaređenja, a druge dvije za
vrijeme svećeništva, obrađuje antropološki vid slobode. Uviđa da je i porijeklo zla u
čovjekovom slobodnom odlučivanju. A zahvaljujuć ovom djelu sintagma libertum arbitrium
 proširila se kroz zapadnu misao. Spis  De magistro (Učitelj) naziv učitelja u biti pridaje Bogu, u
smislu da Augustin smatra kako se u dubini svakog čovjeka nalazi istina pa je stoga učiteljeva
uloga stimulirati proizlaženje istine.

2.3. Apologetski spisi

Apologetski spisi uključuju: De vera religione (Prava religija), spis koji objašnjava kako
 je kršćanska vjera ona prava, dana božanskim milosrđem za knanjanje Presvetom Trojstvu.  De
utilitate credendi (O korisnosti vjerovanja) je prvo djelo koje je napisao po zaređenju, a u njemu
objašnjava sukladnost razuma s kršćanskim vjerovanjem.  De divinitate daemonum (O
 božanstvu demona) govori o lažnim prproštvima i predskazanjima. Questiones expositae contra
 paganos razlaže šest pitanja protiv pogana.
 De civitate Dei (O državi Božjoj) kao jedno od najvažnijih djela kršćanske literature, ali
i književnosti općenito, imala je prvenstveno velik utjecaj na srednjovjekovnu misao.
410. Vizigoti su osvojili Rim, a kao krivac tome smatralo se kršćanstvo. Kao odgovor na te
optužbe Augustin je 413. započeo pisati ovo kompleksno djelo koje sadrži dvadeset i dvije
knjige.
Prvih deset knjiga predstavlja apologiju kršćanstva protiv pogana razotkrivanjem
njihovih manjkavosti u odnosu na kršćanstvo. Drugi dio predstavlja obrambeno izlaganje
kršćanstva. U ovom dijelu on razrađuje i govor o dvije države koji se temelji na sukobu između
države Božje koja je civitas dobra, te je kroz judeokršćanstvo, prikaz služenja drugima i ljubavi
 prema Bogu, te civitas zla koja kroz poganstvo okreće ljubav prema sebi. „Među ovim
carstvima vodi se borba koja nikad ne prestaje i providnost Božja vodi onaj dio čovječanstva
koji pripada Božjem carstvu, do konačne pobjede u vječnosti.“ 10 Djelo je istovremeno
namijenjeno i poganima i kršćanima. Kršćane želi umiriti argumentirajući neutemeljenost
 poganskih optužbi. Prema Augustinovoj eshatologiji svakog čovjeka odmah poslije smrti čeka
 pojedinačni i posljednji sud. Bitno je to naglasiti jer su u to vrijeme bile plodne razne
reinkarnacijeske varijante pod utjecajem platonizma. 11 U drugom dijelu tumači stvaranje s
10
Pavić, J., Tenšek, Z.T.,  Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost, str. 244.
11
Usp. Kraljik, Dalibor: Pregled središnjih tema eshatološke misli Augustina Hiponskoga, Kairos: Evanđeoski
teološki časopis, 5 (2011), 1
 naglaskom na anđele čija podjela ukazuje na začetak dviju država. Borba između dobra i zla
odražava se i na ljude u tri stvari: problem zla, koje se razumijeva kao privacija dobra, a koje se
 pokazuje kada ljudski slobodni odabir ne izabire Dobro; problem moralne i fizičke smrti te
 problem istočnog grijeha. Kroz posljednje knjige pretresa se razriješenje, ali do konačnog suda
teško ih je razlikovati. 12 Djelo je završio 426. godine.

2.4. Dogmatski spisi

Dogmatski spisi uključuju  De fide et symbolo (O vjeri i simbolu) u kojem piše o
detaljnim tumačenjima simbola vjere izlaganih na koncilima u Africi.  De diversis quaestionibus
tribus (Kniga posvećena izlaganju 83 pitanja) .  De diversis questionibus ad Simplicianum (O
različitim pitanjima Simplicijanu) je prvo djelo Augustina biskupa, upućeno kolegi biskupu
Simplicijanu u Milanu u raspravi o milosti i predestinaciji.
 De Trinitate (O Trojstvu) predstavlja jedan teološki temeljac za teologiju Presvetog
Trojstva. Djelo je pisao dvadesetak godina, a sadrži petnaest knjiga. Prve četiri govore o
Biblijskom utemeljenju nauka o Trojstvu, s naglaskom na Ivanovo evanđelje; peta, šesta i
sedma knjiga objašnjavaju bitnost božanskog djelovanja i njegova doživljavanja u kršćanskoj
 povijesti, te obranjuju dogme potpomognute naukom Otaca. Nakon što je obradio Biblijsko
dokazivanje Trojstva, u osmoj knjizi započinje s uvodom u mističnu spoznaju Boga
 potpomonuom razumom, te traži slike Boga u stvorenom. U knjigama od devete do četrnaeste
razvija psihološku analogiju sa smislom da je potrebno, ali i moguće, okrenuti se čovjekovu
umu (mens) kako bi se pronašlo vestigia Trinitas – tragove Trojstva, u stvorenju. Jer u čovjeku
 postoji trijadična struktura koja svoje utemeljenje ima u Božjem bitku: mens, notitia, amor (um,
spoznaja, ljubav). Posljednja, petnaesta knjiga donosi sažetak i zaključak. Djela poput ovoga
drže zasluge za današnje razumijevanje pojma osobe, koje je tada bilo bitno za objašnjavanje
respodijele osoba u Trojstvu. Vrlo je bitno u ovom djelu naglasiti i Augustinovo poimanje Duha
Svetoga kao Ljubavi koja ujedinuje Oca i Sina. 13
 De fide et operibus (O vjeri i djelima) objašnjava kako nije dovoljan samo fideizam,
 potrebuju se i djela. De fide, spe et caritate (O vjeri, nadi i ljubavi) govori o povijesti spasenja i
o milosti Božjoj.

2.5. Polemička djela

Polemička djela su brojna jer je Augustin bio strastveni borac protiv krivojvjerja i heretika.

2.5.1. Pisao je protiv Manihejaca, među kojima je i boravio devet godina kao mlađi. Uvidjevši
da je njihovo dualističko učenje lažno te otkrivši da je izvor zla u biti u čovjekovom odabiru
istoga on piše brojna protumanihejska djela, poput  De Genesi contra manichaeos, Manichaei
discipulum, Contra Faustum manichaeum i druga.

2.5.2.  Ad Orosium contra priscillianistas et origenistas liber  (Oriziju, knjiga protiv
 proscilijanista i origenista) sadrži savjete upućene njegovu učeniku Oroziju oko 414. kako se
 ponašati s ovim krivovjerjima.

2.5.3. Protiv donatizma se bori kroz koncile, javne rasprave i spise, i to prvenstveno po pitanju
sakramenata. Donatisti su „temeljili valjanost sakramenata na osobnoj svetosti i integritetu onih
koji su dijelili sakramente ili presjedali ređenju.“ 14 Neki od spisa su:  Psalmos contra partem

12
Usp. Pavić, J., Tenšek, Z.T.,  Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost , str. 245
13
Usp. Domazet, Anđelko: Sveti Augustin Trojstvo, Služba Božja, 50 (2010), 2
14
Glazier, M., Hellwig, K.M., (2005), Suvremena katolička enciklopedija,sv.1, Split, Slobodna Dalmacija d.o.o.,
str. 221
  Donati, De baptismo (contra donatistas) libri VII . Po pitanju zadnjeg spisa bitno je naglasiti
kako je po pitanju krštenja Augustin smatro da je valjano i ono podijeljeno od heretika.

2.5.4. Protiv pelagijanizma se bori prvenstveno po pitanjima milosti. Pelagijanizam pridaje

 preveliku važnost, odn. mogućnost čovjekovom samostalnom iskupiteljskom djelovanju te
zanemaruje učinke darovane mu milosti. U okviru ove problematike piše:  De natura et gratia,
 De gratia Christi et de peccato originali liber II, De gratia et libero arbitrio, De dono
 perseverantiae, te još neka. Pelagijanizam je bio osuđen na saboru u Kartagi 418. godine.

2.5.5. Protiv arijanizma polemizira jer arijanizam naučava neistovjetnost naravi osoba
Presvetog Trojstva, paktički niječući božanstvo Sina. Ta problematika je razriješena na drugom
ekumenskom saboru (Prvi carigradski sabor) 381. godine. Sabor je utvrdio nauk da je Duh Sveti
homoousios, istovjetne naravi sa Ocem i Sinom. 15 Piše: Contra sermonem arianorom, Collatio
cum Maximino arianorum apiscopo.

2.6. Egzegetska djela

Augustin se koristio latiskim prijevodom Biblije, jer hebrejski nije znao. Piše prvi udžbenik 
 biblijske egzegeze –   De doctrina christiana libri IV  (O kršćanskom učenju), te pri tome
 precizno utvrđuje, kasnije i prihvaćen, Kanon Svetih knjiga.
 Njegove egzegeze Starog zavjeta obuhvaćaju:  De Genesi adversus Mnichaeos (O stvaranju
 protiv manihejaca); De Genesi ad litteram libri XII (O doslovnom tumačenju knjige Postanka) u
kojem piše o teologiji stvaranja; Enarrationes in psalmos (Izlaganja o Psalmima).
Egzegeze Novog zavjeta obuhvaćaju:  De consensu evangelistarum (Oskladu evanđelista);
Tractatus in Johannis evangelium (Rasprave na Ivanovo Evanđelje), ovo se djelo svojom
sveobuhvatnošću „može smatrati najboljim komentarom četvrog evanđelja u cjelokupnoj
 patristici“16 Nisu navedena apsolutno sva djela koja obrađuju egzegezu i Starog i Novog
zavjeta, već nekolicina onih koja djeluju kao najvažnija za njegovo egzegatsko djelovanje.

2.7. Moralno-asketska i pastoralna djela

U ovu skupinu ubrajamo:  De agone christiano (Okršćanskoj borbi), jedan spis napisan
 jednostavnijim govorom kako bi šira populacija mogla razumijavti opisana pravila kršćanskog
života, uključujući tu i vjerovanje i moral.  De bono coniugali (O dobrima bračnog života),  De
continenatia (O uzdržljivosti), De sancta virginitate (O svetom djevičanstvu) koja predstavlja
 poticaj i obranu djevičanstva. De opere monachorum (O radu monarha) koja je odgovor na
zamolbu savjetovanja o pravilnom životu u samostanima. Augustin preporuča rad kako bismo
ostali čisšći od mana i lijenosti.  De catechizandis rudibus (O poučavanju neupućenih)
 predstavlja svojevrstan priručnik za katehetsku poduku.

2.8. Pisma i traktati

Sačuvana Augustinova pisma, nastala između 386. i 425. godine, važna su za detaljnije
upoznavanje Augustina kao osobe, načina njegova razmišljanja i djelovanja. Neka od
dvjestotinjak pisama su bitna za spomenuti, kao što je na primjer njegovo jedanaesto pismo u
kojem još na početku svog obraćenja raspravlja s prijateljem Nebridijem o usklađivanju
Utjelovljenja s jedinstvom Trojstva. Njegovo dvadeset i prvo pismo pokazuje nam upravo kako
 je Augustin sebe doživljavao i bit njegove osobe. Pismo je upućeno njegovu vlastitu biskupu
Valeriju, kojeg je on trebao naslijediti na biskupskoj stolici, no Augustin se smatrao
nedostojnim te zadaće te je molio Valerija da mu dopusti vrijeme samotnog povlačenja u kojem
 bi se mogao pripremiti za takvu zadaću. Dvjestojedanaesto pismo upoznaje nas, u vrijeme kada
15
Usp. isto, str. 273
16
Pavić, J., Tenšek, Z.T.,  Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost, str. 251
 je već bio iskusan biskup, sa organizacijskim sustavima u samostanima onog doba kao i sa
činjenicom da su i onda postojale ženske monaške zajednice.

 Njegovih govora, prema suvremenim istraživanjima, ima oko petstotinjak, a dijele se na

govore o pitanjima Svetog pisma Starog i Novog zavjeta, govore prigodom različitih blagdana u
crkvenoj godini, govore za spomen svetaca te govore u različitim prilikama, a naročito u
 pitanjima moralne prirode. Tu se mogu ubrajati i njegove Rasprave ( Tractatus) koji su pisani na
način razumljiv za narod. 17

3. Filozofija
Augustin u svojoj filozofskoj nauci teži za saznanjem prave sreće illi baženstva. Zbog toga
kaže da za znanjem treba težiti, jer čovjek usebi samome osjeća i teži za onim što je veće od
njega samoga, a saznanje je funkcija, način kojim ćemo stići do istine koja će nam pružiti
 blaženstvo. Pitanje koje se javlja kod Augustina je logično: kako je moguće da mi u svojoj
kontingentnosti spoznamo ono suštinski i nepromjenjivo istinito što nas transcendira? To
 pitanje stoji u izravnoj vezi s dokazivanjem Božje opstojnosti. U tom pogledu on u djelu Contra
 Academicos ističe kao jednu od sigurnosti načelo kontradikcije. U skladu s čime u  De libero
arbitrio ustvrđuje sigurnost barem nečega što je postojano istinito: čovjek zna da postoji, zna da
živi i zna da upravo on to zna. Osjetilni predmeti su i tako bili za Augustina samo polazna točka
na putu prema Bogu, pa odnosi naših čula nisu ključan problem. Ali, iako unutarnja spoznaja
 putem duše ima onu pravu vrijednost, Augustin ne niječe bitan utjecaj čulnog svijeta na našu
spoznaju, pa makar on bio promjenjiv i nestalan.
Duša prožima cijelo tijelo, ali povećanjem aktivnosti na nekom dijelu tijela ona fokusira
djelovanje osjetila. Poanta takvog gledišta je u tome da se čovjekova duša približava istini u
sebi i posebi, no osjetilima i materijalistički one ne može spoznati valjanu istinu. Božanska
inteligibilna svijetlost osvjetljava ljudsku dušu kako bi omogućila spoznaju. U ovom dijelu
Augustinovskog nauka osjeća se veoma utjecaj neoplatonizma, jer govori o Ideji Dobra kao
onoj koja osvjetljava inteligibilne predmete. U usporedbi možemo vidjeti kako, prema
neoplatonističkom gledištu, Sunčeva svijetlost osvjetljava materijalni svijet i čini ga oku
vidljivim, tako i božanska iluminacija čini duhu vidljivima vječne, nepromjenjive istine. 18 Pa
tako i „u djelu  De Ideis objašnjava da su božanske ideje određene arhetipske forme ili postojani
i nepromjenjivi razlozi stvari, koji sami nisu stvoreni već postoje vječno u božanskom duhu i
uvijek su isti.“ 19 Vječnost i nepromjenjivost Božja omogućava cijelo naše djelovanje,
odlučivanje, usmjeravanje. Samo je nepromijenjivi i vječni bitak onaj istinit.

4. Stvaranje
Zastupao je nauku o stvaranju svijeta ex nihilo slobodnim Božjim činom, a uprovo stoga što
 je to bio slobodan čin on upućuje na to da je sve stvoreno dobro. Iz ovoga proizlazi i
Augustinova nauka o zlu, koje je promatrano u obliku lišenosti dobra, privacije, pa stoga i
 postoji u okviru dobra, iako ne savršenog Dobra. U stvaranju, vrhunac predstvalja čovjek za
kojeg Augustin izlaže da ima dušu, kao nematerijalno počelo koja prožima materijalno tijelo.

ZAKLJUČAK 
U ovakvim osnovnim crtama jedva da se može i započeti govoriti o Augustinovu
utjecaju na teologiju kršćanstva i na cjelokupno razmišljanje zapadnog svijeta. Augustin je
17
Usp. Pavić, J., Tenšek, Z.T.,  Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost , str. 253
18
Usp. Koplston, F., Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, (1989), Beogradsko izdavačko-grafički zavod,
str. 69
19
Isto, st. 78
uspio u svojim brojnim djelima rastumačiti i razriješiti mnoga pitanja i probleme koji su
nastajali u tim još početnim kršćanskim vremenima. Njegovo suštinsko razumijevanje
kršćanske misli, a velikim djelom i njegova južnjačka borbena strast, pomogli su pročistiti
kršćanski nauk od krivovjerstva u koje su zapadali i veoma učeni ljudi njegova doba. Svojim
zalaganjem za učenjem, djelovanjem, pisanjem sve do svog posljednjeg daha zadužio nas je
sveti Aurelije Augustin za dignitet osobe u današnjem svijetu, za teološku misao kojom su bile
nadanjivane i inspirirane brojne generacije.

Literatura
Donat, Anđelko: Sveti Augustin Trojstvo, Služba Božja, 50 (2010) 2, 239-244.
Glazier, Michael; Hellwig, K.,Monika: Suvremena katolička enciklopedija, sv.1, Split,
Slobodna Dalmacija do.o., 2005.
Koplston, Frederik: Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, Beograd, Beogradski
izdavačko-grafički zavod, 1989.
Kraljik, Dalibor: Pregled središnjih tema eshatološke misli Augustina Hipanskog, Kairos:
Evanđeoski teološki časopis, 5 (2011) 1, 105-120.
Kušar, Stjepan: Srednjovjekovna filozofija, Zagreb, Školska knjiga, 1996.
Pavić, Juraj; Tenšek, Tomislav Zdenko: Patrologija, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993.