SVETI AUGUSTIN (354.-430.) Augustin (Aurelije Augustin) se rodio 13. studenoga 354. u Tagasti, gradiu u Numidiji.

Danas je to mjesto u Aliru, a zove se Souk Ahras. Njegov otac bijae mali posjednik, ali imanje je zbog velikih poreza donosilo sve manje prihoda. Zato e Augustin moi na kole samo uz obilnu pomo jednog svog zatitnika. To je za njega bilo poniavajue i on je tu milostinju dodue primio, ali je ipak bio ranjen u svojem ponosu. Neki misle da mu je ta okolnost utisnula u duu onu silnu osjetljivost, koja e za njega biti karakteristina kroz cijeli ivot. Dok je njegov otac, Patricije, bio poganin, majka mu je Monika bila gorljiva kranka (jedan pisac veli "fantastina"), prava vjernica. Augustin je bio veoma ivahan duh, iznimno temperamentan, prekomjerno osjetljiv, slabo discipliniran uenik, odvie svjestan da mu uenje ide lako i da se prema tome ne treba naprezati. Prve razrede kole zavrio je u rodnoj Tagasti. Nakon toga je poao u Madauru gdje je pohaao predavanja nekog gramatika da bi se na taj nain pripremio za zvanje govornika. Homer i grki jezik ne uinie na njega ba neki jai dojam. No zato se zanosio i bio oduevljen za rimskog pjesnika Vergilija. Lio je suze itajui o nesrei kraljice Didone. Kad je Augustinu bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kui. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridruio jednoj bandi mladih izgrednika razbijaa. Na sreu, to nije dugo potrajalo. Zahvaljujui svome dobrotvoru, mogao je nastaviti nauke i to u Kartagi, gdje je bujao razvratan i pokvaren ivot, a u tu je movaru i on uronio. Naao si je "prijateljicu", s njom podravao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uz Kartagu ga je drala ne samo elja za naukom ve i arka ljubav prema djevojci. Kako mu studij nije zadavao posebne brige, bio je ponosan i na rezultate koje postizavae. Pijui iz ae uitaka punim gutljajima, uivajui ugled blistava studenta, u dui je ipak bio nemiran. Tada je itao Ciceronova djela i u dui mu se poe buditi "ljubav prema mudrosti". itao je i Bibliju, no njezin hrapavi jezik, prema bljetavu Ciceronovu stilu, inio ju je u njegovim oima bijednom knjigom. Uskoro je upao i u mreu Manijevih uenika te postao manihejac. Manihejci su tumaili paradoks nereda u svijetu postojanjem dvostrukog poela: dobra i zla, koja vladaju svijetom. To je nauavanje nastalo prije vie od dva stoljea u sredinjoj Aziji te prodiralo malo-pomalo na Zapad, u Sredozemlje, zadavajui kranstvu teke gubitke. Sve dogaaje u svijetu tumaili su kao borbu izmeu dviju vjeitih sila: svjetla i tame, duha i materije. Iz pomijeanosti svjetla i tame nastao je ovaj svijet; zato je i zao. Augustin je ispoetka bio oduevljen manihejac, no tada se poeo sve vie oslobaati mitolokoga sadraja tog nauka. Poeo je uoavati zbrkanost manihejskog nauka na podruju filozofije i teologije te njezinu dekadencu na podruju morala. Bio je i odvie inteligentan, da ne bi uoio to je u maniheizmu slabo i jadno. On je sve vie tragao za pravim smislom ivota, a na to mu temeljno pitanje maniheizam, zaista, nije mogao dati pravi odgovor. Poslije e Augustin u svojim spisima s pet dokaza pobiti manihejsku zabludu. Ako ih elimo svesti na ono bitno,

moemo rei ovako: Ne mogu postojati dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je posve apsolutno savren, nepromjenjiv i vjean, bez poetka i svretka. A takvo bie moe biti samo jedno jer, kad bi ga u savrenosti mogao netko drugi nadmaiti, onda bi taj bio pravi Bog. Dakle, mogu je samo jedan pravi Bog, nema dualizma. Zavrivi nauke, Augustin je u Tagasti postao profesor. Tu je slubu obavljao 13 godina. elja za karijerom odvest e ga iz Tagaste u Kartagu, a zatim e i u Rimu predavati retoriku. Sveta je Monika, majka sv. Augustina, kako je poznato, mnogo molila za njegovo obraenje, no molitva osta dugo neusliana. Kad je njezin sin, koji bijae uitelj govornitva u Kartagi, naumio poi u Rim da bi ondje mogao jo uspjenije pouavati njegova se majka pobojala da e u velikom gradu za njezina sina biti jo vie pogibelji pa ga je plaui molila da promijeni svoju odluku. Cijelu je sljedeu no provela u molitvi, molei Boga da sprijei odluku njezina sina o putu preko mora. Drugo je jutro doznala sva u strahu da je njezin sin otputovao. Zato Bog nije usliio njezinu molitvu? Zato to je boravak u Italiji postao veoma koristan. Ondje e se Augustin obratiti. Sam e kasnije rei: "Boe, ti nisi ispunio elju moje majke da joj dadne ono za to je uvijek molila!" Nakon rada u Rimu, Augustin je napokon g. 384 dobio novo namjetenje u carskoj rezidenciji u Milanu, gradu koji je tada bio prijestolnica Zapadnorimskoga Carstva. Uz sve uspjehe na profesorskom, retorskom i filozofskom polju, uz udovoljavanje strastima, prati ga stalno neki nutarnji nemir. I on osjea: "U meni su dva ovjeka" Meutim Milano e postati odluna toka njegova ivota. Ondje je poeo prouavati djela genijalnog mislioca neoplatonizma Plotina (205-270). Tamo ga je pronala Monika, aneo uvar njegova ivota, te ga uspjela skloniti da prekine nedoputene odnose s Adeodatovom majkom. U Milanu je Augustin susreo biskupa sv. Ambrozija (340-397), u kojem je naao sebi dostojna partnera u raspravljanju o najvanijim ivotnim pitanjima, o problemima koji su njega samoga muili. Augustin je poudno sluao njegove propovijedi, gutajui njegove rijei. Smatrao ga je nedostiivim govornikom. Poslije e o svojim doivljajima u milanskoj katedrali zabiljeiti: "O Boe, koliko sam suza prolio kod tvojih himana i pjesama! Kako sam bio ganut kad je tvoja crkva odzvanjala od lijepa pjevanja. Oni su tonovi balzam za moje uho i s njima se tvoja istina izlijevala u moje srce tako da je u meni plamtio ar pobonosti." Uz govornitvo i ljepotu liturgijskog slavlja u Augustina je malo-pomalo poelo prodirati i Kristovo Evanelje. Tada je itao i Plotinove Enneade i ta lektira dade konaan pravac njegovu ivotu. Po Plotinovu idealistikom misaonom sustavu te utjecaju biskupa Ambrozija definitivno se pribliio kranstvu. Meutim se jo uvijek nije mogao otrgnuti od spona koje su ga sputavale, a to su: astohleplje, uspjeh, karijera, zlato i seksualni uici. Boja ga milost, koju za njega ustrajno moli majka mu Monika, prati ukorak. Augustin dobiva u ruke ivotopis sv. Antuna pustinjaka, iz pera sv. Atanazija, ita ga i ostaje pod dubokim dojmom. Divi se pred idealom mnotva onih kojih su sve ostavili i poli za Kristom u pustinju, u samou, u molitvu i pokoru. Augustin i sam stoji sada pred odlunim korakom od svoga ivota i on mora neto pametno stvoriti. Taj e korak biti dar Boje milosti koja ga prati. Kad kasnije o njoj bude raspravljao s pelagijancima, znat e je braniti ne samo iz Svetoga pisma, ve i iz vlastitog iskustva. Prizor konanog obraenja sam je Augustin ovjekovjeio u Ispovijestima. U to je vrijeme upadno traio samou. Tako se bio povukao u osamljenost vrta svoje kue u Milanu. Tamo je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet izmeu ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomo odozgora. Vapio je: "A to sada, Gospodine, i kako e

dugo potrajati ovakvo stanje?" Tada je uo kako netko djejim glasom vie: "Tolle - lege, tolle - lege! - Uzmi i itaj!" Uzeo je Sveto pismo i oi mu se zaustavie na ovome tekstu: "Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oruje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i rasputenosti, ne u svai i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugaate pohotama!" (Rim 13,12-14). Taj je nadahnuti tekst bio savren odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. On je iz Augustina protjerao svu tamu nesigurnosti, ispunivi mu srce snanim svjetlom. U svojoj 32. godini ivota Augustinova dua pronalazi napokon Gospodina. Za tu je milost bio cijeli ivot zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesti nisu drugo do himna zahvalnica Gospodinu. Augustin je jo nekoliko tjedana nastavio svoju slubu profesora govornitva, a onda se zahvalio. Skupa s majkom, sinom i nekim prijateljima povukao se na ladanjsko dobro nekog svoga prijatelja u blizini jezera Como. Prijatelji su mu omoguili dulji skroviti boravak ondje. U uskrsnoj noi 23. travnja 387. primio je iz ruku milanskoga biskupa, svetoga Ambrozija, sakramenat krtenja zajedno sa svojim sinom Adeodatom. Na povratku u Afriku Monika je umrla u Ostiji, lukom gradu na uu Tibera u Tirensko more. Tko je proitao Augustinove Ispovijesti, rado posjeuje to mjesto jer ga je u tom remekdjelu opisao divno, a jo divnije ivot i smrt svoje majke Monike, koja je jedan od najveih genija kranstva. Na zidu jedne od negdanjih kua ispisan je Augustinov dijalog (dakako skraen) s majkom kad su u Ostiji ekali brod; majka ga nije doekala, ve je ondje umrla, sva sretna to je uz nju stajao njezin obraeni sin za ije obraenje bijae prolila mnogo suza, izmolila mnogo molitava, prikazala mnotvo rtava. Augustin je stigao u zaviaj u jesen 388. Prodao je oevo imanje te s prijateljima i istomiljenicima provodio neke vrste redovniki ivot produbljujui svoju duhovnost te studirajui i dalje filozofiju i teologiju. To je razdoblje trajalo tri godine. Tada se jednog dana naao u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Stari je mjesni biskup Valerije predloio zajednici da mu izaberu sveenika koji e mu pomagati, a osobito u propovjednikoj slubi. Augustinova prisutnost u crkvi nije ostala nezapaena. Narod je povikao: "Augustin - sveenik!" Kandidat je protestirao, branio se, briznuo u pla, smatrajui se valjda nevrijednim, no sve bijae uzalud. Narod ovdje bijae, doista, glas Boji. Njegovo je sveeniko reenje bila odluena stvar. Zareen je za sveenika 391. godine. Za njega je to bila velika rtva. Morao se odrei onoga lijepoga, mirnoga, kontemplativnog ivota u drutvu prijatelja te prihvatiti teke slube sveenikog sluenja. No, kranin nije vjernik samo za sebe, ve i za Crkvu, za zajednicu. Augustin e 5 godina kasnije, g. 396., kao biskup naslijediti Valerija u Hiponu, drugom po vanosti gradu rimske Afrike. Utjecaj e hiponskoga biskupa prelaziti daleko mee njegove biskupije, i to ne samo prostorno, ve i vremenski sve do dana dananjega. On je u svoje doba postao neosporan voa afrikog episkopata, ali i teoloka svijest i savjest cijele Crkve. Novi je biskup Hipona uza sve to u prvom redu bio sluga svoje Crkve u Hiponu. A biskupsku je slubu shvaao "ne kao predstojnitvo, ve kao sluenje". Sa svojim je klerom provodio zajedniki ivot pod veoma strogim pravilom. Prof. Franz Spirago u svojoj Zbirci primjera spominje natpis u blagovaonici sv. Augustina koji je glasio: "Qisquis amat dictis absentem rodere vitam hanc mensam vetitam noverit esse sibi." (Neka se klone ovog stola oni koji rado vrijeaju tuu ast.)

Augustin je naroitom revnou obavljao slubu propovijedanja. Oko tisuu sauvanih propovijedi najvei su dio njegove pismene batine. Te su propovijedi pune misli iz Svetoga pisma, koje Augustin svojom rjeitou i dubinom neobino lijepo razlae. Uz pastoralnu slubu razvio je i karitativnu u korist siromaha i potrebnika. Svoju je slubu shvaao veoma odgovorno, zalagao se posve pa je esto morao govoriti: "Stenjem pod teretom svoje biskupske slube." Augustin je obavljao i slubu velikog teologa i uitelja Crkve. On je itavom svojom kulturom bio Rimljanin, a inae genijalan mislilac, koji je iza sebe ostavio monumentalno djelo neusporedive vrijednosti. Bio je filozof, teolog, pastir dua, ovjek velike duhovnosti, nauitelj milosti i ljubavi. Njegovo pisano djelo broji 113 knjiga i 218 pisama. Kroz te se spise provlae sve rasprave tadanje afrike Crkve i kranskoga svijeta, osobito one to ih prouzroie donatisti i pelagijanci. Augustinovo cjelokupno djelo, pa i njegove polemike, nije imalo druge svrhe do slube Crkvi njegova i buduih vremena. On je najznaajniji filozofski mislilac meu svetim Ocima, a njegova teologija ide u vrhunce patristike. No, iako je bio jedan od najveih genija svog doba, dopustio je da ga i kritiziraju, a plod je toga njegovo znano djelo Retractationes u kojem je korigirao neka svoja miljenja. U tome je takoer pokazao veliinu duha jer je kraj sve svoje nadarenosti bio svjestan da ipak nije nepogrjeiv. To je nadasve pokazao na duhovno-moralnom planu u svojim besmrtnim Ispovijestima remek-djelu kranske pa i svjetske literature, uvijek vrijednom i suvremenom. U njemu je dao dubok i svestran uvid u svoj religiozni razvoj. Uz Ispovijesti tu je i drugo Augustinovo remek-djelo De civitate Dei (O Bojoj dravi) u kojem je sadrana najvrjednija starokranska apologetika, obrana kranstva, a u isto vrijeme potovanja dostojna teologija povijesti. Povod je za pisanje tog djela dao kriv sud da je za propast Rimskog Carstva krivo kranstvo. Svoju je bogatu i dubokoumnu teologiju Augustin razvio u sukobu s herezama svog vremena: maniheizmom, donatizmom i pelagijanizmom. Donatistika je hereza nauavala da vrijednost sakramenata ovisi od duhovne istoe i kreposti djelitelja i stoga su osnovali crkvu iskljuivo samo od onih istih u kojoj za grjenike nije bilo mjesta, a najmanje milosra. Nauavali su i neke druge zablude, na primjer ponovno krtenje. Ta je zabluda dolazila od krivog poimanja sakramenta jer se njegova djelotvornost i uinkovitost vezala uz istou djelitelja. Za Augustina je to znailo svoje ufanje stavljati u ovjeka, a ne u Krista, uzronika i pravog djelitelja sakramenata. To prema svetom Augustinu znai da nije Petar ili Ivan koji krsti, ve je to Krist sam. Protiv pelagijanizma, svojevrsnog naturalizma, koji je nijekao stvarnost istonog grijeha, pa i potrebu milosti, Augustin je razvio temelj svog nauka o milosti. Bog je ovjeka kod stvaranja upravio prema konanom nadnaravnom cilju i za to ga obdario milou. ovjek je nadnaravna slika Boja, grijehom ranjena, ali po Kristu opet povraena u prvotno stanje. Krist je svojom milou spasio i opravdao palog ovjeka. Ta je milost dakako dar Kristove muke, smrti i uskrsnua. Opravdavajua milost je ponovno stvaranje ovjeka jer po njoj postaje homo novus - novi ovjek u Kristu. Ta milost sadri u sebi izlijevanje Boje ljubavi na ovjeka koji postaje Boji prijatelj, ljubimac, tovie, ljubljeni sin. A tek ljubav prema Bogu ovjekove ine ini nadnaravnima i za nebo zaslunima. ovjek, dakle, s Bojom ljubavlju i milou, bez koje ne moe nita, mora suraivati, a to znai ivjeti u Bojoj ljubavi i prijateljstvu. Upravo je Augustin rekao: "Bog, koji te je stvorio bez tebe, nee te i spasiti bez tebe!" Pelagijanizam, na alost, stavlja u ovjeka preveliku mo, kao da mu nije potrebna Boja milost. Augustin si je g. 426. izabrao biskupa-pomonika. Umro je 28. kolovoza 430., kad su Vandali ve tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad. Nakon pada Hipona tijelo su mu prenijeli najprije na Sardiniju, a g. 722. Luitprand ga je prenio u Paviju. U Ispovijestima Augustin

priznaje: "Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te traio nasrui na ta lijepa bia koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe drale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhou, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepou, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdiem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i eam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom." Neke poznate misli sv. Augustina:

Dua se hrani onim to je veseli. ovjek moe biti spaen samo odlukom Boje volje. Po svojoj volji Bog bira one koje eli spasiti. Zato predestinacija uvijek postie svoj cilj, a ta je sigurnost ivota. Svi ljudi su zbog Adamovog grijeha osueni na smrt, a oni koje Bog ne eli spasiti zauvijek e propasti. (Boji grad) Bog je beskrajna sfera ije je sredite svugdje, a periferija nigdje. Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, irokim prostranstvima oceana, i krunom pokretu zvijezda, a pored sebe prolaze i - ne ude se niemu. to su iz radoznalosti saznali, to su iz oholosti izgubili. uda se ne dogaaju u suprotnosti s prirodom, nego samo s onim to mi podrazumijevamo pod prirodom.

Ispovijesti (Augustin)
Ispovijesti (ili lat. Confessiones) naziv je trinaest autobiografskih knjiga, koje je napisao Aurelije Augustin izmeu 397. i 398. godine. Danas se knjige veinom tiskaju zajedno pod imenom Ispovijesti svetog Augustina, kako bi se knjiga razlikovala od knjiga slinog naziva, kao to su "Ispovijesti" Jean-Jacques Rousseaua. Knjiga govori o njegovom grijenom djetinjstvu i prelasku na kranstvo. Ope je miljenje da je ovo prva zapadnjaka autobiografija ikada napisana, i bila je veoma utjeajan model za kranske pisce sljedeih 1000 godina srednjeg vijeka. To nije potpuna autobiografija jer je napisana u njegovim ranim 40-tim a ivio je jo dugo nakon toga, pa je kasnije napisao i drugo vano djelo Boija drava. Ona nam daje pregled evolucije Augustinovog razmiljanja i to je najbolji zapis o bilo kojem pojedincu iz tog razdoblja. Knjiga je vano teoloko djelo.

Sveti Augustin
Sveti Augustin ili Aurelije Augustin (latinski: Aurelius Augustinus Hipponensis, Tagasta 13. studenog 354. - Hippo 28. kolovoza 430.) je pisac, teolog i jedan od najutjecajnijih kranskih uitelja. Roen je kao Augustin u Tagasti (dananji Alir). Bio je sin rimskog inovnika - poganina (Patricija) i majke kranke (sv. Monika). Kao djeak pokazivao je iznimnu znanstvenu otroumnost. Nakon to je napustio dom kako bi uio u Madauri, vratio se kui kad je imao 16 godina. U to vrijeme je poeo vezu s nekom enom koja je trajala 15 godina. U dobi od 19 godina zapoeo je istraivati perzijski nauk - maniheizam. Ta je kola spajala elemente kranstva, gnostike i poganstva naglaavajui borbu svjetla i tame. Godine 383. preselio se iz Kartage u Rim, a godinu potom u Milano, gdje se ponovo susreo s kranstvom. U svojoj autobiografiji opisuje kako je jednog dana, dok je sjedio u vrtu, zauo djeji glas: "Uzmi itaj!", te je odsutan duhom uzeo "Poslanicu sv. Pavla apostola Rimljanima" i proitao sljedee: "...zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i u brizi za tijelo ne pogodujte poudama." (Rimljanima 13,13-14) Proitavi to, sav potresen odlazi do biskupa Ambrozija te posjeuje njegove propovijedi. Godine 387. odluio se krstiti. Naredne godine vraa se u Sjevernu Afriku i 391. godine zaredi se za sveenika, gdje je 395. godine izabran za hiponskog biskupa. Tamo ostaje do smrti 430. godine. Kroz cijelo svoje uenje, Augustin je naglaavao potrebu preobraenja kao temeljnu poruku evanelja. Postao je glasovit po svojoj jasnoi i nauku. Pisari su biljeili njegove govore, koji su kasnije prepisivani i dijeljeni drugim biskupima. Njegova su uenja spoj ljubavi prema Bogu i udnje za Njegovim boljim upoznavanjem, pa se svi Krani mogu poistovjetiti s njegovim uenjem. U Augustinovoj filozofiji Bog ima sredinje mjesto, i On je uzrok i svrha svega, svemogu je, premudar i predobar. Sve dobro potjee od Boga, a zlo je samo nedostatak dobra. Zastupao je voluntaristiko gledite - volja je bitna mo, ovjekova je volja i odluka slobodna - neovisna o razumu i svijesti. Zastupnik teocentrizma - Bog stvara svijet odlukom svoje volje.