12.

Transakcijski troškovi, institucije i tržište

Acemoglu_i_Robinson_- 84-88 str.

Centralizacija nužna za red, pružanje sluga i regulaciju ekonomskih aktivnosti.

Demokracija je metainstitucija za izgradnju dobrih institucija.
Postoje (2) vrste polit. institucija:
- Ekstrakcijske polit. institucije: one koje nisu dovoljno centralizirane ili koje nisu
pluralističke. Moć se nalazi u rukama malobrojne elite s malo ili nimalo ograničenja (npr. S.
Koreja). Ekstrakcijske ekonomske institucije služe kako bi elita izvlačila novac iz društva –
ovise o ekstrakcijskim polit. institucijama.
- Uključive polit. institucije: one koje su dovoljno centralizirane ili pluralističke. Moć je
široko rasprostranjena u društvu te postoje ograničenja. Njihove ekonomske institucije
omogućavaju ravnopravnu raspodjelu sredstava.

Rodrik_- 159-175 str.

Tržištima su potrebne institucije jer ne nastaju sama od sebe, ne reguliraju se sama, nisu
samostabilizirajuća i ne daju sama sebi legitimitet. Ovise o širokom spektru netržišnih institucija koje
obavljaju regulatornu i stabilizirajuću ulogu te osiguravaju mu legitimitet.

Postoje (5) institucija za potporu tržišta:

- 1. Vlasnička prava (pravo raspolaganja – rijetko je apsolutno). Uspostava stabilnih vlasničkih

prava bio je ključ uspona Zapada; uspostava se rijetko odvija samim donošenjem zakona;
vlasnička prava mogu se obuzdati ako to koristi širem društvenom interesu. Pravo kontrole može
biti uže/šire raspršeno nego vlasnička prava.
- *2 pojma: stakeholders (zainteresirane i povezane osobe) i shareholders (vlasnici dionica)
- 2. Regulatorne institucije za svladavanje zatajenja tržišta – tržišta zakazuju kad se sudionici
upuštaju u monopol-prijevaru-hazarderstvo. Regulatorne institucije reguliraju ponašanje na tržištu
– što je tržište slobodnije, to ima više regulatornih institucija.
- 3. Institucije za makroekonomsku stabilizaciju – Kapitalističke ekonomije ne mogu se
samostabilizirati - fiskalne i monetarne institucije obavljaju posao stabilizacije (najvažnija
središnja banka). Unatoč tomu, neki misle (u Lat. Americi) da su upravo te institucije dovele do
stvaranja nestabilnosti provodeći prociklične politike.
- 4. Institucije socijalnog osiguranja Ekspanzija javnih programa socijalne zaštite dogodila se
nakon WWII u obliku: socijalnog osiguranja, naknade za nezaposlene, javni radovi, državno
vlasništvo, osiguranje štednih depozita.
- * azijski model – kombinacija prakse poduzeća (cjeloživotno zaposlenje i socijalne pogodnosti
tvrtke) i postupne liberalizacije.
- * pojam : welfare state (država s punim socijalnim osiguranjem – pojava u Europi krajem 19. st.)
- 5. Institucije za rješavanje konflikata u obliku: vladavine prava, visokokvalitetno sudstvo,
predstavničke političke institucije, slobodni izbori, neovisni strukovni sindikati, socijalno
partnerstvo, institucionalizirano predstavništvo manjinskih naroda, socijalno osiguranje.
Društveni konflikti oduzimaju sredstva ekonomski produktivnim aktivnostima.
- *Navedene institucije koriste se „dvostrukom tehnikom“: upozoravanju potencijalne
„dobitnike“ u društvenom konfliktu da njihovi dobitci mogu biti ograničeni te jamče
„gubitnicima“ da ne moraju biti eksproprirani.

Institucionalni temelji tržišne ekonomije nisu jednoznačno određeni, raznoliki su – to je razlog

prisutnosti širokog spektra institucije za regulaciju i stabilizaciju u razvijenim društvima. Unatoč
tomu, zemlje u razvoju često biraju kopirati jedan skup institucija [1970ih oponašali su Europu,
1980ih Japan, 1990ih SAD].
Postoje (2) načina stjecanja funkcionalnih institucija koje podupiru zdravi, održivi sustav zasnovan
na tržišnim principima:

- 1. stjecanje ili izgradnja tržišnog gospodarstva opće namjene koje je kodificirano i raspoloživo
na svjetskom tržištu uvozom gotovih nacrta iz naprednijih ekonomija (npr. washingtonski
konsenzus). To je pristup odozgo nadolje – oslanja se na ekspertizu tehnokrata i savjetnika.

- 2. izgradnja specifičnog (na njega nije moguće primjeniti gotov nacrt naprednih ekonomija)
tržišnog gospodrastva u skladu s lokalnim uvjetima s faktorom prešutnosti(označava da velik
dio znanja nije zapisan). Institucije se razvijaju lokalno kroz praksu i eksperimentiranje (npr.
Južna Koreja). To je pristup odozdo nagore - koristi se mehanizmima za izvlačenje lokalnih
info.

Participativne demokratske institucije – to su metainstitucije za prikupljanje lokalnog znanja -

najpouzdaniji oblik mehanizama za izgradnju lokalno prilagođenih institucija (npr. Mauricijus).

North_- Institucije,_institucionalna_promjena_i_ekonomska_učinkovitost 44-56, 61-97 str.

Prema Northu, teoriju institucija čini (1)teorija transakcijskih troškova i (2) teorija ljudskog
ponašanja.

(1) Teorija transakcijskih troškova:

Transakcijski troškovi (troškovi vezani uz bankovne usluge, osiguranje, financije i sl.) sastoje se od
troškova mjerenja vrijednosnih svojstava, troškova zaštite prava i reda te provedbe sporazuma. Oni su
dio troškova proizvodnje te za njih je ključna visoka cijena informacije. Troškovi mjerenja i
provedbe (podcrtani su) uzrok su nastanka društv., polit. i ekonom. institucija.

Ukupni troškovi proizvodnje sastoje se od resursnih inputa (zemlje, radne snage i kapital) koji su
uključeni u preoblikovanje fizičkih svojstava robe (veličina, lokacija, kem.sastav) i u transakcije
(definiranje, zaštitu i ostvarenje prava vlasništva nad robom – pravo uporabe, pravo na razmjenu, na
isključivanje i na stjecanje prihoda uporabom).

Transformacijski troškovi + transakcijski troškovi = troškovi proizvodnje

(preoblikovanje fizičkih svojstava robe) + (definiranje, zaštitu i ostvarenje prava vlasništva nad
robom) = TP

Korisnost proizlazi iz različitih svojstava neke robe/usluge/aktivnosti (npr. kupnjom liječničke usluge,
dio kupovine su kvalificiranost liječnika, njegovo postupanje i vrijeme provedeno u čekaonici).
Transferi koji dolaze kod razmjene neke robe/usluge/aktivnosti povlače za sobom troškove
određivanja vrijednosnih svojstva te robe/usluge/aktivnosti od strane obje stranke.

*(npr. kupovinom liječničkih usluga prethodno se informiramo o kvalificiranosti liječnika, iskustvu

prethodnih pacijenata i prosječnom vremenu čekanja). Troškovi informiranja o svojstvu robe razlog su
visoke cijene transakcija. Mjerenje vrijednosnih svojstava je skupo pa fokusiramo sredstva na
stjecanje većeg br. info.

Među akterima postoji asimetrija informiranosti – jedna strana zna više o vrijednosti svojstava neke
robe/usluge/aktivnosti te može profitirati skrivanjem informacija.

Do problema pri provedbi sporazuma dolazi kad ne poznajemo svojstva neke robe/usluge/aktivnosti te
moramo uložiti znatna sredstva kako bi to izmjerili ili pratili – problem praćenja i mjerenja.

* problem praćenja i mjerenja - plaća radnika je umanjena za resursne troškove monitoringa i nadzora
za razliku od neoklasičnog modela gdje se radnicima plaća vrijednost njihova proizvoda.
Provedba nije gotova činjenica – ona je prepreka specijalizaciji i podjeli rada. Uspješna je kada je
svima u interesu da se drže sporazuma. Ukoliko je neizvjesno hoće li se druga strana držati sporazuma
– dolazi do premije rizika u transakcijskim troškovima.

**Neoklasični Walrasov model: model opće ravnoteže u kojemu je roba istovjetna, tržište fokusirano
na 1 točku u prostoru, a razmjena trenutačna. Pojedinci su u potpunosti informirani o robi razmjene i
svima su poznati uvjeti razmjene.

(2) Teorija ljudskog ponašanja:

Vlasnička prava su prava koja pojedinci polažu na svoj rad/robu/usluge koje posjeduju.

Prisvajanje je u funkciji institucionalnih okvira. Institucije razmjeni daju strukturu koja određuje
troškove transakcija i troškove transformacija. Uspješnost ovisi o motivaciji, složenosti okruženja
i sposobnosti aktera. Što je veća specijalizacija i raznolikost vrijednih svojstava, to se veća važnost
mora pridavati institucijama (institucionalna pouzdanost).

Vrsta razmjene:

1. personalizirana - proizvodnja manjih razmjera i lokalno trgovanje – karakteristično opetovano

sklapanje poslova s istim subjektima, kulturalna homogenost i nepostojanje treće stranke u
provedbi, mala ušteda i mali broj poslovnih partnera, niski transakcijski i visoki transformacijski
troškovi zbog slabe specijalizacije.
2. impersonalna – veća raznolikost i broj razmjena, ograničavajući faktor su rodbinske veze i bliska
povezanost, razmjena je dio konteksta razrađenih rituala i uvjerenja, trgovačkih kodeksa (npr. rani
razvoj trgovanja na velikim udaljenostima i sajmovi srednjovjekovne Europe)
3. impersonalna koju provodi treća strana – strane u razmjeni ulažu resurse kako bi se prilagodile
klijentu. Bitna je treća strana koja osigurava primjenu prisile ukoliko dođe do oportunizma,
varanja ili izbjegavanja obaveza.

Neformalna ograničenja – pravila i norme ponašanja, reputacija te općeprihvaćeni način ophođenja.

Proizlaze iz društveno prenesenih informacija kao dio naslijeđa tj. kulture (prenošenje znanja i
vrijednosti koje utječu na ponašanje, i to učenjem i oponašanjem).

Kultura definira način na koji pojedinci obrađuju i koriste informacije – tako može utjecati na
neformalna ograničenja. Ona opstaju jer je svima u interesu da ih se pridržavamo – npr. cestovni
propisi.

Dvojni model korisnosti (Howard Margolis): preferencijama S upravljaju temeljem vlastitog

interesa, a preferencijama G temeljem društvenog interesa. Robert Sudgen smatra da ako se svi
pripadnici zajednice pridržavaju pravila – razvija se „moralnost suradnje“.

Formalna ograničenja – politička (i sudska) pravila, ekonomska pravila i ugovore – razvijaju se sa

sve većom specijalizacijom i podjelom rada kao obilježjem složenih društava. Mogu
nadopunjavati/modificirati/zamijeniti neformalna ograničenja.

- Politička pravila – određuju hijerarhijsku strukturu države, njenu strukturu odlučivanja i

transparentnost u određivanju dnevnog reda.
- Ekonomska pravila – određuju vlasnička pravila i ostala vezana uz korištenje prihoda iz
vlasništva.
- Ugovori – konkretne odredbe koje se odnose na konkretnu razmjenu. Podrazumijeva razmjenu
jednodimenzionalnog proizvoda u kratkom vremenu. U suvremenim ekonomijama, ugovor je
multidimenzionalan i realizira se kroz dulje razdoblje. (De)stimuliraju strukturu vlasničkih prava.
Oni su generalno nepotpuni zbog visoke cijene mjerenja.
Uloga formalnih pravila je promicati određene, a ne sve oblike razmjene. Pravila su zamišljena da
budu u interesu pojedinca, a ne društva.

Kod nastanka propisa vodi se računa o troškovima pridržavanja propisa, što obuhvaća mjerenje
svojstava razmjenjene robe/usluga te mjere uspješnosti ekonomskih subjekata.

Politička pravila uvjetuju nastanak ekonomskih zakona. Sve političke institucije sklapaju ex ante
aporazume o suradnji među političarima koji smanjuju neizvjesnost stvaranjem čvrste strukture
razmjene.

Vlasnička prava se ostvaruju polit.odlučivanjem, a njihov razvoj je u funkciji promjena ekonomskih

troškova i dobitaka. Ako su politički transakcijski troškovi niski i politički akteri slijede modele, to će
rezultirati učinkovitim vlasničkim pravima. Ukoliko su troškovi visoki i subjektivna zapažanja aktera
– rezultat su neučinkovita vlasnička prava.

Razvoj političkih poredaka je pomak ka većoj političkoj efikasnosti. Postojanje efikasnih ekonomskih
tržišta označava prisutnost konkurencije da se pomoću arbitraže i povratnih info transakcijski troškovi
približavaju nuli – rijetkost!

Hijerarhija propisa kreće od države, preko vlasničkih prava pa do pojedinačnih ugovora.

Provedba je nesavršena; (2)razloga nesavršenosti:

- provedbu ostvaruju subjekti čije vlastite funkcije korisnosti imaju utjecaj na ishode
- uspješnost ugovora ovisi o ispitivanju troškova mjerenja višestrukih margina

Nesposobnost društava da osiguraju djelotvornu i jeftinu provedbu ugovora uzrok je stagnacije i

nerazvijenosti zemalja Trećeg svijeta. Sankcija nepridržavanja sporazuma - izopćenje trgovca.
Mehanizmi za prisilnu provedbu sporazuma: reputacija, razni oblici lojalnosti i ideološka predanost
integritetu.

Uvjeti u kojima se ugovori provode bez prisile su kada se stranke koje sudjeluju u razmjeni
međusobno poznaju te su razvile uhodanu poslovnu suradnju (prisutno u manjim zajednicama i
primitivnim društvima).
-* karakteristično: niski transakcijski troškovi zbog guste mreže interakcija, norme određuju
razmjenu, formalnih ugovora i varanja nema.

Suprotno tomu, postoji svijet razmjene koji je usmjeren ka maximiziranju bogatstva, razmjene su
povremene i nema stalnih klijenata (imaju malo info jedni o drugima). Unatoč tomu, nije potrebna
prisila koja bi osigurala provedbu razmjene. Nužno je osnivati institucije koje će pojedincima osigurati
dovoljno info kojima će nadzirati zastranjenja.
-* karakteristično: visoki transakcijski troškovi, nijedan oblik provedbe nije moguć, dobici
varanjem > od dobitaka kooperativnog ponašanja

Institucije osiguravaju suradnju na 2 načina (stvaranjem komunikacijskih mehanizama čime čine info
dostupnom te poticanjem sankcioniranja krivaca kao čin javnog dobra)

Velike uštede se ostvaruju time što država kao treća strana nadzire i osigurava provedbu sporazuma
pri čemu se služi silom. Država kao treća strana označava državu kao neutralnu stranku koja bez
naknade mjeri svojstva ugovora i osigurava realizaciju sporazuma potencijalnim sankcioniranjem –
ukoliko je ono potrebno. No, postoji opasnost od onih koji upravljaju državom da tu moć koriste za
vlastite interese.

U razvijenim društvima ishode osigurava djelotvorni sudbeni sustav (pravna tijela – pravnici, arbitri),
a u nerazvijenima provedba ugovora je neizvjesna s obzirom na ponašanje subjekata.
Zatvorenička dilema – racionalni pojedinci koji gledaju svoje interese dolaze do Paretova inferiornog
rješenja tj. rješenja u kojemu su obje stranke u gorem položaju od onoga u kojem bi se našle da su
surađivale zbog procjene jedne stranke da će biti u gorem položaju ukoliko druga stranka odbije
suranju. Rješenje – potpisati ex ante ugovor da će se pridržavati pravila.

Institucije, transakcijski i transformacijski troškovi

Za definiranje i zaštitu vlasničkih prava te provedbu ugovora potrebni su resursi kako bi se

inputi(zemlja, rad, kapital) pretvorili u outpute(robe/usluge). Te transakcijske troškove zajedno
određuju institucije (ključna uloga u troškovima) zajedno s tehnologijom.

Odnos između prava i ograničenja u razmjeni prikazan je na 3 razine:

- razina jednostavne razmjene – skup (zakonskih) prava na fizičku razmjenu u zamjenu za

novac pri čemu institucije određuju cijenu razmjene. Transakcijski troškovi transfera dijelom
su tržišni, a dijelom troškovi vremena za prikupljanje informacija.
- razina složenijih odnosa (proizvodni proces) – Institucije uz transakcijske troškove
utječu i na transformacijske troškove – utjecajem na primjenjenu tehnologiju.
- razina gospodarstva u cjelini – društvo kroz formalne i neformalne institucije koje su
međusobno povezane formira transakcijske troškove

Zaključne implikacije:

1. Institucionalna ograničenja koja definiraju mogućnosti pojedinca splet su formalnih i

neformalnih ograničenja – rezultirati će raznim kombinacijama. Stabilnost proizlazi iz
velikog broja specifičnih ograničenja koji utječu na odabir.
2. Transakcijski troškovi najizraženija su dimenzija institucionalnog okvira na kojoj se temelje
ograničenja u razmjeni.
3. Institucionalni okvir igra važnu ulogu u uspješnosti gospodarstva – ključni je faktor relativne
uspješnosti ekonomija.