Univerzitet u Sarajevu

Prirodno-matematički Fakultet
Odsjek za biologiju

Andrej A. Gajić

Mitigacija, drajveri i trendovi, privredni sektori i planiranje

- BIODIVERZITET I KLIMATSKE PROMJENE -

Sarajevo, 2020
 1. Uvod

Klima planete Zemlje se neprestano mijenjala tokom geološkog vremena, uz

znatna kolebanja globalnih prosječnih temperatura. Međutim, ovo trenutno
razdoblje zagrijavanja odvija se brže nego bilo koji događaj iz prošlosti. Postalo je
jasno da je čovječanstvo uzrokovalo većinu zagrijavanja prošlog stoljeća tako što je
ispuštalo plinove koji vežu toplinu - koji se obično nazivaju staklenički plinovi - da
upravljaju našim modernim životima. To radimo izgaranjem fosilnih goriva,
poljoprivredom i korištenjem zemljišta i drugim aktivnostima koje pokreću klimatske
promjene. Staklenički plinovi su na najvišem nivou u zadnjih 800.000 godina. Ovaj brzi
porast predstavlja problem jer mijenja našu klimu brzinom koja je prevelika da bi se
živi organizmi mogli prilagoditi. Klimatske promjene uključuju ne samo rastuće
temperature, nego i ekstremne vremenske događaje, podizanje nivoa mora,
mijenjanje divljih populacija i staništa i niz drugih uticaja.
Učinci klimatskih promjena se već osjećaju, ali će se pogoršati. Globalno zagrijavanje
doseglo je približno 1°C iznad predindustrijskog nivoa. Svakih pola stepena (ili čak
manje) globalnog zagrijavanja je značajno.
Važno je zapamtiti da nijedan popis posljedica klimatskih promjena ne može
biti iscrpan. Vrlo je vjerojatno da će se toplotni valovi pojavljivati češće i trajati duže, a
da će ekstremni događaji oborina postati intenzivniji i učestaliji u mnogim regijama.
Okeani će se i dalje zagrijavati i zakiseliti, a globalna srednja razina mora i dalje rasti.
Sve će to imati, i već počinje da ima pogubni utjecaj na ljudski život. Ključ rješavanja
ovog problema je u shvatanju da ulaganjem u čišću proizvodnju i u mehanizme
prevencije štete po okoliš velike kompanije imaju koristi u vidu sprječavanja negativnih
posljedica prije nego što se one uopšte dese. Ovakvih mehanizmom izbjegavaju se
visoke kazne, a kompanija dobija bolji ugled jer ulaze u zdravu okolinu. U svrhu
rješavanja ovog problema, posljednjih desetljeća sve zemlje nastoje da razviju
mehanizme privredne proizvodnje koji će imati najmanje negativnog efekta na planetu
Zemlju.
U ovom radu dati ćemo osvrt o mitigaciji klimatskih promjena, trendovima i
drajverima koji se razvijaju, a odnose se na privredni sektor i planiranje.

1.1. Pokretači promjena

Općenito, pokretači su elementi koji direktno ili indirektno doprinose emisijama

stakleničkih plinova. Iako u literaturi ne postoji opći konsenzus, neki istraživači
razlikuju bliske nasuprot temeljnim ili krajnjim pokretačima (vidi npr. Angel et al., 1998;
Geist i Lambin, 2002), gdje su neposredni pokretači uglavnom aktivnosti koje su
izravno ili usko povezane uz nastanak stakleničkih plinova, i temeljni ili krajnji pokretači
su ti koji potstiču neposredne pokretače. Ne postoji ni jedinstvena metoda za
prepoznavanje pokretača klimatskih promjena, niti se pokretači uvijek mogu
objektivno definisati: ljudske aktivnosti očituju se složenom mrežom interakcija i
izoliranjem jasnog uzroka i posljedice određenog fenomena, čisto kroz objektiv
naučnog posmatranja često je težak. Stoga, izraz „pokretač“ ne može predstavljati
tačno uzročno stanje, ali se koristi da označi povezanost koja pruža uvid u ono šta
predstavlja ukupne promjene u globalnim emisijama stakleničkih plinova. U literaturi,
studije prepoznaju različite faktore kao glavne pokretače emisija stakleničkih plinova,
uključujući potrošnju (Morioka and Yoshida, 1995; Munksgaard et al., 2001; Wier
et al., 2001; Hertwich and Peters, 2009), međunarodnu trgovinu (Weber and
Matthews, 2007; Peters and Hertwich, 2008; Li and Hewitt, 2008; Yunfeng and Laike,
2010; Peters et al., 2011; Jakob and Marschinski, 2013), rast populacije (Ehrlich and
Holdren, 1971; O’Neill et al., 2010), ekonomski rast (Grossman and Krueger, 1994;
Arrow et al, 1996; Stern et al., 1996; Lim et al., 2009; Blodgett and Parker, 2010;
Carson, 2010), strukturna promjena u uslužnoj ekonomiji (Suh, 2006; Nansai et al.,
2009b), i potrošnja energije (Wier, 1998; Malla, 2009; Bolla and Pendolovska, 2011).
Očigledno je da su mnogi pokretači emisija stakleničkih plinova međusobno povezani,
a osim toga, mnogi od ovih pokretača mogu se dalje dekomponirati u razne
potkomponente. Na primjer, emisije iz prometa važan su pokretač povećanja emisija
stakleničkih plinova u svijetu. Ali u njegovom značaju postoji velika regionalna
varijacija. Nadalje, povećanje pređenih kilometara po glavi stanovnika ili promjene u
ekonomičnosti potrošnje goriva u prosječnom voznom parku također se mogu nazvati
pokretačem, dok se ti pokretači oslanjaju na pokretače višeg nivoa, odnosno na
promjene emisije u prometu. Stoga se pokretači emisija stakleničkih plinova mogu
razumjeti samo u kontekstu razmjera, razine detalja i okvira u kojem se analiziraju
faktori koji doprinose emisijama stakleničkih plinova.
Između 1970. i 2010. globalna emisija stakleničkih plinova povećala se za oko
80%. Upotreba fosilnih goriva u energetske svrhe najviše je doprinijela emisijama
stakleničkih plinova. Rast emisija može se raščlaniti rastom stanovništva i rastom
emisije po stanovniku. Rast stanovništva glavni je neposredni pokretač globalnih
trendova emisija stakleničkih plinova. Globalna populacija je porasla sa 3,7 na 6,9
milijardi. Emisije stakleničkih plinova mogu se pripisati regijama prema teritorijalnom
položaju emisija, ili se alternativno emisije mogu pripisati potrošnji dobara i usluga i
smjestiti u regije u kojima se odvija potrošnja. Nastaje jaz između teritorijalnih emisija
i emisija zasnovanih na potrošnji, što ukazuje na trend značajnog udjela emisije CO2
izgaranjem fosilnih goriva u zemljama u razvoju koji se oslobađa u proizvodnji robe i
usluga koje se izvoze u razvijene zemlje. Na regionalnoj razini OECD-1990 je najveći
neto uvoznik CO2 ugrađenog u trgovinu, dok je ASIA najveći neto izvoznik. Ovaj jaz
koji se pojavljuje otvara pitanja o očiglednoj povezanosti između ekonomskog rasta i
emisija stakleničkih plinova u nekoliko zemalja; kada emisije povezane s potrošnjom
uzimaju u obzir i BDP i emisije stakleničkih plinova. Ipak, snažan rezultat je taj da je
između 2000. i 2010. godine, grupa zemalja u razvoju prevladala razvijenu grupu
zemalja u pogledu godišnje emisije CO2 izgaranjem fosilnih goriva i industrijskim
procesima, iz perspektive i potrošnje. Kada se uzmu u obzir emisije po glavi
stanovnika, a ne zbirne emisije stakleničkih plinova, postaju vidljivi drugi trendovi.
Globalni prosjek emisija stakleničkih plinova po stanovniku pokazao je prilično stabilan
trend u posljednjih 40 godina. Ovaj globalni prosjek, međutim, prikriva razlike između
regija i sektora. Jaka povezanost pojavljuje se između dohotka po glavi stanovnika i
emisija stakleničkih plinova, kako iz usporedbe zemalja sa nivoom dohotka i emisija,
tako i kad se uzme u obzir rast prihoda i emisija. Odnos je najjasniji za sektor
energetike, industrije i transporta, a važi i pored smanjenja prosječnog intenziteta
proizvodnje, s 1,5 na 0,73 kgCO2 eq / Int 2005 u istom razdoblju od 40 godina.
Temeljni pokretači ekonomskog rasta su različiti i razlikuju se između regija i
zemalja. Tehnološke promjene i ljudski kapital ključni su temeljni pokretači, ali neki
autori također ističu dostupnost energetskih resursa koji igraju središnju ulogu u
ekonomskom rastu. Ekonomski rast snažno je povezan s rastom potrošnje energije,
a pravac uzročne povezanosti nije jasno utvrđen. Na globalnoj razini, potrošnja
primarne energije po stanovniku porasla je za 29% u razdoblju od 1970. do j2010.
godine, ali zbog porasta stanovništva ukupna potrošnja energije se povećala mnogo
više - 140% u istom razdoblju.

2. MIGRACIJA I TRENDOVI

Sve se više shvaća da procesi ublažavanja i prilagođavanja ne trebaju biti

neovisni jedni od drugih, već kao dopune jedni drugima. To je rezultiralo nedavnim
pozivima na integraciju prilagodbe u strategije ublažavanja (Nyong at all., 2007).
Ranjivost pojedinaca i zajednica na uticaje klimatskih promjena nije određena
samo njihom lokacijom, već i načinom na koji se te lokacije održavaju, koliko su
efikasne i sposobne njihove lokalne uprave i koliko su se zajednice u stanju nositi sa
klimatskim promjenama. Opšte je prihvaćeno da su najsiromašnije zajednice
najugroženije, jer im nedostaje pristup čak i najosnovnijim urbanim uslugama koje ih
stavljaju u komparativni nedostatak i izazivaju njihove mogućnosti da preuzmu
dodatne stresove uzrokovane klimatskim promjenama. Takve složene ranjivosti
zahtijevaju sveobuhvatne odgovore koji povezuju prilagodbu na klimatske promjene i
ublažavanje napora za održivi razvoj ovih zajednica povećavajući njihove sposobnosti
prilagođavanja. Iako najviše rezultata pokazuje kombinacija ublažavanja i prilagodbe
na klimatske promjene. Ipak, ove dvije strategije se ne nadopunjuju uvijek, i mogu biti
kontraproduktivne. Sličan argument može se dati i za povezivanje adaptacije
klimatskih promjena sa održivim razvojem. Da bi se izbjegli ovi sukobi, potrebno je
postaviti prioritete. Ovo zahtijeva metodologiju i alat za usporedbu i procjenu
najisplativijih i najprikladnijih strategija za svaku zajednicu. Strategije moraju biti
evaluirane u smislu njihovih negativnih posljedica i prioritet dati onima koji ih
minimiziraju (Laukkonen at all., 2009).
Klimatske promjene još uvijek nisu istaknute u agendi ekološke ili ekonomske
politike zemalja u razvoju. Ipak dokazi pokazuju da će neki od najnepovoljnijih učinaka
klimatskih promjena biti u zemljama u razvoju, u kojima je stanovništvo najosjetljivije i
najmanje vjerovatno da će se lako prilagoditi klimatskim promjenama, a da će
klimatske promjene utjecati na potencijal razvoja u tim zemljama. Neke sinergije već
postoje između politika klimatskih promjena i programa održivog razvoja u zemljama
u razvoju, poput energetske učinkovitosti, obnovljivih izvora energije, prometa i politika
održivog korištenja zemljišta. Uprkos ograničenoj pažnji kreatora politika do danas,
politike klimatskih promjena mogu imati značajne pomoćne koristi za lokalno
okruženje. Obrnuto je i to što lokalna i nacionalna politika za rješavanje onečišćenja,
kvalitete zraka, pristupa energetskim uslugama i energetske raznolikosti mogu
također ograničiti emisije stakleničkih plinova. Uprkos tome, mogu se dogoditi značajni
kompromisi koji su povezani sa dubljim nivoima ublažavanja u nekim zemljama, na
primjer gdje su zemlje u razvoju ovisne o autohtonom uglju i možda će biti potrebno
prebaciti se na čistija, ali skuplja goriva kako bi se ograničile emisije. Distributivni
utjecaji takvih politika važan su pokazatelj njihove izvodljivosti i potrebno ih je
unaprijed razmotriti. Slijedi da će budući sporazumi o ublažavanju i prilagodbi
Konvenciji trebati priznati različite situacije u zemljama u razvoju s obzirom na njihov
nivo ekonomskog razvoja, njihovu ranjivost na klimatske promjene i njihovu
sposobnost prilagodbe ili ublažavanja. Prepoznavanje načina na koji klimatske
promjene vjerovatno utiču na ostale razvojne prioritete može biti prvi korak ka izgradnji
ekonomičnih strategija i integriranog institucionalnog kapaciteta u zemljama u razvoju
kao odgovor na klimatske promjene. Moguće je da se u zemljama u razvoju koriste
regionalne ekonomske organizacije za pomoć u osmišljavanju integrisanih odgovora i
iskorištavanju sinergija između klimatskih promjena i drugih politika poput onih
namijenjenih za borbu protiv dezertifikacije i očuvanje bioraznolikosti (Beg at all.,
2001).
Ključni pokretač razvoja održivijih energetskih sistema je smanjenje učinaka
klimatskih promjena, što bi moglo uključivati porast učestalosti, intenziteta i trajanja
teških vremenskih neprilika. Između ostalog, ekstremne vremenske prilike imaju
značajan utjecaj na kritičnu infrastrukturu i smatra se jednim od glavnih uzroka
električnih poremećaja širom svijeta. Zapravo, vremenski prekidi napajanja
električnom energijom često su pod velikim utjecajem i trajanjem, u rasponu od sata
do dana, zbog velike štete na prijenosnim i distribucijskim objektima. Stoga,
povećavanje otpornosti mreže na takve događaje postaje sve veće područje
interesovanja (Panteli & Mancarella, 2015).
Budući da će se klimatske promjene usljed sve veće koncentracije stakleničkih
plinova u atmosferi povećati, poljoprivreda će biti jedna od ključnih ljudskih djelatnosti.
Projekcije pokazuju da, iako ukupna globalna proizvodnja hrane u narednim
decenijama može ići u korak sa potrebama hrane sve veće svjetske populacije,
klimatske promjene mogu pogoršati postojeće regionalne razlike jer će umanjiti
prinose uglavnom u zemljama koje se nalaze na nižim širinama gdje su mnoge zemlje
u razvoju smještene. Stoga su potrebne strategije za jačanje kapaciteta za lokalnu
prilagodbu kako bi se smanjili klimatski utjecaji i održala regionalna stabilnost
proizvodnje hrane. Istovremeno, poljoprivreda kao sektor nudi nekoliko prilika za
ublažavanje dijela globalnih emisija gasova staklene bašte koji su izravno ovisni o
korištenju zemljišta, promjeni korištenja zemljišta i tehnikama upravljanja zemljištem
(Rosenzweig & Tubiello, 2007).
Donedavno se znatno veća pažnja posvećivala korištenju šuma za ublažavanje
klimatskih promjena, apsorpcijom ugljen-dioksida (CO2) iz atmosfere, nego što su
razmatrane potrebe za prilagođavanjem šuma kako bi se izbjegli najgori efekti koje
klimatske promjene mogu imati na njih. Prelazak s pristupa ublažavanja teškog stanja,
na onaj koji prilagodbu uzima na uravnoteženiji način, naglašava potrebu za
pristupima za procjenu osjetljivosti šuma na klimatske promjene. Jedan od razloga za
ovo izbalansiranije fokusiranje može biti zbog spoznaje šire javnosti, vladinih
organizacija i šumarske zajednice da su klimatske promjene koje su se već dogodile
u ljudskom smislu trajne, jer je potrebno stoljećima za velik dio emisije CO2 iz izvore
fosilnih goriva koje treba ukloniti iz atmosfere. Već su prisutni značajni uticaji u
svjetskim šumama. Ti će se uticaji sigurno povećavati sve dok se emisija CO2 ne
spusti na niže razine. Iz tog razloga, prilagođavanje svjetskih šuma zahtijeva pažnju.
Pristupi procjeni ranjivosti mogu se kategorizirati u skladu s njihovim fokusom.
Kontekstualna ranjivost rješava trenutna pitanja klime i obično se ocjenjuje korištenjem
participativnih tehnika sa ljudima koji žive ili rade sa šumama. Ranjivost rezultata ovisi
o biofizičkoj ranjivosti šuma; često se koristi za procjenu uzroka i posljedica klimatskih
promjena na biološki sistem.
Procjene ranjivosti mogu biti visoko tehničke i kvantitativne, koristeći napredne
računarske programe i geografske informacijske sisteme, ili se mogu zasnivati na
društveno naučnim pristupima dobivanju kvalitativnih informacija od ljudi (FAO, 2018).
 3. KLIMATSKO NIŠA MODELIRANJE

Modeli zasnovani na ekološkoj niši koriste statističku povezanost između

trenutne, te projektovane buduće geografske distribucije i okolišnih atributa vrsta
(Pereira et al., 2010). U ovom pristupu klima u kojoj je vrsta ili ekosistem trenutno
nađena je okarakterisana kao (klimatska niša vrste, zvana i kao klimatska koverta) i
lokalno je identifikovana na mapi (Joyce and Rehfeldt, 2013, Wang et al., 2016).
Modeli koji se baziraju na niši uključuju modele bioklimatskih omotača ili modele
klimatskih ovojnica i modele distribucije vrsta (FAO, 2018).
Uz ozbiljan uticaj na okoliš i ljude, klimatske promjene jedna su od najvećih
prijetnji ekonomskoj stabilnosti. Toplinski valovi nas čine manje sposobnima za rad i
smanjuju produktivnost. Uragani, cikloni i tajfuni devastiraju milione ljudi, ostavljajući
ih u apsolutnom siromaštvu nakon što nemilosrdno brišu svoje zajednice. Suše
smanjuju žetve, što dodatno usložnjava naporan zadatak prehrane svjetskog
stanovništva, za koje se očekuje da će do 2050. godine dostići 10 milijardi (United
Nations Organisation). Svjetska banka upozorava: ako odmah ne učinimo nešto,
klimatske promjene bi do 2030. godine mogle gurnuti 100 miliona ljudi u siromaštvo.

4. ZAKLJUČAK

Sa sve većim razvojem privrede, te svaranjem novih tehnologija dolazi do

povećanja negativnog uticaja na prirodu. Ovo se očituje između ostalog i nastankom
klimatskih promjena. Posljedica ovakvih promjena očituje se na nestanak biljnih i
životinjskih vrsta, nestanak ekosistema, globalnih promjena u klimi, topljenja lednika,
ali i indirektan negativan uticaj na ljude koji se očituje pogoršanjem ekonomskih prilika.
U posljednjim desetljećima sve je vića težnja velikih svjetskih sila u stvaranju čistije
proizvodnje sa što manje negativvnog efekta na globalne promjene. Problem leži i u
velikim ekstremima između vodećih svjetskih sila i zemalja u razvoju. Nedostatak
finansijskih sredstava primorava zemlje u razvoju da pribjegavaju ekonomski
isplativijim rješenjima u proizvodnji. Međutim, jedan od Milenijumskih ciljeva navodi
težnju svih svjetskih država upravo u smanjenju ovog jaza između bogatih i
siromašnih. Pronalaženje ovakvih rješenja mogao bi imati pozitivan uticaj i na
pronalaženje rješenja za čišću proizvodnju.
Pronalaženje rješenja za globalne probleme u klimatskim promjenama fokus su
istraživanja cijeloga svijeta. Ključ u rješenju takvog problema, moguće je potražiti u
prirodi, po uzoru na regulatorne servise kakvi su funkcionisali i prije, ali i za vrijeme
čovjeka. Priroda sama pronalazi načine da se izbori sa promjenama, a ekosistem teži
uspostavi što bolje ravnoteže. Po ugledu na ovakve mehanizme, mogli bi se pronaći
načini regulacije štete koje je čovjek izazvao u prirodi. Međutim, treba voditi računa, i
o tome da odnos čovjek-priroda ostane u međusobnoj simbiozi. Svjedoci smo da je
priroda uspjela da se do sada izbori sa svim globalnim promjenama koje su je zadesile
i da se obnovi iz temelja. Ključ opstanka ljudske vrste leži upravo u shvatanju da
priroda može opstati bez nas, ali mi bez prirode ne možemo.
 5. REFERENCE

Angel D. P., S. Attoh, D. Kromm, J. Dehart, R. Slocum, and S. White (1998). The
drivers of greenhouse gas emissions: what do we learn from local case studies?
Local Environment 3, 263–277.
Arrow, K. (1996). Economic growth, carrying capacity, and the environment.
Ecological Applications 6, 13–15. Available at: http:/ /www.jstor.org/stable/
2269539.
Beg, N., Morlot, J. C., Davidson, O., Afrane-Okesse, Y., Tyani, L., Denton, F. & Parikh,
K. (2002). Linkages between climate change and sustainable
development. Climate policy, 2(2-3), 129-144.
Blodgett J., & L. Parker (2010). Greenhouse Gas Emission Drivers: Population,
Economic Development and Growth, and Energy Use. Congressional Report
Service, Washington, D.C.
Bolla V., and V. Pendolovska (2011). Driving Forces Behind EU-27 Greenhouse Gas
Emissions over the Decade 1999–2008. Eurostat
Carson R. T. (2010). The environmental Kuznets curve: Seeking empirical regularity
and theoretical structure. Review of Environmental Economics and Policy 4, 3–
23. doi: 10.1093/reep/rep021.
Ehrlich P. R., & J. P. Holdren (1971). Impact of population growth. Science 171, 1212–
1217. doi: 10.1126/science.171.3977.1212, ISSN: 0036-8075, 1095–9203.
FAO (2018). A review of existing approaches and methods to assess climate change
vulnerability of forests and forest-dependent people. Forestry Working Paper
No. 5. Rome, FAO. 80 pp. Licence: CC BY-NC-SA 3.0 IGO.
Geist H., & E. Lambin (2002). Proximate causes and underlying driving forces of
tropical deforestation. BioScience 52, 143–150.
Grossman G. M., & A. B. Krueger (1994). Economic Growth and the Environment.
National Bureau of Economic Research. Available at: http:/ /www.nber.
org/papers/w4634.
Hertwich E. G., & G. P. Peters (2009). Carbon footprint of nations: A global, trade-
linked analysis. Enviromental Science & Technology 43, 6414–6420. doi:
10.1021/es803496a, ISSN: 0013-936X.
Jakob M., & R. Marschinski (2013). Interpreting trade-related CO2 emission transfers.
Nature Climate Change 3, 19–23. doi: 10.1038/nclimate1630
Joyce, D.G. & Rehfeldt, G.E. (2013). Climatic niche, ecological genetics, and impact
of climate change on eastern white pine (i L.): guidelines for land managers.
Forest Ecology and Management 295: 173–192.
Laukkonen, J., Blanco, P. K., Lenhart, J., Keiner, M., Cavric, B., & Kinuthia-Njenga, C.
(2009). Combining climate change adaptation and mitigation measures at the
local level. Habitat international, 33(3), 287-292.
Li Y., & C. N. Hewitt (2008). The effect of trade between China and the UK on national
and global carbon dioxide emissions. Energy Policy 36, 1907–1914. doi:
10.1016/j.enpol.2008.02.005, ISSN: 0301-4215.
Lim H.-J., S.-H. Yoo, &S.-J. Kwak (2009). Industrial CO2 emissions from energy use
in Korea: A structural decomposition analysis. Energy Policy 37, 686–698. doi:
10.1016/j.enpol.2008.10.025, ISSN: 0301-4215.
Malla S. (2009). CO2 emissions from electricity generation in seven Asia-Pacific and
North American countries: A decomposition analysis. Energy Policy 37, 1–9.
doi: 10.1016/j.enpol.2008.08.010, ISSN: 0301-4215.
Morioka T., & N. Yoshida (1995). Comparison of carbon dioxide emission patterns due
to consumers’ expenditure in UK and Japan. Journal of Global Environmental
Engineering 1, 59–78.
Munksgaard J., K. A. Pedersen, & M. Wier (2001). Changing consumption patterns
and CO2 reduction. International Journal of Environment and Pollution 15, 146–
158.
Nansai K., S. Kagawa, S. Suh, M. Fujii, R. Inaba, & S. Hashimoto (2009b). Material
and energy dependence of services and its implications for climate change.
Environmental Science & Technology 43, 4241–4246.
Nyong, A., Adesina, F., & Elasha, B. O. (2007). The value of indigenous knowledge in
climate change mitigation and adaptation strategies in the African
Sahel. Mitigation and Adaptation strategies for global Change, 12(5), 787-797.
O’Neill B. C., M. Dalton, R. Fuchs, L. Jiang, S. Pachauri, & K. Zigova (2010). Global
demographic trends and future carbon emissions. Proceedings of the National
Academy of Sciences of the United States of America 107, 17521–17526.
Panteli, M., & Mancarella, P. (2015). Influence of extreme weather and climate change
on the resilience of power systems: Impacts and possible mitigation
strategies. Electric Power Systems Research, 127, 259-270.
Pereira, H. M., Leadley, P. W., Proença, V., Alkemade, R., Scharlemann, J. P.,
FernandezManjarrés, J. F., Araújo, M. B., Balvanera, P., Biggs, R., Cheung, W.
W. L., Chini, L., Cooper, H. D., Gilman, E. L., Guénette, S., Hurtt, G. C.,
Huntington, H. P., Mace, G. M., Oberdorff, T., Revenga, C., Rodrigues, P.,
Scholes, R. J., Sumaila, U. R. & Walpole, M. (2010). Scenarios for global
biodiversity in the 21st century. Science, 330(6010): 1496–1501.
Peters G. P., & E. G. Hertwich (2008). CO2 embodied in international trade with
implications for global climate policy. Environmental Science & Technology 42,
1401–1407. doi: 10.1021/es072023k, ISSN: 0013-936X.
Peters G. P., J. C. Minx, C. L. Weber, &O. Edenhofer (2011). Growth in emission
transfers via international trade from 1990 to 2008. Proceedings of the National
Academy of Sciences 108, 8903–8908. doi: 10.1073/pnas.1006388108, ISSN:
0027-8424, 1091–6490.
Rosenzweig, C., & Tubiello, F. N. (2007). Adaptation and mitigation strategies in
agriculture: an analysis of potential synergies. Mitigation and adaptation
strategies for global change, 12(5), 855-873.
Stern D. I., M. S. Common, & E. B. Barbier (1996). Economic growth and
environmental degradation: The environmental Kuznets curve and sustainable
development. World Development 24, 1151–1160.
Suh S. (2006). Are services better for climate change? Environmental Science &
Technology 40, 6555–6560. doi: 10.1021/es0609351, ISSN: 0013-936X.
Wang, T., Wang, G., Innes, J., Nitschke, C. & Kang, H. (2016). Climatic niche models
and their consensus projections for future climates for four major forest tree
species in the Asia–Pacific region. Forest Ecology and Management, 360: 357–
366.
Weber C., & S. Matthews (2007). Embodied environmental emissions in U.S.
international trade, 1997–2004. Environmental Science & Technology 41,
4875–4881. doi: 10.1021/es0629110, ISSN: 0013-936X.
Wier M. (1998). Sources of changes in emissions from energy: a structural
decomposition analysis. Economic Systems Research 10, 99–112.
Wier M., M. Lenzen, J. Munksgaard, & S. Smed (2001). Effects of household
consumption patterns on CO2 requirements. Economic Systems Research 13,
259–274.
Yunfeng Y., & Y. Laike (2010). China’s foreign trade and climate change: A case study
of CO2 emissions. Energy Policy 38, 350–356. doi: 10.1016/j.
enpol.2009.09.025, ISSN: 0301-4215.