Jeste li ikada razmišljali o tome da li je putovanje kroz vrijeme moguće, da

putujemo u prošlost ili budućnost, ako jeste onda vam moram reći da je apsolutno
moguće u svakom smislu. Počet ću od početka događaja koji nisu baš išli nekim dobrim
redosljedom. Sve je počelo jednog dana negdje predvečer, bio sam u večernjoj šetnji
kroz šumu, bio je već zalazak Sunca, pa sam gledao da se vratim kući. U daljini sam
primjetio da neko stoji, mislio sam da je neko od komšija, ali nije bio. Nakon par
trenutaka nestalo je i u sekundi sam čuo samo glas iza sebe, moram priznati umro sam
od straha. Okrenuo sam se polako i stojao je čovjek koga ja prvi put u životu vidim, ali
on mene poznaje, rekao je da je proživio ovaj trenutak već. Meni ništa nije bilo jasno,
samo sam ga gledao onako začuđeno a on je onda rekao da će mi pojasniti sve.

Preskočli smo predstavljanje jer je rekao da je sigurnije da ne znam kako se

zove, nakon toga mi je pojasnio dalje, on je bio naučnik, radio je na projektu
vremenskog stroja kada se desila velika eksplozija prilikom samog testiranja. On je bio
usisan u crvotočinu gdje je proveo par godina po njegovim proračunima, ali po
zakonima fizike u našem vremenskom toku to je nekoliko stotina godina. Bio sam
iznenađen tom pričom, a on je nastavio dalje, njegovo tijelo i um su mutirali na nivo
daleko nepoznat bilo kojem čovjeku, tako da on sada ima mogućnost putovanja do bilo
koje tačke u vremenu samo ako to zamisli. Pitao me je želim li znati kakav je osjećaj
putovati kroz vrijeme i bi li želio otići na par minuta sa njim, pa sam ja drage volje
pristao.

U jednom momentu smo se nalazili u šumi, u drugom momentu smo se nalazili

na livadi kod braće Wright na testiranju prvog aviona, nisamo mogao vjerovati šta
proživljavam u tom momentu, sve se desilo u treptaju oka, i sad sam postao svjedok
prvog leta i prvog aviona u historiji. Rekao mi je da idemo dalje i čim je to izgovorio bili
smo na Titaniku, nisam odmah znao gdje smo dok me nije pitao je li ti poznat brod koji
nije stigao na odredište, tad sam skontao gdje smo, to jest kad smo, a bio je trenutak
kada je počeo isplovljavati iz luke. Prvo sam bio oduševljen a onda sam mu rekao da
baš ne želim da budemo tu kad udari od santu leda, na šta se je on nasmijao i u tom
momentu smo bili u rimskom koloseumu za vrijeme gladijatorske borbe, sjedili smo u
jednoj većoj gužvi da ne bi bili uočljivi.
 Moram priznati da je veoma zanimljivo prisustvovati svim tim historijskim
događajima, zaista je nevjerovatno, ali rekao je da se moramo vratiti, i u sekundi smo se
našli nazad u šumi, a on je rekao da mora ići i samo nestao meni pred očima. Kad sam
se okrenuo okolo nešto nije bilo u redu, ali kada sam izašao iz šume shvatio sam da
ništa više nije u redu. Sela haman nije bilo, nekoliko kuća, nisam znao šta se dešava
krenuo sam nekom malom stazom gdje sam naišao na nekog čovjeka kako vodi konja,
čudno me je gledao. Pitao sam ga gdje sam a on je odgovorio očekivani naziv sela,
zatim sam ga pitao koji je datum a on je rekao da ne zna, zatim sam ga pitao koja je
godina, na to pitanje me je čudno gledao i zatim odgovorio 1819., na šta sam samo sjeo
na pod i malo se izgubio, bio sam u pogrešnoj godini, 200 godina pogrešnoj.

Čovjek me je gledao onako u čudu i pitao ko sam, odgovorio sam da je bolje za

nas obojicu da ne znamo ko je ko, na šta je on napravio samo začuđen izraz lica. Ustao
sam i krenuo dalje stazom kroz selo gdje sam našao mjesto gdje je bila moja kuća, to
jest gdje će tek biti, i tu je bila jedna malena kolibica od blata, i jedan čovjek srednjih
godina je sjedio vani, pretpostavio sam da je neki moj pra pra pra pradjed, ali nisam se
usudio prići blizu da ne bi šta promjenilo u vremenskom toku. Okrenuo sam se nazad i
zaputio prema šumi, sjeo sam na jedno mjesto i čekao, prošlo je par sati i već je bio
mrak. Nisam znao šta da radim, jedino mi je preostalo da čekam hoće li se moj
tajanstveni putnik vratiti po mene, ali mi to nije bio jedini problem, čuo sam zavijanje
vukova u blizini, i odjednom neki oštar glas šta radim u šumi u ovo doba, bio je to moj
pra pra pra pradjed, u jednoj ruci je držao kuburu a u drugoj fenjer, rekao sam mu da ne
mogu otići da čekam nekog a on je odgovorio da nisam normalan da će me pojesti
vukovi ako ostanem tu. Došao je sjeo kod mene i rekao mogu i ja pričekati malo s
tobom, malo me je ogledao i rekao da sam čudno obučen, a ja sam odgovorio da ne
smijem ništa govoriti, i tako smo sjedili nekih pola sata. Zatim se je desio jak bljesak
svijetla i napokon se je pojavio vremenski putnik, izvinjavao mi se je i rekao da moramo
ići, da sam se ionako predugo zadržao u pogrešnom vremenskom periodu. I u tom
momentu smo se pojavili u pravom vremenu ovaj put, samo dvije minute nakon što smo
otišli, opet mi se je izvinuo, i onda je rekao da će jednog dana doći opet u posjetu. U
tom momentu je samo nestao, a ja sam se zaputio prema kući, i mogu reći da mi je
donekle i drago što sam malo zaglavio u pogrešnom vremenu, i imao priliku vidjeti gdje
su moji preci živjeli.

I da, putovanja kroz vrijeme su moguća, to jest biti će moguća jednog dana,
valjda, a do tada ću očekivati povratak vremenskog putnika i nastaviti pisati o
izmišljenim događajima.