Dvojnica

INNA MOORE
 Prolog
Trebala je to biti samo još jedna subota u nizu, koju sam htjela
provesti s prijateljicama u klubu, na maskenbalu, pretvarajući se da
sam netko drugi. Jedno piće, drugo, treće... Nismo imale granicu, za-
bavljale smo se; mlade, otkačene i vesele. Georgina je imala pozi-
vnice za nas četiri. Čak nam je osigurala i separe, pa smo zauzele
svoja mjesta, ne tražeći po prepunom klubu konobara jer nas je cuga
već čekala.
„Mora da si dobra s vlasnikom ili si dobila na lotu pa nas častiš?”
zezale smo Georginu.
„Kako god, uživajte, curke, samo jednom imamo dvadeset pet
godina!” Pjevale smo, plesale i ludo se zabavljale. Muškarci su se
okupili oko naše separea i gledali nas, a mi... Mi smo upijale te
poglede i osjećale istinsko zadovoljstvo zbog bezbrižnosti i mladosti.
Moja crna perika sa šiškama činila me neprepoznatljivom, pa sam
si dala oduška. Zavodila sam plesom, senzualno se izvijala i pjevala
na sav glas. Ipak, moja obična crna haljina bez naramenica bila je
nezgodna, pa mi je klizila preko grudi i ostavljala ih izložene pogle-
dima. No nije mi smetalo, plesala sam i dalje s curama, a Kat se u
jednom trenu našla na stolu i zabavljala okupljenu masu.
Maisy ju je povukla dolje, pa smo sve tri pale u separe i nastavile
se glasno smijati. Sve nam je bilo smiješno, glazba je bila savršena,
društvo odlično, energija zarazna.
Kamo sreće da sam znala da će ta večer promijeniti moj život iz
korijena.

*
„Onda, cure, jeste li našle nekog kandidata kojeg bi povele kući
kasnije?” upita Georgina pogledom prelazeći preko mase.
„Hm, ne baš, gledala sam uglavnom u dno čaše”, našalim se, iako
osjećam duboku zagrijanost u venama i obrazima. Ipak, nemam

3
 Dvojnica
mučninu. Znam svoju granicu. Kat izgleda sumnjivo, a posebno kad
ustane i prstom pokaže na tipa ispred sebe.
„Ti! Da, ti. Dođi ovamo. Želim se ljubiti s tobom!” naredi mu i
samo tako ga pogura u separe te se počne ljubiti s njim.
Ne mogu suspregnuti svoj smijeh, kao ni Georgina i Maisy, ali
pustimo ih da rade što žele, a mi nastavimo komentirati dečke.
„Onaj plavi nije loš! Pogledaj ga, Maisy, tvoj tip totalno.”
„Mmmm, ne znam zašto, al’ u zadnje vrijeme palim se na ćelavce,
obrijane i totalno opasne”, prede dok zuri u nabildanog tipa preko
puta našeg separea. Stavi prst u usta i glasno cokne.
„Da okušam sreću?” upita Georginu i mene.
„Što se mene tiče, samo naprijed. Ja se ostajem družiti s bocom
vode.” Zagrlim bocu i privijem je na grudi te tako izazovem smijeh
mojih cura. Maisy izvuče ruž iz torbice i nanese sloj na usne te
popravi svoju periku.
„Onda sam spremna za napad.”
Nismo ovo često radile, nismo hvatale tipove i ševile se s njima u
toaletima. Ipak, voljele smo upoznavanja, flert i zabavu. Tu i tamo
malo ljubljenja s nekim zgodnim tipom nije bilo na odmet, jer smo
znale da je tu negdje, za svaku od nas, onaj pravi.
Pratim je dok samouvjereno pristupa tipu, a on spremno položi
ruku na njezina leđa.
Bravo, Maisy!
„Zbilja nećeš piti ništa osim vode?” upita me Georgina.
„Ne, dosta mi je”, pokažem rukom na svoju bocu. Glazba je
odjednom postane glasnija i žešća pa se naslonim da odmorim noge
u visokim štiklama. Masa ljudi gura se oko separea, Georgina pijucka
svoj koktel i poskakuje na mjestu, a ja sam osjetim da je vrijeme za
toalet. Pokažem Georgini kamo idem i zahvalim Bogu što gužva nije
prevelika.
Brzo dođem na red i još se brže vratim u separe. Georgina je još
uvijek sama, a Kat i Maisy sa svojim novim prijateljima. Glazba je
nešto laganija, pa zaplešem zatvorenih očiju.
„Harper, Isuse.” Georgina se odjednom oglasi kraj moga uha pa
se prestrašim i naglo je pogledam.

4
 INNA MOORE
„Koji vrag? Nemoj to raditi!”
Njezina se ruka nađe na mojoj i stisne ju. Unese mi se u lice i
nagne glavu.
„Pogledaj preko mog lijevog ramena. Tip stoji i kao predator zuri
u tebe već pet minuta. Čovjek ne trepće.” Ozbiljno nakrivi glavu i
odmakne se da imam pogled na tog tipa.
„Kako znaš da gleda baš u mene?”
„Pogledaj i uvjeri se. Gledala sam ga s nadom da će pogledati u
mene jer je... Isuse Bože... Isuse Bože...” Oči usmjerila prema nebu,
a znam da ne spominje Boga uzalud. Sigurna sam da je i tip božan-
stven. Imamo sličan ukus, stoga joj vjerujem.
„Hajde, pogledaj ga ako se usudiš. Kunem ti se da će ti gaćice
same spasti niz noge.”
„Budalo”, procijedim na njezin izazov i iza nje potražim tog
božanstvenog tipa.
Pogled mi se isti čas susretne s njegovim.
Zuri.
Ne samo da zuri. Pilji. Promatra. Probija.
Svjetla u klubu izmjenjuju se u bojama pa ne vidim sve, ali osjećaj
njegovog pogleda toliko je postojan, da mi postaje neugodno.
Da, božanstven je.
„Uistinu ne skida pogleda s mene.”
„Zuri i ti u njega, Harper, ne budi kukavica! Pogledaj kako mu
stoji odijelo, pogledaj mu lice. Zgodan je toliko da bih ga štovala...”
„Samo mi se čini da nije baš čist, Georgina. Samo pilji. Drži čašu
u ruci i zuri. Nije se ni nasmiješio niti pogled sklonio sve ovo vrije-
me.” Znam to jer fokusiram njegov pogled. Usmjeren je isključivo na
moje lice. Čini mi se da ima plave oči, iako mu je u pogledu nešto
mimo interesa. Ne mogu iščitati što, nešto što zrači i privlači, ali i
straši.
„On nije poput dečki s kojima zabrijemo, Georgina. On je...
Muškarac. I to onaj koji ima namjeru napasti i ne odstupiti, sve dok
žrtva ne popusti”, izgovaram kao da znam što govorim. Tako se ne
izražavam, ovo govori netko drugi iz mene. Nisam nikad imala doti-
caj s muškarcima, samo s dečkima svojih godina. Zabave, izlasci,

5
 Dvojnica
kino i seks. Tri duže veze za koje sam znala da neće trajati vječno.
Nisam se, naime, zaljubila toliko da sam poželjela da trajemo...
Zauvijek.
Ne mogu spustiti pogled s njega, nešto mi govori da će tako uočiti
moju slabost. Tek neznatno pomaknem pramen perike s lica i popra-
vim šiške, no i dalje imam muškarca na oku.
„Jebote, Harper, nasmiješi mu se!”
„Nema šanse, G. Nema šanse. Time bih mu dala poticaj.”
„Namigni mu”, ponovno me potakne.
„Nikako.”
„U redu, ali znaj da će onda on odigrati na svoj način.” Njezine
riječi malo me uznemire i izbiju zrak iz pluća. Pod pogledom ovog
muškarca i kisik je teže udahnuti.
Usta su mi suha i žude za tečnosti.
„Molim te, daj mi svoj koktel”, kažem Georgini, koja je sve
vrijeme kraj mene i prati ovog muškarca. Sada ne mogu piti vodu,
trebam nešto za odvažnost. Uzmem, bez gledanja, čašu iz njezine
ruke i iskapim. Muškarac koji stoji tek par koraka od našeg separea
učini isto. Kao da nam alkohol oboma daje hrabrost.
Ali što je sa mnom? Zašto hipnotizirano zurim u njega? Zašto ne
mogu skloniti pogled?
Nije to više samo oprez, sad je i tiha želja.
Zašto me tako gleda? Ispred svih, uočljivo i otvoreno, bez suzdr-
žavanja?
Kroz minutu glazba utihne, a par zaštitara pojavi se oko našeg
separea. Tada se dogodi nešto što nikad nisam vidjela.
Dečki u crnom odmaknu ljude dalje od našeg separea, raščiste
prostor i daju muškarcu čist put prema meni.
Koji vrag?
Kao na nekog čudnom obredu... Promatrana sam, osjećam tuđu
pozornost, ali najviše pogled muškarca koji upravo... Isuse... Upravo
čini prvi korak prema meni. Ruke su mu sad prazne, ne znam u
kojem je trenu spustio čašu jer sam ga gledala bez prekida.
Tijelo mi uključi obrambene mehanizme i ja zakoračim unazad,
ali nemam kamo. Stol je iza mene i grubo pritišće moja bedra.

6
 INNA MOORE
Uspijem se rukama nasloniti na stol, kad se visok i ozbiljan
muškarac zaustavi ispred mene.
Gleda u moje oči, potom u moje usne i kosu. Analizira me, a ja
ne znam što bih mu rekla. Još uvijek sam na oprezu. Znam da moram
biti, ali pritom i paziti što ću reći. Georgina je tu negdje, osjećam je,
ali udaljena je jednako kao i ljudi od nas. Sami smo nasred čistog
prostora dok me on, poput životinje, procjenjuje.
Gledam plavetnilo njegovih bistrih očiju. Nije pijan. Uredan je i
veoma, veoma lijep. Na čelo mu pada par pramenova zlatno-smeđe
kose, a kratka trodnevna brada i nekoliko bora oko očiju odaju
njegovu zrelost. Odjednom me njegovi prsti dirnu po čeljusti i okrenu
mi glavu lijevo pa desno, veoma lagano.
Ne dišem i ne govorim.
„To si ti”, sve je što izađe iz njegovih usta. Glas mu je ozbiljan i
neopisivo hrapav, dubok. Njegov izraz lica mijenja se kao da je nešto
spoznao i on... Smiješi mi se! Kao da gledam drugog čovjeka ispred
sebe, ne mogu se načuditi njegovoj promjeni. Gleda me kao da me
poznaje, smiješi mi se kao da mu se sviđam.
Ne mogu mu ne uzvratiti osmijeh. Nešto je u njemu čudno i tužno
i tjera me da mu udovoljim.
Zbunjena stojim ispod njega dok me dira po licu.
Ne znam kako ovaj trenutak izgleda ljudima oko mene, ali u
jednom trenu začujem Maisy kako me doziva: „Harper!”
Taj zvuk naglo preuzme moju pozornost i nakon toliko minuta
prekinem pogled koji sam držala na plavim očima.
Pogledam lijevo prema njoj, a on digne ruku i usmjeri lijevo kao
da zaustavlja Maisy.
„Sto tisuća dolara.” Muškarac me natjera da ga pogledam u oči.
„Molim?” zbunjenija sam nego prije.
„Za jednu noć”, doda dubokim glasom.
„O čemu ti?”
„Sto tisuća dolara za jednu noć s tobom.” U trenutku kad moj
mozak shvati da mi on nudi novac kako bi me kupio ili kako bih mu
prodala svoje tijelo na korištenje, osjetim u isti mah razočaranje i
ljutnju.

7
 Dvojnica
„Ja nisam kurva!” procijedim s porivom da ga ošamarim, ali ne
činim to. I dalje sam pokorena pogledom koji je toliko... Jak.
„Meni bi bila neprocjenjiva. Samo jednu noć. Ne bi to nikad
zaboravila. Dat ću ti što poželiš.”
„Ne želim ništa, samo da... Samo da se makneš od mene”,
osvijestim se konačno, a njegovi prsti maknu se s mog lica i posegnu
u sako.
„Javi mi se. Što prije. Molim te.” Potom posegne za mojom
rukom, pomazi je i poljubi u nadlanicu. Spusti karticu na moj dlan i
šapne još jednom: „Čekam tvoj poziv.” Zadrhtim od tih riječi, kao da
je siguran da ću to i napraviti. Ne pogledam karticu, ali je ne bacam.
Ne znam ni sama zašto.Otvaram svoju torbicu i tamo je pospremam
dok se muškarac kojem ne znam ime odmiče od mene. Konačno
uzdahnem duboko, a u moj mozak kao da dođe razum.
„Koji kurac je to bilo? Isuse, Harper! Ja sam mokra samo od
gledanja”, obrati mi se Georgina, a ja zavrtim glavom.
„Ne znam. Nešto čudno, ne mogu ni opisati.” Ne usudim se
pogledati za njim, ne znam je li još uvijek tu negdje ili je otišao. Ne
znam ni kako se zove. Zar je to bitno? Ostavio je dojam na mene pa
iduća dva sata razmišljam samo o njemu.
„Onda, što ti je sve rekao?” interesiraju se cure.
„Ništa posebno, pitao me da se nađemo.”
„Vau, ideš na spoj s tim tipom? Jer, realno, Harper, ovo je nova
kategorija tipova. To je kao da si dosad hodala s glumcem iz
kazališta, a sad si odjednom sa zvijezdom iz Hollywooda.”
„Isuse, cure, nismo se ni upoznali. Neću hodati s njim, samo mi
je rekao da mu se sviđam.” Zadržavam za sebe sve druge riječi jer ih
ne želim podijeliti ni sa kim.
Dok cure naručuju nove ture pića, ja osjećam umor i želju da ova
večer završi i da legnem u svoj krevet. Sve do odlaska osjetim nečiji
pogled na svom tijelu i jednostavno znam da pripada onom
muškarcu. Ipak, ovaj se put ne usudim potražiti ga pogledom.
Bojim se da bih pristala na sve što zatraži od mene

8
 Harper
Tjedan dana prošlo je od našeg izlaska i od susreta s njim. Tjedan
dana ne izlazi mi iz glave.
Sjedim za pultom u svojoj kemijskoj čistionici na uglu Devete i
Stewart ulice i zurim kroz prozor. Još petnaest minuta do predaje
smjene Bruceu, a ja, umjesto da sredim hrpu košulja koju sam
zaprimila, držim u ruci karticu s imenom i brojem telefona.
Beckford.
Beckford Law.
Kakvo neobično ime. Prikladno za neobičnog lika.
Potražila sam njegovo ime na internetu, naravno da jesam.
Dopustila sam si samo nakratko pogledati njegove slike i doznati tko
je. Saznala sam da je bogatun koji ima u svom vlasništvu neke naftne
kompanije. Dalje nisam htjela čitati.
U jebenoj sam moralnoj dilemi. Na tren mi je sve to smiješno i
veoma plitko, no načas se zamislim. Pogledala sam i njegove slike.
Ima divne plave oči i četvrtastu čeljust, lijepe crte lica i godine koje
mu dobro pristaju. Zapravo je mlad, ima tek trideset sedam godina,
no nešto je u njemu što mu dušu čini starom. Njegovo lice je pred
mojim očima satima, danima.
„Hej, Harper! Jesi li gotova za danas?” Bruce ulazi u čistionicu i
trgne me iz misli.
„Joj, nisam. Ostale su mi košulje, ali zanemari. Ujutro to sredim,
danas sam posve bezvoljna i usporena.”
„Nema frke, ti si šefica. Ako želiš, samo naredi.”
„Ne glupiraj se Bruce, nisam ja šefica. Moj se tata ne bi ponosio
mnome da zna da šefujem. Mi smo kolege i drago mi je zbog toga.”
Kemijska čistionica prepisana je na moje ime nakon što je tata
umro pretprošle godine. Zapravo, nisam htjela da se zatvori ili da u
najam nekome drugome. Tu je tatin duh, on je ovdje ostavio svoje
najbolje godine. Preuzela sam posao na sebe jer ionako sam tu
odrasla i sve naučila. Nije mi žao što sam prekinula studij povijesti

9
 Dvojnica
umjetnosti, ovo je posao koji mi je drag. Osjećam svoju svrhu i tata
bi bio ponosan. Ipak, ne bi bio ni najmanje ponosan da zna kakve mi
se misli roje po glavi.
Sto jebenih tisuća dolara.
Nikad nisam vidjela toliko novca na hrpi. Plaća koju donosim
manja je od one koju mama zaradi u školi stranih jezika dok predaje
francuski. No, nama dvjema to je dovoljno. Zasad.
Što ako se mama razboli? Što kada ostari? Što ako nam jave da se
moramo iseliti iz stana? Što ako se meni nešto dogodi? To su novci
kojima bih mogla i sebi i mami osigurati bezbrižnu budućnost.
No, to bi značilo da bih se prodala. Tako bih na svoje tijelo stavila
cijenu. Upalim mobitel i odem u galeriju slika. Da, skinula sam jednu
Beckfordovu sliku i divim joj se. Zapravo, divim mu se.
Prelijep je. Ma, koga lažem, poševila bih se s njim svakako!
Jesam li moralnija osoba ako novac ne bih uzela? Koja je razlika
ako bih tu jednu noć provela s njim, besplatno? Ljudi se ševe za
džoint, za mobitel, za lovu ili pak za zabavu, za užitak te na kraju za
ljubav.
Razni su razlozi za seks. Može li itko osuditi nekoga za motive
zbog kojih se odluči na seksualni odnos?
Jesam li moralnija ako se poševim s njim samo iz užitka?
Što ako pokraj užitka dobijem i poklon koji mi može poboljšati
život? Jer, da on nema taj novac, ne bi ga ni nudio.
Ne samo to! Zanima me, neopisivo me zanima, zašto mi je
ponudio novac? Zašto baš meni?
Možda je time želio preskočiti udvaranje, spojeve i gubljenje
vremena dok shvatimo odgovaramo li jedno drugome.
Ne znam, ali jebeno znam da me okupirao.
Nije razlog lova jer nisam siromašna niti mi išta nedostaje... Ali
želim... Barem malo, želim ga vidjeti i čuti.
Moram znati što želi od mene. Ne usudim se išta reći curama jer
me sram što uopće razmišljam o tome da mi netko plati za seks. Iako,
cure bi mi rekle da sam luda što uopće razmišljam. Georgina bi
nazvala Beckforda i isti čas rekla da će biti s njim besplatno. Maisy

10
 INNA MOORE
bi pitala da im se pridruži, a Kat bi eventualno digla cijenu na dvjesto
tisuća.
„Harper, možeš ići ili ostati peglati, kako ti drago, srce malo.”
Bruce se nasmije jer sam i dalje ukopana na mjestu i razmišljam.
Krenem van, ali se okrenem prema njemu i zapitam pomalo
nesigurno: „Bruce, što si rekao, koja ti je glumica savršena, ali ne
smiješ to reći pred ženom?” On se nasmije glasno pa mi odgovori:
„Sofia Vergara. Zašto pitaš? Nemoj reći da je ona dolazila u našu
čistionicu?!” uzbudi se u trenu jer nije neobično da nam dođu i
poznate osobe.
„Nije, ali ako dođe, ne brini. Bit ćeš obaviješten o tome. Pitam
onako, hipotetski. Dolazi ti Sofia, oboje ste solo, a ona ti kaže da te
želi. Ali pazi! Na jednu noć i da će ti platiti.”
„Rekao bih da bez razmišljanja! I ne bi mi morala ništa platiti, sve
bih rado odradio.”
„Budalo!” Zveknem ga u rame jer zatvara oči i zamišlja.
„Ipak, bi li razmislio kad bi od nje dobio masnu lovu samo za tu
jednu večer?”
„Gle, nije loše pitanje. Dakle, dobio bih seks s divnom ženom i,
na kraju svega, još i lovu? Pa tko bi to odbio?”
Isto se pitam i ja dok hodam prema svom stanu. Dobro, ovo je
malo drukčija stvar. Muškarac koji bi to napravio ne bi bio
okarakteriziran kao kurva. A žena bi?
U našem stanu dočeka me tišina. Već je petnaest sati, a mama
dolazi tek u dvadeset. Radi ponekad i po deset sati. Skinem svoje
traperice i presvučem se u donji dio pidžame. To je moj ritual čim se
vratim kući. Odbacim i grudnjak te hodam u ležernom izdanju.
Radim večeru za nas dvije i razmišljam o prethodnim vezama.
Solo sam već osam mjeseci, otkako sam prekinula s Francisom.
Bila je to divna veza, ali na kraju se istrošila. Zasitili smo se jedno
drugog ili jednostavno nismo bili toliko duboko vezani. Prije njega
imala sam jednogodišnju vezu s Mathiasom. Bila je to uzbudljiva
veza jer sam bila studentica željna provoda i doživljaja, a sve sam to
proživjela s otkačenim Talijanom. Vodio me svugdje i kupovao mi
skupe poklone, iako to nikad nisam tražila.

11
 Dvojnica
Zagrizem usnu i isključim večeru. Ubrzam korak i uđem u svoju
sobu. Znam što me tjera da otvorim svoj ormar i krenem vaditi
komade odjeće; traperice koje mi je kupio Mathias, torba koju mi je
platio Francis, ogrlica od bijelog zlata, skupa šminka, Louboutin
štikle na kojima je Mathias inzistirao... Hrpa je toga što sam dobila
od dečki s kojima sam bila u vezi. Jesam li ijednog voljela?
Zasigurno jesam dok smo bili zajedno i zasigurno ne zbog
poklona. Jesu li i pokloni načini kupovanja moga tijela, iako sam
rado s njima dijelila taj užitak? Može li se to okarakterizirati kao
kurvanjsko ponašanje ili je poklon samo znak pažnje za nekoga do
koga ti je stalo? Čin koji bi drugoj osobi značio i usrećio je?
Bilo je divno s tim dečkima dok smo bili skupa, ali u nekom trenu
shvatili smo da nismo jedno za drugo. To nije bila ona ljubav zbog
koje umireš, nije bilo ono pravo. Bila je to djevojačka zaljubljenost i,
jednako tako, djevojačka ludost.
Beckford ne spada u tu kategoriju. On nije dječak željan seksa.
Njemu trebam za nešto drugo. Jer, sigurna sam, mogao je u onom
klubu imati ženu koju je htio. Samo joj je trebao pokazati prstom.
Zašto želi mene? I zaboga, zašto ima potrebu to platiti?
Ne usudim se ni od koga tražiti savjet jer nitko nije stajao pod
onim pogledom kao ja. Nitko nije osjetio nijemi govor njegovih očiju
kao ja, nikoga nije tako prisvajao kao mene. Iako nisam razumjela
što mi je htio reći, osjetila sam potrebu u njemu. Uz to, izgleda kao
iz snova: zgodan je, privlačan i dojmljiv. Nešto je u njemu što mi ne
da mira, nešto zbog čega me gleda kao da me poznaje. Bojim se da
ću popustiti svojoj znatiželji, uzeti mobitel i okrenuti njegov broj.
Bojim se da ću se prodati pa uzmem onu karticu i krenem trgati papir.
Ne mogu! Zašto ne mogu? Što me tjera da sam slaba? Dođavola,
novci mi ne znače! Mogla sam prodati čistionicu i imala bih polovinu
onog iznosa koji mi je ponudio. Za jednu jedinu noć. Ipak, moji prsti
poglade papir, izravnaju ga na onom mjestu gdje sam ga krenula
trgati te ga uguraju ispod mog jastuka.

12
 Harper
Već dva sata ležim u svom krevetu i ne mogu zaspati. Već dva sata
borim se sama sa sobom; ne želim posegnuti za mobitelom i okrenuti
onaj broj. Izbrojala sam barem deset razloga da to ne napravim, ali
onda i barem deset razloga da ipak nazovem.
To je samo jedan poziv. Samo da ga pitam zašto. Zašto ja? Zašto
jedna noć?
Mama je došla umorna s posla i pojela večeru koju sam
pripremila. Unatoč poslu koji ju je čekao za sutra, primijetila je moju
odsutnost. Što sam joj mogla reći? Inače ne skrivam ništa od nje,
poznaje me kao što me poznaju i moje prijateljice, ali ovu svoju
znatiželju ne znam kako okovati.
Posegnem rukom ispod jastuka i izvučem mobitel. Ponoć je.
Luđački je potez zvati u ponoć. Što ako se ne javi? Hoću li odahnuti
ili ću tek nakon toga morati strepiti kad bi me mogao nazvati
povratno?
Gotovo. Zovem ga. Brzo izvadim karticu koja je skrivena sve
vrijeme ispod mog jastuka. Tu mi je preblizu mozga i ruke pa
otipkam broj i pritisnem za poziv. Njegov se glas začuje nakon samo
dva zvona, a ja... Ja nemam pojma što reći. Misli, budalo!
„Bok, gospodine Beckford”, izustim najsmirenije što mogu.
Dignem drugu ruku tek malo u zrak, trese se.
„Večer, Harper.” O, moj Bože, on izgovara moje ime tako
samouvjereno i seksi, da ono zvuči posve uvrnuto.
„Kako znate da sam ja?”
„Samo sam tebi dao svoj broj... I samo se tvom pozivu nadam.”
Prsti na nogama mi se grče, a zubi grizu usnu do bola. Ovo je čudno,
ali tako dobro čudno.
„Samo sam htjela pitati... Ma, zapravo ni ne znam zašto sam
nazvala”, na kraju iskreno kažem. Uistinu ne znam ni što pitati ni
kako formulirati vražje pitanje.

13
 Dvojnica
Napeta sam, a sav razum mi je ispario otkako sam čula njegov
glas. Čujem njegovo disanje s druge strane i shvaćam da sam totalno
otupjela. Inače nisam takva: ne gubim se pred ljepotanima, ne padam
na slatkorječivosti, smatram se inteligentnom osobom.
Živim prosječnim životom i prilično uživam u mladosti. Naravno,
u onim legalnim zabavama.
No sad, sad sam si neprepoznatljiva, nesposobna složiti upitnu
rečenicu... Ja; vođa debate, predsjednica razreda, glumica u
predstavama, kojoj javni nastupi i konverzacija nisu strani.
„Jednostavno je, Harper. Želiš.”
„Da, želim, iako ne znam što točno.” Navede me točno tamo gdje
želim, ali i otkrije moje tajne misli.
„Dopusti mi da ti pokažem.”
„Kako?”
„Kad odlučiš da si spremna, doći ćeš u moj dom. Poštovat ćeš
neka pravila, a zauzvrat...”
„Da?” izustim nestrpljivo.
„Vodit ću ljubav s tobom cijelu noć.”
Njegov glas djeluje opijajuće na mene. Zavodi me njime, a
riječima i obećanjima me hipnotizira. Protrljam bedra i osjetim da
ona žude za ljubavlju koju mi obećava.
Stranac i ljubav. Nespojivo, ali tako primamljivo za provjeriti
postoji li.
„Pitaj što te zanima”, oglasi se opet.
„Nećeš mi raditi nešto loše?”
„Ne, samo ću voditi ljubav s tobom. Cijelu noć si moja.” To mi se
dopada. Mogu ga zamisliti na sebi kako me ljubi i vodi do vrhunca.
„Nećeš me tući?”
„Ne.”
„Vezati?”
„Ne.”
„Natjerati na nešto grozno, činiti neke perverzije?”
„Nipošto”, svaki put negira.
„Nećeš me uključiti u orgije ili neka sranja?”

14
 INNA MOORE
„Nikako. Želim te samo za sebe.” Naježim se od glave do pete od
žudnje u njegovom glasu.
„Nema nikakvih igračaka, bičeva, lanaca, alata koji bi nanijeli
bol?”
„Ne.”
„U redu”, odahnem mirnija, a on se opet oglasi:
„Moj jedini uvjet je da ti odigraš ulogu: moraš imati periku iz
kluba, obući ono što ti pripremim i oslovljavati me kako ti naredim.
Samo to. Na kraju ćeš spavati sa mnom u mom krevetu. Dobar sam
ljubavnik. Nećeš požaliti.”
Zvuči jebeno dobro, volim uloge. I ranije sam s Mathiasom igrala
razne seksi igrice. Ja sam profesorica, a on je loš učenik engleskog.
Ja sam izgubljena u Italiji, sama na putu, a on je zgodni dobronamje-
rni prolaznik koji mi pokazuje put... Do svog kreveta. Ipak, Mathiasa
sam poznavala. To je bitna razlika.
„Razmisli i uzmi vremena koliko trebaš. Mogu ti obećati da ću se
posvetiti tvom tijelu nesebično i da ćeš uživati kao nikad. Bez ijednog
ožiljka ili povrede izaći ćeš iz mog doma. Dakako, bogatija za iznos
koji sam ti obećao.”
Nisam ni svjesna koliko sam nokte zabila duboko u svoje bedro.
Klitoris mi pulsira od promuklog glasa s druge strane linije, a sve što
vidim pred očima slika je tog predivnog muškarca posvećenog mom
tijelu.
Dišem teško i svjesna sam da se samo to čuje. Znam da je i on
toga svjestan. Bez odgovora sam, iako moje tijelo želi reći da.
„Poslat ću ti svoju adresu. Možeš podijeliti ovu informaciju s kim
god želiš, ako ćeš se tako osjećati sigurnije. Ako pristaneš, bit ću u
svom domu u petak u dvadeset jedan sat. Ako ne pristaneš... Nećeš
znati što propuštaš.”
Progutam glasno knedlu, svjesna da šutim i razmišljam pa
konačno uključim razum.
„U redu. Razmislit ću. Laku noć”, izustim, ali ne poklapam
slušalicu. Čekam nešto, ne znam što, ali čekam da njegova bude
zadnja.
„Nadat ću ti se. Lijepe snove ti želim.”

15
 Dvojnica
„Također”, izustim brzopleto i konačno poklopim. Otpustim dug
uzdah i bacim se nazad na jastuk.
Kao da bih sad tek mogla zaspati! Ruku položim na srce, udara
nenormalno. Adrenalin mi juri kroz vene, a obrazi mi se žare.
Osjetim to.
Zvuk poruke na mobitelu me prestraši, ali brzo posegnem za njim
i pročitam. Beckford je. Šalje svoju adresu.
O, Kriste.
Napravila sam dva velika koraka ili deset malih? Kako god,
udovoljila sam svojoj znatiželji, ali i stekla dojam da bi ovo za mene
bilo nešto posebno. Ne znam zašto to osjećam, sve što ovako krene
može biti samo bolesno. No, osjećaji se često ne slažu s razumom i
logikom. Nakon ovog saznanja, najbolje mi je spavati i nadati se da
je jutro pametnije od večeri.

*
Vreli, vlažni i turbo živopisni snovi obilježe mi noć, pa se budim
zadihana i napaljena. Još uvijek vlažim svoje zajapureno lice
hladnom vodom u kupaonici i pokušavam odagnati sve te slike ispred
očiju.
Slika muškarca toliko je jasna; nedvojbeno je da je to Beckford.
Njegove usne, koje sam pomno promatrala na svakoj slici na
internetu, tužne oči pune neispričanih priča... Sve je jasno i
usmjereno samo na mene. Nije svaka scena samo erotski materijal,
već je i senzualno i senzibilno nabijena njegovom orijentiranošću na
mene. Predan mi je, štuju me i njegovi prsti i jezik i usne.
U snu, ja sam njegova opsesija. Koji osjećaj!
Otvaram oči ispred ogledala i doista ošamarim samu sebe.
Navučem što prije na sebe tajice i kratki top, uvučem se u tenisice
i izađem na balkon. Kava i mobitel sve su što mi je sada potrebno. I
moje cure. U grupu pišem poruku za dobro jutro, a onda im dam
temu.
- Službeno je. Nedostatak seksa donio mi je mokre snove. Da imam
pimpek, navlačila bih ga danonoćno. Ili gurala u pitu.

16
 INNA MOORE
Prva mi odgovara Kat. Nedjelja je i znam da ima svoj jutarnji joga
ritual. Prati izlaske sunca, nacrta se na balkonu i onda... Ne znam što
točno, ali izvodi nešto što se zove lotos ili kobra poza. Nešto što joj,
nadam se, daje mir koji njezina mačja duša treba.
Kat se inače zove Ava, ali nadimak je dobila zbog pet mačaka s
kojima živi. One neudomljene hvata po ulici i nosi kući. Nitko nema
dušu kao ona.
- O, dušice, ako postaneš muškarac, očekujem da mene prvu obradiš.
Nasmije me isti čas Katin odgovor. Maisy se uskoro ubaci.
- Kava i trač danas? Imam novosti.
Odmah znam da ovo neću propustiti. Nisam ionako ništa
planirala.
Samo, nisam sigurna jesam li spremna reći išta za Beckforda.
Privlači me neopisivo pomisao na njega i mene. Mislim, neobično
je to; stranac mi priđe i ne kaže da me želi prasnuti, poševiti, potrošiti,
opaliti. Kaže mi da želi voditi ljubav sa mnom.
Nije me lako obmanuti, osim kada želim biti obmanuta. Čini mi
se da sada želim. I doista, u današnjem je svijetu lakše povjerovati
čovjeku koji kaže riječ ljubav, nego koji kaže seks. Seks je postao glavni
prioritet, ono što prodaje sve, ono zbog čega čovjek izdaje drugog.
Jesam li u stanju prodati sebe za malo tjelesnog zadovoljstva? I
dalje mi taj odnos prodaje i kupnje kopa mozak. Da mi je prišao kao
i svi drugi te predložio nešto, odbila bih ga. Bez razmišljanja. Ovako
mi pada na pamet pristati, ali jednostavno ne uzeti novce. Zašto mi
se pri ovoj pomisli usne smiješe?
Dovraga, Harper!
Nije mi problem naći partnera za seks. Na kraju hodnika je
zgodan latino frajer, ali stvar je što mene intrigira Beckford.
Zanima me priča iza toga prijedloga, zanima me što krije.
Ako odlučim otkriti, nadam se da ću se moći nositi s tim.

*
Podne je i Taco Del Mar je pun. Srećom, naš je stol u ovo vrijeme
uvijek rezerviran. Kako i ne bi bio, Georginin tata je vlasnik, a ovo je

17
 Dvojnica
naše omiljeno mjesto za spoj. Maisy uvijek kasni, pa tako i ovaj put
dotrči zadihana, baci svoje stvari na stolac te popravi svoju suknju.
„Cure, žao mi je što kasnim.”
„Što se sad dogodilo? Auto nije htio upaliti? Netko ti je isisao
benzin? Guma je pukla? Pas je pojeo mobitel?” zezam je, spominjući
standardne izgovore. Ona zagrize usnu i napravi grimasu.
„Mason.”
Pogledam Kat pa Georginu, ali mi nije jasno. Vidim, nije ni
njima.
„Tko je Mason?” Kat se prva snađe pitanjem.
„Onaj s maskenbala. Našli smo se. Već tri puta.”
„Opa! To je, rekla bih, za tebe rekord”, Georgina se ne suzdržava
bocnuti je.
„Dođavola, sviđa mi se ćelavac, ali poslušaj kako zvučimo. Maisy
i Mason. Kao dva idiota. Ili dvije pande. Užas.” Ne mogu suzdržati
smijeh kao ni ostale cure, ali Maisy nije do smijeha. Ipak se na kraju
naceri i prizna kako uživa s njim.
„Užas, jedno brijanje u klubu i već sam upoznala njegovu mamu”,
izleti joj pa si povuče ruku na usta. I dalje nam priča svoje
dogodovštine, a ja se grizem jer im skrivam svoju priču.
Inače nemamo srama jedna pred drugom, uvijek smo tu za
podršku i pomoć. Ipak, sada se stidim sebe i misli koje imam.
„Cure, čula sam se s onim likom”, bubnem naglas i privučem sve
poglede na sebe. Georgina se naceri od uha do uha, dok ja grickam
nokat.
„Onim frajerom, onim muškim bogom koji je zurio u tebe?”
Georgina je, naravno, ispričala priču curama u taksiju. „Odakle mu
tvoj broj?”
„Našao ga je”, lažem momentalno i zažalim.
Ne razumijem poriv skrivanja da sam ja nazvala njega kao neka
očajnica.
„Uglavnom, pozvao me kod sebe”, pažljivo izustim i pratim
njihove reakcije.
„Doma? Kod sebe doma?” Kat raširi oči.
„Da. Kod sebe doma.”

18
 INNA MOORE
„I?”
„Što i?”
„Kad ideš?” ubaci se Maisy.
„Nisam sigurna da idem. Nisam još ništa odgovorila.”
„Aha! Trebaš savjet”, Georgina se ubaci. „Gle, po onom što sam
ja vidjela, ti imaš priliku s muškarcem, dok se mi petljamo s
dječacima. Stoga, draga, objeručke prihvati ako te privlači. Samo ti
savjetujem jednu stvar. Nađi se prvo s njim na javnom mjestu. Teško
da bi čak i Maisy prvo ušla u dom neznanca, a kamoli ti.”
„Hej!” Maisy uzvikne uvrijeđeno, a onda mi se obrati.
„U pravu je. Ti pogotovo ne.” Njezina ruka dirne moju, a sve tri
me pogledaju sažaljivo.
„Što bi to trebalo značiti?” upitam.
„Ti si, Harper, iskreno, najnježnija i...” Kat podigne prste u
navodnike, „najčišća. Nas tri volimo i nevolje, same ih biramo, no ti
nisi tip za to. Ti si ono, ženica za dovesti doma i napraviti joj troje
djece.”
„Jebi se, Kat. Nisam ja nikakva svetica niti čistunka. Odjednom
se osjećam kao da ne pripadam ovom društvu” izustim pomalo
uvrijeđeno, a ona me gurne laktom.
„Budalice, ne kažem to, nego ti izgledaš tako nevino, slatko i na-
ivno. Kao lutka si i stoga bi mogla biti meta nekakvog psihopata. Bo-
jim se da se ne bi snašla kao, na primjer, Maisy, koja je tipu na par-
kingu štiklu nabila u dupe jer joj je htio ukrasti torbicu. Ili Georgina,
koja je onoj pijanoj budali ugasila cigaretu na čelu kad joj je razderao
košulju. O modrici posred oka neću niti govoriti. Svoje pothvate neću
ni spominjati. Oprosti, samo se bojim da nisi dorasla nekakvim
egzibicijama. Nadam se da se ne ljutiš.” Pogleda me milo, a onda me
zagrli.
„Znam. Shvaćam te. Brineš se za mene, ali ovaj mi se dopada.
Georgina ima pravo. Mogu mu predložiti da se nađemo vani, a
onda... Ako budem osjećala sigurnost, možemo se vidjeti još koji
put.”
„Tako već može”, Kat mi uzvrati i nabaci pet.

19
 Dvojnica
Uskoro nam posluže hranu pa navalimo i uz smijeh završimo
druženje. Krivnja me ipak izjeda jer sam prešutjela dio priče, no
odigrat ću ovo pažljivije.
Vraćam se u svoj stan. Mama je s frendicama otišla u shopping.
Vražja samoća natjera me da opet pogledam Beckfordovu sliku i
razmislim o onome što su mi rekle cure. Stoga udahnem, uzmem
mobitel i neko vrijeme samo pokušam izbrojati otkucaje svoga srca.
Uzbuđena sam, ali nemam plan odustati.
Taj muškarac ima nešto posebno u sebi.
Ne budi pizda, Harper, daj si šansu. Jedan sastanak i to je to.
Ovaj put ne zovem Beckforda, nego šaljem poruku. Sigurnije je
da ću promisliti prije nego odgovorim.
- Protuprijedlog. Sastanak u javnosti. Bar Senso Unico, ulica Olive Way?
Predložim bar u mom kvartu. Čim poruka ode, bacim mobitel na
krevet i dignem ruke.
Gotovo, napravila sam to. Sada, kako bude.
Možda odbije.
Sama pomisao na to me ozlovolji pa izvučem svoje zalihe tamne
čokolade i grickam pomalo dok čekam poruku.
Mogla bih presložiti policu s knjigama ili svoj ormar, dati si
zadatak dok čekam poruku. Čim ustanem s kreveta, moj mobitel se
oglasi.
Sreća koju osjetim jasno mi govori koliko me veseli Beckfordov
odgovor. Samo da sad nije jedna od mojih cura... Žmirim dok
uzimam mobitel nadajući se njemu.
On je.
Otvorim i nasmijem se.
- Vrijedi večeras u 20:00? Oh.
- Naravno. Brzo natipkam tih sedam slova i stisnem šalji.
Slikam naš razgovor i pošaljem curama u zajednički chat. Njihovo
veselje gotovo se može mjeriti s mojim, iako uz veselje nadolazi i
strepnja, mali strah od nepoznatog. Ipak, kako upoznati nekoga
novoga, ako ne izlazim na spojeve, a Beckford je spoj kakvog bi svaka
žena poželjela.

20
 INNA MOORE
Pustim cure da u chatu izražavaju svoje ideje i veselje, a ja si
napunim kadu. Mirisne soli i svijeće, mislim da mi treba opuštanje.
„Ok, Harper, ovako ide normalno upoznavanje. Tip mi je prišao,
doduše, s čudnim upadom. Ali gle, upalilo je i zainteresirana sam.
Sad imamo sastanak, to je to. Samo što Beckford nije student koji bi
me poševio u šumarku, nego u svom krevetu”, razglabam sama sa
sobom. Tad začujem da se vrata stana otvaraju te mamin glas kako
me doziva. Izađem iz kade dovikujući:
„Oblačim se, stižem!” Ipak, prvo pogledam u ogledalo i naredim
sebi: „Prestani analizirati. Večeras ćeš saznati sve.”
Ogrnem se kućnim ogrtačem i potom odem mami.
Ostatak dana provedem s njom, a kasnije se povučem u svoju sobu
kako bih se spremila.
„Ne, nisam spremna na ovo, nemam što obući.” Gledam u svoj
šareni ormar i ništa mi ne izgleda dovoljno ozbiljno za muškarca
poput Beckforda. Tješim se, da je htio modela ili neku zvijezdu, ne
bi je onda tražio u klubu poput Smootha. Stoga igram na sigurno: crna
kratka haljinica i sandale na petu, raspuštena kosa i lagana šminka.
U dogovoreno vrijeme dođem pred bar, a na moje oduševljenje,
Beckford je već tamo.
Ležernog stava, kao da mu nije problem čekati koliko god treba,
usmjeri svoj pogled na mene i aktivira sve živce u mom tijelu. Priđem
mu s osmijehom, pomalo nesigurnim, a on mi pruži ruku, da bi
potom poljubio moju nadlanicu. Ok, bodovi osvojeni. On zaključa
svoj pogled na moj i približi me sebi.
„Harper. Divno je što si se javila. Ničemu se nisam nadao kao
tvome pozivu.” Oh, dovraga, tip zna znanje. Osjećam kako se topim
pod tim plavim safirima dok mi govori ono što svaka žena želi čuti.
Usredotočen je samo na mene. Ruku položi na dno mojih leđa i
povede me u bar.
Mali stol pokraj prozora nas čeka. Kao da smo u trenu na svojim
mjestima; on sjedi naspram mene i ponovno zuri. Ne govori ništa,
samo me snima.
„Imaš divnu kosu. Prirodna si plavuša?” Zahihotam kao klinka.
Zaboga, da mogu, zveknula bih se po glavi.

21
 Dvojnica
„Da, prirodna.”
„Nisam mogao ne zamijetiti da ti i crno divno stoji. Prekrasna si.”
Znam da on to doista misli. Njegov pogled me uistinu štuje, ne bježi
na mobitel, na sisatu konobaricu niti na polugole cure za stolom do
našeg.
„Hvala Vam, i Vi ste prelijep muškarac”, kažem ono što mi je na
pameti, a time izazovem njegov mali osmijeh. Po prvi put vidim da
se smije. Uživo je zaista ljepši nego na slici.
„Molim te, govori mi ti. Nisam gospodin i nisam netko kome se
moraš tako obraćati. Samo Beckford.” Kimnem i pružim ruku da
uzmem svoju mineralnu vodu. Nisam se usudila naručiti alkohol,
iako bi mi sada pomogao da se opustim. Napeta sam, osjećam to. Ne
znam zašto se, dovraga, ne mogu normalno ponašati.
I ne, on me ne zavodi, on samo zuri u mene. Nisam nikad to
doživjela i čudno je. Čak i krajičkom oka, dok pijem svoje piće, vidim
da me gleda.
„Oprosti... Imam pitanje”, ohrabrim se i konačno progovorim.
„Naravno. Čekam kada ćeš početi.” Nasloni se malo nazad ne
prekidajući pogled.
„Jesi li me ovako gledao i u klubu nakon što smo se... Upoznali?
Dobro, upoznali i nije prava riječ.”
„Gledao sam te čitavu večer. Otkako si ušla, sve dok nisi napustila
klub.” Odgovor me gotovo baci na dupe. Ali nemam strah. On to
govori kao da je nešto poželjno.
„Zašto?”
„Zašto ne?” Začudi me još više njegov odgovor i natjera na
razmišljanje.
„Zašto ja?”
„Zašto ne ti? Misliš li se sad što imaš ti, a ne neka druga djevojka?
Želim tebe. Jednostavno je.” Prsti mu se nađu na čeljusti i lagano
zagrebu njegovu bradu. Potom uzme svoju čašu bijelog vina i otpije.
„Harper, što je loše u tome da mi se dopadaš? Što je loše u tome
da te želim u svom krevetu? Ne okolišam. Idem za onim što želim.”
„A želiš mene”, ustvrdim.

22
 INNA MOORE
„Tako je. Rekao bih da nisi ni ti imuna na mene.” Ne zvuči
samodopadno kao što bi neki drugi tip zvučao. Jednostavno, kao da
utvrđujemo pravila. Ovo je tako čudno i dobro u isto vrijeme.
Konačno sam malo opuštenija pa mu odgovorim:
„Ne bih bila tu večeras da nisam zainteresirana.”
Njegova usna trzne u znak odobravanja. Mislim da nema potrebe
da ga zavodim, ovo je praktički otvorena igra u kojoj je sve jasno u
startu.
„Dakle, što sad?” upitam hrabro.
„Sviđaš mi se i želim te u svom krevetu, kako sam rekao. Znaš
adresu i znaš vrijeme. Ako si za, reci mi na kraju ovog sastanka. Ono
što ti mogu obećati jest da ćeš biti štovana, Harper. Svaki dio tvojeg
tijela bit će prekriven mojim poljupcima, na svakom ću ostaviti trag,
svaki će iz tvojih usana izmamiti jecaj i obožavat ćeš svaki trenutak
dok budem u tebi.”
Zurim u njega širom otvorenih očiju, grčeći prste pod stolom, a
svaka njegova riječ pogađa centar užitka u mom tijelu.
„U redu, jasno mi je.” Bacim pogled oko nas da vidim gleda li nas
itko, čuje li ovo što mi govori. Srećom, svi su dalje od nas, iako žene
često pogledavaju moju pratnju.
„Nisam nikad dogovarala seks na ovakav način.”
„Kakav način? Otvoren i direktan? Imam svoje uvjete, ne bih ti
prišao da ne mislim da im nisi dorasla.”
„Uvjete?” Oprez me natjera da se malo odmaknem.
„Ništa strašno, tek odjeća koju ćeš nositi i ime kojim ćeš me
osloviti dok si u mojoj kući, ako pristaneš. Može se reći da ćemo
urediti scenu za predstavu u kojoj ćeš uživati, Harper. Nikakva bol,
ništa perverzno.” Ovime sam tek malo zatečena, stoga iskapim svoju
vodu do kraja da navlažim suhe usne.
„Želiš li još nešto znati, Harper?” Beckford promuklo progovori
moje ime i nagne se preko stola te uzme moju ruku u svoju.
„Nisi oženjen ili zaručen?” Njegovi prsti miluju moje tako blago i
nježno, tako obzirno klize po mojoj koži pa ih prekriži s mojima i
tako ostanu zaključani.

23
 Dvojnica
„Nisam.” Odahnem. „Želiš reći da me nisi provjerila na
internetu?” Njegova obrva se nadigne.
„Samo sam ti gledala slike”, iskreno uzvratim jer sam uz to
pročitala samo koliko godina ima i čime se bavi.
„Pitaj i ja ću ti sve reći.”
„Čula sam što sam htjela.” Samo želim otići doma i prestati
osjećati kako mi se uvlači pod kožu, kao da me hipnotizira. Da, to je
ono što mi čini. Nijema sam, nepokretna i samo mu dozvoljavam da
me gleda. I to kao da mu je dovoljno. Ne znam ni koliko smo dugo
tu niti koja pjesma svira u pozadini, tu sam kao objekt njegovog
zanimanja i vodim pregovore želim li se poseksati u njegovoj kući s
njim.
„U redu, onda. Rado ću te odvesti doma. Nadam se da ćeš mi
uskoro javiti odgovor. Vrijeme i mjesto su isti, petak u devet navečer.
Moja kuća.”
Tako službeno, a opet tako predano i usredotočeno, on me uspije
zbuniti da zaboravim ako sam i imala još nešto za pitati.
Ustanem, a noge mi zaklecaju, no Beckfordove ruke su tu oko
mene, spremne da me spase od pada. Glava mi je u idućem trenu
naslonjena na njegova prsa, a ruka mu mazi moju kosu.
„Dobro si, draga. Dobro si”, kunem se da čujem njegove riječi i
tek ovo me osvoji do kraja.
„Beckforde, molim te, uskoro ću ti odgovoriti, ali ne trebaš me
voziti doma. Idem taksijem kako sam i došla.”
„U redu, poštujem to. Hvala ti za ovu večer. Veselit ću se tvom
odgovoru.” Krenem prema izlazu nadajući se dozi svježeg zraka.
Jedva udahnem, a onda brzo zaustavim prvi slobodan taksi i uletim
unutra. Glava mi padne na naslon sjedala pa nesvjesno naglas
progovorim.
„Koji vrag je to bio?”
„Što ti se dogodilo, lutko?” Pogledam vozačicu pa neplanski
odlučim podijeliti svoj doživljaj s nepoznatom osobom:
„Izađem na spoj sa zgodnim, ma prezgodnim i prelijepim tipom;
bogatim, urednim, pristojnim. Niti me pokušao poljubiti, drpati,
uvaliti mi se lošim forama. Pod dojmom sam.”

24
 INNA MOORE
„Pa što je radio?”
„Ništa. Gledao me, bio pristojan. Otvoren. Rekao što želi i nada
se idućem susretu.”
„Čovjek ne gubi vrijeme, barem ti ne daje lažne nade i ne maže
oči. Jedan spoj i znat ćeš vrijedi li. Nemoj, kao ja, gubiti par godina
na krive muškarce.”
Da, samo jedan spoj. Zapravo jedna noć.
Fizički mi se sviđa i to bi moglo upaliti. Njegov interes nije upitan
i to mi godi. Veoma.
Pred svojom sam zgradom. Uzimam mobitel i znam da neću
uspjeti othrvati se želji.
Natipkam poruku i pošaljem.
- Petak. Tvoja adresa. Veselim se.

25
 Harper
Unatoč svemu, znam da ću udovoljiti svojoj znatiželji jer dani mi
do petka prolaze obilježeni željom. Želim da vrijeme prođe brže, da
se pojavim na njegovim vratima i da se moja znatiželja smiri. Trenu-
tno je osjećam kao mačka koja njuška i istražuje oko sebe. Znam
izreku, znam i da opasnost vreba iza svakog nepoznatog lica, ali u
njemu je nešto drugo što me straši. Nešto što govori da se ne bojim
da bi me povrijedio tjelesno, nego...
Mislim da je krajnje vrijeme da jednostavno prestanem preispiti-
vati.
Cure me ohrabruju, mama radi punom parom, a Bruce i ja izmje-
njujemo smjene i održavamo čistionicu funkcionalnom. Ponekad
nema posla kao što bih to voljela. Lokacija nam je frekventna, u
industrijskoj zoni, ali imamo jaku konkurenciju: veliku čistionicu iz
novootvorenog šoping centra. Ljudi odlaze u centar i na jednom
mjestu obave sve; od šišanja do čišćenja odjeće, kupnje do slanja
pošte.
To me podsjeti da bih i ja trebala u kupnju.
Za petak ću trebati odjeću, iako mi je Beckford rekao da će mi je
on dati. Znači, igram ulogu. Zanimljivo.
Kako god, želim ga dojmiti, iako osjećam da nema potrebe za tim.
On kao da je pod dojmom od prvog pogleda.
Srijedu mi obilježi njegova poruka.
- Petak, tako blizu, a tako daleko.
Oh, dovraga, on je jednako nestrpljiv kao i ja! Osjećaj je to koji
godi, ali se nakon te poruke uhvatim kako pogledavam stalno na
mobitel i iščekujem novu.
Tek u četvrtak odgovorim, da zaista ne potvrdim svoje stanje uma.
- Samo još danas.
- I sutra cijeli dan, draga.
Draga... Obraća mi se kao da me poznaje dugo.

26
 INNA MOORE
Konačno osvane petak, a ja sam kao na iglama. Ne, nemam
namjeru odustati, nemam namjeru povući se jer nemam ni razloga.
Curama javim gdje sam točno, imam njegovo dopuštenje to učiniti.
Točno sam u dvadeset jedan sat pred vratima ogromne luksuzne
vile. Čim pristupim portafonu, ograda se otvori, a preda mnom se
ukaže Beckford.
Kriste mili!
Blagi osmijeh na tom lijepom licu dokaz je koliko mu je drago da
sam tu, a ja tek sad shvaćam da sam zavedena njegovom ljepotom.
Lijepi bogataši su inače proizvod fikcije, ali on je dokaz da postoje i
u stvarnosti. Mislim, otkud bih ja znala bogataše kad ne izlazim u
tim krugovima?
Njihovi vozači i domaćice donose mi njihovu odjeću na čišćenje,
ali nikad nitko nije došao sam.
„Draga. Dobrodošla u moj dom.” On se nagne prema meni i
poljubi me u... Čelo?
Zaboga.
Ostanem na tren zatečena, što njegovim postupkom, što
njegovom blizinom.
„Hvala”, promrmljam i pustim mu da me povede mramornim
putem do ulaza u vilu. Beckford drži moju ruku u svojoj i vodi me
unutra. Zaista ne znam što očekivati, ali nasmijem se i nastavim
uživati u njegovom dodiru.
Uvede me u ogromno predvorje, u kojem svaka stvar odaje
luksuz. Tko god da je ovo uređivao, ima ukusa, a tko god da je
platio... Stvarno je platio.
Ok, vidim zašto mu nije problem dati sto tisuća dolara samo tako.
Nakon toliko dana, tek sad mi novci padnu na pamet. Jer zapravo,
ako sve prođe dobro, ako budem uživala kao što mi obećava, nemam
ih namjeru uzeti.
Bit će to na obostrano zadovoljstvo.
Lijep, divan, nježan i obziran muškarac, ne sumnjam da će i dalje
biti tako dobar. Negdje mora postojati kvaka, ali svaka loša pomisao
ispari iz mog mozga kad me uvede u blagovaonicu.
Na stolu je romantična večera za dvoje.

27
 Dvojnica
„Dakle, ovo je zaista cijela noć koja uključuje sve?” kažem kroz
osmijeh dok me njegova ruka dira po leđima i vodi do stolca. Moje
štikle lupkaju po mramoru, a miris njegovog doma upravo je njegov
miris.
Sve miriše na njega, tako dojmljivo i ugodno.
Da, osjećam se ugodno, ne mogu poreći.
„Tako je. Sve želim ovu noć. Najviše tebe u ulozi koju sam ti
pripremio.” Dok on govori, ja zurim u svijeće na masivnom stolu
postavljenom za dvoje.
„No prije nego krenemo, želim da odjeneš odjeću koju sam ti
pripremio. Ne sumnjam da će ti pristajati savršeno.”
„Odmah?” Nadam se da ne očekuje da jedem u donjem rublju jer
pretpostavljam da mi je pripremio seksi rublje, crveno ili crno, haltere
ili korzet.
„Da, odmah.” Moje je samo da kimnem i pratim ga u sobu kraj
blagovaonice. Njegova spavaonica. Zidovi su prekriveni tamnim
tapetama, na podu je debeli luksuzni tepih, a oko kreveta, čak i na
stropu... Ogledala. Hrpa ogledala.
Ok, jasno mi je. Tip voli gledati dok ševi.
„Nemaš prigovora zasad?” okrene se prema meni i natjera me da
pogled usmjerim na njega.
„Nipošto.” Meni je ovo novo. Zapravo, veselim se vidjeti kako on
izgleda dok je... Na meni. Ovo kao da nije ona obična, prosječna
Harper, ovo je neka druga žena koja je spremna na izazove. Beckford
mi pruži ruku i u njoj odjeću koju mi je pripremio. Pogledam u
njegovu ruku, a onda u njega.
„Želim gledati dok se skidaš i oblačiš.”
„U redu”, pokorno kažem, pomalo zbunjena. Ne daje mi samo
rublje, već i bijelu haljinu uz tijelo.
„Tu su i štikle”, prstom pokaže na jebeno divne salonke pokraj
kreveta. Odlažem svoju torbicu na krevet i zamijetim kako jedino on
nije luksuzan. Prekriven je čisto bijelom posteljinom.
„Ne želim da išta kvari ili odvlači pozornost s tvoje ljepote”,
začujem njegov promukao glas iza svojih leđa, kao da čita moje misli.

28
 INNA MOORE
Svučem svoju haljinu i ostanem ispred njega u crnom čipkanom
rublju. Okrenem se prema Beckfordu, a on već drži ruku ispruženu.
„Sve. Skini sve.” Vrelina mi udari u obraze, ali ga poslušam.
Nemam problema sa svojom golotinjom, a sudeći po njegovom
izrazu lica, nema ni on. Dapače, jako mu se dopada.
Navlačim bijele gaćice, potom grudnjak koji kao da je točno po
meni rađen i na kraju, bijelu haljinu. Ova bjelina me pomalo
nasmijava, možda tip misli da sam djevica. Uvučem se u srebrne
štikle, koje mi, nisam ni sumnjala, savršeno pristaju. Kad se okrenem
prema Beckfordu, zamijetim u njegovoj drugoj ruci još nešto.
„I još ovo”, oglasi se i pruži ruku.
„Crna perika?”
„Tako je.” Uzdahnem i uzmem periku iz njegove ruke; gotovo je
ista kao ona s maskenbala, samo daleko kvalitetnija. Iznenada, on se
pokrene, stane iza mene te me učini nepomičnom.
Njegovi prsti pomiču moju kosu s ramena, pokupe je u rep i onda
zavežu gumicom.
Dovraga, tako je nježan i samo čekam trenutak kad će nešto
eksplodirati!
„Sad je stavi”, naredi mi, a njegov dlan stoji i dalje na mojoj
lopatici i draži moju kožu. Navučem i namjestim periku te konačno
podignem pogled prema ogledalima. Ne gledam u sebe, već u njega,
njegov izraz lica, njegovu zadivljenost. Što god da je očekivao, očito
je to i dobio pa se smiješi.
„Savršena. Dođi, draga”, okrene me prema sebi i onda, konačno,
oh... Konačno me poljubi. Drži me snažnim rukama uz svoje tijelo,
dok njegov jezik prodire u moja usta. Vreo je i ukusan. Osvaja me i
prisvaja. Ovaj muškarac ima znanje, ima moć ostaviti me bez daha.
Još sam u njegovim rukama dok me dariva svojim usnama,
zatvorenih očiju upijam užitak koji se širi mojim venama. Ljubi se
savršeno. Ne sumnjam da je takav i u krevetu. On zaprede i ispusti
zvuk zadovoljstva, a ruke mu se spuste niz moja leđa te se nevoljko
odmakne od mene. Još zuri u moje usne kao da je iznenađen. Malo
otvorenih usana, rukom prođe kroz kosu i potom zatvori oči kao da
nastoji vratiti prisebnost. Sviđa mi se kako djelujem na njega.

29
 Dvojnica
„Obraćat ćeš mi se s dragi, u redu?”
„U redu.” On nadigne obrvu i ja shvatim: „U redu, dragi.” Usne
mu se momentalno podignu u osmijeh. Pruži mi ruku kao da smo
par u dugogodišnjoj vezi i povede van iz svoje sobe.
„Onda, večer može početi, draga. Prvo ću te nahraniti, jer za ono
što ti namjeravam raditi, trebaš snagu.”

30
 Harper
Nikad dosad nisam imala romantičnu večeru udvoje.
Sjedim na velikom, udobnom stolcu kraj muškarca čiji me pogled
miluje s divljenjem. Prekinuo je moju prvobitnu nakanu da sjednem
naspram njega uz mali osmijeh.
„Pokraj mene, draga, da si mi blizu. Konačno.”
Poslušam ga, a i sama sam svjesna da mi uloga zasad leži i da ga
iz nekog razloga ne želim razočarati.
„Kako si provela dan?” prvo je pitanje koje mi uputi i malo me
iznenadi.
„Dobro. Na poslu je ok, kao i inače. Ti?” Vidno je opušten dok
lijeva mineralnu vodu u moju čašu.
„Alkohol večeras ne dolazi u obzir pa ne zamjeri što odlučujem u
tvoje ime.” Samo kimnem, a on nastavi: „Toliko posla u kompaniji,
jedva sam dočekao doći tebi i našem domu.” Pomalo shvaćam što
očekuje od mene.
Glumim mu ženu. Samo mi još prsten nedostaje.
Poriv da se nasmijem me oda, a Beckford me upita.
„O čemu sad razmišljaš, podijeli sa svojim... Dragim. Znaš da
meni možeš sve reći.”
„Razmišljam kako je ugodno s tobom.”
„Volim to čuti. Sad se posluži.” Podigne poklopce s pladnjeva i
otkrije raznovrsne zalogaje: slatke, slane, mirisne, ali i naočigled
ukusne.
„To je sve što ti voliš”, kaže, ali ja slabo poimam jer sam
zadivljena, ne samo načinom na koji se ophodi prema meni, nego i
trudom koji je uložio u ovo. Pomno je isplanirao svaku sitnicu te i
odiše strpljenjem.
Ludo, ali čini da ja zato izgaram od nestrpljenja. Shvaćam to jer
mi se želudac zaključao u grč, a sve me na stolu privlači. Glavno jelo
najviše mi se sviđa. Osjećam kako želja grije moje butine, kako mi
pogled istražuje svaki centimetar na njegovom licu i rukama. Je li do

31
 Dvojnica
okruženja, do ugođaja pod svijećama ili do njegove ubojite suzdrža-
nosti, dok pod tim omotom tinja opsesija?
Nisam sigurna, ali mislim da sam spremna preskočiti večeru.
„Jedi, ljubavi.” Iznenadi me njegova naredba te pogled padne na
komadić baguetta s mozzarellom koji on drži u ruci i nudi mi da
pojedem. Poslušam pokorno i otvorim usta, a on polagano, prateći
pogledom svoje prste, stavi zalogaj u moja usta. Dubokim izdahom i
sam se oda. Sviđa mi se pomisao da me želi. Prst mu se zadrži tek
sekundu na mojim usnama, a onda posegne za drugim komadićem
hrane.
Nastavi me hraniti tako predano, s obožavanjem, pa se i ja
odvažim napraviti isto. Uzmem komadić hrane i prinesem njegovim
usnama.
Pogodak.
Beckford je oduševljen mojim potezom, vidim to u njegovom
pogledu. Njegovi plavi izvori puno govore. Te dubine sjaje od one
svijetloplave boje proljetnog sunčanog neba, do boje morskih dubina.
Trenutno su tamno plave i gledaju me s odobravanjem.
Nisam ni zamišljala da ću se međusobno hraniti s bogatašem u
njegovoj vili, dok mu se obraćam kao da smo oduvijek zajedno, dok
nas obasjavaju samo svijeće, a u pozadini, tek sad shvatim, svira
lagana glazba. Celine Dion? Zaboga, pa to nisam čula godinama,
nakon faze obožavanja nje, Mariah, Whitney.
„Volim tvoj osmijeh. Nisi ni svjesna da se čitavo vrijeme smješkaš.
Ne smiješe se samo tvoje usne, draga, smiješe ti se oči, smiješi se tvoja
čista duša.” Stignem samo otvoriti oči šire i zagledati se u njega, jer,
dovraga, ovo zvuči kao da je poezija. Možda je dio uloge, ali me
jebeno pogađa!
U trenutku ustane, a njegove ruke uzmu me u naručje i potom
priviju uza se.
„Jedan ples?”
„Uvijek”, spremno odgovara netko iz mene, dok mi u ušima
odzvanja samo zvuk njegova disanja.
Njegov pogled na mome.
Njegova ruka oko moje.

32
 INNA MOORE
I koraci koji, kao po navici, prate njegove, kao da smo ovo radili
puno puta. Naslonim glavu na njegovo rame i pustim da njegovi prsti
klize po mojim leđima. Ako tip ima namjeru da se zaljubim u njega
u jednoj večeri, na dobrom je putu.
„Hvala ti, ljubavi”, čujem ga kako šapuće, a potom spušta
poljubac u moju kosu. Rukama me stegne jače i ostane tako neko
vrijeme zagrljen sa mnom na sredini blagovaonice.
„Dođi.” Zagrizem usnu od uzbuđenja jer konačno idemo u
krevet. Ipak, on krene na drugu stranu prema velikom boravku,
umjesto prema spavaonici.
„Tvoje mjesto”, pokaže mi rukom na ogromnu garnituru u boji
antracita s mnoštvom jastuka. Malo sam zbunjena dok se on spušta
na koljena i polaže ruke na moje gležnjeve, ali mi uskoro rasvijetli
stvar.
„Opusti se. Gledat ćemo film.” Potom mi skine štikle i pokaže da
sjednem. Dok zurim u njegovo dupe u svijetlo sivim hlačama od
odijela, a potom u biserno bijelu košulju koja grli njegova jaka
ramena, on pali veliki TV. Potom se i on izuje. Osjećaj ugode prisu-
tan je u zraku da se ne mogu zapitati kako je to moguće sa strancem
u tako kratkom vremenu? Zaboga, ja tog čovjeka ni ne poznajem!
Moramo li puno toga reći jedno drugome da bismo osjetili da smo
se privukli?
Pogled mu kruži po boravku koji ničim ne odudara od luksuznog
ostatka vile, dok na televizoru kreće neka razvikana romantična
komedija. Ekran je toliki da mi izgleda kao da sam u kinu. Izgleda
da ću na ovom spoju imati sve odjednom.
Beckford se potom vrati k meni u boravak, a sa sobom nosi miris
kokica s okusom maslaca.
„Ti si ih sam pravio?” upitam znatiželjno.
„Uvijek ih ja pravim”, izusti kao da je to nešto uobičajeno.
Ogromnu zdjelu smjesti između nas dvoje, privuče tabure i natjera
me da podignem noge. Potom odnekud izvuče i mekanu deku i
njome nas pokrije.
Ovo je tako divno. No vražji film prolazi, a ja ne pratim ništa,
samo pogledavam na muškarca do sebe. Radujem se svakoj komičnoj

33
 Dvojnica
sceni jer se on smije tako vedro i zarazno. Krajičkom oka uoči da ga
promatram, pa se malo uozbilji i pogleda me.
„Draga, nešto nije u redu?” Njegova ruka nađe se na mom golom
koljenu, haljina se povukla jer sam stopala stavila na kauč.
„Sve je savršeno. Samo... Sviđaš mi se.” Maknem na pod zdjelu
kokica i samoinicijativno položim svoje ruke na njegovo lice te ga
poljubim. Nježno i blago, pometem jezikom slanoću s njegovim
toplih usana, a potom produbim poljubac.
„Ljubavi, daj da se pobrinem za tebe još malo.” Stojim zatvorenih
očiju tik do njegovih usana, treba mi koja sekunda da shvatim da je
prekinuo poljubac. Kimnem i samo se naslonim unazad. Očito sam
malo izašla van uloge i, dovraga, razočarana sam u sebe.
Stalno iščekujem vidjeti onaj predatorski stav u punom naletu, da
se obistini i da me konačno ostavi bez riječi. Jer znam, jednostavno
znam da će doći takav tren. Da će me nečim osupnuti i da ću ostati
van sebe.
Beckford makne deku i smjesti moja stopala u svoje krilo. Napeta
sam i uzbuđena dok njegovi prsti masiraju moju kožu, izmjenjujući
blage i jače potiske, šireći toplinu u ionako već zagrijanom tijelu.
Povremeno mu ruka pobjegne malo uviše, preko mojeg gležnja do
potkoljenice. Draška me, ali i opušta. To je tako ugodno i čini se kao
da ću zaspati. Oči mi se zaklapaju od ugode, ali ne želim da večer sad
završi...
U sljedećem trenutku otvorim oči i shvatim da sam u
Beckfordovoj sobi, da moju golu kožu dira mekana posteljina, a
Beckfordov dah da grije moje usne.
„Probudi se, draga. Sad ću voditi ljubav s tobom.”

34
 Harper
Promukla obećanja odzvanjaju u mojoj nutrini, grčim se pod
njegovim pogledom jer... Ovako ne gleda stranac.
Ovako ženu gleda samo muškarac koji za nju ima najdublje
osjećaje.
Podignem dlanove u želji da dirnem ovog muškarca, ovaj vulkan
pred erupciju. U njemu je nešto zatočeno, a ja žudim da se prolije
samo zbog mene. Želim žestinu, shvatim u onom trenu kad njegovi
dlanovi povuku moja zapešća iznad jastuka.
Potom spusti usne na moj vrat, a ja konačno otvorim oči i
pogledam u zrcalo iznad nas. Svjetlo koje kupa sobu je crveno, daje
dozu erotike i prigušene strasti, ali mi omogućuje da vidim dio
njegovog tijela.
Pomakne se na meni pazeći da me ne pritisne svojim tijelom, a ja
ne želim da se suzdržava. Pomaknem glavu u stranu i pokušam
uzdignuti bokove, pozvati ga tako da me pritisne, da ga osjetim
cijelog.
„Ljubavi, samo strpljivo. Sati su pred nama”, opomene me
odižući se s mene. Ostavim ruke iznad glave, svjesna da su moje
grudi gole i da u ovoj pozi provociraju.
„Želiš me, zar ne?”
„Jako”, uzvratim spremno na njegovo pitanje.
„Vidim. Odaje te dah, ljubavi.” Kad mu prst klizne mojim
naborima, glas mu postane dubok i hrapav. „I mokrina.”
Raširim bedra spremno, a Beckford se osmjehne: „Donio sam te
u svoj krevet na rukama kao uspavanu ljepoticu. Dao sam si za pravo
da te skinem i divim se tvojoj ljepoti”, govori mi dok skida svoje
bokserice. Ne znam gdje gledati, u njega ili u sva ogledala kako bih
što više toga upila i kako bih mu se nadivila.
„Prekrasna si. Sviđa mi se svaki centimetar. Koža ti je mekana
kao svila, okus sladak i opojan.” Ježi mi se cijela koža od njegovih
riječi.

35
 Dvojnica
„Ali tvoje lice, ljubavi... Ono me fascinira. Želja mi je samo gledati
te.” Neznatno otvorim usne, ali on spusti prst na njih i umiri me.
„Ne brini, draga, ne bih te propustio imati sad kad si konačno tu,
gdje pripadaš.” Omakne mi se uzdah dok gledam kako ostaje posve
nag ispred mene. Savršeno je građen i definiran pa postajem vlažnija
u trenu. Bacim pogled na ogledalo preko njegovog ramena i zagrizem
usnu.
Savršen je.
I spreman. Potpuno spreman.
Prije nego stignem išta reći ili napraviti, Beckford se nađe opet
iznad mene.
„Želim te prije svega ljubiti. Cijelu noć.” Stoga zatvorim oči i
prepustim se njegovim usnama. Osjetim kako je tvrd dok me pritišće
ispod trbuha, kako me sve odvažnije ljubi dok prodire jezikom u moja
usta.
Igra je to koju igramo prvi put, ali tako jebeno dobro i usklađeno.
Usudim se podići ruke i dirati ga po ramenima, čak i privući bliže, ali
Beckford ponovno povuče moje ruke iznad glave. Usmjeri se na moj
vrat i tamo stane nizati male poljupce, mrmljajući nešto u moju kožu.
Ne razumijem što, jednostavno sam u fazi izgaranja.
Osjećam trnce kako mi putuju od nožnih prstiju i koncentriraju se
u mom međunožju, dok mi se tijelo grije do usijanja. Uzdišem od
užitka dok se on spušta niže, procvilim kad usne omota oko moje
bradavice, a prstima stisne drugu.
„Oooooh...”, zastenjem dok me on gleda. Zuri u moje lice dok me
predano obrađuje. Topim se pod tim pogledom, jer, dovraga,
očekivala sam da će me poševiti, a on... On me gleda s nekim drugim,
dubljim, snažnijim emocijama.
Padam u provaliju, padam u ponor i bojim se da se iz njega neću
lako izvući.
Potom jezikom ispiše mokar trag do mojeg pupka i ondje se
zadrži. Nastavi me na jednom mjestu milovati i maziti neuobičajeno
dugo, čak i šaptati u moju kožu. Čujem samo da govori: „Ljubavi, tu
si.” Draška me, pa se nasmijem glasno, a on raširi moja bedra i odvoji
usne od moje kože.

36
 INNA MOORE
„Ovo volim najviše”, izgovori i spusti se dolje te me krene sisati,
lizati i izluđivati tako da kroz tren stenjem, jecam i vrištim od užitka.
On to radi tako dobro, kao nitko prije, istražuje, miluje, ljubi i sisa,
gura me prema vrhuncu. I u jednom trenu, pokraj usana i jezika,
zaposli i prste te ih gurne u mene. Zaječim kroz najbrže dosegnut
vrhunac u životu.
Tijelo mi se napne, a potom opusti u njegovim rukama. U trenu
je pokraj mene i ljubi me. Okusi nam se miješaju, a on je tako nježan
i obziran da sve u meni moli da se oslobodi, da me pohara jače, da
doživim da se raspadne zbog mene.
Dovraga, trebam to! Ovaj put ne čekam da mi dopusti, ne čekam
njegovu inicijativu, već se posjednem na njegova bedra te skliznem
malo, dovoljno da svoje usne spustim oko njegovog glavića.
„Ljubavi, ne, tu si da ja tebe zadovoljim”, čujem kako mi govori,
ali ga ignoriram i počnem raditi sve ono što je on meni radio.
Jezikom i usnama ga dovodim do ludila pa diše sve ubrzanije, a
onda lagano rukom podigne moju glavu i naredi mi:
„Gledaj me. Gledaj me dok to radiš.” Pogleda uprtog u njegove
oči klizim jezikom cijelom njegovom dužinom. Osjećam kako
postaje još tvrđi, kako pulsira. Oduševljenje me obuzme kad shvatim
da ću ga dovesti do vrhunca. Spremno uhvatim prstima korijen
njegove erekcije i uvučem ga dublje.
„Jebem mu...”, opsuje i potom se razlije u mojim ustima, pogleda
i dalje zaključanog na mojim očima. Još se pomiče i trza dok gutam
zadnje njegove kapi, kao da mi ovo znači nešto više. Svjesna sam da
će se dogoditi samo jednom, možda zato želim sve do kraja, sve u
potpunosti.
„Dođi tu”, naredi mi i privuče me u svoj zagrljaj. Poslušno
priđem, brišući usnu, dok mi osmijeh titra na licu. Poseban je užitak
vidjeti da sam ja natjerala tu pritajenu oluju da se razvije u tornado.
Privijem se uz njegovo tijelo i ostanem tako uživati u pogledu na nas
dvoje, golih, zagrljenih, slučajnih ljubavnika.
Duboko u sebi znam da njemu ovo znači puno, no neizbježno je
da će meni značiti mnogo više. Jedna noć strasti, postat će i prva noć
ljubavi.

37
 Dvojnica
Jednu ruku položim na njegova prsa i počnem ga maziti.
„Znaš što volim. Samo nastavi.” Voli češkanje pa se nasmiješim i
nastavim. Čudna je ta tišina koja se naseli među nas na mahove. Nije
potrebno išta reći, sve je dogovoreno i jasno.
Ne bojim se više, dapače... Željna sam više.
Osjećam da mi se ne daje do kraja, da je previše pažljiv jer,
obzirom na pristup i uvjete, očekivala sam barem malu perverziju,
iako je decidirano isključio bilo što takvo. Pogledi nam se susretnu u
istom ogledalu i oboje se nasmiješimo, a on se oglasi:
„Divna si. Ne mogu vjerovati da si tu.”
„Ne mogu ni ja”, uzvratim mu ispod glasa, no i dalje gledam kako
dobro pristajem uz njega. Moje bedro preko njegovog, moja glava na
njegovom ramenu, dok me grli drugom rukom preko leđa. Bliskost
među nama je neminovna, teška kao i cijena koju mi je odredio.
I samo me ona upozorava da ne tonem prema nadanjima.
Jedna noć, Harper. Još koji sat i ideš doma nakon super seksa.
Podsjetim samu sebe da prestanem idealizirati cijelu ovu stvar.
Hrpa ljudi večeras se poseksala i nije pravila od toga romantičnu
utopiju. Nježnost kojom me obasipa, obzir prema mom tijelu,
potreba da me štuje i da mi se divi, nadilazi sva moja očekivanja i
čini ga, u mojim očima, drukčijim od svih drugih muškaraca.
Njegovi prsti uskoro kliznu do moje dojke, lagano je stisnu, a kad
pogled usmjerim na njegove oči, shvatim da je spreman za nastavak.
Kriste, stežem se od uzbuđenja pri samom pogledu na njega dok se
proteže preko mene, otvara ladicu i vadi kondome. Nisam se nikad
ovako radovala trenutku kad će se muškarac naći u meni, stoga
zaklopim oči i naredim sebi da se primirim.
Lijepo lice mojeg ljubavnika nađe se opet iznad mene pa otvorim
oči kad osjetim njegov dah.
„Hej.”
„Hej”, uzvratim, a on se uozbilji.
„Ako nisi sigurna...”
„Ne, ne. Sigurna sam. Ni u što nisam sigurna kao u ovo. Želim te.
Jako. Prejako”, naglasim i rukama prijeđem po svom tijelu, a njegov
pogled poprati moje pokrete.

38
 INNA MOORE
Jezik mu se nesvjesno pojavi na donjoj usni i da mi znak koliko i
on mene želi. Spustim ruku sve do svojih bedara i pomazim se.
„Spremna sam odavno.”
Čini se kao da je jedva čekao te riječi pa prijeđe rukom par puta po
svojoj erekciji i onda otvori kondom te ga navuče. Palcem pomiluje
moje vrelo i nanovo mokro međunožje te legne na mene.
„Ovij noge oko mene, ljubavi.” Poslušam ga, a on spusti svoje
usne na moje i u isti tren prodre u mene.
„Isuse!” vrisnem mu u usta, a on zastane. „Ne, nemoj stati, molim
te... Samo kreni...”, zavapim jer me ovaj osjećaj ispunjenosti
obuzima i gura u ludilo.
Beckford se krene pomicati na meni, ali radi to tako nježno i
obzirno, dok ja žudim da me pohara silovito i žestoko.
„Brže, molim te”, nagovaram ga dok me ljubi po vratu. Ubrza
svoje prodore i ševi me tako minutama, dok ga stišćem rukama oko
leđa i bedrima oko struka, kao da se bojim da ne stane. Želim ga
dublje, jače i brže, stoga mu i izrazim svoje želje.
„Beck... Jače...” Ova moja molba kao da ga aktivira, kao da dirne
njegov okidač. Kroz trenutak ševi me tako da vrištim i gledam svaki
njegov pokret dok se zabija u mene, dok uklizava bez milosti, dok me
drži na mjestu. Od njegove siline u ovom trenu gubim prisebnost.
„O, Bože... O da... Samo nastavi...”, molim ga, a on promrmlja
nešto u moj vrat. Ne čujem, ne vidim, samo želim da ovo potraje, da
se stegnem oko njega dok me ispunjava na najbolji mogući način.
Tijelo mi se napinje, juri prema eksploziji. Kroz vrhunac mrmljam
Beckfordovo ime pa začujem kako i on nešto govori dok se izvlači iz
mene i skida kondom. Osjetim po sebi kapi njegove vrele sperme.
Iako sam još pod utjecajem ekstaze, učini mi se da čujem kako on
govori:
„Isuse... Emma...”
Udahnem duboko i samo se zagledam u Beckforda dok se pitam
jesam li zaista dobro čula ili mi se učinilo. Pozornost mi okupira
njegov izraz lica dok i dalje silovito svršava po meni. Uskoro se spusti
pokraj mene, poljubi me u čelo i tek tada shvatim koliko smo oboje
mokri i oznojeni.

39
 Dvojnica
„Hvala ti, ljubavi”, Beckford se oglasi, a ja ga pogledam. Bistri
pogled pun ljubavi toliko je očaravajuć da se gubim u njemu.
„Želiš li da se okupamo? Zajedno?” Kimnem jer nisam još u stanju
progovoriti. Nisam sigurna što je rekao, nisam sigurna što bi mi rekao
ni da ga pitam. Moje vrijeme s njim je pri kraju, a bojim se da
pokvarim sve ako to spomenem.
S nadom da sam možda krivo čula ili je dio uloge, pružim mu
ruku i krenem s njim pod ogroman tuš.

40
 Beckford
Rekla mi je Beck. Zazvala me onim nadimkom koji je voljela.
Progovorila je nakon toliko vremena. I ne samo to, čujem kako diše,
osjetim kako miriše. Njezini prsti diraju moju kožu, njezine usne
ljube moje.
Tu je opet.
Savršena je od prvog trena kad sam je sasvim slučajno ugledao u
klubu.
Od prvog trena prepoznao sam dio njezinog duha, a kad sam vidio
njezino lice...
Oživio sam. Vratila mi se nada i volja za životom, vratio mi se
osmijeh. Barem noćas moj dom nije prazan i tužan, danas odzvanja
smijehom, glasom i uzdasima moje voljene.
Na momente u meni se miješao razum i ludost, na momente sam
shvatio što radim.
Samo jednu noć da mi dâ, samo jednu da proživim sve iznova.
Dane i noći obilježilo mi je čekanje. Nikad duže i nikad teže, da bi
mi na kraju dala poklon i počast.
Odlučio sam je štovati. Sve je onako kako je voljela, njezina
najdraža haljina, štikle, frizura.
Moja ljubav me ovu noć podsjetila kako je to biti sretan.
„Beck, smijem li skinuti periku, posve sam znojna ispod?” Glas
me dozove u stvarnost. Pod tušem smo, nježno masiram i perem
njezina leđa, i prije nego odgovorim, perika padne pokraj mojih
nogu, a klupko plave kose rasprostre se po mokrim leđima. Voda je
vlaži sve više, a kad se okrene prema meni, podsjeti me kako sam je
večeras iskoristio.
Za svoje zadovoljstvo.
Njezine ruke nađu se na mojim prsima da mi uzvrate jednako, da
me miluju i peru, ali ne mogu isprati moju krivicu.
Ova žena nije moja i zato osjećam krivnju jer sam ljubio tuđe
usne.

41
 Dvojnica
Drugi uteg krivnje sjeda na moju vagu jer sam gledao ovo lijepo
lice samo iz jednog razloga.
„Bilo mi je divno”, gledaju me najljepše oči na svijetu.
„I meni.” Iskren sam. Bilo je nezaboravno, zato joj to i priznajem.
„Neću te zaboraviti, ljubavi.” Ona spusti pogled i sakrije osmijeh, ali
joj prstima podignem čeljust kako bih u njezinim očima vidio sve
osim kajanja.
I ne vidim, nema traga ičemu lošemu.
Pobrišem njezino tijelo, onako kako zaslužuje, pobrišem njezinu
kosu i potom izađem van kupaonice da se obučem. Sve to vrijeme
ona samo mirno sluša i uživa u svakom činu.
I dok ona unutra suši svoju kosu, pripremim na krevetu njezinu
odjeću jer znam da je večeri kraj. Dobio sam to što sam htio. I platio.
Dok se ona još sprema, izvadim pripremljen ček iz sakoa i stavim u
hlače. Nervozu koja me tek hvata pripišem činjenici da ne želim da
ova noć još završi.
Ona se pojavi nasmijana i gola te se krene oblačiti ispred mene.
Gleda me ispod trepavica i znam da me zavodi. Stane obučena i
pogladi svoju plavu kosu. Pada po njezinim ramenima i odaje
njezinu mladost. Osvrne se oko sebe kao da traži nešto po mojoj sobi,
a ja po običaju samo zurim u njezino lice iz potrebe da ga utisnem u
sjećanje.
„Uh, ne mogu vjerovati da sam tek sad nervozna.”
„Kraj je večeri. Divne večeri.”
„Da. Predivne”, nasmiješi se medeno i slatko. „Ali moram ići sad.
Pozvala sam taksi dok sam bila u kupaonici.” Val razočaranja me
okupa do glave do pete. Svjestan sam da mora ići. Dala mi je i više
nego što može zamisliti. Ne zna da se nisam smiješio godinama, sve
dok nisam ugledao one oči, usne, obraze...
„U redu, ispratit ću te do ulaza.”
„Ne bi mi smetalo prošetati, noći su tople, a meni se, začudo, ne
spava.” Pogleda me još jednom dok hoda pokraj mene kroz dugački
hodnik. Upalim jače svjetlo i potom je zaustavim ispred sebe.
„Bila si više od onog što sam očekivao. Hvala ti.” Ruke i dalje
držim na njezinim ramenima.

42
 INNA MOORE
„Nema na čemu. Iskreno, ne znam što sam to tako čarobno
učinila. Zapravo, ja bih tebi trebala zahvaliti. Nisam nikada osjetila
da mi se netko toliko posvetio kao ti. Tako da... Hvala tebi.” Ona se
propne na prste i poljubi me u obraz. Nemam srca da joj se na ovo
nasmijem, sad moram napraviti onaj zadnji korak.
„Vjeruj, do tebe je, ljubavi, nije do mene.” Potom posegnem u
svoj džep i izvučem ček na sto tisuća dolara.
Dao bih joj i više, samo da je tražila.
„Izvoli”, pružim joj papir, a njezino lice odmah postane rumeno.
„Ovaj... Ne, odlučila sam da ne treba.”
„Kako to misliš? Moraš to uzeti”, namrštim se. „To je samo mali
znak zahvale jer si pristala.”
„Ali nema potrebe. Uživala sam i ne treba.” Moja ruka je još u
zraku i drži papir, dok pokušavam smisliti što iduće reći, ali njezin
pogled odluta preko moga ramena i postane zabrinut.
Odjednom me gurne i prođe niz hodnik par koraka. Zaustavi se
pokraj niza slika poredanih na zidu.
„Tko je ovo?” upita dok stavlja prst na jednu sliku. Sliku od prije
pet godina.
„Tko je ovo?!” razdere se i ošine me pogledom. Zubi joj se stišću,
a iz očiju sijeva ljutnja.
„Moja žena”, konačno odgovorim. Zaklopi oči i uzdahne.
Razočarana je i razumijem je.
„Rekao si da nisi oženjen”, ogorčeno ispljune.
„Moja mrtva žena”, dodam. Ona otvori širom oči, a na usta stavi
ruku.
„Emma? Zove li se Emma?” Pogledam je u trenu zbunjen i onda
kimnem.
„Kako znaš?”
Priđe mi naglo i potom iz moje ruke trgne ček, stisne ga u ruku i
potom procijedi.
„Jebi se.”
Potrči kroz hodnik sve do predsoblja, i prije nego se stignem
pokrenuti, vrata se zalupe i označe njezin odlazak. Skrenem pogled
na sliku i nasmijana lica koja me gledaju.

43
 Dvojnica
Gorčina mi zasjeni cijelu predivnu noć pa se vratim u svoj krevet.
Prazan i hladan, kakav sam i ja već godinama.
I on je na par sati osjetio život, ljepotu, ljubav i strast lica koje ga
je nekoć voljelo neizmjerno. Kad je umrla, umro sam i ja s njom, i
nikakvo bogatstvo nije pomoglo da je spasim.
Je li ovo vrijedilo? Nije vrijedilo zadnjeg čina razočaranja, ali je
vrijedilo osjećaja koji su me iznova posjetili i oživjeli.
Gledam sve tragove oko sebe, tragove da smo se dogodili, ali
odraz mojeg tijela u praznom krevetu večeras je bolniji nego dosad.
Ne spavam kao što ne mogu već godinama, okrećem se po krevetu
i udišem miris naših aroma. Tek pred jutro, s nadom da me ne mrzi
niti jedna od njih dvije, utonem u san.

*
Dane, inače tmurne i bezvoljne, ispuni mi nova emocija. Nije
grižnja savjesti, s njom sam naučio živjeti. Ovo što osjećam produkt
je te krivnje. Možda ne mogu uputiti riječi onoj koja ih ne čuje, ali
mogu ovoj koja me oživjela.
Miller, moj poslovni partner, tijekom ručka me upozori: „Becks,
stalno gledaš na mobitel i ništa ne govoriš. O čemu se radi?” Briga na
njegovom licu je postojana. Uzdahnem, ali ne odgovorim iskreno do
kraja.
„Umoran sam.”
„Idi na odmor. Nisi ni bio na godišnjem, koliko? Dvije jebene
godine otkako je...”
„Da, znam. Nemam što raditi na odmoru. Jedino me posao drži
okupiranog”, opravdam se.
„Ne znam kako ti pomoći. Što god sam ti predložio, ti si odbio.
Nemoj mi zamjeriti, ali iskreno mislim da nakon toliko vremena
moraš otići barem na jedan razgovor kod psihijatra ili psihologa.”
Uzdahnem i pogledam Millera, a on digne ruke prije nego išta
izustim.
„Ne znam kako možeš tako živjeti, da te baš ništa ne može
pokrenuti. Nema nade za tebe. Jebem mu”, opsuje i ustane od stola

44
 INNA MOORE
te krene van restorana preko ceste u našu kompaniju. Ostanem sam
sjediti bez volje i teka, dok mi pogled ponovno leti na mobitel.
Mislim na nju.
Na Harper.
Jebem mu, na Harper. Ne na Emmu.
Konačno sam progovorio njezino ime.
Ne mogu podnijeti misao da me mrzi ili da je ogorčena zbog
mene. Želim joj reći barem jednu riječ. Zašto me toliko peče njezino
razočaranje? Ne negiram svoje osjećaje, peče me jer sam je na kraju
ipak povrijedio.
Prije nego ustanem, iako znam da ću ostati bez odgovora,
napišem joj samo dvije riječi:
- Oprosti mi.
Želja mi je samo da zna da mi je žao. Samo to.
Platim ručak i krenem prema uredu kad se moj mobitel oglasi.
- Oprošteno ti je.
Njezine tri riječi uspjele su izmamiti mi osmijeh, da me nahrane
pozitivom i makar malo izvuku iz tame. Čitam onu poruku iznova
kad na ulazu u ured sretnem Millera.
„Što ti je sad odjednom?”
„Izgleda da za mene ipak ima nade.”

45
 Beckford
Nisu dovoljne samo riječi. Potrebno mi je da pogledam one divne
tople oči žive i vatrene žene i da me uvjeri da mi ne zamjera. Da
čujem da mi oprašta, jer nesanica mi je sad još teža. Ono što mi sjedi
na grudima i ne da disati, tjera me da se ponašam sebi nesvojstveno.
Danas ne idem doma. Ne idem u svoju tamnicu uspomena. Danas
idem pred noge ženi koja me učinila sretnim. Samo tu jednu noć
nakon koje ne prestajem misliti o njoj.
Kiša mi ne ide na ruku, ali ne smeta mi ni to. Već je osam navečer
i stojim naslonjen na zid ispred njezine čistionice. Unutra je, vidim
je kroz prozor. Laktova naslonjenih na stol, ispisuje nešto na papiru.
Izađe i zadnja mušterija, a onda Harper ustane, povuče svoju
jaknu i kišobran te ugasi svjetla. Približim se vratima dok ona izlazi i
gleda u ključeve u rukama s namjerom da zatvori čistionicu.
„Večer.”
„Smjena nam je gotova, gospodine”, izusti bez da me pogleda.
Navukla je kapuljaču pa ni ne vidi s kime priča.
„Znam, čekao sam te.” Ona odjednom podigne pogled i zatetura
u namjeri da zakorači unazad. Ipak, moje ruke je spremno dohvate.
„Harper”, muklo prozborim dok je držim i čuvam od pada.
„Što želite, gospodine?” distancirano mi se obrati, ali me ne gleda.
Kiša pada po nama, moči mi kosu, odijelo, a njoj cipele i jaknu,
makar joj je glava sačuvana pod kapuljačom.
„Razgovarati s tobom.”
„Mislim da smo sve razgovore završili i sve odnose prekinuli. Ne
vidim razloga da razgovaramo. O čemu?”
„O nama, Harper.”
Ona se nasmije.
„O nama? Mi ne postojimo. Ono što se dogodilo bila je samo moja
znatiželja, avantura za jednu noć. Bilo pa prošlo, ni ne sjećam se više
ičega”, izgovara olako. Uvjeravam sebe da to govori jer je
povrijeđena.

46
 INNA MOORE
„Nije istina, Harper. Znaš da ti ni sa kim nije bilo tako.”
„I da nije, neće se ponoviti jer ja nemam namjeru glumiti nečiju
mrtvu ženu.” Progutam knedlu i posegnem za njezinom rukom.
„Molim te, samo kratko. Odvest ću te doma. Mokra si.”
„Ne treba. Ne trebam ništa od tebe”, neumoljiva je, a njezina
ljutnja mi daje makar malu nadu da joj ipak nije svejedno.
„Harper... Molim te da ti objasnim.” Uzdah je odaje da razmišlja
o tome, stoga brzo predložim:
„Odvest ću te doma i na putu do tamo ćemo razgovarati. Samo
to.”
„U redu. Budi mi od koristi. Ionako sam mokra do kože.” Poka-
žem joj gdje je moj auto, otvorim iz daljine, a ona potrči. Ja hodam
polako, ionako sam potpuno mokar i sad mi to uopće nije bitno.
Sjednem na svoje mjesto dok se s mene slijevaju kapi kiše te konačno
pogledam u nju.
Ono lijepo lice je blijedo, a oči grozničavo staklene.
„Jesi li plakala?” upitam posve neplanski, a ona me ošine
pogledom.
„Reci što imaš i molim te, ostavi me doma. Moja adresa je...”
„Znam tvoju adresu”, prekinem je i time ostavim u čudu. Gleda
me bez treptaja i onda skrene pogled kroz prozor. Pokrenem auto
dok mi težina ponovno sjeda na grudi i čini me nespokojnim.
„Oprosti mi.”
„Već sam ti rekla da ti opraštam”, oglasi se tiho, a moj pogled
stalno bježi na njezinu sitnu pojavu pokraj mene.
„Shvaćaš li me barem?”
„Ne. Ne znam. Teško.” Kao da ni sama ne zna što reći, ali i
dvojba mi je draža od izričitog odbijanja. Barem je tu pokraj mene i
ne, ne vidim sad u njoj Emmu. Vidim samo ženu koju sam povrijedio
iz svoje sebičnosti.
„Ne želim te opravdavati, ali pokušavam shvatiti. Kad je umrla?”
Konačno svrne pogled na mene. Ne mogu izdržati njezin pogled pa
se isključim na idućem proširenju i stanem.
„Poginula je prije dvije godine. Nalet vlaka na njezin auto.”
Ne govori ništa, samo me gleda.

47
 Dvojnica
„Volim je oduvijek. I kad je otišla, otišao sam s njom i ja. Ostao
sam sâm i prazan. I onda sam te ugledao. Tvoje lice, oči, sve na tebi
podsjetilo me na nju. I još crna kosa...” Zastanem jer joj vidim grč na
licu.
„Da, vidjela sam sličnost. Preveliku sličnost. Kao da smo
dvojnice”, Harper gorko ispljune, kao da joj se gadi ta riječ.
„Nisam razmišljao. Mislio sam samo na to koliko me pogled na
tebe oživio, da sam htio barem jednu noć da se opet osjetim
čovjekom.”
„Misliš, dok si grlio i ljubio mene, zamišljao si da je to tvoja
žena?” uzrujano i sarkastično mi odbrusi.
„Harper...”
„Ne shvaćaš, zar ne? Ne shvaćaš da mi je ta noć bila najljepša u
životu, da sam osjetila kao da zaslužujem takvu nježnost i romantiku,
da bi mi na kraju dao pljusku! Ja sam ti dala sebe, a ti si me zvao
tuđim imenom. Ja sam, glupača, mislila da mi se učinilo. Glupača.”
„Zato mi oprosti. Bio sam sebičan. Uživao sam i više nego...”
„Začepi!” digne ruku i povisi glas. „Dođavola... Rekla sam sebi
da nije bitno, ionako je to bila samo poslovna suradnja. No na kraju
mi je prisjela. Jer... Nije bitno, gospodine Beckford. Molim Vas da
me odvezete doma. Naša „suradnja” je završila. Čisto sumnjam da
Vam treba moj oprost da biste mirno spavali.”
„Treba, Harper. Ne spavam već dvije godine.”
„To nije moj problem. Nisam ja ta koja se guši u prošlosti. To je
Vaš problem, što ste nemoćni krenuti dalje.”
„Ne znam kako”, iskreno joj priznam, a ona se okrene prema
meni i nabora čelo.
Obrazi su joj sad crveni od bijesa, a oči me probadaju.
„Čekaj... Ideš za tim da mi sad ponudiš stalnu gažu? Da se
preselim kod tebe i glumim tvoju naglo uskrslu ženu? Da mi platiš
svime što imaš?” Zatekne me njezina srdžba pa ostanem nijem. „Ni
za sve pare na svijetu. Čuješ li me?”
„Nisam na to mislio, nikad, zaboga”, unesem joj se u lice, a tek
onda shvatim koliko ona drhti. Pojačam grijanje sjedala, a onda
začujem njezin jecaj.

48
 INNA MOORE
„Ne drhtim od hladnoće. Dođavola. Ako želiš još nešto reći, reci
i, molim te, pusti me da idem”, potpuno poraženo mi govori dok
spušta pogled.
„Samo me nemoj mrziti. Ne lažem te kad ti kažem da mi je bilo
savršeno. Stalo mi je do tebe.”
„Prekini!” naglo se opet ražesti i makne moju ruku sa sebe.
„Ne diraj me. Ne gledaj me. Nije tebi stalo do mene, stalo ti je do
onoga na što ja sličim! To si dobio, pošteno platio i sad me pusti da
se kajem.”
„Kaješ se...?” Pogled koji mi uputi govori istinu.
„Kajem se jer sam povjerovala da ti se sviđam ja. Ti si vodio
ljubav s duhom, tuđim duhom koristeći se mojim tijelom.”
„Nije istina”, pokušam joj objasniti, a ona me gurne u rame.
„Istina je. Sjećaš li se da si zazivao ime svoje žene, dok si svršavao
po meni? Ne, nije mi se učinilo.”
„Ne sjećam se toga.”
„Ti si bolestan. Dogovorili smo se za ulogu, za drugo ime ne!
Molim te ili me vozi doma ili izlazim ovdje.” Isti čas upalim auto i
krenem prema njezinom stanu.
Znam sve o njoj, baš sve. Gdje živi, koja je krvna grupa, tko su joj
roditelji, ali jedino ne znam hoće li mi zaista ikad oprostiti.
Jer, kunem se, ovo više nije samo zbog sličnosti.
Jesam li bešćutan samo zato da je zadržim blizu sebe, da joj
pružim ruku i da mi da priliku da se sretnemo još koji put? Bog zna
da bi mi to značilo, ali ona me ne gleda s divljenjem kao što me
gledala. Deset minuta teške tišine protekne dok ne stanem pred
njezin stan, a ona požuri kako ne bih stigao išta reći. Ipak, pogleda
me u lice prije nego zatvori vrata, a kiša daje dojam da joj suze klize
po licu.
„A mislila sam da si savršen.” Vrata se zalupe, a ona potrči u svoju
zgradu ostavljajući me da gledam za njom. Ne znam što mi je činiti,
ali ovo ovako ne može ostati.

49
 Harper
Danima nakon onog spoja posve sam potonula i ne sviđam se sebi
ovakva. Jednostavno, nisam takva inače.
Vesela sam, pozitivna, raspoložena, dobra prijateljica. Trenutno
nisam ništa od toga. Razočarana sam jer sam se uopće upustila u
nešto čemu nisam dorasla. Da barem mogu priznati svojim
prijateljicama svoju grešku, jer sve tri me zovu, šalju poruke, pitaju
kako sam, kako je prošao spoj, a ja šutim i znam da ću šutjeti do onog
trena dok ne eksplodiram.
Guši me samo sjećanje na kraj te večeri. Kako da im objasnim da
je nešto neobjašnjivo bilo u onoj večeri? Nešto mi se dogodilo, nešto
što nisam očekivala od stranca, ali dojmio me je. Bio je muškarac
kojem sam se sviđala, dirao me s nježnošću, gledao s ljubavlju, učinio
me poželjnom. Činilo mi se kao da me zaista poznaje u dušu, način
na koji je nastojao da mi ugodi i da se pobrine za mene. Kojoj ženi
to ne bi godilo?
I mama primijeti moju bezvoljnost dok ulazimo u stan gotovo u
isto vrijeme, negdje oko devet.
„Harper, da nisi ti bolesna?” gleda me zabrinuto i polaže ruku na
moje čelo.
„Samo sam umorna”, slažem, „no čemu da se žalim, meni je lakše
nego tebi raditi s nama klincima.”
„Nisi ti klinka, ljubavi”, mama me ispravi i povuče jedan pramen
moje kose da je pogledam u lice.
„Ne bih se složila, ponašam se kao klinka i tako razmišljam.”
„Što mi zapravo hoćeš reći? Razočarao te muškarac?” Njezino
pametno oko sve zamijeti.
„Tako nekako.” Volimo malo pretresti dan uz čaj ili šalicu toplog
mlijeka jedna pokraj druge, no sad smo se uhvatile priče dok su nam
torbe još na ramenu. „Bio je samo jedan spoj”, uvjeravam sebe da mi
ne znači ništa više od toga, „a izgleda da on nije prebolio bivšu”,
dometnem kao da je to tako jednostavno.

50
 INNA MOORE
„Sviđa li ti se jako?”
„Sviđa, ali nema šanse.”
„Ali boli te?” nastavi me propitivati.
„Pa naravno da me boli ako mi se sviđa.”
U tom trenu oglasi se moj mobitel i vidim da me Kat zove.
„Tvoje prijateljice?” mama upita blago, a ja kimnem i nasmijem
se.
„Sigurno hoće neki spoj ili klopu.”
„Idi, druži se s prijateljicama, samo se zabavi. Ja ću pod tuš pa ću
malo čitati knjigu.”
„U redu, mama, idem se javiti, vidim da ne odustaje.” Žurim u
svoju sobu i konačno se javim.
„Koji se klinac više ne javljaš? Zanima nas zašto nas izbjegavaš.
Izvoli se nacrtati dolje ispred svoje zgrade”, Kat se zadere na mene.
„Kad, sad?”
„Da, sve tri smo tu i čekamo te. Ne idemo dok ne siđeš dolje!”
poviče na mene i potom mi poklopi. Kad provjerim preko prozora,
ugledam njih tri kako stoje u ljutitom stavu i čekaju me. Što mogu,
znam da brinu. Povučem samo drugu majicu iz ormara te mami
javim da idem s curama na kavu.
„Da nisi sad došla, otišla bih gore i osobno te dovukla za kosu!”
Maisy me pogleda preko oka, a Georgina se uključi u napad čim me
ugledaju.
„Dajte, cure, pogledajte je na što sliči, što ti je tip napravio?”
Slegnem ramenima, ali nisam im uvjerljiva.
„Nešto je bilo, Harper, nešto se dogodilo jer ti nikad nisi u kurcu
zbog tipova. Nisi takva bila ni nakon prekida s Francisom ni
Mathiasom, a hodali ste mjesecima. Što ti je?” zabrinuto me gledaju
sve tri, a ja ne znam odgovor.
„Ne znam”, konačno odgovorim. Jednako su zbunjene.
„Što ne znaš?” Kat me upita. Dolazi mi da zaplačem.
„Ne znam zašto sam ovakva.”
„Ne znaš zašto si takva? Što se dogodilo na spoju, dođavola?”
Maisy opsuje, a ja šutim dok me sve tri i dalje gledaju. Kat se oglasi:
„Ne želiš pričati o tome još. U redu, samo nam reci, je li ti učinio

51
 Dvojnica
nešto nažao?” Razmišljam o tom pitanju i ne znam što reći. Sekunde
prolaze dok se ogledam oko sebe i pokušavam shvatiti prije svega
svoje proturječne osjećaje.
„Obećao je da me neće povrijediti i nije me povrijedio, ali na kraju
mi je zadao ranu kao nožem u grudi.”
„Ne razumijem, Harper, zbilja ne razumijem”, Georgina se oglasi
te pogleda sumnjičavo u mene. „Znaš da smo tu za tebe. Žao mi je
jako.”
„Zbog čega ti je žao?”
„Jer sam te ja nagovorila da ideš s njim na spoj, pa se osjećam
krivom.” Pokušam je utješiti te je obgrlim oko ramena.
„Ja sam sama svjesno ušla u to. Iskreno, bilo mi je fantastično,
uistinu savršeno, bolje nego što sam s ijednim svojim dečkom doži-
vjela. Ipak, u zadnjem sam se trenutku potpuno, potpuno razoča-
rala.” Ne mogu shvatiti ni izraziti svoje osjećaje. Moje cure me
gledaju i iako ne razumiju, trude se dati mi svoju podršku.
Naruče nam palačinke i vafle s puno čokolade u obližnjoj
slastičarni, tako da barem zbog njih malo živnem. Maisy priča o
svom ćelavcu, Georgina o novom, crnom vibratoru kojeg je kupila, a
Kat o novoj mačketini koju je usvojila. Svaka od njih ima društvo i
svoju zabavu, a ja imam samo misli s kojima se mučim jer su mi
njegovo lice i svaki dodir koji mi je darivao stalno pred očima.
Osjećaj obožavanja i štovanja bio je toliko jak da me činio
ovisnom. Htjela sam još i bilo mi je žao što je kraj. Ne znam uopće
kako sam se našla van njegove kuće u onom trenutku kad sam
ugledala svoje lice na slici. On me grlio, stajali smo jedno do drugog
nasmijani i zaljubljeni. To sam bila ja, moje lice, oči i usne. Moja
dvojnica.
U krevet su me nakon toga ispratile suze ljutnje jer sam se osjećala
poniženom, iskorištenom i prezirala sam taj osjećaj iako se na
momente miješao s čistim oduševljenjem. Jednaku dvojbu koju sam
imala prije samog spoja imam i sad, kad je sve završilo.
Dvojba je jesam li trebala na to pristati, no kasno je da se kajem.
Ne znam kako bih se uopće trebala osjećati i ponašati. Bilo je samo
jednom i ne bi mi trebalo značiti, no... Ipak mi znači. Još čuvam

52
 INNA MOORE
njegovu poruku u mobitelu u kojoj me moli oprost. Barem je svjestan
kakvo sranje je napravio. Napišem mu da mu opraštam, ali u sebi se
grizem i moj nemir prijeti da me razori.
I onda se dogodi. Puknem kad ga vidim mokrog ispred moje
čistionice, kako me čeka.
Ne znam koje riječi sam birala ni kako sam uspjela sjediti pokraj
njega, mislim da sam ga nazvala bolesnikom. Jedva sam dočekala da
se maknem od njega.
Nekako je od toga dana sve krenulo na bolje. Izbacila sam dio
srdžbe iz sebe. Trebala sam to. Od tada počelo mi se događati nešto
još čudnije.
Počela sam viđati Beckforda na neočekivanim mjestima. Dva
jutra zaredom u parku, u kojem inače pijem kavu na klupici prije
posla. Stajao je pokraj stabla i zurio u mene. Kad sam ustala i krenula
prema njemu, naglo je nestao. Kako i kamo, nije mi bilo jasno. Dok
šećem ulicom do svoje frizerke, osjećam da me on prati, da me njegov
pogled probija. Zastanem i okrenem se naglo, ali ga ne vidim. Ne
znam koji klinac radi, ali izvlačim mobitel i zovem ga. Javi se istog
trena.
„Harper?”
„Zašto to radiš? Što želiš od mene? Hraniš li se svojom
nastranošću? Tražiš li i dalje sličnosti na meni, vidiš li i dalje svoju
mrtvu ženu u meni?” Ne marim za prolaznike, derem se nasred
Avenije, no nitko ionako ne obraća pozornost na mene.
„Harper, upravo ulazim u lift, imam sastanak. Javim ti se uskoro.
Obećavam.” Lažljivac. Poklopim i pospremim mobitel u džep te se
naglo okrenem i ugledam visoku pojavu kako skreće u ulicu.
„Hej!” Poznajem ta ramena, taj dugačak korak i brončani sjaj
njegove kose.
„Hej!” Potrčim do njega i naglo ga povučem za ruku.
„Molim?” nepoznati muškarac pogleda me upitno, a ja maknem
ruke s njega i ispričam se.
„Oprosti, mislila sam da je netko... Drugi.” Čovjek kimne, a ja se
naslonim na hladni zid nadajući se da će me ta hladnoća malo
osvijestiti i prizvati pameti. Koji vrag mi se događa?

53
 Dvojnica
Kat me dočeka na kraju moje smjene.
„Ideš sa mnom i želim čuti sve.” Uhvati me pod ruku pa joj
ispričam sve, baš sve. U šoku je, a kad je Kat u šoku, onda je to tek
čudno i morbidno.
„Ista ti?”
„Slične smo u devedeset posto detalja. A kad stavim crnu periku,
kao da sam njezina blizanka.”
„Jebote.” Kat je još u šoku. „Čekaj, i sad ti se pričinjava da ga vidiš
po gradu?”
„A ne, ne, ne gledaj me tako, nisam luda, sigurno sam ga vidjela
par puta, ali onda... Onda mi se učinilo. Očito me napravio ludom.”
Pokažem joj i njegovu poruku, sliku, ispričam i za ček. Na kraju je
ona zadivljena.
„To, mala moja. Očito ga to muči i neka se trudi. Neka te moli,
ne opraštaj mu ništa. Ljudi umiru svaki dan, pa se život nastavi. Neka
prestane biti pizda. Takav tip, a totalno skrenuo.”
Osjetim potrebu da ga opravdam.
„Volio je svoju ženu i ostao bez nje. Sam u onoj kući, vjerujem da
mu nije lako. Rekao je da ne zna kako nastaviti dalje. I da me onda
ugledao i da se osjetio živim.”
„Gad. Želiš li da se osjeti živim i dalje, da mu se osvetimo za sve?
Neka on malo ludi! Neka počne koristiti neku terapiju, dođavola!”
Nasmijem se jer kad je Kat ljuta, iskre frcaju na sve strane.
„Na što misliš?” upitam. Osmjehne se vragolasto kao da je jedva
čekala da mi se probudi zanimanje:
„Imam super plan. Ako ti se htio uvući u misli, prevario se.
Uzvratit ćemo mu na njegov način.”
Oči joj zasjaje, a u meni se probude bunt i želja za osvetom.
„Pristajem”, kažem, bez obzira kakav ishod bio.

54
 Beckford
Ovo je nelogično i totalno van svake pameti, ali opet to radim. Sve
u vezi ove djevojke od samog je početka tako čudno.
Pratim je i ne mogu se držati podalje, makar me nazvala bolesnim
i dala do znanja joj se ne približavam. Ne približavam joj se, ostajem
je promatrati sa sigurne udaljenosti.
Pratim je u svakom svom slobodnom trenutku, onda kada ujutro
prolazi kroz park, ne znajući da sam jedan od jutarnjih trkača sa
šiltericom na glavi ili kad se nađe s prijateljicama na kavi ili kad
odlazi doma sa slušalicama u ušima. Nije svjesna da sam tu negdje
iza nje.
Tako je lijepa i posebna, da nikog drugog ne vidim. Plan mi je
probijen u onom trenu kad me ona nazove jer me vidjela. Srećom da
sam se povukao u prvi dućan u blizini.
Bilo je divno čuti njezin glas, makar bio srdit.
Konačno sam u svojoj kući. Potreban mi je mir da je nazovem i
razgovaram s njom. Ne znam što joj reći, samo znam da je trebam
čuti. U ovo vrijeme trebala bi biti doma, stoga sjednem na svoj krevet
gdje je ona uživala pod mojim prstima i konačno nazovem.
„Harper, dobro večer.”
„Večer, Beckford”, njezin glas je služben.
„Što se dogodilo?” pravim se lud, a ona uzdahne duboko kao da
se priprema na žestoki obračun i potom zaista krene u napad.
„Ostavimo se, molim te, ludosti i glume. Rekla sam ti što sam
imala. Zašto me pratiš? Zašto me vrebaš?” Ne pada mi više na pamet
uspoređivati Harper i Emmu. To su zapravo sličnosti u izgledu, no u
karakteru nemaju ništa slično.
Emma mi se nikad nije suprotstavljala, bila je krhka i nježna,
skrbio sam o njoj i onda doživio neuspjeh, ali Harper... Ona se zna
zauzeti za sebe. Odlučim reći istinu.
„Samo sam te htio vidjeti.”
„Pa me vrebaš?”

55
 Dvojnica
„Bojiš li me se?”
„Ne bojim te se, ali to što radiš je ludost”, obznani mi malo
smirenijeg glasa.
„Već smo utvrdili da sam lud”, odvratim joj bez ustručavanja.
„Gledaš li moje lice jer misliš da tvoja žena hoda zemljom u mom
naličju?”
„Prestani, Harper, ne radi se o tome. Jednostavno, htio sam te
vidjeti”, uzvratim joj ozbiljno.
„Uzmeš sliku svoje žene i flomaster, nacrtaš joj plavu kosu i, eto,
vidiš me”, odgovara mi sarkastično. Moram se nasmijati.
„Vidiš, sviđa mi se tvoj borbeni, vatreni duh, to mi je nešto novo.”
„Aha”, spremno odgovara, „hoćeš reći, nisam slična tvojoj ženi u
tome?” Ostanem šutjeti, pa šuti i ona koji tren, a onda se oglasi
pomirljivo: „Slušaj, razumijem da ti voliš svoju ženu. Žao mi je što
moram ovako spominjati mrtve, ali sve ovo je psihotično i neuroti-
čno. Ne znam ni razliku između ta dva pojma, ali svakako je bole-
sno.”
„Samo sam te htio vidjeti, Harper. Ne daš mi blizu. Bi li popila
kavu sa mnom da sam te zamolio?”
„Ne.”
„Eto, vidiš, ne ostavljaš mi drugog izbora.”
„Znači, ja sam kriva da ti posežeš za takvim činom. To je ludo!”
„Ne mogu protiv toga, suđeno mi je da živim sam u ovom ludom
svijetu. Znam da ono što sam napravio nije bilo pametno, ali žao mi
je. Bila si sve za što sam se mogao držati kad sam mislio da ću polu-
djeti”, prevalim sve iskreno preko usta. Rekao bih bilo što, samo da
ostane ovako, samo da diše na drugoj strani.
„Tako je teško?” ona u jednom trenutku kao da ima suosjećanje
za mene.
„Jebeno je teško izgubiti nekoga koga voliš svim srcem i svom
dušom. Zamisli kako sam se osjećao kad sam vidio tebe. Žao mi je,
Harper, volio bih da joj ne nalikuješ, volio bih da je sve drukčije, da
ne osjećam krivnju jer sam možda mogao napraviti više. Volio bih da
te nisam povrijedio, ali i dalje mislim da je najbolja stvar u zadnje
dvije godine bila ta što sam te upoznao. Harper, želim te vidjeti”,

56
 INNA MOORE
dodam na kraju ohrabren njezinom tišinom. Mislim da ju je nešto od
svega ovog dirnulo. Ona šuti, ali osjećam kako joj se misli gomilaju.
„Razmislit ću o tome”, na kraju doda.
„Hoćeš li mi se javiti?”
„Rekla sam da ću razmisliti”, doda malo razdražljivo. Povučem
se dostojanstveno jer nema svrhe da je pritišćem.
Ipak, samo nakratko jer ne planiram čekati dovijeka.

57
 Harper
Želiš me vidjeti, onda ćeš me i vidjeti. Zaklela sam se to i onda s Kat
razradila plan. Svidio mi se na prvu, a kad sam joj rekla što on želi,
Kat je protrljala ruke i bacila se u posao.
„Jedva sam dočekala neku zabavu. Kunem ti se, da mi nisi dala
ovaj posao, napunila bih stan s još mačaka i dočekala jutro oglodana
kao žena mačka.” Potom zategne moje plave uvojke ispod mrežice i
pripremi savršenu, crnu periku. Istu kao na onoj slici. Nije bilo
potrebe Kat puno objašnjavati niti sumnjati u nju. Što god da
zatrebam, ona zna prave ljude, a ja više od toga ne pitam.
„Šminka lagana, osim tuša, kako si rekla. Vidi, je li dobro?”
Pogledam svoj odraz i zadovoljno kimnem. Samo još jedan detalj.
„Srebrni ringovi”, napomenem Kat, a ona mi doda naušnice koje
spretno stavim. Ustanem u klasičnim crnim salonkama i crvenoj
haljini do koljena.
„To je ona. Ili ja. Da. To smo nas dvije”, izustim prepredeno.
Ne vidim nikakvu manu svog plana. Žena koja me gleda u ogle-
dalu je ona sa slike. Ona koju su Beckfordove ruke grlile s ljubavlju.
Na kojoj su sretni i zaljubljeni, uslikani u nekoj svečanoj prilici.
„Ali nekako... Ti si daleko bolja od ovog, Harper, zapamti to. Ne
dopusti sebi da ova uloga ovlada tobom. Ok?” Kat me znalački upo-
zori.
„Ne brini. Sve što radim, sada radim svjesno. Želim mu vidjeti
reakciju. Želim ga izludjeti.” Ta misao je u meni toliko jaka i buja
svakim korakom. Želim da svisne od boli, a onda da ustane i konačno
prestane cviliti.
Nije li i moja majka ostala bez ljubavi svog života, pa je nastavila
živjeti? Imala je, doduše, razlog, a Beckford kao da nema svrhu.
Nema nikoga.
„Što si se sad snuždila? Odustaješ?” Kat mi dirne rame, a ja
trznem.
„Ne, nipošto. Idemo. Čovjek me želi vidjeti.”

58
 INNA MOORE

*
Prvi susret pomno isplaniram te se pojavim ispred njegove tvrtke.
Naravno da sam se i ja potrudila saznati što više o njemu, iako mi je
njegova posjetnica zapravo rekla sve. Kat mi pomaže, uživjela se u
ulogu, ulazi u njegovu firmu kao da je tamo zaposlena i skuplja
informacije dok ja sjedim u restoranu preko puta. Koljeno sam
prebacila preko drugog i stavila sunčane naočale. Pijuckam kavu i
čekam signal.
Moj mobitel zasvijetli i poruka od Kat da mi znak.
- Krenuo je na ručak.
Po svemu sudeći, ovo je njegovo uobičajeno mjesto za pauzu.
Sjedim u malom kutu iz kojeg vidim cijeli restoran, a opet sam
dovoljno blizu vrata da mogu brzo pobjeći.
Ugledam ga kako prelazi cestu s još jednim markantnim
muškarcem. No, on ne može privući moju pozornost kao što može
Beckford. Korača odmjereno, kreće se samouvjereno i izgleda
jebeno. Prejebeno. U tamnoplavom je odijelu i košulji s uzorkom.
Njegova kosa na suncu ima brončani odsjaj, a ljepota njegova lica
privlači poglede žena. Teško je ostati imun na njega.
Možda sam zato i sad tu, s tobožnjim zadatkom, a zapravo...
Trznem glavom i ukorim se radi sanjarenja. Moja meta ulazi u
restoran. Udubljen u razgovor s muškarcem, prolazi na drugu stranu
restorana, gotovo dijagonalno od mene.
Imam sreće što mi nije leđima okrenut on, već njegov sugovornik.
Spustim naočale tek malo i dobro ga promotrim.
Vraški je zgodan i primamljiv, ali on toga kao da nije svjestan.
Sačekam dok naruči i onda ustanem te krenem prema vratima. Ovo
će biti moja mala osveta.
Uoči me i pogled mu zastane na meni. Oči mu se rašire, iako mu
prvobitno licem prođe sjena bunila. Zuri u mene kao da se pita jesam
li stvarna. Ne govori više ništa muškarcu do sebe nego polako ustaje
sa stolca podižući tek ruku u zrak kako bi me zaustavio. Vratim
naočale na nos, glumeći da ga ne vidim te požurim vani.

59
 Dvojnica
Njegov šok je evidentan, čujem ga kako viče za mnom.
„Čekaj!”
Ne čekam, žurim u taksi, u kojem me već čeka Kat, te dam vozaču
nalog da krene.
„I?” ona upita s uzbuđenjem.
„Prva faza uspjela. Šokirao se.”
Vozimo doma umirući od smijeha jer ništa nije bilo uzbudljivije
od ovoga!
Doma se presvučem te odem odraditi smjenu. Ni posao mi danas
nije težak, glačam i čistim kao da ništa na svijetu ne volim kao to.
Kat mi šalje poruke s novim idejama.
- Iduća lokacija: njegova kuća?
- Može.
- Ista odjeća?
- Može.
Sve mi odgovara.
Ne mogu obrisati svoj osmijeh s lica dok zamišljam kako ludi. Ne
bi me trebalo biti briga, jer, jebiga, prodala sam se i cijena mi je sto
tisuća dolara. Ali ipak nastavljam s ovim ludilom. Koristim ovo kao
izliku da vidim Beckforda. Znam to. Barem tu se ne zavaravam.
Tri dana nakon prvog susreta, ispred vile čekam na parkingu.
Uzela sam Bruceov auto nakon završetka moje smjene, tek toliko da
imam gdje čekati. Minute dok ga čekam da se pojavi doma prikratim
gledajući njegove slike. Ne znam što očekujem od ovog blesavog
pothvata. Želim ga izluditi, možda potraži psihijatra kad shvati da
mu se ukazuje mrtva žena. Nasmijem se, posjetila bih ga u ludari.
Farovi, koji zasvijetle prema meni dok crni luksuzni auto staje
pred vilom, natjeraju me da izađem i naslonim se na auto. Gledam
dok polako ide preko prilaza, a kad me Beckford ugleda, ponovno se
iznenadi. U krivo vrijeme makne pogled s ceste, pa naglo nagazi na
kočnicu u trenu kad mu se približi biciklist. Dok ovaj psuje na
Beckforda i svađa se s njim, okrenem mu leđa i uđem u auto te ga
napustim.
Vidim u retrovizoru da gleda za mnom, da stoji nasred ceste,
prstiju uvučenih u kosu.

60
 INNA MOORE
Odlično, samo je čupaj od muke.
Vratim Bruceu autu, a periku sakrijem u torbu.
„Vidimo se sutra, čeka me Kat! Hvala ti puno”, pozdravim ga i
ostavim s mušterijama, a Kat jedva dočeka da uđem u njezin auto i
dam izvještaj.
„Što bismo iduće mogle?” upita me nestrpljivo.
„Pa, mislim da je dovoljno, Kat. Uspjela sam dvaput se ukazati i
onda pobjeći. Zamisli da me uhvati u ruke ili shvati da ga podjeba-
vam.”
„Misliš da je dovoljno? Nakon svega što ti je priredio?”
„Sama sam kriva.”
„Nisi ti kriva što je on munjen!”
„Pa ne činim ništa da bude bolje, nego mu pogoršavam.” Slegnem
ramenima.
„Nisi ti niti terapeut niti zamjena. Ovo je tek mali znak osvete
razočarane žene.” Kvragu, baš sam razočarana kad se sjetim da me
zvao tuđim imenom dok je svršavao po meni.
Stresem se od jeze.
„Ok, samo jednom i to je to.”
„Dobro, jer imam savršenu priliku! Saznala sam da u petak ide na
neku večeru u otmjeni restoran. Ti ćeš se tamo pojaviti. U bijelome.”
Obrve joj zaigraju koliko se uživjela u ovo.
„Zbilja? Večera? S nekom... Ženom?” promucam.
„Ne znam. Mislim da nema potrebe da se brineš oko toga, ti si
najbliža njegovom idealu. Brutalna sam, ali to je samo da mi ne
zapadneš u neko romantično sranje u vezi tog tipa.”
„Znam.” No kad dođe petak i kad se pojavim u savršenoj, bijeloj
haljini otvorenih leđa i s crnom perikom, koja daje upečatljiv kontrast
mojoj mliječno-bijeloj koži, više ne znam s kojom svrhom sam tu.
U jednu ruku želim da me gleda kao prvi put u klubu, na spoju, a
onda u njegovom domu. Znam da ne vidi mene kad me tako
promatra, ali želim da taj osjećaj pripadne meni.
Ta njegova ljubav je tako jaka da sam ja... Ljubomorna.
Želim da mene netko tako voli i želi. Osjetila sam dio njegove
strast, ljubavi i nježnosti, iako mi je sve to dao samo pod krinkom i

61
 Dvojnica
zbog uloge. Dođavola, ljubomorna sam na duh umrle žene. Možda
sve ovo radim jer želim biti ona?
Moj mobitel ponovno se oglasi, Kat mi izvana daje znak da je
stigao. Ovog puta ne sjedim, već ponosno zakoračim duž restorana
sve do glavnog ulaza. Vidim ga, savršen je u smokingu. U društvu je
dvojice muškaraca, a konobar ih upućuje na njihovo mjesto. Gledam
gdje će sjesti kako bih prošla i dala mu mogućnost da me zamijeti jer
je restoran ogroman.
Stojim na mjestu i stišćem svoju torbicu, znajući da izgledam
savršeno. Bijela svilena haljina ispod koje nemam ništa. Apsolutno
ništa. Srce mi udara u grlu, ali pouzdam se u svoj brzi korak. Tek
malo zavrtim kosom, a Beckford me primijeti. Ovaj put ustane brže,
ali ostane na mjestu zureći u mene.
Pitam se što mu je na pameti. Muškarci gledaju u njega, a kad
postane svjestan da mora reagirati, požurim van ostavljajući ga iza
sebe. Pokupim haljinu prstima i potrčim prema parkingu iza
restorana gdje me čeka Kat. Cerekam se sve do onog trena kad me
nečije ruke uhvate.
„Harper!” začujem svoje ime i u istom trenu sam okrenuta prema
Beckfordu. Dovraga, izašao je kroz sporedni izlaz.
„Koji vrag radiš?” Povuče me za zglobove bliže sebi i unese mi se
u lice. Ljut je. Nemam ništa protiv. No, odlučujem šutjeti.
„Harper, pitam te, koji vrag radiš? Već treći put mi se pojavljuješ
odjevena tako i pokušavaš što?”
Zatrepćem zbunjena.
„Znaš da sam ja?”
„Od prvog trena znam, ali ne shvaćam čemu ovo.” Tada podigne
ruku i strgne mi periku. Padne negdje na pod oko naših nogu.
„Što pokušavaš? Učiniti me ludim? Već sam lud.”
„Htio si me vidjeti. Pa sam se ukazala.”
„Htio sam vidjeti tebe”, naglasi.
„Koja je razlika?” Ne dovršavam rečenicu, ali oboje znamo na što
mislim.
„Ogromna je razlika”, izgovara potiho dok me gura uza zid, a
njegovo se tijelo prislanja uz moje. Oči su mi prikovane uz njegove

62
 INNA MOORE
usne, ne marim ni za hladnoću zida na mojim golim leđima, ni na
polumrak oko nas, ni na svoj izgled.
„Pratio si i ti mene”, podsjetim ga samo da prekinem ovu tišinu
jer osjećam kamo ona vodi. Usne su mu nadomak mojih, a ruke drže
moje. Povuče moje dlanove na svoja prsa i pogleda me u oči.
„Pratio sam živu ženu, onu koja mi je ugrijala ne samo krevet,
nego i dušu.” Nešto me škaklja ispod kapka, nisu proklete suze. „Živa
je bila dok se smijala, dok je jecala poda mnom, dok mi se predavala
potpuno, da se upoznamo i zbližimo. Ne možeš obrisati sjećanje na
tu noć, Harper, inače ne bi bila tu. Ne mogu ni ja. Nisam u tebi tražio
nešto drugo. Toliko bolestan ipak nisam”, završi kroz samodopadan
osmijeh, dok mu se koljeno gura između mojih bedara. Nagne se
prema meni i promuklo šapne, lickajući mi ušnu resicu.
„Nisi nikad bila življa nego te večeri, Harper. Razbudio sam svaku
tvoju stanicu. Vrištala si od užitka.”
Potom se odmakne i prstima prijeđe po mojim golim rukama tako
da se naježim. Ne mogu ništa reći, a on se zagleda u moj dekolte.
Primijeti da nemam grudnjak, da ga tek tanke naramenice dijele od
moje gole kože. Stoga me gurne grubo na zid te obujmi svojim
velikim dlanom moju dojku.
„Osjećam kako goriš. A da te dirnem, osjetio bih kako se cijediš.
Zar ne?” Dignem prkosno bradu, a on to iskoristi da mi drugom
rukom uzme lice i potom me poljubi.
Ovaj čovjek nije ni blizu onoga koji me ljubio nježno i s poštova-
njem. Ovaj me grize, gura i usisava u sebe, ovaj me stišće i trga moju
haljinu, a ja ne umijem ostati tiho.
U jednom trenu spusti se da poliže moje dojke, ne znam u kojem
trenu ih je ogolio. Ponovno osjećam onu izmaglicu i slabost. Dok
upošljava svoj pohlepni jezik na mojoj bradavici, njegova ruka mi
podigne haljinu i potom klizne do mog međunožja.
„Dovraga...”, izgovori, a ja ponovim.
Nemam gaćice.
„Harper, reci da ovakva hodaš samo zbog mene.” Posesivno mi
dahne u usne, a prstom klizne kroz moju mokrinu. „Gola, mokra i
svilena... Isuse, Harper...”

63
 Dvojnica
Bez zadrške, prodre u mene i ugura me u vrtlog užitka.
„Hoću te gledati. Ideš sa mnom doma”, izusti u jednom trenu
između poljubaca i mojih uzdaha. Time me podsjeti na sve.
„Ne!” Gurnem ga, iako moje tijelo protestira u potrebi za
njegovim dodirima i poljupcima. Ovaj put gleda me zapanjeno kao
da ne zna kako se nositi s ljutom ženom.
Ili još gore, razočaranom.
„Harper?”
„Rekla sam ne, Beckford. Ni luda ne idem u tvoju kuću.”
Podignem prst i potom mu okrenem leđa te požurim na klecavim
nogama do Kat. Treba mi tek jedna minuta da nađem njezin auto.
„Kreći, kreći!” naredim joj bez želje pogledati u Beckforda, iako
znam da je tamo negdje i da me prati pogledom.
Šutim u autu, Kat ništa ne pita, očito je vidjela sve. Ili shvatila.
Doma se ušuljam u već mračan stan. Ubacim se pod vreli tuš sa
željom da voda ispere sve ovo u meni.
Prljave misli, prljave i neprikladne osjećaje.
Sve što se u meni probudilo od trena kad sam upoznala ovog
čovjeka.
On me čini ludom i neprepoznatljivom.
On me čini... Slabom.

64
 Harper
„Šefice?”
„Bruce, rekla sam ti već da me ne zoveš tako”, opomenem Brucea
nakon što proviri u ured, gdje sam već danima zatočena. Radim obje
smjene jer doma mi se ne ide, ne priča mi se ni s kim, a ne želim biti
sama. Kat i dalje čeka da se otvorim, ali bojim se da ništa dobroga ne
može izaći iz mene.
„Dobro, Harper, možeš li doći? Mušterija traži baš šeficu.”
„Neki problem?” izustim i krenem van ureda za pult gdje zapri-
mamo robu.
„Pa ne znam.” S ljudima je uistinu najteže raditi jer ne možete ni
slutiti kakav tko ima problem, kakav mu je dan ili jednostavno, je li
osoba s kojom se može razgovarati normalno. Sve to treba obaviti sa
smiješkom jer je mušterija uvijek u pravu.
Stupim za pult i pogledam prema mušterijama. Dvije žene koje
predaju svoju odjeću Bruceu i muškarac koji gleda u mene. Trnci me
prožimaju dok ga gledam tako blizu, dok nas dijeli tek drveni pult.
„Dobar dan, izvolite”, prva progovorim kako bih ovo ostavila u
službenim okvirima. Ipak smo na mom radnom mjestu i ne želim
odati kako me njegova pojava uznemiruje.
„Dobar dan, gospođice Brennan. Trebao bih Vaše usluge.”
Pogledam u one plave oči, sad su tamnije i pune neke neizrečene
želje.
„Gospodine Law, bojim se da ste na krivom mjestu. Ovdje nitko
ne može ispuniti Vaše prohtjeve.” Prstima stišćem drveni rub pulta
dok naređujem tijelu da ostane mirno. Odjednom on podigne ruku i
preda me stavi nekoliko košulja i odijela u prozirnim zaštitnim
vrećicama. Nisam ni vidjela što mu je u rukama. Osjetim kako mi se
obrazi rumene, a on se nagne preko pulta i prošapće.
„Trebam Vaše poslovne usluge. Rado bih da se Vaše ruke pobrinu
za moju odjeću.” Potom spusti pogled na moje prste, a ja ih povučem
iza leđa kao da će me njegov pogled opeći.

65
 Dvojnica
„Bojim se da smo puni s narudžbama.”
„O ne, nismo šefice, imamo još...”, Bruce se oglasi bez pitanja, ali
ustukne kad ga ošinem pogledom.
„Ne možemo Vam u kratkom roku ovo očistiti.”
„Nemam rok. Kad god bude gotovo, bit ću zadovoljan.” Ne miče
pogled s mene, a usna mu trza od zadovoljstva.
„U redu. Zaprimit ćemo narudžbu. Javit ćemo Vam na mobitel
kad Vaša odjeća bude spremna.” Kimnem i preuzmem njegovu odje-
ću u ruke, da bih isti čas osjetila njegov miris.
Beckfordov miris. Miris muškarca. Onaj koji se miješao s mojim
na njegovim plahtama.
„Jesi li u redu, šefice?” Bruceov glas doputuje do mene i shvatim
da zurim u Beckfordovu odjeću u mojim rukama. Kimnem i samo
ispišem potvrdu te je poguram po pultu prema Beckfordu. Njegova
ruka dirne moju, no brzo je izmaknem. Ima sreće što su Bruce i mu-
šterije tu, inače mu ovo ne bi prošlo mirno.
„Hvala Vam najljepša, gospođice Brennan. Ne sumnjam da ćete
obaviti dobar posao.” Da ga mogu ugristi sad, napravila bih to bez
imalo dvojbi. Još mi i namigne i udijeli mi osmijeh od kojeg klecaju
koljena. Dovraga, zašto mora biti tako privlačan? Tako primamljiv i
zgodan?
Okrene mi leđa i potom ode. Ne treba mi više od minute da mu
pošaljem ljutitu poruku.
- Koga vraga sad želiš? Odgovor stigne gotovo odmah.
- Samo da surađujemo poslovno.
Ovo bi trebalo biti smiješno?
- Već smo surađivali poslovno i shvatili da nismo dobri u tome. Ljutito
tipkam. Da je tu, derala bih se na njega.
- Nismo dobri u tome, bili smo savršeni u tome. To nije poslovna strana
našeg odnosa. Osjetim ton njegove poruke i ne volim kad mi netko soli
pamet.
- Mi. Nemamo. Odnos. Imali smo pogrešku. Postanem svjesna kako
lupkam nogom o stolac dok mu tipkam.
Sigurno je u automobilu negdje ispred i uživa prepirati se sa
mnom.

66
 INNA MOORE
- Nije bila pogreška jer će se ponoviti. I to ubrzo. Tako je prokleto
samouvjeren. I dok smišljam što mu napisati i kako ga se riješiti, dođe
mi njegova nova poruka.
- Siguran sam da se mogla ponoviti uza zid restorana, u onom polumraku,
dok su tvoji sokovi natapali moje prste, a bradavice pozivale jezik da ih kuša.
Moram zakolutati očima jer je barem malim dijelom u pravu. Možda
bih to i napravila s njim tamo, bila sam posve zanesena dok nije
spomenuo svoju kuću.
Tamo neću kročiti ni luda!
- Beckforde, molim te. Iskreno te molim, pusti me na miru. Na kraju
napišem poraženo.
- Ne mogu. Ne mogu, Harper, Bog mi je svjedok da ne mogu, iako bih
htio. Bacim mobitel na stol i zabijem prste u kosu. Kao da mi dani
nisu dovoljno teški dok se nosim s mislima o njemu, o nama. Sad je
tu i stalno me podsjeća na onu grešku.
Jedva dočekam doći doma i zagrliti mamu.
„Umorna si, dušo?” mama se brine za mene.
„Samo mi je takva faza trenutno, a kako si ti? Ima li što novoga u
školi?”
„Nema ništa. Moja Linn je otišla u mirovinu, a Clara ide na
bolovanje. Otkrili su joj rak jajnika.” Mama mi govori o svojim
prijateljicama, svom jedinom društvu, sa suzama u očima. Povučem
je sa sobom na kauč.
„Pa ne govoriš mi ništa, mama.”
„Nemam kad, ljubavi. Ti si u svom poslu i sa svojim curama. Ni
ne vidimo se.” Osjetim isti čas grižnju savjesti. Sve je nekako ubrza-
no, dani mi prolaze, a ni sama ne znam kamo.
„Znam i žao mi je, mama. Moramo se malo više družiti, slažeš
se? Da za vikend ostavimo sve i odemo van grada? Kamo želiš?
Lijepo je vrijeme.”
„Možemo, ne bi bilo loše.”
„Malo si blijeda i umorna i ti, moramo uhvatiti malo sunca. Ne bi
bilo loše u neko odmaralište?”
„Nikako. Nemamo toliko novaca, dušo.” Ostanem tiho na ovo,
jer zapravo imamo novce.

67
 Dvojnica
„Dobro, mama. Smislit ću da odemo nekamo.” Zagrlim je i onda
nam naručim hranu i ostavim pospremanje za neki drugi dan. Sad mi
je dovoljno da sjedim pokraj nje i da je zabavljam pričama o mojim
curama. Naše druženje potraje do iza ponoći. Iako znam da ćemo
ujutro zijevati, barem mi je duša mirna jer smo konačno jedna drugoj
posvetile vrijeme. Ona zaspi na kauču pa je pokrijem dekom i
nastavim gledati.
Moja majka. Samo nju imam sad, a tako se svakim danom sve
više otuđujemo. Obećam sebi da ću joj se više posvetiti.
Ujutro se probudim prije nje. Vidim da je usred noći ipak otišla
spavati u sobu pa nam pripremim doručak i kavu.
„Lijepo je ovo, zar ne? Žrtvujemo pola sata sna, ali se družimo
kao prijateljice. Znaš da sam ti ja, ne samo majka, nego i prijateljica?”
Mama makne pramen moje kose s lica i pogleda me ispod trepavica.
„Znam. Ti si mi sve, mama.” Ona me zagrli i poljubi, a onda
poveze na posao autom.
Pozdravim je i mahnem gledajući s nogostupa kako se udaljava
od mene, a onda ugledam Beckfordov auto s druge strane ceste na
parkingu.
„Ne vjerujem”, promrmljam. Brzo se okrenem na peti te uđem u
čistionicu. Vidim ga točno sa svog mjesta za pultom, sjedi u autu kao
luđak i zuri ovamo.
Pokušava mi čitati misli ili što?
Moj mobitel se oglasi i naprosto znam da je on.
- Tako si predivna, Harper. Čak i kad si ljuta na mene.
Pogleda usmjerenog na njega govorim mu da odustane, a on
podigne mobitel i uz škripu kočnica odjuri.
Nema šanse da mu odgovorim. Čak ni kasnije, kad mi u čistionicu
uđe mlađi dostavljač noseći pune ruke cvijeća.
„Gospođica Brennan?” Dečko me pogleda, odmah zna da sam to
ja.
„Nema takve gospođice tu”, odbrusim mu i potom se osmjehnem
te zahvalim zadovoljnoj mušteriji.
„Znam da ste to Vi. Rečeno mi je da ćete sigurno odbiti poklon.”
Mali prefriganac, dobro je upućen.

68
 INNA MOORE
„Onda Vam je jasno da se možete s time vratiti onome tko Vas je
poslao.”
„Nažalost, plaćen sam samo da dostavim. Dozvolite mi da radim
svoj posao.” Zagrizem unutarnju stranu obraza samo da suzdržim
jezik.
„Dobro. Ostavite to tu.”
Pokažem na pult i krenem se potpisati na otpremnicu. Prsti mi
stoje iznad papira i onda napišem čitko ime i prezime one osobe kojoj
je sve ovo upućeno. Neću po drugi put pasti pod čini muškarca koji
u meni vidi drugu ženu.
Roze ruže.
Ona zloća u meni ima namjeru uzeti ruže i izvesti neku podvalu.
Prije nego se predomislim, uzmem mobitel i izvučem par ruža iz
ogromnog buketa te ih položim pokraj svog obraza.
Mobitel usmjerim da me slika tako da mi se vide samo lice i vrat,
a kosu pokupim na vrh glave u punđu.
Spremim sliku i čekam poruku jer znam da će doći.
Znam da čeka moju reakciju.
I zaista, deset minuta kasnije dolazi mi Beckfordova poruka:
- Nadam se da ti se dopadaju ruže, nježne i lijepe kao i ti.
Malo se preračunao, nisam ja ni blizu nježne žene kakvu bi on
htio.
Stoga odaberem sliku i natipkam poruku.
- Hvala, ljubavi, znaš da su mi najdraže. Voli te tvoja Emma.

69
 Beckford
Sve na stolu zazveči kad moja šaka snažno lupi o stol. Ta mala
bezobraznica! Provocira me i gura do ruba ludila, ali ne zna ona da
ja nemam što izgubiti.
Razum? Otišao je davno.
Logika? Nikad je nije ni bilo.
Spontanost? Uvijek je tu i ne mari za posljedice.
Stoga i ovo što sad radim, naglo je i nepromišljeno, ali ostati miran
na ovo neću. Miller me gleda kao da sam skrenuo.
„Miller, moram izaći. Imam... Obračun”, promrmljam dok
spremam svoj mobitel u sako i navlačim ga te zatvaram laptop.
„Kamo? S kim? Imamo sastanak za pola sata, nismo se sad do
kraja pripremili.”
„Ima li šanse da to odradiš sam? Ovo mi je sad bitno.”
„O čemu se radi?” Pogleda me zabrinuto.
„O ženi.” Naglo mu se mijenja izraz lica tako da se nasloni na
stolac i nasmije se.
„Ako je tako, onda te mijenjam cijeli mjesec. Čim te uspjela
pokrenuti, mogu joj samo stisnuti ruku.”
„Provocira me”, izustim i krenem preko vrata, a isprati me njegov
glasan smijeh. Meni nije do smijeha. Znam što mi radi. Odem pred
njezinu čistionicu i parkiram. Požurim preko ceste s namjerom da joj
banem, ali čim pogled usmjerim unutra, ona me ugleda i požuri do
vrata. Zaključa ih i stavi znak zatvoreno. Zuri u mene hladnog izraza
lica, ali odaje je rumenilo u obrazima.
Prestrašila se. Lijepo. I treba je biti strah. Pokucam na staklena
vrata, no Harper me ignorira. Spusti bijele rolete i onemogući mi
pogled na svoje lice.
„Otvori mi!” povičem kao luđak, ali me nije briga kako zvučim.
„Zatvoreni smo, gospodine.”
„Harper, otvori. Moramo razgovarati.”
„Ne, ne moramo.”

70
 INNA MOORE
„Harper...” Lupim još jednom po staklu, ali s druge strane nema
ni pomaka ni glasa. Ostanem tako još pola sata čekati da konačno
otključa, ali jednako je uporna. Tek ponekad proviri van, i kad me
ugleda, brzo se povuče. Još desetine ljudi dođe na vrata, ali odu čim
vide znak da je zatvoreno.
Ovo će potrajati, no ja moram djelovati. Izvlačim mobitel i zovem
Millera.
„Jesi li slobodan?”
„Ako je zbog ženske, jesam. Što trebaš?” spremno se ponudi.
„Da dođeš sa svojim autom i ostaviš mi ga, a ti uzmeš moj. Šaljem
ti lokaciju u poruci.”
„Uuu, kako ne. Krećem za pet minuta.” Zadovoljno se
nasmiješim i pošaljem mu lokaciju. Stanem na parkirno mjesto koje
se oslobodilo kako bih ga sačuvao za Millera.
Petnaestak minuta kasnije on je već tu.
„Sretno. Samo mi očisti auto ako će obračun biti... Prljav.”
Baci mi ključeve i naceri se perverzno. Dodam mu svoje ključeve
bez riječi, ali u tom času se pred čistionicom parkira još jedan auto.
Miller ostane pratiti situaciju, a meni se djevojka učini poznatom.
Kratka crna kosa, sva u crnome odvažnim se korakom približi
čistionici dok me pogledom prži do srži.
Ona zna za mene. Jasno mi je. Harper ju je pozvala u pomoć.
„Harper, ja sam. Možeš izaći. Nitko ti neće ništa”, govori ozbiljno
i s prijetnjom u očima. Miller me pogleda i kimne glavom. Vrata se
otvore i Harper izađe van. Njezine oči me potraže dok steže svoju
torbu na prsima, a Miller se oglasi prvi gledajući Harper. Znam
razlog njegovog šoka.
„Jebote!”
Ignoriram i njega i djevojku u crnome te pristupim Harper.
„Trebamo razgovarati.” Djevojka stane između nas i pogleda me
prkosno.
„Mislim da je jasno da neće razgovarati s tobom. Idemo, Harper.
Ulazi u moj auto.” Pogledam Harper preko ženinog ramena, a ona
se ceri.
Mislio sam da ju je strah, ali očito je ovo zabavlja.

71
 Dvojnica
„Miller, uskoči!” naredim mu, a on kao da čita moje misli, povuče
djevojku u crnome i makne mi je s puta. Harper ne stigne reći ništa,
kad se sagnem i prebacim je preko svog ramena. Otvorim Millerov
auto i ubacim je unutra dok prosvjeduje, ali potiho. Očito ju je
zaokupila djevojka koja se svađa s Millerom i psuje ga. Čujem svaku
njezinu riječ dok ulazim u auto.
„Jebi se, idiote nasilni. Neće ići s njim! Popuši mi, pederu!”
Pokušava istrgnuti ruku iz njegove, ali je on privuče sebi na prsa i
obujmi rukama oko ramena. Borbena je i pokušava pomoći Harper,
koja sjedi na suvozačevom sjedalu i otvara prozor.
„Pazi na rječnik, gospođice!” Miller joj odvrati, a ona ga ugrize
za ruku. On je pusti gledajući je zaprepašteno.
„Nisam ja gospođica, pederu! Niti ću jebeno paziti što govorim.
Pustite Harper iz auta ili...!”
Harper otvori prozor i obrati se djevojci koja tako žestoko gleda
Millera da imam osjećaj da bi mu rado zabila zube u vrat i sravnila
ga sa zemljom.
„Kat, u redu je. Neću dugo, ne brini. Javim ti se.” Njezin odgovor
umiri djevojku, no i dalje je ljuta, kako na mene jer me pogledava
ubojito, tako i na Millera jer prolazi pokraj njega i lupi ga ramenom
snažno.
„Koja divljakuša! Koristiš li ti neke droge?” on se obrecne na nju,
na što se ona okrene nazad prema njemu i stane u stav za svađu.
„Ovo će potrajati, vidim. Mene sad ne zanima njihova rasprava,
Harper”, kažem i ubacim u prvu te krenem.
Ona šuti i gleda ravno, a ja nastavim pričati.
„Mene zanimamo nas dvoje.”
„Koliko puta ti moram reći da ne postojimo MI!?” Tek sad se
okrene prema meni i, svega mi, u njoj kuha. Na kraju odlučim šutjeti
dok ne stanem negdje.
Najbolje da je odvedem negdje nasamo, gdje nam nitko neće
smetati. Za desetak minuta teške tišine probijem se kroz dva kvarta
te uđem u garažu svoje firme. Millerovo parkirno mjesto me čeka pa
parkiram unutra, ali obavezno spustim automatska garažna vrata.

72
 INNA MOORE
Sad sjedimo jedno pokraj drugog u potpunom mraku, svatko sa
svojim mislima. Nepojmljivi me osjećaji čine opreznim, no jebe mi
se.
Sad ne igram na sigurno, sad idem za onim što želim. Okrenem
se prema njoj i, po osjećaju, spustim ruku na njezino rame.
„Ostat ćemo u mraku. Tako nemaš brige da te gledam iz nekog
drugog razloga.” Njezina usta otpuste dug uzdah.
„Znam koliko sam pogriješio. Ali ne griješim sad. Znam što želim.
Znam koga želim.”
Usudim se reći joj sve. Ne vidim izraz njezinog lica, smiješka li
se, mrgodi ili nešto treće.
Rukom skliznem niz njezino rame do dlana i uzmem ga u svoj pa
spojim naše prste.
„Misliš da ću ti povjerovati ako mi kažeš da me ne želiš? Ne možeš
to poreći. I u mraku i u tišini, ja te osjećam, Harper. Znam da me
tvoje oči sad gledaju iako me ne vide, da me tvoje tijelo želi kao
onda.”
Drugu ruku položim na njezino bedro jer, dovraga, napeto je i
uzbudljivo imati je nadohvat ruke, u mraku, dok iščekujem njezinu
reakciju. Znam da neće ostati tiho, znam da će pregovarati sa mnom.
Ona nije žena koja bi ostala šutjeti, a nešto u meni čak i odobrava
takvu osobinu. Moji prsti krenu duž njezinog bedra prema onom
toplom središtu, a ona otpusti jecaj i onda se oglasi.
„Reci moje ime.” Zbuni me na tren jer osjetim kako lupka prstima
po svjetlu iznad nas i kad ga upali, odjednom položi svoju ruku na
moj obraz i zagleda se u moje oči.
„Iskreno i otvoreno mi reci, možeš li se zakleti da u meni nećeš
vidjeti svoju mrtvu ljubav? Možeš li se zakleti i obećati da nećeš
pomisliti na nju dok mene budeš ljubio ili ševio? Možeš li?” Knedla
mi se pomakne u grlu i trepnem.
Ne mogu se zakleti u to. Ne želim je lagati.
„I mislila sam. Razumiješ li zašto je ovo nemoguće? Mislim da
bih bila u stanju zapaliti te živog da me slučajno opet nazoveš tuđim
imenom. Iako je sve ono bila uloga, to mi nisi spomenuo. Nisi rekao
da ćeš me zvati Emma”, izusti ogorčeno i makne svoje ruke dalje.

73
 Dvojnica
„Pogriješio sam. Nisam ni bio svjestan toga da sam je zazvao.”
„Dovraga, Beckforde, radio si sve svjesno! Zato te pitam, hoćeš li
me nesvjesno još koji put nazvati njezinim imenom?”
„Neću.” Ovaj put izgovorim kao da u to vjerujem.
„Ne vjerujem ti. Ne znam što uopće želiš od mene.”
„Želim priliku.” Opet svrne pogled na mene. Izgleda umorna i
zbunjena, no i dalje tako lijepa i snažna.
„Priliku? Za što? Da na meni liječiš svoje bolesti? Da živim s
tobom bajku u tuđoj ulozi?”
„Prestani!” zaderem se na nju. „Jebeno prestani. Ne želim to.
Samo želim tebe. Priliku da te upoznam. Da vidim tko je žena ispod
ovog naličja. Jer sad ne vidim drugu u tebi, Harper. Vidim samo
tebe.”
„I trebala bih ti samo tako povjerovati? Koliko mi misliš platiti
ovaj put? Koliko po spoju? Ili po seksu? Što ja time dobivam?”
Od ljutnje koju izaziva u meni svojim otrovnim komentarima
posegnem za njom i privučem je sebi, ne mareći ni za što. Poljubim
je žestoko, da je uvjerim kojom žestinom i ja nju želim. Sudaraju nam
se zubi, jezici, usne, dah i neizrečena želja, i onog časa kad njezine
ruke posegnu u moju kosu i zgrabe je snažno, znam da sam na
dobrom putu prema toj prilici.
Odmiče se od mene zadihana kao da ne vjeruje sebi kako je
pokleknula, ali shvaća, nadam se, kako je ovo među nama neizbježno
i silovito.
Stoga joj odgovorim:
„Što dobivaš? Ako budeš htjela, dobivaš mene. U potpunosti.”

74
 Harper
„I onda je rekao da želi šansu.”
Pričam mojim curama priču, od početka do kraja na dvosatnoj
kavi i kolačima, a Georgina i Maisy me gledaju kao da sam prikaza
iz horora.
„Šansu za što točno? Jasno se očitovao ili te opet navukao?”
Maisy upita.
„Njegovim riječima, šansu da me upozna. Da mi pokaže sebe. Želi
da se počnemo viđati.” Georgina i Maisy odahnu zaneseno, no Kat
nije raspoložena.
„Želiš li ti to?”
„Ne znam. Pitala sam ga što time dobivam. Rekao je da dobivam
njega u potpunosti.”
„Opa. To zvuči prilično ozbiljno.”
„Znam.” Povučem prstom ostatak čokoladne kreme i posišem je.
Osjećam se nedvojbeno lakše otkako sam s curama podijelila ovo što
mi se događa.
„I što ste dogovorili na kraju?” Georgina zagrize prste kao da
gleda uzbudljivu sapunicu, iako bih ja sve ovo prije nazvala dramom.
„Zapravo, ništa. Na kraju sam ga pogledala u oči i rekla ovo: Ja
ne mogu imati tebe. Ti pripadaš drugoj ženi. I dok je tako, nema svrhe da
inzistira na nečemu što neće opstati.”
„Tebi zaista nije dosadno u životu, Harper.” Maisy mi se nasmije,
a ja pogledam u Kat.
„A ti mačko, nisi od volje danas? Frkćeš, no ne govoriš ništa.”
„Brusim kandže. Prilično sam raspoložena da se s nekim posva-
đam. A za sve je kriv onaj kreten od jučer.”
„Beckford?” Pogledam je zbunjeno.
„Ne on, onaj drugi u Ralph Lauren odijelu. Onaj čiju sam kosu
htjela počupati, a one biserne zube razbiti tako slatko... No vrag me
držao tako čvrsto da imam modrice. Zamisli! Imam modrice od
njega.”

75
 Dvojnica
„Znam da si mene branila, žao mi je.”
„Meni nije žao. Žao mi je jer ga nisam uspjela raspaliti po gubici.
Rekao mi je da sam neodgojena, da prestanem koristiti droge, da
odem na odvikavanje ili terapiju suzbijanja bijesa. Seronja ulickani.
Što?” Drekne na kraju na nas kad shvati da joj se cerekamo. Ljuta je
kao sam vrag kad prstima prolazi na potiljku kroz svoju kratku kosu.
Prelijepa je, prava mačka. Crna pixie frizura, crna olovka na očima i
najljepše zelene oči na svijetu.
Opaka i drska, žena koja ne da ni na mene ni na sebe.
„Ništa”, prva podignem ruke u zrak i pogledam u Maisy.
„No dosta o meni, što ima kod tebe?”
I onda nastavimo konačno o njihovim novostima, dok se ja
trudim ne misliti na onu večer kad me Beckford vratio doma. Nisam
mu dala konačan odgovor. Ne mogu zaboraviti njegov razočarani
pogled kad sam odlazila i rekla mu da trebam razmisliti o njegovoj
molbi, ali da prije svega on mora razmisliti o tome koliko je sposoban
pustiti prošlost i duhove, koliko je spreman živjeti sadašnjost.
Treći dan od našeg razgovora, Beckford se pojavi u mojoj
čistionici. Danas smo zbog obima posla i Bruce i ja tu.
„Dobar dan. Došao sam preuzeti odjeću na prezime Law.”
Pogleda u mene, a ono što vidim u njegovim očima nije mi ugodno.
On je jebeno... tužan.
Kao da je rastrojen i slomljen.
„Dajte meni potvrdu, potražit ću iza.” Bruce mu pruži ruku, a
Beckford mu preda papirić ne skidajući pogled s mene.
„Jeste li dobro?” Bruce ima naviku svim mušterijama pristupati
tako prisno i obzirno pa se ne čudim što ovo pita Beckforda.
Očigledno je da mu se nešto događa.
„Ne baš.”
„Želite li vode? Doktora?” Bruce ga pita, a Beckford položi oba
dlana na pult i, gledajući i dalje u mene, odgovori:
„Za ovu bol ne pomaže ništa što doktor propiše. Ovo može samo
žena zaliječiti. Ista koja mi je zadala ranu, može je obrisati.”
Dovraga, diraju me njegove riječi, dira me i ta žalost u njegovim
lijepim plavim očima.

76
 INNA MOORE
„Jeste li razgovarali s njom?” Bruce se zainteresira za priču,
nalakti se na pult i gleda Beckforda. On se okrene prema Bruceu i
odgovori.
„Jesam, ali me odbija. Ne znam što mi je činiti.”
„Hm...” Bruce se zagleda u strop kao da razmišlja. „Cvijeće?
Nakit? Pokloni? Putovanje?” predlaže redom, a Beckfordov odgovor
me dojmi.
„Njoj to nije bitno. Nije kao sve žene. Njoj trebaju djela. Ne
pokloni i prazne riječi.”
„Pa onda djeluj, prijatelju.”
Bruce mu se nasmije i potom ode iza po odjeću. Čim nestane iz
vidjela, Beckford se pokrene, dohvati me preko pulta i privuče me na
svoje usne. Grabi me bliže sebi iako nas odvaja pult, naginje se preko
da me drži u strastvenom poljupcu.
Zvono na vratima označi dolazak mušterije pa se hitro
odmaknemo jedno od drugog, no stignem staviti prste na usta i
upitati.
„Što to radiš?”
„Djelujem.” Sve što činim jest da sjednem nazad u stolac i
promatram Beckforda kako se smiješka, kako njegove oči nose trag
zadovoljstva. Krene preko vrata, a Bruce mu dovikne: „Sretno,
prijatelju!”
„Hvala ti, trebat će mi sreća. Možda mi se smiluje.”
Uspije me nasmijati jer odlazi daleko bolje volje nego kad je
došao. Jagodicama prstiju prijeđem po usnama. Osjećaj njegove
arome još je tu i stvara mi potrebu. Kad bi sve bilo tako jednostavno,
da mu samo kažem da pristajem. Na sve, baš sve.
Nikad nećemo moći promijeniti način na koji smo se upoznali.
„Šefice?” Bruce me trgne iz razmišljanja.
„Molim?”
„Čuješ li da ti zvoni mobitel?” Zbilja, čim naćulim uši, shvatim da
se čuje zvono iz ureda iza.
„Oh!” Požurim iza i ugledam mamin broj.
„Mama? Je li se nešto dogodilo?” pitam zabrinuto. Nikad me ne
zove dok joj traju predavanja.

77
 Dvojnica
„Ništa, dušo, što se brineš? Htjela sam te pokupiti ako si gotova s
poslom uskoro?” Pogledam na sat.
„Ja jesam, ali ne radiš li ti do osam?”
„Danas sam dobila zamjenu pa bih da odemo nekamo zajedno,
ako nemaš drugih planova.”
„Nemam, rado bih provela dan s tobom.” Poklopim vesela jer
ćemo konačno, nakon toliko vremena, prošetati kao nekad uz obalu,
otići u akvarij ili sjediti na klupi i gledati kako trajekti uplovljavaju i
potom odlaze s pristaništa.
More je umiruje i vuče sebi jer moja mama je porijeklom s
malenog Hat Islanda nedaleko Seattlea, a do udaje za mog oca živjela
je s bakom u blizini mornaričke baze, gdje je moj djed radio. Svako
ljeto odlazile smo tamo, znam da joj to nedostaje.
„Mama? Jesi li usamljena?” Sjedimo na klupici jedna do druge i
držimo se za ruke.
„Nisam, Harper. Tvoj otac je umro, ali ja drugog muškarca ne
želim. Imam posao i tebe. Ako me pitaš nedostaje li mi nešto, moj
odgovor je ne.”
„Ali premlada si da ostaneš sama do kraja života.” Ona se
podsmjehne.
„Tko zna što Bog sprema za moj put, ali zasad mi je dobro. Nije
lako bez tate, ali lijepih sjećanja je toliko da je on i dalje s nama. Tu,
dušo. I toliko dobroga samo proživjeli da se lošeg ni ne sjećam.”
Zagrlim je jako i pustim da tišina govori za nas. Drago mi je vidjeti
je ovako staloženu i spokojnu.
To je ono što meni nedostaje. Nemirna sam otkako je Beckford
ušao u moj život i ne znam vratiti svoj mir.
Bojim se da to neću moći nikada, jer mi misli protiv volje bježe na
njega, vrte film unatrag i namjerno mi bacaju bljeskove onih lijepih
trenutaka. Ne znam usudim li se pokušati.
Bojim se da ne bih vjerovala ni njemu, a još manje sebi.
Dolazi mi potreba da nakon toliko vremena izvučem svoj stari
rokovnik i skinem s njega prašinu. Nisam već dugo pisala ništa što
mi se događa. Iako mislim da Beckford zaslužuje jedan novi,
potpuno neispisan. Ne jedan pun cvjetića i djevojačkih mušica.

78
 INNA MOORE
Koliko je ovo s njim drukčije i teže nego je bilo s Francisom i
Mathiasom? Zašto je teže?
Na povratku doma svratimo u knjižaru, mama kupi knjigu, a ja
novi rokovnik. Tek što uđem u stan i pohrlim u svoju sobu da smislim
što pisati i odakle krenuti, dođe mi poruka.
Usne mi se odmah podignu u osmijeh kad vidim da je od
Beckforda.
- Želiš li s poznanikom otići na kavu? Obećavam da ću biti jako dobar. ;)
Taj smajlić na kraju rečenice toliko me nasmije, kao i cijela ta
poruka jer on... On ne odustaje.
To je osjećaj koji mi jako imponira.
Samo mu moram povjerovati.
Pročitam još koji put njegovu poruku i smišljam odgovor, a potom
stigne još jedna poruka.
- Samo te želim bolje upoznati, dan po dan, korak po korak. Ti mene i ja
tebe. Želim upoznati Harper. Milina mi se razlije prsima i prije nego se
pokolebam, odgovorim.
- U redu, može kava.

79
 Harper
Moja mama je u pravu.
Ne znam se boriti protiv svoje želje, pristajem na ovo iako nas
možda čeka sve osim sretnog završetka. Ali kako je mama rekla,
lijepih sjećanja u životu je više nego loših. Ostati u sobi i pisati
prošlost na papiru ili živjeti sadašnjost? Nisam li isto predbacivala
Beckfordu? Želim ga vidjeti makar sjedila naspram njega na kavi i
šutjela.
Već idući dan nakon posla on me čeka na parkingu. Pogled mi se
penje njegovim tijelom od elegantnih cipela, čvrstih bedara sve do
malo raskopčane košulje te do njegovog lica.
Čovjek je fizički jebeno savršenstvo. Psihički... Nismo li svi
pomalo sjebani na neki način? Nije tražio ništa od onog što ga je
zadesilo. I ovo što sad radi, čini se da mu pomaže. No, pomaže li
meni? Koliko sam ja jaka da pristanem na nešto više?
Priđem mu i sačekam da me zagrli ili poljubi u obraz, ali on mi
samo otvori vrata auta i pokaže da sjednem. To i radim, iako pomalo
zbunjeno i zatečeno. Zakopčam se i sačekam da on sjedne. Obrati mi
se prije nego upali auto.
„Obećao sam da ću biti dobar. Tako da se ne moraš bojati, nego
se opusti i reci kamo idemo?”
„Oh, ja biram?”
„Tako je. To je način da znaš da te ne vodim na... Neprikladna
mjesta. Dakle, ti mene vodiš. Izaberi.” Slutim što mi ovime govori,
da me neće voditi na mjesta gdje je odlazio s Emmom. Trudi se i to
cijenim, stoga se nasmiješim i kimnem.
„Ok, kucaj u navigaciju ovu adresu.” On ukuca te krenemo. Ne
treba nam više od dvadeset minuta da stignemo na odredište.
Neobičan je to kafić s ležaljkama pokraj mora, a kavu praviš sam.
Plastične čaše, ležaljke i more.
Pomalo je skriveno, neugledno, ali meni omiljeno.

80
 INNA MOORE
„Neobično. Prvi put sam tu.” Osmjehnem se na njegovu opasku
pa pokažem rukom ležaljke koje kao da na nas čekaju.
„Nisam odjeven prikladno, no izdržat ću poglede.”
„Vjeruj, tebe nitko neće gledati s osudom ili prijekorom, mogu ti
se samo diviti”, brzopleto mu udijelim kompliment, a on sačeka da
ga pogledam i nadigne obrvu.
„Flertuješ sa mnom? Jer znaj da sam ti sad samo prijatelj.” Potom
se naceri od uha do uha i zavali na ležaljku.
„Nije loše. Hajde sjedni.” Gledam ga u toj pozi i ne želim se
pomaknuti s mjesta. Ležaljka je tek malo podignuta da nije posve u
ležećoj pozi. Beckford drži ruke ispod glave, a bicepsi mu zatežu
košulju i čine ga nestvarno privlačnim.
„Ne, ne, idem nam ja po kavu. Kakvu želiš?” Pogleda me i
namigne mi.
„Iznenadi me.” O dovraga, okrenem se na peti i požurim do
aparata za kavu. Sad sam nervozna jer ne želim pogriješiti. Nemam
ideje kako procijeniti pa mu uzmem crnu s malo šećera. Sebi
ogromnu s puno mlijeka. Nosim i pazim da ne prolijem te ignoriram
glupu nervozu. Nema potrebe za tim, samo ćemo piti kavu i pričati.
Možda bih mu se mogla i ispričati za sve što sam mu priredila. I on
se meni ispričao.
„Izvoli”, pružim mu kavu i sačekam da otpije. Sjednem na svoju
ležaljku, a svoju kavu stavim na mali stolić između nas.
„No? Je li dobra?” On me pogleda preko ruba čaše i onda napravi
grimasu.
„Ti možeš podnijeti sve, Harper, stoga te neću lagati. Kava ti je
grozna.” U isti mah prasnemo u smijeh, ne mogu prestati gledati ga
ovako sretnog i opuštenog.
„No tvoja mi se čini dobra.” Posegne brzo za mojom čašom te
otpije gutljaj. Predenje iz njegovih prsa govori da mu se dopada.
„Znači, pijem istu kao i ti, zapamti to”, doda znakovito, a time
me ponuka da upitam zašto. Koliko puta misli da ćemo ovo ponoviti?
Ipak ostanem tiho da ne narušim dobru atmosferu. Sviđa mi se
ovo. Bacim pogled na Beckforda, zatvorenih očiju blago se smiješi i
podigne lijevu ruku prema meni, bez da otvori oči.

81
 Dvojnica
„Zuriš u mene.”
„Jesam”, priznam kroz osmijeh.
„Zašto?”
„Zato što... Zato što se pitam što mi to radimo.”
„Pijemo kavu”, odgovara nonšalantno i posve opušteno. Slegnem
ramenima i pogledam u sunce.
„U redu, onda pijemo kavu.” Zatvorim i ja oči i pustim mirisu
mora i žamoru ljudi da nas okupiraju. Opustim se posve znajući da
je tu pokraj mene onaj muškarac kojeg moje tijelo želi, ali se duša
otima. Boji se za sebe. Sad, sad uživam. Skoro da bih mogla zaspati
na ovoj čudnoj kavi. Sad se ponašamo normalno, za razliku od
svakog prethodnog puta. Kava bi me trebala razbuditi, ali ova
atmosfera i sunce koje me grije, čine me spokojnom i mirnom.
„Pet spojeva.” Odjednom začujem Beckfordov glas neobično
blizu, a kad otvorim oči, on je iznad mene i gleda me prodirući ispod
moje odjeće i kože.
„Molim?” Malo se podignem i dam si priliku da se priberem.
„Tražim pet spojeva da se upoznamo, da vidimo možemo li
postojati mi.” Tim riječima zagrije me u trenu.
„Dva”, neplanski počnem pregovore, kao da je to među nama
uvijek neka igra, kao da namjerno sve činimo napetim do kraja.
„Četiri”, izgovara dubljeg glasa, dok mu pogled pada na moje
usne. Svoje navlaži jezikom, neznatno, ali tako primamljivo.
„Tri”, uzvratim, a on se nasmije.
„Dogovoreno.” Uzme moju ruku i malo protrese u znak
dogovora.
„Pitam se jesam li ja sad zaista pristala na tri spoja, ne znam kako
si to izveo.”
Malo se nagne iznad mene gledajući me i dalje postojano u oči te
mi šapne: „Teško bih to napravio da ti to duboko u sebi nisi htjela.
Duboko u sebi, Harper, tamo gdje ćeš me pustiti kao prvog muškarca.
Shvaćaš li što ti govorim?” Knedla u grlu mi se pomakne, ostanem
nijema, ali moje izdajničko srce oglasi se lupajući jače, jer zna da se
njemu obraća. Ipak kimnem jer me gleda s male udaljenosti, i prije
nego se snađem, čujem sebe kako mu se ispričavam.

82
 INNA MOORE
„Oprosti.” On se na tren zbuni.
„Za što?”
„Zato što sam se rugala tvojoj boli. Jer sam glumila. Bila sam
povrijeđena pa sam htjela da i ti osjećaš isto.” Po prvi put iskreno mu
govorim u lice, bez ljutnje, a njegov blagi osmijeh mi kaže da
prihvaća moju ispriku.
„Ja sam prvi uveo uloge u naš odnos. Tako da... Kriv sam i ja za
sve. Ali iskreno mislim da postoji šansa da sve to ostavimo iza sebe.”
Osjećam se puno lakše što sam mu se ispričala, a njegova reakcija me
usrećila. Ne treba me nitko uvjeravati da je on dobar čovjek, samo se
bojim da je sjeban u glavi i da bi to isto mogao prenijeti na mene.
Ljudi zbog ljubavi rade teške stvari, ali zbog boli rade one najgore.
Spuštam pogled, ali me njegov prst natjera da podignem lice i
pogledam ga ponovno u oči.
„Hvala ti na ovome, Harper.”
„Nemoj mi zahvaljivati još, ništa osim tri spoja nismo dogovorili.
Nisam ti obećala ništa drugo jer zaista ne znam koliko je pametno
nastaviti s ovime nakon svega...” Pokušavam obeshrabriti i sebe i
njega da se na kraju ne razočaram još više ako budem očekivala neku
bajku. Bajke nema jer moj princ pripada drugoj. No, uporan je da mi
dokaže suprotno.
„Prije svega, dala si mi šansu, dakle, dala si mi nadu. Dalje je na
meni.” Pruži mi ruku i potom se podigne na noge, odjednom
omatajući svoje ruke oko mene. Zbunjena sam dok me privlači na
svoje grudi, a ja gledam u njegove usne. Dlanom mi glavu položi na
svoje rame, a onda mi šapne:
„Ako si očekivala poljubac, žao mi je što ću te razočarati. Neću te
poljubiti dok god to ne budeš sama tražila od mene.” Nadignem
obrve i nasmijem se u njegovu košulju.
„Znam da se smiješ, Harper”, oglasi se dok me i dalje drži u
zagrljaju.
„Nisam”, slažem i zakolutam očima.
„I kolutaš očima.”
„Ne poznaješ me, Beckforde”, promrmljam ne mičući se od njega
i njegove opojne topline i arome.

83
 Dvojnica
„Možda ne, ali dobio sam šansu i iskoristit ću je dobro.” Ponovno
se nasmijem, a on me zagrli jače i potom doda.
„I to već u petak.”

84
 Harper
„Kćeri, nervozna si zbog sutrašnjeg putovanja?” Petak je, oko
osamnaest sati i ja sjedim do mame na kauču, trudeći se da čitam
pozorno knjigu koju mi je mama darovala, ali uzalud. Ne sjećam se
niti jedne rečenice s ove stranice.
„Ne, mama, spakirale smo se, nemam se što brinuti.” Odradile
smo to prije sat vremena jer smo obje radile jutarnju smjenu. Sutra
putujemo u wellness resort. Odlučila sam nas počastiti, koliko god
ona pričala da su nam to nepotrebni troškovi.
„Zašto onda svako malo pogledavaš na sat i, pobogu, lupaš
nogom nervozno?” Ona stavi ruku na moju nogu i tek tada shvatim
koliko sam nemirna.
„Imam spoj”, uzdahnem.
„Ma daj. Kad?”
„Za dva sata?”
„Pa idi, spremaj se! Zato si nervozna. Je li to pozitivna nervoza?
Kako se dečko zove?”
„Prerano je za spremanje. Uostalom, napisao je da se obučem
ležerno, da mogu čak i trenirku, tako da nemam pojma gdje me vodi.
Zove se Beckford i nije dečko. Muškarac je. Stariji dosta od mene.”
„Koliko je to dosta? Nije valjda moje godište?” Mama se počne
smijati, ali ipak joj nije svejedno. Uzvratim joj da je umirim.
„Nije, mama, zaboga. Nema pedeset godina, nema niti četrdeset.
Ima trideset i sedam.” Mama nadigne obrve i promrmlja.
„Najbolje godine.”
„Molim?” Čujem je dobro, ali ona okreće glavu prema TV-u.
„Rekoh, nije prestar. Taman.” Ponovno me pogleda, a osmijeh
joj lebdi na licu.
„Dobro, neću pitati za koga je taman”, bocnem je nazad, a ona
me štipne za ruku.
„Harper, bezobraznice jedna.” Potom se pogledamo i počnemo
smijati na sav glas. Da nas netko vidi, rekao bi da smo poludjele.

85
 Dvojnica
„Hajde da vidim što ćeš obući, nemoj ipak trenirku. Uske tajice i
neku lijepu tuniku, to je ležerno, a opet izazovno. Uzmi onu lijepu
sivu što je u njoj golo rame i dolje...”
„Mama, pa ti kao da navijaš da dam poticaj čovjeku!”
Ona me pogura u sobu i nastavi pričati: „Nego što, nemaš što
gubiti vrijeme. Ako ti se sviđa i ti njemu, gdje je problem?” Uđemo u
moju sobu, a mama otvori moj ormar i izvadi ono u čemu me
zamislila. Gledam u nju i razmišljam o njezinom pitanju.
„Problem je što on voli svoju ženu.” Mama me pogleda blijedo, a
tunika joj padne na pod od šoka.
„Oženjen? O Moj Bože...”
„Neee! Ne, mama, Isuse. Umrla mu je žena prije dvije godine”,
objasnim joj.
„Dobro, i? Naravno da voli svoju ženu, Harper. Voljet će je uvijek.
Ali to ne znači da ne može voljeti nekog poslije nje. Neće je prestati
voljeti jer je nema. Ali nastavit će živjeti, mlad je čovjek. Zašto si ne
bi dao šansu za novu vezu?” Mama toliko toga sad kaže, mogu se
samo složiti s njom i kimnuti:
„Razumijem.” Bilo bi previše da joj ispričam sve što se dogodilo,
ne želim da to zna. Srećom, prebaci temu i uzme češljati moju plavu
kosu te mi napravi savršenu, posebnu pletenicu. Potom obučem baš
ono što mi je ona predložila. Moram priznati da se osjećam u isti mah
i udobno i zamamno. Sat vremena prije spoja sam spremna, malo
opuštenija, a mama si da zadatak da me okupira nekim svojim
pričama.
Nešto prije osam sati moj mobitel se oglasi. Javim se brzo, a
Beckfordov glas odzvoni u slušalici.
„Čekam te dolje, malo sam uranio.”
„Oh, spremna sam već. Silazim!” spremno odgovorim. Brzo
pokupim torbicu, ubacim mobitel, pokušam nanijeti sloj sjajila, dok
iza leđa čujem kako se mama smije.
„Zabavi se.”
„Mamaaaaa...” Neugodno mi je totalno, a njoj je prilika da me
zeza. Sjurim niz stepenice jer nemam živaca čekati lift. Trebala bih

86
 INNA MOORE
zapravo kao dama sačekati i polako se spustiti kao da mi je svejedno,
neka čeka kad je požurio.
No ne mogu, hodam ubrzano preko ceste kad ugledam njegov
crni auto. Ovaj put ga iznenadim kad otvorim vrata. Mobitel koji je
držao u ruci brzo spusti u jedan pretinac.
„Oh, već si tu.” Širokim osmijehom me pozdravi.
„Pa i ti si uranio, dakle... Oboje smo jednako... Nestrpljivi.”
Odlučim igrati na iskrenost. Mama je dobro rekla, čemu da gubim
vrijeme? Ako ne štima, da što prije saznam i uštedim nam oboma
na... Svemu.
„Priznajem, jesam.” Pogled mu se zadrži na mom golom ramenu,
potom na bedrima u utegnutim tajicama, da bi se zatim zadovoljno
oglasio.
„Predivno izgledaš. Ti to uspijevaš u svakom izdanju.”
„Hvala ti, kao i ti.” Ne mogu ne zamijetiti kako je seksi u
trapericama i običnoj crnoj majici. Jedan pramen kose mu nestašno
pada na čelo i poziva me da ga maknem, da ga dirnem.
„Idemo?” Osvijestim se i pogledam ispred sebe kad on pokrene
auto.
„Naravno. Baš me zanima gdje me vodiš.” Beckford se samo
nasmije i doda gas.
Pola sata kasnije, ja sam u šoku. Stojim nasred jebenog botaničkog
vrta u zatvorenom stakleniku u kojem svijetle prigušene male
lampice, a ispred nas se nalazi deblja deka, par jastuka i sve je
uređeno kao da imamo piknik.
„Čovječe...”, otme mi se uzdah oduševljenja, dok Beckford stoji
iza mojih leđa. Naravno da sam se zapitala koji vrag radimo u
botaničkom vrtu u ova doba kad nema nikoga, ali doveo me držeći
ruke preko mojih očiju.
„Dopada ti se?”
„To je preblaga riječ. Izgleda tako bajkovito.”
„Ti to zaslužuješ”, on mi šapne, a ja se okrenem prema njemu.
„Ne zaslužujem, bila sam grozna prema tebi u mnogim prilikama.
Netko drugi bi me davno poslao k vragu i odustao.”
„Ja sam ozbiljan, Harper. Ne odustajem.”

87
 Dvojnica
„Dobro, imaš tri spoja, a za prvi već dobivaš bodove.” On položi
svoje ruke na moja ramena te na onom mjestu gdje je moja koža
ogoljena neznatnim pomacima prstiju stane me masirati. Znam da je
rekao da neće ništa pokušavati, ali dok mi je ovako blizu, napeta sam
i u potrebi.
Dovraga, privlači me kao nitko nikada iako možda nismo dobri
jedno za drugo.
„Nadam se da si gladna, jer svašta sam donio. Što se tiče hrane,
izbor ti je ogroman”, kaže aludirajući ovom izjavom na neki drugi
izbor. Pogledam ga preko oka, a on se smije.
Kužimo se jako dobro, stoga mi je potpuna uživancija dok u tišini
sjedamo jedno pokraj drugog na pod. Oko nas su niska zelena
stabalca, nešto dalje je malo jezerce s lopočima, iznad nas su viseće
biljke, dok nam mjesečina dariva malo svojeg čara kroz staklenu
kupolu. Osjećam se kao da sam u nekom fantastičnom filmu i samo
čekam da se dogodi neko čudo.
„Prekrasno je. Ne želim znati koliko si i kome platio da nas tu
pusti.” Ogledam se još oko sebe, a kad bacim pogled na Beckforda,
uočim kako me analizira.
„Harper, jesi li dosad voljela?”
Iznenadi me ovim pitanjem pa odgovorim nakon kraćeg
razmišljanja: „Mislila sam da jesam, ali... Čini mi se da nisam.”
Malo razmišlja o mojim riječima pa nakrivi glavu, ne skidajući
pogled s mene.
„Misliš li da je moguće voljeti više puta u životu?” Zastane mi dah
u grlu jer nisam mislila da ćemo voditi ovakve teme.
„Nemam odgovor na to pitanje. Stavljaš me u razmišljanje. Zašto
me to pitaš?”
„Zato što i ja o tome mislim. I mislim da za svakog od nas ne
postoji samo jedna prava osoba.”
„Vjerujem da postoje srodne duše.”
Beckfordu se usna trzne u osmijeh.
„Imaš li cijeli život samo jednu najbolju prijateljicu?”
„Ne, zaboga. Imala sam jednu u vrtiću, drugu u osnovnoj školi,
dvije u srednjoj, sad imam tri najbolje prijateljice.”

88
 INNA MOORE
„Jesu li one tvoje srodne duše?”
„Pa, jesu.”
„Voliš li ih sve na isti način?” Pokušavam shvatiti kamo me
navode njegova pitanja.
„Ne. Imamo različite razine prisnosti i svaku volim na svoj
način.”
„Da se jedna odseli daleko, prestaje li ona biti tvoja srodna duša?”
Namrgodim se na ovo jer mi to stvara neugodu.
„Ne, jer i dalje imamo sve što nas povezuje; doživljaje, sjećanja,
uspomene.” Beckford se ovaj put šire nasmije.
„Ali zamisli da ode u Europu, da se ne čujete mjesecima. Ima li u
tvom životu mjesta za novu prijateljicu?” Progutam knedlu jer
razumijem što mi želi reći pa posegnem za čašom mineralne koju mi
je već pripremio.
„Želiš mi ovime reći da u tvom životu postoji slobodno mjesto za
neku ženu? Sad kad tvoje nema?” Pogled mu odjednom postaje
mračniji, ali požudniji. Iskapim vodu do kraja jer osjećam kako mi se
usta suše.
„Ne za neku ženu. Za tebe, Harper. Jer to što imam s Emmom su
sjećanja i voljet ću je uvijek, ali spreman sam za novu ženu, novi život
i stvaranje novih uspomena.”
Naježim se cijela iako je toplo, jer mi svaka njegova riječ stvara
trnce po tijelu. K vragu, zna reći ono što želim čuti!
„Ne ide nikome na ruku što ta žena neopisivo sliči na tvoju.”
Približi mi se malo i potom zubima uhvati svoju donju usnu.
„Vjeruješ li mi da svakim danom vidim sve manje sličnosti? Tvoje
trepavice su tako duge i uvojite, tvoje obrve tanje i svjetlije, tvoja koža
mekša i bljeđa, tvoje ruke jače, tvoj osmijeh vedriji, tvoje usne punije.
Ti nisi kopija, Harper. Ti si posebna, unikat.” Oči mi se pomalo
zaklapaju dok žmirim na njegove usne očekujući da me poljubi, a sve
što on napravi jest da položi ruku na moju kosu i prijeđe duž moje
pletenice.
„I tvoja kosa, plava i zlatna, ali ono najdraže u tebi su tvoja snaga
i vatra. Želim da gorimo zajedno, da ludimo zajedno, da budemo
zajedno to što jesmo.”

89
 Dvojnica
Gotova sam, da me sad položi ispod sebe, dala bih mu da me
poševi na podu jebenog botaničkog vrta!
„Jesi li sad gladna?” odjednom se oglasi, a ja otvorim oči kao iz
transa. Beckford se smiješka lukavo, jer evidentno je da zna kako
utječe na mene. Tako me i pridobio, riječima zaveo.
„Tvoje godine dale su ti iskustvo da znaš reći ono što žena želi
čuti”, uzvratim mu pomalo osorno dok biram što staviti na svoj
tanjur.
„Sve što ti govorim ja i mislim, ne radim to samo zato što bi moglo
upaliti. Vjeruj mi, srce, ja jako dobro znam što bi kod tebe upalilo, a
to nisu samo moje riječi.”
„Prestani. Rekao si da ćeš biti dobar.”
„Pa dobar sam, nisam te ni dirnuo. Osim po kosi.”
Pogledam ga prijekorno, a on zagrize hranu i nasmiješi se.
„No, pričaj ti o sebi. Pričaj mi o... Emmi.” Zalogaj mu zastane u
grlu i osmijeh izblijedi malo.
„Želiš li doista prvi spoj provesti pričajući o njoj?”
„Začudo, da. Želim znati. Pošto oboje volimo postavljati rokove,
imaš deset minuta da mi o njoj i vama ispričaš ono što želiš.”
„Deset minuta?”
„Da.”
„U redu. Bit će dovoljno za ono što moraš znati.” Potom obriše
svoje usne i otpije gutljaj vode. Pogleda me i počne govoriti: „Bili
smo u braku pet godina. Naše obitelji se poznaju oduvijek, ali među
nama je prije postojalo samo prijateljstvo. Krenuli smo u vezu i po-
tom se oženili. Emma je bila... boležljiva, slabog imuniteta. Ostala je
trudna, ali nažalost, izgubila je bebu.”
Osjetim kako mu glas postaje tiši, a mene oko srce nešto zapeče.
On nastavi pričati.
„Od tada je postala drukčija; povukla se, bila je tiha i bezvoljna.
No niti jedan psihijatar nije ustvrdio ikakvu psihičku dijagnozu, da
bi joj dijagnosticirali metastaze na mozgu. Umirala je, dali su joj pet
mjeseci, a ona je poživjela dvanaest, sve dok nije nastradala.”
„Žao mi je”, oglasim se iskreno iz srca jer me bol na njegovom
licu kida.

90
 INNA MOORE
„Meni je žao jer joj nisam mogao pomoći. Zvao sam najbolje
stručnjake, plaćao terapije, tražio mišljenja, nisam se predavao.
Pokušavao je nasmijati, ali nisam uspio. Nisam joj mogao pomoći.”
„Takav je život.”
„Nije pravedan, zar ne? Život nas povrijedi, ali nas onda i
nagradi.” Beckford posegne za mojom rukom i prekrije je svojim
dlanom. „Znam princip života i smrti, ali ipak je nisam uspio zaštititi.
Ona je bila moja svrha, ja sam bio njezin zaštitnik.”
„Beckforde...”, izustim nježno jer vidim koliko mu je teško
govoriti to naglas.
„Koja je tvoja svrha u životu, Harper?”
„Hm...”, zavrtim glavom, „ne znam. Nisam tražila svrhu svog
života još”, iskreno odgovorim, a on me natjera da ga pogledam u
oči i tada prozbori: „Svrhu nekad ne tražiš. Ona te nađe sama.”

91
 Beckford
Žudim za tim da opet osjetim ovo podatno tijelo u mojim rukama,
samo što je ovaj put ne bih darivao samo nježnostima, ovaj put dao
bih joj sve od sebe. Harper je žena koja želi sve do kraja, žestoko i
bez suzdržavanja, koja pokazuje i svoje dobre i loše strane.
S njom nema glume. Nema potrebe za ulogama.
Dok je vozim kući nakon prvog spoja i razgovora u kojem mi je
pričala o svojim prijateljicama, majci i poslu, osjećam njezin nemir.
Sjedi na suvozačevom sjedalu i promatra me preko oka. Prstima
gužva rub svoje tunike, znam da ima očekivanja. No, neću joj ih
ispuniti. Želim da ona bude ta koja će meni prići i zatražiti me ono
što sam joj obećao.
„Hvala ti za ovu večer. Bila je divna”, progovara čim parkiram
pred njezin stan.
„Uistinu jest. Doznao sam puno toga o tebi.” Okrene se prema
meni i daruje mi onaj predivni smiješak. Oči joj blistaju.
„Kao i ja.”
„Da odmah dogovorimo drugi spoj?” upitam nestrpljiv, jer
prokleto ne znam kako da se držim na distanci.
„Za vikend sam s mamom u wellnessu. Idući tjedan?”
„Ponedjeljak?” predložim jer mi je dugo čekati kraj tjedna.
„Može”, odgovara kao da i ona jedva čeka.
„U redu”, kimnem joj držeći ruke na volanu, a ona gleda u mene
kao da očekuje nešto, neki potez. Znam što čeka, ali to neće dobiti.
Stoga samo izađem i odem joj otvoriti vrata. Pružim joj ruku i
pomognem da izađe.
„Poslat ću ti sve detalje. Opet budi ležerno obučena, pokupim te
nakon posla.”
„U redu.” Gleda u moje usne, a ja upregnem svu samokontrolu
da je ne uzmem u ruke i poljubim silovito.
„Laku noć, Harper”, izustim i odem s druge strane auta.
Pogledam je još jednom dok me ispraća čeznutljivim pogledom.

92
 INNA MOORE
Zatrubim dok odlazim, a ona malo poskoči.
Moram se nasmijati.

*
Vikend provedem radno s Millerom. Ugovaramo važan posao, ali
sve vrijeme razmišljam kako o petku, tako i o narednom ponedjeljku.
U nedjelju oko podne poruka mi zazvoni i kad je otvorim, ostanem
zadivljen. Ta mala me zaista košta živaca, ali vrijedi svakog potroše-
nog.
- Nadam se da i ti uživaš danas. Harper mi piše, a ispod je slika nje
u šarenom badiću na bazenu. Leži na ležaljci i u kadru je samo
njezino lice, raspuštena plava kosa i lice bez trunke šminke.
- Sad zaista uživam. Uzvratim joj i pošaljem jednu sliku na kojoj se
vidim iznad hrpe papira.
- Evo da ti još malo pomognem. Uzvraća isti čas, ali ovaj put u kadru
su njezine grudi, ravan trbuh i glatka bedra.
- Drago mi je da si tako dobronamjerna, imaš sreće što nisi blizu.
- Da? Da sam blizu, što bi mi se moglo dogoditi?
- Radije se pitaj što ti se sve NE bi dogodilo.
Dovraga, napaljen sam kao mulac samo od par njezinih poruka i
dvije slike. Naboj između nas je tako postojan da sam spreman za
akciju čim pomislim na nju.
Druge žene na mene tako ne djeluju. Zaboga, ni Emma nije tako
djelovala na mene. Ova žena budi u meni štošta, nešto što nisam
nikad doživio. Doživio sam da ne mogu dočekati da se sutra vrati.
Kad vražji ponedjeljak osvane, ja sam kao nikad dosad raspoložen
i po uredima vidim da me gledaju začuđeno. Miller mi proviri u ured
nešto prije ručka.
„Dogovoreno, idemo za pola sata”, odgovaram prije nego me išta
upita. U ovo vrijeme se obično dogovaramo za ručak, no on sjeda na
stolac naspram mene i počeše se po svojoj bradi.
„Neobično je da se po uredima šapuće o tebi.”
„O meni?”

93
 Dvojnica
„Da. Morao sam se uvjeriti da si, kako kažu, neopisivo dobre vo-
lje. Je li razlog ona plavuša?” Ne umijem skrivati osmijeh pa odložim
kemijsku i naslonim se.
„Jest. Danas imamo drugi spoj.”
„Nadam se da je mila i draga, jer ona druga je živa vatra. Isuse,
pogledaj.” On povuče ovratnik košulje i pokaže mi par žarko crvenih
tragova na svojoj koži.
„Ona te je ogrebla?”
„Da. Luda ženska. Žilava, lajava i totalno poremećena.”
Nasmijem se i pokažem mu glavom da krenemo.
„Hajde, idemo odmah na ručak, želim da mi ovaj dan što prije
prođe.” Potjeram ga ispred sebe i na putu do restorana uistinu
primijetim kako me mnogi pogledavaju sa zanimanjem.
Što da skrivam, smijem se nakon toliko vremena.
Nakon posla požurim po Harper, kako sam obećao. Stanem
ispred njezine čistionice. Vidim kako žuri prema meni, kako joj je
kosa kovrčava danas, a lice obasjano srećom.
Veseli mi se.
Dovraga, bit će moja, taman mi bilo zadnje. Neće se dugo opirati!
„Onda, kamo danas, gospodine Law?” Pogleda me vidno
opuštena i tako lijepa.
„Na jedno zabavno mjesto, gospođice Brennan. Nisam tamo bio
punih dvadeset godina.”
„Zabavno, kažeš? Pristajem.” Napući usne slatko i zaveže se
pojasom.
Srce, mislim da bi ti pristala da te bilo gdje odvedem.
U dnu duše dajem sebi poticaj i nadu, jer izgleda kao žena koja
uživa u mom društvu, vedra, vesela i živahna.
„Godio ti je odmor, vidim”, kažem joj dok ona vadi iz torbe svoje
naočale i stavlja na lice.
„O, da. Samo smo ljenčarile. Mami je to baš trebalo.” Osjetno je
koliko nam se samo nakon jednog spoja i iskrenog razgovora odnos
poboljšao, stoga nema razloga da sumnjam u naš uspjeh. Punih
pedeset minuta vozimo kroz grad, a Harper pušta glazbu na radiju te
pjevuši.

94
 INNA MOORE
Ne sjećam se da je bilo tko pjevao pokraj mene, da me budio
svojom mladošću i zarazio svojim duhom.
„Ma daj?!” Harper uzvikne u onom času kad ugleda ispred nas
ogroman zabavni park. Skida polako svoje naočale i gleda zadivljeno
dok ulazimo u park i tražimo parking.
„Isuse, Isuse... Nisam ni ja bila tu već godinama. Tata me vodio
prije, ali sam mislila da sam to prerasla. A sad... Sad se tako veselim!”
izusti vrckavo i krene pljeskati rukama kao neka slatka djevojčica.
„Idemo”, pozovem je pa izađemo iz auta. Zatim kao po navici,
kao da je to nešto posve normalno, pružimo jedno drugome ruku i
tako spojeni krenemo unutra.
Ona se ogleda kod svake zabavne točke; kod brodova, kuće strave,
autića, raznih vrtuljaka. Ne mogu prestati gledati njezino lice i diviti
se njezinom osmijehu dok čekamo red za svaku atrakciju. Na sve je
uspijem nagovoriti osim na najveći kotač.
„Nema šanse, ne, povratit ću po tebi i upropastiti spoj. Ne.”
Odlučno i ozbiljno vrti glavom, držeći ruke prekrštene na prsima.
„Harper, bojiš li se visine?”
„Možda”, kaže gledajući gore visoko baš u trenu kad se kotač
zaustavio.
„Nema potrebe da se bojiš, ništa se neće dogoditi.”
„Kako ti znaš? Nisi inženjer. Zamisli da vijci popuste i kotač
samo... Ode...” Suzdržim se da se ne nasmijem pa posegnem za
njezinom rukom, a drugom rukom pomazim njezin obraz. Pogleda
me prestrašeno.
„Vjeruješ li mi?”
„Da.”
„Ja ću biti uz tebe, a ako povratiš, oprostit ću ti. Nosit ću se sa
svim posljedicama jer sam te ja i nagovorio.” Pogleda opet mene, pa
kotač, a kad nas masa pogura naprijed jer je naš red, ona opsuje.
„Dođavola, idemo.”
To mi se sviđa, neustrašiva mala.
Sjedne pokraj mene, približi mi se, gotovo da se zalijepi za mene
te sačeka da je zakopčaju. Isti čas kad se oglasi zvuk za polazak, ona
podvuče ruku pod moju i privije se uz mene.

95
 Dvojnica
„Bit ćeš dobro, Harper”, napomenem joj, ali već za nekoliko
sekundi ona počinje mrmljati:
„Isuse Bože... Užas... Neću gledati...” Penjemo se polako sve više,
a ona zatvara oči i zabija lice u moja prsa.
„Srce, propuštaš zabavu i doživljaj.”
„Jebe mi se za zabavu, hoću dolje.” Nasmijem se potiho dok me
njezini nokti probijaju kroz košulju, ali ne marim. Izvučem ruku i
obgrlim je jako. Čujem kako diše duboko, a onaj čas kad zastanemo
na vrhu, ona se trzne.
„Zašto smo stali? Isuse, zašto?”
„U redu je, Harper, to je normalno. Pogledaj, imamo pogled na
grad. Divno je.” Uistinu se divim ljepoti grada, nisam to nikad
doživio na ovaj način, ne dok je ova žena pokraj mene.
„Beckforde... Molim te...”
„Što, srce? Što me moliš?” svrnem pogled na nju, a ona pomalo
podiže lice i žmirka na mene.
„Molim te da me okupiraš jer ću početi vrištati. Zaglavljeni smo
na vrhu jebenog kotača od pedeset metara!”
„Harper, kako da te okupiram?” Dirnem njezino lice drugom
rukom, a ona otvori oči širom.
„Poljubi me.” To je točno ono što sam čekao, stoga ne gubim
vrijeme više, nego navalim na njezine usne kao da ih kušam po prvi
put. Ljubim je tako posesivno i pohlepno, pa da ni ne shvaćamo da
se kotač pokrenuo i vodi nas prema dnu. U nama radi vrtuljak strasti
i okreće nas u svim smjerovima.
Već sam debelo ovisan o ovom slatkom okusu i njenim mekanim
usnama, da je želim povesti svojoj kući i nikad ne pustiti vani u svijet.
No, ona ne želi u moj dom i shvaćam zašto. Zato ću je voditi na sva
druga mjesta i ovako uživati u njoj.
„Harper...?” promuklo progovorim dok odvajam usne od
njezinih, a ona stoji zatvorenih očiju pokraj mene i diše duboko.
„Hm?”
„Stali smo. Moramo izaći. Samo se nas čeka.” Pogledam oko nas,
zaista su svi izašli i sad ide nova grupa, a mi se ljubimo kao neki
tinejdžeri.

96
 INNA MOORE
„Oh, idem, idem.” Lelujavo i zbunjeno ogleda se oko sebe, gleda
na koju stranu izaći pa posegnem rukom za njom i privučem je sebi.
„Mislim da je dovoljno doživljaja za večeras. Sutra je radni dan”,
govorim joj dok je vodim prema autu.
„Gotovi smo? Idemo doma?” I dalje je tako slatka i zbunjena. Oči
joj sjaje, a lice se rumeni. Kladim se da su joj usne još vrele od naših
poljubaca. Gori li u dubini za mnom, kao što mene vatra guta dok je
gledam?
„Moram te vratiti, zar ne? Ili želiš da idemo nekamo? Ti reci.”
Odjednom se malo postidi pa spusti glavu.
„Da, sutra radimo. Bio je ovo divan spoj. Hvala ti.”
„I drugi, ovaj, treći put.”
Čim sjednemo u auto, ona se opet oglasi.
„Kad onda da očekujem treći spoj?” Pogledava na mene nemirno,
mogu osjetiti njezinu čežnju.
„Petak opet?” računam na brzinu jer želim da tu večer bude sa
mnom. Nedjelja će mi biti teška, sve vrijeme koje ću provesti s Harper
dat će mi snagu da izdržim taj dan u godini.
„Vrijedi. Petak opet. Dobro ti ide. Imaš plus i za ovaj spoj.”
„To je kompliment, dakle. Ponosan sam na sebe.” Pogledam je
preko oka i ne mogu ne zamijetiti kako trlja bedra i grize usnu.
Drži me jednaka želja za njom, stoga čim stanemo pred njezinom
zgradom, ugasim auto i potom je pogledam.
„Želiš li još nešto, Harper?” Gleda u mene dugo, znam da se bori
sama sa sobom jer na licu joj čitam požudu i potrebu.
Ona primi kvaku automobila i krene vani uz ispriku.
„Želim, Beckforde, ali bojim se ako krenem, neću moći stati.”
Potom joj pogled klizne na moje usne, moj vrat, ruke i potom na
međunožje.
Ma vidi ti, male napaljene!
Mogu sebi samo čestitati i onda u petak ostvariti nam oboma
snove.
Tako će i biti.
„Laku noć, Harper, čujemo se sutra, a vidimo u petak.”
„Laku noć i hvala ti na ovoj večeri.”

97
 Dvojnica
Pošalje mi jedan poljubac utisnut na prste i onda krene prema
zgradi. Ostanem je gledati sve dok ne uđe unutra i tek onda krenem
doma. Moja prazna kuća koja nikome i ničemu ne služi osim kao
spremište uspomena.
Dočeka me samo krevet da u njemu prespavam i hrpa ogledala
koja me podsjećaju na samoću.
Jer žena koju želim pokraj sebe, sad spava u drugom krevetu, a u
ovaj se zaklela da neće ući.
No ni to nije prepreka. Znajući i svoju i njezinu želju, stvorim plan
za petak.
Four seasons.

98
 Beckford
Harper stoji pokraj mene, pruža mi svoju ruku da je povedem u
bar hotela Four seasons.
Petak je i naš treći spoj. No, ne i zadnji. Drži moju ruku tako
čvrsto da sam potpuno u to uvjeren. Ne možemo se prestati smijati
ni ona ni ja, a malo je reći da sam očaran njome.
Njezino tijelo grli uska crna haljinica, do pola bedara, vrtoglavo
visoke štikle, crni lak na noktima i plava duga ravna kosa. Lice joj
blista i očigledno je koliko je zadovoljna. A jednako mi je i samom.
Nisam se ovako osjećao, bojim se, nikad. Bezbrižno i potpuno
zaneseno.
Hodamo jedno pokraj drugog, njezina ruka je u mojoj dok
zajedno ulazimo u bar u predvorju.
„Ovo je... Wow! Ne izlazim inače na ovakva mjesta.”
„Nakon vrta i vrtuljka, mislim da si zaslužila nešto luksuznije.
Izabrao sam ovaj bar radije nego neki zadimljeni klub. Ovdje imamo
mir i osamu. Za nas dvoje”, šapnem joj ovo zadnje na uho, a ona se
zacereka. „S tim da je večeras jazz večer pa možemo i otplesati.”
„Oh, naravno, divno plešeš”, uzvrati mi gledajući me jednako
očarana. Znam prepoznati divljenje u njezinom pogledu, iako sam
dosad vidio raspon od ljutnje, razočaranja, boli pa sve do opijenosti
i oduševljenja.
Ovo je stanje u kojem je želim gledati.
Smjestimo se u udaljeni kut, za mali stol za dvoje, ali privučem
njezin stolac bliže.
„Nemoj mi bježati”, dodam dok sjeda do mene, a ona se potom
nagne tako da su mi njezine dojke u razini očiju.
„Teško da bi me nešto večeras moglo otjerati. Večeras te želim...
Vidjeti i u ovom okruženju.”
„Postoji li nešto što posebno želiš vidjeti i doživjeti?” Kažiprstom
povučem nježno liniju po njezinoj nadlanici, a ona taj potez poprati
pogledom.

99
 Dvojnica
„Hm, noć je duga.”
„Vjeruj da ću ti ispuniti što god poželiš od mene.” Bljesne na mene
prelijepim očima. Pogled govori više od riječi, uvjeren sam u to
pokraj ove žene.
„Za početak molim te jedan martini.”
„Lijepo.” Kimnem i pogledom potražim konobara, a ruku
ostavim na njezinoj. Čim on uzme našu narudžbu, posvetim svoju
punu pozornost Harper. Malo se okrenem prema njoj i odmjerim
pogledom ne skrivajući požudu. I više od toga. Potrebu.
Jednaku vidim u njoj, dok me zavodi naočigled. Drži martini u
ruci dok kažiprstom miluje rub čaše, nesvjesna da joj zubi grizu donju
usnu.
„O čemu želiš večeras razgovarati?” upitam je jer sam u stanju
odvući je u neki skriveni kutak i poševiti bez suzdržavanja.
Tek malo se lecne i onda popravi kosu.
„Mislim da neće biti potrebno puno razgovarati. Godi mi glazba
i tvoje društvo. Teške teme večeras ne želim na repertoaru. Večeras
uživamo u spoju, zar ne?”
„Slažem se, samo, što očekuješ od ovog zadnjeg spoja?” Nagnem
se tako blizu da mi je nos u njezinoj kosi i škaklja moje lice.
„Hm... Očekujem da me ne vratiš doma tako brzo.” Odmakne se
i pogleda me u oči kao da se ustručava izreći svoju želju.
„Onda ću se pobrinuti da ti ispunim želju. Što želiš raditi, Harper?
Želim iz tvojih usana čuti.”
„Želim uživati. S tobom. Barem još večeras.”
„Nakon toga ćeš mi reći svoju odluku? Reći ćeš mi možemo li
početi ispočetka?”
„Hoću, ali večeras želim više.” Zatrepće i raširi svoje lijepe oči, a
ruku položi na moju. Njezina haljina povukla se naviše, što mi
privuče pozornost, tim više jer ona razdvaja noge i onda pojača stisak
na mojoj ruci.
„Želiš li me dirati?”
Dovraga, mislio sam da sam ja taj koji će inicirati nešto, ali u njoj
buja još veći žar, onaj kojeg se ne bojim da će me opeći. Dapače, rado
ću po njemu bos gaziti.

100
 INNA MOORE
Raširenih bedara, navodi moju ruku na svoje međunožje dok joj
se oči lagano sklapaju, a usne bivaju vlažne od poteza jezikom.
Zaklonjeni smo stolom, no jedan glas razuma me opominje da
hodam po rubu jer ne mogu se dugo kontrolirati. Krv mi vrije,
dlanovi mi bride, pucam od želje da se nađem u njoj prstima,
jezikom...
„Želim, srce, ali ne ovdje.”
„Želim sad”, izgovara potiho, glave neznatno naslonjene na moju
ruku preko naslona, nesvjesna da u meni budi manijaka.
„Pogledaj me, Harper.” Obujmim dlanom njezin potiljak i
natjeram je da se probudi iz ekstaze. Ne znam što je utjecalo na nju,
ali mogu biti jebeno sretan jer me želi.
Pogleda me pa privučem njezino lice svojem.
„Ako me želiš, možemo ovaj čas otići gore u sobu i cijelu noć
ćemo uživati.” Diše jednako teško kao i ja, no prva se trgne, zgrabi
svoju torbicu i ustane. Potom mi pruži ruku i kaže glasa obojenog
pohotom.
„Želim.” Spremno prihvatim njezinu ruku i potom je odvedem do
recepcije. Kroz deset minuta smo na predzadnjem katu u luksuznoj
sobi s ogromnim krevetom. I dalje drži svoju ruku u mojoj bez
ijednog znaka kolebanja. Baca svoju torbicu negdje na pod, a za njom
baci i štikle.
Odjednom su njezine ruke na ovratniku moje košulje. Privlači me
sebi i počne ljubiti neutaženo i posve halapljivo.
„Harper, srce...” Ne mogu ni progovoriti zbog žestine kojom me
osvaja. „Srce, imamo cijelu noć.”
„Molim te, Beckforde... Ponavljaj moje ime...”
„Harper...”, ispunim joj želju, iako nema potrebe da bude
nesigurna. Mislim samo na nju, danima i noćima. Spustim njezine
ruke i odvojim usne od nje, ali naslonim čelo na njezino.
„Želim te kao što nikoga nikad nisam želio. Shvaćaš li to?”
„Shvaćam. I osjećam isto.” Dahne mi u usne i potom se propne
na prste te poliže moju usnu.
„Pravi si mali vrag, znaš. Počela si me izluđivati već dolje u
javnosti.”

101
 Dvojnica
„Mislim da ti godi to. I sad te molim samo jednu stvar. Ne želim
nježno. Ne želim polako. Ne želim obzirno.” Sagorijevaju me njezine
riječi i pogled pun žudnje. Harper me povuče rukom do kreveta
hodajući unatrag, sve vrijeme imajući me na oku.
Pušta moju ruku te položi prste na naramenice svoje crne haljine
i u tren oka ona ostaje naga preda mnom, prelijepa i željna. Malenim
komadićem tkanine skriva međunožje. Ta crna tkanina na njezinoj
bijeloj puti čini je slikom iz snova, samo što je ovaj put ona stvarna.
Ona je apsolutno sve što želim.
Kako u jednoj osobi nađeš sve što ti je potrebno?
Plave vlasi prekrivaju tek njezina ramena dok me njezine gole i
već napete bradavice pozivaju da ih dirnem. Imam namjeru dirati je
cijelu noć i gostiti se njezinom željom.
„Skini se”, promuklo progovara gledajući me ispod trepavica, „ali
polako, samo to učini polako. Ne želim da suzdržavaš svoj žar i svoju
divlju stranu sa mnom”, Harper mi gotovo šapće prateći pogledom
postojano kako moji prsti otkopčavaju gumbe moje košulje, a potom
remen s mojih hlača.
Kut usne joj se podigne u smiješak u onom času kad moje hlače
kliznu niz moje noge da bi potom ostao ispred nje samo u
boksericama.
Pogledom me štuje i upija.
„Nadam se da imaš zaštitu”, nasmije se vragolasto, a ja joj kim-
nem.
„Računao sam na to, srce, računam na to svaki put kad sam s
tobom.”
„Dovoljno si bio strpljiv, sada dođi i nemoj voditi ljubav sa
mnom, poševi me kao da ništa ne želiš na svijetu više od toga, kao da
ti život o tome ovisi”, izgovara gotovo prijeteće dok joj se oči zatam-
njuju, a glas postaje hrapav.
„Ništa drugo ni ne želim”, kažem joj i onda, u jednom trenu sam
na njoj, prikujem je svojim tijelom na krevetu podižući joj ruke iznad
glave.
Smije se i dalje dok pokušava migoljiti ispod mene.
„Samo izazivaš.” Osjećam kako postajem sve tvrđi i bolniji.

102
 INNA MOORE
„Znam, to mi je i namjera”, vražica mala mi zagrize usnu i malo
zareži. Potom izvuče svoje ruke iz stiska i obujmi me oko vrata.
Dahne u moje usne.
„Želim da ti bude nezaboravno, kao nikad do sad.”
Potom me poljubi i natjera me da je posjednem na sebe. Kao
priviđenje je, vatrena i spremna, ona koja je zaslužna što sam ja danas
živ, što osjećam, dišem i žudim.
Stoga se potrudim ne uskratiti joj sve što traži.
Progovaram njezino ime bez prestanka, ukopan u njoj dok me
ljubi po prsima. Progovaram ga i dok me pohlepno uvlači u svoja
usta i dok svršava oko mene i dok me grebe. Izgovaram njezino ime
čak i dok sam jezikom u njoj.
Želim da zna da mislim jedino na nju.
Sve što mi je u krvi i u mislima je ova žena, sve što mi je u duši i
srcu njezino je ime.

103
 Harper
Htjela sam ovo, zaista sam ovo htjela. Htjela sam da mi se preda
potpuno, da izgovara moje ime, da misli samo na mene, da mu bude
kao što nikad ni s kim nije bilo.
Jer ja ovo nisam nikad doživjela na ovakav način. Nikad nikog
nisam trebala da mi se preda, kao što trebam njega. Pokazao mi je da
je spreman nastaviti dalje. Pitanje je samo jesam li ja dovoljno jaka
da podnesem svoje misli, hoću li uvijek biti sigurna u sebe, u to da je
on moj?
Ja želim to.
Noć provodim u njegovom naručju. U vrelim satima u kojima
dobivamo jedno drugo u svim pozama, u čarima ovog čina, Beckford
mi uistinu pokaže i onu drugu stranu. Osjećam da se toliko dugo
suzdržava.
„Ti si stvarno jedna mala vražica, toliko možeš izdržati. Bojao
sam se da neću moći pratiti tvoj tempo, ti si ipak mlada, a ja sam...”
„A ti si što?!” povičem na njega. „Nemoj slučajno reći star, ti si,
zaboga, u najboljim godinama! Markantan, zreo, poželjan muška-
rac.” Češkam ga po prsima, a on prede od užitka.
„Zašto si mislio da me nećeš moći pratiti?” upitam smještajući se
na njegovom ramenu.
„Jako dugo nisam imao odnose.”
„Koliko dugo?” upitam, iako bi bilo bolje za žene da to nikad ne
pitaju.
„Tri godine.” Pogledam ga zaprepašteno.
„Zezaš?”
„Ne, to je ozbiljna tema za jednog muškarca, ali ne žalim se što si
me iscrpila.” Nasmiješim se, nježno prelazeći dlanom po njegovoj
bradi. Ne želim se još ustati i otići od njega.
„Trebala bih se okupati, ne smijem doma doći s mirisom seksa na
koži i u kosi.” Nema mjesta gdje nije svršavao po meni, potrošili smo
svu kontracepciju.

104
 INNA MOORE
„Ne želim da ideš”, odjednom se i on oglasi.
„Znam. Ni ja ne želim otići. Ali moram. Subota je dan za mene i
mamu. Ne želim da brine.”
„Navikla je da prespavaš noć vani?” upita s primjesom posesivno-
sti i ljubomore.
„Samo kod cura.” Kimne zadovoljno i nastavi me gledati dok gola
odlazim u kupaonicu da se istuširam.
Tek što voda smoči moju kosu, vrata tuša se otvore i Beckford uđe
k meni. Ovaj put krene me ljubiti nježno, kao zahvalu za ovu noć.
Jednako nježno i vodi ljubav sa mnom dok me drži na sebi prislo-
njenu uz zid tuša, dok prodire duboko i ponovno šapuće moje ime.
Ne strepim kao noćas. U jednom trenu, dok je bio na putu prema
ekstazi, napetost me podsjetila na onaj trenutak dok sam čekala hoće
li izgovoriti ono što ne bi smio. I nije, govorio je samo moje ime.
S jednakim obzirom, jednako posvećeno pobriše moju kosu, a
onda stane iza mene dok se gledamo u ogledalo i krene prstima
prelaziti po mom tijelu. Dira moja ramena, grudi, trbuh, da bi
dlanove spustio između mojih bedara, a usne na moj vrat.
„Ne zaboravi, Harper. Ti si posebna.” Njegove riječi me dojme
nakon svega što smo noćas proživjeli, a on i dalje misli na moje
osjećaje. Ne želim osjećati nesigurnost.
„Odvest ću te doma.”
„U redu”, složim se dok on izlazi da se obuče, a ja sušim svoju
kosu. Osjećam tek malu neugodu jer sam po prvi put provela noć u
skupom hotelu kako bih se seksala s tipom, ali ovo je ipak sad
drukčije od one prve noći s njim. Jedva dočekam ući u njegov auto
kako bih što prije došla doma.
„Onda, Harper?”
„Molim?” Malo se zbunim kad stanemo na parking. Beckford me
gleda širom otvorenih očiju očekujući nekakav odgovor.
„Onda? Spojevi su prošli. Imaš li konačan odgovor za mene?”
Mislim da imam, ali nešto me priječi da mu odgovorim ovaj tren.
„Hoćeš li mi dozvoliti samo koji dan da mi sve sjedne na mjesto?
Jer sad sam još pod dojmom, ali ne trebam preispitivati tebe, već
sebe...” On kimne, mada nevoljko.

105
 Dvojnica
„U redu, razumijem te. Čujemo se svakako.”
„U redu. Hvala ti na svemu.” Nagnem se i poljubim Beckforda
ovlaš, ali me on privuče sebi snažno i udijeli mi strastven poljubac.
„Idi sad, Harper, jer jedva se kontroliram da te ne pustim nikad.”
Osmijehom ga pozdravim i potom požurim u stan.
Mama je već budna i dočeka me s kavom u rukama.
„Jutro, mama”, izustim gledajući u pod. Koja sramota.
„Jutro, Harper. Izgleda da si se lijepo zabavila noćas.”
„Joooj, mama, nemoj, dovoljno mi je neugodno.” Pogledam je sa
sramom.
„Hajde, prestani. Drago mi je da ti je dobro, da si zadovoljna.
Znaš li kako je teško naći nekoga tko te razumije, tko te želi unatoč
tvojim manama? I put traženja je težak. Znaš koliko krivih moraš
proći da bi našla pravog? Samo nemoj zaglaviti s krivim. Kad je
vrijeme odlaska, ne premišljaj se.”
„Mama”, sjednem pokraj nje i pogledam je pozorno, „nešto mi
želiš reći o sebi?”
„Moje priče nisu bitne, ali savjeti su iskreni.” Zagrlim je jako i
potom joj predložim.
„Kamo danas idemo?”
„Nikamo ne bih, dušo. Umorna sam i glava me boli, danas bih
ostala doma.”
„Zaista? Ali vani je tako lijepo, sunčano.”
„Ne bih, postaje sve toplije, a tlak me muči. Danas je možda dan
za odmor.”
„Ok, onda ćemo se družiti doma. Ja bih samo morala otići s
curama na kavu, ali mogu odgoditi za sutra.”
Mama odmahne glavom.
„Harper Brennan, ići ćeš na tu kavu i nećeš biti doma jer znam da
jedva čekaš ispričati svojim curama sve što se dogodilo. Izdaje te sjaj
u oku i osmijeh na licu, dušice.”
„Joj, mama, ti me tako dobro znaš i razumiješ.”
„Samo odi, ja ću popiti tabletu i malo odspavati. Neću niti kuhati,
nego ću si naručiti dostavu. Uzet ću i za tebe, da imaš popodne.”
„Može, danas je dan za ljenčarenje. Idem se samo presvući.”

106
 INNA MOORE
Pola sata kasnije nalazim se na kavi s curama.
„Dakle, uživali ste?” Maisy me pita dok sjedimo za našim stan-
dardnim mjestom u Taco Del Maru.
„Neopisivo”, samo to kažem jer vjerujem da izraz mog lica govori
sve.
„Onda, znači, nastavit ćete se viđati, hodati?” Georgina se
nasmije, a moram i ja jer meni to tako čudno zvuči.
„Pa da, izgleda da hoćemo”, smeteno izustim.
„Kad mu misliš javiti svoju odluku?”
„Ne znam, rekli smo se čuti sutra, danas... Ne znam, ne sjećam se
jer sam još pod dojmom te noći. Ne znam što sam na kraju obećala,
hoće li on mene zvati ili ja njega...” Potpuno sam izgubljena i negdje
u oblacima.
„Znači, toliko te raspametio?” Maisy me trkne laktom i naceri se
pohotno.
„Očito. Cure, zaista je bilo divno, da sam i ono ime zaboravila i
oprostila.” Prođem rukama kroz zrak da pojačam dojam pa
nastavim.
„Sad se bojim da nije problem on. On mi djeluje uvjeren da to
može opstati, ali ja ne vjerujem sebi. Ne usudim se pomisliti kako bi
to izgledalo u budućnosti, jer ja se, cure, ne usudim ući u njegovu
kuću, gledati svu odjeću i slike žene, koja sliči na mene, u njegovom
zagrljaju. Ne znam hoću li to moći podnijeti.”
Na kraju istresem sav svoj strah. Možda je bezrazložan, ali
osjećam ga. Voljela bih ne promišljati, da sam spontana kao Kat, ali
ista ta spontanost me koštala. Sad pušem i na hladno.
„Isuse, ja te shvaćam. Poludim doslovce kad Mason spomene
bivšu”, Maisy se oglasi, a Georgina se odmah zainteresira.
„Znači da je to nešto ozbiljno s vama?”
„Valjda, ne znam, prebrzo smo ušli i ovo. On je upoznao moje, ja
njegove i on bi da živimo skupa.” Sliježe ramenima i okreće glavu u
znak odbijanja. „Zato si daj vremena, Harper”, na kraju mi savjetuje.
„Osjećam da mi treba samo koji dan da mi se sve složi u glavi, ali,
kvragu, on meni već sada nedostaje! Imam želju nazvati ga, samo da

107
 Dvojnica
mu čujem glas, da ga vidim, da saznam misli li na mene”, izgovorim
u dahu i postanem svjesna jačine mog priznanja.
„Harper, to i ne zvuči baš kao nekakva avantura i fizička veza,
više zvuči kao...”
„Nemoj reći tu riječ, molim te, molim te!” prekinem Kat usred
zaključka. Napeta sam, iako znam da mi je beskorisno ignorirati
cijelu stvar. Udahnem i naslonim se na stolac kako bih se opustila.
„Shvatila sam da se ja zapravo nisam zaljubila ni u Mathiasa ni u
Francisa, jer osjećam da postoje emocije toliko duboke da ih tek sad
otkrivam. I kad me ranjavaju njegove ruke, ja žudim za tim da me te
iste ruke i izliječe. Nije li to ludost? A tek ćemo zapravo početi
hodati.” Maisy i Georgina kao da se tope dok me gledaju, ali Kat
samo lupka svojim špicastim noktima o šalicu kave i progovori.
„U redu, onda mi je drago zbog tebe. Znači, viđat ćemo ga. Samo
neka drži onog svog prijatelja što dalje od mene jer drugi put ne
odgovaram za svoje postupke”, narogušeno kaže i onda pogleda kroz
prozor.
„U redu, Kat, ne brini. Nećeš tog tipa nikad vidjeti”, obećam joj
kao da bih ja na to mogla utjecati. Kat prva ode za nekim svojim
poslom, Maisy ode do Masona, a Georgina i ja ostanemo još pričati.
„Kamo planiraš preko ljeta? U Njemačku? Ma daj!” Georgina me
ovom viješću ostavi u potpunom šoku. „Pa to je cijelo ljeto.”
„Moji starci idu i to mi je prilika, nisu ni oni za da ostanem tu,
moramo posjetiti svu rodbinu.”
„Falit ćeš mi.” Zagrlim je, a ona mi uzvrati jakim stiskom.
„Znam, i vi ćete meni. Hajde, idi doma, mala, odmori i razmisli”,
potjera me i ostane pomagati tati u restoranu.
Prošećem tih nekoliko ulica do doma razmišljajući o Beckfordu.
Ne znam što mi budućnost nosi. Znam da nismo krenuli bajno, ali
sadašnjost je savršena. A što sutra? Mama me uvijek učila da se ne
mogu ponašati kao da sutra ne postoji.
Nedaleko od zgrade shvatim da sam već sat vremena u šetnji.
Ispred zgrade uočim vozilo hitne pomoći, a znatiželja me pogura da
što prije dođem tamo. Pokraj vozila vidim par susjeda, ali ne znam
kome je pozlilo, pa promatram pomno.

108
 INNA MOORE
Kako se približavam, ugledaju me gospođa Philips i gospodin
Bates. U onom trenu kad me ugledaju, njoj ruka poleti na usta i samo
taj jedan pokret oduzme mi razum i učini me slabom.
„Mama...”, promrmljam i gotovo potrčim prema njima, a
gospođa Philips me zaustavi i zagrli.
„O, dušo moja...”, izgovori u moju kosu i samo to je dovoljno da
postanem bolno svjesna da moja duša nije tamo gdje bi trebala biti.
Trzam se iz njezinog čvrstog stiska i potom začujem svoj vrišteći glas.
„Gdje je moja mama?!”
„Žao mi je, dušo.” Te riječi urežu se u moj mozak, a tijelu
uzrokuju bol u svakoj stanici. Zadnjim snagama otrgnem se od nje i
potrčim kao da nisam u svom tijelu. Trčim preko stepenica sve do
našeg stana udarajući u susjede na hodniku i potom zastanem.
S otvorenih vrata našeg stana vidim ono što me osljepljuje.
Na bolničkim nosilima leži prekrivena bijelom plahtom moja
majka.
„O moj Bože, o moj Bože, o moj Bože...” Samo ponavljam, samo
sam to u stanju reći dok klizim na pod. Na rukama i koljenima
krećem prema njoj jer izdaju me glas, duh, tijelo, mozak...
Sve je u bunilu dok pokušavam primiti njezinu ruku, s molbom
da je topla i živa.
Odjednom osjetim samo stisak nečije ruke na mom ramenu i
nakon toga mali ubod.
Netko meni nepoznat posjedne moje tijelo na stolac da ne mislim,
da ne govorim. Jedino što moje tijelo radi samo od sebe jest da u moje
ranjeno srce pumpa krv trudeći se da me drži na životu. Ni moji kapci
ne surađuju niti moja koža osjeća.
Sve je tiho i prazno.
Tako tupa i nepomična, dok moju mrtvu majku pokrivaju u
potpunosti i odvode zauvijek od mene, svijest koju nisu uspjeli
uspavati lijekom za smirenje, javlja mi samo jednu misao.
Sama sam.

109
 Beckford
Možda sam sebi rekao da ću biti strpljiv i sačekati da mi se Harper
javi, ali teško je to narediti tijelu koje je pod nervozom. Moji prsti
nervozno grebu dlanove, a pogled stalno bježi na mobitel dok me
svaki zvuk izbacuje iz takta. U ovoj prokleto praznoj kući osjećam se
kao da kopnim, guši me svaki zid i detalj na njemu.
Jučer sam preživio da je ne vidim i ne čujem. Znam da sam joj
obećao koji dan da razmisli, no jebeno je sve bilo jasno, kako pristaje
uz mene. One je noći pristajala ispod mene, na meni, u svim
mogućim pozama dok sam je dovodio do vrhunca. Bio je toj spoj koji
nikad neću zaboraviti. Pokazala mi je koliko zapravo ona mene želi
i stoga to svoje razmišljanje može zaboraviti!
Nazvao bih je samo da... Da je čujem. Mora mi dati odgovor koji
želim. Ipak, ostavim mobitel što dalje od sebe jer ne želim vršiti
pritisak. Uostalom, sutra je nedjelja i godišnjica Emmine smrti.
Moja majka dolazi kao i Coral, Emmina majka, da zajedno
odemo na grob. Inzistirale su na ručku i nisam to nikako mogao
odbiti.
„No, kako si ti sine?” majka me upita čim stupi u nedjelju ujutro
u moju kuću.
„Dobro, ti?” Poljubi me u obraz i skine svoj šešir. Ostavim vrata
otvorena da dočekam Coral, došle su zajedno. Coral me pak odmah
zagrli i uzdahne teško kad se odmakne od mene.
„Ja sam dobro, Coral manje pa te molim da je odvedeš do kauča
i daš joj nešto da popije”, majka mi da nalog dok pogledom analizira
sve oko sebe.
„Vidim, moja preporuka za Abigail je bila korisna, dobro ti
održava dom.”
„Da, majko, obavi sve dok sam na poslu, ni ne viđam ženu. Ipak,
nije mi jasno zašto si inzistirala na tome da ona zamijeni Ruth.”
„Ruth se nije bunila, bilo joj je vrijeme da promijeni posao jer joj
je sve postalo previše osobno nakon toliko vremena s tobom i

110
 INNA MOORE
Emmom.” Samo kimnem jer inače nemam argumenata u raspravi s
njom. Ili sam jednostavno umoran od rasprava.
Donesem Coral vodu i malo viskija da je opusti, budući da tabletu
odbije. Očito alkohol pali. Kod mene nije koristio, samo na kratko bi
mi odnio bol, ali i pojačao sjećanja, i to samo ona tužna.
Povezem obje do groblja, samo što ovaj put tupo stojim i gledam
u nadgrobnu ploču na kojoj su ime i slika moje pokojne žene. Nisam
kao prije slomljen i izgubljen, ovaj put sam jači i znam tko mi je u
tome pomogao. Harper. Promotrim Emminu sliku i zaista se pitam
kakvu sam, zaboga, sličnost vidio. Sad mi se čini kao da su kao nebo
i zemlja, kao voda i vatra.
Coral jeca glasno, majka tek rupčićem tapka lice ispod velikih
sunčanih naočala, a ja... Ja na grobu svoje žene mislim na drugu.
Očito je vrijeme da krenem dalje.
Preda mnom je život. Želim obitelj, želim djecu. Dvije godine
bezizlazno sam tražio svjetlost i bijeg iz tuge, da bih je našao
neočekivano. Kad se oprostim s majkom i punicom, krenem doma s
nestrpljenjem pogledati mobitel u nadi da mi se Harper javila.
Nedjelja je popodne i na rubu sam živaca. Ostavio sam namjerno
mobitel doma jer bih ga inače pogledavao svaki čas.
Razočaranje me obujmi svojim šakama i tresne čim pogledam
ekran. Tek poziv od Millera.
Od Harper ništa. Odaberem njezino ime u imeniku i prislonim
slušalicu na uho. Zvoni i zvoni, ali ona se ne javlja.
Pošaljem joj poruku.
- Srce, gdje si? Dođavola, ovo zvuči tako posesivno.
Gdje bi bila, negdje gdje se s razlogom ne može javiti.
Pojašnjavam sebi da ona ima opravdane razloge, iako joj je danas
dan za odmor, kako je rekla, i ne ide nikamo van grada.
Dva sata prođu mi u iščekivanju poziva ili povratne poruke.
Neprikladne misli mi nailaze, no potiskujem ih. Navečer oko osam
sati, nakon još jedne očajničke poruke da se javi kad vidi poziv i
poruku, odem do njezinog stana.
Sjedim ispred njezine zgrade i promatram ulicu. Možda naiđe tek
sad doma, ako je negdje bila. Možda je izgubila mobitel, smišljam

111
 Dvojnica
razna opravdanja. Niti jedno me ne zadovoljava, stoga pustim
nagonu da me dovede pred ulazna vrata. Neki gospodin me pusti, a
ja ga odmah priupitam.
„Stan Brennan? Oprostite, koji je kat?” Sijedi čovjek proškilji na
mene sa zanimanjem.
„Idete do Harper?”
„Tako je.”
„Treći kat. I moja sućut.” Pruži mi ruku i stisne je jako. Zastanem
jer mislim da ga nisam dobro čuo.
„Kako, molim? Sućut?”
„Zbog gospođe Samanthe. Znate... Moždani jučer.”
„Ne, ne znam. Tko je Samantha?”
„Harperina mama. Jučer je doživjela moždani udar, izljev krvi na
mozak i momentalna smrt. Harper je baš dolazila iz grada kad je
hitna bila na odlasku. Znam samo da je dostavljač došao, Sam mu je
otvorila i stavila hranu na stol, a on je čekao da mu plati. Nakon što
se nije vratila, on je ušao u stan i našao je na podu.” Ne umijem ništa
reći, mučnina mi nadolazi, ali nadjača je briga za moju malenu.
„Hvala u svakom slučaju.” Ja sam, idiot, mislio da me Harper
namjerno izluđuje nejavljanjem. Požurim do njezinog kata bez ideje
što joj reći. Pokucam jednom, drugi put. Ne javlja se. Nastavim
kucati, iako je možda otišla do neke prijateljice. Ne čujem ništa s
druge strane, ali nastavim kucati.
U nekom trenu vrata se ispred mene otvore, a pred mojim očima
ukaže se moja malena.
„Harper, srce...”, izustim i požurim zagrliti je. Blijeda i tupog
pogleda privije se uz mene i onda odjednom zajeca glasno. Jeca tako
da joj se cijelo tijelo trese. Zatvorim vrata stana nogom i nju ponesem
do velikog trosjeda. Ostavim je u svom krilu i tako sjednem s njom.
Sklupčana na meni plače i grli me jako.
„Šššššš... Tu sam, srce, tu sam. Žao mi je, dušo, jako mi je žao.”
Ona zajeca još jače, namače svojim suzama moj vrat. Ne mogu ništa
napraviti osim da je zagrlim i budem uz nju.
„Beckforde...”, promuca nekako i pomakne glavu. Njezini prsti
pomaze moju bradu, a onda ponovno prošapće: „Dođi.”

112
 INNA MOORE
Ustane umorno i tromo, ali pogleda me crvenim i od suza
umornim očima te mi pruži ruku. Uzvratim joj spremno i pođem za
njom. Vodi me u svoju spavaću sobu. Pušta moju ruku i potom se
počne svlačiti. Odjevena samo u donje rublje, stane ispred mene i
krene me skidati. Pustim je da radi što želi i kad me skine do donjeg
rublja, povuče me za sobom u svoj krevet te se privije uz mene.
Njezina koža uz moju, dok diše u moja prsa i osluškuje otkucaje
mog srca, kao da je čine mirnom i spokojnom. Kao da tu pripada.
Ostanem tako uz nju na njezinom malom krevetu cijelu noć, dok me
drži čvrsto, kao da se boji da je ne pustim.
U neko doba prebacim se na leđa, a nju povučem na sebe pa je
obgrlim rukama dok nam se noge prepliću.
„Beckforde...”, začujem je kako pred zoru govori.
„Molim, srce?”
„Jesam li sama?”
„Nisi”, odgovorim iskreno i poljubim njezino tjeme.
„Nisam bila tu. Trebala sam biti s njom.”
„Ne bi time promijenila ništa”, tješim je.
„Ali trebala sam biti tu. Nisam joj ni rekla da je volim”, žalosno
uzdahne. Znam da plače iako joj je vidim lice. Okrenula ga je od
mene na drugu stranu, no moje rame osjeća vrele suze koje klize s
njezinih obraza.
„Tvoja mama to zna, Harper. Nisi mogla znati. To je sudbina.”
Šmrcne malo i onda ustane s mene. Konačno me pogleda, a ono što
vidim na njoj, ubija me.
„Idem pod tuš. Žao mi je što sam te natjerala da ostaneš tu, ali...”
Ostavi riječi u zraku i samo stisne ruke na svom trbuhu.
„Što, Harper? Reci do kraja.” Ne bih je smio sad pritiskati, ali ne
želim da se suzdržava, kao što se ni ja ne suzdržavam pred njom.
„Trebala sam te. Hvala ti.” Potom se okrene i požuri u kupaonicu
kao da će me time spriječiti da vodim razgovor koji trebamo voditi.
Ali poštujem ovu situaciju, sad smo mi u drugom planu. Moje je da
budem tu uz nju, a ako ona poželi da to bude na duže staze, nitko
neće biti sretniji od mene.

113
 Harper
Moje cure su tu, ispunjavaju moj život i vrijeme nakon mamine
smrti da se ne osjećam sama.
I Beckford je tu.
Bože, tu je u svakom trenutku. Samo njima mogu zahvaliti što me
taj osjećaj samoće ne preplavljuje u potpunosti. Samo njima mogu
zahvaliti što ustajem svakog jutra, nakon što noći provedem u
Beckfordom zagrljaju, da bi mi potom moje cure dolazile naizmje-
nice i razgovorom me držale dalje od tuge i žalosti. Iako zapravo
želim ići na posao, cijelih deset dana tjeraju me da ostanem doma.
„Ja te mijenjam u čistionici, u čemu je problem? Budi doma s
Beckfordom.” Kat se ljuti na mene jer sam uporna da odem raditi.
„Ali ti imaš svojeg posla, ne mogu od tebe tražiti ovako nešto.
Želim se zabaviti s nečim i okupirati mozak.”
„Razumijem, ali za tebe je bolje da si doma s njim. Uostalom, nisi
me ovo tražila, ovo želim sama”, ona je još upornija.
„Znam, Kat.” Približim joj se i prošapćem da Beckford ne čuje u
drugoj sobi: „On je tu stalno, ode doma presvući se i opet se vrati da
bi se tu stiskao sa mnom na mom malom krevetu. Zaista ne dozvo-
ljava da ijedan trenutak budem sama. Čujem kako ga zovu i traže s
posla, a on sve obavlja preko konferencijskih poziva, čak i sastanke.
Stvarno ne mogu vjerovati da je tako...”
Nakašljem se dok smišljam pravu riječ, a Kat je nađe umjesto
mene: „Posvećen tebi, zaljubljen u tebe?” Malo je nervozno pogle-
dam.
„Uslijed svega, tako sam malaksala i zbunjena. Bojim se da ću se
uhvatiti za njega jer samoća nije nešto što meni godi.”
Kat mi se približi i položi svoju ruku na moju glavu.
„On to želi. Inače ne bi bio tu. Ti ga to nisi tražila, zar ne? Zato,
pusti ga ako se želi brinuti za tebe i biti s tobom. Jednostavno mu
dopusti jer znaš da to želiš.” Gledam u nju nijemo i pitam se kako
me ona tako dobro poznaje.

114
 INNA MOORE
Nakon što Kat ode, Beckford izađe iz moje sobe noseći pod
rukom zatvoren laptop.
„Gotov si za danas?” upitam ga dok se ustajem s kauča.
„Da. Kat je otišla?”
„Da. I ne da mi još uvijek da idem raditi u čistionicu. Vjeruj mi,
nema posla koji ta žena ne zna obavljati. Ona je tako sposobna, divim
joj se kao nikome.” Beckford odloži laptop na stol gledajući me onim
plavim jezerima te mi priđe.
„Slažem se s njom.” Uhvatim njegovu ruku.
„Hvala ti na strpljenju, hvala ti što sve svoje odlažeš da bi bio tu.”
Beckford stavi prst druge ruke na moje usne i prošapće.
„Moje mjesto je tu uz tebe. Želim ti pružiti podršku, biti s tobom i
u tužnim i veselim trenucima.”
„Mogu ti samo zahvaliti. Bojim se, da nema tebe i cura, ja bih
naprosto svisnula od boli.”
„Molim te, ne zahvaljuj mi se. Moji roditelji su još živi, ali ja...”
Stisnem njegov dlan jače i prekinem ga.
„Ti znaš kako je izgubiti nekoga tko je dio tvog života, zar ne?”
On samo kimne i zagrli me jako. Ostanemo neko vrijeme u tom
položaju, u tišini, dok nam srca biju jedno uz drugo.
„U redu, onda ostajem još neko vrijeme doma. Što želiš danas
jesti da nam pripremim?” upitam Beckforda, s namjerom da krenem
prema kuhinji.
„Dođi.” Povuče me za ruku i vrati k sebi.
„Pusti to. Miller će nam donijeti nekakvu hranu usput, ionako
donosi neke papire za potpis.”
„Stvarno mi je žao...”, ponovno kažem, a on stavi prst na moju
usnu. Osjećam kako bridi od njegove topline.
„Harper, prestani se ispričavati. Ti ne uzurpiraš moj posao. Ti si
mi važnija.”
Tim riječima on još više ugrije moju nutrinu, a potom me prigrli
na svoja topla prsa i obujmi svojim snažnim rukama. Stoga se
jednostavno prepustim i odlučim ga poslušati.

115
 Dvojnica

*
Ne znam kako su mi dani prošli, provodila sam ih oblačeći
mamine majice i mirišući njezin parfem kako bih barem nekako
zadržala osjećaj njezine prisutnosti, ali ona je tu u meni, u mom srcu
i u mojoj glavi.
Jednu večer konačno sve te majice operem i spremim ih na mjesto.
Gledam nijemo njezin ormar i sve stvari koje je koristila. Gledam i
hrpu brzojava koje sam primila zbog njezine smrti i ne mogu
vjerovati da je toliko ljudi žalosno zbog njezina odlaska.
Tu noć Beckford je opet tu, u mom krevetu, nakon što je otišao u
svoju vilu i presvukao se. Ne mogu dugo zaspati, a ne mogu se ni
okretati pošto je krevet premali. Uzdahnem bolno, a Beckford se
oglasi i da mi do znanja da je i on budan.
„Dobro, što te muči, srce?”
„Ne mogu još uvijek shvatiti da ona, koja je išla na jogu, nije
pušila, nije pila, zdravo se hranila, doživi moždani udar. Imala je
uredan život i otišla je bez najave. Boljela ju je glava taj dan. Znam
da je naporno radila. Jednostavno... Odjednom je samo otišla... U
trenu”, kažem s tugom u glasu.
„Znam, ali, Harper, vjeruj da je možda i njoj lakše jer se nije
mučila. Vjeruj mi, Emmu sam godinama gledao kako zapravo umire
i bilo mi je toliko teško pustiti je. Bilo je toliko teško gledati njezinu
patnju pa smatram da je bolje da nije ništa osjetila. To je zapravo ta
poželjna, trenutačna smrt.” Njegovi prsti počnu me masirati po vratu
dok se gnijezdim u njegovom krilu okrenuta mu leđima.
„To je jedino što me tješi, da nije ništa osjetila, da je nije boljelo.”
„Nemoj razmišljati o tome, srce. Budi pozitivna i gledaj naprijed.
Ljudi odlaze iz naših života, zato iskoristi svaki trenutak dok su tu.
Razumiješ li? Mladi smo i život je pred nama.” Okrenem se prema
njemu i uzvratim mu zaigrano: „Kako tko.” Uz to podvučem ruke
snažnije pod njegovu majicu, a on se nasmije.
„Znači, krenulo je zezanje na račun tvog starog dečka.” Poljubim
ga u obraz, a on mi prstima usmjeri lice tako da spusti usne na moje.

116
 INNA MOORE
Nakon toliko dana konačno se i ja nasmijem. Samo ga zagrlim i
zahvalim Bogu što je tu. Žao mi je što ga mama nije upoznala i on
nju, mislim da bi je volio jako.
Ujutro se probudim sama u krevetu. Čujem zvuk tuša, pa dok se
Beckford kupa, odem u kuhinju da nam pripremim kavu.
Pijemo iste kave pa stavim šalicu tamo gdje je na stolu odložio
svoj mobitel.
Poskočim kad u tom trenu mobitel počne zvoniti. Gledam, iako
ne bih smjela, ne bih se javila čak ni da je Miller. Nisam se nikad
javljala ni na mamim mobitel, jednostavno ne volim to.
Zove ga majka. Pogledam prema kupaonici, voda još pljušti, a
mobitel i dalje zvoni neumorno.
Poklopi, a onda kroz tren dolazi poruka:
- Zašto te nema doma danima?
Brzo sklonim pogled, jasno je kako mu je majka zabrinuta.
Tu me crv krivnje počinje gristi jer Beckford je kod mene već
tjednima i drugi brinu za njega. Doduše, ne znam ništa o njegovim
roditeljima, ni kako se zovu niti gdje žive, ali očito su tu u gradu kad
znaju da ga nema doma.
Sjednem nazad na stolac, a Beckford se uskoro pojavi u boravku
odjeven samo u bokserice, kose još vlažne, a torza glatkog i sjajnog.
Što god da sam mislila pitati, reći ili napraviti, sad je u blokadi
zbog pogleda na njega. Kako netko može biti tako savršen? Tako
perfektno napravljen, da ima sve u kompletu? Svjestan je toga, vidim
to u njegovom pogledu. Njegova samouvjerenost me fascinira. Od
prvog trena tako je usredotočen na mene da...
Ne želim razmišljati o prvim trenutcima, iako su nas oni spojili.
No zadivljena sam kako je ostao uporan da mi se približi. Izgleda da
mu je plan ostvaren. Zadnjih tjedana kao da živimo skupa.
„Srce, ako jače zagrizeš usnu, bojim se da ćeš je raskrvariti”,
začujem njegov glas i dalje piljeći u njegovo tijelo te momentalno
pustim usnicu.
„Oh, izgleda da imaš ubojit utjecaj na mene. Samo sam
razmišljala o tome.” Sjedne na mjesto gdje ga čeka kava te prođe
prstima kroz kosu. Ubojito je seksi.

117
 Dvojnica
„O čemu si razmišljala?” Otpije gutljaj i nalakti se na stolu
gledajući me pozorno.
„O tome kako si seksi. I uporan. I kako si stalno tu kod mene pa
izgleda kao da živimo skupa. Imao si poziv. Slučajno sam vidjela da
te zove mama.” Na kraju ne ostanem tiho, nego sve ispričam bez
pameti.
Mobitel odmakne u stranu dok rukom traži moj dlan. Potom ga
uzme preko stola i povuče do svojih usana. Gleda me ispod trepavica,
predatorski, gotovo opasno.
„Beckforde?” promrmljam pomalo zbunjena njegovim stavom.
„Vrati se na stavku tri, Harper.”
„Na što?!”
„Na stavku tri. Ne zanima me upornost ni seksepil ni mobitel, još
manje moja majka. Zanima me ono što si još spomenula.” Pogledam
u stranu dok se pokušavam sjetiti. A onda mi se izraz lica promijeni.
„Ponovi to”, naredi mi kad vidi da sam postala svjesna izgovore-
nog.
„Pa izgleda tako, Beckforde, ne razumijem u čemu je problem?
Kao da živimo skupa. Zar ne?” Nervozni smijeh mi izađe iz usta, a
Beckford poliže moj prst da bi me potom povukao sa stolca i uzeo u
naručje.
„Mislim da bi se o tome moglo razmisliti.”
„O čemu?” Zurim u njegove oči, doslovno se utapam ili rasta-
pam... Ne znam... Gubim se svakako.
„O tome da živimo zajedno.”

118
 Beckford
Harper gotovo da ne diše nakon što sam iznio prijedlog koji mi se
čini savršen.
„Harper, srce, reci nešto.”
„Ne”, izusti oštro. Pokuša se odmaknuti, ali joj ne dopuštam da
sad bježi.
„Ne, Beckforde.” Potom se snažnije otrgne iz mog zagrljaja, a ja
je pustim.
„Zašto ne? Pa sad živimo skupa.”
„Ovo je privremeno samo zato što... Zato što sam te trebala.”
„Više me ne trebaš?” upitam otvoreno. Stojimo jedno naspram
drugog i gledamo se ozbiljno. Ne vidim u čemu je problem da to
odbija.
„Ne radi se o tome, Beckforde, nego, jednostavno ne možemo
živjeti skupa. Za ozbiljno.”
„Reci mi razloge zašto ne možemo. Mogli smo dosad.” Bora joj
se ureže u čelu i onda sjedne na stolac. Neko vrijeme zuri u svoje ruke
pa me pogleda žalosno i potom mi obznani: „Mi smo tek na početku.
I on je bio potpuno čudan i loš. Upoznajemo se i idemo naprijed. Ali
korak po korak. Ne skačemo sigurno nakon nekoliko tjedana na
zajednički život!” povisi glas, mada nenamjerno.
„Ali osjećaš kao da se znamo dugo. Ja sam siguran u sebe, Harper.
Nikoga ne želim kao tebe pokraj sebe. Ti si razlog zašto sam opet živ.
Ja živim, Harper. Zbog tebe.”
„I to mi je drago čuti i raduje me da se slažemo, ali ne mogu... Ne
mogu tako brzo.” Glas joj se lomi i shvaćam da joj je teško.
„U redu. Imamo vremena.”
„Nadam se da mi ne zamjeraš, Beckforde. Tek se navikavam na
činjenicu da smo u nekakvoj vezi. Nismo čak o tome ni razgovarali,
došao si i ostao. To se nekako podrazumijeva i nemam ništa protiv
toga. Znaš da te želim. Ali vidim tu tvoju stranu koja se želi skrbiti o
nekome i...”

119
 Dvojnica
„Misliš da radim isto što sam radio s Emmom? Da činim sve kako
bi ovisila o meni?” izustim pomalo gorko.
„Što? Ne! Želim reći da ti imaš potrebu pomoći, a ja se bojim da
mi je to previše. Djevojka se useli dečku kad se već, što ja znam,
zaruče, kad su sigurni u ishod svoje veze”, kaže, a onda se zagleda u
mene. Sluti da bih mogao nešto reći, a onda naglo ustane.
„Ne, ova tema je gotova. Molim te, ne povlači me za jezik jer
mogla bih reći nešto nepromišljeno. Daj mi da... Razmislim.”
„U redu, Harper. Ali da znaš da ja ne idem odavde tako lako. Ne
bez odgovora koji želim čuti.”
Ne marim ni najmanje za njezino odbijanje. Ja znam tko je ona
meni. Sve, baš sve. Znam da se boji, ali ja sam siguran za oboje. Nije
mi teška niti jedna noć kad zaspim pokraj nje. Osjećam je toplu i
snenu u svom naručju i tada sam najmirniji i najsretniji. Usudim se
to reći kao nikad u životu, a znam, jebeno znam da nam može biti
još bolje. Odem za njom u sobu, a ona tamo sjedi na krevetu i tipka
na mobitel.
Pogleda me misleći da ću nastaviti razgovor, ali samo povučem
svoju odjeću i potom se obučem. Nešto kasnije dođu joj prijateljice,
a ja se povučem u sobu raditi. Iskoristim to da nazovem majku.
„Beckforde, jako sam razočarana”, prvo je što mi kaže kad se javi.
„Ne sumnjam, majko. Što trebaš?”
„Brinem se za tebe. Gdje si?”
„Na dobrom mjestu. Ne trebaš brinuti.”
„Ali brinem. Dolazila sam. Abigail je rekla da dođeš samo po
odjeću doma i odeš. Što se događa?” Nemam joj namjeru govoriti
išta o svom životu, dovoljno je utjecala na sve dok sam bio mlađi.
Odradim svoju ulogu sina jer ona skrbi o mom bolesnom ocu, a ja se
pobrinem samo da im ništa ne nedostaje.
Zapravo, ne skrbi moja majka, nego vojska bolničara koje ja pla-
ćam. Jer moja majka je nemoćna pokazati empatiju i zrno humano-
sti. Ponekad se pitam kako sam joj uopće sin. No, majka je majka, a
ja svoje roditelje poštujem.
„Ne trebaš brinuti. Rekao sam da sam dobro. Pozdravi oca, doći
ću vas posjetiti za vikend.” Poklopim i odložim mobitel na krevet.

120
 INNA MOORE
Čujem cure kako se smiju u boravku pa se i ja nasmijem. Bitno mi je
samo da vidim osmijeh na licu moje cure.
Moja cura. Trideset sedam godina i imam curu. A mislio sam da je
za mene život nakon Emme gotov. U kakvoj sam zabludi živio? I
zašto? Jer ovo što imam s Harper nije ni slično onome što sam imao
s Emmom. Ovo je vatra, ovo čini da mi krv kola brže, ovo buja i raste,
preraste granice svega mjerljivog.
Navečer, nakon što pokupim račune u vili i novu odjeću, po
povratku u stan zateknem Harper kako pakira neku odjeću.
„O bok!” Ostavi sve i pođe prema meni da me poljubi. Dobre je
volje, ne pitam zašto, stoga sve pustim na pod i privučem je sebi.
Nemam namjeru stati na jednom poljupcu, dovoljno sam čekao da je
konačno osjetim.
„Mmmmm...”, mrmlja u moja usta dok me njezini prsti vuku za
kosu.
„O, kvragu...” Odmakne se od mene i pogleda me ispod obrva.
„Harper, što ti je?”
„Je li prerano da... Znaš? Da se poseksamo?”
„Prerano zbog?” Zabavlja me njezin izraz lica.
„Pa znaš... Neugodno mi je, stojim na mjestu gdje je moja mama
umrla. Osjećam njezin duh tu i ne mogu, ne mogu se opustiti da se
poseksamo tu.”
„Razumijem.” Protrljam usne, koje su i dalje željne njezinog
okusa.
„Namećem ti celibat.”
„Navikao sam.” Ona se na to snuždi i pruži mi ruku.
„Žao mi je.”
„Doći će vrijeme kad ćeš mi se ispričati za to. Pamtim, Harper.
Jako dobro pamtim.” Daruje mi jedan širok osmijeh i zaneseno me
pogleda.
„Znaš da si divan?”
„Ne, ne znam. Moja djevojka se ne želi tako zvati, ne želi sa
mnom živjeti niti se seksati. Očito sam ni za što.”
„Beckforde!” namršti se kroz smijeh i lupi me po ramenu.
Uzvratim joj i lupnem je po dupetu, a ona cikne.

121
 Dvojnica
Ponesem je u sobu i onda uzmem ono što mogu uzeti, puno
poljubaca koji samo govore kako je ovo među nama preraslo čisto
fizičku privlačnost. Samo da još ona toga postane svjesna.
Idućih dana sve je nekako bolje. Harper je vedrija, temu
zajedničkog života ne spominjemo.
„Želim ići raditi. Dosta mi je boraviti doma”, govori mi u petak
ujutro.
„To znači da me izbacuješ. Da me ne trebaš više.” Nadignem
obrvu da je malo provociram.
„Prestani, vraže. Ne mogu sjediti doma dok Kat radi moj posao.
Siroti Bruce ako mu ona šefuje.” Zvono na vratima prekine naš
razgovor pa Harper ustane i otvori.
„Oh, gospodine Bates, izvolite”, čujem je kako se obraća
pridošlici.
„Harper, još jednom moja sućut, ali morao sam doći. Nije plaćena
stanarina niti ijedan račun za prošli mjesec, a sad bi već trebalo platiti
i ovaj.” Ustanem se kad začujem Harper kako odgovara:
„O, Kriste, žao mi je. Tako mi je žao. Mama je o tome vodila
računa, ja... Ja ne znam ni gdje to sve stoji. U redu. Obećavam da ću
riješiti sve.”
„Sve joj je dolazilo na email, svima tako dolazi”, objasni joj on, a
ja se primaknem da bolje čujem sve.
„Ok, ok, sredit ću, žao mi je... Ja... Zaboravila sam.”
„Nema problema, dušice. Do kraja idućeg tjedna sve plati. Je li to
ok?” upita je pun razumijevanja. Potom se pozdrave, a ona se okrene
konačno prema meni. Crvena u licu i pomalo zatečena, sporo mi se
približi i onda primi stolac da sjedne.
„Zaboravila sam. Kako sam zaboravila?”
„Harper, u redu je. Platit ćeš.”
„Ma znam, ali... Mama se brinula o svemu, ja sam joj samo svaki
mjesec davala dio novaca od plaće. Ja brinem za čistionicu i tamo
sve plaćam, a ovdje sam potpuno zaboravila.”
„Hej...” Sjednem pokraj nje i pomazim po licu. „Nije drama.
Sredit ćeš.”
„Još nisam svjesna da sad moram sve sama”, izgubljeno kaže.

122
 INNA MOORE
„Ne moraš. Ja sam tu.” Primi moju ruku, stegne je čvršće i potom
se zagleda u daljinu. „Hajde da ti ja pomognem, sad sam slobodan.”
„U redu, čemu odgađati? Samo da otvorim mamin laptop.”
„Znaš njezinu lozinku za mail?”
„Znam, svugdje je imala istu. Nije pametno, ali sad je korisno”,
sjetno kaže i potom uzdahne duboko dok sjeda za stol te otvori
laptop. Par minuta kasnije vidim kako se znoji od nervoze dok otvara
sve račune, a kad ugleda iznos stanarine za dva mjeseca, ruka joj
nesvjesno poleti na čelo. Ustanem i donesem joj čašu vode, a ona
prihvati spremno.
„Hvala ti. Divan si.” Odloži čašu i onda za zagleda u ekran.
Pogleda u mene, a onda naglo spusti ekran.
„Ne mogu ovo sad.”
„Zašto? Nisi li rekla da ne treba odlagati ništa? Što se zbiva?”
Postajem živčan jer osjećam da mi nešto skriva.
„Ništa, Beckforde, nemoj me pritiskati!” Ustane pomalo gnjevno
i krene prema sobi, a ja otvorim laptop i ugledam odbijeno par naloga
za plaćanje. Zaklopim laptop nazad i onda krenem k njom.
„Ne želiš mi reći da nemaš dovoljno love da platiš? Dođavola,
čemu sam tu?” zagrmim na nju s vrata, a ona se zapjeni u trenu.
„Jebeno nisi tu da me plaćaš! Ne želim tvoje novce!” Potom se
okrene i otvori ladicu, da bi mi u trenu pod nos ugurala poznati
papirić.
Ček. Neiskorišteni. Onaj od prve večeri, onaj koji je sve ovo
obilježio.
„Izvoli, vraćam ti ovo. Ni luda to ne bih iskoristila, ni luda ne bih
uzela tvoje novce, taman se morala iseliti odavde.” Drži onaj papir
kao da ga mrzi najviše na svijetu, a zapravo siguran sam da i mrzi.
Možda negdje duboko u sebi mrzi i mene jer sam joj ponudio to.
Zgrabim onaj papir i stavim ga u džep, a ona gotovo da reži na mene.
„Harper!” povičem na nju da me pogleda i da se smiri. „Prestani,
inače...” Ona nemoćno uvuče prste u kosu i sjedne na krevet. Znam
da joj nije lako, ali, dođavola, zašto mi ne da blizu?
„Što da radim, Beckforde? Ne mogu očito plaćati sama s plaćom
iz čistionice ovaj stan. Mama i ja smo to mogle popola.”

123
 Dvojnica
„Useli se kod mene”, izustim spremno, jer nije sretna situacija, ali
meni ide na ruku.
„Žao mi je, ali ne mogu. Ne mogu boraviti tamo u tvojoj kući, gdje
bi me svaka stvar podsjećala da sam ja samo zamjena, ona koja tako
nestvarno sliči na tvoju ženu.”
„Nemate nikakve sličnosti”, pogledam je i iz srca joj priznam.
„Možda si ti sebe uvjerio u to, ali imamo. Ja to vidim. Vide svi
oko nas.”
„Možeš probati.”
„Što mogu probati?”
„Jednu noć prespavati.”
„Ne... Nema šanse da opet legnem u onaj krevet... Možda
dramim, ali pokušaj me razumjeti.”
„Razumijem te. Ako ti kažem da ćemo biti u drugoj sobi? Na
novom krevetu? Da ću urediti sve da ti bude ugodno?”
„Ne znam...” Nećka se i dalje, ali osjećam da popušta lagano.
„Probaj zbog mene. Samo prespavaj.”
Malo me gleda, a onda mi pokaže svoje biserne zube u osmijehu.
„Zbog tebe ću probati, ali ne želim onda samo prespavati.” Malo
zaigra obrvama, a ja se veselim jer se vraća nazad ona vedra i luckasta
Harper.
„O, ne brini, srce, bit ću velikodušan, dat ću ti tek da pred zoru
koji sat odrijemaš.”

124
 Harper
„Beckforde, zašto si ti tako siguran da je ovo pametno?” pitam ga
dok parkiramo pred njegovu vilu. Njegov luksuzni auto se ugasi, a
Beckford me pogleda.
„Zato što jesam. Siguran sam. Ne vidim drukčiji nastavak za nas.
Ovo je nešto posve poželjno, dobrodošlo i jednostavno. Dobro je što
si tu, Harper. Zašto ti nisi sigurna?” Posegne rukom prema meni i
dirne moje rame.
„Ne. Žao mi je, ali nisam.” Izraz na njegovom licu dirne me. Ne
želim ga razočarati, stoga dodam potiho: „Ali pokušat ću jednu noć
prespavati, valjda toliko mogu.” Govorim to kao da zaista vjerujem
u svoje riječi, iako se sad pitam kako me uspio nagovoriti i zašto sam
pristala. Sjetim se da mi je on bitan. Veoma bitan i samo zato ću
probati.
No na samom ulazu osjetim kolebanje. Koleba se moje tijelo, moj
korak zastaje, u grudima mi tuče. Ne razumijem svoj mozak ni ovu
reakciju, iako je zapravo mozak taj koji daje signale mom tijelu, dok
ignorira srce. Beckford uspori i primi moju ruku čvršće.
„Bit će sve u redu, srce.” Njegov osmijeh me opusti jer želim mu
vjerovati. On otvori vrata vile i potom me povede unutra, a ja nisam
baš u stanju pogledati oko sebe. Držim pogled prikovan za mramorne
pločice, kako ne bih pogledala na zidove. Gledam u naše spojene
ruke i u njegov siguran korak.
„Kamo me vodiš?” upitam dok mi u trbuhu raste spoj nervoze i
uzbuđenja.
„U sobu. Prilično je kasno i sve što sada želim je ljubiti te bez
prestanka.” Njegove riječi me nasmiju, odagnaju dio nemira, a onda
primijetim da ne ulazimo u njegovu sobu.
Zastanem i podignem pogled u onom trenu kad on otvori vrata
druge prostorije.
„Izvoli, srce.” Ova me gesta neočekivano razveseli jer ne idemo u
onu sobu ogledala, vodi me u drugu.

125
 Dvojnica
Beckford pojača prigušena svjetla i oči mi odmah ugledaju veliki
bračni krevet upotpunjen luksuznom sivom posteljinom.
„Čija je ovo soba?” upitam nesvjesno.
„Naša.” Naježim se od njegovog odgovora. Glas mu je hrapav i
dubok, osjećam se kao da smo na nepoznatom terenu. Njegov pogled
žari moj obraz, znam da me analizira i čeka moju reakciju. Ogledam
se još neko vrijeme i upijam sve detalje: veliki sivi ormar, debeli tepih,
ali bez ijednog ogledala.
„Mislim, čija je bila prije?” Konačno se okrenem prema njemu.
„Ničija, bila je prazna. Sad je naša. Mislila si da ću te voditi u
onu?” Zuri u moje oči i namjerno izbjegava imenovati o kojoj se sobi
radi. Vidi da mi je to bolna tema i da se zbog toga osjećam nesigurno.
„Ne znam što sam očekivala, ali ovo mi je lijepo. Mislim da ću
ovdje bez problema zaspati”, izustim s osmijehom i ugledam
trenutačni ushit na njegovom licu.
„Mislim da smo se dogovorili da noćas nećeš spavati, srce.”
„Onda nećemo spavati, iako, malo mi se zijeva...” Teatralno se
protegnem.
„Onda imam način da te razbudim.” U trenu me povuče k sebi i
omota ruke oko mene. Njegov zagrljaj ne sliči ni na čiji prije njega.
Njegov je zagrljaj nešto drukčije. Sigurno i toplo mjesto na kojem ću
sklopiti oči i ne mariti za išta oko nas. Nedostajalo mi je ovo, da me
želi ovom životinjskom požudom, da me gleda kao da će me pojesti
i da me drži kao da sam mu najdragocjenija na svijetu.
Ne mogu prekinuti ovaj pogled, ali odvažim se liznuti njegovu
usnu. Iznenada sam raspoložena za igru pa ruku položim na njegovo
međunožje. On je već spreman, ne samo spreman, nego tvrd i vreo.
Osjećam to kroz tkaninu njegovih hlača. I dok me njegove ruke
posesivno drže, a usne ljube, otkopčam njegove hlače i uvučem svoj
dlan da ga dodirnem. Pomilujem ga s par laganih pokreta, a on
uzdahne.
„Znaš li koliko mi je ovo nedostajalo?” Zatvori oči, a ja spremno
povučem hlače niz njegove kukove da bih se potom spustila na
koljena i počela ga dražiti prstima.

126
 INNA MOORE
Pogledi nam se ponovno spoje dok ga gledam iz ove poze, njemu
oči postaju tamnije, a izraz lica žedniji.
Gledajući savršen primjerak muškosti ispred sebe, željna sam ga
okusiti, stoga obližem usne i konačno ga primim u svoja usta. Bedra
mu se zategnu dok ih milujem jednom rukom, a drugom ga dražim.
Potpuno se predam njegovom zadovoljstvu, polako ga uvlačeći u
usta, unutra i van.
„Harper, dovraga, već sam blizu”, začujem ga kako reži.
Nasmijem se onoliko koliko mi dozvoljava situacija dok mi on u
ustima ubrzava ritam. Njegov dlan tek lagano dirne moju glavu i
ispuni moja usta potpuno. Mumljam od užitka i onda shvatim kako
ga ti zvukovi lansiraju preko ruba. Zasišem ga još par puta snažno, a
on stisne svojom šakom korijen svoje kite te počne u mlazovima
svršavati u moja usta.
Volim ovaj trenutak dok se gubi zbog mene, volim čak i njegov
okus, volim čak i ovo rumenilo na njegovom licu i ubrzani dah za
koji sam krivac samo ja. Podignem se s koljena brišući lascivno rub
usana i gledajući ga opustošenog, da bi me odjednom uzeo rukama
ispod pazuha, podigao u zrak i u tri koraka bacio na krevet.
Cerekam se kao nikad dok on gotovo da trga gumbe svoje crne
košulje i nekako u brzini odbaci hlače. Ostaje ispred mene gol i tako
prekrasan. Znam da sam mokra već odavno, ali gledajući ga ovako
zadivljujućeg i gladnog mene, osjetim kako se stežem i pulsiram.
Želim ga osjetiti nakon toliko vremena u sebi.
„Pusti”, naredi mi dok se nadvisuje iznad mene u trenu kad
posegnem za naramenicama moje haljine.
„Ja ću.” Posegne potom za mojim bedrima, dok mi se haljina
mreška na struku te ih raširi jače.
„Potpuno si natopljena, srce. Reci mi, što želiš?” Njegovi prsti me
miluju preko gaćica, poriv mi je potisnuti kukove kako bih bolje
osjetila njegov dodir.
„Tebe...”, izustim u pola daha.
„Što od mene? Moje prste?” upita i potom pomakne moje gaćice
u stranu te klizne kroz moju mokrinu. Uvučem zrak kroz zube,
prstima grabim plahte da zadržim tijelo na mjestu.

127
 Dvojnica
„Mmmm... Da...” Prstima me ševi čim čuje moju molbu, tjera me
da zatvorim oči i uživam u svakoj sekundi. Posveti mi se potpuno, a
onda u nekom trenu samo potrga moje gaćice. Urežu mi se u kožu,
ali bol je dobrodošla, no ono što vidim u njegovim očima čini me
totalno divljom. Diše ubrzano, kao da se u njemu oslobodilo nešto
moćno, nešto tako dugo suzdržavano.
„Okreni se, ševit ću te. Drži se, neće biti nježno, Harper. Ovaj put
osjetit ćeš sve.” Naglo me okrene na trbuh i povuče moje kukove k
sebi. Stojim napeta i u iščekivanju na dlanovima i koljenima. Usudim
se pogledati preko ramena, dok Beckford otvara zaštitu. Dirne me još
jednom, toplim dlanom povuče potez niz moju kralježnicu.
Vrisnem onaj čas kad se zabije u mene do kraja, a potom me
njegovi prsti povuku za kosu.
„O Kriste...”, zavapim od užitka, dok me vrelina kupa od glave
do pete. Ne želim da me žali, neki nastrani dio mojeg bića želi sve,
baš sve. Želim ga vidjeti moćnog, silovitog i predanog. Nastavi me
ševiti jednakom žestinom, dahće iza mene, uklizava u mene i čini me
potpuno osjetljivom i mokrom. Cijedim se, dok podnosim njegove
udarce u moju kožu, dok se zabija bez milosti i tjera me da vrištim i
dalje.
„Želiš brže?” začujem u nekom trenu njegovo pitanje. Ruku
potom spusti na moje rame i nabije se još jednom jako.
„Da... Brže...”, zamolim ga i skupim snagu jer mi ruke otkazuju
poslušnost. Snažan je i potpuno bez kontrole.
„Želiš jače?”
„Da!” vrisnem, a on ubrza tjerajući me da na nehuman način
zabijem glavu u jastuk i kroz jecaje dosegnem silovit vrhunac, onaj
koji mi potresa tijelo minutama. Beckfordovi prsti stegnu moje
kukove jače i u tom trenu čujem kako zaziva moje ime, da bi potom
i on doživio vrhunac. Povuče me kroz koji trenutak na bok i privije
se uz mene.
„Oprosti ako sam bio pregrub. Nisam nikad bio...”, izusti, a ja se
okrenem prema njemu. Čelo mu je vlažno od znoja, dah zadihan, a
oči grozničave.
„To si ti sa mnom. I želim da uvijek budeš ono što jesi.”

128
 INNA MOORE
„Hvala ti, Harper. Uživao sam kao nikad.”
„I ja. I ja.” Poljubim ga i privijem se na njegove grudi.
„Mislim da te nikad neću pustiti od sebe”, kaže, možda nesvjesno,
ali dovoljno da meni srce zakuca jače, ali i da se zapitam možemo li
mi to.

129
 Harper
„Srce...” Osjetim usred noći kako me Beckfordovi prsti diraju po
dupetu, potom kliznu na ono mjesto gdje sam tako osjetljiva, gotovo
nabubrena.
„O Bože, ne opet...”, zaječim, a do mene dopre smijeh.
„Rekao sam ti da ćeš zaspati tek koji sat pred zoru.”
„Ne više, molim te, ne mogu više. Gotova sam, istrošena, neću
moći hodati”, govorim bez snage da se okrenem i pogledam u njega.
Pomazi moje dupe, ovaj put lagano, pa osjetim kako se krevet ulegao,
a on se smjestio pokraj mene.
„Opraštam ti, ispunila si sve moje želje”, uzvrati mi gotovo kao
da je zanesen. Njegovi prsti potom krenu putovati po mojoj kosi,
pomičući je u stranu s lica.
„Spavaj sad, srce, zaslužila si.” Privuče me sebi, a ja samo
zatvorim oči i spokojno udahnem njegov miris.
Ne znam koliko je sati kad konačno otvorim oči. Osjećam se
istrošeno, ali i kao da sam prešla neke granice i da nema povratka.
Osjećaj mi je bio stran i sad sam ga upoznala, ali ne znam ga
imenovati. Nešto smo doživjeli, to svakako.
„Budna si”, začujem Beckforda pa pogled usmjerim prema
vratima. On me gleda nasmiješen i svjež, kao da noćas nije satima
ševio. Obukao je samo donji dio trenirke. Prilazi mi noseći na pladnju
doručak u krevet. Uspijem se samo podići i zaneseno zuriti u njega.
„Ovo si zaslužila jer si pristala prespavati. Zaslužuješ i više. S
tobom želim sve što nisam nikad radio. Osjećam da nas još puno toga
čeka. Toliko toga nisam osjetio ni proživio.” Pogledam ga ozbiljnije
jer znam da mi zapravo otkriva dio sebe.
Pitanje mi se nameće nije li ga možda taj brak zbog Emmine
bolesti sputavao. Obećala sam da neću izvlačiti pitanja iz prošlosti
koliko god ona bila postojana tu, u nekom kutku. Dužna sam sebi
dati priliku.

130
 INNA MOORE
„Nakon doručka misliš ići doma?” Beckford me upita dok mi
dodaje komadić banane da odgrizem.
„Pa da, iako možemo još nešto raditi”, slegnem ramenima i
nasmijem se.
„Nešto što nisam nikad radio... Znam! Dođi gola.” Ustane
iznenada s mog kreveta i pruži mi ruku.
„Molim? Gola?”
„Dođi.”
„Beckforde, gdje da dođem gola?”
„Idemo se kupati goli u bazenu.” Namigne mi i posegne rukom
za mnom.
„Imaš bazen?”
„Da, iza. Nisam se nikad kupao gol, nitko nas neće vidjeti, ne
brini se. Vila je ograđena. Abigail je tu, ali reći ću joj da je slobodna
ostatak dana.
„Imaš domaćicu?” bubnem bez veze. Naravno da netko mora
brinuti o ovolikoj kući.
„Da. Ti samo dođi sa mnom.” Kimnem zbunjena, a on za svaki
slučaj uzme moju haljinu i gaćice te ih posesivno pomiriši. Povede
me u prizemlje i potom pokaže kroz veliki stakleni zimski vrt prema
bazenu.
„Čekaj me tu. Gola. Reći ću Abigail da je slobodna.” Potom mu
prsti uštipnu moje dupe, a ja grizem usnu i požurim u strahu da me
netko ne vidi. Dovraga, nisam gola hodala ni doma! Želim što prije
ući u toplu vodu. Prija mi neopisivo. Jutarnje toplo sunce grije ionako
toplu i čistu vodu, a ona miluje moju nadraženu i osjetljivu kožu.
Nekoliko minuta kasnije Beckford mi prilazi potpuno gol. Ne mogu
maknuti pogled s njegovog tijela, a on potrči i baci se u vodu tako
zaigrano i veselo.
Uhvati me u svoj zagrljaj i potom me u vodi poševi nešto laganije,
imajući obzira da me noćas totalno uništio. Uživam, uživam kao
nikad do sad. Prskamo se kao da smo bezbrižni tinejdžeri, da bismo
potom potpuno mokri i goli završili na mekanoj travi. Sunce grije
njegova leđa i moje lice dok se smješta na mene. Bicepsi mu se
napinju dok se oslanja i diže iznad mene.

131
 Dvojnica
Uživam u pogledu na njegovo lice dok me promatra usredoto-
čeno. Iako mi trava draška golu guzu i osjećaj stida zbog golotinje i
seksa pod vedrim nebom pomalo kvari raspoloženje, svejedno
uživam u ovome.
Čim to zaključim, Beckford zastane kao da čita moje misli. Gleda
u mene, u moje oči, a prsti mi se grče pod njegovim prodornim
pogledom.
„Slobodan sam”, konačno izusti. I dalje ga gledam pomalo u čudu
i čekam da kaže još nešto.
„To mi ti činiš. Sad osjećam tu slobodu.” Pokušavam shvatiti što
točno znače njegove riječi.
Ne želim se zavaravati nekakvom bajkom. S bolesnom ženom nije
mogao proživjeti sve ovo što može sa mnom. Koliko god bila
zanesena njime, ne želim se vinuti u zrak, ne želim poletjeti u nebo,
bojim se da ću se razočarati. Kad i kako, ne znam, ali ovo je suviše
bajkovito. Ja nisam tu da bih mijenjala nekoga tko više ne postoji, ali
užitak mi je znati da proživljava sa mnom nešto što dosad nije.
Pomilujem njegovo lice i poljubim ga nježno, a on me zagrli i
nakon nekog vremena nastavi s onim što je radio, samo ovaj put radi
to nježno i strastveno. Vodi ljubav sa mnom, a na kraju ponovno
završimo u bazenu. Nakon toga vratimo se u krevet zadovoljeni i
sretni.
„Preživjela si, dakle, tu jednu noć i pola dana, kako ti je bilo?”
Beckford me pita, dok popodne sjedimo u njegovom ogromnom bo-
ravku na podu, kao kakvi luđaci, u donjem rublju, umjesto obučeni i
za stolom. Jedemo nešto ukusno što je pripremila njegova domaćica.
Nekakvu ribu s mediteranskim umakom i krumpirom, a ja se pitam
kad je to uspjela napraviti. Glupa pitanja mi se vrzmaju po glavi, ali
shvaćam jedno: toliko sam potrošena da jedem čak i ribu koju inače
ne mogu niti smisliti. Sad doslovno ližem prste, da bi ih potom
Beckford izvukao iz mojih usta i stavio među svoje usne.
Jedan tako seksi i vreo trenutak, da ja opet postajem mokra, a ne
znam kako? Zaboga, od sinoć smo se poseksali šest puta!
„No? Jesi li čula moje pitanje?” on progovori nakon što pusti moje
prste iz svojih usana.

132
 INNA MOORE
„Oh, da.” Malo dođem sebi. „Preživjela sam, neki strahovi su bez
razloga, izgleda.”
„Harper, ja znam da se ti bojiš da ću te povrijediti, ali ja to nikad
ne bih napravio namjerno.” Kimnem iako shvaćam, moja najveća
bol došla je nesvjesno.
Pokupim sve s poda da operem i odmahnem Beckfordu rukom da
ostavi sve jer mu mobitel počne zvoniti. On se javi i odmah u prvoj
rečenici kad joj se obrati, shvatim da ga zove majka. Okrene mi leđa,
dok sve odlažem na stol, no i dalje mogu čuti što joj govori.
„Ne, majko, ovaj vikend neću moći. Imam važnijih obaveza”, kao
da se opravdava. Požurim s pospremanjem, ali i dalje ga čujem jer se
okreće prema meni i gleda me.
„Ne, to nije uvreda tebi i ocu, jednostavno imam nešto važnije
tu.” Očito je vrijeđaju njegove riječi, pretpostavim da je očekivala da
se vide, a on ju je odbio. Napravio je to zbog mene i nije mi baš
ugodno, stoga mu pokušam signalizirati da ću ja ići doma. Nekako
rukom pokažem na sebe pa na vrata, a on mi pokaže prstom jedno
strogo ne.
„Majko, javit ću ti se. Ovaj vikend sam zauzet, a možda i sve
buduće vikende u životu.” Srce mi poskoči na ove riječi, jer on je tako
odrješit i siguran u to što govori. Preplavi me u isto vrijeme i strah i
uzbuđenje.
Bedford poklopi i zakorači prema meni.
„Planirala si ići doma, a ja sam slobodan cijeli vikend samo za
tebe. Ovo bi bilo šteta prekinuti dok je najbolje. S tobom želim
probati sve što dosad nisam.” Progutam knedlu stojeći i dalje pred
njim, odjevena tek u grudnjak i gaćice. I meni je ovo bilo nešto novo.
Doručak u donjem rublju na podu s najseksepilnijim tipom na
svijetu definitivno je nešto što ću pamtiti. Naježim se od najave iz
njegovih riječi pa zanesena njegovom pojavom samo kimnem.
„U redu, samo ovaj vikend, ali u ponedjeljak idem u svoj stan.”
Pogledam ga preko oka, a on me primi oko struka i šapne mi na uho.
„To ćemo još vidjeti, srce. Rekli smo korak po korak, sat po sat,
dan po dan. Ali ne zaboravi: svaki taj korak, svaki sat, svaki dan
pripadat će meni.”

133
 Dvojnica
Ako sam i sumnjala da sam se već zaljubila u njega, sad sam
sigurna. Pala sam. Potpuno.
Bojim se, i dalje, na krivog čovjeka, iako sve što on radi potiče me
da mu vjerujem. Posesivno me poljubi, a potom prebaci preko
ramena kao da sam perce. Usput me zagolica po nogama i bedrima
te dlanom pomiluje moje dupe.
„Sad kad si pojela, da potrošimo te kalorije.”
Smijem se glasno, sve odzvanja od mog smijeha dok me on nosi
do naše sobe.
Isuse, naše sobe. Totalno sam skrenula.
„Idiote, to uopće nije seksi. Kažeš da sam debela.” Odjednom me
spusti na pod i gotovo zakuca uza zid.
„Kažeš da sam idiot? Morat ću te nalupati po tom slatkom
dupetu.” Vidim mu zaigrani sjaj u oku i znam da se želi sad zabaviti.
„Previše pažnje posvećuješ mom dupetu, molim te, što dalje od
njega.”
„Ili što? Što ćeš napraviti?” unese mi se u lice, a ruke položi na zid
oko mene da bi me zarobio. Pogledam u lijevo i onda se brzo
izmaknem u desno te potrčim bosa.
„Pobjeći ću!” On mi uzvrati smijehom i ne trebam gledati iza,
znam da me sustiže i prije nego uđem u sobu i stignem zatvoriti vrata,
on me dohvati i potom, u samo jednom potezu, potrga opet moje
gaćice.
„Hej, to su mi jedine rezervne!”
„Jebe mi se.” Čuti njega kako ovo govori, ima dvostruki učinak na
mene. Zastanem pokorno i čekam njegov potez, naredbu, bilo što.
Na sve sam spremna. Pusti me iz stiska i potom progovori pokraj
mog lica:
„Skini grudnjak, potom lezi na krevet i diraj se.” Izvršim to. Kako
mi je naredio, skinem se, legnem na leđa i pustim mojim rukama da
miluju moje tijelo. „Gledaj me dok to radiš.” Otvorim naglo oči na
njegovu naredbu, nesvjesna da sam ih uopće zatvorila. Izraz njegova
lica zrači požudom, potrebom, ali i onom nekom nježnijom
emocijom. Nadam se samo da je to ona emocija bliska ovoj koja se
rađa u meni, ona istog naličja, ona koja joj je dvojnica.

134
 Beckford
Dan, samo jedan dan Harper mi je tako nesebično poklonila i on
je možda najbezbrižniji u mom životu. Toliko želim svaku minutu da
je pokraj mene da čak i majci otkažem posjet ovaj vikend, jer dobio
sam Harper konačno i sad ne želim da ode. Bojim se, ako ode,
predomislit će se i neće se vratiti. Njezina mladost i vedar duh liječe
me, ponovit ću to sto puta, čine me slobodnim, stoga ne osjećam
krivnju što sam odbio majku, poklopio joj kako bih uživao u svojoj
sebičnosti.
S ovom ženom sve je drukčije, prije svega njezin pogled je taj koji
me opija, dok joj u očima piše da je zanesena.
Na usama da je slatka.
Na koži da je podatna.
U duši da je posebna.
Gleda u mene kao da nitko drugi ne postoji na svijetu. Tako je
odvažna i tako luckasta, u isti mah i oprezna i poduzetna. Ona ne
zna da se ja njoj divim. Usprkos svemu, došla je u moju kuću.
Provedem s njom tu subotu, ponovno prespava u našem krevetu,
a ujutro je ponovno odlučim iznenaditi doručkom. Harper još spava,
pa se nakon tuširanja spustim u kuhinju.
„Dobro jutro, gospodine Beckforde”, Abigail me pozdravi pa joj
namignem u prolazu, dok smišljam što uzeti za Harper da pojede.
Pogleda me malo začuđeno, očito nije navikla da sam ovako dobre
volje.
„Abigail, danas isto možeš napraviti rani ručak i poći svojoj kući.”
„Ali, trebalo bi...”, ona se pobuni.
„Ne, ne, ostavi sve, slobodno uzmi dan za sebe. Nedjelja je, moraš
biti sa svojom obitelji.”
„Hvala Vam najljepša”, zahvali se iskreno. Vadim pladanj, ali
krajičkom oka vidim kako se Abigail interesira za ovo što radim.
Prati kako stavljam na pladanj dvije šalice kave, dvije čaše soka, ali
kad je pogledam, ona samo spusti glavu i osmjehne se sama sebi.

135
 Dvojnica
Ne stignem ni ponijeti pladanj u sobu, kad u kuhinju uđe Harper
iz hodnika, govoreći mi glasno: „Nemam više niti jedne gaćice, tako
da hodam bez njih! I za to si ti kriv. Ovo više nije smiješno, gola mi
je gu...” Uleti k nama i potom se ukipi na mjestu.
„Oh, jutro...”, promuca i ruke instinktivno spusti na svoju
haljinicu. Abigail reagira dosta brzo, iako zadržava pogled na
zbunjenoj Harper:
„Sve je u redu, gospodin Beckford mi je upravo dao slobodan dan
nakon što napravim ručak.”
„Nisam znala da ste tu, zaboravila sam pa nisam pazila...” Harper
proguta pola isprike, iako bespotrebne, a Abigail samo kimne i izjuri
iz kuhinje. Harper me pogleda, sva rumena u licu i potom ruke
podigne na svoje obraze.
„Oprosti, Beckforde.”
„Čemu isprika, smiješ se ponašati kao da je ovo tvoja kuća.”
„Nemoj to govoriti”, Harper me opomene i potom posegne
rukom kako bi dohvatila šalicu.
„Očekivao sam da ćeš biti u krevetu kad donesem doručak.” Ona
napući usne i propne se na prste te me poljubi u obraz.
„Imam bolji prijedlog. Vidjela sam da tamo kraj bazena postoji
ogroman, prekrasan hrast pa da sjednemo ispod u hlad i doručku-
jemo tamo?”
„Naravno, srce, što god ti poželiš.”
„Onda idemo na travu.” Ona krene zavodljivo mrdajući dupetom
ispred mene. Znam da ispod one tanašne haljinice nema gaćice, zato
me i izaziva i namjerno zavodi dok ja nosim pladanj ne mareći pro-
lijevam li i kavu i sok. Uočim samo još kekse na stoliću te ih dohva-
tim pa nastavim za njom.
„Kako je ovo divan osjećaj. Čujem ptice, osjetim mirise, zrak,
ljepotu...”
„Vidim samo tebe. Mene ništa ne fascinira kao ti.” Gledam je sve
vrijeme dok ležim podbočen laktom, a ona se okrene prema meni i
prstom me boce u rame.
„Prestani govoriti takve stvari.”
„Zašto?”

136
 INNA MOORE
„Zato što ću se umisliti ili ću ti povjerovati i zaljubiti se ili...”
„Zašto bi to bilo loše?” prekinem je odmah.
„Koje?”
„Da se zaljubiš u mene. Nemaš niti jedan opravdani razlog da se
ne zaljubiš, zar ne?” Prodorno gledamo jedno drugo, a ona i dalje
samo mrmlja nešto nerazgovijetno, dok pokušava nešto smisliti.
Zapravo nema ništa reći u svoju obranu.
„Želim argumente. Zašto bi bilo loše?” Naumim izvući kakav
takav odgovor, ali ona ga nema. Zbunjeno i izgubljeno me gleda kao
da je uhvaćena u zamci, no nemam joj namjeru dati izlaz.
„Znači, nema ništa loše u tome, Harper. Ja to želim.” Obrazi joj
se malo zarumene, a usne se skupe osmijeh. Ovaj osmijeh je odgovor,
pa se široko nasmijem i upitam je: „Prvo želiš jesti ili ćemo se
okupati?”
„Neću se opet kupati, nemam što obući.” Ustanem na noge i
povučem je za sobom.
„Obući ćeš moju majicu.”
„Ne, Beckforde!” pobuni se pokušavajući mi uzmaknuti.
„Da.”
„Nemam što obući, ne... Da ti nije palo na pamet!” Ne marim za
njezine molbe, prebacim je onako preko ramena i ponesem prema
bazenu.
Ona vrišti, smije se, udara me rukama, nogama, onako slatko,
gotovo bezbolno, glumi da se opire, a znam da se ovome veseli kao i
ja. Bacim nas oboje u vodu i onda se nastavimo ljubiti, dirati, maziti,
dražiti gotovo dva sata. Pustim je da prodiše u nekom trenu jer sam
nas oboje zaista izmorio.
„Gladna sam”, obznani mi dok cijedi svoju kosu, a potom baca
svoju mokru haljinu van bazena.
„Ručak je odavno gotov”, napomenem joj nakon što i ja odbacim
svoju mokru majicu.
„Ti si se već gostio obrokom ako se sjećam”, dobaci mi vragolasto
i onda mi naredi, „a budući si me doveo u ovu nevolju, donesi mi da
nešto obučem i idemo pojesti. Ne mogu izaći gola i mokra, a odjeće
više nemam. Mogu li dobiti tvoju košulju?”

137
 Dvojnica
„Naravno, možeš dobiti što god želiš od mene.” Izađem iz bazena
iako se s mojih kratkih hlača cijedi voda i ostavlja mokar trag po
kamenim pločama. Dok hodam prema vratima, začujem zvono.
Pogledam prema bazenu, tek toliko da se uvjerim da Harper nije
izašla gola vani, no tko god da dolazi sad, nemam mu namjeru
otvoriti.
„Molim?” javim se na portafon, a s druge strane oglasi se moja
majka:
„Pusti me unutra, ja sam.” Šutim i razmišljam kako da je odbijem,
a ona se oglasi opet: „Neću čekati na cesti, pusti me unutra.”
Nevoljko je pustim te požurim po dvije majice, jednu za Harper,
drugu za mene. Stignem dohvatiti i dva ručnika u kupaonici te se
vratim u predsoblje, gdje već majka stoji, sva uštirkana i službena.
„Kako to izgledaš?” odmah me ukori, ali ignoriram je.
„Pričekaj, vratit ću se za pet minuta.” Spustim glavu i uputim joj
ozbiljan pogled te joj okrenem leđa u namjeri da što prije odem do
Harper.
„Kamo ideš?” Krene za mnom jer čujem lupkanje njezinih cipela.
„Rekao sam da čekaš, moram nešto obaviti.” Stegnem majicu i
ručnik u rukama te krenem brzo prema bazenu.
„Harper!” povičem kad ugledam njeno golo tijelo kako izranja iz
vode.
„Izađi van, majica ti je tu, evo i ručnik za kosu.” Pogleda me
razigrano i uputi mi poljubac, a potom se odjednom rukama obgrli
oko grudi i pogled usmjeri preko mog ramena. Kad se okrenem,
uočim majku kako sa zanimanjem promatra Harper.
„Za ime Božje, Beckforde, kakva je to...”
„Golotinja! Kupali smo se goli!” dreknem samo da prekinem
svaki njezin naum, svaki nastavak te rečenice. „Majko, rekao sam da
čekaš u kući!” zaderem se na nju, što nikad do sad nisam napravio.
„Ne razgovaraj tako sa mnom i ne naređuj mi, ja sam majka tebi,
a ne ti meni”, oštro mi odbrusi i približi se rubu bazena. Stanem
ispred nje kako bih joj uskratio pogled na Harper.
Pogledam majku s upozorenjem pa preko ramena doviknem
Harper.

138
 INNA MOORE
„Uzmi majicu i ručnik te pođi u našu sobu.” Žao mi je što joj ne
mogu pružiti ruku da izađe, pomoći da se obuče i objasniti joj sve.
Moram suzdržati majku da ne kaže nešto neprikladno i time mi uništi
sve što sam dosad postigao.

139
 Harper
Jeste li ikad u životu upoznali nekoga tko vam se na prvu nije
učinio dobrom osobom? Nekoga čiji pogled vam je jasno dao do
znanja da joj ne odgovarate?
To je onaj tip osobe kojoj se u očima i stavu vide oholost,
nadmenost i prepredenost. Inače ne osuđujem nikoga olako, svima
dajem šanse jer vjerujem da u svakom od nas postoje dvije strane. Svi
smo mi ponekad malo zlobni, malo loši, malo zločesti, ali uvijek
nadvlada ona dobra strana. Volim vjerovati da svi imaju pravo
dokazati se i promijeniti svoj prvi loš dojam. U našoj je prirodi da
promijenimo stavove, ukus i mišljenja o nekome.
Međutim, dok me Beckfordova majka gleda preko oka i analizira
svaki moj pokret, znam da se ona neće predomisliti. Ne dopadam joj
se i nikad joj se neću dopasti. Govore mi to krutost njezinog držanja
i prepotentnost. Na ruku joj ne ide ni Beckfordov odnos prema njoj.
Ovo definitivno ne izgleda kao srdačan odnos majke i sina.
„Majko, upoznaj Harper. Harper, ovo je moja majka Astrid.
Majko, ovo je moja djevojka.” U potpunosti se ukočim i nervozno
nasmijem kad mi do mozga dođe moja nova titula. Ona me pogleda
širom otvorenih očiju.
„Djevojka, kažeš?” upita onako tiho, ali upotpunjeno dozom
sarkazma. On šuti i primi moju ruku u svoju. Ona pogleda u njega
pa vrati pogled na mene.
„U redu, ja sam gospođa Astrid”, arogantno otrgne ono gospođa.
Naravno da joj se neću obraćati sa ti niti imenom. Nešto u njezinom
pogledu zahtjeva oprez, nečim se nameće kao da ona zaslužuje
pažnju i poštovanje.
„Drago mi je”, slažem nepromišljeno pa dodam brzo: „Ja ću vas
sad napustiti jer mislim da sigurno želite porazgovarati nasamo s
Vašim sinom, kad se već došli...” Potpuno se zbunim pod njezinim
prijekornim pogledom. Inače ne patim na to da se svidim nekome tko

140
 INNA MOORE
me ionako ne simpatizira, ali, kvragu, to je Beckfordova mama, a ja
sam, kako je on rekao, njegova cura.
„Nema potrebe da ideš doma. Dogovorili smo se da ćeš ostati.”
Beckford me ozbiljno pogleda. Nakašljem se i stegnem jače njegov
dlan da jasno osjeti moju nelagodu.
„Imam posla, moram pripremiti sve za sutra za posao pa ću ipak
ići.” Stežem njegovu majicu oko sebe i navlačim je niže niz bedra jer
sam samo to u onoj žurbi iza njegovih leđa navukla na sebe, a ručnik
prebacila preko ramena i kosu malo umotala.
Ne mogu da se ne upitam, s kojim razlogom me pogled ove hladne
žene ovako procjenjuje? Pita li se koliko sam dobra za njenog sina?
Ili je pak podsjećam na njezinu pokojnu snahu?
Je li nju simpatizirala ili je ovakva kruta prema svima; ne osjećam
nekakvu toplinu između nje i Beckforda, onu kakvu bi roditelj trebao
imati sa svojim djetetom.
„U redu, srce. Odvest ću te doma. Majko, ako želiš pričekati,
pričekaj dok ne odvezem Harper.”
„Ne može ići taksijem?” ona mu uzvrati pitanjem, a ja samo
nadignem obrve. Beckford oštro uzdahne i potom joj ozbiljno
odgovori.
„Ne može. Osobno želim odvesti svoju djevojku nakon vikenda
koji smo proveli skupa. Neće ići taksijem. Prekinula si nam dan,
stoga je ovo najmanje što mogu napraviti”, on joj uzvrati prilično
oštro, a ja spustim pogled i brojim sekunde do odlaska u sobu po
svoje stvari. Želim što prije otići van njezinog dometa.
„Dođi, Harper”, Beckford me povuče za ruku i povede ubrzanim
korakom kao da se i njemu žuri u našu sobu. „Oprosti, srce, nisam
računao da će doći. Moja je majka poprilično svojevoljna i teška, ne
prihvaća ne kao odgovor. Zaista ne razumijem zašto je došla,
obzirom na to da sam joj rekao da sam zauzet.” Slegnem ramenima,
ali ne odgovaram ništa jer, iskreno, želim promijeniti temu i što prije
otići.
„Nema veze, ionako moram ići. Gdje je moja torba?” Potražim
pogledom torbu u kojoj sam ponijela rezervnu odjeću računajući da
ću samo jednu noć prespavati.

141
 Dvojnica
On mi je doda s poda, a ja krenem ubacivati u nju svoje stvari.
Beckford mi pomaže, a potom krene za mnom u kupaonicu. Plan da
pokupim svu kozmetiku on predvidi pa prije mene posegne za
mojom četkicom.
„Ovo ostaje tu.”
„Zašto?” pitam ga kroz smijeh.
„Želim da se vratiš”, odgovara mi molećivim glasom, gotovo s
dozom očaja.
„Vratit ću se, ali kad budeš sam.” Na to se on nasmije šire i poljubi
me slatko.
„Dođi, ostalo ti ništa ne treba, budući da si se obećala vratiti.”
„Samo da obučem svoju prljavu odjeću od petka”, našalim se dok
navlačim na sebe sve. Jedva čekam oprati to doma.
Potom me Beckford, ruke prebačene preko mog ramena, povede
prema izlazu do svog auta.
„Ne brini ni za što, nemoj puno raditi, a mi se čujemo već
večeras”, naredi mi kad sjednemo u njegov auto te pusti nekakvu
laganu glazbu. Vozi sve vrijeme držeći me za ruku i osmjehujući se
zadovoljno.
Jednako zadovoljna sam i sama dok stišćem njegove prste među
svojima jer znam da je upravo on taj koji me drži dalje od tuge nakon
mamine smrti, on je taj koji mi mami osmijeh i gura me da krenem
dalje. Ne damo se odvojiti jedno od drugog na parkingu, provodimo
minute ljubeći se poput djece.
„Harper, izađi, jer inače... Neću te pustiti”, Beckford me potjera
pa požurim uz glasan smijeh. Usne mi još žare od njegovih poljubaca,
a lice bridi od dodira njegove kratke brade.
Povučem svoje torbe te još mu jednom mahnem prije nego uđem
u zgradu. On sve vrijeme čeka i prati me dok ulazim unutra hodajući
unatraške kako bih ga imala na oku.
Osmijeh mi krene nestajati sa svakim korakom koji napravim
prema stanu. Muči me što ne znam kako ću sve platiti i svakim
trenom, što je Beckford dalje, dolaze mi samo negativne misli.
Tišina u stanu poput šamara podsjeti me da mama nije tu.
Beckford je u svojoj velikoj kući s majkom, a ja... Ja sam sama.

142
 INNA MOORE
Stoga samo odložim stvari, zaboravim na prljavu odjeću koja je
na meni i posegnem za mobitelom, iako ne znam što želim. Maisy je
s dečkom, Georgina je još prošli tjedan otišla u Njemačku, a Kat ima
važnijeg posla. Raspoloženje mi momentalno padne i ne samo da
padne, već se promijeni u potpuno drugu krajnost. Ne, ne razmišljam
o Beckfordovoj majci, mislim o svojoj, o njemu, o svojim curama
iako bi bilo najpametnije da razmišljam o poslu i kako platiti sve
režije i dugovanja. Jednostavno, nisam znala koliko je toga majka
imala u svojim divnim rukama.
Pokušam se natjerati da pospremim malo po stanu, no nered u
mojoj glavi, izgleda, ne mogu samo pospremiti. I nekoliko sati nakon
Beckfordovog odlaska od mene, ja sam potpuno nostalgična i tako
prokleto tužna. Suze mi dođu dok pokušavam smisliti kako dovesti
život natrag u red. Boli me što nema mame, boli me to nedostajanje
tako da jedva vučem zrak. I ne čudim se što mi nedostaje ona, ali
kako mi nedostaje Beckford? Na kraju mi se toliko toga skupi, pa se
isplačem. Pustim tužnu pjesmu i nastojim suzama isprati ovo što me
sad sustiglo. Možda sam tek sad svjesna stvarnosti. Što sam izgubila,
a što bih mogla dobiti?
Na kraju se zavučem u svoj krevet, držeći mobitel u ruci. Još nije
ni mrak pao, a ja čitam poruke od cura, listam slike, radim sve što bi
me moglo oraspoložiti, ali ništa nema efekt kakav mi treba. Želim se
javiti njemu, ali to nema logike. Otišao je oko dvanaest i što da mu
kažem sad? Fališ mi i želim te vidjeti nakon samo osam sati? Nakon što smo
proveli svaki trenutak ovog divnog vikenda?
Gotovo da poskočim na krevetu kad se Beckfordovo ime pojavi
na zaslonu. On me zove!
„Molim?” brzo odgovorim, iako negdje duboko u sebi mislim da
je to možda samo halucinacija.
„Nešto si zaboravila.”
„Molim?” promrmljam zbunjena.
„Srce, nešto si zaboravila kod mene.” Čujem mu podsmijeh u
glasu.
„Ozbiljno? Pa dobro, rekao si da ti ne smeta, neka ostane... Do
drugog puta”, prozborim hrabro.

143
 Dvojnica
„Ne smeta, ali volio bih da ti to imaš, pa sam ti poslao dostavu.”
„Ozbiljno? Što, rješavaš se mojih stvari?” Cerekam se glupavo kao
da se bojim nečega što ne znam imenovati.
„Hajde, uskoro će ti dostava doći na vrata pa otvori.”
„Može, može. Baš me zanima što je.”
Ustanem potom iz kreveta, protrljam lice još uvijek podbuhla i
crvena, očiju staklenih i gotovo krvavih od plača. Zvono se oglasi, a
ja pustim dostavu gore. Otvorim spremno vrata nakon kucanja i onda
ostanem u čudu.
Beckford je došao osobno. Zagrizem usnu i samo mu se bacim
oko vrata.
„Toliko mi se veseliš? Znam da me nisi očekivala...”
„Bože, da, veselim ti se neopisivo”, promrmljam u njegov vrat.
Ovaj miris me opušta.
„To mi je uistinu drago čuti.” On primi moje lice u dlanove i
poljubi me. „Harper, plakala si?”
Spustim glavu od srama, a on je podigne nazad kako bi me
pogledao u oči.
„Zašto?”
„Skupilo mi se i mama mi nedostaje, ali je li glupo da kažem da si
mi ti nedostajao?”
„Jesam?” Kimnem mu, dok me nježnost iz njegovog pogleda čini
ovisnom.
„I ti si meni, zato sam došao.”
„Hoćeš li ostati?”
„Naravno, to ne moraš niti pitati.” On me zagrli jače i uđe u moj
stan. Povedem ga u svoj krevet i samo zagrlim. Tako zagrljeni prespa-
vamo ovu večer jer sad nam nije do ekstaze, sad nam je do utjehe i,
smijem reći, do ljubavi.
„Harper...” Pred jutro me budi njegov hrapav glas i toplina koja
isijava iz njega.
„Mmmmm...”
„Znam da je ludost, ali sve je tako s nama od prvog trena. Moram
te ovo pitati.”

144
 INNA MOORE
„Reci, Beckforde.” Zagrli me jače, a ja spustim usne na njegovu
nadlanicu.
„Znaš i sama da ti je mjesto uz mene...”
„Znam”, progovorim bez razmišljanja. Suze mi se već skupljaju u
kutovima očiju i znam što će me pitati. Ne usudim se sad okrenuti i
pogledati ga u oči, raspast ću se.
„Ideš li sa mnom u moju... Našu kuću? Želiš li živjeti sa mnom?”
Udahnem duboko i prije nego mu dam finalni odgovor, upitam kroz
smijeh, onaj smijeh koji tjera suze da prestanu gristi oči.
„A što kad se posvađamo?”
„Pa, pomirit ćemo se.” Zagrije me njegov odgovor pa šmrcnem.
„Imat ćeš posebnu sobu kamo ćeš moći otići od mene kad se naljutiš,
ali svaku večer ćeš lijegati pokraj mene i ujutro se buditi u mom
zagrljaju. Ne želim više vrijeme provoditi bez tebe. Znam da je
ludost...”
„Jest, ludost je, Beckforde, ali tako divna, naša ludost i zato,
zajedno smo u njoj, do kraja.” Potom se okrenem prema njemu i
zagrlim ga snažno.
Danas je, uvjeravam se, naš novi početak.

145
 Harper
„Ludost, zar ne, Kat?” govorim svojoj prijateljici dok u ponedje-
ljak popodne pakiramo moje stvari u kutije i kofere.
„Zašto bi bila ludost?” pogleda me ozbiljno. Hitno i spretno
posprema moje stvari u kutiju ispred sebe, bolje nego ja, iako sam ja
ta koja radi s odjećom, no sad sam nervozna.
„Prebrzo je”, izustim potiho i pustim knjigu na pod, umjesto u
kutiju.
„Zašto bi bilo prebrzo? Gle, iskreno, ja nisam netko tko vjeruje u
ljubav, ali vjerujem da s nekim klikneš na prvu. Pogledaj Maisy,
kliknula je odmah s Masonom. To osjećaš ili ne osjećaš. Ti možda to
nisi dosad osjetila. Ja sam cijepljena protiv tih osjećaja i, osim do vas
tri, zapravo mi ni do koga nije baš stalo”, ona govori dok uzima
knjigu i odlaže u kutiju.
„Mislim, velika je prepreka među nama, ali vjerujem da možemo
to nadvladati.” Ona me dirne po ruci pažljivo.
„Osjećaš li da on vidi samo tebe dok gleda u tvoje lice?”
„Osjećam.”
„Osjećaš li da je on iskren prema tebi kad ti obećava nešto?”
„Osjećam.”
„Nemoj onda sumnjati u njega.”
„Ne sumnjam, samo mi se čini predobro da bi bilo istinito.” Ne
razumijem ni sama čemu moj otpor, čemu oprez i nevjerica.
„Zašto? Neke ljubavi su takve. Zapravo, shvatila sam da su se i
moji roditelji voljeli toliko da su se zajedno ubili. Mene nisu voljeli.
Očito je stvar tko je objekt, a tko subjekt kad promatraš ljubavno
stanje”, Kat zaključi filozofski, a ovaj put ja dirnem njezinu ruku.
„Kat, što želiš reći, tko to gleda izvana možda ne može shvatiti
kakva je to ljubav? Bitno je što ja osjećam.”
„Upravo tako”, ona potvrdi.
„Valjda, malo sam zbunjena.”

146
 INNA MOORE
„Sad si samo ti bitna i drago mi je da ovo radiš, nećeš biti sama.
Bit će ti dobro s njim, vidi se da mu je stalo do tebe”, ona me utješi
da ovo prihvatim kako jest.
Navečer se Beckord opet pojavi u mom stanu noseći hranu.
„Kako napreduje pakiranje?”
„Dobro, sutra smo gotove. Nemam puno svojih stvari jer sve smo
dobile u stanu.”
„U redu, pusti to sad.” Pomogne mi zatvoriti jedan veliki kofer te
ga odnese do vrata gdje već čeka nekoliko kutija. Maminih stvari više
nema, donirala sam ih. Čudno je gledati ovako poluprazan stan.
Nema uspomena, otisaka i znakova prisutnosti jer svaka je značila
nešto. Miris hrane i lupanje tanjura u kuhinji značilo je da mama
brine za mene, odjeća koja se sušila na balkonu bila je znak da smo
bili negdje, da smo živjeli... Sve su to tragovi života, a ja sad
završavam svoj život ovdje i počinjem na drugom mjestu.
„Malo si se zamislila”, Beckford me pogleda dok otvara vrećice i
daje mi sendvič da pojedem.
„Nema mjesta tuzi, no samo sam malo nostalgična”, kažem i
zagrizem stvarno odličan sendvič.
„Harper, što ćeš s maminim autom?” spomene temu koju sam ja
potpuno zaboravila.
„Vozit ću ga ja iako je star, ali nekako nisam još smislila, žao mi
je prodati ga.”
„Želio sam ti kupiti novi.” Zalogaj mi zapne u grlu.
„Zašto? Nema potrebe. Mogu ići i metroom na posao.
„Ne dolazi u obzir, nećeš se gužvati u metrou. Nastavit ćeš
raditi?” Pogled koji mi uputi, ozbiljan je i pomalo nemiran.
„Naravno, to je tatina čistionica i to je sve što mi je ostalo. Nisi
valjda mislio... Ovaj...” On me prekine u pola rečenice osjetivši moju
nelagodu.
„Naravno, srce, nisam ni mislio da prestaneš, samo ti želim
olakšati jer nema potrebe da radiš.”
„Ja želim raditi.”
„Kako ti odlučiš.” Pomazi moj obraz, a moja se nutrina rastopi
od nježnosti. Volim tu brigu koju iskazuje i znam da mi malo treba

147
 Dvojnica
da mu kažem da sam totalno pala na njega, iako mislim da ovim
korakom govorimo jedno drugom sve.
Tu noć ponovno se stišćemo na mom malom krevetu, a ujutro me
probudi štipajući me za dupe.
„Sutra ćeš se probuditi u našoj kući”, šapne mi na uho i stegne
jače u svoj zagrljaj. Ne mogu još reći tu riječ naglas jer mi je strana.
Naša kuća.
Sigurno ću se neko vrijeme osjećati kao stranac. Tamo je živio sa
svojom ženom, ali pomislim, u šali, sreća po njega i po mene, ta kuća
ima dovoljno soba da jedna bude samo naša.
Njegovu majku ne spominjem, vidim ni on nema tu potrebu.

*
„Ako sad nisam spremna, neću ni biti”, govorim mu dok navečer
stojimo ispred njegove kuće.
Naše kuće, Harper. Podsjetim se.
„Nervozna?” On me obgrli oko ramena.
„Više sam uzbuđena. Mislim da je to normalna reakcija, ipak,
useljavam se k tebi.”
„Velika je to stvar i za mene.”
„Znam, ali nisam ovo očekivala...” Spetljam se sva dok gledam
ogromnu vilu ispred sebe.
„Zaboga, nema mjesta nervozi. Ti i ja, zapamti to.”
„Neću biti nervozna.” Lako je reći, a nešto posve drugo je to
ostvariti. Moje tijelo radi sve, samo ne miruje. Prsti uvijaju kosu, ali
barem ne grizem nokte. Usta mi se suše, a dlanovi mi se znoje.
„Uzmi samo svoju torbu, sutra ćemo sve unijeti.” Jednom rukom
primim torbu, a drugu pružim njemu te krenem unutra.
Imam osjećaj kao da ovdje nisam nikad bila, sad dolazim s
drugom namjerom. Na samom pragu zastanemo i tada me Beckford
strastveno poljubi. Ono malo snage koju imam crpi iz mog tijela,
koljena mi klecaju, a njegove ruke se stežu oko mene.
„Dobro došla u naš dom”, poželi mi kad se odmakne od mene i
otvori vrata. Navučem osmijeh te zajedno s njim zakoračim unutra.

148
 INNA MOORE
Na prvi pogled shvatim da je nešto drukčije u boravku. Tepisi i
zavjese potpuno su nove. Beckford primijeti moju začuđenost, čujem
njegov smijeh.
„Morao sam samo neke sitnice preurediti, mislim da je bilo
vrijeme za promjenu. Što ti kažeš?”
„Pa... Ja se slažem... Sviđa mi se”, pomalo smeteno izustim.
„Primijetio sam kod tebe u stanu ljubičastu boju, vjerujući da je
voliš, dao sam naručiti ovo. Danas je stiglo.”
„Kad si sve to stigao obaviti?” upitam dok koračam prema
trosjedu.
„U nedjelju.”
„Zar nisi u nedjelju... Ovaj... Bio s majkom?”
„Ne, kad sam se vratio doma, nije više bila tu”, progovori
nonšalantno i potom me povuče prema spavaćoj sobi.
Kako se približavamo onom hodniku, moje srce zalupa jače i
natjera me da spustim pogled. Bojim se da ću to, kao i dosad, raditi
svaki put jer u tom hodniku, njegove su uspomene na život s drugom
ženom, toliko sličnoj meni. Ne trebam biti ljubomorna i ne trebam
zbog toga biti ljuta, ali zbog nečeg ne želim to gledati. Beckford se
odjednom oglasi i uspori korak.
„Harper, podigli glavu i pogledaj me. Pogledaj oko sebe.”
Podignem pogled hrabro i ono što ugledam, napuni moje oči
suzama.
„Kad sam rekao da je vrijeme za promjene, onda sam to stvarno i
mislio.” Zurim u prazan zid ispred sebe.
„Na ovom zidu trebaju biti nove slike. Hoćeš li ti stvoriti sa mnom
nove uspomene?” Srce mi je puno, udara jako, kao što je maloprije
od straha, sada od čiste sreće.
„Hoću, hoću”, zagrlim ga i preko njegovog ramena pogledam zid
koji čeka da ga ispunimo našim trenucima. Povede me za ruku u našu
sobu, onu koja nosi samo naše tragove i u kojoj odzvanja samo moje
ime.

149
 Dvojnica

*
Dva dana nakon preseljenja, nakon što smo obilježili svaku plohu
u sobi i u boravku, smjestili moje stvari u kupaonicu i u ormare,
knjige u boravak, Beckford me za večerom upita: „Što misliš da
pozovemo jedan vikend tvoje cure, da dođu proslaviti naše
useljenje?”
„Nemam ništa protiv”, oduševi me njegov prijedlog. „Ti si tako
divan, znaš, i to ne kažem samo zato što si tako nesebičan u krevetu,
već si tako nepojmljivo dobar i drag, lijep i bogat.” Raspoložena sam
da ga malo zezam.
„Ah, tako dakle.” Ustane od stola i nagne se prema meni noseći
na licu razdragan osmijeh. Štipnem ga za dupe, a on se trgne.
„Što ti je, Harper?”
„Ništa, samo uživam.” Ne stignem reagirati, kad me podigne sa
stolca i prebaci preko ramena.
„Sad ćeš uistinu uživati.” Uštipne me nazad za dupe i ponese u
sobu. Potom tako nestvarno vodi ljubav sa mnom da su mi one dvije
riječi na rubu usana, klize mi preko jezika, ali nešto ih koči. Čita li on
moje misli kad se u nekom trenu, dok je još u meni, zagleda u moje
oči i tada izusti meko: „Reci to. Molim te, Harper. Trebam to čuti.”
Njegova potreba me udari u trbuh, ali ostajem nijema.
„Znam da želiš reći, osjećam to u tvom pogledu i dok šutiš. Samo
reci naglas”, ponovno me zamoli.
„Ne mogu...”, sve je što izađe iz mojih usta. Želim mu to reći, ali
ne mogu. Ne ide. „Ne znam zašto ne mogu. Žao mi je.” Što je to što
mi ne dâ da se do kraja otkrijem, da se opustim i prepustim?
Strah? Oprez? Slutnja?
Beckford se povuče s mene, ostavljajući prazninu ne samo u mom
tijelu, nego i u mojoj duši. Žalim, ali ne mogu to izgovoriti.
„U redu je.” Potom me poljubi u obraz i zagrli iako osjećam kako
se razočaranje širi u tišini i u našim uzdasima.
Možda sve i neće biti tako savršeno.

150
 Beckford
Shvaća li ona koliko je trebam? Koliko želim svaki njezin uzdah,
pogled i dodir, svaku riječ? Zna li da moja duša treba čuti one riječi?
Nekad su jebena djela bitnija od riječi, ali jebeno to trebam čuti!
Nije prerano... S njom nije.

*
Ujutro, nakon moje molbe probudim se sam u krevetu. Harper
nije tu i čim shvatim da je njezino mjesto u našem velikom krevetu
hladno i prazno, dignem se i požurim je tražiti kroz kuću. Srce mi
pumpa krv snažno, a sva osjetila rade pojačano. Osluškujem, gledam,
udišem kako bih je našao. Zastanem bosonog u hodniku kad je
začujem kako se smije u kuhinji. Ona i Abigail pričaju. Pogledam na
sat, stignemo oboje na posao. Nagnem se malo samo da vidim
Harper ovdje, u mom domu.
„Koliko ste dugo tu kod Beckforda?”
„Sad već pune dvije godine”, čujem kako joj Abigail odgovara.
Harper otvori usta kao da će je još nešto pitati, a onda me osjeti jer
odjednom pogleda u mom smjeru.
„Jutro!” Potrči prema meni, popne se na prste i poljubi me u
obraz. Potom me povuče za ruku.
„Doručak ti je spreman. Izvoli”, pokaže mi na mjesto da sebe.
„Jutro, Abigail.”
„Jutro, gospodine.”
„Abigal, nismo razgovarali o tome, ali mislim da ti je jasno da se
Harper doselila tu kod mene.” Abigail naglo raširi oči i potom kimne.
„Trebam li nešto posebno znati i na nešto obratiti pozornost?”
„Ne, ništa. Samo da je ona tu za stalno”, dodam znakovito.
Harper prati svaku moju riječ, nesvjesna da gricka usnu.
Potom spusti pogled i počne jesti. Abigail nas ostavi pa upitam
Harper: „Jesi li se naspavala?”

151
 Dvojnica
„Jesam.”
„Spremamo se za posao?”
„Aha.”
„Ja te vozim jer ne želim da ideš onim autom.”
„U redu, slažem se.” Sve mi potvrđuje, jer znam da sad ima
potrebu da mi ugodi, pošto to sinoć nije napravila. Ne znam što
napraviti da mi povjeruje. Mislim da je to problem. Da ona zazove
ime drugog muškarca dok je sa mnom u krevetu, mislim da bih bio u
stanju zapaliti cijelu kuću, nju, njega i sebe.
To što me sagorijeva zove se ljubomora, iako nemam razloga za
to. Nije mi nikad dala povoda. Vidim kako me gleda i želi, ali crv koji
me izjeda ostavlja iza sebe tragove nesigurnosti.
„Idem se spremiti, ideš li i ti?” ustane i otjera moje misli.
„Idi, moram pričati s Abigail.” Ode prema našoj sobi, a ja
ostanem gledati za njom. Abigail dam upute koje treba znati pa odem
u sobu da se i ja spremim.
Harper me već čeka tamo, odjevena u crne hlače i srebrnu bluzu
te obuva crne sandale. Zasjedne u fotelju u kutu i u tišini me
promatra.
„Što je?”
„Ništa. Mogu li te gledati dok se oblačiš?” Nadignem obrve i
prihvatim izazov. U odrazu zrcala vidim kako grize usnu, kako joj se
obrazi rumene, kako se vrpolji od nervoze i svako malo uzme dubok
uzdah. Nešto joj ne da mira, je li to što joj stoji neizgovoreno na
jeziku ili? Ne znam, ali saznat ću. Kad se konačno oboje spremimo,
povedem je za ruku do moga auta i tako vozim sve vrijeme do
čistionice.
Poljubi me nježno i potom nevoljko ode. Pratim je pogledom sve
dok ne uđe u radnju i potom odem. Ne mogu zaboraviti svoje
razočaranje jer mi je uskratila ono što je u njoj, što uporno suzdržava.
Dovraga, nemam namjeru više životariti! Dobio sam drugu šansu,
još bolju, punu života i namjeravam u njoj uživati u svakoj minuti,
dišući punim plućima. Želim sve, baš sve.

152
 INNA MOORE
Dan mi se vuče sporo i jedva dočekam kraj smjene da odem po
nju, a ona kao da je jednako nestrpljiva, već stoji na nogostupu i maše
mi kad me ugleda.
„Isuse, jedva sam dočekala kraj!” obznani mi čim sjedne na svoje
mjesto i onda me sočno poljubi.
„Idemo doma.”
„Oh, da, idemo. Može kupanje u bazenu? Nepojmljivo mi je
vruće, jedva čekam skinuti se.” Pomakne svoju kosu s čela,
pokazujući mi kako joj se slijepila od znoja. Priča mi kako je klima
bez koristi kad mora peglati pola dana košulje, a ja samo mislim na
to kako da je nagovorim da ne radi, da bude svaki tren sa mnom
negdje. Spreman sam predati sve svoje poslove, samo da konačno
uživam u životu s ovom ženom.
Kako li je čudno osjećati ovo, a mislio sam da je ono s Emmom
bio vrhunac naklonosti i skrbi prema nekome? Ovo sad je žudnja,
potreba, želja i glad. Čak i kad je pokraj mene, malo mi je. Svašta mi
je na pameti i na jeziku, ali jebeno se moram suzdržavati jer se ona
boji. Ako je prestrašim, otići će... Znam to.
To ne bih mogao preživjeti.
„Srce, imam nešto za tebe”, progovorim kad smo konačno parki-
rali.
„Što?” upita dok vadim malu kutijicu iz džepa. Osmijeh joj
izblijedi, a nemir joj preleti licem. Ubija me ova reakcija jer znam što
misli. Brzo otvorim kutijicu kako bih otjerao njezin strah.
„Zaboravili smo. Tvoj ključ. Tvoj ključ od kuće.” Naglo se
osmjehne kad joj padne kamen sa srca i onda me zagrli snažno.
„Oh, divno! Idemo ga prvi put upotrijebiti.”
Izađe iz auta i potrči ispred mene te otključa kuću. Cikne od sreće
i gledajući me požudno, hodajući unatrag, krene otkopčavati svoju
bluzu. Hodam za njom i divim se njezinoj mladosti i duhu. Svuče
bluzu i baci mi je u lice.
„Golo kupanje?” Kimnem, a ona požuri ispred mene te odbaci
torbu u boravak, a onda začujem vrisak i ugledam Harper ukipljenu
ispred sebe.

153
 Dvojnica
„O, nebesa... Nebesa...”, začujem glas moje punice, a kad dođem
iza zida, vidim Coral i moju majku kako sjede na trosjedu. Coral
gleda u Harper bez treptaja, samo zaziva nebesa.
Harper im okrene leđa, skrivajući svoje grudi u bijelom grudnjaku,
a ja skinem košulju na brzinu i pokrijem je.
„Što radite tu?” upitam, ali ostanem bez odgovora.
„Donesi vode, vidiš da nije dobro!” majka mi poviče, ali
ignoriram njezine zahtjeve. Coral se baci na trosjed kao da gubi
svijest, a majka je teatralno hladi rukom. Živac mi skoči u onom trenu
kad Coral počne umjesto nebesa zazivati svoju mrtvu kćer.
„Emma... Emma draga... O, nebesa...”
„Sine, zovi pomoć i makni tu ženu!” majka se oglasi, a ja
instinktivno položim ruke na Harper.
Ona drhti.
„Dosta! Coral! Dosta! Prekinite s dramom. Čemu to?” Obje
prostrijelim pogledom i maknem Harper iza svojih leđa, da je
očuvam maksimalno.
„Pa uznemirila se kad je vidjela kako tvoja djevojka sliči na tvoju
pokojnu ženu”, majka izusti ozbiljno pa zaklopim oči tražeći mrvice
svoje kontrole.
„Ne sliči ni najmanje, prestanite uzdisati i plakati! Što uopće
radite u mojoj kući dok mene nema i kako ste ušle?” Coral legne i
zaklopi oči dišući duboko. Nemam ni najmanju trunku suosjećanja
jer vidim da je ovo predstava.
„Abigail nas je pustila kad je odlazila. Došle smo ti u posjetu.
Koliko vidim, uselio si tu curu u svoju kuću?”
„Ovo je prvi i zadnji put da dolaziš bez najave”, kažem joj to oštro
ne mičući se s mjesta. Harper se okrene i zabije svoje lice u moja leđa.
Osjećam kako plače u tišini, ne pušta ni jecaja, ali njezine suze diraju
moju kožu.
Jebeno sam ljut.
„I, da, moja djevojka živi sa mnom, ima ime i zove se Harper! I
prekinite sad taj show od šoka!”
„Šok je jer, zaboga... Ista je Emma.” Harper se pokuša otrgnuti
od mene i pobjeći, jecaji je izdaju, ali je zadržim.

154
 INNA MOORE
„Izađite obje iz ove kuće, i dok se ne ispričate ženi koju volim, ne
trebate se ovdje vraćati!” Harper uspije pobjeći i otrčati u smjeru naše
sobe, a ja pokažem majci smjer izlaza.
„Znate gdje su vrata. Što ste naumile, to ste i dobile. Volim tu
ženu i ostat će tu. A vaše smicalice neću podnositi.”
„Požalit ćeš jer se tako razgovaraš s majkom. Otac ti to neće
oprostiti.”
„Samo izađi. Što prije.” Okrenem im leđa i požurim do Harper.
Zateknem praznu sobu, a jecaji koji dopiru do mene dolaze iz smjera
kupaonice.
Što da joj sad kažem, kako da je utješim? Dođavola. Uđem bez
pitanja i zateknem je kako gleda svoje lice u ogledalu. Oba dlana su
joj na obrazima, dok po njima klize suze. Vrele su toliko da i mene
peku.
Znam što radi, traži sličnosti. Ugleda me u zrcalu pa zajeca.
„Zar toliko sličimo?”
„Ni najmanje, srce, ni najmanje. Molim te, vjeruj mi.” Povučem
je u svoj zagrljaj i onda povedem u našu sobu. „Ne traži sličnosti jer
ih nećeš naći. Ti si ljepša, jača, snažnija, vedrija, ti si sve, sve bolje.”
Ona šmrcne.
„Ono je bila predstava, razumiješ li? Ne vjerujem ni najmanje u
ono. Molim te, Harper, ne vjeruj ničemu što si čula tamo.” Moji
dlanovi uzmu njezino uplakano lice i privuku ga bliže mojim
usnama. Poljubim je nježno, ovlaš, samo da okusim slanoću njezinih
suza.
Pogledam njezine oči, staklene i tužne, no s tragom neke snage.
„Je li sve bila laž? Ono što si rekao?” Čeka da spoznam na što cilja.
„Misliš na...?”
„Da me voliš”, izusti potiho, držeći svoje ruke na mojim
dlanovima. Stojimo tako nasred sobe, ona diše plitko, ja duboko jer
osjećam da bi se sad sve moglo promijeniti.
Kako, ne znam...
Ali udarim iskreno do kraja.
„Volim, jebeno te volim, Harper.” Zaklopim oči i spustim čelo na
njezino, čekajući njezinu reakciju.

155
 Dvojnica
„I ja tebe volim”, začujem kako govori, tiho, ali sigurno, dok
prstima miluje moje dlanove.
„Otvori oči, Beckforde”, naredi mi i potom je poslušam.
Ona se smiješka, iako su joj oči pune suza.
„Volim te. Kako god mi završili, što god ti vidio u meni, ja te
volim.”
Lomi me ovime na sve načine.
Povučem je na krevet i smjestim u svoje krilo.
„Znaš li što vidim? Posebnu ženu. Ne onu koju sam mislio da
trebam i želim, ne onu koja je prvi put ovdje imala krivu ulogu. Tebe,
Harper, tvoje ime, tvoju kožu i tvoju plavu kosu, oči i vrele usne. Tvoj
veseli osmijeh i sposobnost da me učiniš sretnim. To Emma nije
mogla. Molim te, vjeruj mi.”
„Vjerujem ti”, šapne mi pokraj uha.
„Sad mi reci opet da me voliš.”
Pogledam je u oči dok mi to govori. Iskrenost blista u njezinim
očima, a ljubav se ne može niti izmjeriti.
„Volim te.”

156
 Beckford
Toliko sam puta čuo te riječi i nije mi dosta.
Danima nakon one scene, čini mi se da proživljavam s Harper
najljepše trenutke naše veze. Svaki naš zajednički trenutak obilježen
je smijehom, radošću, a tek strašću... One sate dok sam na poslu
ispune mi njezine poruke. Slatke, kratke, one koje govore da misli na
mene, da me voli, želi, treba. Nepojmljiv sam čak i Milleru.
„Molim te da prestaneš s tim cerekanjem, barem dok zuriš u
mobitel, jer imam osjećaj da gledaš nešto eksplicitno”, govori mi dok
radimo prezentaciju. Zapravo, on radi, a ja čitam poruke.
„Evo, ništa eksplicitno, samo mi moja cura govori da me voli.”
„Isuse, povratit ću.” Još povuče dva prsta prema ustima kao da će
to zaista i napraviti. Moram se nasmijati, no vrijeme nam prolazi pa
se bacim na posao. Usput popričamo o Adamu, a onda ga pozovem
na večeru.
„Kako ne, može već sutra.”
„Dovedi i Adama. Ok?” Miller kimne i odmah šalje poruku
Adamu.
„Dogovoreno.” Isto radim i ja, napišem poruku Harper da sutra
imamo društvo na večeri. Ona se razveseli i odmah krene pričati što
bi mogla pripremiti.
Majka se od one scene nije javljala, što me čudi jer je navikla
iskazivati svoje nezadovoljstvo svime. No ovaj put ne idem linijom
manjeg otpora, ne mislim samo ignorirati i pustiti je da prigovara. Ja
sam oguglao na njezine kritike, ali ne dozvoljavam da dira Harper.
Emma joj je odgovarala jer se slagala s njom, Coral joj je poput sestre,
a moj bolesni otac nije u mogućnosti da iznese svoje mišljenje, čak i
da se usudi.
Dovraga, njegovo mišljenje cijenim, usmjeravao me čitavog
života, ali sad vidim kako je zapravo i on samo kimao glavom i
puštao da ona utječe na sve nas svojim kritičkim i negativnim
stavovima. Malo tko se može boriti s tako teškom osobom, ali ovaj

157
 Dvojnica
put nemam namjeru dozvoliti joj da se miješa u nešto što me, nakon
toliko vremena, čini sretnim i ispunjenim.
- Samo bih sutra ranije izašla i otišla kod frizera. Harper mi napiše u
poruci pred kraj smjene.
- Naravno. Dođem po tebe gdje treba.
- Nema potrebe, ranije ću biti gotova da s Abigail sve pripremim za dečke.
Sutra, već dok ulazim u kuću, začujem kako Harper lupa po
kuhinji.
„Ne ulazi ovamo! Jesi li me čuo?” poviče iz kuhinje čim začuje da
sam stigao.
„Ok, šefice!” Prepustim joj sve i samo sjednem u boravak.
Ogledam se oko sebe i uživam u osjećaju koji obitava ovdje. Osjećaju
ljubavi i topline, zajedništva i prisnosti.
„Kad stižu dečki?” zadere se opet.
„Za deset minuta.”
„Odlično. Sad možeš doći i pomoći staviti sve na stol.” Ustanem
i krenem prema njoj, a već na prvi pogled uočim da je nešto drukčije.
Bila je kod frizera, ne mogu pogriješiti, jer promjena je očigledna.
„Farbala si kosu?” Ona se nasmije i prođe prstima kroz valovite
slapove sada izrazito svijetle kose.
„O, da, dopada ti se? Trebala mi je promjena. Znaš ono, kad već
sve mijenjam, da i sebe malo obnovim”, govori s dozom zaigranosti
i bezbrižnost u glasu, ali slutim da je jedan od razloga u onom
promatranju njezinog lica u ogledalu svako jutro.
„Dopada, kako ne. Pogotovo kad se tako smiješ.” Prije svega, pri-
vučem je sebi i zagrlim, potom poljubim njezine usne. Ovija svoje
gole ruke oko mene, a moji prsti nestrpljivo povuku naramenice nje-
zine plave haljine jer moj jezik je željan kušati tu slatku kožu.
„Ne! Kasnije, kasnije... Sad... Prestani...” Pokušava se odmaknuti
od mene, u isto vrijeme zatvorenih očiju uzdiše pod mojim poljup-
cima.
„Hodat ću mokra, prestani!” Odgurne me, rumena u licu pa se
nasmije. „Svaki tren nam gosti mogu ući. Zato prestani.” Još mi i
prstom zaprijeti, a ja se nevoljko primim posla i pomognem sve
odnijeti na stol.

158
 INNA MOORE
Sve divno miriše, zaista se potrudila da ovo bude savršena večera.
Sve je već na stolu kad Miller pozvoni. Volim njegovu točnost, a kad
uđe s Adamom, Harper mu se obraduje kao nikad nikome. Grli ga i
ljubi u obraz, gotovo da postanem ljubomoran.
Tek što se smjestimo za stol, zvono se opet oglasi. Pogledam
Harper.
„Da nisi ti pozvala i svoje cure, kao nekakvo iznenađenje?” Miller
i Adam se trznu na moje pitanje, kao da bi to bilo dobrodošlo, a
Harper odmahne glavom.
„Ne, one dolaze za vikend, jer se Georgina tada vraća iz
Njemačke.” Nevoljko krenem do vrata, a kad začujem s druge strane
glas moje majke, raspoloženje mi splasne.
„Beckforde, trebamo razgovarati.” Ne libim se da je odbijem.
„Ne sad. Rekao sam da bez najave ne dolaziš.”
„Dolazim s... Isprikom”, polako izgovori, a ja imam potrebu čuti
tu ispriku.
„U redu onda. Uđi.” Ostavim vrata kuće otvorena i odem po
Harper.
„Tko je?” upita me kad joj pružim ruku i pozovem je da ustane.
„Dobit ćeš ispriku.” Malo me zbunjeno pogleda, ali posluša. Pruži
mi ruku pa krene sa mnom do vrata. Kad ugleda moju majku kako
ulazi, a potom iza nje i Coral, stegne ruku jače u mojoj i stisne se uz
mene.
„Dobra večer”, moja majka prva progovori. Glavu kao i inače drži
uzdignutom. Nekada mi zaista smeta taj njezin arogantan stav.
Uviđam to tek sad, iako je oduvijek takva pa sam navikao.
„Večer. Coral, nisam znao da si s mojom majkom, no trebao sam
očekivati da nigdje ne idete jedna bez druge”, pomalo sarkastično
uzvratim jer jednostavno imam tu potrebu.
„Kao što smo rekle, želimo se ispričati jer... Bilo je neprimjerno
doći kao da smijemo i pokazati šok.” Ne zadovoljava me ni najmanje
takva isprika niti zvuči iskreno.
„Harper? Zvuči li tebi ovo iskreno?” Ona samo stoji tako i gleda
u Coral, koja bulji nazad u nju. Jebeno nije iskreno, vidim to na
licima moje punice i majke.

159
 Dvojnica
„U redu je”, izusti potiho, a moja majka pogleda preko mog
ramena, iako ne vidi da imamo u blagovaonici goste.
„Ne misliš nas pozvati unutra, nešto prekidamo?” Pogleda na
Harperinu elegantnu haljinu, potom moje odijelo u nešto tamnijoj
plavoj nijansi.
„Imamo večeru.”
„Onda bismo vam se pridružile, ako smijemo, naravno”, upita
kao da traži dopuštenje i zakorači, ali ona nikad ne traži dozvolu, već
jednostavno napravi kako želi.
„Kad ste već ušle, onda možete, iako je ovo tek neprimjereno.”
Ignoriraju obje moju opasku te krenu ispred mene i Harper prema
blagovaoni. Moja majka pozdravi dečke i potom sjedne za stol.
Coral, kao poslušan pas, izvršava svaki njezin nalog i skače na svaki
mig.
„U redu je, ljubavi. Ipak je to tvoja majka.” Harper me na kraju
zadrži na mjestu i u ovom čudnom trenu, ona mene tješi.
„Znaš li ti koliko si jaka? Koliko me osvajaš time? Što si sve
podnijela stoički i ostala uz mene?” Potom je poljubim i ona se
konačno nasmije. Kao da je živnula, nadigne glavu, udahne i
sigurnim korakom uđe u blagovaonu kao vlasnica, ne samo mojeg
srca, nego i svega što ja imam. Divim joj se. Sjedne pokraj mene i
potom razgovor započne Miller na majčino pitanje o poslu. Ne mogu
ne zamijetiti kako Coral nepristojno zuri u Harper. Živci mi titraju,
ali Harper joj uzvraća pogled prilično mirno.
U jednom trenu majka se obrati Harper: „Onda, draga, pričaj nam
o sebi. Moj sin te čuva posesivno, a mislim da zaslužujemo znati s
kime on danas dijeli svoj život.” Harper se nasmije, ali znam da je na
silu.
„Što vas zanima?”
„Radiš li?”
„Radim”, odgovara joj kratko i službeno.
„Gdje?” Svi pomno prate njihov razgovor, a ja čekam tren da se
ubacim i prekinem.
„U kemijskoj čistionici.” Majka nadigne obrve, to je jedina
grimasa koju njezino lice poznaje.

160
 INNA MOORE
„Zar nemaš završen neki fakultet?”
„Nemam. Prekinula sam školovanje.” Majka iskrivi usne, a onda
doda: „Mlada si, koliko godina imaš?”
„Dvadeset pet.”
„Tek dvadeset pet? Pa stigneš završiti.”
„Nemam namjeru.” Majka se zagleda u nju, a Coral ni ne miče
pogleda s nje. Iako im je Harper donijela tanjure i pribor, gotovo da
nijedna nije ništa dirnula od hrane.
„Velika je to razlika u godinama, ali ako vama ne smeta...”
„Ne smeta, majko. Mene trenutno smeta samo to što zurite u nju
kao da je cirkuska atrakcija”, konačno puknem iako se kontroliram i
zbog Millera i Adama. U zraku se osjeća neugoda i netrpeljivost, a
potom se začuje zvuk stolca po mramoru.
Harper digne ruku i obrati mi se.
„Vraćam se uskoro. Samo nastavite.” Ode prema našoj sobi. Ako
je rasplaču...
Pogledam majku i pogledom joj govorim koliko sam nezadovo-
ljan, ali ona glumački usmjeri pogled na hranu, uzme zalogaj i onda
ga s gnušanjem vrati.
„Ovo baš i nije jestivo.” Dođavola, da mi nije majka, izbacio bih
je kroz vrata!
„Meni je odlično!” Adam se oglasi, a potom hranu pohvali i
Miller.
„Zbilja ukusno i fino. Živjeli vi nama, Beckforde! Želim vam sreću,
radost, a neka bude i djece”, naglasi namjerno i namigne mi, a
mrmljanje koje dođe od strane moje punice i majke jasno mi daje do
znanja kako im to nije poželjna opcija. Ali meni jest, razmišljao sam
o tome zadnjih dana.
Začujem Harperine štiklice u hodniku pa podignem pogled.
Tišinu i šok koju nosi njezina pojava prekida samo uzdah moje
punice. Harper mirno sjedne na svoje mjesto i potom namjesti bolje
crnu periku koju je navukla na svoju glavu te prozbori: „Da dojam
bude potpun. Sad možete buljiti koliko želite. Dozvoljavam da mi se
obraćate i drugim imenom. Za vas, ja sam Emma. Majko, cijenjena
svekrvo”, kaže mirno i potpuno staloženo.

161
 Dvojnica
„Ovo je nečuveno! Provokacija i uvreda, da ne spominjem da
vrijeđa mrtve!” Moja majka u protestu ustane od stola i krene prema
njoj.
„Samo me pokušajte dirnuti! Samo pokušajte!” Harper joj uzvrati
žestoko. Stanem između njih dvije, potom naredim: „Coral, majko,
napustite moju kuću. Gdje ti vidiš sličnost? Pogledaj ti tu hrabru
ženu! Emma bi se u ovoj situaciji rasplakala i slomila! Ona bi trpjela
vaše provokacije, ali ova neće!” Poguram majku nimalo lagano, a
onda pogledam Coral.
Ustane i krene prema vratima uz negodovanje: „Jako sam
razočarana, nikad se prije nisi ovako ponašao. Promijenio si se.”
„Jesam, ali nabolje i zato ti ne odgovara.”
„Beckforde...”
„Doviđenja, majko. Doviđenja, Coral”, oštro ih pozdravim i
požurim im otvoriti vrata. Kao i onaj dan, ne žalim ni najmanje,
dapače, žalim samo što sam ih primio u kuću.
Vratim se nakon što sam zaključao kuću i ugasio zvono nazad za
stol i potom se obratim Harper: „Molim te da baciš tu periku.”
„Uzela sam je iz sobe. Ušla sam tamo gdje su još uvijek sve
Emmine stvari”, uzvrati mi neočekivano drsko.
„Hej, molim te, Harper! To je ovaj, moje vlasništvo. Ta perika...”,
Miller se oglasi, a ona ga pogleda iznenađeno. Skine periku i oslobodi
svoju plavu kosu te mu je doda.
„Sad kad smo se toga riješili, možemo nastaviti jesti. Došli smo
slaviti nešto lijepo, zar ne? Nema mjesta lošem raspoloženju, zar ne,
Adame? Tebi je ovo bila mala predstava, nemoj da te uznemiri išta.
Nažalost, žena prema ženi je gora nego što je životinja prema drugoj
životinji.”
„Vjeruj, sretan sam što sam muško. Ali sviđaš mi se, opaka si kao
Kat.” Razgovor potom krene boljim putem o Kat, njegovom stanju i
o Harperinom poslu.
Međutim, osjećam distancu koju Harper drži, što mi potvrdi kad
nakon večere sve pokupi sama i bez osmijeha mi obznani: „Moramo
razgovarati.”
„Ok”, kimnem dok mi se utroba komeša.

162
 INNA MOORE
„Trebam prvo pod tuš pa ćemo onda.” Potom ode, bez da me
zagrli ili me poljubi, a ja ostanem gledati za njom i pitajući se što će
mi taj razgovor donijeti.

163
 Harper
Vruća voda udara u moje lice, ispire sve one tragove šminke koju
sam nanijela samo da smanjim sličnost s duhom, ali ne pomaže
isprati ljutnju koja se skuplja u meni. S njom se miješaju bol i
nesigurnost, ali ponosna sam na sebe jer se nisam slomila. Napravila
sam nešto što bi prije moja prijateljica napravila. Na taj način
pokazala sam Beckfordu da sam ušla u Emminu sobu i ne samo
jednom. Ulazila sam u nju puno puta. Na to uopće nisam ponosna.
Okrenem ručicu tuša da pustim hladnu vodu i ona učini da se
stresem cijela. Možda mi ona ohladi ovaj bijes koji teče mojim
venama, možda mi pomogne da smirena povedem razgovor s
Beckfordom. Upropaštena večera nije ono što sam imala u planu, no
dovela je do razgovora pa nema svrhe nego staviti na stol sve karte.
Odjevena samo u svilenu kućnu haljinu, izađem nakon tuširanja
u sobu i zateknem Beckforda kako me čeka na nogama. Zapravo,
točnije je reći da hoda nemirno po sobi držeći ruku na svojoj čeljusti.
Briga i nemir prisutni su u njegovim očima, to je nedvojbeno. Znam
da isto čita u mom pogledu. Gledamo se neko vrijeme, svatko stojeći
na svom mjestu kao da odgađamo početak ovoga. Ne znam kamo
nas ovaj razgovor može odvesti.
Prije svega, on zakorači prema meni i otvori svoje ruke. Pozove
me u naručje i čekajući da mu priđem, želi vidjeti koliko sam spremna
na suradnju.
Pohrlim k njemu, a on me zagrli i poljubi moje tjeme.
„Imaš pravo, moramo razgovarati, sjedni”, na kraju on meni
naredi, ali ja ostanem na nogama i stanem pred njega nakon što on
sjedne na krevet. Udahnem duboko i spustim pogled na njegovo lice.
„Zapravo, toliko je toga što želim reći, ali ne znam otkud krenuti.
Možda najbolje da krenem od ovog večeras. Tvoja majka je nevjero-
jatno teška osoba.”
„Znam, srce.”
„I ne sviđa mi se.”

164
 INNA MOORE
„Malo kome se sviđa”, doda.
„Ne žalim što sam rekla sve ono, ne žalim što sam onako reagi-
rala, jedino mi je žao ako sam tebe time uvrijedila”, govorim
pokorno.
„Nisi ni najmanje, srce, ja te nisam zaštitio jer sam glupo povjero-
vao da su obje shvatile da griješe. Zapravo da bi istu stvar ponovile.”
„Ljudi se ne mijenjaju, Beckforde. Ona se neće promijeniti.”
„Ne mora, nije me briga, ovamo više neće doći”, govori tako
ležerno kao da je to stara igračka koju će samo tako baciti u smeće.
„Ona je tvoja majka”, naglasim mu, a on me pogleda. Bore su mu
duboko urezane u čelo.
„Harper, moja majka nije ni blizu pojma majke kakvu ti poznaješ.
Rodila me, ali nikad nije bila majka u pravom smislu te riječi.”
„Ne želim zapravo više o njoj govoriti.” Dubok uzdah koji mi se
otme, govori koliko mi je ova tema teška.
„Imaš moje obećanje da ona ovdje više neće doći. Ja ću odlaziti
vidjeti oca, ali ona te neće kontaktirati. Žao mi je, Harper, žao mi je
što ponovno na tebe utječu, bilo žive ili mrtve osobe iz mog života.”
Glas mu je bolan, a oči odaju žalost. Položim ruku na njegovo rame
jer je vidno napet.
„Ti ne odgovaraš za tuđe ponašanje, napravio si sve što si
mogao.”
„Mislim da nisam.” Dirne rub mojeg ogrtača i spusti glavu, a onda
začujem njegov glas:
„Misliš li me ostaviti?” Njegovo pitanje malo me zatekne i rastuži.
„Misliš da bih te ostavila?” On proguta knedlu i podigne oči kao
uplašeno dijete u tijelu muškarca. Duša mi zadrhti od ove slike; on,
tako snažan čovjek, čije oči plivaju u suzama.
„Neću te ostaviti, Beckforde, jer mi smo važni, zar ne? Nećemo
dopustiti da nam netko upropasti divan početak”, izustim sigurno i
meko. Posegne rukama oko moga struka te me privuče sebi. Zabije
svoje lice u moj trbuh, diše duboko i utiskuje mi male poljupce. Ne
govori više ništa. Ruke položim na njegovu glavu, a prste uvučem u
njegovu kosu, potom udahnem da mu kažem još: „Ulazila sam u
Emminu sobu.”

165
 Dvojnica
„Da, shvatio sam”, odgovara podižući pogled prema meni.
Zatvorim oči na tren jer ne znam kako mu reći ovo.
„Ja razumijem da si ti imao život s njom prije mene, ali, dođavola,
Beckforde, ono tamo izgleda kao svetište. Nje nema dvije godine, a
ti još čuvaš njezino donje rublje, cipele, torbe, čak i staru kozmetiku.
Kao da nikad nije ni otišla. Trebaš imati uspomene, ali ono izgleda
pomalo bolesno. Izgleda mi kao da ti ta soba treba biti na dohvat ruke
da možeš tamo pobjeći u nekom trenutku.” Iz mene izlete sve
skrivene i mučne misli.
„Ta soba je bila pod ključem, nisam ulazio.”
„Ali mogao si”, dodam nervozno.
„Ali nisam, Harper.” Pogleda me prodorno. Ozbiljnog lica kao i
ja, gleda me u oči, držeći me za struk kao da me želi zadržati na
mjestu.
„Što je u onoj drugoj sobi?” upitam ga iznenada. Gleda me i šuti
pa mu ponovim: „Beckforde, što je u onoj sobi s plavim vratima?”
On zatvori oči kao da se prisjeća nečeg bolnog i tada... Tada mi sine.
Neugodni napon prostruji mi mozgom i prizove glavobolju.
„To je dječja soba, zar ne? Zar ne?!” Nisam svjesna da pojačavam
ton svog glasa, da su mi ruke stisnute na njegovim ramenima snažno.
„Čuvaš li i tamo sve stvari? Jeste li tamo pripremili sve za dijete?
Je li i to mauzolej, oltar na kojem se moliš da ti donese novu ženu i
dijete s kojima ćeš ostvariti svoj san?” Glas mi drhti, izdaje me.
„To je Josephova soba. Moga sina. Onog kojeg je Emma
izgubila”, nekako promuca.
„Želim vidjeti”, izustim samouvjereno iako znam da će me
zaboljeti do kosti, jer jebeno me boli sama pomisao.
„Ne. Ne ideš tamo. Nema svrhe. Samo ti može naškoditi.”
„Želim vidjeti, Beckforde”, uporno zahtijevam.
„Ne!” Ustane i pogleda me odrješito.
„Znaš li kako se sad osjećam?” upitam ga očiju punih suza.
„Ne znam, ali pretpostavljam.”
„Osjećam se kao da sam zamjena s kojom ćeš ostvariti prvobitne
planove. Bio si me obukao u njezinu odjeću, zvao me njezinim
imenom, smjestio me u njezinu sobu, sad uselio u vašu kuću.”

166
 INNA MOORE
„Našu, Harper”, on me prekine i ispravi.
„Ne, Beckforde, ovo je vaša kuća. Vi ste je birali i u njoj gradili
život. Ja sam došla naknadno. No, nije to ono što me boli. Znala sam
gdje dolazim. Ali vidjeti i znati da čuvaš svu prošlost zaključanu pod
ključem tu do nas... Dok sa mnom planiraš budućnost, planiraš me
staviti na njezino mjesto...” Odjednom on digne ruke s mene, ustane
i izađe iz sobe.
Lupanje vrata učini da poskočim na mjestu od siline udarca.
Zaklopim oči i sjednem na krevet. Vrata se ponovo začuju, a njegovi
koraci odzvone hodnikom.
Odlazi nekamo.
Osjetim trenutačnu bol u grudima, pretjerala sam. Nemam pravo
tražiti da se riješi uspomena. Ja nisam samo pasivni promatrač i sve
to na mene utječe više nego sam spremna priznati. Znam da ga boli i
da je izgubio sve.
Dođavola, ja bih mu trebala pomoći, a ne raditi mu nažao.
Ne usudim se ući ni u jednu sobu da ne vidim što je tamo radio.
Gotovo da trčim bosa po mramoru kroz hodnik tražeći ga dok suz-
državam suze.
Svjesna sam čega se bojim, da je sve ovo u njemu samo maska ne
lažne ljubavi već iskrene, ali one koju on gaji od ranije.
Više ne znam u što da vjerujem, prebrzo se sve dogodilo na neo-
bičan način. Možda je sve ovo samo projekcija njegovih želja koje
ima priliku ostvariti sa ženom toliko sličnoj onoj umrloj. Nemir se
povećava u mom srcu dok ga tražim pogledom po kući i konačno ga
ugledam. Stoji na nogama okrenut mi leđima, nešto lista u gomili
papira.
Priđem mu i obgrlim ga rukama, naslonim lice na njegova leđa i
zaklopim oči. Bol mi se povećava i tjera suze na oči.
„Oprosti mi, nemam pravo tražiti da skloniš svoje uspomene,
jednostavno... Bio mi je težak dan i pretjerala sam.”
On otpusti dubok uzdah i položi svoje ruke na moje.
„U pravu si, Harper. Ovo nije zdravo za nas.” Na trenutak se
prestrašim zbog njegovih riječi jer možda drugima tako izgleda naš
odnos. Svi koji su znali Emmu sigurno misle kao i njegova majka, da

167
 Dvojnica
ovo nije zdrav odnos. Mogu posvijetliti kosu i staviti težu šminku, ali
sličnost je tu u nekim crtama neporeciva. Jednostavno je tu.
Mislim da mrzim svoje lice.
On se okrene i primi moje lice onako kako volim, u svoje tople
dlanove i podigne ga da mu vidim plave oči.
„Zašto šutiš? Ne plači, Harper, u pravu si. Nije zdravo imati sve
te stvari, godinama čuvati svaku sitnicu. Ti si se tako hrabro ponijela
kad je tvoja majka umrla, donirala si sve. A ja ne znam... Ne znam
objasniti zašto sam ostavio sve kao da se ništa nije dogodilo. Možda
sam mislio da je tako lakše, biti u nekom bestežinskom stanju i
zavaravati se da ako su stvari tu, manje će boljeti. Možda sam se
bojao; ako se riješim svih tih stvari, da ću izgubiti i zadnje nade. Ne
znam, zapravo pokušavam i sam shvatiti zašto, kad sam tek s tobom
shvatio koliko ljubav ima naličja, koliko je strastvena, koliko je
snažna i opipljiva. Samo s tobom. Ono što ti posjeduješ ne sliči niti
jednoj drugoj ženi, ni jedna druga nema to.” Stisnem zube jer ovaj
put rasplakat ću se od ljubavi.
„I zato, riješit ću se tih stvari, a one drage uspomene ću ostaviti.
Tražio sam broj firme za preseljenje da to obavimo što prije.”
„Ne, ja ću obaviti. Kat će mi pomoći da spakiramo sve i damo
onima kojima treba. Ostavit ću sve što mislim da bi ti moglo biti
važno.” Njegovi prsti pomiluju kut mojih usana i potom ih ovlaš
poljubi.
„Molim te, isto napravi i s dječjim stvarima, njih je Emma birala.
Ono što ja želim za nas jest da zajedno biramo sve novo za našu
djecu.” Jecaj izađe iz mog grla, a suze se hrvaju da me potope.
Ponekad mislim da sam i kažnjena i nagrađena jer on je zaista
dobar čovjek, samo nosi sa sobom prtljagu koja nije laka. Nosi
neizbrisivu činjenicu u sličnosti s onom koju je izgubio.
Beckford me zagrli i povede u našu sobu.
„Zapravo, nisam pitao, želiš li ti djecu, želiš li ih sa mnom?”
„Želim”, izustim. Ništa drugo nisam sposobna reći.
„Znaš li koliko me činiš sretnim, koliko te volim?”
„Znam, pokazuješ mi to stalno, iako ponekad tražim dokaze.”

168
 INNA MOORE
„Ovdje nisi pretjerala, pretjerala je samo moja majka. Ali i ja sam
pretjerao, ja sam taj koji mora ostaviti prošlost da ne narušava
budućnost, ali nas dvoje smo spremni na sve.”
Obrišem obraze i nasmijem se blago.
„A gdje sad idemo?”
„Pa mislim da znaš. Ja sam, kako si rekla, prilično star, a ti si rekla
da želiš djecu, dakle... Mislim da idemo raditi potomstvo dok sam još
u stanju.”
Pružim mu ruku. Iako sam koji trenutak prije plakala od tuge...
Sad plačem od sreće.

169
 Harper
Već nekoliko dana ponavljam isti ritual koji me rastužuje iznova.
Ne mogu prestati to raditi. Minutama zurim u svoje lice u ogle-
dalu. Tražim razlike. Vidim sličnosti. Zažmirim pa otvorim oči u
nadi da će sličnosti iščeznuti, ali i dalje su tu. Ovo umanjuje moju
sreću, iako smo Beckford i ja krenuli boljim putem.
Večeras mi konačno dolaze sve moje cure u posjetu i na večeru,
obznanit ću im da radimo na djetetu. Pitam se, koliko će razumjeti?
Znam da je brzo, ali nije to očajnički čin. Nešto me privuklo ovom
čovjeku od prvog trena, razmišljala sam o njemu stalno. Prešla preko
svake prepreke i oprostila štošta.
Osjećaj je kao da se borim protiv privida. No ja sam jača. Ne dam
na sebe, ne dam na njega.
On i ja. Mi.
Prstima protrljam lice, sada već lagane brončane boje, protresem
svoje uvojke prošarane svijetlim pramenovima i nanesem šminku.
Haljina koju sam izabrala ne sliči ičemu u Emminom ormaru. Išla
sam puno puta u tu sobu. Gledala sam sa sredine sobe koliko toga
imamo zajedničkog. Zapravo malo.
Ona je voljela nježne boje, ja jake i živahne.
Voljela je cvjetne parfeme, ja orijentalne.
Voljela je duge haljine, ja kratke.
Voljela je nakit, ja ni sat ne nosim.
To me ipak ne sprečava da radim na tome da pojačam razlike
među nama.
To isto zamijeti Kat i povuče me nakon večere u boravak.
„Što si to radila?” Gleda me mrko. Šutim i samo trepćem. „Koji
vrag si radila sa sobom? Kakva ti je to šminka? Izgledaš kao klaun. I
otkad ti ideš u solarij? I te naušnice? Zvone za tobom kao da si ovca.
Pitam te, što radiš, Harper?” Pogodi me činjenica da uočava moj
očaj. Pogledam prema boravku gdje je Beckford s Georginom i Maisy
pa povučem Kat dublje u hodnik.

170
 INNA MOORE
„Borim se sama sa sobom i s prikazom njegove mrtve žene. Poku-
šavam načiniti veću razliku među nama.” Kat zatvori oči i zavrti
glavom. Položi svoje ruke na moja ramena.
„Nemoj to raditi sebi. Nemoj se mijenjati, nje nema. Ovaj čovjek
tebe voli. To se osjeća. Znamo da ti je prišao s krivim razlogom, ali
dokazao je koliko je uporan, koliko si ga zapravo ti očarala. Očarala
ga je tvoja divna duša, tvoja strast. Ti, Harper. On je bio u zabludi,
misleći da te želi zbog sličnosti. Ali pogledaj ga... To nije čovjek koji
pati za drugom ženom.”
„Znam, ali ipak, ne mogu protiv osjećaja. Ponekad mrzim svoje
lice, Kat, ponekad poželim da je drukčije. Svaki pogled u ogledalo
podsjeti me.” Suze me škakljaju i izdaju moju slabost. „Ali... Ali...
Slušaj, Kat, znam da će proći, samo mi treba vremena. Već smo
krenuli naprijed. Hoćeš li mi pomoći da sutra krenemo s pakiranjem
odjeće i stvari? Nas dvije da to sve sortiramo, da pregledamo i
ostavimo sve što bi njemu moglo značiti?” Kat ublaži izraz svog lica
i kimne.
„Znaš da ću za tebe napraviti sve. Hajde, idemo nazad. Nasmiješi
se, dođavola. Znaj da ti zavidim.”
„Ma, ne vjerujem.” Bocnem je u rame, a ona me zagrli.
Uživam u ovoj večeri gledajući oko sebe ljude koje volim i
osjećam koliko oni vole mene. Stisnem Beckfordovu ruku u svojoj i
onda skupim hrabrost da šokiram moje cure.
„Htjeli smo vam još samo jednu stvar nagovijestiti, nadamo se da
ćete biti sretne zbog nas.” Beckford privlači moju ruku svojim
usnama i onda spusti na moju nadlanicu poljubac, a ja pogledam u
moje cure.
„Radimo na bebi.” Odjednom povici oduševljenja dopru do
mene, tako da samo mogu suzdržavati suze kroz smijeh. Toliko sreće
nije zdravo, moje srce lupa kao ludo, prijeti da će iskočiti. Pobrišem
suzu iz oka i potom zagrlim svaku svoju prijateljicu, da bih na kraju
zagrlila i njega. Čovjeka s kojim upoznajem novo značenje sreće.

171
 Dvojnica

*
„Jebene babetine!” Kat opsuje na kraju moje priče o Astrid,
Beckfordovoj majci i Coral, njegovoj punici te o večeri koju su nam
upropastile. Sjedimo u utorak popodne u boravku Beckfordove kuće,
jer ja još uvijek nemam naviku zvati je svojom.
„Mislim, jadan on s takvim roditeljima.”
„Oca mu ne znam. Bolestan je i on mu plaća bolničarku, samo mi
je to rekao. Ali Astrid...” Zakolutam očima, a Kat naglasi:
„To su teške oštrokondže. Koje kuje.”
„Nema svrhe uopće pričati o njima, ali morala sam nekome to
ispričati, samo da podijelim svoj jad.”
„Ma ne smeta mi, samo sam ljuta! Drugi put me zovi, kad god
zatrebaš razgovor ili savjet, jesi li čula?” Ona mi zaprijeti prstom, a
ja kimnem te je upitam:
„Idemo sad gore?”
„Hajde, idemo.” Uzimam ključ Emmine sobe jer mi je Kat došla
pomoći i spakirati sve ono što bi se moglo donirati raznim ustano-
vama. Ona već zna kome se takve stvari nose. Nikad je nisam pitala
otkud poznaje sve te ljude iz raznih skloništa za žene i prihvatilišta
za gladne.
„Svaka ti čast ako si stavila tu periku i tako babetinama rekla, kao
da si mene slušala!” Kat mi govori dok koračamo prema sobi. Smi-
jemo se obje, a onda joj osmijeh izblijedi kad otvorim vrata Emmine
sobe.
„Jebote, jebote!” opsuje par puta dok širom otvorenih očiju gleda
u sobu punu stvari.
„Harper, ja Beckforda stvarno simpatiziram, ali ovo... Ako ti ja
kažem da nije normalno, onda stvarno nije normalno. Ja koja
nemam nikakva moralna ograničenja, smatram da je ovo... Previše.
I kakva su ovo, zaboga, ogledala?” Od silnih reakcija na ovu sobu,
ona ne zna što bi prvo pogledala ili otvorila.

172
 INNA MOORE
„Čekaj, on je tebe obukao u njezinu odjeću i onda...? Ne želim
dalje znati, ne želim...”, Kat govori s gnušanjem, a njoj apsolutno
ništa na svijetu nije morbidno niti strano.
Svrne pogled na mene i otvori prvi ormar.
„Opa, ženica se voljela obući u markirano, ideš! Znaš li ti koja je
vrijednost ove odjeće? Gle ove torbe! Isuse, koje štikle! Znaš li ti koja
je to lova? Da sve prodamo, mogli bismo opremiti cijeli centar za
nezbrinutu djecu novim namještajem”, brblja bez prestanka, vadi iz
ormara haljine, torbe, cipele, marame.
„Kako ti to sve znaš, Kat?”
„Zaboravljaš u kojim dućanima sam ja radila? Prepoznajem čak i
falsifikate, zato ti mogu reći da je ovo ovdje sve original. Jedan jebeni
original košta, dušo moja, više od tvoje mjesečne plaće.” Nadignem
obrve i nakašljem se.
„Tu su kutije za donacije, a ovdje stavljaj sve što ti se čini osobno,
ok?”
„Ok”, potvrdi i baci se na posao.
„Hm... Kat, imamo zapravo dvije sobe za srediti.”
„Dvije?” pogleda me sa zanimanjem, dok okreće crnu kožnu
torbu u ruci.
„Pokazat ću ti drugu kasnije ili sutra. Mislim da ti je previše šoka
za jedan dan”, govorim joj dok povlačim jednu kutiju da u nju složim
torbe.
„Jesi li pregledala sve pretince u torbama?” pita me Kat, a ja
odmahnem glavom.
„Zašto?” zakoluta očima i opomene me:
„Hajde, ti vadi odjeću na krevet, a ja ću pregledati pretince. Uvijek
ima nečega, znam zašto ti govorim.”
I uistinu, Kat iz tih skupocjenih torbi izvuče luksuzni sat, zlatne
naušnice i nekoliko novčanica te sve stavi na hrpu.
„Pregledaj sad sve džepove, nemoj to zaboraviti, posebno u kapu-
tima”, naredi mi kad krenem sortirati odjeću.
„Sviđa li ti se išta?” upitam je.
„Ne, hvala, sve je ovo previše skupocjeno i elegantno za mene,
nije to moj stil”, ona odbije i time mi izmami osmijeh.

173
 Dvojnica
„Pogledaj što sam našla!” Iz jednog kaputa izvuče narukvicu, iz
džepa jedne haljine ogrlicu, a ja na ruke dobijem kućni ogrtač, daleko
kvalitetniji od mog.
Napipam papir u desnom džepu i posegnem za njim.
„To je kuverta”, izustim zbunjeno zureći u natpis na njoj.
„Pogledaj ovo, Kat. Piše: za mog muža.” Kat mi priđe i pogleda u
kuvertu u mojim rukama.
„To je zatvoreno pismo za Beckforda. Daj da vidim.” Ona
podigne pismo i zagleda se u njega.
„Ovo je definitivno ženski rukopis. To je Emmino pismo za
Beckforda, kažem ti.” Kat me pogleda noseći u očima znak
upozorenja. „Zašto bi zatvoreno pismo bilo u njezinom ogrtaču?”
„Pa valjda mu je zaboravila dati.”
„Jesi li sigurna? Kako je ona umrla?” Kat me počne ispitivati.
„Vlak je udario njezin auto na prijelazu”, izustim nesigurno.
„Harper, savjetujem ti da potražiš Beckforda i da mu daš to
pismo.”
„Misliš?” Nelagoda me lagano hvata, a trnci naježe moju kožu.
„Imaš li loš predosjećaj, Kat?”
„Imam, imam, Harper. Želiš li da ostanem tu s vama kad mu
daš?”
„Ne, bolje da on bude sam, što god da unutra piše. Ionako neće
još doći doma, otišao je do Millera. Stignemo još malo obaviti danas.
Možemo pregledati onaj ormarić?” Pismo spremim u džep hlačica i
pokažem prstom na mali ormarić pokraj kreveta. Kat čučne i počne
vaditi sve iz njega te odlagati kraj sebe.
„To su albumi. Hrpa slika.” Njezin glas doputuje do mene i
natjera me da ostavim sve. Uspravim se i pogledam u njezina leđa.
„Slike?” izustim napeto i nespokojno.
„Da, slike. Evo... Uf... Jebote. Slike sa svadbe. Kad je ona bila
mala. S fakulteta izgleda. Razne slike.” Čujem šuškanje folije, a
jednako glasno čujem i ubrzane udarce mog srca.
„Kat? Možemo li to ostaviti i ići dolje?”
„Zašto?” okrene se prema meni, a onda naglo sve baci na pod. U
tren oka je do mene, polaže svoje ruke na moje lice i zabrinuto me

174
 INNA MOORE
pita. „Što ti je, Harper? Što ti je? Loše izgledaš... Diši, dušo,
hiperventiliraš.”
Povuče me van sobe, a ja nisam ni svjesna kako ubrzano dišem.
Podignem slobodnu ruku i tek onda vidim kako se tresem, dok me
Kat vodi za drugu prema mojoj i Beckfordovoj sobi.
„Ne mogu ja ovo...”, promucam.
„Što ne možeš? Hodati? Disati? Reci mi, dušo.” Brižno me
posjedne na krevet i sjedne pokraj mene.
„Ovo sve. Stalno čekam. Nešto iskače. Prepreke. Osjećam
tjeskobu. Bol. Strah.”
„Bit će dobro, Harper... Bit će dobro, ljubavi...” Ona me zagrli,
tješi, a ja jebeno znam.
Neće biti dobro.

175
 Beckford
Sjedim u Millerovoj kući. Nagnut sam iznad ugovora koji
moramo sklopiti do kraja ovog tjedna, a vid mi se muti i oči me peku.
Protrljam ih i pogledam opet u slova, ali nema promjene.
„Becks? Mislim da je dosta za danas.” Miller mi uzme papire iz
ruke i odloži ih na stol.
„Mogu još malo.”
„Ne, ne možemo, znam da ti se ide doma curi, a i dosta smo
napravili. Ja ionako imam drugog posla, moram obaviti neke pozive
i poslati e-mailove.”
„Imaš pravo, bio je naporan dan, imamo vremena do petka”,
složim se s njim i povučem svoju aktovku.
„Pozdravi Adama”, doviknem mu na odlasku, a on uzvrati.
„I ti Harper.”
„Hoću.” Krenem doma, konačno probijajući se kroz grad. Gužva
koja nastane posljedica je kiše koja okupa ovaj topli dan, pa vrelina
iz mokrog asfalta gotovo da guši.
Nisam siguran je li do toga ili do činjenice da se nisam probudio
dobre volje. Majčina poruka koju mi je sinoć poslala u tijeku večere
s Harperinim prijateljicama bila je puna optužbi i žuči. Nisam dao da
mi pokvari večer, no baš je pogodila vrijeme.
Kao da uvijek zna kad je najmanje trebam. Nije mi dala mira ni
tijekom noći, no siguran sam da sam ispravno postupio.
Nakon punih pola sata probijanja kroz gužvu konačno sam pred
svojom kućom. Vrt je uređen, živica uredna. Moj vrtlar to dobro
održava. Sad se pitam, zašto smo uopće kupili toliku kuću? Emma je
zapravo htjela da se nakon poroda njezina majka doseli k nama, a
prijedlog je bio da dođu i moji roditelji. Sve ono nakon pobačaja neću
niti spominjati.
Emma nije imala volje ni disati, kamoli da joj dolaze gosti, a kad
smo saznali da ima rak... To je bila posebna borba, da bi na kraju
tragično skončala.

176
 INNA MOORE
Iz teških i sumornih misli izvuče me pojava žene koja čini moj
život sretnim, svijetlim i čarobnim mjestom. Njezin pogled, dodir i
riječi me griju, a tek njezin osmijeh... Harper korača prema meni dok
u predsoblju odlažem aktovku i ključeve auta, kao da me tu čekala,
ali onog osmijeha nema na njezinom licu.
„Srce?” samo to stignem reći kad me ona zagrli i stegne svojim
rukama jako oko leđa. „Harper, srce, što je bilo?”
„Ništa. Samo, samo sam sretna što si tu.” Izvuče mi osmijeh pa
je obgrlim rukama i naslonim obraz na njezin potiljak. Kosa joj
miriše na jabuke.
„Nedostajao sam ti?”
„Jako.” Uzmaknem korak i podignem njezino lice, isti čas se
zabrinem.
„Zašto si tako blijeda? Gdje je Kat?” Pogledam oko nas pa opet u
tragove sivila na njezinom lijepom licu.
„Otišla je. Pospremili smo Emminu sobu. Skoro sve.”
„Umorila si se?”
Spusti glavu i pogleda u pod te izusti potiho: „Nije bilo lako.”
Predosjećam što mi želi reći.
„Srce, ne moraš to raditi, rekao sam da ću uzeti firmu za
preseljenje.”
„Ne, Beckforde, ovo je najmanje što mogu napraviti. Ipak to
zaslužuje poštovanje, umjesto da nepoznati ljudi bacaju kao da je sve
smeće.”
„Znam da to radiš iz poštovanja prema meni, ali Harper... Gdje
je poštovanje prema tebi? Ja ga nisam imao u početku, žalim zbog
toga kao nikad dosad. Hoćeš li mi to ikada oprostiti?”
Možda samo misli da ja ne vidim što ona radi, kako zuri u svoje
lice, kako mijenja svoj izgled zadnjih dana. Stegne me jače rukama i
onda mi kaže potiho:
„Oprostila sam ti, ali se bojim da je ta sličnost toliko urezana da
će nas odvojiti...”
„Nikada, Harper, nikada. Kunem ti se da si ti sve što želim. Ti.
Samo ti. U Emmi sam imao prijateljicu, a u tebi imam sve.”
Zabije svoje lice u moju košulju i uzdahne duboko.

177
 Dvojnica
„Imam nešto za tebe. Našla sam to gore. U Emminoj sobi.”
„Može li sačekati sutra? Umoran sam.”
„Ovaj... Mislim da je bitno. Radi se o pismu.”
„Kakvom pismu?” Ona se odvoji od mene i posegne rukom u
džep svojih hlačica.
„Ovome.” Otklopi kuvertu i pruži mi je.
Za mog muža.
„To je bilo u kućnom ogrtaču u ormaru.”
„U sivom svilenom ogrtaču?”
Ona kimne.
U tome sam zadnje vidio Emmu kad je bila živa. Ustala je taj dan
iz kreveta i rekla da ide u dućan kupiti svoje najdraže krafne. Iako
sam navaljivao da idem ja, uporno me odbijala pod izgovorom da
samo želi malo hodati i gledati izloge u dućanu. Pustio sam je i,
nakon što se presvukla, to je bio zadnji put da sam je vidio živu.
Nisam joj trebao dati da vozi. Nikad si to neću oprostiti. Možda
sam se zato dvije godine kažnjavao. Ne znam. Možda.
Možda je snažna, neizvjesna, ubojita riječ.
„Bolje da to pročitaš kad budeš sam”, Harper izjavi u onom trenu
kad moji prsti krenu otvarati kuvertu. Odmakne se korak od mene,
ali je vratim k sebi.
„Ne, srce, ti smiješ sve vidjeti i čuti. Naravno, ako želiš. Neću te
siliti ni na što, ali nemam što skrivati. Sve dijelim s tobom, kako sreću
tako i tugu, zar ne?”
Obgrlim njezina ramena i povedem je u boravak. Sjednemo jedno
do drugog, no ona se ipak odmakne od mene. Pušta me da prvi
pročitam. Osjećam njezin pogled na sebi dok otvaram pismo.
Pogledam datum. Dan Emmine smrti.
Dragi moj prijatelju. Ti koji si bio odličan muž, pažljiv njegovatelj i
najbolji oslonac.
Ti koji me nisi puštao da potonem, da oslabim, da padnem... Nisi mi dao
da odem.
Papir se počne tresti u mojim rukama, dah me počne izdavati, a
nagon za povraćanjem gušiti u grlu. Bol koja počne probadati moju
nutrinu natjera mi suze na oči, vid mi se ovaj put posve zamuti dok

178
 INNA MOORE
pokušavam razbistriti pogled i čitati dalje. „Beckforde...” Negdje u
magli čujem glas, ali ne mogu vidjeti ništa. Približim papir licu,
jebeno ne vidim. Drhtaji postaju sve jači, suze sve više peku.
Trepnem da ih otjeram, kad opet začujem kako me onaj glas
doziva. Osjetim i njezine ruke na mojim ramenima, dok u mom
mozgu sve kuha, postaje kaša, dok odbijam pojmiti pročitano.
„Ne, Emma, ne... Dođavola... Što si napravila...” Jezik se oglasi
sam mimo moje volje. Netko kao da upravlja mojim tijelom jer moja
svijest kao da se ugasila. Topli uzdasi ugriju mi lice, par suza kapne
na papir i onda progledam.
Sve što pročitam dalje samo budi bol, stišće moje prste jače oko
papira kao da će time izbrisati saznanje.
Moje tijelo odjednom se pokrene. Ustajem kao na autopilotu, jer
osjećam da me sekunde dijele od trenutka pucanja... Vrištat ću,
psovat ću... Proklinjat ću! Znam kamo moram ići. Moji prsti puste
papir, a koraci me navedu do vrata. Uzimam ključeve i izlazim.
Vozim, a da ne znam kako sam tako naočigled smiren, kako tijelo
može biti tako pod kontrolom, a unutra se sve raspada? Kiša je
prestala padati, tama je već pala na grad, ali ne treba mi svjetlo dok
koračam po mokroj zemlji do Emme. Znam gdje ona leži.
Voljena supruga i kći.
Dirnem mokri mramor i tek onda moje tijelo otpusti glasan vrisak.
„Emma... Zašto si to napravila?” Ostajem bez odgovora, tek mi
zloguka tišina uzvraća.
„Misliš li da ti mogu oprostiti? Ne mogu!” Odjednom osjetim
kako pokoja kap kiše nanovo udara u moju glavu. Podignem pogled
prema nebu i onda udarim šakama o mramor.
„Odgovori mi! Plačeš li sad? Jesu li ovo tvoje suze? Nakon dvije
godine mi kažeš ovo, kad sam napokon sretan, kad imam sve i više
od onog što smo mi imali? Uništila si i zadnje uspomene, Emma...
Dođavola! Kako si ono napisala...?”
Posegnem ljutito u džep za pismom i onda shvatim.
Nema ga. Ostalo je doma.
Isuse, Harper...
Ona će ga pročitati.

179
 Dvojnica
Ona će saznati.
Ona će shvatiti gdje sam otišao.
Ostavio sam je samo nekoliko minuta nakon što sam rekao da...
S njom dijelim kako sreću, tako i tugu.
Krivi koraci, Beckforde, krivi!
Pogurala me potreba da vičem na Emmu, a trebao sam ostati
pričati s Harper.
Nije li već bila loše? Nije li joj dovoljno teško?
Brzo se okrenem i požurim doma, vozeći ovaj put kao manijak.
Zakočim naglo na prilazu, potrčim u kuću tražeći nju. Samo nju.
„Harper...”, zazivam je kao da sam bez glasa, kao da sam ga u
onom vrisku izgubio. Ulazim u našu sobu, u Emminu, u kupaonicu,
potrčim opet u boravak i kuhinju, da bih se na kraju vratio u našu
sobu.
Ostavila me…
Srce mi pukne na tu pomisao. Imala je pravo. Ne mogu joj ovo
raditi. A onda do mojih ušiju dopre tiho šmrcanje. Umirim se i
zastanem s disanjem. Dopire iz dječje sobe.
Bol u mojoj nutrini pojačava se svakim jecajem koji dolazi iz te
sobe, svakim korakom kako sam joj bliže. Otvorim vrata i ugledam
Harper kako sjedi na podu. Zapravo, kleči. Plače i slaže minijaturne
dječje hlačice. Kao da je u nekom drugom svijetu, nije svjesna moje
pojave na vratima.
„Srce.” Podigne pogled kad začuje moj glas i onda naglo ustane.
Uspijem uvući potrebnu dozu kisika u pluća, iako me boli svaki
uzdah. Zagrli me snažno, snažnije nego ikad prije, a ja zaklopim oči.
„Oprosti mi, Harper, samo sam... Htio sam joj reći...”
„Šššššš... Žao mi je. Žao mi je, ljubavi. Samo, nemoj dopustiti da
nas duhovi rastave, molim te.” Ostala je tu, nije otišla. Ništa me ne
drži na životu kao ona. Grlim je kao da o tome ovisi moj život, a
onda se začuje šuštanje onog prokletog papira. Harper mi ga stavi u
džep, iako oboje znamo da ga je pročitala. Oproštajno pismo nađeno
nakon dvije godine, pismo koje baca sjenu na sve. Pismo u kojem
stoji istina.
Moja žena se ubila.

180
 Harper
„Kako si?” Beckford leži pokraj mene na našem krevetu, u ovoj
prokletoj kući koja nam ne da disati mirno. Smješten na boku kao i
ja, samo šuti i gleda me u oči. Usudim se opet prekinuti tišinu, jer ne
podnosim bol koju čitam u njegovim očima. Ne podnosim olovnu
nijemost neizrečenih riječi.
„Kako si, Beckforde?” Njegovi prsti doputuju od mog obraza do
usana i tamo se zadrže.
„Nije pitanje kako sam ja, pitanje je, kako si ti?” Zbuni me samo
na tren njegova briga.
„Ja sam dobro.”
„Nisi, srce, jebeno nisi. Pogledaj što ti radim, što ti radi moj život.
Uvukao sam te u tamu. Kako da krenemo naprijed kad stalno nešto
izranja iz mulja i hvata te, vuče k sebi? Ne mogu gledati tu tugu i
umor u tvojim očima, one trebaju sjajiti. U to sam se zaljubio.
Ovako...”
On proguta knedlu, a mene zapeče u grlu jer ovo... On kao da
prekida sa mnom. Polažem drhtave dlanove na njegove obraze, dok
ih njegova kratka brada grebe onako kako volim.
„Beckforde, jaka sam. Mi smo jaki. Ne ostaju li ljudi skupa i kad
je teško? Proći će i ovo. Znam da hoće”, progovorim u očaju,
nastojeći uvjeriti i njega i sebe.
„Ali, Harper, danima smo oboje kao potopljeni. Tu si, ali nešto te
gura od mene. Ne znam postoji li most koji će te vratiti meni, u onom
obliku u kojem sam te upoznao, prije nego sam te uništio.”
„Šššššš, ne govori tako. Ja to mogu, mjesto mi je uz tebe. Bit ćemo
jači od duhova, zar ne?” Trebam ga da mi kaže da mi to možemo,
iako ni sama ne znam zašto se tako držim za njega.
Dovraga... Volim ga. Volim ga više nego ikada ikog. Ne znam niti
objasniti kako i zašto, ali zapravo, jednostavno je.
On je tako dobar čovjek. Neopisivo drag, brižan i poseban. Čini
da se i ja osjećam posebnom. I jednako bitno... Voli me.

181
 Dvojnica
„Zagrli me i samo mi reci da me voliš.” Privijem se uz njegova
topla prsa. Treba mi toplina i njegov miris, da me umire i nacrtaju mi
osmijeh na licu. Samo ovo mi treba. Nas dvoje dok se volimo. Sami,
omotani ljubavlju. Mi.
„Volim te, Harper. Želim novi život s tobom. Čist i sretan. Tražim
li puno?” Poljubim ga i time prekinem svaki razgovor. Ako trebamo
govoriti, neka to čine naši poljupci i dodiri. Zato vodim ljubav s njim
kao da je zadnji put. Dajem sve što ludo zaljubljena žena može dati,
tako da sam na kraju neopisivo sretna, toliko da mi se plače od sreće.
„Misliš da bi trebao porazgovarati s nekim stručnjakom? Ako ne
želiš sa mnom pričati o tome?” upitam Beckforda danima nakon što
je našao ono pismo.
„Ne želim pričati o tome. Nemam što reći. Razočaran sam,
pokušavam je shvatiti. Tebi najmanje želim uzimati vrijeme i snagu
za tu temu. Želim sve to jednostavno ostaviti iza sebe.” Uplete svoje
prste u moje i privuče me bliže sebi dok sjedimo na trosjedu i gledamo
film.
Pročitala sam pismo, naravno da jesam, nakon što je otišao na
njezin grob. Znala sam odmah gdje ide. Shvatila sam. Sad ostavlja tu
temu po strani, znam da ne želi otvarati svoju ranu.
„Želim ti biti potpora”, kažem iako sam umorna. Nisam znala da
je ovako teško živjeti udvoje, da je jebeno teško preskakati prepreke
koje ti život baci pod noge neočekivano.
„Jesi, ti si sve, Harper, sve što nisam očekivao. S tobom želim
koračati naprijed, bez osvrtanja.”
„Samo nam treba vremena da se oluja smiri, zar ne? I onda opet
grane sunce.” Poljubi moj obraz, a nakon toga uzme moje usne u
jedan sočan poljubac.
„Bojim se da neće još prestati. Slijedi mi samo još da pismo
pokažem mojim roditeljima i Emminoj majci. To će tek biti oluja.”
„Kad si to planirao?”
„Sutra sam mislio otići do njih. Nisam s majkom razgovarao već
danima. Zapravo, idem to odmah riješiti, odgađam već deset dana.
Nazvat ću je da dolazim sutra.”

182
 INNA MOORE
„Ok, ja idem u sobu.” On kimne i uzme mobitel u ruku, a ja odem
do naše sobe. Neopisivo mi fali moja majka. Sve, baš sve bih dala da
je sad tu. Samo da me zagrli i kaže da ja to mogu.
Mogu, zar ne? Mogu biti jaka, mogu ostati uz njega, jer zapravo,
njemu je teže? Teško je gledati ga ovako ranjenog.
„Diši, Harper, ti to možeš. Imaš jak razlog što si i dosad ostala uz
njega”, govorim si, iako samo čekam trenutak kad ću puknuti.
Uhvatim se kako listam moj obiteljski album. Mama, tata, ja. Naši
sretni trenuci. Osmijesi i bezbrižnost. Zašto sad nisam bezbrižna, a
voljena sam?
Nesigurnost me natjera da posegnem rukom u ladicu gdje sam
spremila onu jednu fotografiju iz Emminog albuma. Zašto? Ne
znam. Ona je na slici, u dobi od petnaest godina, vidim po datumu s
poleđine slike. Zapravo, znam zašto sam uzela sliku. Želim je
usporediti s mojim slikama.
Listam album i onda naglo zastanem kad se vrata sobe otvore.
„Sutra idem do mojih”, Beckford me obavijesti i onda skine svoju
majicu. Baci se na krevet pokraj mene, a ja, i dalje slaba na njegovu
ljepotu i muževnost, ostajem samo sliniti nad ovim prizorom.
„Srce, zatvori usta, inače ćeš napraviti lokvicu”, počne me
zadirkivati. Štoviše, podigne moju čeljust i zatvori mi usta.
„Što mogu kad si prekrasan.”
„Baš. Što radiš? Slike? Daj da vidim.” On uzme album iz mojih
ruku iako sam ga u nekom trenu instinktivno zatvorila.
Gotovo da ne dišem dok se približava onom mjestu gdje sam
stavila Emminu sliku, dok on komentira kako sam slatka bila i ostala.
Zadrži se na slikama mojih roditelja i tren prije nego će okrenuti na
onu stranicu, ukočim se. Nije li ovo zapravo test?
Ako pomisli da sam to ja... Mislim da ću umrijeti. Ako olako
prijeđe preko te slike... Pratim samo pokrete njegovih prstiju dok
okreće stranice, i kad otvori iduću, on zašuti. Malo se namrgodi pa
me pogleda. Vrati pogled na album i onda ga zatvori.
„Harper, što Emmina slika radi u tvom albumu?”
S tim riječima počnem plakati, bujica jecaja izleti iz mene, a suze
nahrupe kao da umirem od boli.

183
 Dvojnica
I umirem, grcam u njoj.
Ne mogu se smiriti dok me njegove ruke povlače u naručje, dok
mi njegove usne govore da se smirim. Nisam sposobna izustiti ništa
osim jecaja. Grlim ga snažno, onako snažno kao što jecaji potresaju
tijelo. Bojim se, slomit ću se.
„Srce, moje srce”, šapće mi na uho i ljubi moje obraze. Čeka
minutama da se smirim, da udahnem i kažem nešto, a onda počne
govoriti: „Znam da se uspoređuješ s njom. Vidim ja sve. Kako da ti
dokažem da nemate ništa slično, kako, Harper? Hoćeš li mi vjerovati
ikada? Vidim da se trudiš, ali, srce, bojim se ovoga što ti činim. Plačeš
zbog mene.”
„Ne, Beckforde, ja... Zapravo... Boli me, a u isto vrijeme, ovo mi
je trebalo. Činjenica da nas razlikuješ...” Ne znam od raznih emocija
složiti rečenicu.
„Smiri se, srce moje. Dobro je.” Grije me i tješi pa tako zagrljeni
zaspimo. Ujutro sam puno bolje volje, očito mi je trebalo ono kao
dokaz da nas zaista razlikuje. I očito sam se trebala isplakati.
Pripremim nam doručak dok Beckford čita novine. Abigail je u
dvorištu pa iskoristim samoću da ga upitam: „Kad ideš do svojih?”
„Iza ručka.”
„Mogu li s tobom?” On naglo spusti novine i pogleda me.
„Mislim da to nije pametno.”
„Razumijem. Ali želim ti biti podrška. I želim upoznati tvog oca.
Kažeš da nije ni sličan Astrid.” Blagi osmijeh mu se nacrta na
usnama.
„Nikako, on je više kao ja.”
„Onda ga stvarno želim upoznati, pogotovo jer kažeš da je lošeg
zdravlja.”
„Harper, bolje...”, izusti kako bi me odbio, ali nešto me tjera da
mu se suprotstavim. Jer moram biti tamo, jednostavno moram.
„Znam da bi bilo bolje da se sklonim, ali hoće li tako uvijek biti?
Ja ću se skrivati po kutovima jer sam slaba, jer bi me netko mogao
uvrijediti? Hoćemo li izbjegavati i izlaske jer bi netko mogao reći da
sličim na Emmu? Ne mogu tako živjeti. Želim ti biti podrška, da svi

184
 INNA MOORE
vide da smo ustrajni da potrajemo.” Sjednem naspram njega s
molbom u očima.
„U redu. Ideš sa mnom.”

*
Tri sata kasnije nalazim se u kući njegovih roditelja.
Beckford me drži za ruku i uvodi u dnevni boravak. Domaćica
nam je već rekla da nas Astrid i Coral čekaju tamo, tako da sam
spremna suočiti se s njihovim pogledima.
„Dobar dan”, Beckford izusti, a ja šutim. Šutim i gledam u ove
dvije žene. Samo jedan pogled je dovoljan da znam kako nisam
dobrodošla.
„Trebao si doći sam”, Astrid zlobno dobaci i promotri me od
glave do pete. Sjedi sva ohola na svojem skupocjenom trosjedu, crne
kose podignute u strogu punđu. Coral sjedi pokraj nje i samo šuti,
sigurno ne smije ništa reći dok joj Astrid ne dopusti.
„Harper je moja buduća žena. Naravno da se podrazumijeva da
ide sa mnom. Uostalom, došla je upoznati oca. Ne brinite, ni ona
nema želju provoditi svoje vrijeme s vama. Ja sam vam obavezan
nešto obznaniti i nakon toga odlazimo.”
„Ženite se?” Astrid ga upita.
„Ne još.”
„Što nam onda želiš reći?”
„Pričekajte. Harper, dođi. Moj otac je u sobi do, upoznat ću te s
njime. Tamo ćeš pričekati, ok?”
„Ok”, složim se s njim jer mi ne godi količina animoziteta koja
struji prema meni od strane ove dvije žene. Ne razumijem što sam im
ja skrivila. Ne bi li trebala barem njegova majka biti sretna ako je on
sretan? Ako nije sam?
Beckford stegne moju ruku, a drugom pokuca na vrata susjedne
sobe. Uđemo u sobu u kojoj se osjeti miris bolnice i lijekova, bolesti
i starosti.

185
 Dvojnica
Njegov otac spava u krevetu pa me Beckford povede do fotelje u
kutu i naloži mi: „Sjedni tu, ok? Nemoj izlaziti. Tata je pod
tabletama, ali vjerujem da neće dugo spavati.”
Kimnem i sjednem, a Beckford izađe i zatvori vrata. Gledam u
čovjeka koji mirno spava u krevetu, izraz lica mu je spokojan, a samo
dizanje i spuštanje njegovih prsa pokazuje da je živ. Ustanem iz
fotelje jer začujem prigušene glasove i samo malo otvorim vrata.
Sad čujem sve jasno. Svaku riječ.
„Lažeš! Emma ne bi to napravila!”
„Kakva je ovo smicalica, sine?” Astrid i Coral napadaju
Beckforda. Ne čujem njegov odgovor, shvatim da nastavlja čitati
pismo. Slušam, iako znam svaku riječ koja u njemu piše.
„Želim otići već mjesecima. Možda mi je ova bolest izlaz, da me pustiš.
Ali ti to ne činiš. Kao što si me oduvijek tješio i čuvao, nisi dao da plačem i
odustanem. Kao onda kad smo bili u srednjoj školi, a ti si mi govorio da sam
bolja od svih navijačica, iako su me odbile da uđem u njihov klub. Kao i na
koledžu, kad profesor Nimms nikako nije htio pustiti da prođem predmet.
Tješio si me i govorio da mi taj predmet nikad u životu neće trebati. U svemu
si bio u pravu. Sve si znao, ali nisi znao da sam ja umorna. Kraj mi je
neizbježan. Ne želim više ustajati u bolovima, živjeti u bolovima, lijegati s
bolovima. Bol, bol, bol... Samo na to se svodi moj život. Zato me pusti da
odem po svoje najdraže krafne i pamti me po dobrome. Budi jak. Volim te,
prijatelju moj najbolji.”
Njegov glas je staložen i čvrst, nadjačava uzdahe i riječi njegove
majke i punice.
„Eto, samo to sam vam htio reći”, zaključi.
„Ne prihvaćam! To je laž! To... To nije Emma pisala! To je
sigurno ona dvojnica podmetnula!” Astrid se oglasi. Ruke mi se
stegnu dok do mene dopire svaka riječ.
„Harper nema ništa s time. Poznajem Emmin rukopis.”
„Ne vjerujem, ne! Zašto ovo radiš? Zašto nas mrziš? Nisi nikad
ovakav bio! Sve otkako si s tom ženom!”
Progutam knedlu, a mučnina u trbuhu me natjera da zatvorim
vrata i sjednem u fotelju. Dišem duboko pokušavajući vratiti mir, a
onda začujem duboki muški glas.

186
 INNA MOORE
„Uopće ne sličite.”
Pogled podignem prema Beckfordovom ocu, a on me gleda
potpuno drukčije nego što me gleda Astrid. Njegove oči su tople baš
kao i Beckfordove.
„Ja sam Anthony. Ti si Harper.” Kimnem i priđem mu, navlačeći
osmijeh na lice. Stisnem njegovu ruku, no nisam u mogućnosti išta
reći.
„Je li moj sin sretan konačno?”
„Radim sve što mogu da bude sretan.”
„Čitav život on skrbi i brine za druge. Tako mu je mladost prošla.
U brizi za druge, za mene bolesnog, za Emmu slabu. Da ne
spominjem podnošenje teškog karaktera moje žene”, govori polako i
gleda me tim plavim očima, tako poznatim i dragim.
Naš razgovor prekine svađa koja dopire iz druge sobe, stoga
požurim do vrata da vidim što se događa, ali u krivi tren.
Vrata se naglo otvore, udare me i bace na pod. Astrid stoji na
dovratku, ljuta i s vatrom u očima, a Beckford se pojavi iza nje i
skloni je u stranu. Štoviše, gurne je.
„Majko! K vragu! Koji kurac radiš?! Harper, srce!” On klekne
pokraj mene i pomogne mi da ustanem. Ne osjećam bol, jedino me
prži pogled mržnje u njezinim očima. Ne vidim ništa osim toga, samo
me to drži na oprezu.
„Izlazi iz moje kuće! Ovdje nisi dobro došla. I zapamti, ti ćeš
uvijek biti druga, zamjena, bit ćeš uvijek podsjetnik na onu koju je
volio prvu”, pljune gorko, a meni se želudac okrene od mučnine.
Iduće sekunde povratim po podu, Beckford psuje kao nikad, njegov
otac tjera Astrid van sobe, a ja... Ja gubim snagu od suza koje mi
mute vid i nagona za povraćanjem. Utroba mi se steže, a onda mi
omaglica dođe na oči.
„Harper, srce! Budi se”, Beckford me doziva sebi, briše moje usne,
trlja moje ruke.
„Sine, zovi hitnu”, zadnje što čujem riječi su njegova oca.

187
 Beckford
„Gubi mi se s očiju. Ne nazivaj se majkom! Ako se njoj nešto
dogodi, zapamtit ćeš me! Zaboravit ću da si me rodila. Koliko je
zlobe u tebi, kako gledaš sebe u lice svaki dan?” vičem na majku, dok
očajnički stišćem Harper u svojim rukama. Majka me gleda
bezizražajno, ni ne reagira na moje riječi.
Hitnu sam već pozvao, čekam da dođu, nadam se da će brzo jer
je moja malena slaba i loše. Jako loše.
„Nisam te trebao dovesti, srce. Nisam ti trebao popustiti. Nisi
jaka. Ovo je brlog zlobe. Ovo nije za tebe, za nas.” Oca pogledam i
on mi samo kimne, vidim u njegovim očima razumijevanje i
sažaljenje. Mogu samo zamisliti kako je njemu bilo s njom četrdeset
godina u braku, nije ni čudo što je već dva srčana preživio.
„Ona odlazi i neće više nikad tu stupiti nogom, a neću ni ja. Ne
želim te više vidjeti. Razumiješ li?” zaprijetim majci, a ona samo
okrene glavu u stranu. Znam da je jebeno nije zaboljelo stanje u koje
je dovela Harper. Izletjela je iz boravka, nije mi na pameti bilo da ide
bilo što njoj reći. Očito je samo čekala priliku.
Laktom otvorim vrata i napustim kuću, izvodeći Harper na zrak.
I dalje je bez svijesti, kao da spava na mojim rukama. Osjećaj nemoći
je tako jak, ali pogled na njezino lice, milo i nježno, iako blijedo, daje
mi snagu.
„Oprosti, ljubavi, oprosti”, mrmljam dok je stežem na rukama, a
onda začujem zvuk hitne pomoći i požurim na prilaz. Sve se odigra
u minuti; smjeste je u vozilo, a ja uđem s njima.
Kažem da je pala na bok te da je odjednom povratila i izgubila
svijest.
„Kakvog je stanja bila u posljednje vrijeme?” upita me bolničarka.
„Loše. Nažalost. Trudila se pokazati mi da je dobro, ali... Vidim
sad da nije bila.” Zaklopim oči dok vozilo žuri prema bolnici. Suze
me peku jer ne vjerujem da sam baš nju doveo do ovoga.

188
 INNA MOORE
Ja sam umoran, kako ne bi bila i ona? Ta tek je procvjetala,
umjesto da je darivam ljubavlju i nježnošću, dobiva od mene sve
najgore. Uništit ću njezinu lijepu dušu. Pogledam svoje ruke. Možda
su vrijedne, ali ne nose sreću.
„Zašto se ne budi?” pitam gledajući kako joj spajaju infuziju,
mjere tlak, provjeravaju otkucaje.
„Jeste li sigurni da nije udarila glavom?”
„Nisam sto posto siguran, ali nije pokazala da je išta boli. Samo
je počela povraćati.”
„Doživjela je neki šok?”
„Da. Je.” Šok za šokom i sad se čaša prelila. Korim samog sebe
jer se nisam bolje brinuo za nju. No, kasno je sad kajati se, moram
razmisliti što napraviti iduće. Uzimam iz njezine torbe mobitel i
zovem Kat. Upravo dok parkiramo pred bolnicu, govorim joj gdje
smo.
„Stižem”, bez puno pitanja kaže i poklopi.
Trebam je da bude uz Harper, treba vidjeti da je svi volimo i
brinemo za nju. Držim njezinu hladnu ruku dok je voze unutra, a
onda me zaustave i zamole da odstupim. Nevoljko je pustim da se
pobrinu za nju, da je pregledaju i urade sve, samo da bude dobro.
Minutama čekam, jedem samog sebe od krivnje jer sam jebeni idiot.
Moram napraviti nešto, nešto što će nas maknuti iz ove kaljuže
gdje smo zaglavili, ne vlastitom voljom, ali tom istom voljom krenut
ćemo naprijed. Moramo.
Kat se uskoro pojavi u dnu hodnika i priđe mi hitrim korakom.
„Stižu i druge cure, koji kurac se dogodio?”
„Svašta”, kažem poraženo i onda joj u kratkim crtama ispričam.
Osjećam da s njom Harper dijeli sve, stoga joj kažem i za pismo i za
moju majku.
„Jebeno ne vjerujem. Ne vidiš li koliko se ona trudi zbog tebe?
Ovo što ona radi, ne bi ni jedna druga žena, vjeruj. Ja bih prva otišla,
doduše, prvo bih pljunula tvoju majku u lice. To je najmanje što bih
napravila. I sad se možeš naljutiti koliko želiš, ali ti si naivan. Tvoja
majka je, sudeći po svemu što sam čula, jedna od onih koje vole imati
sve pod kontrolom, a uz to je i zla. Trebao bi imati dovoljno iskustva

189
 Dvojnica
da naučiš da nisu svi ljudi dobronamjerni, ne stoji iza svakog smješka
iskrenost. Što se treba dogoditi da se ti jebeno pokreneš?”
Cura me na kraju ponizi, ali u pravu je. Stoga šutim i samo
gledam hoće li konačno izaći neki doktor jer ovo jebeno dugo traje.
Uz to, misli mi lete na majku jer nešto i tu moram poduzeti.
Doktora nema, ali u međuvremenu se pojave Harperine
prijateljice Maisy i Georgina. Kat im ispriča što se dogodilo i sad me
sve tri gledaju s ukorom. Znam, zaslužio sam.
„Cure, donijet ću kavu, sok, može? Kantina je gore na katu”,
kažem samo da zabavim mozak nečim jer ubija me čekanje. Ubija
me osjećaj koji raste prema vlastitoj majci. Deset minuta kasnije,
vraćam se s pladnjem u rukama. Idem prema curama, a one me ovaj
put gledaju drukčije, rekao bih, potpuno ljutito.
„Kat, nemoj!” Maisy se obrati Kat, a onda ona korakne prema
meni. Gleda me kao bijesna životinja, dišući duboko, ruku skupljenih
u šake. Zastanem na mjestu i na stol u čekaonici odložim kave.
„Što je bilo?”
„Doktor je izašao”, Maisy se oglasi, a Kat i dalje stoji ispred
mene. Srce mi se zalupa pa koraknem naprijed, ali Kat me zaustavi.
Rukama me gurne nazad, nevjerojatno je jaka. Zateturam od
neočekivanog poteza.
„Ne ideš ni blizu nje.”
„Koji ti je vrag?!” zagrmim nazad i krenem prema sobi jer moram
znati što se događa.
„Meni ništa. Tebi će tek biti svašta.”
„Smiri se i reci mi što je doktor rekao”, pokušavam smiriti
situaciju, ali sve tri su neprijateljski nastrojene i gledaju me s
upozorenjem u očima.
„Što je rekao? Rekao je svašta, ništa dobro. I za to si ti kriv! Nisi
ti naivan, ti si glup!” Kat se zadere na mene tako da cijeli hodnik
odzvanja od njezinog glasa.
„Reci mi što je rekao!” uzvratim jer se ne dam pokolebati.
„Ne treba ti doktor reći da je ona jebeno loše. Počela je krvariti.
Beba je u opasnosti.” Kožom mi prođu trnci, kao najezda mrava koja
me gricka. U glavi mi počne lupkati od straha.

190
 INNA MOORE
„Harper je trudna?” Glas mi je tako čudan, tako drukčiji.
Kat malo omekša svoj pristup.
„Zasad jest. Nalazi krvi su potvrdili, ali ne čuje se srce. Očito je
prerano, po procjeni tek pet tjedana. Ona je iscrpljena. Pitanje je
kakvog je psihičkog stanja i ima li volje boriti se za sebe i za bebu.”
Zatvorim oči da suzbijem suze, ali mi ne ide.
Sekundu kasnije ja plačem. Plačem pred svijetom, pred ovim
curama, jer nisam uspio. Bio sam jebeni slabić koji ne može ništa
napraviti kako treba. Život i sreća su mi se osmjehnuli, a sad mi opet
mojom krivicom klize iz prstiju.
Pogledam poraženo u pod osjećajući na leđima neopisivu težinu.
„Budite s njom. Ja… Ne znam kad ću se vratiti”, izustim jer
moram obaviti ono što mi je na pameti, bez dvojbi. Neće mi biti na
čast, ali moram to napraviti. Vrijeme je da sve stavim na svoje mjesto.
„Mi ćemo biti tu. Nju će zadržati danima, nažalost”, Kat kaže, a
onda mi priđe i stegne moju nadlakticu.
„Riješi se one jebene kuće, jer, garantiram ti, ona u nju više neće
stupiti.”
„Upravo to i namjeravam napraviti, Kat”, ozbiljno joj uzvratim
gledajući je ravno u oči.
„I ne samo to, moram još štošta popraviti.” Prepozna odrješitost
u mojim riječima i pogledu, pa me pusti.
„Mi ćemo paziti na nju. Imam tvoj broj, čujemo se”, uzvrati mi
spremna na suradnju. Osjećam da ipak razumije, koliko god bila
zaštitnički nastrojena.
U mislima poljubim Harper i odem.
Koračam odlučno van. Sad bih trebao slaviti, sad bih trebao grliti
svoju djevojku i veseliti se novom životu koji smo začeli, a ja... Ja
plačem pred svijetom, dok se ona bori za sebe i bebu.
Zato ću se ja boriti na nas.
Krajnje je vrijeme.

191
 Beckford
Jesam li oduvijek zapravo bio slabić? Nisam li kriv što sam poput
oca dozvolio da majka uvijek ima kontrolu nad svime? Nad našim
životima, poslom, vezama? To je jedino što mu zamjeram. U glavi
mi je možda kaos, ali vodi me naprijed samo jedna misao. Ona sad
leži na bolničkom krevetu i možda se pita u kakav sam je to pakao
doveo.
Ovaj put ulazim neočekivano u kuću mojih roditelja, iako sam
rekao da više ovdje neću stupiti, u onu kuću u kojoj sam odrastao.
Lagano pokucam, a domaćica me pusti unutra.
„Otac spava?” upitam.
„Da.”
„A majka?”
„U svojoj sobi, mislim da telefonira.” Kimnem i krenem ravno do
majke. Odškrinuta vrata idu mi u korist pa čujem njezin glas,
autoritativan i pun arogancije.
„Ne, moraš mi reći sve! Prisluškuj što govore. Potrudi se da
saznaš!” viče na nekoga, a ja stojim i slušam. „Abigail, ne zaboravi,
ja te plaćam dodatno. Nisi mi rekla za vražje pismo!” Ova spoznaja
stegne mi želudac u čvor. Dakle, imala je uhodu smještenu u moju
kuću. Onu koja joj je davala izravan uvid u moj život, koja joj je
prodavala moju intimu. Koji sam ja naivac! Pola života mi je prošlo
da to nisam shvatio, ali sad je kraj, sad je gotovo.
Otvorim vrata, a moj korak natjera majku da se okrene. Problijedi
u trenu i mobitel makne s uha. Šuti i samo nepomično gleda u mene.
Čeka moj potez.
„Razočaran sam kao nikad, što zbog tvoje zlobe, što zbog svoje
naivnosti. U ovom trenu više te ne zovem majkom i znaj, ako se nešto
dogodi, ti ćeš na duši nositi smrt mog djeteta.” Čelo joj se nabora,
usne se stisnu, a čeljust počne podrhtavati. Zagrmim još glasnije na
nju jer vidim da me shvaća ozbiljno. Nikada me nije vidjela ovako
odlučnog i bijesnog.

192
 INNA MOORE
„Zaboravi na sve privilegije, tvoja uhoda ne radi više za tebe.
Zaboravi da postojim.”
Ona se konačno oglasi: „Promijenio si se, Beckforde, strašno sam
razočarana.”
„Ne, majko, ja sam taj koji je razočaran zbog tvoje potrebe da sve
kontroliraš. Razočaran sam zlobom koja živi u tebi. Razočaran sam
jer te nazivam majkom.” Okrenem joj leđa, ostavljajući je s prijet-
njom te odem do oca. Sjednem na njegov krevet i sačekam da se
probudi. Potom mu obznanim svoju odluku, a on u suzama stegne
moju ruku i složi se sa svime.
„Ja sam kriv sine, volio sam je iako je okrutnog srca, ja sam kriv
što sam joj dozvolio sve.”
„Žao mi je, oče, ali s time je sad gotovo.”
„Bilo je pitanje tko će joj jednom pokazati gdje joj je kraj.” Osta-
nemo tako jedan pokraj drugog. On leži, a ja sjedim na njegovom
krevetu. Tješi me samo to što me razumije i podržava. Čak i da je
protiv, napravio bih to što je u mojoj glavi, makar se svi okrenuli
protiv mene. Moram to ostvariti jer jedini ishod je onaj u kojem je
Harper u mom naručju, a u njezinom trbuhu raste naše dijete.
Nešto kasnije, dovezem auto pred vilu, onu koju više neću nazi-
vati svojim domom. Stojim ispred i zovem Millera.
„Prijatelju, trebam tvoju pomoć.”
„O čemu se radi?”
„Moram se riješiti kuće. Možeš li doći do mene?”
„Samo da Adamu dođe fizioterapeut pa krenem”, spremno prih-
vati moju molbu, a ja sjednem u auto i ostanem tako sve dok on ne
dođe. Sat vremena samo zurim u tu jebenu kuću. Nemam volje ući
unutra. Iz misli me trgne otvaranje suvozačevih vrata, a Miller sjedne
do mene.
„Što radiš tu?”
„Ne pitaj, prijatelju. Pokušavam srediti sranje od svog jebenog
života.” On se namršti, a potom mu ispričam sve. Baš sve.
Znam da je u šoku, ali pokušava mi biti podrška.
„U redu je, Becks, sredit ćemo. Prodat ćemo, imam čovjeka koji
to može napraviti u kratkom roku. Moja susjeda prodaje svoju kuću,

193
 Dvojnica
muž joj je umro, a ona želi u dom. Kuća je manja, ali top. Stari je
ulagao u nju. Sve ćemo srediti”, tješi me, a ja samo razmišljam o
Harper.
Boli li je, je l’ se probudila, pita li gdje sam? Nemam volje niti se
pokrenuti, ali Miller me natjera da uđem u kuću.
„Hajde, spremi stvari i ideš kod mene. Sutra pošaljemo agenciju
da te spakira, sve sredi i damo odmah u prodaju.”
„Znaš da novac nije problem, samo želim... Želim krenuti
naprijed, sve ovo zaboraviti i ostaviti iza sebe. Jer ako... Ako se nešto
dogodi...” Ne mogu niti progovoriti naglas najteže slutnje.
„Ništa se neće desiti, vjeruj u sebe.” Tražim u sebi zrno nade, jer
nije život toliko proklet da mi po drugi put, ovaj put čak i okrutnije,
čupa dušu i trga srce na komade. Pokupim u kući nešto od svojih
stvari i odem do Millera. Prespavam u njegovoj gostinjskoj sobi, a
ranom zorom odem u bolnicu.
Kat je tamo, dežura ispred Harperine sobe. Razbudi se kad začuje
kako koračam pustim hodnikom pa ustane sa stolca i protegne se.
„Ne možeš do nje. Sinoć se probudila.” Sve u meni živne od ovih
riječi, iako me boli jer ne mogu vidjeti njezine oči odmah. Samo želim
čuti da je još tu, sa mnom, da mi oprašta.
„Je li... Beba...?”
„Sve je ok, krvarenje je prestalo. Kaže doktor da je valjda implan-
tacijsko, opasnosti ne bi trebalo biti. Ona je bolje, ali... Nije spremna
vidjeti te.”
„To je rekla?”
„Da.” Zubi mi se stisnu, poželim vikati od nemoći. Ipak, nevoljko
se složim sa svime:
„U redu, poštujem. Najvažnije je da su oboje dobro.” Okrenem se
i spreman sam poći dalje.
„Odustaješ?” Kat ma zapita. Ovo mi neočekivano nabaci osmijeh
na lice pa je pogledam.
„Izgledam li kao da bih digao ruke od nje, koja mi je najvažnija
na svijetu? Dovraga, napravio bih sve, sve samo da ostane. Trebalo
mi je da progledam i ne prihvaćam da je kasno.”
Ona se ovlaš nasmije i time mi podgrije nadu.

194
 INNA MOORE
„Doći ću opet, dolazit ću dok god me ne primi. To neka vam bude
jasno.”
Potom odem u onu kuću koju više ne zovem svojom. Abigail je
već tamo u kuhinji.
„Što radiš ovdje?” Poskoči na moje riječi i ruku povuče na prsa.
„Gospodine Beckforde...”
„Otpuštena si, Abigail. Primio sam te u svoju kuću, a ti si izdala
moje povjerenje. Možeš ići.” Ona potom ruku povuče na usta, a oči
joj se napune suzama.
„Žao mi je, morala sam, vaša majka...”
„To je bio tvoj izbor, Abigail. Pokupi svoje stvari i odlazi.” Tišinu
presijeca samo njezino šmrcanje, ali te suze me više ne diraju.
Odlazim na kat, vadim sve kovčege, spremam odjeću. Zovem svoju
firmu, tajnici javljam da otkaže sve sastanke i da me nema do
daljnjega. Sad je krajnji čas da sredim svoj život onako kakav treba
biti. Krajnji je čas da na prvo mjesto stavim ženu koja to zaslužuje.
Onu koja je bila uz mene i pokazala mi koliko je ljubav požrtvovna,
koliko može podnijeti u tišini.
Sad je na mene red da joj odam počast, da budem jak za nas dvoje.
Za nas troje.

*
Peti je dan otkako je Harper u bolnici. Dobro se oporavlja, Kat mi
javlja novosti, iako odlazim uporno pred njezinu sobu samo da sam
joj blizu. Nalazi pokazuju da su i ona i beba dobro. Sve drugo
napreduje, Miller mi je od velike pomoći. Organizirao je kamion za
selidbu, iako želim da preseli jedino moju odjeću i Harperine stvari.
Pogledali smo kuću do njegove i dali ponudu. Žena ju je zdušno
prihvatila jer je već bila spremna otići u dom.
Vila ide u prodaju, ali to prepuštam agenciji jer ja tu više ne želim
kročiti nogom. Nađem se i s odvjetnikom pa zovem očevog doktora.
Sredim sve što je potrebno da otac ima cjelodnevnu skrb i onda majci
dam zasluženu kaznu.

195
 Dvojnica
Šesti dan saznam da će sutra pustiti Harper. Još uvijek je nisam
vidio. Kat uporno govori da nije spremna vidjeti me. Miče li se ta
žena od Harper ikako?
Iskoristim zadnji dan kako bih preselio oca iz one kuće, da mu
dam posebnu skrb u domu, gdje će imati društvo i sestru plaćenu da
brine samo o njemu. Tamo će mu biti puno bolje. Čekam vani dok
bolničari ubacuju oca u vozilo i prevoze, a majka izleti srdita te krene
vikati: „Što radiš? Kako se usuđuješ?”
„Usuđujem se. Imam očev pristanak i potpis. Kuća je na njegovo
ime, ali, pazi, sve sam račune zamrznuo, jer sve sam ti ja davao.
Nisam ti ništa dužan. Dovoljno si štete napravila, sad se nosi s
posljedicama. Iako mislim da ti ne bi bilo ništa da konačno nešto
radiš u životu”, hladno joj odbrusim nakon što se vrata sanitetskog
vozila zatvore. Ne želim da otac sve čuje.
„Srami se. Kakav si ti sin?”
„Od takve majke ni ne mogu biti bolji”, samo joj dobacim i odem.
Iako je ovo nisko, pa i ružno, ja sam mirniji. Ne mogu opisati taj
osjećaj dok krećem prema Millerovoj kući. Dovoljno mi je da stojim
na prilazu i gledam u kuću do.
Tamo će početi moj novi život.
Odlučan sam, sad ću ja biti taj koji će njoj vratiti nadu, kao što je
ona meni vratila volju za životom i vjeru u ljubav.

196
 Harper
Ne znam kako bih se trebala osjećati. Ne znam o čemu bih trebala
razmišljati. Svjesna sam da nisam dobro. Ne činim sebi dobro.
Forsiram li ljubav koja ne može opstati?
Probudila sam se u bolnici, na bijelom krevetu, sama. Nije mi
trebalo izvješće nekakvog doktora da mi kaže da nisam dobro. Ni
pogled na stalak pokraj moga kreveta niti igla u mojoj ruci. Dovoljna
je spoznaja da sam umorna, krik mog uma koji mi govori da
odustanem.
Neke ljubavi nisu moguće. Sve je protiv njih.
Beznadna i prazna, dočekam Kat, Maisy i Georginu kad mi uđu
u sobu. Govore mi o svemu, samo ne o njemu. Pogled u njihovim
očima je blag, osmijeh zagonetan.
„Kako si?” Kat me pita.
„Žedna sam.”
„Doći će sad doktor. Mora razgovarati s tobom.”
„U redu”, odgovorim pokislo. Kako smo se doveli do ovoga?
„Beckford je bio tu i otišao.”
„Ne mogu ga sad vidjeti.” Kat i Maisy se pogledaju.
„Znam, to sam mu i ja rekla. Trebaš malo vremena da razmisliš.
To je u redu.” Bojim se da ne trebam vremena, da sam već odlučila.
Malo navlažim suhe usne iz čaše koju mi dodaje Maisy. Uspravim se
na krevetu i pogledam prema vratima. Postariji doktor mi priđe i
predstavi se: „Gospođice Brennan, ja sam doktor Davis. Kako se
osjećate?”
„Ne znam. Umorno, iscrpljeno.”
„To nije neobično za Vaše stanje. Po svemu sudeći, niste znali da
ste trudni?” Ostanem nijema na njegovo pitanje, a moje cure se i dalje
smješkaju. Ruka mi instinktivno poleti na trbuh, iako je taj potez
spor.
„Ne, nisam znala da smo već... Mislim, planirali smo...”, promu-
cam.

197
 Dvojnica
„Čestitam. Stvar je što ste malo prokrvarili, ali opasnosti, vjeru-
jemo, nema. Svi nalazi su uredni. Morate ipak ostati na promatranju.
Rado bih da popričate s našim psihologom.” Grlo mi se opet osuši,
ali odlučno odmahnem glavom jer ne mislim da mi razgovor s
neznancem može pomoći.
„Mislim da nema potrebe.” Na to me pogleda ozbiljno i priđe mi.
„Mislim da Vas nisam spreman otpustiti prije nego obavite taj
razgovor.”
„Zašto me šaljete psihologu?”
Kat se ubaci i odgovori: „Mi smo krive, rekle smo doktoru sve o
tvojoj situaciji. Razumiješ li da to radimo zbog tebe?” Sklonim
pogled u stranu jer znam da su njih tri sad razumnije od mene jedne,
potpuno prazne.
„Razmislit ću”, kažem, samo da me puste s tim zahtjevom.
Iduće dane provodim u krevetu, smišljajući što sve reći Beckfordu.
Mislim da bi bilo najbolje napisati mu pismo. Da, izbaciti sve iz sebe
na papir, on trpi sve. Jer, bojim se, ako ga pogledam, da ću odustati
od sebe. I nisam sad više samo ja, sad smo ova mala točkica u mom
trbuhu i ja. Zbog nje moram misliti na sebe, zar ne?
Na trenutke sam toliko euforična, pomislim da bismo mogli
nastaviti, ali onda me realnost tresne. Uvijek će tu biti njegova mrtva
žena, njegova zla majka, ona kuća. Ne mogu sebe tako mučiti, ne
mogu se više zavaravati da sam jaka.
Nisam, slaba sam. Odustajem.
Peti dan boravka u bolnici pristanem na razgovor s psihologom.
Šesti dan napišem Beckfordu pismo. Plačem i pišem već treću
stranicu. Puno je toga za reći, ali riječi ne teku po papiru onako kako
su u mojoj glavi. Nešto me koči, ali ipak ih ispišem. Papire preklopim
i stavim pod jastuk.
Navečer je Kat opet tu.
„Draga moja, pa ti tu kampiraš”, kažem joj dok mi nosi sok od
naranče.
„I na trepavicama bih dubila da treba. Kako si?” Odmahnem
glavom i potom izvadim pismo ispod jastuka.
„Teško. Moram mu ovo uručiti.”

198
 INNA MOORE
„Ozbiljna si?”
„Valjda”, progovaram s bolom.
„U redu, onda sutra ideš sa mnom. Imam mjesto gdje ću te
smjestiti na par dana dok ne maknem mačke. Ne želim da tebe kao
trudnicu izlažem onoj, kako se zove... Toksoplazmozi.”
„Mogu i kod Maisy dok ne iznajmim nešto. Ne želim da svoje
mace moraš...”
Ona podigne prst i odrješito objavi: „Mislim da te nisam pitala
želiš li. Bit će kako ja kažem.”
„Nemam snage svađati se s tobom. Ok”, pristanem jer mi je tako
lakše. Iz istog razloga odbijam vidjeti Beckforda. Jer znam da bih mu
poletjela u zagrljaj i tamo ostala, iako to po mene može biti pogubno.
Gubim sebe dok sam s njim, ubijam se pitanjima koliko je
sličnosti. Tonem, slabim i psihički i fizički.
Radi li to ljubav?

*
Zadnji je dan mog boravka, doktor je upravo obavio vizitu i
napisao otpusno pismo.
Moje stvari su u jednoj vrećici, a pismo je u džepu hlača koje mi
je Kat donijela iz svog ormara. Pomogla mi je da se okupam, pa sam
puno bolje.
„Idemo taksijem. Može?”
„Ok.” Pomalo sam odsutna, pogledom lutam oko sebe, znam što
tražim.
Beckfordovo lice.
Iako sam rekla da ne mogu sad povesti razgovor o njemu,
nedostaje mi. Neopisivo. Iako je njegov trag u meni, ono što smo
oboje željeli, ja... Ja se bojim sebe. Nedostaje mi sa svakim udahom
koji uzmem u svoja pluća, nedostaje mi onaj miris, dodir njegovih
prstiju na mom licu i usne koje me ljube sa štovanjem.
Previše boli kad smo zajedno, hoće li boljeti još više kad budemo
odvojeni?

199
 Dvojnica
Ni ne pratim kamo idemo, svejedno mi je. Zurim van, a ljudi,
drveća, kuće, zgrade, automobili prolaze kao da je sve samo trag koji
nestaje u treptaju oka. Hoće li tako proći ovo mrtvilo u meni?
„Nisam ti rekla, radim s Adamom neko vrijeme.”
„S kim?” Naglo se okrenem i pogledam u Kat.
„S Millerovim bratom. Pa ćemo samo tamo stati da nešto
provjerim.”
„Kako god ti kažeš”, složim se i nastavim zuriti.
Kroz deset minuta stanemo pred Millerovom kućom. Kat izađe
van, i dok pratim kako ulazi u dvorište, pogled mi padne na leđa
muškarca koji je u dvorištu kuće do Millerove.
Naglo živnem, moleći se da se okrene.
Poznajem ta ramena, poznajem tu pojavu.
„Beckforde...”, potiho promrmljam i potom otvorim vrata taksija.
Stupim na pločnik i požurim do njega, a on odlazi unutra. Moram
ga dozvati, moram vidjeti što on tu radi. Nešto me gura naprijed, iako
nemam objašnjenja.
„Beckforde!” povičem kad on uđe u kuću, ali vrata ostavi otvo-
rena. Kao zadnja luđakinja uđem na tuđi posjed jer moram. Jednos-
tavno moram. Koračam bezumna, usmjerena samo na jedno: da
pogledam lice onog čovjeka, iako sam sigurna da već tonem u ludilo.
Stoga, bez razmišljanja otvorim širom vrata i onda... Zastanem na
pragu.
Muškarac stoji leđima okrenut, a iza njega, na bijelom zidu, u
praznoj prostoriji, pišu riječi: Harper, hoćeš li se udati za mene?
On se okrene i klekne na pod, a ruke mi polete na obraze. Osjećam
da ću početi plakati, osjećam da ću se slomiti. A on? On me gleda
očima punim ljubavi i nježnosti.
„Ponovno te život doveo k meni, Harper. Tvoje srce zna gdje
pripada”, govori mi ono što godi mom srcu, ali um, ono malo razuma
se otima. Bori se za lucidnost.
Reci da... Reci da..., viče moje srce. Duša ga bodri.
Ruku izvlači iza leđa noseći na dlanu malu crnu kutijicu. Stojim i
dalje na mjestu, ukopana, dok se iznutra rastapam. One plave oči
gledaju me s čežnjom, moleći za još jednu šansu.

200
 INNA MOORE
„Ne mogu... Ne mogu...”, moj jezik se oglasi, slušajući razum.
Ima li razuma u ljubavi? Toliko je pitanja, toliko dvojbi, a ja sam tako
slaba da tražim te odgovore.
„Ne prihvaćam taj odgovor, Harper.” Beckford se pokrene i priđe
mi. „Ne sad kad nas spaja nešto tako divno, ne sad kad možemo
iznova. Pogledaj, srce, ovo je naša, samo naša kuća. Ovdje ćemo
svaki komad namještaja skupa birati. Stavit ćemo krevetić u našu
sobu, može?” Glas mu je siguran, ali osjećam njegov očaj. Borim se
sama sa sobom, ne mogu izdržati još i njegove napore.
„Molim te, Beckforde. Ne mogu.” Izvučem ono pismo iz džepa i
predam mu ga.
„Što je to?”
„Sve, sve što bih ti htjela reći, a ne mogu. Izgubim se u tebi, u
tvojoj ljepoti i očima pa zaboravim na sebe. Zato pročitaj i ako mi
budeš išta imao reći, pronađi me.”
„Sad ću pročitati. Ostani sa mnom. Molim te.” Skine svoj sako i
položi ga na stepenicu.
„Sjedni”, naloži mi, a taj njegov potez me dodatno zaboli.
I dok ga odbijam, on skrbi za mene. Sjedne pokraj mene te krene
čitati. Nastojim zuriti u jednu točku na zidu sve do onog trena kad
začujem kako on plače. Jedva se usudim pogledati u njega, a idući
prizor ureže mi se u mozak.
Suze klize niz njegove obraze, dok i dalje pogledom leti po papiru,
dok ga moje riječi ranjavaju. Nemam snage za ovo, polako uzmem
pismo iz njegovih ruku i onda ga zagrlim.
„Žao mi je, Beckforde, žao mi je...” Ne mogu mu nanositi bol, ne
mogu ga ranjavati ovako.
„Želim do kraja pročitati, želim razumjeti.” Pritom me poljubi
ovlaš u kut usne. Zapeče me taj dodir jer nosi utjehu, nosi vrelinu
slanih potoka, nosi tragove naše sudbine. Ostajem tako pokraj njega
dok on čita moju ispovijest. Pospremi pismo i stavi ga u svoj džep.
„Ti me ne možeš natjerati da biram. Tko je važniji, ti ili moja
prošlost? Ti ili moja majka? Ja sam već odabrao, Harper. Uvijek ti.”
Primi moju ruku u svoju, natjera me da stanem na noge.

201
 Dvojnica
Stoji tako ispred mene i moli me: „Nemoj odustati od mene,
Harper.” Njegovi prsti upletu se u moju kosu i privuku me na njegove
usne.
„Ne mogu odustati od sebe, Beckforde, ja... Mrzim svoje lice.
Bojim se ovoga što sebi činim.”
„Daj mi da ja budem jak za nas oboje.” Dlanom klizne do dna
mog trbuha, a usnama dodirne moje.
„Ovo tu je moje.” Pomazi me preko hlača. Onda se dlanom uspne
do mog srca.
„I ovo tu je moje.” Uhvati moju čeljust i udijeli mi jedan nježan
poljubac.
„I ovo je moje.” Plavetnilo u njegovim očima sad je bistro, bez
dvojbi. „Harper, znaš da ako odeš preko praga ove kuće, tek tada ćeš
se slomiti. Uzimaš mi sebe, uzimaš mi dijete. Obećavam da ću ti
izliječiti sve rane. Branit ću te. Odrekao sam se majke. Prodao sam
vilu. Imam samo ovo tu, prazne zidove, tebe i plod naše ljubavi”,
govori dok mi miluje palcem obraz.
Koljena me izdaju, držim se grčevito za njegove podlaktice.
Prokleto znam da je u pravu, odem li...
A ostanem li?
„Pokušaj, srce.” Potom sljubi naše usne, spoji ih u dugo očekivani
poljubac, onaj u kojem čita moju želju, borbu i potrebu. Ljubi me
tako, tjera da uzdišem, pali moju vatru, probija moje zidove. Ali i bol
čini manjom.
Usudim li se nadati? Odmaknem se tek malo s njegovih usana i
kroz šapat kažem: „Pokušat ću.”

202
 Harper
Pokušala sam i nisam se pokajala.
Zapravo, lažem, nije bilo potrebno ulagati ikakav trud. Koliko god
prepreka imali, sve nas je opet dovelo jedno drugome. Ja ne mogu
bez tog čovjeka. Bez njegove dobre duše, bez nježnog pogleda, toplog
dodira, bez plamsajuće strasti kojom me uzima i dokazuje koliko sam
njegova.
Samo sam se trebala prepustiti i vjerovati da duhova više nema.
Imamo sve što nam je potrebno da krenemo naprijed bez osvrtanja.
Ne zamjeram mu ništa jer njegova duša ne poznaje zlo. Kad čovjek
nema zla u sebi, vjeruje da ga nema ni drugi čovjek. Traži opravdanja
za tuđu zlobu, misleći da nije namjerna. Imala sam sreću da su me
dosad mimoilazili zlobnici, sve dok nisam upoznala njegovu majku.
Astrid je jednostavno zla.
Kako je takva žena mogla roditi tako divnog čovjeka?
Očito je karakter povukao na oca, iako mu je trebalo puno
vremena da se riješi pijavica koje su mu sisale sreću.
Beckfordov prsten sija na mojoj ruci, u meni raste naše dijete, a
on i ja zajedno idemo naprijed, svijamo novo gnijezdo. Zaboravljam
uvrede, ne osvrćem se na slike iz prošlosti, okrećem se prema onome
što me čini sretnom. Toliko toga Beckford i ja moramo otkriti jedno
o drugome. Posjećujem psihologa i dobro se nosim sa svime. On mi
je savjetovao i da napišem ono pismo.
Prošlo je gotovo mjesec dana, a Beckford i ja smo uspjeli izabrati
tek ono osnovno za našu novu kuću. Tko bi rekao da je tu toliko
posla?
Koja je to tek sreća kod Millera! Adam i on pripremili su posebnu
večeru zbog našeg useljenja, postajemo im susjedi, a meni je ovo
idealna prilika da viđam Kat češće.
Stojimo nasred dječje sobice obojene u žutu i zelenu boju jer ne
znamo kojeg će spola biti bebica. Prvi pregledi pokazali su da je sve
u redu. Bitno je da izbjegavam stres i zdravo jedem.

203
 Dvojnica
Naravno, Beckford je to ozbiljno shvatio pa me svako malo hrani
i tetoši. Ne da mi da išta radim pa smo se već par puta i posvađali.
„Mislim da nema potrebe da radiš u čistionici”, po peti put mi
govori.
„Mislim da je previše da idućih šest i pol mjeseci sjedim doma.
Mogu barem odraditi ona četiri sata dok Bruce radi prvu smjenu, a
ja nakon njega do osam.” Nekako je Beckford pristao na to iako svaki
dan prigovara u nadi da ću ja odustati, samo da mu ugodim. On ne
spominje više svoju majku, ali njegovom ocu redovno odlazimo u
posjetu. Sviđa mi se taj čovjek. Tako je sličan Beckfordu.
„Onda, djeco, kad je vjenčanje?” svaki put njegov nas otac pita, a
ja svaki put zahihoćem djetinjasto. Bože, bit ću udana žena, dobit ću
dijete s čovjekom kojeg volim više od sebe.
„Kad god Harper poželi, meni je bitno samo da ona stavi potpis
na papir i uzme moje prezime. Iako, volio bih da imamo veliko vjen-
čanje, onako kako ona zaslužuje”, Beckford odgovara ocu.
„Mislim da ja to ne želim, bit će mi dovoljno da slavimo u krugu
prijatelja.”
„Onda mislim da nećemo puno čekati.”
I zaista, on se potrudi da mi priredi iznenađenje te organizira malo
prisno vjenčanje za dva mjeseca. Svi su toliko sretni zbog nas, a mene
gotovo sve ružne misli napuštaju. Sve manje se gledam u ogledalu,
sve se sretnija budim. Uživam u trudnoći, u ljubavi koju mi moj
čovjek dariva.
Negdje na polovici trudnoće, Beckford je uz mene dok čekamo
pregled kod ginekologa. Ako bebica bude u dobrom položaju, mogli
bismo vidjeti spol. U ovoj čekaonici shvatim da tu negdje, u pozadini
mog mozga, vreba jedna prokleta misao.
Odjednom poželim da bude sin. Ako bude kćer, možda će nositi
moje crte lica, a to... To znači da će nositi i Emmine. Ta spoznaja
udari me tako snažno da otpustim jecaj.
„Jesi li dobro, srce?” on me pita s brigom u očima, a ja mu slažem
u trenu: „Samo sam uzbuđena. Imaš li ti želje, da bude sin ili kćer?”
„Nemam posebnih želja, neka bude iznenađenje.” Ali ja ne želim
da bude iznenađenje, želim sad znati jer iduća četiri mjeseca pitala bi

204
 INNA MOORE
se, grizla bih se iznutra. U grču i nemiru čekam da doktor obavi pre-
gled i da mi prekine mučno iščekivanje.
„Izgleda da će biti sin”, obznani nam ginekolog, a ja taj čas pos-
tanem mirna i spokojna. Bit će sin, a ako bude sličio na mene, bit će
drugačije, tješim se.
Ovo olakšanje donese mi sreću, a nju mi svaki dan upotpunjuje
Beckford svojim smijehom, ljubavlju, strašću. Privodimo kraju sve
pripreme za skorašnje vjenčanje, a onda mi se kroz par dana počnu
događati neke čudne stvari.
Dva jutra zaredom uočim prosjakinju ispred naše kuće kako zuri
u mene. Ne mogu se otresti osjećaja da me netko prati, pogotovo dok
idem na posao, no ne vidim nikog i ne mogu dokazati. Odlučim
navečer Beckfordu reći sve, možda nije ništa, ali bolje da on zna.
Tu večer, dok otvaram vrata dvorišta, začujem ženski glas.
„Uzalud ti je sve, i dalje imaš njezino lice.”
Zbog šoka i straha, rukama instinktivno posegnem oko trbuha, a
pogled mi privuče pojava žene iza naše ograde kako se skriva u zele-
nilu. Kosa joj je raspuštena, čupava, a lice bijelo s tamnim podočnja-
cima.
I onda shvatim da je to Beckfordova mama. Oprez me natjera da
što prije uđem u dvorište te potrčim u našu kuću. Zaključam kuću i
onda brzo biram Beckfordov broj. Čim se javi, prozborim zadihano:
„Ljubavi, gdje si?”
„Stigla si doma? Kod Millera sam.”
„Stigla sam, molim te, dođi brzo.” Sigurno u mom glasu prepoz-
naje strah, stoga se pojavi doma kroz pola minute. Otključam čim
kroz prozor vidim da prilazi.
„Što je bilo, ljubavi?” Čim progovori, bacim mu se u naručje.
„Mislim da sam vidjela tvoju mamu ispred kuće. Rekla mi je
nešto, ali sam pobjegla.”
„Sačekaj.” On požuri vani, ali vrati se uskoro, sliježući ramenima.
„Nema nikoga. Zašto misliš da je ona?”
„Ne znam, jer izgleda kao prosjakinja ili beskućnica, ali sliči na
nju i njezin je glas. Mislim da mi nitko drugi ne bi rekao ono što mi
je ona rekla.” Izraz lica mu je ozbiljan i zabrinut.

205
 Dvojnica
„Što ti je rekla?”
„Rekla je da mi je sve uzaludno jer i dalje imam njeno lice.”
„K vragu!” opsuje i potom me zagrli jače. „Ne ideš više nikamo
bez mene.”
„Beckforde, kakav je to život? Ne mogu se skrivati od nje.”
„Znam, srce, provjerit ću gdje je. Sredit ću da pazimo na tebe,
barem da te netko prati na posao i s posla dok ne stupim s njom u
kontakt. Zadnje što znam jest da je otišla iz kuće kad ju je otac dao u
prodaju.” Zagrlim Beckforda jače, a iz trbuha se javi naš sin.
Nasmijem se i pomaknem Beckfordovu ruku da i on osjeti. Poljubi
me tako da izgubim dah, a onda me povede u našu sobu. Tješi me
dodirima, naša strast ne jenjava.
„Neću dozvoliti da vam se išta dogodi”, šapuće mi dok ležim na
njegovim jakim prstima i ispisujem prstima slova po njegovom
trbuhu. Vjerujem mu, samo to me čini spokojnom.
Jer on uistinu ostvari sve rečeno. On me vozi na posao, a Kat dođe
po mene ili obrnuto. Beckford sad dosta vremena radi s Millerom u
njegovom kućnom uredu ili kod nas, kao da me sve vrijeme želi imati
na oku. Godi mi sve ovo, osjećam se kao voljena žena. Ipak, na ulici
se okrećem ne bih li ugledala onu ženu, ali ona kao da je nestala.
„Ne znam gdje je. Nitko je nije vidio tjednima”, Beckford me oba-
vijesti par dana prije vjenčanja. Znam da je dobila zasluženu kaznu,
no ne likujem. Nekako osjećam da ćemo još čuti za nju. Nešto u meni
je stalno na oprezu.
Taj petak, zadnji koji odlučim raditi, Beckford me doveze u čisti-
onicu. Pozdravim se s njim i krenem unutra do Brucea.
„Najljepša trudnice”, pozdravi me ovim riječima pa mu udijelim
topao zagrljaj.
„Ne laskaj, što trebaš?” dobacim mu kroz šalu dok skidam svoju
vestu.
„Ovaj, kako si mislila prestati raditi, ja bih predložio jednu curu
na ovo radno mjesto, ako si za. Mislim, meni je mrak s Kat, ali ona
je jebeno opaka, i mušterije se boje nešto prigovoriti kad je ona tu.
No hvala Bogu da sad radi tamo kod tebe, a ova cura je sve suprotno.
I treba posao.”

206
 INNA MOORE
„Ok, ako je ti preporučaš, nemam zamjerke. Sve ćemo dogovo-
riti.” Rukujemo se kroz smijeh i potom on ode doma.
Hrpa mušterija navali u petak popodne nakon posla po svoju
odjeću, tako da jedva stignem poslati Kat poruku kad mi javi da stiže
u osam po mene. Deset minuta prije kraja smjene, konačno odahnem
i sjednem.
„Mislim, mali moj, da smo zaslužili odmor. Može keks?”
Uzmem integralni keks i tek što ga zagrizem, ugledam kako se
muškarac približava vratima čistionice.
„A u kurac”, opsujem i progutam brzinski te počistim usne
prstima. Prilazi brzo, s kapuljačom na glavi. Vrata se otvore i na prvi
pogled u kojem me njegove krvave, mutne oči nađu, ja znam.
Znam da će biti problema.
Nastojim ostati mirna, ne dati mu povod za divljanje. Ruke prije
svega stavim na trbuh, dok u mislima računam koliko mi treba da
stisnem gumb za alarmiranje policije.
„Vadi lovu. I da nisi pomislila išta drugo.”
Kimnem mu i krenem otvarati blagajnu kad on podigne ruku na
kojoj je bokser te njome tresne o stakleni pult. Stresem se i u strahu
potražim alarm ispod pulta. Bešuman je nama, ali svjetlo na njemu
signalizira da je aktiviran.
Dišem ubrzano, kad me muškarac naglo povuče za majicu k sebi.
Zapuhne me čudan miris i prvi pogled na njegove zjenice govori mi
da je na drogama.
Do vraga.
„Spora si, kurvo! Makni se i da nisi pisnula!” Gurne me na stolac,
a on se sagne i krene kupiti lovu. Trpa je u džepove, a onda mu oči
zastanu na alarmu. Naglo se uspravi i potom me opet uzme u šake,
a bokser dira moju čeljust.
„Morala si, jebeno si morala! Zato ćeš sad najebati!” Zalupi
blagajnu, a u očima mu vidim ludilo.
Ovo je čovjek koji nema što izgubiti, a ja... Mogu izgubiti sve.
„Samo ne bebu...”, zajecam i onda osjetim kako metal para moj
obraz. Jednom rukom me drži, drugom udara. Rukama samo čuvam
sina, oči zatvorim. Ništa drugo ne mogu osim moliti da njega ne dira.

207
 Dvojnica
Bol propara moju usnu, potom čelo pa nos. Udara neumoljivo,
zadajući udarac za udarcem da izbaci svoj bijes, a ja... Sve slabije
vrištim, iako mi se čini da ne ispuštam niti glas.
Muškarac psuje, ali me pusti i ja kliznem na pod.
I dalje čuvam trbuh, samo mi je to bitno. Nekako otvorim samo
jedno oko, drugo ne mogu od boli i krvi koja natapa moje lice.
Ugledam kako njegova stopala odlaze. Vrata se kroz kratko vrijeme
opet otvore pa se prisilim otvoriti oko. Netko me diže, čujem kako
priča, uzima moju glavu.
Vidim Kat iznad sebe, plače i drži mobitel na uhu.
„O, moj Bože! Beckforde... Ona je napadnuta, krvari... Ne! Čujem
policiju i hitnu! Lice joj je, Isuse... Neprepoznatljivo!”
Potom nastane komešanje: razni nepoznati glasovi, sirene, koraci,
a ja dišem samo zbog mog sina. Samo zbog njega, iako me tmina
zove da joj se prepustim.
„Beckforde, idemo u bolnicu. Tamo dođite, hitna je već tu.” Već
sam na nosilima, a Kat je i dalje uz mene i priča s njim.
„Kat...”, izustim i nekako je pogledam, a ona se primakne mom
licu.
„Spasite bebu...”
„Ne brini, dušo, i tebe i bebu.”
„Samo bebu... Lice... Ne.”

208
 Beckford
Konferencijski poziv putem kojeg održavamo sastanak s
partnerima iz Europe traje pola sata duže od predviđenog.
Pogledavam na svoj sat sve češće i već lagano živčanim jer očeku-
jem da će Harper brzo javiti da kreće doma s posla. Danas joj je
zadnji dan u čistionici, konačno je odlučila ostati doma i čuvati se.
Toliko puta sam joj prigovarao, da sam sâm sebi postao dosadan, ali
bila je nepokolebljiva.
Već je osam kad moj mobitel počne vibrirati. Signaliziram Milleru
da se moram javiti pa ustanem i prislonim mobitel na uho. Iznena-
dim se kad začujem Kat, a ne Harper.
Ono što mi ona govori na tren me ukoči.
U prvi mah pomislim da je neka šala, ali čitavo vrijeme na liniji
čujem zvukove koje nikad neću zaboraviti: sirene policije, bolničara,
gužvu, povike, plač. Val hladnoće obuzme cijelo moje tijelo kad shva-
tim da je moja malena loše. U grču držim mobitel na uhu i oslušku-
jem svaki zvuk s druge strane jer imam... Imam jebeni prijenos uživo,
a ne mogu ni dodirnuti Harper niti je vidjeti, utješiti je, reći joj da će
biti dobro.
U jednom trenu razboritosti stavim Kat na razglas, a Miller taj čas
shvati da nešto nije u redu te prekine konferencijski poziv.
Uzimam hitro ključeve svoga auta, a on, vidjevši da nisam dobro,
ugrabi ih iz mog dlana i pogura me van. Dezorijentirano zateturam,
dok obojica s razglasa nijemo slušamo što se s druge strane zbiva.
„Rekla je da odemo u bolnicu, oni su krenuli tamo”, Miller mi
ponovi dok sjedamo u auto i dalje slušajući Kat s druge strane.
U trenu poželim umrijeti, kad začujem kroz sav taj metež tihi glas
žene mog života.
Ona želi da se spasi beba, ali ne želi spasiti sebe ni svoje lice?
Beba je u opasnosti, ona također. Srce mi udara nenormalno jako,
a ruke nesvjesno trljaju tkaninu hlača, gotovo da grebu kožu. Brojim
svaki semafor i molim zeleno svjetlo da nas pusti, samo da idemo.

209
 Dvojnica
Svaka minuta i sekunda bliže njoj znači utjehu i spas.
„Samo da budu dobro, samo da budu dobro”, mrmljam u bradu.
Proživio sam s Emmom isto, strah i bol. Mislio sam da je ono najgori
osjećaj, ali ovo kida na živo. Ovo me čini mrtvim čovjekom u tijelu
koje još diše. Što ubija živog čovjeka više od nemoći?
Koji vrag se dogodio, tko ju je napao? I opet, opet nisam bio uz
nju. Shvatim da držim zatvorene oči kad se moj mobitel oglasi. Kat
šalje poruku da su stigli na prijem hitne pomoći i da je Harper uve-
dena u operacijsku salu.
Ne gubi nadu, ne gubi nadu, dolazim, dolazim, srce, govorim joj u
mislima. Treba nam još koja minuta do bolnice, od silne gužve Miller
me samo ostavi ispred, a ja potražim gdje su Harper i naš sin.
Strah koji osjećam isključivo je strah za njih dvoje, jer ako se njima
nešto dogodi, znam da neću preživjeti. Oni su bit mog postojanja.
Ako nema njih, nema ni mene. Mogu me živog zakopati s njima,
neću ni vrisnuti. Samo ću se prepustiti. Zašto nam život ovo čini?
Možemo li biti sretni? Za dva dana trebala je biti naša svadba.
Trebala je postati moja žena. Trebali smo slaviti s našim prijate-
ljima. Strah mi širi oči, a suzama prijetim da se ne proliju. Trčim u
bolnicu, ne znam odakle izvlačim snagu. Koraci se ne čuju od silne
gužve i glasova, od panike koja vlada hodnicima, od mirisa smrti koji
stanuju u ovim zidovima.
Čega li su se sve nagledali, čega li su se naslušali?
Danas će ti isti zidovi slušati moje vapaje i jecaje ili će čuti molitvu
zahvale. Samo to mi preostaje, moliti Boga da budu dobro. Grize me
neizvjesnost i iščekivanje dok trčim unutra, a odmah ispred operacij-
ske sale ugledam Kat.
Požuri do mene kad me ugleda.
Njezina majica, ruke, hlače... Umrljani su krvlju. Ovaj prizor
načini rez posred mojih prsa, tjera me da svisnem od boli, ali stisnem
zube da ne vrištim. Ako pustim vrisak iz sebe, raspast ću se. Ono
iščekivanje pojača svoju dozu, pa kao sumanut zgrabim Kat za ruku.
„Što se dogodilo, tko ju je napao, kako je dijete, kako je ona, što
je s njezinim licem?” Ne dišem dok bujica riječi istječe iz mene.

210
 INNA MOORE
Kat kroz suze projeca nešto što ne razumijem. Po prvi put vidim
da je ona, jaka i snažna žena, slomljena i to mi je dovoljno da znam
da je sve jebeno i prokleto loše. Padne mi na pamet da uletim unutra,
samo da vidim da je dobro, a onda me Kat zaustavi i ispriča mi dio
priče. Došla je po nju i našla je na podu ozlijeđenu.
Ponovi mi i one zlokobne riječi koje je Harper potiho rekla. Dok
mi to govori, znakovito me gleda kao da nešto predosjeća. Njezinu
priču prekine izlazak postarijeg doktora iz sale, a ja odmah pohrlim
pred njega s pitanjima: „Harper? Harper Brennan? Kako je? Kako je
dijete?”
Pogled koji mi uputi ozbiljan je. Skida svoje krvave rukavice i
potom briše znoj sa čela. Nemam dobar osjećaj, vidim to u njegovom
pogledu.
„Napad je bio, malo je reći, brutalan. Metal je razrezao kožu i
ostavio duboke rane. Dobra vijest je da beba nema vidljivih ozljeda,
jedino su slabiji otkucaji srca i gospođi i djetetu, što nije čudno s
obzirom na proživljeni šok. Ono što me brine je sanacija rana na
njezinom licu.” Progutam knedlu i prestanem disati. Zar je toliko
jebeno grozno? Ne želim ni zamišljati ono lijepo, nježno i čisto lice
uništeno nečijom agresijom.
„Smrskane su joj kosti obraza i čela, rezovi su tako duboki da će,
bojim se, ostati ožiljci. Bojim se da ćemo prva dvadeset četiri sata
čekati da prođe najgore jer je na prednjem čeonom režnju mala
oteklina.”
„Dobro, doktore”, bez imalo strpljenja ga prekinem, „samo mi
recite, hoće li ostati živa?”
„Stanje nije posve stabilno jer je izgubila puno krvi, ali preživjet
će. Ipak, nisam siguran da će izgledati kao što je izgledala.” Zurim u
njega i pitam se na što on misli.
„Kako to mislite?”
„Odmah moramo pristupiti operaciji kako bismo spasili lice, da
tkivo ne odumre, da šavovi ne budu vidljivi. Želim reći, lice je dosta
izobličeno i gospođi moramo napraviti rekonstrukciju lica.”
Shvatim što mi govori i dok pokušavam zamisliti Harper drukči-
jom, prisjetim se svih onih trenutaka kad je ona gledala u svoje lice.

211
 Dvojnica
Iako bi nekome izgledalo kao da se gleda jer voli ono što vidi u
odrazu, ja znam istinu. Nemali broj puta rekla je kako mrzi svoj
odraz, toliko puta je rekla da mene voli. Znam da je sve to zbog mene.
Sve je ona pretrpjela zbog ljubavi koju nosi prema meni.
Kat mi odjednom stegne ruku i pogleda me. U tišini se gledamo,
čitamo pitanja i odgovore jedno drugome u očima. Iako je bolno,
oboje znamo koji će odgovor biti.
„Kažete da ne možete garantirati da će izgledati kao što je
izgledala? Molim Vas, nađite najboljeg plastičnog kirurga i dajte joj
novo lice.”
Doktor me pogleda upitno. „Gospodine, rane su dosta duboke i
invazivne.”
„Samo napravite kako sam rekao, ne trudite se da je vratite na
staro. Napravite najbolje što možete makar ona izgledala drukčije.”
Nikad težu odluku nisam donio u tuđe ime, a opet mislim da nikad
nije bila ispravnija.
Sve što mi sad preostaje jest čekati minutama i satima što će se
dogoditi s mojom divnom ženom. Zaslužuje novu priliku jer je i ona
meni dala priliku da se iznova rodim, dala je smisao mom životu.

*
Ponovno su svi u bolnici: Maisy, Georgina, Kat, Miller, čak je i
Adam tu, u svojim kolicima. Svi čekamo što će se dogoditi.
Na telefonu sam s policijom, s istražiteljima, dok čekamo da
doktor izađe. Pokraj svega, očekujem poziv i od Rivasa, bivšeg
policajca, sad privatnog istražitelja. Unajmio sam ga da nađe moju
majku i on mi dosad nije javio nikakve tragove.
Već satima nitko nam ne daje informaciju kako su Harper i naš
sin.
Znamo samo da je operacija teška i da će potrajati. Uzdam se u to
da operaciju obavljaju najbolji stručnjaci. Uzdam se u njezinu snagu
i mladost, u izvor nade u njezinom trbuhu. Svi me tješe, ali sad mi
samo doktor može dati dobru vijest i ublažiti moju bol.

212
 INNA MOORE
Dobijem informaciju da je muškarac koji je napao Harper teži
narkoman, poznat policiji od ranije i da ga traže.
Već je pet ujutro kad onaj doktor dođe pred nas. Umorni, nena-
spavani i iscrpljeni od iščekivanja, skučeni na tvrdim stolcima,
ustanemo kad nam priđe.
„Napravili smo što smo mogli, sad možemo samo čekati da rane
zacijele. Krajnji rezultat znat ćemo kad se zavoji skinu. Beba je sta-
bilno, otkucaji srca su se pojačali, ali operacija je bila veoma rizična.”
„To je, dakle, to?” Očekivao sam više obzirom na toliko sati nei-
zvjesnosti i nervoze, ali tješim se, bit će dobro, samo moramo čekati.
Kako čekati kad moje srce žudi da je dirne, vidi i poljubi? Kako kad
imam potrebu da dlanove stavim na njezin trbuh i kažem sinu da je
hrabar i jak?
Kat plače, Miller je drži za jednu ruku, Adam za drugu. A ja? Ja
jedva čekam da ostanem sam, da pustim mom bolu da izađe iz mene.
„Miller, odvedi ih doma, najgore je prošlo.”
„Ne želim ići”, Kat se pobuni, ali joj objasnim: „Ne možemo k
njoj u šok-sobu. Kad budemo mogli, obavijestit ću vas, ne brini.” Kat
kimne, a Miller je povuče za ruku.
„Hajde, trebamo se svi odmoriti. Adamu je sve ovo previše.”
Zagrle me i on i Kat, darujući mi utjehu i suosjećanje te odu.
Ostanem samo još kratko da uzmem njezine stvari. Stojim tako
nasred hodnika, držeći u rukama krvlju natopljene ostatke njezine
odjeće, osjećajući kako sam ostario od sinoć. Kamo da idem?
U našu praznu kuću? Sam? Tamo gdje će me samoća i tišina
podsjećati da ću u našem krevetu grliti danima samo hladan jastuk
koji nosi njezin miris? Jedva naredim nogama da se pokrenu i onda,
kad krenem van pozvati taksi, moj mobitel zazvoni i ugledam broj
istražitelja kojeg sam zadužio da pronađe moju majku. Nevoljko se
javim jer danas... Danas mi je dosta svega.
„Dobro jutro, gospodine Rivas. Rekao bih da imate neku vijest
čim zovete u zoru”, direktno kažem, a čovjek s druge strane se
nakašlje.
„Kako smo se dogovorili, javljam Vam vijesti čim saznam, bez
obzira na vrijeme. Zar ne?”

213
 Dvojnica
„Tako je. Gdje je moja majka?” Ugledam taksi niže ulaza i dig-
nem ruku da ga dozovem.
„Dobio sam dojavu iz policije. Vaša majka je mrtva.”
„Ponovite”, s nevjericom izustim stežući mobitel na uhu, a druga
ruka mi mlohavo padne niz tijelo.
„Vaša majka se ubila. Bacila se s mosta. Tijelo je pronađeno prije
dva sata, maloprije su je identificirali.”

214
 Beckford
Danas je dan mog vjenčanja, dan koji sam trebao provesti s pićem
u jednoj ruci, dok u drugoj držim dlan moje žene, one za koju sam
obećao skrbiti i brinuti. Umjesto toga stojim iznad otvorenog groba
pustih misli i jednako puste duše.
Svećenik, dva grobara i ja.
Ne govori li to dovoljno o ženi koju ispraćam? Ne govori li
dovoljno to što joj nije došao baš nitko da joj oda posljednju počast?
Otac, doduše, ne zna da je umrla. Nije mu niti dolazila u posjetu, a
on nije pitao za nju. Želim mu makar ostatak života učiniti bezbriž-
nim i spokojnim, zato mu tajim. Njegovo slabo srce, bez obzira na
sve, ovu vijest ne bi izdržalo.
Ali gdje je moja bivša punica Coral, gdje su majčine prijateljice?
Nitko, apsolutno nitko nije došao, nitko ne žali zbog njenog odlaska.
Imam li obraza reći da žalim ja? Još jedna žena u mom životu koja
je digla ruku na sebe.
Emmu sam na kraju shvatio, htjela si je ublažiti bol, kraj joj je
ionako bio neizbježan. Mjesec ili tri bi još poživjela zbog bolesti, a
majka... Imala je izbora, imala je poznanstva, imala je dvije zdrave
ruke, ali činjenica je bila da je sve to očito bilo lažno. Nitko joj nije
oprostio njezinu prijetvornost, osornost i oholost.
Imam li joj ja što oprostiti? U pozadini mog uma proviruje jedno
pitanje na koje nemam odgovor.
Je li moja majka imala prste u napadu na Harper? Dokaza nema,
onog narkomana još nisu našli. Nemam suza da njima oplačem
majku dok grobari zatvaraju njezin grob. Ovime nastojim zakopati i
prošlost i sve loše jer nesreći mora jednom doći kraj.
Priznajem i shvaćam da sam bio nesretan, samo što toga nisam
bio svjestan. S Harper sam naučio što je sreća i sad je pitanje samo
hoće li mi se ta ista sreća ponovno osmjehnuti? Hoće li se moja žena
probuditi onakvog duha kakvog je bila iako njezino lice bude
drukčije?

215
 Dvojnica
Svaki dan sam u bolnici, iščekujem svaku vijest o njezinom stanju,
ali tek u utorak mi dopuste da dođem do nje kad se ona konačno
probudi. Srce mi skače u grlu dok stupam u njezinu sobu. Sama je,
tako sitna na onom velikom krevetu, a pogled mi pada odmah na onu
malu kuglicu ispod plahte, na njezin trbuh u kojem je naša
budućnost. Barem to podari mi osmijeh, podari mi nadu.
Naš sin.
Približim se Harper iako mi prvotni osmijeh blijedi. Lice joj je u
zavojima, vidim tek njezine kapke dok sniva. Nadam se, sanja nešto
lijepo. Je li svjesna što je proživjela i preživjela?
Vidim dio usne, natečene i modre. Koliko ju je prokletnik puta
udario? Nagon za agresijom miješa se u meni s tugom. Privučem
stolac i sjednem pokraj njezinog kreveta. Ponovno je zaspala, no
vrijeme je posjeta, a ja namjeravam provesti svaku minutu uz nju.
Čim osjeti moju ruku na svojoj, pomakne se i stegne prste, a onda
otvori polagano kapke.
„Srce.” Ustanem sa stolice i nadvijem se nad nju. „Kako se
osjećaš?” Trepne par puta i onda potiho izusti: „Kao mumija.”
Toplina se razlije mojim venama, nadam se da se ispod svih
slojeva zavoja ona smiješi. Nepomična je na tom krevetu i dalje,
samo oči odaju da je živa žena ispod sve te bjeline. Iz nekog razloga
ne znam što joj reći, nekako čekam... Čekam da ona kaže nešto.
„Naš sin? Dobro je? Osjetim da me udara”, konačno izusti.
„Jest. Dobro je on, dobro si i ti. Jaki ste, Harper. Bit će sve dobro.”
Uzdahne duboko uslijed velikog olakšanja.
„Ne govoriš to samo da me utješiš?”
„Ne, srce, znam, sad jebeno znam da nemamo više zapreka.
Samo da ustaneš iz tog kreveta i da idemo doma.”
„Kad će to biti?” Milujem njezin dlan.
„Trebat će neko vrijeme da te otpuste, ali da rane zarastu treba par
mjeseci. Trebat ćeš dolaziti na previjanje.”
„Kako ću izgledati?” Glas joj zadrhti utječući na mene jednako,
ali ne pokazujem to.
„Siguran sam da ćeš biti zadovoljna. Doktori su sve popravili. Boli
li te?”

216
 INNA MOORE
„Boli”, prizna mi iskreno. Privučem lice njezinom i onda joj
pogledom dam do znanja što želim.
„Pazit ću da te ne povrijedim.”
„Vjerujem da ću preživjeti jedan poljubac, Beckforde.” Volim
ovo, volim njezinu pozitivnost, volim njezinu snagu. Polako i lijeno
približim se njezinim usnama i dirnem ih svojima. Samo taj jedan
dodir kože o kožu čini me sretnim čovjekom. Potom ruke stavim na
njezin trbuh i poljupcem pozdravim sina.
„Beckforde, što se dogodilo s onim čovjekom?”
„Srce, ne pitaj sad za to. Nije bitan. Kazna će ga sustići. Ne želim
ti pričiniti novi stres.” Harper posegne rukom prema trbuhu i tamo je
zadrži.
„Bilo mi je bitno samo da je on dobro.” Položim ruke preko
njezinih i znam da ćemo biti dobro. Iznenađuje me njezin miran
pristup, kao da sluti nešto, kao da se opustila.
„Moram ti nešto reći, iako sam planirao prešutjeti.” I dalje me
gleda opušteno, kao da ne postoji više išta što je može šokirati i
zabrinuti.
„Reci, Beckforde.”
„Moja majka... Mrtva je. Ubila se.” Gleda netremice u mene i
samo šuti.
„Jesam li bešćutna ako kažem da ne osjećam žaljenje? Jesam li
bešćutna ako mi je bitno samo da je meni i mom djetetu dobro?” Ne
zapeče me opaska na moju majku, ali zamjećujem da je mene
izostavila.
„A ja, Harper? Što sa mnom?” sa strepnjom upitam.
„Ti se podrazumijevaš. Misliš da bih ti nakon svega dopustila da
odeš? Da si bezbrižan, a da ja sama brinem o djetetu? O, ne, čeka te
toliko neprospavanih noći, tatice. Iako nisi još potpisao, smatraj da
si gotov.” Gledam je s ljubavlju koja, ako je ikako moguće, raste
svakim trenom.
„Harper, znam da si na tabletama protiv bolova, ali čudna si mi.
Previše mirna i flegmatična.”
Oči joj zaiskre, kao da je druga žena unutra, neka nova odlučnost.

217
 Dvojnica
„Bila sam u tami, agoniji i bolu. Skoro sam se oprostila u sebi sa
sinom i tobom. Vidjeti tebe i osjetiti njegove udarce za mene je dar.
Najljepši na svijetu. Želim živjeti, Beckforde. Želim proživjeti život s
tobom. Ne znam zašto, ali osjećam spokoj. Možda se u meni nešto
dogodilo kad sam dirnula dno, kad sam pomislila da je kraj. Znam
da s tobom mogu sve.”
Opet, ta žena me zadivi da ne mogu povjerovati čime sam je
zaslužio.
„Sad mi iskreno reci, kako izgledam? ” upita me glasa lagodnog i
vedrog.
„Kao najvoljenija žena na svijetu.” Prekine nas dolazak liječnika
i sestre koja Harper daje potrebne lijekove za bolove.
„Kad je mogu voditi doma?” upitam odmah doktora.
„Na promatranju mora biti minimalno dva tjedna kod nas, kasnije
ste u obavezi dolaziti redovno na previjanje i promjenu zavoja.
Ovisno o oporavku, procjena je da će se zavoji moći skinuti za dva
mjeseca. Samo lagana hrana i lagane fizičke aktivnosti. To ne moram
ni napominjati, obzirom na osjetljivost drugog stanja, ali dužan sam
naglasiti. Sve u svemu, Harper se odlično drži, a beba pomaže mami
da se dobro osjeća, zar ne?” Harper mu polagano kimne, a onda pusti
da sestra skine zavoje i stavi joj nove. Imam li snage pogledati u nju?
Prije nego se nagnem preko doktorovog ramena, Harper se oglasi:
„Beckforde, molim te da ne gledaš.”
„Znaš me, srce, ali neću gledati. Skupa ćemo vidjeti kad se
konačno skinu zavoji, može?”
„To mi je i namjera. A za svaki slučaj, oženit ćeš me prije toga, da
se ne možeš predomisliti.” S tim riječima, isprati me van, gdje pora-
zgovaram još malo s doktorom. Jedva dočekam da sestra izađe, da
se vratim Harper. Požurim do nje i poljubim njezin dlan.
„Nikad se neću predomisliti. Možda me tvoje lice privuklo na
prvu, ali zavolio sam sve ono ispod. Voljet ću te u svakom izdanju,
Harper.” Tek sad ugledam malu suzu u oku.
„Obećavaš?”
„Svim srcem i dušom, svime što imam. A znaš li što imam? Samo
vas dvoje i ne dam vas nikome, nikad.” Dugo se gledamo, pogledi

218
 INNA MOORE
govore jezikom utjehe i podrške. Sve smo dosad preživjeli, ostali
vjerovati jedno u drugo, našli se nakon svake nevolje.
Hoćemo li to uspjeti i ovaj zadnji put?

219
 Harper
Kažu da kad se čovjek može našaliti na račun svojih problema,
onda ih je prihvatio i naučio živjeti s njima. Kažu, kad čovjek shvati
kako može biti gore, da se lakše nosi s onim lošim. Gore je moglo biti
da me nema. Ako nema mene, nema ni mog sina.
Dobro je što sam tu, jer je onda i on tu. Loše je što ću biti
unakažena. Ali nekim čudom, to... To me uopće ne dira.
Boli koža, ali ne boli ono što sam izgubila.
Moj psihijatar bi mi sad sigurno rekao ono čega sam i sama
svjesna. Jesam li ovime izgubila podsjetnik na prošlost koja je i mene
i Beckforda podsjećala na naš početak? Tako uvrnut i gotovo nastran?
Kako se iz nečega takvoga može roditi nešto čisto i nevino poput
našeg sina, nešto trajno poput naše ljubavi? No, ona traje i dalje. Nije
to suosjećanje, nije sažaljenje.
Beckford je vjeran čovjek čiste duše, onaj koji misli da su i drugi
ljudi jednako dobri. Oboje smo mirni, čitamo jedno drugo i dok
šutimo. Jednu jedinu želju imam, a ta je da ni on ni ja ne vidimo moje
lice dok ne ozdravim potpuno.
Osjećam pri svakom osmijehu kako se koža ispod žari, kako se
zateže, ali podnosim sve. Sad mi je želja samo da vrijeme prođe, da
dođem u našu kuću, onu koju smatram domom, da pripremamo sve
za dolazak našeg sina. Ovaj put ne smetaju mi pogledi ljudi kad me
po izlasku iz bolnice pogledaju u prolazu. Ne smetaju mi ni pogledi
naših susjeda dok sjedim u našem dvorištu i kupujem online stvarčice
za sina.
Moje cure mi dolaze svako malo, noseći pune ruke poklona za
njega. Nazire se oporavak mojeg lica ispod sve manjih slojeva zavoja
koje mi nakon svakog prematanja vrate na lice.
Svaki put odbijam ogledalo. Ja sam se navikla, Beckford također.
Više se ne osvrćem oko sebe. Napadača su našli, ali predoziranog.
Nikad nisu utvrdili je li sve napravio po Astridinom nalogu.

220
 INNA MOORE
„Srce, mislim da je krajnje vrijeme da izaberemo ime za sina.”
Beckford vadi tablet i otvara stranice s popisom muških imena. Do
kasno u noć, sa smijehom pišemo i križamo imena s papira, da bi na
kraju napravili izbor od tri imena.
„I onda kad se Theo/Rafael/Cole rodi, da te konačno oženim, što
kažeš?” Podvlači ruku pod moju majicu i stisne moju osjetljivu
bradavicu. Ciknem i lupim ga po ramenu.
„Miči od mene, to boli. Uistinu ne znam kako me možeš željeti
ovakvu! Napuhnuta sam i zamotana. Ne izgledam kao žena, više ako
žaba.”
„Prestani. Ja ću te uvijek željeti. To je dokaz da volim tebe,
Harper, sve što tebe čini mojom ženom.” Poljubi me tada lagano i
nježno, pazeći da mi ne stisne trbuh. Povučem ga u jedan strastveniji
poljubac, a on se otima.
„Povrijedit ću te.”
„Nećeš, više me ne boli. U ponedjeljak skidamo zavoje.
Zauvijek.” Samo trepne, ne govoreći ništa, spusti usne na moje i
nastavi me ljubiti dugo.
Taj ponedjeljak jedva dočekamo tjednima, mjesecima nakon
napada. Nalazim se u bolnici, sjedim ispred medicinske sestre. Konce
su davno izvadili, nosila sam obloge, mazali su mi razne masti,
previjali, stvarno radili sve da poprave što se popraviti da.
Iza leđa su moje cure i Miller. Beckford je do mene, drži moju
ruku u svojoj. Mirna sam, samo moj sin u trbuhu ne miruje.
Sestra skida zavoje pažljivo, gledajući me ozbiljno. Lice joj
pomalo omekšava kako joj se otkriva koža mojih obraza i čela.
Pobriše mi lice gazom, a potom makne moju kosu. Odloži zavoje na
stol, i onda mi da ogledalo.
Beckfordova ruka stegne moju ruku, privuče mi pozornost pa ga
pogledam. Gleda u mene i kroz tren, ruka mu prekrije usta, a suze
navru na oči.
„Beckforde?”
Okrene se od mene, tjerajući me da se i ja okrenem prema mojim
prijateljicama i Milleru.
Svi me gledaju kao da vide nešto čudno.

221
 Dvojnica
Zašto, zaboga, svi plaču?
Zar je tako loše? Zar su ožiljci i šavovi tako strašni? Doktor me
upozorio da će se vidjeti dugo, ali mlada sam i sigurno će se koža
maksimalno regenerirati.
„Dajte mi više to ogledalo”, izustim spremno i uzmem ga u ruku.
Sestra i dalje nosi blagi osmijeh, no ne tješi me. Brine me tišina
prekinuta suzama meni bliskih ljudi. Stisnem oči i skupim hrabrost
da vidim što je to što ih tjera u plač.
Odlučno podignem ogledalo do svoga lica i pogledam se.
Miču mi se samo oči dok promatram svaku crtu svog odraza.
Promatram mekše kosti jagodica, zategnute kapke, nos koji prije nije
bio prćast, više ravan i uzak. Čak su mi i obrisi lica drukčiji.
Uzdahnem duboko i konačno izgovorim, glasa punog nade i
oduševljenja:
„To sam ja. Beckforde, to sam nova ja.” Suze koje zasjaje u mojim
očima suze su radosnice.
„Bože... Lijepa sam...”, izustim nesvjesno ne skidajući pogled sa
sebe i to očigledno izmami još jecaja mojih prijateljica.
Pokoji ožiljak mi ne smeta, oni će izblijedjeti s vremenom.
Ruke mi ne drhte, gledam se minutama i, iskreno, volim ovo što
vidim. Usmjerim pogled opet na Beckforda i s oduševljenjem mu
kažem: „Lijepa sam, Beckforde.”
„Nisi lijepa, srce. Prelijepa si.”
Pohrli k meni i uzme me u svoje naručje ljubeći me bez suzdrža-
vanja pred svima. Dira me njegova utjeha, iskreno oduševljenje,
znam da nije sažaljenje. Sviđa mu se, kao i meni, ono što vidi.
Nova ja, nova prilika, novi život.
Potom nas svi zagrle. To su prijatelji, dijele našu bol i našu sreću.
Ali boli više nema.

*
Može li itko od nas biti siguran kako će mu život izgledati za par
mjeseci?
Može li znati što će ga zadesiti?

222
 INNA MOORE
Imala sam običan život dvadesetpetogodišnjakinje, izlazila sam,
radila, puštala da me život odnese kamo poželi.
Nisam planirala prodati se za jednu vrelu noć s muškarcem čije su
me oči privukle na prvu. Nisam planirala dati mu da me zove tuđim
imenom u trenu strasti. Nisam planirala ni zaljubiti se uslijed svega.
Još manje udati se i imati s njim dijete u tako kratkom vremenu.
Puno toga sam naučila o sebi.
Krhka sam, koliko god govorila da sam jaka.
Bila sam nesigurna, ali odlučila sam žrtvovati sve za tu ljubav.
Povrijeđena, znala sam uzvratiti bolom njemu, koji je samo tražio
drugu priliku.
No ostala sam i ne žalim, iako više nisam ona stara.
On je moja prva ljubav, ona koja prodire do kosti, ulazi u svaku
poru i ostaje zauvijek.
Ja sam njegova druga, ali vječna, zadnja.
I ne pamte se uvijek samo prve, već one dublje, jače... Posljednje.

223
 Epilog
Guram kolica preko suhe zemlje prošarane tek tu i tamo travom
utabane koracima ljudi koji dolaze na ovo mjesto da se oproste ili
prisjete, da porazgovaraju ili, kao Beckford jednom prilikom, da viču
od boli i nemoći.
„Nećemo dugo srce, Rafael će uskoro tražiti jesti.”
Beckford iza mene hoda i nosi malu torbu punu dječjih potrepš-
tina. Ne smijem mu reći, ali tako je sladak s tim. Nepojmljivo je
vidjeti ga kako nosi dječju torbu umjesto aktovke.
Uloga oca kao da je stvorena za njega. Rafaela nosi, mazi, pre-
svlači, tepa mu. On je sunce našeg života.
Mimoiđemo se s prolaznicima, a Beckford mi pokaže smjer:
„Drugi red zdesna.” Ne treba mi puno da nađem ploču s imenom
svoje prethodnice.
Emma Law.
Sad kad sam udana žena, kad nosim Beckfordovo prezime, kad s
njim imam obitelj, sve ono što je sanjao, smatrala sam da je potrebno
da dođem Emmi i da joj se obratim.
„Ja bih prva.” Koraknem prema grobu, a Beckford primi rukohvat
kolica u kojima Rafael mirno spava. Čut će svaku moju riječ, ne skri-
vam mu svoje mane, on pozna svaku moju skrivenu misao.
Sjednem na hladni mramor, mirna i staložena. Majčinstvo me
učinilo drukčijom. Sve je manje bitno sad, i boja kose, sličnosti i
razlike.
„Prije svega želim ti reći hvala. Ne slavim i ne likujem. Nisi mi
dala lagan zadatak. Naša sličnost povezala me s čovjekom kojem
pripadam. Imamo dom, obitelj, a sve što je izgubio, nanovo je našao
u meni. Tu sam samo da se podsjetim kako je život krhak, kako u
trenu nekome uzme, a nekome da. Znaj samo da možeš biti mirna,
usrećit ću ga.” Beckfordova ruka nađe se na mom ramenu u znak
podrške, a onda pokraj mene drugom rukom spusti zlatni prsten.

224
 INNA MOORE
Osvrnem se prema njemu, gledajući ga upitno, a on me poljubi u
tjeme i nasmije blago.
„Sad nosim tvoj prsten, Harper, znak da pripadam tebi. Emma
neće zamjeriti. Otišla je od mene jer je tako izabrala. Time me je
oslobodila da nađem nešto tako drukčije i posebno. Da nađem tebe.
Možda me je ona pogurala k tebi, tek malo mi zamutila vid da pomi-
slim kako si joj dvojnica.” Nema suza ni u mojim ni u njegovim
očima, prestali smo tugovati. Sad se i u žalosti nasmijemo. Oglasi se
zato naš sin u suzama, poznajem taj plač gladi.
Nije potrebno išta više reći dok Beckford jednom rukom gura naš
život van mjesta gdje sve prestaje i nestaje, a drugom drži moj dlan.
Mi smo živi dokaz da je prošlost potrebno ostaviti tamo gdje pri-
pada… U prošlosti, da bismo mogli koračati prema budućnosti.

225
 Zahvala
Ova priča rodila se u mojoj glavi preko noći. Jednako brzo je
prešla na papir, došla do mojih čitatelja i dirnula ih.
No danas ne bi bila u vašim rukama i na policama bez djevojke
koja je utrošila svoje sate da ovu priču sredi u jedan primamljiv
paket.
Kiki Knox. Hvala ti.
A tebi, dragi čitatelju, hvala od srca na povjerenju koje mi darivaš,
što trošiš svoje vrijeme na moje likove i maštu.

Vaša Inna

O autorici:
Inna Moore je pseudonim pod kojim piše autorica mnogih ljubavno-
erotskih i povijesnih romana, od kojih je osam objavljeno u tiskanom
obliku.
Udana je, majka dvoje djece, zaposlena u internacionalnoj kompaniji u
Zagrebu.

Možete je pratiti na:

https://www.instagram.com/mooreinna/
https://www.wattpad.com/user/InnaMoore
https://www.facebook.com/inna.moore.author