Papa Franjo: Enciklika Laudato si'

Ekološku etiku Franjo gradi na franjevačkom nasljeđu, na misli svojih prethodnika,

ekumenskom dijalogu i socijalnom nauku Crkve (Franjo, 2020, 43, 58). U svojoj ekološkoj
enciklici Laudato si' pristupa problemima povezanim s okolišem na sveobuhvatan, holistički,
duhovno-socijalno-ekološki, dakle integrativan način. Temeljna je pretpostavka njegova
promišljanja da je stvoreni svijet Božji dar, u jednakoj mjeri darovan svim ljudima, te da
priroda kao izraz Božjeg stvaranja posjeduje svojevrsnu sakralnost. Pritom, etička načela
proizlaze iz ekologijske činjenice svepovezanosti te iz antropoloških datosti slobode i
odgovornosti, koje impliciraju brigu za sve što je krhko, slabo i ugroženo: “vapaj Zemlje” i
“vapaj siromašnih” dva su vida istoga vapaja. U tom smislu, papa Franjo predlaže jednu
integrativnu “cjelovitu ekologiju” koja integrira ekologiju okoliša, ekonomsku ekologiju i
socijalnu ekologiju. Njezin je temelj sljedeći postulat:

„svijet se ne može analizirati izdvajajući jedan od njegovih vidova jer ’knjiga prirode jedna je
i nedjeljiva’ i uključuje okoliš, život, spolnost, obitelj, društvene odnose i druge vidove.“ (LS,
6)

U enciklici Laudato si' iz teološko-filozofske perspektive precizno se navode temeljne

postavke integrativne bioetike. Budući da je vapaj Zemlje i vapaj siromašnih jedan isti vapaj,
autentična etika odgovorna je štititi sve što je slabo, ugroženo i obespravljeno; siromašne,
ugrožene vrste, cjelinu ekosustava;

“Mi smo dio prirode, uključeni smo u nju i tako smo u stalnoj interakciji s njom. (…) S
obzirom na razmjere promjena, više nije moguće pronaći određen i zaseban odgovor za svaki
dio problema. Bitno je tražiti cjelovita rješenja u kojima će se uzeti u obzir interakcije
prirodnih sustava unutar njih samih te s društvenim sustavima. Suočeni smo ne s dvije
odvojene krize, jednom okoliša, a drugom društvenom, nego s jednom jedinom i
kompleksnom krizom, socio-okolišnom krizom. Smjerovi za rješenje zahtijevaju cjelovit
pristup borbi protiv siromaštva, vraćaju dostojanstva isključenima i istodobno zaštiti prirode.
Potreban je, isto tako, dijalog među različitim znanostima jer je svaka od njih sklona tomu da
se zatvara u vlastiti jezik, dok specijalizacija dovodi do određene izolacije i apsolutizacije
vlastitoga područja znanja.“ (LS, 139)

Papa Franjo zaključuje da, budući da je sav stvoreni svijet dar, njegovo uništavanje radi
kratkoročne partikularne dobiti vrijeđa Stvoritelja. Opetuje nauk da je čovjek kruna stvaranja,
osoba kojoj je povjereno čuvanje i razvoj Zemlje kao zajedničkog doma svih bića, ali ističe da
svrha tih bića nije isključivo čovjekova dobrobit; ona su dobra i vrijedna po sebi te je i
njihova krajnja svrha Bog (LS, 33, 83). Odnošenje sv. Franje Asiškoga prema prirodi, smatra
papa Franjo, u kojem je prepoznatljiva poniznost, ljubav i briga za sve što je slabo jer se i
Krist učinio slabim, nije bila tek površna, sladunjava askeza, nego „odricanje od toga da se
stvarnost učini pukim predmetom korištenja i vladanja“ (LS, 11). S druge strane, uništavanje
okoliša uzrokuje planetarnu nepravdu prema ljudima: golema većina siromašnih osoba koji
ovise o prirodnim dobrima, koja su opće dobro, ostaje bez resursa. Zauzimajući se za održiv i
cjeloviti razvoj, papa Franjo imenuje duhovne korijene problema; materijalizam,
konzumerizam, hedonizam, egocentrizam, ideologija tržišta, kultura odbacivanja itd. proizlaze
iz iluzije prema kojoj pojedinac svoju sreću može ostvariti jedino pomoću materijalnog
izobilja, onkraj Duha, cjeline prirode i (sve)ljudske zajednica. Zato za rješavanje dubokih i
hitnih ekoloških problema neće biti dovoljne tehnološke inovacije, nego promjena
mentaliteta, ekološko obraćenje i društvena integracija (Franjo, 2020, 95,119). Pokret duboke
promjene, koja zahtijeva promjenu političko-ekonomskih obrazaca, nužno vodi iz promjene
svijesti u kojoj ključnu ulogu ima odgoj djece i mladih (LS, 211; Franjo, 2020, 78). Iako ne
rabi termin pluriperspektivizam, papa Franjo doista pristupa pluriperspektivno, prema metodi
integrativne bioetike, govoreći da „nijedna grana znanosti i nijedan oblik mudrosti ne bi
smjeli biti zanemareni, a to uključuje religije i njihov vlastiti jezik“ (Franjo, 2020, 102).
Osjetljivost za ljepotu i vrijednost Zemlje kao Stvoriteljeva djela, svepovezanog sustava, kao i
za dostojanstvo i prava krhkih i ranjivih pojedinaca i zajednica tako postaje okvir cjelovite
ekologije koju predlaže.