Političke perspektive zelenih u osvit dvadesetprvog stoljeća

James Meadowcroft
Zelena perspektiva
Zelena perspektiva je ideologija više povezanih i bliskih pristupa nego i jedno integrirano stajalište.
Karakteriziraju je političke argumentacije - ubitačna kritika modernog društva, poglavito s obzirom na štetu
koju industrijska civilizacija nanosi planetarnoj ekosferi koju su dali ekološki aktivisti, antinuklearni pokret i
borci za prava životinja, politički organizatori i radikalni novinari, filozofi ekologije i akademski teoretičari.
Ministri u njemačkoj koalicijskoj vladi izjavili su kako svi se imaju pravo identificirati sa zelenim političkim
projektom. "Socijalna ekologija", "ekosocijalizam", "bioregionalizam, "ekofeminizam" i "dubinska
ekologija" samo su neke od varijanti i hibrida povezanih sa zelenom politikom. Zeleni osuđuju socijalne i
ekonomske nejednakosti, centralizaciju i birokratizaciju, eroziju lokalne kontrole, militarizam i tlačenje
žena. Nasuprot tomu, tvrde da su u središtu njihove socijalne vizije jednakost, participacija, demokracija do
najnižih razina društva, lokalna kontrola, vitalnost zajednica i ženska prava.

Zajedničke perspektive
U središtu zelene perspektive je duboka zaokupljenost odnosom izmedu ljudi i prirode. Zeleni rutinski
osuđuju onečišćenje zraka, vode i zemlje, rastrošnu potrošnju resursa, uništenje prirodnih habitata i divlje
prirode, pad bioraznovrsnosti i opasnost od klimatskih promjena. Ali, za zelene ekološka pitanja ne čine
samo niz posebnih problema koje je moguće riješiti specifičnim tehnologijama. Umjesto toga, ona se
shvaćaju kao simptomatične ili fundamentalne manjkavosti suvremene civilizacije koje proizlaze iz
vrijednosnog sustava koji se prema prirodi odnosi kao prema materijalu koji se može podrediti ljudskim
ambicijama, iz pogleda na svijet koji ne vodi računa o složenoj međuovisnosti ekoloških procesa, iz
ekonomskog sustava ovisnog o ekspanziji, rasipanju i nejednakosti, te iz političkog sustava kojim
manipuliraju oni koji imaju najviše koristi od postojeće prakse.

Što razlikuje zelene od ostalih perspektiva

Ono što razlikuje ovaj nazor od perspektiva drugih koji su također zabrinuti zbog ekološkog razaranja jest to
da za zelene socioekonomska problematika znači privilegirani teren za definiranje političkog identiteta i
orijentaciju političke akcije. Drugim riječima, bolesti suvremenog društva su takve da je za njih od najveće
važnosti politička podjela na one koji zagovaraju radikalan prekid sa suvremenim praksama, i one koji brane
postojeći industrijski poredak. Oni ističu potrebu da se izgradi izričito "zeleni" politički pokret.

Četiri elementa zelenih kritika ekološke delinkventnosti

Prvo, prepoznaje se temeljna vrijednost prirodnog svijeta, okoline i prirodnih procesa. Prema zelenima,
industrijsko društvo često ne cijeni dovoljno prirodni svijet te zanemaruje ovisnost ljudi o prirodnim
sustavima. Zeleni tvrde da je priroda dar koji je ključan za ljudsko društvo, ne samo u materijalnom smislu,
već i u estetskom, psihološkom i duhovnom. Važno je razumjeti da priroda ima vrijednost neovisnu o
ljudskim potrebama, ne bi trebali biti promatrani samo kroz prizmu njihove potencijalne korisnosti za ljude.
Naglašavaju važnost preispitivanja načina na koji promatramo prirodu. To uključuje prepoznavanje zasebne
vrijednosti prirode, razumijevanje njenog doprinosa čovječanstvu te isticanje žive, iskustvene veze između
ljudi i prirodnog svijeta.
Drugo je ideja o realnosti prirodnih ograničenja - o konačnosti ekosfere, povezanosti fizičkih i bioloških
sustava, te vjerovanje da će društvo koje trajno ekspandira na kraju nastradati. Prema zelenima, industrijska
društva već prelaze granice jer troše resurse i odbacuju otpad u neprihvatljivoj mjeri. A ako se taj rastrošni
način života proširi po cijelom svijetu, opterećenje globalne ekosfere postat će neizdrživo. Iscrpljenje
obnovljivih sustava resursa (primjerice, izlov ribljih jata), zagušenje gradova, cesta i zračnih putova, stalno
uništenje prirodnih habitata i opasne klimatske promjene služe kao ikone sveprisutnih ekoloških granica. Ne
obazirati se na te granice ne samo da jamči trajno uništenje prirode nego priziva i potencijalnu katastrofu
ljudskog društva.
Treće je odbacivanje općenite razvojne putanje suvremene industrijske civilizacije. Zeleni tvrde da je
obrazac razvoja, koji je prihvatilo moderno društvo, katastrofalno loš. Ljudi su izgradili civilizaciju
zasnovanu na trajnom pljačkanju prirodnih sustava. Napredak se pogrešno identificirao s beskrajnim rastom
i potragom za materijalnim zadovoljstvima. Naglašavaju da se društvo kreće u pogrešnom smjeru. Ono što
je potrebno da se taj smjer ispravi jest radikalna preorijentacija društvenog razvoja prema "održivom"
društvu - onom koje živi u harmoniji s prirodnim sustavima, ne postavlja na ekosferu terete koje ona ne
može izdržati i ostavlja dovoljno mjesta za procvat prirode.
Četvrto je emancipatorni impuls zelene vizije. Nije riječ samo o tome da će nas prirodne granice na kraju
spriječiti da nastavimo živjeti našim rastrošnim životnim stilom, nego također o tome da nam zelena
alternativa obećava mnogo bolji svijet od onoga koji poznajemo danas. S jedne strane, u zelenom društvu,
teret nametnut okolišu korjenito će se smanjiti. S druge strane, dolazak zelenog društva će također osloboditi
ljude. Oslobođeni od pritisaka komercijalne civilizacije, imat ćemo sretniji i zdraviji život, smisleniji, i u
većem skladu s prirodom.

Učiti od prirode
Vrednovanje prirode, primjerice, može se interpretirati i kao ozbiljna opomena da valja "učiti od prirode".
Načela za koja se smatra da karakteriziraju prirodne sustave mogu preporučiti kao norme prema kojima se
može orijentirati ljudska praksa. "Međuovisnost", "raznovrsnost" i "jednakost" često se navode u tom
smislu: međuovisnost vrsta u ekosustavima upućuje na važnost kooperacije i zajedništva među ljudima;
raznovrsnost živih oblika tipičnih za zrele i zdrave ekosustave uzima se kao razlog za poticanje
raznovrsnosti unutar ljudskih društava; dok se odsutnost stabilnih hijerarhija u prirodi priziva kako bi se
opravdala egalitarna socijalna organizacija.
Pojam granica u kontekstu "zelene" perspektive
Pojam granica u 'zelenoj' perspektivi ne odnosi se samo na vanjska ograničenja koja ekosfera postavlja
ljudskim aktivnostima, već i na prepoznavanje ograničenja ljudskih kapaciteta. Zeleni odbacuju
redukcionistički pristup znanosti i arogantne pretpostavke tehnološke civilizacije, naglašavajući povijest
industrijskog društva kao niza pogrešnih kalkulacija. Oni tvrde da kompleksnost prirodnih sustava nije u
potpunosti shvatljiva te zagovaraju oprez pri intervencijama. Isto tako, paradoksalno ističu da je ljudska
sposobnost refleksije i modificiranja ponašanja ključna. Prema zelenima, postavljanje samonametnutih
ograničenja može voditi održivijem ponašanju, uz prihvaćanje skromnijeg udjela resursa i manje rastrošan
način života.

"Zelena" perspektiva o patološkoj razvojnoj putanji

Prema "zelenima", patološka razvojna putanja nije ograničena samo na odnos ljudi prema prirodi, već
uključuje i međuljudske odnose. Neopravdane ekonomske ekstremnosti, eksploatacija, i sukobi proizlaze iz
iskrivljenog obrasca razvoja koji stavlja moć i profit ispred etike i općeg blagostanja. "Emancipatorni
impuls" zelenih povezan je s borbama protiv nepravdi i zaštite slabijih od tlačenja. Različite skupine,
uključujući siromašne, žene, radnike, i druge, smatraju se žrtvama postojećeg sustava. Emancipacija tih
grupacija odražava opći cilj demontiranja modernog industrijalizma kako bi se stvorilo ekološki prijateljsko
"zeleno" društvo.

Koncept "primjerene veličine"

Ideja "primjerene veličine" u zelenim argumentima direktno je povezana s konceptom granica. Granica
označava crtu koja određuje do koje veličine određena pravila ili aktivnosti mogu biti primijenjena. To se
odnosi kako na razmjere ekosustava i ekonomije, gdje prijeđene granice mogu uzrokovati kolaps sustava,
tako i na prirodne vrijednosti, gdje se priroda percipira kao sugerirajuća primjerene veličine za aktivnosti.
Patološki razvoj dovelo je do kulta "mega" i "globalnog", zanemarujući institucije lokalnih razmjera gdje
ljudi najbolje funkcioniraju. Emancipacija, prema zelenima, ovisi o promjeni razmjera ljudskog svijeta kako
bi bio u skladu s prirodnim i ljudskim potrebama.

Kada se zeleni javljaju u ideološkom diskursu

Prvi pristup ističe filozofske temelje: da se "ekologizam" pojavio u posljednjoj trećini devetnaestog stoljeća,
kao dio intelektualnog odgovora na darwinovske izazove tradicionalnom mišljenju. On je kombinirao
znanstvene, evolucijske i materijalističke ideje s organicističkim, holističkim, naturalističkim i vitalističkim
kozmologijama koje su prirodi davale duboko duhovno značenje. Dualizam između čovjeka i prirode bio je
razriješen time što su ljudi dobili svoje mjesto unutar prirode, a oboje su bili podređeni istom evolucijskom
procesu. Imena mislilaca kakvi su Peter Kropotkin, Ernst Haeckel (koji je iskovao riječ "ekologija"), Konrad
Lorenz glavna su u ovoj vrsti prikaza. Od svojih početaka u devetnaestom stoljeću ekološka misao se grana
kroz dvadeseto stoljeće, a njezini predstavnici su povezani s najrazličitijim strujama. Premda ovakav pristup
baca nešto svjetla na veze medu različitim misaonim okružjima devetnaestog i dvadesetog stojeća, on malo
pridonosi razumijevanju zelenih kao političkog fenomena. On je bitno apovijesni, unatoč mnoštvu
povijesnih detalja, jer malo pozornosti pridaje specifičnim kontekstima unutar kojih se ideje pojavljuju, i
artikulaciji tih ideja unutar vizija individualnih mislilaca i pokreta.
Alternativni prikaz vidi sedamdesete godine dvadesetog stoljeća kao formativni trenutak u kojem se zelena
perspektiva zgusnula kao nova ideološka struja. Tijekom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća rođena je
masa novih ekoloških pokreta (suprotstavljenih konzervativističkim) i stvorene su prve zelene političke
stranke. Usporedno s takvim pokretima, politički mislioci i publicisti artikulirali su posebnu viziju; u tom
trenutku je prihvaćena oznaka "zeleni" kako bi se okarakterizirala upravo nastala perspektiva. U 60-ima i
70-ima 20. stoljeća, ekološka svijest procvjetala je zbog nekoliko ključnih faktora. Brz tehnološki razvoj i
industrijski napredak povećali su utjecaj čovjeka na okoliš. Promjene u klasnoj strukturi, uspon
"postindustrijskog društva", te evolucija vrijednosti i vjerovanja, zajedno s transformacijom rizika, dodatno
su oblikovale politički pejzaž. Dokumentirana je radikalna promjena u političkoj važnosti ekoloških pitanja,
vidljiva kroz medijsko pokrivanje i osnivanje novih ekoloških organizacija i ministarstava.

„misli globalno, djeluj lokalno“

Slogan "misli globalno, djeluj lokalno" postao je relevantan u eri tehnološkog napretka, uključujući satelite,
interkontinentalne balističke rakete, transnacionalne korporacije te izravne televizijske prijenose svjetskih
događanja. U tom kontekstu, naglašava se potreba za globalnim razumijevanjem, ali istodobno i lokalnim
djelovanjem kako bi se riješili globalni izazovi.

Zeleni u odnosu na tradicionalne političke podjele lijevo/desno?

Unatoč tvrdnjama nekih zelenih da se ne mogu čvrsto svrstati na lijevo/desno kontinuum, većina promatrača
se slaže da gravitacijsko središte suvremene zelene politike leži na ljevici. Zeleni podržavaju hendikepirane
skupine, zagovarajući socijalnu jednakost i kritizirajući distribuciju ekonomske i političke moći. Iako
postoje varijacije među zelenima, većina ih se savezuje s lijevim centrom i podržava politike koje su
povijesno privlačile ljevicu. Ta "lijeva pristranost" ima korijene u povijesnom naslijeđu ekstremne desnice te
se čini da će se zadržati u budućnosti, jer je utemeljena na intelektualnim i praktičnim temeljima modernog
zelenog pokreta.

Kako ekološka pitanja postaju relevantna u kontekstu političkih i ideoloških sila, a zašto ljevica ima veće
razumijevanje za zelene perspektive?
Ekološka pitanja postaju relevantna jer su povezana s distribucijom resursa i moći. Zelene stranke žele
promjenu koja će utjecati na postojeća prava i ovlasti te raspodjelu moći. U trenutačnom političkom
rasporedu, ljevica pokazuje veće razumijevanje za ovaj projekt, jer su ekološka pitanja suštinska pitanja
distribucije, uspostavljajući afinitet s lijevicom. Unatoč mogućnosti suradnje s konzervativcima,
gravitacijsko središte zelenih perspektiva i dalje ostaje na ljevici.
Napetost u međuodnosu ekoloških i ostalih političkih vrijednosti
Postoji napetost između ekoloških i ostalih političkih vrijednosti u zelenim uvjerenjima, pri čemu teoretičari
često naglašavaju primat ekološkog elementa, dok politički aktivisti često kombiniraju teme socijalne
pravde, jednakosti, demokracije i druge. Razlika između filozofa i aktivista proizlazi iz težnje teoretičara ka
intelektualnoj rigoroznosti, dok aktivisti često pokušavaju privući različite skupine birača.

Goodinovo rješenje?
Robert Goodin predlaže rekonstrukciju zelene teorije na temelju "zelene teorije vrijednosti". Prema njemu,
zeleni bi trebali istaknuti svoju vrijednosnu teoriju koja definira moralnu viziju, a zatim podrediti sva druga
pitanja, poput socijalne pravde ili demokracije, toj teoriji. Goodin tvrdi da bi zelena perspektiva trebala
ostati fokusirana na središnju ekološku preokupaciju kako bi izbjegla nesklad u programu i zadržala
koherenciju. Ključno pitanje u vezi s Goodinovim prijedlogom je da većina zelenih ne prepoznaje sebe u
njegovom portretu. Većina zelenih vjeruje u integralnu ulogu demokracije, participacije, decentralizacije,
egalitarizma i drugih vrijednosti, ne smatrajući ih samo sredstvima za postizanje ekoloških ciljeva, već
važnima samima po sebi. Goodinova redukcija zelene teorije na jedan moralni stup može oslabiti otpornost
zelene tradicije na kritike.

Goodinovo razumijevanje odnosa demokracije i brige za okoliš

Goodin prihvaća instrumentalni pristup demokraciji, smatrajući da zastupanje demokracije znači
zagovaranje procedura, dok briga za okoliš zahtijeva stvarne rezultate. Nasuprot tome, većina zelenih smatra
demokraciju i druge vrijednosti temeljnim političkim vrijednostima same po sebi, ne samo kao sredstvima
za postizanje ekoloških ciljeva.

Gayil Talshiervo rješenje

Gayil Talshir odbacuje mišljenja koja tvrde da zeleni nemaju ideologiju ili da je njihova misao samo inačica
neomarksizma. Umjesto toga, tvrdi da priroda ne može sama po sebi biti temelj koherentnog političkog
svjetonazora te da okoliš čini kompleks problema, ne političko rješenje. Talshir tvrdi da političke vrijednosti,
kao što su tolerancija, stabilnost, demokracija, jednakost, tradicija i feminizam, nisu nužno derivirane iz
ekoloških shvaćanja, već su neovisni glavni koncepti unutar zelene ideologije. Naglašava raznolikost
perspektiva unutar zelene ideologije te tvrdi da su zeleni posebni po količini različitih političkih vrijednosti
koje koegzistiraju unutar jedne ideološke formacije. Zeleni imaju različite vizije i naglaske, ali i zajednički
identitet i svrhu. Talshir opisuje "ekologizam" kao obitelj ideologija koja koegzistira unutar skupine poznate
kao "zelena ideologija", zajedno s obitelji feminizma, organizacija za prava manjina i drugim radikalnim
koncepcijama. Naglašava da, iako postoje razne vizije unutar te ideološke obitelji, one koegzistiraju s
određenim shvaćanjem zajedničkog identiteta i svrhe. Unutar te ideološke formacije, raznolikost,
hibridizacija i napetosti nisu neobične, ali unatoč tome postoji određeni afinitet s perspektivama drugih
zelenih, stvarajući zajedničku političku platformu.

Uloga ekološke kritike

Ekološka kritika nije jedini pokretač u ideologiji zelenih, već se više smatra denominatoreom koji se ne
može eliminirati. Perspektiva koja ne stavlja zaštitu okoliša i vrijednosti prirode u središte političkih
preokupacija ne može se kvalificirati kao "zelena". S druge strane, perspektiva koja ne uključuje
demokraciju na najnižim razinama, decentralizaciju, egalitarizam, feminizam ili antimilitarizam ne bi nužno
bila "odbačena" na isti način. Iako neki pristup možda ne naglašava neki od tih elemenata, još uvijek se
može prihvatiti kao "zeleni". Ekološka komponenta zelene misli je posebna, ne logički determinira
vjerovanja, već se povijesno i praktički povezuje s političkom perspektivom koju nazivamo "zelenom". Bez
te ekološke komponente, ideološka manifestacija zelenih ne bi bila prepoznatljiva kao zelena.

Problem raspona perspektiva unutar zelene ideologije i suprotnosti se često koriste

Unutar zelene ideologije suočava se s izazovom raznolikosti perspektiva, a ova kompleksnost često se
opisuje kroz dihotomije koje reflektiraju različite opozicije unutar zelenog pokreta. "Mračni" i "Svijetli"
Zeleni, ova dihotomija odnosi se na razlike u pristupu prema postojećim društvenim institucijama i
strategijama. "Mračni" zeleni često zagovaraju radikalne promjene u društvenim strukturama i ekonomiji te
naglašavaju potrebu za fundamentalnim preoblikovanjem društva. S druge strane, "svijetli" zeleni preferiraju
reforme unutar postojećeg sustava, promičući održivost putem postupnijih pristupa. "Radikalni" i
"Reformistički" Zeleni odražava razlike u pristupu prema promjenama u društvenim i ekonomskim
sustavima. "Radikalni" zeleni traže temeljite transformacije, dok "reformistički" zeleni favoriziraju postupne
i evolucijske promjene unutar postojećeg okvira. "Dubinska" i "Plitka" Ekologija koncept koji se odnosi na
različite razine promišljanja o ekologiji. "Dubinska" ekologija naglašava dublje promjene u ljudskom
odnosu prema prirodi, dok "plitka" ekologija često rješava ekološke probleme unutar postojećeg društvenog
sustava bez potrebe za dubljim transformacijama. "Fundamentalizam" i "Realizam" odnosi se na različite
pristupe u ostvarivanju zelenih ciljeva. "Fundamentalisti" zagovaraju jasne i netolerantne stavove u
ostvarivanju ekoloških ciljeva, dok "realisti" teže pragmatičnijim pristupima koji uzimaju u obzir praktične
izazove i kompromise. "Ekocentrizam" i "Antropocentrizam" ova dihotomija predstavlja različite fokusne
točke u vrednovanju prirode. "Ekocentrični" pristup stavlja naglasak na vrijednosti ekosustava i prirodnih
procesa, dok "antropocentrični" pristup više uzima u obzir koristi za ljude. "Ekologizam" i "Zaštita Okoliša“
naposlijetku odražava razlike u pristupu prema razini promjena koje se traže. "Ekologisti" zagovaraju
radikalne i sustavne promjene u društvu kako bi se postigla ekološka održivost, dok "zaštita okoliša" može
implicirati manje drastične i sustavne intervencije. Variranja unutar zelene ideologije mogu se promatrati na
tri ključna područja: vrednovanje prirodnog svijeta, kritika postojećih društvenih institucija i strategije za
generiranje promjena. Raznolikost unutar zelene ideologije često proizlazi iz različitih naglasaka na ovim
područjima i nudi širok spektar perspektiva unutar šireg okvira zelenog pokreta.
Razvojne faze zelenih
Tijekom svog postojanja, zeleni su prošli kroz četiri razvojne faze koje uključuju širenje zemljopisno,
jačanje institucionalne potpore, interakciju s postojećim strukturama moći te postizanje umjerenog napretka
u teoretskoj sofisticiranosti. Ostvarili su izborni uspjeh u industrijaliziranim zemljama, sudjelovali u vlasti
na različitim razinama, te artikulirali perspektivu koja je izazvala reakcije postojećih političkih struja. Danas
zeleni imaju veći doseg, a poruke im dopiru do šireg auditorija nego ikad prije. Odgovor: Zelene političke
stranke proširile su se zemljopisno, stekavši pristaše u razvijenom svijetu. Posebno se ističe povećanje
prisutnosti zelenih stranaka u Europi tijekom devedesetih godina, posebno na jugu i istoku kontinenta. Čak i
gdje nisu bile uspješne na izborima, bilježi se rast broja skupina koje podržavaju zeleni projekt, dok je i u
Sjedinjenim Državama primijećen porast nazočnosti zelenih na lokalnoj razini. Odgovor: Zeleni su doživjeli
izrazito jačanje institucionalne podrške, uključujući povećanu snagu zelenih stranaka i pokreta, kao i rast
"zelenog civilnog društva". Postavši sveprisutniji, zeleni su se približili postojećim strukturama moći,
uključujući političke dužnosnike, uredima i poslovni svijet. Iako se neki kritičari pitaju je li to znak slabosti,
može se smatrati proširenjem utjecaja zelenih. Odgovor: Zelena ideologija doživjela je razvoj u teoretskoj
sofisticiranosti tijekom proteklih dvadeset godina. Unatoč negativnim ocjenama u usporedbi s drugim
tradicijama, zelene filozofske perspektive su se razvile i potaknule zanimljive rasprave o zelenoj
demokraciji, održivom rastu, pravdi i okolišu. Teoretska sofisticiranost može osigurati intelektualni temelj i
doprinijeti revitalizaciji zelene ideologije.

Razvoj različitih smjerova unutar zelenih

Različiti smjerovi unutar zelenog pokreta pokazali su da su reformistički pristupi, koji su se usredotočili na
"ozelenjivanje" postojećih institucija, privukli više sljedbenika, dok su fundamentalistički pristupi i
ekocentričke orijentacije imali manji izborni uspjeh. Reformistički zeleni su često prihvatili norme današnje
političke utakmice, dok su ekocentrički zeleni naglašavali čistoću svoje perspektive, ali nisu uvijek
uspijevali privući glasače. Zelene aktiviste u velikim aktivističkim organizacijama, poput ENGO-ima, može
utješiti činjenica da su neka specifična pitanja, poput dobrobiti životinja ili genetički modificirane hrane,
postala šire prepoznata. Međutim, nije jasno je li djelovanje ovih organizacija doprinijelo općem projektu
zelene društvene transformacije, s obzirom na raznolikost pristupa unutar zelenog pokreta.

Zeleni 21.stoljeća
U 21. stoljeću, politički i ekonomski trendovi često idu protiv zelenih, s naglaskom na globalizaciji umjesto
lokalizacije te ubrzanju tehnološkog razvoja. Velika ekološka pitanja, poput globalnog zatopljenja, nisu
dovoljno adresirana, dok ekonomske brige, nacionalizam i međunarodne napetosti zasjenjuju zeleni fokus.
Zeleni se suočavaju s izazovom prilagodbe i utjecaja u ovim dinamičnim promjenama društva.
Nošenje s izazovom privlačenja šire publike i odgovaranje na kritike?
Zelena ideologija privlači različite razine podrške, često osvajajući do 10% glasova na izborima u nekim
razvijenim državama. Međutim, kritike upućuju na izazove u razvoju uvjerljivih slika alternativne
budućnosti, koje se često percipiraju kao ili previše pojednostavljene ili drakonski zahtjevne. U zemljama u
razvoju, zeleni se suočavaju s izazovom prilagodbe svoje ideologije kako bi ad hoc odgovarala specifičnim
problemima siromašnijih regija svijeta.

Slabost u strukturi postojećih zelenih varijanti:

Jedna od ključnih slabosti u strukturi postojećih zelenih varijanti jest njihova nedostatna teorijska osnova
koja bi efikasno upravljala društvenom promjenom. Često, zeleni se zaustavljaju na razini aspiracija,
propuštajući istraživanje strukturalnih mogućnosti za korjenitu promjenu. Umjesto da razvijaju teorije
društvene promjene, zeleni često iznose viziju koja se svodi na identifikaciju problema u suvremenom
društvu, a zatim predlažu implementaciju zelenog programa nakon uvjeravanja javnosti o valjanosti njihove
perspektive. Adekvatnije zelene teorije društvene promjene trebale bi se pozabaviti konkretnim putovima
ostvarivanja promjena u kratkom, srednjem ili dugom roku, uključujući proučavanje materijalnih i idealnih
faktora podrške postojećim društvenim praksama, analizu potencijala i ograničenja "društvenog
upravljanja", te istraživanje prioriteta, stupnjeva i potencijalnih političkih savezništava. Ključno je također
razmotriti ideje o ključnim reformama koje mogu inicirati procese otvaranja puta daljnjim pozitivnim
promjenama, umjesto stimuliranja sila koje bi mogle sprječavati napredak.

Odgovori na tehnološke inovacije:

Poteškoće proizlaze iz ambivalentnog odnosa zelenih prema znanstvenim i tehnološkim inovacijama. Iako
zeleni koriste znanstvena otkrića kako bi dovodili u pitanje službene tvrdnje i podržavaju određene
tehnologije kompatibilne s održivim životom, odbacuju "tehnicistička" rješenja koja nude tehnološki izlaz iz
ekoloških problema. Za zelene je ključna promjena društva i životnih stilova, a ponekad koriste emotivne i
antiracionalističke impulse kako bi dobili podršku za zelene kampanje. Ovo postavlja pitanje održivosti
njihovog pristupa u svjetlu neprekidnog ritma tehnološkog napretka.
Zelene političke snage suočavaju se s izazovom određivanja odgovora na tehnološke inovacije, poput
genetički modificirane hrane. Postoji napetost između potpunog odbacivanja tehnologije, što može
rezultirati irelevantnošću, i nijansiranijeg stajališta koje može utjecati na uvjete njezinog prihvaćanja. Zelene
su imale uspjeha u stimuliranju otpora javnosti prema određenim tehnologijama, ali pitanje ostaje kako
konkretno odgovoriti na brzi razvoj genetičke manipulacije i druge tehnološke izazove.

Odgovor na globalizaciju
Globalizacija predstavlja dodatnu poteškoću za zelene, budući da njihova sklonost lokalnom djelovanju i
fokus na ekološke posljedice uvode nove elemente u raspravu o slobodnoj trgovini i međunarodnom
poretku. Nije jasno koji bi odgovor zelene političke snage mogle ponuditi u ovom kontekstu, iako se često
čini da se zadržavaju na prigovaranju sa strane i izražavanju želje za boljim svijetom.

Budućnost zelenih
Predviđa se da će ekološka pitanja postati sve važnija tema u političkom diskursu u nadolazećem stoljeću. S
rastom bogatih zemalja, industrijalizacijom siromašnijih regija i uvođenjem novih tehnologija, očekuju se
dodatni tereti za okoliš i generiranje novih problema. Načelno, ovo bi trebalo biti plodno tlo za razvoj
zelenih političkih snaga, s njihovim fokusom na interakciju čovjeka i prirode. Međutim, iako će biti etičkih i
političkih dvojbi, reformistički i radikalni elementi unutar zelenog pokreta mogli bi izazvati prilagodbe u
ponašanju dominantnih političkih i ekonomskih aktera. Ipak, ključno pitanje ostaje može li zeleni pokret
ponuditi više od stalnih kritika i poziva na bitke koje se čine izgubljenima unaprijed.