ROMSKA GLAZBA

U NASTAVI GLAZBENE UMJETNOSTI

Amir Begić
abegic@uaos.hr
Umjetnička akademija u Osijeku

Sažetak: Nastava glazbene umjetnosti u gimnaziji može doprinijeti interkulturalnom

odgoju, tj. stjecanju učeničkih interkulturalnih kompetencija, no neizostavan
uvjet je interkulturalni pristup nastavi glazbe koji podrazumijeva upoznavanje
glazbenih jezika različitih kulturnih tradicija. Upoznajući različite glazbene
tradicije učenici upoznaju različite kulture te će tako steći toleranciju prema
kulturnoj različitosti. U okviru ovoga rada prikazan je razvojni put nastanka
flamenko glazbe, mađarske romske glazbe i džez-glazbe romskog gitarista
Djanga Reinhardta. Navedeni glazbeni žanrovi nastali su iz izvorne romske
kulture usvajanjem zatečene narodne glazbe domicilnog stanovništva pojedinih
zemalja u koje su se Romi doselili. U pojedinim državama romska glazba je
poistovjećena s nacionalnom glazbom (Mađarska, Španjolska, Rumunjska) i
time postala svjetski glazbeni fenomen. Osim toga, u okviru ovoga rada
osmišljene su i prikazane nastavne jedinice nastave glazbene umjetnosti u
hrvatskim gimnazijama tijekom kojih bi se učenici upoznali s navedenim trima
vrstama romske glazbe. Željelo se iznaći nove mogućnosti kreiranja nastavnih
sadržaja koji bi pomogli mladoj populaciji u upoznavanju i razumijevanju drugih
kultura i ostvarivanju međusobne uspješne komunikacije. U današnjem
suvremenom multikulturalnom društvu postoji velika potreba za stjecanjem
interkulturalnih kompetencija jer one omogućuju bolje razumijevanje procesa
kulturalne razmjene, interakcije i suživota. Stoga je razvijanje spomenutih
učeničkih kompetencija od velikog značaja.

Ključne riječi: romska glazba, interkulturalni odgoj, nastava glazbene umjetnosti,

gimnazija

1. Uvod
Danas društva postaju multikulturalna i napuštaju shvaćanja o dominantnim
kulturama omogućujući ljudima da slobodno oblikuju svoj identitet obogaćujući ga
utjecajima različitih kultura (Drandić, 2010). „Svijet je otvorena pluralna kulturna
scena pri čemu se brišu svi mogući prefiksi ispred riječi kultura (sub-kultura, kontra-
kultura i sl.), a inter-kulturno postaje poželjan među-dijalog jednakovrijednosti u smislu
uvažavanja, primanja, davanja, prihvaćanja i aktivnog toleriranja različitosti“
(Previšić, 2010, 171). Kako ističe Hollins (2008), demokracija, ljudska prava, jednakost
i socijalna pravda su temelji na kojima se zasniva interkulturalno obrazovanje. Sablić
(2011) naglašava da je jedan od zadataka škole promicanje interkulturalnog odgoja i
obrazovanja koje nastoji priznavati različitosti u načinu življenja i shvaćanju svijeta.

1
Upravo taj zadatak bio je ishodište pristupa ovome radu, jer kao što navode Southcott i
Joseph (2010), nastava glazbe je snažan medij za promišljanje kulturalne različitosti.
Također, ovim radom se htjelo doprinijeti boljem upoznavanju i razumijevanju kulture
koja je tu, pored nas, a ne poznajemo i ne uvažavamo je dovoljno i na pravi način.
U prvom dijelu ovoga rada prikazan je razvojni put španjolske flamenko glazbe,
mađarske glazbe i životni put francuskog romskog gitarista Djanga Reinhardta s ciljem
naglašavanja doprinosa romske kulture i glazbe europskoj i svjetskoj glazbenoj baštini.
Španjolska, Mađarska i Francuska samo su dio većeg broja država čiji glazbena baština
u velikoj mjeri svoju ljepotu i bogatstvo posjeduje zahvaljujući Romima. U ovom radu
dotaknute su samo ove tri države, ali ništa manji nije doprinos romske kulture u
folklornom izričaju zemalja poput Rumunjske, Rusije, Turske, Grčke itd. U kojoj mjeri
i na koji način je romska tradicija utjecala na folklor određenog naroda, odnosno kako i
koliko je glazba određenog naroda utjecala na romsku glazbu, nije moguće u potpunosti
utvrditi. Uostalom, sam proces i nije toliko bitan već je bitna širina i dubina sinteze
tradicije određenog naroda i baštine koju su Romi donijeli sa sobom na određeno
područje, a ta sinteza je u mnogim slučajevima trajno obogatila folklorni izričaj
europskog kontinenta. Tako su primjerice poznati brojni slučajevi gdje su slavni
europski skladatelji (poput Liszta, Haydna i dr.) rabili u svojim djelima romski folklor
(Wagner, 2003).
Drugi dio rada konkretizira ono što je izneseno u prvom dijelu u smislu
osmišljavanja nastavnih jedinica za nastavu glazbene umjetnosti u gimnaziji. Kao i
nastava iz ostalih predmeta, tako i nastava glazbe u gimnaziji mora u učenika njegovati i
razvijati osjećaj za novo, drugačije, poticati osjetljivost prema različitosti, ali
istovremeno i svjesnost o važnosti vlastite kulture i tradicije. Kako ističe Dobrota
(2009), dio glazbenih pedagoga drži da je osnovni cilj nastave glazbe usmjeravanje
učenika prema tradiciji zapadnoeuropske glazbe dok drugi zagovaraju znatno širi
pristup koji uključuje upoznavanje glazbe različitih etničkih skupina. Pedagozi koji
zagovaraju ovaj drugi, interkulturalni pristup, svjesni su da je interkulturalno
obrazovanje postalo sastavnim dijelom svijeta u kojem živimo. Na nastavi glazbe teško
je zamisliti nastavni sat koji barem djelomično, ako ne i u potpunosti ne zahtijeva
interkulturalni pristup.
Stoga je za potrebe ovog rada dat jedan od mogućih pristupa realizaciji triju
nastavnih jedinica koje obrađuju španjolsku i mađarsku glazbu kao i glazbu francuskog
romskog gitarista Djanga Reinhardta. Ove nastavne jedinice nisu u cijelosti predviđene
gimnazijskom nastavnim planom i programom. Naime, kroz četverogodišnji program
nastave glazbene umjetnosti predviđeno je samo jedno ilustrativno slušanje primjera
flamenko glazbe. Gitarista Djanga Reinhardta samo se informativno spominje, a o
mađarskoj narodnoj glazbi nema nikakvih podataka. Mišljenja smo da su navedene
vrste glazba suviše značajne za europsku i svjetsku glazbenu baštinu i da je to razlog
zbog kojeg im se treba posvetiti više pažnje i vremena. Predlažemo da se prve dvije
nastavne jedinice obrade u prvom razredu gimnazije kada učenici, nakon što upoznaju
sastavnice glazbenog djela, a prije nego započnu s povijesnim pregledom razvoja
glazbe, mogu u nekoliko sati „prošetati“ svjetskom glazbom i čuti i vidjeti
najzanimljivije i najoriginalnije glazbe naroda svih kontinenata. Treća nastavna jedinica
bila bi dio nastavne cjeline pod nazivom Džez koja se obrađuje u četvrtom razredu
gimnazije.

2
2. Razvojni put španjolske flamenko glazbe, mađarske glazbe i životni put
francuskog romskog gitarista Djanga Reinhardta

2.1. Flamenko
Glazbena tradicija španjolske pokrajine Andaluzije (Andalucía) izrasla je iz
njezine najranije povijesti pod utjecajem brojnih različitih naroda koji su samo prolazili
tim dijelom Španjolske ili su se pak trajno naselili. Među tim brojnim kulturama
izdvajaju se bizantska, maurska, mozarapska1 i židovska čiji utjecaj je u konačnici
iskristalizirao pjesme i plesove stanovnika Andaluzije. Ta pokrajina je stoljećima bila
pod maurskom vlašću (Cordoba je tada bila glavni grad zapadnog islamskog svijeta) i
njena glazba je bila pod snažnim orijentalnim utjecajem. Sredinom 15. stoljeća brojna
romska plemena su preko Katalonije ušla u Andaluziju i naselila se živeći uglavnom
teškim i ponekad nomadskim životom (Peña, 1991).
S obzirom na okolnosti u kojima su živjeli, ne iznenađuje što među Romima nije
bilo istaknutih pjesnika, ali su zato imali očaravajući osjećaj za ritam i glazbu. U
Andaluziji su zatekli bogatstvo folklora, poezije i umjetnosti upijajući različite utjecaje i
dodali nešto svoje, originalno, drugačije. Iz ove sinteze izrastao je novi fenomen poznat
kao pjevani flamenko (Cante flamenco) koji nije bio ni romska glazba ni andaluzijski
folklor, već oboje. „No, zapravo flamenko je skupni pojam za određeni stil pjevanja
(cante), sviranja (toque) i plesa (baile), koji je najprije nastao u miljeu Calé (caló-crn),
jedne Gitano skupine u Andaluziji“ (Hemetek, 1998, 454 prema Pongrac, 2003, 111).
Flamenko umjetnici često naglašavaju da flamenko nije samo glazba već i način
življenja (Washabaugh, 2012). Može se zaključiti da u flamenku dominiraju dvije
glavne sastavnice: Andaluzija, sa svojim kulturnim nasljeđem i Romi. Bez njih
flamenko ne bi niti postojao (Peña, 1991).
Tri su glavna razdoblja u povijesti flamenka. U prvoj polovici 19. stoljeća
flamenko je bio dio života andaluzijskih Roma i siromašnih stanovnika koji su ga
izvodili isključivo unutar svoje zatvorene zajednice. Moglo bi se reći da su ga otkrili
stranci koji su tada dolazili u Andaluziju ili kroz nju putovali (Rodríguez-Bailón i sur.,
2009). Drugo razdoblje, koje je trajalo od 1860. do 1910. godine, poznato je kao doba
Cafes Cantantes, prema malim gostionicama (tablaos), gdje se izvodio flamenko (Peña,
1991). Od 1910. počinje popularizacija flamenka koji postaje dostupan i slušateljima
izvan romske zajednice što će ga proslaviti širom svijeta kao jedan od najljepših i
najraznolikijih folklornih izričaja. Prema Manuelu (1990), s vremenom je flamenko
počeo poprimati obilježja i latinoameričkih (prije svega kubanskih) pjesama i plesova
(tientos, tangos, rumba itd.). Pomalo proturječno, najveće zasluge za svjetsku
popularnost flamenka nemaju pjevači već gitaristi, među kojima je prvo ime bio
Francisco Sanchez Gomez poznatiji kao Paco de Lucia.
Flamenko obuhvaća brojne vrste pjesama i plesova koje se međusobno često
vrlo razlikuju. Te razlike se očituju u ritmu, mjeri, tempu, harmoniji i dr. Među
popularnijima možemo istaknuti Farrucu (muški ples u četverodobnoj mjeri), Alegrías
(ples iz Cádiza), Seguiriyas (ples u trodobnoj mjeri), Soleares (12-dobna mjera),
Tarantas (iz Almerie, slobodnog ritma), Sevillanas (ples u parovima uz kastanjete) itd.

1
Mozarapska kultura pripada kršćanima koji su živjeli na Pirinejskom poluotoku pod vlašću
muslimanskih maurskih kraljeva. Preuzeto 07. rujna 2014. sa:
http://www.oxforddictionaries.com/definition/english/Mozarabic

3
Flamenko sastav najčešće ima jednu gitaru (ili više njih), udaraljke (npr. cajón,
kastanjete), a u novije vrijeme (pod utjecajem džez-glazbe) i druge instrumente poput
flaute, usne harmonike, klavijatura, bas-gitare itd. Popularnosti flamenko glazbe
doprinijeli su i istaknuti španjolski skladatelji poput De Falle i Albéniza, koji su neke
svoje opuse u cijelosti izgradili na temeljima flamenka.

2.2. Mađarska glazba

Romi, koji su u 15. stoljeću naselili Andaluziju, prethodno su iz Indije, putujući
preko istočne i srednje Europe, djelomično naselili i prostore današnje Mađarske. Na
sličan način, kao i u španjolskoj Andaluziji, Romi u Mađarskoj također su na sebi
svojstven i originalan način sintetizirali kulturu koju su zatekli na području koje su
naselili i svoj izniman osjećaj za melodiju i ritam. Poput svojih rođaka u Španjolskoj i
mađarski Romi su dugo vremena svoju glazbu izvodili isključivo unutar svoje zajednice
tako da dugo vremena nije bila dostupna širem slušateljstvu. „Početkom 16. i u 17.
stoljeću ciganski glazbenici bili su svirači i zabavljači na dvorovima, a u 18. i 19.
stoljeću angažirani su u aristokratskim krugovima i građanskim sredinama“ (Pongrac,
2003, 106).
Tijekom 18. stoljeća romski glazbeni sastavi (dvije violine, cimbal i bas, a
kasnije i klarinet) postaju popularni i izvan uže romske zajednice. Tada se razvija i
plesna glazba koja je objedinjavala elemente tradicionalne mađarske glazbe i elemente
orijentalno-balkanske i slavenske glazbe. Ta nova vrsta glazbe bila je poznata kao
verbunkos (Pongrac, 2003). U romskim sastavima presudnu ulogu ima virtuoznost vođe
grupe (prímás) koji je često u dvostrukoj ulozi – kao dirigent i solist, i njegovo umijeće
redovito određuje i popularnost cijelog sastava (Piotrowska, 2013). Prva velika
popularizacija romske glazbe dogodila se u 19. stoljeću za vrijeme mađarskog
nacionalnog pokreta. Brojni romski glazbenici tada su uživali novčanu potporu
mađarskih aristokrata kojom su se glazbeno školovali u Beču. Zapadnoeuropskoj
publici bilo je vrlo privlačno slušati mlade instrumentaliste čija glazba je bila dijelom
egzotična, ali i s određenom dozom klasične tradicije i discipline. U drugoj polovici 19.
stoljeća došlo je do određenih promjena, ali ne nabolje, jer su romski glazbenici
nastojali svoj glazbeni izričaj prilagoditi tadašnjim suvremenim kretanjima u europskoj
glazbi. Nisu se, naime, s obzirom na niži stupanj glazbenog obrazovanja, mogli nositi s
velikim skladateljima toga vremena koji su bili akademski školovani (Kovalscik, 2003).
Nakon 2. svjetskog rata uslijedile su nove promjene uzrokovane drugačijom
socijalnom situacijom i postupnom urbanizacijom. U potrazi za poslom Romi postupno
napuštaju ruralna područja i sele se u industrijska središta gdje dolaze u doticaj s
Romima iz drugih krajeva Mađarske. Njihova kultura i tradicija se međusobno
isprepleću, ali ne ostaju imune niti na utjecaj moderne urbane glazbe. Razvojem medija
utjecaj različitih stilova na romsku glazbu postao je još očitiji.
Dvije su glavne vrste pjesama mađarskih Roma: polagane pjesme - pjesme za
slušanje (hallgató nóta) i plesne pjesme (pattogós nóta). Prve obilježava slobodan
tempo (tempo rubato) i jednoglasje dok su druge najčešće u dvodobnoj mjeri (rijetko u
trodobnoj ili šesterodobnoj) i uglavnom su višeglasne. Posebno mjesto zauzima ples
csárdás kojega su popularizirali brojni romski violinski virtuozi 20. stoljeća među
kojima se izdvaja Sándor Lakatos.

4
2.3. Django Reinhardt

Violinu je svirao i Django Reinhardt, ali samo kao dječak. Kasnije je postigao
svjetsku slavu kao virtuozni gitarist koji je na originalan način obogatio europsku džez-
glazbu svojom osebujnom romskom melodikom i osjećajem za improvizaciju. Ta
originalnost bila je najvažniji trenutak koji je europska džez-scena ponudila svijetu (do
tada se isključivo bazirala na oponašanju američkoga džeza, a bez uspješnih pokušaja
izvornosti).
Django Reinhardt (pravim imenom Jean-Baptiste Reinhardt) rođen je 1910.
godine u Liberchiesu (Belgija) u nomadskoj romskoj obitelji. Uskoro je obitelj krenula
prema Francuskoj gdje je Djangov otac povremeno svirao violinu u lokalima pariških
predgrađa. Česte selidbe nisu omogućavale Djangovo školovanje, no kasnije je naučio
čitati i pisati (kako bi mogao dijeliti autograme ili pročitati ugovore). Kao
osamnaestogodišnjak već je bio virtuoz i na violini i gitari, no tada je u požaru ozlijedio
lijevu ruku (točnije, prstenjak i mali prst ostali su ukočeni) što je u velikoj mjeri
promijenilo njegov gitaristički stil. Prema Sykesu (2010), nakon oporavka, koji je trajao
oko osamnaest mjeseci, Reinhardt je počeo svirati na ulicama i u klubovima u blizini
pariške četvrti Montmartre.
Takav hendikep bio je više nego obeshrabrujući za nastavak karijere, ali Django
je uporno vježbajući razvio jedan od najosebujnijih i najoriginalnijih stilova u džezu i u
sviranju gitare uopće. Koristeći raznolike funkcije preostalih upotrebljivih prstiju
Django se prilagodio novonastaloj situaciji i stvorio izvornu i jedinstvenu tehniku
sviranja (Wininger i Williams, 2014). Osjećaj za improvizaciju i tehnika koju je razvio
bili su nedostižni za njegove suvremenike. Njegova slava dosiže vrhunac tridesetih
godina 20. stoljeća kada osniva kvintet Hot Club de France zajedno s violinistom
Stéphaneom Grappellijem i još trojicom glazbenika (kontrabas i dvije gitare). Glazbom
kvinteta dominirala je Djangova improvizacija na gitari i Grappellijeva na violini. Za
razliku od Grappellija, Django nije bio akademski glazbenik, ali je svojim urođenim
osjećajem za improvizaciju uspješno parirao violinskom virtuozu. Slava ovog kvinteta
proširila se i izvan granica Europe. Django je dobivao pozive iz Amerike gdje je imao
priliku muzicirati i nastupati s velikim glazbenicima poput Louisa Armstronga i Dukea
Ellingtona. U to vrijeme Django je počeo dolaziti u doticaj i s električnom gitarom koja
ga sve više počinje privlačiti zbog novih izražajnih mogućnosti i drugačijeg zvuka. Iako
spreman na istraživanja i eksperimentiranja nije bio sklon prihvatiti nove stilove džeza
koji se javljaju krajem četrdesetih godina (djelomično je prihvatio samo bebop)
(Wagner, 2003).
Django je živio luksuznim životom i boravio u najotmjenijim hotelima, ali je bio
svjestan pripadnosti svom romskom narodu, tj. nije skrivao da je i on Manouche.2
Dvadesetih godina prošlog stoljeća u Parizu su djelovali brojni romski glazbenici. Dio
je došao iz zemalja istočne Europe (prije svega Rumunjske i Mađarske), dio iz
španjolske Andaluzije, a dio su činili pripadnici već spomenute romske skupine
Manouche. Međusobno ispreplitanje njihovih stilova i zapadnoeuropske zabavne,
klasične i džez-glazbe stvorilo je nove i zanimljive glazbene izričaje. Django se iz
mnoštva izdvojio svojom originalnošću i prepoznatljivom tehnikom.

2
Manouche je naziv za Rome s francuskog govornog područja koji su nastanjivali današnju Francusku,
Belgiju i Nizozemsku. Preuzeto 07. rujna 2014. sa: http://rombase.uni-graz.at/cgi-
bin/art.cgi?src=data/ethn/topics/names.en.xml&xanchor=a3#a3

5
3. Interkulturalne nastavne jedinice u glazbenoj nastavi u gimnaziji

Kao što je najavljeno, slijede sažeti prikazi nastavnih jedinica koje služe boljem
upoznavanju romske glazbe i doprinosa romske kulture europskoj glazbenoj baštini.

1. nastavna jedinica: Flamenko

Zadatci: upoznati flamenko glazbu slušanjem različitih skladbi i gledanjem video-
zapisa.
Tijek sata
Uvodni dio
 Slušati skladbu Bulerias Paca de Lucie. Učenici će prepoznati izvođače (gitara),
pretpostaviti mjesto nastanka skladbe (Španjolska), i uočiti vrstu glazbe kojoj
skladba pripada (flamenko).
 Najaviti da će se tijekom sata upoznati sa španjolskom glazbom.
Glavni dio
 Slušati skladbu Tañi Paca de Lucie. Učenici će tijekom slušanja uočiti i druga
glazbala osim gitare (kastanjete, druga gitara). Tijekom razgovora otkriti
postojbinu flamenka (Andaluzija), zaključiti da je flamenko izrastao iz različitih
kultura (arapske, židovske, bizantske…), da su gitara i kastanjete španjolska
nacionalna glazbala.
 Slušati skladbu Esa Gitana Morena Camarona de la Isle i Paca de Lucie i uočiti
novost (tekst, odnosno ljudski glas). Zaključiti da je flamenko u svojim
početcima bio vokalna glazba, ali da svjetsku popularnost duguje gitari odnosno
gitaristima.
 Slušati skladbu Zyryab Paca de Lucie i uočiti veći izvođački sastav (gitare,
flauta, klavijature, bas gitara, udaraljke). Zamijetiti utjecaj džez-glazbe na
flamenko.
 Pogledati primjer Farruco i Paco de Lucia Live in Berlin. Zaključiti da se uz
flamenko vrlo često i pleše. Navesti neke od brojnih plesova flamenka (npr.
soleares, sevillanas, tarantos, farruca…)
Završni dio
 Slušati Habaneru iz opere Carmen G. Bizeta i zaključiti da su mnogi europski
skladatelji u svojim djelima koristili elemente španjolskog folklora.

2. nastavna jedinica: Mađarska glazba

Zadatci: upoznati mađarsku glazbu slušanjem različitih skladbi i uočiti njen utjecaj na
glazbu europskih skladatelja
Tijek sata
Uvodni dio
 Slušati posljednji, četvrti dio skladbe za violinu i orkestar Zigeunerweisen Pabla
de Sarasatea (može i bilo koji od prva tri). Osim izvođača uočiti utjecaj folklora
(mađarski).
 Najaviti da će se tijekom sata upoznati mađarska romska glazba.

6
Glavni dio
 Slušati skladbu Madocsai verbunk és friss Dékija Lakatosa i otkriti izvođače
(violina i orkestar). Spoznati da je verbunkos glazba iz 19. stoljeća objedinjavala
tradicionalnu mađarsku glazbu, orijentalno-balkansku i slavensku glazbu.
 Slušati skladbu Ernő ˝Csengő Gallyasa Lakatosa i prepoznati zvuk cimbala.
Zaključiti da su tradicionalni instrumenti u mađarskoj glazbi violina i cimbal.
 Slušati Monti Csárdás Sándora Lakatosa. Izdvojiti čardaš kao jedan od
najpopularnijih mađarskih plesova.
Završni dio
 Slušati Mađarski ples br. 5 J. Brahmsa i (ili) Mađarsku rapsodiju br. 10 F.
Liszta. Istaknuti da su napjevi mađarskih Roma nadahnuli veliki broj europskih
skladatelja.

3. nastavna jedinica: Django Reinhardt

Zadatci: upoznati glazbu Djanga Reinhardta slušanjem različitih skladbi, uočiti njegovu
originalnu tehniku sviranja i njegov značaj za razvoj europskog džeza.
Tijek sata
Uvodni dio
 Poslušati dva primjera Big John Special B. Goodmana i Minor Swing Djanga
Reinhardta. Usporediti izvođače i doći do zaključka da drugi primjer izvodi
manji sastav i da se ističu dva instrumenta: gitara i violina.
 Najaviti da će se tijekom sata upoznati europski džez prve polovice 20. stoljeća i
jedan od njegovih glavnih predstavnika - romski gitarist Django Reinhardt.
Glavni dio
 Slušati skladbu Tears. Učenici će prepoznati izvođače: solo gitara, dvije prateće
gitare, violina i kontrabas. Navesti naziv kvinteta Hot Club de France koji su
osnovali Django Reinhardt i violinist Stéphane Grappelli. Istaknuti značaj tog
kvinteta za europski džez.
 Slušati I'll See You In My Dreams. Ustanoviti da je glavno obilježje Djangovog
sviranja improvizacija.
 Slušati Swanee River. Zamijetiti naizmjenične solo improvizacije gitare i
violine.
 Pogledati kraći dokumentarni film o Djangu (Django Reinhardt: Three-Fingered
Lightning) i uočiti njegovu virtuoznu tehniku koju je razvio unatoč ukočenosti
dvaju prstiju.
Završni dio
 Slušati Honeysuckle Rose u izvedbi D. Reinhardta & D. Ellingtona i istaknuti
Djangovu suradnju s najvećim džez-glazbenicima (Armstrong, Ellington…)

4. Zaključak
Folklorni izričaj Španjolske, Mađarske i glazba romskog gitarista Djanga
Reinhardta trajno su obogatili europsku i svjetsku glazbenu baštinu. U sva tri slučaja
glazba je nadišla geografske granice i osvojila ne samo slušatelje već i veliki broj
glazbenika (svirača, pjevača, plesača…). I flamenko i čardaš nebrojeno puta su bili
nadahnuće europskim i svjetskim skladateljima, književnicima i slikarima, Reinhardt je

7
bio i još uvijek je nepresušna inspiracija tisućama gitarista, a da nije bilo Roma i
njihove tradicije i kulture ne bismo imali prilike uživati slušajući npr. Sevilllanas ili
Minor Swing da nije bilo Roma i njihove tradicije i kulture. Kroz europsku prošlost
njihov položaj, gledano i ekonomski i socijalno, bio je podčinjen. U današnje vrijeme
imamo priliku ispraviti tu nepravdu. Promicanjem interkulturalnosti u zajednici u kojoj
živimo, a napose u školi, možemo uvelike doprinijeti ravnopravnom uključenju romske
zajednice u svakodnevni život. Suživot, razumijevanje, uvažavanje drugoga i drugačijeg
može nas samo oplemeniti i učiniti i naš život skladnijim i potpunijim. Na nastavi
glazbe u gimnaziji postoje velike mogućnosti koje se mogu ostvariti na području
interkulturalizma. Predložene tri nastavne jedinice, dakle, samo su mali dio onoga što se
može u multikulturalnom okruženju postići s ciljem razvijanja interkulturalne
osjetljivosti i razumijevanja. Interkulturalno kompetentan nastavnik ovaj cilj će
uspješno ostvariti i time pridonijeti razvoju istih kompetencija i u svojih učenika.

5. Literatura:
Dobrota, S. (2009). Svjetska glazba u suvremenom glazbenom obrazovanju.
Pedagogijska istraživanja, 6 (1-2), 153-161.
Drandić, D. (2010). Tradicijska glazba u kontekstu interkulturalnih kompetencija
učitelja. Pedagogijska istraživanja, 7 (1), 95-109.
Hollins, E. R. (2008). Culture in school learning: revealing the deep meaning. New
York: Routledge, Taylor & Francis Group.
Kovalcsik, K. (2003). The music of the Roma in Hungary. Rombase. Didactically edited
information on Roma. Preuzeto 09. rujna 2014. sa: http.://rombase.uni-
graz.at/cd/data/music/countries/data/hungary.en.pdf
Manuel, P. (1990). Popular Musics of the Non-Western World: An Introductory Survey.
Oxford University Press.
Oxford Dictionaries. Preuzeto 07. rujna 2014. sa:
http://www.oxforddictionaries.com/definition/english/Mozarabic
Peña, P. (1991). Toques flamencos. London: Music Sales Limited.
Piotrowska, G. A. (2013). Gypsy Music in European Culture: From the Late Eighteenth
to the Early Twentieth Centuries. Northeastern University Press.
Pongrac, Z. (2003). Gjelem, gjelem. Zagreb: Profil.
Previšić, V. (2010). Socijalno i kulturno biće škole: kurikulumske perspektive.
Pedagogijska istraživanja, 7 (2), 165-176.
Rodríguez-Bailón, R., Ruiz, J., Moya, M. (2009). The Impact of Music on
Automatically Activated Attitudes: Flamenco and Gypsy People. Group
Processes & Intergroup Relations 12 (3), 381-396.
Rombase. Didactically edited information on Roma. Preuzeto 07. rujna 2014. sa:
http://rombase.uni-graz.at/cgi
bin/art.cgi?src=data/ethn/topics/names.en.xml&xanchor=a3#a3
Sablić, M. (2011). Interkulturalni kurikulum – osvrti i perspektive. Pedagogijska
istraživanja, 8 (1), 125-138.
Southcott, J., Joseph, D. Engaging, Exploring and Experiencing Multicultural Music in
Australian Music Teacher Education: The Changing Landscape of Multicultural
Music Education. Journal of Music Teacher Education, 20 (1) 8–26.
Sykes, T. (2010). The influence of recorded jazz on the music of Django Reinhardt, c.

8
 1929 – 1939. Beaufort Jazz. Preuzeto 07. rujna 2014. sa:
https://beaufortjazz.wordpress.com/tag/tom-sykes/
Wagner, P. (2003). Django, Musician and Artist. Rombase. Didactically edited
information on Roma. Preuzeto 07. rujna 2014. sa: http://rombase.uni-
graz.at/cgi-bin/art.cgi?src=data/pers/django.en.xml
Washabaugh, W. (2012). Flamenco Music and National Identity in Spain. Farnham:
Ashgate Publishing Limited.
Wininger, M., Williams, D. J. (2014). More with less: A comparative kinematical
analysis of Django Reinhardt’s adaptations to hand injury. Prosthetics and
Orthotics International 1–6. Preuzeto 1. srpnja 2014. sa:
http://poi.sagepub.com/content/early/2014/02/25/0309364614523173

ROMA MUSIC IN TEACHING

MUSIC EDUCATION
Amir Begić
abegic@uaos.hr
Academy of Arts in Osijek

Summary: Teaching music in grammar school can contribute to multicultural

education, i.e. to the acquisition of student intercultural competences, but an
essential requirement is an intercultural approach to teaching music, which
involves exploring musical languages of different cultural traditions. By getting
to know different musical traditions, students come to know different cultures
and that way thay learn how to be tolerant to cultural diversity. This paper
presents the development of Flamenco Music, Hungarian Roma Music and Jazz
Music played by the Roma guitarist Django Reinhardt. The aforementioned
musical genres were created from the original Roma culture by adopting existing
folk music of the native population of some countries in which the Roma have
settled. In some countries, Roma music is equated with national music (in
Hungary, Spain and Romania) and has therefore became a worldwide musical
phenomenon. In addition, as part of this study, music lessons of all three types
of the mentioned about Roma music are designed and presented to Croatian
grammar school students. We wanted to find new possibilities for creation of
educational contents thad would help the young population get to know and
understand other cultures and achieving mutually successful communication. In
today's contemporary multicultural society, there is a big need for the acquisition
of intercultural competences since they allow better understanding of the process
of cultural exchange, interaction and coexistence. Therefore, the development of
the mentioned competences in students is of great importance.

Keywords: Roma music, multicultural education, music education, grammar school