Prof.emer.

Stjepan Hranjec
Čakovec

KERSTNEROV DOPRINOS KORPUSU AUREA KAJKAVIANA

Uroniti u književnu ostavštinu – objavljenu i rukopisnu – suvremenog hrvatskoga književnika

Mladena Kerstnera (1900. –1991.) znači suočiti se s izuzetno složenom građom.1 Složenom
poradi činjenice da je autor pojedine prizore i likove selio iz djela u djelo, pritom prelazeći
žanrovske i recipijentske granice.2 Zato se u ovom radu umjesto „bibliografskog“ pristupa,
dakle (kronološkoga) navođenja i komentiranja djela iz pojedinih žanrova, odlučih za pristup
u smislu kako ga je formulirala Bojana Marković, to jest da je Kerstner „s jedne strane želio
stvoriti autentičnu sliku gornjopodravskoga naselja i njegovih stanovnika sedamdesetih
godina 20. stoljeća, a s druge je strane želio ostvariti što širu recepciju svojih djela u ne-
podravskoj i ne-kajkavskoj Hrvatskoj“.3 Drukčije, u radu želim prikazati koji je i kakav
(podravski, kajkavski) etnomentalitet predstavio autor i koje su jezično-stilske odlike
njegovog proznog/dramskog diskurza. Uz važnu pripomenu: oba ta obilježja povezana su,
prema onoj istini da je čovjek određen jezikom i obratno!
Prvo obilježje Kerstner je predstavio ponajprije karakterološkom postavom: u slavnim tv
serijama – „Mejaši“, Gruntovčani“, „Dirigenti i mužikaši“4 – predstavio nam je niz likova
koje možemo usustaviti ovako: a) Draš Katalenić-Dudek sa svojom Regicom, nastavlja ga
Nacek s Regicom u „Dirigentima i mužikašima“, b)antipodni likovi Franec Ožbolt-Cinober i
Imbra Grabarić-Presvetli „(“nastavljač“ u „Dirigentima“ je Karlo Slatki5), c)likovi selskih
žena, d) „pampuri“, birtaška trojka Lugar, Čvarkeš i Gaber, d) „drugovi“, kao novo,
„nakalemljeno“ karakterološko tkivo u ruralnoj postavi – Matula, Kubura, dijelom i Ivo u
„Dirigentima“ i e)epizodisti - Martin, Besni i drugi.
Nedvojbeno je u prikazima i osvrtima najviše prostora posvećeno protagonistu Drašu
Kataleniću-Dudeku. Navedimo najprije kako ga je zamislio njegov književni „otac“: „Neki
smatraju Dudeka 'bedačekom', čovjekom nesposobnim za život. No on, po mom mišljenju,
nema dovoljno zloće u sebi da se bori protiv Cinobera, Presvetlog, Martina, Matule…“ U
jednom razgovoru6 redatelj Krešo Golik izrekao je o karakteru Dudekovom ovo, bitno: „U

1
Činjenicu kvalificirano potvrđujem poradi ovoga: Ogranak Matice hrvatske u Koprivnici odlučio se za projekt
sabranih djela Mladena Kerstnera u (zasad) četiri knjige; pripalo mi je u zadaću da budem glavnim urednikom.
Pored objavljenih djela znatno je rukopisne građe, ona je ili nesređena ili parcijalna te je vrlo teško
„rekonstruirati“ tekstove koje je autor ostavio u rukopisu. A i oni objavljeni, poglavito emitirani, u zadnji su čas
bili mijenjani, dopunjavani, preslagivani…
2
Naime, svjedočimo o selidbi iz proznoga djela u dramsko (komediju) i obratno, iz radiodramskoga teksta u onaj
priređen za televiziju te iz djela što ga je namijenio mlađim čitateljima (Djetinjstvo u Gruntovcu) u tekstove
namijenjene iskustvenom čitatelju.
3
Bojana Marković: Kreativna upotreba frazema i drugih višerječnica u djelima Mladena Kerstnera –
mogućnosti i namjere, „Jezikoslovlje“, Zagreb, 14.1., 2013., 129.
4
Kerstner je u rukopisu ostavio i četvrtu seriju „Taksisti“, koju je namijenio za televizijski medij, no ona je
locirana ponajvećma u zagrebačku sredinu te je zanimljiva ponajprije zbog urbane, zagrebačke kajkavštine.
5
Dašto, niti su „Dirigenti“ izravan nastavak „Gruntovčana“ pa tad niti likovi; no u radu se ne kanim baviti
usporednicama nego nastojim formulirati „zajednički nazivnik“ svih tih likova, dakle u opisati etnomentalitet
kako ga je zamislio Mladen Kerstner.
6
Nenad Polimac: Svijet podijeljen na Dudeke i Cinobere (razgovor s Krešom Golikom), „Omladinski tjednik“,
10-11, Zagreb, 1975. Tekst je uvršten u monografiju Golik Petra Krelje, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska
kinoteka, Zagreb, 1977., odakle su i svi navodi koji slijede.
početku mnogima se zaista i moglo činiti da je Dudek 'ograničen'. No kad se pogleda cijela
serija („Gruntovčani“, op.) dobar dio tih mišljenja se mijenja. U drugom dijelu serije sve smo
više uviđali da nije posrijedi imbecilnost, već skromnost, povučenost, riječ je o čovjeku koji
'grunta' na drukčiji način nego drugi, koji se ne 'napinje' da nešto dograbi, zaradi, kupi, već ide
mnogo dalje od svojih suseljana. On razmišlja – a što mi to, zapravo, kao čovjeku u životu
treba? U shvaćanju života on je pametniji od svih onih koji žive oko njega. On je povučen
čovjek, nije od onih koji nasrću. Bitna je razlika između Dudeka i ostalih u agresivnosti.“ 7
Književni, filmski i televizijski kritičari svoje su impresije o Dudeku formulirali slično, u tim
okvirima: Hrvoju Turkoviću Dudek „nije tek lik nego obilježavajućim pojmom, simbol –
dudek. (…) Simbolički, dudekom je svaki dobar i pošten 'naivnjak'.“8 Riječ je, dakle, o
karakterološkom arhetipu, a njega glumački nastavlja Nacek u „Dirigentima i mužikašima“.9
On je glebae adscriptus, čovjek „pripisan zemlji“ (pa i poradi toga biva drukčiji i predmetom
omalovažavanja, čak i sprdnje): – Gleč, Štef, meni ti je jako milo do časa do časa nekam dale
na sejem oditi vu Križevce, bumo rekli, ili tijam v Belovar – i lepo mi se vidi potli kšeftanja
sesti si pod kakovu šatru i čurke s kotla pojesti, pak i kojega gemišteka zmes popiti. To mi je
fakat nekaj najlepšega vu životu. No viš, čim prede polne, mene počne nekaj dimu vleči i
mislim mi naspram Gruntovcu ravnati. Veruj, nema tih čurki ni te pijače koja bi me mogla vu
tem času na sejmu zastaviti…Jen den mi ni moči živeti bez doma, a kamli zanaveke.
Joža Skok10 vrlo dobro zapaža da Draš Katalenić nije bio uvijek dudek,11 i on ponekad
pokazuje da je „svoga tela gospodar“, najprije u epizodi „Zlatna jajca“ kad mu prekipi
Cinoberovo iskorištavanje pa išara glajže, a još je snažnija, posve simbolna njegova gesta kad
u zadnjoj epizodi „Ostajte ovdje“, umjesto odlaska u Njemačku, on silazi s vlaka, što pak je
na crti još jednog njegovog monologa:
– Ja nekak bez doma nemrem i nemrem…Viš, po cele dane i noči se pitam: kaj ja nem (ne ću,
ne bum op.) , gda vjutro oči otprem, videl svojega dvorišča, škednja, vrta? Kaj nem išel vu
gorice, čez Bahatov klanjec vu šumu, čez Meku na Dravu? Kaj ničeg ne više? Gda se toga
zmislim, me nutri zapeče a suze vudriju na oči. Najrajši bi se za nekaj prijel i vikal – Nejdem!
Nikam najdem!
– Domek je jeden, Regica, jeden, a moj je tu, tu v Gruntovcu! Mili moj domek!, ponovit će
Draš na drugom mjestu (u komediji Gruntovec je moj dom), a ako li pritom spomenemo da je
sam autor izrekao: Meni je milejše pod svojom hruškome gladen biti neg sve bogatstvo sveta
imeti!, onda je jasno odakle ova Dudekova „privijenost zemlji“.
Već spomenuti Turković isto tako upućuje na drukčije tumačenje Dudeka od uobičenog
stereotipa „naivnoga bedačeka“ jer „svojim stalnim nemoćnim ali sumnjičavim pogledima i

7
Polimac (Krelja), o.c., 110.
8
Hrvoje Turković: Koliko smo Dudeki, „Vijenac“, 3. III. 1994., 159. ( u Kreljinoj monografiji).
9
Doduše, zamijetiti nam je da se glumačke interpretacije ta dva lika ipak razlikuju: Naceka tumači Vanja Drach,
čija je gluma „intelektualna, školovana“ a Sagnerov Dudek je prirodan, pučki, „izvoran“!
10
Joža Skok: Priroda humorističnosti i druge ključne osobitosti književnoga djela Mladena Kerstnera, zbornik
radova Mladen Kerstner, hrvatski književnik, (radovi sa znanstvenoga skupa u Ludbregu 1998.), Pučko otvoreno
učilište „Dragutin Novak“ Ludbreg, 1999., 10. U radu Skok uspoređuje Dudeka sa sudbinom Kolarova Ive, šire
o „prirodi humorističnosti“ u oba književnika no razmatranje rečenoga odnosa premašilo bi okvir ovoga članka.
11
Presvetli će u 1.epizodi, „Falinga Imbre Presvetlog“ reći: Sam ja ne tvoj Dudlek!, što je, zapravo, Kerstnerova
gesta „nomen est omen“: dudlek u kajkavskom znači osobu, nespretnu, drvenu, nesnalažljivu (Kaj tu dodlaš?)
oklijevajućim nećkanjima iskazuje svoju zdravorazumsku skeptičku procjenu prilika, ljudi,
ponuđenih projekata“.12
Kao da je i sam Kerstner ipak želio karakterološki „rehabilitirati“ Draša Katalenića. U arhivi
ludbreške Knjižnice „Mladen Kerstner“ nalazi se tekst bez naslova koji uvjetno nazvah
„Dudek piše iz Njemačke“. U njemu je Draš ipak u Njemačkoj i, kao u komediji Devize klize
(V Gruntovcu i devize klize), smjesta se nađu „lešinari“, mudrijaši gladni njegovih maraka. Pa
bi tako Presvetli na gruntu Katalenićevih započeo sa seoskim turizmom, jasno, s Dudekovim
deviznim učešćem, Ožbolt bi (koji je u tekstu Martin a ne Franc) gradio farmu, a krčmar
Martin bi mešetario devizama kupnjom deficitarne robe. Planove razješuje Dudekovo pismo
da je svu deviznu ušteđevinu uložio u kupnju stroja „Cinomartinpres“, za „tamanjenje svih
vrsta gamadi“. Jednom, dakle, i on nadmudri seoske „fiškale“ pa Presvetlom ne preostaje
drugo nego jetka primjedba: Tak ti je to gda bedaki imaju peneze!
Tekst nije objavljen te je u široj percepciji, od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, otkad je
bilo jedanaest repriza serije Gruntovčani, stvorena slika Dudeka kao naivnog bedačeka i, što
želim osobito naglasiti, ta se percepcija prenijela na sve kajkavce, to jest, svi smo mi
„dudeki“. A ta „dudekovština“ posljedak je tzv. superiority-kompleksa, kako piše Krleža u
povodu 130. obljetnice Hrvatskog narodnog preporoda, koji se ogleda u stavu da su govornici
„bezjaštine“ „nemušti, neotesani, prevejani i priglupi…“13 Očito, Drašekov je grijeh (među
inim) što je kajkavac!14
Isto tako je i vrlo znakovit dijalog u rukopisu „Krčma Grozdu ili ljudi blaženog lica“, dijalog
koji karakterološki vrlo efektno predstavlja sudionike,15 Regičinu agresivnu ljubomoru,
Tecinu sućutnu naivnost, Cinoberovu slikovnu „mudrost“ ali i činjenicu da Dudek ipak nije
„trdek“ nego čovjek od krvi i mesa:
REGA (Drašeku koji gleda prema konobarici): Kaj vragu furt na onu stranu glediš. Sim se
brni!
DRAŠEK: Me zanima kak se kaj ljudi zabavlaju.
REGA: Znam ja dobro kaj tebe zanima. Vidim ja po čemu tebi oči šmigaju.
TETEC: Pusti, Rega! Ti je to kaj da cukrlina čez glajš cmučeš (ližeš, op.).
TECA: No, če mu je tak lepo lukati, si nek čovek volu zbavi.
REGA: Vi se, teca, najte vuto nikaj ftikati. So to naše stvari.
TECA: Em vam ih ja nečem prevzeti. Nek vam samo boju.
REGA: (Drašeku koji se ponovo zagledao u konobaričine noge) Ti vrak oči! Pak si na cofuti!
DRAŠEK: Reči, Regica, kam nek gledim?
REGA: Ti je tu teca Kata, pak vunju gledi.
12
Turković, o.c., 159.
13
Miroslav Krleža: Uvodna riječ na znanstvenom savjetovanju u Zagrebu o 130-godišnjici hrvatskog narodnog
preporoda (29.–31.III. 1966.), „Forum“, 3–4, Zagreb, 1966., 282–283.
14
Zanimljivu, posve drukčiju percepciju našega slavnoga lika nudi Davor Dijanović na portalu Hrvatskog
kulturnog vijeća (8.listopada 2014.): pod podnaslovom „Dudek kao metafora hrvatske političke gluposti“ među
ostalim piše da je „redateljska palica Kreše Golika (u Gruntovčanima, op.) uspjela zadovoljiti komunističke
cenzore, ali je s druge strane uputila i mnoge suptilne kritike tadašnjem režimu i političarima. Nisu li, primjerice,
u liku Dudeka mnogi Hrvati u vrijeme prikazivanja serije mogli prepoznati sudbinu hrvatskog naroda? Nije li
upravo Dudek metafora hrvatske političke gluposti i naivnosti? Nisu li Hrvati tijekom povijesti, pa tako i u
vrijeme Jugoslavije, bili žrtve Cinoberâ najrazličitijiih vrsta i pasmina?“ Doživljaj svakoga umjetničkoga djela
uvijek je, znamo, osoban, no i o ovom Dijanovićevom stavu valja vrlo pomno razmisliti…
15
Stilsku funkciju dijaloga vrlo je uvjerljivo predstavio Stjepko Težak u spomenutom zborniku o Mladenu
Kerstneru (Kajkavski dijalozi u Kerstnerovim djelima, njihova autentičnost i dramaturška funkcija, 45-62.).
TECA: Kaj se ti zmenom pohitavleš? Če očeš znati, me jošče ima kaj za videti.
Dudekova Regica zapravo je duboko nesretan, gotovo tragičan lik. Svjesna da je došla u
bogečku hižu, ona je ipak znatno energičnija, postavlja se kako bi se Dudek trebao (i to je
detalj za građenje etnomentaliteta – žene su gazde!)16 Zato, osim odsječnog, gotovo
ratobornog stava prema onima koji joj iskorištavaju muža, prigrljuje svaku zamisao da
isplivaju iz siromaštva, poput njenog obraćanja Dudeku u komediji Weekend u Gruntovcu,
predlažući da prodaju grunt i odsele grad: Se ti pitaš kaj bu z nami gda jempot onemoćamo,
da nemo vu stanju grunta obdelavati i na nadnice hoditi. Kam pemo, komu? Gdo nas bu pod
svoje zel i dohranil? Em denes te rođena deca pustiju samoga hmreti! Kaj ti silom očeš pod
starost s pinklecom i botom od hiže do hiže iti? No, osim želje i energičnih istupa, ponajviše
spram Cinobera, ona se na koncu pomiruje sa sudbinom.17
Na posve drugoj karakterološkoj strani figuriraju dva lika, Cinober i Presvetli. Opet Golik,
tumačeći svoj, redateljski doživljaj Presvetloga: „Presvetli je npr. za mene proizašao iz
klerikalne politikanske seoske tradicije. Očigledno je on čovjek izvan svoga vremena, fosil,
ostatak, koji uporno tjera svoje (…). On je navikao da je u selu autoritet, još iz doba kad je to
zbilja i bio. No, on sebe i danas doživljava kao uglednika iako ga takvim nitko ne smatra. On
je vrlo agresivna i nametljiva ličnost.“
Golik ima, dakako, pravo na osobnu interpretaciju, međutim, ako nam je tema u ovoj prigodi
slaganje etnomentalitetne podravske slike sedamdesetih godina 20. stoljeća i to u
Kerstnerovom zamišljaju, tad valja reći da je takvih Imbre Grabarića – selskih „filozofa“ i
fiškala, pametnjakovića – bilo itekako u svakom mjestu. Biti „učen“, pa tad dijeliti navuke
drugima (jasno, počesto ironijom) a ujedno gledati svoje interese, to je Presvetli i u
Kerstnerovoj fikciji ali i u stvarnoj zbilji. On djeluje više „folklorno“, kao izdanak tradicijske
baštine od, recimo, Cinobera, što može potvrditi kratak dijalog na stočnom sajmu, kao primjer
izvorne, ruralne ironije, norčenja:
PRESVETLI (obilazi oko krave i prezrivo je promatra): Kuliko?
TRBUŠASTI (tobože nezainteresirano): Miljon.
PRESVETLI: Skup štalom?
TRBUŠASTI: Je, i s katnicom v Durđevcu.
PRESVETLI: No, sem si ja mislil da ste vi picok. Su, čujem, privas ljudi jako šalni.
Posve je drukčiji lik Cinobera.18 Golik to posebice naglašava: „On je nešto drugo. On je
skorojević, on danas stvara imetak i želi se ugurati među uglednike. Očigledno je 'kraći' od
Presvetlog, koji je to nekad ipak bio. Da to nadoknadi, on je stoga i prodorniji.“19 On je

16
To nije nimalo karikaturizacija: u ovim sjevernohrvatskim prostorima žena je, jer muž bijaše na štreki ili u ratu
ili pak bijaše trdek kao Dudek, preuzimala uzde gospodarstva; ona se nije dizala sa stolca kad bi u sobu ušao koji
muškarac, kako to bijaše običaj u nekim južnohrvatskim krajevima!
17
Kako pripominje Golik, uloga Regičina u Mejašima i Gruntovčanima nije ista: u prvoj seriji „sve se svodi na
to da je ona nekakva nadžak-baba, a Dudek papučar.(…) Budući da su oni u Gruntovčanima 'iskočili', činilo mi
se da njihov odnos treba produbiti, humanizirati – Dudek i Regica moraju biti bliže životnoj istini, a ne puke
karikature“ (Polimac, o.c.,110.) Time je potvrdio da je riječ o životnim likovima, komediografska i životna zbilja
podudarne su.
18
Znatno bi proširilo okvire ovoga rada kad bismo se pozabavili značenjem imena pojedinih likova; ovdje samo
pripominjem da je Kerstner kroz usta samoga nositelja Franca Ožbolta(u 1. epizodi Mejaša, „Falinga Imbre
Presvetlog“) objasnio podrijetlo nadimka: tako su mu, naime, prozvali oca jer je mel čerlene lasi (njem. Zinober
– živin sulfid žutocrvene boje, rumenica). Jedna mađarska izreka u slobodnom prijevodu glasi: „Čerleni konj,
čerleni pes, čerleni čovek –jedno te isto!, upućujući na karakterne osobine ovoga lika.
19
Polimac, o.c., 110.
„oličenje manipulatora, prevaranta svakog oko sebe a za sebe“.20 Rivalstvo s Presvetlim
poprima ponekad i karikaturalne razmjere: u 4. epizodi serije Mejaši, pod nazivom
„Vatrogasci“, oba žele biti voditelji povorke veterana mjesnog vatrogasnog društva; da bude
„vuk sit i koze na broju“ oba marširaju jedan kraj drugog na čelu vatrogasne postrojbe. Vrlo
dojmljivo prikazan je Cinoberov egoizam, težnja da ostvari svoj interes u 1.epizodi
Gruntovčana : Dudek, koji je postao raketaš, trebao je aktiviranjem rakete rastjerati olujne
oblake ali ga Cinober nije puštao budući da je pomagao u prekrivanju njegove štale. Kad je
pala tuča, epizodu Kerstner završava dvjema vrlo znakovitim replikama: Cinober razignirano
zaključuje: Kaj se more, Draš? Božja vola, a Dudek zdvojno zavapi: Isusek, Isusek! Kaj mi bu
Regica rekla! Cinober dakle ne suosjeća s Dudekovim položajem (jer je poradi toga propusta
izgubio posao), tek ga farizejski tješi a siromašak Dudek reagira ne (samo) iz straha pred
ženom nego i zbog još jednog propalog posla, dakle i egzistencijalne neizvjesnosti.
Cinober se postavlja i kao komentator novih pojava na selu, preuzimajući i stav tadašnjih
„drugova“, što Kerstner izražava ironijom: Vište, drugovi, s Pregrade su letima govorili 'oni
dole v bazi', a to ne odgovarjalo činjeničnom stanju, kajti je čudaj radnikov bilo baš gori, na
bregu. Pomakom tih radnikov , vu fabrike i kamenolome, a Pregračana gore v brege (u
vikendice, op.) , došlo je konačno do usklađenja teorije i prakse. Ve se vu reči i vu sliki točno
zna ko je gori a ko doli, i više nema zabune. Jasno, ovakva ironijska intonacija nije u
Kerstnera samo u karakterološkoj funkciji nego duboko „angažiranoj“, aktualnoj, socijalnoj i
društvenoj.
Ubrzo su ti likovi postali likovi-simboli, tipični likovi, arhetipski obrasci ponašanja,21 pa su
baš poradi toga počeli živjeti u gledateljskoj memoriji, u stvarnoj zbilji. U tom smislu dvije
ilustracije:
a)Martin Sagner žurio je na probu ali je zbog prometne gužve autostopirao. Vozač ga je
prepoznao ali je pazio da ga ne zove Dudek. Na kraju vožnje rekao mu je: „Bilo mi je drago…
gospon Katalenić!“;
b) u „Večernjem listu“ komentator Goran Gerovac22 usporedio je spomenute likove sa
aktualnom političkom hrvatskom zbiljom: „ Gruntovčani su prenapregnuta fikcija isključivo
ako se odbijaju vidjeti stvarna lica likova oko nas, ako se objektivno na sagleda motivacija
političkog liderstva i naše mjesto u toj motivaciji, ako se Presvetli kao predsjednik Gruntovca
i Cinober kao premijer tog sela, a može i obratno, ne uvaže i kao samonametnuti vođe što se
netrpeljivo sukobljavaju u svoj veličini vlastitih egoispuha (…). Gruntovčani su prije gotovo
pola stoljeća možda i nehotice opisali sadašnji hrvatski društveni trenutak…“.
U galeriji likova (karaktera) pozornost zaslužuje Besni jer preko njega Kerstner afirmira –
rad, ono što je kvaliteta čovjeka sjevernohrvatskog podneblja (vic: Međimurci vele: –Najpredi
delo a onda pivo!, a Dalmoši: Ne će posa uteć!): osim što je marljiv pa nikad nema časa
muditi se, među prvima u Gruntovcu postaje kooperant za tov junadi, što izaziva jetke
primjedbe i, dakako, jal među sumještanima jer im iz štale Besnoga smrdi. No, niže navedena
replika Besnog znakovita je jer ne samo što priziva tradicijske odnose na selu nego iskazuje i

20
Turković, o.c., 160.
21
U tom smislu vrijedi konzultirati članak Denisa Peričića, Dudek, postmoderni eiron u zborniku radova Mladen
Kerstner.., o.c., 65-80.
22
Goran Gerovac: Imbra Grabarić Presvetli kao premijer i Franc Ožbolt Cinober kao predsjednik u epizodi
'Ovce idu“, „Večernji list“, 19.siječnja 2019.
autorovu nedvojbenu simpatiju za seljaka, takvoga kao što je upravo Besni, koja ujedno
pokazuje i Kerstnerovo poznavanje selskoga tradicijskoga života:
Norčite se vi samo, norčite, al ja vam velim da je saki seljak ne samo špecijalista nego
oberšpecijalista! Gda treba šenicu sejati, krompera saditi, gorice rigolati – smo agronomi. Če
je trej napuhnutu kravu spustiti, s kobile srab stirati, vrbanca svinjam zlečiti – veterinare
zamenjamo. (…) A gdo brigu vodi oko vočarstva, mlekarstva, peradarstva, vrtlarstva?! Gdo
drugi nek mi, zalupani seljaki!
Nije ovdje posrijedi samo afirmativan autorov odnos, on implicira njegovu osnovnu temu, ne
samo u seriji: pohvala ruralizmu, iskazana komikom!23
Epizodni ženski likovi u funkciji su „koloriranja“ serija: u svakoj selskoj sredini – i prije i
tada i danas – postoji taj „selski sud“, „savjest sela“, iskazan upravo u Gruntovčanima preko
France Pišpekove, Fike Frkačove, Mice Gaberove…Bez tih likova Kerstnerovi bi tekstovi, ne
samo serije, bili osiromašeni, svedeni samo na polarizirane odnose, na ahetipske karaktere.
Još jedna skupina „kolorira“ u serijama – to je „slavna“ birtaška trojka, „pampuri“, kartaši i
besposličari, šinter Čvarkeš, Gaber Kuzma i lugar Pišta. Oni su, jasno, daleko od toga da
budu „savjest sela“ nego su „kibici“ sa strane koji duhovitim, počesto ironijskim pa i
sarkastičnim ali iznad svega vrlo slikovitim, efektnim primjedbama komentiraju i
naglašavaju koji detalj u radnji epizoda. Osobito je u tome istaknut Čvarkeš, svakako jedan od
najduhovitijih, najzanimljivih likova u Kerstnera. Evo nekoliko primjera.
U Mejašima : A kaj ti je človek na tom puklavom svetu neg cucek?! (To, jasno, najbolje
pristaje reći upravo šinteru, op.); Bu mi se nekaj pripetilo, črni maček mi je puta pretekel
(narodno vjerovanje, „coprije“);
u Gruntovčanima: Bricu naziva pemzlek (njem. Pinsel – kist, kičica) i britveš; samoga
Čvarkeša zadirkuje lugar Pišta: Si se zgledi, fčera malo preveč zritnul (previše je popio); kad
Presvetli zgrće dobit od prerade trstike Čvarkeš primjećuje: Buju se (obitelj Presvetlog) na
hiljadarkama kopitali, ali im zato Cinober odvraća: Kaj se vi, piškuri, glasite? (U nekim
kajkavskim područjima piškur je „punoglavac“, drugdje „riječna paklara“, čak i jegulja, u
svakom slučaju „mala, nikakva riba“ nevrijedna spomena); Joj, leta su je a pameti ga ni; kad
utučen Dudek nakon izgubljenog posla na željeznici prolazi zaprežnim kolima kraj krčme
slavna ga trojka, sa Čvarkešom na čelu, ispraćuje: Dečki, pozdrav nadesno! Ide ajzenbaner
(željezničar, op.), Gaber imitira fućkanje lokomotive a lugar zaključuje: Požuri, Dudek! Cug
ti bu otišel!
U Weekwndu u Gruntovcu: ČVARKEŠ: – Fakat, Gaber, gda si zadnji put lopatu v rukaj
držal? GABER: Se ne zmisliš? One lete da je tebe Gruntovec treznoga videl.
Očito, Čvarkeš funkcionira i kao svojevrstan Kerstnerov „glasnogovornik“ sočne, slikovite
kajkavštine.
Osobite su pozornosti vrijedni i likovi „drugova“, Matule Štubana u Gruntovčanima i Roka
Kubure u Dirigentima i mužikašima. Riječ je o novim karakterima koje je donijela u selo
nova vlast, osobe karijerista, što je dobro shvatio i Ivo Barulek, kad se vratio iz vojske, čim je
slekel cokule, mam je kupil tašku, počel potuleno hoditi po seli, diskutirati po sastankima,
susede zvati drug, precednik je omladine, v partiji je, i na brzak je postal perspektivni…
23
Kerstner je daleko od bilo kakve idealizacije ruralizma, on ne samo što zapaža nego se i kritički postavlja
spram novih životnih i proizvodnih odnosa (promjena) u selu njegova vremena; to je zorno potvrdio člankom
„Selo danas“ koji je uvrstio u oveći uvezan rukopis „Humoristička TV serija (Mejaši) - treitement“, a koja se
građa čuva u arhivi ludbreške knjižnice.
Autorov ironijski stav je, dašto, očit, a najefektinije ga izražava čime drugim nego jezikom.
Najboljim primjerom je Matulin nastup na sastanku Mjesne zajednice koji „govor“ smjesta
poklopi narodna izravna rečenica, bez kompleksa ili straha za posljedice:
MATULA: – Mi te probleme razmemo i oni su zeti vu razmatranje. Po tom pitanju se dela.
(…) To mi kanimo povleči na pravi mesti. BESNA KLARA: – Se je vas trej povleči na pravi
mesti – ali z debelom botom.
A budući da su takve direktive dolazile „odozgor“ jasno je da će i jezik biti isto takav, ne-
kajkavski nego birokratski, isprazan, što je, zapravo, činjeno namjerno da pošiljatelj, govornik
priskrbi „učenost“ i zamagli smisao. Primjerice, kad je rasplodni bik „obavio svoje“ ali bez
rezultata, vlasnik krave potužio se općinskom pravniku i nakon toga je u Mjesnu zajednicu
stigao ovakav odgovor: „U vezi stupanja vašeg grla, inkriminirane Lise, u koprodukcione
odnose a u cilju povećanja stočnog fonda, nismo u stanju perfektuirati slučaj, budući nam nisu
u ruci potrebni elementi. Indicije upućuju da kooperacija nije dala očekivane rezultate, te je
time trend vašeg zacrtanog ekonomskog rasta vidno usporen, no nije implicite utvrđeno da li
je do gornjeg produkcionog zastoja došlo zbog amortizacije naimenovanog Cvetana ili se u
spomenutom slučaju radi o zastarjelosti reprodukcionih faktora kod ženskog grla rečene
Lise“. Ogledan primjer ironizacije jezikom!
Svaki lik, dakle doprinosi stvaranju etnomentalitetne slike Gruntovčana. I „podmuklost,
lukavost i samouvjerenost Presvetloga, prodornost, prepredenost i licemjernost Cinobera,
naivnost, poštenje i nenametljivost Dudekova, agresivnost, istinoljubivost i bezobzirnost
Regičina“,24 k tome i „folklorni dekor“ u likovima selskih žena i krčmarske trojke, sav taj
karakterološki mozaik25 predstavlja podravski ( i ne samo podravski) svijet sedamdesetih
godina 20. stoljeća. Kerstner je taj svijet predstavio kroz humor, svjestan da se pogledom kroz
komičnu optiku može dublje spoznati, doživjeti, da se“humorističkom projekcijom života
dopre do nekih njegovih značajnih problema i pitanja“.26
Međutim, jedno obilježje u humornom odnosu zahtijeva kritički osvrt; riječ je o Kerstnerovu
odnosu prema vjeri. Ako je riječ o realističnoj slici ljudi jednoga izmišljenoga Gruntovca
(Mejaši su snimani u Hrženici blizu Ludbrega, Gruntovčani u mjestu Sigetec, Dirigenti i
mužikaši u Cirkveni blizu Križevaca, koje je selo u seriji prozvano Trnovec) i njegovih ljudi
sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ako je dakle to bila nakana autorova – jasno, kroz
humorne naočale – tad neki detalji vezani uz vjerski život tih mještana djeluju doista
neuvjerljivo. Složimo li se s tvrdnjom da je Dirigentima i mužikašima posrijedi „karikaturalni
smijeh“ , a i u seriji je – kako naglašava sam autor – glavna tema „borba Partije i Crkve“ –
prolistamo li sve njegove tekstove, objavljene i one u rukopisu, možemo reći da je to šire
pitanje od „karikaturalnog smijeha“, da nije posrijedi stav vlasti nego stav autora prema vjeri.
Evo nekoliko primjera: u sve tri serije likovi, recimo Dudek i Cinober, sjedaju za stol ne

24
Stjepko Težak: Kajkavski dijalozi u Kerstnerovim djelima, njihova autentičnost i dramaturška funkcija,
zbornik radova Mladen Kerstner…, o.c., 54.
25
U nekim stručnim prilozima naglašava se da je Kerstner, ne samo Gruntovčanima, ostvario komediju karaktera
te da baš poradi toga neki od tih glavnih likova nose u sebi neke vječne značajke, da reprezentiraju
karakterološke tipove u svjetskoj književnosti (komediji), kao sukob dobra i zla Međutim, isto tako je moguće
govoriti i o komediji situacije, osobito ako li se naglasi autorovo izvrsno tkanje dramske priče u pojedinim
epizodama. (Golik je u tom smislu spomenuo važno: serija Gruntovčani je u tekstu i bila komedija situacije.)
26
Joža Skok: Priroda humorističnosti i druge ključne osobitosti književnog djela Mladena Kerstnera, zbornik
radova Mladen Kerstner…, o.c., 7. Pritom Skok u Kerstnerovoj komici vidi, s pravom, i Krležu i Kolara, njegov
„smijeh kroz suze“.
skidajući šešir; jasno, tad se nisu ni prekrižili, a to se prije blagovanja činilo u svakoj
tradicijskoj vjerničkoj kući; kada Dudek u 7.epizodi Mejaša, „Kolinje“, susretne križeca,
crkvene službenike u ophodu blagoslova kuća, župnik s njime razgovara preko cemeštera,
crkvenog poslužitelja, što se niti sedamdesetih a niti pedesetih godina nije događalo nego je
razgovor bio izravan; kad pri kraju kolinja kod Dudekovih dođu s blagoslovom (!?),
zbunjenom Dudeku poslužitelj uzima iz ruku zdjelu s krvavicama (misleći da je za njih) i
dodaje ministrantu rekavši: Nosi to doma. Ljudi na selu uvijek su znali kad dolazi križec pa taj
dan nisu organizirali kolinje; ako se i što davalo, nisu se nikad davale krvavice, k tomu svježe
u zdjeli (niti ikakvo meso) . I slično. Riječ je o neumjesnoj karikaturizaciji pa tad to nije, kako
je scenarist sam izjavio „realistički mozaik svakidašnjeg života Podravaca“! Scene se jedino
mogu objasniti (jasno, ne i opravdati) ustupkom, podilaženjem ateističkim cenzorima, osobito
kad spomenemo zadnju epizodu „Krstitke“ u seriji Dirigenti i mužikaši.
* * *
Mladen Kerstner ostavio nam je, dakle, u baštinu, književnu i prezentacijsku, jedan
etnomentalitet, podravski etnomentalitet, ali da nije jezika kojim taj etnomentalitet
komunicira i opstoji nisam siguran koliko bi se dugo i snažno u naš doživljaj urezali portreti
slavnih njegovih likova. Zamislimo da su ti likovi govorili standardom! U kojoj mjeri je
Kerstner majstorski, plastično, slikovito stvorio njegove nezaboravne karaktere, u istoj ako ne
i većoj mjeri je majstor fiksiranja njihova izričaja.
Umjesto pojedinih, vrijednih stručnih pristupa Kerstnerovom kaju najuputnije je predstaviti
što sam autor misli o kajkavskom, (i) njemu materinskom idiomu. Naime, u spomenuti
rukopis (traitement) uz Mejaše uvrstio je oveći članak „Kajkavski“ (bilješka o jeziku nove
serije). Nakon spominjanja Brozovićeve i Ivšićeve podjele kajkavskih govora, čitateljevu
pozornost usmjerava na podvarijante: „Svako selo s područja gdje se govori kajkavski ima
svoje jezične specifičnosti, prema tome, 'podvarijanti', u širem smislu, ima na tisuće“. (Uzgred
je, da potvrdi utemeljenost tvrdnje, pripomenuo kako ima pedesetak magnetofonskih vrpci
kajkavskog seoskog govora, od Ivanca do Đurđevca). Nakon što je spomenuo i hrvatsku
kajkavsku književnu baštinu (i pritom prvo mjesto izdvojio za Krležu), koja je zapravo
komunikacijski mrtva, on je želio stvoriti „nadvarijantu narodnog (pučkog) kajkavskog
dijalekta istočne ('revolucionarne') skupine“ (u smislu Ivšićeve podjele). Pristup praktično
provodi tako što su osnovica govor(i) ludbreškog kraja a to ovako obrazlaže: „Nije govor
ludbreškog kraja uzet kao podloga zato što je slučajno rodni kraj pisca (bila bi to, konačno,
normalna gesta), već je sretna okolnost da upravo taj jezik u mnogim svojim elementima
sažima u sebi glavne značajke triju najizrazitijih kajkavskih regija – Zagorja, Međimurja i
Podravine – tj. da je eklektičan u najboljem smislu te riječi. Nije Ludbreg, razumije se, centar
kajkavštine, a niti bogom obećana zemlja, već takvu jezičnu sintezu ima zahvaliti svome
geografskom položaju (sa sjevera graniči s Međimurjem, sa zapada sa Zagorjem, a s istoka s
Podravinom).“ Koliko god taj „geografski kriterij“ bio upitan, Kerstner je uvjeren da
pročišćen (što to znači?, op.) govor ludbreškog kraja može poslužiti kao osnovica
općekajkavskog jezika. Jasno, pritom treba računati i autorskim pristupima te je, piše
Kerstner, mnoge „jezgrovite narodne umotvorine skupio po zagorsko-međimurskim selima, a
dobar dio iskovao u 'vlastitoj radionici', prema originalnim uzorcima“. Dakle, Kerstnerov
jezik je ipak individualan, „kerstnerovski“ jezik, jer je na narodnu govornu matricu udario
svoj pečat. Zapravo se pritom ne radi o nikakvoj „nadvarijanti“ nego o kaju komediografa
Mladena Kerstnera! Kako bilo, posrijedi je umjetnička (dakle, nova, individualna) jezična
organizacija i njome Mladen Kerstner potvrđuje da je dobar jezik, dakle i narječni, onaj koji
se temelji na izvornom narodnom govoru (a ovdje je to idiom ludbreške okolice). Primjera je
pravo obilje, izdvojiti nam je tek odabrane.
Leksik
Muditi (zadržavati, ometati u poslu), na zadevi (na smetnji), šlabekovati (brbljati), flapiti
(udariti), skloščiti (uganuti), čobe (usne), potvoriti(optužiti), drknuti (otrčati),27privoščiti
(priuštiti), žmuliti, hrgeš, dripec, tihopezdec, tolvaj, rožđiti (tuliti), tintari (glavonje), pucigeri
(čistači, prema njem. „putzen“ – čistiti), culek (manja vreća), začmrleti (pregorjeti, pokvariti),
odumeti (javiti se), hezen (uspaljen, nemiran), postekleti (pobjesnjeti), skunkač (stadij u
razvoju žabe, „repata žaba“), ficljek (komadić), muditi (zadržavati), zanašati („vući u stranu,
težiti promjeni smjera“ ali i „uvjeravati koga u što“, „isprazno obećavati“), šprlavec (razrok,
koji škilji), dasiš se (praviš se „daso“, frajer, glagola u kajkavskim rječnicima nema, što ipak
nije Kerstnerova novotvorenica jer se čuje u Međimurju); sfundati, plahuter(strašljivac, osoba
bez svoga „ja“), muslati (odugovlačiti, okolišati), čoklavica, podlečiti (podmetnuti), ljucki (i
„tuđ“ ali i „čovjekov“,28 nalecati (nestabilno postaviti), kehlač (gušav, koji ima gušu), mrčati
(stenjati), šlaprček (mućak), mahlojke (podvale, psine), vandravec, točir (lijevak, et. „točiti“),
kutiti (skupljati), zvihrenec („mutikaša“, „muljator“), šturkati (čačkati, gurkati), ojzdek
(ovdje), dodrti se (potrošiti se, „doći kraju“), spucati (očitati lekciju ali i očistiti), zmuzgan
(zgnječen), odumeti (javiti se)…
Frazemi29
Lagev pri kraju (vina nema); prek jezika deti (izreći); svinjam v gubec rivati; vušivka jena
(pogrdan izraz za žensku osobu); reči skup zeti; celom selu na jezikam biti; šrajfi me v drobi;
rata prehititi prek hrpta; urlaub za rešetkami (zatvor); denite se malo skup (sredite se); čistam
je na najgi; počivlete si pomali; biti mefkeše podoje (biti sentimentalan); dotirati do najge
(doći do kraja života); gladiti koga s perotnicom (gladiti perjem, pretjerano maziti)…
Usporedbe (poslovičke naravi)
Kaj stojite tu kaj drveni sveci?; Me tu spituvlete kaj na spovedi; Dober kaj kruh z škrinje;
Malo si podštucaj jezika! Ti je dugi kaj kravlji rep; Kolomije su kaj berek gliboke;
Napuhlenec jeden obični! Je kaj krava da se nažere deteline; Kaj bi ja zemlu roval, sam ne
krt; Zgrizu ti grunta kak miši vu polu; kad vidi Julu, Mirku se noge presečeju, a v glavi mu
zašumi bol kak v melinu; Nutri, tu žge kaj v krušnoj peči; Dober kaj kruh z škrinje; Držite se
kaj paradni konji; Rintam na ovem gruntu kaj najgorše marše; Penezi bodo leteli kak vrapci
na šenicu; Zatreskal se kaj bik vu Pergu; Furt jeno te isto tiraš, kaj žlajfar brusa; A kaj ti je
čovek na tom puklavom svetu neg cucek?; Puni smo jezerač kaj jajce v dlaki; Razletite se po
seli kak stekli cucki; Stepem te kak gnilu krušku; Ričeš se kak moja kobila da se tira; Vrate im
treba zakrenuti kaj čučam.
27
Koliko je kaj izražajno polivalentan (pogotovo s obzirom na „teritorijalnu semantiku“) neka uz spomenutu
riječ posvjedoči ovaj stvaran primjer: Došel je stareši čovek mladi doktorici, štokavki, i rekel da ga več pot duši
(guši,op.). -I što onda radite? -Drkam (trčim,op.) po dvorišču. Jasno, liječnici bijaše neugodno, čak je tu zgodu s
neugodom pripovijedala na liječničkom kolegiju, ne poznavajući kajkavsku višesemantiku…
28
Nije vic nego i opet jedan od kajkavsko-štokavskih nesporazuma: zet, štokavac, čuo je punicu kako je rekla da
u škrinji imaju ljucko meso (donijela ga otprije susjeda jer joj je za kolinja njezina škrinja bila premala); jedva je
dočekao suprugu da se vrati s posla kako bi je sav uznemiren zapitao: – Što, vi ste u obitelji, kanibali?
29
Za pobližu, detaljniju raščlambu i frazema i raznih usporednica (na frazemskoj razini) vidi vrlo instruktivan
rad Bojane Marković, o.c., 129-158.
Prirečja (od kojih bi se mogao sastaviti omanji gnomologij!)
Kaj bi čovek tostoj goski vrat mazal?; Kesno ti je, moj Dudek, popolne meši iti (nasljedovanje
usmene uzrečice a potom i Krležine); Bez zemle nema nikaj niti igdar bu; Predi ili potli more
se vragu oditi, al zemla zanaveke di je; Meni s posranim repom nišči ne gupca zaprl; Če se
čovek čuda vu tuđe stvari ftiče, more na kraju posran ostati; Z jezikom se čudaj zla more
napraviti; Čuj, čuj, kak picek pevca popevati vuči; Je ne moči života pretrči kaj štrucu; Sakom
se penezi ne šikaju; ritmizirane: Sakoj pravoj ženski teže je na ognju se peči, neg vu zdenu
postel leči i Saka hiža ima svojega križa; Bole naj selo prepane, neg da se šege zatru;
Doklemgod mi stari držimo vojke v rokaj, vi bote maršerali unak kak vam bomo mi kočerali
(upravljali, kočijašili, op.); Briga ne pita koje si dobi ; Jen voz megle, tri vozi betega (u
jesensko doba bolesti su češće, op.); Piceki bi šteli biti pametneši od kokoši; Žlicu sem dal z
ruk predi nak sam se najel (otac imanje pripisao djeci); Fest delati a malo preskrbeti je ne
velika mudrost; De je pravica tu je i pšenica; Gda pošten čovek ide s futačem (pupavac, op.) v
kompaniju, potli i sam smrdi; Slepci nam puta kažu; Kipuča nas voda na nikam dopelala; Ko
je zasral, nek i čisti; Ja tuđeg dreka nejdem lizat.
Slikovit izričaji
Em on ni za drugo nego kaj bi ga v prešu del i brenku vina žnjega scedil; Pofurenka Greta ti
je slika i prilika peronospore, kaj da si ju z galicom polejal, a flujsa Cila ti hodi od kleti do
kleti, od ruk do ruk, kak križec; Kobila ti lampu vgrizla, hrgeš zamusikani!; Čim vekšu stvar
gepiš, teže te vloviju. Če radnik dene šaku čvarki v žep, ga portir ti čas ščapi za šišku, al če
natovariš pun kamion šunki, ti još i saluteraju na porti; Vas je zgledi vreme zjahalo; Najdeš
pravu pipu, otpreš ju i penezeki samo curiju; A kaj znači živeti? Čovek živi gda mu si ftičeki
ovoga sveta, tu nutri, tu vu srcu najlepše popevke popevleju. A gda jempot ftihneju – moreš
hoditi po svetu i sto let, ali živ si ni…meni, vište, popevleju! Iz sega glasa popevleju!; Da si
prespi, bu čistam druge glave; Jenu takovu stenicu ženiti?! Sem se ni norih gljiv najel;
Presvetli (primjer barokiziranog narodnog govora): Da mi moži dotiramo jempot do najge, il,
bomo rekli, vu bliznjavu grobne jame…; briga, kak jesenska megla, čerez vuha mi se zvlekla,
tenka i grda kaj kača; Nesu meni navek ruže cvele, sem se ja dosti po hajdini naplaval
(hajdina, heljda, kad procvjeta kao da je plavo more, ovdje u značenju „naplivao sam se ne na
pravoj vodi nego u teškoćama, op.); Da se o velikim stvarima dela, ne smeti iti mam s farbom
vun; cvikeraš jeden oguleni (Regica Presvetlom); marostec jeden netečni i prasičkoljubec
jeden (Rega Dudeku kad mu je pobjegla svinja); Meni je poznato tkut veter tamjana nosi;
Pitalo se bo gdo orgulje tanca; Tetec i ja smo šlaprčke znesli, a sused Mikulec zlatna jajca
(Dudek „naivni slikar“ i Mikulec-Besni kao uspješan kooperant)
Reduplikacije
Boš pak zasel i korenje pustil; – Donesi ferflegunga. – Ferflegunga? Pak ste ni dosti jeli i
pili? (Kerstner: „Ako radi atmosfere treba zadržati više-manje nerazumljivu riječ, a važno je
iz dramaturških razloga da bude do kraja zanimljiva, poslužim se trikom. Ostavljam je ali je
indirektno prevedem.“)
Drugi usmenoknjiževni oblici
Usmena brojilica, optjecajna često u djece, ovdje posuvremenjena, aktualizirana: Jen, dva, tri,
potukli se šefi,jeden drugom viče, pomozi si striče! Kako bih ti pomogo, kada si me bruko i s
fotelje vuko…Ti vun! (naravno, Kerstner na poznatoj usmenoj matrici stvara novu brojilicu);
uzrečice temeljene na narodnom vjerovanju: Bu rajši dete spalo či si sednemo; Velika vuha
znamenujeju da bo dečec dober čovek; nema veliki trbuh znači da bu teško sprehodil a dugi
palci: Ne nigdar vdovec postal; Zbudim se okolo pol noči,a vuni se futač oglasi. Čuj, čuj,
velim, nešče se gori otpravil;
usmene narodne (međimurske) popijevke u Mejašima, u 3 epizodi „Parade mora biti“, koje
priskrbljuju naglašenu folklornu dimenziju: Onkraj Drave grmljavica, Mamica su štrukle
pekli, Slaviček se ženi; Pet je kumi v jenoj kleti te Zginula je pikuša (u 7.epizodi „Kolinje“);
Nasljedovanja
Krleža: Pod golim nebom kak cucki smo zrojeni, za gospocke berače, kuruzne plače, črez
cintorsku vodu su nam dali poštenje i pravicu, a kervavim navlekli spreluknjane gače;
cuksfirer Furdek: Štab fronte oj, cuksfirer (narednik, op.) Furdek na telefonu! Daj mi
provijant (intendant) oficera, kerl! Furdek oj! Gdo je tam? Fendrih (zastavnik) Švarc? Čujte,
fendrih, pošlite cofort (odmah) ferflegunga (opskrba) vu prve rede! Kaj?! Nega?! Poslušajte
me dobro, Švarc, majku vam dezertersku!...
Pred čitateljem je pravo jezično bogatstvo, živ govor ludbreške okolice i Kerstnerovih
novotvorenica. Pritom je suvišna rasprava što je autor zapisao pa prenio a što sam stvorio.
Bespredmetna je isto kao i za usmenu narodnu popijevku: uvijek je u narodu (ili uz narod,
kantori, župnici, odvjetnici) bilo pojedinaca koji su spjevali popijevku „na narodnu“; ona to
još nije bila umjetnička svojina u nekoj sredini dok je ta sredina, kolektiv nije prihvatio i
počeo pjevati. Kerstner je stvarao riječi i izraze, parafrazirao koju slikovitu izreku ili
poslovicu, ali tako da ona – na leksičkoj i metarazini – bude „na narodnu“. Kerstner je, a to je
njegova ponajveća odlika što je jezika tiče, „ušao“ u tkivo ruralne kajkavštine, njegovo
leksičko blago postalo je, barem većina toga blaga, narodna svojina. Kao da je „vratio dug“:
napojio se na izvoru narodne kajkavske riječi da bi tome zviralu pridružio i svoj izvor,
obogativši time kajkavsko narječje. A kad se ono slušalo kroz epizode u pojedinim serijama
postalo je i općekomunikacijski kod čak i u ne-kajkavaca.
* * *
Književno djelo Mladena Kerstnera svakako pripada samom vrhu suvremene hrvatske
kajkavske književnosti, a u žanrovskom pak smislu, kao komediograf (i scenarist) on stoji uz
bok najboljim predstavnicima kajkavske dramske riječi, od Brezovačkoga naovamo. Stvorio
je nezaboravne likove koji su svojim karakternim obilježjima afirmirali i ujedinili, rekao bih,
kajkavski korpus i ujedno udomaćili se, našli „legitimitet“ i u mnogih ne-kajkavaca.
Suvremeni pak medij, televizija, to je samo još većma osnažio te nije čudno da su
Gruntovčani u natjecanju za „Večernjakovu ružu“ proglašeni najboljom serijom u prošlom
stoljeću!30 A jezikom pak, njegovom stilsko-estetskom funkcijom, pokazao je da ne samo da
je taj naš dragi kaj, „koga su ilerci bacili kroz prozor kao truplo“ (Krleža) nije zagubljen,
zaboravljen u „bespućima hrvatske povijesne zbilje“ nego je itekako zahvalan, podatan
gradbeni element za umjetničke ostvaraje, prozne i komediografske. Mladen Kerstner treba
zato naći znatno više mjesta u našoj književnoj hrvatskoj memoriji.
Literatura
1. Arhivska građa u obiteljskoj arhivi i u Gradskoj knjižnici i čitaonici „Mladen Kertner“
Ludbreg

30
Jasno, zasluga u tome pripada i redatelju Kreši Goliku.
2. Bilić, Dubravko: Mladen Kerstner, Pučko otvoreno učilište „Dragutin Novak“, Ludbreg,
2000.
3. Dijanović, Davor: Gruntovčani - remek djelo hrvatske kinematografije, Portal Hrvatskoga
kulturnog vijeća, 8.listopada 2014.
4. Goran Gerovac: Imbra Grabarić Presvetli kao premijer i Franc Ožbolt Cinober kao
predsjednik u epizodi 'Ovce idu“, „Večernji list“, 19.siječnja 2019.
5. Kerstner, Mladen ml.: Mladen Kerstner, književnik i otac, Gradska knjižnica i čitaonica
„Mladen Kerstner“ Ludbreg, 2016.
6. Krelja, Petar: Golik, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Zagreb, 1997. U knjigu su
uvršteni ovi članci: Nenad Polimac, Svijet podijeljen na Dudeke i Cinobere, Živorad Tomić,
Likovi naši svagdašnji, Hrvoje Turković, Koliko smo Dudeki
7. Leksikon radija i televizije, Hrvatska radiotelevizija –Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.
8. Mladen Kerstner, Drame (prir. Dubravko Bilić), Pučko otvoreno učilište „Dragutin Novak“
Ludbreg, 2000.
9. Marković, Bojana: Kreativna upotreba frazema i drugih višerječnica u djelima Mladena
Kerstnera –mogućnosti i namjere, „Jezikoslovlje“, Zagreb, 14.1.2013.
10. Zbornik radova Mladen Kerstner, hrvatski književnik, Pučko otvoreno učilište „Dragutin
Novak“ Ludbreg, 1999. U zborniku su konzultirani ovi prilozi: Joža Skok, Priroda
humorističnosti i druge ključne osobitosti književnog djela Mladena Kerstnera, Stjepko
Težak, Kajkavski dijalozi u Kerstnerovim djelima, njihova autentičnost i dramaturška
funkcija, Denis Peričić, Dudek, postmoderni eiron, Zinka Kiseljak, Uloga televizijske serije i
Mladena Kerstnera u povijesti hrvatske televizije, Dubravko Bilić, Radiokomedije Mladena
Kerstnera, Dubravko Bilić, Kazališna aktivnost i izvorne komedije Mladena Kerstnera