Professional Documents
Culture Documents
Okidač Neizmjerne Tišine, Stipe B. Mlikotić
Okidač Neizmjerne Tišine, Stipe B. Mlikotić
Mlikotić
okidač neizmjerne
tišine
Split, 2021.
Naslov: Okidač neizmjerne tišine
Autor: Stipe B. Mlikotić
Naslovnica: Ennio Antonio Cvitanović, Tavenoce
Vlastita naklada autora
Mjesto i godina izdavanja: Split, 2021.
Tisak: Ispis d.o.o.
ISBN: 978-953-49603-1-8
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 001107752.
2
Angeli
3
4
okidač neizmjerne
tišine
5
6
Zid
7
U očima je istina
8
Buđenje
9
Inspiracija
10
Beba
11
Iza mene ostali su svi,
Obitelj moja i prijatelji.
Kako će itko znat`,
Jesam li ikad postojao Ja?
Dječak iz ulice,
Koji je kroz prozor gledao oblake,
Koji se radovao svakom danu,
Koji je grlio svoju majku u stanu.
12
Majka
13
Netko tko te u utrobi svojoj nosia,
Devet mjeseci te kao dio sebe pazia,
Jedino te on može istinski osjećat,
Jer, na kraju krajeva, ipak si dio njega.
14
Mirisi
15
Ona ide svojim putem.
Ja svojim.
16
Plač
Alarm zvoni.
17
Poseban dan
Dan ko dan.
Proći će i ovaj.
Neprimjetan za druge.
Jedino meni poseban.
18
Sve je uvijek isto
19
Sve je uvijek isto,
Mladi sanjaju,
Stari se zabavljaju,
Djeca se igraju.
20
Toplina
21
Da mi je biti ptica
Ptica leti, ali i plovi; ona skače i hoda; kad se najmanje nadaš,
ugledaš ju negdje iznad oblaka.
To mi je veliko Ništa.
Slobodi njenoj ja se divim. Kao dijete zreloj šljivi. Volio bih biti
kao ona, ne zbog svega toga, nego kad poželim otić` od koga,
da budem slobodan kao ona.
Da mi je biti ptica.
22
Dolazak
23
O, majko, majko,
Više nego li itko,
Ti me čekaš,
Iako me još ne znaš.
24
Gorko
25
Kutija
26
Pita
Noć.
Bijaše noć.
Daleko prije svega odraslog.
Radostan, ali umiljat, još neshvaćen.
Kao heretik u svijetu zbilje.
OsjetiM neku ljubav kako dopire do mene.
Oh, to je moja majka.
Hrva se sa tijestom na klimavom stolu.
Baca ga i tuče. Gledao sam to s oduševljenjem.
Kao boksački meč.
Kao da se nešto važno događa.
Hrskava kora, pečeni krumpiri – divota!
27
Prvi dan kupanja
Bok,
Ja san Ennio,
Imam tri godine.
28
Prije toga bio sam se ljuljao,
Pa klackao,
I spuštao se niz tobogan,
Ljut je bio Stipe na mene.
I udario me,
Ja sam mu vratio,
I rekao da se tako više ne igra,
On me poljubio i u park odveo.
29
Radost dolaska
30
Neshvaćen
31
Više od svega htio sam biti sretan,
Kao lasta otići negdje daleka.
Gdje je fino i mirno,
Kao da je raj,
Da mogu osjetiti Božji sjaj.
32
U stanu
Treba mi inspiracija.
33
Umor
Istinski život.
34
Žarulja
35
Premjestio sam se s jednog kraja sobe, na drugi,
Tamo su dopirale nevidljive zrake svjetla.
36
Bačvice
37
More i Ja
38
D
39
Poesis
Ne moram putovati.
Čak niti čitat. Dovoljno mi je sjedit i gledat u kutiju.
U njoj se nešto kreće. Dobivam novo iskustvo.
Ljudi, nepoznati i daleki, govore nešto što mi nije jasno.
Gledam u sliku, te kretnje pobuđuju u meni zadovoljstvo.
ʽŽivo je! Živo je!ʼ; pomislim u sebi.
Kako sam volio gledati filmove. No svaka strast umre.
Otkrio sam nešto bolje. Izazovnije. Zove se stvaranje.
40
Kraj subote
41
More i more i more
42
Nihanje
43
Petak
44
Ponavljanje
45
Trenutak
46
Ništa, kao radost veliko
47
Iščekivanje života
Napokon.
Gotovo je!
Još jedna faza u mome životu je završena. Sada sam slobodan
i mogu htjeti više nego li ikada do sada. Ulazim u drugu fazu,
onu koja nema kraja, već samo traje.
48
Tišina
Unatoč slanosti, otvorim svoje oči, kako bih mogao vidjeti ovu
ljepotu, o kojoj se toliko mnogo govori. Sve je plavo i modro i
plavo i još uvijek modro. Bezdan. Vidim ga i ne vidim ga.
Poput kojekave misli uđe u mene i ispuni mi tijelo, ničim doli
beskonačnim osjećajem viđenog, a neshvaćenog. Ne vidim mu
kraj. Nalik na atmosferu, polagano me doziva k sebi. Sada mi
je posve jasno zašto ribe ne govore… nego samo gledaju i
slušaju…
49
Zagrljaj Riječima
50
Agresija
Bum-bum, trass-tras,
Bum-bum, tras-trass,
Bum-bum, trass-tras,
Bum-bum, tras-trass.
51
Strah me i trepet neki vuče,
Hodnik je od mraka crn i dalek,
Netko u njemu hoda prema meni,
Čujem korake teške kao nemir.
Bum-bum, trass-tras,
Bum-bum, tras-trass,
Bum-bum, trass-tras,
Bum-bum, tras, trass.
52
Dobro je biti star
… no to vječno ne traje.
53
Stramputica
54
Avion
Kakav je to prizor?
Gore visoko na nebu, daleko iznad mene i svijeta, prolazi
nešto.
Nešto čudno…
Da nije želja?
Kada pogledam malo bolje, ono bijeli avion.
Klizi i visoko siječe nebo te izgleda bezbrižno poput djeteta.
Za sobom ostavlja trag, valjda će ga netko naći, dok ide sam u
daleki kraj.
Vidjevši ga, zažmirim i želju neku si predočim.
Valjda će mi biti ispunjena, od Njega, kapetana ciloga svita.
Hoće, hoće, vjerujem. Jednoga dana… daleko od sada kada ne
bude više ni čovika ni stabla.
55
Tek lagan povjetarac me razbudi
56
Griota
57
Između oblaka
58
Kada zažmirm
59
Kant
60
Počeo bih ovako:
O Emanuelu, Emanuelu Kantu.
Kakvo divno stvorenje!
Kako je moguće?
Kako je moguće da ste bili tako nevjerovatni?
Kako ste sve to znali što ste napisali?
Analitika, sintetika, a prirori, a posteriori, noumen.
61
Nepoznati ljudi
62
Vapaj
63
U tom čekanju osjeti se dubinski zov.
Svojevrsni vapaj.
Vapaj za Bogom.
Kad odjednom čujem glas kako reče: ne boj se!
U čudu ostanem i otiđem brzo na prozor te pogledam prema
nebu.
Nema zvijezda, nema mjeseca, već samo crni bezdan.
Pomislim, da sam sve ovo umislio.
No. bio sam u krivu.
Odjednom čujem opet isti glas kako mi govori.
Reče mi: odvaži se i budi hrabar;ne boj se i ne strahuj, jer
kuda god pođeš, s tobom sam Ja.
Ubrzo odgovorim: Bogu hvala!
Suze mi krenu na moje izmoreno lice,
Nakon dugo vremena nasmijem se, povučem se u kuću,
Lagano utonem u san sa neopisivom toplinom u srcu.
64
Tamo gdje je tišina bila prije vremena
***
65
Obuze me bijes…
66
Škrinja
67
Sanjao sam cvrčka
68
Siječanj
Odakle on potječe?
Čini se kao proljeće, a nije,
Netko nas laže cijelo vrijeme,
Stablo, noć, mjesec ili – ja – sâm sebe?
69
Uspavanka
Ni - na, na - na,
Moja beba spava,
Sklopi svoje okice,
Majka će ti pjevati,
Ti ćeš meni spavati,
Ni na, na na.
Ni - na, na - na,
Moja beba spava,
Sklopi svoje okice,
Majka će ti pjevati,
Ti ćeš meni sanjati,
Ni na, na na…
Sve snove si mi dala,
Majko moja draga.
70
Čežnja
71
Okidač neizmjerne tišine
72
Nema nikoga. Samo lišće što ga vjetar mete sa ulice i mjesec
što se krije iza oblaka, stvarajući temperasto modru boju na
odveć crnom nebu. Pogled na Peristil kraj kampanela ne odaje
mnogo; ljudi su pobjegli, kao da je nešto prije bilo bolje, no ni
svjesni nisu bili, da je tek sada ono pravo vrijeme – kairos.
Uho osluškuje sve što se tu dogodilo. Ali, ako se bolje
primakne ka Sfingi, možeš čuti što ti govori:
73
Kao da čekaju nešto što se nikada neće dogoditi.
Nije uvijek tako bilo.
Nisam ni ja nikad bila usamljenija.
Valjda će se netko sjetit i mene,
I dekicom me prekriti ovih jesenjih dana.
74